ZAKON O MIROVINSKOM OSIGURANJU

(Urednički pročišćeni tekst, “Narodne novine”, broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07 – Odluka USRH, 79/07, 35/08, 40/10 - Odluka USRH i

121/10)

Napomena: sukladno Odluci i rješenju ustavnog suda republike hrvatske broj: u-i-1152/2000 i dr. od 18. travnja 2007. i obrazloženju suprotnog glasa, ukidaju se odredbe članka 21. stavka 2. te prestaje važiti 31. prosinca 2007. godine, i članaka 30., 31., 66. i 78. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Nar. nov.«, br. 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04. i 92/05.), te prestaju važiti 31. prosinca 2018. godine.

I. OPĆE ODREDBE

Članak 1.

Sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj čine: 1) obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, 2) obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, 3) dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje.

Članak 2.

(1) Ovim Zakonom uređuje se obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti. (2) Obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje i dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje uredit će se posebnim zakonima. (3) Obveznim mirovinskim osiguranjem na temelju individualne kapitalizirane štednje bit će obuhvaćeni osiguranici mlađi od 40 godina života. Stopa doprinosa za to osiguranje ne može biti manja od 5% od osnovice za plaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti.

Članak 3. Osiguranicima se na načelima uzajamnosti i solidarnosti obvezno osiguravaju prava za slučaj starosti i invalidnosti, a članovima njihovih obitelji prava za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika mirovine.

Članak 4. Obvezno se osiguravaju prava na: 1) starosnu mirovinu, 2) prijevremenu starosnu mirovinu, 3) invalidsku mirovinu, 4) obiteljsku mirovinu, 5) najnižu mirovinu, 6) osnovnu mirovinu, 7) profesionalnu rehabilitaciju, 8) naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 9) naknadu putnih troškova u svezi s ostvarivanjem osiguranih prava.

Članak 5.

(1) Prava iz mirovinskog osiguranja neotuđiva su osobna materijalna prava, ne mogu se prenijeti na drugoga niti se mogu naslijediti. Dospjela novčana primanja koja nisu isplaćena do smrti korisnika mogu se nasljeđivati, a novčana primanja iza korisnika koji nema nasljednika pripadaju Republici Hrvatskoj, odnosno državnom proračunu. (2) Prava iz mirovinskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih a neisplaćenih mirovina i drugih novčanih davanja u slučajevima određenim zakonom. (3) Stečena prava iz mirovinskog osiguranja, utvrđena zakonom, mogu se ukinuti samo u slučajevima određenim ovim Zakonom. (4) Primanja na osnovi mirovinskog osiguranja mogu biti predmet ovrhe i osiguranja u skladu sa zakonom. (5) Korištenje prava, određenih ovim Zakonom, može se ograničiti samo u slučajevima i uz uvjete određene ovim Zakonom.

Članak 6. Za ostvarivanje prava radnika, poljoprivrednika, obrtnika i drugih osiguranih osoba utvrđenih ovim Zakonom osniva se javna ustanova Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod).

Članak 7. (1) Republika Hrvatska, jedinice lokalne uprave i samouprave, jedinice lokalne samouprave, poslodavci i Zavod stvaraju uvjete za provedbu prevencije invalidnosti i osiguravaju zaštitu invalida rada, vojnih invalida i drugih osiguranih osoba glede njihova osposobljavanja za rad i zapošljavanje. (2) U provedbi mjera prevencije invalidnosti kao što je sanacija radne sredine, higijenski uvjeti rada, zaštita na radu i drugo, čiji su nositelji jedinice lokalne uprave i samouprave, jedinice lokalne samouprave, poslodavci i druge pravne osobe, surađuje i Zavod. Ta se suradnja ostvaruje ugovaranjem sadržaja i oblika prevencije invalidnosti i sudjelovanja u osiguranju sredstava za ostvarivanje ugovorenih mjera prevencije invalidnosti, u skladu s općim aktom Zavoda.

Članak 8. Sredstva za mirovinsko osiguranje osiguravaju osiguranici, poslodavci, drugi obveznici plaćanja doprinosa određeni zakonom i Republika Hrvatska.

Članak 9. (1) U postupku ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja osigurava se dvostupnost rješavanja u Zavodu, kao i sudska zaštita prava. (2) U postupku rješavanja o pravima iz mirovinskog osiguranja primjenjuju se odredbe Zakona o općem upravnom postupku, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

II. VRSTE OSIGURANJA I OSIGURANE OSOBE

A. OSIGURANICI

1. Obvezno osiguranje

Članak 10. (1) Obvezno su osigurani: 1) radnici i s njima, prema posebnim propisima, izjednačene osobe, 2) osobe koje su izabrane ili imenovane na dužnosti u tijelima državne vlasti, jedinicama lokalne uprave i samouprave i jedinicama lokalne samouprave, ako za taj rad primaju plaću, 3) osobe koje se nakon završenog školovanja nalaze na obveznom praktičnom radu ili na

dobrovoljnoj praksi (volonteri), bez obzira na to primaju li za taj rad plaću, odnosno naknadu, 4) hrvatski državljani koji su zaposleni kod inozemnih organizacija sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koje ne uživaju diplomatski imunitet (strano predstavništvo, međunarodna organizacija i ustanova), kod inozemnih fizičkih osoba s prebivalištem ili sjedištem u Republici Hrvatskoj, ili kod diplomatskih misija i konzularnih ureda strane države te međunarodnih organizacija ili predstavništva sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koji uživaju diplomatski imunitet, ili u osobnoj službi kod stranih državljana, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno, 5) strani državljani i osobe bez državljanstva, koji su zaposleni na teritoriju Republike Hrvatske, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno. 6) izaslani radnici koji za poslodavca sa sjedištem u Republici Hrvatskoj obavljaju poslove u drugoj državi te osobe na radu u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu, 7) članovi posade broda u međunarodnoj plovidbi, za vrijeme plovidbe, prema odredbama Pomorskog zakonika, ako međunarodnim ugovorom o socijalnom osiguranju nije drukčije određeno. (2) Nezaposlene osobe obvezno su osigurane pod uvjetima i u trajanju utvrđenim propisima o zapošljavanju. (3) Obvezno su osigurane osobe koje pružaju pomoć i njegu hrvatskim ratnim vojnim invalidima iz Domovinskog rata i koje za taj rad primaju naknadu prema posebnim propisima.

Članak 11.

Obvezno su osigurani: 1) obrtnici i trgovci pojedinci, upisani u odgovarajući registar, 2) osobe koje u skladu s posebnim propisima, samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost kao što su odvjetnici, liječnici, zubari, umjetnici, novinari, odgajatelji, lektori, prevoditelji, primalje i drugi, 3) vrhunski športaši i šahisti, ako nisu osigurani po drugoj osnovi. 4) osobe koje su po osnovi obavljanja samostalne djelatnosti poljoprivrede i šumarstva obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, 5) osobe koje obavljaju djelatnost za čije obavljanje nije propisano izdavanje odobrenja ili registracije, ali imaju obilježje samostalnosti, trajnosti i s namjerom stvaranja izvora dohotka ili dobiti i po osnovi obavljanja tih djelatnosti su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, ako nisu korisnici mirovine, osim korisnika invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, ili nisu obvezno osigurane po drugoj osnovi. 6) osobe koje obavljaju obrt kao domaću radinost ili kao sporedno zanimanje, ako nisu korisnici mirovine, osim korisnika invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, ili nisu obvezno osigurane po drugoj osnovi.

Članak 12.

(1) Obvezno su osigurane osobe koje obavljaju poljoprivrednu djelatnost kao jedino ili glavno zanimanje, a upisane su u upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u svojstvu nositelja ili člana obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. (2) U smislu ovoga Zakona smatra se da osobe iz stavka 1. ovoga članka ne obavljaju poljoprivrednu djelatnost kao jedino ili glavno zanimanje ako su obvezno osigurane po drugoj osnovi, ako su korisnici mirovine, ili su na redovitom školovanju.

Članak 13. Obvezno su osigurani članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava, ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi.

Članak 14. Obvezno su osigurani svećenici i drugi vjerski službenici vjerske zajednice, koja je upisana u evidenciju vjerskih zajednica koju vodi nadležno središnje tijelo državne uprave, ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi.

Članak 15. (1) Obvezno je osiguran roditelj koji obavlja roditeljske dužnosti u prvoj godini života djeteta, a nije obvezno osiguran po drugoj osnovi, ako je dijete hrvatski državljanin i ako roditelj i dijete imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. Rođenjem sljedećeg djeteta, prije navršetka prve godine života prethodnog djeteta, prestaje pravo na obvezno osiguranje po prethodno rođenom djetetu. (2) Ako oba roditelja obavljaju roditeljske dužnosti prema djetetu, a nisu osigurani po drugoj osnovi, obvezno se osigurava majka djeteta, ako se roditelji drukčije ne dogovore. (3) Obvezno je osiguran roditelj njegovatelj prema propisima o socijalnoj skrbi, za vrijeme trajanja toga svojstva.

Članak 16. (1) Na osobni zahtjev obvezno se osiguravaju hrvatski državljani zaposleni u inozemstvu kod međunarodnih organizacija i stranih poslodavaca, ako nisu obvezno osigurani prema inozemnim propisima na koje se odnosi međunarodni ugovor o socijalnom osiguranju. (2) Pod uvjetima iz stavka 1. ovoga članka obvezno se osiguravaju i hrvatski državljani zaposleni na teritoriju Republike Hrvatske kod poslodavaca sa sjedištem u inozemstvu, koji nemaju registriranu podružnicu u Republici Hrvatskoj. (3) Obvezno osiguranje iz stavka 1. i 2. ovoga članka uspostavlja se od dana zaposlenja, a najranije od 1. siječnja godine u kojoj je podnesena prijava na osiguranje. Članak 16.a (1) Obvezno su osigurane osobe koje ostvaruju drugi dohodak prema propisima o porezu na dohodak na koji se plaća doprinos (u daljnjem tekstu: drugi dohodak) za mirovinsko osiguranje prema propisima o doprinosima za obvezna osiguranja. (2) Osobama iz stavka 1. ovoga članka ne osiguravaju se prava prema ovome Zakonu za slučaj ozljede na radu ili profesionalne bolesti u vezi s poslovima za koje ostvaruju druge dohotke iz stavka 1. ovoga članka.

2. Produženo osiguranje

Članak 17. (1) Osobe kojima je prestalo obvezno mirovinsko osiguranje mogu se osigurati na produženo osiguranje ako od prestanka obveznog osiguranja nije proteklo više od 12 mjeseci i ako podnesu prijavu osiguranja u tom roku. (2) Osoba iz stavka 1. ovoga članka može se osigurati na produženo osiguranje za vrijeme: 1) neplaćenog dopusta, 2) mirovanja radnog odnosa dok dijete ne navrši tri godine života, 3) stručnog usavršavanja ili specijalizacije nakon prestanka ugovora o radu, službe, odnosno obavljanja djelatnosti, 4) nezaposlenosti, 5) privremenog ili sezonskog prekida obavljanja djelatnosti, 6) zaposlenja u inozemstvu u međunarodnim i drugim organizacijama na osnovi međunarodnih ugovora, odnosno kod stranog poslodavca, ako za to vrijeme nije obvezno osigurana u Republici Hrvatskoj, odnosno ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno,

7) boravka u inozemstvu kao bračni drug osiguranika - hrvatskog državljanina na radu u inozemstvu, 8) nezaposlenosti pomoraca nakon prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme. (3) Na produženo osiguranje može se osigurati i osoba koja ima prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske za vrijeme nezaposlenosti nakon prestanka obveznoga mirovinskog osiguranja u državi s kojom je sklopljen ugovor o socijalnom osiguranju, neovisno o tome je li prije obveznog osiguranja u inozemstvu bila osigurana u Republici Hrvatskoj. (4) Na produženo osiguranje osigurava se osoba za vrijeme nezaposlenosti nakon prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove. (5) Pravo na produženo osiguranje prestaje i prije prestanka okolnosti iz stavka 2. i 3. ovoga članka, ako dospjeli doprinosi nisu uplaćeni u roku od 3 mjeseca od dana dospijeća.

B. OSOBE OSIGURANE U ODREĐENIM OKOLNOSTIMA

Članak 18. (1) Za slučajeve invalidnosti i tjelesnog oštećenja zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti osigurani su: 1) učenici i studenti na dodiplomskom studiju za vrijeme praktične nastave, za vrijeme stručne prakse kod poslodavca, odnosno za vrijeme rada putem posrednika pri zapošljavanju učenika i redovitih studenata, 2) nezaposleni za vrijeme stručnog osposobljavanja ili profesionalne rehabilitacije, na koje ih je uputila nadležna služba zapošljavanja, 3) osobe koje obavljaju određene poslove za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, primjene sigurnosnih mjera obveznoga psihijatrijskog liječenja i obveznog liječenja od ovisnosti, kao i odgojnih mjera. (2) Odredbe stavka 1. točke 1. ovoga članka primjenjuju se i na strane državljane koji se nalaze na školovanju u Republici Hrvatskoj, pod uvjetom uzajamnosti.

Članak 19. (1) Za slučaj invalidnosti i tjelesnog oštećenja zbog ozljede na radu osigurane su osobe koje su ozlijeđene na teritoriju Republike Hrvatske: 1) sudjelujući u spašavanju ili obrani od elementarnih nepogoda kao što su požar, poplava, potres i ostale nepogode uzrokovane višom silom, ili u spašavanju života građana, ili radi otklanjanja materijalne štete koja prijeti imovini, 2) članovi dobrovoljnih vatrogasnih društava sudjelujući u gašenju požara, spašavanju ljudi i imovine ugrožene požarom i drugim elementarnim nepogodama, pri odlasku na vježbu i na povratku s vježbe, kao i za vrijeme obučavanja koje organizira vatrogasno društvo, 3) prigodom obavljanja dužnosti građana u obrani, u skladu s propisima o obrani. (2) Ozljedom na radu smatra se i bolest koja nastane izravno i isključivo kao posljedica obavljanja poslova iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 20. Za slučaj invalidnosti i tjelesnog oštećenja nastaloga zbog ozljede na radu, osigurane su osobe koje na zahtjev državnih tijela pruže pomoć tim tijelima i tom se prigodom ozlijede ili razbole.

C. ČLANOVI OBITELJI OSIGURANIKA

Članak 21. (1) U slučaju smrti osiguranika ili korisnika starosne, prijevremene starosne ili invalidske mirovine osigurani su članovi njegove obitelji, i to:

1) udovica, odnosno udovac, 2) razvedeni bračni drug s pravom na uzdržavanje, 3) djeca rođena u braku ili izvan braka ili posvojena, 4) pastorčad koju je osiguranik uzdržavao, unučad koju je osiguranik uzdržavao - ako su bez oba roditelja ili ako imaju jednog ili oba roditelja kod kojih postoji opća nesposobnost za rad, 5) roditelji - otac, majka, očuh, maćeha i posvojitelj osiguranika koje je osiguranik uzdržavao, 6) djeca bez roditelja - braća, sestre i druga djeca koju je osiguranik uzeo na uzdržavanje, ako su bez oba roditelja ili ako imaju jednog ili oba roditelja kod kojih postoji opća nesposobnost za rad. (2) Smatra se da je osiguranik, odnosno korisnik mirovine uzdržavao člana obitelji iz stavka 1. ovoga članka: 1. ako je član obitelji živio s njime u zajedničkom kućanstvu i nema vlastitih prihoda dovoljnih za uzdržavanje, jer nema dohodak od poljoprivrede i šumarstva ili ako mu drugi stalni prihod u trenutku smrti osiguranika ili korisnika mirovine nije bio veći od 66% svote najniže starosne mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža prema ovome Zakonu, ili 2. ako član obitelji nije živio s njime u zajedničkom kućanstvu i nema vlastitih prihoda dovoljnih za uzdržavanje prema točki 1. ovoga stavka, a umrli osiguranik odnosno korisnik mirovine redovito mu je osigurao sredstva za uzdržavanje u prosječnoj svoti od najmanje 80% svote najniže starosne mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža prema ovome Zakonu. (3) Pravo na obiteljsku mirovinu ostvareno prema stavku 2. ovoga članka prestaje kada dođe do promjene u prihodima korisnika mirovine, tako da isti pređu svotu iz stavka 2. ovoga članka. (4) Članovi obitelji iz stavka 1. ovoga članka, osigurani su za slučaj smrti osoba iz članka 18. do 20. ovoga Zakona, ako je smrt tih osoba nastala zbog ozljede na radu ili bolesti, dok su obavljale poslove pod okolnostima iz članka 18. do 20. ovoga Zakona. (5) Pod članom obitelji iz stavka 1. točke 1. ovoga članka smatra se i izvanbračni drug koji je s osiguranikom ili s korisnikom mirovine do njegove smrti živio u zajedničkom kućanstvu najmanje tri godine. Status izvanbračne zajednice utvrđuje se u izvanparničnome sudskom postupku.

Napomena: sukladno Odlukci i rješenju ustavnog suda republike hrvatske broj: u-i-1152/2000 i dr. od 18. travnja 2007. i obrazloženju suprotnog glasa, ukidaju se odredbe članka 21. stavka 2. te prestaje važiti 31. prosinca 2007. godine.

III. MIROVINSKI STAŽ

Članak 22. Mirovinski staž, prema ovome Zakonu, na temelju kojega se ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja obuhvaća razdoblje: 1) provedeno u osiguranju, prema odredbama ovoga Zakona, 2) provedeno u osiguranju prema propisima o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika, 3) dokupljenog staža osiguranja prema odredbama ovoga Zakona, 4) pridodanog staža, 5) provedeno u Domovinskom ratu prema posebnim propisima, 6) provedeno u zaposlenju na katoličko-bogoslovnim učilištima u razdoblju od 29. siječnja 1952. do 23. srpnja 1990., 7) navršeno do 31. prosinca 1998. koje se, prema zakonskim propisima koji su se primjenjivali do toga dana, računalo u mirovinski staž kao staž osiguranja, staž osiguranja s povećanim trajanjem i posebni staž.

1. Staž osiguranja

Članak 23. U staž osiguranja računa se razdoblje koje je osiguranik proveo nakon navršene 15. godine života u obveznom mirovinskom osiguranju i produženom osiguranju.

Članak 24. (1)Osiguranicima iz članka 10. stavka 1. točke 4., članka 11. do 14. i članka 16. i 17. stavka 1., 2. i 3. ovoga Zakona koji su sami obveznici plaćanja doprinosa, računa se kao staž osiguranja razdoblje provedeno u osiguranju, ako su u cijelosti plaćeni doprinosi za mirovinsko osiguranje i obveze koje proizlaze iz neuplaćenih doprinosa. (2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, kada doprinosi za mirovinsko osiguranje nisu plaćeni u cijelosti, staž osiguranja se utvrđuje na temelju plaćenih doprinosa i razmjernog dijela kamata, posebno po svakoj osnovi osiguranja. (3) Način utvrđivanja staža osiguranja na temelju plaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje utvrđuje pravilnikom ministar nadležan za mirovinsko osiguranje, uz prethodnu suglasnost ministra financija.

Članak 25. (1) U staž osiguranja računa se razdoblje provedeno u zaposlenju s punim radnim vremenom prema propisima o radu. (2) Kao razdoblje provedeno u zaposlenju s punim radnim vremenom smatra se i razdoblje koje u zaposlenju sa skraćenim radnim vremenom koje provedu: 1) zaposleni roditelj koji radi s polovicom punoga radnog vremena nakon proteka obveznoga porodiljnog dopusta, kao i u slučaju rada sa skraćenim radnim vremenom zbog pojačane brige i njege djeteta, 2) roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju koji radi s polovicom punoga radnog vremena, 3) radnici koji rade sa skraćenim radnim vremenom prema posebnim propisima. (3) U staž osiguranja računa se i razdoblje provedeno u zaposlenju s nepunim radnim vremenom, u trajanju koje odgovara ukupnom broju sati takva rada ostvarenog za pojedine godine, obračunatih na puno radno vrijeme. (4) Odredbe stavka 1. do 3. ovoga članka primjenjuju se i kad je radno vrijeme ostvareno u zaposlenju kod dva ili više poslodavaca. (5) Razdoblje provedeno u zaposlenju na sezonskim poslovima na kojima je ostvaren veći broj sati od punoga radnog vremena računa se u trajanju preračunatom na puno radno vrijeme. (6) Korisnicima invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad u staž osiguranja računa se razdoblje provedeno u zaposlenju s nepunim radnim vremenom u trajanju koje odgovara dvostrukom vremenu provedenom u zaposlenju, ali najduže u trajanju do punoga radnog vremena. (7) Staž osiguranja iz stavka 1. do 6. ovoga članka priznaje se u staž osiguranja u trajanju najviše 12 mjeseci za pojedinu kalendarsku godinu. (8) Iznimno od odredaba članka 30., 31., 39. stavka 2., članka 52. stavka 1. i 2., te članka 60. stavka 1. ovoga Zakona, za ispunjenje uvjeta za stjecanje prava prema ovome Zakonu, razdoblje provedeno u zaposlenju s nepunim radnim vremenom prema stavku 3. ovoga članka smatra se razdobljem provedenim u zaposlenju s punim radnim vremenom.

Članak 26. U staž osiguranja računa se i razdoblje koje je osoba, odnosno osiguranik proveo: 1) na bolovanju nakon prestanka zaposlenja ili drugog rada na osnovi kojega je bio osiguran, a za to je razdoblje primao naknadu plaće,

2) na profesionalnoj rehabilitaciji na koju je bio upućen kao invalid rada ili kao vojni invalid, kao slijepa osoba, osoba oboljela od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multipleks skleroze, gluha osoba, reumatoidnog artritisa ili kao civilni invalid rata i osoba kod koje postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne može samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica, bez obzira je li prije toga bio osiguran, 3) koristeći se s naknadom plaće u svezi s pravom na profesionalnu rehabilitaciju.

Članak 27. U staž osiguranja računa se i razdoblje koje je osoba, odnosno osiguranik proveo izvan zaposlenja na osnovi kojega je bio osiguran, i to: 1) za koje je primao plaću, odnosno naknadu plaće prema posebnim propisima, 2) za koje je ostvario pravo na mirovinsko osiguranje, u skladu s propisima o zapošljavanju, 3) obavljanja roditeljske dužnosti iz članka 15. ovoga Zakona.

2. Dokupljeni staž

Članak 27.a (1) U staž osiguranja računa se i razdoblje u kojem su isplaćeni drugi dohoci za koje su plaćeni doprinosi prema članku 16.a ovoga Zakona. (2) Staž osiguranja utvrđuje se za svaku kalendarsku godinu tako da se osnovica prema dohocima iz stavka 1. ovoga članka na koju su obračunati i uplaćeni doprinosi podijeli s prosječnom mjesečnom plaćom svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj u istoj godini, prema podacima Državnog zavoda za statistiku.

Članak 27.b Staž osiguranja ostvaren po svim osnovama osiguranja prema ovome Zakonu računa se najviše 12 mjeseci u jednoj kalendarskoj godini.

Članak 28. U staž osiguranja računa se razdoblje koje je osiguranik odnosno, korisnik mirovine – svećenik, redovnica ili redovnik dokupio za razdoblje provedeno u svećeničkoj ili redovničkoj službi prije 1. siječnja 1999.

3. Pridodani staž

Članak 29. (1) Pridodani staž je razdoblje koje se pridodaje prigodom određivanja visine invalidske i obiteljske mirovine ako osiguranik nije navršio 60 godina života. (2) Pridodani staž počinje: 1) kod invalidske mirovine - na dan nastanka invalidnosti, 2) kod obiteljske mirovine - na dan smrti osiguranika. (3) Trajanje pridodanoga staža računa se tako da se pribroje razdoblja do navršene 55. godine života osiguranika u trajanju od dvije trećine, a nakon 55. do navršene 60. godine života osiguranika u trajanju od jedne polovine, a za razdoblja u kojima osiguranik nije ostvario staž osiguranja. (4) Kada je osiguranik bio osiguran u državi s kojom je sklopljen ugovor o socijalnom osiguranju, pridodani se staž određuje razmjerno udjelu mirovinskog staža koji se računa prema ovome Zakonu i ukupnoga mirovinskog staža obračunatog pribrajanjem staža iz odnosne države, a u skladu s ugovorom o socijalnom osiguranju s tom državom.

IV. PRAVA IZ MIROVINSKOG OSIGURANJA

1. Starosna mirovina

Članak 30. Pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

2. Prijevremena starosna mirovina

Članak 31. Pravo na prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža.

Napomena: sukladno Odluci i rješenju ustavnog suda republike hrvatske broj: u-i-1152/2000 i dr. od 18. travnja 2007. i obrazloženju suprotnog glasa, ukidaju se odredbe članaka 30., 31., 66. i 78. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Nar. nov.«, br. 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04. i 92/05.), te prestaju važiti 31. prosinca 2018. godine.

3. Zajedničke odredbe

Članak 32. (1) Pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik od dana kada su ispunjeni uvjeti za mirovinu, s tim što se pravo na mirovinu može ostvariti nakon prestanka osiguranja. (2) Zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu može se podnijeti najranije dva mjeseca prije prestanka osiguranja. (3) Kada se pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu ostvaruje na zahtjev osiguranika nakon prestanka osiguranja, osiguranik ima pravo na mirovinu od prvoga idućeg dana nakon prestanka osiguranja, ako je zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu podnesen u roku od šest mjeseci od prestanka osiguranja. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka navedenoga roka, osiguranik ima pravo na mirovinu od prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag. (4) Osiguranik iz članka 24. ovoga Zakona, koji nije u cijelosti uplatio doprinose za mirovinsko osiguranje, može ostvariti pravo na starosnu mirovinu ili prijevremenu starosnu mirovinu ako ispunjava uvjete za stjecanje prava na mirovinu na temelju staža osiguranja za koji je uplaćen doprinos za mirovinsko osiguranje. Ostvarivanjem prava na mirovinu ne prestaje, za razdoblja za koja doprinos nije u cijelosti uplaćen, obveza uplate dospjelih doprinosa. (5) Osiguranik može šest mjeseci prije podnošenja zahtjeva obavijestiti Zavod o svojoj namjeri za podnošenje zahtjeva za priznanje prava na starosnu mirovinu, ili prijevremenu starosnu mirovinu, u svrhu kompletiranja i kontrole podataka o stažu osiguranja i plaći, odnosno osnovici. Obavijest osiguranika prema ovoj odredbi ne smatra se zahtjevom za priznanje prava na mirovinu prema stavku 2. ovoga članka.

Članak 33. Osiguranici koji rade na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima i osiguranici kojima nakon određenih godina života, zbog naravi i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj mjeri da onemogućavaju daljnje uspješno obavljanje tog posla kao i osiguranici slijepe osobe, osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multipleks skleroze, reumatoidnog artritisa, gluhe osobe te osobe kod kojih postoje

funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica, ostvaruju prava iz obveznoga mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti prema posebnom zakonu.

4. Prava na osnovi invalidnosti

Članak 34. (1) Invalidnost postoji kada je kod osiguranika, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti (profesionalna nesposobnost za rad). Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad osiguranika obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. (2) Invalidnost postoji i kada kod osiguranika zbog promjena u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak sposobnosti za rad (opća nesposobnost za rad). (3) Invalidnost u smislu stavka 1. i 2. ovoga članka može nastati zbog bolesti, ozljede izvan rada, ozljede na radu ili profesionalne bolesti. (4) Kada je kod osiguranika utvrđena profesionalna nesposobnost za rad iz stavka 1. ovoga članka, utvrđuje se preostala radna sposobnost ako se, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost, može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugom poslu.

Članak 35. Invalid rada, prema ovome Zakonu, je osiguranik koji je na osnovi invalidnosti ostvario pravo na invalidsku mirovinu ili pravo na profesionalnu rehabilitaciju.

Članak 36. Neposredna opasnost od nastanka invalidnosti postoji kada pri obavljanju određenih poslova uvjeti rada, bez obzira na mjere zaštite na radu koje se primjenjuju ili se mogu primijeniti, utječu na zdravstveno stanje i radnu sposobnost osiguranika iz članka 10. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona toliko da je prijeko potrebno, radi sprječavanja nastanka invalidnosti, premjestiti ga na drugi posao primjeren njegovoj naobrazbi i sposobnostima na kojemu može raditi s radnim naporom koji ne pogoršava njegovo zdravstveno stanje, u skladu s propisima o radu.

Članak 37. Ozljedom na radu smatra se svaka: 1) ozljeda osiguranika izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem, te ozljeda uzrokovana naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je takva ozljeda uzročno vezana uz obavljanje poslova na kojima radi, odnosno djelatnosti na osnovi koje ozlijeđena osoba ima svojstvo osiguranika prema ovome Zakonu, 2) bolest osiguranika koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nekog nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno za vrijeme obavljanja djelatnosti ili u svezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje oboljela osoba ima svojstvo osiguranika prema ovome Zakonu, 3) ozljeda nanesena na način predviđen u točki 1. ovoga članka koju osiguranik pretrpi na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno, te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji mu je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojega je osiguran, 4) ozljeda nanesena na način predviđen u točki 1. ovoga članka koju osiguranik pretrpi u svezi

s korištenjem prava na zdravstvenu zaštitu prema propisima o zdravstvenom osiguranju i prava na profesionalnu rehabilitaciju prema odredbama ovoga Zakona, 5) ozljeda, odnosno bolest iz točke 1. i 2. ovoga članka koju pretrpi osigurana osoba iz članka 18. do 20. ovoga Zakona, 6) ozljeda nastala na način predviđen u točki 1. ovoga članka koju osoba pretrpi u svezi s prethodnim utvrđivanjem zdravstvene sposobnosti kada je to prema zakonu obvezno prigodom zasnivanja radnog odnosa.

Članak 38. (1) Profesionalne bolesti su određene bolesti izazvane dužim neposrednim utjecajem procesa rada i uvjeta rada na određenim poslovima na osnovi kojih oboljela osoba ima svojstvo osiguranika prema ovome Zakonu. (2) Lista profesionalnih bolesti i poslova na kojima se te bolesti javljaju i uvjete pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima utvrđuje se zakonom.

a) Profesionalna rehabilitacija

Članak 39. (1) Pravo na profesionalnu rehabilitaciju ima osiguranik iz članka 10. stavka 1., članka 11. i 13. i osigurana osoba iz članka 18. do 20. ovoga Zakona kod koje je nastala invalidnost iz članka 34. stavka 1. ovoga Zakona i kod koje postoji preostala radna sposobnost iz članka 34. stavka 4. ovoga Zakona. (2) Ako je invalidnost i preostala radna sposobnost nastala zbog ozljede izvan rada ili bolesti, osiguranik ima pravo na profesionalnu rehabilitaciju ako ispunjava uvjete mirovinskog staža za stjecanje prava na invalidsku mirovinu. (3) Ako je invalidnost i preostala radna sposobnost nastala zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, osiguranik ima pravo na profesionalnu rehabilitaciju bez obzira na dužinu mirovinskog staža.

Članak 40. (1) Osiguraniku kojemu je priznato pravo na profesionalnu rehabilitaciju prema članku 39. ovoga Zakona dužan je tu rehabilitaciju osigurati poslodavac kod kojega je osiguranik bio zaposlen u vrijeme nastanka invalidnosti, a osiguraniku iz članka 11. i 13. i osobama iz članka 18. do 20. ovoga Zakona profesionalnu rehabilitaciju osigurava Zavod. (2) Troškove profesionalne rehabilitacije za osiguranike iz članka 10. stavka 1. ovoga Zakona isplaćuje poslodavac na teret Zavoda, a za osiguranike iz članka 11. i 13. i osobe iz članka 18. do 20. ovoga Zakona troškove profesionalne rehabilitacije isplaćuje Zavod.

Članak 41. (1) Pravo na profesionalnu rehabilitaciju ima osiguranik ili invalid rada kod kojega nastane invalidnost prije navršene 50. godine života, ako se s obzirom na preostalu radnu sposobnost može osposobiti za rad na drugom poslu s punim radnim vremenom. (2) Profesionalnom rehabilitacijom smatra se i prilagođavanje invalida rada za rad na poslu na koji je premješten, odnosno upućen nakon završene profesionalne rehabilitacije, kada je ono potrebno radi postizanja normalnoga radnog učinka uz normalan napor.

Članak 42. Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju, a ima stručnu spremu za posao na kojemu je radio prije nastanka invalidnosti, osposobljava se za rad na drugom poslu za koji se traži isti stupanj stručne spreme. Ako takva mogućnost ne postoji, invalid rada može se osposobljavati i za poslove za koje se traži neposredno niži stupanj stručne spreme.

Članak 43. Osigurana osoba iz članka 18. ovoga Zakona, koja stekne pravo na profesionalnu rehabilitaciju, osposobljava se za rad na poslovima za koje se traži stupanj stručne spreme koji odgovara stupnju stručne spreme koji bi stekla ili je školovanjem stekla prije nastanka invalidnosti.

Članak 44. (1) Uvjeti i način provedbe profesionalne rehabilitacije invalida rada uređuju se ugovorom koji sklapa Zavod s poslodavcem. (2) Ako se profesionalna rehabilitacija ne može obaviti kod poslodavca, ugovor iz stavka 1. ovoga članka Zavod zaključuje s ustanovom za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida. (3) Zavod ima pravo i dužnost prema ugovornim stranama iz stavka 1. i 2. ovoga članka provjeravati provodi li se profesionalna rehabilitacija invalida rada u skladu s ovim Zakonom i sklopljenim ugovorom.

Članak 45. (1) Invalida rada s pravom na profesionalnu rehabilitaciju, koji nije u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja o priznanju prava upućen na profesionalnu rehabilitaciju, Zavod upućuje na pregled ovlaštenom vještaku prema ovome Zakonu radi ponovne ocjene preostale radne sposobnosti. (2) Na pregled radi ponovne ocjene preostale radne sposobnosti uputit će se i korisnik prava na profesionalnu rehabilitaciju, kada Zavod ocijeni da se invalid rada s pravom na profesionalnu rehabilitaciju neće moći osposobiti za rad na određenom poslu. (3) Poticaj za pregled invalida rada u slučajevima iz stavka 1. i 2. ovoga članka može dati i poslodavac.

Članak 46. Invalidu rada s pravom na profesionalnu rehabilitaciju, kojemu je za odlazak na profesionalnu rehabilitaciju i povratak s rehabilitacije potreban prijevoz, a zbog invalidnosti se ne može služiti sredstvima javnog prijevoza, Zavod osigurava poseban prijevoz.

Članak 47. (1) Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju zbog ozljede izvan rada ili bolesti ima, od dana nastanka invalidnosti do dana početka profesionalne rehabilitacije i od dana završetka profesionalne rehabilitacije do zaposlenja na odgovarajućem radnom mjestu, pravo na naknadu plaće u visini invalidske mirovine za slučaj profesionalne nesposobnosti za rad. (2) Invalid rada iz stavka 1. ovoga članka za vrijeme profesionalne rehabilitacije ima pravo na naknadu plaće u visini invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad. (3) Naknada plaće iz stavka 1. ovoga članka pripada invalidu rada najduže 12 mjeseci od dana završetka profesionalne rehabilitacije pod uvjetom da se u roku od 30 dana od dana završetka profesionalne rehabilitacije prijavio nadležnoj službi zapošljavanja i da se u skladu s propisima o zapošljavanju redovito prijavljuje toj službi.

Članak 48. (1) Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti ima, od dana nastanka invalidnosti do dana početka profesionalne rehabilitacije, za vrijeme profesionalne rehabilitacije i od dana završetka profesionalne rehabilitacije do zaposlenja na odgovarajućem radnom mjestu, pravo na naknadu plaće u visini invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad za 40 godina mirovinskog staža.

(2) Naknada plaće iz stavka 1. ovoga članka pripada invalidu rada najduže 24 mjeseca od dana završetka profesionalne rehabilitacije pod uvjetom da se u roku od 30 dana od dana završetka profesionalne rehabilitacije prijavio nadležnoj službi zapošljavanja i da se u skladu s propisima o zapošljavanju redovito prijavljuje toj službi.

Članak 49. Invalid rada ima pravo na naknadu plaće iz članka 47. i 48. ovoga Zakona i za vrijeme naknadnog liječenja, odnosno medicinske rehabilitacije na koju je upućen tijekom korištenja prava na profesionalnu rehabilitaciju zbog bolesti i drugih uzroka, zbog kojih bi mu, prema propisima o zdravstvenom osiguranju, pripadala naknada plaće, kao i za vrijeme prilagođavanja za rad.

Članak 50. Kada se profesionalna rehabilitacija obavlja izvan mjesta prebivališta invalida rada, a ne može se osigurati stalni prijevoz od mjesta stanovanja do mjesta gdje se obavlja profesionalna rehabilitacija, invalidu se osigurava smještaj i prehrana ili naknada troškova smještaja i prehrane za vrijeme profesionalne rehabilitacije u drugom mjestu u svoti koju odredi Zavod općim aktom.

Članak 51. Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju gubi to pravo ako se njime ne koristi u određenom roku, a nije u tome spriječen razlozima koji su protiv njegove volje, i to: 1) ako ne stupi na profesionalnu rehabilitaciju u roku od mjesec dana od dana upućivanja na profesionalnu rehabilitaciju, 2) ako tijekom trajanja profesionalne rehabilitacije prekine započetu profesionalnu rehabilitaciju ili ako ne obavlja dužnosti u svezi s profesionalnom rehabilitacijom.

b) Invalidska mirovina

Članak 52. (1) Pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik iz članka 10., 11. i 13. do 17. ovoga Zakona na temelju invalidnosti iz članka 34. stavak 1. i 2. ovoga Zakona, a osiguranik iz članka 12. na temelju invalidnosti iz članka 34. stavka 2. ovoga Zakona, ako je invalidnost nastala zbog bolesti ili ozljede izvan rada prije navršenih 65 godina života i ako mu navršeni mirovinski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka. (2) Iznimno od odredaba stavka 1. ovoga članka pravo na invalidsku mirovinu stječe osiguranik i to: 1) kod kojeg je nastala invalidnost prije 35. godine života, a ima višu stručnu spremu, ako je do dana nastanka invalidnosti navršio staž osiguranja od najmanje dvije godine, a osiguranik koji ima visoku stručnu spremu ako je do dana nastanka invalidnosti navršio jednu godinu staža osiguranja i ako je invalidnost nastala za vrijeme osiguranja ili u roku od jedne godine nakon prestanka osiguranja, 2) kod kojeg je invalidnost nastala prije 30. godine života, ako je navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja i ako je invalidnost nastala za vrijeme osiguranja ili u roku od jedne godine nakon prestanka osiguranja. (3) Kao radni vijek, u smislu stavka 1. ovoga članka, uzima se broj punih godina od dana kada je osiguranik navršio 20 godina života do dana nastanka invalidnosti. Osiguraniku, koji je nakon navršene 20. godine života bio na redovitom školovanju i takvim školovanjem stekao višu stručnu spremu, radni vijek računa se od navršene 23. godine života, a osiguraniku koji je stekao visoku stručnu spremu - od navršene 26. godine života. (4) Razdoblje radnog vijeka iz stavka 3. ovoga članka skraćuje se za razdoblje koje je

osiguranik: 1) proveo na odsluženju vojnog roka, 2) bio prijavljen kao nezaposlena osoba nadležnoj službi za zapošljavanje. (5) Ako je invalidnost osiguranika nastala zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti pravo na invalidsku mirovinu osiguranik stječe bez obzira na dužinu mirovinskog staža.

c) Zajedničke odredbe

Članak 53. Osiguranik, odnosno osigurana osoba koja je namjerno izazvala svoju invalidnost ne može na temelju te invalidnosti ostvariti pravo na profesionalnu rehabilitaciju ili pravo na invalidsku mirovinu.

Članak 54. (1) Pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik od dana nastanka invalidnosti, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. (2) Kada se pravo na invalidsku mirovinu ostvaruje na zahtjev osiguranika nakon prestanka osiguranja, a invalidnost je postojala prije podnošenja zahtjeva, osiguranik ima pravo na invalidsku mirovinu od dana nastanka invalidnosti, ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od šest mjeseci od dana nastanka invalidnosti. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka navedenoga roka, osiguranik ima pravo na invalidsku mirovinu od prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag. (3) Osiguraniku kod kojega je utvrđena invalidnost na temelju koje ima pravo na invalidsku mirovinu iz članka 34. ovoga Zakona, a koji je primao naknadu plaće za vrijeme bolovanja prema propisima o zdravstvenom osiguranju, invalidska mirovina se isplaćuje od prvoga idućeg dana od dana kada je rješenje o priznanju prava na mirovinu postalo pravomoćno. (4) Osiguraniku koji ima pravo na invalidsku mirovinu na temelju opće nesposobnosti za rad iz članka 34. stavka 2. ovoga Zakona a koji nije primao naknadu plaće za vrijeme bolovanja prema propisima iz zdravstvenog osiguranja, mirovina se isplaćuje od prvoga idućeg dana od dana do kojega je nakon utvrđene invalidnosti ostvario plaću. (5) Osiguraniku koji ima pravo na invalidsku mirovinu na temelju profesionalne nesposobnosti za rad iz članka 34. stavka 1. ovoga Zakona, a koji je nakon utvrđene invalidnosti nastavio raditi a nije primao naknadu plaće za vrijeme bolovanja prema propisima o zdravstvenom osiguranju, invalidska mirovina isplaćuje se, uz primjenu članka 80. stavak 1. točka 5. ovoga Zakona, od dana utvrđene invalidnosti. (6) Osiguraniku koji ima pravo na invalidsku mirovinu na temelju profesionalne nesposobnosti za rad iz članka 34. stavka 1. ovoga Zakona, a kojem je nakon utvrđene invalidnosti prestao radni odnos, odnosno osiguranje, invalidska mirovina se isplaćuje, uz primjenu članka 80. stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, od prvoga idućeg dana nakon prestanka radnog odnosa, odnosno osiguranja. (7) Osiguranik iz članka 24. ovoga Zakona, koji nije u cijelosti uplatio doprinose za mirovinsko osiguranje, može ostvariti pravo na invalidsku mirovinu ako ispunjava uvjete za stjecanje prava na invalidsku mirovinu na temelju staža osiguranja za koji je uplaćen doprinos za mirovinsko osiguranje. Ostvarivanjem prava na mirovinu ne prestaje, za razdoblja za koja doprinos nije u cijelosti uplaćen, obveza uplate dospjelih doprinosa. (8) Osiguranik kod kojega je invalidnost nastala kao posljedica radnje za koju je pravomoćnom presudom osuđen prema kaznenom zakonodavstvu za kaznena djela protiv Republike Hrvatske i kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom ne stječe, odnosno gubi pravo na invalidsku mirovinu ostvarenu na temelju te invalidnosti s prvim danom idućega mjeseca od mjeseca u kojem je presuda donesena u kaznenom postupku postala pravomoćnom.

(9) Ako u slučaju iz stavka 8. ovoga članka postoji pravo članova obitelji osiguranika na uzdržavanje od osiguranika, njegova će se invalidska mirovina isplaćivati tim članovima obitelji u visini obiteljske mirovine.

Članak 55. (1) Prava stečena na osnovi invalidnosti traju dok postoji stanje invalidnosti, prema kojoj je pravo određeno. (2) Ako u stanju invalidnosti i preostale radne sposobnosti nastanu promjene zbog kojih se prema ovome Zakonu utvrđeno pravo mijenja ili zbog kojih nastanu uvjeti za stjecanje nekoga drugog prava na osnovi invalidnosti, pravo se mijenja, odnosno stječe se novo pravo od dana nastanka promjena u stanju invalidnosti. (3) Ako u stanju invalidnosti i preostale radne sposobnosti nastanu promjene zbog kojih se prema ovome Zakonu utvrđeno pravo gubi, pravo se gubi od prvoga dana idućega mjeseca nakon donošenja rješenja o prestanku prava.

5. Naknada zbog tjelesnog oštećenja

Članak 56. (1) Tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje invalidnost. (2) Pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti. (3) Vrste tjelesnih oštećenja i postoci tih oštećenja, na osnovi kojih se stječe pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, utvrđuju se zakonom.

Članak 57. Ako osiguranik, za isti slučaj tjelesnog oštećenja stekne pravo na naknadu prema ovome Zakonu i pravo na naknadu prema drugim propisima, može koristiti samo jedno od tih prava, prema vlastitom izboru.

Članak 58. (1) Naknada zbog tjelesnog oštećenja se određuje ovisno o postotku tjelesnog oštećenja u odgovarajućem postotku od osnovice i iznosi: ________________________________________________________ Zbog tjelesnog oštećenja Stupanj Naknada iznosi u postotku od osnovice oštećenja od ________________________________________________________ 100% 1 40% 90% 2 36% 80% 3 32% 70% 4 28% 60% 5 24% 50% 6 20% 40% 7 16% 30% 8 12% (2) Osnovicu za određivanje naknade iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje Zavod općim aktom. (3) Naknada zbog tjelesnog oštećenja usklađuje se na isti način kao i mirovine.

Članak 59.

Osiguranik ima pravo na naknadu od dana nastanka tjelesnog oštećenja ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od šest mjeseci od dana nastanka tjelesnog oštećenja. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka navedenog roka, osiguranik ima pravo na naknadu od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag.

6. Obiteljska mirovina

Članak 60. (1) Članovi obitelji umrlog osiguranika iz članka 21. ovoga Zakona imaju pravo na obiteljsku mirovinu: 1) ako je osiguranik navršio najmanje 5 godina staža osiguranja ili najmanje 10 godina mirovinskog staža ili 2) ako je osiguranik ispunjavao uvjete dužine mirovinskog staža za stjecanje prava na invalidsku mirovinu ili 3) ako je osiguranik bio korisnik starosne, prijevremene starosne ili invalidske mirovine ili 4) ako je osiguranik bio korisnik prava na profesionalnu rehabilitaciju. (2) Ako je smrt osiguranika ili osigurane osobe iz članka 18. do 20. ovoga Zakona nastala zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, članovi obitelji imaju pravo na obiteljsku mirovinu bez obzira na dužinu mirovinskog staža osiguranika.

Članak 61. (1) Pravo na obiteljsku mirovinu ne može ostvariti član obitelji koji je namjerno uzrokovao smrt osiguranika ili korisnika mirovine i za takvo kazneno djelo je osuđen pravomoćnom presudom. (2) Član obitelji umrlog osiguranika, osigurane osobe ili korisnika mirovine, koji se namjerno onesposobio za rad, radi ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu, ne može po toj osnovi steći pravo na tu mirovinu.

Članak 62. (1) Udovica ima pravo na obiteljsku mirovinu: 1) ako je do smrti bračnog druga, po kojem joj to pravo pripada, navršila 50 godina života ili 2) ako je mlađa od 50 godina života i ako je do smrti bračnog druga nastupila opća nesposobnost za rad ili je takva nesposobnost nastala u roku od jedne godine nakon smrti bračnog druga ili 3) ako je nakon smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na obiteljsku mirovinu po ocu, a udovica obavlja roditeljske dužnosti prema toj djeci. Udovica kod koje tijekom trajanja prava na toj osnovi nastupi opća nesposobnost za rad zadržava pravo na obiteljsku mirovinu dok postoji takva nesposobnost. (2) Udovica koja do smrti bračnog druga nije navršila 50, ali je imala navršenih 45 godina života, ima pravo na obiteljsku mirovinu kada navrši 50 godina života. (3) Udovica koja je tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu, stečenog prema stavku 1. točki 3. ovoga članka navršila 50 godina života, zadržava pravo na obiteljsku mirovinu trajno, a ako udovici to pravo prestane prije navršene 50. godine, ali nakon navršene 45. godine života, može pravo ponovno ostvariti kada navrši 50 godina života. (4) Udovica koja je do smrti bračnog druga ili prestanka prava na obiteljsku mirovinu navršila 45 godina života, stječe pravo na obiteljsku mirovinu i prije navršenih 50 godina života ako kod nje nastupi opća nesposobnost za rad. (5) Udovac ima pravo na obiteljsku mirovinu pod uvjetima iz stavka 1. do 4. ovoga članka. (6) Udovica ima pravo na obiteljsku mirovinu i kada je dijete osiguranika rođeno nakon njegove smrti (stavak 1. točka 3.) i to joj pravo pripada od dana smrti osiguranika.

Članak 63. (1) Pravo na obiteljsku mirovinu, uz uvjete iz članka 62. ovoga Zakona, ima i razvedeni bračni drug ako mu je sudskom odlukom dosuđeno pravo na uzdržavanje. (2) Ako pravo na obiteljsku mirovinu imaju udovica, odnosno udovac i bivši bračni drug osiguranika iz stavka 1. ovoga članka, obiteljska se mirovina određuje u visini koja pripada za jednog člana obitelji.

Članak 64. (1) Dijete ima pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti roditelja i može se tim pravom koristiti do navršene 15. godine života, odnosno do 18. godine života ako je prijavljeno radi zaposlenja nadležnoj službi za zapošljavanje. (2) Dijete kod kojega nastupi opća nesposobnost za rad, do dobi do koje se djeci osigurava pravo na obiteljsku mirovinu, ima pravo na obiteljsku mirovinu za svo vrijeme dok takva nesposobnost traje. (3) Dijete kod kojega nastupi opća nesposobnost za rad nakon dobi do koje se djeci osigurava pravo na obiteljsku mirovinu iz stavka 1. ovoga članka, a prije smrti osiguranika ili korisnika prava, ima pravo na obiteljsku mirovinu ako ga je osiguranik ili korisnik prava uzdržavao do svoje smrti. (4) Dijete kod kojega tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu nastupi opća nesposobnost za rad, zadržava pravo na obiteljsku mirovinu dok postoji takva nesposobnost.

Članak 65. (1) Dijete ima pravo na obiteljsku mirovinu i koristi se tim pravom nakon navršene 15. godine života ako je u trenutku smrti osiguranika na redovitom školovanju ili započne takvo školovanje nakon smrti osiguranika. To pravo pripada djeci do kraja redovitog školovanja, ali najduže do navršene 26. godine života. (2) Ako je redovito školovanje prekinuto zbog bolesti, dijete ima pravo na obiteljsku mirovinu i koristi se tim pravom za vrijeme bolesti - do navršene 26. godine života, kao i nakon tih godina - ali najviše onoliko vremena koliko je zbog bolesti izgubljeno za redovito školovanje, ako je ono nastavljeno prije navršenih 26 godina života.

Članak 66. (1) Roditelj kojega je osiguranik ili korisnik prava uzdržavao do svoje smrti ima pravo na obiteljsku mirovinu: 1) ako je do smrti osiguranika ili korisnika prava navršio 60 godina života, ili 2) ako je mlađi od 60 godina života, ali je do smrti osiguranika ili korisnika prava nastala opća nesposobnost za rad, sve dok takva nesposobnost traje. (2) Ako roditelj iz stavka 1. točke 2. ovoga članka tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu navrši godine života iz stavka 1. točke 1. ovoga članka, trajno zadržava pravo na mirovinu.

Napomena: sukladno Odluci i rješenju ustavnog suda republike hrvatske broj: u-i-1152/2000 i dr. od 18. travnja 2007. i obrazloženju suprotnog glasa, ukidaju se odredbe članka 66. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Nar. nov.«, br. 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04. i 92/05.), te prestaju važiti 31. prosinca 2018. godine.

Članak 67. (1) Član obitelji ima pravo na obiteljsku mirovinu od dana kada su ispunjeni uvjeti propisani za stjecanje prava na mirovinu, ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od šest

mjeseci od dana ispunjenja uvjeta. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka roka od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, član obitelji ima pravo na obiteljsku mirovinu od prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag. (2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, u slučaju smrti korisnika mirovine, pravo na obiteljsku mirovinu može se steći najranije od prvoga sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je korisnik mirovine umro. (3) Članu obitelji koji je u trenutku podnošenja zahtjeva i ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu zaposlen ili obavlja djelatnost na osnovi koje je osiguran, obiteljska mirovina se isplaćuje od prvoga idućeg dana nakon prestanka zaposlenja, odnosno obavljanja djelatnosti. (4) Članu obitelji koji zahtjev za obiteljsku mirovinu podnese nakon prestanka zaposlenja ili obavljanja djelatnosti na temelju koje je bio osiguran, obiteljska mirovina koja mu pripada unatrag, prema stavku 1. ovoga članka, ne isplaćuje se za ono razdoblje u kojem je bio zaposlen ili obavljao djelatnost na temelju koje je bio osiguran. (5) Kada netko od članova obitelji podnese zahtjev za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu poslije drugih članova obitelji koji su već ranije ostvarili pravo na mirovinu, određuje se nova obiteljska mirovina i isplaćuje od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva.

Članak 68. (1) Ako obiteljsku mirovinu koriste dva ili više članova obitelji, pa nekom od njih prestane pravo na mirovinu, ostalim članovima koji imaju pravo na obiteljsku mirovinu ponovno se određuje visina mirovine. Tako određena mirovina pripada od dana od kojega nekom od korisnika prestane pravo na mirovinu, a ponovno određena mirovina isplaćuje se počevši od prvoga dana idućega mjeseca nakon nastale promjene. (2) Ako se isplaćivanje dijela obiteljske mirovine obustavi, obiteljska se mirovina ponovno ne određuje za razdoblje dok te okolnosti traju. (3) Kada se udovici ili udovcu, zbog zaposlenja, odnosno obavljanja djelatnosti ili korištenja starosne, prijevremene starosne ili invalidske mirovine ne isplaćuje obiteljska mirovina koja mu pripada, ostalim se članovima obiteljska mirovina ponovno određuje kao da udovica, odnosno udovac nema pravo na obiteljsku mirovinu i tako određena mirovina isplaćuje se dok traje obustava isplate dijela mirovine koji pripada udovici, odnosno udovcu. (4) Odredba stavka 3. ovoga članka primjenjuje se i u slučaju kada obiteljska mirovina pripada i udovici ili udovcu i razvedenom bračnom drugu, ako se samo jednom od njih obustavlja isplata pripadajućeg dijela mirovine.

Članak 69. (1) Ako pravo na obiteljsku mirovinu ima samo udovica ili udovac i djeca osiguranika, ili samo roditelji osiguranika ili samo druga djeca bez roditelja, a neki od njih žive odvojeno, ukupna se svota obiteljske mirovine dijeli na jednake dijelove, pa se svakom članu obitelji isplaćuje pripadajući dio mirovine. (2) Ako pravo na obiteljsku mirovinu ima udovica, odnosno udovac, djeca i roditelji osiguranika, a neki od njih žive odvojeno, ukupna se svota obiteljske mirovine prethodno podijeli na dio koji pripada udovici, odnosno udovcu i djeci osiguranika i na dio koji pripada roditeljima osiguranika, a onda se svaki od tih dijelova dijeli na jednake dijelove, pa se svakom članu obitelji isplaćuje pripadajući dio mirovine. (3) Ako pravo na obiteljsku mirovinu ima udovica, odnosno udovac, djeca ili roditelji osiguranika i druga djeca bez roditelja, a neki od njih žive odvojeno, ukupna se svota obiteljske mirovine prethodno podijeli na dio koji pripada udovici, odnosno udovcu, djeci ili roditeljima osiguranika i na dio koji pripada drugoj djeci bez roditelja, a onda se svaki od tih dijelova dijeli na jednake dijelove, pa se svakom članu obitelji isplaćuje pripadajući dio mirovine.

(4) Obiteljska se mirovina dijeli, prema stavku 1. do 3. ovoga članka, i u slučaju kada se nekome od korisnika privremeno obustavi isplata obiteljske mirovine koja mu pripada ako se obiteljska mirovina ponovno ne određuje prema članku 68. ovoga Zakona. (5) Kada pravo na obiteljsku mirovinu ima samo dijete, odnosno samo djeca, nakon smrti oba roditelja, iznimno od članka 89. ovoga Zakona, djetetu, odnosno djeci, određuje se i isplaćuje obiteljska mirovina po svakome od roditelja.

Članak 70. (1) Stupanjem u brak odnosno izvanbračnu zajednicu gube pravo na obiteljsku mirovinu: 1) udovica, odnosno udovac mlađi od 50 godina, osim ako to pravo imaju zbog opće nesposobnosti za rad, 2) djeca osiguranika, braća, sestre i druga djeca bez roditelja, osim djece koja to pravo imaju zbog opće nesposobnosti za rad i djece koja se nalaze na redovitom školovanju. (2) Udovici, odnosno udovcu koji je stupanjem u novi brak ili u izvanbračnu zajednicu izgubio pravo na obiteljsku mirovinu, a po bračnom, odnosno izvanbračnom drugu iz novoga braka ili nove izvanbračne zajednice nije ostvario obiteljsku mirovinu, uspostavlja se pravo na prijašnju obiteljsku mirovinu uz uvjet da u trenutku prestanka novog braka ili nove izvanbračne zajednice ima dijete iz prijašnjeg braka ili izvanbračne zajednice koje se koristi obiteljskom mirovinom i da prema tome djetetu obavlja roditeljske dužnosti. (3) Odredbe ovoga Zakona o stjecanju, određivanju, korištenju, ponovnom određivanju i gubitku prava na obiteljsku mirovinu udovice, odnosno udovca odgovarajuće se primjenjuju na izvanbračnog druga i razvedenog bračnog druga koji je ostvario pravo na uzdržavanje. 7. Naknada putnih troškova

Članak 71. (1) Osigurana osoba ima pravo na naknadu putnih troškova u svezi s ostvarivanjem, odnosno korištenjem prava kada ju Zavod: 1) uputi ili pozove u drugo mjesto radi davanja nalaza i mišljenja od strane ovlaštenog vještaka, 2) uputi u drugo mjesto radi profesionalne rehabilitacije. (2) Pravo na naknadu putnih troškova ima i osoba određena kao pratitelj osigurane osobe iz stavka 1. ovoga članka. (3) Naknada putnih troškova obuhvaća: 1) naknadu za troškove prijevoza, 2) naknadu za troškove prehrane i smještaja za vrijeme putovanja i boravka u drugom mjestu.

Članak 72. Invalid rada kojemu je priznato pravo na profesionalnu rehabilitaciju ima pravo na naknadu prijevoznih troškova ako mu je zbog korištenja priznatog prava prema stanju invalidnosti i s obzirom na udaljenost mjesta određenog za profesionalnu rehabilitaciju potreban stalni prijevoz.

Članak 73. Zavod općim aktom utvrđuje vrstu i način uporabe prijevoznog sredstva, uzimajući u obzir zdravstveno stanje osiguranika i dužinu puta, potanje uvjete i način ostvarivanja naknade putnih troškova i svotu naknade za troškove prehrane i smještaja za vrijeme putovanja i boravka u drugom mjestu.

8. Određivanje mirovine

Članak 74.

Svota mirovine izračunava se tako da se osobni bodovi pomnože s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine na dan ostvarivanja prava na mirovinu.

Članak 75. (1) Vrijednosni bodovi utvrđuju se na temelju plaća i osnovica osiguranja ostvarenih nakon 1. siječnja 1970. tako da se plaća, odnosno osnovica osiguranja utvrđena za svaku kalendarsku godinu podijeli s prosječnom godišnjom plaćom svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj za istu kalendarsku godinu. Plaće ili osnovice koje su u bruto svoti dijele se s prosječnom bruto plaćom, a ako su u neto svoti s prosječnom neto plaćom. (2) Za utvrđivanje vrijednosnih bodova za kalendarske godine, počevši od 1. siječnja 2003., u kojima je osiguranik ostvario plaću, odnosno osnovicu veću od najviše godišnje osnovice za obračunavanje doprinosa prema propisima o doprinosima za obvezna osiguranja, uzima se najviša godišnja osnovica za godinu za koju se utvrđuju vrijednosni bodovi razmjerno stažu osiguranja ostvarenom u toj godini. (3) Za utvrđivanje vrijednosnih bodova za staž osiguranja navršen prema članku 25. stavku 6. ovoga Zakona, uz plaću ostvarenu u odnosnoj kalendarskoj godini, uzima se i osnovica za obračun i plaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje razmjerno stažu osiguranja ostvarenom prema toj odredbi. (4) Vrijednosni bodovi iz stavka 1. ovoga članka utvrđuju se i na temelju drugih dohodaka na koje su plaćeni doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje. (5) Za razdoblja mirovinskog staža navršenog do 31. prosinca 1969. uzimaju se prosječni vrijednosni bodovi. Prosječni vrijednosni bodovi uzimaju se i za razdoblja mirovinskog staža navršenog nakon 1. siječnja 1970. u kojima nije ostvarena plaća, odnosno osnovica osiguranja ili ne postoje podaci o plaći, odnosno osnovici osiguranja, kao i za razdoblja u kojima su osiguranici dok su imali status prognanika imali pravo na minimalnu plaću. (6) Prosječni vrijednosni bodovi utvrđuju se tako da se zbroj vrijednosnih bodova iz stavka 1. do 4. ovoga članka, članka 76. i 77. ovoga Zakona podijeli s razdobljem za koje su obračunati. (7) Osiguraniku kojem se ne mogu utvrditi vrijednosni bodovi ni za jednu kalendarsku godinu nakon 1. siječnja 1970. zbog toga što osiguranik nakon toga dana nije bio osiguran ili za razdoblja nakon toga dana nema podataka o plaći, odnosno osnovici osiguranja, vrijednosni bodovi će se utvrditi tako da će se za svaku godinu mirovinskog staža uzeti jedan vrijednosni bod. (8) Plaća ostvarena za godinu u kojoj se ostvaruje pravo na mirovinu ne uzima se za utvrđivanje vrijednosnih bodova, već se za tu godinu uzimaju prosječni vrijednosni bodovi iz stavka 6. ovoga članka razmjerno stažu osiguranja u toj godini. (9) Kada je ukupni mirovinski staž navršen u godinama, mjesecima i danima, tada se ukupni mirovinski staž računa tako da se za svaki dodatni mjesec navršenoga staža punim godinama dodaje po 0,0834, a za svaki dodatni dan po 0,00274. (10) Jedan vrijednosni bod u smislu stavka 1. ovoga članka predstavlja plaću u visini prosječne plaće u Republici Hrvatskoj u jednoj kalendarskoj godini.

Članak 75a. (1) Osiguraniku, odnosno korisniku mirovine koji je pravomoćnom sudskom presudom, sudskom nagodbom ili izvansudskom nagodbom potvrđenom kod javnog bilježnika, ostvario pravo na plaću, vrijednosni bodovi utvrđuju se na temelju plaća koje bi pripadale na osnovi zakona, ugovora o radu, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu u odgovarajućem razdoblju, bez kamata po toj osnovi. (2) Odredba stavka 1. ovoga članka primjenjuje se za razdoblje na koje se odnosi pravomoćna sudska presuda, odnosno sudska ili izvansudska nagodba.

Članak 76.

(1) Za razdoblja staža osiguranja navršenog od 1. siječnja 1970. do 31. prosinca 1998. u kojima su ostvarene naknade plaće prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju, za izračun vrijednosnih bodova uzimaju se osnovice od kojih su određene te naknade plaće, a u slučaju naknade plaće zbog manje plaće na drugom poslu za izračun se uzima ostvarena naknada. (2) Za razdoblja staža osiguranja nakon 1. siječnja 1999. u kojima je ostvarena naknada plaće u svezi s pravom na profesionalnu rehabilitaciju, za izračun vrijednosnih bodova uzima se ostvarena naknada plaće.

Članak 77. (1) Kada je osiguranik tijekom kalendarske godine ostvario naknadu plaće prema kojoj je propisana obveza obračunavanja doprinosa prema propisima o doprinosima za obvezna osiguranja, za izračun vrijednosnih bodova uzima se iznos naknade odnosno osnovice prema kojoj su doprinosi obračunati. (2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, kada je osiguranik ostvario naknadu plaće za vrijeme bolovanja prema propisima o zdravstvenom osiguranju u razdoblju do 31. prosinca 1998., za to razdoblje uzimaju se prosječni vrijednosni bodovi iz razdoblja u kojem je osiguranik ostvario plaću, odnosno osnovicu osiguranja.

Članak 78. (1) Polazni faktor ovisi o dobi osiguranika na dan stjecanja prava na mirovinu. Polazni faktor određuje u kojem se opsegu uzimaju u obzir vrijednosni bodovi pri utvrđivanju mjesečne svote mirovine. Vrijednosni bodovi uzimaju se u punom opsegu (polazni faktor 1,0): 1) kod invalidskih mirovina, 2) kod obiteljskih mirovina nakon smrti osiguranika, 3) kod starosnih mirovina. (2) Polazni faktor za određivanje prijevremene starosne mirovine utvrđuje se tako da se polazni faktor iz stavka 1. ovoga članka smanjuje za svaki kalendarski mjesec prije navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu, i to: – s navršenih do 36 godina mirovinskog staža – za 0,34% po mjesecu, – s navršenih 37 godina mirovinskog staža – za 0,29% po mjesecu, – s navršenih 38 godina mirovinskog staža – za 0,24% po mjesecu, – s navršenih 39 godina mirovinskog staža – za 0,19% po mjesecu, – s navršenih 40 godina i više mirovinskog staža – za 0,15% po mjesecu. (3) Polazni faktor za određivanje starosne mirovine osiguranika, koji prvi put stječe mirovinu nakon navršene 65. godine života, utvrđuje se tako da se polazni faktor iz stavka 1. ovoga članka povećava za svaki kalendarski mjesec nakon navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu za 0,15% po mjesecu, a najviše za pet godina. Na isti način utvrđuje se polazni faktor za određivanje obiteljske mirovine i za osiguranika koji je umro nakon navršene 65. godine života i nije stekao mirovinu.

Napomena: sukladno Odluci i rješenju ustavnog suda republike hrvatske broj: u-i-1152/2000 i dr. od 18. travnja 2007. i obrazloženju suprotnog glasa, ukidaju se odredbe članka 78. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Nar. nov.«, br. 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04. i 92/05.), te prestaju važiti 31. prosinca 2018. godine.

Članak 79. (1) Osobni bodovi za određivanje mirovine dobivaju se tako da se prosječni vrijednosni bodovi iz članka 75. stavka 3. ovoga Zakona pomnože s ukupnim mirovinskim stažom i

polaznim faktorom. (2) Osnovica za utvrđivanje osobnih bodova su vrijednosni bodovi: 1) osiguranika - za određivanje starosne mirovine, prijevremene starosne mirovine i invalidske mirovine, 2) umrlog osiguranika - za određivanje obiteljske mirovine. (3) Pri određivanju osobnih bodova osiguranika za određivanje invalidske mirovine, ako je invalidnost uzrokovana ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, uzimaju se u obzir vrijednosni bodovi najmanje za 40 godina mirovinskog staža. (4) Ako je invalidnost, na osnovi koje osiguranik stječe pravo na invalidsku mirovinu, uzrokovana djelomično ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, a djelomično bolešću ili ozljedom izvan rada, invalidska mirovina koja osiguraniku pripada odredit će se kao jedna mirovina od zbroja osobnih bodova obračunatih u razmjernom dijelu za slučaj ozljede na radu ili profesionalne bolesti prema stavku 3. ovoga članka i u razmjernom dijelu za slučaj bolesti ili ozljede izvan rada prema stavku 1. ovoga članka. (5) Pri određivanju osobnih bodova umrlog osiguranika, za određivanje obiteljske mirovine uzimaju se u obzir vrijednosni bodovi najmanje za 21 godinu mirovinskog staža. (6) Pri određivanju osobnih bodova umrlog osiguranika, čija smrt je uzrokovana ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, za određivanje obiteljske mirovine uzimaju se u obzir vrijednosni bodovi najmanje za 40 godina mirovinskog staža. (7) Ako je osiguranik umro kao korisnik invalidske mirovine ostvarene zbog profesionalne nesposobnosti za rad, koja mu je za razdoblje njegova zaposlenja, odnosno obavljanja samostalne djelatnosti isplaćivana prema članku 80. stavku 1. točki 5. ovoga Zakona, osobni bodovi umrlog osiguranika odredit će se tako da će se uzeti u obzir i vrijednosni bodovi za staž osiguranja nakon nastanka njegove invalidnosti. (8) Nakon smrti korisnika starosne mirovine, prijevremene starosne mirovine ili invalidske mirovine, obiteljska mirovina odredit će se od svote mirovine koja je korisniku pripadala u trenutku smrti uz primjenu mirovinskog faktora iz članka 80. ovoga Zakona.

Članak 80. (1) Mirovinski faktor iznosi za: 1) starosnu mirovinu 1,0 2) prijevremenu starosnu mirovinu 1,0 3) invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad 1,0 4) invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad 0,8 5) invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja, odnosno obavljanja samostalne djelatnosti 0,5 6) invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti 0,6667 7) obiteljsku mirovinu u slučaju ako mirovina pripada samo udovici, odnosno udovcu i djeci osiguranika, ili samo roditeljima, ili braći, sestrama i drugoj djeci bez roditelja uzetoj na uzdržavanje, i to ako mirovinu koristi:

- jedan član obitelji 0,7 - dva člana obitelji 0,8 - tri člana obitelji 0,9 - četiri i više članova obitelji 1,0 (2) Ako pravo na obiteljsku mirovinu ima udovica, odnosno udovac, djeca i roditelji osiguranika, mirovinski se faktor određuje tako da se udovici, odnosno udovcu i djeci odredi prema stavku 1. točki 7. ovoga članka, a roditeljima ostatak do 1,0. Ako bi udovici, odnosno udovcu i djeci s obzirom na njihov broj, mirovinski faktor iznosio 1,0, mirovinski faktor za udovicu, odnosno udovca i djecu iznosi 0,9 a za roditelje 0,1. (3) Ako pravo na obiteljsku mirovinu ima udovica, odnosno udovac, djeca ili roditelji i drugi članovi obitelji (brat, sestra i drugo dijete bez roditelja uzeto na uzdržavanje), mirovinski se faktor određuje tako da se udovici, odnosno udovcu, djeci ili roditeljima odredi prema stavku 1. točki 7. ovoga članka, a drugim članovima obitelji - ostatak do 1,0. (4) Ako pravo na obiteljsku mirovinu ima udovica, odnosno udovac i bivši bračni drug osiguranika, odnosno korisnika mirovine, oboje se, radi određivanja obiteljske mirovine prema ovome Zakonu, smatraju jednim članom obitelji pa im se mirovinski faktor određuje za jednog člana obitelji.

Članak 81. (1) Aktualna vrijednost mirovine je utvrđena svota mirovine za jedan osobni bod. (2) Aktualna vrijednost mirovine utvrđuje se za svako polugodište tako da se aktualna vrijednost mirovine uskladi po stopi koja se dobije kao polovica zbroja stope promjene prosječnog indeksa potrošačkih cijena u prethodnom polugodištu i stope promjene prosječne bruto plaće svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj u prethodnom polugodištu u odnosu na polugodište koje mu prethodi. (3) Aktualnu vrijednost mirovine utvrđuje upravno vijeće Zavoda na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku najkasnije dva mjeseca nakon isteka svakog polugodišta.

9. Najniža mirovina

Članak 82. (1) Osiguraniku koji ostvaruje mirovinu samo prema odredbama ovoga Zakona a kojem je mirovina određena prema članku 74. – 81. ovoga Zakona manja od najniže mirovine, odredit će se najniža mirovina. (2) Najniža mirovina određuje se za svaku godinu mirovinskog staža u visini od 0,825% od prosječne bruto plaće svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj u 1998. godini prema podacima Državnog zavoda za statistiku. (3) Najniža mirovina korisnika invalidske mirovine, čija je invalidnost posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, određuje se, prema stavku 2. ovoga članka, za 40 godina mirovinskog staža. (4) Najniža mirovina korisnika invalidske mirovine, čija je invalidnost djelomično posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, a djelomično posljedica bolesti ili ozljede izvan rada, određuje se od zbroja najnižih mirovina obračunatih u razmjernom dijelu za slučaj invalidnosti uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, prema stavku 3. ovoga članka, i razmjernom dijelu za slučaj bolesti ili ozljede izvan rada, prema stavku 2. ovoga članka. (5) Najniža mirovina korisnika obiteljske mirovine nakon smrti osiguranika, čija je smrt posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, određuje se, prema stavku 2. ovoga članka, za 40 godina mirovinskog staža. (6) Najniža mirovina određuje se uz primjenu polaznog faktora iz članka 78. i mirovinskog faktora iz članka 80. ovoga Zakona.

(7) Mirovina iz stavka 2. – 6. ovoga članka usklađuje se prema članku 86. ovoga Zakona. (8) Najniža mirovina ne pripada korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad za vrijeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti.

10. Osnovna mirovina

Članak 83. (1) Osiguraniku osiguranom prema odredbama ovoga Zakona koji je na dan početka primjene obveznoga mirovinskog osiguranja za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje mlađi od 40 godina, odnosno koji ima 40 godina ili više, a manje od 50 godina života i koji je po svom izboru osiguran na temelju individualne kapitalizirane štednje, starosna mirovina i prijevremena starosna mirovina određuje se na način da se dio mirovine koji mu pripada za mirovinski staž navršen do početka primjene obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje određuje prema članku 74. do 81. ovoga Zakona, a dio mirovine koji mu pripada za mirovinski staž nakon toga određuje se kao osnovna mirovina. (2) Osiguraniku koji do početka primjene obveznoga mirovinskog osiguranja za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje odnosno koji ima 40 godina ili više, a manje od 50 godina života i koji je po svom izboru osiguran na temelju individualne kapitalizirane štednje, nije bio osiguran prema odredbama ovoga Zakona a bio je mlađi od 40 godina na dan primjene obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje, starosna mirovina i prijevremena starosna mirovina određuje se kao osnovna mirovina. (3) Članu obitelji osiguranika osiguranog u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje čija su sredstva s osobnog računa naslijeđena, obiteljska mirovina na koju ima pravo iz obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti određuje se kao osnovna mirovina.

Članak 84. Osnovna mirovina određuje se kao zbroj dijelova mirovine određenih u visini: 1) 0,25% prosječne bruto plaće svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku za svaku godinu mirovinskog staža navršenog nakon početka primjene obveznoga mirovinskog osiguranja za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje, 2) 25% aktualne vrijednosti mirovine za osobne bodove ostvarene nakon početka primjene obveznoga mirovinskog osiguranja za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje.

Članak 85. (1) Osiguraniku mlađem od 50 godina života ili osiguranom kraće od pet godina u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje kod kojeg je nastala invalidnost, određuje se invalidska mirovina za ukupni mirovinski staž prema člancima 74.–82. ovoga Zakona, ako zakonom nije drukčije određeno. (2) Osiguraniku osiguranom u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje starosna mirovina i prijevremena starosna mirovina ostvarena pod povoljnijim uvjetima od uvjeta utvrđenih ovim Zakonom, određuje se kao da je osiguranik bio osiguran samo u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti. (3) Članovima obitelji umrlog osiguranika mlađeg od 50 godina života ili osiguranog u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje kraće od pet godina određuje se obiteljska mirovina za ukupni mirovinski staž umrlog osiguranika, prema člancima 74.–82. ovoga Zakona, ako zakonom nije drukčije određeno. (4) U slučajevima ostvarivanja prava na mirovinu prema stavcima 1., 2. i 3. ovoga članka, nositelj provedbe obveznoga mirovinskog osiguranja za starost na temelju individualne

kapitalizirane štednje nadoknađuje Zavodu kapitaliziranu ukupnu svotu doprinosa koju je osiguranik uplatio u tom osiguranju, ako zakonom nije drukčije određeno.

11. Usklađivanje mirovina

Članak 86. (1) Mirovine se usklađuju od 1. siječnja i od 1. srpnja svake kalendarske godine prema novoj aktualnoj vrijednosti mirovine utvrđene prema članku 81. ovoga Zakona. 12. Zajedničke odredbe o korištenju, gubitku i ponovnom određivanju prava

Članak 87. (1) Mirovine i ostala novčana primanja iz mirovinskog osiguranja utvrđuju se u mjesečnoj svoti i isplaćuju unatrag. (2) U slučaju smrti korisnika mirovine, dospjela mirovina i ostala primanja pripadaju do zadnjeg dana u mjesecu u kojem je korisnik umro. (3) Dospjela primanja iz stavka 1. i 2. ovoga članka, koja nisu isplaćena zbog okolnosti koje je izazvao korisnik primanja, kao što je nedostavljena obavijest o promjeni adrese, nedostavljena potvrda o životu ili neobnovljena punomoć i drugo, mogu se naknadno isplatiti najviše za 12 mjeseci unatrag, računajući od dana podnošenja zahtjeva za isplatu.

Članak 88. (1) Mirovine i druga primanja iz mirovinskog osiguranja isplaćuju se putem banke u Republici Hrvatskoj ili u inozemstvu, odnosno putem pošte na adresu korisnika u Republici Hrvatskoj. (2) Isplata mirovina i drugih primanja iz mirovinskog osiguranja u inozemstvo obavlja se primjenom međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju ili primjenom uzajamnosti, odnosno na temelju rješenja Zavoda o odobravanju isplate u državu s kojom nije sklopljen ugovor ili nema uzajamnosti. (3) Radi uređivanja međusobnih odnosa u vezi s načinom, uvjetima isplate i povratom mirovina i drugih primanja iz stavka 1. ovoga članaka, Zavod zaključuje ugovor s bankama i poštom. (4) Mirovine i druga primanja koja su isplaćena prema stavku 1. i 3. ovoga članka nakon smrti korisnika, pripadaju državnom proračunu Republike Hrvatske, a na zahtjev Zavoda, banka, odnosno pošta ovlaštena je i obvezna vratiti ih. (5) Banka ne može vlastita potraživanja namirivati iz mirovina i drugih primanja iz mirovinskog osiguranja iz stavka 4. ovoga članka. (6) Ako banka ne vrati sredstva isplaćena prema stavku 3. ovoga članka, zato što je njima raspolagala neka druga osoba, banka je obvezna na zahtjev Zavoda dati podatke o osobi koja je raspolagala tim sredstvima. (7) Pošta je odgovorna za nastalu štetu ako je protivno ugovorenim uvjetima isplate mirovina i drugih primanja iz mirovinskog osiguranja, ta primanja isplatila nakon smrti korisnika.

Članak 89. Ako osiguranik, odnosno korisnik mirovine stekne pravo na dvije ili više mirovina prema ovom Zakonu ili nekom drugom zakonu Republike Hrvatske u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti, može koristiti samo jednu mirovinu, prema vlastitom izboru.

Članak 90. (1) Korisnik prijevremene starosne mirovine koji je nakon stjecanja prava na mirovinu navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja, može ostvariti, pravo na starosnu mirovinu,

odnosno prijevremenu starosnu mirovinu, ako su ispunjeni uvjeti godina života iz članka 30., odnosno članka 31. ovoga Zakona. Nova mirovina odredit će se prema članku 74. do 82. ovoga Zakona, prema ukupnom navršenom mirovinskom stažu i ostvarenim vrijednosnim bodovima prije i poslije ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu. (2) Pri određivanju mirovine prema stavku 1. ovoga članka, polazni faktor se određuje prema starosti osiguranika na dan ponovnog ostvarivanja prava, prema članku 78. stavku 2. ovoga Zakona i umanjen za postotak iz članka 78. stavka 2. ovoga Zakona za svaki mjesec za koji je osiguranik primao mirovinu. (3) Korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza osiguranja, osim u slučaju iz članka 16.a ovoga Zakona, isplata mirovine se obustavlja. (4) Iznimno od stavka 3. ovoga članka, korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad iz članka 34. stavak 1. ovoga Zakona, ne obustavlja se isplata te mirovine. (5) Korisniku starosne mirovine može se odrediti nova mirovina, ako je navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja nakon priznanja prava na starosnu mirovinu. Nova mirovina odredit će se prema članku 74. do 82. ovoga Zakona prema ukupno navršenom mirovinskom stažu i ostvarenim vrijednosnim bodovima prije i poslije ostvarivanja prava na starosnu mirovinu. (6) Korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad ako ostvari invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu, nova mirovina odredit će se na temelju mirovinskog staža i ostvarene plaće do dana stjecanja prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, prava na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu.

Članak 91. (1) Korisnik mirovine može ovlastiti opunomoćenika da u njegovo ime prima mirovinu, odnosno naknadu zbog tjelesnog oštećenja. (2) Punomoć iz stavka 1. ovoga članka koja je dostavljena Zavodu vrijedi jednu godinu. (3) Kada je korisnik mirovine stavljen pod skrbništvo, kao osoba potpuno lišena poslovne sposobnosti ili lišena poslovne sposobnosti glede raspolaganja prihodima, Zavod njegovu mirovinu isplaćuje u skladu s odlukom nadležnog centra za socijalnu skrb. (4) Kada je korisnik mirovine smješten u ustanovu za zbrinjavanje starijih i nemoćnih osoba, on može ovlastiti Zavod da njegovu mirovinu isplaćuje na račun odnosne ustanove, u svrhu pokrića troškova smještaja u toj ustanovi.

Članak 92. Korisnik prava, opunomoćenik, centar za socijalnu skrb, odnosno ustanova za zbrinjavanje starijih i nemoćnih osoba iz članka 91. ovoga Zakona dužan je u roku od 15 dana prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava.

Članak 93. (1) Mirovina podliježe postupku ovrhe tako da se za naplatu potraživanja u ime zakonskog uzdržavanja može uzeti najviše jedna polovica, a za ostala potraživanja najviše jedna trećina. (2) Naknada zbog tjelesnog oštećenja ne podliježe postupku ovrhe radi naplate potraživanja.

V. MATIČNA EVIDENCIJA

Članak 94.

(1) Zavod obvezno vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, obveznicima plaćanja doprinosa i korisnicima prava iz mirovinskog osiguranja na način i u skladu s odredbama ovoga Zakona. (2) Podaci o poslovima i osiguranicima iz članka 33. ovoga Zakona evidentiraju se u matičnoj evidenciji na način i u postupku koji utvrđuje Zavod općim aktom. (3) Evidenciju o vremenu koje su osiguranici proveli na određenim poslovima u Ministarstvu obrane, Ministarstvu unutarnjih poslova i Ministarstvu pravosuđa vode ta tijela.

Članak 95. (1) U matičnu evidenciju unose se podaci: 1) o osiguranicima i osobama koje nisu osigurane, a kojima je mirovinski staž utvrđen rješenjem, odnosno kojima je razdoblje provedeno u osiguranju upisano u radnu knjižicu (osiguranici), 2) o osobama koje su ostvarile pravo iz mirovinskog osiguranja (korisnici prava), 3) o obveznicima uplaćivanja doprinosa za mirovinsko osiguranje. (2) Zavod utvrđuje metodološka načela i kodeks šifara za vođenje matične evidencije nakon što pribavi mišljenje Državnog zavoda za statistiku.

Članak 96. (1) Zavod je obvezan utvrditi točnost i potpunost podataka koji se unose u matičnu evidenciju i koji služe za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja. (2) Podaci uneseni u matičnu evidenciju, na način propisan ovim Zakonom, mogu se naknadno mijenjati samo u slučajevima ako se utvrdi da su netočni. (3) Zavod osigurava tajnost podataka unesenih u matičnu evidenciju na način propisan zakonom i općim aktom Zavoda.

Članak 97. (1) Podaci sadržani u matičnoj evidenciji koriste se za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja, provedbu toga osiguranja i za druge potrebe određene zakonom i općim aktom Zavoda. (2) Zavod je dužan osiguraniku, na njegov zahtjev, izdati potvrdu o podacima unesenim u matičnu evidenciju. Potvrda je javna isprava. (3) Osiguranik koji smatra da podaci iz potvrde nisu točni, ima pravo zahtijevati u roku od 15 dana od dana primitka potvrde da Zavod o tome donese rješenje. Zavod je dužan donijeti rješenje u roku od 30 dana od dana primitka zahtjeva.

Članak 98. (1) Obveznici obračunavanja i plaćanja doprinosa dužni su Zavodu dostavljati podatke propisane ovim Zakonom i općim aktom Zavoda na propisanim prijavama. (2) Središnji registar osiguranika, Porezna uprava i druge nadležne institucije dužne su Zavodu dostavljati podatke propisane posebnim propisima. (3) Obveznici obračunavanja i plaćanja doprinosa dužni su omogućiti Zavodu provjeru dostavljenih podataka. (4) Ako poslodavac ili sam obveznik ne dostavi podatke u roku, Zavod će poduzeti mjere prema odredbama ovoga Zakona. (5) Kada Zavod u postupku kontrole utvrdi da obveznik plaćanja doprinosa ne obavlja poslovnu djelatnost za koju je registriran donijet će po službenoj dužnosti rješenje o utvrđivanju te činjenice. (6) U postupku kontrole podataka osiguranika, odnosno u postupku ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja obveznik obračunavanja i plaćanja doprinosa obvezan je na zahtjev Zavoda dostaviti podatke o stažu osiguranja i osnovici na propisanoj prijavi. (7) Za točnost podataka za osiguranike zaposlene kod pravnih i fizičkih osoba, a koji su

dostavljeni i preuzeti od tijela iz stavka 2. ovoga članka odgovaraju obveznici obračunavanja i plaćanja doprinosa iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 99. (1) Svojstvo osiguranika, mirovinski staž, plaće, osnovice osiguranja, naknade plaće i doprinos utvrđuju se na osnovi isprava izdanih u skladu sa zakonom. (2) Svojstvo osiguranika i mirovinski staž, kada podatke o tome nije moguće pribaviti zbog okolnosti uzrokovanih Domovinskim ratom, može se dokazivati i izjavama svjedoka. (3) Vrijeme koje je osiguranik, odnosno osoba provela u sastavu Hrvatske domovinske vojske mobilizirane od 17. travnja 1941. do 15. svibnja 1945., odnosno u zarobljeništvu kao pripadnik Hrvatske domovinske vojske u tom razdoblju, kao i vrijeme provedeno u zarobljeništvu u razdoblju od 16. svibnja 1945. do otpuštanja iz zarobljeništva, može se dokazivati i izjavama svjedoka.

Članak 100. Za vođenje matične evidencije mjesno je nadležna područna ustrojstvena jedinica Zavoda, i to: 1) za osiguranike zaposlene kod poslodavca - prema sjedištu poslodavca, odnosno prema sjedištu njegove podružnice, 2) za osiguranike samostalnih djelatnosti - prema mjestu registracije, odnosno obavljanja djelatnosti, 3) za osiguranike zaposlene u inozemstvu - prema prebivalištu koje je osiguranik imao prije odlaska u inozemstvo, 4) za nezaposlene - prema sjedištu nadležne službe zapošljavanja, 5) za poljoprivrednike - prema prebivalištu osiguranika, 6) za korisnike prava - ustrojstvena jedinica Zavoda u kojem je osiguranik ostvario pravo iz mirovinskog osiguranja, odnosno ustrojstvena jedinica Zavoda koja obavlja isplatu mirovinskog primanja, 7) za članove posade broda u međunarodnoj plovidbi – prema sjedištu poslodavca, odnosno njegove podružnice, a za članove posade broda, čiji je poslodavac strana osoba – prema mjestu prebivališta, 8) za osiguranike u produženom osiguranju - prema prebivalištu osiguranika, 9) za osiguranike članove uprave trgovačkih društava - prema sjedištu trgovačkog društva.

Članak 101. (1) Podatke za vođenje matične evidencije obveznici dostavljaju u sljedećim rokovima: 1) podatke o početku poslovanja, prestanku poslovanja i promjenama u poslovanju obveznika plaćanja doprinosa - u roku od 8 dana od dana početka poslovanja, od dana prestanka poslovanja, odnosno od dana nastale promjene u poslovanju obveznika plaćanja doprinosa, 2) podatke o početku osiguranja, prestanku osiguranja, promjenama tijekom osiguranja, kao i promjene podataka - u roku od 8 dana od dana početka zaposlenja ili osiguranja ili od pravomoćnosti rješenja o svojstvu osiguranika i osnovici osiguranja, od dana prestanka zaposlenja ili osiguranja, odnosno od dana promjena tijekom osiguranja, 3) podatke o invalidima rada s pravom na profesionalnu rehabilitaciju - u roku od 8 dana od dana kada je rješenje o priznanju tog prava, odnosno o prestanku tog prava postalo pravomoćno. (2) Zavod je dužan unijeti podatke u matičnu evidenciju u sljedećim rokovima: 1) podatke iz stavka 1. točke 1. i 2. ovoga članka u roku od 8 dana od dana zaprimanja prijave, 2) podatke iz stavka 1. točke 3. ovoga članka u roku od 60 dana od dana zaprimanja prijave, a najkasnije do kraja tekuće godine za prethodnu godinu.

Članak 102. (1) Podaci dostavljeni na prijavama unose se u matičnu evidenciju na informatičkom mediju radi čuvanja i pohranjivanja. (2) Umjesto izvornih čuvaju se prijave snimljene na informatičkom mediju koji osigurava istovjetnost reprodukcije s izvornom prijavom. (3) Ovjerena preslika prijave iz stavka 2. ovoga članka je javna isprava.

Članak 103. (1) Dokumentacija koja služi za ustanovljavanje i vođenje matične evidencije čuva se najmanje trideset godina, računajući od dana stjecanja prava utvrđenih na osnovi te dokumentacije, ali ne manje od deset godina od dana smrti korisnika prava, odnosno prestanka ili gubitka tih prava. (2) Podaci za osobe o kojima se vode podaci u matičnoj evidenciji, a koje nisu stekle pravo iz mirovinskog osiguranja, čuvaju se najmanje četrdeset godina, računajući od posljednjeg unosa podataka u matičnu evidenciju. (3) Dokumentacijom iz stavka 1. i 2. ovoga članka smatraju se i podaci pohranjeni na informatičkim medijima u Zavodu.

Članak 104. Nakon isteka rokova iz članka 103. ovoga Zakona, stručno povjerenstvo Zavoda odabire i izlučuje registraturnu građu u skladu s propisima o zaštiti arhivske i registraturne građe.

VI. POSTUPAK ZA OSTVARIVANJE PRAVA IZ MIROVINSKOG OSIGURANJA

1. Nadležnost

Članak 105. (1) O pravima na mirovinsko osiguranje i iz mirovinskog osiguranja rješava: 1) u prvom stupnju - ustrojstvena jedinica Zavoda na čijem je području osigurana osoba koja ostvaruje pravo, odnosno od koje se izvodi pravo bila posljednji put osigurana, 2) u drugom stupnju - središnja ustrojstvena jedinica Zavoda. (2) Iznimno od odredbe stavka 1. točke 1. ovoga članka, ako je od prestanka osiguranja do pokretanja postupka za priznanje prava proteklo više od 12 mjeseci, o pravu rješava ustrojstvena jedinica Zavoda na čijem je području prebivalište osobe koja ostvaruje pravo. (3) O pravu na obiteljsku mirovinu nakon smrti korisnika starosne, prijevremene starosne ili invalidske mirovine rješava ustrojstvena jedinica Zavoda na čijem je području bilo prebivalište korisnika mirovine od kojega se izvodi pravo. (4) O pravima iz mirovinskog osiguranja koja se ostvaruju primjenom međunarodnih ugovora rješava: 1) u prvom stupnju - središnja ustrojstvena jedinica Zavoda, 2) u drugom stupnju - posebna ustrojstvena jedinica u središnjoj ustrojstvenoj jedinici Zavoda. (5) Ravnatelj Zavoda može ovlastiti pojedinu područnu ustrojstvenu jedinicu Zavoda da rješava o pravima iz stavka 4. točke 1. ovoga članka.

2. Utvrđivanje prava na osiguranje

Članak 106. (1) Pravo na mirovinsko osiguranje utvrđuje se priznanjem svojstva osiguranika. (2) Svojstvo osiguranika utvrđuje Zavod na osnovi prijave osiguranja koju prema odredbama ovoga Zakona podnosi obveznik plaćanja doprinosa, odnosno osiguranik kada je sam obveznik plaćanja doprinosa.

(3) Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, prijavu na osiguranje prema članku 15. ovoga Zakona podnosi roditelj koji obavlja roditeljske dužnosti. (4) Za osobe koje nemaju svojstvo osiguranika, a osigurane su za određene okolnosti prema odredbama članka 18. do 20. ovoga Zakona pravo na osiguranje utvrđuje se kada nastane osigurani slučaj koji daje pravo iz mirovinskog osiguranja. (5) Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, a po pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prestanka poslovanja obveznika plaćanja doprinosa iz članka 98. stavka 4. ovoga Zakona, Zavod će, po službenoj dužnosti, uspostaviti prijavu o prestanku osiguranja za osiguranika prijavljenog kod toga obveznika plaćanja doprinosa i o tome obavijestiti osiguranika.

Članak 106.a (1) Osobe iz članka 16.a ovoga Zakona stječu svojstvo osiguranika danom uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje. (2) Na temelju svojstva osiguranika iz stavka 1. ovoga članka Zavod utvrđuje staž osiguranja primjenom članka 27.a i 27.b ovoga Zakona. (3) Svojstvo osiguranika i staž osiguranja iz stavka 1. i 2. ovoga članka utvrđuje se na temelju podataka o osnovicama prema kojima su obračunati i uplaćeni doprinosi koje Zavodu dostavlja Središnji registar osiguranika i Porezna uprava.

Članak 107. (1) Osoba za koju obveznik plaćanja doprinosa ne podnese prijavu, odnosno odjavu osiguranja može zahtijevati da Zavod donese rješenje o priznanju, odnosno prestanku svojstva osiguranika. (2) Ako osiguranik iz članka 11., 12., 14. i 15. ovoga Zakona u roku od 30 dana od dana nastanka obveze na osiguranje ne podnese prijavu na osiguranje, Zavod će po službenoj dužnosti donijeti rješenje o priznanju svojstva osiguranika.

Članak 108. Ako Zavod na temelju prijave na osiguranje ne prizna svojstvo osiguranika ili to svojstvo prizna po nekom drugom temelju, donosi o tome rješenje.

Članak 109. Osiguraniku prestaje svojstvo osiguranika prestankom okolnosti na temelju kojih je stekao svojstvo osiguranika, a osiguraniku iz članka 12. i 14. ovoga Zakona i u slučaju stjecanja prava na mirovinu.

3. Utvrđivanje prava iz osiguranja

Članak 110. (1) Prava iz mirovinskog osiguranja ostvaruju se u Zavodu. (2) Postupak za ostvarivanje prava vodi nadležna ustrojstvena jedinica Zavoda na zahtjev osigurane osobe, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. (3) Mirovinski staž, plaća, osnovice osiguranja te druge činjenice koje utječu na stjecanje i utvrđivanje prava, uzimaju se pri ostvarivanju prava na mirovinu na osnovi podataka utvrđenih u matičnoj evidenciji. (4) Za utvrđivanje činjenica iz stavka 3. ovoga članka ne mogu se kao jedino dokazno sredstvo koristiti izjave svjedoka, osim u slučaju iz članka 99. stavka 2. i 3. ovoga Zakona.

Članak 111. (1) Postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja pokreće se na zahtjev osiguranika, odnosno osigurane osobe, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. (2) Za vrijeme zaposlenja ili drugog svojstva koje je temelj osiguranja prema ovome Zakonu,

postupak za ostvarivanje prava na temelju invalidnosti pokreće se i u povodu prijedloga izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite (u daljnjem tekstu: liječnik) i njegovog mišljenja o zdravstvenom stanju i radnoj sposobnosti osiguranika prema propisima o zdravstvenom osiguranju. (3) Odredbe iz stavka 1. i 2. ovoga članka primjenjuju se i u slučaju kada se prava iz mirovinskog osiguranja ponovno određuju zbog nastalih promjena u stanju invalidnosti. (4) Postupak radi kontrolnog pregleda iz članka 113. stavka 2. ovoga Zakona pokreće nadležna ustrojstvena jedinica službe Zavoda po službenoj dužnosti.

Članak 112. (1) Kada liječnik koji je liječio osiguranika smatra da je liječenje i medicinska rehabilitacija završena i da je nastala invalidnost, dužan je prethodno pripremiti cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i zajedno sa svojim nalazom i mišljenjem dostaviti je Zavodu radi vještačenja. (2) Opseg i sadržaj medicinske dokumentacije iz stavka 1. ovoga članka propisuje Vlada Republike Hrvatske.

Članak 113. (1) Kada se pri rješavanju o pravu iz mirovinskog osiguranja utvrđuje invalidnost, tjelesno oštećenje ili opća nesposobnost za rad članova obitelji, nadležna ustrojstvena jedinica službe Zavoda koja rješava o pravu utvrđuje te činjenice na osnovi nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka. (2) Nalazom i mišljenjem koje daju ovlašteni vještaci u slučaju utvrđivanja invalidnosti iz članka 34. stavka 1. ovoga Zakona obvezno se utvrđuje da se kontrolni pregled mora obaviti najkasnije u roku od 4 godine od dana utvrđene invalidnosti. (3) Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, a u slučaju utvrđivanja invalidnosti na temelju medicinske dokumentacije dostavljene od inozemnog nositelja mirovinskog osiguranja koji nije utvrdio i obvezu kontrolnog pregleda korisnika invalidske mirovine, može se odrediti da navedeni korisnik ne podliježe kontrolnom pregledu. (4) Kontrolnom pregledu ne podliježe korisnik prava na temelju invalidnosti nakon navršene 65. godine života. (5) Ako se korisnik prava na temelju invalidnosti ne odazove na kontrolni pregled iz stavka 2. ovoga članka na koji je uredno pozvan, prestaje pravo na temelju invalidnosti s prvim danom sljedećeg mjeseca nakon donošenja rješenja.

Članak 114. Vlada Republike Hrvatske propisuje tko su ovlašteni vještaci iz članka 113. stavka 1. i članka 120. stavka 4. ovoga Zakona, način imenovanja, područje i način njihova rada, kao i sadržaj nalaza i mišljenja koja daju.

Članak 115. (1) Kada se rješava o pravu osiguranika, odnosno osigurane osobe, kao dan nastanka invalidnosti, odnosno tjelesnog oštećenja uzima se dan kada je na temelju pregleda ovlaštenog vještaka dano mišljenje u smislu članka 113. stavka 1. ovoga Zakona. Iznimno, nastanak invalidnosti, odnosno tjelesnog oštećenja, prije obavljenog pregleda može se utvrditi na temelju medicinske dokumentacije iz ranijeg razdoblja. (2) Kada se rješava o pravu člana obitelji osiguranika na temelju opće nesposobnosti za rad, pri utvrđivanju dana nastanka takve nesposobnosti uzima se u obzir dan od kojega pripada pravo na obiteljsku mirovinu.

Članak 116.

(1) Nalaz i mišljenje o invalidnosti, na temelju kojega se stječe pravo prema ovome Zakonu, prije donošenja rješenja o pravu osiguranika, odnosno osigurane osobe obvezno podliježe reviziji. (2) Reviziju obavlja stručno povjerenstvo sastavljeno od istaknutih stručnjaka na području ocjene radne sposobnosti koje imenuje Vlada Republike Hrvatske. (3) Pri obavljanju revizije može se obaviti izravni pregled osiguranika. (4) Ovlašteni vještak čiji nalaz i mišljenje treba mijenjati u povodu revizije, dužan je donijeti novi nalaz i mišljenje, držeći se uputa danih u postupku revizije. (5) Revizija nalaza i mišljenja o invalidnosti mora biti obavljena u roku od 30 dana, od dana davanja nalaza i mišljenja. (6) Vlada Republike Hrvatske općim aktom, kojim uređuje postupak vještačenja u mirovinskom osiguranju prema ovome Zakonu, potanje propisuje i postupak revizije, broj članova, način imenovanja i rada povjerenstva i ostala pitanja u svezi s provedbom revizije.

Članak 117. (1) Konačno rješenje o priznatom pravu na profesionalnu rehabilitaciju izvršava nadležna područna ustrojstvena jedinica službe Zavoda rješenjem o upućivanju na profesionalnu rehabilitaciju. (2) U izreci rješenja iz stavka 1. ovoga članka određuju se poslovi za koje se korisnik prava može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti, trajanje profesionalne rehabilitacije kao i ustanovu u kojoj će se profesionalna rehabilitacija provoditi.

Članak 118. Kada je u postupku za priznanje prava iz mirovinskog osiguranja utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za mirovinu, a pripadajuća svota mirovine ne može se odmah odrediti ili se postupak ne može završiti zbog rješavanja nekoga prethodnog pitanja, Zavod će obvezno, privremenim rješenjem, odrediti isplatu predujma mirovine. Predujam mirovine određuje se prema podacima kojima raspolaže Zavod.

Članak 119. (1) Rješenje o priznanju prava iz mirovinskog osiguranja izvršava se odmah nakon donošenja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. (2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, rješenje kojim je priznato pravo na profesionalnu rehabilitaciju izvršava se upućivanjem na profesionalnu rehabilitaciju kad postane konačno u upravnom postupku. (3) Rješenje o pravima iz mirovinskog osiguranja izvršava Zavod.

4. Zajedničke odredbe

Članak 120. (1) Protiv rješenja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja donesenog u prvom stupnju može se izjaviti žalba središnjoj ustrojstvenoj jedinici službe Zavoda. (2) Protiv rješenja o pravu iz mirovinskog osiguranja primjenom međunarodnog ugovora može se izjaviti žalba posebnoj ustrojstvenoj jedinici središnje ustrojstvene jedinice Zavoda. (3) Žalba ne odgađa izvršenje rješenja, osim u slučajevima u kojima je to ovim Zakonom određeno. (4) Ako se žalbom pobija nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka u prvom stupnju, središnja ustrojstvena jedinica Zavoda dužna je prije donošenja rješenja o žalbi pribaviti mišljenje ovlaštenog vještaka u drugom stupnju.

Članak 121.

(1) Ako se nakon donošenja rješenja protiv kojega nema redovitoga pravnog lijeka u upravnom postupku, sazna za nove činjenice ili se nađe, odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u svezi s već izvedenim ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, može se iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku, obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja. Postupak će se obnoviti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti. (2) Prava utvrđena rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, prema stavku 1. ovoga članka, pripadaju od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za obnovu postupka, odnosno od prvoga dana idućega mjeseca nakon donošenja rješenja u obnovljenom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti.

Članak 122. (1) Pravomoćno rješenje može se izmijeniti novim rješenjem ako je prvim rješenjem povrijeđen zakon ili opći akt Zavoda na štetu osiguranika, odnosno osigurane osobe. (2) Novo rješenje donijet će se i onda kada se sazna za nove činjenice koje utječu na pravo osiguranika, odnosno osigurane osobe, a koje su nastale nakon donošenja rješenja o pravu. (3) Osiguraniku, odnosno osiguranoj osobi pripada pravo na temelju rješenja donesenog prema odredbama stavka 1. i 2. ovoga članka od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva, a ako je postupak pokrenut po službenoj dužnosti - od prvoga dana idućega mjeseca nakon donošenja novog rješenja. (4) Kada je mirovina određena prema članku 32. stavku 4. ili prema članku 54. stavku 7. ovoga Zakona, novo rješenje donijet će se po službenoj dužnosti kada se u cijelosti uplate dospjeli doprinosi s pripadajućim kamatama, na način da će se mirovina odrediti i na temelju staža osiguranja za koji su u cijelosti uplaćeni dospjeli doprinosi. (5) Mirovina određena prema stavku 4. ovoga članka pripada osiguraniku od prvog dana idućega mjeseca od mjeseca u kojem su u cijelosti uplaćeni dospjeli doprinosi s pripadajućim kamatama.

Članak 123. (1) Rješenje, kojim se rješava o svojstvu osiguranika i mirovinskom stažu, podliježe reviziji. (2) Reviziju obavlja središnja ustrojstvena jedinica Zavoda. (3) Revizija rješenja iz stavka 1. ovoga članka odgađa njihovo izvršenje.

Članak 124. (1) Ako je protiv rješenja u prvom stupnju izjavljena žalba, o reviziji i žalbi rješava se istim rješenjem. (2) Ako se revizija rješenja, protiv kojega nije izjavljena žalba, ne obavi u roku od tri mjeseca od dana proteka roka za žalbu, smatra se da je revizija obavljena i da je na rješenje dana suglasnost.

Članak 125. (1) U reviziji se može na rješenje dati suglasnost, izmijeniti ga ili poništiti. (2) Nadležna područna ustrojstvena jedinica Zavoda, čije je rješenje u reviziji poništeno, donosi novo rješenje, držeći se pravnog shvaćanja i primjedbi iznesenih u rješenju kojim je to rješenje poništeno. (3) Novo rješenje iz stavka 2. ovoga članka podliježe reviziji u kojoj se ispituje je li ono u skladu s razlozima zbog kojih je prijašnje rješenje poništeno. (4) Rješenje kojim je u reviziji izmijenjeno rješenje nadležne ustrojstvene jedinice Zavoda, ima svojstvo upravnog akta protiv kojega se može voditi upravni spor. (5) Upravni spor ne može se voditi protiv rješenja donesenog u reviziji, odnosno u povodu

žalbe, ako je s tim rješenjem rješenje prvog stupnja poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak.

Članak 126. (1) Pravomoćno rješenje Zavoda može se poništiti, oglasiti ništavim ili ukinuti po pravu nadzora u slučajevima i uz uvjete propisane Zakonom o općem upravnom postupku. (2) Za poništenje, oglašavanje ništavim ili ukidanje po pravu nadzora nadležna je središnja ustrojstvena jedinica Zavoda, odnosno nadležno tijelo upravnog vijeća Zavoda. (3) Rješenje doneseno u drugome stupnju u povodu žalbe, odnosno rješenje doneseno pri obavljanju prava nadzora prema stavku 1. ovoga članka konačno je u upravnom postupku i protiv njega se može pokrenuti upravni spor, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Članak 126.a Zahtjevi i ostali podnesci, rješenja, potvrde i druge isprave u postupku ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja, kao i tužbe te sudske odluke u postupku u upravnim sporovima oslobođeni su od plaćanja upravnih i sudskih pristojbi.

VII. USTROJSTVO ZAVODA

Članak 127. (1) Zavod je javna ustanova, na koju se primjenjuju propisi o ustanovama, ako ovim Zakonom nije drukčije uređeno. (2) Zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja. (3) Zavod ima svojstvo pravne osobe s pravima, obvezama te odgovornošću utvrđenom ovim Zakonom i Statutom. (4) Sjedište Zavoda je u Zagrebu. (5) Zavod ima jedan žiro-račun.

Članak 128. (1) Statut Zavoda donosi upravno vijeće, a potvrđuje ga Vlada Republike Hrvatske. (2) Statutom Zavoda uređuje se naročito: - ustrojstvo, - prava, obveze i odgovornosti tijela upravljanja, - obavljanje stručno - administrativnih, pravnih i njima sličnih poslova, - i druga pitanja propisana zakonom značajna za rad Zavoda. (3) Statut i drugi opći akti Zavoda kojima se uređuju prava i obveze osiguranika i korisnika prava objavljuju se u "Narodnim novinama".

Članak 129. (1) Rad Zavoda je javan. (2) Zavod o svom radu obvezno najmanje jedanput godišnje izvješćuje Hrvatski državni sabor, osiguranike i korisnike prava iz mirovinskog osiguranja.

Članak 130. Zavod obavlja sljedeće poslove: 1) obavlja poslove u svezi s ostvarivanjem prava osiguranih osoba iz mirovinskog osiguranja, 2) osigurava provedbu međunarodnih ugovora o mirovinskom osiguranju, 3) osigurava zakonitost ostvarivanja prava osiguranih osoba te im pruža stručnu pomoć pri ostvarivanju prava, 4) provodi politiku razvitka i unapređivanja mirovinskog osiguranja, 5) obavlja i druge poslove u svezi s provedbom i ostvarivanjem prava iz mirovinskog osiguranja.

Članak 131. (1) Zavodom upravlja upravno vijeće u skladu s odredbama ovoga Zakona, Statuta i drugih općih akata Zavoda. (2) Upravno vijeće ima 13 članova koje imenuje Vlada Republike Hrvatske i to: 1) četiri člana na prijedlog ministra nadležnog za mirovinsko osiguranje, 2) tri člana na prijedlog udruga osiguranika, 3) tri člana na prijedlog udruga umirovljenika, 4) tri člana na prijedlog udruga poslodavaca. (3) Predsjednika upravnog vijeća biraju članovi upravnog vijeća. (4) Mandat članova upravnog vijeća traje četiri godine. (5) Djelokrug rada, ovlaštenja i odgovornost upravnog vijeća utvrđuje se Statutom Zavoda.

Članak 132. (1) Zavod ima ravnatelja. (2) Ravnatelj Zavoda ima jednog ili više pomoćnika. (3) Ravnatelja i pomoćnike ravnatelja Zavoda imenuje Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra nadležnog za rad. (4) Djelokrug rada, ovlaštenja i odgovornost ravnatelja i pomoćnika ravnatelja Zavoda utvrđuju se Statutom.

Članak 133. (1) Zavod može imati nadzorna, stručna i savjetodavna tijela. (2) Sastav, osnivanje i poslovi tijela iz stavka 1. ovoga članka utvrđuju se Statutom.

Članak 134. (1) Radi obavljanja stručnih, administrativnih, pravnih, ekonomskih i drugih poslova Zavod ima jedinstvenu stručnu službu. (2) Stručna služba Zavoda ustrojava se na način koji osigurava nesmetano, racionalno i uspješno obavljanje djelatnosti Zavoda, kao i ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja na način dostupan svim osiguranim osobama u Zavodu. (3) Zavod općim aktom utvrđuje radna mjesta (položaje) koji se popunjavaju putem natječaja, vrijeme na koje se imenuje radnik na položaj, način oglašavanja, razloge za razrješenje prije isteka vremena imenovanja na položaj i druga pitanja u vezi s obavljanjem poslova na tim položajima.

Članak 135. (1) Nadzor nad zakonitošću rada i općih akata Zavoda obavlja ministarstvo nadležno za mirovinsko osiguranje u skladu s posebnim zakonom (2) Zavod je obvezan najmanje jedanput godišnje podnijeti izvješće o svojemu radu ministarstvu iz stavka 1. ovoga članka.

VIII. FINANCIRANJE

1. Tekuće financiranje

Članak 136. Prihodi mirovinskog osiguranja jesu: 1) doprinosi osiguranika, 2) doprinosi poslodavaca, 3) doprinosi drugih obveznika plaćanja doprinosa utvrđenih zakonom, 4) doprinosi za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti,

5) doprinosi poslodavaca za staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem, 6) prihodi iz državnog proračuna za pokriće izdataka za prava ostvarena pod povoljnijim uvjetima, 7) prihodi iz državnog proračuna za pokriće manjka prihoda obveznoga mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti, nastalog zbog uvođenja obveznoga mirovinskog osiguranja za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje, 8) prihodi od dividendi, kamata, i drugo.

Članak 137. Izdaci mirovinskog osiguranja su: 1) mirovine, novčane naknade i druga novčana primanja na temelju stečenih prava, 2) troškovi profesionalne rehabilitacije, 3) troškovi vezani uz ocjenjivanje invalidnosti i preostale radne sposobnosti, 4) troškovi u svezi s isplatom mirovina i drugih mirovinskih primanja, 5) troškovi provedbe osiguranja i troškovi tijela upravljanja Zavodom, 6) drugi troškovi.

Članak 138. Izdaci mirovinskog osiguranja u jednoj kalendarskoj godini pokrivaju se prihodima u istoj kalendarskoj godini.

Članak 139. (1) Zavod podnosi Hrvatskom državnom saboru izvješće o godišnjem poslovanju do 30. lipnja za prethodnu godinu. (2) Godišnje izvješće obvezno sadrži podatke o: 1) osiguranim osobama i korisnicima prava, 2) prihodima i izdacima, 3) sredstvima pričuve.

2. Doprinosi

Članak 140. (1) Doprinosi za mirovinsko osiguranje, obveznici doprinosa, obveznici obračunavanja i plaćanja doprinosa, osnovice i stope za obračun, način obračuna i rokovi plaćanja, te druga pitanja u vezi s plaćanjem doprinosa za mirovinsko osiguranje uređuju se zakonom. (2) Stopa doprinosa za mirovinsko osiguranje utvrđuje se tako da se očekivanim prihodima od doprinosa i drugim prihodima pokriju očekivani izdaci.

Članak 141.

Brisan.

Članak 142.

Brisan.

Članak 143.

Brisan.

Članak 144.

Brisan.

Članak 145.

Brisan.

Članak 146.

(1) Radi utvrđivanja točnosti podataka i činjenica o kojima ovisi pravo iz mirovinskog osiguranja osiguranika, Zavod ima pravo provjere poslovnih knjiga, financijske dokumentacije i drugih evidencija obveznika plaćanja doprinosa. (2) Ako Zavod u postupku iz stavka 1. ovoga članka utvrdi nepravilnosti, o tome sastavlja zapisnik koji dostavlja Poreznoj upravi. (3) Postupak i način kontrole iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje Zavod općim aktom.

Članak 147.

Brisan.

Članak 148.

Brisan.

Članak 149.

Brisan.

Članak 150.

Brisan.

Članak 151.

Brisan.

3. Prihodi iz državnog proračuna

Članak 152. (1) Republika Hrvatska osigurava sredstva u državnom proračunu za pokrivanje dijela obveza mirovinskog osiguranja koje nastaju priznavanjem i određivanjem mirovine pod povoljnijim uvjetima, i to za: 1) mirovinu ili dio mirovine hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 30. svibnja 1990. do 30. lipnja 1996. i za obiteljsku mirovinu ili dio obiteljske mirovine ostvarene nakon smrti tih hrvatskih branitelja, 2) mirovinu ili dio mirovine pripadnika Hrvatske domovinske vojske mobilizirane od 17. travnja 1941. do 15. svibnja 1945. i za obiteljsku mirovinu ili dio obiteljske mirovine ostvarene nakon smrti tih pripadnika, 3) mirovinu ili dio mirovine sudionika narodnooslobodilačkog rata od 6. travnja 1941. do 15. svibnja 1945. i za obiteljsku mirovinu ili dio obiteljske mirovine ostvarene nakon smrti tih sudionika, 4) mirovinu ili dio mirovine bivših političkih zatvorenika i za obiteljsku mirovinu ili dio

obiteljske mirovine ostvarene nakon smrti tih osiguranika, 5) mirovinu ili dio mirovine članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i za obiteljsku mirovinu ili dio obiteljske mirovine ostvarene nakon smrti tih osiguranika, 6) mirovinu ili dio mirovine zastupnika u Hrvatskom državnom saboru i za obiteljsku mirovinu ili dio obiteljske mirovine ostvarene nakon smrti tih osiguranika, 7) mirovinu ili dio mirovine djelatnika unutarnjih poslova i pravosuđa i za obiteljsku ili dio obiteljske mirovine ostvarene nakon smrti tih djelatnika, 8) mirovinu koju su ostvarili pripadnici bivše JNA i za obiteljsku mirovinu ostvarenu nakon smrti tih pripadnika, 9) mirovinu ili dio mirovine ostvarene na temelju razdoblja osiguranja iz članka 186. ovoga Zakona, 10) druge slučajeve određene zakonom. (2) Republika Hrvatska osigurava sredstva u državnom proračunu i za obveze iz članka 12., članka 15. i članka 25. stavka 6. ovoga Zakona. (3) Sredstva za obveze iz stavka 1. i 2. ovoga članka osiguravaju se i isplaćuju Zavodu mjesečno, najkasnije do prvog u mjesecu za prethodni mjesec. (4) Ministar nadležan za mirovinsko osiguranje, uz suglasnost ministra financija, pravilnikom uređuje postupak i način utvrđivanja obveza iz stavka 1. i 2. ovoga članka.

Članak 153. Nedostatak prihoda obveznoga mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti, uvjetovan uvođenjem obveznoga mirovinskog osiguranja za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje, osigurat će se u državnom proračunu i iz imovine Zavoda.

4. Financijsko poslovanje

Članak 154. (1) Zavod ima poslovni fond i fond pričuve. (2) Sredstva fonda pričuve iznose najmanje 1/12 planiranih izdataka tekuće godine. (3) Višak prihoda prema godišnjem financijskom izvješću raspoređuje se u poslovni fond i fond pričuve. Gubitak se pokriva iz fonda pričuve, a ako ta sredstva nisu dovoljna, pokrivaju se iz državnog proračuna. (4) Tijekom godine sredstva poslovnog fonda i fonda pričuve koriste se za tekuće poslovanje ili se ulažu radi prikupljanja dodatnih prihoda.

Članak 155. (1) Ako Zavodu, nakon korištenja sredstava pričuve, nedostaju likvidna sredstva za izvršenje obveza, Republika Hrvatska iz državnog proračuna osigurava Zavodu sredstva radi postizanja likvidnosti u svoti koja nedostaje. (2) Sredstva primljena za pomoć radi postizanja likvidnosti vraćaju se najkasnije nakon roka za predaju godišnjega financijskog izvješća za prethodnu godinu. Na ova sredstva ne plaćaju se kamate.

IX. IMOVINA ZAVODA

Članak 156. Imovinu Zavoda čine stvari, prava, dionice ili udjeli, novac i ostala sredstva na kojima su republički fondovi mirovinskog i invalidskog osiguranja i njihovi pravni prednici imali pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva.

Članak 157.

Zavod ima pravo u pravnom prometu sklapati ugovore i obavljati druge pravne poslove u skladu sa zakonom i općim aktom Zavoda.

Članak 158. Zavod u pravnom prometu ima neograničenu pravnu i poslovnu sposobnost, te može u pravnom prometu stjecati prava i preuzimati obveze. Za obveze preuzete u pravnom prometu Zavod odgovara cjelokupnom svojom imovinom.

Članak 159. (1) Radi povećanja imovine Zavod ima pravo osnivati trgovačka društva, investicijske fondove, bankarsko-financijske organizacije i ustanove, odnosno društva za profesionalnu rehabilitaciju. (2) Novčana sredstva (dobit), ostvarena poslovanjem pravnih osoba iz stavka 1. ovoga članka, koriste se za smanjenje obveza uplatitelja doprinosa i drugih davanja ili za povećanje primanja korisnika iz mirovinskog osiguranja.

X. NAKNADA ŠTETE I STJECANJE BEZ PRAVNE OSNOVE

Članak 160. (1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. (2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: 1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti, 2) troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava. (3) Zahtjevom za naknadu štete može se obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). (4) Kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u jednoj ukupnoj svoti (kapitalizirana šteta). Ta se svota izračunava prema visini priznate mirovine i prema Tablicama aktuarske matematike koje utvrđuje Zavod. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnoj svoti i neposredno od društva za osiguranje. (5) Visina naknade štete prema odredbama stavka 2. točke 1. ovoga članka određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.

Članak 161. (1) Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe. (2) Ako je štetu iz stavka 1. ovoga članka uzrokovao radnik na radu ili u svezi s radom, odgovaraju poslodavac i radnik solidarno. (3) Za štetu iz stavka 1. ovoga članka odgovara poslodavac, ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

Članak 162. Zavod ima pravo na naknadu štete od poslodavca, ako je šteta nastala zbog neizvršenja njegove zakonske ili ugovorne obveze u svezi s profesionalnom rehabilitacijom invalida.

Članak 163.

(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 160. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. (2) Ako je šteta nastala uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila. (3) Ako je šteta nastala uporabom nepoznatoga motornog vozila, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje. (4) Ako je šteta nanesena vozilom inozemne registracije na teritoriju Republike Hrvatske, koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete od Hrvatskog ureda za osiguranje. (5) Ako je šteta nanesena uporabom neosiguranog vozila inozemne registracije, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje. (6) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete i kada je šteta nastala u inozemstvu, u skladu s odredbama zakona i međunarodnih ugovora. (7) U slučajevima iz stavka 1. do 5. ovoga članka u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete primjenjuju se odredbe ovoga Zakona.

Članak 164. (1) Osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu. (2) Obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji: 1) kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovom Zakonu, 2) kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće. (3) Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava prema ovome članku i članku 165. ovoga Zakona.

Članak 165. (1) Nepripadno isplaćeno novčano davanje dužan je Zavodu vratiti poslodavac ako je osiguranik ostvario neko pravo iz mirovinskog osiguranja, a poslodavac nije dao ili je dao neistinite ili netočne podatke o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili gubitak prava. (2) Obveza iz stavka 1. ovoga članka postoji i za osiguranika koji je obvezan sam podnositi prijave ili davati podatke za svoje osiguranje.

Članak 166. (1) Potraživanja naknade štete, prema odredbama ovoga Zakona, zastaruju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. (2) Rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz ovoga Zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu. (3) Na svotu potraživanja, na ime naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućega dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu.

Članak 167. Pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona.

XI. KAZNE

Članak 168.

(1) Poslodavac će se kazniti za prekršaj novčanom kaznom u svoti od 5.000,00 do 50.000,00 kuna: 1) ako ne prijavi početak ili prestanak poslovanja ili promjene u poslovanju ili to učini nakon proteka propisanog roka (članak 101. stavak 1. točka 1.), 2) ako sprječava očevid ili pregled poslovnih knjiga i evidencija koje se odnose na podatke u vezi s mirovinskim osiguranjem (članak 146.), 3) ako ne prijavi ili odjavi osiguranje ili promjenu tijekom osiguranja ili to učini nakon proteka propisanog roka (članak 101. stavak 1. točka 2.), 4) ako unese netočne podatke u dokumentaciju dostavljenu za unos u matičnu evidenciju, 5) ako ne omogući profesionalnu rehabilitaciju invalidu rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju. (2) Za postupke iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se za prekršaj i odgovorna osoba novčanom kaznom u svoti od 1.000,00 do 10.000,00 kuna.

Članak 169.

Brisan

Članak 170. (1) Osiguranik koji je sam obveznik plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u svoti od 1.000,00 do 10.000,00 kuna: 1) ako ne prijavi početak ili prestanak obavljanja djelatnosti, odnosno promjene u tijeku obavljanja djelatnosti ili to učini nakon isteka propisanog roka (članak 101. stavak 1. točka 1.), 2) ako ne prijavi ili odjavi osiguranje, odnosno promjene tijekom osiguranja ili to učini nakon proteka propisanog roka (članak 101. stavak 1. točka 2.),

Članak 171. brisan.

XII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 172. (1) Korisnicima prava na starosnu mirovinu, prijevremenu starosnu mirovinu, invalidsku mirovinu, obiteljsku mirovinu, minimalnu mirovinu, zaštitni dodatak uz mirovinu, doplatak za pomoć i njegu kao i na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja, koji su ta prava ostvarili prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji su važili do početka primjene ovoga Zakona, osiguravaju se ta prava i nakon toga dana u istom opsegu i usklađuju se prema članku 86. ovoga Zakona. (2) Radi primjene članka 86. ovoga Zakona mirovine i ostala mirovinska primanja iz stavka 1. ovoga članka iskazat će se u osobnim bodovima, tako da se svota mirovine i drugog primanja koje pripada 1. siječnja 1999. podijeli s aktualnom vrijednošću mirovine određene 1. siječnja 1999., a obiteljska mirovina podijeli i s mirovinskim faktorom iz članka 80. stavka 1. točke 7. ovoga Zakona.

Članak 172.a (1) Korisnicima mirovine pripadnicima bivše JNA, sudionicima narodnooslobodilačkog rata od 6. travnja 1941. do 15. svibnja 1945., pripadnicima Hrvatske domovinske vojske mobilizirane od 17. travnja 1941. do 15. svibnja 1945. i korisnicima obiteljske mirovine članova njihovih obitelji kojima je mirovina određena prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998. i za koje se sredstva osiguravaju u državnom proračunu, svota mirovine koja je pripadala na dan 30. rujna 2001. smanjuje se ovisno o visini, i to: 1) za 8% razlika od 2.500,01 do 3.000,00 kuna,

2) za 12% razlika od 3.000,01 do 4.000,00 kuna, 3) za 16% razlika od 4.000,01 do 5.000,00 kuna i 4) za 20% iznos od 5.000,00 kuna i nadalje. (2) Svota mirovine smanjena prema stavku 1. ovoga članka ne može iznositi manje od svote mirovine određene prema općim propisima o mirovinskom osiguranju. (3) Svota mirovine određena prema stavku 1. ovoga članka pripada korisniku od 1. siječnja 2002. (4) Redoviti članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dobivaju posebni dodatak mirovini.

Članak 173. Djetetu bez oba roditelja, koji su umrli prije početka primjene ovoga Zakona, koje je ostvarilo pravo na obiteljsku mirovinu iza smrti jednog roditelja, na njegov zahtjev odredit će se nova svota mirovine primjenom odredbe članka 79. stavka 8. i članka 80. stavka 1. točke 7. ovoga Zakona. Nova svota obiteljske mirovine pripada od prvog dana idućeg mjeseca nakon dana podnošenja zahtjeva.

Članak 174. (1) Korisnicima prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti, koji su ta prava ostvarili prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998., prevode se ta prava od 1. siječnja 1999. po službenoj dužnosti na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad prema odredbama ovoga Zakona. (2) Radi određivanja mirovine iz stavka 1. ovoga članka uzimaju se mirovinski staž navršen do 31. prosinca 1998. i plaće, osnovice osiguranja i naknade plaće ostvarene do 31. prosinca 1998., a pridodani staž se računa od 1. siječnja 1999. (3) Iznimno od odredbe članka 80. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona, invalidska mirovina korisniku iz stavka 1. ovoga članka određuje se: 1) prijašnjem korisniku koji nije zaposlen - primjenom mirovinskog faktora 0,6667, 2) prijašnjem korisniku prava na raspoređivanje, odnosno zaposlenje na drugom poslu za vrijeme zaposlenja - primjenom mirovinskog faktora 0,1667, 3) prijašnjem korisniku prava na rad sa skraćenim radnim vremenom za vrijeme zaposlenja - primjenom mirovinskog faktora 0,5, 4) prijašnjem korisniku prava na rad sa skraćenim radnim vremenom na drugom odgovarajućem poslu za vrijeme zaposlenja - primjenom mirovinskog faktora 0,5. (4) Za invalide rada koji se 1. siječnja 1999. nalaze na prekvalifikaciji ili dokvalifikaciji, primijenit će se odredbe ovoga Zakona koje se odnose na profesionalnu rehabilitaciju.

Članak 175. Iznimno od odredaba članka 81. ovoga Zakona aktualnu vrijednost mirovine za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 1999. utvrdit će Vlada Republike Hrvatske najkasnije do 31. ožujka 1999. prema dostignutoj razini mirovina ostvarenih do 31. prosinca 1998.

Članak 176. (1) Djeca ometena u psihičkom ili fizičkom razvoju koja su ostvarila pravo na osposobljavanje za rad i pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti nakon osposobljavanja za rad, prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji su važili do 31. prosinca 1998., nastavit će koristiti ta prava najkasnije do 31. prosinca 1999. (2) Troškove smještaja djece ometene u psihičkom ili fizičkom razvoju u ustanovama internatskog tipa za vrijeme osnovnog i srednjeg školovanja, koje su snosili fondovi mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika i samostalnih privrednika, prema propisima o

mirovinskom i invalidskom osiguranju koji su važili do 31. prosinca 1998. snosit će Zavod najkasnije do 31. prosinca 1999.

Članak 177. (1) Korisnicima prijevremene starosne mirovine koji su pravo na tu mirovinu ostvarili prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998., mirovina će se ponovno, po službenoj dužnosti, odrediti bez umanjenja zbog prijevremenog ostvarivanja mirovine kada navrše 60 godina života (muškarac), odnosno 55 godina života (žena). (2) Mirovina iz stavka 1. ovoga članka određuje se na način da se umanjena svota mirovine pomnoži s faktorom ovisno o godinama prijevremenog ostvarivanja mirovine i to: 1) za 1 godinu s faktorom 1,0135, 2) za 2 godine s faktorom 1,0273, 3) za 3 godine s faktorom 1,0416, 4) za 4 godine s faktorom 1,0562, 5) za 5 godina s faktorom 1,0712.

Članak 178. Iznimno od odredbe članka 30. ovoga Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši: 1) u 1999. godini - 60 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 55 godina i 6 mjeseci života (žena) i 19 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža, 2) u 2000. godini - 61 godinu života (muškarac), odnosno 56 godina života (žena) i 19 godina mirovinskog staža, 3) u 2001. godini - 61 godinu i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 56 godina i 6 mjeseci života (žena) i 18 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža, 4) u 2002. godini - 62 godine života (muškarac), odnosno 57 godina života (žena) i 18 godina mirovinskog staža, 5) u 2003. godini - 62 godine i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 57 godina i 6 mjeseci života (žena) i 17 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža, 6) u 2004. godini - 63 godine života (muškarac), odnosno 58 godina života (žena) i 17 godina mirovinskog staža, 7) u 2005. godini - 63 godine i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 58 godina i 6 mjeseci života (žena) i 16 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža, 8) u 2006. godini - 64 godine života (muškarac), odnosno 59 godina života (žena) i 16 godina mirovinskog staža, 9) u 2007. godini - 64 godine i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 59 godina i 6 mjeseci života (žena) i 15 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža.

Članak 179. Iznimno od odredbe članka 30. ovoga Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši 40 godina mirovinskog staža (muškarac), odnosno 35 godina mirovinskog staža (žena) i kada navrši: 1) u 1999. godini - 55 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 50 godina i 6 mjeseci života (žena), 2) u 2000. godini - 56 godina života (muškarac), odnosno 51 godinu života (žena), 3) u 2001. godini - 56 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 51 godinu i 6 mjeseci života (žena), 4) u 2002. godini - 57 godina života (muškarac), odnosno 52 godine života (žena), 5) u 2003. godini - 57 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 52 godine i 6 mjeseci života (žena), 6) u 2004. godini - 58 godina života (muškarac), odnosno 53 godine života (žena),

7) u 2005. godini - 58 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 53 godine i 6 mjeseci života (žena), 8) u 2006. godini - 59 godina života (muškarac), odnosno 54 godine života (žena), 9) u 2007. godini - 59 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 54 godine i 6 mjeseci života (žena).

Članak 180. Osiguraniku - ženi koja ima manje od 40 godina mirovinskog staža pri određivanju visine starosne i prijevremene starosne mirovine dodaje se staž osiguranja u trajanju do najviše 5 godina, s tim da ukupni ostvareni i dodani mirovinski staž može iznositi najviše 40 godina i to: 1) u 1999. godini - 5 godina staža osiguranja, 2) u 2000. godini - 4 godine staža osiguranja, 3) u 2001. godini - 3 godine staža osiguranja, 4) u 2002. godini - 2 godine staža osiguranja, 5) u 2003. godini - 1 godina staža osiguranja.

Članak 181. (1) Iznimno od odredbe članka 30. ovoga Zakona, osiguranicima kojima se do 31. prosinca 1998. staž osiguranja računao s povećanim trajanjem, dobna granica propisana za stjecanje starosne mirovine snižava se ovisno o stupnju povećanja staža i to: 1) po jednu godinu za svakih 6 godina staža osiguranja koji se za efektivno navršenih 12 mjeseci računa kao 14 mjeseci staža osiguranja, 2) po jednu godinu za svakih 5 godina staža osiguranja koji se za efektivno navršenih 12 mjeseci računa kao 15 mjeseci staža osiguranja, 3) po jednu godinu za svake 4 godine staža osiguranja koji se za efektivno navršenih 12 mjeseci računa kao 16 mjeseci staža osiguranja, 4) po jednu godinu za svake 3 godine staža osiguranja koji se za efektivno navršenih 12 mjeseci računa kao 18 mjeseci staža osiguranja.

Članak 182. Iznimno od odredbe članka 31. ovoga Zakona, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši 35 godina mirovinskog staža (muškarac), odnosno 30 godina mirovinskog staža (žena) i kada navrši: 1) u 1999. godini - 55 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 50 godina i 6 mjeseci života (žena), 2) u 2000. godini - 56 godina života (muškarac), odnosno 51 godinu života (žena), 3) u 2001. godini - 56 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 51 godinu i 6 mjeseci života (žena), 4) u 2002. godini - 57 godina života (muškarac), odnosno 52 godine života (žena), 5) u 2003. godini - 57 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 52 godine i 6 mjeseci života (žena), 6) u 2004. godini - 58 godina života (muškarac), odnosno 53 godine života (žena), 7) u 2005. godini - 58 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 53 godine i 6 mjeseci života (žena), 8) u 2006. godini - 59 godina života (muškarac), odnosno 54 godine života (žena), 9) u 2007. godini - 59 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 54 godine i 6 mjeseci života (žena).

Članak 183.

Polazni faktor za određivanje prijevremene starosne mirovine prema članku 182. ovoga Zakona, utvrđuje se tako da se polazni faktor iz članka 78. stavak 2. ovoga Zakona za svaki kalendarski mjesec umanjuje za 0,34% osiguraniku prije navršene dobi iz članka 178. ovoga Zakona.

Članak 184. (1) Na temelju vrijednosnih bodova utvrđenih za pojedinu kalendarsku godinu prema članku 75. do 77. ovoga Zakona, računaju se najpovoljniji prosječni vrijednosni bodovi koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih: 1) u 1999. godini 10 godina, 2) u 2000. godini 13 godina, 3) u 2001. godini 16 godina, 4) u 2002. godini 19 godina, 5) u 2003. godini 22 godine, 6) u 2004. godini 25 godina, 7) u 2005. godini 28 godina, 8) u 2006. godini 31 godinu, 9) u 2007. godini 34 godine, 10) u 2008. godini 37 godina, 11) u 2009. godini 40 godina. (2) Najpovoljniji prosječni vrijednosni bodovi računaju se tako da se zbroj vrijednosnih bodova iz stavka 1. ovoga članka podijeli s razdobljem za koje su obračunati. (3) Ukupni vrijednosni bodovi utvrđuju se tako da se ukupni mirovinski staž pomnoži s najpovoljnijim prosječnim vrijednosnim bodovima iz stavka 2. ovoga članka.

Članak 185. (1) Osobe koje nakon 31. prosinca 1998. nemaju svojstvo osiguranika prema ovome Zakonu, ali su svojstvo osiguranika imale prema prijašnjim propisima, mogu ostvariti prava iz mirovinskog osiguranja pod uvjetima utvrđenim ovim Zakonom. (2) Kao osobe koje su imale svojstvo osiguranika, prema odredbi stavka 1. ovoga članka, smatraju se i osobe koje su bile osigurane kod inozemnog nositelja socijalnog osiguranja u zemlji s kojom je sklopljen međudržavni ugovor o socijalnom osiguranju. (3) Pravo na obiteljsku mirovinu, pod uvjetima utvrđenim ovim Zakonom, mogu ostvariti članovi obitelji osobe iz stavka 1. i 2. ovoga članka, kao i članovi obitelji korisnika mirovine ostvarene prema prijašnjim propisima, ako ispunjavaju uvjete propisane ovim Zakonom za članove obitelji.

Članak 186. (1) Staž osiguranja navršen do 8. listopada 1991. prema Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Narodne novine", br. 53/91.) računat će se hrvatskom državljaninu u mirovinski staž radi ostvarivanja prava prema ovome Zakonu. (2) Odredba stavka 1. ovoga članka se ne primjenjuje ako je osoba na temelju navedenog razdoblja osiguranja ostvarila pravo na mirovinu izvan hrvatskoga mirovinskog osiguranja.

Članak 187. (1) Danom početka primjene ovoga Zakona, Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja samostalnih privrednika Hrvatske i Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja individualnih poljoprivrednika Hrvatske prestaju s radom. (2) Do dana početka primjene ovoga Zakona upravni odbori republičkih fondova iz stavka 1. ovoga članka sastavit će zaključne obračune republičkih fondova.

(3) Danom početka primjene ovoga Zakona započinje s radom Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje koji preuzima sredstva, prava i obveze tih fondova i radnike Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske. (4) U roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona Vlada Republike Hrvatske sukladno odredbama ovoga Zakona imenovat će Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koji su dužni i ovlašteni pod nadzorom Vlade Republike Hrvatske obaviti pripreme za početak rada Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te podnijeti prijavu za upis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u sudski registar. Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ovlašteno je obavljati poslove u svezi s početkom rada Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ako je imenovano najmanje devet njegovih članova, koji donose odluke većinom glasova. Stručne i administrativne poslove za potrebe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje obavljat će direktor Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske i radnici tog Republičkog fonda. (5) U roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje donijet će Statut Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i dostaviti ga na potvrdu Hrvatskom državnom saboru. (6) Do dana početka primjene ovoga Zakona Vlada Republike Hrvatske, ministar nadležan za mirovinsko osiguranje i Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje donijet će provedbene propise za provođenje ovoga Zakona.

Članak 188. (1) Poljoprivrednici uključeni u mirovinsko i invalidsko osiguranje na osnovi Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju individualnih poljoprivrednika ("Narodne novine", br. 26/83., 57/83., 47/86., 40/90. i 96/93.), koji na dan 1. siječnja 1999. ne ispunjavaju uvjete koji se tiču katastarskog i drugog prihoda iz članka 12. stavka 1. točke 3. ovoga Zakona, mogu istupiti iz osiguranja, ako zahtjev za prestanak osiguranja podnesu najkasnije do 31. prosinca 1999. (2) Prestanak osiguranja u smislu stavka 1. ovoga članka utvrdit će se rješenjem od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za prestanak osiguranja.

Članak 189. Matična evidencija ustanovljena i vođena prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998., vodit će se na način utvrđen ovim Zakonom.

Članak 190. (1) Postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja koja se ostvaruju do 31. prosinca 1998., kao i postupak za utvrđivanje mirovinskog staža pokrenut do 31. prosinca 1998., završit će se prema propisima koji su važili do toga dana. (2) Upravni sporovi u svezi sa stavkom 1. ovoga članka dovršit će se prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998.

Članak 191. (1) Korisnicima prava na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje koje je uzrokovano ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, koji su pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja ostvarili prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji su važili do 31. prosinca 1998., odredit će se po službenoj dužnosti naknada zbog tjelesnog oštećenja. (2) Ako je prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji su važili do 31. prosinca 1998. priznato pravo na novčanu naknadu zbog dva ili više tjelesnih oštećenja, od kojih je jedno ili više njih uzrokovano ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, a drugo tjelesno oštećenje uzrokovano bolešću ili ozljedom izvan rada, naknada zbog tjelesnog

oštećenja odredit će se po službenoj dužnosti samo zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, prema odredbama ovoga Zakona, ako je to za korisnika povoljnije. (3) Naknada zbog tjelesnog oštećenja određena prema stavku 1. i 2. ovoga članka pripada od 1. siječnja 1999.

Članak 192. Iznimno od odredbe članka 103. stavka 1. točke 4. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95., 54/95. i 65/95.) ugovor o radu ne prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

Članak 193. Danom početka primjene ovoga Zakona sve stvari, prava, dionice ili udjeli, novac i ostala sredstva na kojima je pravo vlasništva ili raspolaganja imao ili će steći Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja samostalnih privrednika Hrvatske i Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja individualnih poljoprivrednika Hrvatske i njihovi pravni prednici, postaju vlasništvo Zavoda.

Članak 194. Na dan početka primjene ovoga Zakona prestaje važiti: 1) Zakon o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni ("Narodne novine", br. 53/91.), 2) Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", br. 26/83., 5/86., 42/87., 34/89., 57/89., 40/90., 9/91., 26/93., 96/93., 44/94. i 59/96.), 3) Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju individualnih poljoprivrednika ("Narodne novine", br. 26/83., 49/83., 57/83., 47/86., 40/90., 26/93. i 96/93.), 4) Zakon o posebnim uvjetima za stjecanje mirovina radnika zaposlenih u rudnicima ugljena na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 40/73.), 5) Zakon o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA ("Narodne novine", br. 96/93.), 6) Zakon o usklađivanju mirovina i drugih novčanih primanja iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, te upravljanju fondovima mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Narodne novine", br. 20/97. i 69/98.), 7) Članak 35. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrtu ("Narodne novine", br. 90/96.).

Članak 195. Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Narodnim novinama", a primjenjivat će se od 1. siječnja 1999.

Tekst u Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u WORD formatu

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka Šernhorst, odlučujući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 17. ožujka 2010. godine, donio je

ODLUKU

I. Na temelju članka 38. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 42/02.-pročišćeni tekst) pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te se ukidaju odredbe članka 5. stavaka 3. i 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine« broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07.-odluka Ustavnog suda, 79/07. i 35/08.). II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

i

RJEŠENJE

(„Narodne novine“, broj 40/10)

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 2. stavka 3. i članka 6. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine« broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07.-odluka Ustavnog suda, 79/07. i 35/08.)

II. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 5. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine« broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07. – odluka Ustavnog suda, 79/07. i 35/08.) polazeći od razloga predlagatelja. III. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Zakon o mirovinskom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZOMO) donesen je 10. srpnja 1998. godine, objavljen je u »Narodnim novinama« broj 102 od 29. srpnja 1998. godine, stupio je na snagu osmog dana od objave, a počeo se primjenjivati 1. siječnja 1999. godine. Nakon stupanja na snagu i početka primjene ZOMO je izmijenjen i dopunjen:

– Zakonom o plaćanju doprinosa za mirovinsko osiguranje u 1999. godini objavljenom u »Narodnim novinama« broj 71 od 8. srpnja 1999. godine; – Zakonom o izmjeni Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenom u »Narodnim novinama« broj 127 od 20. prosinca 2000. godine; – Zakonom o izmjeni Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenom u »Narodnim novinama« broj 59 od 30. lipnja 2001. godine; – Zakonom o dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenom u »Narodnim novinama« broj 109 od 11. prosinca 2001. godine; – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenom u »Narodnim novinama« broj 147 od 10. prosinca 2002. godine; – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenom u »Narodnim novinama« broj 117 od 23. srpnja 2003. godine; – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenom u »Narodnim novinama« broj 30 od 9. ožujka 2004. godine; – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenom u »Narodnim novinama« broj 177 od 15. prosinca 2004. godine, – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenom u »Narodnim novinama« broj 92 od 27. srpnja 2005. godine, – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenom u »Narodnim novinama« broj 79 od 30. srpnja 2007. godine, i

– Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenom u »Narodnim novinama« broj 35 od 28. ožujka 2008. godine. 2. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 2. stavka 3., članka 5. stavka 3. i članka 6. ZOMO-a podnijeli su Matija Očić iz Zagreba (U-I-988/1998) i Hrvatska odvjetnička komora (U-I-59/1999). Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 5. stavka 3. ZOMO-a podnijeli su i Savez samostalnih sindikata Hrvatske (U-I-176/1999), Hrvatska narodna stranka (U-I-245/1999), Malik Zukanović iz Zagreba (U-I-943/1999) te Gorana Lepetić, Maja Ferara, Jelka Pean Barić, Branka Rožić, Jasminka Nuić i Mirjana Utrobičić udružene u Grupu invalida rada sa skraćenim radnim vremenom iz Splita (U-I-1624/2000). Razlozi zbog kojih predlagatelji osporavaju suglasnost navedenih članaka ZOMO-a s Ustavom navode se u odgovarajućim točkama obrazloženja ove odluke i rješenja. 3. Na temelju članka 42. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 42/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih odredbi ZOMO-a poslani su na odgovor ministarstvu nadležnom za mirovinsko osiguranje i Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, koji su dostavili tražena očitovanja. 4. Ustavni sud je na temelju članka 38. stavka 2. Ustavnog zakona sam pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 5. stavaka 3. i 5. ZOMO-a. Pri pokretanju postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 5. stavka 3. ZOMO-a Ustavni je sud pošao od razloga bitno različitih od onih zbog kojih predlagatelji osporavaju ustavnost iste odredbe ZOMO-a, a koji su navedeni u prijedlozima predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu njihove suglasnosti s Ustavom. 5. U točki I. obrazloženja ove odluke i rješenja navode se razlozi zbog kojih Ustavni sud nije prihvatio prijedloge predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 2. stavka 3. ZOMO-a. U točki II. obrazloženja ove odluke i rješenja navode se razlozi zbog kojih Ustavni sud nije prihvatio prijedloge predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 5. stavka 3. ZOMO-a, kao i razlozi zbog kojih je Ustavni sud našao da su odredbe članka 5. stavaka 3. i 5. ZOMO-a nesuglasne s Ustavom. U točki III. obrazloženja ove odluke i rješenja navode se razlozi zbog kojih Ustavni sud nije prihvatio prijedloge predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 6. ZOMO-a. 5.1. Ustavni sud se u obrazloženju ove odluke koristio domaćom pravnom literaturom, osobito radovima autora prof. dr. sc. Željka Potočnjaka (Glavne značajke novog Zakona o mirovinskom osiguranju, Pravo u gospodarstvu, vol. 38, br. 4, 1999., str. 461-743.; Nove mirovinske formule mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti, Revija za socijalnu politiku, god. 7, br. 1, Zagreb, 2000., str. 1-18.; Nova koncepcija i struktura mirovinskog sustava, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 50, br. 5, Zagreb, 2000., str. 699-721.; Najniža mirovina, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 51, br. 3-4, 2001., str. 557-586.) i prof.dr.sc. Vladimira Puljiza (Sustavi mirovinskog osiguranja: nasljeđe i aktuelni problemi, Revija za socijalnu politiku, god. 3, br. 1, Zagreb, 1996., str. 1-11.; Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive, Revija za socijalnu politiku, god. 14, br. 2, Zagreb, 2007., str, 163-192.).

I. Članak 2. stavak 3. ZOMO-a

6. Članak 2. stavak 3. ZOMO-a glasi:

Članak 2.

(3) Obveznim mirovinskim osiguranjem na temelju individualne kapitalizirane štednje bit će obuhvaćeni osiguranici mlađi od 40 godina života. Stopa doprinosa za to osiguranje ne može biti manja od 5% od osnovice za plaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti. 6.1. Polazeći od stajališta da je mirovina individualna kapitalizirana štednja stvorena uplatama svakog osiguranika, a time i imovina u vlasništvu svakog tog osiguranika, predlagatelji Matija Očić i Hrvatska odvjetnička komora smatraju da je članak 2. stavak 3. ZOMO-a, koji propisuje temeljne elemente obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje, nesuglasan s Ustavom iz sljedećih (istovjetnih) razloga: »Ovim zakonom povrijeđeno je neosporno i načelo jednakosti iz članka 3. Ustava RH kada se osiguranje osoba starijih od 40 godina prema članku 2. stavak 3. Zakona o MIO temelji na tzv. 'generacijskoj solidarnosti', a potpuno se ignorira njihova individualna kapitalizirana štednja, koja se kod osoba mlađih od 40 godina priznaje. Cjelokupno mirovinsko osiguranje temelji se na kapitaliziranoj individualnoj štednji za sve osiguranike, pa i za one starije od 40 godina, a pogotovo za one koji su ostvarili pravo na mirovinu i uplatili svoj cjelokupni mirovinski staž. Nije stoga takvim osobama starijim od 40 godina potrebna nikakva posebna 'generacijska milost' da bi u obliku mirovine dobili dio svoje ušteđevine prije smrti, jer ionako poslije smrti ostatak uplaćene mirovine i individualne štednje ostaje tzv. 'mlađoj generaciji'. Prema tome odredba članka 2. stavka 3. Zakona o MIO nesumnjivo je protivna načelu jednakosti svih građana, u konkretnom slučaju obzirom na dob, ali je protivna i načelu socijalne pravde, kao i načelu poštivanja prava vlasništva.«

Iz prethodnih je navoda razvidno da predlagatelji ne smatraju suglasnim s Ustavom dobni element obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje, propisan u članku 2. stavku 3. ZOMO-a, jer se njime »ignorira njihova individualna kapitalizirana štednja, koja se kod osoba mlađih od 40 godina priznaje«. Predlagatelji članak 2. stavak 3. ZOMO-a smatraju nesuglasnim s najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske, osobito s jednakošću, socijalnom pravdom i nepovredivošću vlasništva, utvrđenima u članku 3. Ustava te s ustavnom zabranom diskriminacije na osnovi dobi, propisanom člankom 14. stavkom 1. Ustava. 7. Članak 56. stavak 1. Ustava glasi:

Članak 56. Pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje se zakonom i kolektivnim ugovorom. Iz navedene je odredbe razvidno da ustavotvorac poznaje i priznaje prava zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje. Iz toga se mora izvesti zaključak da postoji i ustavna obveza ustrojavanja posebnog nacionalnog sustava socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja unutar kojega će se navedena prava ostvarivati. Iako Ustav ne propisuje izrijekom obvezu ustrojavanja posebnog sustava mirovinskog osiguranja u nacionalnom pravnom poretku, Ustavni sud ističe da je mirovinsko osiguranje inherentan dio »socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja« u smislu članka 56. stavka 1. Ustava. Najvažnija je funkcija mirovinskog sustava da pojedincima i njihovim obiteljima posluži kao mehanizam koji će im omogućiti raspodjelu potrošnje tijekom cijelog životnog vijeka, posebno nakon razdoblja zaposlenosti, dakle kad osiguranici zbog poodmakle životne dobi ili invalidnosti nisu u stanju zarađivati, a od njih uzdržavani članovi nisu u stanju zbog smrti uzdržavatelja ostvarivati potrebna sredstva za život. Stvaranjem takvog sustava država osigurava provođenje načela socijalne sigurnosti i pravde, koje između ostalih načela propisuje članak 3. Ustava, te funkcionira kao socijalna država što također između ostalog propisuje članak 1. Ustava.

Stoga Ustavni sud utvrđuje da postoji ustavna obveza zakonodavca urediti prava zaposlenih i članova njihovih obitelji u okviru mirovinskog osiguranja kao središnje karike u lancu socijalne sigurnosti. Međutim, Ustav ne sadrži nijednu odredbu o tome kakav bi sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj trebao biti, odnosno na koji bi se način pravo na mirovinsko osiguranje trebalo urediti. Uređivanje tih pitanja prepušteno je zakonodavcu. 8. Zakonodavac je u članku 1. ZOMO-a propisao:

Članak 1. Sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj čine:

1) obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, 2) obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, 3) dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje. U članku 1. ZOMO-a određuje se trodijelna struktura hrvatskog mirovinskog sustava. Ona je rezultat mirovinske reforme koja je poduzeta radi transformiranja i sređivanja dotadašnjeg pravnog i financijskog stanja mirovinskog sustava preuzetog iz bivšeg socijalističkog državnog uređenja, smanjenja priljeva novih osiguranika, usporavanja rasta mirovinskih izdataka, povećanja ovisnosti mirovina o doprinosima, pojačavanja individualne odgovornosti građana za sigurnu starost te dugoročnog stabiliziranja i stvaranja održivim mirovinskog sustava. 8.1. Prva faza mirovinske reforme započela je početkom primjene ZOMO-a 1. siječnja 1999. Riječ je bila o tzv. parametarskoj mirovinskoj reformi. Njezin je cilj bio racionalizirati i učiniti održivim dotadašnji mirovinski sustav generacijske solidarnosti, koji je u novoj strukturi mirovinskog sustava postao samo jedan od njegovih podsustava (tzv. prvi stup). Podsustav mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti ima sljedeća bitna pravna obilježja: – on je javan (njime upravlja država, odnosno od nje ovlaštena tijela); – on je obvezan (država obvezuje osiguranike na plaćanje doprinosa iz kojih se financiraju mirovine); – temelji se na definiranim davanjima (mirovine su unaprijed zadane mirovinskom formulom, a država jamči njihovu isplatu); – utemeljen je na osiguranju zaposlenih (namijenjen je osiguranicima i o njima ovisnim članovima obitelji, a financira se doprinosima zaposlenika i poslodavaca). Sukladno navedenom, obvezno mirovinsko osiguranje utemeljeno na generacijskoj solidarnosti provodi se na načelima javnog prava. Solidarnost obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti očituje se u činjenici da ga sačinjavaju, uz prihode iz državnog proračuna (članak 136. točke 6. i 7. ZOMO-a), i doprinosi aktivne generacije osiguranika (doprinosi osiguranika, doprinosi poslodavaca, doprinosi drugih obveznika plaćanja doprinosa utvrđenih zakonom, doprinosi za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, doprinosi poslodavaca za staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem – članak 136. točke 1. do 4. ZOMO-a). Riječ je o tekuće financiranom podsustavu mirovinskog osiguranja u kojem doprinosi za mirovinsko osiguranje aktivne generacije osiguranika služe neposredno za isplatu mirovina. Doprinosi aktivne generacije osiguranika ne prikupljaju se, dakle, radi financiranja mirovina pripadnika te generacije, već radi financiranja mirovina trenutne generacije umirovljenika. Stoga, kad aktivna generacija i sama dođe u dob za umirovljenje, mirovine njezinih pripadnika financirat će se iz doprinosa neke buduće aktivne generacije. U podsustavu mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti nema kapitalizacije prikupljenih doprinosa. Taj tekuće financirani podsustav djeluje na načelu »plati kako stigne« (PAYG: pay-as-you-go).

8.2. Konstituiranje drugog i trećeg mirovinskog stupa, odnosno ostala dva podsustava u novom nacionalnom sustavu mirovinskog osiguranja, čini drugu fazu mirovinske reforme koja je započela 1. siječnja 2002. U ta dva mirovinska stupa doprinosi aktivne generacije osiguranika više se ne koriste samo za isplatu mirovina, već se djelomično ulažu u imovinu koja daje povrat. Ti podsustavi omogućuju da se mirovine više ne isplaćuju samo iz tekućih doprinosa, već i iz sredstava dobivenih unovčenjem imovine prikupljene za vrijeme gospodarske aktivnosti. Temelj za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja više nije samo činjenica da je netko i sam za vrijeme gospodarske aktivnosti financirao mirovine neke prethodne generacije umirovljenika, već se u podsustavima kapitalnog financiranja mirovine ostvaruju na temelju vlastite akumulirane štednje i na nju ostvarenog povrata. Unutar podsustava kapitalizirane štednje nema redistribucije sredstava od bogatijih prema siromašnijim kategorijama umirovljenika. Za razliku od prvog stupa mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, kojim upravljaju subjekti javnog prava, u drugom i trećem stupu kapitalizirane individualne štednje nositelji su osiguranja subjekti privatnog prava. 8.3. Ukratko, u prvom stupu (to jest u podsustavu obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti) riječ je o tzv. mirovinama tekuće raspodjele ili generacijske solidarnosti. U drugim dvama stupovima riječ je o tzv. kapitaliziranim mirovinama individualne mirovinske štednje koje se financiraju doprinosima osiguranika kapitaliziranim u privatnim mirovinskim fondovima. Kod prve vrste mirovina bitna je komponenta redistribucije od bogatijih prema siromašnijim kategorijama umirovljenika, dok je kod drugih dviju vrsta mirovina u prvom planu osobna odgovornost osiguranika koja se ogleda u ovisnosti visine mirovine o ukupno uplaćenim doprinosima i njihovoj kapitalizaciji. S obzirom da prvi stup hrvatskoga mirovinskog sustava (podsustav generacijske solidarnosti) pripada skupini mirovinskih sustava utemeljenih na načelu definiranih davanja, a podsustavi obveznog (drugi stup) i dobrovoljnog (treći stup) osiguranja na temelju kapitalnog pokrića pripadaju skupini sustava s definiranim doprinosima, njihova se pravila o određivanju visine mirovina bitno razlikuju. Ta pravila polaze od različitog temeljnog pristupa i imaju različitu socijalnu i gospodarsku funkciju. 9. Ustavni sud primjećuje da od tri stupa koja su naznačena u članku 1. ZOMO-a, a koja od 1. siječnja 2002. zajedno čine sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj, samo je jedan predmet uređenja ZOMO-a. Članak 2. stavak 1. ZOMO-a glasi:

Članak 2. (1) Ovim Zakonom uređuje se obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti. Stup koji uređuje ZOMO, dakle, odnosi se samo na obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti. Nasuprot tome, predlagatelji u svom prijedlogu osporavaju suglasnost s Ustavom obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje, koje se spominje u članku 1. točki 2. i članku 2. stavcima 2. i 3. ZOMO-a. Riječ je o drugom stupu nacionalnog sustava mirovinskog osiguranja. 9.1. Članak 2. stavak 2. ZOMO-a glasi: (2) Obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje i dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje uredit će se posebnim zakonima. Iz navedene je odredbe razvidno da se drugi stup u sustavu mirovinskog osiguranja ne uređuje ZOMO-om. To vrijedi i za treći stup nacionalnog sustava mirovinskog osiguranja (dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje). Ti se stupovi sustava mirovinskog osiguranja uređuju posebnim zakonima.

Riječ je u prvom redu o Zakonu o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima (»Narodne novine« broj 49/99., 63/00., 103/03., 177/04. i 71/07.) i Zakonu o mirovinskim osiguravajućim društvima i isplati mirovina na temelju individualne kapitalizirane štednje (»Narodne novine« broj 106/99., 63/00. i 107/07.), ali i Zakonu o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga (»Narodne novine« broj 140/05.) i Zakonu o doprinosima (»Narodne novine« broj 84/08., 152/08., 94/09.). U ovom ustavnosudskom postupku ne ispituje se suglasnost s Ustavom podsustava obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje (drugi stup), nego podsustava obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti (prvi stup). Stoga pitanja kao što su: temelji li se drugi stup mirovinskog osiguranja također na načelu generacijske solidarnosti, kako to tvrde predlagatelji, a ako da, je li zbog toga taj stup mirovinskog osiguranja nesuglasan sa zahtjevom za jednakošću svih osiguranika kao najvišom vrednotom ustavnog poretka (članak 3. Ustava), odnosno diskriminiraju li se njime osobe starije od 40 godina u odnosu na one mlađe (članak 14. Ustava), kao što također tvrde predlagatelji, vezana su u prvom redu uz navedene posebne zakone kojima se uređuje podsustav obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje. Činjenica što osporeni članak 2. stavak 3. ZOMO-a propisuje pojedine okvirne elemente obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje ne utječe na prethodno utvrđenje, jer to osiguranje nije predmet njegova uređenja. Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku stoga nije ispitivao navedene prigovore predlagatelja. 10. Ipak, Ustavni je sud dužan napomenuti sljedeće: članak 2. stavak 3. unesen je u ZOMO zbog toga što su se u vrijeme početka njegove primjene (1. siječnja 1999.) drugi i treći stup mirovinskog osiguranja tek trebali ustrojiti, pa je postojala potreba da se već u vrijeme provedbe prve faze mirovinske reforme, koja se temeljila na ZOMO-u, ozakone osnovni elementi budućeg drugog stupa obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje zbog toga što je on vezan uz obvezne doprinose koje osiguranici ZOMO-a plaćaju na temelju ZOMO-a. Riječ je o dva elementa drugog stupa obveznog mirovinskog osiguranja: – o krugu njegovih osiguranika (obvezni su osiguranici isti oni koji su određeni ZOMO-om, ali samo oni mlađi od 40 godina života; oni koji imaju 40 godina ili više, a manje od 50 godina života mogu po svom izboru biti osigurani na temelju individualne kapitalizirane štednje – članak 83. ZOMO-a), i – o stopi doprinosa za to osiguranje (njegova stopa ne smije biti manja od 5% od osnovice za plaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti). Danas posebni zakoni uređuju oba elementa drugog stupa obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje. Krug osiguranika obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje određen je člankom 40. Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima. Nadalje, člankom 42. stavkom 1. Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima propisano je da se doprinos za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje uplaćuje po zakonom utvrđenoj stopi. Ta je stopa utvrđena u članku 17. Zakona o doprinosima. 10.1. Sagledavajući cjelokupno zakonodavno stanje u području drugog stupa mirovinskog osiguranja iz današnje perspektive, a u svjetlu zahtjeva koje pred zakonodavca postavlja načelo vladavine prava (članak 3. Ustava) – na prvi se pogled može činiti da je članak 2. stavak 3. ZOMO-a protekom vremena izgubio svoju svrhu. Drugim riječima, budući da je drugi stup mirovinskog osiguranja danas uređen posebnim zakonima, koji uređuju i elemente sadržane u članku 2. stavku 3. ZOMO-a, naizgled se može činiti da je u današnjim okolnostima dostatno da na snazi ostane samo članak 2. stavak 2. ZOMO-a, koji propisuje da

se podsustav obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje uređuje posebnim zakonom. Ipak, uzimajući u obzir članak 83. ZOMO-a koji je sadržajno vezan uz drugi stup mirovinskog osiguranja, a uređuje institut osnovne mirovine za onaj krug osiguranika ZOMO-a koji su na dan početka primjene obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje (1. siječnja 2002.) bili mlađi od 40 godina, odnosno koji su tada imali 40 godina ili više, a manje od 50 godina života, ali su se po svom izboru osigurali na temelju te individualne kapitalizirane štednje, Ustavni sud ocjenjuje da članak 2. stavak 3. ZOMO-a nije izgubio svoju pravnu svrhu, jer predstavlja poveznicu između posebnih zakona kojima se uređuje obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje i onih odredbi ZOMO-a kojima se uređuju mjerila za određivanje osnovne mirovine osiguranicima ZOMO-a koji su ujedno i osiguranici drugog stupa mirovinskog osiguranja. Ta činjenica, međutim, ni na koji način ne utječe na pravilnost utvrđenja da obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje nije predmet uređenja ZOMO-a, pa time ni predmet ovog ustavnosudskog postupka.

II.

Članak 5. stavci 3. i 5. ZOMO-a

11. Suglasnost s Ustavom članka 5. stavka 3. ZOMO-a osporili su Matija Očić, Hrvatska odvjetnička komora, Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Hrvatska narodna stranka, Malik Zukanović, te Gorana Lepetić, Maja Ferara, Jelka Pean Barić, Branka Rožić, Jasminka Nuić i Mirjana Utrobičić. Članak 5. stavak 3. ZOMO-a glasi:

»Članak 5. (…)

(3) Stečena prava iz mirovinskog osiguranja, utvrđena zakonom, mogu se ukinuti samo u slučajevima određenim ovim Zakonom. (…)«

11.1. Predlagatelji Matija Očić i Hrvatska odvjetnička komora u svojim (sadržajno istovjetnim) prijedlozima navode: »Povreda članka 3. Ustava Republike Hrvatske nesumnjivo proizlazi iz prihvaćene u zakonu mogućnosti da se nekim osobama stečena prava iz mirovinskog osiguranja utvrđena zakonom mogu i ukinuti (članak 5. st. 3. Zakona o MIO). Ne može se naime prihvatiti praksa po kojoj se nekome uopće mogu i smiju ukidati stečena prava, pa niti u konkretnom slučaju Zakonom o MIO. Ovakvo postupanje i rješavanje protivno je načelu socijalne pravde jer je nedopustivo da se nekome, makar i zakonom, a bez ikakve naknade oduzima neko stečeno pravo. Pogotovo to nije dopustivo ako se to pravo očituje u nečijem vlasništvu kakvo predstavlja individualna kapitalizirana štednja kao što je to mirovina. Ova ušteda neosporno predstavlja vlasništvo umirovljenika jer je ušteđen samo od njegovih uloženih sredstava.«

Predlagatelji Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Hrvatska narodna stranka i Malik Zukanović u svojim prijedlozima, u kojima u prvom redu osporavaju članak 174. ZOMO-a koji uređuje invalidsku mirovinu, navode (u istovjetnom sadržaju):

»Glede stečenih prava Zakon o mirovinskom osiguranju sadrži odredbu u članku 5. stavak 3. prema kojoj se 'stečena prava iz mirovinskog osiguranja utvrđena zakonom, mogu ukinuti samo u slučajevima određenim ovim zakonom.' Time se priznaje da su i invalidima rada do tada stečena prava ukinuta novim zakonom. Ako bi se dopustilo da svaki novi zakon, uz tu klauzulu ukida stečena prava, tada se dovode pod znak pitanja najviše ustavne vrednote.«

Predlagatelji Gorana Lepetić, Maja Ferara, Jelka Pean Barić, Branka Rožić, Jasminka Nuić i Mirjana Utrobičić u svom prijedlogu, u kojemu u prvom redu osporavaju članak 174. ZOMO-a koji uređuje invalidsku mirovinu, navode: »Člankom 5. stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) propisano je: 'Stečena prava iz mirovinskog osiguranja utvrđena zakonom, mogu se ukinuti samo u slučajevima određenim ovim Zakonom.«

Navedena zakonska odredba nije u skladu s odredbom članka 16. Ustava Republike Hrvatske kojim je propisano da se 'Sloboda i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.' Prednje iz razloga što se ne samo ograničavaju stečena prava nego se ona ukidaju, te zato što se isto ne provodi radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.«

Sažeto, predlagatelji osporavaju suglasnost s Ustavom članka 5. stavka 3. ZOMO-a ističući da je protivno članku 3. Ustava (načelo socijalne pravde) i članku 16. Ustava (načelo razmjernosti u ograničavanju prava i sloboda) propisati zakonsku mogućnost ukidanja stečenih prava iz mirovinskog osiguranja priznatih zakonom. 12. Zakonom uređen sustav mirovinskog osiguranja, kao sastavni dio sustava socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja u smislu članka 56. stavka 1. Ustava, po naravi stvari treba služiti osiguravanju prava na mirovinsko osiguranje onih koji su njime obuhvaćeni i koji za to ispunjavaju zakonom propisane uvjete. Sukladno tome, iako Ustav ne jamči izrijekom pravo na mirovinsko osiguranje, Ustavni sud utvrđuje da je to pravo jedno od inherentnih »prava zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje« u smislu članka 56. stavka 1. Ustava. U svjetlu članka 56. stavka 1. Ustava, Ustavni sud utvrđuje da se pravo na mirovinsko osiguranje u hrvatskom pravnom poretku može podvesti pod ustavno jamstvo. U tom smislu pravo na mirovinsko osiguranje ima ustavnu narav i pod zaštitom je Ustavnog suda. 12.1. Iz prava na mirovinsko osiguranje po naravi stvari proizlazi i obveza države da u pravnom poretku ustroji: – svojevrstan katalog prava koja se osiguravaju u sustavu mirovinskog osiguranja, – krug osiguranika, – pravne pretpostavke za stjecanje tih prava, – nadležno tijelo koje o pravima iz mirovinskog osiguranja odlučuje neposrednom primjenom materijalnog zakona i drugih mjerodavnih propisa u pojedinačnim slučajevima, – pravni postupak u kojemu se o tim pravima odlučuje, uključujući i sustav njihove pravne zaštite. Ustavni sud primjećuje da u odnosu na navedena pitanja Ustav ne postavlja nikakve zahtjeve. Kao što uređenje sustava mirovinskog osiguranja prepušta zakonodavcu, tako i uređenje svih prethodnih pitanja, uključujući i pravnu narav prava koja se osiguravaju u sustavu mirovinskog osiguranja, Ustav također prepušta zakonodavcu. 13. Članci 3., 4. i 5. ZOMO-a glase:

Članak 3. Osiguranicima se na načelima uzajamnosti i solidarnosti obvezno osiguravaju prava za slučaj starosti i invalidnosti, a članovima njihovih obitelji prava za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika mirovine.

Članak 4. Obvezno se osiguravaju prava na:

1) starosnu mirovinu, 2) prijevremenu starosnu mirovinu, 3) invalidsku mirovinu, 4) obiteljsku mirovinu, 5) najnižu mirovinu, 6) osnovnu mirovinu,

7) profesionalnu rehabilitaciju, 8) naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 9) naknadu putnih troškova u svezi s ostvarivanjem osiguranih prava.

Članak 5. (1) Prava iz mirovinskog osiguranja neotuđiva su osobna materijalna prava, ne mogu se prenijeti na drugoga niti se mogu naslijediti. Dospjela novčana primanja koja nisu isplaćena do smrti korisnika mogu se nasljeđivati, a novčana primanja iza korisnika koji nema nasljednika pripadaju Republici Hrvatskoj, odnosno državnom proračunu. (2) Prava iz mirovinskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih a neisplaćenih mirovina i drugih novčanih davanja u slučajevima određenim zakonom. (3) Stečena prava iz mirovinskog osiguranja, utvrđena zakonom, mogu se ukinuti samo u slučajevima određenim ovim Zakonom. (4) Primanja na osnovi mirovinskog osiguranja mogu biti predmet ovrhe i osiguranja u skladu sa zakonom. (5) Korištenje prava, određenih ovim Zakonom, može se ograničiti samo u slučajevima i uz uvjete određene ovim Zakonom. Ustavni sud ponavlja da je od tri stupa, koji zajedno čine sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj i koji su navedeni u članku 1. ZOMO-a, samo prvi stup predmet uređenja ZOMO-a. Riječ je o obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti. Stoga se i članci 3. do 5. ZOMO-a odnose samo na prava koja se ostvaruju u tom stupu mirovinskog sustava, a koja su taksativno navedena u članku 4. ZOMO-a. Ocjena osnovanosti prigovora predlagatelja o neustavnosti članka 5. stavka 3. ZOMO-a zahtijeva prethodno utvrđenje pravne naravi prava iz mirovinskog osiguranja, koja su navedena u članku 3. i konkretizirana u članku 4. ZOMO-a. 14. Značenje je mirovinskog sustava u tome što on bitno utječe na imovno stanje i socijalnu sigurnost većine ljudi. U okviru podsustava mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskog solidarnosti odvija se vertikalna redistribucija dohotka od bogatijih prema siromašnijim kategorijama umirovljenika. U tom se podsustavu odvija i horizontalna redistribucija dohotka u prilog onim umirovljenicima koji su u posebnoj životnoj situaciji, imaju dodatne troškove pa su im stoga potrebna veća sredstva za život (primjerice, umirovljenici s ovisnim, hendikepiranim ili brojnim članovima obitelji). Vertikalna i horizontalna redistribucija doprinose ostvarenju socijalne pravde, uklanjanju ili ublažavanju siromaštva te unapređenju socijalne solidarnosti. Sam opseg redistribucije ovisi o načelima na kojima je mirovinski sustav utemeljen. Preraspodjela je veća u zemljama koje u okviru javnih mirovinskih sustava održavaju visoku razinu socijalne solidarnosti, ublažavajući tako socijalne nejednakosti unutar umirovljeničke populacije. Primjerice, u nacionalnom podsustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti snažnu socijalno-zaštitnu funkciju ima institut najniže mirovine, kojim se štite osiguranici s nižim mirovinskim primanjima. Člankom 82. ZOMO-a propisana je obveza da se osiguranicima, kojima je mirovina određena prema tom zakonu niža od najniže mirovine, odredi najniža mirovina. Visina najniže mirovine računa se tako da se svaka godina mirovinskog staža pomnoži s 0,825% od prosječne bruto plaće svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj u 1998. godini, uz primjenu mirovinskog faktora propisanog člankom 80. ZOMO-a. Sukladno navedenom, visina najniže mirovine određuje se bez imovinskog cenzusa, ali ovisi o godinama mirovinskog staža svakog osiguranika. S obzirom da se primjenom instituta najniže mirovine osigurava određena donja, socijalno prihvatljiva, razina mirovina, njome se ujedno vrši i preraspodjela mirovinskih primanja, od onih s višim k onima s nižim mirovinskim primanjima. Do te preraspodjele dolazi stoga što se najniža mirovina financira iz

doprinosa osiguranika. Najniža mirovina ovisi samo o dužini mirovinskog staža, a ne i o plaćama (doprinosima) osiguranika. Taj dodatni način (dodatna mirovinska formula) za određivanje najnižeg dopuštenog iznosa pojedine vrste mirovine osiguranika s određenim stažem dostatno ukazuje da podsustav mirovinskog osiguranja, koji izvire iz ideje generacijske solidarnosti, isključuje ekvivalentan odnos između visine doprinosa koje je uplaćivao konkretan osiguranik tijekom razdoblja svog aktivnog rada i visine novčanih iznosa koje taj isti osiguranik, sada u svojstvu umirovljenika, dobiva u obliku mirovinske naknade. Institut najniže mirovine ima, dakle, povlašćujući učinak na sve one osiguranike kojima bi mirovina, obračunata po općim mjerilima propisanim ZOMO-om, bila niža od iznosa koji zakonodavac u određenom razdoblju smatra najnižom socijalno prihvatljivom granicom mirovinskih primitaka. Drugi je primjer institut najviše mirovine. Prema Zakonu o najvišoj mirovini (»Narodne novine« broj 162/98., 82/01.) određuje se najviša mirovina koju može ostvariti osiguranik kojemu se mirovina određuje prema ZOMO-u. Ona se izračunava na način da se ukupni mirovinski staž osiguranika iskazan u obliku decimalnog broja pomnoži s 3,8 vrijednosnih bodova i polaznim faktorom te se tako izračunati osobni bodovi množe s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine. U slučaju kad iznos mirovine, izračunat prema odredbama ZOMO-a, prelazi iznos određen prema Zakonu o najvišoj mirovini, u isplati se određuje samo iznos dopuštene najviše mirovine. Zakonom o dopunama Zakona o najvišoj mirovini (»Narodne novine« broj 82/01.) najviša je mirovina određena i za branitelje iz Domovinskog rata i zastupnike u Hrvatskom saboru u visini dvaju iznosa najviše mirovine za 40 godina mirovinskog staža. Institut najviše mirovine ima, dakle, ograničavajući učinak na sve one osiguranike kojima bi mirovina, obračunata po općim mjerilima propisanim ZOMO-om, bila viša od iznosa koji zakonodavac u određenom razdoblju smatra najvišom prihvatljivom granicom mirovinskih primitaka u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti. Ustavni sud smatra nedvojbenim da takvo ograničenje prava na visinu mirovine – koja bi inače pripadala njezinu korisniku po osnovi doprinosa koje je uplaćivao u fond mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskog solidarnosti tijekom svog aktivnog rada – ima legitiman cilj: zaštitu prava drugih, onih siromašnijih. Rješenjem broj: U-I-197/1999 i dr. od 23. ožujka 2005. godine, a koje je objavljeno u »Narodnim novinama« broj 47 od 11. travnja 2005. godine, Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o najvišoj mirovini (»Narodne novine« broj 162/98.), kao i članka 1. Zakona o dopunama Zakona o najvišoj mirovini (»Narodne novine« broj 82/01.)

"Solidarizirajući« je učinak podsustava obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti, dakle, da se nekim osiguranicima mirovina određuje u većem iznosu od onoga koji bi im pripadao na temelju uplaćenih doprinosa, dok se drugim osiguranicima mirovina određuje u manjem iznosu od onoga koji bi im pripadao na temelju uplaćenih doprinosa. 14.1. Opći i nezaobilazan »solidarizirajući« učinak prvog stupa mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om proizlazi iz zakonodavčeva odabira sustava obveznih doprinosa kao njegove jezgre. Stopa doprinosa za mirovinsko osiguranje utemeljeno na generacijskoj solidarnosti utvrđuje se tako da se očekivanim prihodima od doprinosa i drugim prihodima pokriju očekivani izdaci (članak 140. stavak 2. ZOMO-a). Zbog prihvaćenog sustava obveznih doprinosa, novčana primanja iz podsustava mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti imaju javnopravnu narav: iz uplate doprinosa u taj podsustav proizlazi pravo osiguranika na ostvarivanje socijalnog davanja (mirovine ili drugog mirovinskog primanja) iz tog podsustava, pri čemu se ono obračunava prema unaprijed određenoj mirovinskoj formuli (mirovina se izračunava tako da se mirovinski

faktor pomnoži s aktualnom vrijednošću mirovine i osobnim bodovima), a ne prema ukupnom iznosu doprinosa koji je osiguranik uplatio tijekom svog aktivnog rada. Drugim riječima, u sustavu tekuće financiranog sustava mirovinskog osiguranja država ne akumulira sredstva u fondove kako bi plaćala buduće mirovine. Umjesto toga ona aktualno zaposlenoj generaciji nameće obvezu plaćanja doprinosa i od zarada aktivnih generacija uzima dio za socijalna davanja umirovljenicima. Zaposlenici, kao protuuslugu za doprinose koje plaćaju, od države dobivaju jamstvo da će u budućnosti, kad prestanu raditi, i oni dobiti propisano mirovinsko davanje. Država se tako oslobađa obveze da umirovljenicima daje sredstva koja su oni sami platili u vidu mirovinskih doprinosa. Umjesto toga, mirovinska davanja isplaćivat će se iz prihoda budućih generacija. Visina mirovina tako neposredno ovisi o rastu ili padu gospodarstva, ali i o nizu drugih važnih čimbenika u određenom razdoblju (primjerice, o broju osiguranika i korisnika osiguranja, o demografskim kretanjima, i sl.). Mirovine i druga socijalna davanja iz podsustava obveznog mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti mogu biti isplaćivane po različitim osnovama, ovisno o katalogu osiguranih prava koje zakonodavac priznaje u određenom razdoblju. Prema ZOMO-u koji je danas na snazi, davanja iz mirovinskog osiguranja isplaćuju se u obliku starosne mirovine, prijevremene starosne mirovine, invalidske mirovine (zbog opće nesposobnosti za rad i zbog profesionalne nesposobnosti za rad), obiteljske mirovine, najniže mirovine, osnovne mirovine, profesionalne rehabilitacije (u vezi s tim predviđena je i naknada plaće), naknade zbog tjelesnog oštećenja i naknade putnih troškova u svezi s ostvarivanjem osiguranih prava (članak 4. ZOMO-a). Ovisno o svoti mirovine i godinama ostvarivanja prava na mirovinu, danas se još priznaje i dodatak na mirovinu, koji ostvaruju korisnici mirovine koji su isključivo prema ZOMO-u ostvarili pravo na mirovinu nakon 1. siječnja 1999. (Zakon o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, »Narodne novine« broj 79/07.). U daljnjem će se tekstu sve naknade određene člankom 4. ZOMO-a nazivati skraćenim (zajedničkim) nazivom »mirovine«, a pravo na ostvarivanje određenog oblika naknade iz podsustava obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti nazivat će se skraćenim (zajedničkim) nazivom »pravo na mirovinu«. 14.2. Pravo na mirovinu iz podsustava obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti zakonodavac uređuje kao neotuđivo osobno materijalno pravo, koje se ne može prenijeti na drugoga niti se može naslijediti (prva rečenica članka 5. stavka 1. ZOMO-a). Riječ je, dakle, o imovinskom pravu koje osiguranik ostvaruje na način da iz prvog stupa mirovinskog osiguranja prima novčanu naknadu odgovarajuće vrste i visine, pri čemu se njezin obračun provodi po unaprijed utvrđenoj formuli, a njezina se isplata u pravilu obavlja mjesečno i isplaćuje unatrag. Pravo koje osiguranik stječe u prvom stupu mirovinskog osiguranja strogo je osobno pravo, nezastarivo, neotuđivo, neprenosivo i nenasljedivo (prva rečenica članka 5. stavka 1. i dio članka 5. stavka 2. ZOMO-a). Ukratko, ono je izraz subjektivnog pravnog položaja njegova nositelja, a gasi se njegovom smrću (druga rečenica članka 5. stavka 1. i dio članka 5. stavka 2. ZOMO-a). Iz tako određenog prava na mirovinu proizlaze i sljedeće pravne posljedice: – dospjeli novčani iznosi koji nisu isplaćeni do smrti korisnika mogu se nasljeđivati; – dospjeli, a neisplaćeni novčani iznosi podliježu zastari; – mirovinske naknade mogu biti predmet ovrhe i osiguranja u skladu sa zakonom (druga rečenica članka 5. stavka 1., dio stavka 2. i stavak 4. ZOMO-a). Iz navedenog zakonskog uređenja prava koja se osiguravaju i ostvaruju u podsustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti proizlaze sljedeće obveze države:

1) država je dužna svakom tko ispunjava zakonom propisane uvjete priznati pravo na mirovinu ili neko drugo zakonom predviđeno mirovinsko davanje; protiv eventualnog nepriznavanja tog prava stranka mora imati osigurana djelotvorna sredstva pravne zaštite; 2) država je dužna svakom korisniku tog prava redovito isplaćivati mirovinu ili drugo mirovinsko davanje odgovarajuće visine obračunate u skladu sa zakonom i drugim propisima; sva potraživanja korisnika vezana uz dospjele, a neisplaćene novčane iznose mirovinskih davanja utuživa su i imaju pravnu zaštitu. 14.3. Pravo na socijalno davanje iz podsustava mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskog solidarnosti zaštićeno je i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 9/99.-ispravak, 14/02.; u daljnjem tekstu: Konvencija). Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud) u mnogim svojim odlukama i presudama ističe da Konvencija kao takva ne jamči pravo na državnu mirovinu ili slična davanja koja financira država (»The Court recalls that the Convention does not as such guarantee a right to a State pension or to similar State-funded benefits.«, odluka o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Neill i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 29. siječnja 2002., zahtjev br. 56721/00). Međutim, kad nacionalno zakonodavstvo predviđa pravo na socijalno davanje utemeljeno na sustavu doprinosa, onda se pravo proizašlo iz plaćanja doprinosa fondovima osiguranja može smatrati imovinskim pravom u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju koji jamči njegovu zaštitu (»… where a right to such benefits based on a contributory scheme is provided for in domestic legislation, such right may be treated as a pecuniary right for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1 so as to render applicable that provision.«, odluka o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Neill i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 29. siječnja 2002., zahtjev br. 56721/00; presuda u predmetu Gaygusuz protiv Austrije, 16. rujna 1996., zahtjev br. 17371/90, Izvješća 1996-IV, §§ 39-41.). 14.4. Sukladno prethodnim navodima, Ustavni sud utvrđuje da je pravo na mirovinu, odnosno pravo na ostvarivanje socijalnog davanja iz podsustava mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, Ustavom zaštićeno imovinsko pravo koje je strogo osobne naravi, nezastarivo, neotuđivo, neprenosivo i nenasljedivo, a stječe se pod pretpostavkama propisanim zakonom. Sama mirovina, s druge strane, u podsustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti ima obilježja javnopravnog davanja. Stoga pravo na mirovinu u tom podsustavu ne uključuje pravo na određeni iznos mirovine. To je stajalište i Europskog suda. On opetovano ističe da imovinsko pravo proizašlo iz plaćanja doprinosa fondovima osiguranja nikako ne podrazumijeva pravo na određeni iznos tog davanja. U odluci o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Janković protiv Hrvatske (12. listopada 2000., zahtjev br. 43440/98, ECHR 2000-X.) Europski je sud u tom smislu ponovio svoje ustaljeno pravno stajalište: »Sud, međutim, podsjeća da iako se prema članku 1. Protokola br. 1 može tražiti ostvarivanje prava koja proizlaze iz uplate doprinosa u mirovinski sustav, osobito prava na ostvarivanje davanja iz takvog sustava – na primjer u obliku mirovine, ova se odredba ne može tumačiti na način da daje pojedincu pravo na mirovinu u određenom iznosu (»The Court recalls, however, that even though the rights stemming from the payment of contributions to the social insurance system, in particular the right to derive benefits from such a system – for instance in the form of a pension – can be asserted under Article 1 of Protocol No. 1, this provision cannot be interpreted as giving an individual a right to a pension of a particular amount.«) (Europska komisija, br. 5849/72, Müller protiv Austrije, Izvješće, 1.10.1975, D.R. 3, str. 25, br. 10671/83, odluka 4.3 1985., D.R. 42, str. 229; odluka Storkiewicz protiv Poljske, br. 39860/98, ECHR 1999. i odluka Domalewski protiv Poljske, br. 34610/97, ECHR, 2000.).«

Izloženo pravno stajalište Europskog suda primjenjivo je na sva socijalna davanja iz članka 4. ZOMO-a. Drugim riječima, ni Ustav ni Konvencija ne jamče pravo na davanja iz podsustava mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti u određenom iznosu. 14.5. U tom se svjetlu postavlja pitanje: neovisno o zakonski ili administrativno postavljanoj granici (novčanom iznosu) najniže mirovine, koja je granica izraz socijalne politike države, postoji li općenito najniža granica mirovinskih primanja čije bi prekoračenje ujedno značilo i povredu ljudskih prava zajamčenih Ustavom?

Ustavni se sud u svojoj dosadašnjoj praksi nije bavio tim pitanjem. Europski sud, s druge strane, u tom pitanju ima izgrađenu praksu. Njegovo je stajalište da ukupan iznos mirovine – uz koju se uvijek moraju uzimati u obzir i sva druga državna i javna davanja i olakšice koje uživa potencijalna žrtva povrede Konvencije – može, zbog svoje nedostatnosti, u osobitim okolnostima nekog konkretnog slučaja otvoriti pitanje nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja države u smislu članka 3. Konvencije, ako taj iznos, dostupan osobi, ne bi bio dostatan da je zaštiti od »narušavanja fizičkog ili mentalnog zdravlja« ili od »degradacije nesuglasne s ljudskim dostojanstvom« do mjere dovoljno ozbiljne da bi mogla potpasti unutar okvira članka 3. Konvencije (usp. odluku o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Antonina Dmitriyevna Budina protiv Rusije, 18. lipnja 2009., zahtjev br. 45603/05, str. 6.-7; odluku u predmetu Aleksandra Larioshina protiv Rusije, 23. travnja 2002., zahtjev broj 56869/00, str. 4., te presudu u predmetu Kutepov i Anikeyenko protiv Rusije, 25. listopada 2005., zahtjev br. 68029/01, §§ 61.-63.). Tako je u odluci o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Antonina Dmitriyevna Budina protiv Rusije Europski sud ispitivao dopuštenost prigovora podnositeljice da je iznos njezine mirovine prenizak za preživljavanje, zbog čega joj je ugroženo pravo na život u smislu članka 2. Konvencije. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije riječ o tome da su državne vlasti primijenile bilo kakvo zlostavljanje prema podnositeljici zahtjeva. Bit je predlagateljičinog prigovora bio u tome da je državna mirovina o kojoj ovisi njezin opstanak i preživljavanje nedostatna za njezine temeljne ljudske potrebe. Europski je sud, ispitujući dopuštenost prigovora podnositeljice, u obzir uzeo, osim iznosa same mirovine, i iznose drugih mjesečnih primitaka podnositeljice. On je u mjesečni iznos primitaka podnositeljice uračunao (u ruskim rubljima – RUB): – mirovinu (RUB 1.460); – socijalnu pomoć (RUB 590) i – naknadu za djelomičan invaliditet (RUB 410), ali i sljedeće povlastice koje je podnositeljica uživala: – 50% popusta na komunalne režije i stanarinu (utility bills); – besplatan javni gradski i prigradski prijevoz; – 50% popusta na međugradski željeznički i avionski prijevoz; – 50% popusta na račune za telefon i radio; – besplatnu medicinsku pomoć; – besplatnu zubnu protezu (osim plemenite kovine i keramike); – 50% popusta na liječničke recepte; – besplatnu terapiju u lječilištu, i – besplatan prigradski i međugradski prijevoz do mjesta terapije. Europski je sud nadalje uzeo u obzir i činjenicu da je podnositeljica jednokratno primila socijalnu pomoć za siromašne (indigence aid) u iznosu od RUB 500, a da je od popusta na režijske troškove i stanarinu korist imala i njezina obitelj. Konačno, Europski je sud uzeo u obzir i činjenicu da je dio povlastica podnositeljice, na njezin zahtjev, bio unovčen (str. 2.-3. odluke). Iako je utvrdio da podnositeljičina mjesečna primanja »nisu bila visoka u apsolutnim iznosima«, Europski je sud odbacio kao očito neosnovan prigovor podnositeljice da su joj prava povrijeđena zbog toga što su njezina primanja ispod egzistencijskog minimuma (below the subsistence level), s obrazloženjem da podnositeljica nije dokazala da se »nedostatak sredstava sam po sebi pretvorio u konkretnu patnju« (that the lack of funds translated itself into concrete suffering). U presudi Kutepov i Anikeyenko protiv Rusije Europski je sud istaknuo i sljedeće:

»61. Drugi se podnositelj zahtjeva nadalje poziva na članak 2. Konvencije jer sadašnji iznos njegove starosne mirovine nije dostatan da osigura standard dostojnog života.

62. Sud podsjeća da Konvencija ne jamči pravo na određeni životni standard kao takvo. On nadalje primjećuje da prigovor o ukupno nedostatnom iznosu mirovine i drugih socijalnih povlastica može, u načelu, otvoriti pitanje po članku 3. Konvencije koji zabranjuje nečovječno ili ponižavajuće postupanje. Međutim, na temelju dokumenata koje posjeduje, Sud ne nalazi naznaku da je iznos mirovine drugog podnositelja zahtjeva uzrokovao narušavanje njegova fizičkog ili mentalnog zdravlja do mjere koja bi bila dostatna za postizanje minimuma razine ozbiljnosti da bi mogla potpasti unutar okvira članka 3. Konvencije, ili da se on suočava s bilo kakvim 'stvarnim i prijetećim rizikom' koji bi zahtijevao primjenu članka 2. Konvencije u konkretnom slučaju...«

Ustavni sud smatra da u ovom postupku nije potrebno posebno ispitivati opću prihvatljivost navedenih pravnih stajališta Europskog suda u hrvatskom ustavnopravnom sustavu zaštite ljudskih prava. Dostatno je utvrditi da ocjena o utjecaju visine iznosa konkretne mirovine na ljudska prava njezina korisnika uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinačnog slučaja. Zbog faktične međusobne neusporedivosti privatnih imovinskih sfera pojedinaca u konkretnim slučajevima, ali i činjenice da ZOMO, zbog svog »solidarizirajućeg« učinka, različito djeluje prema konkretnim osobama u pojedinačnim pravnim situacijama (prema jednima djeluje ograničavajuće, dok prema drugima djeluje povlašćujuće), ta ocjena nije podobna za generalizaciju. 14.6. Posljednje je pitanje, vezano uz pravnu narav prava na mirovinu u podsustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, sljedeće: ima li zakonodavac ustavnopravnu ovlast ukidati pojedina prava iz tog podsustava?

Ustavni sud podsjeća da je na temelju članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava Hrvatski sabor ovlašten samostalno odlučivati o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj. Poveže li se ta zakonodavčeva ustavna ovlast s člankom 56. stavkom 1. Ustava, proizlazi da je Hrvatski sabor ovlašten samostalno odlučivati o uređivanju prava zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje, što uključuje i mirovinsko osiguranje. U tom je smislu nesporno da zakonodavac ima ustavnu ovlast mijenjati zakonsko uređenje podsustava mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti radi njegova prilagođavanja promijenjenim gospodarskim i socijalnim prilikama u zemlji ili njegova stabiliziranja, odnosno stvaranja pretpostavki za dugoročno održiv mirovinski sustav, što uključuje i redefiniranje kataloga prava osiguranih u podsustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti. Primjerice, ZOMO – kojim je započeta cjelovita reforma dotadašnjeg sustava mirovinskog osiguranja naslijeđenog iz socijalističkog državnog uređenja, a koji je važio do 31. prosinca 1998. – unio je niz važnih promjena u taj sustav. Najvažnije su bile sljedeće promjene: – podignuta je dobna granica za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu za pet godina, uz prijelazno razdoblje od 1999. do 2007. godine; – uvedena je nova legalna definicija invalidnosti, koja je bitno različita i stroža od prethodne, a svodi se na profesionalnu nesposobnost za rad i opću nesposobnost za rad; – profesionalna rehabilitacija zadržana je kao jedino pravo na temelju preostale radne sposobnosti, dok su sva ostala prava na temelju preostale radne sposobnosti ukinuta; – prijašnja prava na raspoređivanje, odnosno zaposlenje na drugom poslu i prava na rad sa skraćenim radnim vremenom prevela su se od 1. siječnja 1999. na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad; – uvedena je nova mirovinska formula za određivanje mirovine (mirovina = prosječni vrijednosni bodovi × mirovinski staž × polazni faktor × mirovinski faktor × aktualna vrijednost mirovine); – produljeno je obračunsko razdoblje iz kojega se uzimaju plaće za određivanje mirovine (1999. – 10 godina, 2000. – 13 godina, 2001. – 16 godina, 2002. – 19 godina, itd.). Istodobno su, uz osiguranje prethodno priznatih prava, ukinuta prava na: – minimalnu mirovinu; – zaštitni dodatak uz mirovinu; – novčanu naknadu za tjelesno oštećenje zbog bolesti i ozljede izvan

rada kao i pravo na staž po toj osnovi; – doplatak za pomoć i njegu. Pravo na osposobljavanje djece sa smetnjama u tjelesnom i duševnom razvitku ukinuto je u sustavu mirovinskog osiguranja, a njegovo je ostvarivanje premješteno u sustav socijalne skrbi. ZOMO-om je također uveden novi institut najniže mirovine koji u većoj mjeri izražava načelo solidarnosti, drugačije je uređena najviša mirovina, a uveden je i novi institut osnovne mirovine korisnicima mirovine iz prvog stupa koji su osigurani u drugom stupu. 14.7. Ustavni sud podsjeća da je sloboda zakonodavca u redefiniranju kataloga osiguranih prava iz podsustava mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti podložna samo općim ustavnim ograničenjima, to jest obvezom zakonodavca da u uređivanju »prava zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje« uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite opća ustavna dobra i vrednote, osobito Ustavom zajamčena ljudska prava i temeljne slobode pojedinaca. U području mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti ti se zahtjevi najjasnije očituju u obvezi zakonodavca da pri redefiniranju kataloga osiguranih mirovinskih prava ne naruši samu bit »prava na mirovinu«, pri čemu nove zakonske mjere ne smiju proizvesti Ustavom zabranjene diskriminacijske učinke. Ustavni sud smatra važnim posebno istaknuti da eventualni gubitak određenog dijela (postotka) dotadašnje mirovine ili drugog mirovinskog davanja, koji može biti posljedica novih zakonskih mjera kojima se redefiniraju dotada osigurana mirovinska prava, ne znači a priori i narušavanje biti »prava na mirovinu«, sve dok je takav eventualni gubitak određenog dijela dotadašnjeg mirovinskog davanja rezultat generalnog redefiniranja osiguranih prava u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti i razmjeran je po svojim učincima. To je opće, široko postavljeno pravilo. Sve ostalo ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. Stoga predlagatelji Matija Očić i Hrvatska odvjetnička komora nisu u pravu kad ističu da se ne može »prihvatiti praksa po kojoj se nekome uopće mogu i smiju ukidati stečena prava, pa niti u konkretnom slučaju Zakonom o MIO. (…) Pogotovo to nije dopustivo ako se to pravo očituje u nečijem vlasništvu kakvo predstavlja individualna kapitalizirana štednja kao što je to mirovina.«

Ustavni sud ponavlja da se mirovine i druga socijalna davanja iz mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti ne mogu podvesti pod pravo vlasništva u smislu privatnog prava, jer je riječ o davanjima javnopravne naravi, koja izviru iz sustava obveznih doprinosa s posebnom javnopravnom svrhom. U tom je smislu ustavnopravno dopušteno mijenjati, pa i ukidati, pojedine vrste (oblike) mirovinskih davanja iz tog sustava do granice koja ne dovodi u pitanje samu bit »prava na mirovinu«. 14.8. Razmotre li se u tom svjetlu prigovori ostalih predlagatelja da je nesuglasno s Ustavom novim zakonom ukidati stečena prava iz mirovinskog osiguranja koja su korisnicima bila priznata pod uvjetima propisanim »starim« zakonom, Ustavni sud prvo mora naglasiti da predlagatelji pogrešno tumače normativni institut »ukidanja stečenog prava«. Čini se, naime, da oni svaku promjenu u zakonskom uređenju prava kojeg su stekli pod prethodno propisanim zakonskim uvjetima smatraju nedopuštenim »ukidanjem stečenog prava«. To je razvidno iz prigovora predlagatelja koji osporavaju ustavnost članka 174. u vezi s člankom 5. stavkom 3. ZOMO-a, ističući da su »invalidima rada do tada stečena prava ukinuta novim zakonom«, to jest ZOMO-om. Iz sadržaja članka 174. ZOMO-a proizlazi, međutim, da se korisnicima dotadašnjih prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti, koji su ta prava ostvarili prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998., ta prava prevode od 1. siječnja 1999. po službenoj dužnosti na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad prema odredbama ZOMO-a.

Budući da je ocjena suglasnosti članka 174. ZOMO-a s Ustavom predmet posebnog ustavnosudskog postupka, Ustavni sud smatra dostatnim na ovom mjestu utvrditi da se zakonsko preoblikovanje dotada priznatih prava iz mirovinskog osiguranja (kao što je učinjeno člankom 174. ZOMO-a) ne može smatrati »ukidanjem« dotada priznatih prava iz sustava mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, na koji je pogrešan zaključak predlagatelje naveo članak 5. stavak 3. ZOMO-a (»Glede stečenih prava Zakon o mirovinskom osiguranju sadrži odredbu u članku 5. stavak 3. prema kojoj se 'stečena prava iz mirovinskog osiguranja utvrđena zakonom, mogu ukinuti samo u slučajevima određenim ovim zakonom.' Time se priznaje da su i invalidima rada do tada stečena prava ukinuta novim zakonom.«)

Je li zakonska mjera prevođenja dotadašnjih prava »na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti« u novi zakonski institut »invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad« ujedno dovela do narušavanja same biti »prava na mirovinu« u nekom konkretnom slučaju, drugo je pitanje. Ono nije predmet ispitivanja u ustavnosudskom postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom, nego u posebnom postupku zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda pokrenutom ustavnom tužbom. Iz navedenih razloga Ustavni sud nije mogao prihvatiti da su razlozi koje navode predlagatelji Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Hrvatska narodna stranka, Malik Zukanović, Gorana Lepetić, Maja Ferara, Jelka Pean Barić, Branka Rožić, Jasminka Nuić i Mirjana Utrobičić osnova za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 5. stavka 3. ZOMO-a s Ustavom. 15. Ustavni sud dužan je primijetiti, međutim, da su prijedlozi predlagatelja razotkrili osobit problem nesuglasnosti s Ustavom članka 5. stavka 3., ali i članka 5. stavka 5. ZOMO-a, promatra li ih se u svjetlu načela vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske utvrđene u članku 3. Ustava. Te odredbe ZOMO-a glase:

Članak 5. (3) Stečena prava iz mirovinskog osiguranja, utvrđena zakonom, mogu se ukinuti samo u slučajevima određenim ovim Zakonom. (5) Korištenje prava, određenih ovim Zakonom, može se ograničiti samo u slučajevima i uz uvjete određene ovim Zakonom. U članku 5. stavku 3. i u članku 5. stavku 5. ZOMO-a izraženo je pravilo da se prava iz mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti mogu ukidati samo u slučajevima određenim »ovim Zakonom«, odnosno da se njihovo korištenje može ograničiti samo u slučajevima i uz uvjete određene »ovim Zakonom«. Ustavni sud dužan je istaknuti da takvo zakonsko ograničenje ne uvažava temeljna pravna načela lex specialis derogat legi generali i lex posterior derogat legi priori. ZOMO je opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih pravila. Isto tako, kasniji zakon koji na drugačiji način uređuje istovjetno pitanje koje je uređeno ZOMO-om ima prednost. Riječ je o općim pravnim načelima univerzalnog značenja koje nije dopušteno, ali ni moguće derogirati na način na koji se to čini u članku 5. stavcima 3. i 5. ZOMO-a. Zbog navedenih je razloga Ustavni sud ukinuo članak 5. stavke 3. i 5. ZOMO-a. Njihovo ukidanje, međutim, nema niti može imati bilo kakve praktične pravne posljedice, jer je riječ o »neživotnosti« zakonskih normi koju je u više navrata dosada potvrdila zakonodavna, ali i pravna praksa u širem smislu. 15.1. Ustavni sud na kraju primjećuje da su odredbe članka 5. stavaka 3. i 5. ZOMO-a dobar povod za ukazivanje na potrebu unapređenja kvalitete nacionalnih zakona, osobito tehnike

njihova pisanja, ali i na potrebu standardizacije pravnih pravila u slučajevima kad se jednim zakonom derogiraju odredbe drugog zakona. Ustavni sud u prvom redu primjećuje da članak 5. stavak 3. ZOMO-a sadrži dva pojma koja se u praksi različito, pa i suprotno tumače. Riječ je o pojmu »stečenih prava« iz mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti i o već spomenutom pojmu »ukidanja« tih prava koja su korisnicima prethodno već priznata nekim zakonom. Upravo su uz ta dva pojma, koji su okosnica zakonskog pravila iz članka 5. stavka 3. ZOMO-a (»stečena prava iz mirovinskog osiguranja, utvrđena zakonom, mogu se ukinuti …«), u najvećoj mjeri povezane i nejasnoće koncepcije »prava iz mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti«, što jasno proizlazi iz prijedloga predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti te zakonske odredbe s Ustavom. Ustavni sud dužan je stoga upozoriti na neprihvatljivost zakonskih odredbi koje su nejasne, odnosno učinci kojih su neizvjesni ili nepredvidljivi. Takve norme ne ispunjavaju zahtjeve koje pred njih postavlja načelo vladavine prava, a koji moraju biti ispunjeni da bi se konkretna pravna norma uopće mogla smatrati »zakonom«.

III.

Članak 6. ZOMO-a

16. Suglasnost s Ustavom članka 6. ZOMO-a osporili su Matija Očić i Hrvatska odvjetnička komora. Članak 6. ZOMO-a glasi:

Članak 6. Za ostvarivanje prava radnika, poljoprivrednika, obrtnika i drugih osiguranih osoba utvrđenih ovim Zakonom osniva se javna ustanova Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod). Predlagatelji navode da je osnivanje jedne javne ustanove za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja zaposlenih poljoprivrednika, obrtnika i drugih osiguranika – Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO) – u nesuglasnosti sa slobodom udruživanja, zajamčenom člankom 43. Ustava. Smatraju da je mogućnost ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja koja je za sve korisnike tih prava propisana samo putem HZMO-a (umjesto nekadašnjih fondova koji su bili posebno konstituirani za različite vrste korisnika prava iz mirovinskog osiguranja) klasičan primjer monopola. Važniji dijelovi obrazloženja prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 6. ZOMO-a, koje su podnijeli Matija Očić i Hrvatska odvjetnička komora, a koji su istovjetni, glase: »Članak 6. Zakona o MIO kojim se osniva samo jedna monopolistička javna ustanova za ostvarivanje prava zaposlenika poljoprivrednika, obrtnika i drugih osiguranih osoba utvrđenih Zakonom o MIO u izravnoj je suprotnosti sa odredbom članka 49. stavak 2. Ustava RH, kojom se eksplicite zabranjuju monopoli. Ako se prema članku 127. Zakona o MIO Zavod iz članka 6. istog Zakona smatra ustanovom, a prema članku 5. Zakona o ustanovama (NN 76/93) ustanovu može osnovati domaća i strana fizička i pravna osoba za obavljanje određene djelatnosti onda je nedopustivo upravo sada u eri privatizacije javnih poduzeća da se monopolizira mogućnost mirovinskog osiguranja i to samo u korist Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Ovakva restrikcija i monopol u suprotnosti su sa odredbom članka 43. stavak 1. Ustava RH kojim se građanima jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za socijalne i gospodarske ciljeve kakvi su ciljevi sigurno i mirovinsko osiguranje koje bi se stoga moralo

građanima dozvoliti po vlastitom izboru i kod ustanove koja je organizirana slobodnim udruživanjem građana.«

Sažeto, predlagatelji tvrde da je riječ o (Ustavom zabranjenom) monopolu HZMO-a u području u kojem vlada sloboda udruživanja. 16.1. Člankom 6. ZOMO-a određeno je da će mirovinsko osiguranje utemeljeno na načelima generacijske solidarnosti provoditi samo jedna javna ustanova (HZMO). Stoga su s danom početka primjene ZOMO-a (1. siječnja 1999.) prestala s radom tri fonda mirovinskog osiguranja koja su prethodno bila nositelji osiguranja za radnike, poljoprivrednike i obrtnike. Članak 193. ZOMO-a u tom je smislu propisao:

Članak 193. Danom početka primjene ovoga Zakona sve stvari, prava, dionice ili udjeli, novac i ostala sredstva na kojima je pravo vlasništva ili raspolaganja imao ili će steći Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja samostalnih privrednika Hrvatske i Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja individualnih poljoprivrednika Hrvatske i njihovi pravni prednici, postaju vlasništvo Zavoda. 16.2. Predlagatelji smatraju da je HZMO zbog svog monopolističkog položaja nesuglasan s drugom rečenicom članka 49. stavka 2. Ustava. Ustavni sud u prvom je redu dužan napomenuti da su prijedlozi predlagatelja podneseni Ustavnom sudu prije Promjene Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 28/01.). Člankom 16. Promjene Ustava iz 2001., naime, izmijenjena je u članku 49. stavku 2. Ustava druga rečenica, tako da danas glasi:

»Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.«. Sukladno tome, prvotna ustavna odredba (»Zabranjeni su monopoli.«), na koju se pozivaju predlagatelji, više nije na snazi u ustavnom poretku Republike Hrvatske. Neovisno o tome, međutim, Ustavni je sud dužan primijetiti da navodi predlagatelja ukazuju na njihov pogrešan pristup sagledavanju pravnog položaja HZMO-a u ustavnom poretku Republike Hrvatske. Dostatno je istaknuti da je HZMO javna ustanova zakonom osnovana radi obavljanja poslova vezanih uz podsustav mirovinskog osiguranja uređen ZOMO-om. Riječ je o državnom podsustavu iz područja socijalne sigurnosti koji se ne temelji na načelima kapitalizirane štednje, ne čini kapitalno financirani dio sustava mirovinskog osiguranja i nije podložan privatizaciji. HZMO je, dakle, nositelj osiguranja samo u dijelu mirovinskog podsustava koji je namijenjen osiguranju osnovne razine socijalne sigurnosti građana. U tom je smislu on institucionalni izraz ustavne obveze države da zaposlenima i članovima njihovih obitelji osigura pravo na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje iz članka 56. stavka 1. Ustava. Podsustav mirovinskog osiguranja utemeljen na načelu generacijske solidarnosti stoga ima važnu socijalnu funkciju. Ustavni sud u tom je smislu suglasan sa stajalištem Europskog suda da je kod bilo kojeg sustava socijalne sigurnosti riječ o »sustavu koji je izraz solidarnosti društva s njegovim ranjivim članovima« (»Such schemes /social-security schemes/ are an expression of a society’s solidarity with its vulnerable members.«, odluka o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Goudswaard-van der Lans protiv Nizozemske, 22. rujna 2005., zahtjev br. 75255/01). Osim tog prvog stupa, međutim, ukupan sustav mirovinskog osiguranja čine još dva stupa (podsustava) koja se temelje na načelima kapitalizirane štednje. S obzirom na takvu strukturu sustava mirovinskog osiguranja, a osobito pravna obilježja prvog stupa koji se temelji na načelu generacijske solidarnosti, položaj HZMO-a unutar tog prvog stupa ne može se sagledavati u svjetlu druge rečenice članka 49. stavka 2. Ustava.

16.3. Predlagatelji također smatraju da je osnivanje HZMO-a nesuglasno s Ustavom zajamčenom slobodom udruživanja iz članka 43. Ustava, koji glasi:

Članak 43. Svakom se jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za socijalna, gospodarska, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Radi toga svatko može slobodno osnivati sindikate i druge udruge, uključivati se u njih ili iz njih istupati u skladu sa zakonom. Pravo slobodnog udruživanja ograničeno je zabranom nasilnog ugrožavanja demokratskoga ustavnog poretka, te neovisnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Postojanje HZMO-a, kao zakonom osnovane javne ustanove koja provodi obvezno i na tekućem financiranju utemeljeno mirovinsko osiguranje unutar prvog stupa mirovinskog osiguranja, ne može se dovesti ni u kakvu razumnu vezu sa slobodom udruživanja u smislu članka 43. Ustava. Navodi predlagatelja da ZOMO ograničava »mogućnost mirovinskog osiguranja i to samo u korist Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje«, zbog čega je ugrožena sloboda udruživanja građana, ukazuju se u cijelosti neosnovanima. Osnivanjem i djelovanjem HZMO-a ta se sloboda ne ograničava ni u jednom segmentu, a ponajmanje se njima ugrožava. U okviru ustavnog jamstva na slobodu udruživanja, slobodno je osnivati sindikate i udruge, a svaki je pojedinac slobodan u njih se učlanjivati i iz njih istupati. Sloboda udruživanja ima i negativan aspekt (slobodu neučlanjivanja), koji je također zaštićen Ustavom. Sindikati i udruge mogu se slobodno baviti pitanjima vezanim uz mirovinsko osiguranje i mirovinska prava u Republici Hrvatskoj. To ne znači, međutim, da oni mogu obavljati poslove HZMO-a. Kao što djelatnost HZMO-a ne potpada u ustavno područje slobode udruživanja, tako ni sloboda udruživanja radi ostvarenja ciljeva vezanih uz mirovinsko i invalidsko osiguranje nije ni ograničena ni ugrožena djelatnošću HZMO-a. 16.4. Na temelju iznesenog, Ustavni sud utvrđuje da se navodna neustavnost članka 6. ZOMO-a ne može ni sagledavati ni ispitivati s aspekta članka 43. i druge rečenice članka 49. stavka 2. Ustava. Stoga Ustavni sud nije prihvatio prijedloge predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 6. ZOMO-a s navedenim odredbama Ustava. 17. Na temelju članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točki I. izreke odluke. Na temelju članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona riješeno je kao u točkama I. i II. izreke rješenja. Točka II. izreke odluke i točka III. izreke rješenja temelje se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: U-I-988/1998

U-I-59/1999

U-I-176/1999

U-I-245/1999

U-I-943/1999

U-I-1624/2000

Zagreb, 17. ožujka 2010.

TEKST KOJI NIJE UŠAO U PROČIŠĆENI TEKST ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM

OSIGURANJU

(Narodne novine, broj 147/02)

Članak 36. (1) Korisniku prava na zaštitni dodatak uz mirovinu kojem se osigurava to pravo na temelju članka 172. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 102/98., 127/00., 59/01. i 109/01.) i koji ostvari pravo na mirovinu primjenom međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju, prestaje pravo na zaštitni dodatak ako mu mirovina zajedno s mirovinom ostvarenom na temelju međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju prelazi graničnu svotu najnižeg mirovinskog primanja prema kojoj je određen zaštitni dodatak. (2) Korisniku zaštitnog dodataka uz mirovinu, koji je ostvario i pravo na mirovinu primjenom međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju od 1. siječnja 1999. do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po službenoj će dužnosti donijeti rješenje o prestanku prava na zaštitni dodatak prema odredbi stavka 1. ovoga članka. (3) U slučaju iz stavka 1. i 2. ovoga članka pravo na zaštitni dodatak prestaje prvog dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojemu je doneseno rješenje.

Članak 37. (1) Korisniku mirovine kojemu se isplaćuje dodatak uz mirovinu prema Zakonu o prenošenju sredstava Državnog proračuna fondovima mirovinskog i invalidskog osiguranja te usklađivanju mirovina (»Narodne novine«, br. 102/98.) osigurava se isplata dodatka uz mirovinu od 1. siječnja 2003. u svoti koja mu pripada u prosincu 2002. godine. (2) Sredstva za isplatu dodatka uz mirovinu iz stavka 1. ovoga članka osiguravaju se u državnom proračunu.

Članak 38. (1) Korisniku mirovine s prebivalištem na teritoriju Republike Hrvatske, bivšem službeniku u saveznim tijelima bivše SFR Jugoslavije osigurava se isplata mirovine u svoti koja mu je isplaćena odnosno koja mu je pripadala na dan početka primjene ovoga Zakona. (2) Mirovina iz stavka 1. ovoga članka usklađuje se prema članku 86. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 102/98., 127/00., 59/01. i 109/01.). (3) Korisniku mirovine s prebivalištem na teritoriju Republike Hrvatske, bivšem službeniku u saveznim tijelima bivše SFR Jugoslavije i koji je u razdoblju od 8. listopada 1991. do dana početka primjene ovoga Zakona ostvario pravo na mirovinu po osnovi zaposlenja u tijelima državne vlasti Republike Hrvatske, od najmanje godinu dana, donijet će se novo rješenje o mirovini kojim će se razdoblje provedeno u zaposlenju u saveznim tijelima bivše SFR Jugoslavije utvrditi u mirovinski staž kao staž osiguranja ostvaren u Republici Hrvatskoj. (4) Osiguraniku službeniku tijela državne vlasti Republike Hrvatske računa se u mirovinski staž kao staž osiguranja ostvaren u Republici Hrvatskoj razdoblje provedeno u zaposlenju u saveznim tijelima bivše SFR Jugoslavije, pod uvjetom da u vrijeme ostvarivanja prava na mirovinu, prema propisima Republike Hrvatske ima hrvatsko državljanstvo i da se nakon 8. listopada 1991. a najkasnije do 30. lipnja 1992. zaposlio u tijelima državne vlasti Republike Hrvatske, te u tom zaposlenju proveo najmanje pet godina. (5) Odredba stavka 3. i 4. ovoga članka ne primjenjuje se ako je na temelju navedenog staža osiguranja ostvareno pravo na mirovinu izvan hrvatskog mirovinskog osiguranja. (6) Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje će rješenjem utvrditi svotu mirovine iz stavka 1.

i 3. ovoga članka na dan početka primjene ovoga Zakona, na zahtjev korisnika mirovine. (7) Za mirovinu iz stavka 1. ovoga članka, odnosno dio mirovine ostvarene temeljem staža osiguranja iz stavka 3. i 4. ovoga članka sredstva se osiguravaju u državnom proračunu.

Članak 39. (1) Korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kojem je ta mirovina određena primjenom mirovinskog faktora iz članka 80. stavka 1. točke 4. i članka 174. stavka 3. točke 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 102/98., 127/00., 59/01. i 109/01.), Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje će po službenoj dužnosti ponovno odrediti invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad primjenom mirovinskog faktora iz članka 15. ovoga Zakona. (2) Mirovina iz stavka 1. ovoga članka pripada od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

Članak 40. (1) Udovica čiji je bračni drug umro do 31. prosinca 1998. a do dana njegove smrti navršila je 40 godina života, može steći pravo na obiteljsku mirovinu kada navrši: – u 2002. godini 47 godina života, – u 2003. godini 47 godina i 6 mjeseci života, – u 2004. godini 48 godina života, – u 2005. godini 48 godina i 6 mjeseci života, – u 2006. godini 49 godina života, – u 2007. godini 49 godina i 6 mjeseci života, – u 2008. godini 50 godina života. (2) Udovica koja je koristila pravo na obiteljsku mirovinu do 31. prosinca 1998., a koja je tijekom korištenja prava na tu mirovinu navršila 40 godina života, može ponovno steći pravo na obiteljsku mirovinu pod uvjetima iz stavka 1. ovoga članka. (3) Iznimno od odredbe članka 62. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 102/98., 127/00., 59/01. i 109/01.), udovica može steći pravo na obiteljsku mirovinu: – ako je smrt bračnog druga nastupila u 1999. godini i ako je udovica u času njegove smrti navršila 40 godina i 6 mjeseci života – kada navrši 45 godina i 6 mjeseci života, – ako je smrt bračnog druga nastupila u 2000. godini i ako je udovica u času njegove smrti navršila 41 godinu života – kada navrši 46 godina života, – ako je smrt bračnog druga nastupila u 2001. godini i ako je udovica u času njegove smrti navršila 41 godinu i 6 mjeseci života – kada navrši 46 godina i 6 mjeseci života, – ako je smrt bračnog druga nastupila u 2002. godini i ako je udovica u času njegove smrti navršila 42 godine života – kada navrši 47 godina života, – ako smrt bračnog druga nastupi u 2003. godini i ako udovica u času njegove smrti navrši 42 godine i 6 mjeseci života – kada navrši 47 godina i 6 mjeseci života, – ako smrt bračnog druga nastupi u 2004. godini i ako udovica u času njegove smrti navrši 43 godine života – kada navrši 48 godina života, – ako smrt bračnog druga nastupi u 2005. godini i ako udovica u času njegove smrti navrši 43 godine i 6 mjeseci života – kada navrši 48 godina i 6 mjeseci života, – ako smrt bračnog druga nastupi u 2006. godini i ako udovica u času njegove smrti navrši 44 godine života – kada navrši 49 godina života, – ako smrt bračnog druga nastupi u 2007. godini i ako udovica u času njegove smrti navrši 44 godine i 6 mjeseci života – kada navrši 49 godina i 6 mjeseci života. (4) Pravo na obiteljsku mirovinu prema ovome članku pripada od prvog dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojemu je podnesen zahtjev za tu mirovinu.

Članak 41.

(1) Osiguranici koji su do dana stupanja na snagu ovoga Zakona bili obvezno osigurani kao članovi kućanstva poljoprivrednika ostaju obvezno osigurani kao poljoprivrednici ako ispunjavaju uvjete utvrđene odredbama članka 3. i 4. ovoga Zakona (2) Osiguranicima članovima kućanstva poljoprivrednika iz stavka 1. ovoga članka koji ne ispunjavaju uvjete iz članka 3. i 4. ovoga Zakona svojstvo osiguranika prestaje s danom podnošenja zahtjeva za prestanak svojstva osiguranika.

TEKST KOJI NIJE UŠAO U PROČIŠĆENI TEKST

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU

(“Narodne novine”, broj 35/08)

Članak 7. Pravo na obiteljsku mirovinu može ostvariti osoba ako izvanbračna zajednica postoji na dan stupanja na snagu ovoga Zakona, a trajala je najmanje tri godine.

Članak 8.

Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«.

TEKST KOJI NIJE UŠAO U PROČIŠĆENI TEKST

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU

(„Narodne novine“, broj 121/10 od 28.10.2010.)

Članak 26.

Iznimno od članka 30. Zakona o mirovinskom osiguranju (članak 8. ovoga Zakona), pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik (žena) kada navrši 15 godina mirovinskog staža i – u 2010. godini – 60 godina života, – u 2011. godini – 60 godina i 3 mjeseca života, – u 2012. godini – 60 godina i 6 mjeseci života, – u 2013. godini – 60 godina i 9 mjeseci života, – u 2014. godini – 61 godinu života, – u 2015. godini – 61 godinu i 3 mjeseca života, – u 2016. godini – 61 godinu i 6 mjeseci života, – u 2017. godini – 61 godinu i 9 mjeseci života, – u 2018. godini – 62 godine života, – u 2019. godini – 62 godine i 3 mjeseca života, – u 2020. godini – 62 godine i 6 mjeseci života, – u 2021. godini – 62 godine i 9 mjeseci života, – u 2022. godini – 63 godine života, – u 2023. godini – 63 godine i 3 mjeseca života, – u 2024. godini – 63 godine i 6 mjeseci života, – u 2025. godini – 63 godine i 9 mjeseci života, – u 2026. godini – 64 godine života,

– u 2027. godini – 64 godine i 3 mjeseca života, – u 2028. godini – 64 godine i 6 mjeseci života, – u 2029. godini – 64 godine i 9 mjeseci života.

Članak 27.

Iznimno od članka 31. Zakona o mirovinskom osiguranju (članak 9. ovoga Zakona), pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik (žena) kada navrši: – u 2010. godini – 55 godina života i 30 godina mirovinskog staža, – u 2011. godini – 55 godina i 3 mjeseca života i 30 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža, – u 2012. godini – 55 godina i 6 mjeseci života i 30 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža, – u 2013. godini – 55 godina i 9 mjeseci života i 30 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža, – u 2014. godini – 56 godina života i 31 godinu mirovinskog staža, – u 2015. godini – 56 godina i 3 mjeseca života i 31 godinu i 3 mjeseca mirovinskog staža, – u 2016. godini – 56 godina i 6 mjeseci života i 31 godinu i 6 mjeseci mirovinskog staža, – u 2017. godini – 56 godina i 9 mjeseci života i 31 godinu i 9 mjeseci mirovinskog staža, – u 2018. godini – 57 godina života i 32 godine mirovinskog staža, – u 2019. godini – 57 godina i 3 mjeseca života i 32 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža, – u 2020. godini – 57 godina i 6 mjeseci života i 32 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža, – u 2021. godini – 57 godina i 9 mjeseci života i 32 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža, – u 2022. godini – 58 godina života i 33 godine mirovinskog staža, – u 2023. godini – 58 godina i 3 mjeseca života i 33 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža, – u 2024. godini – 58 godina i 6 mjeseci života i 33 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža, – u 2025. godini – 58 godina i 9 mjeseci života i 33 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža, – u 2026. godini – 59 godina života i 34 godine mirovinskog staža, – u 2027. godini – 59 godina i 3 mjeseca života i 34 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža, – u 2028. godini – 59 godina i 6 mjeseci života i 34 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža, – u 2029. godini – 59 godina i 9 mjeseci života i 34 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža.

Članak 28.

(1) U razdoblju od stupanja na snagu ovoga Zakona do 31. prosinca 2029. godine, iznimno od članka 78. Zakona o mirovinskom osiguranju (članak 13. stavak 1. ovoga Zakona), osiguraniku ženi, koja stječe pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, polazni faktor za određivanje te mirovine iznosi: u 2010. godini: – s navršenih do 31 godinu mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 32 godine mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršene 33 godine mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršene 34 godine mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 35 i više godina mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2011. godini: – s navršenih do 31 godinu i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 32 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršene 33 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršene 34 godine i 3 mjeseca godine mirovinskog staža:0,19% po mjesecu, – s navršenih 35 godina i 3 mjeseca i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2012. godini: – s navršenih do 31 godinu i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 32 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršene 33 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršene 34 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu,

– s navršenih 35 godina i 6 mjeseci i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2013. godini: – s navršenih do 31 godinu i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 32 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršene 33 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršene 34 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 35 godina i 9 mjeseci i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2014. godini: – s navršene do 32 godine mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 33 godine mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršene 34 godine mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 35 godina mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2015. godini: – s navršene do 32 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 33 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršene 34 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 35 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 3 mjeseca i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2016. godini: – s navršene do 32 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 33 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršene 34 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 35 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 6 mjeseci i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2017. godini: – s navršene do 32 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 33 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršene 34 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 35 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 9 mjeseci i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2018. godini: – s navršene do 33 godine mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 34 godine mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršenih 35 godina mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 36 godina mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 37 godina i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2019. godini: – s navršene do 33 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 34 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršenih 35 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 37 godina i 3 mjeseca i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2020. godini: – s navršene do 33 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 34 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršenih 35 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 37 godina i 6 mjeseci i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2021. godini:

– s navršene do 33 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršene 34 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršenih 35 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 37 godina i 9 mjeseci i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2022. godini: – s navršenih do 34 godine mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršenih 35 godina mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršenih 36 godina mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 37 godina mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 38 godina i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2023. godini: – s navršenih do 34 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršenih 35 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 37 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 38 godina i 3 mjeseca i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2024. godini: – s navršenih do 34 godine i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršenih 35 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 37 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 38 godina 6 mjeseci i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2025. godini: – s navršenih do 34 godine i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršenih 35 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 37 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 38 godina i 9 mjeseci i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2026. godini: – s navršenih do 35 godina mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršenih 36 godina mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršenih 37 godina mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 38 godina mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 39 godina i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2027. godini: – s navršenih do 35 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršenih 37 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 38 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža: 0,19 po mjesecu, – s navršenih 39 godina i 3 mjeseca i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2028. godini: – s navršenih do 35 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu, – s navršenih 37 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 38 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 39 godina i 6 mjeseci i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu, u 2029. godini: – s navršenih do 35 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,34% po mjesecu, – s navršenih 36 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,29% po mjesecu,

– s navršenih 37 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,24% po mjesecu, – s navršenih 38 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža: 0,19% po mjesecu, – s navršenih 39 godina i 9 mjeseci i više mirovinskog staža: 0,15% po mjesecu. (2) U razdoblju od stupanja na snagu ovoga Zakona do 31. prosinca 2029. godine, iznimno od članka 78. Zakona o mirovinskom osiguranju (članak 13. stavak 2. ovoga Zakona), osiguraniku ženi koja prvi put stječe pravo na mirovinu, polazni faktor za određivanje starosne mirovine nakon navršene starosne dobi iz članka 26. ovoga Zakona, povećava se za postotak iz članka 13. stavka 3. ovoga Zakona za svaki mjesec koji je protekao od navedene navršene starosne dobi do dana ostvarivanja prava, a najviše za pet godina.

Članak 29.

U razdoblju od stupanja na snagu ovoga Zakona do 31. prosinca 2029. godine, osiguraniku ženi, za stjecanje prava na starosnu mirovinu, snižava se dobna granica za tu mirovinu na temelju staža osiguranja s povećanim trajanjem prema dobnoj granici određenoj člankom 26. ovoga Zakona.

Članak 30.

(1) Osiguranici – poljoprivrednici iz članka 12. Zakona o mirovinskom osiguranju zatečeni u obveznom mirovinskom osiguranju na dan stupanja na snagu ovoga Zakona, koji nisu obuhvaćeni mirovinskim osiguranjem prema članku 3. ovoga Zakona, mogu na svoj zahtjev istupiti iz toga osiguranja. (2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, mirovinsko osiguranje prestaje s posljednjim danom mjeseca u kojemu je podnesen zahtjev za istup iz osiguranja.

Članak 31.

Ministar nadležan za mirovinsko osiguranje će u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga Zakona donijeti pravilnik iz članka 7. ovoga Zakona.

Članak 32.

Ovaj Zakon objavit će se u »Narodnim novinama«, a stupa na snagu 1. studenoga 2010.