ZABORAVLJENI EPIGRAFIČAR FRA FRANO RADMAN(1722.-1789.)

Fra VICKO KAPITANOVIĆ, O.F.M. UDK: 271.3 Radman, F.Katolički bogoslovni fakultet 930.271(497.5 Sinj)“652“HR - Split, Zrinsko-Frankopanska 19 Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 14. VIII. 2010.

Mommsenova zbirka Corpus Inscriptionum Latinarum očuvala je uz tri natpisa, danas zagubljenih spomenika, spomen na zaboravljenoga epigrafi čara fra Franu Radmana. Na temelju onodobnih povijesnih vrela, članak pokušava pojasniti Radmanov doprinos očuvanju povijesne baštine i prvi začetak kasnije arheološke zbirke Franjevačkoga samostana u Sinju.

Vjerojatno je i mnogim profesionalnim arheolozima ime fra Frane Radmana jedva poznato. Ivan Josip Pavlović Lučić u svojim Marmora Macarensia naziva ga laskavo jednim od najboljih i veoma pobožnih muževa.1 Tog skromnog ali učenog fratra, čija je pjesma Život sv. Jurja više puta tiskana zasebno, ili u raznim izdanjima Kačićeva Razgovora ugodnog, a prenosila se usmeno, bez imena autora, s koljena na koljeno, izvukao je iz zaborava Gašpar Bujas ocijenivši ga kao Kačićeva imitatora “u dobrom značenju te riječi“, ali ne epigona.

Frano (krsnim imenom Lovro) rodio se u Donjem Muću 1722. kako neki navode 3. ožujka, a umro u Makarskoj, 12. rujna 1789. Poput starijega brata fra Josipa krenuo je u samostan. Pripadnost njegove rodne župe živogoškom samostanu, čiji su franjevci predvodili dio stanovništva u zbjegu iz Hercegovine u Muć, odredilo je donekle i Franin životni tijek. Niže

1. I. J. PAVLOVIĆ LUČIĆ, Marmora Macarensia, Venetiis 1789, 13. Zbog lakše do-stupnosti nadalje navodim latinsko-hrvatsko izdanje: I. J. PAVLOVIĆ LUČIĆ, Makarski spomenici (pr. I. Petričević), Makarska 2002, 13/40. Izvorne stranice na latinskom nave-dene su prije kose crte, a njihov hrvatski prijevod poslije kose crte.

413413

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

414

školovanje završio je vjerojatno u tom samostanu, iako njegovi životopisci ne navode za to arhivske podatke, i u njemu je 19. IV. 1744. obukao redovničko odijelo u obredu koji je predvodio fra Petar Karapandža, bivši kapelan carice Marije Terezije. Zašto je oblačenje odgađano do njegove dvadeset i druge godine nije baš jasno, iako bi bilo normalno da je za to postojao neki razlog. Redovito se navodi kako je školovanje vjerojatno završio u inozemstvu. No to se ne čini baš uvjerljivim, ili se u inozemstvu možda školovao na nekom pokrajinskom a ne generalnom učilištu. S uspješno završenim generalnim studijem studenti svećenici proglašavani su propovjednicima i lektorima fi lozofi je i mogli su se natjecati za katedru na učilištima. Frano je međutim kao prvu poznatu vršio službu “magister gramaticae” što je odgovaralo srednjoj školi. Činjenica da je 1755., dakle nakon nekoliko godina službe, upisan kao slušač teologije na generalnom učilištu u Šibeniku čini se da potvrđuje navedenu pretpostavku.

Njegova školska sprema, dobrota i pobožnost o kojoj govori Pavlović Lučić utjecala je bez sumnje i na službe koje su mu u Provinciji dodjeljivane, a to su učitelj novaka, srednjoškolski profesor, više puta gvardijan i propovjednik u različitim mjestima i zgodama, naročito u došašću i korizmi. Bavio se pjesništvom i izdavačkim radom. Uz pjesmu Život sv. Jurja, Bujas mu pripisuje nekoliko drugih pjesama pronađenih u samostanskim arhivima. Priredio je IV. (latiničko) izdanje Margitićeve Ispovidi karstjanske.2

Radmanova školska sprema i nastavničko djelovanje pripomoglo mu je da je s lakoćom pristupao latinskim tekstovima. Ne smije se smetnuti s uma da je to bilo razdoblje vrlo živoga zanimanja za prošlost u Provinciji Presvetoga Otkupitelja. Nagnanović, Grabovac, Kačić, Vladmirović, Vinjalić, Gudelj, Kotromanović i dr. svaki sa svoga stanovišta zanimali su se za prošlost. Teško je i zamisliti da Radmanu nisu privukli pozornost latinski stihovi urezani na litici ponad samog vrela žive vode na morskome žalu uz njegov samostan.3 Pa ta je litica upravo mogla biti poput vježbaonice

2. O Radmanovu životu i njegovim pjesmama opširnije G. BUJAS, Kačićevi imi-tatori u Makarskom primorju do polovine 19. stoljeća, Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 30, Zagreb 1971. K. KOSOR, Ivan Bušić-Rošo — hajdučki harambaša, Kačić, 4 (1971), 108-111, 120-122. V. također S. M. DŽAJA, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb 1971, 138. Radmani su podrijetlom iz Brotnja u Hercegovini. Juraj Radman dobio je u Muću velike posjede od Venecije za svoje zasluge. Potomci su se odatle raselili u Split, Trst i Omiš. Usp. R. TOMIĆ, Obitelj Radman i njezina zbirka umjetnina, Omiš 1999. A. IVANKOVIĆ, Hrvatski rodovi općine Muć, Split 2007, 407.

3. O poeziji uklesanoj na litici nedaleko živogoškog samostana usp. D. RENDIĆ MI-OČEVIĆ, Tragom jedne nepoznate lirike, Mogućnosti, 7 (1954), 436-442.

V. Kapitanović, Zaboravljeni epigrafičar fra Frano Radman (1722.-1789.)

jezika svaki put kad je kao učitelj mladićâ s njima šetao po morskome žalu. A o tome možemo samo nagađati jer Radmanova ostavština nije sačuvana i najvjerojatnije je propala kada su Francuzi za svoje vladavine 1807. samostan pretvorili u vojarnu. Zanimljivo je da taj natpis ne donosi Pavlović Lučić u svojoj knjizi Marmora Macarensia.

Saznanje o Radmanovoj epigrafi čkoj djelatnosti dugujemo Pavloviću Lučiću. U svojoj knjizi Pavlović Lučić navodi tri natpisa koje mu je dostavio Radman. Nije poznato je li ga Pavlović Lučić za to molio, ali ako jest može se pretpostaviti da je to uradio upravo zato što je znao kako se Radman već ranije zanimao za spomenike. Prva su dva natpisa u Radmanovu prijepisu iz njegova rodnoga sela Muća, označena u Pavlović Lučićevu tekstu rimskim brojkama V. i VI. Kratki izvatci iz Radmanovih pisama pokazuju zavidno poznavanje prošlosti njegova kraja. Na četiri tisuće koraka zapadno od Sinja on je ubicirao rimsku Setoniu ili Setoviu. Piše li Radman kao klasičar to bi podrazumijevalo oko šest kilometara. Nastavak njegova teksta u kojemu kaže da se zapadno od nje u duljini od oko pet milja prostire ljupko polje značilo bi da je Setoviu vjerojatno zamišljao na uzvisini na kojoj se kasnije podizala povijesna kula Neorić. Istina noviji povjesničari i arheolozi pomiču njezin položaj nešto istočnije na lučansku gradinu Šušanj, no arheologija nije nepobitno dokazala tu tezu. Radman je očito promatrao tekstove rimskih pisaca, koje je čini se dobro poznavao, u odnosu na stratešku pogodnost terena. Činilo mu se naime sasvim razumljivim kako se Delmatima bilo lakše braniti na početku ulaza u strmu Sutinu nego na njezinu izlazu u već proširenu sinjsku kotlinu. Vojnički tabor nalazio se prema Radmanu posred same mućke doline, ali se od logora već u XVIII. stoljeću nije vidjelo nikakvih ostataka. Radman ga naziva Turris što podsjeća na Kaštel (Kastell) koji još uvijek rabe njemački arheolozi i povjesničari za manje tabore, većinom određene za kohorte. Oko 500 koraka, što bi značilo oko 750 metara istočno od tog kaštela vide se ostaci maloga gradića koji se sada naziva Orgija, kaže Radman (danas Ordžija) u kojem su mještani pronašli natpis koji počinje Castori et Poluci (Kastoru i Poliksu, v. natpis br. 1).

Poznato je da je natpis prvi objavio Ivan Lovrić u svom djelu Osservazioni. Lovrić piše kako ga je župnik Gornjega Muća poveo do crkve Male Gospe u Donjem Muću gdje mu je na vanjskom oltaru crkve pokazao uzidan taj natpis.4 Sudeći prema drugim vrelima čini se da je taj

4. I. LOVRIĆ, Osservazioni […] sopra diversi pezzi del Viaggio in Dalmazia del signor abate Alberto Fortis coll’aggiunta della vita di Soçivizca, Venezia 1776. U ovom članku je rabljen hrvatski prijevod: Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i život Stanislava Sočivice, Zagreb 1948, 42.

415

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

župnik bio fra Ante Delić iz Donjega Muća.5 Godinu dana nakon što je objavljeno Lovrićevo djelo Delića je kao župnik u Donjem Muću zamijenio upravo fra Frano Radman. Radman je dakle, barem godinu dana prolazio iz dana u dan pokraj toga kamena uzidanog uz vanjski oltar crkve koju je posluživao. Prema Radmanu mještani su spomenik našli »na Orgiji«. Držeći se Radmanova teksta, Pavlović Lučićev rođak Josip Alačević, koji je dobro poznavao djelo svojega rođaka koji doslovno navodi Radmana, označio je mjesto pronalaska natpisa na Orgiji uz crkvu Sv. Petra. Luka Bekić u svom magistarskom radu čini se da je povećao zabunu kad je uz Ordžiju postavio upitno i Dobreč u Gornjem Muću kao mjesto nalaza, gdje ga ne postavlja nitko od starijih autora.6

Još jedan natpis iz Muća7 koji je Radman dostavio Pavloviću Lučiću, naveden niže pod br. 2, pronađen je nedaleko istoga mjesta (non longe ab eodem loco).8 Sljedeći očito Radmanov iskaz naveden u Pavlović Lučićevoj knjizi Alačević navodi Orgiju kao mjesto nalaza.9 Ne čini se da ima razloga u to sumnjati. Kako se radi o zavjetnom spomeniku rimskoga časnika vjerojatno je mjesto postavljanja bilo uz andetrijsku rimsku cestu ili možda na vlastitom imanju časnika.

Treći su spomenik podigli građani rimskoga grada Aequuma smještenog u Čitluku kod Sinja. O tome opat Fortis piše: »Iz ruševina nad kojima niču trave i grmovi, nedavno su morlaci pri kopanju izvadili lijep spomenik toga uništenoga grada koji nosi i njegovo ime. Barbarsko neznanje kopača razbilo ga je da ga može s manje truda prenijeti u Sinj, pa tako od tri komada nedostaje jedan i to upravo onaj na kojemu je bilo ime ugledna čovjeka kojemu je počasni kamen bio postavljen«.10 Mladi student medicine Ivan Lovrić zacijelo je kao Sinjanin, koji je Čitluk smatrao svojim zavičajem,11 mogao točno znati odakle je spomenik, kojega je pokušao prepisati. I on navodi kako je pronađen u Aequmu. Prema njemu Morlaci su prije šest

5. Prema Baćiću, od 1772. do 1776. župnik u Gornjem Muću bio je fra Ante Delić. On je morao dobro poznavati taj spomenik jer je 1770. bio župnik u Donjem Muću. Usp. P. BAĆIĆ, Župe Franovačke Provincije Presvetoga Odkupitelja u Dalmaciji (rukopis iz 1924. u visovačkom samostanu), 200, 268.

6. L. BEKIĆ, Ilirski i rimski Andetrij (neobjavljeni magistarski rad, mentor prof. dr. Mirjana Sanader), Filozofski fakultet u Zagrebu [2002].

7. A. FORTIS, Viaggio in Dalmazia, Venezia, 1774. Za članak je rabljen hrvatski prijevod: Put po Dalmaciji (pr. Josip Bratulić), Zagreb 1984, 195.

8. PAVLOVIĆ LUČIĆ, Makarski spomenici, 14/42.9. J. ALAČEVIĆ, Il municipio Magnum ed altri luoghi lungo la Via Romana da Salo-

na a Burnum, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 1 (1878), br. 9, 142.10. A. FORTIS, Put po Dalmaciji (pr. J. Bratulić), 1Zagreb 1984, 195, 2Split 2004, 195.11. LOVRIĆ, Bilješke, 34.

416

V. Kapitanović, Zaboravljeni epigrafičar fra Frano Radman (1722.-1789.)

godina prekapajući hrpe kamenja pronašli »nadgrobni kamen posvećen vrlo zaslužnu čovjeku«.12 Kako je njegova knjiga objavljena 1776. to se s vjerojatnošću može držati da je spomenik pronađen 1770. Lovrić opovrgava Fortisa da bi seljaci razbili kamen tvrdeći da su oba komada ponešto bili udaljeni jedan od drugoga, a treći komad zapravo nisu ni tražili iako Lovrić misli da je bio malo udaljen od mjesta gdje su pronađena prva dva.13 Tek je mnogo godina kasnije Leonardo Krušević, koji je kako sam kaže vidio spomenik svojim očima, ustvrdio da je spomenik pronađen na Gardunu. No Krušević ne kaže da je spomenik vidio in situ, već je to najvjerojatnije bilo nakon njegova prenošenja. Prema tome i njegov je iskaz manje pouzdan. Istina Lovrić je pogrešno shvatio da se radi o nadgrobnom spomeniku, ali bi nerazložno bilo posumnjati u Radmanove i Lovrićeve tvrdnje da su upravo stanovnici Aequma spomenik podigli u svome gradu ili njegovoj neposrednoj blizini.

Prema Pavloviću Lučiću, koji navodi Radmana, spomenik je bio brižljivo ispisan na ogromnom kamenu koji je kolima dovezen iz Čitluka u franjevački samostan u Sinju. Je li spomenik prenijet u franjevački samostan nemoguće je sa sigurnošću ustvrditi. Postoji međutim za to velika vjerojatnost. Veliki dio Čitluka bio je fratarsko imanje na kojemu su i kasnije otkriveni mnogobrojni spomenici. Spomenik je međutim nestao kao i dva prethodna pa se sinjski franjevci danas ne mogu pohvaliti da bi davne 1770. bio začetak njihova muzeja, jer o tom prvom otkriću u samostanu ne postoji nikakav trag.

Tekstovi zagubljenih spomenikaOd tri navedena spomenika za dva prvenstvo objavljivanja pripada

Lovriću. Radman je mogao pročitati njihove prijepise u Lovrićevu djelu koje je gotovo sigurno poznavao. Božitković je svojevremeno dokazivao da se upravo fra Frano krije pod pseudonimom Deribak u poslanici upućenoj kaluđeru Kuraici čiji autor oštro kritizira Lovrića.14 Bujas je kasnije dokazivao da je to pseudonim njegova brata fra Josipa. U svakom slučaju Lovrićev je tekst mamio i fra Franinu pozornost.

I.Ako je spomenik posvećen Kastoru i Poluksu, bio uzidan u vanjski

oltar u Donjem Muću, Radman je imao bezbroj prilika provjeriti Lovrićevo čitanje. To što je njegovo čitanje identično s Lovrićevim samo bi potvrđivalo

12. LOVRIĆ, Bilješke, 33.13. LOVRIĆ, Bilješke, 33.14. J. BOŽITKOVIĆ, Deribakova kritika Lovrićevih “Osservazioni” i njihov auktor,

Nova revija, 14 (1935), 32.

417

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

točnost navedenoga natpisa. Vjerojatno je natpis bio dovoljno čitljiv pa je zato i čitanje identično. Kako su nepoznati izvorni precrti ovdje se usporedno navode u grafi čkoj obradi u kojoj su objavljeni.

418

Lovrićev i Radmanov prijepis i Mommsenovo kritičko izdanje natpisa

Već je Pavlović Lučić primijetio ubacivanje slova e između dvaju suglasnika u riječi sacrum što su usvojila i sva naknadna čitanja pa je natpis preko Pavlovića Lučića našao mjesto i u međunarodnim zbirkama poput Corpus Inscriptionum Latinarum15 a njegovo je čitanje općenito prihvaćeno.16

Castori / et Polluci / sac{e}rum / Fabericia / Pieris / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).

Natpis je sakralnog karaktera i spada u tzv. inscriptiones sacrae seu votivae. Po kratkoći i stilu natpisa spomenik je bez sumnje bio žrtvenik posvećen Kastoru i Poluksu. Njegov četvrtasti oblik bio je idealan da bi se mogao uzidati u kršćanski oltar. Budući da natpis nije očuvan nameće se pitanje dužine redaka u natpisu. Sa nekih četrdesetak centimetara širine žrtvenik je mogao imati dužinu retka kakvu donosi Lovrić. Ipak s obzirom na oblik žrtvenika čini se prikladnijom dužina retka koju bilježi Radman. Mommsen u svom izdanju navodi i Lovrića i Radmana prema Pavloviću Lučiću, no kako sam kaže u odjeljivanju redaka slijedi Pavlovića Lučića tj. Radmanov prijepis.17

II.Drugi natpis koji je u Muću prepisao Radman najstariji je poznati

prijepis i valjda jedini prijepis toga spomenika prepisan ex visu in situ. To je također zavjetni spomenik Merkuru i nipošto nadgrobni spomenik

15. Corpus Inscriptionum Latinarum (ed. Th. Mommsen), III, Berlin 1873, br. 2743, str. 361.

16. Pavanova kombinacija da je cognomen Fabericije bio Pellis može biti istinita no epigrafi čki je i u nedostatku spomenika, koji je nestao, nedokaziva. Usp. M. PAVAN, Ri-cerche sula provincia romana di Dalmazia, Venezia 1958, 31.

17. “In vv (=versibus) div(isione) secutus sum Paulovichium”. Corpus Inscriptionum Latinarum, III, br. 2743, str. 361.

V. Kapitanović, Zaboravljeni epigrafičar fra Frano Radman (1722.-1789.)

kako ga neki nazivaju. Pavlović Lučić, koji je objavio spomenik drži da je klesar u praenomenu pogrešno umjesto slova A upisao N.18 Nastavljajući tim tragom Mommsen sumnjiva slova NN čita ANI,19 što je kasnije općenito prihvaćeno. Radman je dakle jedini sačuvao spomen na taj natpis pa ga Mommsen uz ispravke i slijedi nadodajući u bilješkama izvorno Radmanovo čitanje. Uz to je Mommsen u bilješci za drugi redak dodao: 2 fortasse scr(iptum) coh(ortis) I Bel(gicae).

Radmanov prijepis i Mommsenovo kritičko izdanje natpisa

U internetskoj bazi podataka Epigraphic-Datenbank Clauss / Slaby EDCS natpis je razriješen: Turr[a]n[i]us Fir() / vexil(larius) coh(ortis) I Bel(gicae) / Mercurio / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).20 M. Pavan, razrješava kraticu nomena Firm(us) i, kao Mommsen, dopušta mogućnost čitanja coh(ortis) I Bel(gicae).21 Kako o osobi nisu poznati svi podaci, čini se da postoji mogućnost da je Radman mogao okrnjeno slovo T pročitati kao I, pa bi umjesto coh. frei. u drugoj crti trebalo čitati coh(ortis) fret(ensis), koja se spominje i u sljedećem natpisu,22 na koju je mogućnost upozorio već Pavlović Lučić. Natpis bi prema tome glasio Turr[a]n[i]us Fir(mus) / vexil(iarius) coh(ortis) fret(ensis) / Mercurio / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).

III.Spomenik koji u Radmanovu prijepisu objavljuje Pavlović Lučić, a za

koji Radman navodi da je pronađen u Čitluku, prvi je objavio Ivan Lovrić u svojim Osservazioni, navodeći da je pronađen u Ruminu, milju i pol niže od Aequma.23 Isti je natpis potom, pod pseudonimom Pietro Sclamer,

18. Usp. PAVLOVIĆ LUČIĆ, Makarski spomenici, br. VI, str. 13/40.19. Corpus Inscriptionum Latinarum, III, br. 2744, str. 361.20. http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epigraphik_de (pristupljeno, 15. VII.

2010.).21. M. PAVAN, Ricerche sula provincia romana di Dalmazia, Venezia 1958, 32.22. O fretenskoj legiji i njezinim časnicima usp. EDWARD DABROWA, Legio X

Fretensis. A prosopographical study of its offi cers (I-III c. A.D.), (Historia Enzelschriften, 66), Stuttgart 1993, 57-59.

23. LOVRIĆ, Bilješke, 33.

419

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

objavio i opat Fortis uz napomenu da je pronađen uz Cetinu nedaleko Hana.24 Postoji dakle mogućnost da je Radman imao pred očima oba prijepisa. No, kako Pavlović Lučić ne navodi datum Radmanova pisma, teško je znati koliko je dugo pripremao svoju knjigu za tisak, pa postoji i protivna mogućnost da Radmanov prijepis vremenski prethodi Lovrićevu i Fortisovu. Tek je u dubrovačkom izdanju svojih Marmora Macarensia, Pavlović čini se popunio Radmana s Lovrićevim tekstom.25 Nakon toga mu je prijepis natpisa dostavio i Leonardo Krušević uz tvrdnju da je spomenik pronađen u Gardunu, što Pavlović navodi u djelu Marmora Traguriensia.26

Taj važni natpis koji je svijetu prvi put otkrio, kako piše Pavlović Lučić, gdje je stajao starodrevni rimski Aequm uvršten je i u III. svezak zbirke Corpus Inscriptionum Latinarum. Mommsen je uzeo u obzir sva tri čitanja. Lovrićev natpis činio mu se nepotpun pa je tekst natpisa rekonstruirao prema opatu Fortisu i Pavloviću, tj. Radmanu istaknuvši položenim slovima riječi koje su nedostajale u Lovrića.27 Tekst je popraćen napomenom o različitim iskazima o mjestu pronalaska spomenika te Radmanovom izjavom da je prenesen u sinjski franjevački samostan, s dodanom opaskom »gdje više ne postoji« (ubi iam non extat).

Lovrićev, Radmanov i Mommsenov tekst čitlučkoga spomenika

24. P. SCLAMER [A. FORTIS], Sermone parenetico […] al signor Giovanni Lovrich, nativo di Sign in Morlacchia autore delle Osservazioni sopra il Viaggio in Dalmazia del signor abate Alberto Fortis, Modena 1777, 14.

25. Usp. I. J. PAVLOVIĆ LUČIĆ, Marmora Macarensia, 2Rhagusae 1810, 48.26. I. J. PAVLOVIĆ LUČIĆ, Marmora Traguriensia, 2Rhagusae 1810, 67.27. Corpus Inscriptionum Latinarum, III, br. 2732, str. 360.

420

V. Kapitanović, Zaboravljeni epigrafičar fra Frano Radman (1722.-1789.)

U Radmanovo čitanje Mommsen je unio više ispravaka, no ono mu je uz Fortisovo poslužilo kao osnova za njegovo kritičko izdanje. U prvom retku dodao je dvije Lovrićeve kratice, kojih nije bilo ni kod Fortisa. Petom retku dodao je kraticu Aug., koje nije bilo u Radmanovu prijepisu, bolje rečeno u Pavlović Lučićevu tiskanom tekstu. Diobu šestog i sedmog retka proveo je prema Lovriću, što je uvjerljivije od Radmanova prijepisa za koji se može pretpostaviti da je tipografska pogreška. Riječ provinc(iae), u šestom retku, u Radmanovu čitanju pisanu skraćeno, Mommsen prema Lovriću bilježi čitavu. Potrebno je međutim naglasiti da je ta ista riječ dva puta ranije pisana skraćeno. U osmom retku Mommsen, za razliku od Radmana piše aerari, priklanjajući se čitanju koje zastupaju Lovrić i Fortis. U desetom retku nadopunjava slovo e u riječi pra(e)tor u Pavlović Lučićevu izdanju. U dvanaestom retku ispravlja riječ truno u tribuno.

Stoljeće kasnije nego što je po prvi put objavljen spomenuti natpis s Čitluka poznati ljubitelj starina fra Ivan Tonković poslao je don Frani Buliću precrt ulomka natpisa: CN . IULIO . CN . | FIL . VERO . COS . | DESIG . II . AUGUR ., pronađen u Ruminu, a Mommsen ga je objavio u Corpusu.28 U kasnijim znanstvenim radovima natpis je uglavnom objedinjen, a takav je donesen i u bazi podataka Epigraphic-Datenbank Clauss / Slaby EDCS i glasi.

Cn(eio) Julio Cn(ei) fi l(io) Vero co(n)s(uli) | desig(nato) II, augur(i) | [ ... ] leg(ato) A(ug)ustorum pr(o) pr(aetore) | provinc(iae) Syriae. | Leg(ato) Aug(usti) pr(o) pr(aetore) | provinc(iae) Brittaniae, | leg(ato) Aug(usti) pr(o) pr(aetore) pro|vinciae Gerrnan(iae) | Inferioris, praef(ecto) | aerarii Saturni. | leg(ato) leg(ionis) XXX Ulpiae, | praetor(i), tribuno, | plebis, quaestori | Aug(usti), tribuno lati | clav[i]o leg(ionis) X Freten|sis, triumviro | a(ere) a(rgento) a(uro) f(lando) f(eriundo) | Aequenses | municipes.29

U opisu spomenika koji su pronađeni na Čitluku prije iskopavanja 1911. godine Ante Pajo Mišura u svojoj doktorskoj disertaciji donosi Mommsenove natpise 2728-2742 preskačući gornji natpis pod brojem

28. F. BULIĆ, Iscrizioni inedite. Čitluk di Sinj (Col. Claudia Aequum), 163, Bulletti-no di archeologia e storia dalmata, IX (1886), 193. Corpus Inscriptionum Latinarum, III, br. 8714.

29. Više o Gneju Juliju Veru Gnejevu (oko 110-179 po Kr.) v. G. A. HARRER, Stu-dies in the history of the Roman province of Siria, London-Oxford 1915, 31. J. RÜPKE, Fasti sacerdotum. Die Mitglieder der Priesterschaften und das sakrale Funktionspersonal römischer, griechischer, orientalischer und jüdisch-christlicher Kulte in der Stadt Rom von 300 v. Chr. bis 499 n. Chr. (Potsdamer Altertumswissenschaftliche Beiträge 12), Stut-tgart 2005 (passim). A. R. BIRLEY, The Roman government of Britain, New York 2005, 146-147. E. DABROWA, Legio X Fretensis. A prosopographical study of its offi cers (I-III c. A.D.), (Historia Enzelschriften, 66), Stuttgart 1993, 57-59.

421

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

2732. On ne spominje ni dio natpisa (CIL, III, 8714) pronađen u Ruminu30 premda mu je natpis mogao poslužiti za bolje ocrtavanje prošlosti Aequuma. Kako Mišura ne navodi Pavlovića Lučića ni u literaturi to su mu podaci o Radmanu vjerojatno bili poznati samo preko Mommsena.

Preko Mommsena Radman je ušao u znanost iako se njegovo ime u njoj više i ne spominje. Čak ga ne spominju ni njegova redovnička subraća koja su se bavila čitlučkim spomenicima. Sudeći prema iskazima autora iz vremena ranijeg pronalaska dvaju ulomaka spomenutoga spomenika i mjestu pronalaska trećega ulomka može se zaključiti da su i stariji ulomci pronađen negdje uz Rumin i da je Lovrić imao pravo kad je napisao »ja bih se osmjelio ustvrditi, da je i taj bio malo dalje od mjesta, gdje su nađena druga dva«.

Spomenik za koji Radman tvrdi da je prevezen kolima u sinjski Franjevački samostan nije se već u Mommsenovo vrijeme nalazio u arheološkoj zbirci. Ukoliko je u njoj zaista bio, a nema razloga nevjerovati Radmanu, mogao je završiti kod nekoga ljubitelja starina ili što je gore uzidan kao građevinski materijal.

Nestanak spomenika i zaboravljanje skromnog Radmanova epigrafi čkog doprinosa pokazuje i na nedovoljnu skrb o povijesnoj baštini. U svakom slučaju Radmanov prijepis toga spomenika i njegova tvrdnja o prijevozu spomenika u Sinj ukazuju na mogućnost početakâ franjevačke zbirke starina, barem u nesustavnom obliku, devet desetljeća ranije nego što o njezinu sustavnom stvaranju pišu autori njezina raskošna kataloga.31 Ta je zbirka nastajala upornošću ljubiteljâ starinâ premda je njeno održavanje kroz stoljeća, bez sumnje, gospodarstveno opterećivalo samostan. Ništa čudno da su zbog toga iz nje nestajali spomenici, a među njima možda i spomenik čiji je natpis i Radman prepisivao. Među redovnicima se ipak, uvijek, nalazilo ljubiteljâ starinâ. U tom smislu moglo bi se razriješiti kratice natpisa na nekadašnjem samostanskom lapidariju u Sinju F(ieri) F(ecerunt) – A(matores) M(onumentorum). Podigoše – zaljubljenici starina.32 Jedan od takvih zaljubljenika bio je i Radman. Premda skroman, njegov je doprinos epigrafi ci i očuvanju povijesnog pamćenja dragocjen i vrijedan spomena.

30. Usp. A. P. MIŠURA, Colonia Romana Aequum Claudium (Čitluk), Graz-Wien, 1921, 22-23.

31. Arheološka zbirka Franjevačkog samostana u Sinju (ur. M. Topić), Sinj 2008, 7, 9, 15.

32. Uobičajeno je razrješavanje kratice: Fratrum franciscanorum – Archeologicum museum, iako je natpis bio samo na lapidariju od kojega je bila odijeljena zbirka manjih arheoloških predmeta i vrjednijih skulptura. Usp. N. GABRIĆ, Arheološka zbirka fra-njevačkog samostana u Sinu, Sinjska spomenica, 1715-1965, Sinj 1965, 249. Arheološka zbirka Franjevačkog samostana u Sinju (ur. M. Topić), Sinj 2008, 2, 19.

422

V. Kapitanović, Zaboravljeni epigrafičar fra Frano Radman (1722.-1789.)

RIASSUNTO - SAŽETAK

FRA FRANO RADMAN - EPIGRAFISTA DIMENTICATO (1722 – 1789)

Nella bibliografi a croata fra Frano Radman viene menzionato innanzitutto per i suoi componimenti poetici, principalmente per la canzone su San Giorgio. Anche se, nella edizione critica di tre trascrizioni dei monumenti romani Mommsen menziona Radman nel suo Corpus Inscriptionum Latinarum, sull’opera epigrafi ca di Radman non è stato scritto nulla; forse proprio perché le trascrizioni di Radman ha esaminato l’esperto sulla quale abilità scientifi ca non si dubitava? L’articolo fornisce le informazioni essenziali riguardanti la formazione di Radman per la lettura delle epigrafi . L’autore compara due trascrizioni di Radman con la trascrizione dell’abate Alberto Fortis, di Ivan Lovrić e l’edizione critica di Mommsen. Cerca di capire quale era il contributo di Radman per la conservazione dei monumenti. In questo contesto l’autore ricorda anche l’inizi della raccolta archeologica del monastero francescano a Sinj.

423