1

SAVA 5. 7. 2010. Savom nismo mogli krenuti iz Zagreba – preplitka je. Krenuli smo iz sela koje se zove Lijevi Dubrov čak i u njemu nikada ne bih bila da se dečki iz Osijeka nisu dosjetili kako valja nizvodno Savom do Zemuna, a zatim u Dunav pa uzvodno do Drave i natrag u Osijek. Čekaju me, kažu, u birtiji, odmah kraj crkve, a crkva je nasuprot vatrogasnog doma. Selo je iza nasipa, koji se spušta do skele. Skela prevozi (još uvijek) preko – u Martinsku Vas – i obratno, pokoji traktor, baku s torbom koja ide u dućan, čovjeka s mopedom, žutog psa… Ukrcavamo se u čamce i odjednom odlazimo, ostavljamo sve to i one koji mašu, zastire ih sivilo i zelenilo. Ispred nas žućkastobijelo jato gusaka preplivava Savu, poput pernate skele. Sava je uska, zavojita, nekako musava, zelenosiva. Kroz žbunje proviruje hrbat svinje, crvena njuška traktora. Zabati kuća nadviruju se iza nasipa. Cigla, zemlja, mulj. Nadvoji hvoja, tragovi u blatu – svinje? Psi? Iskopine? Vodostaj pada, ostaje mulj. Prvo zaustavljanje – dečki su ugledali ribiče, skrivene u zelenilu. Samo izvježbano oko može razabrati šator, sklepani stol, na stolu plastične boce s pivom i tri čekinjama obrasla ribiča, stopljena s okolinom. Iskrcavamo se, odmah pozdravljamo i nazdravljamo. Nakon par gutljaja pive i pogleda na nešto što se dolje koprca u mreži, moja ekipa me želi mijenjati za dva oveća crna soma. Pregovaraju, uz smijeh, ja se mrštim i smijem. Možda se ukaže koja bolja prilika… A možda bi se dalo što dobiti i za pet muškaraca… Uzduž rijeka prostire se uvijek neko drugo, sporije, starije vrijeme, sporije od cesta i pruga, a opet življe i žilavije, u neprestanim nestalnim naslagama granja, grmlja, šikarja, istrunulog smeća, smrvljene grnčarije, ostataka nečeg otprije, što se razobličuje i stapa s vodom, a voda opet s tlom i tlo s nebom. Zelenosivi krvotok. Plov vremena. Vremeplov. Sisak. Prvi riječni brodovi i dizalice. Miris spaljene plastike. Utok Kupe u Savu – staro sjecište, ušće, utočište. Sava zatim postaje šira, svjetlija, panonskija.

2

Žuta crkvica, poput šćućurene ptice, proviruje iz nasipa, zbijena meñu krošnjama triju lipa. Sveto Trojstvo. Malo nizvodno – olupina žutog fiće, isto tako šćućurenog, skotrljanog do Save. Slično. Krave, nekako dirljive, toplih oblih tijela, nalik pjegavim oblacima. Dobro je zaklopiti oči (iza kapaka je žuto, na mahove crveno) i pustiti da dolaze i odlaze naleti mirisa: čisti miris širine miris vode, vodeni zeleni ili tamni ili svijetli miris miris krošanja miris krava miris benzina miris pijeska miris nenadanih kapljica kiše miris dalekih ljetnih polja miris granja nad sprudovima žuti miris mulja truleži mrtvih bića miris čežnje za nekim slikama, kojih nema, a možda su nekada bile i prolazile, kroz davninu ili kroz san pa opet skoro plavi, svijetloplavi vodeni miris i kad se otvore oči – duge popodnevne sjene vrba Krošnje, krošnje, njihov spori ples Drvena kuća, kao laña, rodino gnijezdo s parom roda koje su se vratile pred sumrak, žuti zvonik, čiji sat pokazuje podne sveudilj u plavo nebo. Neko selo, izdaleka ubavo, crkva, zabati kuća nanizani za njom. Pristajemo. Muljevita obala, komarci. Blizu je Jasenovac. Uvjeravam ekipu – gdje je crkva, tu je i birtija. Pjer hrli preko nasipa, vraća se tužan. Svako pravilo ima iznimku. Slučajno je ova iznimka odmah na početku naletjela na nas. Pitao je ima li bar dućan pa su ga uputili u Jasenovac. Ma ne trebam suvenire, ljutio se. Noću se čuje štektanje pasa ili čagljeva. Žabe, šuštanje kukaca u tlu, tiho gmizanje… 6. 7. 2010. Sanjam opet svoj stari san – da nema nigdje nikog. Tjeskoba. Bezdan. No zemlja je poda mnom i izvlači mi umor, taloge i naslage, a rijeka nizvodno odnosi sve što se otpusti. Budim se svježa, nebo je svijetlo, za doručak slanina i kulen. Orubica, selo, crkva, i ovaj put birtija, zatim poljoprivredni dućan, pošta, vatrogasni dom.

3

U urednoj crkvi snježnobijeli šlingani oltarnici. Na oltarnoj slici sveti Ilija upravlja četveropregom nad tamnim olujnim nebom, pomaže mu raskriljeni anñeo, pod njima se propinje munja. Prizor se upravo ponavlja u eksterijeru – samo što brkati čiča juri na traktoru, a anñeo je ovaj put izostao. Grmljavina, pljusak. Ostajemo u birtiji. Četiri pljuska. Četiri runde. Zatim sunce. I – dalje. Sava je muljevita, nekako masna, obale su joj blatne. Mnoge su vode u njoj. Vode i pravode. Davor. Utok Vrbasa u Savu. Selo je veliko, lijepo, cigleno. Kuće od žućkaste opeke, vrtovi, ograde, iza njih ljudski životi, rublje koje se suši, dječji bicikli, poljoprivredni strojevi, psi, stari lonci, cvijeće. U vrtovima plave glave kupusa, grašak, gredice salate. U Savi se kupaju jedino dječaci, psuju i prave se važni. Vidim jednog petnaestogodišnjaka u kratkim hlačama, ide iz sela prema rijeci, gol do pasa, s raspuštenom dugom kosom. Pod glatkim trbuhom mlade malje. Crkva, u sjeni stabala zvoni podne. Ostajemo ovdje, spremaju nam fiš. Iz Davora potječu poznati lañari, plove u Dunavskom Lloydu. Dečki se znaju s Dunava. Žene ne vidimo, ni djevojčice. Valjda sjede po dvorištima i šlingaju. Kad sunce padne, počinje druga svjetlost, srebrno-bakrena, odbija se od ciglenog crkvenog tornja, poput angelusa. Selo je utonulo iza nasipa, kao u kolijevku, korito, uljuljano meñu krošnjama. Samo prvi redovi kuća gledaju zabatima prema rijeci. Rijeka je ravnodušna i blatna, ali u sumrak postaje srebrna. Cigleno, ružičasto, izblijedjeli oker, i srebrni premaz, sve srebrniji. Zatim sedef. U Davoru je roñen Matija Reljković. Oko njegovog poprsja u parku pred crkvom šume krošnje kestena i lipa i roje se komarci. Davor se do početka 20. stoljeća zvao Svinjar. Mjesto na kojem sjedimo, podno nasipa, zove se Gradac. Čovjek nam priča kako su u temeljima njegove i susjedove kuće našli pilone nekadašnjih sojenica. I da je tu bila tvrñava starih graničara. Davor je, kažu, bio ustaško mjesto. Ali, za zadnjega rata ovdje se nije ratovalo. Tu su razmjenjivali zarobljenike, držali ravnotežu dogovora. Ili straha. Prije par godina srušili su, isto tako po dogovoru sa Srbima, kojih ovdje višenije bilo, pravoslavnu crkvu u sredini sela. A nekada su, priča nam čovjek, slavili dva Božića. Muškarci pod sjenicom galame, piju rakiju, iz kotlića se dimi. Njihove glasove prigušuje ljetni sumrak i šum s druge obale. Od tamo preko Vrbas doplavljuje zelenilo, noć. Selo je čisto, ljudi ljubazni. Ekipa se napila.

4

Pjer i ja ujutro skupljamo smeće oko sjenice, bar na jednu hrpu. 7. 7. 2010. S desne strane počinju bosanske planine, modri vijenci. Slavonski Kobaš. Tu se s lijeve strane ulijeva Orljava u Savu. Drvored vodi s nasipa u naselje. Crkva, birtija. Crkva je žuta, birtija crvena. Odmah je pored crkve, kako i dolikuje. Zatim veliki vatrogasni dom i dućan sa svježim burekom. U birtiji samo muškarci, piju rakije, s razglasa sviraju tamburaši, premda je srijeda ujutro. Oko crkve lijepi cvijetnjak, iza crkvene ograde cigleni zabati gospodarskih zgrada i vrtovi puni povrća. Uz kuće zriju ljetne šljive, marelice, jabuke petrovače. Čekamo pljusak, ali sveti Ilija je ovaj put kola usmjerio nekamo drugamo. Ostavljamo rakijaše i tamburaše. S desne strane Save izviruje pokoji šiljak minareta, s lijeve pokoja barokna lukovica zvonika. Bližimo se Slavonskom Brodu. Tu su udali mladu Ivanu Mažuranić. Pravi grad, s mostovima preko kojih gmižu auti, socijalističke zgrade nadmeću se s novim poslovnim i vjerskim zgradama. Uz rijeku šetalište s drvoredom. U riječkoj kapetaniji čeka nas ekipa lañara iz Davora i bikera iz Osijeka – spremili su nam grah, gust i pun slanine. Krenula riječna priča: tko koga poznaje uzvodno i nizvodno – sve do Crnog mora: ðole Majmun ima birtiju u Smederevu i daje još uvijek na veresiju. Žika Tromozak – po njemu su nazvali jednog psa u Prahovu na carini jer je imao obrve iste ko Žika. Joca Krofna – njega i ja znam, u Tekiji na ðerdapu Mile Govedo – pokojni (kažu mi: piši: Pokojni) Buda Krastavac Ilija Rano Moja Bora Bumbar Mika Grobar, koji je na brodu držao mačka Marka i vodio ga u listama hranarine kao Marka Mačka, iz Davora, Mačak je poznato prezime iz tog kraja… Vodeni ljudi. Tako zovu sebe. Svi se znaju – i tko se s kim kumio i koliko se puta ženio i s kim se svadio i tko je komu poslao rakiju i po kome. Priče teku, granice i carine su sporedne. Lañari su plavih očiju, širokih lica, pričljivi i mučaljivi nekako istodobno. I sve im se priče ulijevaju u Dunav. Slavonski Brod je cvjetni. Vrtlarice po gradskim lijehama zalijevaju cvijeće. Franjevački samostan, sa zdepastim tornjem i zdepastim stupovima klaustra, na svakom od

5

obnovljenih prozora cvijeće. Ne ulazimo u crkvu u kratkim hlačama s mrljama mulja. Ni dalje u grad ne zadiremo. Drži nas rijeka. Županja – skrivena iza nasipa – samo sivi silos sve nadvisuje. Dočekuje nas graničarski čardak, koji je jedno vrijeme služio engleskim industrijalcima koji su tu početkom dvadesetog stoljeća eksploatirali tanin, a sad je preureñen u zavičajni muzej. Sve lijepo, samo su na trijemove povješali tegle s visećim belagonijama – poznato je, naime, koliko su ih graničari voljeli… Čovjek na obali objašnjava nam kako Županja zapravo ne živi s rijekom, odmakla se od nje, tek pokoji luñak ima čikl ili ide na pecanje, ili šeće uz Savu meñu komarcima. Iza nasipa – već poznati prizor – žute, ciglene, narančaste kućice, ograde, drvoredi, pitomo, zaštićeno, drvored vodi do crkve. Preko puta je birtija, odmah do birtije je vatrogasni dom. Sveto slavonsko trojstvo. Pod tendom birtije već se zapodjeo razgovor s lokalnim klošarom, svi ga znaju, sijede duge kose i brade, u čistoj indijskoj košulji, toplih očiju, kaže, navršio je šezdesetu neki dan. Nije on klošar, on je dijete cvijeća, ostarjelo, ali suvislo, bistrih misli, drag, zbori mudro i druželjubivo. Živio je dugo u Osijeku, s našom ekipom razmjenjuje uspomene iz sedamdesetih – gdje su se na korzu skupljali klošari, a gdje neki drugi, tko se s kim ljubio, tukao, ženio, tko je umro, a mnogi su umrli, tko je još preostao… Zovu ga Mason. Proputovao je nekoliko puta Indiju, Pakistan, Nepal, najdraži grad mu je Istambul, a sada je već godinama u Županji. Dolaze mu županjski klinci i pitaju o njegovim putovanjima, on im kaže: radite pa zaradite pa idite na put, a oni piju kave, starci im uvijek daju za kavu, i sjede za kompjuterima, ipak rado s njim pričaju i dobri su to klinci. Mason se krezubo smije. Uzima svoj bicikl, novine, futrolu s naočalama, mobitel, ide kući na večeru, sutra će nam donijeti putnu rakiju (Sutradan nas čeka sa staklenkom dobre šljivovice). Županja zlatno odsijava pred sumrak, kuće i vrtovi, u vrtovima kajsije, barokni toranj s jabukom i križem u večernjem nebu. Zove me J. Pričamo, oko nas ljetni suton. Pita me hoću li se udati za njega. 8. 7. 2010. Jutra mogu biti blistava i puna novih zvukova, boja, misli – kao nanovo rañanje svijeta. A mogu opet biti siva, prohladna, premda ljetna, vjetar i siva voda, jednolično granje s obje obale, zvuk motora i ništa više. Brčko – svačiji i ni čiji distrikt, na desnoj obali (na lijevoj je Gunja, skrivena u nekom žbunju). Tako i izgleda – nakupina zbrčkanih zgrada, poneka oštrica džamije, poneka oštrica odašiljača, nekakve barake i olupine. Čekamo policijsku reviziju pokraj policijskog kontejnera. Pokraj kontejnera je neko napušteno imanje, zarašten voćnjak, stabla marelica i višanja obavijena povijušama. Ipak pokoji zlatni, žuti, crveni plod u guštiku.

6

Markan i ja propinjemo se ko željna djeca za jutarnjim plodovima, mokrima od kiše. Sava u se prima težinu bosanskih rijeka, tmasta je i teška. Traži puta da samu sebe spere. Carinik, s cigaretom i vjenčanim prstenom u krupnoj šaci, premeće naše papire i objašnjava nešto na ijekavici bez samoglasnika svom kolegi s ćirili ćkim znakovljem na uniformi, a naši iz ekipe potom objašnjavaju svima tko je uzvodno ulovio jučer soma od 55 kg. Zatim si svi meñusobno domahujemo i odmahujemo i prelazimo u Srbiju. Sjedim na Žitnom trgu u Sremskoj Mitrovici. Prije toga sam šetala gradom, bila u crkvi Svetog Dimitrija, tu su upravo imali službu, pojali su i nabrajali srijemske mučenike (one pod Dioklecijanom, naime) – svetog Dimitrija i Anastaziju i Ireneja i Sinerota i sedam djevica i njihovog vrtlara.… Anastazija je od svih njih najdalje dogurala – spalili su je u Rimu na lomači. A i relikvije su joj dugo poslije putovale na relaciji Istok-Zapad i obratno, da bi 1976. dio njena praha iz Zadra bio vraćen u Mitrovicu. (Roñena sam na dan njenog smaknuća.) Budući da je zovu i „Uzorešiteljica“, jer da oslobaña od okova, kult joj pristaje uz Mitrovicu, poznatu po zatvoru i logoru, naročito u novije vrijeme. Solun, Salona, Akvileja, Zadar, Carigrad, Rim – svi veliki pravci stjecali su se u Sirmiumu, „slavnoj i mnogoljudnoj majci gradova“, koja je cvala u 3. i 4. stoljeću, prvo progoneći kršćane (Irenej, mladi ranokršćanski biskup, oženjen i s djecom, bačen 304. u Savu, danas mu je posvećen lijep most), a zatim im gradeći velebne bazilike, da bi ih srušili Goti, a Huni sravnili sve sa zemljom. Nakon provale Avara Sirmiumu se gubi znamen. Ipak na tom mjestu trebaju grad i Slaveni i Ugri i Turci i Austro-Ugarska i Kraljevina SHS i NDH i Jugoslavija i Srbija, a, kažu Hrvati na internetu, i danas ima mnogo kriptokatolika u gradu… Mitrovica je živa i vedra, panonska, nekako bujna. Kafići, dućani, fasade grañanskih kuća iz doba kada su gradovi gradili grañanske kuće, drvoredi, na trgu pred pravoslavnim hramom Cigančad, u slastičarni sjedokose gospoñe sa starinskim naočalama jedu sladoled, starinski, ružičast, iz visokih staklenih pehara, na tržnici pečenjarnice, u jednoj krezuba konobarica, pije se pivo „Jelen“, na motoru tip obrijane glave vozi svoju dugokosu sponzorušu s velikim kolutima naušnica, ljubazni carinik nas upućuje prema arheološkim nalazištima, na Žitnom trgu sjedim, jedem meko panonsko pecivo i gusti jogurt, oko mene secesijske trgovačke kuće, u sredini arheološki ostaci trgovačke četvrti Sirmiuma – proviruju temelji nekadašnjih dućana i radionica, popločenje kolnika, kanalizacijske cijevi – sivo-ljubičaste i ružičaste cigle zarasle u zelenilo trave, uokolo bruje auti, tinejdžerke na rolama, na klupi do mene dvije prijateljice sjede, puše i povjerljivo pričaju, obje u natikačama s visokim petama, opet prolazi obrijani tip na motoru s dugokosom curom oble guzice u crnim tajicama, sveta Anastazija je odavde šibala u Akvileju, Rim, Solun… danas su ti gradovi daleki i nekako nemogući iz ovog panonskog predvečerja, Dioklecijan i kasni rimski carevi koji su slijedili nezamislivi su,

7

svi ti historijski i prahistorijski dogañaji i narodi i grañevine – barbari, vremena i nevremena su sve to lijepo srušili temeljitije no što ćemo mi ikada moći domisliti i virtualno rekonstruirati – pod ovim sadašnjim gradom, kućama, dućanima i dvorištima nebrojeno je i nesagledivo, sve u dubokom panonskom tlu i mulju, Sava teče ispod nasipa prema Dunavu – sjecištu, negdašnjoj žili kucavici, ljudi šeću prije no što se vrate u svoja dvorišta i pred svoje večernje televizore, sunce zapada, ćirili čki i latinički natpisi nad radnjama postaju slični, nečitki, lastavice još prolijeću širokim ljetnim nebom koje se gasi, komarci i noćne leptirice, večer, noć 9. 7. 2010. I opet ova neobjašnjiva i nerazrješiva sklonost Hrvata k Srbima i obratno. Opet se ekipa ne odvaja od srpskih graničnih policajaca, časte se naizmjence pivom i rakijom, pričaju životopise, nabrajaju familije, povjeravaju se, daju sve od sebe i jedni i drugi, ljudi uz nasip zaustavljaju se da bi popričali s nama, i tako po nekoliko sati – kada su zadnji put bili u Rovinju i ko im je od rodbine u Zagrebu i otpijaju rakije iz istih boca i razmjenjuju sjećanja i dosjetke i žele sretno putovanje i opet se vraćaju da bi još nešto dometnuli i mahnuli… Opet to čudno bratstvo i jedinstvo u post-koitalnoj fazi. Pije se pivo „Jelen“, hladno i pitko, sa starinskom naljepnicom na orošenoj boci. Carska palača – Sirmium je bio u doba tetrarhije jedno od središta Rimskog carstva – negdje iza niskih kuća, tamo gdje centar Mitrovice „silazi“ u skromnije, žućkaste ulice sa skromnijim kućama i okućnicama – tamo, ispod razine tla izviruju ostaci kula, debeli rimski temelji, moćno ziñe, ljubičasto od tisućljeća, izviruje tu i na još mnogim mjestima izmeñu sadašnjih zgrada, ljuljačaka dječjeg vrtića, klupa išaranih grafitima, negdje izviruje, a negdje samo nadima tlo, poput ogromnih usnulih udova… A koliko je toga još neznanog, neiskopanog, kolika podzemna carstva, sasvim nezainteresirana za ovu našu tanku opnu prekrivenu smećem gore povrh… Ta divna uzaludnost arheologije! Arheologija je znanost (uostalom kao i svaka druga), koja toliko toga neće nikada doznati ni dohvatiti i kojoj doslovce neprestance „izmiče tlo pod nogama“… Biti tako negdje, usred ljeta, nizvodno, prijepodnevno sunce raste, ljudi se povlače u hlad, tu i tamo provoza se poneki biciklist, proñe besposličar ili pas, a ostaje prizor, suh i sveden na jedan kadar: sjena topole, u njenoj krošnji se gnijezde se mlade grlice, lišće zatreperi pa miruje, dolje na tlu mulj se suši, postaje svijetao, sve svjetliji, raspucan i sipljiv, suše se vlati trave pokraj betonske klupe, okrhnute na jednom uglu, mladi gušter ispisuje brzi crtež po tlu pa zastane pa odjednom nestane, vijuga rijeke na rubu prizora tanko teče, tanko i pomalo bezbojno. Dvije šljive gustih krošanja, pod njima klupa i dva svijetložuta psa. U njihovim krošnjama dozrijevaju žuti i crveni okrugli plodovi, u njima je cijeli spektar ljetnih boja: od ljubičaste do zlatne, preko svih rumenih i narančastih – krošnje ljetnih šljiva

8

pratiteljice su putova i putovanja – uz koji god seoski plot ili put, uz ogradu vrta, uz kontejner, uz spomenik, ili u nekom sparušenom gradskom parku, podno betonskih balkona socijalističkih zgrada – svuda sada zriju okrugle šljive. Donje su im grane obrane, ali uvijek proviruje neki rumeni, tek dozrio plod, sjajan i malo zamućen, sladak – kao ljeto na putu. Mikro-svijet. Nigdina. Bez dogañanja, bez zabave, bez znamenitosti – sivi, napola posušeni mulj, betonska klupa u hladu – i premda je u blizini Carska palača, i premda su se upravo tu lomila carstva i sjekli veliki putovi i križale civilizacije – ovdje i sada traje sporo i od sunca žućkasto i sivkasto prijepodne i - - ovdje i sada ništa se ne dogaña. I tako zapravo tisućljećima – vrbe niknu poslije poplave, doplavljeno granje istruli, plastične boce zapnu ponegdje za neko korijenje, mulj se sasuši, voda doplavi poneku granu, grana zastane, njena tanka plava sjena ispisuje polaganu putanju sunca… Daleko je od rata do rata, od mijene do mijene, od propasti do propasti, od carstva do carstva. Dozorit će dotle šljive, dozoriti i prezoriti, doplovit će nakupine oblaka i otploviti. Psi su zalegli u hlad. Ta hranjiva (poput riječnog mulja) nigdina, to šuteće osporavanje bilo čeg bitnog – to tiho titranje vrbinog lišća, lagani miris mokraće ili riječne metvice, let neke sivkaste ptice, utihnuće, vrućina i tišina kao lijek, kao melem. Čak ništa ne čekamo, tu smo, tek tako. Reviziju smo obavili, kupili krastavce, paradajz i kruh. Tu smo. Pijemo pivo. Tu smo. To je isto putovanje. „Mrtva reka“ – kaže bradati čovjek na blatnom sprudu nasuprot Šapca. „Nitko ne plovi, nitko ne peca, nema kupanja“. Nema ni ptica. Prljava je to rijeka, jer se prljave rijeke ulijevaju u nju. Ipak, Sava samu sebe uporno čisti i ima još okuka gdje se krošnje granaju i spuštaju nad vodu, a iz njih izlijeću čaplje širokim zamasima krila. No, malo je ribarskih kućica, malo ribara, a oni rijetki koje viñamo, kao da su nevidljivi, zgureni u svoje tamne čamce i nekako zamrljani, i kao da nestaju. Nema ni izletišta uz rijeku. Do prije par dana Sava je bila visoka, sada se spušta naočigled, ali iza sebe ostavlja samo skršenu obalu i mulj. Vikendice su rijetke, sela odmaknuta od rijeke, ljudi su negdje drugdje… U restoranu na obali, nasuprot Šapca, jedinom kojeg uopće nalazimo tik uz vodu, naručujemo karañorñeve odreske, piva Jelen, šopske salate i rakije od dunja, kajsija, šljiva, a najbolja je stomaklija, sve obilno i ukusno. Srpska kuhinja. Vlasnici su sjedokosa žena i njen sin. Žena odmah pita tko smo, što smo i odakle dolazimo, bez suzdržavanja i dobronamjerno, kao što i dolikuje. Sljedeće joj je pitanje

9

jesam li ja udana. Vidim, nema druge, ostavljam svojih pet muškaraca s kojima sam došla i sjedam do nje, povjerljivo joj, kao staroj znanici, stavljam ruku na podlakticu, smiješim se i kažem u pola glasa: jučer sam isprošena… I sve joj ispričam, ona klima glavom s odobravanjem i uzvraća pričom o nekoj svojoj roñakinji koja se udala u četrdeset i osmoj godini i živi sretno i dodaje: Moj pokojni mene nikada nije nikud puštao, čak ni k rodbini, poginuo je prije dvadeset i jednu godinu, tu na mostu… (Pokušavam zamisliti da me na primjer neka zapadnoeuropska ugostiteljka tako nešto upita u prvih desetak minuta nakon ulaska u njen restoran…) Noćimo na nekom flosu, uz nekoliko vikendica. Sava ih je nedavno poplavila i ostavila za sobom mulj sve do prozora, a u mulju splet tragova noćnih životinja. Apokaliptični, ali i veseli prizor – sve kao namješteno za nas – flos je suh, po njemu prostrt čisti zeleni tepih, koji je cijelo vrijeme bio nad vodom – sve ostalo uokolo je poput kulisa za film o nestalima u džungli. Samo što ne izviruju njuške tapira Želja i Markan zadovoljno se uvlače svaki u svoju vreću, kraj uzglavlja smještaju sprejeve protiv komaraca, izgledaju poput dugovječnog bračnog para u bračnoj ložnici. Gledamo ih i divimo se, a oni već hrču. 10. 7. 2010. Na tridesetom kilometru od ušća u Dunav počinje slutnja industrijske zone. Neki su dimnjaci mrtvi, neki živi. Sava iz svoje divljine ulazi u urbanu divljinu. Susrećemo više bajti uz vodu, ali su nekako puste, rijetko koga vidimo, a žena kao da uopće nema. Bajte su u stvari pojate, nastambe nastale po mjeri čovjeka i prirode, po mjeri tla, vode, drveća, vjetra, čega već ima uokolo, u ovom slučaju po mjeri čovjeka i Save. Raznolike, šarolike, kojekakve, iznikle iz rijeke i šume, no što se više bližimo Beogradu, bajte postaju sve udaljenije od sebe samih, počinju sve više sličiti na „imati“, a sve manje na „biti“ (a cijelom se Savom proteže duh neimanja – i to je dobar duh Save. Živ, žilav i zelen, šutljiv, u sebe samog zavučen duh, koji kao da pritajen čeka neko svoje prošlo, i opet nadolazeće vrijeme…) Bajte postaju „mini-tajkunare“, neki su im se dosjetili ušarafiti i satelitske tanjure! Bajte su ovdje, nadomak Beogradu nagurane jedna do druge, kao nizvodno nanizani stanovi rasuti iz nebodera. Neke su vesele i smiješne, prugaste, plave, zelene, točkaste, zebraste, neke su ostale u boji vlage i pritajene, s patinom vode, drva i neba. Kad se sve sabere, one su i dalje praarhitektura na vodi – splav, ili sojenica, na njoj izba s natkrivenim trijemom, da doñe čovjek i sjedne uz rijeku. I ništa više. I ništa manje. Sava je pred Beogradom oživjela kao živahni uvod u grad od betona. Ada Ciganlija. Pristajemo ispod Kalemegdana, i odmah započinje poznati uvod u srpsko-hrvatsko prijateljstvo: prvo pozdravi pa pivo pa razgovor pa još pokoje pivo pa nerazdvojivost pa idemo zajedno po gorivo pa mijenjamo eure u dinare pa kune u dinare pa mijenjamo eure

10

u konzerve piva, srpski teče, hrvatski teče, isprepliću se neprimjetno različiti, skoro isti, a opet tako sočno drugačiji, nadopunjuju se, svima nekako tečno teče razgovor, kao ljekovita travarica, upadamo jedni drugima u riječ i u uši, a sve u želji da si što brže i što prije kažemo sve što smo oduvijek željeli reći i čuti, ma što to bilo. Čekamo na rampi nagurani u staroj ladi, na plus 38 Celzijevih, sa šest kanistera od po 40 litara benzina, u autu je sve toplije, čekamo dok se rampa ne digne i pričamo, pričamo i nikome nije stalo što voz ili vlak nikako ne dolazi. Čovjek Srbin koji nas je povezao po gorivo priča da je nedavno bio u Albaniji, tamo ima prijatelja, išao ga posjetiti, Albanac mu je najbolji prijatelj. „Mi ćemo da se smirimo, samo da se istoričari dogovore…“ – kaže i smije se svojoj dosjetki. Kalemegdan je moćna i lijepa tvrñava, ali gledam je samo s rijeke…Htjela bih i rijeke gledati s tvrñava. Tvrñave su posebni ukrasi, vidikovci, krune u čast rijekama – ako im zaboravimo ratnu svrhu. Ali drugi put… Zatim punim gasom ulazimo u Dunav. Slavlje. Svježina, širina, svijetlo i plavo i prskavo, vedrina i moć. Uzvodnost. Zemun sa iskićenim baroknim tornjem, zabatima gospodskih kuća, terasama i suncobranima. Jata jedrilica i glisera. Dunav je moćan, razigran, nježan i velik. Muška rijeka sa ženskim duhom – to je Dunav. Nekoliko kilometara uzvodno nalazimo pješčani sprud. Tek se voda povukla i ostavila za sobom još vlažan svijetli pijesak i tisuće umirućih riječnih školjki, zelenkastih, sivih, smećkastih, mahovinastih – kao da su plodovi stabala, a ne vode, a opet, one su bića iz pramora, prije stabala i prije tla. Velike su poput dlana, ispružene i sedefaste u svom umiranju, koje će ih uskoro isušiti i izlomiti i usitniti i premetnuti natrag pijesak, iskričave sitne fraktale, u hranu za kukce, u mikrostrukture. U zvjezdani prah, kad padne noć. Konačno pravo kupanje, cika, dečki se briju, peru se gaće i majice, kuha se varivo, pivo se hladi u plićaku, sunce je jako, horizont nad rijekom širok, nebo veliko. Pod stopalima očišćujući i topli, sipki dodir. Na suprotnoj obali – nad surducima – selo Banovci. Vele da je to opasno selo, bilo je u novinama – radi magije. Neki čovjek da je pojeo jetru svog roñaka… Tko bi znao koji su šamanski zasadi, pomiješani i poremećeni tu iza dunavskih obala opstali i ugnijezdili se i umiješali se u dvadeset i prvo stoljeće…No, surduci su visoki i ne vidi se preko.

11

Surduci su još od vremena nastanka Dunava. I od vremena nastanka svijeta. Žuti, izlomljeni, obrasli žilavim raslinjem, izbrazdani, moćni. Niz jedan se surduk spustilo selo, žute kućice, kao da su od lapora, a na vrhu im žuta crkva. Slankamen. Staro naselje. Nasuprot naselju u Dunav se ulijeva Tisa. Kelti, Iliri, Tračani, Rimljani – za njihove vladavine Slankamen se zvao Acumincum, poslije njih Huni. Gepidi, Ostrogoti, Avari, Bizant, Ugri, Turci (protjerani 1691.) Hrvati i Srbi. Lijepo društvo. Da ti se zavrti u glavi. Birtija. Dečki počinju piti. Ja bih hodala, za promjenu. U birtiju nakon nekog vremena ulaze tri dobrostojeće starice, suvremenog izgleda, mladenačke, ali zajedno zasigurno imaju najmanje dvjesto četrdeset godina. Markan dobacuje: Zveki, stižu ti djeveruše, pročulo se da se udaješ! Sva sreća, došljakinje govore neki nerazumljivi jezik. Po parkiranom autu vidimo da su iz Danske. Što li rade u Slankamenu? Slankamen je neobičan. Ostavljam dečke na sigurnom, odlazim u istraživanje. Odmah uz birtiju je umobolnica. Zatim se uz rijeku pruža ulica s napuštenim, polunapuštenim i živim kućama. Sunce se spušta nad uzvisinu, na njoj je rimska tvrñava, zarasla u grmlje i vrijes. Žutocrvena tvrñava, ljubičasti vrijes. Iznad naselja je pravoslavna crkva Sv. Nikole. Penjem se, slutim srednjovjekovlje. Za mnom eto ti Pjera, veli, ne može on to podnijeti, dečki previše piju…Nema mi druge, sjedamo u drugu birtiju… Ipak, ostavljam Pjera s votkom, u dobrom je društvu. Moram hodati. Pronalazim i katoličku crkvu, bijelu i obraslu cvijećem, ali pustu. Sumrak se spušta, prašina, mir i neka tuga. Peti dan putovanja je pri kraju. Šestog dana obično dolazi kriza, tako bar kažu iskusni. Promičem ispod krošanja. Čamci miruju, vezani uz flos podno birtije. Dečki i dalje piju. Čuju se tamburaši. I komarci. Uvlačim se pod šator. 11. 7. 2010. Ujutro, premda je nedjelja, kupujemo svježi kruh, kajmak, šteke cigareta – duhan je znatno jeftiniji nego u Hrvatskoj. „Mi smo turističko mesto“ kaže prodavač, ljubazan i smuvan i zaboravlja nam naplatiti, a i mi smo smuvani pa trči za nama po selu i kaže: Izvinite! I mi njemu: Izvinite! I vraćamo se po još kruha. Ulazimo čamcima u Tisu, tek da je pozdravimo. Široka je, niskih obala i zelenija od Dunava, a opet ne kao Sava. Tisa je ženska rijeka sa ženskim duhom, čini mi se. Svaka rijeka ima svoje tijelo i svoj duh. Nastavljamo uzvodno Dunavom. Dečki su mamurni.

12

Teško je pisati o ljudima od krvi i mesa, od znoja i psovki, od dlaka i hormona, od čireva na želucu, od rata i rastava, od neslegnutih djetinjstava, od izlomljenih familija, od PTSP-a, od buke i bijesa, smijeha i psovanja… Pet muškaraca, svaki sa svojim teškim pričama, svaki od njih vuče svoje misli i čežnje, za koje ni ne znaju, pa zaglibljuju u pivama, jedu ljuto i previše, piju od jutra, hrču, nadglasavaju se, žele biti najbolji, podriguju, zajebavaju, hvalisavi su i nervozni, preglasni i preranjivi i svakojaki, ali – najbolja su ekipa za koju znam.! S njima, kao sa nekim sumanutim ovodobnim argonautima, pošla bih i na kraj svijeta, a svaki je put put na kraj svijeta i svaki je korak rubni i iza je crta i beskraj… S njima bih i na Dnjepar i Volgu…i na Dravu, kažem. Samo ne na Dravu, odgovaraju, ona je plitka, zadnji put su se nasukali i bez mene…Sanjamo o nekom budućem putovanju, kamo ćemo dogodine… Želja nas psuje i veli da mu je ovo zadnje, da mu ne pada na pamet takve levate voditi ikamo više. Na sebi ima majicu s natpisom Mili voña na leñima, koju je dobio na poklon od ekipe. Čini mi se na mahove da će uskoro iscrpsti sve zajebancije, da se više ne mogu gledati meñusobno, da će se potući, a onda Markan na nekom sprudu gdje smo stali radi pišanja iskreno zabrinut viče: Gdje je Mak? – jer ga nije vidio za kojom je vrbom. Teško je pisati o ljudima od krvi i mesa… Lakše je pisati o prirodi, bojama, stablima, sprudovima, lišajevima, mikroorganizmima, treptajima u krošnjama – koliko god sve to krhko bilo, sve to može i bez nas i naših misli i zato je lakše – plovimo mimo svega, poput neke naporne nakupine, motori buče, pravimo uzvodne valove, režemo vodu i uznemirujemo je, plašimo ptice i ribe i neprestano odlazimo, teretni i čudni…a za nama se opet brazde smiruju i sve opet jest kako i jest. A kakvi smo mi? Pronalazimo opet divan sprud. Do jučer je bio preplavljen vodom, a sada već iz vlažnog pijeska niču izdanci trave i sitni, sitni listići mirisne metvice, već gmižu mravi, vrbe suše svoje srebrnaste grane na srebrnastom vjetru. Oblaci se gnijezde po nebu, pijesak je sipak i nježan. Kupanje. Eros vode. Razigranost. Novi Sad. Petrovaradinska tvrñava. Upravo se na njoj održava Exit, petodnevno europsko glazbeno okupljanje, koncerti, ludnica od tehna do turbo-folka i natrag. Utaborujemo se preko puta tvrñave. Tvrñava je moćna, obgrlila je sav okolni pejzaž, penje se i spušta iz Dunava i k Dunavu pa opet, od srednjovjekovlja k baroku, skroz gore do kule sa poznatim satom… U sumrak se pale svjetla na tvrñavi i počinje rock'n'roll i tako do jutra, 12. 7. 2010.

13

a i ujutro, sve do početka after-party-a (sve dok traje djelovanje ectasya, valjda). Jedna ritam-mašina čuje se i dalje, već je deset sati ujutro, a bubanj još uvijek udara, zaboravili su mu reći da je gotovo za danas (kaže Pjer) Kontrast nakon vode i sprudova, nakon mulja i pijeska – svijetleće europsko zabavište za mlade i sve one koji to mogu i žele. Stara utvrda u novom ruhu. Koncerte organizira MTV, velika se tu lova vrti, dolaze sa svih strana, Novi Sad vrvi od stranih ljudi željnih nečeg potpuno drugačijeg… Što bi inače danas Petrovaradinska tvrñava? Šesnaest tamburaša pokojnog Balaša? Ili da je netko od bogatih cijelu otkupi za sebe? Ovako je tvrñava bar nekoliko noći obasjana svjetlima, svjetla padaju u Dunav (njega ionako nitko nikad nije zaustavio, osim možda Janika, u pjesmi), Dunav vibrira, svjetla vibriraju. Sjedimo i uživamo neko vrijeme, ipak je sve to rock'n'roll, a dečki su ipak stari rokeri. A zatim bi možda i spavali – ali kako? Te sam noći sanjala da mi je otpala čeljust… nema veze. Bila sam na Exitu. Tog jutra moramo na povratnu reviziju u Novi Sad. Točno smo na onom mjestu gdje smo lani, na putu za Crno more, čekali šest sati radi revizije. Ispred nas je usidren putnički brod Moldavia, dug i bijel. Penjemo se na kej, u potrazi za hladom. Ali, nema prošlogodišnjih stabala i trave. Rade parkiralište, asfaltiraju, ostavili su tek tanku traku zemlje. Ona japanska trešnja opstala je u prošlogodišnjem putopisu, tu je više nema, ne vidim je. Gdje je sad lanjski klošar i njegov pas, jesu li pronašli negdje drugdje komad tla i malo hlada da se ispruže i da žmire cijeli dan? Misli su mi ispražnjene. Pješčane. To je dobro. Ništa ne tišti. Nešto protiče, nešto se osipa, nešto je daleko, nešto ne postoji, a ovo sada je ovdje. Po gornjoj palubi Moldavije šeću prvi penzioneri koji su popili kavu, gledaju preko ograde, zasjenivši rukom oči. Vrapci i jedna vrana kljuckaju po prašini. Dugo ne prolazi nitko pa nemam koga staviti u rečenicu. Zatim jedan čovjek u plavoj majici, nosi nešto, neku škrniclu u lijevoj ruci. I jedan čovjek koji gura stari poni bicikl. Petrovaradinska tvrñava je sasvim ušutjela. Podne je. Pronalazim, gle, ipak krošnju japanske trešnje, da, to je ona prošlogodišnja, samo oko nje nema tratine, obrubili su je betonskim rubom. Ali, to je ona, dubokoljubičastog treptavog lišća na svijetloj pozadini neba. Pred Ilokom uplovljavamo u Hrvatsku. Rijekoljublje, kao podvrsta domoljublja? Dunav je isti, jedino što se uključujemo u VIP HR signal mobilne mreže i mijenjamo prednju desnu zastavicu… Šarengrad Dalj Vukovar

14

Borovo selo Erdut , erdutski most, erdutska kula Aljmaš sa svojom poznatom neo-crkvom (ne mogu je mimoići) Ušće, mitsko mjesto moje ekipe – ulaze u svoje „dvorište“, ponašaju se „cool“, tu i tamo kome mahnu…Drava se odvaja od Dunava, ulazimo u Dravu, obraslu u zelenilo, divlja je i bistrija od Save. Plovimo u susret Osijeku, svi su nabili gas. Lijep je Osijek. Obrisi Tvñe u zapadnom svjetlu. Povratak. 13. 7. 2010. Jutarnja kava u „Neptunu“. Dolazi ekipa, odnekud izranjaju, obrijani, u čistim majicama. („Neptun“ je motonautički klub, koji je davno niknuo uz Dravu. Ili iz Drave. Ništa posebno. Birtija, šank, par pehara i diploma na zidu, na travnjaku drvene klupe i stolovi, u kutu čañava peka i crn kotao. Par krošanja stabala. Ispod, u Dravi flos i vezovi za čikle. Ali, od jutra do mraka tu se skupljaju oni koji vole rijeku. Rijeke.) Prvi došljaci pozdravljaju ekipu prijateljskim grubim psovkama. Pozivaju se prve runde „Osječkog“. Šime potpaljuje vatru za peku.

15

Ovo putovanje posvećujem i živima i mrtvima – da učimo jedni od drugih i da čuvamo jedni druge. 1. 7. 2009. Ušće Drave u Dunav. Iza leña – odjednom – Dunav. Ukazuju mu se boja i snaga moćnije od Drave. Putovanje počinje. Putujemo čamcima do Crnog mora. Pred kišu Dunav odjednom postaje žut. Svijetao i mrk istodobno. Nad njim se skupljaju i nadvijaju oblaci. Kišno je razdoblje, ovo će putovanje biti praćeno kišom. Neka. Krošnje na obali pred kišu postaju zelene poput neke gorke tinkture, a vrhovi im posrebrene od vjetra. Nebo postaje tamnomodro, tamnosivo, sivo i uzbuñujuće teško. Sklanjamo se pod vrbe, prva nas kiša blagoslivlja već na početku putovanja, kod Erduta . Režemo slaninu i kulen, pijemo rakiju, smijemo se ispod kabanica i cerada. Putovanje zaista počinje. Poslije kiše Dunav isparava žućkastu izmaglicu. Plodnu vodu. Vukovar. Silueta vodotornja, dvorac Eltz u poznatom obliku ruševine. Simboli. Na nadvišenoj obali sagradili su nove kuće – dvadesetak i više njih u nizu. Sve su iste visine. Kao umjetni zubi, umjesto izbijenih. Nadomjesci, proteze. Život ih još nije uspio oživotvoriti. No, vukovarske krhotine i ruševine – osim onih koje su postale simbolične – nisu više jako vidljive. Osamnaest je godina nakon rata. Poprišta postaju sve neutralnija, ali to je kao kad nešto preradiš u foto –shopu i to loše. Laporasta obala, žuti lapor nadvijen nad rijekom. Surduci – usjeci u zemlji, nekadašnje vododerine, kroz koje su usječeni prolazi k rijeci. Stari tragovi – kao sonde. Kroz slojeve proviruju razne naslage žutih tonova. Kao let vodenih ptica, kao smjena oblaka i svjetlosti, doba dana i doba tame, doba života i smrti – takav je put… Uslijed kiša, vodostaj Dunava je sve viši. Kao da udiše i nadima se, ali lagano, više nekako preko noći, dok vlada zatišje, Dunav tiho obuzima sprudove, grli stabla do koljena pa do pasa, natapa livade, prelazi preko cvijeća, vrba i staza, kukci izmiču, krave pasu opreznije, uzvisine se snizuju… No, dok tako plovimo, rijeka nas čuva i drži, kao na velikom trbuhu. I neće nam ništa. Zaista.

16

Ne slušamo radio, ne pratimo vijesti, ali osluškujemo vodu i nebo i tlo. Svijetlo solsticijsko nebo. Dugo u večer još traje dan – prvi plovni dan na Dunavu, prvi od predviñenih četrnaest – od Osijeka do Crnog mora. Papir bilježnice se moči. (Na njenim šarenim koricama piše: „note book.“) Papir postaje mekan, a trag kemijske olovke uranja u tu vlažnost i postaje vijugav, kaligrafski. Nečitljiv, sve nečitljiviji. Liturgijski, poput zvuka mantre. Osobito kada se piše predvečer, u čamcu, na velikoj rijeci. Zapravo je dobro što nemam lap top sa sobom (Helena, šesnaestogodišnjakinja koja je s nama, ima svoj, zaštićen u crnoj torbi, a torba u zaklopljenoj bačvi, ali kao da i Helena tijekom putovanja odustaje od provjere stanja i punjenja baterija…) Da imam lap top, ne bih pisala kemijskom po raskvašenoj bilježnici, možda uopće ne bih pisala… I ne bi bilo tih vlažnih i važnih spoznaja, koje utiskujem u obliku plavih mrlja i vijuga, istovremenih sa samim putovanjem. Ljuljanju nalik. Možda i neupotrebljivih (ako se odmah pretvaraju u gotovo nečitke) – ali stoga ne prestaju biti bitne. Istinite, istinske i postojeće. I misli su slične tome – slične su načinu bilježenja. I još nešto – ne mogu kliknuti SAVE. U svakom trenutku može mi Dunav odnijeti, otplaviti svako slovo koje poželi. Ili sve zajedno. Neka. Široko je ovdje. Poput otvorenog naručja. Lani, u to doba, plovili smo od Regensburga do Osijeka. Bilo je drukčije, premda je Dunav prepoznatljiv, miriše slično i obojen je onim istim vodenim bojama kojih se sjećam. No, bilo je drukčije. I ja sam bila drukčija. Probijali smo se, tada Dunav i ja, ja prvi puta, nizvodno… Krajolici su bili tamniji, putanja Dunava uža, bilo je sjenovitije, na mahove stjenovitije…sjevernije naprosto. I naselja su bila njemačka i austrijska, počesto nalik slikovnicama, tornjevi, zabati, burgovi, cvjetni balkoni. Ovdje nema toga. A sada postaje široko i sve šire… i svijetlo i mrko, ali na drugi način. Ali, što je to sada? I ovdje? „Ovdje“ se u svakom času pretapa u drugdje, u drukčije, nizvodnije i nizvodnije i nizvodnije, a „“sada“ prerasta u trajanje, u meditaciju putovanja, gdje je misao puštena u ništa, u čisto ništa. U vodenu i nebesku pašu. I tijelo s njom. Stara zdanja, kuće i kućišta, dvorišta i okućnice uvijek sadrže neku ljubičastu boju. Krovovi zarasli u krošnje, vlagom isprane cigle i crepovi, polusrušene ograde vrtova, zabati staja i sjenika ljubičasti su i ugušeno ružičasti, mrljasto narančasti, no najviše ljubičasti. Topli i tužni i vlažni. I nekako beznadni. Razbijeni prozori, zahrñali ornamenti

17

balkonskih ograda. Greñe koje je otpalo, trijem koji se ljulja, prizor koji se osipa, promiče, titra i zaostaje, nestaje… Život koji je bio i negdje se istopio, stopio s uzduhom oko sebe. Skoro istrunuo. A ipak je još tu, smješten u zlatni rez prizora, uvjerljiv u svojoj sipljivosti, stopljen. Prolazan, ali ovdje i sada i možda još neko vrijeme – sve dok traje odraz svjetlosti kroz sumrak… Krovovi Šarengrada su isto tako ljubičasti i sipljivi u zelenilu i srebru krošanja. Sprud, nad njim zabati kuća, urušena fasada zadružnog doma, dva zvonika (pravoslavni i katolički), na uzvišenju žuti odronuli zidovi utvrde – sve to promiče i ostaje za nama utisnuto u srebro zapadnog protusvjetla. Zatim opet žute laporaste obale prošumljene krošnjama. Ilok. Barokni toranj nadvisuje šumovitu obalu. Tako je prije bilo i u Aljmašu, na Ušću. Ne mora toranj biti barokni. Može biti jednostavno toranj – u obliku tornja. Crkvenog tornja na primjer. Pitomi sakralni falus, koji obilježava krajolik, označuje prolaze u prostoru i vremenu, koji zvoni podneva i večernje, kirvaje, smrti i ostale svečanosti. I bdije nad starim europskim i predeuropskim i pretpotopnim putovima. Ali, nemojte graditi betonske izvijene kobre i slične elevacije na prastarim susretištima riječnih i ljudskih tokova. Trebalo bi vam naprosto izbiti zube, gospodo neo-arhitekti. Jeste li ikada s Dunava gledali protočne vizure starih naselja, zabate malih kuća, u voćke zarasla dvorišta, sojenice, kule stražarnice, splavi, ribarske kolibe i stare dunavske brodove pa čak i industrijska postrojenja, osječku Tvrñu na Dravi i pored nje staru Kožaru… iločki zvonik i brojne male seoske zvonike, utonule u zemlju, a mekano uronjene u nebo, s obrisom na nebosklonu i s još jednim, još skladnijim u vodi…Jeste li ikad gledali to što je važno? Nemojte misliti da vam po djelima neće biti suñeno. S rijeka se vidi svako zlodjelo. Amen. Toliko o Aljmašu. Ilok, svečan, na uzvisini, kao pozdrav i znak. Da, kneževski Ilok. Uskoro neće više biti tih zapadno-srednjoeuropskih vizura. Ovo je još zapad, još nalikuje poznatim razglednicama, ali ne zadugo. Zaustavljamo se podno Iloka, Prvo noćenje. Ilok je pitom. Sa zvonika razliježu se poznati večernji zvuci. Čovjek u birtiji iločkog veslačkog kluba počinje pričati kako svako ljeto sa ženom odlazi na Dunav i uz njega provedu barem dva mjeseca. Razapnu šator, ponesu pribor za pecanje. Žive polako, peku ribu na vatri, popodne se odmaraju. Povedu i pijetla i dvije kokoške da imaju svježih jaja. Sad čekaju da se Dunav malo povuče, da im oslobodi njihov omiljeni sprud. Dotle žena karta unutra s ekipom, u birtiji, a on na terasi pije pivo i puši. Pečemo slaninu na vatri.

18

2. 7. 2009. Vodena jutra. Miris vode. Isparavanje. Ispiranje. U toj jutarnjoj šutnji ljudi su sporedni. Budim se rano, prije buñenja. Panjevi i granje plove u tišini. Visoka voda doplavljuje taloge i živih i mrtvih tkiva, u nekom svom protoku, sporom i zasebnom od svega oko sebe. Poput razobličenih brodova ili vodenih prabića. Plove kao i mi, imaju istu putanju, niz istu maticu. I nisu ništa manje važni ni manje živi od nas. Tamni i mučaljivi fakti, u zoru, prije no što otpočne (s)tvarnost dana. Sjediti uz obalu je isto tako važno kao i ploviti. Koji put u toj samotnosti, izbijaju odnekud teglenice, crne i u boji hrñe, poput kitova. One su čiste, ogoljene i oguljene forme. Neke prevoze brda ugljena ili nekog drugog praha, ili pak balvane, željezo, kamenje. Na hrptovima tih šutećih plovećih nasipa čuče bijele riječne ptice. Od Osijeka do Vukovara, od Vukovara do Iloka pa dalje do Novog Sada dugo se plovi. Cestom je blizu i odmah, ali bez svega ovog višeznačja…U naše doba sve manje se plovi, nitko više ne plovi, Dunav više nije žila kakva je bio…Prije i još davno prije moglo se jedino Dunavom, Dunav bio puls ovog dijela svijeta. Čak je i Heraklo, kaže mit, u jednom od svojih pohoda krenuo uzvodno u Dunav, prema Iliriji…Da li i Argonauti? Petrovaradinska tvrñava. Kao i iločka i osječka i beogradska – nadvijene nad vodu, opore u svojoj geometriji, ciglene i kamene i zemljane. Most podno Petrovaradina srušio je NATO 1998. Sjedim u hladu pod stablom – čekamo da nas puste u Srbiju, rješavanje papira traje i traje. U izmaglici vrućeg prijepodneva, iza keja – ulice Novog Sada. Sve je isto kao i kod nas – ulice, zgrade, auti, samo je nekako malo pustije, prostije, malo siromašnije, malo manje europski, malo više socijalistički, prašnjavije, post-socijalistički, nepometeno, bez svježih pastelnih tonova. U Njemačkoj, Austriji, Slovačkoj manje, ali i u Mañarskoj, bilo je bogatije, uz Dunav su se nizali, barem na mahove, kićeniji prizori, utvrde i gradići ukrašeni turizmom, vesele terase i biciklističke staze, reklame, ureñenost i uljuñenost pa stoga i otuñenost, čistoća, rad, red i obilje, sve to nekako zgodno dekorirano, – barem tamo gdje Dunav nije uzeo prevlast. Ovdje je, kao i kod nas, samo još malo dalje. Čekamo dokumente. „Jebu nas ko beba zvečku“ – kaže odjednom Maja, tiha Zlajina žena. U zakržljalom parku iznad keja zavlačim se u hlad pod krošnju japanske šljive. Čekam i šutim. Čekanje je tupež. Spori prolaznici, prašnjavi auti, prizori bez ičega. Nekoliko

19

zakašnjelih tamnocrvenih plodova skriva se u lišću krošnje, nakon dugog gledanja otkrivaju se i nude, zahvalna sam tom malom crvenom stablu. Odjednom me nešto dodirne. Pseća njuška. Pseto vodi svoga gospodara – bradatog mršavog klošara. Klošar me ugleda, čak se ni ne trgne, zapilji se u mene nijemim netopirskim očima, ja se odmaknem s nekom isprikom, pseto mirno zalegne pod krošnju, njegov gazda za njim. Eno ih, još sada valjda tamo leže pod ljubičastocrvenim tamnim lišćem, pas i klošar, kao uz Seinu, kao uz Nevu, kao bilo gdje. Kamilica i metvica rastu izmeñu pukotina kamenih blokova – ljekovito prisustvo bilja na najneuglednijim mjestima – ispod gradskog keja, meñu smećem. Čak i jedna zelena bjelouška pliva, vijugajući. Odjednom krećemo, s odobrenim papirima, nakon šest sati čekanja. Popodnevni pljusak, sklanjamo se opet pod vrbe. Dunav je živ poput variva. Noćimo na livadi, negdje prije Slankamena. Sočna trava i staro drveće. Najednom iz zelenja proviruje krmača – velika, siva, i iza nje još veća, šarena. Njuškaju i – nestaju. Kuha se čobanac. Pokisli smo i roba nam je mokra, ali ima rakije, vina i vatre. Lijepo je limenu zdjelicu nakon jela oprati u Dunavu. I zube. 3. 7. 2009. Ujutro se umiti Dunavom. Za razliku od Hrvatske u Srbiji, izgleda, ima puno stoke. U Hrvatskoj uz Dunav ni jedne krave. Ovdje svinje i krave i mali praščići. Nekako starinski prizori. Zemun, sa lukovicama zvonika i zabatima kuća kao u staroj Europi. Pa Beograd, Pančevo, Smederevo. Promiču siluete nebodera i sivih postrojenja. Ne zaustavljamo se. Dečki, Dačo, Petak i njegov sin Ivan, iznad obavezne srpske zastavice uz desni bok čamca objesili su Ivanove gaće na cvjetiće, one veselo vijore, a oni se prave da nemaju pojma. Malo zatim, vidim da ponad svega vijori i jedan pozamašni kulen. Smederevska tvrñava je odmah uz obalu. Staro kamenje, duge zidine i kule, iza njih neboderi. Pristajemo radi goriva. Muvamo se po vrućini. No, uvijek je blizu neka birtija. U birtiji nas gazda časti kavom i rakijom. Pije se pivo „Jelen“. Kraj birtije je sjenica. Uz nju česma. Dolazi čovjek s vrtlarskim šeširom i u znojnoj majici, krezub. Oči su mu bistre i zelene. Pije vodu, umiva lice i ruke. Pita: „Šta je najslañe na svetu?“ Kaja odgovara. „Ljubav“, ja: „Šećer?“ On odgovara: „Voda. I zapamtite, tijelo je hram.“ I još mi kaže: „Pročitaj u Bibliji Matej, poglavlje 24!“ I odlazi iza neke potleušice u zarasli vrt.

20

Opet pljusak. Svakoga popodneva, sa zapadne strane, preko Dunava prelaze oblaci, sve gušći, za njima vjetar pa munje pa kiša. Sklanjamo se opet meñu vrbe, prekrivamo čamce ceradama. Uzalud, kiša je topla, mokra, gusta, beskrajna. Možeš brinuti, možeš ušutjeti i skutriti se, možeš posustati i pitati se čemu sve to, zuriti kroz gusti vrbik ili u mulj i plastične boce, koje kao neke buljooke životinje plutaju, zapletene u korijenje. Uzalud je sve dok tako pljušti i pljušti i pljušti. A onda ipak počinje sustajati. Uz nasip, zelena poljana puna metvice, miriše snažno i oporo i zdravo kroz kišu. Netko vadi limenke piva. Pjer se izvlači iz kabanice i u kupaćim gaćama i bos pjeva na sav glas. Pridružuje mu se Želja. Pjevaju Idole, Buldožere, Čorbu, znaju odjednom sve tekstove iz ranih osamdesetih. Dačo se po guzici skliže niz nasip i umire od smijeha. Dunav je zelen, nad njim se odjednom ukazuje duga, polja su oprana i beskrajna, oluja se preselila nad drugu obalu. U daljini – daleke munje. Čim prestane kišiti, nastavljamo ploviti dalje, do sumraka, do prvog pogodnog mjesta za kampiranje. Prvi plovi Markan. Na pramcu njegovog čamca, poput pulene, sjedi Helena, njegova dugokosa kći. U sredini čamca, kao znamen ravnovjesja, ili kao neki nasmiješeni Haron, sjedi Slave. Markan uvijek nañe najbolje mjesto za noćenje. Zaustavljamo se uz kolibu koju kroz žbunje vidi samo Markan. Iz kolibe izviruje mali tamnokosi čovjek, pozdravlja, pomaže vezati čamce. Mokri smo. Palimo vatru, grah se već kuha, vješamo robu po granama, razapinjemo šatore. Čovjek donosi rakiju. Nekako bez iznenañenja, prirodno, kao da mu rijeka svaki čas doplavljuje neku šarenu pokislu družinu iz Hrvatske ili nema veze otkuda. Smještamo se i pod strehu susjedne kolibe u kojoj nema nikog. Na gredi pod strehom Želja odmah ostavlja dvadeset deka kave. Čovjek radi u susjednom rudniku, Kostolcu. Ali, svaki dan dolazi u svoju kolibu, u stvari kontejner, pred koji je namjestio klupu, ogradio drvenom ogradicom mali vrt, posadio paradajz, papriku i bosiljak. I čamac mu je tu, drveni čikl. Kuhamo kavu, a čovjeka nudimo kafom. On nam priča o Kostolcu, zgrade rudnika davno su još sagradili Nijemci, ima još, kaže, nekoliko njemačkih porodica u gradu. Rudnik još radi, kopa se ugalj, od toga se Srbija obskrbljuje elektrikom. Kaže, nedavno je u blizini bager otkopao kostur mamuta. Spominje i arheologe i rimski grad. Blizu je ðerdap i Lepenski vir. Gazda Branko – tako se zove čovjek, pomaže nam da se smjestimo, nudi nam svoju suhu odjeću, zatim u starom neregistriranom fići odlazi kroz šumu u grad, sutra na posao. 4. 7. 2009. Danas ulazimo u ðerdapsku klisuru. Pred ðerdapom je Dunav najširi, poput jezera s dalekim obalama. Lijevo u daljini je rumunjska obala. (Mi plovimo uz „našu“, kako se izrazio Dačo). U predvorju ðerdapa je miroljubivo i plodno.

21

Odjednom hladniji vjetar i visoka tamna brda. Utvrda Golubac na desnoj stijeni, podno utvrde birtija, punimo mobitele i pijemo Nikšićko pivo, gledamo u brda ispred nas. Klisura je veliko područje Dunava, u njoj su sela i gradovi, polja, stijene i obronci starih planina i široki pejzaži. Ali, Dunav je tu uzak i dubok i suzuje se u Velikom i Malom Kazanu na par stotina metara širine. Lijeva, rumunjska obala prošarana je divnim pašnjacima i šumama, povremeno proviruju starinska živopisna i skladna sela, kupolasta crkva se bijeli na početku, a za njom se nižu male kuće poput nanizanih zrna. Zemljanožuto, ružičasto, crvenkasto, ljupko. Ovdje je sve staro, skladno, plodno i miroljubivo, još od lepenskih sojenica. Sjećanje na neka davna sretna naselja u kojim je vrijeme trajalo bez mijena. A onda zaista ðerdap – Dunav u tjesnacu izmeñu dvije stijene. Lepenski vir nalazi se na 1004. kilometru Dunava, u tamnom i uskom usjeku. Plovimo mimo nekih sivkastih terasa. Miriše na tamnu vodu. Duhovi su nevidljivi. Poslije, jednom, podatke ću potražiti na internetu. Ipak, prožima me neobjašnjivost (toliko bar znam o kulturi Lepenskog vira i bez interneta). Ovdje su, na terasama nad rijekom, prije 7 000 godina živjela neka sretna vodena plemena, oblikujući ribolike i čovjekolike skulpture, pokapajući pretke pod ognjišta, gradeći čudna geometrijska kamena svetiša, nižući ogrlice od školjaka za žive i mrtve. A mrtve su posipali okerastim prahom i ribljim zubima… Po izlasku iz tjesnaca, snažan vjetar. Tu Dunav postaje vrtlog. U Donjem Milanovcu pristajemo, pada mrak. Idemo na ćevape i „Karañorñev odrezak“ u restoran Poreč. Svi ljubazni, hrana ukusna, mi promrzli i nekako veseli, poput maturanata. Možda se bojimo vjetra, treba sutra prijeći Veliki i Mali kazan, ali odjednom se ukazuje vedro noćno nebo i nekoliko dubokih zvijezda. Kao da smo na morskoj obali. Prepričavaju nam vijesti – rijeke u Hrvatskoj i Srbiji poplavljuju, javljaju o vodenom valu. Želja kaže: kakve to veze ima s nama i naručuje još piva. Odjednom stiže SMS – moj auto, parkiran uz Dravu u Osijeku, treba hitno preparkirati. Konobar u osječkom nautičkom klubu Neptun ima moje ključeve, stiže SMS da je sve O.K. Runda Zaječarskog piva za sve. 5. 7. 2009. A sada zaista – prema Velikom Kazanu, gdje je Dunav najdublji i najuži. Visoke stijene, gotovo da se nadvijaju nad rijeku. Sja sunce i vedro je, inače bi bilo valjda nelagodno. Na lijevoj obali, u visokoj stijeni isklesana je ogromna Trajanova glava. Car bulji kroz vjekove na dunavoplovce, pogled mu je uvjerljiv. Sretni car Trajan, osvajatelj imperija, pobjednik nad Dačanima. Na desnoj obali je Trajanova ploča, iskrcavamo se iz čamaca i hoćemo se fotografirati, stojeći na kamenom rubu tik uz stijenu. Ali, dok mi tako nazdravljamo iz boca Trajanu i nama i kome već, Pjer, naš fotograf, zaboravlja nas fotografirati. (Neki su se bar dotle uspješno pomokrili iza ploče).

22

Već smo toliko dana na Dunavu da nam je prirodno što je Dunav tu i što je Trajan tu i što smo mi tu, posvuda, ne čudimo se ni Trajanu, ni njegovoj ploči, koja je tu nad vodom već 1900 godina, ne pitamo ništa, rijeka to baš i ne voli. Pjer se zarazno smije. Pa nismo mi turisti, turisti su tamo preko, vidimo ih da gmižu prema Trajanovoj glavi, penju se i na nju, eto, ima i hotela, vidimo preko na obali, grade ih u grozdovima, neki već imaju ružičaste i žute fasade. Dok se tako smijemo i komešamo (povremeno nas tako što obuzima), prilazi nam lijep gliser, u njemu ljupka Ukrajinka, njena kći i njihov vozač glisera, pričamo na slavenskom jeziku i nazdravljamo i njima i nama, a i oni nama i dečki bi htjeli da povedemo mladu majku i mladu kćer s nama, Ukrajinka se smije i maše, njen vozač isto. Tekija je turističko mjesto, tako barem piše u vodiču. Mnoga od starijih naselja potopljena su radi izgradnje hidrocentrale i nema im zapravo traga.Tekiju su isto potopili. Iskrcavamo se na plaži, sretni što nema kiše, već cijeli dan. Kuhamo nedjeljni ručak – juha s rezancima, odresci, krumpir, salata. Plaža je prljava, i izgleda kao da je gradilište. Ali Dunav nije prljav. Kuhanje i kupanje istodobno. Na dnu plaže je birtija i svi se sklanjaju pod njenu nadstrešnicu, nikad ne znaš jel od sunca jel od kiše. Pjer viče nek ne izazivamo svetog Iliju i Babu Ružu, i eto ti – opet pljusak, bježim sa svojim odreskom i krumpirima pod suncobran koji još nije ni postavljen, a već prokišnjava. Slijedi opet kupanje.. Slave, inače staložen i mudar, nastaloženiji od svih u ekipi, pada s ležaljke u pijesak, ali tanjur s juhom uspijeva sačuvati. Birtija se zove „Kod Joce krofne“, na ćirilici. ðerdapska brana. Ulazimo u prevodnicu. To je ogromna betonska kada uz pomoć koje „silazimo“ na niži nivo Dunava. Od Regensburga do Mañarske lani smo ih prošli nekoliko i nisu mi se svidjele. Uz pomoć prevodnica Dunav je reguliran i plovan je bez opasnosti. Betonska kada? Uvreda za rijeku – moćnog cara. U prevodnici se skuplja sve dunavsko smeće, kao u zamku. Plastične boce. Beskrajne prljave nakupine. Kao čirevi. Opekline. Na savjesti. Čovječanstva. S nama u prevodnici je i riječni tanker. To jest, mi smo s njime. Posada zove k sebi, momci se penju na njihovu palubu, svaki s bocom u ruci. Takvi se susreti jedva čekaju. A sa Srbima su nekako najslañi. Svi ovi naši dečki iz ekipe bili su u ratu, izuzev Ivana koji se rodio prije 19 godina. I Dačo je bio u ratu, tada mu je bilo jedva 17. No, svi naši susreti po putu, duž Srbije izrazito su srdačni, i više no što oduševljenje putovanja i riječni običaji obično iziskuju. Ovo nije samo oduševljenje, ni znatiželja, ni dosada, ni želja za zbivanjima, ni natjecanje u neobičnostima, ni potreba za „ispadima“. To je privlačnost incesta. Ne znam kako da drukčije kažem. Obostrano, vidim im svima to u očima. I sebi. I ne samo to, ima tu još neke pojačane želje, potrebe za prešućivanjem, istovremeno i za dobivanjem na vremenu. Pričamo o kiši, suncu i vjetru, Dunavu, zdravlju, putovanju,

23

povrću, kao što ljudi već pričaju, a dotle se njušimo, dodirujemo jezicima (srpskim i hrvatskim), odmjeravamo, mašemo repom, bacamo rakije iz ruke u ruku preko čamaca, razmjenjujemo darove, negdje nas nude sirom, negdje pak kuhaju kafu, sve se to prihvaća i uzvraća. I za sve to vrijeme titra neki skoro ljubavnički žar. S Bugarima, a posebno s Rumunjima nećemo se ljubiti ni ratovati, nisu zanimljivi na taj način. To je ta „skoro istost“, opasna poput cenzure. ðerdapska brana je velika, siva i dojmljiva, kao privid iz nekog herojskog, jugo-vremena. Izlazimo iz prevodnice. Dunav je opet sunčan i plav, pročišćava sam sebe. Uz naselja i postrojenja uvijek se gomila smeće, a tamo gdje Dunav slobodno teče, čisti se poput vidre. Rumunjska obala zelena je i svijetla, kao slikarskom špahtlom nanesena pod bistro nebo. Gusti nanosi pašnjaka, pastozne livade, drveće i konji i krovovi štagljeva i oblaci. Vežemo se u Kusjaku. Najbliži grad je Negotin. Kako ekipa nanjuši birtiju! Zove se „Bela laña“, a tako i izgleda – naime, to je laña. Pije se, vlasnik nam dozvoljava da puštamo svoje CD-e. To jest Željine CD-e. Rane osamdesete, kada se srpska još i nije bitno razlikovala od hrvatske. Rock scene. Ujutro u istoj „Beloj lañi“ konobar kuha velike količine kave za nas. Kafe. Crne i jake, kako i dolikuje. Konobar je nizak, mlad i uslužan, pravi mali profesionalac. Ukrcavamo se na čamce, pozdravljamo, on nam dijeli posjetnice – Bela laña, na srpskom i engleskom… Samo što nema Puljkana. Ostao zaključan u WC-u. Konobar je ispratio goste, zaključao „Belu lañu“ i krenuo put Negotina. Puljkana su, uz pomoć užeta, iz WC-a spasili njegovi kolege, pogranični policajci. 6. 7. 2009. Granica – Prahovo. Sunce prži već od ranoga jutra. No, rijeka uvijek daje spas. Rasprava s carinicima, ali nakon pola sata prženja uz sivi pusti dok (pristup carinarnici dobiva samo Želja), osmjesi… ostavljamo Srbiju. I nekoliko boca vina za carinike. Sada vješamo bugarsku zastavicu. Poznati nam čamac izgleda da je osušio Ivanove cvjetaste gaće, ali kulen i dalje veselo vijori na istoj poziciji. Sad zezaju Pjera: Jel ti teško? On je, naime, Makedonac. I tako, sva sila za vremena. Vruće je. Nema oblaka, a kamo li kišnih. S obje strane Dunava, meke obale. Nema turista. Nema ni brodova. Dunav je pust i – zaseban. Široka voda, široko nebo. Ipak, ponegdje ispod pokojeg osamljenog stabla počiva stoka, ovce ili koze omamljene od sunca. Ponegdje pak, na udaljenim obalama mala gola djeca, poput neolitske. Mašu, sporo, iz nekih svojih pra-svjetova. Prizori su nekako titravi, kao kad video traka pomalo preskače…

24

Ponegdje – drveni čamci pod vrbama, tamni, kao izdužene životinje. U vrbama – bijele čaplje. I kormorani. Bugarski grad Vidin . Iskrcavamo se. Policijska i carinska natezanja, opet. Želja izjavljuje: „U Srbiji je carina gluplja od policije, u Bugarskoj je obratno“. Izlazimo u grad. Treba neko vrijeme za prilagodbu. Isprva – nelagoda. Ovdje, na tlu, na betonu, meñu zgradama i ulicama, meñu institucijama, kao da svatko svakog vreba. Treba učiniti neki proboj. Ali, onda se javlja tihi žar istraživača. Volim se na neki čudan način šuljati kroz nepoznate gradove, tražiti putove, njušiti. „Immer der Nase nach“ – rekli bi Nijemci. Ovo probijanje podsjeća me na moja prijašnja, kopnena putovanja, mirisi, zvukovi, oblici, a napose boje. Mali dućani, drukčija lica ljudi, šarenilo, ostaci socijalizma, živost i tmurnost u nekom klupku, smeće, utjecaji zapada i istočne inačice zapadnih utjecaja… Možda i nije lijepo od mene, ali ulazim u novi shoping centar, ružan i uglavljen meñu uske šarolike uličice. Ulazim kroz pomična vrata u veliku halu sa znakom DM. A nakon toga pizza-cut i coca cola, što drugo. Sama sebi se nekako divim. Ali, treba mi papirnatih maramica, multivitaminskih tableta, dezodoransa i ostalih korisnih proizvoda bez kojih se tisućljećima moglo. I dobro je tako. Uživam u različitosti, u suprotnosti, kao u mrlji neke druge boje. Već smo šest dana na rijeci. Ali, svi se brzo vraćamo iz grada k čamcima, kao psi. Kaja i Markan su zaduženi za nabavu namirnica. Iz vrećica izviruju svježi paradajzi i paprike. Pjer se hvata za glavu – stiže Baba Ruža! Iz smjera ðerdapa za nama se kotrljaju tamnoplavi kišni oblaci. Ponovo kiša. Kao plašt nad rijekom. Tutnji i boji Dunav u sivozelenožuto. I traje, sve dok rijeka ne popije sve te boje i zvukove. A rijeka pije, pije. Plovimo dalje, do pred sumrak. Livada uz koju pristajemo gotovo sva je netom poplavljena. U prozirnoj zelenoj vodi žuti i ljubičasti i crveni cvjetovi, lelujaju. Rajski prizor. Nad Dunavom izlazi ogroman svijetlocrveni puni mjesec. Uranjam u vodu, kupam se u vodenoj livadi i nebu, plivam, dišem. Grlim daljine i blizine. Pročišćena. 7. 7. 2009. Jutro – sunčano i bistro poput vodenog cvijeća. Kaja na tavi prži mladog somića. Kakav doručak! Plovimo, gotovo cijeli dan. A zatim nas olujni oblaci tjeraju da pristanemo uz neku dunavsku birtiju. Na njoj ćirilicom piše: „Bar ker“. Nekoliko Roma izviruje preko ograde i pomaže nam vezati čamce. Ovo je romska birtija i romsko područje. Na širokoj livadi pasu konji. Nekoliko ulubljenih mercedesa i raštrakana djeca. Mršava žena prostire nam stolove na terasi, donosi piva. (U Bugarskoj se pije „Zagorka“, veseli me ćirili čni natpis na boci). Ipak, osjeća se nepovjerenje, obostrano. Da li bi nas okrali, izboli noževima? Mi njih? Puljkan priča s mladom mršavom Romkinjom u uskim trapericama. Saznaje da ima

25

osmero djece i dvadeset i pet godina. Puštaju nam srpsku turbo-folk muziku, onda romsku. Olakšanje. Stari pas spava u kutu, oblijeću ga muhe. Ovo nije loše mjesto, ali mi ga činimo napetim. Jesu li druga mjesta bolja? Ne znam. Nastavljamo put, oluja oklijeva iza nas. Munje preskakuju Dunav. Najslañe je nekako odjednom zaustaviti čamce usred Dunava (a to se dogaña najčešće kad Markan treba mokriti), boca orahovače ili višnjevače krene od ruke do ruke (Petkova žena spremila je nekoliko domaćih boca mužu za put), već se režu kobasice, dečki izvlače svoje koljačke noževe, vade se i feferoni iz staklenke, Zdenko si usput daje injekciju inzulina, zapale se opet motori i krene se dalje. Noćenja su lijepa. Obično nas prije opere kiša. Zaklonjena livada sa stablima, negdje u nekom dunavskom bespuću. Vežemo čamce. Razapinjemo šatore. Skupljamo drva, vadi se kotao, kuha se kava, vješa se roba, već malo pljesniva od vlage. Netko se brije, stojeći do pasa u Dunavu. Helena pere kosu, nanosi regenerator. Kaja i Vera se rječkaju. Šalju se sms-ovi. A netko je već možda i pijan pa zalegne i zaspi. Koža od riječne vode i od kišnice postaje meka. Život na otvorenom bistri pluća i srce. I oči. U nekom bugarskom selu k nama dolaze ribočuvari, utovaruju s našim dečkima kanistre za gorivo na svoj terenac, odlaze po gorivo, vraćaju se, daju nam nekoliko velikih svježih riba, časte pivom… Za večeru fiš. 8. 7. 2009. Prošli smo pola puta. Za doručak – grah salata. Prilaze nam seljani. Prvo stoje na udaljenosti i motre nas. Dvije žene i mršav čovjek. I mršav konj, upregnut u drvena kola s gumenim kotačima. Došli su po travu. Rasprežu konja, konj pase, oni nas gledaju s vilama u rukama. Zatim polako prilaze, pozdravljamo se. Mlaña žena se osmjehuje. Počinjemo polako pričati. Razumijemo se, bugarski je razumljiv. Žena lijepog osmjeha je debela, ostali nemaju zube. Ona je komunikativna, brzo shvaća razlike u jezicima. Došli su iz sela iza brijega, uz Dunav nema puno naselja, samo livade i vrbe. Prihvaćaju i rakiju. Odmahuju glavom za „da“. Nekako mi se dopada taj oprezni, a onda nakon nekog vremena srdačni seljački pristup. Podsjeća me na moju rodbinu sa sela, tamo u Zagorju. Prije tridesetak godina i moji su imali konja i drvena kola. Mlaña žena ima puno lančića oko vrata i mobitel. Zahvaljuju se na Marlboro cigaretama. Stoje, kao spore, skoro neprolazne slike u zelenilu, mi se pakiramo i ukrcavamo u čamce,

26

oni dugo i polako mašu, starija žena u žarkocrvenoj bluzi, mlaña u ružičastoj, mršavi čovjek i konj. Zaustavljamo se u sljedećem naselju. Gostiona uz samu rijeku, sa srpskim turbo-folkom. U selu postoji nekoliko starih polusrušenih kuća, nekada bogatih, vide se okrnjene štukature na fasadama, zahrñale željezne ograde na balkonima, zarasle u grane šljiva. Nekadašnje dunavske vile, danas krupni otpad. U sredini sela je prašnjavo raskršće, nema asfalta, uz rub su zaostale mutne lokve od kiše. Čovjek sjedi na drvenim kolima, na hrpi slame, vuče ga sivi mršavi magarac. Odnekud dojuri stari BMW i podigne žuti oblak prašine. Tu je i dućan, samoposluga. Milka čokoladice, Orbit žvake i bugarski jogurt, jeftin. Gust i bijel kao snijeg. Na terasu birtije sjedaju četiri tamna zgodna momka, izduženih lica, crnih očiju. Izgledaju kao križanci starih Rimljana, mladih Roma i svetaca sa pravoslavnih slikopisa. Pijem mastiku. Ne mislim ni na što. Dunav uzima misli, ne trebam ih. Dunav je ovdje jako širok. I nekako prejak. Ali, čak i kad je voda ovako visoka i kad su svi sprudovi poplavljeni, uvijek se može naći mjesto, gnijezdo, uvijek se može doći do obale, zavezati čamac, prikupiti drva, zapaliti vatru, sjesti, leći, objesiti robu o vrbove grane, okupati se, zaspati…Dunav je pitom, gostoprimljiv. Sva takva mjesta su slična – od Regensburga sve do Crnog mora. Na takvim se mjestima divno spava. Snovi su neprepoznatljivi, ali pun ih je san. Gusti, a prohodni. Nose misli, svijest i podsvijest, umor i prošlost, sve nose, kao što velika voda nosi i odnosi, a ne ostavlja prazninu. 9. 7. 2009. Noćna oluja. Vjetar ljulja tamne ogromne krošnje. Krošnje šušte i povijaju se, noć je puna gustih šumova. Mali smo, poput naplavina u svojim prokislim šatorima, na tom slučajnom sprudu. Mobiteli ne rade. I oni su smočeni. Pusto je. Lavež kroz noć. Grad Ruse. Nad lijevom obalom izviruju prvo sivi neboderi. Zvonici ex-socijalizma. Isprva, dok bauljamo prema centru, ulice su sive, prašnjave i sirotinjske. Zatim izbijamo na glavnu ulicu, obnovljenu za turiste. Odjednom – blistavost: dućani, kafići, slastičarne, cvjećarne, kockarnice, ljekarne, trgovine donjim rubljem, cipelama, barovi. Iznad izloga – šarene secesijske fasade, skoro bečke, samo manje, poput kuća lutaka. Ruse je značajan grad. Tu se mogu kupiti suveniri, ružino ulje, bugarski sapun. Ruse su zvali „Mali Beč“, Austro-Ugarska je Dunavom doplavljivala svoje moderne utjecaje. Na širokom trgu vodoskok, zgrada parlamenta s betonskim soc-realističkim skulpturama, mlade kič-djevojke, puno kafića na otvorenom, ljetni sretni grad.

27

U odrazu izloga izgledam divlje i neprilagoñeno, kosa mi strši, izblijedjela od sunca, ramena i ruke su mi preplanuli, urbanost je izvjetrila iz mene. Takvoj mi ne treba ogledalo. Opet se brzo vraćamo k čamcima, čudni sami sebi s luksuznim vrećicama. Nizvodno od grada – most, prvi valjda nakon Pančeva. Dunav cijelim ovim putom nema mostova. Trajanov su srušili uskoro nakon što su ga sagradili. Ovaj se zove Most slobode i sagradili su ga 1954., kao spoj Rumunjske i Bugarske. Izgleda ružno, mastodontski i kao da ne spaja, već kao da prijeti. Zaustavljamo se na obali kraj nekog ulubljenog kontejnera (opet Markan pronalazi noćište). Do njega je kolcima ograñeni mali vrt s paradajzom, klupa i klimavi stol. Na kontejneru visi pecački pribor. Prozori kontejnera zastrti su cvjetnim čipkastim zavjesama. Ulogorujemo se. Pred noć dolaze dva mršava čovjeka neobrijanih lica. Dunavski ribari. Na njihovom smo tlu. Šutljivi su, ali polako kreće razgovor. Naši dečki znaju kako s takvima. Polako. Pred nas iznose stol sa čistim stolnjakom. Rakiju. Zatim odvezuju svoje tamne drvene čamce s dobrim motorima, provlače se kroz šaš i šutke odlaze baciti vrške. 10. 9. 2009. Ponekad susrećemo zahrñale šlepove, mastodontske, šutljive. Možda su to pra-šlepovi. U gornjem toku Dunava, sve do Hrvatske, susretali smo ih češće, bili su noviji, nekako kao za ukras, ali djelovali su korisno, nekud su se kretali i to užurbano. Za ove se ne zna jesu li uopće plovni ili su tu oduvijek. Ili iz pleistocena. Na njima sjede poredani bijeli riječni galebovi, nizovi galebova, isto tako nepomični. Grad Silistra. Prijelaz u Rumunjsku. Silistra je još u Bugarskoj – barem do nekog slijedećeg rata, jer je svakim ratom do sada mijenjala vlasnike, to jest države. Nekad je to bio čak i keltski grad. Opet čekamo. Uz mastiku, ovaj put. Čekanje uz mastiku postaje modrije. Ili je to od Dunava. Dunav opet ljulja oblake, s jedne na drugu obalu neba i opet začinje pljusak, jedan od čarobnih dunavskih pljuskova, plav, gust, siv, poput vira, beskrajan. Misli se na valovima premještaju i izmjenjuju, prošlost i preci dolaze odnekud s riječnim pticama (močvarice su vjesnici predaka), ptice u kljunu raznose sjećanja uronjena u zaborav, smijeh, smrt i komešanja od neba do tla, od tla do voda, od voda do podzemlja, psi lutalice, pratitelji duša, kroz kišu. Lheta, Stiks, Aheront, Ister, Dunaj Puštaju nas preko, na rumunjsku stranu. Kiša i pustoš. Sada je Sinestra s druge strane, iza kišne zavjese.

28

Lutajući psi, cijeli čopor, umnožavaju se u staklima nedovršene najsuvremenije zgrade pogranične policije. Uz samu zgradu prislonjen je jedan stari pocrnjeli donjodunavski čamac ušiljena pramca. Ulazimo u luksuzni pogranični restoran i ostavljamo lavež pasa iza pomičnih staklenih vrata. 11. 7. 2009. Dunav je sve širi. Bez naselja, bez znakova, bez ljudi, bez životinja. Samo Dunav. Najednom se dijeli u dva kanala. Počinje Delta. Susrećemo stariji njemački par na povećem gliseru. Pričamo s njima, iz Berlina su, plove od Regensburga. Dobro su opremljeni. Boje se pirata, kažu. Pitaju jesmo li ih susreli, na internetu i u njihovom vodiču piše da ih ima. U našem ne, kažem. Jer ga nemamo. Čude se, pitaju nas ozbiljne stvari. Petak ih nudi s tri vrste rakije odjednom, a oni pitaju smiju li ga fotografirati. Petak se široko smije u svojoj prljavoj majici s natpisom „Neptun“ i poklanja im jednu takvu, čistu. Na obalama viñamo ljude, djecu, krave, praščiće, ribiče gole do pasa, pokoji stari auto, straćare… Nema tu turizma, tu žive svi i oduvijek kao da su turisti, stara vodena plemena, samo bez turističke opreme. Ponekad susrećemo ponekog usamljenog čovjeka u tamnom čamcu šiljastog kljuna, na vesla, diže ruku na pozdrav, polako, odmjereno. Zatim opet – vrbe i topole, topole i vrbe. Veliko nebo. Obale satima i satima nalik dugim tankim gustim potezima kista. Svijetlozeleno i sivomodro, zemljanožuto, modro, svijetlozeleno Pa opet kiša. Tmasto. 12. 7. 2009. Mokri uplovljavamo u Brailu . Ogromne dizalice – znakovi lučkih gradova. I bageri, kao tiranosaurusi. Grad Braila bio je najveća luka za istovar prekooceanskih brodova – tu već mogu ući brodovi dubokoga gaza. Susrećemo prve velike brodove, visoke, crvene, bijele. Izlazimo u grad, uspinjemo se po nekoj post-socijalističkoj arhitektonskoj tvorevini, betonski i mesingani vodoskoci i velike upravne zgrade i najnoviji hoteli. Izmeñu svega toga vijuga život, tražimo put do tržnice. Tu je veselo i šareno, kupujemo voće i povrće. Šarene Ciganke s dugim pletenicama izvikuju nazive svoje robe. Ovdje se više ne razumijemo, (jedino ja znam još od prošlog putovanja, kako se kaže dobar dan, hvala i doviñenja na rumunjskom). Ali tržnice su posvuda iste, ako čovjek otvori oči i dušu. Luka Galati. Opet divovske dizalice, nad njima nebo, olujni oblaci, zeleno, sivo, daleka i duboka previranja po nebu. Ovdje kreću otvoreni vjetrovi, nekakvi drugačiji.

29

Lijevo je Ukrajina. Ne znam točno zašto, ali drugačije je. Druge struje. Na obali se naziru starinski ljetnikovci, zarasli i malo nestvarni. Susrećemo poneki visoki brod. Pravi, veliki brod, a ne izduženi šlep. Mimoiñe nas i pokoji usamljeni šiljati drveni čamac na vesla. Oblaci se zgrću i razgrću, nastaju i nestaju. Dunav je širok i gladak. Pjer, pilac mastike, najednom objavi: „Konačno prestala kaldrma!“ Približimo li se obali, vidimo pse lutalice. I plastične boce, u gomilama. Pred sumrak, opet tamne struje, voda se prelijeva iz neba na zemlju, iz rijeke u oblake, beskrajne krošnje vrba isparavaju vlagu, zemlja izdiše svoj vodeni dah, a Dunav je možda vodena zmija. Tulcea – grad na jednom od kanala Delte. Velike nove zgrade, hoteli, pristanište za jahte. Tu ne smijemo pristati. Vežemo se malo dalje, uz neki krš. Ispostavlja se da je to malo remontno brodogradilište, neki škver na rumunjski način. Zaista – „Posljednji svijet“. Hrñavi kranovi, ogromne polusrušene skele, kao oglodane kosti prabića, sve u koroziji i nekoj sumaglici. Ispod tih kaotičnih konstrukcija proviruje tu i tamo pokoji mali čovjek u prljavom radničkom kombinezonu, i on sav u boji hrñe, lica potamnjelog od takvog hrñavog postojanja. Diže ruku na pozdrav, polako, kao kroz izmaglicu, pokazuje nam smjer, ali sve s nekim zakašnjenjem, kao da do njega dopire preko neke prepreke. A i mi smo čudni i poljuljani, ispljunuo nas Dunav i bauljamo tu po tom prljavom tlu poput izgubljenih ostataka Argonauta, sa zakašnjenjem od pet stotina vjekova. Ničiji psi spavaju ispod traverzi na istrunulim krpama. Debela mrka portirka šutke nam pokazuje put prema centru grada. Probijamo se ulicama bez asfalta, prašnjave voćke, straćare, prozori bez zavjesa i cvijeća, nepovjerljive ograde, a zatim naglo, odmah iza slijedećeg ugla – grad – hoteli, reklame, suncobrani, banke, mjenjačnice, kockarnice. Kanal Sf. Gheorghe (Sveti Juraj). Kanal Sulina je pogodniji za velike brodove, a ovaj za ptice. I za nas. Vjetar, sve drugačiji i drugačiji. Neka mučnost i iščekivanje. Kasno popodne. Kao pukotina, Dunav ispred nas gubi odjednom obale. Odjednom se pokazuje, isprva uzak, a zatim sve prostraniji i beskrajnijji – beskraj. Crno more. Tu kanal Sf. Gheorghe, jedan od nekoliko u Delti, ulazi u Crno more. Zastajemo, gasimo motore. Gledamo.

30

Zatim Markan daje svojoj kćeri da upali motor i da prva uplovi. Slijedi klicanje, Želja vadi bocu whiskeya, javlja se uživo u Slavonski radio, svi pjevaju. Puljkan i ja stežemo čvrsto ruku Zdenku, našem kapetanu i vozaču našeg čamca. Crno more je široko kao priviñenje, oko nas je, vjetrovito, tajnovito, a pozivajuće. Širina, siva, moćna. Šum u ušima. 14. 7. 2009. „Imaš elitni dio i dio gdje uživaš“, kaže Igor, naš veterinar. U ekipi, naime, imamo veterinara i njegova prisutnost korisna je cijelim putom. On ima sa sobom liječničku torbu, koju mu je za put spremio njegov kolega liječnik, kojeg inače zovu dr. Mengele. Igor se s ironičnim odmakom i sa sigurnošću seoskog živinara brine za naše putne groznice i porezotine. Za psa Arona, koji je isto u ekipi, on ne brine. Brine njegova gazdarica. Elitni dio sela Sf. Gheorghe upravo nastaje. (Onaj drugi, sukladno s time, možda upravo nestaje). Delta je pod zaštitom Unesco-a. Svjetska baština, rezervat biosfere. Naspavali smo se na livadi, kraj kanala. Ujutro kraj nas krave. U blizini je i dućan. Ima i koševa za smeće, štoviše, ima ih puno. Ima i jedna klupa. Selo Sf. Gheorghe je staro, leži na pjeskovitom tlu u ravnici i na vjetrometini, par kilometara udaljeno od mora. U selo useljavaju suprotnosti velikom brzinom. Suprotnosti je sve više na ovome svijetu, pogotovo na lijepim i dalekim mjestima. Ovo selo lijepo je i daleko. A opet, prepoznajem ga. U selu je stara i oronula crkva Svetog Gheorghea, pred njom mala kapelica, u njoj ikona s upaljenim kandilom. Pjeskovitim seoskim putovima prolaze konjske zaprege, nema motornih vozila. Neke prevoze drva, vreće, trstiku, lubenice, a neke pak turiste. Kućerci slamom pokriveni, niske kuće, podsjećaju na zagorske, s izrezbarenim drvenim trijemovima, s obojanim ogradicama i šarenim cvijećem. Seoska birtija. U njoj se instaliramo. Oko nas radnici, izbrazdanih lica, govore i ukrajinski, razumijemo se, ima i votke. Oni piju već od zore i rade na okolnim gradilištima, gdje niču elitne turističke nastambe, čije fotografije su već na internetu i mogu se rezervirati apartmani u njima. Staro naselje pretvara se u turističko etno-selo pod zaštitom Unesca. Tu se valjda u posljednje vrijeme naglo počinje slijevati mnoštvo novaca i ideja. Projekata i programa. To se vidi po kantama za otpatke. Ima ih odjednom, na jednom mjestu, sva sila. Svakih desetak metara. Sigurno je projekt „Kante za otpatke u Delti Dunava“ izvrsno profunkcionirao. Malo dalje, kanti više nema. Kao ni u cijeloj Rumunjskoj. U birtiji WC nema vrata ni vode.

31

Susreće nas policija, upućuje, dozvoljava kampiranje, želi nam ugodan boravak na francuskom i engleskom. Moje rumunjsko „Mulcumesk“ ih veseli. Grade se nove kuće, po uzoru na stare, samo s alarmima i ogradama, izvana od trstike, iznutra s pomičnim vratima na daljinsko upravljanje. Neke su lijepe poput fotografija na web stranicama, a neke se ni ne vide od visokih ograda. Stare su kuće oronule ili obnovljene ili nekako na pola puta. Neke su jamačno kupili kupci nekretnina, jamačno preko interneta. Hodamo kroz meku pješčanu ulicu. Tu je sve na pijesku i kanalima, izmeñu su močvare, bilje i životinje. Konjsku zapregu odjednom pretječe terenac, prizor nadlijeće pelikan. Put iz sela izvodi nas prema moru, na pustaru. Trava, konji na ispaši, nebo. Hodamo par kilometara kroz mir i beskraj. Kao da nikad nikuda nećemo ni stići. Hodanje, samo po sebi. Hodanje u daljinu koja ne prestaje. Odjednom tamna crta Crnog mora i široki, široki pješčani sprud. Tamnosivo more, svijetlosivi pijesak. I ništa više. Valovi se valjaju sporo i šumno, beskraj je beskrajan i ravnodušan i beskrajno lijep. Vjetar brije i nanosi pijesak i raznosi ga, prema moru, more ga valja prema obali i tako unedogled. Niski horizont, glasovi utopljeni u valove, nekoliko malih ljudi u daljini, slični pticama. Ili su to ptice. Hodam, hodam, hodam, pijesak je sitan, topao, nestvaran, u njemu milioni razmrvljenih školjaka i još živih, tek izbačenih, bijelih kao izbijeljene kosti, sivih, modrih, sitnih, sićušnih i velikih kao dlan, oštrih i umilnih, plavih i zagasitih i crnih i opet blještavo bijelih, milioni, milioni školjki. Dolazim do svetog mjesta.Tu Dunav, zapravo jedan njegov krak, kanal Sf. Gheorghe, uranja u more. Sveta su mjesta mirna, poput točaka. Poput atoma. Ptice na sprudovima, pijesak. Tiho strujanje. Moć. Dunav u more uvire, žućkastozelen, svijetao i boji more još miljama uokolo, moć je njegova ovdje u boji. Nježnoj i snažnoj. Okus mora nije slan, samo malo slankast, poput pravode. Prožimanje. Tamnomodra boja Crnog mora uvire u Dunav, svjetlina i sivilo Dunava razliježu se do nedogleda… Ekipa je na plaži zabola u pijesak veliku hrvatsku zastavu. Opuštanje. Skaču u valove i viču kao klinci. Vera, Kaja i Maja se mrgode jer im pijesak ulazi posvuda. Helena i Ivan, naših dvoje tinejdžera, sjedi u sjeni zastave. Cijelim putem nisu progovorili ni riječi (ona je gimnazijalka, uči japanski i čita mange, on autolimarski naučnik, koji vikendima po Osijeku „traži belaja“). Sada sjede pod zastavom, zastava lamata na jakom vjetru, piju colu i čavrljaju kao i svi tinejdžeri ovoga svijeta o izlascima, školi, zajedničkim znancima. I nesvjesno, gledam ih, pri tom grade kule od pijeska.

32

Opet hodam uz rub mora, uz tu pomičnu, vijugavu, ritmičnu poput otkucaja bila liniju izmeñu mora i tla. Vjetar sljubljuje ta dva elementa, sažima ih i prožima se s njima. I samnom. Hodam opet do svetog mjesta – do utoka. Nigdje nikog. Na dostojanstvenoj udaljenosti prati me laganim korakom jedan konj. Ne prati me – ide svojim putem – do točke utoka, kao i ja. Tu čuče ptice, počivaju školjke, jate se sitne ribe. Najednom ugledam stado krava. Leže na pijesku i gledaju u beskraj svojim svetim kravskim očima. Svi kao da se tu tiho mrijeste, počivaju i svetkuju. Crtam spiralu u mokrom pijesku, valovi je preuzimaju, dovršavaju crtež. Snaga i ritam mira. Praples. Otkucaji i disanje svega što jest. Selo se u suton pretvara u ono što jest – selo, malo, staro i tiho selo na kraju jedne stare zemlje, usred pustare. Pada sumrak. Prašnom seoskom ulicom polako, lelujavo prolazi jedna smeña osamljena krava. Kandilo pred ikonom Sf. Gheorghea tiho tinja. Dva dječaka na raskršću, jedan od njih na biciklu. Sklupčani pas kraj ograde. Vjetar, daleki oblaci. Zemlja počiva. More je nevidljivo i moćnije od sviju nas. 15. 7. 2009. Dan vjetra i sunca. Opet šećem do ušća pa uzvodno, po pijesku, uz trstiku. Jedan je ribar uhvatio mladog soma. Jedna bijela čaplja isto. Školjke, školjke, školjke – kao onomatopeje mojih koraka. Ušće – silina, mir i samoća. Sjedim na pijesku. I nebo kao da je od pijeska. More je plitko i ogromno. Vjetar je isto sav od pijeska. Pokušavam napisati razglednicu, no vjetar mi je otima i odnosi. Isprva pokušavam posegnuti za njom, no puštam je, odmahujem sa smijehom. Za par časaka stvori se odjednom kraj mene, potpuno gol, preplanuo dvadesetogodišnjak, taman i lijep poput Jazona na putu za Kolhidu. Pruža mi razglednicu, smijemo se, uhvatio ju je i oteo vjetru. Pričamo, on je iz Bukurešta, ovdje kampira s prijateljima, noćas im je vjetar skoro odnio šatore. Možda bi mi trebalo biti i malo neugodno u blizini njegovih nagih bokova, možda je i ovaj susret neobičan.

33

Zapravo nije. Pričamo o energijama ovakvih jedinstvenih mjesta.Pričamo i osmjehujemo se. Ja zatim skupljam svoju haljinu i bilježnicu, pijesak je siv, a sunce, odjednom nisko i sasvim rumeno.Kažem na odlasku: „La revedera“- Vraćam se kroz sumrak. U pustari njišti konj. U selu je već mrak. Kraj seoske škole klinci igraju nogomet. Pred ikonom palim ugaslo kandilo, ono tinja, kroz tamu. Mislim o povratku. O daljini i blizini povratka. 16. 7. 2009. Ujutro u birtiji harmonika – nekoliko starijih muškaraca pod sjenicom pjevaju u sav glas rumunjske, ruske, ukrajinske i tko zna kakve sve pjesme, piju vino i ne mare ni za što drugo. U isto vrijeme iz obližnjeg se razglasa šire europski hitovi. Konjska zaprega dovozi sanduke coca-cole i piva. Ovdje se pije rumunjsko „Ursus“, ali i Tuborg. Pijemo putnu rundu. Želja objavljuje povratak.Uzvodno, u Tulcei čeka nas bus za Osijek. Tamo bi trebao uskoro stići i teretni brod da na njega ukrcamo čamce, ali zbog visokog vodostaja ništa nije izvjesno. Ukrcavanje. Prije toga, Pjer skuplja svaku mrvicu smeća s ledine na kojoj smo kampirali. Kaže, skromno, da ne razočaramo ove silne rumunjske kante za otpatke. Palimo motore, nekako zbunjeni. Iza nas se zatvara pukotina Crnog mora, ulazimo natrag u zelenilo- U dunavsko crijevo.

34

BiH kolovoz 2009. 6. 8. 2009. U Mostaru sam. Nekako odjednom. Iz Splita, preko Makarske, Vrgorca, Ljubuškog, Čitluka… Ljetna brda i doline i širine, pusti predjeli, kamenje i bilje, a onda naselja, nekako šarena, razbacana, brza, brzo iznikla, a prave ljudske naseobine, one s korijenjem, kao da su skrivene negdje na nekim drugim stranama pejzaža, zakrivene prebrzom pogledu kroz vozačko staklo. Mostar se odjednom stvorio ispod brda, ne onakav kakvog sam ga zamišljala. Iznenadniji. Odjednom sam u ulici starih sjenovitih platana, nad krošnjama žarko nebo, pod krošnjama zeleni hlad, nekako austrougarski hlad. Sjedam na terasu kafića koji se odmah stvorio preda mnom. Oko sebe primjećujem više muškaraca nego žena. No, u hrvatskom sam dijelu Mostara. To je valjda, kao da sam u Europi. U europskom dijelu Europe? Zapad? Po mene dolazi Margareta. Kaže, doći će s pravoslavnim popom. Margareta živi u Londonu od 1991., a prije toga je živjela u Banjoj Luci. Sada radi na projektu „Odjeća za smrt“. Idemo tražiti „odjeću za smrt“. Idemo tražiti. Ja sam prvi put u Bosni, a i u Hercegovini, čini mi se. Cilj nam je zapravo traženje. Ako to tako prihvatimo, moguće je da će nam biti jako dobro… Osam dana po BiH, usred ljeta.* Upoznajem oca Radivoja. Mlad je i užurban. Sutra ima sastanak s investitorima i izvoñačima koji se natječu za ponovnu izgradnju mostarskog pravoslavnog hrama. Ljubazan i preužurban, daje nam DVD-e o budućoj izgradnji hrama, kaže, „Obnovimo hram“. Uskoro mu žena treba roditi, dijete, četvrto. Javlja se na dva mobitela istovremeno. Dolazi i odlazi. Margareta i ja se grlimo i smijemo i ogledavamo oko sebe, veselimo se. Ništa ne znamo. Obje smo prvi put ovdje. Ljeto u zraku. Krećemo. Zapadni dio Mostara čudi me svojim bujnim drvoredima, svojom sreñenošću. No, iza ograda vidim ruševine. I ostatke ruševina. Ostaci su uvijek uporniji. Par ulica dalje započinje nešto drugo. Spuštamo se prema Neretvi, prema istočnome dijelu. Ulazimo u turističku zonu…Iz ruševina izrastaju dućani, sve gušći, iz sivila šarenilo. Kulise. Tepisi, fildžani, šarene tkanine, vezene papuče, ono što turisti zamišljaju kao egzotiku istoka. Iz zapuštenosti i pustoši ljetnih ulica odjednom

35

* To je malo više nego „Sedam dana po Bosni“. Meñutim, u to vrijeme još nisam znala za taj putopis, kojeg je Ivan Lovrenović napisao 2008. Naime, tog se ljeta, zajedno sa svojim sinom, dao na put… kozmopolitska vreva, stranci u kratkim hlačama, s fotoaparatima, mladi Europljani, grupe s vodičima, tipična zblenutost, miris ćevapa (on je bar utješan), probijanje kroz rekonstruirane uličice zastrte svim i svačim za turiste i onda – Most, bijel i pun turista. I zelena Neretva, možda ipak hladna i čista u tom kršu. Naginjem se prema rijeci u dubini. Nakon nekoliko desetaka koraka prestaje turistički dio, pretvara se naglo u mješavinu ruševina i novogradnji, zaostalih u nekoj blokadi – a mimo svega i umiješani u sve – dućani i kafići u svojem pulsiranju, u svojem živom i pomalo očajnom kiču… Turisti tu baš ne zalaze. Oni trebaju ionako samo iluziju. To jest, sigurnost šarenih laži, koje se ujedno mogu odmah i kupiti, jeftino pribaviti i prisvojiti. Pojesti i ići dalje. Ovdje su neki prozori razbijeni, neki prekriveni plakatima turbo-folka, kroz neke proviruju nejasna lica. Preko otvora zabijene daske ili pak – šupljine. Pokrivenih žena nema, naprotiv, djevojke šeću dugokose i dugonoge u kratkim suknjama i nekako trivijalne. Pokoja džamija, u svom dostojanstvu, nekako izdvojena, okružena grobnim spomenicima – nišanima. Šiljak minareta, krhki prst. Preko, na drugoj strani Neretve, novi katolički toranj nadvisuje sve – i partizansko groblje i brdo i sve minarete s ove/one strane i budući pravoslavni hram koji će se graditi na brdu iznad džamija, nadvisuje i mostarsko nebo, koje je visoko i široko i modro, a za svaki slučaj na brdu iznad katoličkog tornja sagradili su još i jedan bijeli križ. (Začudnost je zapravo u tome što mostarski katolički toranj jako podsjeća na minaret – sagradili su ga, naravno, nakon ovog rata, toliko visokog da je izgubio proporcije uobičajenih katoličkih tornjeva i nekako se toliko izdužio i istanjio da mu je minaret u stvari najbliži srodnik). Kroz prašne ulice protutnji odjednom poneko veliko crno vozilo na visokom kotačima, predimenzionirani auto, zatamnjenih stakala, grads