ZAGROBNI ŽIVOT U VJEROVANJU CRNOGORACA adnan cirgic.pdfRaj, kao stara slovenska riječ, bio je dakle svijet mrtvih, donji svijet. Analizom predanja Čajkanović dolazi do zaključka

467MATICA, br. 76, zima 2018.www. maticacrnogorska.me

Po starinskome indoevropskom shvatanju (v. više Čajkanović2014: 467–469) onaj svijet zamišljan je kao podzemni svijet,donji svijet. Raj, kao stara slovenska riječ, bio je dakle svijetmrtvih, donji svijet. Analizom predanja Čajkanović dolazi dozaključka da je život na tome svijetu prvobitno zamišljan kaonastavak ovozemaljskoga života. Čajkanović nalazi da je utradicijskim vjerovanjima onaj svijet zamišljan kao svijet s onustranu mora. Nema sumnje da odatle potiču i svakako starinskecrnogorske kletve tipa Zȁ more se stānȉo! Stȃn ti zȁ more! i sl. Ihtonska bića ili njihovi nasljednici u bajkama su često dovedeniu vezu s morem. Prvobitne predstave o zagrobnome životunijesu imale podjelu na raj i pakao, koja je znatno poznija, a

etnografija

ZAGROBNI ŽIVOT U VJEROVANJU CRNOGORACAAdnan Čirgić

The author considers the beliefs about the afterlife in theMontenegrin traditional culture. The analysis is given based onthe tradition, oral poetry, primarily laments, as well as based onthe data from the ethnographic literature. He concludes that theMontenegrin traditional beliefs about the afterlife have nogrounds in the three monotheistic religions which are dominantin Montenegro today.

468 MATICA, br. 76, zima 2018. www. maticacrnogorska.me

definitivno uspostavljena pod uticajem hrišćanstva. Ucrnogorskoj bajci o Međedoviću data su tri jagnjeta – bijelo,zeleno i crno, kao predstavnici tri svijeta: donjega, srednjega igornjega. I u tužbalicama se katkad, makar kroz pjesničke slike,čuvaju relikti tih starih vjerovanja, nerijetko pomiješani snaknadnim hristijanizovanim predstavama onoga svijeta. Takose npr. u tužbalici jedne kćeri za majkom, koja je za kratkovrijeme izgubila sve sinove, kaže: Teška tuga morijaše, // teškijadi! / pa pred Bogom pištijaše, // ranjenice! / dako bi sesmilovao, // svemogući, / da ti s neba ljestve pruži, // mučenice!/ Il’ u moru put otvori, // u dubini, / ne bi l’ tuga utonula, // teškatugo! / ne bi l’ majci olakšalo, // kami da će!

Prvobitni je bog mrtvih svakako bio i vrhovni bog donjegasvijeta ili možda vrhovni bog uopšte, čija su imena varirala narazličitim prostorima ali i u različitim periodima kod istihnaroda. Tradicijska vjerovanja u zagrobni život i predstaveonoga svijeta opisao je Petrović 1939: 31–42, a građu jeprikupio na prostoru „od Đevđelije do Novoga Sada i od Timokai Štipa do Mavrovih Hanova i Mostara“. Jovanović 2014: 169kaže: „Odnos prema smrti koji implicira verovanje u zagrobniživot, vaskrsavanje umrlog i organizovanje pogrebnog obreda ičini čoveka, prema mišljenju Edgara Morena, možda i pre negonjegova sposobonost proizvodnje oruđa i govora, različitim odostalih živih bića.“ Na osnovu onoga što literatura o našojtradicijskoj kulturi čuva, teško bi se mogla sklopiti iole jasnaslika o doživljaju zagrobnoga života u prethrišćanskomeperiodu. Bandić 1990: 104 kaže da su narodna vjerovanja u vezis posmrtnom egzistencijom čovjeka maglovita i nepotpuna.Stiče se utisak da su ona „samo fragmenti jedne mnogocelovitije koncepcije koja je tokom vremena izmenjena iosiromašena. Posmatrana isključivo kroz živo verovanje, tapretpostavljena koncepcija ostaje najvećim delom van našegvidokruga.“ Čini se ipak da ni u toj prilično dalekoj prošlosti

Adnan Čirgić


nije postojala jasna koncepcija o posmrtnome životu, apogotovo ne jedinstvena koncepcija o tome. Stoga ćemo, spozivom na Bandić (1990: 106), navesti sasvim precizna Levi-Brilova zapažanja o kontradiktornim predstavama ozagrobnome životu – đe „mrtvi borave u lešini, mada ih u njojnema“ te „nakon nekoliko dana novi se mrtvac nalazi istodobnou svom grobu, u blizini kuće, i daleko na putu za zemlju sjena,ukoliko nije onamo već stigao.“ Uostalom, da je postojala jasnai bar donekle homogena koncepcija o zagrobnome životu naovim prostorima, ima razloga za pretpostavku da bi se razvila uzasebnu religiju u punom smislu te riječi.

Govoreći o pogrebnim običajima i zagrobnome životu, adonekle i o natprirodnim bićima, kod južnih i zapadnih Slovena,A. Brenč nastoji pokazati kako je većina običaja i shvatanja naBalkanu zapravo sveslovenska i da joj korijene ne treba tražitimeđu balkanskim specifičnostima nego ih treba sagledavati uodnosu s ostalim slovenskim svijetom. Tako se u zaključkuBrenčove studije o toj problematici kaže: „U etnografskojliteraturi za balkanske zemlje, skoro po pravilu ističe se da sutradicionalne kulture na toj teritoriji međusobno usko povezane,da imaju određeni karakter i da u elementima tradicionalnekulture naroda Jugoslavije dominira specifični oblik nastaousled povezivanja s neslovenskim, balkanskim narodima.Međutim, dubljim analizama može se utvrditi da nemakvalitativne razlike između slovenskih područja, a za osobenostikojima se ona razlikuju ne može se tvrditi da su najbitnije.Osnova je ista, slovenska, a neke karakteristične odlike suindoevropskog porekla“ (Brenč 1975: 68). Iz navedenoga stavamože se izvući zaključak da se ni u crnogorskoj tradicijskojkulturi ne bi moglo naći ništa specifično, posebno ne ništaneslovensko. Ukoliko se pak takvo što nađe, ono se odbacujekao ono što „nije najbitnije“. Da se autorovi stavovi ne bi mogliprihvatiti kao tačni, neka pokažu dva vjerovanja koja se tiču

Zagrobni život u vjerovanju Crnogoraca


prelaska iz ovoga u onaj svijet. Jedno je sahranjivanje kao načinda se mrtvi ne povrati, a drugo je izmicanje jastuka da bi se lakšeumrlo. Ni za jedan ni za drugi ne bi se moglo reći da sukarakteristika crnogorske tradicijske kulture. Naime, poznato jeda se u tužbalicama redovno mrtvi pozivaju da se vrate, a priumiranju redovno neko pridržava uzglavlje umirućemuvjerujući da će tako lakše dušu ispuštiti. Izmicanje jastuka ispuštanje na zemlju radi lakšega izdisanja, u Crnoj Gori nijenam poznato. Uostalom, da je grob sigurna zaštita od povratkamrtvih, onda se ne bi moglo vjerovati u povratak pokojnika izgrobova u vidu vampira, pa ne bi bilo ni raskopavanja grobova.

Vukanović 19352: 127–128 kod Crnogoraca iseljenih uKosanicu (1876–1878) nalazi prilično detaljan opis onogasvijeta, njegovu podjelu na raj i pakao i sl. Kako je takva ilislična predstava zabilježena i kod drugih etnologa koji su sebavili Crnom Gorom, prenosimo u cjelosti pomenutiVukanovićev nalaz: „Drugi svet, ili kako se još kaže u naroduonaj svet, nalazi se na nebu. Deli se na dva dela: pakao i raj.Pakao je bliži nama na Zemlji, a iza njega je raj. U paklu živezmije i đavoli, njega nikad Sunce ne ogreje, već je uvek u tami idimu. Kad se pođe s ovoga sveta u onaj drugi, prvo čovekasusretne jedna stena. Pozadi te stene nalazi se provalija; to jepakao. Na dnu pakla gori oganj, gde đavoli u kazanu kuvaju dušegrešnika, a tela im jedu zmije. Iza ove provalije, nalazi se drugastena, a iza nje je raj. U raju uvek greje Sunce, ali je ipak mnogohladno. Tu cveta svakojako cveće. U njemu borave pravednici.Sveti arhangel Mihailo vadi duše grešnicima na ovaj način:sedne im na grudi, zavuče ruke u dušnik grešnika i izvuče dušu.Zatim je nosi na nebo. Čim dođe do prve stene, pušta dušu dapređe preko jedne dlake, koja se nalazi kao most preko oveogromne provalije, a liči ljudima na gredu, koja je prikačena zadrugu stenu, na onu stranu gde je raj. Čim naiđe grešna duša nadlaku, gresi pretežu, dlaka se kida i duša pada u pakao gde je

Adnan Čirgić


dočekaju đavoli i muče je. Pravednu dušu sveti arhangel Mihailovadi na ovaj način: dođe blizu bolesnika, spusti zlatnu udicu,prikačenu za zlatan konac, a ovaj za zlatan štap, pa na nju izdušnika bolesnikova vadi dušu, odleće na nebo, a dušu nosi naudici. I pravedna duša prelazi preko mosta od dlake, ali ona lakoprođe. Čim dođe u raj, duša se skameni, a da joj ne bi bilohladno, ogrne se pokrovom, što ga je mrtvac dobio prilikomsahrane. Na zlatnu udicu sveti arhangel Mihailo vadi dušepravednika da se ne bi okaljale.“ Vukmanović 1936: 181: „Unarodu vlada vjerovanje da duša umrloga ide, prema zasluzi, uraj, gdje je prima Arhanđeo Mihailo, ili pakao. Za osobe kojeumru o većim praznicima, naročito o Arhanđelov danu, misle dasu pravedne i da im duše idu neposredno u raj.“ Ovakvo jevjerovanje svakako novije, nastalo pod uticajem hristijanizacije.A što se u njemu ističe posebno Aranđelov dan i arhanđelMihailo to je u vezi s narodnim vjerovanjem da on uzima dušu.1Svakako je to predstava opet nakalemljena na kakvu stariju,prethrišćansku. Navedeni i slični podaci samo su hristijani -zirane predstave zagrobnoga života, što preko apokrifnih knjiga,što preko crkovnih propovijedi, koje ipak sadrže neke odelemenata prethrišćanskih vjerovanja (mrtvački pokrov naonome svijetu, prisustvo zmija itd.). No ništa od tih vjerovanjanije ušlo u tužbalice kao pjesme koje se izvorno odnose na smrt,što će se viđeti kasnije. Rovinski 1998: 331, uz poznatu priču ozakivanju Dukljana pod Vezirov most od strane Sv. Ilije te oudaranju kovača na Badnju noć kako bi se lanci kojima je vezan

1 „Kad neko dugo boluje“, piše Vukmanović 1935: 159, „i toliko se mučida ne može ni da ozdravi ni da umre, misli se da je grešan. Stoga zovusveštenika da mu čita molitvu i da ga pričesti, samo da bi lakše ispustio dušu.Ima bolesnika koji prizivaju Arhanđela Mihaila da ga prihvati, jer se vjerujeda on uzima dušu.“ Za bolesnike koji se dugo muče i ne mogu umrijetiTripković 1967: 5 navodi vjerovanje da „na duši nose neki teret, koji u životunikad nikome nijesu povjerili“.



pritegli, dodaje da će „ipak doći vrijeme kada će ga on pregristi(lanac kojim je okovan – A. Č.) i izazvaće Iliju na megdan sasabljama, i odsjeći će mu mali prst, iz koga će proliti krv, a od tekrvi zapaliće se sva zemlja, i goreće dok god ne izgovori tri puta:‘Ja sam čista kao Ognjena Marija’.2 Tada će ostati samo Ognjenarijeka i preko nje će biti most kao tanka vlas kose. Preko nje ćeprelaziti duše: pravedna će po njemu slobodno preći, a grešna ćese uplašiti i svaliti u tu rijeku. Onda će Bogorodica tu spustitimrežu, koju plete od početka svog života, a završiće kad budekraj svijeta. Koje se duše izvuku, te će se i spasiti. Bogorodicaće baciti tu mrežu samo tri puta i svi oni koji ne upadnu u nju zata tri puta, ostaće tamo zauvijek i vječno će gorjeti i mučiti se.One će moliti Boga da im pošalje kišu i Bog će im poslati kišu,a i kiša će, samo dotakne li se te rijeke, gorjeti kao plamen.“ Isam Rovinski primijetio je da je slika koja je ovđe data isuvišemračna i mistična da bi odgovarala „veselom crnogorskompogledu na svijet“, te je smatra unijetom spolja, a da bi potvrdiotaj stav donosi priču o apostolu Petru i njegovoj ženi koja nijezaslužila raj jer je otimala od tuđe đece i davala svojoj. No kadse dozna da je jednome siromahu dala dvije glavice luka,otvaraju joj vrata raja, ali ona usput odgurne jednu dušu koja juje molila da je iznese sa sobom u raj. I zbog toga i sama biva ipakizbačena. Oštroj, jezivoj i mračnoj slici iz prethodne pričesuprotstavljeno je vjerovanje iz ove koja pokazuje da je za rajdovoljno i najmanje dobro djelo. Ipak, čini se da Rovinski 1998:332 neće biti u pravu ako u ovoj drugoj priči traži odrazvjerovanja jer je ona isuviše oslobođena svih religijskihpredstava a opterećena didaktikom, pa bi teško bilo povjerovatida je takva kakva je do njega došla i izvorno nastala.

2 Ognjena Marija zauzima znatno mjesto u tradicijskim vjerovanjima. Onase zamišlja kao sestra Ilije Gromovnika, koja spašava svijet od njegovih stri-jela krijući od njega njegov imendan, a i sama se od bratove srdžbe krije podkrilom Bogorodice (Vrčević 1876: 26).

Adnan Čirgić


Kult mrtvih ne samo da je bio jako izražen u tradicijskojkulturi Crnogoraca nego je, u nešto drukčijem vidu, dostaizražen i danas, a relikti toga kulta više su nego evidentni. Prijeno što nešto rečemo i o tome, valja navesti da Čajkanović 2014:485, s pozivom na Ota Šradera, donosi šest glavnih radnjiindoevropskoga pogreba: stavljanje mrtvoga na odar, naricanje,pratnja, sahrana, gozba nakon pogreba i igre. Slovenskimnarodima, dodaje Čajkanović, nijesu bile poznate igre. Ako sepriśetimo podataka o tuženju u kolu koje se dugo čuvalo uPaštrovićima, ili podataka poznatih širom etnografske literatureo Crnoj Gori da bi se neposredno pred posmrtnu „gozbu“izdvojile po dvije žene koje bi naizmjenice ili istovremenotužjele, ili tuženje u grupi o saborima oko crkve ili kakvimdrugim javnim svečanostima, a ništa manje ni skupnogalelekanja i gotovo trčećega ulaska nakon leleka u kuću, pamotiva tužnoga kola u tužbalicama (neke tužbalice počinjurecimo stihom: Što je ovo tužno kolo / naokolo) – nećemo semoći oteti utisku da su u Crnoj Gori, možda duže no na ostalimevropskim prostorima, bile očuvane sve glavne indoevropskepogrebne radnje, koje su prvobitno svakako imale obredni(kultni) karakter. (Što Čajkanović navodi da igra kao diopogrebnoga rituala nije dio slovenskoga obreda, to bi mogloukazivati da su je Crnogorci naslijedili iz balkanske starine.)Neka u prilog rečenome posluži ovaj opis S. M. Ljubiše izPripovijesti crnogorskih i primorskih, đe navodi kako pospuštanju pokojnika u grob izleleču se nad njim sva braća irođaci, a onda dođu sestre i ženska svojta, izgrebu lice i odsijekukose koje polože na grob: „Naježe se dlake gledeći po grobu onuprestrtu rpu kosa3 napojenu krvlju što je tekla iz ljuckijehobraza. Iza ovoga žalosnoga prizorja posijedaju svi na okolopred crkvom i počnu redimice celivati voštanicu, zobati kolivo i

3 Petrović 1997: 46 smatra da je kosa u tim slučajevima supstitucija ljudskežrtve.



piti rakiju. Uz to tužbalice i pokajnice, po dvije i dvije, čepukarepo poljani, te nariču i plaču...“ Vukmanović 2002: 334 navodi dau narodu vlada vjerovanje da duša umrloga ide premazaslugama – ili u raj (đe je prima arhanđel Mihailo) ili u pakao,a da za ljude koji umru o većim crkvenim praznicima smatrajuda su pravedni i da idu direktno u raj. Ipak će takvo vjerovanjebiti novijega datuma i utvrđeno hristijanizacijom. No iza takvihvjerovanja kriju se i ona znatno starija, poput toga da dušeumrlih lutaju oko kuće za četrdeset dana ili da zmiju koja uđe ukuću (kutnjica) ne treba biti jer je ona kućni čuvar. Takva jezmija očigledno umrli predak.

Nakićenović 2012: 145, opisujući proslavljanje krsne slave uBoki, kaže: „Iznese (domaćin – A. Č.) jedan tanjir i malo kruva,zapali se tamjana i donese bardak vina i čitulu onoga doma. Tadpop očita molitvu, pomene sve mrtve onoga doma iz čitule, agosti po tri put govore ‘gospodi pomiluj’, prelije kruv po pjatu(tanjiru) i reče: во блаженомъ оуспенїй вѣчная памятъ, a gostitri put: вѣчная памятъ.“4 I Čajkanović 2014: 523 domaću slavutumači kao pomen precima. Špiro Kulišić, međutim, slavudovodi u vezu s agrarnim običajima na kraju žetve, a kultpredaka tretira kao sekundarnu pojavu, potpomognutu uticajemcrkve (Kulišić 1979: 229). Filipović 1967: 189 navodi da se nateritoriji današnje Crne Gore za slavu ne sprema koljivo (štodanas više ne važi pod uticajem novih običaja koje nameću

4 Gosti, ne samo za slavu i praznike nego i običnim danima, tradicionalnose lijepo dočekuju, a iza toga stoji tradicijski religiozni značaj jer se dolazakgosta doživljavao kao moguća pośeta „samog božanstva (teofanija). Cilj ovihobičaja je da gosta vežu za kuću i da sa njim sklope ritualan savez, kako bi seiskoristila njegova božanska moć.“ Da se gostu nekad na rasplaganje davala ižena ili sestra, svjedoče relikti nekih običaja u Kuča i Malisora, a za đecurođenu iz takve veze smatralo se da će biti ljepša i jača i srećna za kuću. ViđetiSMR 1970: 92. Takva svojevrsna hijerodulija na ovim je prostorimazasvjedočena još u ilirsko doba (viđeti više Stipčević 1989: 131).

Adnan Čirgić


popovi iz okolnih zemalja koji službuju u okviru SPC u CrnojGori) nego samo vino i kolač (prekadnicu), a koljivo (kuvanapšenica) namijenjeno je mrtvima i sprema se recimo zaZadušnice. Takav postupak bez sumnje potvrđuje Kulišićevnalaz da slava nije izvorno dio kulta predaka, ali je isto takosigurno da je ona vremenom poprimila i neke odlike posmrtnogakulta. Nije teško naslutiti ni kako. Ako po prvobitnimvjerovanjima mrtvi nastavljaju svoj život u drugome obličju iliu drugome svijetu, svejedno, magijski prisutni u životima svojihpotomaka, prirodno je da je slava, postajući vremenombratstveničko i porodično obilježje, poprimila neke osobinemanizma jer je ona podjednako slava i predaka i potomaka.

Stevan Dučić piše: „Doskoro je u sviju vjera u Kučimapostojao običaj, da se umrlome pod jezik stavi kakva parica,kojom će platiti prelaz preko nekoga mosta na oni svijet, adrugom paricom platio je zemlju u kojoj će ležati. Ovaj se običajnajduže održao kod loparskijeh Srba i muslomana“ (Dučić1931: 248). Tragovi navedenoga običaja, međutim, danas nijesuživi, pa se o njemu na terenu nijesmo mogli obavijestiti. S drugestrane, ni literatura ne nudi bitnije podatke o tome običaju, pa semože reći ili da je davno iščezao ili da nije bio tipičan za (cijelu)Crnu Goru. Ipak, treba istaći da su Kuči kao prilično zatvorenopleme ponajduže čuvali starinu i da su s vrlo arhaičnimobičajima i specifičnim načinom života dočekali XX vijek.Postoje i drukčija mišljenja o značenju novca koji se sahranjivaos mrtvima, tj. da se tim novcem pokojniku isplaćuje njegovovozemaljski dio. Objašnjenje da je to novac za prelazak u drugisvijet moglo je i kasnije nastati pod uticajem grčke mitologije.Ovđe bi valjalo dodati da je i novac ili garderoba koja se davalasirotinji ili prosjacima mogla imati, i vjerovatno je imala, sličnufunkciju. Poznato je davnašnje vjerovanje da se u prosjacimamogla kriti duša umrloga pretka. Uostalom, u mnogim bajkamapominje se car koji obučen u prosjaka obilazi carstvo. U tim



bajkama nije nemoguće pročitati staru predstavu o mitskome ilivrhovnom pretku koji obilazi svoje potomstvo.

Davni mitovi o zagrobnome životu zasigurno su se ilipotiskivali u zaborav ili se pjesnički preobličavali iprilagođavali novim namjenama. To je moralo biti uslovljenopromjenom mitološkoga svijeta, promjenom sistema vjerovanja,pa i susretom s novim religijama. Poznata je pjesma Kujundžijai hitroprelja, koja se obično uzima kao pjesma o radu ili uz rad.Budući da je kratka, navešćemo je u cjelosti: Što se sija krajgore zelene: / Da l’ je sunce, da l’ je mjesečina? / Nit je sunce,nit’ je mjesečina, / Već dva zlatna roga od jelena, / U njima sudva grada građena, / U jednom je kujundžija Janko, / Udrugome Janja hitroprelja. / Poručuje kujundžija Janko, /Poručuje Janji hitroprelji: / „Oj Boga ti, Janjo hitropreljo! / Dati pošljem maleno povijesmo, / Opredi mi šator i košulju, / A štotebi od toga ostane, / Ti opredi sebi u darove.“ / Janja bilamudrija od Janka: / „Oj Boga ti, kujundžija Janko! / Da tipošljem malenu paricu, / Sakuj meni vijence i oboce, / A što tebiod toga ostane, / Potkuj tvoga dobra konja vranca, / Neka ti jemeđu braćom fala.“ Rizikujući da tumačenje bude shvaćenokao previše slobodno, ukazaćemo na nekoliko simbola iznavedene kratke lirske pjesme. Lako je u njoj prepoznati ovemotive: zelenu goru, mjesec, sunce, jelenje rogove, dva grada,prelju, kujundžiju, povijesmo i paricu. Svaki od navedenihmotiva predstavljao je zaseban simbol u drevnoj mitologijievropskih naroda. Nije li ova pjesma zapravo odraz pjesme odrevnim likovima zaboravljene mitologije? Pa i današnjavjerovanja koja su preživjela vjekove povezuju kovača s„nečastivim“, a kujunžija je tek vrsta kovača. Preslica je takođesličan simbol. Prelje na nju pljuju kad koga dotaknu.5 Vještice

5 Radulović 1936: 58 navodi u Zeti ovaj običaj koji bi se mogao navesti kaokarakterističan za cijelu Crnu Goru: „Kad muškarac prođe pored prelje, onatreba da makne preslicu iza pojasa, da mu taj dan ne bi bio nesrećan. Kad

Adnan Čirgić


je koriste kao dio svoga uobičajenoga alata. Naša usmenaknjiževnost stoji kao nenačet majdan za buduće istraživače.Pjesama poput navedene moglo bi se navesti mnoštvo.Kompetencije autora ovoga priloga nažalost su nedostatne da bimogao ulaziti u dublju analizu naznačene problematike.

Predanja i usmene priče svjedoče o nekadašnjemu vjerovanjuda duše mrtvih u podzemnome svijetu borave u skladu sazaslugama s ovoga svijeta. Takva vjerovanja teško da mogu bitistarija od hristijanizacije. Kod tipičnih predstavnikapatrijarhalnoga svijeta danas je teže uočiti takvo vjerovanje, alije njegov relikt svakako racionalizovani stav da se dobro i zlovraća i na ovome svijetu. Kad recimo jedna majka tuži sina, napravdi Boga ubijenoga, ona kaže: a nijesam zlo zaslužna. Dakle,vjerovanje te tužilice iskazano tim stihom potvrđuje da je onaočekivala da joj se dobra koja je učinila još za života dobromvrate. Takvo je vjerovanje široko potvrđeno i kod današnjegasvijeta. Zabilježili smo sličan stav jedne informatorke, inačetipične predstavnice tradicionalne Crne Gore, koja je nakonteške porodične tragedije koja ju je snašla rekla: „Ni Bog višenije ka što je bio, nije mi greota kazat, no nagrađuje pogan anagrđuje ko nije zaslužan“. Priča koju navodi Dučić 1931: 304kazuje da se u podzemnome svijetu može ispaštati i zbog grijehapotomaka. Kaluđer iz Male Rijeke pitao je duha u grobu ko je,a „on mu je odgovorio da je bio ‘čelovjek’ i da je ubijen napravdi Boga i kao takav bio je trista godina u carstvu nebeskom,a otkad njegovi potomci za njega ubiše prava čovjeka, otada jeu tami da svijeta ne vidi.“ Slično je tome vjerovanje, na kojesmo više puta u razgovorima naišli, da težak grijeh počinioca

prelja dodirne muškarca preslicom, treba na nju da pljune, da na muškarca nebi pala rđa. Ne valja ga ni udariti preslicom, da mu ruka ne bi drhtala kadpuca.“ Objašnjenja su svakako naknadne racionalizacije. Podśetimo još samona poznatu priču o Ćetni, majci popa Mila Jovovića, koja je razvrgla dva brakazbog toga što su je muževi mimoilazili na pragu dok je prela vunu.



može stići njegovo potomstvo „i na deveto koljeno“. Kolikosuštinski patrijarhalni Crnogorac nije prihvatio nove velikereligije (hrišćansku i islamsku) pokazuje česta izreka: Grijeh neulazi na usta, s čestim (svakako novijim i nepoetskimdodatkom) no izlazi iz usta. To potvrđuje i pomenuta priča omalorečkome kaluđeru, koji je na pitanje „Ali tamo stižu jela alidjela?“ postavljeno drugome duhu koji je umro bez vjere,nekršćen, dobio od duha odgovor da na onaj svijet djela stižu, ajela ne. Nema sumnje da ta priča čuva vjerovanje starije odhristijanizacije na ovome prostoru, a o tome svjedočikontradikcija u njemu. Duh je u podzemnome svijetu jer jenekršćen, ali ipak odgovara da nijesu bitna za spas duše jela nodjela. U hrišćanskome kontekstu, nije dakle bitno je li se mrsiouz posti, ali ipak nije spašen jer nije kršten. Očigleno je riječ oizostanku kakve starije inicijacije koju je hristijanizacijomzamijenilo krštenje.

Da je hristijanizaciji crnogorsko stanovništvo, deklarativnovećinski pravoslavno, suštinski odolijevalo čuvajući prastareobičaje, samo djelimično ogrnute hrišćanskim velom, svjedoči itvrđenje M. Šobajića Pavlu Rovinskome da je poznavao starcečobane koji se nikad nijesu ni ispovijedili ni pričestili. Životčobana van domašaja crkve i većinskoga svijeta omogućavao jeopstanak starih vjerovanja i običaja. Rovinski 19981: 284–285navodi ovakvo narodno predanje: „Išao sv. Sava kroz CrnuGoru, pa svratio na konak kod nekog čobanina. Sljedećeg danavidi on kako se čoban moli i, obraćajući se Bogu, govori: ‘Bože,ne pomozi!’, ljubeći pri tome svaki kolac u svome toru. Videćiovakvu grubost, sv. Sava nauči čobanina da makar kaže: ‘Bože,pomozi!’ i ode. Čobanin zaboravi što mu je rečeno, pa potrča dastigne svetitelja i priupita ga, ali je ovaj već bio stigao do morai otplovio brodom. Tada čobanin baci svoju kabanicu na more idoplovi do sv. Save i pita ga. A sv. Sava, kada ga vidje da plovina kabanici, doviknu mu: ‘Ajde, pa onako kako si naučio’, tj.

Adnan Čirgić


nije važno kako se moliš, samo da je to iskreno.“ Nema sumnjeda je „naravoučenije“, tj. objašnjenje iz potonje rečenicenaknadno dato kako bi se pokazalo vjerovanje Crnogoraca danije bitan obred već istinska posvećenost i dobročinstvo. Sasvimje jasno da predanje potiče iz dalje starine i da su sv. Sava ičoban zamijenili neke ranije likove iz starijih predanja.6 Uprilog ovoj tezi mogao bi se navesti podatak koji donosiRovinski 1998: 321 da u Crnoj Gori postoji vjerovanje da akočobanin prvi vidi vuka, „onda se vuku skamene čeljusti i ništanije u stanju da učini ovcama, u protivnom slučaju čitavomstadu nema spasa.“ Ako se zna da je vuk emanacija Đavola, nijeteško uviđeti da je čoban zapravo emanacija Đavolova para posuprotnosti. Đavo i čoban predstavnici su dva svijeta –lunarnoga i solarnoga. Da je tako, potvrđuje i zagonetka koju jeRovinski 1998: 415 zabilježio u Crnoj Gori: „Javi ovce zlatničobane, a za njime pogrčeni Puro, okuplja ih lijepa đevojka“, aodgovor je: Sunce, Mjesec i Danica.Vidi se to i po činjenici dačoban ljubi štrike iz svoga tora te da plovi na kabanici. Predanjeje samo naknadno hristijanizovano u skladu s načelimapravoslavne crkve, koja je ovđe uspostavljena posredstvomNemanjića. I inače Rovinski 19981: 285 ističe kako ureligioznim shvatanjima kod Crnogoraca ima „mnogoelemenata narodnog pogleda na svijet, što u obrednom dijeluostavlja specifičan utisak. (...) Crnogorac voli da pomiješacrkveno sa svjetovnim. Kad se slavi Božić, redovno se miješajucrkveni i narodni obred. Ranije se obred pobratimstva obavljao

6 Da je Sv. Sava sasvim sigurno tu zamijenio kakvo drugo natprirodno biće,hrišćansko ili prethrišćansko, posredno svjedoči i sam Rovinski na drugomemjestu. Rovinski 1998: 139 veli da u Crnoj Gori „Sv. Savu u zadnje vrijemesa posebnom svečanošću proslavljaju škole, a preko njih slavljenje sve više unarod ulazi, inače ga obilježavaju samo zato što se tada znatno produžava dan,što sunce jače sija, što je zemlja toplija, jer sv. Sava užareni ražanj u zemlju jezabo.“



u crkvi.“ Uostalom, koliko je i sam Njegoš, kao vrhovnosvešteno lice u Crnoj Gori svoga vremena, držao do svjetovnoganad duhovnim, neka pokaže ovo svjedočenje Vuka Stef.Karadžića: „Da je vladika pokojni mogao koga mjesto sebepostaviti vladikom, a sam da ostane svjetovni vladalac, to bi onjamačno bio učinio; ali budući da je već bio zavladičen, takotoga nije mogao učiniti nego je pod imenom vladike samoživljeo kao svjetovni vladalac. Kad bi on priznavao daCrnogorci svoga vladaoca poštuju samo zato što je osvećenolice i da se boje njegove anateme, onda on n. p. ne bi išao upantalonama i u kaputu s bičem u ruci, ni u bjelači i pod tokamas fesom na glavi, nego bi se odijevao u anterije i ćurkove i naglavi bi nosio kamilavku, kao što se odijevaju naše vladike pocarstvu turskome i kao što se sv. Petar odijevao“ (Karadžić1972:189–190).

Predanja potvrđuju svijest o raju i paklu, uglavnomoslobođena religijskih detalja. No to su ipak više predanja novjerovanja. Hristijanizacija i islamizacija zasigurno su pomogleda se nebeski i podzemni svijet zamijene predstavama raja ipakla. Muslimansko vjerovanje o „dženemu“ (džehennem,pakao – prim. A. Č.), koji je „stvoren u Musa-begamberovodoba, tj. za vrijeme proroka Mojsija“, slično je hrišćanskome,samo što muslimani „drže da u raju do prevratišta svijeta nikojoš nije do sami azreti (sveti) Izer, a da svaka duša možeizdaleka viđeti mjesto“ koje mu je namijenjeno (Dučić 1931:304). Kako se vidi, ni muslimanska predstava raja i pakla nijemnogo odmakla od izvornoga vjerovanja o gornjemu i donjemusvijetu i tek se po spoljašnjim osobinama može viđeti uticajnove religijske pripadnosti.

Vjerovanje da mrtvi nastavljaju neki magijski kontakt saživima evidentno je iz brojnih (pa i danas sačuvanih) kultnihradnja i običaja, ponekad zaogrnutih velom hrišćanstva iliislama. Paljenje svijeće, odlaženje na grob, prelivanje groba,

Adnan Čirgić


slavljenje slave, i sl. sve su to ostaci takvoga vjerovanja7.Barjaktarović 1968: 83 je našao čak i relikte ponovnogasahranjivanja u beranskome kraju. Opisujući vjerovanja kakoumrlo dijete može uticati na preostalo potomstvo svojih roditelja(što opet dovodi do vjerovanja u očiglednu ljubomoru i zavistmrtvih, koji su dosad pominjani), on kaže kako se umrlonajmlađe dijete sahranjuje bez pokrova iz vjerovanja da binjegov pokrov onemogućio majku da opet zatrudni (što jenaknadno tumačenje, a izvorno je to svakako magijskooduzimanje moći umrlome koja mu se nalazi u pokrovu), ili kaddijete spuste u grob ne smiju ga pomjeriti nimalo jer bi mumajka postala nerotkinja. „Zato je i bilo slučajeva da kada ženane može posle nečije smrti da zatrudni, da odu na grob togadeteta, pa ga raskopaju i koščice mu pomaknu bilo na kojustranu sa onoga mesta na kome su do tada stajale. Ovo jeočigledan ostatak od nekadašnjeg ponovnog sahranjivanja.“ Zaobičaj dvostrukoga sahranjivanja Jovanović 1969: 102 nalazi daje vrlo star i da je preko balkanskoga starośedilačkogstanovništva naslijeđen od antičkih naroda. Do naših danaočuvao se izgleda kod vlaškoga stanovništva u śeveroistočnojSrbiji i Makedoniji.

Ako je suditi o vjerovanju u zagrobni život kod Crnogoraca poonome što je sačuvano u do danas objavljenim tužbalicama,onda bi se moglo reći da se tradicijsko crnogorsko shvatanje ozagrobnome životu ne uklapa ni u jednu od tri velikemonoteističke religije koje su prisutne u Crnoj Gori. Ucrnogorskim tužbalicama su dobro očuvani relikti vjerovanja uzagrobni život, sastajanje umrlih, doček ranije umrlih tekpridošlome pokojniku, pa sve do gotovo jezivih opisa udaje iliženidbe na „onome svijetu“ rano preminulih đevojaka ili

7 U slučaju vremenskih nepogoda traže vezu s pokojnikom. Tako npr.glasno dozivaju utopljenika da im pomogne u slučaju grada. V. Barjaktarović1968: 88.



momaka. Prije desetak godina zabilježili smo: Tamo ti je i šćerBranka / Ona će te dočekati / No se bogme mlogo bojim // Mojđevere // Da je tamo poznat nećeš / E će biti ponarasla / Amožda se i udala.8 I to se sve održalo do našega vremena, čak iako tužilice ni same ne vjeruju u zagrobni život. Tužbalicečuvaju davnašnje vjerovanje da ljudi i nakon smrti zadržavajuosobine i djelatnost koju su imali za života. Tako smo uPodgorici prije dvije godine zabilježili tužbalicu sestre zabraćom, koja ih kroz pjesmu pita: Je li Ljubo doletio? / On jedobar doktor bio, / ljekove će donositi / ne bi l’ vama onpomoga; / kuku nama s toga nada. U jednoj tužbalici ovako seopisuje zagrobni svijet: Tamo suza biti neće, // suzna ti sam! /Tamo pravda samo vlada, // željna si je! / I svijetli vječnasvjetlost, // nema mraka! / Svačije se djelo vidi, // vide majko! /Nema mana ni poroka, // ljubav bratska! / Nema zlobe nimrzosti, // žuči gorka! / Nema rana, tuge, bola, / samo pjesma uanđela! Tu ćeš suzu utrijeti, // majko rode! / Tu ćeš želju ispuniti,// blago tebe! / Sinovi te dočekati, // dobra majko! / Ruke će tiraširiti, / ti ih, majko, poznat nećeš, // ne za dugo! / Neće biti podranama, // ka i prije! / Oni su ti preboljeli, / oni su ti ozdravili!/ Iz rana im cvijeće niklo, / mirišljavo, neuvelo! / Vjekovima dase kite, // kitna braća! Ako bi se na osnovu stihova iz ovetužbalice, ovako izvađenih iz konteksta, pokušao izvući kakav

8 Poznato je da se u nekim crnogorskim krajevima umrla prispjela đevojkasahranjivala u spremi za vjenčanje – u bijeloj haljini i bijelome velu na glavi.U Gornjem Polimlju bi se u pogrebnoj pratnji takve đevojke našao i po jedanmomak s komadom bijela platna preko ramena (kao đever na svadbi), a utužbalici bi se često aludiralo na crnu svadbu i crno kolo te bi se na prvimpomenima oko groba kupili u krug nalik kolu. I u Crnoj Gori i śevernojAlbaniji prispjeli momak i đevojka sahranjivali bi se u ruhu koje jenamijenjeno bilo vjenčanju. Nema sumnje da je to dio nekadašnjegavjerovanja o nastavku života na onome svijetu. Viđeti o tome više uBarjaktarović 1990: 98–99.

Adnan Čirgić


zaključak o vjerovanju u zagrobni život, moglo bi se reći da jeto vjerovanje vrlo blisko crkovnom. Međutim, crkovno je učenjeo zagrobnome životu tu poslužilo samo kao pjesnička slika, kaonada tužilice da će namučena majka za kojom tuži naći utjehuna onome svijetu. Da je tako svjedoči nastavak u kojemu seprikazuju sinovi koji su rane preboljeli i nastavili život nakonsmrti.

Teško je prihvatiti mišljenje koje donosi Barjaktarović 1985:171 da je nošenje korote (bilo putem crnine bilo izvrtanjemodjeće) imalo za cilj da se živi zamaskiraju pred mrtvima i takoskriju od mogućega susreta s dušom pokojnika. „Na taj način bise izbegla njegova osveta. Moglo se možda verovati da je umrliljut i kivan na žive, iz čije je sredine morao da ode.“ Protiv takvepretpostavke ide činjenica da se korota nosila mnogo duže negošto se obično vjerovalo da duše umrlih srodnika borave okonekadašnjega mjesta življenja, tj. ako bi Barjaktarovićevomišljenje bilo tačno, onda bi se očekivalo da nakon četrdesetdana prestaje korota, a zna se da je ona znala potrajati i nekolikogodina, pa i do kraja života. No protiv takve pretpostavkeponajviše govori činjenica da se u brojnim zabilježenimtužbalicama, pa i u onim najstarijim, redovno javlja pozivtužilice umrlome da se vrati. Uostalom, da se žele pred njimamaskirati, ne bi se javno i glasno za mrtvima tužjelo i lelekalo.

U knjizi o tužbalicama (Čirgić 2016: 76–81, 193–200) istaklismo dva bitna međusobno uslovljena elementa strukturetužbalice – prikaz zagrobnoga života i poziv umrlome da sevrati. Ta uslovljenost može biti dvojaka: ili se prikazomzagrobnoga ništavila mrtvi poziva da se vrati svojoj porodici,nakon čega sama tužilica po pravilu rasprši nadu u povratak, ilise, nakon svjesno uzaludnoga poziva da se vrati, iskazujerazumijevanje pokojnika koji se ne želi odvojiti od predaka,prijatelja, roditelja, braće, sestara i dr. koji ga onđe čekaju. Ijedno i drugo u vezi je s dvostrukom (suprotstavljenom, a često



u istoj pjesmi iskazanom) slikom zagrobnoga života – kaoništavila bez sadržaja, mjesta đe se legu guje i akrepi, odnosnokao gotovo idiličnoga prostora đe pokojnika željno čeka njegovaranije preminula rodbina. Prilično je rijetka poetski uspjela slikazagrobnoga života prikazanoga kao Polje jadikovo u kome senastavljaju jeka ranjenika i uzdasi bolesnika. Evo jednoga odmnoštva prikaza zagrobnoga života u tužbalicama: Zmije će seuvijati / u junačka njedra tvoja, // sunce tata! // Kuća će tiprokapati, // kamen mene! // Kako ćeš mi tamnovati / bezprestanka, dovijeka! / i poziva umrlome da se vrati: Rsom srzni,rukom vrzni // ljucki rsu. // Otresi se od zemljice, // sinko Vuko,// kao soko od rosice, // moj sokole. // Ne dotrči, no doleti, // kamda mi je, / samoranu majk’ ućeši, // vila u jad.

Opšta je pojava da se u tužbalicama pokojnik za kojim se tužiuzima ili kao povod za tužbalicu za nekim svojim bliskimčlanom porodice (majka za đecom, sestra za braćom) ili se „ponjemu“ šalju pozdravi ranije umrlima. I jedno i drugokarakteristično je za javno tuženje. U intimnoj tužbalici, uosami, tužilicu ne obavezuju konvencije, ona tuži za onim što jeboli. Kad su u pitanju javne tužbalice, prisustvovali smo prijedesetak godina jednoj tužbalici koja je na godišnjici smrtimuževa strica pozdravila bukvalno sve, a bilo ih je sigurnopreko pedeset, članove šire porodice njezina muža koji su umrliotkad se ona udala. Auditorijum je bio povelik, nije imala pravona grešku, tj. kad je počela „redom nabrajati“, nije smjelapreskočiti nikoga. Da je nečije pokajanje povod za obraćanjeranijim pokojnicima, mogu potvrditi brojni stihovi klasičnihtužbalica: Pa ću roda ostaviti, / doma ću se dovatiti. Tužilicenekad i ne skrivaju u samoj pjesmi da im je tuđe pokajanjepovod i mogućnost za javnu tužbalicu za svojim bliskimpokojnikom. Osobito tako čine sestre za bratom ili majke zasinom. Evo stihova koji će to potvrditi: Ja sam jadna poitala /da pozdravim rod veliki, / ponajprije brata moga. / Striko dome,

Adnan Čirgić


moliću te / pozdravi mi brata mila, / prekori ga, zazor mu je, /što je kuću ostavio, / kuća mu je zatvorena. Takvi su i ovi štopredstavljaju cijelu epizodu jedne tužbalice: Kad đe čuje crnajatka / da se neko prestavio, / bijel svijet mijenio, / ja poitamkukajući / da pozdravim mila sina, / da mu kažem za zlo moje /đe mu kukam dnevi, noći, / bez lijeka nikakoga, / pa ne mogudajan biti / ni kukanje ostaviti. / Da je pjesma ili svadba, / pa damajka sina ženi, / da veliki ratluk čini, / bi se mene dosadilo, /moj u malo razgovore! Vrlo često tužilice osim pozdravasvojima pozdravljaju i sinove ili braću žena koje su oko odra,čineći im tako „milost“. Tako je tužbalica predstavljalaprodužetak života umrlih, čuvala je uspomenu na nečijuizgubljenu mladost, tragičnu smrt, ugašeni dom, junaštvo,mudrost i sl. Čuvala je ujedno, makar i nesvjesno, starijevjerovanje o nastavku života poslije smrti.

Zagrobni život, kako je rečeno, može u crnogorskimtužbalicama biti prikazan dvojako – oprečno, čak i u jednoj istojtužbalici. To je svijet tamnila, kuća bez pendžera, u njoj nemasunca, u njoj zmije oči piju i legu se akrepi.9 Druga je slikaprividne svjetlosti, u kojoj se pokojnik sastaje s prethodnoumrlima i nastavlja život slično onome kako ga je živio na zemlji.Pozivajući se na Veselina Čajkanovića da „kad čovek umre,njegova duša vezana je neko vreme (obično kakav simvoličan

9 Guje i akrepi redovni su stanovnici podzemlja, pa se kao takvi javljaju iu našim epskim slikama tamnica. Stoga neće biti u pravu Fajgelj 2012: 87 kadkaže da podneblje gusala ne vrvi od škorpija (tj. akrepa), pa njihovo porijeklotraži u udaljenim kulturama budući da smatra da ih u našim nema. Usmenomepjesniku-pjevaču nijesu akrepi morali putovati iz germansko-skandinavskekulture, preko Italije i Dubrovnika, kad je njihovo prisustvo u tamnicamamogao opisati i na osnovu onoga što mu je iz svakodnevnoga života svakakobilo poznato. Pitanje porijekla zmija u skandivaskoj kulturi ne može sedovoditi u istu ravan s pitanjem postojanja akrepa u balkanskim kulturama iusmenoj književnosti.



broj godina, na primer sedam) za grob, ali njen krajnji cilj je dadođe u to carstvo i tek tu nađe mir“ (Čajkanović 1973: 251),Krinka Vidaković-Petrov saopštava da put duše „obuhvata dveetape: prvo prelazak u podzemni svet (i boravak u njemu dok setelo ne raspadne), a zatim prelazak u carstvo mrtvih koje se nalazina nebu. Zadatak pogrebnog obreda je da obezbedi prelazakpokojnika iz boravišta živih (kuće) u privremeno boravištemrtvih (grob), da bi njegova duša kasnije mogla preći u carstvomrtvih (gde je dočekuju preci)“ (Vidaković-Petrov 1990: 53–54).U svijesti tužilica s kojima smo razgovarali, a naglasimo da jemeđu njima bilo i izuzetno starih i izuzetno talentovanih,zagrobnoga života nema. Ipak, on postoji u njihovimtužbalicama. Slušali smo to više puta. No ni u tima koje smoslušali ni u onima koje smo pročitali nijesmo mogli prepoznationo što su Čajkanović i s pozivom na njega Vidaković-Petrovnaveli kao tipično za put duše. U crnogorskim tužbalicama dušase eksplicitno ne spominje. U njima je prikazan život poslijesmrti, bilo kao tamno boravište tijela, bilo kao novi život sumrlim precima i srodnicima. Dakle, prisutan je u njima i jedan idrugi vid, ali nikad se jedan ne prikazuje kao nastavak drugoga.Nije nam namjera da opovrgavamo Čajkanovićevo mišljenje,samo konstatujemo faktičko stanje u crnogorskim tužbalicama. Uonima koje smo analizirali za potrebe svoje knjige o tužbalicama(Čirgić 2016) bjelodano je da se uvođenje onostranoga javljauglavnom iz ovih razloga: ili kao lažna nada i utjeha, koje ćetužilica sama najčešće u narednim stihovima raspršiti (štopotvrđuje njihovu nevjericu u zagrobni život), ili kao način da seu pjesmu uvedu i ranije preminuli (bilo da je riječ o srodnicimapokojnika bilo tužilice), ili da se naglasi pustoš koja je ostala zapokojnikom, odnosno da se istakne kontrast u porodici prije iposlije njegove smrti, ili da se istakne društveni značaj porodicečiji je član preminuo. To što tužilice raspršuju nadu u natprirodnasvojstva koja uvode u pjesmu svakako je noviji manir, nastao

Adnan Čirgić


potiskivanjem vjere u zagrobni život. Da u crnogorskimtužbalicama nema ciklusa svijet živih (na zemlji) – prelazni svijet(u zemlji, u grobu) – svijet mrtvih (na nebu), svjedoči činjenica dase vrlo često umrlome još prije sahrane tužbalicom kazuje ko ćega sve dočekati kad stigne „u tu svoju kuću novu“, ko će mu seobradovati, ko će mu liječiti rane i sl. Da je taj „prelazni svijet“doživljen kao svijet raspadanja tijela, svijet čekanja da dušanastavi život, tužilice ne bi mogle davati takve poruke umrlome.Dakle, stvarne svijesti o životu poslije smrti kod crnogorskihtužilica nema. Ali motiva zagrobnoga života ima itekako. No on(barem od XIX vijeka naovamo, otkad imamo zabilježenihtužbalica) nije ništa drugo do relikt pradavnih vjerovanja,naslijeđeni motiv koji je dobio sasvim drugu svrhu i izgubio vezus onim što je vjerovatno prvobitno značio.

Lasta Đapović kaže da se „tužilice obraćaju umrlom, i to nijesamo pesnički postupak, već ubeđenje da ih on, iako ne možeodgovoriti, čuje. Štaviše, živi se obraćaju pokojnikuizražavajući, između ostaloga, svoju brigu za njegove telesnepotrebe“ (Đapović 2003: 128). Obrazlažući dalje, s pozivom naTihomira Đorđevića, autorica ističe da se smrt i umiranje unarodu ne spominje već se upotrebljavaju „sinonimi“ rastati ses dušom, ispustiti dušu, te konstatuje: „U tužbalicama ovihsinonima gotovo da nema, što ukazuje na jedno, unekoliko,drukčije shvatanje smrti, veoma staro, kritikovano u XVIII vekukao mišljenje o ‘telesnosti duše’.“ Tužbalice svakako jesuobraćanje živih mrtvima. No ne bi se moglo na osnovu njihtvrditi da su odraz stvarnoga današnjega vjerovanja pa nivjerovanja XIX vijeka kad su zapisivane. One samo čuvajurelikt toga vjerovanja, kojega ni tužilice nijesu svjesne.10 One

10 Značajno je dodati da su se mrtvi redovno dozivali (klikovali) u borbama– i to ne samo mrtvi iz svoga porodičnoga, bratstveničkog ili plemenskogkruga nego i davno preminuli nacionalni heroji. Takav običaj zabilježen je i ubrojnim etnografskim radovima.



ne vjeruju da ih oni kojima se obraćaju čuju. To potvrđuje inepostojanje običaja, zabilježena u pojedinih naroda (Đurić1940: 43), ali ne i Crnogoraca, da se za gluhima ne nariče.Tvrditi da zbog toga što se obraćaju mrtvima tužilice zbiljavjeruju da ih oni čuju bilo bi jednako utemeljeno kad bismotumačili recimo da su žene koje su pjevale opštepoznatu pjesmuo plavome zumbulu i zelenoj kadi vjerovale u razgovor biljaka.Usmeni pjesnik možda ne zna što je personifikacija ili kakavdrugi stilski postupak ili sredstvo, ali zna svrhu koja se timsredstvom ili postupkom postiže. A baš zbog toga što više nevjeruje u zagrobni život tužilica i sama raspršuje nadu u svenatprirodno što je uvela u svoju pjesmu. To potvrđuje i analizaDanila Radojevića: „U cijelom zabilježenom dijelu crnogorskihtužbalica, jasno se vidi da tužilice nijednog trenutka ne vjerujuu sopstvenu iluziju jer je ona uslovna, privid realnosti kojitužilice stvaraju da bi se mogla ostvariti pjesma-tužbalica, đe sevidi trag ranijeg vjerovanja u sjedinjavanje pokajnice s duhomumrloga.“ (Radojević 2011: 7). Stoga se na „tjelesnost duše“ unjima danas ne može gledati drukčije no kao na jednu odpjesničkih slika.11 Uostalom, Špiro Kulišić izričito kaže: „Aliono što u nas nije običaj, to Morlaci rade u ovim trenucimažalosti; govore, naime, mrtvacu na uho dajući mu naročiteporuke za onaj svijet.“ (Kulišić 1958: 96)

Evo nekoliko stihova da potkrijepe ono što je ovđe rečeno oslici zagrobnoga života u crnogorskim tužbalicama. Tužilice sečesto mrtvima obraćaju kao da su živi, svjesne uzaludnosti te

11 Niti je svako vjerovanje u vezi s mrtvima našlo odraza u tužbalicama,niti se u svakoj neobičnosti u njima mora tražiti trag kakva vjerovanja. MilkaJovanović navodi npr. kako je vjerovanje u Gornjem Polimlju da, ako majkaposlije smrti jedinoga đeteta ne može zatrudnjeti, raskopaju grob đeteta,pomjere sanduk i opet zatvore – kako bi ostala trudna. (Jovanović 1990: 92).Odraza toga vjerovanja u tužbalicama nema. Ne treba smetati s uma da sutužbalice ipak samo pjesme!

Adnan Čirgić


apostrofe: Što te u dom udovice, / kano zmije nesprimnice! /Udovice u rod poći, / no ne dajte, mlada braćo, / oštre sabljedovatite, / prijatelje susretite, / s njima svađu učinite, / mladeljube povratite! Ovakvi stihovi ne moraju biti odraz bilo kakvavjerovanja ni isticanja žalosti. Oni mogu biti i upozorenje nadruštvenu osudu mladim udovicama i njihovu rodu, odnosnopreventivni prijekor ukoliko se vrate u rod. Nekad su samo opštemjesto, kad prikazuju susret mrtvih i dočekivanje svježihpokojnika od strane ranije umrlih te svjesna iluzija o tome kakoće oni raniji liječiti i paziti pridošle: A ne žali mlada Vlada / ideliju Anđeliju, / Anđa će ga potražiti / i vinom ga uslužiti, / arane mu ublažiti. Osim toga oslikano je kako sestrinska ljubav,u usmenoj književnosti prikazana kao najjača, ne jenjava ni uzagrobnome životu.

Zagrobni je život u crnogorskim tužbalicama, kako je rečeno,često prikazan kao tamnica, ništavilo, kao zmijski stan: E je ovoVidovdanak – / sad najviše guje mile! / U kuću će tvoju doći! /U kose ti umiljeti! / A nemoj se bezumiti / da je došoPetrovdanak! / da je snaa jedinica / da namješta kosu tvoju!Takav može biti prikazan i nizom retoričkih pitanja: Dobrojutro, zlo mi jutro, // Ivo brate! // Sestra ti je uranila, // sestrilele, // da te pita i pripita // sestra crna: // je l’ ti mučna tamnakuća, // kutnji rode, // je l’ ti teška crna zemlja, // sestra crna, //i kamena mučna ploča, // kam mi u dom, // je l’ ti kako bezstramaca, // rano brate, // je l’ ti zima bez jorgana, // o moj Ivo!// Piju li ti zmije oči, // moje oči, // trune li ti kruta snaga, //mladi brate! // Je l’ ti samu neobično, // moje sunce, // bezsestrina milovanja, // moj milosti, // bez bratskoga razgovora, //bratska falo, // bez ponuda i bez kuće, // kutnja diko! Iako je unekim tužbalicama zagrobni život prikazan kao mjesto u komeće raniji mrtvi liječiti pridošle, kako je gore pokazano, ima ionih koji zagrobni svijet prikazuju kao mjesto u kojemu sveostaje okamenjeno u onome obliku u kojem je pokojnik napuštio



ovaj svijet: No se sestra jadna boji / da te otac poznat neće. / Natebe mi grdne rane: / lice krvlju umrljano, / vite nogepodlomljene, / grane ruke sakršene. / A otac ti ostario, / oba okaizvađena, / jadujući, kukajući, / tebe, brate, pominjući. Navedenistihovi su iz tužbalice za ocem i bratom koji je ranije poginuo.Kao što se vidi, bratove su rane ostale neizvidane, a otac koji jena ovome svijetu oslijepio plačući za jedincem neće progledatini u zagrobnome životu. S druge strane, evo i stihova koji grobprikazuju kao mjesto u kojem se spajaju smrću razdvojeni, ukojem su rane zaliječene, u kojemu je postojana snaga momačkai ljepota đevojačka: Uzmi vranca pusta tvoga, // ela, sine! // Bacimu se na ramena, // zlatna turo! // Pa se mani krajevima / kazvijezda nebesima! / Traži braću i drugove, / sve biranesokolove, / koji su nam izginuli! ili Grade Anđo đevojački! / Al’se dugu jadu bojim, / ako odeš varoš Peći, / kod tvog bratamilostivog, / tamo društva ima mnogo / i momaka biranika, / oćezeta izbirati, / oće tebe udomiti, / pa ćeš mi se začamati /spremajući svatma dare.

Opšte je mjesto u tužbalicama izricanje prijekora mrtvima. Dasu tužilice potpuno svjesne svoje stereotipne ulogeprekorijevanja mrtvih, fiktivnoga dakako, neka potvrde ovistihovi: Ja sam davna brojilica, / a junačka korilica, / kojakorim mlade momke / i još kutnje starješine. U navedenim jestihovima istaknuta jedna od stalnih funkcija prijekorapokojnika, obično mladih, a to je što su ostavili svoje domoveprije roka, što su ostavili ucvijeljene majke i sestre, nekad imlade udovice i sitnu đecu, npr. Zar ti, sine, zazor nije / đe timajka samorana, / đe đevojka isprošena, / pa će poći zadrugoga! / Ne daj, srećo, sramota je, / koriće te društvo tvoje!Nekad se mrtvima upućuje prijekor što im oružje i konj rđavi iliga drugi nose i jašu. Takvi su recimo: No bih brata ukorila /najstarijeg, najmilijeg. / U tebe je svilen barjak, / moj delijobarjaktare. / Kuđe ti se barjak đede, / otpala ti desna ruka! /

Adnan Čirgić


Ostade ti pusta džida, / bez barjaka barjaktare, / kao ovce bezčobana! / Zar ti zazor brate nije, / razviće ti vijor barjak, /odnijeti u planinu, / tamo njemu mjesto nije / no u tvojoj desnojruci. U toj stereotipnoj funkciji tužilice kao korilice dobro sečuva relikt ranijega vjerovanja u zagrobni svijet kao mjesto đemrtvi nastavljaju život s precima i ranijim pokojnicima uopšte.

Čini se da se u tužbalicama čuva i relikt vjerovanja da mrtvipreci mogu uticati na žive potomke, odnosno da mrtvi članovifamilije utiču na žive. Vrlo često se ranije preminulima ilipoginulima upućuje prijekor što uzimaju sebi bliske članoveporodice. Tako tužilica kori oca, majku ili đeda, babu poslije čijesmrti nedugo umru đeca ili unučad i sl. Prije nekoliko godinazabilježili smo jednu tužbalicu u kojoj tužilica kori babu, svojusnahu, koja je nakon godinu dana sebi uzela unuka, tužiličinabratanića (umro je godinu poslije nje): Što učinje, Bose moja, /Bog ti ruke osušio / kad mi moga Vlada uzet. Takvi su i ovi: Noću brata prekoriti. / O moj brate, cio rode! / Nefala ti nasarodstvu, / na sarodstvu i bolećstvu, / što se često ti doklanjaš/ do žalosna roda moga, / tako divnu braću grabiš / i sve birašpo izboru! / Zar ti malo braće bješe, / a tri brata uzorita / i trimlada bratanića! Navedeni su stihovi bez sumnje reliktstarijega vjerovanja da mrtvi u zagrobnome životu održavajuvezu sa svojim živim srodnicima, vezu koja se potvrđuje kakokroz nova umiranja tako i kroz nova rađanja – budući da se zarođenje muškoga đeteta nedugo iza smrti đeda, očeva oca, kaže:„Zamijenio se“ (odnosi se na pok. đeda). Vjerovanje da mrtvivode žive održalo se i do danas u nešto modifikovanoj formi.Riječ je naime o vjerovanju da će u kući đe za godinu umredvoje umrijeti i treći član porodice. Evo još primjera opokojnicima koji su sebi ugrabili članove svojih porodica: Mojđeveri, osobnici, / iz mog doma utrenici / i pred četom narednici!/ Dobro ste se utoplili, / sebe brata ugrabili; Žao si mi učinio, //znaš li, đešo! // Zašto pruži duge ruke, // moj đevere! // te



premami brata sebe, // kuku, zlato!; Moja Mašo, sestro divna, /za inat te žalit neću! / Dobro si me prevarila, / braću mojuugrabila! Relikt da mrtvi, makar neko vrijeme, održavaju vezus prethodnim životom12 ogleda se i u danas prisutnome običajuda se iza nečije smrti za četrdeset dana u kući pokojnika držičaša s vodom i barem jedno upaljeno svijetlo.13 Kodpodgoričkih muslimana i dalje je taj običaj živ.14 Na neki načinto potvrđuje i prijekor u tužbalicama zbog toga što je pokojnikzatrajao, što se nije vratio u život nakon mnogih molba izrečenihu prethodnim tužbalicama: Ja ću tebe prekoriti / što si mi sezačamao, / što mi se oglušio, // radi Boga! // Al’ si našo bratstvokruto, / pa su mi te dočekali / i rane ti izvidali! / No su rane ponemjestu – / od tih rana vida nema, // kamen mene!

Nakon svih navedenih primjera i pokušaja njihoveinterpretacije mora se ostati pri početnoj konstataciji da jenemoguće rekonstruisati tačnu sliku o izvornoj predstavizagrobnoga svijeta. Pjesme, običaji i predanja daju sigurnepodatke kako o reliktima vjerovanja u taj svijet kao mjesto đe se

12 Edmund Šnevajs navodi „srpsko“ vjerovanje da „tijekom četrdeset danaposlije smrti duša posjećuje sva ona mjesta gdje je za života obitavala, a potomodlazi na drugi svijet. Sveta je dužnost rodbine, osobito muškog potomstva, uodređeno vrijeme okrijepiti pokojnikovu dušu jelima i pićem te pripalitisvjetla.“ (Schneeweis 2005: 143) Petrović 1939: 34 nalazi i vjerovanje da dušaumrloga u vidu ptice, leptira ili kakve životinje obilazi oko mjesta đe jepokojnik živio i za četrdeset dana traži hranu i piće. Da je duša prvobitnozamišljana kao nešto materijalno, potvrđuje običaj otvaranja prozora i vrata nakući dok u njoj boravi pokojnik. Taj je običaj i dalje živ u Crnoj Gori u onojmjeri u kojoj ga nijesu ukinule kapele. O tome viđeti više u Brenč 1975: 62.

13 Kod hrišćana se nekad držalo upaljeno kandilo u kući nakon smrtiukućanina. V. o tome Vukmanović 1935: 162.

14 Kako se nivo vode u čaši prirodno za to vrijeme smanjuje, tako bi nakraju, nakon četrdeset dana, starije žene govorile: „Evo, emer boži, popio je /popila je vodu“.

Adnan Čirgić


nastavlja prethodni život i u kojem je sve kao u životu, to jesvijet u kojem se pokojnici žene i udaju, pate od ljubomore i odsilne želje vode žive srodnike prije vremena sebi. No ta istagrađa potvrđuje i zagrobni svijet kao pustoš, tamnicu i mrtvilo,pa čak i više od toga – tužbalice nerijetko izričito pokazuju kakonakon smrti ne postoji ništa. Jedno se u vezi sa zagrobnimživotom ipak s potpunom sigurnošću može konstatovati –sačuvane tradicijske predstave zagrobnoga života daleko su odpredstava koje su tipične za tri monoteističke religije kojimaCrnogorci formalno pripadaju.

Citirana literatura:

Barjaktarović 1968: Mirko R. Barjaktarović, „Pogrebne radnje iobičaji u okolini Ivangrada (Berana)“, Glasnik cetinjskih muzeja, 1, Cetinje, 1968.

Barjaktarović 1985: Mirko Barjaktarović, „O smrti i sahrani u Gornjem Polimlju“, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, XLIX, Beograd, 1985.

Barjaktarović 1990: Mirko Barjaktarović, „Običaj sklapanja 'braka' sa mrtvacem“, Glasnik Etnografskog instituta, XXXIV, SANU, Beograd, 1990.

Brenč 1975: Andžej Brenč, „Zajednički i osobeni elementi u pogrebnim običajima zapadnih ijužnih Slovena“, Glasnik Etnografskog instituta, XXIV, SANU, Beograd, 1975.

Čajkanović 1973: Veselin Čajkanović, Mit i religija u Srba, Beograd, 1973.



Čajkanović 2014: Veselin Čajkanović, Iz srpske religije, mito-logije i folklora, Evro-Đunri, Beograd, 2014.

Čirgić 2016: Adnan Čirgić, Crnogorska usmena tužbalica, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2016.

Dučić 1931: Stevan Dučić, „Život i običaji plemena Kuča“, Srpski etnografski zbornik, XLVIII,Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1931.

Đapović 2003: Lasta Đapović, „Problematika smrti u tužbalicama“, Tradicionalno i savremeno ukulturi Srba, Etnografski institut SANU, Beograd, 2003.

Đurić 1940: Vojislav Đurić, Tužbalica u svetskoj književnosti, Beograd, 1940.

Fajgelj 2012: Andrej Fajgelj, „Tragom guja i jakrepa u epskim tamnicama. Guslarske pesme, francuske žeste, međunarodni okvir“, Gujei jakrepi, Balkanološki institut SANU, Posebna izdanja, knj. 120, Beograd, 2012.

Filipović 1967: Milenko S. Filipović, „Različita etnološka građa iz Crne Gore i Sandžaka“, u Različitaetnološka građa, Srpski etnografski zbornik, knj. LXXX, SANU, Beograd, 1967.

Jovanović 2014: Bojan Jovanović, Magija srpskih obreda, Službeni glasnik, Beograd, 2014.

Jovanović 1969: Milka Jovanović, „'Sastanak' s pokojnikomili ponovno sahranjivanje“, Razvitak, 4–5, Zaječar, 1969.

Jovanović 1990: Milka Jovanović, „'Sastanak' sa pokojnikom“, Glasnik Etnografskog instituta, XXXIX, SANU, Beograd, 1990.

Adnan Čirgić


Karadžić1972: Vuk Stef. Karadžić, Sabrana dela. O CrnojGori. Razni spisi, Prosveta, Beograd, 1972.

Kulišić 1958: Špiro Kulišić, „Iz putopisa Alberta Fortisa“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Etnologija, nova serija, XIII, Sarajevo, 1958.

Kulišić 1979: Špiro Kulišić, „Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraživanja posebno u balkanologiji“, Djela, LVI, ANUBiH, Sarajevo, 1979.

Nakićenović 2012: Sava Nakićenović, Boka, CID Podgorica, JU Gradska biblioteka i čitaonica Herceg Novi, 2012.

Petrović 1997: Sreten Petrović, Mitologija Srba, Prosveta,Niš, 1997.

Radojević 2011: Danilo Radojević, „Crnogorske tužbalice“,In: Vuk, Vrčević, Tužbalice, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2011.

Radulović 1936: Ilija Radulović, „Narodna verovanja u Zeti“, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, XI, Beograd, 1936.

Rovinski 19981: Pavel Apolonovič Rovinski, Etnografija Crne Gore, tom I, CID, Podgorica, 1998.

Rovinski 1998: Pavel Apolonovič Rovinski, Etnografija Crne Gore, tom II, CID, Podgorica, 1998.

SMR 1970: Š. Kulišić & P. Ž. Petrović & N. Pantelić, Srpski mitološki rečnik, Nolit, Beograd, 1970.

Schneeweis 2005: Edmund Schneeweis, Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata, Golden marketing-Tehničkaknjiga, Zagreb, 2005.



Stipčević 1989: Aleksandar Stipčević, Iliri, Školska knjiga,Zagreb, 1989.

Tripković 1967: Radun Đ. Tripković, Posmrtni običaji i moračke žalopojke, Beograd, 1967.

Vidaković-Petrov 1990: Krinka Vidaković-Petrov, Ogledi o usmenoj književnosti, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1990.

Vukanović 19351: Tatomir Vukanović, „Sredstvo protiv rđavasna“, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, X, Beograd, 1935.

Vukanović 19352: Tatomir Vukanović, „Verovanje u drugi svet kod Crnogoraca u Kosanici“, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, X, Beograd, 1935.

Vukmanović 1935: Jovan L. Vukmanović, „Vjerski i društveniobičaji u Crmnici, 4“, Zapisi, glasnik Cetinjskog istorijskog društva, XIV/3, Cetinje, 1935.

Vukmanović 1936: Jovan L. Vukmanović, „Vjerski i društveniobičaji u Paštrovićima. Smrt i sahrana“, Zapisi, glasnik Cetinjskog istorijskog društva, XVI/3, Cetinje, 1936.

Vukmanović 2002: Jovan Vukmanović, Paštrovići. Antropogeografsko-etnološka ispitivanja,CID, Podgorica, 2002.

Vrčević 1876: Vuk Vrčević, „Narodno sujevjerije ili vračanje, slutnja i bajanje“, Srbadija, god. II, sv. 2, Beč, 1876.

Documents

ZAGROBNI ŽIVOT U VJEROVANJU CRNOGORACA adnan cirgic.pdfRaj, kao stara slovenska riječ, bio je dakle svijet mrtvih, donji svijet. Analizom predanja Čajkanović dolazi do zaključka