Zan Bodrijar-Simulacija i Realnost

Izvori:

Jean Baudriilard, Pour une critique de l'economie politique du signe, Gallimard, Paris, 1972, p. 172 - 228. © Gallimard, 1972

Jean Baudrillard, L'echange symbolique et la mort, Gallimard, Paris 1976, p. 7 - 29; 77-117. © Gallimard, 1976

Jean Baudriilard, Les strategies fatales , Grasset, Paris, 1983, p. 10- 33. © La Societe des Editions Grasset 8< Fasquelle, 1979

Jean Baudriilard, Au - delä du vrai et du faux, ou le malin genie de l'image, Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987 p 139 - 145. © PUF, 1987

Jean Baudrillard, De la seduction, Galilee, Paris, 1979, p. 75 - 92; 107 -115; 241 - 243. ©Galilee, 1979

Jean Baudriilard, La Transparence du Mal. Essai sur les phenomenes extremes, Galilee, Paris, 1990, p. 11 - 42; 88 - 115. © Galilee, 1990

Jean Baudriilard, llillusion de la fin, Galilee, Paris, 1992, p. 11 - 27; 129 - 142. © Galilee, 1992

Jean Baudriilard, L'echange impossible, Galilee, Paris, 1999, p. 11 - 38 ©Galilee, 1999

SlMULACIJA I ZBIIJA

Jean Baudriilard

Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko sociološko društvo

2001.

Sadržaj

Predgovor: Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda (Rade Kalanj) I

1. Kritika političke ekonomije znaka 3 Magijska misao ideologije 4 Metafizika znaka 9 Privid referenta 12 Denotacija i konotacija 18 S one strane znaka - simbolika 21 Rekvijem za medije 25

Introitus 25 Enzensberger: "socijalistička" strategija , 28 Govor bez odgovora 32 Subverzivna strategija i "simbolička akcija" 35 Teorijski model komunikacije 40 Kibernetička iluzija 44

2. Simbolička razmjena i smrt 49 Uvod 49 Strukturalna revolucija vrijednosti 55 Kraj proizvodnje 61 Rad 65 Tri vrste simulakra 69

Anđeo od gipsa 69 Automat i robot 73

Industrijski simulakr 76 Metafizika koda 79 Taktilno i digitalno 85 Hiperrealizam simulacije 100

3. O zavođenju 109 Posvećeni obzor privida 109 Varka za oko ili začarana simulacija 115 Tajna i izazov 121 Zavođenje je sudbina 127

4. Fatalne strategije 129 Ekstaza i inercija 129 Za načelo zla 145

5. Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike 155

6. Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima 163 Nakon orgije 163 Transestetsko 172 Transseksualno 176 Transekonomsko 180 A gdje je onda zlo? 188 Nekrospektiva 194 Post scriptum 197 Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula! 197 Sudbina energije 202 Teorem ukletog dijela 207

7. Iluzija kraja 211 Patafizika 2000 211 Vraćanje povijesti 219

Uspon praznoga prema rubu 222

Besmrtnost 229

8. Nemoguća razmjena 241

Kazalo imena 261

Predgovor

Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

U intelektualnim kretanjima i previranjima koja su obilježila barem tri posljednja desetljeća dvadesetoga stoljeća osobito zanimljivo mjesto pripada poststrukturalističkoj i postmodernističkoj struji mišljenja. Ona je oblikovala stanovitu kulturnu konjunkturu, izgradila specifičnu mrežu pojmova i kvazipojmova i stvorila cijelu jednu panoramu ideja koje su, bez obzira na raznolikost i krajnju kontradiktornost svojih odjeka, izvršile značajan utjecaj na društveno-humanističke znanosti, filozofiju, književno--teorijsku refleksiju i duhovnu atmosferu općenito. Najveći broj njezinih tvoračkih protagonista potekao je iz duhovne situacije akademskih elita nakon šezdesetih godina kada se gasi snaga "klasičnih" i "velikih" teorijskih paradigmi (marksizma, strukturalizma, funkcionalizma) a spoznajni interes usmjerava na kritičku dekonstrukciju cijele modernosti u svjetlu epistemološkog relativizma i iscrpljenosti fundamentalnih referencija znanja (prosvjetiteljstvo, napredak, univerzalnost razuma, revolucija, linearni razvoj, industrijska racionalnost itd.).1

10 tome vrlo iscrpno piše Madan Sarp, u knjizi An Introduction to Post - Structuralism and Postmodernism, The University of Georgia Press, Athens, 1993. Usp. također Philippe Corcuff, Les novelles sociologies, Editions Nathan, Paris, 1995; Steven Connor, Postmodernist Culture: An Introduction to Theories of the Contemporary,

I

Rade Kalanj

No najsnažniji, sadržajni i diskurzivno-formalni poticaji toj orijentaciji dolazili su iz francuskih intelektualnih krugova kojima se bez pretjerivanja može pripisati osobita zasluga kako za supstancijalne ideje tako i za pomodne učinke postmoderne kulture. Oni su otišli najdalje ne samo u distinktivnim određenjima postmodernističkog pristupa nego i u proliferaciji njegove retorike. Riječ je o misliocima i autorima koji su toliko prepoznatljivi da već pomalo ulaze u legendu opravdano hvaljenih ili razvikanih veličina jednog tipa refleksije koji je pokušao tematizirati ljudsku, društvenu i kulturnu konstelaciju u postindustrijsko, informatičko, tehnoznanstveno i globalno doba. Tako je, primjerice, Michel Foucault, kojega se gotovo unisono smatra najistaknutijom figurom poststrukturalističkog i postmodernističkog zaokreta, uglavnom zaokupljen pitanjem subjekta, znanja i moći, odnosno oblikovanjem disciplinamo-normalizirajućih i diskurzivnih (mi-krofizički sveprisutnih) mehanizama moći posve različitih od tradicionalne "centralnosti" države, suvereniteta, "vladajuće klase", prava itd. Njemu bliski Gilles Deleuze obavio je psihoanalitičku kritiku političke racionalnosti, pokazujući da se politička sfera svodi na "nesvjesnu ekonomiju želje" i da je svaki subjekt prožet nagonskim sklopovima koji se "nakalemljuju" na institucionalne "makroorganizme" te im na taj način osiguravaju beskrajnu reprodukciju. Jacques Derrida nosi aureolu glavnog tvorca i zagovornika "suvremene dekonstrukcije", odnosno onog intelektualnog zahvata koji, odmakom od Saussureove lingvistike i tumačenjem pojmova fonocentrizma i logocentrizma, dolazi do zaključka da jezični znak nije "homogena jedinica" nego "struktura razlike", da označitelj nije u izravnom odnosu s označenikom, da se oni stalno razilaze i ulaze u nove kombinacije te daje težnja za konačnom podudarnošću znanja i značenja puki "nemogući san". Sociolog znanosti i epistemolog Bruno Latour istražuje i objašnjava odnose među znanostima u razdoblju nestanka čvrstih epistemoloških granica među njihovim pojmovima, metodama i iskazima.

Basic Blackwell, London, 1989; Michel Wieviorka, Sociologie postclassique ou déclin de la sociologie! U: Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin, 2000.

Il


U misaono područje društvenih znanosti uveo je ili jezički modificirao niz pojmovnih konstrukcija svojstvenih tvrdom priro-doznanstvenom diskursu, čime je, po mišljenju kritičara, relativizirao ozbiljnost "pravih" znanosti i na taj način posvjedočio bitne manjkavosti postmodernističkog epistemološkog ključa.2

r Najeksplicitniju i najjasniju elaboraciju postmodernističkih stajališta razvio je Jean-François Lyotard koji je, na izvjestan način, kategorijalno kodificirao glavne intencije tog "intelektualnog pokreta". Stoga nije ni čudno da se svi oni koji žele dokučiti "o čemu se tu zapravo radi", najradije pozivaju na njegovu knjigu Postmoderno stanje (1979).3 Ona je svojevrsni manifest postmo-dernizma, iako ta etiketa načelno odudara od njegove logike i intencije. Lyotard već krajem sedamdesetih energično naglašava da su vodeće znanosti i tehnologije sve više zaokupljene jezikom: lingvističkim teorijama, problemima komunikacije i kibernetikom, kompjuterima i njihovim jezicima, problemima prevođenja, pohranjivanjem informacija i bankama podataka itd. Tehničke su promjene bitno utjecale na znanje. Minijaturizacija i komercija-lizacija strojeva promijenile su načine njegova stjecanja, klasificir-anja i korištenja. Ukratko, ulaskom u povijesnu situaciju koju Lyotard označava kao postmoderno doba, mijenjaju se priroda i status znanja. Znanja koja nisu prenosiva u "informatičkim kvantitetama" jednostavno će biti napuštena a usmjerenje novih istraživanja ovisit će ponajprije o tome mogu li se njihovi rezultati prenijeti na kompjuterski jezik. Gotovo je sa starim načelom prema kojemu je stjecanje znanja neodvojivo od vježbanja duha ili pojedinca. Znanje više nije cilj po sebi^ Ono postoji i proizvodi se baš zbog toga da bi bilo isplativo, unosno. Projekt modernosti što su ga u osamnaestom stoljeću zamislili filozofi prosvjetiteljstva

2 Vidjeti posebni tematski broj časopisa Theory, Culture and Society, br. 4/1995, koji je u cijelosti posvećen francuskoj socijalnoj i kulturnoj teoriji. Usp. također Jean Bruc-mont, Le relativisme alimente le courant irrationel. U: La Recherche, br. 298/1997; Alain Touraine, Sociologies et sociologues. U: Marc Guillaume, L'Etat des sciences sociales en France, La Découverte, Paris, 1986.

3 Jean - François Lyotard, La condition postmoderne, Les Editions de Minuit, Paris, 1979.

Ill

Rade Kalanj

sastojao se u naumu da se razvije objektivna znanost, univerzalna moralnost i zakonitost te autonomna umjetnost. Nadali su se da će umjetnosti i znanosti promicati ne samo kontrolu prirodnih sila nego i razumijevanje subjektivnog svijeta, moralni napredak, pravednost institucija i sreću ljudskih bića. No ono što se dogodilo u rječitoj je opreci s tim nadama i idealima prosvjetiteljstva. Došlo je do postepene institucionalizacije svih tih područja. Znanost, moral i umjetnost postali su autonomnim sferama odvojenima od životnog svijeta. Strukture spoznajno-instrumentalne, moralno-praktičke i estetičko-ekspresivne racionalnosti došle su pod nadzor posebnih eksperata, a staro "narativno znanje" ("velike priče") izgubilo je svoju orijentacijsku snagu. To je vidokrug postmodernizma u kojemu se, s nizom posebnih elaboracija, uglavnom kreću svi njegovi zagovornici i epigoni.

Pa ipak, najatraktivniji, što ne znači i najmisaoniji pripadnik tog poststrukturalističkog i postmodernističkog kruga nedvojbeno je Jean Baudrillard. On je tu struju mišljenja eksponirao najširim problematskim dijapazonom svojih intelektualnih interesa i doveo je do najradikalnijih i najkontroverznijih konzekvencija. Njegovo je djelo specifičan i gusti splet posve općih (filozofsko-povijesnih, kulturnoantropoloških, socijalno teorijskih) i izrazito konkretnih, doista empirijskih uvida, analiza i deskripcija. On angažirano misli i izriče decidirane sudove o svemu što tvori nepregledni kolorit suvremenog života, od događajnog ritma takozvane obične svakodnevnice do najsloženijih izazova sociokulturne analize. Zbog te problematske difuznosti, zbog osebujnog esejističkog stila, raznolikosti ideja i interpretativne višeznačnosti glavnih teza pripisuju mu se najraznovrsnije autorske karakteristike: postmoderni guru, nihilist, prorok postmodernosti i kraja moderne kulture, provokator, semiolog, socijalni teoretičar, intelektualni terorist, razobličitelj klasičnih ideoloških sustava, dežurni krivac "ozbiljnog akademskog mišljenja", papa postmodernizma na prijelazu u 21. stoljeće itd. Sve te značajke najrječitije dolaze do izražaja u sintagmi "fenomen Baudrillarda", koja je neka vrsta zbirne ocjene njegova intelektualnog profila. Ima onih koji drže

IV


da Baudrillarda "treba zaboraviti", kao što je on svojedobno tvrdio da treba zaboraviti Faucaulta, ali nije mali broj ni onih koji ga svrstavaju među najznačajnije suvremene socijalne teoretičare (Habermas, Foucault, Derrida, Rawls, Lyotard, Giddens, Rorty itd.). Neki ga skrupulozniji teoretičari ne uzimaju uvijek ozbiljno, njegove radove smatraju površnima i ornamentalnima, ali mu nitko ne poriče originalnost na području sociologije kulture i, osobito, sociologije medija. Britanski ga tumači, primjerice, ocjenjuju kao nezaobilazno i inspirativno uporište kulturnih i komunikacijskih studija.4 Prijeporni "fenomen Baudrillarda" zanimljiv je u dvojakom smislu: iznutra, kao sklop novih i intrigantnih ideja, i izvanjski, kao poticajni teorijski materijal za sociologiju i povijest ideja.5

Baudrillard je rođen 1929. godine i po akademskom je obrazovanju germanist. Šezdesetih godina, nakon državnog doktorata, okreće se prema sociologiji i svoju sociološku karijeru otpočinje na Sveučilištu u Nanterreu. Na toj se crti kasnije uključuje u rad Instituta za istraživanje društvenih inovacija, pri Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja, što je svakako bio pogodan institucionalni okvir u kojem se mogao oblikovati njegov intelektualni senzibilitet za probleme, oblike i tendencije društvene dinamike. Taj je intelektualni put ostavio duboke tragove u njegovu načinu teorijskog mišljenja i pisanja. U njegovim je djelima naime očigledna stalna napetost, kontrast ili specifična stilsko--konceptualna podvojenost između pozitivne analize socijalnog znanstvenika i književne analize sociokulturno relevantnog umjetničkog diskursa. Prevodio je Brechta, koji je pedesetih i šezdesetih godina snažno utjecao na intelektualce lijeve orijentacije, a na

4 Scott Lash, Dead Symbols: An Introduction. U: Theory, Culture and Society, br. 4/ 1995, str. 71.

5 U tom interpretativnom duhu piše i Žarko Paić, u svom iznimno poučnom i diskurzivno uvjerljivom ogledu Višak zbilje manjak mogućnosti. Jean Baudrillard i poredak simulakruma (Forum, siječanj/ožujak, 2001), koji ima tu prednost da kompleksne i difuzne strukture Baudrillardovih ideja i jezika objašnjava na vrlo jasan način, usredotočujući se pritom na ono stoje u njima bitno, poticajno i otvoreno za plodotvornu raspravu.

V

Rade Kalanj

teorijsko-filozofskom planu sve se više zbližavao sa stajalištima Lyotarda i Derride, s njihovim zahvatom "dekonstrukcije trans-cendentnog označitelja". Usredotočuje se na Marxa (kritika političke ekonomije), de Saussurea (strukturalna lingvistika) i Freuda (psihoanalitčka teorija kulture), ali ne zbog toga da bi ih interpre-tativno pomirio (poput Marcuseova pokušaja objedinjavanja marksizma i psihoanalize) nego zbog toga da bi ih prevladao u svjetlu narastajuće važnosti svijeta znakova i njihove razmjene. Zahvaljujući toj specifičnoj intelektualnoj putanji, Baudrillard je mnogo poznatiji po svojim idejama i djelima nego po svom mjestu u institucionalnoj strukturi akademskog mišljenja, koju Pierre Bour-dieu naziva "legitimnom kulturom".6 Kao pravi predstavnik poslovično inventivne i ažurne francuske intelektualnosti, Baudrillard je, izuzmemo li niz časopisnih tekstova, razgovora i raznovrsnih javnih, katkad i žurnalistički angažiranih intervencija, objavio više od dvadeset knjiga. Njegov supstancijalni opus tvore sljedeće knjige: Sustav predmeta (1968), Potrošačko društvo (1970), Kritika političke ekonomije znaka (1972), Ogledalo proizvodnje (1973), Simbolička razmjena i smrt (1976), Zaboraviti Foucaulta (1977), Efekt Beaubourga (1977), U sjeni šutljivih većina (1998), KP ili umjetni rajevi političkog (1978), O zavođenju (1979), Simu-lakri i simulacija (1981), Fatalne strategije (1983), Božanska ljevica (1983), Amerika (1986), Drugi po sebi (1987), Cool Memories (1987), Cool Memories, II (1990), Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima (1990), Zaljevskog rata nije bilo (1991), Iluzija kraja (1992), Nemoguća razmjena (1999).

Baudrillardov se opus, "krivnjom" njegovih stilsko-esejističkih osobitosti, njegove problematske evazivnosti i neakademičnosti, najčešće tumači kao skup provokativnih i kontroverznih radova koji lucidno upozoravaju na probleme ali ih ne rješavaju na temeljit način nego zatrpavaju hipertrofiranom retorikom bombastična učinka. To su, drugim riječima, djela mislioca, socijalnog teoretičara, sociologa - kako ga već kvalificiramo - koji "osobito

6 Vidjeti odrednicu o Baudrillardu u: Michel Winock/Jacques Julliard, Dictionnaire des intellectuels français, Le Seuil, Paris, 1995, str. 121 - 122.

VI


voli ideje" i iznosi "izazovne poglede" sukladne najvišim kriterijima znanstveno-teorijske inventivnosti ali i podložne ukusu pomodnog oponašateljskog intelektualizma. No koliko god je ta, u biti impresionistička interpretacija Baudrillarda pridonijela njegovoj zvjezdanoj javnoj reputaciji i recepciji ona je ipak jednostrana jer ispada da iza te površinske dojmljivosti tekstova nema nikakva čvrstog polazišta i uporišta, nikakve logičke sustavnosti i dosljednog spoznajno-problematskog napredovanja. Doticaj s Baudrillardovim djelima uvjerava nas, međutim, da se iza njihova površinskog naboja dojmljivosti kriju jasna polazišta i vrlo sustavna, gotovo akumulativna progresija problematizacija i kon-ceptualno-teorijskih pomaka. Polazište mu je kritička analiza proizvodnje, razmjene i potrošnje, koju postepeno nadilazi, modificira njezine kategorije, prerađuje ih u duhu lingvistike i semiologije i prenosi na plan informatičko-komunikacijske i medijske zbilje, gdje one igraju drugačiju ulogu nego u doba moderno-industrij-ske materijalnosti ili pak potpuno gube svoju važnost. To je put od kritike političke ekonomije do dematerijalizacije političke ekonomije u promijenjenim okolnostima posvemašnje vladavine slike, informatičkog znaka i medijskog zaposjedanja stvarnosti. Prema tome, kad se kaže da su Baudrillardovi radovi i ideje osobito značajni po tome što nastoje shvatiti narav i utjecaj masovnih komunikacija, to je potpuno točno ali se pritom ne smije ispustiti iz vida da je to nastojanje izvedeno ne iz promišljanja masovnih komunikacija samih nego iz analize cijelog sklopa socioekonomskih i kulturnih promjena u razvijenim društvima. U tom ćemo smislu, slijedeći Baudrillardov "rad misli", lako zapaziti da on svoje socioteorijsko bavljenje otpočinje u znaku prihvaćanja ali i kritičkog nadilaženja "marksističke kulture". Središnje kategorija te teorijske kulture (proizvodnja, robni svijet, zakon vrijednosti itd.), koliko god bile valjane, pate od manjkavosti redukcioni-zma, svođenja cijelog društvenog života na ekonomske predznake. Jedan od logičnih zahvata proizašlih iz takva uvida jest pokušaj da se Marxova kritika kapitalizma proširi na područja koja su ostala izvan domašaja teorije o načinu proizvodnje. Bau-

VII

Rade Kalanj

drillard je ustanovio, i pri tome ostao, da je marksistička "produk-tivistička metafora" neprikladna za razumijevanje robnoga svijeta u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Postproduktivizam nipošto ne znači kraj proizvodnje nego prenošenje njezina težišta i dominantnog značenja na mehanizme tvorbe, opticaja i potrošnje informacija. Na toj crti, on će postepeno napuštati marksizam i sve se više priklanjati zagovornicima postmodernizma.

U Sustavu predmeta, jednom od prvih značajnijih radova, Bau-drillard već misli iz neomarksističke a ne strogomarksističke perspektive. Tematski favorizira sferu potrošnje, što je načelno uvijek odudaralo od determinirajućeg ontološkog statusa proizvodnje u marksističkoj teoriji. Praveći vidan teorijski odmak, on se bavi pretvaranjem potrošnje u temeljnu pretpostavku društvenog poretka. Tvrdi da potrošački predmeti tvore klasifikacijski sustav te da bitno utječu na strukturiranje ponašanja. Predmeti imaju svoj učinak samo ako se troše, ako svoje značenje prenose na individualne potrošačke postupke. Kategorije statusnih grupa prepoznaju se prema specifičnim skupovima potrošačkih predmeta, hijerarhizirani potrošački proizvodi i predmeti oblikuju svojevrsni "grupni moralitet". Uz potrošnju idu i sve savršeniji reklamni kodovi koji se proizvode posredstvom simbola, i to je ono što ih razlikuje od drugih, uobičajeno percipiranih proizvoda i omogućuje im da predmete predočavaju, dočaravaju i prezentiraju u serijama. Odatle proizlazi beskonačna igra znakova koja "uređuje" društvo i pojedincu pruža iluzorni smisao slobode. Tako usmjerena analiza nastavlja se i u knjizi Potrošačko društvo, čiji je engleski prijevod (1998) opsežnim predgovorom popratio sam George Ritzer, autor dosta poznate McDonaldizacije društva? To je, kaže Ritzer, "rano djelo vodećeg postmodernističkog socijalnog teoretičara, u kojemu nalazimo brojne ideje nerazdvojne od njegovih kasnijih teorijskih razmatranja".8 I u toj knjizi, još uvijek na pozicijama kritičkog prihvaćanja Marxa, Baudrillard raz-

7 George Ritzer, McDonaldizacija društva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999. 8 George Ritzer, Introduction. U: J. Baudrillard, The Consumer Society, SAGE Publi

cations, London, 1998.

VIM


vija argumentaciju o tome da potrošački predmeti tvore sustav znakova koji obavlja diferencijacijsku funkciju među ljudima. Potrošačke predmete valja razumjeti ne kao odgovor na posebne potrebe i probleme nego kao mrežu plutajućih označitelja koji imaju neiscrpnu sposobnost poticanja želja. To znači da se dobra više ne mogu promatrati samo sa stajališta korisnosti, kao utjelovljenja upotrebne i razmjenske vrijednosti koja se može dovesti u odnos s nekim postojanim sustavom ljudskih potreba. "Strogo govoreći, ljudi doba izobilja opsjednuti su ne toliko drugim ljudskim bićima, kao što je to bilo u prethodnim vremenima, koliko predmetima. Njihova svakodnevica nije više toliko zaokupljena bliskim ljudima, već ponajprije - u rastućoj statističkoj krivulji -recepcijom i manipulacijom dobara i poruka".9 Tu je već posve vidljiv odmak od upotrebne "materijalnosti" političke ekonomije prema "imaterijalnosti" manipulacija i poruka.

Očigledno je, zapravo, da se Baudrillard sve više okreće prema problematizaciji robnoga znaka, prema znakovnom svijetu kao takvom, što će osobito doći do izražaja u knjizi Kritika političke ekonomije znaka, koja je svojevrsni pokušaj da se naznačena manjkavost marksizma prevlada izvođenjem radikalne teorije jezika. U Predgovoru američkom izdanju izabranih Baudrillar-dovih radova, Mark Poster izriče ocjenu da je navedena knjiga "briljantna dekonstrukcija strukturalizma".'0 U Saussureovoj teoriji znaka označitelj (riječ) razlikuje se od označenika, to jest mentalne slike i referenta. Stoga on naglašava arbitrarnost odnosa između označitelja i označenika i pokazuje da se vrijednost znaka uspostavlja strukturalnim odnosima s drugim znakovima. Polazeći od toga, Baudrillard zagovara posve drukčiju "strategiju". On drži problematičnim to što je Saussure razdvojio elemente znaka i označitelja i referentom se poslužio kao "alibijem". Tako postupa i politička ekonomija koja robu podvaja na razmjen-sku vrijednost (cijena) i upotrebnu vrijednost pa upotrebna vri-

9 Jean Baudrillard, La société de consommation, Le Point, Denoël, Paris, 1970. 10 Mark, Poster, Introduction. U: J. Baudrillard, Selected Writings, Stanford University

Press, Stanford, 1998.

IX

Rade Kalanj

jednost služi samo kao "alibi" za razmjensku vrijednost. Ono što je kritika političke ekonomije teorijski iskušavala na tumačenju robnoga svijeta, Baudrillard sada iskušava na teoriji znakova. Time je "pripremio put za historijsku analizu znaka kao načina označavanja unutar kapitalizma".11 Tamo gdje roba postaje znakom potrošnju valja razumjeti ne kao potrošnju upotrebnih vrijednosti nego prije svega kao potrošnju znakova. Ona nije samo krajnja točka ekonomskog, s proizvodnjom počinjućeg lanca nego i sustav razmjene, jezik unutar kojega su robe i dobra povezani sa semiotičkim sustavom koji, kao svaki jezik, prethodi pojedincu. Nema samodostatnog pojedinca, postoje samo načini korištenja društvenih sustava, posebno sustava jezika, dobara i srodstva, preko kojih se ljudi na različite načine povezuju s društvenim poretkom i tako oblikuju smisao individualnosti. "Kao funkcionalna, i teroristička, organizacija kontrole smisla u znaku pozitivnosti i vrijednosti, značenje zadobiva nešto od postvarenja. Ono je poprište elementarne objektivacije koja se očituje preko sustava znakova proširenih gotovo do društvenog i političkog terorizma uokvirivanja smisla. Sva je represivna i redukcionistička strategija već sadržana u unutrašnjoj logici znaka, kao što je sadržana u unutrašnjoj logici razmjene u političkoj ekonomiji".12

Tako je, definitivnim ulaskom u sferu znakova i značenja, izveden nedvosmisleni tematski i koncepcijski odmak od Marxa, ali svoju najvišu, doista kritičku točku taj je zahvat dosegnuo u Ogledalu proizvodnje. Do kraja je dovedeno Baudrillardovo odlučno nastojanje da se odvoji od Marxova ekonomskog redukcionizma i od nesposobnosti marksističke teorije da konceptualizira jezik, znakove i komunikaciju. Sva Marxova najvažnija stajalište (pojam rada, dijalektika, teorija načina proizvodnje, kritika kapitala) eksplicitno su protumačena kao zrcalna slika kapitalističkog društva. Interpretativni je obrat toliko korijenit da se marksizam definira ne kao radikalna kritika kapitalizma već kao najviši ob-

11 M. Poster, Ibid., str. 3. 12 Jean Baudrillard, Pour une critique de l'économie politique du signe, Gallimard,

Paris, 1972, str. 199.

X


lik njegova opravdavanja ili ideologije. Kao što je antropologija kapitalizma homo oeconomicus, tako je antropologija marksizma čovjek kao samoproizvođač, što drugim riječima znači da je čovjek u oba slučaja poistovjećen s radom. Odatle slijedi ova konstatacija: "Za nas je kritika političke ekonomije supstanci-jalno završena. Materijalistička je dijalektika iscrpila svoj sadržaj reproducirajući svoj oblik. Situacija na toj razini nije više kritična nego nerazmrsiva... Držimo da valja prijeći na radikalno drukčiji plan koji bi... omogućio konačno razrješenje političke ekonomije. A to je razina simboličke razmjene i njezine teorije. Kao što je Marx mislio da za proboj puta do kritike političke ekonomije valja početi s kritikom filozofije prava, tako mi mislimo da za radikalnu promjenu poprišta prethodno valja obaviti kritiku metafizike označitelja i koda u cijelom njegovu sadašnjem opsegu, što, u nedostatku boljega, nazivamo kritikom političke ekonomije znaka".13 Nameće se zaključak da je kritika političke ekonomije znaka koncipirana ne kao dopuna kritike političke ekonomije, nego kao njezina nasljednica, kao novi temelj kritičke teorije društva.

Vidimo da je problem znaka, označiteljstva i značenja trajna Baudrillardova tematska opsesija i da ona iz djela u djelo dobija na intenzitetu i ekstenzitetu. Znak nije puka imaginarnost i neuhvatljiva fikcija nego realnost koja ima svoju povijesnu sudbinu. U predindustrijskim društvima znakovi su podrazumijevali riječi povezane s referentima i uklopljene u kontekst koji je davao mogućnost uzvratnog odnosa s drugima. S renesansom jezik počinje gubiti svoju uzajamnost i mijenja se pod utjecajem apstraktnog koda sličnog novcu. Tada u biti nastupa era znakova, koji su se u kasnije, u dvadesetome stoljeću, potpuno odvojili od svojih referencijalnih izvorišta. Upravo ta povijesna sudbina znakova objašnjava Baudrillardov posebni interes za simboličku razmjenu. Ona se retematizira i objašnjava kao opreka proizvodnji, potrošnji i svim vrijednostima buržoaskog društva. Cijeli je taj problem najtemeljitije razrađen u knjizi Simbolička razmjena i smrt, koja 13 Jean Baudrillard, Le miroir de la production, Casterman, Paris, 1973, str. 40.

XI

Rade Kala nj

se smatra najznačajnijim pa čak i prijelomnim Baudrillardovim djelom.14 Ona je nastala sredinom sedamdesetih godina kada se događa zaokret i u njegovim političkim stajalištima. S rasapom političkih opcija iz šezdesetih godina gasi se i njegov radikalizam. Iako ponešto pretjerano, Poster taj zaokret lapidarno ocjenjuje kao prijelaz s tvrdo lijevog stajališta na stajalište tmurnog fatalizma u okružju "digitalne logike koda". Oslanjajući se na ideje Marcela Maussa i Georgesa Bataillea, Baudrillard simboličku razmjenu shvaća kao antitezu "produktivnoj aktivnosti", kao proces koji nadilazi razmjenu i upotrebu, vrijednost i ekvivalentnost. Povezana sa svetkovinom, rasipništvom i potlachom (javnom podjelom dobara i dokazivanjem darovne moći) simbolička je razmjena oblik interakcije koji ostaje izvan zapadnog društva i nadaj e mu se kao vlastita smrt. Svoju središnju misao Baudrillard izlaže kao pregled prijelaza iz modernosti u postmodernost. Nastoji zapravo pokazati kako se, modernopovijesno gledano, oblikuju slike, opisi, projekcije odnosno simulakri društvenoga svijeta i kakva je specifična struktura onog poretka ili modela u kojemu simulakri nemaju oslonca ni uporišta ni u kakvoj stvarnosti osim u sebi samima. Rekonstrukciju triju poredaka simulakra možemo interpretativno prevesti kao posebnu vrstu sociološke historizacije s metodičkog stajališta kritike političke ekonomije znaka.

Prvi poredak simulakra karakterizira ranu modernost, drugi modernost a treći postmodernost. Rana je modernost razdoblje od renesanse do početka industrijske revolucije. Prije renesanse, u feudalnom društvu, stvari su funkcionirale nedvosmisleno. Svatko je vezan za posebni društveni prostor a pokretljivost je društvenih klasa nemoguća. Neupitni položaj svakog pojedinca u društvenom prostoru jamči potpunu transparentnost i jasnoću. Stroga hijerarhija sputava svaki nered i sukladno tome strogo se kažnjava svako miješanje znakova. S usponom buržoazije taj

14 Usp. M. Poster, Ibid., str. 4 - 5; S. Lash, Ibid, str. 71. Usp. također David Kellner, Jean Baudrillard: From Marxism to Postmodernism and Beyond, Stanford University Press, Stanford, 1989.

XII


kastinski poredak propada. Renesansa podriva feudalni poredak i dovodi do pojave otvorenog natjecanja "na razini razlikovnih znakova". Konkurencijska demokracija dokida "endoga-miju znakova" svojstvenu statusnim redovima. Renesansni je simulakr usredotočen na prirodu i iz nje crpi svoju vrijednost. "Problematika prirodnosti, metafizika realnosti i pojavnosti ostat će od Renesanse problematikom svake buržoazije".15 Primjereno svom prometejskom htijenju, ona se prvotno morala posvetiti oponašanju prirode kako bi se potom dala na proizvodnju. Modernost ili nadolazak industrijske revolucije, odnosno drugi poredak simulakra, jest razdoblje buržoazije i primata industrijske proizvodnje. "S industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i predmeta. To su znakovi bez kastinske tradicije, koji se nikada neće sučeliti sa statusnim ograničenjima... Problem njihove osobitosti i porijekla više se ne postavlja. Izvorište im je tehnika i oni imaju smisao samo u dimenziji industrijskog simulakra".16 Njihova je pojavnost serijska, njihovi su međusobni odnosi nedefinirani, a stvarni uvjet njihove mogućnosti jest proizvodnja. Zahvaljujući tehnici, u beskonačnim se serijama proizvode potencijalno identična "bića" (predmeti/znakovi), i to je ono što tvori ključnu značajku industrijskog simulakra. Kasnije, usponom tehnološke revolucije, društvena je reprodukcija zamijenila produkciju i ispostavila se kao organizacijsko načelo društva. Dok su dominantnu sliku prvoga poretka tvorili teatar i gipsani anđeli, sada ih zamjenjuju fotografija i kino. Nastupa doba tehničke reproduktibilnosti, koju Baudrillard analizira oslanjajući se na nezaobilaznog Waltera Benjamina.

Treći poredak simulakra, onaj u kojemu danas živimo, definiran je kao poredak modela ili visokoformaliziranih i tehniziranih struktura znakova i značenja. To je poredak u kojemu, s onu stranu formalno vidljivih modela, vlada metafizika koda ili logika binarnih opozicija. "Veliki simulakri koje čovjek gradi kreću se od univerzuma prirodnih zakona preko univerzuma sila i

15 Jean Baudrillard, L'échange symbolique et la mort, Gallimard, Paris, 1976, str. 79. 16 J. Baudrillard, Ibid., str. 84.

XIII

Rade Kalanj

napetosti sila do današnjeg univerzuma struktura i binarnih opozicija. Nakon metafizike bitka i privida, potom metafizike energije i determinizma, slijedi metafizika indeterminizma i koda".17

Na djelu je "operacionalna konfiguracija" izražena u obrascima kao što su, primjerice, kibernetička kontrola, pitanje/odgovor, feed-back, stvaranje pomoću modela, diferencijalna modulacija itd. Problem znakova postavlja se na posve drugačiji način. Baudrillard je u tom pogledu doista intranzingentan. "Na toj razini, kaže on, pitanje znakova, njihove racionalne namjene, njihove zbiljske ili imaginarne upotrebe, njihova odbijanja, njihova zaobilaženja, iluzije koju oslikavaju, onoga što prešućuju ili njihovih paralelnih značenja - sve je to poništeno".18 Ono što ostaje nakon te radikalne preobrazbe jest samo "crna kutija koda" ili, još reduciranije, puka molekula koja emitira zasljep-ljujuće znakove, uvodi digitalnost u međuljudske odnose i zaposjeda sve poruke, sve znakove društava u kojima živimo.

Promatrani iz te radikalizirane optike, Baudrillardu su zastarjeli i neprihvatljivi svi teorijski sustavi koji sve žrtvuju esencija-lizmu i fundamentalnosti istine. Stoga pod udar njegove kritike podjednako dolaze marksizam, psihoanaliza i strukturalizam. Knjiga O zavođenju najvećim je dijelom kritički obračun s tim i drugim teorijama koje u ime skrivene strukture ili biti negiraju površinsku pojavnost stvari i od manifestnog bježe prema latentnom. Svim takvim intelektualnim strategijama, tim "dubinskim modelima" svojstveno je to da oblicima racionalnosti pridaju povlašteni status. Za razliku od njih, Baudrillard veliča Nietzscheovu kritiku "istine" te zagovara model koji zahvaća "površinu" i temelji se na onome što se određuje kao "zavođenje". Enigma je zavođenja u tome što se ono odvija na površini i stalno izaziva na traganje za dubinskim strukturama. Ono što su marksisti smatrali nebitnim dijelom kapitala (reklama, mediji, informacija i komunikacijska mreža) sada postaje bitnom sferom. Upotrebna vrijednost roba, imperativi proizvodnje zamijenjeni su modelima, kodovima, si-

17 J. Baudrillard, Ibid., str. 89. 18 J. Baudrillard, Ibid., str. 89 - 90.

XIV


mulakrima, spektaklima i hiperrealizmom simulacije. Zavođenje se u neku ruku ispostavlja kao obrazac koji dolazi na mjesto modela proizvodnje.

Tim stajalištima, koja su posebno tematizirana u Simulakrima i simulacijama, Baudrillard takorekuć "hiperbolizira" svoju teoriju robne kulture. Ta se knjiga, zbog svog sugestivno intoniranog naslova ali i svog sadržaja, najčešće iščitava i prepoznaje kao cijeli Baudrillard. Nisu nove njezine osnovne teze nego izriči-tost i koncentracija njihove dorečenosti. U medijima i potrošačkom društvu ljudi su zahvaćeni igrom slika, simulakra koji su sve manje povezani s izvanjskom zbiljom. Mi zapravo živimo u svijetu simulakra gdje slika ili označitelj događaja nadomješta neposredno iskustvo i znanje o njegovu uporištu i označeniku. Novi post-moderni univerzum teži sve pretvoriti u simulakr. To je za Baudrillarda svijet u kojem se sve oko nas očituje u simulacijama, koje su lišene svoje izvanjske realnosti i kopiranog originala. Simu-lacija apsorbira realnost i ukida svaki kontrast spram realnosti. Više nema realnosti ili "realnog" koje bi stajalo naspram "imitacije" ili "mimikrije". Na djelu su samo stupnjevi pojavljivanja simulacija. Baudrillard drži da su masovni mediji obilježje nove epohe u kojoj stari oblici proizvodnje i potrošnje prerastaju u novi univerzum komunikacije. Taj novi univerzum, za razliku od staroga (koji uključuje upornu ambiciju i borbu Sina protiv patrijarhalnog Oca), počiva na međupovezanostima, povratnim vezama i dodirima. Njegovi su procesi narcistički i bremeniti su stalnim površinskim mijenama. Baudrillard konstatira da danas više nema ni "scene" ni "ogledala" već da je sve pretvoreno u "zaslon" i "mrežu". Razdoblje proizvodnje i potrošnje preraslo je u epohu međuodnosa i povratnih veza. Živimo u ekstazi komunikacije a ona je opscena. Istodobno se zbiva sveprisutnost reklame i nestanak javnog prostora, koji je na suptilan način popraćen nestankom privatne sfere. Privatni prostor nije više tajna. Nekoć je postojala jasna granica između izvanjskog i unutrašnjeg a danas je ta opreka nestala na opscen način tako da najintimniji sklopovi našega života postaju virtualnim izvorištem kojim se hrane mediji. Medijs-

XV

Rade Kalanj

ka je praksa preobličila naše osjete prostora i vremena. Realnost nije više naš neposredni dodir sa svijetom već ono što nam daje televizijski "zaslon". Pojednostavljeno rečeno, televizija je svijet. Ili, ponešto kompliciranije, televizija se rastvara u životu, život se rastvara u televiziji. Fikcija je tako ozbiljena i zbiljsko postaje fiktivnim. Simulacija je odmijenila produkciju.

Nije teško uočiti neizbježne paralele između Baudrillardovih kasnijih radova i temeljnih pionirskih ideja Marshalla McLuha-na. Baudrillard naime potvrđuje da je McLuhan doista bio u pravu kada je formulirao glasovitu tezu da su mediji poruka, odnosno da nije važan sadržaj nego forma medija. Razlika je samo u tome da Baudrillardovi pogledi odišu atmosferom pesimizma. Funkcija se medija po njegovu mišljenju sastoji u tome da sputaju odgovor, privatiziraju pojedince i smjeste ih u univerzum simulakra u kojemu je nemoguće praviti razliku između spektakla i stvarnosti. On eksplicitno zagovara tvrdnju da živimo u svijetu u kojem je sve više informacija a sve manje značenja. Odbijanje značenja ispostavlja se kao jedini oblik otpora u društvima koja trpe svekolikost informacija. U svakom trenutku našega života mi smo upravo bombardirani preobiljem slika i jedini način da se s time sučelimo, da se odupremo toj moći nad našim životima jest prihvaćanje slika samo kao označitelja, kao površinskih entiteta, te odbacivanje njihovih značenja, njihovih označenika. Za gledateljsku iskustvo, primjerice, televizijske su vijesti puki slijed površinskih slika. Čovjek se ne može pozvati na vijesti od prošle večeri jer se nema na što pozvati, jer nema ničega osim slika, osim označitelja iskustva. Vijesti su kolaž fragmentiranih slika, pri čemu svaka od njih potiče i priziva još više slika. Svaka je slika simulakr odnosno savršena kopija bez originala. Vijesti su slike slika, u konačnici hiperrealnost. U vijestima je utjelovljeno postmodernističko nijekanje povijesti koja se zahvaća kao puko spremište slika za usputnu i ponovnu upotrebu, kao uviranje svega u sadašnjost. Lingvistički rečeno, post-moderno je iskustvo sinkrono, ono prošlost lišava njegovih sli-

XVI


ka, koristi ih za poricanje njihove vlastite historičnosti i uklapa ih u neku vrstu vječne sadašnjosti.

Baudrillard je tvorac golema mnoštva neologizama. Moguće ih je odgonetnuti i čitati bilo po nekoj etimologijskoj logici bilo pak po analogijskoj vezi sa srodnim izrazima iz kojih su izvedeni. Jedan od osobito važnih neologizama jest izraz hiperrealnost. Tim se izrazom označava novi stjecaj okolnosti u kojemu nestaje svaka napetost između stvarnosti i iluzije, između stvarnosti kakva jest i kakva bi trebala biti. U Baudrillardovu svijetu sve je "hip-er" ili vlastiti suvišak. Biti "hiper" znači zapravo rastvoriti stare opreke, što ne znači da su one time nadmašene i razriješene. Kada je granična crta između stvarnog i imaginarnog narušena, realnost nije više sputana niti prinuđena na samoopravdavanje. Ona se preobražava u jedini vid postojanja i stoga postaje još realnijom. U tom je sklopu osobito važno razumijevanje odnosa između medija i masa. Kao što nema masa bez medija tako nema ni masmedija bez masa. Tu, međutim, valja primijetiti da se Baudril-lardovo poimanje masa udaljava od teorija o "masovnom društvu", koje masama pristupaju kao razornom čimbeniku autentične buržoaske kulture. Ne dijeli on ni mišljenje Frankfurtske škole koja zagovara tezu da je kapitalistička kulturna industrija puko zaglupljivanje masa. U knjizi Efekt Beaubourga Baudrillard drži da je to poznato umjetničko središte svojevrsni minija-turizirani model današnjeg sustava. Prema tradicionalnom kritičkom mišljenju, umjetnička radilišta, muzeji, kulturni centri (kao što je Pompidouov Centar, Beaubourg, u Parizu) nisu drugo do sredstva pomoću kojih buržoaska kultura proizvodi glupake i narkotizira mase. Slijedimo li pak argumente kulturnog elitizma, ta umjetnička radilišta uzdižu mase do najviše kulturne razine i istodobno promiču narastanje kritičke svijesti. Baudrillard zagovara drugačije mišljenje. Kada mase dolaze u Beaubourg one se ne prilagođavaju službenoj kulturi već narušavaju i rastvaraju mit sustava. One simuliraju i igraju se s modelima. One ne zahvaćaju smisao kulturnih predmeta, njihovo se poznavanje ne ogleda u značenju već samo u simulaciji.

XVII

Rade Kalanj

Teza o posvemašnjem gubitku značenja ili o nestanku sposobnosti za njihovo oblikovanje, navodi neke interprete na opći zaključak da je Baudrillardov postmodernistički diskurs u cjelini pesimistički. On doduše ne izražava eksplicitnu nostalgiju za prijašnjim porecima simulakra, ali ton i konzekvencije njegovih dijagnoza "simulacijskog doba" neodoljivo sugeriraju mogućnost takvog zaključka. Na taj se interpretativni način mogu čitati svi njegovi radovi napisani od početka osamdesetih godina, a prije svega Fatalne strategije. Razmatranje se vrti oko teze da se društveni svijet sve više misli sa stajališta objekta. Okončano je doba "reprezentacijskog subjekta" i svijet više ne možemo poimati kao da su Kantove kategorije prostora, vremena, uzroč-nosti itd. univerzalni put do istine. Subjekt nam više ne daje nadmoć nad stvarnošću. Povlašteni položaj sada pripada objektu, zapravo hiperrrealnom objektu, simuliranom objektu. Umjesto logike subjekta impostira se logika objekta, i to je ono što Baudrillard naziva "fatalnim strategijama". One su samo drugo ime za imploziju znanja, značenja i društvenosti. U često citiranom ogledu Mase: implozija društvenog u medijima (1985), koji je tekstualno ili problematski uklopljen u mnoge njegove knjige, Baudrillard sažima neke od glavnih tema svojih radova napisanih do sredine osamdesetih godina. Riječ je, primjerice, o medijima kao tvorcima simulacije koja je imuna na racionali-stičku kritiku. Druga su tema mediji kao utjelovljenja suviška informacija, kao instrumenti koji isključuju odgovor primatelja. Treća je tema ta simulirana realnost koja je lišena referencije, uporišta i izvorišta. Simulirana realnost djeluje izvan logike predočavanja. Mase im se "subverzivno" odupiru strategijom šutnje ili pasivnosti. Apsorbirajući simulacije medija, izbjegavajući odgovore, mase u neku ruku potkopavaju vladajući kod. Baudrillardovi nas radovi uvjeravaju da mase, ta šutljiva mnoštva, toliko pasivno troše robne artefakte, televiziju, sport, politiku, masovne proizvode simulacije da tradicionalna politika i klasna borba postaju posve zastarjelima. Riječ je o eri potrošačke kulture koja je, prema Baudrillardu uistinu postmoderna

XVIII


kultura. Tradicionalne su distinkcije i hijerarhije propale, priznaju se i veličaju samo kič, popularnost i identitarne, pod svaku cijenu konstruirane razlike. Između modernosti i postmodernosti dogodio se radikalni raskid i naše je doba obilježeno implozijom i slomom negdašnjih razlika i hijerarhija. Dogodila se preobrazba od čvrstih referencija prema "opticaju znakova". "Stari moderni" poredak, ukorijenjen u industrijskoj produkciji, razmjeni predmeta, odnosima fizičke snage i izravnoj komunikaciji na-domiješten je poretkom medija, informacija, komunikacija i znakova. Znakovi su, dakle, uvijek u središtu pozornosti i stoga se stalno daje do znanja da vladajuće načelo postmodernosti nije produkcija nego semiurgija, proliferacija i međusobna igra znakova, njihov kvantitativni razvoj koji dovodi do kvalitativnog raskida. Imajući na umu barem najvažnije, postojane Baudrillardove koncepte (implozija, semiurgija, simulacija, hip-errealnost itd.) mogli bismo izvesti zaključak da je prijelaz iz robno-industrijskog u medijsko post-industrijsko društvo doveo do ukidanja subjekta, značenja, istine, prirode, društva, moći i same realnosti.

Višeznačna logika tog prijelaza otvara prostor za mnoštvo mogućih tematizacija, a dvije su od njih svakako najizrazitije: problem zla i pitanje kraja povijesti. Ono što daje osobitu kontekstualnu obojenost tim tematizacijama jesu okolnosti kraja stoljeća i početka novog tisućljeća. Taj milenijski horizont glavno je obilježje Baudrillardovih radova nastalih krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina.19 U njima se, dakako, konzekvent-no reproduciraju i variraju sva ključna stajališta o simulakru i simulaciji, realnosti i hiperrealnosti, medijima i slici, znakovima i razmjeni itd., ali razmatranja se situiraju u konjunkturu velikih kulturnih, znanstvenih, političkih i općeintelektualnih događanja koja su označila milenijsku zgodu. Dvije su Baudrillardove knjige odgovor na taj izazov: Prozirnost zla i Iluzija kraja. Njegovi su uvidi originalni, ako ni po čemu drugome onda

19 O tom aspektu Baudrillardovih ideja vidjeti kratku ali sadržajnu studiju Christophera Horrocksa, Baudrillard i milenij, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

XIX

Rade Kalanj

barem po tome što su različiti od svih ostalih. Promišljajući "aktualno stanje" Baudrillard konstatira: "Ako bi trebalo okarakterizirati aktualno stanje stvari rekao bih da je to stanje orgije. Orgija je cjelokupni eksplozivni moment modernosti, moment oslobođenja u svim područjima. Političko oslobođenje, seksualno oslobođenje, oslobođenje proizvodnih snaga, oslobođenje destruktivnih snaga, oslobođenje žene, djeteta, nesvjesnih nagona, oslobođenje umjetnosti. Prihvaćanje svih modela predočavanja, svih modela protupredočavanja. Bila je to totalna orgija stvarnog, seksualnog, kritičkog i antikritičkog, rasta i krize rasta. Prošli smo sve putove proizvodnje i preobilne virtualne proizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija, užitaka. Danas je sve oslobođeno i kolektivno smo sučeljeni s ključnim pitanjem: Što da se radi nakon orgije?"20

Na to je pitanje teško, možda i nemoguće odgovoriti iz post-modernističkog vidokruga. Od samog je odgovora, međutim važniji uvid da u cijelom tom sklopu "orgijastičkih oslobođenja" uvijek djeluje "energija ukletog dijela" ili načela zla. Iako je sve oslobođeno i prozirno, zlo ostaje uporno, žilavo, nes-vodivo i mračno. Ono je posvuda na djelu, izražava se na sve više načina, u rastrojstvu poretka stvari, u procesualnoj akcel-eraciji zbilje, u kovitlacu njezinih učinaka, u preobilju paradoksa, u međusobnom "nadjačavanju uzroka", u neartikuliranim sklopovima veza itd. Posvuda se, dakle, provlači načelo zla, ali ono nije moralne naravi niti Baudrillard želi ostaviti dojam mor-alizma. Riječ je zapravo o načelu neravnoteže i vrtoglavice, načelu kompleksnosti i začudnosti, načelu zavodništva, nesukladnosti, antagonizma i nesvodivosti. Dapače, to načelo ne djeluje u pravcu smrti nego u pravcu životne oslobođenosti. Na prvi bi se pogled moglo zaključiti da Baudrillard zagovara neuvijenu katastro-fističku sliku svijeta. No usprkos svojim katastrofističkim tonovima, on samo želi naglasiti, bolje reći prenaglasiti, da se postmo-dernističko poimanje milenijskog prijelaza odvija kao ulazak u novo stanje, stanje u kojemu estetsko postaje transestetsko, eko-

20 Jean Baudrillard, La Transparence du Mal, Galilée, Paris, 1990.

XX

Postmodemistički vidokrug Jeana Baudrillarda

nomsko transekonomsko, seksualno transseksualno, te da sva ta nadilaženja ne znače premošćivanje zla nego samo njegovu "oslobođenu prozirnost". Sve je s onu stranu modernosti, ali sve se opet ponavlja, i to u uvećanim omjerima. Seksualno je oslobođenje iziskivalo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije, a u današnjem "Monističkom društvu" zahtijeva se maksimum reprodukcije uz minimum seksualnosti. Paradoks je u tome da seksualnost izrasta u središnju temu "estetskih tehnologija", publiciteta, pornografije, biozahvata i antropoloških refleksija. Politika postaje sveprisutnom sastavnicom svakodnevnog života, jezika i medija, kolektivnog imaginarija masa. Ona se estetizira u spektaklu i sve odjednom postaje politikom. Nema više ideje politike, ali se politička igra nastavlja ne brinući se osobito za svoj temeljni ulog. Televizijski se imaginarij odvija i razvija u posvemašnjoj ravnodušnosti prema vlastitim slikama. Dovršetak i nestanak istodobne su značajke do krajnosti dovedenog procesa modernosti. "To paradoksalno stanje stvari, koje je u isti mah potpuni dovršetak jedne ideje, usavršavanja modernog procesa, i njegova negacija, njegova likvidacija izazvana vlastitom prekomjernošću, širenjem preko vlastitih granica, poprima obličje transpolitičkog, transseksualnog, transestetskog".21

Više nema nikakvih avangardi, ni seksualnih ni političkih ni umjetničkih, radikalna kritika i revolucionarni pokret stvar su prošlosti. Umjetnost se nije dokinula i ozbiljila u transcendent-nom idealu, što je bio san estetske utopije, nego u općoj esteti-zaciji svakodnevnog života. Ona je "nestala u korist pukog opticaja slika, u transestetskoj banalnosti".22

Ta "simulakralna dekonstrukcija" djeluje kao dinamički faktor postmoderne kulture. Ona naime mijenja i tradicionalni dis-kurs o povijesti. Viđenje povijesti kao slijeda linearnih, dijalektičkih, progresivnih oblika zamijenjeno je medijskim spektaklima, orkestriranim ritualima, dramatičnim događajima koji su strukturirani i planirani za masovne recipijente. Fatalna i radikalna ilu-21 J. Baudrillard, Ibid., str. 17. 22 J. Baudrillard, Ibid., str. 19.

XXI

Rade Kalanj

zija svijeta nadmoćna je iluzornoj moći same realnosti. Varirajući Nietzschea, Baudrillard konstatira da su se granice ljudskog i neljudskog "pomutile" te da se zbiva kretanje prema podčovjeku a ne prema nadčovjeku. Nije se dogodilo prevrednovanje vrijednosti s onu stranu dobra i zla nego je na djelu ovostranost dobra i zla. Temeljni problem nije u materijalnoj zbilji, u materijalnim okolnostima ili uvjetima preživljavanja, nego u gubitku simboličkog. U doba kada se gasi izvorna snaga simboličkog a imagi-narijem počinje vladati hiperprodukcija slike, kada se odvija tehničko, događajno i medijsko ubrzanje života, ubrzanje svih vrsta razmjene, ubrzanje svih oblika oslobođenja stječe se dojam o nestanku zbiljske "referencijalne sfere" povijesti.

Odatle se mogu izvesti dvije hipoteze. Prema prvoj, povijest shvaćena kao pripovijest nije više moguća jer ona počiva na nekom mogućem slijedu smisla. No ako je svaki događaj posredovan bujicom, difuzijom i opticajem slika ("oslobođen od sebe samoga") tada se događajna zbilja atomizira, fragmentira i partikularizma, kulturni se i događajni sklopovi dezartikuliraju i ulaze u binarnu, elektronsku, "zasljepljujuću" logiku računalno-informacijskog jezika. Povijest se, kao ubrzani opticaj slika, udaljuje od svoje vlastite referencijalnosti. Prema drugoj, obrnutoj hipotezi, povijest se očituje kao usporeni proces, koji je izravno povezan s fizikom jer materija kasni za onim što se nama nadaje kao prolaznost vremena. Drugim riječima, materijalna masa fenomena uvjetuje i usporava naše poimanje vremenskog ubrzanja. Taj se pogled na stvari očituje i na planu društvenih fenomena. Suvremenim društvima, primjerice, vladaju masovni procesi, ne samo u sociološkom nego i u demografskom smislu. Da bi se dogodila neka značajna promjena ili neki nepovratni prijelom, potrebna je kritička masa demografskog i sociološkog "materijala". Posrijedi su, očigledno, dvije mogućnosti poimanja povijesti: ubrzanje uz nestanak materijalne referencijalnosti ili usporavanje prema načelima fizičke inertnosti. Baudrillard i u tom pogledu iznosi posve osebujnu, "oprečnu" tezu. "Povijest, smisao i napredak, kaže on, više ne uspijevaju pronaći svo-

XXII


ju brzinu oslobođenja. Oni se više ne uspijevaju odlijepiti od tog odviše zgusnutog tijela koje usporava njihovu putanju, koje toliko usporava vrijeme da nam već sada izmiču percepcije i zamišljaj i budućnosti. Ta masa svojom prešutnom imanencijom guta svaku društvenu, povijesnu i vremensku transcendenciju. Politički događaji više nemaju dostatnu autonomnu energiju kojom bi nas očarali i odvijaju se kao nijemi film za koji smo kolektivno neodgovorni. Tu završava povijest, ne zbog nepostojanja aktera, ni zbog nedostatka nasilja (jer ga ionako uvijek ima previše), ni zbog nedostatka događaja (jer ih je, zahvaljujući medijima i informacijama, ionako previše), nego zbog usporavanja, ravnodušnosti i zaprepašćenja. Povijest se više ne može prevladati, pojmiti vlastiti kraj. Ona tone u vlastitom učinku, iscrpljuje se u posebnim učincima, ona implodira u aktualnosti".23 Prema tome, o kraju povijesti ne može se govoriti, ali ne toliko zbog kvazihegelijan-skih linearističkih razloga protumačenih u Fukuyaminom ključu koliko zbog toga što više nema vremena da samu sebe sustigne. Ona je sve ubrzanija ali je istodobno vlastita masa toliko usporava da se njezin kraj pojavljuje tek kao iluzija, kao iluzija kraja. Smisao je povijesti neumoljivo spor i trom i stoga se uvijek iznova začudimo kad se ona vraća i reciklira. "Valja se držati činjenice da se sve ono što nije bilo uništivo, neiskorjenjivo danas opet reciklira te da stoga nema konačnog rješenja. Nećemo izmaći onome najgoremu, to jest da nema kraja povijesti, jer se ostaci, svi ostaci - crkva, komunizam, demokracija, etniciteti, sukobi, ideologije - beskonačno mogu reciklirati. Fantastično je to da sve ono što smo smatrali povijesno prevladanim doista nije nestalo nego je sve tu, pripravno da se opet pojavi, tu su svi arhaj-ski, anakroni, nedodirljivi i bezvremeni oblici poput virusa u dubini tijela. Povijest se otrgnula od cikličkog vremena tek toliko da bi potpala pod reciklirajući poredak".24

Misleći povijesnu stvarnost iz fizikalno-znanstvenog i epistemološkog načela neodređenosti dolazi se do postmodernisti-

23 Jean Baudrillard, L'illusion de la fin, Galilée, Paris, 1992, str. 15. 24 J. Baudrillard, Ibid., str. 47.

XXIII

Rade Kalanj

čkog zaključka da ništa više nije sigurno ni pouzdano, a kamo li kraj povijesti. Nije više sigurna ni razmjena kao temeljni odnos razvitka modernih društava. Dapače, nastupilo je doba nemoguće razmjene. Baudrillard se, krajem devedesetih godina, nakon što je istematizirao pitanje zla i kraja povijesti, vraća svojoj početnoj i permanentnoj temi razmjene kao onog supstancijal-nog međuljudskog odnošenja preko kojeg se očituju razni tipovi oblikovanja ili razgradnje društvenosti. Razmjena je izgubila svoje načelo ekvivalentnosti, istina i zbilja nisu više razmjenjive ni za kakvo ekvivalentno uporište. Ni sam svijet više nema svog ekvivalenta i sve pliva u moru neodređenosti. Bez ekvivalentnih oslonaca razmjene nema više ni neupitnog socijalnog determinizma. Virtualnost koju producira informacijsko obilje nadilazi ne samo socijalni determinizam nego i "determiniranu negaciju" stvarnosti. Govorimo o tome da živimo u "interaktivnoj društvenosti" ali baš se u njoj gubi ono što u tradicionalnoj, kritički usmjerenoj socijalnoj filozofiji poznajemo kao "rad negativnog", kao dijalektičko poricanje "objektivnih mogućnosti". U dosadašnjim analizama povijesnih oblika uglavnom se polazilo od postojanja jasnih opreka rada i kapitala kao temeljnog antagonističkog para društveno konstituirajuće razmjene. Danas ta opreka više ne fun-gira na tako jasan razmjensko-antagonistički način. "Sfera je rada neodređena i sam je pojam izgubio svoju definiciju... Neosjetno smo dospjeli s onu stranu kapitala i rada i njihove antagonističke dinamike. Društveni stroj sada prolazi jedan globalni ciklus... i društveni su akteri u isti mah s obiju strana ugovora".25 Teza o "socijalnom lomu" ("fracture sociale"), kojom današnji sociolozi označavaju nejednakosti neoliberalne globalizacije, izraz je starog načina mišljenja o posve promijenjenoj situaciji. Ona je još uvijek vezana za stare objektivne uvjete rada i kapitala i u punom jeku informatičke i virtualne zbilje pokušava oživjeti društvene odnose i sukobe industrijskog doba. Stoga je njezina optika iluzorna a intencija deplasirano utopijska. Budući da se dogodila "razorna revizija" načela stvarnosti i načela spoznaje, taj stari način 25 Jean Baudrillard, L'échange impossible, Galilée, Paris, 199, str. 32.

XXIV


mišljenja nema više nikakvu djelotvornost a socijalne adresate kojima je upućeno navodi na pogrešni radikalizam bez referenci-jalnosti.

Novi, a to za Baudrillarda znači postmoderni način mišljenja, moguć je jedino ako shvatimo da se stvarnost nepovratno struk-turira oko informatičke i virtualne mreže, oko poretka simulakra koji apsorbira cijelu socijalnu sferu i očituje se kao njezina simulirana hiperrealnost. Dok je anatomija modernog (industrijskog) društva utjelovljena u političkoj ekonomiji, anatomi- ju postmoderne društveno-povijesne situacije (postindustrijskog društva) tvori planetarni pogon (Castells bi rekao "Automaton", Negri "Imperij" a Balandier "Veliki sustav") reprodukcije i cirkulacije informatičkog i virtualnog znaka, koja se danas smatra glavnim svojstvom "nove ekonomije".26 Tako je Baudrillard, polazeći od kritike političke ekonomije kao supstancijalne značajke modernog društva i preusmjeravajući je na kritiku političke ekonomije znaka dospio do informatičkog i virtualnog oblikotvornog načela društvene stvarnosti.27 On to načelo relativistički nemilosrdno raščarava, ali usprkos tom postmodernističkom postupku ono ostaje toliko bitno da razotkriva kako ni postmodernisti Baudril-

26 Usp. Manuel Castells, Information Technology and Global Capitalism. U zborniku: Will Hutton and Anthony Giddens, Global Capitalism, The New Press, New York, 2000; Antonio Negri/ Michael Hardt, Empire, Exils Editeur, Paris, 2000; Georges Balandier, Le Grand Système, Fayard, Paris, 2001. Uz to valja napomenuti da se voluminozno djelo M. Castellsa Informacijsko doba, osobito njegov prvi svezak, Uspon umreženog društva (Golden Marketing, Zagreb, 2000), kreće u istom smjeru kao i Baudrillardovi spoznajni interesi, ali je razlika u tome što su Castellsove analize sociološki organiziranije, empirijski zasnovanije i neopterećene esejističko-retoričkim emfazama postmodernističkog kova.

27 Baudrillard je, kako to najednom mjestu konstatira Georges Balandier, temeljito shvatio i pokazao da "obilje medijskih proizvoda dovodi do prijelaza iz društvenog oblika potrošnje stvari u društveni oblik potrošnje imaterijalnih predmeta, koja se nameće na sve zavodljiviji način". G. Balandier, Images, images, images. U: Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin, 1987, str. 21. Taj broj renomiranog sociološkog časopisa u cijelosti se bavi temom Nove slike, nova realnost, o kojoj, pored Balandiera i samog Baudrillarda, pišu i mnogi drugi poznati autori, primjerice: Raymond Ledrut, Pierre Ansart, Alain Renaud, Abraham A. Moles, Lucien Sfez, Jean-Michel Berthelot itd.

XXV

Rade Kalanj

lardova kova ne uspijevaju izbjeći esencijalistička i supstancijali-stička pribježišta u objašnjavanju društva i društvenih promjena.

* * *

Ovaj je izbor iz Baudrillardovih djela vođen prije svega idejom da se stekne što potpuniji uvid u njegove glavne ideje i njihovu genezu. No ipak je težište na onim njegovim radovima koji svjedoče o bitnom zaokretu prema postmodernističkom diskursu, a to znači knjigama u kojima se postepeno napušta "produktivis-tička" tematika tradicionalne političke ekonomije i sve više dolazi do izražaja zaokupljenost problematikom znaka, informacija, komunikacija, medija, medijske stvarnosti itd. To je ono po čemu je taj autor postao atraktivnim i prijepornim "fenomenom" recentne teorijske intelektualnosti. Vođeni tom idejom u ovaj smo izbor uvrstili reprezentativne dijelove iz sljedećih Baudrillardovih knjiga:

Pour une critique de l'économie politique du signe {Kritika političke ekonomije znaka), Gallimard, Paris, 1972, str. 172 -228.

L'échange symbolique et la mort (Simbolička razmjena i smrt), Gallimard, Paris, 1976, str. 7 - 29; 77- 117.

De la séduction (O zavođenju), Galilée, Paris, 1979, str. 75 - 92; 107 - 115; 241 - 243.

Les stratégies fatales (Fatalne strategije), Grasset, Paris, 1983, str. 10- 33.

Au - delà du vrai et du faux, ou le malin génie de l'image (Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike), Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987, str. 139 -145.

La Transparence du Mal. Essai sur les phénomènes extrêmes (Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima), Galilée, Paris, 1990, str. 11 - 42; 88 - 115.

L'illusion de la fin (Iluzija kraja), Galilée, Paris, 1992, str. 11 -27; 129 - 142.

XXVI

Predgovor

L'échange impossible (Nemoguća razmjena), Galilée, Paris, 1999, str. 11-38.

Očigledno je da u ovom izboru iz Baudrillardovih djela nedostaje knjiga Simulakri i simulacija (Simulacres et simulation, Galilée, Paris, 1981), koja je, možda, najpogodnija za prepoznavanje njegovih glavnih ideja. Morali smo je, na žalost, izostaviti jer je autorska prava za tu knjigu otkupio drugi hrvatski izdavač koji će je objaviti u integralnom obliku.

Rade Kalanj

SIMULACIJA I ZBILJA

1.

Kritika političke ekonomije znaka

Kritika političke ekonomije znaka pokušava provesti raščlambu oblika/znaka kao što je kritika političke ekonomije željela provesti raščlambu oblika/robe.

Kao što je roba u isti mah razmjenska i uporabna vrijednost -pri čemu se cjelovita analiza tog oblika nameće dvjema stranama sustava - jednako je tako znak istodobno i označeno i označitelj, a raščlamba oblik/znak mora se odvijati na dvije razine. Napored-no se nameće, dakako, logička i strateška analiza odnosa između dva pojma, naime: 1. Između sustava RV (razmjenske vrijednosti) i sustava UV (upo

rabne vrijednosti) ili između oblika/robe i oblika/predmeta.

2. Između sustava Ozlj (označitelj) i sustava Ozn (označeno) ili između njima pripadajućeg koda, koji određuje artikulaciju vrijednost/znak i oblika/znaka.

Taj se odnos uspostavlja u oba slučaja kao hijerarhijska funkcija između prevladavajuće forme i forme-alibija ili forme-satelita, koja je u isti mah logička kruna i ideološko ispunjenje one prve.

3

Simulacija i zbilja

Magijska misao ideologije

To jednakoznačno ustrojavanje vrijednosti u onome što se uobičajeno naziva ekonomskim poljem i poljem značenja ima za posljedicu premještanje i radikalno različito pojmovno određenje svekolikog procesa ideologije. On se više ne temelji na infra/su-perstrukturalnom odnosu između materijalne proizvodnje (sustav i proizvodni odnosi) i proizvodnje znakova (kultura itd.) koji bi ih izrazio i prikrio njihove proturječnosti. Sve je to nadalje dijelom, s istim stupnjem objektivnosti, opće političke ekonomije (njezine kritike), koju s kraja na kraj prožima isti oblik i njome upravlja ista logika.

Valja podsjetiti da tradicionalno shvaćanje ideologije, s njezinim umjetnim razlikovanjem "ekonomije" i "ideologije", osim što iziskuje nepodnošljivu terminsku gimnastiku ("superstruktural-na", "dijalektička", "prevladavajuće strukturalna" itd.), uzrokuje i nemogućnost shvaćanja "ideološke" uloge kulture i znakova koji su na taj način drukčije odvojeni nego samo na razini označenih. Ideologija (neke skupine, vladajuće klase) uvijek obuhvaća velike teme, velike sadržaje, velike vrijednosti (nacija, moral, obitelj, humanizam, sreća, potrošnja) čija alegorijska snaga, ne zna se kako, djeluje na svijest ljudi u smislu njihova okupljanja. Sadržaji misli djeluju na stvarne situacije i, u cijelosti, ideologija se određuje kao uzmak kulture pred ekonomijom.

Dok je jasno da je ideologija isti onaj oblik koji prožima u jednakoj mjeri proizvodnju znakova kao i "materijalnu" proizvodnju - ili radije logičku podjelu tog oblika u dva pojma:

RV/UV

Ozlj / Ozn

- funkcionalnu podjelu, stratešku, preko koje se oblik proizvodi. To znači da je već cijela ideologija sadržana u odnosu RV i UV, naime, daje cijela u logici robe, kao stoje sadržana i u odnosu Ozlj i Ozn, naime, u unutarnjoj logici znaka.

4


Marx je pokazao da objektivnost materijalne proizvodnje ne počiva u njezinoj materijalnosti, nego u njezinoj formi. Tu se na-hodi početak svake kritičke teorije. Jednako analitičko svođenje valja provesti i u ideologiji: njezina objektivnost ne počiva u njezinoj "idealnosti", tj. u realističnoj metafizici sadržaja misli, nego u njezinoj formi.

"Kritika" (i ona marksističa) ideologije počiva na magijskoj misli ideologije. Ona je ne iščitava kao oblik, nego kao sadržaj, kao transcendirajuću danu vrijednost - neku vrstu mane koja bi se nadovezivala na nekoliko velikih predodžaba koje magijski obilježuju plutajuće i mistificirane subjektivnosti koje nazivamo "sviješću". Kao što se pod "potrebom" podrazumijeva odnos između "korisnosti predmeta" i "potražnje subjekta", tako se i ideologija nadaje kao odnos između projekcije svijesti i idealnosti neke ... ideje ili vrijednosti. Isti magična poveznica nahodi se između umjetnih, pa čak i metafizičkih pojmova, preinačenih od materijalnih dobara u kolektivne predodžbe i vrijednosti1

Ideologija je ustvari cijeli proces svođenja i apstrahiranja simboličke građe u jedan oblik - ali ta se reduktivna apstrakcija neposredno nadaje kao vrijednost (neovisna), kao sadržaj (trans-cendirajući), kao predodžba svijesti (označeno). Upravo zbog tog istog procesa robu iščitavamo kao neovisnu vrijednost, transcendirajuću stvarnost, a sve zbog nepoznavanja njezina oblika i apstrahiranja društvenoga rada koji ona vrši. Na taj način građanska (ili marksistička, nažalost!) misao određuje kulturu kao transcend-nost sadržaja, povezanih sa sviješću ljudi preko "predodžbe", te oni kolaju među njima kao pozitivne vrijednosti, jednako kao što se fetišizirana roba nadaje poput neposredne stvarne vrijednosti, stavljene u odnos sa subjektima preko "potrebe" i uporabne vrijednosti, i kolaju sukladno pravilima razmjenske vrijednosti.

Lukavstvo je forme da se neprestano zaklanja iza očevidnosti sadržaja. Lukavstvo je koda da se zaklanja i predočuje iza oče-

1 Valja napomenuti daje "otuđenje" također jedan od magičnih pojmova, koji bi trebali onemogućiti umjetno razdvajanje - ovaj put ono između "svijesti" subjekta i njegova idealnog sadržaja (njegova "ponovno pronađenog" totaliteta).

5

Simulacija i zbilja

vidnosti vrijednosti. U "materijalnosti" sadržaja forma konzumira svoju apstrakciju i reproducira se kao forma. U tome je njezina magija, jer u isti mah utječe na proizvodnju sadržaja i svijesti da bi ih se domogla (kao što proizvodnja istodobno proizvodi proizvode i njima odgovarajuće "potrebe") - smještavajući na taj način kulturu u neku vrstu dvojne transcendentnosti vrijednosti (sadržaja) i svijesti, i u neku metafiziku razmjene između dva pojma. I ako je građanska vulgata smještava u tu transcendentnost da bi je tamo posvetila kao kulturu, marksistička je vulgata pak smještava u istu transcendentnost da bi je proglasila ideologijom. Ali, dvije se vulgate sastaju u istoj magijskoj misli2

Gotovo se sveukupna suvremena misao opterećuje pogrešnim pitanjima, beskonačnim raspravama proizašlima iz umjetnih podjela:

1. Razlikovanje subjekt/objekt iznijelo je na vidjelo magični pojam "potrebe". Sve bi još bilo dobro kad se ne bi javio nerješivi problem "ponude i potražnje" u općem sustavu proizvodnje/potrošnje. Je li riječ o neovisnosti izbora ili o manipulaciji? O pseudodijalektici između toga dvoga? Beskonačne litanije i lažni problemi.

2. Razlikovanje infra/superstruktura, koje, kao što smo vidjeli, potajno obuhvaća neuništivo razlikovanje između materijalnosti sadržaja i idealnosti svijesti - dva tako udaljena pola povezuje magični pojam ideologije. I ovdje bi sve bilo u redu kada samim time ne bi ostao vječno visjeti u zraku - na veliku sreću naraštaja intelektualaca - problem "određujućeg činitelja" i sva akrobatika "interakcije", "dijalektike", "relativne automnosti" i "nadređenosti" koja odatle proizlazi.

3. Razlikovanje eksploatacija/alijenacija iznova postavlja taj lažni problem na razinu političke raščlambe. Beskrajna se rasprava vodi oko toga da li jedna utemeljuje drugu, da li druga slijedi iz prve kao "razvijeniji stupanj kapitalizma", a sve je to besmisleno i ponovno proizlazi iz umjetne podjele znaka i robe

2 Na taj se način "kritičko" prokazivanje "umjetnih potreba" i "manipulacije potrebama" pridružuje istoj mistifikaciji bezuvjetne oduševljenosti potrošnjom.

6


koji se ne raščlanjuju u njihovu obliku i ne shvaćaju kao sadržaji (jedan značenja, drugi proizvodnje). Odatle razlikovanje između "eksploatacije" radne snage i "alijenacije preko znakova". Kao da roba, sustav materijalne proizvodnje ne "znači"! Kao da znakovi i kultura nisu neposredna apstraktna društvena proizvodnja na razini koda i modela, sustava razmjene poopćenih vrijednosti!

Ideologija na taj način nije ni na jednoj ni na drugoj strani. Ona je ta ista i jedina forma koja prožima sva polja društvene proizvodnje. Ona obuhvaća cijelu proizvodnju (materijalnu ili simboličnu) u istom procesu apstrakcije, redukcije, opće istovjetnosti i eksploatacije. 1. Upravo zato što je logika robe i političke ekonomije u samom

srcu znaka, u apstraktnoj istovjetnosti označitelja i označenog, i razlikovnoj kombinatorici znakova, oni mogu djelovati kao razmjenska vrijednost (diskurs komunikacije) i kao uporabna vrijednost (racionalno dekodiranje i razlikovna društvena uporaba).

2. Upravo zato što je struktura znaka u samom srcu oblika/robe može ona neposredno zadobiti učinak značenja - ne u smislu "više", poput "poruka" i konotacija - nego zato što se uspostavlja samim svojim oblikom, kao totalni medij, kao sustav komunikacije koji upravlja svekolikom društvenom razmjenom. Kao oblik/znak, roba je kôd koji upravlja razmjenom vrijednosti. Bez obzira bio on materijalni sadržaj proizvodnje ili nematerijalni sadržaj značenja, kôd je odlučni činitelj: pravilo igre označenih, pravilo igre razmjenske vrijednosti. Upravo on ponekad, poopćen u sustavu političke ekonomije, ukida svaku simboličku ambivalentnost da bi na uspostavljenoj ekvivalenosti vrijednosti utemeljio njihovo "racionalno" kolanje i igru razmjena.

Ovdje se pojam otuđenja pokazuje neupotrebljivim, zbog njegova uplitanja u metafiziku subjekta svijesti. Jednako kao što mi-

7

Simulacija i zbilja

tovi primitivnih društava nisu "lažne" pripovijesti koje svijesti sebi pripovijedaju, nego su kod znakova koji se razmjenjuju, povezujući skupinu samim tim kolanjem, a ne značenjem mitskih "sadržaja" u svijesti ljudi ("vjerovanje"), jednako tako temeljni kod naših društava, koji je onaj političke ekonomije (oblik/roba i oblik/znak), ne djeluje preko otuđenja svijesti na sadržaje: on racionalizira i upravlja razmjenom, on omogućuje komunikaciju, ali sukladno zakonitosti koda i pod nadzorom smisla.

Podjela rada, funkcionalna podjela pojmova diskursa ne "mistificira" ljude, nego ih socijalizira i oblikuje njihovu razmjenu prema apstraktnome općem obrascu. Sam pojam pojedinca proizvod je tog općeg sustava razmjene. A ideja "totaliteta", sukladno kojoj subjekt (onaj svijesti ili onaj Povijesti) sebe misli u svojoj idealnoj referenciji, nije drugo doli učinak, simptom, sjena koju na nj baca sustav. Otuđenje, magični pojam preko kojega svijest sebe misli kao svoj vlastiti idealni sadržaj (svoj iznova pronađen "totalitet") jest ideološki pojam - a ideologija, u svojoj nadstruk-turalnoj inačici sadržaja svijesti, jest otuđeni pojam.

Danas potrošnja - ako ta riječ ima neko značenje izuzev onoga koje mu podaruje vulgarna ekonomija - određuje upravo stupanj na kojemu se roba neposredno proizvodi kao znak, kao vrijednost/znak, a znakovi (kultura) kao roba. Ali, kada bi "tragatelji", posebice oni na Marxovoj putanji, umjesto da se dijele na specijaliste, jedni "proizvodnje" (ekonomija, infrastruktura), drugi ideologije (znakovi, kultura), ili na dijalektičare koji ne smjeraju totalitetu, pristali shvatiti najjednostavnije stvarnosti, znali bi da danas ništa od onoga što se proizvodi i razmjenjuje (predmeti, službe, tijela, seks, kultura, znanje itd.) nije više ni strogo iščitlji-vo kao znak, ni strogo izmjerljivo kao roba, da sve vodi općoj političkoj ekonomiji čiji presudni predmet više nije roba (čak ni ponovno sagledana i ispravljena u svojoj ulozi označitelja, sa svojom porukom, svojim konotacijama, nego uvijek kao da još postoji neka objektivnost proizvoda) - niti, naravno, kultura (čak ni u svojoj "kritičkoj" inačici: znak, vrijednosti, ideje posvuda

8


komercijalizirane ili "obuvaćene" vladajućim sustavom, ali također još prisutna kao da je još preostalo nešto čija je transcenden-tnost bila ustvrdljiva i naprosto bila kompromitirana - neka vrsta uzvišene uporabne vrijednosti kulture preinačene u razmjensku vrijednost). Predmet te političke ekonomije, naime njezin najjednostavniji dio, njezin nukleus - upravo to što je prema Marxu bila roba - to što danas nije ni roba u doslovnom smislu, ni znak, nego nerazdvojivo oboje, pri čemu se oboje poništilo kao specifična određenja, ali ne kao oblik, taj predmet možda je naprosto predmet, oblik/predmet na koji se, na složeni način koji opisuje najopćenitiji oblik političke ekonomije, nadovezala uporabna vrijednost, razmjenska vrijednost i vrijednost/znak.

Metafizika znaka

Znak se nadaje s istom očevidnošću vrijednosti značenja kao i roba u "prirodnoj" očevidnosti svoje vrijednosti. To su "najjednostavnije" i najtajanstvenije stvari. Semiologija pak, poput političke ekonomije, samo opisuje njihovo kolanje i strukturalno djelovanje.3

Kao što smo vidjeli u ranijem propitivanju, apstrakcija sustava razmjenske vrijednosti održava se jedino kao učinak konkretne stvarnosti i objektivne svrhovitosti uporabne vrijednosti i potreba. Takva je strateška logika robe, te ona od drugog pojma čini satelit i alibi prvome. Jednako je tako s logikom i strategijom znaka. Ta pretpostavka ništi "znanstvene postulate" semiolingvistike, posebice one o proizvoljnosti znaka, kako ga je definirao Saussure i ispravio Benveniste.

Proizvoljnost znaka nije u njegovoj neobrazloženosti, u činjenici da Ozlj-stol nema nikakvo "prirodno" određenje da znači pojam ili stvarnost - stol (Tisch, na njemačkome itd.), nego u 3 Dvije su se vrste raščlambe poduhvatile toga naporednog fetišizma robe i znaka.

Kritika političke ekonomije, ili teorija materijalne proizvodnje koju je ustanovio Marx - kritička semiologija ili teorija tekstualne proizvodnje, koju je u novije doba vodila skupina okupljena oko časopisa Tel Quel.

9

Simulacija i zbilja

samoj činjenici da uspostavlja istoznačnost između određenog Ozlj i određenog Ozn. U tom smislu, proizvoljno je jednako posvemašnje u slučaju "simbola"4, pri čemu analogija između Ozlj i Ozn ne mijenja ništa u načelu ekvivalentnosti. Proizvoljno je u temeljnom uspostavljanju potpune korelacije između nekog "diskretnog" Ozlj i nekog jednako diskretnog Ozn. Drugim riječima, proizvoljno je u "diskreciji" koja jedina utemeljuje mogućnost jednadžbenog odnosa znaka, primjerice: ovo = ovo, i to ne znači ništa drugo. Ta je pritajenost stoga samo načelo racionalnosti znaka koje djeluje kao univerzalni apstraktor i reduktor svih virtualno-sti značenja koja ne proizlaze iz nekog odgovarajućeg okvira, iz istovjetnosti i posebnosti nekog Ozlj i nekog Ozn. Prevladavajuća i svodljiva racionalizacija znaka, ne u odnosu na neku "konkretnu stvarnost", izvanjsku, imanentnu, što bi je znakovi apstraktno iznova dohvaćali da bi je izrazili, nego u odnosu na sve što izlazi iz sheme istovjetnosti i značenja znaka, u samom zahvatu koji ga čini, u toj iznenadnoj kristalizaciji nekog Ozlj i nekog Ozn, svedenog, potisnutog, poništenog. Racionalnost znaka temelji se na isključenju, na ukidanju svake simboličke dvosmislenosti, u korist čvrste i jednadžbene strukture. Znak je diskriminirajući: on se strukturira isključivanjem. Nadalje kristaliziran na toj isključivoj strukturi, označujući svoje strogo određeno polje, odre-kavši se svega ostalog i određujući Ozlj i Ozn u sustavu primjerena nadzora, znak se nadaje punom, pozitivnom, racionalnom i razmjenjivom vrijednošću. Tijekom strukturiranja, nestalo je svake virtualnosti značenja.

To određenje Ozlj i Ozn pojam po pojam, može se vrlo lako usložiti u dvosmislen, višesmisleni odnos a da se ne ogriješi o logiku znaka. Neki Ozlj može se odnositi na nekoliko Ozn ili obratno: načelo istovjetnosti, dakle isključivanja i svođenja, na kojemu se temelji proizvoljno, ostaje isto. Ekvivalentnost je naprosto postala polivalentnost, jednako se radikalno suprotstavlja-

4 Ovdje uzet u značenju klasične semiolingvistike, simbol kao istovjetna inačica znaku. Mi se, naprotiv, uvijek služimo pojmom simbola (simbolika, simbolička razmjena) u suprotnosti i kao radikalna alternativa pojmu znaka i značenja.

10


jući ambivalentnosti. Sama dvosmislenost još nije drugo doli kolebanje načela koje u svojoj biti ostaje uspostavljeno. Blijeđenje značenja ne dovodi u pitanje načelo racionalnosti znaka, dakle njegovo načelo zbiljnosti. Iako dolazi do mnogostrukog povezivanja između Ozlj i Ozn koji zadržavaju svoju "pritajenost", kôd značenja i nadalje djeluje kao sustav nadzora značenja.

Jedina ambivalentnost (koju držimo nadasve snažnim činiteljem kidanja vrijednosti, s ove ili one strane vrijednosti/znaka i simboličkog pojavljivanja) iznova dovodi u pitanje čitljivost, lažnu prozirnost znaka, njegovu uporabnu vrijednost (racionalno išči-tavanje) i njegovu razmjensku vrijednost (diskurs komunikacije). Ona ukida političku ekonomiju znaka, pa, prema tome, i odgovarajuća određenja Ozlj i Ozn, pojmove obilježene značenjem, koji dobivaju smisao tek preko klasičnog prihvaćanja procesa značenja, pa stoga ne bi bili kadri preživjeti, u bilo kojem obliku, ukidanje te logike. U logici ambivalentnosti i simbolike, suočeni smo s procesom poništenja znaka, poništenja jednadžbe pomoću koje se on artikulira i koja u komunikacijskom diskursu nikad nije poništena. Cjelovita, nepronična, nikad rasvijetljena, ona tako utemeljuje istu vrstu društvene tajne kao i onaj drugi medij, roba, koji također počiva na toj apstraktnoj jednadžbi svih vrijednosti.5

Kritika političke ekonomije, koju je Marx primijenio na razini razmjenske vrijednosti, ali čiji sveukupni raspon podrazumijeva i uporabnu vrijednost, jest upravo to rastvaranje robe i njezine implicitne jednadžbe, rastvaranje robe kao forme i koda opće ekvivalentnosti. Upravo to kritičko poništenje valja proširiti na polje značenja u Kritici političke ekonomije znaka.

5 To raspadanje znaka povlači za sobom ukidanje Ozlj i Ozn kao takvih, ali ne ukidanje u smislu nekog mističnog ništavila građe smisla i djelovanja smisla. Simbolička radnja smisla obavlja se također na zvučnoj, vizualnoj, gestualnoj (i društvenoj) građi, ali slijedno posve drukčijoj logici o kojoj će još biti riječi.

11

Simulacija i zbilja

Privid referenta

Tamo gdje se znak predstavlja kao jedinstvo "diskretnog" i funkcionalnog smisla, Ozlj upućuje na Ozn, a zajedno upućuju na neki referent. Znak kao apstraktna struktura upućuje na fragment objektivne stvarnosti. Uostalom, između ta dva pojma Benveniste, ispravljajući Saussurea, smještava proizvoljnost znaka - koja se nahodi između znaka i stvari koju označuje, a ne između Ozlj i Ozn, koji su oba psihičke prirode i nužno su povezani u duhu subjekta odistinskom konsupstancijalnošću. I dalje: (Problemi opće lingvistike, str. 52.): "Proizvoljno je to što se neki znak, a ne neki drugi, vezuje uz određeni dio stvarnosti, a ne uz neki drugi. U tom smislu, i jedino u njemu, može se govoriti o dodirivanju, ali i to ne zato da bi se problemu iznašlo rješenje, nego prije stoga da bi ga se naznačilo i privremeno od njega udaljilo... Polje proizvoljnog je na taj način prebačeno izvan razumijevanja lingvističkoga znaka."

Isključiti proizvoljno iz znaka uvijek samo znači premjestiti problem, a vjerovati da se može "od njega udaljiti", znači ponuditi mu rješenje koje bi, budući da nipošto nije "privremeno" i metodološko, lako moglo i opet voditi vječnome metafizičkom rješenju problema.

Tim zahvatom Benveniste pokušava spasiti unutarnji ustroj znaka, njegovu logičnu nužnost (i onu semiolingvistike), dok kod Saussurea hipoteka proizvoljnog još teži na uzajamnoj povezanosti Ozlj i Ozn. Ali takva je podešenost jedino moguća na osnovi odvajanja znaka i stvarnosti (referenta), a to rješenje Benveniste prepušta filozofiji. Ustvari, on na nj odgovara, i to na vrlo metafizički način, poput svih lingvista i semiologa, preko pojmova "motivacije" i "proizvoljnoga".

Jer stvari se nipošto ne oblikuju sukladno Benvenisteovoj ( i onoj drugih) idealističkoj shemi. Rez se ne povlači između znaka i "stvarnog" referenta. On prolazi između Ozlj (označitelj a) kao forme, i, s druge strane, Ozn (označenog) i Rft (referenta) koji se zajedno upisuju kao sadržaj, jedan misli, drugi stvarnosti (ili ra-

12


dije percepcije), pod znakom Ozlj. Referent o kojem je riječ ovdje nije više izvan znaka negoli je to Ozn: njime upravlja znak, on se otprve pomalja u funkciji znaka, on nema drugih stvarnosti doli one koja se upisuje kao filigran znaka. U strogom smislu, on određuje znak, a taj duboki dosluh koji proizlazi iz forme, "govorni subjekt" "nagonski" prevodi na razinu sadržaja. "Za govorni subjekt postoji između jezika i stvarnosti potpuna podudarnost: znak prekriva i upravlja stvarnošću: točnije - on jest ta stvarnost...", kazuje Benveniste. Taj ubogi govorni subjekt ne zna dakako ništa o proizvoljnosti znaka (on nije semiološki subjekt!), nego je, u svojoj naivnoj metafizici, donekle u pravu, jer Ben-venisteovo proizvoljno (između znaka i stvarnosti) ne postoji u većoj mjeri negoli Saussureovo između Ozlj i Ozn.

Ako se, suprotno Saussureu, složimo da je Ozn konsupstanci-jalno Ozlj, tada je referent (stvarnost) to u jednakoj mjeri, jer Ozn i Rft imaju isti oblik, koji ima podaruje Ozlj, a proces oblikovanja, apstraktne formalizacije neprekidan je s jednog kraja lanca na drugi, od Ozlj do Rft (zaključno). Kako god bilo, može se reći:

1. Ili je motivacija općenita s jednoga do drugoga kraja lanca -ali tada to više nije supstancijalna motivacija psihologističkog tipa, ona sadržaja, koja se na neki način uspinje od Rft prema Ozlj, nego je riječ o formalnoj motivaciji "odozgo", zakon koda i Ozlj obavještava i određuje čak i "stvarnost". Kod postaje odistinsko načelo stvarnosti.

2. Ili proizvoljno, konvencija znaka, vlada cijelim lancem. Konkretno ne postoji, ono ovisi, u samoj svojoj percepciji, o apstrakciji i o "diskreciji" Ozlj. Fantom Ozlj širi se nad svijetom (u oba smisla: on ga "analizira" poput duha i progoni ga).

Bitno je uočiti da je odvojenost znaka i svijeta fikcija i da vodi znanstvenoj fantastici. Logika ekvivalentnosti, apstrakcije, diskrecije, oblikovanja znaka obuhvaća jednako Rft kao i Ozn -"svijet" koji znak "priziva" da bi se bolje od njega odvojio, nije drugo doli učinak znaka, njegova ponesena sjena, njegova "pan-tografska" projekcija. Ili radije Ozn/Rft - jedna i ista stvar, kao

13

Simulacija i zbilja

što smo vidjeli - jedan te isti sadržaj koji djeluje poput sjene koju baca Ozlj, učinak stvarnosti preko kojega se zaokružuje igra označiteljâ i dolazi do promjene.

Ovdje se javlja sličnost između logike značenja i logike političke ekonomije. Potonja djeluje kao referencija potrebama i ak-tualizaciji uporabne vrijednosti poput antropološkog obzora, a da pritom one u osnovi ne utječu na njegovo djelovanje i vlastitu strukturu. Jednako tako, referent se održava izvan razumijevanja znaka: on na nj aludira, ali njegov ga unutarnji ustroj isključuje. Ustvari, vidjeli smo da sustav potreba i uporabne vrijednosti u cijelosti obuhvaća oblik političke ekonomije kao njezino dovršenje. Tako je i s referentom, tom "supstancijom stvarnosti", koja je cijela obuhvaćena logikom znaka. Na dva odjelita polja, dvije prevladavajuće forme (sustav razmjenske vrijednosti i kombinacija označitelja) iznalaze neki referencijalni razlog, sadržaj, alibi i, znakovito, ponekad se artikulacija odvija pod istim metafizičkim znakom potrebe ili motivacije.

Svekolika dobra stara psihologija hrani semiološko zdanje: 1. Referent, "stvarni" predmet , pojavni je predmet, sadržaj per

cepcije i življenog iskustva subjekta - na pola puta između fenomenologije i bergsonovske supstancije suprotstavljene formi.

2. Taj sadržaj percepcije na neki način izranja, on je na razini znaka zamijenjen označenim, sadržajem misli. Između toga dvoga, prisiljeni smo prijeći od življene percepcije pojmov-nome, sukladno dobrom starom filozofskom idealizmu i apstraktnome asocijacionizmu već dobrano prašnome u 19. stoljeću.

A na koji se način odvija artikulacija između znaka i referenta (ili između Ozlj i Ozn) tako istančano odijeljenih, a da istodobno jedan ostaje slikom drugoga? Preko motivacije. Bilo zato da bi se zanijekala, sukladno Saussureovoj teoriji znaka, ili relativizirala ili dozirala u definiciji "simbola", da bi se potvrdila, kao što čini Benveniste u svojoj kritici saussureovske teorije znaka (utemelje-

14


ne, ali jedino s unutarnjeg stajališta semiolingvistike) -jedini zami-slivi odnos, jedini pojam pomoću kojega se može misliti artikulacija fenomenalnog (psihološkog) i znaka, jest motivacija. Prazan i magični pojam, ali drukčije i nije moglo biti čim smo stvorili metafizičku predodžbu o referentu, apstraktno odvajanje između znaka i svijeta - potrebna je neka magična poveznica da bi ih se povezalo, a nekim slučajem to je upravo onaj isti mostić kojim politička ekonomija pokušava povezati subjekt i objekt koji su također shvaćeni kao rastavljeni: potreba. POTREBA, MOTIVACIJA, tome nema kraja. Isti pojam skriva isto metafizičko lukavstvo. U jednom slučaju, pojam ima mahom logičku rezonanciju, u drugome, mahom psihologijsku, ali, nemojmo se prevariti, logika i psihologija ovdje su nerazdvojivo pomiješane: semiološka motivacija ima iza sebe svekoliku psihologiju - koliko je pak do ekonomske potrebe, ona je mnogo više od potražnje subjekta: svekolika logička artikulacija ekonomske "znanosti" traži je kao svoj funkcionalni postulat.

Ti pojmovi nisu slučajno prazni. Pojam ne kazuje ništa ako želi popuniti razdvojenost koje nema. Razlikovanje između znaka i fenomenalnog referenta postoji jedino za metafizičko viđenje koje idealizira i apstrahira u isti mah i znak i življeni svijet, jedan kao formu, drugi kao sadržaj, u njihovoj formalnoj suprot-stavljenosti. Polazeći od pogrešnih razlikovanja, metafizičko ih stajalište može razriješiti jedino pomoću pogrešnih pojmova. Ali ta su razlikovanja strateška i djelotvorna i razriješiti ih (ukinuti magijsku nestvarnost tih pojmova), što bi bio jedini način da se riješi lažni problem proizvoljnog i motivacije znaka, značilo bi u isti mah i ukinuti mogućnost svake semiologije.

Praznina pojmova prikriva dakako neku strategiju, koju je moguće naporedno raščlaniti na polju značenja i ekonomije. Motivacija (potreba) jedino opisuje, iza formalne suprotnosti dvaju pojmova, neku vrstu kolanja, zrcalni i tautološki proces između dva modaliteta iste forme, preko obrtanja nekog takozvanog sadržaja, reprodukcije sustavne apstrakcije (bilo one razmjenske

15

Simulacija i zbilja

vrijednosti i koda označitelja) preko obrtanja stvarnoga. Vidjeli smo da potrebe (UV) ne čine neku konkretnu realnost, neusporedivu, izvanjsku političkoj ekonomiji, nego sustav koji je i sam uronjen u sustav RV, i koji djeluje prema istoj logici. Ako su dva sustava na neki način spojena u istoj formi, tada je očevidno da pojam potrebe ne raščlanjuje ništa i jedino opisuje, u vidu iluzorne artikulacije, opće kolanje jednog te istog obrasca i njegovo unutarnje djelovanje. To prevodi tautološka definicija potrebe (nema druge): ljudi prihvaćaju neku stvar kao uporabnu vrijednost "zbog toga što im ona treba".

Jednaka kružnost, ista psihološka tautologija vrijedi i za Ben-venisteovu motivaciju: 1. Znak zadobiva svoju nužnost iz psihološkog konsenzusa koji

nerazdvojno povezuje neki OZLJ s nekim OZN (poput odjeljka "stvarnog" u misli).

2. Ali: objektivnost tog odjeljka "označena" kao stvarno, očevidno je perceptivni konsenzus subjekata.

3. A on se, jednako očevidno, hrani psihološkim konsenzusom koji povezije neki Ozlj s nekim Ozn.

Krug koji ozakonjuje znak preko stvarnoga i koji utemeljuje stvarno preko znaka doista je poročan, ali to je kolanje, kao što znamo, sama tajna svake metafizičke (ideološke) djelotvornosti.

Jednako kao što potrebe nisu pokretački i izvorni izraz subjekta, nego uvijek već njegovo funkcionalno svođenje od strane sustava uporabne vrijednosti, koja je u suglasnosti s onim razmjenske vrijednosti, tako i referent nipošto ne predstavlja neku samostalnu konkretnu stvarnost. On tek iz svijeta stvari (fenomenološkog svijeta predodžbe) ekstrapolira odsječak uspostavljen logikom znaka. Takav je svijet viđen i protumačen preko znaka - naime, virtualno oblikovan i podložan razobličenju po volji. "Stvarni" stol ne postoji. Ako je ustanovljiv u svom identitetu (= ako "postoji"), to znači da je on već označen, apstrahiran i racionaliziran obliko-

16


vanjem koje ga uspostavlja u toj istovjetnosti sebi samome. U tom smislu i u ovom slučaju ne postoji temeljna razlika između referenta i označenog, a simptomatična je spontana pometnja nastala u vezi s njima gotovo posvuda: referent nema druge vrijednosti doli one označenog, čija želi biti supstancijalna referencija in vivo, iako je tek njezin produžetak in abstracto.6 Na taj način strategija je ista: dvostruki vid robe (UV/RV) skriva ustvari formalnu cjelovitost, pri čemu joj uporabna vrijednost, kojom upravlja sustav razmjenske vrijednosti, pruža, unatoč svemu, svoje "naturalističko" jamstvo. Dvostruko lice znaka (Ozlj/ Ozn, koje se može generalizirati kao Ozlj/Ozn-Rft) skriva, ustvari, formalnu cjelovitost u kojoj mu Ozn i Rft, kojima upravlja ista logička forma, koja nije drugo doli ona Ozlj, ipak služe kao referencija/ alibi, kao "supstancijalno" jamstvo.

6 Ta kopija pojma "u grubo" (vidi J.-M. Lefebvre, N.R.F., veljača 70., br. 1 ,:"Referent nije uistinu stvarnost... on je slika koju si mi stvaramo o stvarnosti. On je određen, označen namjerom prema stvarima (!), a ne shvaća se više kao njegov jednostavni odnos prema Ozlj, kao stoje slučaj u lingvistici. Od pojma Ozn, prelazim na referent kao konkretni pristup svijetu...." ) samo prevodi realistički fetišizam, fetišizam materije posljednji stupanj idealizma koji od materije čini privid. Pa ipak, semiologija se temelji na tim pomiješanim materijalističkim i idealističkim ostacima proizašlim iz svih kutova zapadne metafizike. Stajalište J.-M. Lefebvrea uostalom svojstveno je lukavstvu s kojim "stvarnost" potajice uspijevauskrsnuti iza svake semiološke misli, kako god ona bila kritična, ne bi li bolje iznova uspostavila strategiju znaka. Na taj način ona svjedoči o nemogućnosi izlaska iz metafizičkih problema što ih postavlja znak ako se radikalno ne propita semiološka artikulacija. On doslovce kaže:"Referent nije stvarnost (naime predmet čije bih postojanje mogao iskusti i nadzirati): mi ga vidimo kao stvarnoga, ali upravo je ta intencionalnost čin duha koji poriče svoju stvarnost, koji od nje čini fikciju, umjetnu konstrukciju." Na taj način, u nekoj vrsti bijega prema naprijed, referent je je lišen svoje stvarnosti, ponovno postaje simula-krum iza kojega se, unatoč svemu, neposredno iznova pomalja opipljivi predmet. Na taj se način artikulacija znaka može smanjivati unedogled, do "bezdanosti", neprekidno iznova izmišljajući stvarno kao svoju onostranost i svoje posvećenje. Znak u osnovi progoni čežnja za nadilaženjem vlastite konvencije, svoje proizvoljnosti, na neki ga način progoni totalna motiviranost. Tako on smjera stvarnosti kao svojoj onostranosti i svom uništenju. Ali on ne može "preskočiti svoju sjenu": to stvarno proizvodi i ponovno proizvodi on sam i ono nikad nije njegova onostranost, nego tek njegov obzor. Stvarnost je fantazam preko kojega se znak ubeskraj štiti od simboličke dekonstrukcije koja mu prijeti.

17

Simulacija i zbilja

Saussureovo naučavanje o listu papira (dvostruko lice znaka koji oblikujemo), prema tome, savršeno je idealističko. Proglasivši Ozlj i Ozn "jednakima", kao sastavnim dijelovima znaka, ono zaklanja cjelokupni strateški dispozitiv značenja, koji upravo počiva na nespojivosti dvaju pojmova i na temeljnoj kružnosti prevladavajućeg pojma: 1. Metafizika Ozn/Rft, istovjetna onoj potreba i uporabne vrijed

nosti. Ozn/Rft dano je kao izvorna stvarnost, supstancija vrijednosti i povratne svršenosti preko igre označitelja kao oslonca (cf. analiza J. Derrida u Tel Quel). Jednako tako, uporabna se vrijednost proglašava za izvor i konačnost, potrebe za temeljnog pokretača ekonomije - ciklus razmjenske vrijednosti nada-je se poput nužnog obrata, ali stranog istinskim svrhama.

2. Ustvari, ta moralna i metafizička povlastica sadržaja (UV i Ozn/Rft) samo maskira odlučnu povlaštenost forme (RV i Ozlj). Ta dva pojma su svaki za sebe posljednji "Razlog", strukturalno načelo cijelog sustava, dok druga dva predstavljaju jedino obrat. Cjelinom upravlja racionalna apstrakcija sustava razmjenske vrijednosti i igra označitelja. Ali ta temeljna strategija (čiji operacionalni odjek na svim razinama suvremenog društva nije potrebno7 dokazivati, od kibernetičke pro-gramacije do birokratskih sustava i onoga "konzumacije") brižno je zaslonjena rasprostiranjem značenja na dva (ili tri) polja (Ozlj, Ozn, Rft), i igru njihova razlikovanja i njihove istovjetnosti.

Denotacija i konotacija

Ista metafizika na djelu je na razini poruke, u pojmovima deno-tacije i konotacije (cijelu pojmovnu aparaturu semiolingvistike treba podvrgnuti istoj radikalnoj raščlambi kakvu je Marx proveo nad pojmovima klasične političke ekonomije).

7 Nipošto nije nekorisno, ali riječ je o procesu razvoja političke ekonomije znaka, i na nj ćemo se još vratiti.

18


Denotacija u cijelosti počiva na mitu o "objektivnosti" (bilo da je riječ o jezičnome znaku, njegovoj fotografskoj ili ikoničkoj istoznačnici itd. ), o neposrednoj istovjetnosti Ozlj nekoj određenoj stvarnosti. Niti teškoća koja se time javlja u vezi sa slikom (ne-skrivenost, kontinuum označitelja i označenog), ne dovodi u pitanje pravilo ekvivalentnosti znaka, to spajanje dvaju pojmova koje omogućuje spajanje fiktivnog stvarnoga s dobivenom slikom znaka, i, prema tome, racionalizaciju i opći nadzor nad znakom.

Ozn konotacije8 se dakako također opravdava istom raščlambom, budući da i ono ponovno postaje "učinkom denotacije" novog procesa "oslobođenog" značenja. Nešto drugo je još zanimljivije. Uzmimo Barthesovu analizu reklamne slike za tjesteninu Parižani, s njezinom konotacijom "talijanstva". "Talijanstvo" samo prividno pripada označenom, pojmovnom sadržaju itd., ustvari, ono samo po sebi tvori neki kod - mit ako hoćete, ali znano je da mitovi nisu dio sadržaja, nego je na djelu proces razmjene i kolanja koda, proces pripisivanja i razvrstavanja čiji je oblik odlučujući. Tako stvari stoje s konotacijom - i ako je ona mjesto ideologije, to nipošto ne znači da će ona nakalemiti dodatna, parazitna značenja na "objektivnu" denotaciju, ne znači da će propustiti naporedne, infrastrukturi strane sadržaje znaka, jer bi to bio proces denotacije9, a ona je upravo igra ulančavanja i razmjene označitelja, proces beskonačne reprodukcije koda (cf. "Fetišizam i ideologija": ideologija je vezana uz formu, a ne uza sadržaj, ona je strast koda).

Sada se možemo vratiti procesu denotacije kako bismo pokazali da se on nipošto ne razlikuje od konotacije: denotirani Ozn, ta objektivna "stvarnost", i sama nije drugo doli kodirana forma (kod percepcije, "psihološki" kod, kod "realističnih" vrijednosti itd.). Može se još reći da je "ideologija" jednako totalna u proce-

8 Poznataje shema konotacije "izmamljivanjem": cijeli znak postaje Ozlj nekoga drugoga Ozn:

Ozli/Ozn Ozlj /Ozn

9 1 opet nije slučajno ako mitska shema infra i superstrukture djeluje implicitno na isti način na polju značenja, kao i na onome ekonomije: denotativna infrastruktura i "ideološka" superstruktura.

19

Simulacija i zbilja

su denotacije kao i u onome konotacije i da, napokon, denotacija nikad nije drugo doli najljepša i najistančanija konotacija. Barthes u S/Z: "Denotacija nije prvi od smislova, ali ona hini da to jest. Pod tim prividom, ona naposljetku nije drugo doli posljednja konotacija (ona koja izgleda kao da utemeljuje i dovršava čitanje), vrhovni mit zahvaljujući kojemu tekst hini da se vraća prirodi jezika, jeziku kao prirodi: ne izgleda li nam da rečenica, kakav god smisao oslobađala nakon svog izricanja, iskazuje nešto jednostavno, primitivno, doslovno - istinito, spram čega je sve drugo literatura?"

Sve se to, kao što smo vidjeli, može doslovce primijeniti i na uporabnu vrijednost kao "denotativnu" funkciju predmeta. Ne izgleda li da predmet ,"služeći", kazuje nešto objektivno? Taj očevidni diskurs najistančanija je njegova mitologija. Lažna beza-zlenost, nastranost objektivnosti. Korisnost, kao i literarnost o kojoj govori Barthes, nije priroda, nego kod prirodne očevidnosti, koja ima u odnosu na druge moguće kodove povlasticu da se pojavljuje, ona i samo ona, kao racionalna, dok se drugi očituju tek kao racionalizacije više ili manje "ideoloških" svrha. Denotacija ili uporabna vrijednost, objektivnost ili korisnost, uvijek je na djelu suučesništvo između stvarnosti i koda pod znakom očevidnosti. I kao što se uporabna vrijednost, "doslovna" i idealna svrhovitost predmeta, trajno iznova pomalja iz sustava razmjenske vrijednosti, tako i učinak konkretnoga, stvarnoga i denotacije neprestano proizlazi iz složene igre preklapanja mreža i kodova, kao što bijela svjetlost proizlazi iz preklapanja boja spektra. Bijela svjetlost denotacije nije ništa drugo doli igra spektra konotacija.

Na taj se način razlika denotacija/konotacija nadaje uzaludnom i samo ideološkom. Ona bi se, unatoč svemu, mogla iznova uvesti u paradoksalnom smislu, upravo suprotno od uobičajenog shvaćanja. Jer, denotacija se razlikuje od drugih značenja (konoti-ranih) svojom posebnom ulogom brisanja tragova ideološkog procesa iznova ga vraćajući univerzalnome i "objektivnoj" nevinosti. Daleko od toga da bude objektivni pojam kojemu se suprotstavlja konotacija kao ideološki pojam, denotacija je prema tome, budući da uprirođuje sam taj proces ideologije, najideološkiji pojam, ideo-

20


loški na drugom stupnju - vrhovni mit o kojemu govori Barthes. Upravo smo istu takvu taktičku ulogu prepoznali i kod uporabne vrijednosti u njezinu odnosu naspram razmjenske vrijednosti. Na taj se način oba polja uzajamno rasvjetljuju u cjelokupnom procesu ideologije.10

S one strane znaka - simbolika

Kritika političke ekonomije znaka podrazumijeva neke mogućnosti nadilaženja, neku onostranost tog procesa značenja na kojoj se ustrojuje razmjenska vrijednost /znak, pa onda i neku onostranost semiologije, koja u svekolikoj "objektivnoj bezazlenosti" tek opisuje njezino djelovanje.

Općenito, kritička razmišljanja o nadilaženju znaka (njegove apstraktne racionalnosti, njegove "proizvoljnosti") provode se u ime jednog od dvaju termina koji ga čine: bilo u ime Ozn (ili Rft, što je isto), koje treba osloboditi vladavine koda (Ozlj) - bilo u ime Ozlj, koje treba osloboditi pritiska Ozn.

Prvu perspektivu - polje Ozn - valja raščlaniti u sklopu kritike prvenstva Ozn u zapadnom propitivanju značenja, koju su izvršili Derrida i Tel Quel . Moralni i metafizički položaj značenja, pri

10 Analiza se može nastaviti na razini metajezika (obratni pomak): Ozli / Ozn Ozn / Ozlj

(cijeli znak ponovno postaje Ozn nekog novog Ozlj). Ozn metajezične denotacije i sam je u krajnjoj liniji tek učinak Ozlj, tek obrazac simulacije čija cjelokupna povezanost proizlazi iz razmjene kojom upravljaju označitelji. Bilo bi zanimljivo dovesti do paradoksa pretpostavku (kojajedva da to jest):

- Rasplinjavanje povijesnog događaja u njegovu slijednu kodiranju preko medija, njegovo otkrivanje i manipulacija njime jednostavnom operacijom koda, kombina-torički učinak diskursa;

- Na isti način, na metajezičnoj razini, pretpostavka da predmet znanosti nije drugo doli učinak njegova diskursa, u oblikovanju polja spoznaje koje utemeljuje njegovu racionalnost isključujući sve ostalo (isti proces, kao što smo vidjeli, kao i u uspostavljanju samoga znaka), ili se pak taj diskurs naprosto nadaje njegovim predmetom kao obrascem simulacije. A znamo da se znanost, u krajnjoj liniji, temelji na konsenzusu jezika znanstvene komunikacije.

21

Simulacija i zbilja

kojemu se znak moralizira u svom sadržaju (misli ili stvarnosti) na račun njegove forme. Ta "prirodna filozofija" značenja podrazumijeva "idealizam referenta". Na djelu je kritika apstrakcije i proizvoljnosti znaka u ime "konkretne" stvarnosti. Njezin je san posvemašnje uskrsnuće "stvarnoga" u neposrednoj i prozirnoj intuiciji, preko ekonomije znaka (Ozlj) i koda, kako bi se oslobodili označeni (subjekti, povijest, priroda, proturječnosti) u njihovoj pokretnoj, dijalektičkoj, autentičnoj istini ... To se viđenje danas uvelike razvija u kritici apstrakcije sustava i kodova u ime "autentičnih" vrijednosti (uvelike izlučenih iz individualističkog građanskog sustava vrijednosti). Na djelu je velika moralistička tirada o otuđenju preko sustava koja, širenjem tog istog sustava, postaje neka vrsta univerzalnog diskursa.

Taj pokušaj kritike Ozlj u ime Ozn (Rft), stvaranja od "stvarnoga" idealne alternative formalnoj igri znakova, nadovezuje se upravo na ono što smo raščlanili kao "idealizam uporabne vrijednosti". Spasiti UV nasuprot sustavu RV, ne uočavajući da je UV solidaran sustav i satelit sustava RV: u tome je temeljni idealizam, transcendentalni humanizam sadržaja kojeg iznova nalazimo u pokušaju izbavljenja Ozn (Rft) od terorizma Ozlj. U svakoj ideologiji značenja javlja se želja za osamostaljenjem i oslobođenjem "stvarnoga" - jednako kao što je već u cijeloj ideologiji političke ekonomije prisutna želja za idealnim osamostaljenjem uporabne vrijednosti.

Svaki pokušaj nadilaženja političke ekonomije znaka koji se oslanja na jednu od njegovih sastavnica, zbog toga što na taj način ozakonjuje razdvajanje koje utemeljuje logiku znaka, nužno proizvodi njegovu proizvoljnost (dakle, ideologiju) na izmjenjivu modusu Ozn ili Ozlj". Ključna upitnost znaka proizlazi iz činjenice da on u samoj svojoj uspostavljenosti isključuje i ništi primjereno pojavljivanje i strukturalno određenje Ozlj i Ozn. A taj proces značenja, koji je zapravo tek divovski obrazac simulacije smisla, ne ukida "stvarno", referent, neka vrijednosna supstanci-

11 Prolaz je mnogo suptilniji u slučaju "oslobađanja označenog". Vratit ćemo se tom pitanju.

22


ja bačena u izvanjsku sjenu znaka, nego ga ukida SIMBOLIKA. I upravo simbolika nastavlja progoniti znak, razarati formalnu povezanost Ozlj i Ozn. Ali simbolika u svojoj virtualnosti subverzivnog značenja znaka može se imenovati jedino pomoću aluzije, proboja, jer značenje koje sve imenuje polazeći od nje, može iskazati jedino vrijednost, a simbolika nije vrijednost. Ona je gubitak, ukidanje vrijednosti i pozitivnosti znaka.

Jer, u konačnici, riječ je o pozitivnosti znaka. O njegovu "stjecanju vrijednosti". O onome što je izvan znaka, drugo od znaka, mi ne možemo ništa reći, izuzev da je riječ o ambivalentnosti, naime nemogućnosti razlikovanja odgovarajućih odvojenih pojmova i njihova pozitiviranja kao takvih. Kao i to da se na toj ambivalentnosti temelji vrsta razmjene radikalno različita od razmjene vrijednosti (razmjenske vrijednosti ili vrijednosti/znakovi). Znak to odbija, ništi naporednim uvođenjem: 1. Razdvajanja, razlikovne strukture; 2. Pozitivnog odnosa, neke vrste strukturalnog spajanja dvaju

pojmova, koje, dakako, tek produljuje u vječnost njihovu razdvojenost. To je spajanje objektivizirano pregradom strukturalnog rastavljanja Ozlj i Ozn (Ozlj/Ozn)12. Ona je mnogo više

12 Ta pregrada pomoću koje se prikuplja sve proizvoljno i pozitivno znaka, ta struktural-no/inkluzivna kopula procesa značenja kao pozitivnog zamračuje ono stoje on najprije bio: proces svođenja i ništenja smisla (ili ne-smisla: ambivalentnost), proces nepoznavanja i nijekanja s kojim znak, uostalom, nikad nije raskrstio - ta pregrada, koja je ustvari prepreka čije bi dizanje značilo dekonstrukciju znaka, njegovo ukidanje i raspadanje njegovih sastavnih dijelova Ozlj i Ozn, kao takvih, dobiva svoje

puno značenje u Lacanovu grafu: S/S (podjeljeno;razlomak)

Ona postaje sama pregrada povlačenja, ne više pregrada koja artikulira nego ona koja cenzurira, dakle mjesto transgresije. Ta pregrada pokazuje ono što znak niječe, ono na čemu se on uspostavlja negativno, i čega je on u svome pozitivnom uspostavljanju tek simptom. Pa ipak, Lacanov graf uvodi tu radikalno novu pregradu u tradicionalnu shemu znaka, zadržavajući vlastito mjesto Označenom. Ono više nije Ozn/Rft lingvistike, nego je potisnuto. Unatoč tome, ono zadržava neku vrstu sadržaja, a predodžba o njemu uvijek je neka supstancija, ne više određena s kraja nakraj, nego se samo u nekim točkama preklapa s metaforičkim lancem označitelja (točke isturenja). Sukladno veoma različitoj logici lingvistike, i opet je riječ o podjeli dviju instanci, sa značaj

23

Simulacija i zbilja

objektivizirana i pozitivizirana u R-u Hjemslevljeve formule: E R C. Taj pozitivni odnos čini od znaka vrijednost. Proizvoljnost, motivacija, nije važno: ti pojmovi izokreću problem upisujući ga u već uspostavljenu logiku znaka. Istinski proizvoljno, ili istinska motivacija znaka, koja čini njegovu racionalnost, upravo je ta pozitivacija koja nije ništa drugo, preko svoje dvostruke apstrakcije, doli radikalna redukcija svake ambivalentnosti. Motivacija znaka, prema tome, nije ništa drugo doli njegova strategija: strukturalna kristalizacija, ukidanje ambivalentnosti "solidifikacijom" vrijednosti. A ta motivacija događa se, dakako, preko proizvoljnosti njegove forme: odbijanja i redukcija. Proizvoljnost i motivacija nisu, prema tome, uopće proturječni u strateškoj perspektivi (politici).

Pa ipak, proizvoljnost je znaka u osnovi neodrživa. Jednako kao što se ni razmjenska vrijednost, vrijednost/znak, ne može potvrditi u svojoj reducirajućoj apstrakciji. To što ona niječe i potiskuje pokušat će izbaciti i uključiti u svoj zahvat: takav je položaj "stvarnoga", referenta, koji je uvijek tek privid simbolike, njezin reducirani i znakom ovladani oblik. Tim prividom referenta, koji je uvijek tek privid onoga što sam znak potiskuje u svome djelovanju13, znak

nim pozivanjem najednu od njih. Čini nam se, naprotiv, da shvatiti znak kao cenzuru, kao pregradu isključenja, ne znači željeti sačuvati potisnutom njegov položaj značeće-ga, latentne vrijednosti - znači to pojmiti ga kao ono što ga, zanijekanog znakom, niječe u njegovoj formi te nikad ne nalazi mjesto, ono je ne-mjesto i ne-vrijednost, za razliku od znaka, poput simboličke ambivalentnosti pregrađene ili prekrižene znakom, i koje se pojavljuje jedino u posvemašnjem ukidanju znaka, u prasku strukturalne pozitivnosti znaka i vrijednosti. Simboličko se nigdje ne upisuje. Ono nije to što se upisuje ispod potiskivanja, Lacanovo Ozn. Ono je to što raščinja svekoliko Ozlj i svekoliko Ozn, budući da je ono to što rastavlja njihov ustroj i njihovo simultano oblikovanje. S obzirom na sve to, postupak smisla i psihoanalitički označitelj imaju tako malo zajedničkog s jezičnim označiteljem i postupanjem znaka da i samo rabljenje istih pojmova izaziva nerješive nesporazume. Jednom zauvijek treba prepustiti pojmove Ozlj i Ozn (kao i ostale) njihovoj lingvističkoj mjerodavnosti i vratiti, u očekivanju radikalne kritike lingvističke ekonomije vrijednosti, svekoliku neprijateljsku vrijednost simboličkom pojmu poput ne-mjesta vrijednosti, ne-mjesta značenja.

13 Čudnim obratom, može se reći da referent ponovno postaje "simbolički", ne u radikalnom značenju riječi, nego u smislu "simboličke" geste, tj. s obzirom na ono

24


pokušava unijeti promjenu: dopušta si pojaviti se kao totalitet, izbrisati tragove svoje apstraktne transcendentnosti i proglasiti se načelom stvarnosti značenja14.

Pri funkcionalnoj, i terorističkoj, organizaciji nadzora smisla pod znakom pozitivnosti i vrijednosti, značenje dobiva nešto od postvarenja. Ono je mjesto temeljne objektivacije koja se pomalja duž sustava osnažena znakovima sve do društvenog i političkog terorizma uokviravanja smisla. Svekolika represivna i reduk-tivna strategija sustava moći već je sadržana u unutarnjoj logici znaka, kao što je to i u unutarnjoj logici razmjenske vrijednosti i političke ekonomije. Trebalo bi pokrenuti cijelu jednu teorijsku i praktičnu revoluciju da bi se iznova uspostavila simbolika na račun znaka i vrijednosti. I znakovi moraju gorjeti.

Rekvijem za medije

Introitus

Ne postoji teorija medija. "Revolucija medija" ostala je do danas empirijska i mistična kako kod McLuhana, tako i kod njegovih sljedbenika. On je pak direktnošću teksaškog Kanađanina obznanio da je Marxova teorija, suvremenica parnog stroja i željeznice, bila već nadiđena za života, pojavom telegrafa. Na svojstveno naivni način, značilo bi to reći da je Marx, u svojoj materijalističkoj analizi proizvodnje, praktički ograničio područje pridržano za proizvodne snage, iz kojega su bili isključeni jezik, znakovi i komunikacija. Istini za volju, Marx čak i ne spominje željeznicu kao "medij", kao način komunikacije: ona nije u polju njegova

malo svoje stvarnosti. U tom smislu, referent je samo "simboličan", jer je svekoliko načelo stvarnosti prešlo u kod.

14 Niti razmjenska vrijednost može postojati u čistome stanju, u svojoj posvemašnjoj apstrakciji. Ona može djelovati jedino pod zaklonom uporabne vrijednosti, gdje se iznova uspostavlja, na obzoru političke ekonomije, privid totaliteta, i gdje ona fantomski iznova uskrsava, u funkcionalnosti potreba, upravo ono stoje uništila: simboliku želje.

25

Simulacija i zbilja

zanimanja, dok svekoliki tehnološki razvoj općenito, u vidu proizvodnje, proizvodnje sirovina, materijalnih, infrastrukturalnih, jedini određuje društvene odnose. Posvećen posredujućem ide-alitetu i slijepoj društvenoj praksi, "način komunikacije" bio je u prigodi da tijekom cijelog stoljeća "provodi svoju revoluciju" ne promijenivši ništa u teoriji načina proizvodnje.

Počevši od toga i pod uvjetom (što je već revolucija u odnosu na naslijeđeni marksizam) da se razmjena znakova ne shvati kao marginalna dimenzija, superstrukturama bićima koja jedina istinska teorija (materijalistička) beziznimno određuje kao "proizvođače vlastitoga stvarnog života" (dobara namijenjenih zadovoljavanju njihovih potreba) - možemo uočiti dvije perspektive: 1. Zadržati općenitu formu marksističke analize (dijalektičko pro

turječje između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa), ali prihvatiti da je "klasična" definicija proizvodnih snaga ograničena, i proširiti analizu u smislu proizvodnih snaga koje bi obuhvatile cijelo slijepo polje značenja i komunikacije. To podrazumijeva da se u svekolikoj njihovoj izvornosti izluče proturječja proizašla iz tog teorijskog i praktičkog proširenja polja političke ekonomije. To je bila Enzensbergerova polazi-šna pretpostavka u njegovu članku objavljenu u New Left Review ("Temeljne sastavnice teorije medija", jesen 1970.): "Mo-nopolistički kapitalizam brže razvija industriju svijesti i na ekstenzivniji način negoli bilo koje drugo polje proizvodnje. Ali istodobno on je mora kočiti i sužavati. Tom proturječnošću treba se pozabaviti socijalistička teorija medija". Ta pretpostavka ustvari (i u tom se smislu ona pojavljuje prilično kasno) predstavlja samo virtualno proširenje para oblik/roba na sva polja društvenog života i priznanje činjenice da sada već postoji "klasična" teorija komunikacije, "buržoaska" politička ekonomija znakova i njihove proizvodnje, kao što je mogla postojati i teorija materijalne proizvodnje od 18. stoljeća -teorijska misao o klasama15 na koju dosad nije odgovorila

15 Ta politička ekonomija znaka jest strukturalna lingvistika... Znamo daje ona, u sklopu opće ideologije, danas glavna disciplina koja je nadahnula antropologiju,

26


nijedna temeljita kritika koja bi bila logični izraz one Marx-ove u njegovo doba. Tu je kritiku političke ekonomije znaka onemogućilo prebacivanje cijelog tog polja u superstrukturu. U najboljem slučaju, dakle, Enzensbergerova pretpostavka tek nadoknađuje golemo zakašnjenje klasične marksističke teorije.

2. Ta se pretpostavka čini radikalnom jedino u odnosu na službeni marksizam, koji si, posve uronio u prevladavajuće obrasce, i radi vlastitog preživljavanja, čak i zabranjuje da je postavi. Ali, radikalna je alternativa drugdje. Umjesto da iznova protumači ključni problem što ga revolucionarnoj teoriji postavlja proizvođenje značenja, poruka i znakova u terminima klasičnih proizvodnih snaga - to jest, da poopći marksističku analizu koju "glasnogovornici Revolucije" smatraju konačnom i zapečaćenom - alternativa se nahodi u obrtanju te analize u svjetlu prodora tog problema na teorijsko polje (što nijedan marksist koji "drži do sebe" ne bi napravio, čak niti kao pretpostavku).

Drugim riječima, možda je marksistička teorija proizvodnje nepopravljivo djelomična i ne bi se mogla generalizirati. Ili pak: teorija proizvodnje (dijalektičko nizanje proturječnosti povezano s razvojem proizvodnih snaga) tijesno je povezana sa svojim predmetom, materijalnom proizvodnjom, i ne bi se mogla prebaciti, kao postulat ili kao teorijski okvir, na sadržaje kojima se nikad nije bavila16. Dijalektička je forma primjerena određenom sadržaju, onome materijalne proizvodnje: iz njega ona crpi smisao, ali ne

društvene znanosti itd., kao što su to u svoje vrijeme bile politička ekonomija, sociologija te "moralne i političke" znanosti.

16 U tom slučaju, izraz "industrija svijesti" kojim se koristi Enzensberger da bi označio današnje medije nije drugo doli opasna metafora. Međutim, ona je u osnovi cijele njegove analitičke hipoteze, kojaje proširivanje marksističke analize kapitalističkog načina proizvodnje na medije, dok se ponovno ne uspostavi strukturalna analogija u odnosima:

vladajuća klasa / podvlaštena klasa proizvođač-poduzetnik / potrošač odašiljatelj-prenositelj / primatelj

27

Simulacija i zbilja

nadilazi, poput arhetipa, definiciju tog predmeta. Dijalektika se posula pepelom, jer se odredila kao tumačenje odjelitog sustava materijalne proizvodnje.

Ta je pretpostavka, sve u svemu, logična. Ona daje marksističkoj analizi globalnu koherentnost, unutarnju cjelovitost koja onemogućuje da se prisvoji neki njezin dio ili iz nje isključi neki drugi, prema nekoj tehnologiji "uradi sam" čiji su najistančaniji zagovornici pristaše Althussera. Zauzvrat, mi ćemo marksističkoj teoriji priznati njezinu maksimalnu koherentnost, a upravo iz tog razloga kazat ćemo da tu koherentnost treba razbiti, zato što ona nema odgovora za društveni proces koji izdaleka nadilazi razinu materijalne proizvodnje17.

Enzensberger: "socijalistička" strategija

U nedostatku ofenzivne teorije i strategije, kazuje Enzensberger, "ljevica" ostaje razoružana. Zadovoljava se denunciranjem kulture masovnih medija kao ideološke manipulacije. Ona sanja o preuzimanju vlasti nad medijima, jednom, kao sredstvo pomoći revolucionarnom osvještavanju masa, drugi put, kao posljedica radikalne promjene društvenih struktura. Proturječno htijenje, koje naprosto odražava nemogućnost uklapanja medija u neku teoriju infra i superstrukture. Zbog toga što se ne shvaćaju kao novi i

17 Ustvari, marksističku se analizu može dovesti u pitanje na dvije vrlo različite razine radikalnosti: ili kao odvojeni sustav tumačenja materijalne proizvodnje, ili pak kao odvojeni sustav interpretacije proizvodnje (općenito). U prvom slučaju, s pretpostavkom o nemjerodavnosti dijalektike izvan njezina "izvornog" polja, valja logično nastaviti i dalje: ako se "dijalektičke" proturječnosti između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa uvelike brišu na polju jezika, znakova i ideologije - možda nikad nisu bile uistinu na djelu niti napolju materijalne proizvodnje, budući daje stanoviti kapitalistički razvoj proizvodnih snaga mogao spužvom prebrisati, dakako, ne svaki sukob, ali revolucionarne suprotnosti na razini društvenih odnosa. Što bi, prema tome, mogla biti valjanost tih pojmova, ako ne posve pojmovna koherentnost? U drugom slučaju, sam korijen (i ne u svojim različitim sadržajima) pojma proizvodnje mora se dovesti u pitanje s odvojenom formom koju ustanovljuje, sa shemom predočavanja i racionalizacije koju nameće. Zacijelo, u konačnici upravo dotle treba stići.

28


divovski potencijal proizvodnih snaga (Enzensberger), mediji (i, treba li dodati, cijelo polje znakova i komunikacije) ostaju za "ljevicu" društvena tajna: ona je podijeljena u mišljenju između čarobnosti i prakse te čarolije koju ne izbjegavaju, ali je moralno i intelektualno osuđuju (dakako, Enzensbergerom progovara "lijevi intelektualac" koji sam iznosi i svoju samokritiku). Ta dvosmislenost samo odražava dvosmislenost samih medija, ne prevladavajući je niti umanjujući. Kao dobar marksistički sociolog, Enzensberger objašnjava tu "fobiju" intelektualaca i lijevih pokreta njihovim građanskim ili malograđanskim porijeklom; oni se nagonski brane od masovne kulture jer ona ukida njihovu kulturalnu povlasticu18 Bilo to istinito ili lažno, možda bi se prije trebalo zapitati kolika je odgovornost u tom zaslijepljenom preziru, toj taktičkoj pomutnji i tom odbijanju lijeve inteligencije da se angažira u medijima, kolika je pri tome uistinu odgovornost marksističke predrasudnosti, njegov nostalgični idealizam infrastrukturalnog i njegova teorijska alergija prema svemu što nije "materijalna" proizvodnja i "proizvodni rad". "Revolucionarna" doktrina nije nikad pridavala važnost razmjeni znakova izuzev kao funkcionalnoj uporabi: informacija, difuzija, propaganda. A aktualni new-look javnih odnosa {public relations), cjelokupna modernistička sup-kultura lijevih stranaka nije sposobna stati na put toj sklonosti: ona jasno pokazuje kako se građanska ideologija može provući i na druge načine izuzev "društvenog podrijetla".

Sve to rezultira, nastavlja Enzensberger, u političkoj shizofreniji ljevice. S jedne strane, cijela se jedna revolucionarna frakcija (subverzivna) upušta u apolitično istraživanje novih medija (sup-kultura, underground) , a s druge, "militantne" političke skupine još uglavnom rabe arhaični način komunikacije, odbijajući "zaigrati igru" i iskoristiti divovske mogućnosti elektronskih medija.

18 Tu vrstu redukcijskog determinizma nalazimo kod Bourdieua i u frazeologiji K P F. Ona je bez teorijske vrijednosti - od mehanizma demokracije svara revolucionarnu vrijednost po sebi. Činjenica da se intelektualci užasavaju masovne kulture nije dostatna da ona postane i neka revolucionarna alternativa. Aristokracija se jednako užasavala građanske kulture: ali to nikad nije bilo dostatno da od nje stvori nešto drugo doli klasne kulture.

29

Simulacija i zbilja

Zato on prigovara studentima iz Svibnja 68. da su se koristili zanatskim sredstvima (umjetnost i obrt) za odašiljanje svojih parola i zbog toga što su zauzeli Odéon, staru kolijevku kulture, umjesto O.R.T.F.-a (zgrade televizije).

Enzensbergerova misao, naprotiv, želi biti optimistična i ofenzivna. Mediji su trenutno monopol klasa na vlasti, koje ih "okreću" sebi u korist. Ali njihova struktura ostaje "temeljno egalitaristi-čka" i upravo je na revolucionarnoj praksi da razotkrije tu virtu-alnost skrivenu u njima, ali koju je politički poredak pervertirao -točnije, da ih oslobodi, vrati im njihov društveni poziv otvorene komunikacije i neograničene demokratske razmjene, njihovoj istinskoj socijalističkoj svrsi.

Jasno, ovdje je na djelu ista ali proširena shema, oduvijek zacrtana, od Marxa do Marcusea, koja se odnosila na proizvodne snage i tehnologiju. One su obećanje ljudskog ispunjenja, ali kapitalizam ih zamrzava ili ih zapljenjuje. One jesu osloboditeljske, ali ih još valja osloboditi19. Mediji, kao što vidimo, ne izmiču toj fantastičnoj logici filigranskog upisivanja revolucije u stvari. Podrediti medije logici proizvodnih snaga tada više ne bi bio kritički čin, jer bi to zapravo značilo bolje ih zatočiti u revolucionarnu metafiziku.

Kao i obično, taj se položaj uostalom gubi u proturječnostima. S jedne strane, mediji, samim svojim razvojem (kapitalističkim), osiguravaju sve veću socijalizaciju - iako je to možda tehnički zamislivo, ne postoji zatvoreni krug televizije za happy few, "zbog toga što bi bilo suprotno strukturi televizijskog medija" {against the grainn of the structure) - "prvi put u povijesti, mediji omogućuju masovno sudjelovanje u socijalnom i socijalizirajućem procesu, sudjelovanje čija su praktčna sredstva u rukama samih masa" - s druge strane, "socijalistički pokreti moraju se boriti i borit će se za vlastite valne dužine". Zašto se boriti (posebice za valne dužine) ako mediji i sami ostvaruju socijalizam? Ako je to njihovo strukturalno određenje?

19 Tako je s institucijama, vlašću i državom: ovisno o tome jesu li u šapama Kapitala ili ih se narod domogao, oni se ispražnjuju ili pune revolucionarnim sadržajem, a da njihov oblik pritom nikad ne postaje upitan.

30


Sadašnji poredak, kaže Enzensberger nakon Brechta {Teorija radija, 1932.) svodi medije na jednostavni "medij odašiljanja", a od njega treba svoriti odistinski medij komunikacije (uvijek isti san progoni marksističku imaginaciju: osloboditi predmete raz-mjenske vrijednosti kako bi ih se vratilo njihovoj uporabnoj vrijednosti), a ta preobrazba, dodaje, "tehnički ne predstavlja problem". Ali: 1. Pogrešno je mišljenje da su mediji u današnjem poretku "puko

i jednostavno odašiljanje". To bi naime značilo od njih napraviti prijenosnika jedne ideologije čije bi se odrednice na-hodile drugdje (u načinu materijalne proizvodnje). Drugim riječima, mediji kao marketing ili marchendizing vladajuće ideologije - odakle poistovjećenje odnosa kapitalist/plaćeni radnik s onim proizvođača - odašiljatelja medija/masa neodgovornih primatelja. Mediji ne uređuju društvene odnose kao prijenosnici nekog sadržaja, nego svojom oblikom i djelovanjem, a to nije odnos eksploatacije nego apstrakcije, odvajanja, ukidanja razmjene. Mediji nisu koeficijenti nego efektori (prenositelji) ideologije. Ne samo da nisu revolucionarni po namjeni, nego nisu čak, na drugi način ili virtualno, neutralni ili neideološki (izmišljotina o njihovu "tehnološkom" statusu ili njihovoj društvenoj "uporabnoj vrijednosti"). Sukladno tome, ni ideologija ne postoji negdje drugdje kao diskurs vladajuće klase prije no što se uključi u medije. Jednako je tako i na polju robe: ona nigdje nema status stvarnosti ("uporabna vrijednost proizvoda") doli u obliku koji poprima u djelovanju sustava razmjenske vrijednosti. A ni ideologija nije nešto izmišljeno što pluta brazdom razmjenske vrijednosti, ona je samo djelovanje razmjenske vrijednosti. Nakon Rekvijema za Dijalektiku, treba svirati Rekvijem za Infra i Superstrukturu.

2. Iz toga slijedi da Brechtovu ili Enzensbergerovu tvrdnju kako preobrazba medija u istinski medij komunikacije ne predstavlja tehnički problem ("ona je", kazuje Brecht, "samo prirodna posljedica njihova tehničkog razvoja"), valja zapravo ra-

31

Simulacija i zbilja

zumjeti (obratno i uopće se ne igrajući riječima) na način da naime upravo nije riječ o tehničkom problemu, budući da je ideologija medija na razini forme, razdvajanja koje oni uspostavljaju i koje predstavlja društvenu podjelu.

Govor bez odgovora

Masovnim je medijima svojstveno da su ne-posredovateljski, ne-prijelazni, da proizvode ne-komunikaciju - ako komunikaciju odredimo kao razmjenu, kao uzajamni prostor govora i odgovora, dakle neku odgovornost - ali ne psihološku i moralnu odgovornost, nego osobni suodnos jednog prema drugome u razmjeni. Drugim riječima, ako je odredimo kao nešto drugo nego što je puka emisija/recepcija informacije, pa bila ona i povratna preko feed bačka. Međutim, cjelokupno se zdanje medija danas temelji na potonjoj definiciji: oni su ti koji zauvijek zabranjuju odgovor, ti koji onemogućuju proces razmjene (izuzev u oblicima simu-lacije odgovora, koji su i sami uključeni u proces odašiljanja, što ništa ne mijenja na jednostranosti komunikacije). U tome je njihova odistinska apstrakcija. I upravo se na toj apstrakciji zasniva sustav društvenog nadzora i moći.

Da bismo dobro razumjeli pojam odgovora, valja ga uzeti u punom značenju, pa se stoga valja pozvati na to što bi bila njegova istoznačnica u "primitivnim" društvima: moć je u rukama onoga tko može dati i kojemu se ne može uzvratiti. Dati i djelovati na način da se vama ne može uzvratiti, znači prekinuti razmjenu sebi u korist i uspostaviti monopol: društveni je proces na taj način neuravnotežen. Uzvratiti, naprotiv, znači slomiti taj odnos moći i uspostaviti (ili iznova uvesti), na osnovi antagonističke uzajamnosti, kolanje simboličke razmjene. Jednako je i na polju medija: oni govore i djeluju na način da im se nikako ne može odgovoriti. Zbog toga je jedina moguća revolucija na tom polju - i svugdje uostalom, riječju, revolucija - iznova uspostaviti tu mogućnost odgovora. Ta jednostavna mogućnost pretpostavlja rušenje svekolikoga današnjeg ustroja medija.

32


Nema druge moguće teorije ili strategije. Svekoliko htijenje da se demokratiziraju sadržaji, da se podruju, da se uspostavi "prozirnost koda", da se nadzire proces informiranja, uspostavi neka vrsta povratnog kolanja, ili da se preuzme vlast nad medijima, beznadno je - ako se ne sruši monopol govorenja, i to ne zato da bi se riječ podarila svakome pojedinačno, nego da se govor može razmjenjivati, da se riječ može uputiti i uzvratiti20, ponekad kao pogled ili osmijeh, i da se nikad ne može prekinuti, zakočiti, uskladištiti i iznova odašiljati na neko mjesto društvenog procesa21.

Za sada, mi prebivamo u ne-odgovoru, neodgovornosti. "Minimalno samostalno djelovanje od strane gledatelja ili birača", kaže Enzensberger. Na prvome mjestu i najljepše u vezi s masovnim medijima jest ustvari izborni sustav: referendum je njegova kruna, u kojemu pitanje podrazumijeva odgovor, kao pri ispitivanju javnog mnijenja - tu je na djelu govor koji sam sebi odgovara preko simuliranog obilaznog odgovora, a i u tom je slučaju apso-lutizacija riječi pod službenom maskom razmjene sama definicija moći. Barthes ukazuje na istu ne-uzajamnost u književnosti: "Našu književnost obilježuje nemilosrdni raskid između proizvođača i korisnika teksta, između njegova vlasnika i njegova kupca, njegova autora i čitatelja. Taj je čitatelj na taj način uronjen u neku vrstu lijenosti, neprijelaznosti i, kažimo do kraja, ozbiljnosti: umjesto da se sam igra, da u punini i očaranosti dosegne označitelja..., prepuštena mu je tek jadna sloboda da tekst prihvati ili da ga odbaci: čitanje više nije drugo doli referendum" (S/Z). Položaj potrošača danas određuje to zatočeništvo, a u opći poredak potrošnje nije ništa drugo doli poredak u kojemu više nije dopušteno davati, uzvratiti ili razmijeniti, nego samo uzeti i okoristiti se

20 Nije riječ o "dijalogu", koji nikad nije drugo doli funkcionalno podešavanje dvaju apstraktnih izrijeka bez odgovora, pri čemu dva "sugovornika" nikad nisu prisutni jedan naspram drugoga, nego je to samo njihov modelizirani diskurs.

21 Kao što vidimo, zauzimanje O.R.T.F.-a 1968. ne bi ništa promijenilo po sebi, izuzev što bi omogućilo "odašiljanje" subverzivnih "sadržaja" - ili se pak željelo sabotirati televiziju kao takvu, čiji cijeli tehnički i funkcionalni ustroj odražava monopolističku uporabu govora.

33

Simulacija i zbilja

(prisvajanje, individualizirana uporabna vrijednost). U tom smislu, "potrošačka" dobra također su masovni medij: ona odgovaraju općoj formi koju smo opisali. Nije važna njihova specifična uloga: potrošnja proizvoda i poruka uvodi apstraktni društveni odnos, na djelu je zabrana bačena na svaki oblik odgovora i uzajamnosti.

Stoga nije istina, kao što tvrdi Enzensberger, da "prvi put u povijesti mediji omogućuju masovno sudjelovanje u proizvodnom društevnom procesu", kao niti to da su "praktična sredstva tog sudjelovanja u rukama samih masa". Kao da bi posjedovanje televizijskog prijemnika ili kamere moglo predstavljati novu mogućnost odnosa i razmjene. Doslovce, to bi onda moglo učiniti i posjedovanje hladnjaka ili tostera. Nema odgovora na neki služni predmet: njegova je služba tu, integrirani izrijek na koji je već odgovoreno i koji ne ostavlja nikakva mjesta igri, uzajamnom ulogu (izuzev da ga uništi ili odvrati od njegove služnosti)22. Služni predmet, poput svih poruka koje mediji čine funkcionalnima, poput postupka referenduma, na taj način nadzire raskid, pomaljanje značenja i cenzuru. Naposljetku, vlast bi (kad i sama ne bi bila opsjednuta sadržajima i uvjerena u snagu ideološke "uvjerljivosti" medija, pa onda i nužnosti kontrole poruka) ponudila svakom građaninu televizijski prijemnik ne opterećujući se programima. Beskorisno je zapravo fantazirati o tome da je vlast televiziji nametnula ulogu policajca (Orwell, 1984.): sama je televizija već svojim prisustvom društveni nadzor u našem domu. Ne treba je zamišljati u vidu špijunskog periskopa poretka u privatnom životu svakog pojedinca, budući da je ona i više od toga: ona pruža izvjesnost da ljudi više ne razgovaraju, da su konačno izolirani i suočeni s govorom bez odgovora.

U tom je smislu, McLuhan, kojega Enzensberger prezire smatrajući ga trbuhozborcem, mnogo bliži nekoj teoriji kada kaže da

22 Multifunkcionalnost očevidno tu ništa ne mijenja. Multifunkcionalnost, multidisci-plinarnost, polivalentnost u svim svojim oblicima: to je odgovor sustava na vlastitu opsjednutost centralizmom i jednoobraznošću. Na djeluje reakcija sustava na vlastitu patologiju, ali ne dirajući u njegovu logiku.

34


je "medij poruka" (izuzev kada, posve slijep za društveni oblik o kome govorimo, s mahnitim plemenskim optimizmom, diže u zvijezde medije i njihovu planetarnu poruku ). Medium is Message nije kritički iskaz, nego, u svome paradoksalnom obliku, ima analitičku vrijednost, dok Enzensbergerova dosjetka o "strukturalnoj prirodi medija23, takvoj te si "nijedna vlast ne može dopustiti da oslobodi njihov potencijal", želeći se smatrati revolucionarnom, zapravo je mistička. Mistika socijalističke predodređenosti medija, suprotna je ali komplementarna orwelijanskom mitu o njihovoj nasilničkoj manipulaciji od strane vlasti. I sam bi Bog bio za socijalizam: to kažu kršćani.

Subverzivna strategija i "simbolička akcija"

Moglo se primijetiti da su masovni mediji odigrali svoju ulogu u Svibnju 68., spontano osnaživši odjek revolucionarnog pokreta. Barem u jednom trenutku djelovanja, okrenuli su se (i ne htijući) protiv vlasti. Na tom rascjepu i mogućem obratu počiva subverzivna strategija američkih jupija (Hoffman, Rubin), a u svjetskim pobunjeničkim pokretima razrađuje se teorija "simboličke akcije". Preusmjeriti moć medija za lančanu reakciju. Iskoristiti njihovu ulogu trenutne generalizacije informacije. To podrazumijeva: utjecaj je medija reverzibilan, riječ je o inačici klasne borbe koju valja znati usmjeriti sebi u korist. Valja se zapitati što je još možda samo velika strateška iluzija.

Svibanj 68. može poslužiti primjerom. Sve ukazuje na subverzivni utjecaj medija tijekom tog razdoblja. Pokrajinske radiopostaje, novine, posvuda širile su odjeke studentske akcije. Ako je potonja bila detonator, mediji bijahu njezin rezonator. Vlast uostalom nije propustila osuditi ih da se "igraju" revolucionara. Ali taj se zaključak temelji na odsustvu analize. Ja bih, naprotiv, rekao

23 Enzensberger to tumači ovako: Medium is Message je građanski iskaz. On znači da građanstvo više nema što reći. Budući da više nema poruke koju bi moglo odaslati, ono igra na kartu medij-radi-medija. Ako građanstvo više nema što reći, bilo bi bolje i "socijalizmu" da zašuti.

35

Simulacija i zbilja

da mediji nisu nikad tako dobro odigrali svoju ulogu i da su, u svojoj uobičajenoj ulozi društvenog nadzora, bili na visini događaja. To stoga što su sačuvali svoju formu (unatoč pometnji sadržaja) i da ih upravo ta forma, bez obzira na kontekst, čini neumoljivo solidarnima sa sustavom na vlasti. Odašiljući događaj apstraktnoj univerzalnosti javnog mnijenja, oni su mu nametnuli neočekivani i pretjerani razvoj, a tim forsiranim i unaprijed smišljenim širenjem oduzeli su izvornom pokretu njegov vlastiti ritam i smisao; riječju, oni su ga prekinuli.

Na tradicionalnom polju politike (lijeve ili desne)24, tamo gdje se razmjenjuju posvećeni modeli i kanonizirani govor, mediji prenose ne mijenjajući smisao. Oni se poistovjećuju s tim govorom, kao što to čine i s kolanjem roba. Ali transgresija i subverzija ne mogu proći kroz eter a da ih se suptilno ne zaniječe kao takve: preobražene u modele, neutralizirane u znakove, ispražnjuje ih se od njihova značenja25. Nema modela transgresije, ni prototipa, ni serije. Ispada tako da je njezino reklamiranje na smrt najbolji način njezina ukidanja. U prvo vrijeme taj zahvat može dopustiti da se povjeruje u "spektakularne" rezultate. Ustvari, on odgovara razbijanju pokreta oduzimajući mu vlastiti poticaj. Čin raskola prometnuo se u birokratski model na daljinu - a upravo to je posao medija26.

24 To razlikovanje nema više smisla kad je riječ o medijima. Valja im izraziti poštu utoliko što su uvelike pridonijeli njegovu ukidanju. Ono odgovara poretku kojemu je svojstvena transcendentnost politike, i više nema ničeg zajedničkog s onime što se obznanjuje u svim vrstama oblika kao transverzalnost politike. Ali, tu se ne treba prevariti: mediji pridonose ukidanju transcendentnosti politike samo da bije odmijenili vlastitom transcendentnošću, onom apstraktnom forme masovnih medija kojaje definitivno uključena u sustav i više čak i ne pruža mogućnost sukoba struktura (lijevo/desno). Transcendentnost masovnih medija ustvari ukida tradicionalnu transcendentnost politike, a to u još većoj mjeri čini s novom transverzalnošću politike.

25 Taj oblik "objavljivanja" ili "širenja" može se jednako dobro raščlaniti na polju znanosti ili umjetnosti. Općenita ponovljivost poništava radni i smisleni proces isporučujući tek modelizirane sadržaje (cf. Raoul Ergmann, "Le miroir en miettes", Diogène br. 68,1969.; Baudouin Jurdant, "La vulgarisation scientifique", Communications, br. 14).

26 Valja istaknuti da taj posao uvijek prati odabir i reinterpretacija na razini pripadne skupine (Lazarsfeldova sintagma two step/low of communication). Odatle vrlo rela-

36


Sve se to može iščitati u izvođenju i iskrivljavanju pojma "simboličko". Akcija od 22. ožujka u Nanterreu bila je simbolična zbog toga što je bila transgresivna, zbog toga što je, u tom trenutku i na tom mjestu, ona uvela radikalni raskol ili, da se poslužimo gornjom analizom, pružila je odgovor tamo gdje je jedino administrativna i pedagoška vlast imala riječ i zadaća joj je bila da je ne prepusti nikome drugome. Ta akcija nije uopće bila simbolična po odašiljanju i zaraznu utjecaju masovnih medija. Danas, međutim, upravo potonje određenje (utjecaj objavljivanja) dostaje za određenje simboličke radnje. Naposljetku, subverzivni se čin vrši još jedino u službi svoje moguće reprodukcije27. On se više ne izmišlja, odmah se proizvodi kao model, kao gesta. Simboličko je iskliznulo iz poretka same proizvodnje smisla (političkog ili drugoga) u onaj svoje reprodukcije, koja je uvijek reprodukcija vlasti. Simboličko postaje naprosto simbolički koeficijent, transgresija postaje razmjenska vrijednost.

Sveukupna racionalistička kritička misao (Benjamin, Brecht, Enzensberger) u tome vidi odlučni napredak. Mediji samo aktualiziraju i pojačavaju "demonstrativnu prirodu bilo kojeg političkog čina" (Enzensberger). To se dakako slaže s didaktičkim poi-

tivna važnost sadržaja medija i višestruki otpor što ga oni izazivaju (valja se uostalom upitati nisu li ti otpori, prije negoli na sadržaje, usmjereni na apstraktnost samog medija: Lazersfeldova dvostruka artikulacija mogla bi ići u tom smjeru, budući da je druga artikulacija, suprotno općenitosti medijima posredovanih poruka, ona mreže osobnih odnosa). Pa ipak, to "drugo" iščitavanje, u kojemu skupina pripadnosti suprotstavlja svoj vlastiti kod onome odašiljatelja (cf. str. 47, teza Umberta Eca), zacijelo ne uspijeva neutralizirati, "ukinuti" prevladavajuće ideološke sadržaje na isti način kao kritički ili subverzivni sadržaji. U mjeri u kojoj su prvi (kulturalni modeli, sustavi nametnutih vrijednosti, bez alternative niti odgovora, birokratski sadržaji) istovjetni općem obliku masovnih medija (neuzajamnost, neodgovornost) i u nj se uklapaju podvostručujući ga, rezultat je nadređenost, pa prema tome i veća važnost vladajućih ideoloških sadržaja. Oni imaju bolju "prođu" nego subverzivni sadržaji. Ali to nije najvažnije. Valja naime znati da oblik transgresije ne prolazi "više ili manje dobro": njega radikalno negira oblik masovnih medija.

27 Tako, prema Walteru Benjaminu (Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije), reproducirano djelo postaje sve više djelo "nastalo" u ime svoje reproduk-tivnosti (ono je nastalo zbog svoje reproducibility). Na taj način, prema njegovu mišljenju, djelo prestaje biti obred i postaje "politika". "Izložbena vrijednost" revolu-cionira umjetničko djelo i njegove uloge.

37

Simulacija i zbilja

manjem revolucije i, potom, s "dijalektikom osvještavanja" itd. Ta racionalistička misao nije ponovno zanijekala građansku misao prosvjetiteljstva, ona je nasljednica svih njezinih poimanja demokratske (u našem slučaju revolucionarne) vrline prosvjetiteljske objave. U svojoj pedagoškoj iluziji, ta misao zaboravlja da -politički čin koji je namjerno upućen medijima i od njih očekuje zadobivanje moći - i sami mediji ga namjerno biraju za metu kako bi ga depolitizirali. To možemo potkrijepiti jednom zanimljivom činjenicom: današnji prodor crne kronike u polje politike (što se preklapa s Benjaminovom misli o prijelazu umjetničkog djela na stupanj politike na osnovi njegove reprodukcije). Plimni val u Pakistanu, meč crnačkih boksača u SAD-u, vlasnik kafića koji je pucao na mladića, itd. - ta vrsta događaja, koje se nekad smatralo manje važnima i apolitičnima, danas je zadobila silnu difuzijsku moć što im podaruje društvene i "historijske" razmjere. Besumnje, novo značenje koje oni zadobivaju, konfliktuali-zacija događaja koji su nekoć spadali u kroniku dana i u kojoj su se kristalizirali novi oblici politike, u velikom dijelu nije djelo medija. Te svakodnevne zgode nenamjerne su "simboličke akcije", ali one spadaju u isti proces političkog značenja. Također, nema sumnje da njihovo slušateljstvo nije dvosmisleno i da ako se, zahvaljujući medijima, politika pomalja u kategoriji crne kronike, jednako tako, zahvaljujući medijima, i kategorija crne kronike posvuda preplavljuje polje politike. Uostalom, širenjem medija kronika dana je promijenila status: od sporedne kategorije (proizašle iz almanaha i pučke kronike), postala je ona totalni sustav mitološke interpretacije, stegnuta mreža modela značenja kojemu nijedan događaj ne promiče. To je masmedijizacija. Nije to skup tehnika odašiljanja poruka, nego nametanje modela. Vratimo se McLuhanovoj formulaciji: Medium is Message obavlja prijenos čula nad samim medijem kao tehnološkom strukturom. Još smo na polju tehnološkog idealizma. Ustvari, veliki Medij je Model. Ono što se medijem posreduje nije ono što razdaje tisak, televizija ili radio: to je ono što je iznova obuhvaćeno oblikom/ znakom, artikulirano u modele, upravljano kodom. Jednako kao

38


što roba nije ono što se industrijski proizvodi, nego ono što se posreduje sustavom apstrakcije razmjenske vrijednosti. Vidimo da se u najboljem slučaju pod znakom medija može formalno nadići kategorije crne kronike i političkog te njihovu tradicionalnu odvojenost, ali samo zato da bi se bolje zajedno podveli istome općem kodu. Čudno je da nismo nikad poželjeli izmjeriti strateški domet te prisilne socijalizacije kao sustava društvenog nadzora. Ponovimo, izborni je sustav njegov prvi veliki povijesni primjer. A nikad nije nedostajalo revolucionara (nekoć među najvećima, danas među onim manjima) spremnih povjerovati kako mogu "odigrati igru". I sam je opći štrajk, taj pobunjenički mit tolikih naraštaja, postao shema redukcije. Ona, Svibnja 68., kojoj su mediji uvelike pridonijeli, proširujući štrajk na sve zakutke Francuske, bila je prividno krajnja točka krize, a ustvari to je bio trenutak njezina popuštanja, njezina slabljenja zbog pretjeranog širenja, njezina poraza. Dakako, milijuni su radnika štrajkali. Ali s tim "medijski posredovanim" štrajkom, koji se prenosio i primao kao uzor djelovanja (bilo preko medija ili sindikata), oni nisu znali što bi počeli. Apstraktan u stanovitom smislu, on je neutralizirao oblike lokalnih, transverzalnih, spontanih djelovanja (ne svih). Dogovori u Grenelleu nisu izdali štrajk. Oni su ozakonili prijelaz na općenitost političke akcije koja dokida pojedi-načnost revolucionarnog djelovanja. Danas, on je postao (u obliku proračunanog širenja štrajka) apsolutno oružje sindikata protiv divljih štrajkova.

Izborni sustav, opći štrajk, i oni su na neki način mediji. Igrajući na kartu formalne ekstenzivne socijalizacije, oni su najistančaniji i najsigurniji instrumenti filtriranja, razbijanja i cenzure. Nema iznimaka, nema ni čuda.

Odistinski revolucionarni medij u Svibnju 68. bili su zidovi i grafiti, serigrafije i transparenti u ruci, ulica na kojoj se govor prima i razmjenjuje - sve što je neposredni upis, odaslan i uzvraćen, pokretan, onaj koji se zbiva u isto vrijeme na istome mjestu, uzajaman i suprotstavljajući. U tom je smislu ulica alternativni i subverzivni oblik svih masovnih medija, jer ona nije, poput njih,

39

Simulacija i zbilja

objektivizirana podrška porukama bez odgovora, tranzitna mreža na daljinu, ona je iskrčeni prostor simboličke razmjene riječi, prolazne i smrtne, riječi koja se ne odražava na platonskome ekranu medija. Institucionalizirana ponavljanjem, spektakularizirana medijima, riječ umire.

Dakle, strateška je iluzija vjerovati u kritički obrat u medijima. Takav iskaz danas se može odnositi na destrukciju medija kao takvih, na njihovu dekonstrukciju kao sustava ne-komuni-kacije. Ali to ne podrazumijeva ukidanje, kao što ni radikalna kritika diskursa ne podrazumijeva negaciju jezika kao značeće građe. To, međutim, zasigurno podrazumijeva ukidanje svekolike njihove sadašnje funkcionalne i tehničke strukture, njihove operacionalne forme, ako tako možemo reći, koja je posvudašnji odraz njihove društvene forme. U krajnjoj liniji, dakako, sam pojam medija iščezava, i treba iščeznuti: razmijenjeni govor, uzajamna i simbolička razmjena niječe pojam i ulogu medija, ulogu posrednika. On može podrazumijevati neki tehnički dispozitiv (zvuk, sliku, valove, energiju itd.), kao i tjelesni dispozitiv (pokrete, jezik, seksualnost), ali on više, u tom slučaju, ne djeluje kao medij, kao neovisni sustav kojim upravlja kod. Uzajamnost se postiže razaranjem medija kao takvog. "Susrećemo se sa susjedima jedino kada zajedno s njima promatramo njihovu zgradu u plamenu" (Jerry Rubin, Učini to).

Teorijski model komunikacije

Sažmimo različite pretpostavke: 1. McLuhan (promemorija): mediji djeluju, oni su revolucija,

neovisno o svom sadržaju, samom svojom tehnološkom strukturom. Nakon fonetskog alfabeta i knjige, radija i filma. Nakon radija i televizije. Mi smo nadalje u eri trenutne i planetarne komunikacije.

2. Medije kontrolira vlast. Treba ih iščupati iz njezinih ruku, bilo oduzimanjem vlasti, ili njihovom obratom uslijed spektaku-

40


larnog povećanja zastupljenosti subverzivnih sadržaja. Ovdje medije shvaćamo jedino kao poruku. Njihova se forma ne dovodi u pitanje (ona to dakako nije niti kod McLuhana, koji medij shvaća jedino kao medij).

3. Enzensberger: sadašnji oblik medija uvodi stanovitu vrstu društvenog odnosa (sličnog onom kapitalističkog načina proizvodnje). Ali u njihovoj strukturi i razvoju virtualno je prisutan socijalistički i demokratski način komuniciranja, racionalnost i univerzalnost informacije. Dostaje osloboditi taj potencijal.

Nas jedino zanima (ne govorimo o praksi službene ljevice, bila ona marksistička ili ne, koja se preklapa s onom građanstva) En-zensbergerova hipoteza (prosvijetljeno marksistička) i ona radikalne američke ljevice (spektakularno ljevičarska). Mi smo ih raščlanili kao strateške iluzije, a razlog je tome činjenica da jedna i druga dijele s vladajućom ideologijom implicitno pozivanje na istu teoriju komunikacije - posvuda prihvaćenu teoriju, snažno prihvaćenu očevidnost i visoko "znanstveno" formalizirane od strane jedne discipline, semiolingvistike komunikacije, koja se, s jedne strane, oslanja na strukturalnu lingvistiku, a, s druge, na informatiku, koju su objeručke prihvatila sveučilišta i masovna kultura (masovni medijski posredovalelji luduju za njima). Cjela pojmovna infrastruktura te teorije ideološki je suglasna s prevladavajućom praksom, kao što je to bila, i još jest, ona klasične političke ekonomije. Semiolingvistika komunikacije, naime, jest ekvivalent građanske političke ekonomije na polju komunikacije. A kazao bih da su revolucionarne prakse ostale pri strateškoj iluziji medija zbog toga što su je oduvijek tek površno kritički analizirale, ne upuštajući se u radikalnu kritiku ideološkog obrasca koji je teorija komunikacije.

Nju je posebno formalizirao Jakobson i temeljna joj je jedinica sljedeći niz:

ODAŠILJATELJ - PORUKA - PRIMATELJ ( ENKODER - PORUKA - DEKODER)

41

Simulacija i zbilja

budući da samu poruku strukturira kod i određuje kontekst. Svakome od tih "koncepata" odgovara posebna funkcija: referenci-jalna, poetička, fatička itd. Svaki se proces komunikacije na taj način prenosi (vektorira) u samo jednom smjeru, od odašiljatelja do primatelja: on pak može i sam postati odašiljatelj, ista se shema ponavlja, jer se komunikacija uvijek može svesti na to jednostavno jedinstvo u kojemu se dva krajnja termina ne razmjenjuju. Ta se struktura smatra objektivnom i znanstvenom, budući da slijedi pravilo metode: rastaviti svoj predmet na jednostavne činitelje. Ustvari, ona se zadovoljava formalizacijom neke empi-ričke danosti, apstrakcijom očevidnosti i življene stvarnosti: to jest, ideološkim kategorijama kojima se iskazuje stanoviti tip društvenih odnosa, upravo onaj u kojemu jedan govori a drugi ne, u kojemu jedan ima izbor a drugi jedino slobodu da mu se podredi ili da se izuzme. Ta se struktura temelji na istoj proizvoljnosti kao i struktura značenja: dva termina pritom su umjetno izdvojeni i umjetno spojeni objektiviziranim sadržajem nazvanim poruka. Nema uzajamnog odnosa ni prisustva dvaju termina28

jednoga u drugome, budući da se i jedan i drugi određuju izdvojeno u njihovu odnosu prema poruci i kodu, "intermedij" koji održava oba u respektivnoj situaciji (kod ih oboje održava u odnosu "respekta" drugoga), na udaljenosti jedan od drugoga, razmak koji je ispunila puna i osamostaljena "vrijednost" poruke (ustvari: njezina razmjenska vrijednost). Ta "znanstvena" konstrukcija uspostavljena je u modelu simulacije komunikacije iz koje su ot-prve isključeni uzajamnost, neprijateljstvo partnera, ili ambivalentnost njihove razmjene. Ono što kola ustvari jest informacija, sadržaj značenja za koji se pretpostavlja daje čitljiv i jednoznačan. Tu jednoznačnost jamči upravo nadležnost koda, a samim time i odgovarajući položaji enkodera i dekodera. Sve se drži na okupu: formula ima formalnu koherentnost koja je osigurava kao jedinu shemu moguće komunikacije. Ali pretpstavimo li postojanje ambivalentnog odnosa, sve se urušava. Jer ne postoji kod

28 Dva su pojma tako malo prisutnajedan u odnosu na drugoga daje valjalo stvoriti kategoriju "kontakta" kako bi se teorijski iznova uspostavilo jedinstvo!

42


ambivalencije. Bez koda, nema ni enkodera, ni dekodera, statisti nestaju. Nema više ni poruke, budući da se ona definira kao "odaslana" i "primljena". Sva je ta formalizacija ovdje samo da bi se izbjegla katastrofa. U tome se sastoji njezina "znanstvenost". Ustvari, ona utemeljuje terorizam koda. Kod postaje u toj shemi -vodilji jedini činitelj koji govori, koji se sam razmjenjuje preko razdvajanja dvaju pojmova i jednosmislenosti (ili dvosmislenosti, ili višesmislenosti, nije važno: preko ne-ambivalentnosti) poruke. (Jednako tako, u ekonomskom procesu razmjene, više se ne razmjenjuju osobe, nego se sustav razmjenske vrijednosti preko njih reproducira). Ta osnovna formula komunikacije uspijeva na taj način ponuditi, kao reducirani model razmjene, savršenu kraticu društvenoj razmjeni takvoj kakva jest, u svakom slučaju takvoj kakvu iziskuje apstrakcija koda, prisilna racionalnost i terorizam razdvajanja. Na tome se osniva objektivnost znanosti.

Odvajanje i ograđivanje: to je već ista shema koja djeluje na razini znaka u lingvističkoj teoriji. Svaki znak rastavljen u ozna-čitelja i označenog, koji su dodijeljeni jedan drugome ali na "odgovarajućim" položajima, a svaki znak iz osnove svoje proizvoljne izdvojenosti "saobraća" sa svim drugima preko koda nazvanog jezik. I ovdje znanost zabranjuje pojmu da se koristi svojom mogućnošću simboličke razmjene, preko razlikovanja označitelj/ označeno, u pjesničkome jeziku, primjerice. U njemu kao i u simboličkoj razmjeni, pojmovi si odgovaraju preko koda. Upravo smo taj odgovor tijekom cijelog teksta označili kao dekonstrukti-van za svaki kod, za svaki nadzor, za svaku moć, koja se, obratno, uvijek temelji na odvajanju pojmova i njihovoj apstraktnoj artikulaciji.

Na taj način teorija značenja služi kao nuklearni model teoriji komunikacije, a proizvoljnost znaka (teorijska shema ukidanja značenja) poprima sav politički i ideološki zamah u proizvoljnosti teorijske sheme komunikacije i informacije. To se pak odražava, kao što smo vidjeli, ne samo u prevladavajućoj društvenoj praksi (kojoj je svojstven virtualni monopol odašiljačkog pola i neodgovornost primateljskog pola, diskriminacija pojmova raz-

43

Simulacija i zbilja

mjene i diktat koda), ali također, a da ona toga nije svjesna, u svekolikoj hirovitosti revolucionarne prakse medija. Jasno je, primjerice, da svi prohtjevi koji smjeraju promjeni njihova sadržaja samo osnažuju u svojoj neovisnosti izdvojeni pojam poruke, a, prema tome, i apstraktnu bipolarnost pojmova komunikacije.

Kibernetička iluzija

Enzensberger, osjetljiv na neuzajamnost aktualnog procesa, vjeruje da će ublažiti stanje tražeći da se ista revolucija dogodi na razini medija, kao i ona koja je potresla egzaktne znanosti i odnos subjekt/objekt u spoznavanju, koji nadalje radi na neprestanom "dijalektičkom" međudjelovanju. Mediji bi trebali uzeti u obzir sve posljedice međudjelovanja, a posljedica bi toga bila rušenje monopola i omogućavanje povezivanja svih u otvoreni proces. "Programi oblikovanja svijesti trebaju u sebi uključivati vlastite rezultate, reakcije i ispravke koje iziskuju... Ne treba ih shvatiti kao potrošačka sredstva nego kao sredstva vlastite proizvodnje." Međutim, ta zavodljiva perspektiva: 1. Ostavlja nedirnutom odvojenu instancu koda i poruke;

2. Ona nastoji, naprotiv, ukinuti razlikovanje dvaju polova komunikacije radi istančanijeg ustroja razmjene uloga i feed--backa ("reverzibilnost kolanja"). U svome sadašnjem obliku, sredstva poput televizije ili filma ne služe komunikaciji, ona joj naprotiv predstavljaju prepreku. Ona ne ostavljaju mjesta nikakvu uzajamnom djelovanju između odašiljatelja i primatelja. S tehničkog stanovišta, ona svode feed-back na minimalni stupanj što ga sustav može prihvatiti. I ovdje ne prelazimo kategorije "odašiljatelja" i "primatelja " unatoč svekolikim naporima da ih pokrenemo pomoću "obrtanja". Reverzibilnost nije ni u kakvoj vezi s recipročnošću. Upravo to i jest duboki razlog zbog kojega danas svi kibernetički sustavi silno nastoje uspostaviti tu složenu regulaciju, taj feed-back, ništa ne mijenjajući u apstraktnosti ukupnog procesa i ničemu

44


ne odričući stvarnu "odgovornost" u razmjeni. To je čak i za sustav najbolje sredstvo da se time dopuni, budući da na taj način unaprijed obuhvaća mogućnost takva odgovora.

Više se ustvari ne može zamisliti, kao što to pokazuje Enzesber-ger u svojoj kritici orwelovskog mita, megasustav centraliziranog nadzora (kontrolni sustav današnjeg telefonskog sustava morao bi ga n-puta nadići po složenosti, pa je stoga praktično isključen). Ali pomalo je naivno misliti da je cenzura ukinuta činjenicom širenja medija. Čak i na dugi rok, nemogućnost uspostave policijskoga megasustava znači naprosto da sadašnji sustavi sami obuhvaćaju, preko feed-backa i autoregulacije, te nadalje beskorisne nadzorne metasustave. Oni su kadri uvesti ono što ih niječe kao dodatnu varijablu. Oni su cenzura u samom svom djelovanju: nema potrebe za metasustavom. Tako oni ne prestaju biti totalitarni: oni ostvaruju na neki način ideal onoga što bi se moglo nazvati decentraliziranim totalitarizmom.

Na praktičnijoj razini, i mediji dobro znaju uspostaviti formalnu "reverzibilnost" kolanja (pisma čitalaca, telefonske intervencije slušatelja, ankete itd.), ne ostavljajući mjesta bilo kakvom odgovoru, i ništa ne mijenjajući u diskriminaciji uloga29. To je društveni i politički oblik feed-backa. Enzensberger je stoga danas, u svojoj "dijalektizaciji" komunikacije, tako začudno blizak kibernetičkoj regulaciji, žrtvi, iako na istančaniji način, ideološkog modela o kojem je bilo riječi.

U istome smislu, kako bi se ukinula jednostranost komunikacije, koja se istodobno prevodi monopolom specijalista i profesionalaca i onime klasnog neprijatelja nad medijima, Enzensberger nudi revolucionarno rješenje prema kojemu bi svatko postao manipulator om, u smislu aktivnog operatera, montera itd., 2 91 ovdje Enzensberger, analizirajući i otkrivajući te krugove nadzora, ipak zapada u

idealizam: "Ali to je, prirodno (!), protivno strukturi, a nove proizvodne snage ne samo da omogućuju nego i traže (!) rušenje te tendencije." Feed-back i interakcija sama su logika kibernetike, a tu je prisutna ista iluzija podcjenjivanja mogućnosti sustava da obuhvati te "revolucionarne" inovacije, kao i podcjenjivanje sposobnosti kapitalizma da razvije proizvodne snage.

45

Simulacija i zbilja

ukratko prešao bi s položaja primatelja na položaj proizvoditelja/ odašiljatelja. U tome se na neki način sastoji kritičko napuštanje ideološkog koncepta manipulacije. Ali i tada, zbog toga što ta "revolucija" u osnovi zadržava kategoriju "odašiljatelja", zadovoljavajući se da ju generalizira kao odvojenu i čineći od svakoga svoga vlastitog odašiljatelja, ona ne ruši sustav masovnih medija. Znamo što može proizaći iz činjenice da svatko posjeduje svoj talkie-walkie ili svoj kodak i da snima vlastiti film: poo-sobljeni amaterizam, istoznačnica kućnoj radinosti na rubu sustava30.

To, pak, očevidno nije ono što je imao na umu Enzensberger. On je imao na umu novinstvo u kojem će pisati, razdavati ga, obrađivati njegovi čitatelji (kao što je dijelom slučaj s tiskovinama undergrounda), mislio je na videomreže kojima će se koristiti političke grupacije itd.

Bio bi to jedini način odmrzavanja blokiranog stanja: "U socijalističkim pokretima, dijalektika discipline i spontanosti, centralizma i decentralizacije, autoritarnog liedershipa i anti-autoritarne dezintegracije već je dugo dosegnula mrtvu točku. Jedino bi modeli komunikacijskih mreža, koji bi se temeljili na načelu rever-zibilnosti kolanja, mogli omogućiti da se nadiđe to stanje."Valja, prema tome, iznova uspostaviti dijalektičku praksu. Ali, može li se problem i nadalje odrediti dijalektičkim terminima? Nije li i sama dijalektika nadomak mrtve točke?

Primjeri koje on navodi zanimljivi su utoliko što nadilaze "dijalektiku" odašiljatelja i primatelja. Na djeluje naime proces neposredne komunikacije, koji nisu isfiltrirali birokratski obrasci, originalni oblik razmjene zbog toga što ustvari više nema ni odašiljatelja ni primatelja, nego je riječ o ljudima koji si uzvraćaju. Problem spontanosti i organizacije nije ovdje dijalektički nadiđen, nego je trans-gresiran u svojim pojmovima. 30 Enzensberger to dokazuje činjenicom da Xerox zadržava monopol nad roneo-ispi-

som na običnom papiru (mogućnost općeg "freepressa") i pristaje ih iznajmiti jedino po nevjerojatnoj cijeni. Ali kad bi svatko i imao svoj Xerox ili čak i njegovu valnu dužinu, to ne bi bilo najvažnije. Istinski monopol nikad nije onaj tehničkih sredstava, nego onaj govora.

46


U tome je ključna razlika: druge pretpostavke dopuštaju dalje postojanje odvojenih kategorija. U prvom slučaju (privatno obuz-davanje medija), odašiljatelj i primatelj naprosto su spojeni u jednoj osobi: manipulacija je na neki način "interiorizirana"31. U drugom slučaju, ("dijalektika kolanja"), odašiljatelj i primatelj su naporedno na obje strane: manipulacija je postala uzajamna (her-mafroditska kombinacija). Sustav može djelovati na te dvije slike u isto vrijeme, kao i na klasičnom birokratskom obrascu. On može djelovati u svim mogućim kombinacijama dviju kategorija. Bitno je da te ideološke kategorije budu spašene, a s njima i temeljni ustroj političke ekonomije komunikacije.

Još jednom, u simboličkom odnosu razmjene, odgovor je neposredan, nema ni odašiljatelja ni primatelja ni na jednoj ni na drugoj strani poruke, kao što nema niti "poruke", naime korpusa informacije koji valja iščitati na istovjetni način pod egidom koda. Simboličko se upravo sastoji u ukidanju te jednostranosti "poruke", u uspostavljanju dvosmislenosti značenja, i u istodobnom ukidanju instancije koda.

To nam može pomoći da promislimo o pretpostavci Umberta Eca32. Ukratko, ničemu ne služi promijeniti sadržaje poruke, valja izmijeniti kodove čitanja, nametnuti druge kodove. Primatelj (koji to zapravo više nije) ovdje djeluje na bitnome, on suprotstavlja vlastiti kod onom odašiljatelja, pronalazi vlastiti odgovor izmičući zamci upravljane komunikacije. Ali što se događa s tim "subverzivnim" iščitavanjem? Je li i nadalje riječ o čitanju, odnosno iščitavanju jednoznačnog smisla? I kakav je kod kojemu se suprotstavlja? Je li riječ o posebnome minikodu (onaj osobni i utoliko nezanimljiv), ili je pak ponovno na djelu upravljačka shema čitanja? U tom bismo slučaju imali posla tek s jednom tekstualnom inačicom. Jedan primjer može ilustrirati Ecovo stajalište: publicitarni obrat što su ga izvršili grafiti 1968. Transgresivni obrat, ne stoga što bi podastro novi sadržaj, novi diskurs, nego zato što 31 Zbog toga.pojedinačni amaterski snimatelj ostaje u apstrakciji, odvojen od masovne

komunikacije. Tom unutarnjom odvojenošću između dviju instancija, propada cijeli kod i vladajući modeli te iznova uspostavljaju svoju praksu.

32 U Struttura assente, Bompiani, 1968.

47

Simulacija i zbilja

odgovor pruža odmah, na licu mjesta, i ukida temeljno pravilo ne-odgovara svih medija. Suprotstavlja li on jedan kod drugome? Ne vjerujem, on naprosto razbija kod. On se ne doimlje kao da iščitava publicitarni diskurs kao suparnički tekst, nego izgleda kao transgresija. Tako duhoviti izrijek, transgresivni obrat diskursa ne djeluje sukladno drugome kodu kao takvome, nego izaziva trenutnu dekonstrukciju prevladavajućeg diskurzivnog koda. On rasplinjuje kategoriju koda i kategorija poruke.

Upravo je tu ključ problema: želi se sačuvati (čak i "dijalektički ih nadilazeći") bilo koji od činitelja izvan strukturalističke rešetke komunikacije, ne želi se ništa temeljno izmijeniti, a na taj smo način osuđeni na krhke manipulacijske prakse koje bi bilo opasno shvatiti kao "revolucionarnu strategiju". U tom je smislu jedino strateško ono što radikalno ruši prevladavajuću formu.

48

2.

Simbolička razmjena i smrt

Uvod

Više nema simboličke razmjene na razini modernih društvenih formacija, kao što nema niti organizacijske forme. Dakako, simbolika ih progoni kao i vlastita smrt. Upravo zato što ona više ne određuje društvenu formu, društveni oblici poznaju tek proganjanje, traženje kojemu neprestance postavlja prepreku zakon vrijednosti. I ako je stanovita ideja Revolucije nakon Marxa pokušala prokrčiti put preko tog zakona vrijednosti, odavno je i ona iznova postala Revolucija sukladno Zakonu. Psihoanaliza pak kruži oko te tjeskobe, ali je istodobno i obrće upisujući je u pojedinačno nesvjesno, i svodi je, pod vladavinom Zakona Oca, na strah od kastracije i Označitelja. Uvijek Zakon. Pa ipak, s one stranu libidinalnih i političkih topika i ekonomija, koje sve kruže oko neke proizvodnje, materijalne ili željene, na pozornici vrijednosti postoji i shema društvenog odnosa koji se temelji na ukinuću vrijednosti, čiji nas obrazac podsjeća na prvobitne formacije, ali čija radikalna utopija počinje polako pucati na svim razinama našega društva, u vrtoglavici pobune koja nema ničeg zajedničkog s revolucijom niti sa zakonitošću povijesti, pa čak ni

49

Simulacija i zbilja

- ali da se to iskaže trebalo bi dulje razdoblje, jer je san o tome novijeg datuma - s "oslobađanjem" neke "želje".

Pri takvu stanju stvari, drugi teorijski događaji dobivaju presudnu važnost: Saussureovi anagrami, Maussov par razmjena/ darivanje - dugoročno radikalnije pretpostavke od onih Freuda i Marxa, mogućnosti koje cenzurira upravo imperijalizam i marksističkih tumačenja. Anagram ili razmjena/darivanje nisu zanimljive epizode na rubovima lingvističkih i antropoloških disciplina, sporedni modaliteti u odnosu na velike pogone nesvjesnoga i revolucije. Svjedoci smo profiliranja jedne iste velike forme iz koje psihoanaliza i marksizam, vjerojatno tek iz neznanja, jedino izvode formu koja stavlja u stranu neriješeno pitanje političke ekonomije i libidinalne ekonomije - zacrtavajući od tog mjesta, od tog trenutka, neku onostranost vrijednosti, neku onostranost zakona, potisnutosti, nesvjesnoga. Te se stvari događaju.

Jedan je jedini teorijski događaj za nas istog reda veličine kao i ovi o kojima je riječ: Freudov iskaz o nagonu prema smrti. Pod uvjetom da ga, protivno samom Freudu, radikaliziramo. Kako god bilo, u sva tri slučaja riječ je o proturječnoj referencijalnosti: valja postaviti Maussa nasuprot Maussu, Saussurea protiv Saussurea, Freuda protiv Freuda. Valja postaviti načelo reverzije (pro-tu-dara) nasuprot svim ekonomističkim, psihološkim i strukturalističkim interpretacijama kojima Mauss utire put. Valja Saussurea iz Anagrama suprotstaviti Saussureu lingvistike, pa čak i nasuprot njegovoj suženoj hipotezi u vezi s Anagramima. Freuda s njegovim nagonom prema smrti valja suprotstaviti cjelokupnom prethodnom zdanju psihoanalize, pa čak i nasuprot freudovsko-me tumačenju nagona prema smrti.

Po toj paradokslanoj cijeni teorijskog nasilja, te tri pretpostavke, svaka na svom polju - iako se upravo to odgovarajuće polje gubi u općenitoj formi simboličkoga - zacrtavaju izvanjsko načelo funkcioniranja premoćno i oprečno našem ekonomskom "načelu zbiljnosti".

Reverzibilnost dara u protu-dar, reverzibilnost razmjene u žrtvu, reverzibilnost vremena u ciklus, reverzibilnost proizvodnje u raza-

50


ranje, reverzibilnost života u smrt, reverzibilnost svakog pojma i vrijednosti u anagram: jedna jedina velika forma, ista na svim poljima, ona reverzibilnosti, cikličke reverzije, ništenja - ona koja posvuda dokida linearnost vremena, jezika, ekonomskih razmjena i akumulacije, moći. Posvuda ona za nas poprima oblik istreb-ljenja i smrti. To je sama forma simboličkoga. Ni mistična, ni strukturalna: neminovna.

Načelo zbiljnosti preklopilo se s određenim stupnjem zakona vrijednosti. Danas se cijeli sustav ljulja u neodređenosti, svekoliku je realnost usisala hiperrealnost koda i simulacije. Nadalje nama upravlja načelo simulacije umjesto starog načela zbiljnosti. Svrhe su nestale, nas rađaju modeli. Nema više ideologije, postoje tek simulakri. Valja dakle iznova uspostaviti cijelu genealogiju zakona vrijednosti i simulakra da bi se shvatila prevlast i čarolija današnjeg sustava - strukturalna revolucija vrijednosti. A u tu genealogiju valja iznova smjestiti političku ekonomiju: tada se ona nadaje kao simulakr drugoga stupnja, jednako kao i oni koji zagovaraju jedino stvarno - stvarno proizvodnje, stvarno značenja, u svijesti i u nesvjesnome.

Kapital više ne pripada redu političke ekonomije: on se koristi političkom ekonomijom kao obrascem simulacije. Cijeli mehanizam tržišnog zakona vrijednosti apsorbirao je i reciklirao širi mehanizam strukturalnog zakona vrijednosti, te tako potpada pod treći stupanj simulakra (vidi u nastavku). Na taj je način političkoj ekonomiji osigurana druga vječnost, u sklopu reda stvari u kojemu je ona izgubila svako navlastito određenje, ali u kojemu zadržava svoju učinkovitost kao referencija simulacije. Upravo se isto zbilo i s ranijim mehanizmom prirodnog zakona vrijednosti, koji je sustav političke ekonomije i tržišnog zakona vrijednosti protumačio kao imaginarnu referenciju. ("Priroda"): riječ je o uporabnoj vrijednosti koja fantomski opstoji unutar razmjenske vrijednosti. Ali ona je, pak, na sljedećoj okuci, shvaćena kao alibi u prevladavajućem poretku koda. Svako oblikovanje vrijednosti obuhvaća sljedeće u poretku višeg simulakra. A svaka faza vrijednosti uključuje u svoj mehanizam raniji mehanizam, poput

51

Simulacija i zbilja

fantomske referencije, marionetske referencije, referencije simu-lacije.

Revolucija dijeli svaki red od sljedećega: to su čak i jedine istinske revolucije. Treći je red naš, on više ne pripada realnosti, nego hiperrealnosti i jedino ga se tu, i same plutajuće i neodređene, teorije i prakse mogu domoći i usmrtiti ga.

Sve se današnje revolucije određuju prema neposredno pret-hodećim fazama sustava. Sve se one naoružavaju nostalgičnim uskrsnućem zbiljskoga u svim njegovim oblicima, naime prividima drugoga reda: dijalektikom, uporabnom vrijednošću, prozir-nošću i konačnošću proizvodnje, "oslobođenjem" nesvjesnoga, potisnutog značenja (označitelja ili označenog nazvanog željom) itd. Sva se ta oslobođenja podastiru kao idealni sadržaj fantomima što ih je sustav progutao u svojim slijednim revolucijama i koja on istančano uskrsava poput fantazama revolucije. Sva su oslobođenja tek prijelazni stupnjevi prema poopćenoj manipulaciji. I sama revolucija više ništa ne znači na stupnju neizvjesnih procesa nadzora.

Industrijskim strojevima odgovaraju strojevi svijesti, racionalni, referencijalni, funkcionalni, povijesni. Proizvoljnim napravama koda odgovaraju proizvoljne naprave nesvjesnoga, nereferen-cijalne, transferencijalne, neodređene, plutajuće. Ali i nesvjesno se vratilo u igru: odavno je ono izgubilo vlastito načelo zbiljnosti da bi postalo operacionalni simulakr. Upravo u točci u kojoj se njegovo načelo psihičke stvarnosti preklapa s načelom psihoanalitičke stvarnosti, nesvjesno ponovno postaje, poput političke ekonomije, obrazac simulacije.

Svekolika strategija sustava sastoji se u hiperrealnosti pluta-jućih vrijednosti. S nesvjesnime je jednako kao i s novčanicama ili teorijama. Vrijednost vlada sukladno neuhvatljivu poretku rađanja na osnovi modela, preko beskonačnog ulančavanja simulacije.

Kibernetička operacionalnost, genetski kod, slučajni slijed mutacija, načelo neodređenosti itd., sve je to odmijenilo određenu, objektivističku znanost, dijalektičko shvaćanje povijesti i spoznaje. I sama kritička teorija i revolucija dio su privida drugoga

52


stupnja, kao i svi određeni procesi. Uspostavljanje privida trećega stupnja pomelo je sve to, i nasuprot njima ne služi ničemu željeti uskrsnuti dijalektiku, objektivne "proturječnosti" itd. - na djelu je beznadno političko nazadovanje. Ne možemo se protiv neizvjesnosti boriti oružjem svrhovitosti, protiv programirane i molekularne disperzije ne možemo se boriti osvještavanjem i dijalektičkim nadilaženjem, ne možemo se protiv koda boriti oružjem ekonomske politike niti onima "revolucije". Svo to staro oružje (naime, ono koje bismo tražili među simulakrima prvoga stupnja, u etici i metafizici čovjeka i prirode, u uporabnoj vrijednosti i drugim referencijama oslobađanja) postupno neutralizira općeniti sustav koji je na višem stupnju. Sve što se uvlači u prostor--vrijeme kojemu je kod oduzeo svrhu ili što pokušava na nj intervenirati odvojeno je od vlastitih svrha, dezintegrirano i apsorbirano - na djelu je dobro znani učinak rekuperacije, manipulacije, cikliranja i recikliranja na svim razinama. "Svaki činitelj osporavanja i subverzije sustava mora pripadati nekoj višoj logici" (Anthony Wilden, Sustav i struktura). Simulakrima trećega stupnja valja dakle suprotstaviti barem jednaki ulog, ali, je li to moguće? Postaje li teorija ili praksa subverzivna zato što je neizvjesnija od samog sustava? Postaje li subverzija neodređena te je poretku koda ono što je revolucija bila poretku političke ekonomije? Može li se boriti protiv DNA? Zacijelo ne u smislu klasne borbe. Ili pak otkriti simulakre nekog višeg logičnoga reda (ili nelogičnoga) -iznad današnjega trećega stupnja, s one strane određenosti ili neodređenosti - bi li to i nadalje bili simulakri? Možda je smrt i samo ona, reverzibilnost smrti, višega reda od onoga koda. Jedino simbolički nered može prodrijeti u kod.

Svaki sustav koji se približava savršenoj operacionalizaciji blizu je svog raspada. Kada sustav kaže "A je A" ili "dva i dva su četiri", on se u isti mah približava apsolutnoj moći i posvemašnjoj slabosti budući da neposrednoj i vjerojatnoj subverziji - dostaje pucnuti prstom da se on uruši. Poznata je snaga tautologije kad ona podvostruči težnju sustava za savršenom sferičnošću (Ubuov "gidouille").

53

Simulacija i zbilja

Identitet je neodrživ: nastupa smrt, jer on ne uspijeva upisati vlastitu smrt. To se događa sa zatvorenim ili metastabiliziranim, funkcionalnim ili kibernetičkim sustavima kojima prijeti ništenje, trenutna subverzija, jednim okretom ruke (a ne više dugotrajnim dijalektičkim radom) zbog toga što se svekolika inercija sustava ustremila na nj. Ambivalentnost koja vreba najdovršenije sustave, one koji su uspjeli obogotvoriti svoje načelo djelovanja, poput Leibnizova binarnog Boga. Očaranost koju oni pobuđuju sačinjena je od dubokog opoziva, kao što je slučaj i u fetišizmu, reverzibilna je u hipu. To objašnjava njihovu krhkost, koja se povećava razmjerno njihovoj idealnoj povezanosti. Čak i kad se ti sustavi temelje na radikalnoj neodređenosti (gubitak smisla), oni iznova postaju plijenom smisla. Oni padaju pod težinom svoje čudoviš-nosti, poput paleozojskih čudovišta, i smjesta se raspadaju. To je kobni ishod svakog sustava koji vlastitom logikom teži posve-mašnjem savršenstvu, pa onda i posvemašnjem zatajivanju, apsolutnoj nepogrešivosti i, prema tome, neopozivu ništenju: sve povezane energije smjeraju njegovoj smrti. Upravo zato jedina je strategija katastrofička, a nipošto dijalektička. Stvari treba tjerati do granice na kojoj će se prirodno obrnuti i urušiti. Jer, na vrhuncu vrijednosti najbliži smo ambivalentnosti, na vrhuncu povezanosti najbliži ponoru obrata koji progoni znakove podvostručene kodom, u simulaciji treba ići dalje od sustava. Sa smrću treba igrati protiv smrti - radikalna tautology a. Učiniti od vlastite logike sustava apsolutno oružje. Jedina strategija protiv hiperrealističkog sustava jest patafizika, na neki način, "znanost imaginarnih rješenja", naime znanstvena fantastika okretanja sustava protiv njega samog, na krajnjoj granici simulacije, reverzibilne simulacije u hiperlogici destrukcije i smrti1.

1 Smrt je uvijek u isti mah ono što nas čeka na kraju sustava i simboličko istrebljenje koje prijeti samom sustavu. Nema dviju riječi kojima bi se mogla označiti svršnost smrti unutar sustava, smrti koja se upisuje posvuda u njegovoj operacionalnoj logici, i radikalne protu-svršnosti, izvanjske sustavu kao takvome, ali koja ga posvuda vreba: isti pojam "smrt", i samo on, nameće se sjedne i s druge strane. Ta se dvosmislenost već može iščitati u Freudovu nagonu prema smrti. Nije to dvosmislenost. To naprosto prevodi blizinu ostvarenog savršenstva i neposrednog raspadanja sustava.

54


Podrobna reverzibilnost simbolička je obveza. Svaki termin eks-terminirati, vrijednost poništiti u toj pobuni pojma nad sobom samim - jedino se takva simbolička silovitost može mjeriti i pobijediti strukturalnu silovitost koda.

Tržišnom zakonu vrijednosti i ekvivalentnosti odgovarala je dijalektika revolucije. Neodređenosti koda i strukturalnom zakonu vrijednosti nadalje odgovara jedino pomni povrat smrti2.

Istini za volju, ne ostaje ništa na čemu bismo se mogli temeljiti. Preostaje nam tek teorijska silovitost. Spekulacija na smrt čija je jedina metoda radikalizacija svih pretpostavki. Čak i kod i simbolika još su simulacijski pojmovi - valjalo bi ih moći jednog za drugim povući iz diskursa.

Strukturalna revolucija vrijednosti

Saussure je dao dvije dimenzije razmjeni jezičnih pojmova, prispodobivši ih s novčanicom: jedna se kovanica mora moći razmijeniti za dobro od neke stvarne vrijednosti, s druge, pak, strane, mora se moći staviti u odnos sa svim drugim pojmovima iz monetarnog sustava. Potonji vid Saussure je sve više određivao pojmom vrijednosti: relativnost, koja postoji unutar općeg sustava, a sačinjena je od razlikovnih suprotnosti, od svih pojmova međusobno - u suprotnosti prema drugoj mogućoj definiciji vrijedno-2 Smrt nikad ne treba shvaćati kao stvarni događaj subjekta ili tijela, nego kao formu -

možda onu društvenog odnosa - u kojoj se gubi određenje subjekta i vrijednosti. Obvezatna reverzibilnost dovršava u isti mah i određenost i neodređenost. Ona dokida energije povezane u upravljanim suprotnostima, i utoliko se nadovezuje na teorije plime i intenziteta, libidinalne i shizoidne. Ali, razdvajanje energija sama je forma aktualnog sustava, ona strateškog odstupanja vrijednosti. Sustav se može uključiti i isključiti -jednog mu se dana vraćaju sve oslobođene energije: on je proizveo i sam pojam energije i intenziteta. Kapital je energetski i intenzivni sustav. Odatle nemogućnost razlikovanja (Lyotard) libidinalne ekonomije i same ekonomije sustava (one vrijednosti) - nemogućnost razlikovanja (Deleuze) kapitalističke i revolucionarne shizoidnosti. Jer sustav je gospodar: on može, poput Boga, povezati i razdvojiti energije, ali ne može učiniti (a to ne može niti izbjeći) da bude reverzibilan. Proces vrijednosti jest ireverzibilan. Stoga je za nj smrtna jedino reverzibilnost, a ne razdvajanje ili skretanje. A izraz simbolička "razmjena" želi upravo to iskazati.

55

Simulacija i zbilja

sti: odnos između svakog pojma i onoga što on označuje, svakog označitelja u odnosu na njegovo označeno, kao i svake kovanice za koju se može dobiti nešto u zamjenu. Prvi vid odgovara strukturalnoj dimenziji jezika, drugi njegovoj funkcionalnoj dimenziji. Dvije su dimenzije različite, ali su artikulirane, recimo da djeluju zajedno i da su povezane - prvoj je povezanosti svojstveno "klasično" oblikovanje jezičnog znaka, dok druga potpada pod tržišni zakon vrijednosti, pri kojemu se određenje uvijek pojavljuje kao svršnost strukturalne operacije jezika. Na tom "klasičnom" stupnju značenja, s mehanizmom vrijednosti u materijalnoj proizvodnji, kako je Marx raščlanjuje, paralela je potpuna: uporabna vrijednost predstavlja obzor i svršnost sustava razmjen-ske vrijednosti - prva određuje konkretno djelovanje robe u potrošnji (naporedni trenutak s onim označavanja za znak), druga upućuje na međusobnu razmjenjivost svih roba sukladno zakonu ekvivalentnosti (trenutak naporedan strukturalnoj organizaciji znaka) - a obje se dijalektički artikuliraju u svim Marxovim analizama i određuju racionalno uobličavanje proizvodnje, kojom upravlja politička ekonomija.

Jedna je revolucija okončala tu "klasičnu" ekonomiju vrijednosti, revolucija same vrijednosti koja ju je, s one strane njezina tržišnog oblika, privela njezinu radikalnom obliku.

Ta se revolucija sastoji u tome da se dva vida vrijednosti, za koje smo vjerovali da su jedinstveni i zauvijek povezani nečime poput prirodnog zakona, dezartikuliraju, referenci]alna je vrijednost poništena jedino u korist strukturalne igre vrijednosti. Strukturalna se dimenzija osamostaljuje do isključenja referencijalne dimenzije, ona se uspostavlja na smrti one druge. Gotovo je s referencijalnostima proizvodnje, značenja, afekta, supstancije, povijesti, sa svom tom istovjetnošću s "realnim" sadržajima koji su još opterećivali znak nekom vrstom korisnog tereta, ozbiljnosti - s njezinim oblikom reprezentativnog ekvivalenta. Prevladava drugi stupanj vrijednosti, onaj totalne relativnosti, opće promjene, kombinatorike i simulacije. Simulacije u smislu da se nadalje svi znakovi međusobno razmjenjuju, a da se uopće ne razmje-

56


njuju sa stvarnime (a oni se razmjenjuju dobro, savršeno se međusobno razmjenju jedino pod uvjetom da se više ne razmjenjuju za stvarno). Emancipacija znaka: oslobođen "arhaične" obveze da nešto označava, on se napokon oslobađa za strukturalnu ili kombinatoričku igru sukladno posvemašnjoj ravnodušnosti i neodređenosti, koja je odmijenila ranije pravilo određene ekvivalentnosti. Isti postupak, na razini radne snage i proizvodnog procesa: ništenje svake svrhovitosti sadržaja proizvodnje omogućuje joj da djeluje poput koda, a novčanom znaku, primjerice, da utekne u beskonačnu spekulaciju izvan svakog pozivanja na neku stvarnost proizvodnje ili čak na zlatni parametar. Kliznost novčanica i znakova, kliznost "potreba" i svrha proizvodnje, kliznost samoga rada - promjenjivost svih tih pojmova koju prate beskonačna spekulacija i inflacija (doista smo u posvemašnjoj slobodi; gubitak osjećajnog odnosa, obveznosti, opća razočaranost: još je na djelu neka vrsta magije, neka vrsta magične obvezatnosti koja je držala znak ulančan u stvarnost, da bi kapital oslobodio znakove te "naivnosti" i prepustio ih čistom kolanju) - sve to ni Saussure ni Marx nisu još predosjetili: oni su se još nalazili u zlatnome dobu dijalektike znaka i stvarnosti, što je u isti mah bilo i "klasično" razdoblje kapitala i vrijednosti. Njihova se dijalektika rasturila i stvarno je umrlo pod udarom tog nevjerojatnog osamostaljenja vrijednosti. Određenost je mrtva, neodređenost vlada. Došlo je do eks-terminacije (u doslovnom značenju riječi) stvarnosti proizvodnje, stvarnosti značenja3.

* * *

3 Da je jedino bila na djelu premoć razmjenske vrijednosti nad uporabnom (ili ona strukturalne dimenzije nad funkcionalnom dimenzijom jezika) - Marx i Sausure bi to već naznačili. Marx nije daleko od toga da od uporabne vrijednosti napravi medij ili naprosto alibi za razmjensku vrijednost. A cijela se njegova analiza temelji na načelu istovjetnosti kojaje u središtu sustava razmjenske vrijednosti. Ali, ako je ekvivalentnost u srcu sustava, ne postoji neodređenost globalnog sustava (uvijek postoji određenje i dijalektička svršnost načina proizvodnje). Današnji se sustav, naprotiv, temelji na neodređenosti, ona ga usmjerava. Drugim riječima, progoni ga smrt svakog određenja.

57

Simulacija i zbilja

Ta strukturalna revolucija zakona vrijednosti bila je naznačena u iskazu "političke ekonomije znaka", ali taj je termin tek izlaz za nuždu, jer: I. Ima li još uopće političke ekonomije? Ima, u smislu da je još

riječ o vrijednosti i o zakonu vrijednosti, ali mijena koja na nju djeluje toliko je duboka, tako odlučna, svi su sadržaji njome toliko promijenjeni, ako ne i poništeni, da je pojam nadalje samo aluzivan, i, točnije, politički, u mjeri u kojoj vrijednost koja je u igri uvijek uzrokuje razaranje društvenih odnosa. Ali već je dugo riječ o nečemu veoma različitom od ekonomije.

II. I sam pojam znaka ima tek aluzivnu vrijednost. Jer strukturalni zakon vrijednosti utječe na značenje jednako kao i na ostalo, njegov oblik nije oblik znaka općenito, nego stanovita organizacija koda - kod, međutim, ne upravlja bilo kakvim znakovima. Jednako kao što zakon tržišne vrijednosti ne predstavlja neku odlučujuću instanciju u danom trenutku materijalne proizvodnje, tako i, obratno, strukturalni zakon vrijednosti ne znači bilo kakvu prevlast znaka. Ta iluzija proizlazi iz činjenice da se jedna razvila s Marxom u sjeni robe, a druga sa Saussureom u sjeni jezičnoga znaka - ali nju valja ukloniti. Tržišni zakon vrijednosti zakon je ekvivalentnosti, a taj je zakon na djelu na svim poljima: on jednako dobro označava konfiguraciju znaka u kojoj isto vrijednost nekog označitelja i označenog omogućuje razmjenu kojom rukovode referenci-jalni sadržaji (drukčiji od naporedne modalnosti: linearnost označitelja naporedna je linearnom i kumulativnom vremenu proizvodnje).

Taj klasični zakon vrijednosti djeluje tako istodobno na sve instancije (jezik, proizvodnja itd.), ali one ostaju različite, ovisno o njihovu referencijalnom polju.

Obratno, strukturalni zakon vrijednosti znači međusobnu neodređenost svih polja, kao i navlastitog sadržaja (dakle, također prijelaz određene sfere znakova na neodređenost koda). Reći da

58


polje materijalne proizvodnje i polje znakova razmjenjuju sebi odgovarajuće sadržaje, još je daleko od onoga što se uistinu zbiva: oni doslovce nestaju kao takvi i gube svoju svojstvenost istodobno kad i svoje određenje, u korist jednog oblika vrijednosti, jednog općenitijeg podešavanja, u kojemu se nište i određenje i proizvodnja.

Politička je ekonomija znaka još bila posljedica širenja tržišnog zakona vrijednosti i njezine provjere na razini znakova. Dok strukturalno uobličenje vrijednosti naprosto okončava u isti mah i sustav proizvodnje i političke ekonomije, kao i onaj predstavljanja i znakova. Sve se to, zajedno s kodom, zaljuljalo prema simulaciji. Ni "klasična" ekonomija znaka, ni politička ekonomija ne prestaju zapravo postojati: one vode neku drugu opstojnost, postaju nekom vrstom fantomskog načela obrane.

Govoto je s radom. Gotovo s proizvodnjom. Gotovo s političkom ekonomijom.

Gotovo je s dijalektikom označitelj/označeno koja je omogućavala gomilanje znanja i smisla, s linearnom sintagmom ku-mulativnog diskursa. Samim time nastupio je i kraj dijalektike razmjenske vrijednosti/uporabne vrijednosti, koja je jedina omogućavala akumulaciju i društvenu proizvodnju. Gotovo je s linearnom dimenzijom diskursa. Gotovo s linearnom dimenzijom robe. Gotovo je s klasičnim razdobljem znaka. Gotovo je s razdobljem proizvodnje.

Ne okončava sve to revolvttija, nego sam kapital. On poništava društveno određenje preko načina proizvodnje. On odmjenjuje tržišni oblik strukturalnim oblikom vrijednosti. A ona upravlja cjelokupnom današnjom strategijom sustava.

* * *

Ta povijesna i društvena mijena može se iščitati na svim razinama. Na taj je način posvuda započelo razdoblje simulacije na osnovi moguće zamjene pojmova nekoć proturječnih ili dijalektički suprotnih. Posvuda je na djelu ista "geneza simulakra": komutabil-nost lijepog i ružnog u modi, lijevog i desnog u politici, istinitog

59

Simulacija i zbilja

i lažnog u svim porukama medija, korisnog i nekorisnog na razini predmeta, prirode i kulture na svim razinama značenja. Svi veliki humanistički kriteriji vrijednosti, oni cijele jedne civilizacije moralnog prosuđivanja, estetičkoga, praktičnoga nestaju u našem sustavu slika i znakova. Sve postaje neodlučljivo, što je svojstveni učinak vladavine koda koji posvuda djeluje na načelu neutralizacije i ravnodušnosti4. To je poopćeni bordel kapitala, ne bordel s prostitutkama, nego bordel supstitucije i komutacije.

Taj proces, koji je već odavno na djelu u kulturi, umjetnosti, politici ako ne i u seksualnosti (na "superstrukturalnim" poljima), danas pogađa i samu ekonomiju, cijelo takozvano polje "infrastrukture". Na njemu vlada jednaka neodređenost. I, dakako, s nestankom određenosti ekonomije nestaje i svaka mogućnost njezina poimanja kao određujućeg činitelja.

Budući da se povijesna određenost već dva stoljeća mahom dovodila u vezu s ekonomijom (u svakom slučaju od Marxa naovamo), upravo na tom polju valja najprije propitati prodor koda.

4 Teorijska proizvodnja, kao i materijalna proizvodnja gubi svoja određenja i počinje se vrtjeti oko sebe, vodeći nas "u bezdan" nenalažljive stvarnosti. Evo gdje smo danas: u neodlučivosti, razdoblju kliznih teorija poput kliznog novca. Sve današnje teorije, s kojeg god obzora dolazile (jednako tako i one psihoanalitičke), kakvom se god silovitošću oboružale i pokušavale pronaći nekanvu imanentnost ili pokretljivost bez referencijalnosti (Deleuze, Lyotard itd.), sve teorije klize i jedini im je smisao u tome da jedne drigima postanu znakom. Uzaludno ih je pokušavati otkupiti u nekakvoj povezanosti s bilo kakvom "stvarnošću". Sustav je oduzeo svako referencijalno jamstvo teorijskoj radnoj snazi, kao i onoj drugoj. Također, nema više uporabne vrijednosti teorije, jerje zrcalo teorijske proizvodnje također napuknulo. A to je dio poretka. Želim, naime, reći da je sama ta neodlučnost teorije jedna od posljedica koda. Ustvari, ne treba gajiti iluzije: to klizanje teorija nema ničeg zajedničkog sa shizo-freničkim "zastranjejnem" u kojemu bi naplavine slobodno zapljuskivale tijelo bez organa (čime? kapitalom?). Ono naprosto znači da se nadalje sve teorije mogu međusobno razmjenjivati sukladno stupnju varijabilnoh promjena, ali ne ulažući se nigdje, izuzev u zrcalu svog ispisa.

60


Kraj proizvodnje

Dospjeli smo do kraja proizvodnje. Taj se oblik na Zapadu preklopio s uvođenjem tržišnog zakona vrijednosti, naime s vladavinom političke ekonomije. Prije toga, ništa se u pravom smislu nije proizvodilo: sve se izvodilo, posredstvom milosti (Božje) ili darom (prirode) činitelja koji nam razdaje ili uskraćuje svoja bogatstva. Vrijednost proizlazi iz vladavine božanskih ili prirodnih osobina (one se za nas unatražno preklapaju). Na takav način fiz-iokrati zamišljaju ciklus zemlje i rada: on ne posjeduje vlastitu vrijednost. Možemo se stoga zapitati postoji li uistinu zakon vrijednosti budući da ovaj više nije na snazi a da se njegov izraz nije mogao racionalizirati. Njegov oblik nije oslobođen, budući da je povezan s neiscrpnom referencijalnom građom. Ako zakon i postoji, on postoji jedino u suprotnosti s tržišnim zakonom, prirodni zakon vrijednosti.

Otkad je vrijednost postala proizvedena, njezina referencija rad, njezin zakon poopćena ekvivalentnost svih radova, mijena je poljuljala to zdanje raspodjele ili prirodnog razdavanja bogatstava. Vrijednost je nadalje dodijeljena odjelitoj i racionalnoj operaciji ljudskoga rada (društvenog rada). Ona je mjerljiva i samim time - višak vrijednosti.

Počinje kritika političke ekonomije, kojoj je referencija društvena proizvodnja i način proizvodnje. Jedino pojam proizvodnje omogućuje ostvarenje, preko analize posebne robe kakva je radna snaga, neki višak (višak vrijednosti) koji određuje racionalna dinamika kapitala i, povrh toga, jednako racionalna dinamika revolucije.

Za nas se danas sve iznova izmijenilo. Proizvodnja, oblik trgovine, radne snage, ekvivalentnost i višak vrijednosti označavali su kvantitavni, materijalni i mjerljivi lik, koji se za nas ukinuo. Proizvodne su snage još posjedovale neku referenciju - proturječnu proizvodnim odnosima - ali ipak referenciju društvenog bogatstva. Sadržaj proizvodnje još je podrazumijevao neki društveni oblik nazvan kapital i svoju unutarnju kritiku nazvanu mark-

61

Simulacija i zbilja

sizam. A revolucionarni se zahtjev temelji na ukidanju tržišnog zakona vrijednosti.

Međutim, s tržišne smo zakonitosti prešli na strukturalnu zakonitost vrijednosti, a to se preklapa s rasplinjavanjem društvenog oblika nazvanog proizvodnja. Jesmo li još, nakon toga, u kapitalističkom načinu proizvodnje? Možda smo u hiperkapita-lističkome ili u nekom veoma različitom poretku. Je li kapitalistički oblik povezan sa zakonom vrijednosti općenito, ili s određenim oblikom vrijednosti? (Možda smo čak doista već u socijalističkom načinu proizvodnje? Moža je ta preobrazba kapitala pod znakom strukturalne zakonitosti vrijednosti upravo njezin socijalistički doseg? Avaj!) Ako se život i smrt kapitala odvijaju prema tržišnom zakonu vrijednosti - ako se revolucija odigrava ovisno o načinu proizvodnje, tada mi više nismo ni u kapitalu ni u revoluciji. Ako se ona sastoji u oslobođenju društvene i generičke proizvodnje čovjeka, tada više nema revolucije u perspektivi - jer više nema proizvodnje. Ako je, naprotiv, kapital modus dominacije, tada je još dobro, jer je taj strukturalni zakon vrijednosti najčišći oblik društvene dominacije, nečitak, poput viška vrijednosti, nadalje bez referencije u nekoj vladajućoj klasi ili odnosu snaga, bez nasilja, bez traga krvi cijeli resorbiran u znakovima koji nas okružuju, posvuda operacionaliziran u kodu u kojemu kapital napokon posjeduje svoj najčišći diskurs, s one strane industrijskih, robnih, novčarskih dijalekata, s one strane dijalekata klase kojim se služio u svojoj "proizvodnoj" fazi. Simboličko nasilje posvuda upisano u znakovima, pa i u znakovima revolucije.

Strukturalna revolucija vrijednosti ruši temelje "Revolucije". Gubitak referenata najprije smrtno pogađa revolucionarne referente, koji više ne nalaze izvjesnost obrata ni u kojoj društvenoj građi proizvodnje, ni u kojoj istini radne snage. Jer rad više nije snaga, on je postao znak među znakovima. On se proizvodi i troši kao i sve ostalo. On se razmjenjuje s ne-radom, razonodom, sukladno posvemašnjoj istovjetnosti, zamjenjiv je sa svim drugim odjeljcima svakodnevnog života. Ni više ni manje "otuđen", on nije mjesto nekog posebnog povijesnog "praksisa" koji stvara

62


posebne društvene odnose. Poput većine praksi, on je tek ukupnost identifikacijskih operacija. On ulazi u opći nacrt života, to jest u okvir koji čine znakovi. On čak više nije niti ta patnja, povijesna prostitucija koja je djelovala kao obratno obećanje nekog konačnog osamostaljenja (ili, kao u Lyotarda, kao prostor radničkog užitka, ispunjenje želje koja se žarko obrušila na vrijednost i vladavinu kapitala). Više ništa od toga nije istinito. Oblik znak ovladao je radom da bi ga ispraznio od svakog povijesnog i libidinalnog značenja i upio ga u proces vlastite reprodukcije: zahvat je znaka da se podvostruči u sebi samom, iza ispražnjene naznake onoga što označuje. Rad je mogao nekoć označavati stvarnost društvene proizvodnje, društveni cilj gomilanja bogatstva. Čak ako je eksploatiran kapitalom i viškom vrijednosti -upravo je utoliko zadržavao neku uporabnu vrijednost za proširenu reprodukciju kapitala i za njegovo konačno uništenje. Neka ga je svršnost prožimala na svaki način - ako je radnik i sveden na puku i jednostavnu reprodukciju svoje radne snage, nije istina da se proizvodni proces doživljava kao sumanuto ponavljanje. Rad unapređuje društvo, samim svojim podređivanjem, poput robe čiji potencijal uvijek nadilazi puku i jednostavnu reprodukciju vrijednosti.

Danas tome nije tako: rad više nije produkcija nego reprodukcija posvećenosti radu, poput općeg habitusa društva koje više čak i ne zna želi li proizvoditi ili ne. Više nema mita o proizvodnji, više nema sadržaja proizvodnje: državni proračuni nadalje bilježe jedino brojčani, statistički rad lišen značenja - inflaciju izbrojivih znakova nad kojim zajednička volja čak ne uspijeva više niti sanjariti. Sam patos rasta je mrtav, kao i patos proizvodnje čiji je on bio posljednji sumanuti, paranoični uspon - koji se danas sveo na brojke - u nj nitko više ne vjeruje. Ali zato je to nužnije reproducirati rad kao društveno očitovanje, kao refleks, kao moral, kao konsenzus, kao propis, kao načelo zbiljnosti. Ali načelo zbiljnosti koda divovski je obred znakova rada koji se nadvio nad cijelo društvo - pri čemu je malo važno je li na djelu još produkcija ili reprodukcija. Socijalizacija preko obreda, pre-

63

Simulacija i zbilja

ko znakova, mnogo učinkovitija od one udruženih snaga proizvodnje. Od vas se ne traži da proizvodite, da nadiđete sami sebe u naporu (takva bi klasična etika prije bila sumnjiva), nego jedino da se socijalizirate. Znači to da vrijednostima isključivo prilazite, sukladno strukturalnu određenju koje ovdje dobiva sav svoj socijalni zamah, kao uzajamno određujućim pojmovima. Znači to djelovati kao znak u općem scenariju proizvodnje, jednako kao što rad i proizvodnja nadalje djeluju jedino kao znakovi, kao zamjenski pojmovi za ne-rad, potrošnju, komunikaciju itd. Višestruki odnos, neprestan, krivudav, na cijeloj mreži drugih znakova. Rad, na taj način lišen svoje snage i građe (i sasvim općenito poharan) uskrsava kao model društvene simulacije, koja za sobom povlači sve druge kategorije političke ekonomije na neizvjesno polje koda.

Uznemirujuća je neobičnost to iznenadno uranjanje u neku vrstu drugorazredne opstojnosti, od vas odvojene cijelom masom nekog ranijeg života, jer prije je bilo bliskosti, neke intimnosti u tradicionalnom procesu rada. Čak i konkretnost eksploatacije, silovita socijalnost rada budi neki osjećaj bliskosti. Danas ne postoji ništa takvoga, i tome nije jedini razlog tako često spominjana operativna apstrakcija radnog procesa - koliko prijelaz svekolikog značenja rada na neko operacionalno polje na kojemu ono postaje kliznom varijablom koja povlači za sobom svekoliku uobrazilju ranijeg života.

* * *

S onu stranu osamostaljivanja proizvodnje kao modusa (ponad grčeva, proturječja i unutarnjih pobuna modusa), valja istaknuti kod proizvodnje. Takve razmjere ona poprima danas, na kraju "materijalističke" povijesti koja ju je uspjela ozakoniti kao način stvarnog pokreta društava (prema Marxu, umjetnost, religija, pravo itd. nemaju vlastite povijesti - jedino proizvodnja ima povijest, točnije, om. jest povijest, ona utemeljuje povijest. Nevjerojatno veličanje rada i proizvodnje kao povijesnih razloga i generičkih obrazaca ispunjenja).

64


Kraj tog religioznog osamostavljivanja proizvodnje dopušta pretpostavku da se sve to jednako tako moglo i proizvesti (ovaj put u značenju uprizorenja i scenarija) ne tako davno, i s ciljevima posve različitim od unutarnjih svrha (među ostalim i revolucije) koje luči proizvodnja.

Raščlaniti proizvodnju kao kod znači prijeći materijalnu očevid-nost strojeva, tvornica, radnog vremena, proizvoda, plaće, novca i onu, formalniju ali jednako "objektivnu", viška vrijednosti, tržišta, kapitala, kako bi se utvrdilo pravilo igre - uništiti logičku povezanost činitelja kapitala i čak kritičku povezanost marksističkih kategorija koje ga analiziraju i koje još nisu drugo doli prividnosti kapitala na drugom stupnju, one njegove kritičke pojavnosti, kako bi se utvrdilo osnovne označitelje proizvodnje, društveni odnos koji ona uspostavlja, zauvijek zakriven povijesnom iluzijom proizvođača (i teoretičara).

Rad

Radna snaga nije snaga, ona je definicija, aksiom, a njezina "stvarna" djelatnost u radnom procesu, njezina "uporabna vrijednost" samo je podvosručenje te definicije u operaciji koda. Nasilje je uvijek fundamentalno na razini znaka, a nikad na razini energije. Mehanizam kapitala (a ne njezin zakon) na djelu je nad viškom vrijednosti - neistovjetnost plaće i radne snage. Ali čak kad bi i postojala istoznačnost između toga dvoga, dakle više ne bi bilo viška vrijednosti, došlo bi do istog urušavanja plaća (prodaje radne snage), a čovjek bi ostao obilježen tim aksiomom, tom sudbinom proizvođenja, tim radnim sakramentom koji ga prožima poput spola. Ne, radnik više nije čovjek, nije čak ni muškarac ili žena: posjeduje on vlastiti spol, radnu snagu koja ga vodi nekoj svrsi -on je njome obilježen kao što je žena obilježena spolom (svojim spolnim određenjem), kao što je slučaj s crncem i njegovom bojom kože - a sve su to sami znakovi, i ništa doli znakovi.

Valja razlikovati što je pripadno načinu, a što kodu proizvodnje. Prije nego što postane činiteljem tržišnog zakona vrijednosti,

65

Simulacija i zbilja

radna je snaga ponajprije određeni status, struktura podređenosti nekom kodu. Prije nego postane razmjenskom ili uporabnom vrijednošću, znak preobražaja prirode u vrijednost, ono čime se određuje proizvodnja i ono što je temeljni aksiom naše kulture i nijedne druge. Mnogo dublje nego kvantitativne istoznačnosti, roba najprije ispotiha razdaje sljedeću poruku: otrgnutost prirode (i čovjeka) od neodređenosti da bi se podredila određenosti vrijednosti. To se može razabrati u konstruktivnom žaru buldožera, autocesta, "infrastruktura", u civilizacijskoj raspomamljenosti proizvođačkoga doba, taj žar da se nijednu parcelu ne ostavi neproizvodnom, da se sve namijeni proizvodnji, čak i bez nade u neko povećanje bogatstva - proizvoditi da bi se obilježilo, proizvoditi da bi se reproduciralo obilježenog čovjeka. Što je drugo danas proizvodnja doli terorizam koda? To ponovno postaje jednako razvidno kao i prvim industrijskim naraštajima koji su se odnosili spram stroja kao prema apsolutnom neprijatelju, nositelju posvemašnje destrukcije, prije nego se rodio slatki san o povijesnoj dijalektici proizvodnje. Ludičke prakse koje iskrsavaju pomalo posvuda, divljaštvo koje se obrušava na sredstvo proizvodnje (i ponajprije na sebe samo kao proizvodnu snagu), endemska sabotaža i odbijanje, mnogo govore o krhkosti proizvodnog poretka. Uništavanje strojeva neobični je čin s obzirom da je riječ o sredstvima za proizvodnju, ako ostaje upitnom vrijednost njihove buduće uporabe. Ali ako se uruše svrhe te proizvodnje, tada nestaje i dužnog poštovanja prema sredstvima, a strojevi se očituju sukladno vlastitoj svrsi kao direktni, operativni znakovi smrti društvenog odnosa od kojeg živi kapital. Tada se više ništa ne suprotstavlja njihovu neposrednom uništenju. U tom smislu, ludisti su bili mnogo lucidniji od Marxa u prosudbi dometa prodora industrijskog poretka, i oni su na neki način danas dobili svoje zadovoljenje, na katastrofalnome kraju tog procesa, u koji nas je pogrešno naputio sam Marx, u dijalektičkom zanosu proizvodnih snaga.

* * *

66


Reći da je rad znak ne uklapa se u smisao konotacija prestiža koji se mogu pripisati takvoj vrsti rada, niti čak u značenje promaknuća koje predstavlja plaćeni rad za alžirskog imigranta u odnosu na njegovu plemensku zajednicu, za marokanskog mladca s Gornjeg Atlasa čiji je jedini san uposliti se kod Simce, a tako je i danas sa ženama kod nas. U tom slučaju, rad upućuje na vlastitu vrijednost - poboljšanje ili razlika u položaju. Prema današnjem scenariju, rad nije u vezi s tim referencijalnim određenjem znaka. Nema više vlastitog značenja za tu vrstu posla, ili za rad općenito, nego je na djelu sustav rada u kojemu se mjesta razmjenjuju. Više nema onoga right man in the right place, starog adaggia znanstvenog idealizma proizvodnje. Ali nema više niti međusobno zamjenjivih a ipak prijeko potrebnih pojedinaca u određenom radnom procesu. I sam je radni proces postao zamjenjiv: strukture upošljavanja pokretne, polivalentne, privremene, ravnodušne spram bilo kojeg cilja, ravnodušne čak i spram rada, pa i onog shvaćenog u svome klasičnom odvijanju, nastojeći jedino lokalizirati svakoga u njegovoj društvenoj jezgri iz koje ništa ničemu ne smjera izuzev prevlasti operacionalne mreže, bez obzira bila riječ o paradigmi koja savija sve pojedince prema istoj osnovi ili o sintagmi koja ih povezuje na način beskonačne kombinatorike.

Rad (a jednako i oblik razonode) preplavljuje cijeli život kao temeljna represija, kao nadzor, kao trajno bavljenje na određenim mjestima i u propisom utvrđenom vremenu, sukladno samo jednom sveprisutnom kodu. Posvuda ljude treba fiksirati, u školi, u tvornici, na plaži ili ispred TV-a, ili pak u reciklaži - trajna opća mobilizacija. Ali taj rad više nije produktivan u izvornom smislu: on je tek zrcalo društva, njegov imaginarni dio, njegovo fantastično načelo zbiljnosti. Možda i nagon prema smrti.

Tome teži svekolika današnja strategija koja se vrti oko rada: posao koji obogaćuje, promjenjive satnice, pokretnost, permanentno obrazovanje, neovisnost, samouprava, decentralizacija radnog procesa, sve do kalifornijske utopije kibernetiziranog rada koji se obavlja kod kuće. Više vas ne udaljuju divljački iz vašeg života da bi vas predali stroju - sada vas u nj uključuju zajedno s

67

Simulacija i zbilja

vašim djetinjstvom, vašim tikovima, vašim ljudskim odnosima, vašim nesvjesnim nagonima i samim vašim odbijanjem rada - sa svim time za vas će se sigurno pronaći neko mjesto, neki perso-nalizirani posao ili, u njegovu nedostatku, dodijelit će vam se novčana pomoć za nezaposlenost sukladno vašoj osobno jednadžbi - u svakom slučaju, više vas nikad neće napustiti, osnovno je da svatko bude terminal cijele mreže, sićušni terminal, ali ipak kraj - a nadasve ne neki neartikulirani krik, nego neki termin u jeziku i terminal svekolike strukturalne mreže jezika. I sam izbor posla, utopija o radu po mjeri svakoga znači da su karte podijeljene, da je struktura prihvaćanja potpuna. Radna se snaga ne prodaje niti ne kupuje okrutno, ona se dizajnira, marke-tira, ona se utrgovljuje - proizvodnja se povezuje sa sustavom znakova potrošnje.

Prvi stupanj analize bio je shvaćanje polja potrošnje kao širenje polja proizvodnih snaga. Ali, valja učiniti obratno. Cjelokupno polje proizvodnje, rada, proizvodnih snaga valja shvatiti kao njihanje na polju "konzumacije" razumljene kao polje poopćene aksiomatike, kodirane razmjene znakova u sklopu općeg dizajna života. Tako je sa znanjem, spoznajom, ponašanjem (Verres: "Kako se ne bi ponašanje osoblja shvatilo kao jedno od sredstava kojima raspolaže vlasnik čija je uloga upravljanje?"), ali također i sa seksualnošću tijela, imaginacijom (Verres: "Imaginacija može jedina ostati povezana s načelom užitka, dok je tjelesni ustroj podređen načelu zbiljnosti /Freud/. Valja okončati tu zbrku. Neka se i imaginacija aktualizira kao proizvodna snaga, neka se investira. Imaginacija na vlasti: geslo tehnokracije.") A tako je i s nesvjesnim, s Revolucijom itd. Da, sve je to na putu k "investiranju" i upisavanja na polju vrijednosti, ali ne toliko trgovačke vrijednosti koliko brojevne - to jest, nije mobilizirano za proizvodnju, nego označeno, obilježeno, zbrojeno za djelovanje poput operativne varijable, ne postavši u tolikoj mjeri proizvodna snaga koliko šahovske figure koda, podređene istom pravilu igre. Aksiom proizvodnje tek teži tome da sve svede na faktore, dok aksiom koda sve svodi na varijable. Prvi vodi jednadžbama i bi-

68


lancama snaga. Drugi vodi pokretnim i proizvoljnim cjelinama koje neutraliziraju to što im odolijeva ili im izmiče koneksijom, a ne aneksijom.

Tri vrste simulakra

Naporedno s promjenama zakona vrijednosti, od renesanse naovamo, izmijenila su se tri poretka simulakra: - Krivotvorina je prevladavajući obrazac u "klasičnom" razdob

lju, od renesanse do industrijske revolucije.

- Proizvodnja je obrazac koji prevladava u industrijskoj revoluciji.

- Simulacija je obrazac današnjeg stupnja kojim upravlja kod.

Simulakr prvog reda odvija se prema prirodnom zakonu vrijednosti, onaj drugoga reda, sukladno tržišnom zakonu vrijednosti, a onaj trećega, prema strukturalnom zakonu vrijednosti.

Anđeo od gipsa

Krivotvorina (i njezina moda) rodila se s renesansom, s rušenjem feudalnog poretka od strane građanskoga i s pojavom otvorenog nadmetanja na razini različitih znakova. Nema načina proizvodnje u društvu kasti i klasa, budući da je raspodređenost posvemašnja i gibanje klasa zanemarivo. Jedan zabran štiti znakove i osigurava im posvemašnju razvidnost: svakome je bespogovor-no dodijeljen neki položaj. U ceremonijalu nema mogućih krivotvorenja - izuzev pomoću crne magije i krivokletstva, a to je i način na koji se kažnjava miješanje znakova, tj. kao teška povreda samog poretka stvari. Ako nam se još dogodi da sanjamo -nadasve danas - o nekom svijetu izvjesnih znakova, o snažnom "simboličkom poretku", budimo bez iluzija: takav je poredak postojao, i bio je to poredak okrutne hijerarhije, jer prozirnost i okrutnost znakova idu zajedno. U društvima kasti, feudalnim ili

69

Simulacija i zbilja

arhajskima, okrutnim društvima, znakovi su ograničenog broja, svedene raspršenosti, svakome su jasno razgraničene zabrane, svatko je uzajamno obvezan između kasti, klanova ili osoba: znakovi dakle nisu proizvoljni. Proizvoljnost znaka počinje kada, umjesto da poveže dvije osobe nekom nepremostivom uzajam-nošću, on počinje, kao označitelj, upućivati na neki raščarani svijet označenog, zajednički nazivnik stvarnoga svijeta prema kojemu nitko nema obveza.

Gotovo je s obveznim znakom, slijedi vladavina oslobođenog znaka kojim će se moći neovisno koristiti sve klase. Natjecateljska demokracija odmijenila je endogamiju vlastitih znakova u statusnim poretcima. Istodobno, s prijelazom vrijednost/znak prestiža iz jedne klase u drugu, nužno dospijevamo na polje krivotvorenja. Jer, iz ograničenog poretka znakova, u kojemu je zabrana onemogućavala "slobodnu" proizvodnju, dolazi do bujanja znakova po narudžbi. Ali umnoženi znak više nema ničeg zajedničkog s obvezatnim znakom ograničenog širenja: on je njegova krivotvorina, ne po određenosti od nekog "izvornika", nego po raširenosti građe čiji je svekoliki sjaj proizlazio iz ograničenosti koja mu je bila nametnuta. Ne diskriminirajući (nadalje je samo natjecateljski), oslobođen svake prisile, univerzalno raspoloživ, moderni znak, unatoč svemu, još simulira potrebu prikazujući se povezanim sa svijetom. Moderni znak sanja o prijašnjemu znaku i rado bi se, sa svim pozivanjem na stvarno, iznova domogao obvezatnosti; pronalazi, međutim, samo razlog, tu referencijalnu razložnost, to stvarno, to "prirodno" od čega će živjeti. Ali ta je odrediteljska veza samo smulakr simboličke obveze: ona nadalje proizvodi tek neutralne vrijednosti, one koje se razmjenjuju u objektivnom svijetu. Znak ovdje doživljava istu sudbinu kao i rad. "Slobodni" radnik slobodan je jedino proizvoditi istovrsnost - "slobodni i emancipirani" znak slobodan je jedino proizvoditi istovrsne označene.

Tako moderni znak nalazi svoju vrijednost jedino u simulakru "prirode". Problematika "prirodnoga", metafizika stvarnosti i iz-vanjskosti postat će vlasništvo svekolikog građanstva od rene-

70


šanse naovamo, zrcalo građanskoga znaka, zrcalo klasičnoga znaka. Danas je još živa nostalgija za prirodnom referencijom znaka, usprkos nekolikim revolucijama koje su rušile takav poredak stvari, među ostalima i ona proizvodnje, u kojoj su se znakovi prestali odnositi na prirodu, nego samo na zakon razmjene, te potpadaju pod tržišni zakon vrijednosti. To su simulakri drugoga reda o kojima će još biti riječi.

Tako je u renesansi s prirodnim rođeno i lažno. Ono se prostire u rasponu od lažnog prsluka samo sprijeda, do uvođenja vilice koja je umjetna proteza, do unutarnjih prostora ukrašenih štukatu-rom i velikih teatralnih mašinerija baroka. Jer cijelo je to klasično razdoblje teatralno par excellence. Kazalište je forma koja ovladava cijelim društvenim životom i svekolikom arhitekturom od renesanse naovamo. Upravo tu, u smionosti štukature i barokne umjetnosti, iščitava se metafizika patvorine i nove ambicije iznova rođenog čovjeka - a to su ambicije mondenog demiurga, trans-supstancijacija svekolike prirode u jednu jedinstvenu građu, teatralnu poput društvovnosti ujednačene pod znakom građanskih vrijednosti, s one strane razlika krvi, položaja ili klase. Stukatura predstavlja pobjedu demokracije nad svim umjetnim znakovima, apoteozu teatra i mode koja prevodi mogućnost nove klase da sve učini, jednom kad je uspjela slomiti isključivost znaka. Nakon što se prometejski cilj građanstva najprije urušio u imitaciji prirode , a potom se uputio u proizvodnju, sva su vrata otvorena neviđenim kombinacijama, svim igrama, svim krivotvorinama. U crkvama i palačama, stukatura poprima sve oblike, oponaša sve materijale, baršunaste zavjese, drvene korniše, tjelesne obline. Gips istjeruje nevjerojatnu pometnju među materijalima odmjenjujući ih jednom jedinom novom građom, nekom vrstom općenitog ekvivalenta svima drugima, podatnom za sve teatralne domete budući da je i sama predstavljačka supstancija, zrcalo svih ostalih.

Postoji uska veza između mentalne poslušnosti jezuita (per-inde ac cadaver) i demiurške ambicije da se prirodna tvar istjera iz stvari kako bi je odmijenio sintetički materijal. Poput čovjeka

71

Simulacija i zbilja

podređena organizaciji, stvari tada poprimaju idealnu funkcionalnost lesa. Svekolika tehnologija, sva tehnokracija već su prisutne: pretpostavljeno postojanje idealne krivotvorine svijeta koja se izražava u otkriću univerzalne supstancije i univerzalne kombinacije supstancija. Iznova objediniti razjedinjeni svijet (nakon Reformacije) u jednu cjelovitu doktrinu, podvesti svijet pod jednu riječ (od Nove Španjolske do Japana: misije), ustanoviti političku elitu Države, s istom centraliziranom strategijom - to su bili ciljevi jezuita. Da bi se to ostvarilo, valjalo je stvoriti djelotvorne simulakre: organizacijski ustroj bio je jedan, a to je bio i simulakr velebnosti i kazališta (na djelu je veliko kazališno uprizorenje kardinala i sivih eminencija), a također i simulakr odgoja i obrazovanja koji želi, prvi put sustavno, iznova stvoriti idealnu prirodu djeteta. Arhitekturalno ruho od gipsa i barokni stil velika su aparatura iste vrste. Sve to prethodi produktivističkoj racionalizaciji kapitala, ali sve to već svjedoči - ne o proizvodnji, nego o krivotvorini, o istom projektu univerzalnog nadzora i hegemonije, o društvenom obrascu u kojem je u osnovi već na djelu unutarnja povezanost sustava.

Nekad je u Ardennesima živio stari kuhar kojega je vrhunsko umijeće u izradi oblika od dizana tijesta i ovladanost slastičaskom plastikom nadahnulo uznositim naumom da se lati daljeg modeliranja svijeta na mjestu gdje ga je Bog ostavio... na njegovu prirodnom stupnju - u želji da iz njega ukloni organsku spontanost i odmijeni je jednom jedinstvenom i polimorfnom građom, armiranim betonom: namještaj od betona, stolice, ladice, šivaći stroj od betona, a vani u vrtu cijeli orkestar, uključujući i violine, beton, stabla od betona ukrašena stvarnim listovima, divlja svinja od armiranog betona, s pravom lubanjom divlje svinje iznutra, ovce od betona prekrivene pravom vunom. Konačno je Camille Renault pronašao izvornu supstanciju, smjesu od koje se mogu izraditi različite stvari - od onih svarnih razlikuju se jedino u "realističkim" nijansama: lubanja divlje svinje, lišće na stablu - ali to je zacijelo bio tek ustupak demiurga posjetiocima... jer, taj je dobri 80-godišnji bog s čarobnim smiješkom pripuštao posjetite-

72


lje svome djelu. Nije mu bila namjera nadmetati se s božanskim djelom, naprosto ga je ponovio kako bi ga učinio shvatljivim. U tome nije bilo nikakve đavolske pobune, parodijskoga htijenja ili naknadnog retroopredjeljenja za "naivnu" umjetnost. Kuhar iz Ardennesa naprosto je vladao jedinstvenom mentalnom supstancijom (jer beton je mentalna supstancija koja poput koncepta omogućuje zapovijedanje pojavama i njihovo krojenje po volji). Njegov projekt nije bio daleko od onog graditelja u štuku iz barokne umjetnosti, niti veoma različit od projekcije na terenu urbane zajednice u velikim današnjim gradskim središtima. Krivotvorina još djeluje samo u odnosu na supstanciju i na formu, a još ne utječe na odnose i strukture, ali već na toj razini smjera nadzoru nad pacificiranim društvom, oblikovanim u kalupu sintetičke supstancije koja izmiče smrti: neuništivi artefakt koji jamči vječnost vlasti. Nije li čudo čovjeka upravo u tome da je, stvorivši plastiku, izumio nerazgradivi materijal i na taj način prekinuo ciklus koji je, gnjiljenjem i smrću, preobražavao iz jedne u druge sve supstancije svijeta? Supstancija izvan ciklusa, od koje čak i nakon vatre preostaje tek neuništivi ostatak - ima u tome nečeg neviđenog, simulakr u kome se sažima ambicija univerzalne semi-otike. To više nije ni u kakvoj vezi s "napretkom" tehnologije ili s racionalnim ciljem znanosti. Na djelu je projekt političke i duhovne prevlasti, fantazam zatvorene duhovne građe - poput baroknih anđela od gipsa čiji se udovi spajaju u iskrivljenu zrcalu.

Automat i robot

Cijeli jedan svijet razdvaja ta dva umjetna bića. Jedan je teatralna krivotvorina, mehanika i satni mehanizam čovjeka, tehnika je u njemu u cijelosti podređena analogiji i učinku simulakra. Dru-gime pak vlada načelo tehnike, stroj je prevagnuo, a sa strojem se uvodi jednadžba. Automat se čovjeku udvara i dobro mu je društvo, on sudjeluje u kazališnoj i društvenoj igri prije Revolucije. Robot, pak, kao što mu ime kazuje, radi: gotovo je s kazalištem,

73

Simulacija i zbilja

počinje doba ljudske mehanike. Automat je analogon čovjeku i ostaje mu sugovornikom (igra s njime šah!). Stroj je ekvivalent čovjeka i prisvaja si ga kao istoznačnika u jedinstvu radnog procesa. U tome je svekolika razlika između simulakra prvoga i drugoga stupnja.

Stoga se ne treba zavaravati s "figurativnom" sličnošću. Automat postavlja pitanje o prirodi, pita o tajni duše ili ne, o

problemu između privida i bića - on je poput Boga: Što se nalazi odispod? Sto je unutra? Sto je iza? Samo čovjekova patvorina može postaviti takva pitanja. Svekolika čovjekova metafizika kao protagonista prirodnog teatra stvaranja bila je utjelovljena u automatu prije no što je nestao zajedno s Revolucijom. A jedina je svrha automata da bude neprestance izložen pogledu živa čovjeka - s nakanom da bude prirodniji od njega čiji je on idealni lik. Dvostruko savršenstvo čovjeka, sve do savitljivosti njegovih pokreta, do funkcioniranja njegovih organa i inteligencije - gotovo da izazove čovjekovu tjeskobu kad shvati da nema nikakve razlike, da se, naime, oprostio s dušom na račun idealno naturaliziranog tijela. Svetogrđe. Ta je razlika tako i nadalje sačuvana, kao u slučaju onog tako savršenog automata da je mađioničar na pozornici podražavao njegov skokoviti pokret kako bi se bar, makar uloge i bile zamijenjene, onemogućilo brkanje. Tako pitanje automata ostaje otvoreno, što ga čini optimističkom mehaničkom napravom, čak i ako krivotvorina uvijek podrazumijeva i neku dijaboličnu konotaciju5.

5 Krivotvorina i reprodukcija uvijek podrazumijevaju neku tjeskobnost, uznemirujuću stranost: uznemirenost pred fotografijom, nalik na vračarski trik - i, općenitije, pred svekolikom tehničkom aparaturom, koja je uvijek i aparatura reprodukcije, a Benjamin ih uspoređuje s nemirom povezanim s pojavljivanjem slike u zrcalu. I u tome već ima vradžbine. Ali koliko je bude više ako se ta slika može odvojiti od zrcala i postati prenosiva, uskladištiva, ponovljiva do mile volje (vidi Praški student, gdje vrag odvaja od zrcala sliku studenta i potom ga nasmrt straši tom istom slikom). Svaka reprodukcija pretpostavlja na taj način neki opaki čin, od činjenice da se bude zaveden vlastitom slikom u vodi poput Narcisa, do proganjanja dvojnika i tko zna do čega sve ne vodi ubitačni obrat te goleme tehničke aparature što je danas čovjek luči kao svoju vlastitu sliku (narcisoidna fatamorgana tehnike, McLuhan) i kojamuje

74


Posve je drukčiji slučaj s robotom. Robot više ne postavlja pitanja prividima, njegova je jedina istina mehanička djelotvornost. Njega više ne zanima sličnosti s čovjekom, s kojim se, uostalom, više ne uspoređuje. Sićušna metafizička razlika koja je predstavljala tajnu i draž automata više ne postoji: robot ju je upio u svom imenu. Biće i privid stopili su se u samo jednu proizvodnu i radnu supstanciju. Simulakr prvoga reda nikad ne uklanja razliku: on pretpostavlja vazda osjetljivo sporenje između simulakra i stvarnoga (igra nadasve istančano prisutna u slikarstvu varke za oko, ali i cijela umjetnost živi od tog odmaka). Simulakr drugoga stupnja pak pojednostavnjuje problem upijanjem privida, ili ukidanjem stvarnosti, kako god htjeli: u svakom slučaju, on uspostavlja neku stvarnost bez slike, bez jeke, bez zrcala, bez privida. Takav je upravo rad, takav je upravo stroj, takav je upravo sustav svekolike industrijske proizvodnje utoliko što se radikalno suprotstavlja načelu kazališne iluzije. Nema više sličnosti ni razlikovanja, Boga ili čovjeka, na djelu je imanentna logika operaciona-lnog načela.

Počevši odatle, roboti i strojevi mogu bujati, to je čak njihova zakonitost - ono što automati nisu nikad učinili, budući da su bili sublimne i neobične mehaničke naprave. Čak i sam ljudski rod nije počeo bujati dok nije, s pojavom industrijske revolucije, stekao status stroja: oslobođen svake sličnosti, oslobođen čak svog dvojnika, razvija se on kao proizvodni sustav, čiji je tek minijaturni ekvivalent. Osveta simulakra koja pothranjuje mit o vješ-tičjem pripraviku ne događa se s automatom - naprotiv, ona je zakonitost drugoga stupnja. Odatle proizlazi stalna vladavina robota, stroja, mrtvog rada nad živim. Ta je prevlast nužna ciklusu proizvodnje i reprodukcije. S tim se obratom izlazi iz polja krivotvorine i ulazi u ono (re) produkcije. Napušta se prirodni zakon i

otad uzvraća, išaranu i iskrivljenu - beskonačna reprodukcija njega samog i njegove moći do granica svijeta. Reprodukcija je dijabolična u svojoj biti, ona zadire u nešto temeljno. Za nas se time ništa nije promijenilo: simulacija (koju ovdje opisujemo kao operaciju koda) još je mjesto divovskog poduhvata manipulacije, nadzora i smrti, jednako kao što je i predmetu simulakru (primitivni kipić ili slika ili fotografija) oduvijek bio cilj zahvat crne magije.

75

Simulacija i zbilja

njegove igre forme da bi se unišlo u polje vladavine tržišnog zakona vrijednosti i njegovih proračuna snaga.

Industrijski simulakr

S industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i predmeta. Znakovi bez tradicije klase, koji neće nikad upoznati uskraćivanja uslijed položaja - i koji stoga više neće trebati biti patvorine, budući da će namah postati proizvodi na divovskoj ljestvici. Pitanje njihove neobičnosti i podrijetla više se ne postavlja: njihovo je podrijetlo tehnika, a dobivaju smisao jedino u dimenziji industrijskog simulakra.

To jest serije. To jest samom mogućnošću da postoje dva ili bezbroj istih proizvoda. Odnos između njih više nije onaj originala i imitata, ni analogije, ni odraza, nego istovrsnosti, ravnodušnosti. U seriji predmeti postaju beskonačni simulakri jedni drugih, a s predmetima to postaju i ljudi koji ih proizvode. Jedino ukinuće izvorne referencije omogućuje poopćeni zakon ekvivalentnosti, to jest samu mogućnost proizvodnje.

Svaka analiza proizvodnje otpada budući da se u njoj više ne sagledava izvorni proces, ako ne i onaj koji je u izvorištu svih drugih, nego je, naprotiv, na djelu proces upijanja svakoga izvornog bića i njegovo uvođenje u niz istovrsnih bića. Dosad se proizvodnju i rad smatralo potencijalom, snagom, historijskim procesom, generičkom djelatnošću: energetsko-ekonomskim mitom svojstvenim modernome dobu. Valja se upitati ne upliće li se proizvodnja, u poretku znaka, kao posebna faza - nije li ona ustvari tek epizoda u rodoslovlju simulakra: upravo epizoda proizvođenja, zahvaljujući tehnici, bićima (predmetima/znakovima) potencijalno istovjetnima u beskonačnim serijama.

Nevjerojatne energije koje su na djelu u tehnici, industriji i ekonomiji, ne trebaju skrivati da se u osnovi želi jedino dosegnuti tu beskonačnu reproduktivnost koja je zasigurna prijetnja "prirodnom" poretku, ali u osnovi simulakr "drugoga reda" i prilično siromašno imaginarno rješenje ovladavanja svijetom. U odnosu

76


na razdoblje krivotvorine, dvojnika, zrcala, kazališta, igara s maskama i prividima, serijalno i tehničko razdoblje reprodukcije je, sve u svemu, razdoblje manjeg raspona (ono koje slijedi, razdoblje modela simulacije, razdoblje simulakra trećega stupnja, mnogo je značajnijih dimenzija).

U djelu Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije Walter Benjamin je prvi ukazao na bitne posljedice tog načela reprodukcije. On pokazuje da reprodukcija usisava proces proizvodnje, mijenja mu svrhe, mijenja status proizvoda i proizvođača. To dokazuje na polju umjetnosti, kinematografije i fotografije, jer se upravo na njima u 20. stoljeću otvaraju nova područja, bez tradicije "klasične" proizvodnosti, i koje odmah potpada pod znak reprodukcije - ali danas znamo da sva materijalna proizvodnja potpada pod tu sferu. Danas znamo da se na razini reprodukcije -mode, medija, reklame, mreža informacija i komunikacija - na razini onoga što je Marx nemarno nazvao lažnim troškovima kapitala (neizmjerljiva je ironija povijesti), naime, na polju simulakra i koda, učvoruje jedinica ukupnog procesa kapitala. Benjamin prvi (a potom McLuhan) nije shvatio tehniku kao "proizvodnu snagu" (na čemu završava marksistička analiza), nego kao medij, kao formu i princip posve nove generacije smisla. Već i sama činjenica da se neka obična stvar može naprosto ponoviti takva kakva jest, kao dvostruki primjerak, predstavlja revoluciju: dostaje prisjetiti se zaprepaštenja Crnaca kad su prvi put vidjeli dva primjerka iste knjige. Činjenica da su dva tehnička uratka ekvivalenti pod znakom nužnoga društvenog rada dugoročno je manje važna od serijske reprodukcije istog predmeta (koja je i ona pojedinaca kao radne snage). Tehnika kao medij prevladava ne samo nad "porukom" proizvoda (njegova uporabna vrijednost) nego i nad radnom snagom, koju Marx želi učiniti revolucionarnom porukom proizvodnje. Benjamin i McLuhan vidjeli su jasnije od Marxa: uvidjeli su da se stvarna poruka, istinski ultimatum na-hodi u samoj reprodukciji. A sama proizvodnja više nema smisla: njezina se društvena svrha gubi u serijalnosti. Simulakri su odnijeli pobjedu nad poviješću.

77

Simulacija i zbilja

Uostalom, taj je stupanj serijske reprodukcije (onaj industrijskog mehanizma, lančane proizvodnje, proširene reprodukcije itd.) privremen. Čim mrtvi rad prevagne nad živim, to znači od kraja prvobitne akumulacije, serijska proizvodnja ustupa mjesto stvaranju na osnovi modela. A pritom je na djelu odricanje od podrijetla i od svrhe, jer se svi oblici mijenjaju od trenutka kad se više ne reproduciraju mehanički, nego se začinju na osnovi njihove same reproduktivnosti, difrakcija od neke rađajuće jezgre nazvane modelom. Tu smo na polju trećega stupnja simulakra. Nema više krivotvorine originala, kao što je bio slučaj na prvome stupnju, ali niti serije, kao u drugome: postoje modeli iz kojih proizlaze svi oblici sukladno modulacijma razlika. Jedino privrženost modelu ima smisla, i ništa se više ne odvija sukladno svojoj svrsi, nego proizlazi iz modela, iz "označenog referencije" koja se nada-je poput neke prijašnje svrhe i jedine vjerojatnosti. Mi prebivamo u simulaciji u modernome značenju riječi, a industrijalizacija je samo njezin prvotni oblik. Napokon, nije temeljna serijska re-produktivnost, nego modulacija, ne kvantitativne istovjetnosti, nego zamjena pojmova - na djelu više nije tržišni zakon, nego strukturalni zakon vrijednosti. I ne samo da ne treba tražiti tajne koda u tehnologiji ili ekonomiji, nego genezu koda i simulakra valja tražiti upravo u obrnutom smislu od same mogućnosti industrijske proizvodnje. Svaki poredak sebi podređuje onaj prethodni. Jednako kao što je serijska proizvodnja obuhvatila poredak krivotvorine (primjerice, svekolika se umjetnost prometnula u "mehaničnost"), tako se i svekoliki poredak proizvodnje uruša-va u operacionalnu simulaciju.

Benjaminove i McLuhanove analize kreću se po tim među-granicama reprodukcije i simulacije. Do stupnja te nestaje referencijalnog razloga, a proizvodnja je zahvaćena vrtoglavicom. Utoliko one predstavljaju odlučni napredak u odnosu na analize Veblena i Gobliota; potonji su se, opisujući, primjerice, znakove načina, još pozivali na klasičnu konfiguraciju: znakovi predstavljaju neku razlikovnu građu, imaju svrhu i prestižnu uporabu, položaj i društveno razlikovanje. Oni podastiru strategiju napored-

78


nu onoj profita i robe u Marxa, u trenutku kad se više ne može govoriti o uporabnoj vrijednosti znaka ili radne snage, kad se naprosto još može govoriti o ekonomiji zbog toga što je još na djelu neka Razložnost znaka i Razložnost proizvodnje.

Metafizika koda

Leibniz, taj matematički duh, vidio je u tajnovitoj eleganciji binarnoga sustava, koji čine jedino nula i broj jedan, samu sliku stvaranja. Jedinstvo Vrhunskoga bića, koje djeluje preko binarnih operacija u ništavilu, dostatno je, vjerovao je on, da odatle proizađu sva bića.

(MacLuhan)

Veliki simulakri što ih je stvorio čovjek prelaze iz svijeta prirodnih zakona u svijet snaga i napetosti, a danas u svijet binarnih struktura i suprotnosti. Nakon metafizike bića i privida, nakon metafizike energije i određenosti slijedi metafizika neoodređenosti i koda. Kibernetički nadzor, rađanje prema modelima, diferencijalna modulacija, feed-back, pitanje/odgovor itd.: to je novo ope-racionalno uobličenje (industrijski su simulakri bili samo operativni). Digitalnost je njezino metafizičko načelo (Libizov Bog), a DNA je njegov prorok. "Geneza simulakra" ustvari danas zadobiva svoj dovršeni oblik u genetskome kodu. Na granici sve više prijetećeg ukinuća referencija i svrha, gubitka sličnosti i oznaka, nalazimo digitalni i programatski znak čija je "vrijednost" čisto taktička, na raskrižju s drugim znakovima (čestice informacije/ test) i čija je struktura ona mikromolekulamog koda zapovijedi i nadzora.

Na toj razini, pitanje znakova, njihova racionalnog cilja, njihova stvarnoga i imaginarnoga, njihova odbacivanja i njihova obrtanja, iluzije koju zacrtavaju, ono o čemu oni šute ili njihovo

79

Simulacija i zbilja

naporedno značenje - sve je to izbrisano. Već smo vidjeli kako se znakovi prvoga reda, složeni znakovi i bremeniti iluzijom, mijenjaju, zahvaljujući stroju, u sirove, bez sjaja, industrijske, ponovljive znakove bez jeke, operativne i efikasne. Koliko se još radikalnija promjena zbiva sa znakovima koda, nečitkima, bez mogućeg tumačenja, ukopanim poput programatskih matrica u godinama prosvjetiteljstva u osnovu "biološkog" tijela - crnim kutijama iz kojih sazrijevaju sve zapovijesti, svi odgovori. Gotovo je s kazalištem predstavljanja, s prostorom znakova, s njihovim sukobljavanjem, s njihovom tišinom: jedino crna kutija koda, molekula što isijava znakove koji nas ozračuju, prožeti pitanjima/odgovorima poput upozoravajućih zračenja, neprestance testirani vlastitim programom koji nam je upisan u ćelijama. Zatvorske ćelije, elektronske ćelije, stranačke ćelije, mikrobiološke ćelije: organska će sinteza prema danostima koda uvijek pretpostavljati traganje za najmanjom nedjeljivom česticom. Ali i sam je kod tek genetska, rađajuća ćelija, u kojoj milijarde ispreplitanja postavljaju sva moguća pitanja i rješenja, na osnovi kojih se (tko?) vrši odabir. Ta pitanja (informatički ili upozoravajući impulsi) nemaju nikakve svrhe izuzev odgovora, genetski su nepromjenjiva ili iskrivljena beznačajnim i sporednim razlikama. Prostor je čak još linearniji ili jednodimenzionalniji: celularni prostor beskonačnog stvaranja istih znakova koji su poput tikova zatvorenika poma-hnitalog od samoće i ponavljanja. Takav je genetski kod: zaustavljena, nepomična ploča čije smo mi, nadalje, tek ćelije iščitavanja. Svekoliko ozračje znaka, i samo značenje odlučno je poništeno: sve je pretvoreno u upis i dekodiranje.

Takav je simulakr trećega reda, naš simulakr, takav je "mistički element binarnog sustava, ništice i broja jedan", iz kojega proizlaze sva bića, takav je položaj znaka koji je i kraj značenja: DNA ili operacionalna simulacija.

Sve je to savršeno sažeo Sebeok ("Genetika i semiotika", u Versusu):

"Bezbrojna promatranja potvrđuju pretpostavku da unutarnji organski svijet proizlazi u ravnoj crti iz prvobitnih oblika života.

80


Najznačajnija je činjenica sveprisustvo molekule DNA. Genetska građa svih organizama poznatih na zemlji u velikom je dijelu sačinjena od DNA i RNA koje u svojoj strukturi sadrže informaciju, koja se prenosi reprodukcijom iz jednog naraštaja na drugi i koja je, osim toga, obdarena sposobnošću samoreprodukcije i oponašanja. Riječju, genetski je kod univerzalan, ili gotovo tako. Njegovo je otkriće bilo beskrajno značajni događaj u mjeri u kojoj je pokazalo da su "dva jezika velikih polimera, jezik nukleinske kiseline i proteina, tijesno povezani" (Crick, 1966., Clarck/Nar-cker, 1968.). Sovjetski matematičar Ljapunov pokazao je 1963. da svi živi sustavi precizno prenose preko strogo zacrtanih kanala malu količinu energije ili materije koja sadrži veliku količinu informacija i odgovorna je za kasniji nadzor goleme količine energije i materije. S tog se stajališta brojne pojave, kako biološke, tako i kulturalne (skladištenje, feed-back, kanaliziranje poruka i drugo), mogu shvatiti kao vidovi obrade podataka. Napokon, informacija se velikim dijelom nadaje poput ponavljanja informacije ili pak kao druga vrsta podatka, neka vrsta nadzora koji izgleda da je univerzalna osobina života na zemlji, neovisno o obliku i građi.

"Prije pet godina, upozorio sam na preplitanje genetike i lingvistike - neovisnih disciplina ali naporednih na širem polju znanosti o komunikaciji (čiji je sastavni dio i zoosemiotika). Terminologija genetike puna je izraza preuzetih iz lingvistike i teorije komunikacija (Jacobson, 1968.), što je također istaknulo osnovne sličnosti ili značajne razlike u strukturi i funkcioniranju genetskih i verbalnih kodova... Danas je jasno da se genetski kod mora smatrati najtemeljnijim od svih semiotičkih mreža, pa je, prema tome, prototip svih drugih sustava označavanja kojima se služe životinje uključivši i čovjeka. S tog stajališta, molekule, koje su kvantni sustavi i stabilni su prijenosnici fizičkih podataka, zoosemiotičkih i kulturalnih sustava, uključivši tu i jezik, predstavljaju trajni lanac stupnjeva, sa sve složenijim energetskim razinama u sklopu jedinstvenog svjetskog razvoja. Stoga je moguće opisati bilo jezik ili živuće sustave s jedinstvenog kibemetičkog

81

Simulacija i zbilja

stajališta. Za sada, riječ je tek o korisnoj analogiji ili predviđanju... Uzajamno približavanje genetike, životinjske komunikacije i lingvistike može dovesti do potpune spoznaje dinamike značenja (semiosis), a ta se spoznaja naposljetku može razotkriti kao ništa drugo doli definicija života."

Na taj se način ocrtava današnji strateški model koji svugdje postaje prijenosnikom velikoga ideološkog modela kakav je svojedobno bila politička ekonomija.

Ponovno ćemo se s njim susresti, pod strogim znakom "znanosti", u djelu Jacquesa Monoda Slučaj i nužnost. Gotovo je s dijalektičkim razvojem, životom upravlja isprekidana neodređenost genetskoga koda - svršnost je pritom unaprijed upisana u kod. Kao što vidimo, ništa se nije promijenilo - naprosto je poredak svrha ustupio mjesto igri molekula, a poredak označenika igri infinitezimalnih označitelja, svedenih na njihovu nasumičnu komutaciju. Sve su transcendirajuće svrhe svedene na jednu komandnu ploču. Pa ipak, uvijek se poseže za prirodom, za upisom u neku "biološku" prirodu: ustvari, uvijek se zamišljalo neku takvu prirodu, metafizički žrtvenik ne više porijekla i supstancija nego ovaj put koda - kod mora imati "objektivni" oslonac. Sto tome može bolje poslužiti od genetske molekule? Monod je strogi teolog te molekularne transcendency e, dok je Edgar Morin njezin gorljivi zagovornik. Ali u obojice se fantazam koda, koji odgovara stvarnosti moći, brka s idealizmom molekule.

Iznova se susrećemo s mahnitom iluzijom ponovnog objedinjenja svijeta pod samo jednim načelom - onim jedinstvene supstancije kod jezuita iz Protureformacije, onim genetskoga koda kod tehnokrata biologijske znanosti (ali i lingvističke) s pretečom Leibnizom i njegovim binarnim božanstvom. Jer program koji se ovdje ima na umu nema ničeg genetičkoga, riječ je o društvenom i povijesnom programu. U biokemiji se pretjerano uveličava ideal društvenog poretka kojim upravlja neka vrsta genetskoga koda, makromolekularnog računa, PPBS (Planning Programming, Budgeting System, koji ozračuje društveno tijelo svojim operaciona-

82


lnim strujanjima. Tehnokibernetika ovdje nalazi svoju "filozofiju prirode", kao što kaže Monod. Očaranost biologijom i biokemijom oduvijek je, od početaka znanosti, bila prisutna. Ona je u organicizmu Spencerova tipa (biosociologizmu) došla do izražaja bila na djelu struktura na razini drugoga i trećega reda (Jaco-bova klasifikacija u Logici živoga), dok danas, s modernom biokemijom, djeluje na razini struktura četvrtoga reda.

Kodirane sličnosti i različnosti: to je prava slika kibernetizi-rane društvene razmjene. Sada još samo valja dodati "stereospeci-fični kompleks" da bi se komunikacija iznova uspostavila među ćelijama, što će Morin preobraziti u molekularni Eros.

Praktično i povijesno, to znači zamjenu društvenog nadzora svrhom (više ili manje dijalekičkom providnošću koja bdije nad ispunjenjem te svrhe), društveni nadzor preko predviđanja, simu-lacije, programacijske anticipacije, neodređene mutacije, ali kojim upravlja kod. Umjesto procesa, koji se dovršava sukladno svome idealnom razvoju, suočeni smo s rađanjem putem modela. Umjesto proročanstva, preostaje nam pravo na "upis". Između toga dvoga nema radikalne razlike. Jedino se mijenjaju i, valja to reći, fantastično usavršavaju obrasci nadzora. Od proizvođačkoga kapitalističkog društva do kibernetičkoga neokapitalističkog poretka, koji ovaj put teži apsolutnom nadzoru: u tome se sastoji preobrazba kojoj oružje pruža biologijska teoretizacija koda. U toj mutaciji nema ničeg "neodređenog": ona je dostignuće cijele jedne povijesti u kojoj slijedno Bog, Čovjek, Napredak, pa i sama Povijest umiru u ime koda, u kojoj transcendency a umire u ime ima-nentnosti, koja pak odgovara mnogo naprednijoj fazi u vrtoglavoj manipulaciji društvenim odnosom.

* * *

U svojoj beskonačnoj reprodukciji, sustav dokida mit o svome porijeklu i o svim referencijalnim vrijednostima koje je sam izlučio tijekom svog procesa. Dokinuvši mit o svom porijeklu, on ukida i svoje unutarnje proturječnosti (više nema stvarnoga ni referentnoga kojemu bi se suprotstavio) - te na taj način on dovršava i

83

Simulacija i zbilja

mit o svojoj svrsi: samu revoluciju. Zajedno s revolucijom uobličila se i pobjeda ljudske i generičke referencijalnosti, izvorni čovjekov potencijal. Ali što ako kapital izbriše s karte i samog čovjeka kao generičko biće (u ime genetičkog čovjeka)? Zlatno doba revolucije bilo je doba kapitala, u kojemu su još kolali mitovi o porijeklu i o kraju. Jednom kad su mitovi dospjeli u slijepu ulicu (a jedina opasnost kojoj je povijesno bio izložen kapital dolazila mu je od tog mitskog zahtjeva za racionalnošću koji gaje prožimao od početka) u činjeničnoj operacionalnosti, operacionalnosti bez diskursa, jednom kad je kapital postao vlastiti mit, ili radije neodređeni, nasumični stroj, nešto poput genetičkoga društvenog koda, on više ne ostavlja nikakav izgled odlučnome obratu. U tome je njegova istinska silovitost. Preostaje saznati nije li i ta sama operacionalnost mit, nije li i sam DNA mit.

Jednom za svagda postavlja se zapravo pitanje položaja znanosti kao diskursa. Dobra prigoda da ga postavimo ovdje, kad se diskurs apsolutizira s toliko otvorenosti. "Platon, Heraklit, Hegel, Marx: ta ideološka zdanja, predstavljena kao a priori, bila su ustvari konstrukcije a posteriori, namijenjene opravdanju unaprijed smišljene etičko-političke teorije... Jedini a priori za znanost jest postulat objektivnosti koji joj brani da se upusti u tu raspravu" (Monod). Ali, i sam je taj postulat posljedica nikad nevine odluke za objektivacijom svijeta i "stvarnoga". Ustvari, on je postulat koherentnosti stanovitog diskursa i svekolika znanost zacijelo nije drugo doli prostor tog diskursa koji se nikad ne pokazuje kao takav i čiji "objektivni" simulakr prekriva politički i strateški govor. Nešto dalje, uostalom, Monod dobro objašnjava njegovu proizvoljnost: "Možemo se pitati nisu li sve nepromjenjivosti, očuvanosti i simetrije koje čine potku znanstvenog govora fikcije koje odmjenjuju stvarnost kako bi joj podarile neku operacional-nu sliku... Logika koja se temelji na načelu čisto apstraktnog, možda konvencionalnog identiteta. Konvencija čiji se, unatoč svemu, ljudski razlog čini nesposobnim da se ostvari." Teško da se može jasnije iskazati kako znanost odlučuje sama o sebi kao tvorničkoj formuli, kao uzornom diskursu, kao vjeri u konvenci-

84


onalni poredak (ne bilo koji, uostalom, nego onaj potpune redun-dancije). Ali Monod brzo prelazi preko te opasne pretpostavke načela "konvencionalnog" identiteta. Bolje je znanost utemeljiti na sigurnome tlu, na nekoj "objektivnoj" realnosti. Fizika je tu da bi svjedočila o tome kako identitet nije samo postulat - on je u stvarima, budući da postoji "apsolutna identičnost dvaju atoma u istome kvantnom stanju". Što onda? Konvencija ili objektivna stvarnost? Istina je da se znanost organizira, kao i bilo koji diskurs, na konvencionalnoj logici, ali za svoje opravdanje traži, kao i svaki ideološki diskurs, neku stvarnu, "objektivnu" referenciju, u stvarnom procesu. Ako je načelo identiteta negdje "istinito", makar to bilo i na infinitezimalnoj razini dvaju atoma, tada je "istinito" i svekoliko zdanje znanosti koja se njime nadahnjuje. Pretpostavka genetskoga koda, DNA, također je istinita i nepremostiva. Tako stvari stoje s metafizikom. Znanost izvještava o stvarima koje su prije zacrtane i formalizirane kao njoj podređene - "objektivnost" je jedino to, a etika koja sankcionira tu objektivnu spoznaju uvijek je samo sustav obrane i neznanja koji želi zadržati taj zatvoreni krug6.

"Dolje sa svim pretpostavkama koje su omogućile vjerovanje u istiniti svijet", govorio je Nietzsche.

Taktilno i digitalno

Prema modelu genetskoga koda, to upravljanje ne ograničava se samo na laboratorijske rezultate ili na zanesena viđenja teoretičara. Ti su modeli proželi i najobičnije oblike života. Digitalnost je među nama. Ona opsjeda sve poruke, sve znakove našega društva, a najkonkretniji oblik u kojemu je možemo prepoznati jest test, pitanje/odgovor, poticaj/reakcija. Svi su sadržaji neutralizi-6 Uostalom, u Monodovoj se knjizi nalazi jedno bjelodano proturječje koje odražava

dvosmislenost svake današnje znanosti: njezin diskurs smjera kodu, to jest simu-lakrima trećega reda, ali on to još čini sukladno "znanstvenoj" shemi drugoga reda-objektivizam, "znanstvena" etika spoznaje, načelo istine i transcendencije znanosti itd. Sve stvari nepomirljive s modelima neodređenosti trećega stupnja.

85

Simulacija i zbilja

rani trajnom procedurom upravljanih pitanja, zabrana i ultimatuma koje valja dekodirati, koji ovaj put više ne proizlaze iz osnove genetičkoga koda, nego posjeduju jednako taktičku neodređenost - budući da je ciklus smisla beskrajno skraćen i sveden na pitanje/odgovor, na jedinicu informacije - bit, ili na beskonačno malu količinu energije/informacije koja se vraća na svoju početnu točku, budući da taj ciklus opisuje jedino trajnu reaktualizaci-ju istih modela. Ekvivalent posvemašnje neutralizacije označenih od strane koda, na djelu je trenutnost zabrane načina ili svake reklamne ili medijske poruke. To se događa posvuda gdje ponuda guta potražnju, gdje pitanje proždire odgovor, ili ga usisava i izbacuje u iščitljivu obliku, ili ga izmišlja ili anticipira u predvidljivu obliku. Posvuda isti "scenarij", scenarij "pokušaja i pogrešaka" (pokusnih kunića u laboratorijskim opitima), scenarij lepeze izbora koji se posvuda nude ("testirajte svoju osobnost") -posvuda test, kao temeljni društveni oblik nadzora, na osnovi beskonačne djeljivosti postupaka i odgovora.

Mi živimo na način referenduma, upravo zato što više nema referencijalnog. Svaki znak, svaka poruka (a to se odnosi na predmete "funkcionalne" uporabe, kao i na neka obilježja načina ili na bilo koju televizijsku obavijest, ispitivanje ili izborničko savjetovanje) predočuje nam se kao pitanje/odgovor. Svekoliki komunikacijski sustav prožet je složenom sintaktičkom strukturom jezika s binarnim i označiteljskim sustavom pitanje/odgovor -neprestanim testom. Međutim, testovi i referendumi su, kao što znamo, savršeni oblici simulacije: odgovor je sadržan u pitanju, on je unaprijed određen. Stoga je referendum uvijek neka vrsta ultimatuma: jednostranost pitanja koje zbog toga više i nije pitanje, nego neposredno nametanje značenja u kojemu se ciklus iznenadno zatvara. Svaka je poruka zabrana, poput one koja se izlučuje iz istraživačkih statistika. Simulakr razdaljine (ako ne i proturječnosti) između dva pola, kao učinak stvarnosti u samoj nutrini znaka, tek je taktička halucinacija.

* * *

86


Benjamin konkretno raščlanjuje, na razini tehničkog aparata, to djelovanje testa: "Performanca filmskoga glumca prenosi se publici preko cijele tehničke aparature. To ima dvije posljedice. Ta aparatura nije obvezna u cijelosti poštovati izvedbu. Pod upravljanjem kamermana, te naprave tijekom cijeloga filma zauzimaju položaje u odnosu na izvedbu. To slijedno zauzimanje položaja čini građu od koje će montažer načiniti konačnu montažu... Na taj način performanca glumca podređena je nizu optičkih testova... Druga posljedica: publika (budući da više nije u neposrednu dodiru s glumcem) dospijeva tako u položaj stručnjaka: ona se poistovjećuje s glumcem samo u mjeri u kojoj se on poistovjećuje s tehničkom aparaturom. Prema tome, ona počinje jednako postupati kao i taj aparat: ona testira."

"Bilješka: Sirenje polja mogućeg testiranja koje vrši tehnička aparatura nad filmskim glumcem odgovara nevjerojatnoj širini polja testiranja provedenog nad pojedincem od strane ekonomskog konteksta. Tako postaju sve važnija ispitivanja profesionalne orijentacije. Ona se sastoje od stanovitog broja ulomaka izbačenih iz izvedbe pojedinca. Filmska pokusna snimanja, ispiti profesionalne orijentacije odvijaju se pred areopagom eksperata. Voditelj snimanja u posve je istom položaju kao i nadzornik testova pri ispitivanju (Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije).

"Umjetničko djelo kod dadaista postaje projektil. Ono počinje nasrtati na gledatelja, dobiva taktilno svojstvo. Činitelj diverzije filma također je ponajprije taktilan, jer se zasniva ustvari na pokret-nosti mjesta i vidnih kutova koji će djelovati na gledatelja."

Kontemplacija nije moguća, slike fragmentiraju percepciju u slijedne sekvencije, u stimulanse na koje je, nadalje, jedini odgovor trenutni, jedno da ili ne - reakcija maksimalno skraćena. Film više ne dopušta da se o njemu pitate, on vam neposredno postavlja pitanje. U tom smislu moderni mediji traže, prema McLuhanu, veće neposredno sudjelovanje7, neprestani odgovor, posvemaš-7 "To je slaba 'definicija' televizije koja osuđuje svog gledatelja da iznova raspolaže s

nekoliko točaka zadržanih u prostoru apstraktnog djela. On u isti mah sudjeluje u

87

Simulacija i zbilja

nju savitljivost (Benjamin uspoređuje djelovanje kamermana s onim kirurga: taktilnost i manipulacija). Uloga poruke više nije informacija, nego test i ispitivanje, i napokon kontrola ("kontra-rola" u smislu da su svi vaši odgovori već upisani u "roli", na unaprijed smišljenu registru koda). Montaža i kodiranje iziskuju ustvari da primatelj skine i iščita poruku sukladno istom procesu. Svako čitanje poruke na taj je način trajno propitivanje koda.

Svaka slika, svaka medijska poruka, ali također i svaki funkcionalni predmet iz okruženja jedan je test - to jest, u svoj strogosti pojma, on oslobađa mehanizme odgovora suglasno stereotipima ili analitičkim modelima. Danas, predmet više nije "funkcionalan" u tradicionalnom značenju riječi, on vam ne služi, on vas testira. On više nema ničeg zajedničkog s ranijim predmetom, kao što ni posredovana poruka nema veze sa "stvarnošću" činjenica. Oboje, predmeti i informacije, već proizlaze iz nekog odabira, montaže, nečeg snimljenog, oni su već testirali "stvarnost" i postavljali su joj jedino pitanja koja su im "odgovarala", analizirali su stvarnost u jednostavnim elementima koje su iznova usustavili u scenarije upravljanih suprotnosti, upravo kao što fotograf nameće svom sadržaju kontraste, svjetlosti, kutove (svaki će vam fotograf to reći: Sve se može napraviti, dostaje uhvatiti original pod dobrim kutem, u trenutku ili pregibu koji će ga učiniti neposrednim odgovorom na trenutni test aparata i njegova koda) - jednako kao što test ili referendum svode bilo koji sukob ili problem na igru pitanje/odgovor - a na taj način testirana stvarnost zauzvrat vas testira sukladno istoj rešetci, i vi je dekodirate prema istome kodu, upisanom u nju u svakoj poruci, u svakom predmetu, poput minijaturnog genetskog koda.

Činjenica da se sve danas predočuje sukladno nekoj lepezi ili nizu, i sama vas već testira, budući da vam nameće odabir. To

stvaranju stvarnosti koja će mu se predstaviti samo u točkastu obliku: telegledatelj je u položaju pojedinca kojemu se predlaže da projicira vlastite fantazme na mrljama od tinte za koje se ne pretpostavlja da nešto predstavljaju". Televizija nalikuje na neprestani Rorschachov test. I još: "Televizijska nas slika u svakom trenutku prisiljava da upotpunjujemo bjeline potke grčevitim, duboko kinetičkim i taktilnim sudjelovanjem osjetila."

88


približava naše globalno korištenje okolnim svijetom preko išči-tavanja i selektivnog dešifriranja - mi u manjoj mjeri živimo kao korisnici nego kao čitači i selektori, ćelije čitanja. Ali, pažnja, u isti mah i vas mediji neprestano selekcioniraju i testiraju. Kao što se na kraju ispitivanja izabire uzorak, tako i svi mediji uokviruju i izdvajaju snopove poruka, koje su ustvari snopovi izabranih pitanja, uzorci primatelja. Kružnim zahvatom pokusnog podešavanja, neprestanog uplitanja, poput onog živčanih valova, taktilnih i retraktilnih, koji istražuju neki predmet na osnovi kratkih perceptivnih sekvencija, sve dok ga ne uspiju lokalizirai i nadzirati - to što na taj način lokaliziraju i strukturiraju nisu stvarne i neovisne skupine, nego uzorci, naime, društveno i duhovno oblikovani žarom baterije poruka. "Javno mnijenje" je zacijelo najljepši od tih uzoraka - nije to neka nerealna politička građa, nego hiperrealna, fantastična hiperrealnost koja živi jedino od montaže i manipulacije testovima.

Prodor binarnog obrasca pitanje/odgovor nesagledivih je posljedica: on dezartikulira svaki diskurs, odvodi u slijepu ulicu sve što je nekoć, u zlatnome dobu nadalje nadiđenom, bilo i dijalektika označitelja i označenog, predstavljatelja i predstavljenog. Gotovo je s predmetima čije bi označeno bilo funkcija, gotovo je s mišljenjem čiji bi glasovi išli "reprezentativnim" predstavljatelji-ma, gotovo je sa stvarnim pitanjem na koje odgovara odgovor (nadasve je gotovo s pitanjima na koja nema odgovora). Cijeli je taj proces dezartikuliran: proces proturječan istinitom i lažnom, stvarnom i imaginarnom urušio se u hiperrealnoj logici montaže. U svojoj knjizi Kvocijent inteligencije, Michel Tort to veoma dobro raščlanjuje: "Odgovor na pitanje neće određivati pitanje kao takvo, u obliku u kojemu je ono bilo postavljeno, nego će ga odrediti značenje što će ga pitanju dodijeliti onaj kome je postavljeno, jednako tako će ideja koju si stvara subjekt kojemu je pitanje upućeno odlučiti o najprimjerenijoj taktici koju valja preuzeti da bi se na nj odgovorilo u skladu s onime što on misli da se očekuje u vezi s postavljenim pitanjem." I dalje: "Artefakt je posve druga stvar negoli nadzirana preobrazba predmeta u svrhu spozna-

89

Simulacija i zbilja

je: na djelu je divlja intervencija u stvarnost na kraju koje nije moguće razlikovati ono što u stvarnosti proizlazi iz objektivnog spoznavanja od onoga što je posljedica tehničke intervencije (medija). QI je artefakt." Više nema ni istinitog ni lažnog, jer više nema ni uočljivog odmaka između pitanja i odgovora. U svjetlosti testova, inteligencija, kao i mišljenje, i, općenitije, svaki proces značenja svodi se na "sposobnost proizvođenja reakcija koje se suptrotstavljaju sve većem nizu odgovarajućih poticaja."

Cijela ova analiza neposredno upućuje ma McLuhanovu formulaciju: Medium is message. Ustvari upravo medij, sam način montaže, izdvajanja, interpelacije, solicitacije, sažimanja od strane medija upravlja procesom značenja. I zato razumijemo zašto je McLuhan shvaćao razdoblje velikih elektronskih medija kao taktilno razdoblje. Ustvari, u tom smo procesu bliži taktilnome nego vizualnom svijetu, u kojemu je razlikovanje veće, razmišljanje uvijek moguće. U trenutku u kojemu dodir gubi za nas svaku osjetnu, osjetilnu vrijednost ("dodir je međudjelovanje čula prije negoli puki spoj kože i nekog predmeta"), moguće je da on iznova postane shemom svijeta komunikacije - ali kao polje taktilne i taktičke simulacije, gdje poruka postaje "masaža", tentaku-larna solicitacija, test. Posvuda vas testiraju, opipavaju vas, metoda je "taktička", polje komunikacije je "taktilno". Da i ne govorimo o ideologiji "dodira", koja u svim tim oblicima teži nadomjestiti ideju o društvenom odnosu. Oko testa kruži cijela strateška konfiguracija (ćelija pitanje/odgovor) kao oko nekog molekularnog koda upravljanja.

* * *

Cijelo polje politike gubi svoju posebnost kada ulazi u igru medija i ispitivanja, to jest u polje zatvorenog kruga pitanje/odgovor. Polje izbora u svakom je slučaju prva velika institucija u kojoj se društvena razmjena svodi na dobivanje odgovora. Zahvaljujući tome označujućem pojednostavljenju ono se prvo univerzalizira: opće pravo glasa prvi je masovni medij. Tijekom 19. i 20. stoljeća, politička praksa i ekonomska praksa sve će se više povezivati

90


u isti tip diskursa. Propaganda i reklama spojit će se u istoj mar-ketizaciji i merkantilizaciji predmeta ili ideja-vodilja. Ta konver-gentnost jezika između ekonomije i politike jest uostalom ono što obilježuje društvo poput našega, u kojemu je "politička ekonomija" u cijelosti ozbiljena. To je također samim time i njegov kraj budući da se dva polja međusobno poništavaju u posve drukčijoj stvarnosti, hiperrealnosti, koja je hiperrealnost medija. I tu su iznova, preko pridodavanja svakom pojmu veće snage, na djelu simu-lakri trećega reda.

"Činjenica da mnogi žale zbog 'korumpiranja' politike preko medija, jadikujući što su gumbi na TV-u i predviđanja PMU-a (ispitivanje glasova) radosno zamijenili oblikovanje mišljenja, samo svjedoči da ništa u politici nisu razumjeli" {Le Monde).

Taj stupanj političkog hiperrealizma obilježuje nužno povezivanje dvostranačkog sustava i ulaska u igru ispitivanja, kao zrcala te alternativne istovjetnosti političke igre.

Ispitivanja se smještavaju iznad svekolikog društvenog proizvođenja mišljenja. Ona se nadalje odnose jedino na simulakre javnog mnijenja. Zrcalo mnijenja svojim je poretkom analogno poretku nacionalnog bruto proizvoda: imaginarno zrcalo proizvodnih snaga, bez obzira na njihovu svrhovitost ili društvenu ne-svrhovitost - bitna je činjenica da se "to" reproducira - jednako je i za javno mnijenje ključno da se ono neprestano podvostručuje u vlastitoj slici: u tome je tajna masovnog predstavljanja. Više nitko ne treba proizvoditi mnijenje, mi svi trebamo reproducirati javno mnijenje, u smislu da se sva mnijenja ukinu u tom općem ekvivalentu, i iz njega ponovno djeluju (reproducirajući ga, što god on bio, na razini pojedinačnog izbora). Za mnijenja kao i za materijalna dobra, proizvodnja je mrtva, živjela reprodukcija!

McLuhanov iskaz dobiva svoje najdublje značenje upravo u vezi s tim predmetom8. Javno mnijenje, par excellence, u isti je mah medij i poruka. A ispitivanja koja ga obavještavaju nepresta-

8 "Medium iz message", glasi osnovno geslo političke ekonomije znaka kad ona dosegne simulaciju trećega stupnja-jer je razlikovanje medija od poruke još svojstveno značenju drugoga stupnja.

91

Simulacija i zbilja

no su nametanje medija kao poruke. Utoliko oni pripadaju istom redu stvari kao i TV i elektronski mediji, koji su, kao što smo vidjeli, također neprestana igra pitanja/odgovora, oruđe trajnog ispitivanja.

Ispitivanja manipuliraju s neodlučnim. Utječu li ona na glasovanje? Jesu li ona istinita ili lažna? Pružaju li ona točnu snimku stvarnosti, ili naprosto iskazuju sklonosti, ili su pak odraz one stvarnosti u hiperprostoru simulacije čija nam čak ni krivulja nije poznata? Istina ili laž? Neodlučno. Najveća sofisticiranost njihove raščlambe uvijek ostavlja prostor reverzibilnosti pretpostavki. Statistika je samo kazuistika. To neodlučno svojstveno je svim procesima simulacije. Unutarnja logika tih procedura (statistike, vjerojatnosti, operacionalne kibernetike) zasigurno je stroga i "znanstvena", ali negdje ona ipak gubi tlo pod nogama, na djelu je bajkovita fikcija čiji je pokazatelj odražavanja u nekoj stvarnost (istinitoj ili lažnoj) nikakav. U tome leži i snaga tih modela, ali to je u isti mah i ono što im kao jedinu istinu prepušta istinu testova koji su paranoična projekcija neke klase ili skupine koja sanja o čudesnoj podudarnosti stvarnosti s njezinim modelima i, prema tome, o apsolutnoj manipulaciji.

To što je istinito za statistički scenarj jednako je istinito za dio kojim upravlja polje politike: izmjena prisutnih snaga, naizmjenična većina/manjina itd. Na toj granici čistog predstavljanja, "to" više ne predstavlja ništa. Politika umire uslijed odveć dobro upravljane igre svojih različitih suprotnosti. Polje politke (i, općenitije, polje moći) ispražnjuje se. Na djelu je na neki način naplata za ispunjenu želju političke klase: želju za savršenom manipulacijom društvenim predstavljanjem. Ispotiha i polako, taj je stroj potrošio cijelu društvenu supstanciju u samom trenutku njezine savršene reprodukcije.

Jednako je tako s ispitivanjima: jedini koji u njih vjeruju naposljetku su pripadnici političke klase, kao što su voditelji marketinga i reklamnih ureda jedini koji uistinu vjeruju reklami i ispitivanjima tržišta. Tome nije tako zbog neke posebne gluposti (koja nije isključena), nego zato što su ispitivanja istovjetna sadašnjem

92


djelovanju politike. Ona tako zadobivaju "stvarnu" taktičku vrijednost, djeluju kao činitelj upravljanja političke klase, sukladno vlastitim pravilima igre. Stoga ima razloga da im vjeruje, pa to i čini. A što joj drugo zapravo preostaje? Preko ispitivanja i medija ljudi zapravo sudjeluju u burlesknom uprizorenju političkog polja, koje je hiperreprezentativno za ama baš ništa. Postoji neka vrsta ushićene radosti svojstvene spektakularnoj ništavnosti, a posljednji je njegov oblik onaj statističke kontemplacije. Nju pak, kao što znamo, uvijek prati duboko razočaranje - neka vrsta razočaranja koju izazivaju ispitivanja usisavajući svekoliku javnu riječ, prekidajući svaki izražajni proces. Očaranost koju oni izazivaju odgovara neutralizaciji prazninom, vrtoglavicom koju ispitivanja izazivaju anticipacijom slike svekolike moguće stvarnosti.

Problem ispitivanja stoga nije uopće njihov objektivni utjecaj. Kao što je slučaj s propagandom, s reklamom, i njega, kao što znamo, uvelike poništavaju otpori ili pojedinačne ili kolektivne inercije. Njihov je problem onaj operacionalne simulacije koju uspostavljaju na cijelom prostoru društvene prakse, onaj leuke-mizacije svekolike društvene supstancije: mediji uzrokuju pretjerano stvaranje bijelih tjelešaca u krvi na račun crvenih.

* * *

Krug pitanja/odgovori nalazi svoje produžetke na svim poljima. Postupno uočavamo da cijelo polje anketa, ispitivanja, statistika valja iznova propitati zbog krajnje sumnjivosti njihove metode. Ali, ista sumnja leži i na etnologiji: ako ne prihvatimo da su urođenici savršeno prirodna bića koja su nesposobna za simu-laciju, problem koji se u vezi s njima javlja isti je: nemogućnost dobijanja na neko upravljano pitanje drugog doli simuliranog odgovora (dakle drukčijeg od onog koji ponavlja pitanje). Nije čak sigurno da bi se u sklopu egzaktnih znanosti moglo ispitati biljke, životinje i nepokretnu materiju s izglednošću da se dobije "objektivni" odgovor. Koliko je do odgovora ispitanika ispitivate-ljima, urođenika etnolozima, analiziranog analizatorima, možemo

93

Simulacija i zbilja

biti sigurni da je cirkularnost tamo posvemašnja: ispitanici se uvijek pokazuju takvima kakvima ih pitanje zamišlja i što od njih očekuje. Čak i psihoanalitički transfer i protu-transfer danas blijede u odnosu na taj stimulirani, simulirani, anticipirani odgovor koji nije drugo doli modalitet selffulfilling prophecy (samoispunjava-jućeg proročanstva)9. Tako dolazimo do čudnog paradoksa: riječ 9 Sveukupno današnje "psihološko" stanje obilježuje taj kratki spoj.

Ne nadaje li se osamostaljenje djece i mladih ljudi, nakon prvoga razdoblja pobune i jednom kad je uspostavljeno načelo prava na neovisnost kao stvarno oslobođenje roditelja? A mladi (studenti, srednjoškolci, adolescenti), čini se, tek ga ovlaš dotiču u svome sve grčevitijem traženju (iako uvijek nepomirljivu) prisustva i riječi roditelja ili odgojitelja. Napokon sami, slobodni i odgovorni, iznenadno im se čini da su se "drugi" možda u tom pothvatu domogli prave slobode. Tako ne dolazi u obzir da ih ostave na miru: progonit će ih, ne afektivnim potraživanjem ili neposredno - materijalnim, nego ponovno propitanim i ispravljenim zahtjevom implicitne edipovske spoznaje. Hiperovisnost (mnogo veća od one druge), iskrivljena ironijom i odbijanjem, parodija izvornih libidinalnih mehanizama. Zahtjev bez sadržaja, bez referenta, neutemeljen, ali time samo još žarči - golo pitanje bez mogućeg odgovora. Budući da je činom oslobođenja ukinut sadržaj znanja (obrazovanje) ili osjećajni odnosi (obitelj), dakle pedagoški ili obiteljski referent, preostaje tek pitanje vezano uz prazni oblik institucije - nastrano i tim upornije pitanje. "Transferencijalna" želja (dakle nereferentna, ireferentna), želja koju hrani nedostatak, prazno mjesto, "oslobođeno", želja uzeta u vlastitoj vrtoglavoj slici, želja želje, i ona ponorna, hiperrealna. Lišena simboličke supstancije, ona se podvostručuje u sebi samoj, izvlači vlastitu energiju iz svog odraza i vlastitog razočaranja. U tome se danas doslovce sastoji "traženje", nerješivo i nedovršivo.

Simulirani Edip. François Richard: "Studenti traže da budu zavedeni tijelom i riječju. Ali istodobno znaju da je o tome riječ i ironički se igraju s time. 'Podari svoje znanje, podari svoje prisustvo, ti imaš riječ, govori, ovdje si zbog toga.'" Osporavanje, dakako, ali ne samo to: što se više autoritet osporava, izruguje, to je veće potreba za autoritetom po sebi. Također, oni se igraju Edipa, kako bi ga bolje zanijekali. Profesor je otac, kaže se, i to je smiješno, igramo se incesta, nelagode, nedodirivanja, raspaljivanja - da bismo se nakraju deseksualizirali." Propituje li osoba podvrgnuta psihoanalizi iznova Edipa, pripovijeda li "edipovske" trice, sanja li "analitičke" snove da bi odgovorila na pretpostavljeno traženje psihoanalitičara ili da bi mu pružila otpor? Jednako tako, učitelj glumi svoju edipovsku točku, svoju točku zavođenj a, obraća nam se sa ti, draška nas, približava se, vlada nad nama - ali na djelu nije želja, nego njezina simulacija. Edi-povska psihodrama simulacije (koja zbog toga nije ništa manje stvarna, ništa manje dramatična). Sve je to vrlo različito od istinskoga libidinalnog ulaganja znanja i moći ili čak od istinske pogrebne rabote znanja i moći (kao što je mogao biti slučaj na sveučilištima nakon šezdesetosme). Sada smo na stupnju očajničke reprodukcije

94


ispitanika, analiziranih, urođenika nepopravno je dovedena u slijepu ulicu i izgubljena, a na osnovi tog odbijanja odgovarajuće discipline - etnologija, psihoanaliza, sociologija - moći će se nevjerojatno razviti. Ali to će biti samo prividno, jer je cirkularni odgovor ispitanika, analiziranih, urođenika zapravo izazov i pobjednička osveta: oni, naime, pitanje vraćaju sebi samome, izoliraju ga pružajući mu zrcalo odgovora koje ono očekuje - ne nadajući se da će ikad izići iz paklenog kruga koji je ustvari krug moći. Upravo kao što u izbornom sustavu, u kojemu predstavnici više ne predstavljaju ništa budući da tako dobro nadziru odgovore izbornoga tijela: na nekom im stupnju sve izmiče iz ruku. Zbog toga je odgovor kojim upravljaju oni koji upravljaju očajnička osveta: a sastoji se u tome da se moći prepusti da pokopa moć.

* * *

na kojemu je ulog nula, a simulakr je maksimum - pretjerana i u isti mah parodička simulacija -jednako beskonačna kao i psihoanaliza, i iz istih razloga.

Psihoanaliza je beskonačna.

Cijelo jedno poglavlje valja dodati povijesti prijelaza i protuprijelaza: poglavlje njihova ukidanja simulacijom. Ono nerješiva transfera nemoguće psihoanalize zbog toga što ona nadalje producira i reproducira podsvijest kao svoju institucionalnu supstanciju. I psihoanaliza umire zbog razmjene znakova nesvjesnoga. Jednako kao što revolucija umire uslijed razmjene kritičkih znakova političke ekonomije. Taj je kratki spoj Freud pravilno predvidio u obliku poklona analitičkog sna ili u "unaprijed-didadiktiziranih" osoba koje se analizira, u vidu poklona njihova analitičkog znanja. Ali to se još tumačilo kao otpor, kao zaokret, i nije u temelju dovodilo u pitanje proces analize i načela prijelaza. Drugo je kad sama podsvijest, diskurs nesvjesnoga postane nepronalaziv - prema istom scenariju simulacijske anticipacije za koju smo vidjeli da funkcionira na svim razinama strojeva trećegareda. Tada se analiza ne može rasplesti, ona postaje logički i povijesno beskonačna, budući da počiva na fantomskoj supstanciji reprodukcije, na nesvjesnoj programiranoj potražnji - nepremostivom činitelju koji preudešava cijelu analizu. I opet je "poruke" ICS-a "medij" psihoanalize doveo u slijepu ulicu. Na djeluje libidinalni hiperrealizam. Glasovitim kategorijama stvarnoga, simboličkoga i imaginarnog, trebat će pridodati kategoriju hiperrealnoga, koje obuhvaća i obrće igru triju ostalih.

95

Simuiacija i zbilja

"Napredni demokratski" sustavi učvšćuju se na osnovi dvostra-načke alternative. Monopol ustvari ostaje u rukama homogene političke klase, od desnice do ljevice, ali ne može se na taj način provoditi: jednostranački poredak totalitarnosti nesiguran je oblik - on ispražnjuje političku pozornicu, više ne osigurava feedback javnoga mnijenja, minimalno pritjecanje u objedinjenu struju koju predstavlja tranzistorizirana aparatura politike. Smjena je, naprotiv, kraj krajeva predstavljanja, jer je snaga puke formalne prisile maksimalna što smo bliži savršenoj suparničkoj jednakosti dviju stranaka. To je i logično: demokracija provodi u političkom poretku zakon istovjetnosti, a taj se zakon dovršava u igri izbora između dvaju pojmova koji reaktivira njihovu istovjetnost ali omogućuje, njihovom beznačajnom razlikom, ostvariti javnu usuglašenost i zatvoriti krug predstavljanja. Pozornica izvedbe na kojoj je još isključivo na djelu tamni odraz političkog Razloga. "Slobodni izbor" pojedinaca, koji je credo demokracije, vodi, ustvari, upravo suprotnome: glasovanje je postalo u osnovi obvezatno; ako pravno tome i nije tako, ipak je to na djelu zahvaljujući statističkom, strukturalnom pritisku izmjenjivanja, koje je pojačalo ispitivanje10. Glasovanje je postalo u temelju neodlučno: kada demokracija dostigne napredni formalni stupanj, ona vodi do jednakog broja glasova (50/50). Glasovanje postaje istovjetno Brownovim česticama ili računu vjerojatnosti, te se čini kao da svi glasuju nasumično, kao da glasuju majmuni.

Na tom stupnju više nije važno da prisutne stranke povijesno i društveno izražavaju bilo što - čak i treba da ne izražavaju više ništa: očaranost igrom, ispitivanje, formalna i statistička prinuda time su samo još veći.

"Klasično" opće pravo glasa već podrazumijeva stanovitu neutralizaciju političkog polja, preko konsenzusa o pravilu igre. Ali tu se još razlikuju predstavnici od predstavljenih na osnovi stvarnih društvenih suprotnosti mišljenja. Upravo će neutraliza-10 Atenska je demokracija, mnogo razvijenija od naše, logički došla dotle da plaća

glasove kao da je riječ o usluzi, nakon što je pokušala sa svim drugim mjerama pritiska ne bi li osigurala kvorum.

96


cija tog proturječnog činitelja, pod znakom javnog mnijenja nadalje istovjetnog samome sebi, medijatiziranog i homogenizira-nog anticipacijom (ispitivanjem) omogućiti smjenu "na vrhu": simulaciju opozicije među strankama, usisavanje njihovih ciljeva, reverzibilnost svakog diskursa iz jednoga u drugi. S one strane predstavnika i predstavljenog nahodi se čista forma predstavljanja - jednako kao što je oblježje simulacije, s one strane označenog i označitelja, čista forma političke eknomije znaka - jednako kao što kliznost novca i odstupanje od kursa određuje, s one strane uporabne i razmjenske vrijednosti, čistu formu vrijednosti.

* * *

Može se pričiniti da se povijesno kretanje kapitala odvijalo od otvorene konkurencije prema oligopolu, a potom prema monopolu - da se demokracija kreće od višestranaštva prema dvostra-naštvu te zatim prema jednostranaštvu. Ništa od toga: oligopol ili današnji bipol zapravo je posljedica taktičkog udvostručavanja monopola. Na svim poljima, bipol je dovršeni stupanj monopola. Ne može politička volja (državna intervencija, anti-trustovske zakonske odredbe itd.) srušiti monopol tržišta - nego cijeli unitarni sustav, želi li preživjeti, mora pronaći neku binarnu zakonitost. To ništa ne mijenja za monopol: naprotiv, moć je apsolutna jedino ako se umije razdvojiti na istovjetne inačice, ako se zna raspoloviti da bi se udvostručila. To vrijedi kako za marke deter-dženata, tako i za miroljubivu koegzistencije. Moraju postojati dvije supersile da bi se svijet održao pod nadzorom: samo jedno carstvo urušava se samo od sebe. Tek ravnotežje terora omogućuje ustanovljavanje upravljane opozicije, jer strategija je strukturalne a nikad atomske prirode. Ta se upravljana opozicija uostalom može granati u složeniji scenarij, ali matrica će ostati binarna. Više nikad neće biti na djelu dvoboj ili otvorena suparnička borba, nego će se suprotstavljati parovi naporednih opozicija.

Od najmanje razlikovne jedinice (čestice pitanje/odgovor) do makroskopske razine velikih alternirajućih sustava koji upravljaju ekonomijom, politikom, svjetskom koegzistencijom, matrica

97

Simulacija i zbilja

se ne mijenja: uvijek je odnos 0/1, binarno skandiranje potvrđuje se kao metastazirajući ili homeostatički oblik današnjih sustava. On je jezgra procesa simulacije koja nama vlada. On se može preustrojiti u igru nestalnih inačica, od polivalentnosti do tau-tologije, a da se pritom ne dovede u pitanje strateški oblik bipola: to je božanski oblik simulacije".

* * *

Zašto na zgradi World Trade Centera u New Yorku postoje dva tornja? Sve velike zgrade na Manhattanu uvijek su se zadovoljavale ogledavanjem u konkurentskoj vertikalnosti, odakle je proi-zašla arhitekturalna panorama koja je oličavala kapitalistički sustav: piramidalna džungla, sve zgrade prkosile su jedne drugima. Sam se sustav očitovao u znanoj slici New Yorka koja bi nam se ukazala pri dolasku u grad s morske strane. Tijekom nekoliko godina, ta se slika posve promijenila. Lik kapitalističkog sustava prometnuo se od piramide u izbušenu karticu. Zgrade više nisu obelisci, nego se lijepe jedna uz drugu ne razdvajajući se više -poput stupaca statističkog ispisa. Ta nova arhitektura ne utjelovljuje više konkurentski, nego računalni sustav, a konkurencije je nestalo na račun korelacije. (New York je jedini grad na svijetu u kojem se može pratiti, s nevjerojatnom vjemošću i u svekolikom rasponu, tijekom cijele njegove povijesti sadašnje stanje kapitalističkog sustava - on se neprestance mijenja u skladu s promjenama tog sustava - tome se ne može svjedočiti ni u jednom europskom gradu). Taj je arhitektonski grafizam - grafizam monopola: dva tornja Svjetskog trgovačkog centra, savršeni paralelopipedi visoki 400 metara na kvadratičnoj osnovi, spojene posude pot-

11 U tom smislu treba radikalno kritizirati Lévi-Straussov postavku o binarnim strukturama kao "antropološkim" duhovnim strukturama i o dualističoj organizaciji kao osnovnoj strukturi primitivnih društava. Dualistička forma koju Lévi-Strauss želi pripisati primitivnim društvima uvijek je tek naša strukturalna logika, naš kod. To je uostalom i kod naše dominacije nad "arhajskim" društvima. Lévi-Strauss ga stoga i može dobrohotno i njima pripisati u obliku zajedničkih duhovnih struktura svekolike ljudske vrste. Ta će društva na taj način biti bolje pripremljena da prime pokrštenje Zapada.

98


puno uravnotežene i slijepe - činjenica da postoje dva jednaka zdanja znači kraj svake konkurencije, kraj svake izvorne referen-cijalnosti. Paradoksalno, kad bi postojao samo jedan toranj, monopol ne bi bio utjelovljen, jer se, kao što smo vidjeli, on sigurno uspostavlja samo na dvostrukoj formi. Da bi znak bio čist, mora se udvostručiti u sebi: udvostručavanje znaka doista okončava to što on znači. Cijeli Andy Warhol je u tome: umnožene replike Marilyninog lica u isto vrijeme označuju smrt originala i kraj predstavljanja. Dva tornja Svjetskog trgovačkog centra vidljivi su znak zatvorenosti sustava u vrtoglavici udvostručenja, dok su drugi neboderi, svaki, jedan originalni trenutak sustava koji se neprestance nadilaze u krizi i izazovu.

Postoji neka posebna čarobnost u podvostručavanju. Kako god bili visoki, i viši od svih ostalih, dva tornja ipak označavaju zaustavljanje vertikalnosti. Oni nipodaštavaju ostale zgrade, oni nisu iste vrste, oni ih više ne izazivaju i s njima se ne uspoređuju, stapaju se jedan u drugoga i dosežu vrhunac u tom prestižu sličnosti. Međusobno si upućuju ideju modela, što su oni jedan drugome, a njihova blizanačka visina nije više vrijednost koju treba nadilaziti - ona naprosto znači da je strategija modela i komutacija nadalje povijesno prevagnula u srcu samog sustava - a New York je uistinu njegovo srce - nad tradicionalnom strategijom konkurencije. Zgrade Rockefellerova centra još su odražavale svoje fasade od stakla i čelika jedne u drugima, u beskonačnoj spektaku-larnosti grada. Tornjevi su pak slijepi, oni više nemaju fasade. Izbrisano je svako pozivanje na habitat, na fasadu kao lice, na unutarnji i vanjski prostor, kakvo još nalazimo u Chase Manhattan Bank ili u najsmionijim zgradama/zrcalima iz 60-ih godina. U isto vrijeme kada nestaje retorike vertikalnosti, nestaje i one zrcala. Preostaje tek zatvoreni niz u znaku broja dva, kao da arhitektura, prema uzoru na sustav, slijedi tek jedan nepromjenjivi genetski kod, jedan konačni model.

99

Simulacija i zbilja

Hiperrealizam simulacije

Sve to određuje digitalni prostor, magnetsko polje koda, s polarizacijama, difrakcijama, gravitacijama modela i uvijek, uvijek s bujanjem najmanjih razaberivih jedinica (ćelija pitanje/odgovor koja je kibernetički atom značenja). Valja dobro odmjeriti razliku između tog polja nadzora i onoga tradicionalnog polja pritiska, policijskog polja koje je još odgovaralo značenjskoj silovitosti. Prostor uvjetovane reakcije koji se nadahnjivao cijelim pavlov-ljevskim arsenalom programirane, ponavljane agresije i s kojim smo se iznova susreli, ali umnoženim u reklamiranju "pendrečenja" i u političkoj propagandi 30-ih godina. Zanatsko i industrijsko nasilje, koje je težilo uvesti postupke terora i životinjske poslušnosti. Sve to više nema smisla. Totalitarna, birokratska koncentracija obrazac je koja potječe iz razdoblja tržišnog zakona vrijednosti. Sustav ekvivalentnosti nameće, ustvari, oblik opće istoznačnosti, prema tome, centralizaciju globalnog sustava. Arhajska racionalnost u odnosu na onu simulacije: ovdje više nije riječ o jednoj općoj istoznačnosti, nego o difrakciji modela koja igra zapovjednu ulogu - ne više oblik opće istoznačnosti nego razvidne suprotnosti. Od povezivanja prelazimo na razdvajanja preko koda, od ultimatuma dolazimo do nagovara, od propisane pasivnosti do modela neposredno nastalih na osnovi "aktivnog odgovora" subjekta, njegovim uplitanjem, njegovim "ludičkim" sudjelovanjem itd., prema totalnome modelu okruženja sačinjenog od neprestanih spontanih odgovora, veselih feed-backova i zra-kastih dodirivanja. Na djelu je "konkretizacija općeg okruženja", kao što navodi Nicolas Schôffer. Na djelu je velika svečanost Sudjelovanja: ona se sastoji od milijardi stimulusa, minijaturnih testova, pitanja/odgovora razdjeljivih u beskonačnost, koje sve magnetskom snagom drži na okupu nekoliko velikih modela na svjet-losnome polju koda.

Svjedočimo nadolasku velike Kulture taktilne komunikacije pod znakom tehno-lumino-kinetičkog prostora i totalnoga pros-tornodinamičkog kazališta!

100


Na djelu je cijeli imaginary dodira, osjetilnog mimetizma, taktilnog misticizma, zapravo svekolika se ekologija nakalemila na taj svijet izvedbenih simulacija, multistimulacija i multiodgovora. Taj će neprekidni test uspješne prilagodbe postati posve prirodan poistovjećujući se sa životinjskim mimetizmom: "Prilagodba životinja bojama i oblicima svog okruženja pojava je koja se zbiva i s ljudima" (Nicolas Schöffer), a prisutna je čak i u Indijanaca, s njihovim "urođenim osjećajem za ekologiju!" Tropizmi, mimetizmi, empatije: cijelo ekološko evanđelje otvorenih sustava, s negativnim ili pozitivnim feed-backom, zaglavit će se u toj breši, s ideologijom upravljanja preko informacije koja je samo utjelovljenje, sukladno elastičnijoj racionalizaciji Pavlovljeva refleksa. Tako smo od elektrošoka došli do tjelesnog izražaja kao uvjeta mentalnog zdravlja. Posvuda dispozitivi snage i prisile ustupaju mjesto dis-pozitivima ugođaja sredine, s operacionalizacijom poimanja potrebe, percepcije, želje itd. Poopćena ekologija, mistika "niše" i konteksta, simulacija sredine do "Centara za estetsku i kulturalnu reanimaciju" predviđenih u VII. Planu (zašto ne?) i do Centra za seksualne užitke, konstruiranom u obliku grudi, koji će ponuditi "dodatni zanos zahvaljujući pulsirajućem okruženju... Radnici svih klasa moći će ući u te poticajne centre". Prostornodinamička očara-nost, poput tog "totalnog teatra", uspostavljenog "na hiperboličkoj kružnoj podlozi koja se okreće oko cilindrične osovine": više nema pozornice, nema rezova, nema "pogleda". To je kraj spektakla i kraj spektakularnog, na putu prema totalnom, objedinjujućem taktilnom, estezičkom (a ne više estetičkom) okruženju itd. Možemo jedino s dozom crnog humora pomisliti na Artaudov totalni teatar, na njegovo kazalište Okrutnosti, kojega je ova prostornodinamička simulacija tek bijedna karikatura. Ovdje su okrutnost odmijenili "pragovi stimulusa", minimum i maksimum, preko otkrića "perceptivnih kodova izračunanih na osnovi pragova zasićenja". Čak i dobra stara "katarza" klasičnog kazališta strasti postala je danas preko simulacije homeopatija. Tako je i sa stvaralaštvom.

Na djelu je i urušavanje stvarnosti u hiperrealizam, u brižno podvostručavanje stvarnosti, po mogućnosti počevši od nekoga

101

Simulacija i zbilja

drugoga reproduktivnog medija - reklama, fotografija itd. - od medija do medija stvarnost se rasplinjuje, ona postaje alegorija smrti, ali dobiva na snazi upravo vlastitim razaranjem, ona postaje stvarnošću stvarnosti radi, fetišizam izgubljenog predmeta -ne više predmet predstavljanja, nego vrhunac nijekanja i vlastitog obrednog istrebljenja: hiperrealnost.

Realizam je već pokrenuo tu sklonost. Retorika realnoga već naznačuje da je njegov položaj ozbiljno promijenjen (zlatno doba je ono nevinosti jezika, u kojemu jezik ne mora podvostručavati ono što kazuje o nekom učinku stvarnosti). Nadrealizam je još solidaran s realizmom kojeg osporava, ali ga podvostručava svojim prodorom u imaginarno. Hiperrealno predstavlja mnogo razvijeniji stupanj u mjeri u kojoj je u njemu čak izbrisana i ta proturječnost između stvarnoga i imaginarnoga. Nestvarnost više nije ona snova ili fantazama, neke onostranosti ili ovostranosti, nego ona halucinantne sličnosti stvarnoga sebi samom. Da bi se izašlo iz krize predstavljanja, stvarno valja osuditi na stalno ponavljanje. Prije no što se pojavila u pop-artu i pikturalnom neorealizmu, ta se tendencija već može iščitati u novom romanu. I tamo se već težilo da se oko stvarnoga stvori praznina, da se isključi svaka psihologija, svaka subjektivnost, kako bi stvarno postalo čista objektivnost. Ustvari, ta objektivnost tek je ona pukog pogleda -objektivnost napokon oslobođena objekta, koja je nadalje tek slijepi prijenosnik pogleda koji ga ništi. Kružno zavođenje u kojemu nije lako utvrditi nesvjesni pothvat da se više ne bude viđen.

To je doista dojam koji pobuđuje neo-roman: žar da se izluči smisao u podrobnoj i slijepoj stvarnosti. Sintaksa i semantika nestale su - nema više pojavljivanja, nego odazivanja predmeta, grozničava propitivanja njegovih raspršenih dijelova - nema više ni metafore ni metonimije: slijedna imanentnost pod policijskim nadzorom pogleda. Ta "objektivna" mikroskopija izaziva vrtoglavicu stvarnosti, vrtoglavicu smrti na granici predstavljanja predstavljanja radi. Gotovo je sa starim iluzijama o reljefu, perspektivi i dubini (prostornoj i psihološkoj) povezanima s percipiranjem predmeta: sada je cijela optika, skopika, postala djelatna na povr-

102


šini stvari, na djeluje pogled koji je postao molekularni kod predmeta.

Ta se realistička simulacija može odvijati na nekoliko načina:

I. Dekonstrukcija stvarnoga u njegovim pojedinostima - ograničeni paradigmatski otklon predmeta - rasprostiranje, linearnost i serijalnost odvojenih predmeta.

II. Viđenje u beskraj: sve igre dijeljenja i podvostručavanja predmeta u njegovim pojedinostima. Ta demultiplikacija nadaje se kao dubina, ako ne i kritički metajezik, i to je zacijelo bilo na djelu u misaonom uobličenju znaka, u dijalektici zrcala. Nadalje je ta beskrajna refrakcija samo druga vrsta serijal-nosti: stvarno u njoj više ne razmišlja o sebi, ono se zapliće u sebe do iščeznuća.

III. Doslovno serijalna forma (Andy Warhol). Kod nje ne samo da je sintagmatska dimenzija srušena nego i ona paradigmatska, budući da više nema fleksije oblika, pa niti unutarnje refleksije, nego samo dodirivanje istoga - fleksija i refleksija na nultoj točci. Poput onih dviju blizankinja na erotskoj fotografiji: tjelesna stvarnost njihovih tijela poništena je njihovom sličnošću. Kako se postaviti kad ljepotu jedne odmah podvostručava ljepota druge? Pogled može jedino kružiti od jedne do druge, i cijelo je vidno polje zatvoreno tim kretanjem amo-tamo. Na djelu je istančani način ubojstva originala, ali i posebna vrsta zavodljivosti, pri kojoj cijeli doseg predmeta predusreće njegov beskonačni lom s njime samim (obratni scenarij od platonovskog mita i spajanja dviju odvojenih polovica simbola - ovdje se znak demultiplicira, poput praživotinja). Ta je zavodljivost možda zavodljivost smrti, u smislu u kojemu za nas, seksualna bića, smrt možda nije ni-štavilo, nego naprosto način reprodukcije koji prethodi sek-suaciji. Rađanje preko modela u beskonačnom lancu poistovjećuje se ustvari s onim praživotinja i suprotstavlja se rađanju preko seksa, koji mi poistovjećujemo sa životom.

103

Simulacija i zbilja

IV. Ali ta čista mehaničnost besumnje je tek paradoksalna granica: istinska formula rađanja, ona koja obuhvaća sve druge, i koja je na neki način stabilizirani oblik koda, jest ona binar-nosti, digitalnosti - nije to samo puko ponavljanje, nego minimalni odmak, minimalni otklon između dvaju pojmova, to jest "najmanja zajednička paradigma" koja može podržati fikciju značenja. Kombinirajući unutarnju razlikovnost u odnosu na pikturalni objekt kao na predmet potrošnje, ta se simulacija sužava u suvremenoj umjetnosti dok ne postane tek najbeznačajnija razlika koja još dijeli hiperrealno od hiperslikarstva. Ono kao da se želi pritajiti do žrtvenog ukidanja pred stvarnošću, ali znamo kako sve prednosti slikarstva iznova iskrsavaju pred tom malom razlikom: svekoliko slikarstvo se povlači na rubno polje koje odvaja oslikanu površinu od zida. A tako je i s potpisom: metafizički znak slikarstva i cijele metafizike predstavljanja, na granici na kojoj se i on sam smatra modelom ("čistim pogledom") i okreće se oko sebe u prinudnu ponavljanju koda.

I sama definicija stvarnosti glasi: ono čemu je moguće dati istovjetnu reprodukciju. Ona je suvremenica znanosti, koja tvrdi da je neki proces moguće u cijelosti reproducirati u određenim okolnostima, i industrijske racionalnosti, koja uspostavlja univerzalni sustav istoznačnosti (klasično prikazivanje nije istoznačnost, ono je prijepis, tumačenje, komentar). Na kraju tog procesa reproduk-tivnosti, stvarno nije samo ono što može biti reproducirano, nego ono što je uvijek već reproducirano. Hiperrealno.

Prema tome, je li na djelu kraj stvarnoga i kraj umjetnosti uslijed posvemašnjeg upijanja jednog i drugoga? Nije: hiperrealizam je vrhunac umjetnosti i vrhunac stvarnosti uzajamnom razmjenom na razini simulakra, povlastica i predrasuda koje ih utemeljuju. Hiperrealno je iznad predstavljanja (cf. Jean Lyotard, L'Art Vivant, broj posvećen hiperrealizmu) jedino stoga što je cijelo u simulaciji. Obrtaljka predstavljanja tu postaje sumanuta, ali obuzeta nekom praskavom sumanutošću, koja, nipošto ekscentrična,

104


smjera prema središtu, prema vlastitom ponavljanju u beskraj. Istovjetan učinku unutarnje suzdržanosti u odnosu na san, koja nas navodi da si kažemo kako je riječ o snu, iako je ovdje na djelu igra prekida i nastavljanja sna, hiperrealizam je sastavni dio kodirane stvarnosti koju nastavlja i na kojoj ništa ne mijenja.

Ustvari, hiperrealizam treba shvatiti suprotno: danas je sama stvarnost hiperrealistična. Već je tajna nadrealizma bila u tome da i najprizemnija stvarnost može postati nadnaravna, ali samo u povlaštenim trenucima, koji su još bili u vezi s umjetnošću i s imaginacijom. Danas je cijelu stvarnost, svakodnevnu, političku, socijalnu, povijesnu, ekonomsku itd., prožela simulirajuća dimenzija hiperrealizma: već svugdje živimo u "estetskoj" halucinaciji stvarnosti. Stari slogan, "Stvarnost nadilazi fikciju", koji je još odgovarao stupnju nadrealističke estetizacije života, nadiđen je: više nema fikcije s kojom se život može suočiti, makar i pobijedio u tom suočenju - svekolika je stvarnost prešla u igru stvarnosti - radikalno razočaranje, stupanj cool i kibernetika odmijenili su stupanj hot i onaj fantazmatike.

Tako grešnost, tjeskobu i smrt može odmijeniti svekolika radost znakova grešnosti, očajanja, silovitosti i smrti. Sama euforija simulacije želi se predstaviti kao uništenje uzroka i posljedice, porijekla i kraja, što je ona zamijenila podvostručenjem. Na taj se način svaki zatvoreni sustav istodobno štiti od referencijalnog i od tjeskobe referencijalnog - kao i od cjelokupnog metajezika kojemu doskače igrajući se s vlastitim metajezikom, naime, pod-vostručujući se u vlastitoj kritici. U simulaciji, metalingvistička iluzija podvostručuje i upotpunjuje referencijalnu iluziju (patetičnu halucinaciju znaka i patetičnu halucinaciju stvarnosti).

"To je cirkus", "To je kazalište", "To je kino", stare uzrečice, stare naturalističke optužbe. Više nije riječ o tome, ovaj je put riječ o satelizaciji stvarnosti, o stavljanju na orbitu neodredljive stvarnosti koja nema ničeg zajedničkog s fantazmima što su je nekoć ilustrirali. Ta je satelizacija uostalom materijalizirana u dvo-sobnome-stanu-kuhinja-tuš koji smo uistinu uzdigli na orbitu, podarili mu prostornu moć, kazali bismo, zajedno s posljednjim

105

Simulacija i zbilja

mjesečevim modulom. I sama svakodnevica zemaljskog habitata podignuta je na razinu kozmičke vrijednosti, apsolutnog dekora - hipostazirana u prostoru - nastupio je kraj metafizike, počinje doba hiperrealnosti12. Ali, prostorno trenscendiranje banalnosti dvosobnoga stana, kao i njegovo cool i mehaničko oličenje u hiperrealizmu13, kazuju samo jedno: da taj modul, takav kakav jest, sudjeluje u hiperprostoru predstavljanja u kojemu svatko već tehnički posjeduje trenutnu reprodukciju vlastitog života, u kojoj su piloti Tupoljeva, koji se srušio u Bourgetu, mogli na svojim kamerama izravno pratiti vlastitu smrt. Na djelu nije ništa drugo doli kratki spoj odgovora preko pitanja u testu, proces trenutne ponovne provodljivosti, u kojemu je stvarnost neposredno zagadio njezin simulakr.

Nekoć je postojala posebna vrsta alegorijskih i pomalo dija-boličkih predmeta: zrcala, slike, umjetnička djela (koncepti?) -simulakri ali prozirni, očevidni (u kojima se lice nije brkalo s naličjem) koji su imali svoj stil i vlastite karakteristične postupke. A zadovoljstvo se tada prije sastojalo u otkrivanju "prirodnoga" u umjetnome i krivotvorenom. Danas, kad se stvarnost i imaginacija preklapaju u istoj operacionalnoj totalnosti, estetska je fas-

12 Koeficijent stvarnosti razmjeran je zalihi imaginacije koja joj podaruje specifičnu težinu. To vrijedi za geografsko i za prostorno istraživanje: kada više nema djevičanskih područja, dakle onih kojima bi mogla raspolagati imaginacija, kada karta prekriva cijeli teritorij, nestaje nečeg takvog kao što je načelo zbiljnosti. Osvajanje prostora u tom smislu predstavlja ireverzibilni prag prema gubitku zemaljske referencijalno-sti. Na djeluje upravo gubitak stvarnosti kao unutarnje povezanosti nekog ograničenog svijeta budući da su se njegove granice povukle prema beskonačnosti. Osvajanje prostora nastupilo je nakon osvajanja planeta, kao da je isti fantazmatički proces proširio ovlast stvarnosti -nošenje, primjerice, zastave, tehnologija i dvosobni stan na Mjesecu - isti pokušaj poput materijalizacije pojmova ili teritorijalizacije nesvjesnoga- to je ravno obestvarenju ljudskog prostora ili njegovu ponovnu uranjanju u hiperrealno simulacije.

13 Ili hiperrealizam metalizirane karavane ili supermarketa tako dragog hiperrealistima, ili onaj juhe Campbell drage Andyu Warholu, ili onaj La Joconde otkad i ona, zahvaljujući satelitu, kruži oko planeta kao apsolutni model zemaljske umjetnosti, te više uopće nije umjetničko djelo, nego planetarni simulakr u kojemu cijeli jedan svijet svjedoči o samome sebi (u stvarnosti, o vlastitoj smrti) u odnosu na neki budući svijet.

106


cinacija svugdje prisutna: subliminalna percepcija (neka vrsta šestog čula), korištenje trikova, montaža, scenarij, pretjerana ekspozicija stvarnosti svjetlosti modela - ne prostor proizvodnje, nego traka iščitavanja, traka kodiranja, traka dekodiranja, traka koju su magnetizirali znakovi - estetska stvarnost, ne više na osnovi prethodnog razmišljaja i razdaljine od umjetnosti, nego svojim uzdizanjem na drugu razinu, do zadobivanja druge moći, preko anticipacije i imanentnosti koda. Neka vrsta neproizvoljne parodije lebdi nad svim stvarima, taktičke simulacije, neodredljive igre kojoj se pripisuje estetska radost, ona ista čitanja i pravila igre. Travelling znakova, medija, mode i modela, slijepog i blistavog okruženja simulakra.

Umjetnost je davno predvidjela taj zaokret koji je danas dio svakodnevnog života. Veoma rano djelo se podvostručuje u sebi samome kao manipulacija znakovima umjetnosti: nad-značenje umjetnosti, "akademizam označitelja", kao što bi kazao Lévi--Strauss, koji je doista uvodi u formu-znak. Tada umjetnost ulazi u svoju beskonačnu reprodukciju: sve što se podvostručuje u sebi, bila to svakodnevna i banalna stvarnost, samim time pada pod znak umjetnosti i postaje estetsko. Jednako je i s proizvodnjom, za koju se može reći da danas ulazi u to estetsko podvostruča-vanje, u fazu u kojoj, isključujući svaki sadržaj i svaku svršnost, ona postaje na neki način apstraktna i nefigurativna. Tada ona izražava čistu formu proizvodnje i, poput umjetnosti, sama zadobiva vrijednost svrhe bez kraja. Umjetnost i industrija tada mogu razmijeniti svoje znakove: umjetnost može postati stroj za reprodukciju (Andy Warhol), a da ne prestane biti umjetnost, budući da je stroj nadalje tek znak. A proizvodnja može izgubiti svaku društvenu svrhu da bi se naposljetku potvrdila i dosegnula vrhunac zanosa u prestižnim, hiperboličkim, estetičkim znakovima velikih industrijskih postrojenja, tornjevima visokim 400 m ili tajanstvenim iznosima bruto nacionalnog dohotka.

Tako je umjetnost posvuda, budući da je izvještačenost u srcu stvarnosti. Tako je umjetnost mrtva, budući da nije samo mrtva njezina kritička transcendentnost nego stoga što se i sama stvar-

107

Simulacija i zbilja

nost, cijela prožeta estetikom koja je dio njezine vlastite strukture, zamijenila vlastitom slikom. Ona čak više nema vremena da djeluje poput stvarnosti. Ona čak više ne nadilazi fikciju: ona hvata svaki san prije no što je zadobio učinak sna. Shizofrenična vrtoglavica tih serijalnih znakova, bez patvorine, bez moguće sublimacije, imanentnih u svom ponavljanju - tko bi mogao reći gdje je stvarnost onoga što oni simuliraju? Oni čak više ništa ne skrivaju (zbog čega, ako hoćete, simulacija zadire u polje psihoze): u njima se ukidaju čak i prvobitni procesi. Hladni svijet digitalnosti apsorbira onaj metafore i metonimije. Načelo simulacije djeluje kao načelo zbiljnosti i kao načelo užitka.

3.

O zavođenju

Posvećeni obzor privida

Zavođenje je ono što diskursu oduzima značenje i okreće ga od istine. Ono bi dakle bilo suprotno psihoanalitičkom razlikovanju manifestnog i latentnog diskursa. Jer, latentni diskurs nije okrenuo manifestni diskurs od njegove istine, nego prema njegovoj istini. On ga navodi da iskazuje ono što on ne želi izreći, on u njemu čini razvidnima dubinske određenosti i neodređenosti. Dubina se vazda naviruje iza reza, značenje uvijek viri iza ograde. Manifestni diskurs predstavlja razrađeni privid, koji je ispresijecan pomaljanjem nekog značenja. Interpretacija je ono što će, slamajući privide i igru manifestnog diskursa, osloboditi značenje nadovezujući se na latentni diskurs.

U zavođenju, naprotiv, na neki se način ono manifestno, diskurs o onome što je u njemu "najpovršnije", odvraća od duboke zapovijedi (svjesne ili nesvjesne) da bi je poništio i odmijenio je draži i zamkom privida. Prividi koji uopće nisu beznačajni, nego su mjesto igre i uloga, strasti odvraćanja - zavesti same znakove važnije je od pojavljivanja bilo koje istine - koju interpretacija previđa i uništava u svom traganju za nekim skrivenim značenjem. Zbog toga je upravo ta strast par excellence ono što se

109

Simulacija i zbilja

suprotstavlja zavođenju, ono zbog čega je svaki interpretativni diskurs zavodljiv u najmanjoj mjeri. Ne samo da su njegova pustošenja nepredvidljiva na polju privida, nego bi se lako u tom povlaštenom traganju za nekim skrivenim značenjem mogla kriti i ozbiljna pogreška. Jer ne treba tražiti negdje drugdje, u nekom hinterweltu ili u nesvjesnome ono što obrće diskurs - ono što ga odistinski premješta, "zavodi" ga u doslovnom smislu i čini ga zavodljivim, njegov je vlastiti privid, neizvjesno ili besmisleno kolanje, ili ritualno i podrobno, njegovih znakova na površini, njegovih pregiba i stupnjeva, sve ono što briše nositelja značenja, i upravo to je zavodljivo, dok značenje nekog diskursa još nije nikoga zavelo. Svaki smisleni diskurs želi ukinuti privide, to je njegova varka i obmana. Ali, istodobno je to i nemogući pothvat: diskurs je neminovno osuđen na svoj vlastiti privid, pa, prema tome, i na svoje uloge zavođenja, dakle na vlastiti neuspjeh kao diskursa. Ali, možda i svaki diskurs potajno mami taj neuspjeh i to rasplinjavanje njegovih ciljeva, njegovih učinaka istine u učincima površine koji djeluju poput zrcala, koji upijaju, proždiru značenje. To se najprije događa kada neki diskurs zavodi sam sebe, prvotni oblik kojim on upija sebe i ispražnjuje se od svog značenja ne bi li bolje očarao druge: prvotno zavođenje jezika.

Svaki je diskurs sudionik te zadivljenosti, tog zavodljivog zas-tranjenja, i ne zastrani li sam, drugi će to učiniti u njegovo ime. Svi prividi nastoje svladati značenje, iskorijeniti značenje, namjerno ili ne, i preobraziti ga u igru, podrediti ga drugom pravilu igre, ovaj put proizvoljne, drugom neuhvatljivom obredu, pustolovnije-mu, zavodljivijemu od linije koja upravlja značenjem. Ono protiv čega se diskurs treba boriti nije u toj mjeri tajna nekog nesvjesnoga, koliko površni bezdan vlastitoga privida i ako treba slaviti pobjedu nad čime onda to nije pobjeda nad sanjarijama i priviđenjima bremenitima smislom i besmislom, nego naprosto nad blistavom površinom ne-smisla i nad svim igrama koje ona omogućuje. Tek se nedavno uspjelo ukloniti taj ulog zavođenja, onaj kojemu je prostor posvećeni obzor privida, da bi se odmijenio ulogom "u dubinu", nesvjesnim ulogom, ulogom interpre-

110

0 zavođenju

tacije. Ali ništa nam ne kazuje da ta zamjena nije krhka i privremena, da ta vladavina koju je omogućila psihoanaliza salijetanja latentnog diskursa, koja je ravna poopćavanju na svim razinama terorizma i silovitosti tumačenja, nitko ne zna nije li taj dispozitiv pomoću kojega se uklonilo, ili se nastojalo ukloniti svako zavođenje i sâm veoma krhki model simulacije, koji se predstavlja kao nenadmašivi ustroj samo da bi bolje prikrio sve naporedne učinke, upravo učinke zavođenja koji ga počinju pustošiti. Jer za psihoanalizu je najgore sljedeće: ono nesvjesno zavodi, ono zavodi preko svojih snova, ono zavodi svojim poimanjem, ono zavodi čim "se progovori" i čim se rodi želja za govorenjem, posvuda je dvostruka struktura na djelu, naporedna struktura dosluha između znakova nesvjesnoga i njihove razmjene, koja proždire onu drugu, strukturu "rada" nesvjesnoga, onu čistu i trajnu strukturu prijelaza i protu-prijelaza. Svako psihoanalitičko zdanje urušava se zbog toga što je samo sebe zavelo i sve drugo povuklo za sobom. Budimo analitičari makar u blijesku jednog trenutka i kažimo da je na djelu osveta izvornog potiskivanja, potiskivanja zavođenja koje je u izvorištu uspostavljanja psihoanalize kao "znanosti", u pristupu samoga Freuda.

Freudovo se djelo kreće između dviju krajnosti koje radikalno dovode u pitanje posredujuće zdanje: ono između zavođenja i nagona prema smrti. O potonjemu, shvaćenom kao vraćanje ranijeg ustroja (topičkog, ekonomskog) psihoanalize, već je bilo riječi u Simboličkoj razmjeni i smrti. O prvome, koje se nadove-zuje na drugi nekom tajnom privlačnošću, onkraj brojnih zapleta, valja reći da je ravno izgubljenom predmetu psihoanalize.

Klasično je smatrati Freudovo napuštanje teorije zavođenja (1897.) odlučnim korakom u uspostavljanju psihoanalitičke teorije i stavljanjem u prvi plan pojmova poput nesvjesnog umišljanja, psihičke zbiljnosti, spontane dječje seksualnosti, itd.

(Rječnik psihoanalize, Laplanche i Pontalis)

111

Simulacija i zbilja

Zavođenje kao izvorni oblik tako se vraća na stanje "prvobitnog fantazma" i stoga se shvaća, slijedeći logiku koja više nije njegova, kao preostatak, zaostavština, dimna zavjesa u logici i nadalje pobjedničkoj strukturi psihičke i seksualne stvarnosti. To ništenje zavođenja nipošto ne treba smatrati prirodnim stupnjem u razvoju, valja misliti da je riječ o ključnom događaju bremenitom posljedicama. Kao što znamo, zavođenje će u nastavku nestati iz psihoanalitičkog diskursa, ili će se u njemu pojaviti jedino da bi iznova bilo odbačeno i zaboravljeno, sukladno nekoj logičkoj obnovi utemeljujućeg čina samog utemeljitelja. Ono nije samo uklonjeno kao drugorazredni činitelj u odnosu na druge koji su bitniji, poput dječje seksualnosti, potiskivanja, Edipa itd., zavođenje je zanijekano kao opasni oblik, čija bi moguća prisutnost mogla biti pogubna za razvoj i cjelovitosti kasnijega zdanja.

Iste su okolnosti na djelu kod Freuda kao i kod De Saussurea. Potonji je također počeo, u svojim Anagramim, s opisom nekog oblika jezika, ili pogubljenja jezika, s podrobnim i obrednim oblikom, s dekonstrukcijom značenja vrijednosti. Potom je od svega toga odustao da bi prešao na gradnju lingvistike. Treba li taj zaokret zahvaliti očevidnom neuspjehu njegova pothvata dokazivanja ili odustajanja od stajališta anagramatskog izazova, kako bi prešao na konstruktivni, trajni i znanstveni pothvat, na način proizvođenja značenja, izuzevši njegovo moguće ukinuće? Nije važno, kako god bilo, iz tog besprizivnog preobraćenja rodila se lingvistika i ona će na osnovi njega izraditi svoj aksiom i temeljno pravilo za sve one koji će nastaviti De Saussureovo djelo. Ne vraćamo se na ono što smo ubili, a zaborav prvotnoga ubojstva dijelom je logičnog i pobjedničkog razvoja jedne znanosti. Sva snaga uložena u žalovanje i mrtvi predmet pretočit će se u simulirano uskrsnuće zahvata živog predmeta. Još valja reći da je Saussure, barem on, potkraj života nagonski shvatio neuspjeh toga lingvističkog pothvata, ostavivši u zraku stanovitu neizvjesnost i naslućujući nedostatnost, moguću obmanu tog tako dobro uhodanog ustroja zamjene. Ali ti obziri, preko kojih se proviđalo nešto od silovitog i preuranjenog poništavanja iz Anagrama, bili su posve strani

112

0 zavođenju

nasljednicima koji su se zadovoljili time da predvode jednu disciplinu, i koji nikad neće niti pomisliti na mogući ponor jezika, ponor zavođenja jezika, postupak temeljno različit od upijanja i neproiz-vođenja značenja. Sarkofag lingvistike bio je čvrsto zapečaćen i na nj je bio položen mrtvački plašt označitelja.

Na taj je način mrtvački pokrov psihoanalize iznova pao na zavođenje, pokrov skrivenog značenja, skrivenog viška značenja, u korist površnog ponora privida, površine upijanja, uspaničene trenutne površine razmjene i suparništva znakova koji sačinjavaju zavođenje (čija je histerija samo "simptomatičko" očitovanje, već zaraženo latentnom strukturom simptoma, koja je, prema tome, pred-psihoanalitička, i, prema tome, unižena, ono zbog čega je mogla poslužiti kao "matrica obraćanja" samoj psihoanalizi). Freud je također uništio zavođenje kako bi na njegovo mjesto postavio mehanizam strogo operacionalne interpretacije, mehanizam strogo seksualnog potiskivanja koji ima sva obilježja objektivnosti i cjelovitosti (ako zaboravimo na sva unutarnja grčenja psihoanalize, bila ona osobna ili teorijska, koja mogu ugroziti tu tako lijepu cjelovitost, preko kojih, poput živih mrtvaca, iznova uskrsavaju svi izazovi i sva zavođenja pokopana ispod strogosti diskursa) - ali, u osnovi, reći će oni dobrohotni, to onda znači da je psihoanaliza živa? Freud je zasigurno prekinuo sa zavođenjem i opredijelio se za interpretaciju (do metapsihologije u posljednjem razdoblju, koja se nedvojbeno od nje odvaja), ali sve što je bilo potisnuto u tom izvanrednom opredjeljenju iznova se pomolilo u sukobima i zapletima povijesti psihoanalize, ponovno je osnaženo u odvijanju bilo kojeg liječenja (nikad kraja histeriji!), dok smo, s pojavom Lacana, mogli samo s radošću svjedočiti ponovnom preplavljivanju psihoanalize zavođenjem, u haluci-nantnu obliku igre označitelja, u kojoj psihoanaliza, u svom obliku i strogoj zahtjevnosti, u obliku koji je zagovarao Freud, umire jednako izvjesno, čak i mnogo izvjesnije negoli od svoje institucionalne prizemljenosti.

Lacanovsko je zavođenje zasigurno neka vrsta obmane, ali ona na svoj način ispravlja, popravlja i okajava izvornu obmanu

113

Simulacija i zbilja

samog Freuda, onu odbacivanja forme/zavođenja u ime znanosti koja u osnovi čak to i nije. Lacanov diskurs, koji poopćuje zavodničku praksu psihoanalize, osvećuje na stanoviti način to odbačeno zavođenje, ali i sam je donekle kontaminiran psihoanalizom, to jest i nadalje pod obilježjima Zakona (simboličkoga) - varljivo zavođenje koje se uvijek odvija pod obilježjima zakonitosti i lika Gospodara koji preko Riječi vlada histeričnim masama nesposobnima za užitak...

S Lacanom nastupa, unatoč svemu, smrt psihoanalize, smrt koja je nastupila pod udarom, pobjedničkim ali zagrobnim, onoga što je na početku bilo zanijekano. Nije li to ispunjenje jedne sudbine? Psihoanalizi je barem bila pružena prilika da je dokrajči Veliki Varalica nakon što je započela s Velikim Nijekanjem.

Morala bi nas oduševiti i pobuditi osjećaj olakšanja činjenica da se najljepše zdanje značenja i tumačenja što je ikad bilo podignuto na taj način urušilo pod težinom i zahvaljujući igri svojih vlastitih znakova koji su, od pojmova bremenitih značenjem kakvi su bili, iznova postali lukavstva zavođenja bez kočnica, pojmovi nezakočeni nekom urotničkom razmjenom i lišenom značenja (uključujući tu i liječenje). Znak je to da će nam u najmanju ruku istina biti uskraćena (razlog zbog kojeg jedino varalice vladaju). Kao i to da ono što bi se moglo činiti poput neuspjeha psihoanalize nije drugo doli iskušenje, kao što je slučaj sa svakim velikim sustavom značenja, naime, da se urušava u vlastitoj slici do gubitka značenja, što je zapravo povratak izvornog plamena zavođenja i osveta privida. Gdje je onda zapravo prijevara? Zbog toga što je od početka odbila oblik zavođenja, psihoanaliza možda i nije bila drugo doli obmana, obmana istine, obmana interpretacije, koju je razobličila i nadoknadila lacanovska varka zavođenja. Tako se završava jedan ciklus koji možda pruža mogućnost drugim upitnim i zavodljivim oblicima.

Jednako se zbilo i s Bogom i s revolucijom. Ukloniti sve privide kako bi se rascvjetala Božja istina bila je obmana ikonoklas-ta. Jer božanske istine nije bilo, a oni su možda to potajice i znali, što je i razlog da je njihov neuspjeh proizlazio iz iste intu-

114

O zavođenju

itivne spoznaje kao što je bila i ona obožavatelja slika: živjeti je moguće jedino na osnovi ideje o nekoj drugoj istini. To je jedini način življenja od istine. Drugo je nepodnošljivo (upravo zato što istina ne postoji). Ne treba željeti ukloniti privide (zavodljivost slika). Taj pothvat mora propasti kako se odsustvo istine ne bi iskazalo u svoj svojoj golotinji. Ili odsustvo Boga. Ili odsustvo Revolucije. Revolucija jedino živi u ideji da joj se sve suprotstavlja, a posebno njezin majmunski, parodijski dvojnik: staljinizam. Staljinizam je besmrtan zbog toga što će uvijek biti prisutan kako bi sakrio činjenicu da Revolucija, istina Revolucije ne postoji, i prema tome održava živom nadu u njezino postojanje. "Narod", rekao je Rivarol, "nije želio Revoluciju, on je samo želio njezino uprizorenje" - jer je to jedini način da se održi na životu zavodljivost Revolucije, umjesto da se ona poništi u svojoj istini.

Mi ne vjerujemo da istina ostaje istina jednom kad joj skinemo koprenu (Nietzsche).

Varka za oko ili začarana simulacija

Raščarana simulacija: pornografija - istinitije od istinitog - u tome je vrhunac simulakra.

Začarana simulacija: varka za oko - lažnije od lažnoga - u tome je tajna privida.

Nema priče, nema pripovijedanja, nema skladanja. Nema pozornice, nema kazališta, nema djelovanja. Varka za oko zaboravlja sve to i okružuje ga beznačajnijim uobličenjem običnih predmeta. Isti su predmeti prikazani u velikim složajima vremena, ali prikazani su sami, te se čini da su uklonili diskurs slikarstva - samim time oni više ne "predstavljaju", oni više nisu predmeti, oni više nisu obični. Oni su bijeli znakovi, prazni znakovi koji obznanjuju protu-svečanost, društvenu, vjersku ili umjetničku protu-predodžbu. Otpaci društvenog života, oni ustaju protiv njega i parodiraju svoju teatralnost: zbog toga su razbacani, raspoređeni slučajnošću svog

115

Simulacija i zbilja

pojavljivanja. Čak i to još ima neko značenje: ti ga predmeti nemaju. Oni ne opisuju neku poznatu stvarnost, kao što je slučaj s mrtvom prirodom, oni opisuju prazninu, odsustvo, odsustvo svekolike figurativne hijerarhije koja određuje činitelje neke slike, kao što određuje i politički poredak.

Nije riječ o običnim statistima koji bi bili premješteni s glavne pozornice, to su utvare koje opsjedaju prazninu pozornice. Njihovo zavođenje stoga nije estetske naravi, kakvo nalazimo u slikarstvu i sličnosti, nego je to izoštreno i metafizičko zavođenje uništenja zbiljskoga. Progonjeni predmeti, metafizički predmeti suprotstavljaju se, u svome nezbiljskom vraćanju, svakom pre-dodžbenom prostoru renesanse.

Njihova je beznačajnost napadačka. Jedino predmeti bez refe-rencije, ispražnjeni od svoje uloge dekora - stare novine, stare knjige, čavli, daske, otpaci hrane - jedino izdvojeni, odbačeni, sablasni predmeti u svojoj bivšoj upisanosti svakog pripovijedanja, mogli su oslikati tjeskobnost izbugljene stvarnosti, nešto poput ranijeg života subjekta i njegove osviještenosti. "Razvidnu, alu-zivnu sliku, kakvu očekuje ljubitelj umjetnosti, varka za oko nastoji odmijeniti upornom nepropusnošću nekog Prisustva" (Pierre Charpentrat). Simulakri bez perspektive, likovi varke za oko pojavljuju se iznenadno, u zvjezdanoj jasnoći, kao da su lišeni ozračja smisla i uronjeni u eter praznine. Čisti prividi, njihova je ironija previše stvarnost.

U varci za oko nema prirode, krajolika, neba, nema linije bijega niti prirodne svjetlosti. Nema ni lica, nema psihologije, nema povjesnosti. Sve je ovdje artefakt, okomita podloga uzdiže u čiste znakove predmete izdvojene iz njihova referencijalnog konteksta.

Prozračnost, napetost, krhkost, ovještalost - odakle upornost papira, slova (iskrzalih na rubovima), zrcala i sata, izbrisani i na-diđeni znakovi neke transcendentnosti nestale u svakodnevici -zrcalo istrošenih ploča na kojima čvorovi i koncentrične linije bjeline označuju vrijeme, nalik na sat bez kazaljki koji nam dopušta da sami pogađamo koliko je sati: to su stvari koje su već

116

0 zavođenju

istrajale, vrijeme koje se već dogodilo. Jedini je reljef onaj ovješta-losti, zamršeni lik vremena i prostora.

Tu nema voća, mesa ili cvijeća, nema košara ni kitica, niti svega onoga što čini slast prirode (mrtve). Ona je tjelesna, raspoređuje se vođena tjelesnim čulom na vodoravnome polju, na polju poda ili stola - ponekad se ona poigrava s neravnotežjem, s iskrzanim rubom stvari i krhkošću njihove uporabe, ali uvijek ima težinu zbiljskih stvari, podcrtanu horizontalom, dok varka za oko djeluje bestežinski, a to još naglašava okomita podloga. Sve je tu u napetosti, predmeti kao i vrijeme, pa čak i svjetlost i perspektiva, jer ako se mrtva priroda poigrava s klasičnim volumenima i sjenama, sjene koje su prisutne u varci za oko nemaju dubine koja bi dolazila iz nekog zbiljskog izvora svjetlosti: one su, poput ovještalosti stvari, znak lagane vrtoglavice koja je ona ranijeg života, privida koji prethodi zbiljnosti.

Ta tajanstvena svjetlost bez porijekla, u čijem iskošenom nagibu nema više ničeg zbiljskoga, nalik je na vodu bez dubine, miru-juću vodu, koja je meka na dodir poput prirodne smrti. Ovdje su stvari već odavno izgubile svoju sjenu (svoju supstanciju). Njih ne osvjetljuje sunčeva svjetlost, nego nešto drugo, zvijeda koja snažnije zrači, bez atmosfere, eter bez odraza - možda ih neposredno rasvjetljuje smrt, pa njihova sjena ima jedino taj smisao? Ta sjena ne prati sunčevu putanju, ne povećava se s nadolaskom večeri, ne pomiče se, ona je neistrošivi obrub. Ona ne proizlazi iz odnosa svijetlo-tamno, niti iz razrađene dijalektike svjetlosti i sjene, koja još pripada igri slikarstva - ona je, naime, jedino prozirnost predmeta naspram crnoga sunca.

Osjećamo da se ti predmeti približavaju crnoj rupi iz koje nam dolazi zbiljnost, zbiljski svijet, obično vrijeme. Taj učinak unapri-jednog odmicanja od središta, taj iskorak zrcala objekata pri susretu s nekim subjektom, predstavlja, poput vrste dosad neviđenih predmeta, privid dvostrukosti koju stvara taj učinak zavođenja, tog obuhvaćanja svojstvenog varci za oko: taktilna vrtoglavica koja iznova zacrtava sumanutu želju subjekta da obuhvati vlastitu sliku, i samim se time poništi. Jer, zbiljnost nije obuhvatljiva,

117

Simulacija i zbilja

izuzev ako se u njoj izgubi naša osobnost, ili ako se iznova pojavi kao privid naše vlastite smrti.

Tjelesno htijenje da se stvari dohvati, ali i ono skanjujuće, samim time postaje metafizičkim - predmeti varke za oko zadržavaju jednaku fantastičnu znakovitost koja je znakovitost djetetova otkrića vlastite slike, nešto poput neposrednog priviđanja koje prethodi poretku predodžbe.

Ako dakle postoji čudo varke za oko, ono nikad nije sadržano u realističkoj izvedbi - Zeuxisovo grožđe toliko je stvarno da ga ptice dolaze zobati. Besmislica. Čudo se nikad ne može nahoditi u preobilju stvarnosti, nego upravo obratno, u iznenadnom nedostatku stvarnosti i u vrtoglavu strahu da ćemo se u njoj poništiti. Upravo taj gubitak pozornice zbiljnoga izražava nadrealnu bliskost predmeta. Kad se raščini hijerarhijska organizacija prostora koja povlašćuje oko i vid, kada se ta perspektivna simulacija - jer na djelu je upravo simulakr - raskine, pojavljuje se nešto drugo što, u nedostatku boljega, izražavamo kao dodir, taktilno nadprisustvo stvari koje "kao da bismo mogli dohvatiti". Ali taj taktilni privid nema ničeg zajedničkog s našim čulom dodira: on je metafora "hvatanja" koja vodi uništenju pozornice i predodž-benog prostora. Samim time, to se hvatanje iznova pojavljuje u okolnome takozvanom "zbiljskom" svijetu, otkrivajući nam da "zbiljnost" nije ništa drugo doli uprizorenje svijeta, objektivizira-nog sukladno pravilima dubine, da je ona načelo promatranja kojim se rukovode slikarstvo, kiparstvo i arhitektura vremena, ali samo načelo, i simulakr koji dovršava eksperimentalna hipersi-mulacija varke za oko.

U varci za oko nije riječ o brkanju sa zbiljskim, želi se naime proizvesti simulakr u punoj svijesti o igri i izvještačenosti - glumeći treću dimenziju, bacajući sumnju na zbiljnost te treće dimenzije -glumeći i nadilazeći učinak zbiljskoga, bacajući radikalnu sumnju na načelo zbiljnosti.

Obuhvaćanje zbiljskoga preko same pretjeranosti privida zbiljskoga. Predmeti pritom odveć nalikuju na ono što oni jesu, a ta je sličnost poput nekog drugotnog stanja, dok je njihov istinski re-

118

O zavođenju

ljef, preko te alegorijske sličnosti, preko dijagonalne svjetlosti, reljef je ironije previše zbiljnosti.

Dubina je pritom izokrenuta: umjesto da se cijeli prostor renesanse upravlja prema liniji bijega u dubinu, kod varke za oko učinak se perspektive na neki način projicira prema naprijed. Umjesto da predmeti panoramski klize ispred oka koje ih ništi (povlastica panoptičkog oka), upravo oni "varaju" oko nekom vrstom unutarnjeg reljefa - ne što bi nas oni uvjeravali u postojanje nekog zbiljskog svijeta kojega nema, nego utoliko što osuje-ćuju povlašteni položaj pogleda. Umjesto da pogled stvara razvedeni prostor, on je tek točka unutarnjeg bijega istosmjernosti predmeta. Jedan se drugi svijet probija prema naprijed - nema obzora, nema horizontale, nepronično je zrcalo postavljeno pred oko, iza njega nema ničega. To je u pravom smislu polje privida - ničeg nema što biste mogli vidjeti, stvari vide vas, one ne bježe ispred vas, one se postavljahu pred vas, s onom svjetlošću koja im dolazi od negdje drugdje, i sa sjenom koju nose sa sobom, nikad ne stvarajući odistinsku treću dimenziju. Jer ona, dimenzija perspektive, uvijek je također dimenzija loše savjesti znaka prema zbiljnosti, a ta je loša savjest iskvarila cjelokupno slikarstvo od renesanse nadalje.

Odatle proizlazi, različita od estetskog užitka, uznemirujuća neobičnost varke za oko, neobična svjetlost koju ona baca na tu posve novu i zapadnu zbiljnost koja se pobjednički pomalja iz renesanse: varka je njezin ironijski simulakr. Ona je ono što je nadrealizam bio za funkcionalističku revoluciju na početku 20. stoljeća - jer i nadrealizam nije drugo doli ironijska zanesenost načelom funkcionalnosti. Jednako kao i varka za oko, on nije u pravom smislu dijelom umjetnosti niti povijesti umjetnosti: njihova je dimenzija metafizička. Stilske figure ne spadaju u njihovo polje djelovanja. Točka na kojoj nas oni pogađaju sâm je učinak zbiljnosti ili funkcionalnosti, dakle također učinak svjesnoga. Oni smjeraju poleđini i obratnoj strani, oni raščinjaju očevidnost svijeta. Zbog toga je njihov užitak, njihovo zavođenje krajnje, makar bilo i najmanje, jer ono proizlazi iz krajnjeg iznenađenja

119

Simulacija i zbilja

privida, iz života koji prethodi načinu proizvođenja zbiljskoga svijeta.

Na toj točci, varka za oko više nije slikarstvo. Poput štuka, kojemu je suvremenikom, ona može sve učiniti, sve podražavati, svemu se narugati. Ona postaje prototip zloćudne prakse privida. Ta igra u 16. stoljeću poprima fantastične razmjere i završava ukidanjem granica između slikarstva, skulpture, arhitekture. U zidnom i stropnom slikarstvu renesanse i baroka, slikarstvo i skulptura se preklapaju. Na muralima ili na ulicama u varkama za oko Los Angelesa, arhitektura je nestvarna i raščinjena obmanom. Zavođenje prostora prostornim znakovima. Toliko se govorilo o proizvođenju prostora, nije li vrijeme govoriti i o zavođenju prostora?

Također i o zavođenju političkog prostora. Tako je i sa studi-olima urbinskoga vojvode Federiga da Montefeltria, u vojvodskoj palači u Urbinu i Gubbiu - mali oltari cijeli prikazani u načinu varke za oko, unutar golemog prostora palače. Sama je palača vrhunac znalačke arhitekturalne perspektive, prostora razvedenog sukladno propisima. Studiolo je obrnuti mikrokozmos: odijeljen od ostalog zdanja, bez prozora, bez prostora u pravom smislu riječi — prostor je u njemu proizveden simulacijom. Ako cijela palača predstavlja arhitektonski čin bez premca, manifestni dis-kurs umjetnosti (i moći), što je onda s majušnom ćelijom studio-la, koja se nadovezuje na kapelicu kao još jedno posvećeno mjesto, ali s prizvukom vradžbine? Što se ovdje podmeće prostoru, pa, prema tome, i cijelom sustavu predočivanja koji određuje gradnju palače, pa i države, nije sasvim jasno.

Prostor privatissime, nasljedno je dobro Princa, kao što su incest i transgresija bili monopol kraljeva. Ustvari, ovdje je na djelu cijeli obrat pravila igre, koji ironijski dopušta pretpostavku, preko alegorije varke za oko, da izvanjski prostor, onaj palače, i još dalje onaj grada, da čak i prostor vlasti, politički prostor možda i sâm nije drugo doli učinak perspektive.Tajna jednako opasna, pretpostavka jednako radikalna, te je Princ nužno mora zadržati za sebe, u svome srcu, u najvećoj tajnosti: jer, upravo je to tajna njegove moći.

120

0 zavođenju

Približno od Machiavellia nadalje, politika je zacijelo to na neki način znala: naime, da je vladanje nekim simuliranim prostorom zapravo izvor moći, da politika nije zbiljska funkcija ili prostor, nego obrazac simulacije, čiji pojavni činovi nisu drugo doli njezin ostvareni učinak. Ta slijepa točka palače, to ograničeno mjesto arhitekture i javnog života, koje na stanoviti način upravlja cjelinom, ne čini to sukladno nekoj neposrednoj određenosti, nego nekom vrstom unutarnjeg vraćanja, obratom propisa koji se tajno primjenjuje kao u primitivnim obredima, rupe u zbiljnosti, ironijskog preoblikovanja - vjerni simulakr skriven u srcu zbiljnosti, o kojemu ona ovisi u svekolikom svom djelovanju: to je sama tajna privida.

Tako su Papa, Veliki inkvizitor, ili ugledni jezuiti ili teolozi znali da Bog ne postoji - u tome je bila njihova tajna i njihova snaga. Na taj je način Montefeltriov studiolo na način varke za oko tajna suprotna nepostojanju u dnu zbiljnosti, tajna uvijek moguće reverzibilnosti "zbiljskog" prostora u dubinu, uključujući i politički prostor - tajna koja zapovijeda politikom i koja se otad dobrano zagubila u iluziji "zbiljnosti" masa.

Tajna i izazov

Tajna: zavodničko, inicijacijsko svojstvo onoga što ne može biti izgovoreno zbog toga što nema smisla, onoga što nije izrečeno dok unatoč svemu kola. Na taj način ja znam tajnu drugoga, ali ju ne iskazujem, kao što i on zna da ju ja znam ali ne diže s nje veo: intenzitet između dvoje ljudi nije ništa drugo doli te tajnosti tajne. To sudioništvo nema ništa zajedničkog sa skrivenom informacijom. Uostalom, čak kad bi partneri i željeli razotkriti tajnu, to ne bi mogli, jer se nema što reći... Sve što se može razotkriti mimoilazi tajnu. Jer ona nije neko skriveno označeno, nije ona ključ neke stvari, ona kola i prelazi preko svega što se može nazvati zavođenjem i potpada pod besramnost govora - ona je suprotnost komunikaciji, pa ipak se razmjenjuje. Jedini zalog

121

Simulacija i zbilja

njezine snage jest to što nije iskazana, kao što zavođenje djeluje preko činjenice da nikad nije iskazano, nikad željeno.

Dok se skriveno i potisnuto mora očitovati, tajna to uopće ne mora. Na djelu je inicijacijska, implozivna forma: u nju se ulazi, ali se iz nje ne zna izaći. Nikad nema otkrivanja, nikad komunikacije, čak tajna nikad i ne "procuri" (Zempleny, Nouvelle Revue de Psychanalyse, br. 14): odatle ona zadobiva svoju snagu, alu-zivnu i ritualnu snagu razmjene.

Tako u Dnevniku zavodnika, zavođenje ima oblik zagonetke koju valja odgonetnuti - djevojka je zagonetka i, da bismo je zaveli, valja za nju postati drugom zagonetkom: na djelu je enigmatski dvoboj, a zavođenje je njegovo razrješenje, a da njegova tajna ne bude proniknuta. Otkriće proniknute tajne bila bi seksualnost. Zadnja riječ te pripovijesti, kad bi je uopće bilo, bio bi seks - ali upravo njega u njoj nema. Tamo gdje bi trebao nastupiti osjet, tamo gdje bi trebalo doći do seksa, tamo gdje ga riječi označuju, tamo gdje drugi na nj misle, nema ničega. A to ništa tajne, to neoznačeno zavođenja kola, teče ispod riječi, teče ispod osjeta i brže od njega: ono vas prvo dodiruje, prije nego vam nadođu rečenice, vrijeme potrebno da proteknu. Zavođenje ispod diskursa, nevidljivo, od znaka do znaka, tajno kolanje.

Upravo suprotno od psihološkog odnosa: biti upućen u tajnu drugoga ne znači dijeliti njegove snove ili želje, ne znači dijeliti neko neiskazano koje bi to moglo biti: kad "se" progovori, upravo to nije zavodljivo. Ono što je pripadno izražajnoj snazi, potiskivanju, nesvjesnome, onome što želi progovoriti i u kojemu se ja treba pojaviti, sve to pripada egzoteričkome i proturiječi ezo-teričkoj formi tajne i zavođenja.

Pa ipak nesvjesno, "pustolovina" nesvjesnoga može se očitovati kao posljednji pokušaj velikog pothvata obnove tajne u društvu bez tajne. U društvu priznavanja i razvidnosti, nesvjesno bi bilo naša tajna, naš misterij. Ali ono nije uistinu takvo, jer ta je tajna jedino psihološke naravi i nema vlastite opstojnosti, budući

122

O zavođenju

da se nesvjesno rađa u isto vrijeme kao i psihoanaliza, to jest kad i postupci njezina upijanja i tehnike nepriznavanja tajne u njenim dubinskim oblicima.

Ali, možda se nešto osvećuje za sva tumačenja i istančano im ometa odvijanje? Nešto što odlučno ne želi biti iskazano i koje, budući zagonetka, zagonetno posjeduje vlastito rješenje i prema tome teži jedino ostati u tajni i u radosti tajne.

Usprkos svim naporima da bi se ogolio, izdao, prisilio na značenje, jezik se vraća svome tajnom zavođenju, mi se uvijek vraćamo vlastitim nerješivim zadovoljstvima.

Ne postoji vrijeme zavođenja, niti vrijeme za zavođenje, nego ono ima svoj ritam, bez kojega ga nema. Ono se ne razdaje poput kakve instrumentalne strategije, koja si probija put preko posredujućih faza. Ono djeluje u trenutku, tek jednim potezom, i uvijek je cilj samome sebi.

Nema zastoja u ciklusu zavođenja. Možemo zavoditi nekoga da bismo zaveli drugoga. Ali, također, zavoditi drugoga da bismo se sebi svidjeli. Zamka je istančana i vodi od jednoga drugome. Je li zavodljivo zavoditi ili biti zaveden? Ali biti zaveden još je najbolji način zavođenja. Pjesma bez kraja. Kao što u zavođenju nema ni aktivnog ni pasivnog činitelja, nema ni subjekta ni objekta, ni unutarnjeg ni vanjskoga: ono djeluje na licu i naličju i nikakva ih granica ne odvaja. Nitko tko nije zaveden neće zavesti druge.

Zbog toga što se zavođenje nikad ne zaustavlja na istini znakova, nego na mamcu i na tajni, ono začinje kolanje koje je i samo tajno i obredno, neku vrstu neposredne inicijacije koja sluša jedino svoje pravilo igre.

Biti zaveden, znači biti odvraćen od svoje istine. Zavesti znači odvratiti drugoga od njegove istine. Ta istina nadalje tvori tajnu koja mu izmiče (Vincent Descombes).

Zavođenje je neposredno povratno, a njegova je povratnost sačinjena od izazova koji ono podrazumijeva i od tajne u kojoj se ništi.

123

Simulacija i zbilja

Snaga privlačnosti i odbojnosti, snaga upijanja i očaranosti, snaga urušavanja ne samo seksa nego i stvarnosti u cijelosti, snaga izazova - nikad ekonomija seksa i govora, nego višak milosti i siline, trenutna strast koju seks može pobuditi, ali koja se jednako tako može istrošiti u sebi samoj, u tom procesu izazova i smrti, u krajnjoj neodređenosti preko koje se razlikuje od nagona koji je neodređen u odnosu na svoj predmet ali određen po snazi i podrijetlu; dok je strast zavođenja bez materije i bez podrijetla: ono snagu ne dobiva od nekog libidinalnog ulaganja, od neke energije želje, nego od čistog oblika igre i puko formalnog viška.

Takav je i izazov. I on je suparničkog oblika koji se troši u trenutku i čija snaga proizlazi iz te neposredne povratnosti. I on je očaravajući, poput diskursa lišenog značenja, i na koji, zbog tog besmislenog razloga, ne možemo ne odgovoriti. Zbog čega odgovaramo na izazov? Isto tajanstveno pitanje kao i ono: što nas zavodi?

što je zavodljivije od izazova? Izazov ili zavođenje uvijek znači drugoga učiniti mahnitim, ali uza svakome primjerenu vrtoglavicu, mahnitim uslijed vrtoglavog odsustva koje ih povezuje, i uslijed uzajamnog proždiranja. U tome je neminovnost izazova i to je razlog zašto se na nj nužno odgovara: on naime začinje neku vrstu sumanutog odnosa, vrlo različitog od onog komunikacije ili razmjene: suparnički odnos na osnovi nesuvislih znakova, ali povezanih jednim temeljnim pravilom i njegovim tajnim pridržavanjem. Izazov skončava svaki ugovor, svaku razmjenu rukovođenu zakonom (zakonom prirode ili zakonom vrijednosti) i nadomješta ga uvelike konvencionalnim i ritualiziranim savezom, neprestanom obvezom uzvraćanja i nadmetanja, kojom upravlja temeljno pravilo igre koja se odvija prema navlastitu ritmu. Za razliku od zakona koji je uvijek ispisan bilo na pločicama, u srcu ili na nebu, ovo temeljno pravilo nema nikad potrebu da se iskaže, ono se nikad ne mora očitovati. Ono je neposredno, svojstveno, bezuvjetno (zakon je transcendentan i eksplicitan).

124

0 zavođenju

Ne može postojati sporazum o zavođenju, ugovor o izazovu. Da bi bilo izazova ili zavođenja, svaki ugovorni odnos uzmiče pred suparničkim odnosom, sačinjenim od tajnih znakova, povučenih iz razmjene i koji zadobivaju svu snagu u svojoj formalnoj raspodjeli, u svome neposrednom odbljesku. I u tome se potvrđuje čarobnost zavođenja koje skončava svaku ekonomiju želje, svaki seksualni ili psihološki dogovor, nadomještajući ga vrtoglavicom odgovora - nikad ulaganjem, ulogom - nikad ugovorom ili savezom - nikad pojedinačnim, nego dvojnim - nikad psihološkim nego obrednim - nikad prirodnim već umjetnim. Strategija je osobe njegova sudbina.

Izazov i zavođenje beskrajno su bliski. Pa ipak, između njih, kazali bismo, postoji razlika utoliko što se izazov sastoji u tome da se drugoga dovede na teren svoje snage, koja će biti i njegova, u smislu neograničenog nadmetanja, dok se strategija (?) zavođenja sastoji u tome da se drugoga dovede na polje vlastite propasti koja će biti i njegova. Proračunana ili neproračunljiva propast: izazov drugome da se uhvati u zamku. Pukotina ili prekid: nije li i sam miris pantere raspuklina, ponor kojemu se životinje približavaju zahvaćene vrtoglavicom? Ustvari, pantera s mitskim mirisom tek je epicentar smrti, a iz te se usjekline oslobađaju istančane isparine.

Zavoditi znači učiniti ranjivim. Zavoditi znači slabiti. Svojom krhkošću mi zavodimo, nikad svojim moćima ili snažnim znakovljem. Upravo ta ranjivost koju ulažemo u igru zavođenja podanoj e mu toliku snagu.

Mi zavodimo svojom smrću, svojom ranjivošću, prazninom koja nas progoni. Tajna je u tome da se umijemo okoristiti tom smrću na štetu pogleda, na štetu pokreta, na štetu znanja, na štetu osjeta.

Psihoanaliza kaže: preuzmite njezinu pasivnost, preuzmite njezinu krhkost, ali ona od nje čini neku vrstu pomirenja, prihvaćanja, služeći se još gotovo religioznim pojmovima, ne bi li se uspostavila dobro ugođena psihička ravnoteža. Zavođenje se pak pobjednički služi tom krhkošću, promičući je u igru prema vlastitim pravilima.

125

Simulacija i zbilja

Sve je zavođenje, ništa nije doli zavođenje. Željeli su nas uvjeriti da je sve proizvodnja. Lajtmotiv preo

brazbe svijeta: na djelu je igra proizvodnih snaga koje upravljaju tijekom stvari. Zavođenje je tek nemoralni, frivolni, površni, suvišni proces, pripadan polju znakova i privida, posvećen zadovoljstvu i uživanju u beskorisnim tijelima. A što ako se sve, obratno nego što izgleda - ustvari odvija sukladno tajnom pravilu privida - ako se sve pokreće na osnovi zavođenja:

trenutak zavođenja napetost zavođenja neizvjesnost zavođenja

zgoda zavođenja zanos zavođenja

odmor zavođenja.

Proizvodnja samo gomila i nikada se ne odvaja od svoga cilja. Ona nadomješta sve obole jednim jedinim: svojim, koji postaje načelom zbiljnosti. Proizvodnja, kao i revolucija, okončava epidemiju privida. Ali zavođenje je neminovno. Nitko mu živ ne može umaći - čak ni mrtvi u spominjanju njihovih imena i sjećanju na njih. Oni su mrtvi tek kad ih više nikakva jeka svijeta ne dolazi zavesti, kad ih više nikakav obred ne izaziva na postojanje.

Za nas je jedino mrtvo ono što više uopće ne može proizvoditi. U stvarnosti jedino je mrtvo ono što više uopće ne želi zavoditi niti biti zavedeno.

Ali zavođenje ga se domaže usprkos svemu, kao što se ovladava svekolikom proizvodnjom i naposljetku je ništi.

Jer praznina, odsustvo podriveno u bilo kojoj točci povratkom plamena bilo kojeg znaka, mahnitost koja predstavlja iznenadnu draž zavođenja, to prazno je također ono koje čeka, ali razočarano, proizvodnju na kraju svoga truda. Sve se vraća praznini, uključivši i naše riječi i pokrete, ali neke su, prije no što su iščezle našle vremena, predvidjevši njihov kraj, obaviti zavođenje koje druge nikad neće upoznati. Tajna zavođenja je u tom

126

O zavođenju

spominjanju i prisjećanju na drugoga, u pokretima čija je polaga-nost, napetost poetična kao što je to usporeni filmski prikaz pada ili praska, jer nešto prije nego se dovrši, nađe vremena da nam nedostaje, a ono predstavlja, ako je uopće ima, savršenstvo "želje".

Zavođenje je sudbina

Treba li, dakle, pomisliti da je čista forma to raspršeno zavođenje, bez draži, bez uloga, taj duh zavođenja koji progoni naša kruženja bez tajni, naše sanjarije bez osjećaja, mreže naših dodira bez dodira? Kao da bi čista kazališna forma bila ona, moderna, hepe-ning sudjelovanja i izražajnosti, u kojoj je nestalo pozornice i čarolije pozornice? Kao da bi čista forma slikarstva i umjetnosti bio način hipotetičke, hiperrealističke intervencije u stvarnost -acting pictures, land-art, body-art - u kojoj je nestao predmet, okvir i uprizorenje iluzije?

Mi ustvari živimo u čistim formama, u krajnjoj besramnosti, odnosno vidljivoj i jednoznačnoj, u likovima nekoć tajnim i različitim. Jednako je tako s društvenim, koje također danas vlada u svome čistom obliku, naime besramno i prazno - a isto je i sa zavođenjem koje je, u svome sadašnjem obliku, izgubilo neizvjesnost, napetost, vradžbinu da bi zadobilo oblik površne i ne-razlučene besramnosti.

Treba li se pozvati na genealogiju koju Walter Benjamin pripisuje umjetničkom djelu i njegovoj sudbini: djelo ima najprije status obrednog predmeta, obuhvaćena u predačkom obliku kulta. Potom ono poprima, u sustavu manje obvezatnosti, kulturalni i estetski oblik koji još obiljžuje neka posebna kakvoća, ne više imanentna kao što je bio slučaj s obrednim predmetom, ali tran-scendentna i individualizirana. A ta pak estetska forma ustupa potom mjesto političkoj formi, onoj nestanka djela kao takvog u sudbini neizdvojivoj od tehnološke reprodukcije. Ako ritualna forma ne poznaje original (ako posvećeno ne mari za estetsku izvornost predmeta kulta), on se iznova gubi u političkoj formi:

127

Simulacija i zbilja

postoji tek umnažanje predmeta bez originala. Ta forma odgovara njihovu maksimalnom kolanju i minimalnoj snazi.

Na taj bi način zavođenje imalo svoju ritualnu fazu (suparničku, magičnu, samrtnu), svoju estetsku fazu (onu koja se odražava u "estetskoj strategiji" Zavodnika i gdje se njegova orbita približava onoj žene i seksualnosti, ironijskome i dijaboličkome, te tada zadobiva za nas smisao koji posjeduje, onaj skretanja, strategije, igre, možda i proklete, privida) te napokon svoju "političku" fazu (služeći se, ovdje pomalo dvosmislenim, Benjaminovim terminom), onu posvemašnjeg nestanka izvora zavođenja, njegove ritualne i njegove estetske forme, u ime nekog svekolikog azimu-talnog vjetrenja u kojemu zavođenje postaje neslužbena politička forma, svedena (upojedinjena, pojednostavljena, demultiplicira-na) potka neuhvatljive politike, posvećene beskonačnu ponavljanju forme bez sadržaja. (Ta neslužbena forma neodvojiva je od tehnizacije; to je forma mreža - jednako kao što je politička forma predmeta neodvojiva od tehnologije lančane proizvodnje.) Kao i kod predmeta, ta "politička" forma odgovara maksimalnoj raspršenosti i minimalnoj snazi zavođenja.

Je li to sudbina zavođenja? Ili se pak može, nasuprot takvoj zapletenoj sudbini, suprotstaviti zavođenje kao sudbinu? Proizvodnja kao sudbina ili zavođenje kao sudbina? Nasuprot istini dubinskih struktura, sudbina privida? Mi u svakom slučaju živimo u ne-smislu, ali ako je simulacija njegova razočarani oblik, zavođenje je pak njegova očaravajući oblik.

Anatomija nije ni sudbina ni politika: zavođenje jest sudbina. Ono je to što preostaje od sudbine, uloge, vradžbine, predestinacije i vrtoglavice, ali i od tihe djelotvornosti u svijetu vidljive djelotvornosti i nerazigranosti.

Svijet je ogoljen, kralj je gol, stvari su jasne. Svekolika proizvodnja, pa i sama istina, smjeraju tom ogoljavanju, odakle također proizlazi u najnovije vrijeme nepodnošljiva "istina" seksa. Srećom, ništa se od toga ne zbiva dubinski, i zavođenje još čuva najsibihnskiji ključ istine same, a mi je "možda i ne želimo obnažiti jedino zbog toga što ju je tako teško zamisliti golu".

128

4 .

Fatalne strategije

Ekstaza i inercija

Stvari su iznašle način da umaknu dijalektici značenja, koja ih je kinjila: nadalje je njihova imanentna svrha i sumanuta misao vodilja da bujaju u beskraj, da proširuju svoje mogućnosti, da nastoje nadići i samu svoju bit, u usponu do krajnjih granica.

Ništa ne priječi mišljenje da se isti učinci mogu postići i u suprotnom smjeru - što je druga nerazboritost, također pobjednička. Nerazboritost pobjeđuje u svim smjerovima - upravo tu se nahodi načelo Zla.

Svijet nije dijalektičan - priklonio se ekstremima, a ne ravnoteži. Opredijelio se za radikalni antagonizam, a ne za pomirenje ili sintezu. Takvo je i načelo Zla, i ono se očituje u zloduhu objekta, očituje se u ekstatičkoj formi čistog objekta, u svojoj pobjedničkoj strategiji nad onom subjekta.

Zadobit ćemo istančane oblike radikalizacije tajnih svojstava i borit se protiv bestidnosti vlastitim oružjem. Istinitijemu od istinitoga suprotstavit ćemo lažnije od lažnoga. Nećemo suprotstavljati lijepo i ružno, tražit ćemo najružnije od ružnoga: čudovišno. Nećemo suprotstavljati vidljivo skrivenome, tragat ćemo za najskrivenijim od skrivenoga: za tajnom.

129

Simulacija i zbilja

Nećemo tražiti promjenu i suprotstavljati nepokretno pokretnome, tražit ćemo najpokretnije od pokretnoga: metamorfozu... Nećemo razlikovati istinito od lažnoga, tražit ćemo najlažnije od lažnoga: iluziju i privid...

U tom usponu prema krajnostima, možda bi ih trebalo radikalno suprotstaviti, ali možda treba gomilati učinke bestidnosti i one zavođenja.

Tražit ćemo nešto brže od komunikacije: izazov, dvoboj. Komunikacija je odveć polagana, ona je posljedica sporosti, ona se odvija preko dodira i govora. Pogled je brži, on je medij medija, najbrži. Sve se treba odigravati trenutno. Ne komunicira se uopće. U odašiljanju i uzvraćanju komunikacije, već se gubi trenutnost pogleda, svjetlosti, zavođenja.

Ali, također, nasuprot ubrzanju mreža i kolanja, mi ćemo tražiti sporost - ne nostalgično usporenje duha, nego nerazrješivu nepo-kretnost, najsporije od sporoga: inerciju i tišinu. Inerciju nerazrješivu trudom, tišinu nerazrješivu dijalogom. I tu se nahodi jedna tajna.

Jednako kao što je model istinitiji od istinitoga (budući da je kvintesencija odredbenih obilježja nekog stanja) i na taj način podaruje vrtoglavi osjet istine, tako i moda ima bajkoviti značaj ljepšega od lijepoga: očaravajućeg. Njezina je zavodljivost neovisna o svakoj vrijednosnoj prosudbi. Ona nadilazi estetski oblik u ekstatičnom obliku bezuvjetne metamorfoze.

Nemoralna forma, dok estetska forma uvijek podrazumijeva ćudoredno razlikovanje između lijepoga i ružnoga. Ako postoji tajna mode, s one strane zadovoljstava svojstvenih umjetnosti i ukusu, to je ona nemoralnosti, te vladavine prolaznih modela, te krhke i posvemašnje strasti koja isključuje svaki osjećaj, te proizvoljne metamorfoze, površne i upravljane koja isključuje svaku želju (izuzev ako upravo to nije želja).

Ako to jest želja, nije zabranjeno misliti da se i u društvenome, u politici i na svim drugim poljima koja se ne tiču ukrašavanja, želja radije upućuje prema nemoralnim formama, koje su također

130

Fatalne strategije

zaražene potencijalnim nijekanjem svake vrijednosne prosudbe i mnogo sklonije ekstatičnoj budućnosti koja otimlje stvarima njihove "subjektivne" kvalitete da bi ih prepustila jedinoj privlačnosti podvostručenog obilježja, podvostručene definicije, koja im oduzima njihove "objektivne" uzroke da bi ih prepustila jedinoj snazi njihovih raspomamljenih posljedica.

Svakom značenju, na taj način uzdignutom do superlativne moći, uhvaćenom u spiralu podvostručenja - najistinitije od istinitoga, najljepše od lijepoga, najstvarnije od stvarnoga - zajamčen je učinak vrtoglavice neovisan o svakom sadržaju i svakom navlastitom svojstvu, te on danas nastoji postati našom jedinom strasti. Strast podvostručavanja, uspinjanja, rasta moći, ekstaze -bilo koje osobine pod uvjetom da, prestavši biti u odnosu prema svojoj suprotnosti (istinito prema lažnome, lijepo prema ružnome, stvarno prema imaginarnom) postane superlativna, pozitivno uzvišena te se čini da je usisala svu energiju svoje suprotnosti. Zamislite nešto lijepo koje je upilo svu energiju ružnoga: eto vam mode... Zamislite istinito koje je upilo svu energiju lažnoga: eto vam simu-lacije...

I samo je zavođenje vrtoglavo utoliko što nije posljedica jednostavnog privlačenja, nego privlačnosti podvostručene nekom vrstom izazova, ili kobnosti svoje biti - "Ja nisam lijepa, ja sam göra", kazivala je Marie Dorval.

Od živih bića prometnuli smo se u modele, od živih bića opredijelili smo se za modu, od živih bića odlučili smo se za simu-laciju: možda je Caillois bio u pravu sa svojom terminologijom, i možda je svekolika naša kultura u procesu sklizanja od igara natjecanja i izražavanja prema igrama neizvjesnosti i vrtoglavice. Sama neizvjesnost u osnovi nas gura vrtoglavom nad-umnožavanju formalnih osobina. Dakle formi ekstaze. Ekstaza je ta osobina svojstvena svakome tijelu koje kruži oko sebe sve do gubitka smisla i koje se potom rascvjetava u svojoj čistoj i praznoj formi. Moda je ekstaza lijepoga: čista i prazna forma vrtoglave estetike. Simulacija je ekstaza stvarnoga: dostaje gledati televiziju - svi se

131

Simulacija i zbilja

stvarni događaji na njoj nižu u posve ekstatičnu odnosu, to jest s vrtoglavim i stereotipnim obilježjima, nestvarnima i ponavljajućima, omogućujući njihovo sumanuto i neprekinuto nizanje. Predmet reklame je ekstaziran, a takav je i potrošač u reklamnu promišljanju - vrtloženje uporabne i razmjenske vrijednosti do poništenja u čistoj i praznoj formi etikete...

Ali valja ići i dalje: antipedagogija je ekstatička forma, to jest čista i prazna forma pedagogije. Antiteatar je ekstatička forma kazališta: više nema pozornice, nema sadržaja, kazalište na ulici, bez glumaca, kazalište sviju za svih, koje se naposljetku poistovjećuje upravo s odvijanjem naših života bez iluzija - gdje je snaga iluzije ako je njezin vrhunac ponovno ocrtavanje našega svakodnevnog života i preobrazba našega radnog mjesta? Ali tome je tako, pa i umjetnost današnjice nastoji izaći iz sebe same, zanijekati samu sebe, i što se više želi na taj način realizirati, to se više hiperrealizira, to se više transcendira u svojoj praznoj biti. Vrtoglavica, i tu je prisutna vrtoglavica, poništenje i umrtvljenost. Ništa nije snažnije pridonijelo umrtvljenju "stvaralačkog" čina i potaknulo ga da se razbuja u svojoj čistoj i praznoj formi od iznenadnog Duchampova izlaganja nosača za boce u galeriji slika. Ekstaza sirovog predmeta istodobno podaruje slikarskome činu njegovu ekstatičnu formu - nadalje bez predmeta, on će kružiti oko sebe i na neki način nestati, ali pobudivši u nama konačnu očaranost. Umjetnost danas proizvodi tek čaroliju svog nestajanja.

Zamislite neko dobro koje bi se razbujalo svekolikom snagom Zla: bio bi to Bog, nastrani Bog koji stvara svijet iz prijezira i poziva ga da sam sebe uništi...

Također se može očekivati nadilaženje društvenoga, prodor najdruštvenijega od društvenoga - masa - i u tom je slučaju društveno upilo sve suprotne energije protudruštvenoga, inercije, otpora, tišine. Logika društvenoga tu dospijeva do svoje krajnosti -do točke u kojoj ona obrće svoje svrhe i dostiže točku inercije i istrebljenja, i to u istom trenutku kada dodiruje ekstazu. Mase su

132

Fatalne strategije

ekstaza društvenoga, ekstatična forma društvenoga, zrcalo u kojemu se ono odražava u svojoj posvemašnjoj imanentnosti.

Stvarno se ne ništi u korist imaginarnoga, ono se poništava u korist najstvarnijega od stvarnoga: hiperrealnoga. Istinitije od istinitoga: to je simulacija.

Prisustvo se ne ništi suočeno s prazninom, ono se ništi pred podvostručenjem prisustva koje poništava suprotnost između prisustva i odsustva.

Niti se praznina ne poništava pred puninom, nego uslijed pretilosti i zasićenja - punije od punoga, to je reakcija tijela u gojaznosti, seks u bestidnosti, njegova abreakcija na prazninu.

Pokret ne nestaje toliko u nepokretnosti koliko u brzini i ubrzanju - u pokretnijemu od pokreta, ako se tako može reći, i koji ovoga vodi do krajnosti u isti ga mah lišavajući smisla.

Seksualnost se ne gubi u sublimaciji, potiskivanju i ćudored-nosti, ona mnogo sigurnije iščezava u najseksualnijem od seksa: pornografiji. Hiperseksualno koje je suvremenik hiperrealnoga.

Općenitije, vidljive stvari ne skončavaju se u mraku i tišini -iščezavaju one u najvidljivijemu od vidljivoga: u bestidnosti.

Primjer te eks-centričnosti stvari, tog zastranjenja u pretjeranom rastu, prodor je slučaja u naš sustav, neodređenosti, relativnosti. Reakcija na to novo stanje stvari nije bila pomireno napuštanje starih vrijednosti, nego radije sumanuta nadodređenost, pretjeranost referentnih vrijednosti, funkcije, svrhe, uzročnosti. Možda se priroda zapravo užasava praznine, jer se upravo tamo, u praznini, rađaju, da bi je uklonili, prebujni, hipertrofični i zasićeni sustavi - uvijek se nešto zališno smjesti tamo gdje više ničega nema.

Određenost se ne ništi u ime neodređenosti, nego u korist hiper-određenosti - prekomjernost određenosti u praznini.

Svrhovitost ne nestaje na račun neizvjesnosti, nego u korist hipersvrhovitosti, hiperfunkcionalnosti: funkcionalnije od funkcionalnog, svrhovitije od svrhovitoga - hipertelija.

133

Simulacija i zbilja

Budući da nas je slučaj ubacio u nenormalnu neizvjesnost, mi smo na nj odgovorili pretjeranom uzročnošnošću i svrhovitošću. Hipertelija nije nezgoda u razvoju životinjske vrste, ona je upravo izazov svrhovitosti koji odgovara rastućoj neodređenost. U sustavu u kojemu su stvari sve izloženije slučaju, svrhovitost doseže delirij i razvijaju se činitelji koji odveć dobro znaju nadići svoju svrhu sve dok ne obuhvate cijeli sustav.

Tome je tako od ponašanja kancerozne stanice (hipervitalnost u samo jednom smjeru) do hiperspecijalizacije predmeta i ljudi, do operacionalnosti najmanje pojedinosti, do hiperznačenja najmanjeg znaka - leitmotiv naših svakodnevnih života, ali i tajna rak-rana svih pretilih i kanceroznih sustava, onih komunikacije, informacije, proizvodnje, destrukcije - od kojih su svi odavno nadišli granice svoje služnosti, uporabne vrijednosti, da bi krenuli u fantomski juriš svršnosti.

Obratna histerija od one svršnosti: histerija uzročnosti, koja odgovara naporednom ukidanju porijekla i uzroka: sumanuto traženje izvora, odgovornosti, referencije, pokušaj iscrpljivanja pojava do traganja za njihovim inifinitezimalnim uzrocima. Ali također i opterećenost genezom i genetikom, iz koje proizlazi, u različitim smjerovima, psihoanalitička palingeneza (cjelokupni psihički život hipostaziran u najranije djetinjstvo, svi su znakovi postali simptomi), biogenetika (sve su vjerojatnosti prezasićene kobnim djelovanjem molekula), hipertrofija povijesnog istraživanja, strahotna potreba da se sve odredi, sve nečemu pripiše, sve na nešto referira... Sve to postaje fantastično opterećenje -sve referencije žive jedna od druge i jedna na račun druge. Pritom se također razvija sustav pretjeranog rasta tumačenja bez ikakva odnosa s ciljem. Sve to proizlazi iz bijega prema naprijed pred hemoragijom objektivnih uzroka.

Sve su češći slučajevi inercije. Bujaju zaustavljene forme, a rast se zaustavlja u pretjeranom rastu. To je oblik hipertelije, onoga što ide dalje od svoga cilja: školjkaš koji se udalji od mora (s

134

Fatalne strategije

kojim tajnim ciljevima?) nikad više nema vremena vratiti se u nj. Rastući gigantizam kipova s Uskršnjih otoka.

Ticalno, polipsko, prebujno, hipersvrhovito: to je sudbina inercije zasićenog svijeta. Ne sastoji li se i kancerozni proces upravo u nijekanju vlastite svrhe radi hipersvršnosti? Osveta rasta u pretjeranom rastu. Osveta i sažimanje brzine u inerciji. I mase su preko ubrzanja zahvaćene tim divovskim procesom inercije . Masa jest taj proces pretjeranog rasta koji ubrzano tjera svaki rast njegovoj propasti. Ona je to kolanje prekinuto čudovišnom svrhovitošću.

Exxon: američka Vlada traži na multinacionalnoj razini globalni odnos u svim djelatnostima svijeta. Rezultat: dvanaest svezaka od tisuću stranica, čije bi iščitavanje, da i ne govorimo o analizi, iziskivalo rad od nekoliko godina. Gdje je informacija?

Treba li iznaći neku dijetetiku informacije? Treba li ukloniti pretilost, pretilost sustava i osnovati zavode za dezinformaciju?

Nevjerojatna, razorna superpotencijalnost strateškog naoružanja - s njom se jedino može mjeriti pretjerani svjetski demografski rast. Kako god se paradoksalnim to činilo, oboje su iste prirode i odgovaraju istoj logici pretjeranog rasta i inercije. Pobjednička anomalija: nijedno načelo prava ili mjere ne može ublažiti jedno više negoli drugo, oboje se uzajamno potiču. A najgore je da u tome nema nikakva prometejskog otpora, nikakve neumjerenost strasti ili uznositosti. Naprosto, čini se da je vrsta dosegnula specifičnu, tajanstvenu točku na kojoj nije moguće ustuknuti, zakočiti, usporiti.

Bolna pomisao: da je nakon stanovite točke u vremenu, povijest prestala biti stvarna. A da toga nismo bili svjesni, ukupnost ljudskoga roda kao da je iznenadno napustila stvarnost. Sve što se otad događalo, kao da uopće nije bilo istinito, ali mi toga nismo mogli biti svjesni. Naša dužnost i zadaća bila bi sada da otkrijemo tu točku, a sve dok ju ne dosegnemo, morat ćemo nastaviti živjeti u sadašnjem razaranju (Canetti).

135

Simulacija i zbilja

Dead point: mrtva točka na kojoj svaki sustav prekoračuje tu tanahnu granicu reverzibilnosti, proturječnosti, upitnosti kako bi živ unišao u ne-proturječnost, u vlastitu sumanutu kontemplaciju, u ekstazu...

Tu počinje patafizika sustava. To logičko prekoračenje, taj uspon ne prate uostalom samo nelagodnosti, iako uvijek poprima oblik usporene katastrofe. Tako je i sa sustavima strateškog razaranja i naoružanja. Na točci nadilaženja razornih snaga, završava se uprizorenje rata. Nema više korisnog suodnosa između potencijalnog poništenja i njegova cilja, i postaje suludo njime se služiti. Sustav se brani sam od sebe, i to je paradoksalno dobrodošao vid obrane: više nema prostora za ratovanje. Valja stoga poželjeti nastavak nuklearnog razvoja i trke u naoružanju. To je cijena koju valja platiti za čisti rat1 , tj. za čistu i praznu formu, za hiperrealni i vječno obrambeni oblik rata, te si prvi put možemo čestitati zbog odsustva događanja. Čak i rat, kao i stvarnost, više se nikad neće dogoditi. Izuzev ako upravo nuklearne snage uspiju u svom opadanju i uzmognu ograničiti nove prostore rata. Ako vojna moć, po cijenu opadanja te izvanredno korisne ludosti na drugome stupnju, iznova pronađe neku pozornicu rata, neki ograničeni prostor, budimo dokraja precizni, ljudski prostor rata, tada će oružja iznova zadobiti svoju uporabnu vrijednost i svoju vrijednost... razmjene: bit će iznova moguće razmjenjivati rat. U svom orbitalnom i ekstatičkom obliku, rat je postao nemoguća razmjena, a ta nas orbitalnost štiti.

Što je onda s Canettijevom željom da iznova dosegnemo slijepu točku nakon koje su "stvari prestale biti stvarne", povijest je prestala postojati a da mi toga nismo bili svjesni - zbog čega možemo jedino nastaviti živjeti u sadašnjem razaranju?

Kad bismo i mogli odrediti tu točku, što bismo učinili? Kojim bi čudom povijest mogla iznova postati stvarna? Kojim bismo čudom mogli vrijeme vratiti unatrag kako bismo uzmogli pripremiti njegovo razaranje? Jer ta je točka u isto vrijeme i ona kraja

1 Cf. Djela Paula Virilia.

136

Fatalne strategije

linearnog vremena, a sva čuda znanstvene fantastike o "vraćanju vremena" beskorisna su ako ono nadalje više ne postoji, ako je iza nas prošlost već doslovce nestala.

Kakve bi mjere opreza valjalo poduzeti da se izbjegne taj povijesni kolaps, ta koma, to rasplinjavanje stvarnoga? Jesmo li sami počinili neku grešku? Je li ljudski rod negdje pogriješio, odao neku tajnu, počinio neku kobnu neopreznost? Jednako je uzaludno postavljati to pitanje kao i pitati se o tajanstvenom razlogu zbog kojega vas je neka žena napustila: u svakom slučaju, kako god bilo, ništa se nije moglo promijeniti. Užasavajući vid nekog događaja toga reda jest to da ga, nakon što se prijeđe određena točka, svi napori što ih ulažemo da ga uklonimo samo još ubrzavaju, nikakav predosjećaj ne služi ničemu, svaki događaj u cijelosti opravdava ono što mu je prethodilo. Naivno je povezivati svaki događaj s uzrocima, jer nas to navodi na pomisao da se on i nije morao dogoditi - čisti događaj, bez uzroka, može se odvijati jedino neminovno - stoga ga i nikad nije moguće ponoviti dok se s uzročnim procesom to uvijek može dogoditi. Ali upravo: tada više nije na djelu događaj.

Canetttijeva je želja, prema tome, nabožna, ako mu je pretpostavka radikalna. Točku o kojoj on govori po definiciji nije moguće otkriti, jer kad bi se ona mogla dosegnuti, to bi značilo da nam je vraćeno vrijeme. Točka od koje bi se moglo obrnuti proces raspršivanja vremena i povijesti izmiče nam - upravo zato smo je i prešli ne opazivši je, i dakako, mimo svoje volje.

Uostalom, Canettijeva točka možda uopće ne postoji. Ona ne postoji, izuzev ako možemo dokazati da je povijest postojala i prije - što je nemoguće jednom kad smo tu točku prešli. Na polju stranome povijesti, ni sama se povijest više ne može promišljati, niti ju je moguće dokazati. Upravo zato mi i pozivamo sva prethodna razdoblja, sve načine življenja, sve mentalitete da se his-toriziraju, da pripovijedaju o sebi oslonjajući se na dokaze i dokumente (sve postaje dokumentarno): mi, naime, dobro osjećamo da je sve to na našem polju obogaljeno i da je ono polje kraja povijesti.

137

Simulacija i zbilja

Ne možemo se ni vratiti unatrag, niti se pomiriti s tim stanjem. Neki su radosno razriješili tu dilemu: otkrili su točku anti-Canetti, onu usporenja, koja omogućuje povratak u povijest, u stvarno, u društveno, poput zalutala satelita u hiperprostoru koji se ponovno domogao Zemljine atmosfere. Zbog pogrešne radikalnosti zalutali smo u centrifugalne prostore, a jedan nas je životni od-skok vratio u stvarnost. Sve iznova postaje stvarno, sve ponovno poprima značenje, jednom kad smo svladali tu tjeskobu nestvar-nosti povijesti, to iznenadno propadanje vremena i stvarnosti.

Možda su oni u pravu. Možda je trebalo zaustaviti to odlijevanje vrijednosti. Dosta je terorističke radikalnosti, dosta simu-lakra - ponovno snaženje morala, vjerovanja, smisla. Dolje sa sumračnim raščlambama!

Iza te točke postoje samo događaji bez posljedica (i teorije bez posljedica), upravo zbog toga što oni upijaju svoje značenje u sebe same, ne odražavaju ništa, ne predviđaju ništa.

Iza te točke postoje jedino katastrofe. Savršen je događaj ili jezik koji objašnjava vlastiti način nesta

janje, zna ga uprizoriti i na taj način stječe maksimalnu snagu privida.

Katastrofa je maksimalni sirovi događaj, i on događajniji od događaja - ali događaj bez posljedica koji svijet ostavlja u napetosti.

Jednom kad je povijest izgubila značenje, jednom kad je nadi-đena ta točka inercije, svaki događaj postaje katastrofa, postaje čisti događaj i bez posljedica (a u tome i jest njegova snaga).

Događaj bez posljedica - poput Musilova čovjeka bez svojstava, poput tijela bez organa, poput vremena bez pamćenja.

Kada svjetlost zatoči i proguta svoj vlastiti izvor, dolazi do okrutne involucije vremena u samom događaju. Katastrofa u doslovnom smislu: otklon ili krivulja koji izazivaju preklapanje, u istoj stvari, i njezina početka i njezina kraja, koji vraćaju kraj na početak da bi ga poništili, omogućuju događaj kojemu ništa ne prethodi niti slijedi nakon njega - čisti događaj.

138

Fatalne strategije

Na djelu je također i katastrofa smisla: događaj bez posljedica određuje činjenica da mu se mogu pripisati svi uzroci bez razlike, a da ništa ne omogućuje izbor... Njegovo je porijeklo nerazaberi-vo, a tako je i s njegovim ciljem. Ne može se vratiti ni tijek vremena ni tijek smisla.

Svaki je događaj danas virtualno bez posljedica, on dopušta sva moguća tumačenja, ali nijedno ne može sadržavati smisao: podjednaka vjerojatnost svih uzroka i svih posljedica - višestruko i neizvjesno pripisivanje značenja.

Ako se valovi smisla, valovi pamćenja i povijesnog vremena oko događaja suze, ako se valovi uzročnosti oko učinka izbrišu (a događaj nam se danas nadaje poput vala, on ne putuje samo "na valovima", on jest val neodredljiv u smislu jezika i značenja, iščitljiv jedino i trenutno kao boja, taktilnost, ugođaj, pojmovima osjetnih učinaka), razlog je tome činjenica da se svjetlost usporava, znači to da je negdje gravitacijski učinak prouzročio da se svjetlost događaja, ona koja nosi njegovo značenje preko događaja samog, svjetlost nositeljica poruke, usporava do zaustavljanja, i na taj način svjetlost politike i povijesti nadalje tek slabo percipiramo, a tako je i sa svjetlošću tijela, od kojih do nas dopiru tek prigušeni simulakri.

Katastrofu koja nam prijeti valja prepoznati u usporavanju svjetlosti - što je svjetlost sporija, to manje izmiče svom izvoru -na taj su način stvari i događaji skloni više ne ispuštati svoje značenje, usporiti svoje zračenje, uhvatiti ono što su prije odražavali da bi ga upili u jedno crno tijelo.

Znanstvenu su fantastiku uvijek privlačile brzine koje su nadilazile brzinu svjetlosti. Pa ipak, mnogo bi zanimljiviji bio registar manjih brzina na koje bi se trebala spustiti sama svjetlost.

Brzina svjetlosti jest ono što štiti stvarnost stvari, jer nam ona jamči da su slike koje o njoj posjedujemo iz istog razdoblja. Sa značajnijom promjenom brzine nestalo bi svake vjerodostojnosti kauzalnog svijeta. Sve bi se stvari ispreplele u posvemašnjem neredu. U tolikoj je mjeri istina da je brzina naš referent, naš Bog,

139

Simulacija i zbilja

i da za nas predstavlja obličje apsoluta. Ako svjetlost zapadne u relativne brzine, više neće biti transcendencije, više neće biti Boga koji bi priznao svoje stado, svijet bi zapao u neodređenost.

Upravo to se danas događa s elektronskim medijima, informacija počinje kolati posvuda brzinom istovjetnom onoj svjetlosti. Više nema apsoluta s kojim bi se moglo mjeriti ostalo. Ali iza tog ubrzanja nešto se apsolutno počinje usporavati. Možda se mi počinjemo apsolutno usporavati.

Sto ako se svjetlost uspori do stupnja da se spusti na "ljudske" brzine? Što ako nas preplavi plimom usporenih slika sve dok ne postane sporija od našeg kroćenja?

Tada bi valjalo generalizirati slučaj u kojemu nam svjetlost dolazi od zvijezda koje su odavno nestale - njihova slika prelazi svjetlosne godine kako bi još stizala do nas. Da je svjetlost beskrajno polagana, mnoštvo stvari, i one najbliže, odavno bi doživjele sudbinu tih zvijezda: mi bismo ih vidjeli, bile bi tu, ali već tu i ne bi više bile. I samo stvarno u tom slučaju ne bi postojalo: nešto čija slika još dospijeva do nas, ali već više nije? Analogija s mentalnim predmetima i mentalni eter.

Ili bi se, pak, pretpostavimo li da je svjetlost veoma polagana, tijela mogla približiti do nas brže od svoje slike, i što bi onda s njima bilo? Predmeti bi se s nama sudarali, a mi ne bismo niti vidjeli kad su prispjeli. Možemo uostalom zamisliti, obratno od našeg univerzuma, da se spora tijela sva kreću mnogo sporije od brzine svjetlosti, svijet u kojemu bi se tijela premještala nevjerojatnim brzinama, izuzev svjetlosti, koja bi bila veoma spora. Posvemašnji kaos, kojim više ne bi upravljala trenutnost svjetlosnih poruka.

Svjetlost bi bila poput vjetra, različitih brzina, ako ne bi nastupala i posvemašnja zatišja tijekom kojih nam nijedna poruka ne bi stizala iz područja patnje.

Svjetlost poput parfema: različita ovisno o tijelima, razdaje se jedino neposrednom okružju. Polje svjetlosnih poruka koje se postupno gasi. Slike tijela više se ne šire nakon stanovitog svjetlosnog područja: s one strane, ono više ne postoji.

140

Fatalne strategije

Ili pak svjetlost koja se premješta sporošću kontinenata, ploče kontinenata klize jedna preko druge, te bi na taj način izazvale potrese koji bi izobličili sve naše slike i naše viđenje prostora.

Zamislimo li polagani lom lica i pokreta, poput pokreta plivača u teškoj vodi? Kako pogledati nekoga u oči, kako ga zavesti ako nismo sigurni da je još ovdje? Što ako se kinematografsko usporenje domogne cijeloga svijeta? Komični zanos ubrzanog koji transcendira značenje eksplozijom - ali poetska očaranost usporenog koji uništava značenje implozijom.

Napetost i usporenje naš su današnji oblik tragičnoga, otkad je ubrzanje postalo našim uobičajenim stanjem. Vrijeme više nije očevidno u svome običnom odvijanju, otkad se rastegnulo, proširilo na plutajuću dimenziju stvarnosti. Njega više ne rasvjetljuje volja. Prostor također više nije osvijetljen pokretom. Budući da im je cilj izgubljen, potrebno je svakako da se iznova uplete neka vrsta predodređenosti ne bi li im podarila ponešto tragičnog učinka. Tu predodređenost iščitavamo u napetosti i u usporenju. Smisao koji je u tolikoj mjeri činio napetim razvijanje forme više se ne kristalizira. Ili se pak ispod diskursa značenja sporo odvija neki drugi diskurs i implodira ispod prvoga.

Tako usporena da bi se mogla presaviti preko sebe i čak posve zaustaviti, brzina bi unijela posvemašnju napetost u svijet.

Tu vrstu igre sustava oko točke inercije može ilustrirati oblik katastrofe sukladan onome razdoblja simulacije - seizmička forma. Ona u kojoj ponestaje tla, ona pomicanja slojeva i podrhtavanja, ona rastvaranja i fraktalnih predmeta, ona golemih ploča, cijelih ploha koje klize jedne ispod drugih i proizvode žestoke površinske potrese. Više nije riječ o proždirućoj vatri s neba koja se obrušila na nas: o onom obnoviteljskom gromu, koji je još bio kazna i pročišćenje, i koji je plodio zemlju. Nije riječ o potopu: na djelu je prije majčinska katastrofa koja se događa na početku svijeta. Nas proganjaju velike legendarne i mitske forme. Novijeg je datuma forma eksplozije, koja je dosegnula vrhunac u opsjednutosti nuklearnom katastrofom (ali, obratno, ona je podarila i

141

Simulacija i zbilja

građu za mit o Big Bangu, o eksploziji kao početku svijeta). Još je prisutnija seizmička forma kao dalja potvrda istine da katastrofe poprimaju oblik kulture koju pogađaju. I gradovi se razlikuju prema oblicima katastrofe za koje pretpostavljaju da bi ih mogle zadesiti i koje čine ključni dio njihove draži. New York je King Kong ili black-out, ili okomito bombardiranje: Tower Inferno. Los Angeles je vodoravna pukotina, lom i sklizanje Kalifornije u Pacifik: Earth Quake. Danas je taj oblik bliži, evokativniji: pripada poretku fisije i trenutnog širenja, redu valnog širenja, grčevitog i onog okrutne komunikacije. Više vam nebo ne pada na glavu, danas klize teritoriji. Mi smo u fisionom svijetu, lutajuće sante, vodoravna skretanja. Nas vreba međuprostorno urušavanje, to je učinak potresa, i onog duhovnoga. Rastvaranje i najbolje zapečaćenih stvari, podrhtavanje stvari koje se iznova stežu, grče se nad svojom prazninom. Jer, u osnovi (!), tlo nije nikad postojalo, nego samo napuknuta kora, nije bilo niti dubine, za koju se zna da je fuzija. O tome govore potresi, oni su rekvijem infrastrukture. Mi više nećemo željno gledati zvijezde i nebo, nego podzemne bogove koji nam prijete urušavanjem u prazninu.

Sanjamo o tome da se domognemo i te energije, ali to je čisto ludost. To je kao da se želimo domoći energije automobilskih nesreća ili pregaženih pasa, ili svih stvari koje se urušavaju. (Nova pretpostavka: ako stvari pokazuju sve veću sklonost nestajanju ili urušavanju, možda će glavni budući izvor energije biti nesreća ili katastrofa.) Jedno je sigurno: čak ako i ne uspijemo ovladati seizmičkom energijom, simboličkim valom potresa, to ne znači da je ona blizu smirivanja: simbolička energija, ako tako možemo reći, naime snaga očaranosti i poruge koja se oslobađa pri takvu događaju, nema ničeg zajedničkog s materijalnim razaranjem.

U tom mahnitom projektu nastojimo se u stvarnosti domoći upravo te snage, te simboličke energije raskola, ili u drugom, za nas neposrednijem slučaju, preduhitriti potrese scenarijima evakuacije. Najsmješnije je da su stručnjaci izračunali kako bi stanje hitnosti što bi ga izazvalo predviđanje potresa prouzročilo takvu

142

Fatalne strategije

paniku te bi joj posljedice bile stravičnije od onih same katastrofe. I tu smo u posve smiješnu položaju: u nedostatku istinske katastrofe, dopustivo je izazvati simuliranu katastrofu koja će biti ravna onoj pravoj i mogla bi je odmijeniti. Pitamo se ne mota li se nešto takvo i u glavama "stručnjaka" - jer se posve ista stvar događa na nuklearnom polju: ne djeluju li svi sustavi zaštite i obrane poput virtualnih ognjišta katastrofe? Pod izlikom da je žele izigrati, oni neposredno materijaliziraju sve njezine posljedice. Jednako je tako istina da ne možemo računati na slučaj da bismo prizvah katastrofu: valja iznaći njezin programirani ekvivalent u sigurnosnim mjerama.

Na taj način, očevidno je da bi država, ili dovoljno sofisticirana vlast, koje bi bile kadre predvidjeti potrese i predusresti sve njihove posljedice, predstavljale mnogo nevjerojatniju opasnost za zajednicu i vrstu od samih potresa. Terremotati iz južne Italije žestoko su napali talijansku državu zbog nebrige (mediji su se pojavili na licu mjesta prije službi pomoći, što je očevidni pokazatelj današnje hijerarhije hitnosti), s pravom su za katastrofu osudili politički poredak (u mjeri u kojoj on pretendira na općenitu skrb za stanovništvo), ali nisu ni u snu pomišljali na takvu obranu od katastrofa: cijena koju bi trebalo platiti bila bi tolika da bi se svi zapravo radije opredijelili za katastrofu - ona, sa svojim nevoljama, barem odgovara proročanskom zahtjevu za silovitim nestankom. Isto je i s terorizmom: kako bi izgledala država koja bi se bila kadra razračunati i poništiti svekoliki terorizam u začetku (Njemačka)? I sama bi trebala raspolagati istim terorističkim snagama, trebala bi generalizirati terorizam na svim razinama. Ako je to cijena sigurnosti, je li to onda ono o čemu u dnu duše svi sanjamo?

Pompeji. Sve je metafizika u tom gradu, do sanolike geometrije koja nije geometrija prostora, nego duhovna geometrija, ona labirinta - budući da je zaleđenost vremena još oštrija u vrelini podneva.

Zapanjujuće je za duh taktilno prisustvo tih ruševina, njihova napetost, sjene koje se pomiču, njihova svakodnevnost. Odnos

143

Simulacija i zbilja

između banalnosti jedne šetnje i neposrednog prisustva nekoga drugog vremena, drugoga trenutka, jedinstvenog, koji je bio trenutak katastrofe. Ubitačno ali oslabljeno prisustvo Vezuva daje mrtvim ulicama draž halucinacije - iluzija da smo ovdje i sada, uoči erupcije, i činjenica da isti vulkan može ponovno uskrsnuti, nekim čudom nostalgije, dvije tisuće godina kasnije, u prisutnosti nekog ranijeg života.

Malo koje mjesto pobuđuje takav dojam uznemirujuće stra-nosti (ne čudi da su Jansen i Freud tu smjestili psihičku radnju Gradiva). Ovdje se osjeća sva toplina smrti, koju čine još življom fosilizirani i nestalni znakovi tekućeg života: šupljina kotača u kamenu, istrošenost bunarskih ograda, skamenjeno drvo poluotvorenih vrata, nabor na togi tijela koje je progutao pepeo. Nikakva povijest ne prebiva između tih stvari i nas, poput one koja stavlja spomenike u povlašteni položaj: ti se predmeti materijaliziraju ovdje, odmah, u samoj vrelini u kojoj ih je smrt zatekla.

Ni monumentalnost ni ljepota nisu bitne za Pompeje, nego kobna bliskost stvari i očaranost njihovom trenutnošću, kao savršenog simulakra naše vlastite smrti.

Pompeji su na taj način neka vrsta varke za oko i izvornog uprizorenja - ista vrtoglavica zbog jedne dimenzije manje, one vremena - isto haluciniranje o jednoj dimenziji više, onoj prozirnosti i najmanje pojedinosti, poput posve jasnog viđenja stabala što se živa pomaljaju na dnu umjetnog jezera i koje vi letimično motrite dok plivate.

Takav je duhovni učinak katastrofe: zaustaviti stvari prije nego se skončaju i zadržati ih na taj način u napetosti njihove privid-nosti.

Ponovno potresom uništeni Pompeji. Što reći o katastrofi koja se obruši na ruševine? Što je ruševina koju treba ponovno srušiti i uništiti? Sadistička ironija katastrofe: ona ispotiha čeka da stvari, pa bile one i ruševine, iznova zadobiju svoju ljepotu i značenje da bi se ponovno na njih obrušila. Ona ljubomorno bdije nad time da razori iluziju vječnosti, ali se s njome i poigrava, jer

144

Fatalne strategije

zaustavlja stvari u drugoj vječnosti. Upravo to, taj skamenjeni užas, to poništenje prisustva koje je ključalo životom jednim trenutkom katastrofe, upravo to je činilo draž Pompeja. Prva katastrofa, ona Vezuva, bila je uspješna. Drugi je potres mnogo pro-blematičniji. Pomislili bismo da on slijedi pravilo podvostručavanja događaja s parodijskim učinkom. Bijedna repriza velike premijere. Dokrajčenje jedne velike sudbine hirom nekog bijednog božanstva. Ali možda on ima i neko drugo značenje: dolazi nas upozoriti da vrijeme više nije primjereno veličanstvenim odronima i uskrsnućima, igrama smrti i vječnosti, nego malim fraktalnim događajima, blagim poništenjima, preko postupnih klizanja i nadalje bez sutrašnjice, budući da sami tragovi brišu tu novu sudbinu. Sve nas to uvodi u vodoravno doba događanja bez posljedica, budući da je posljednji čin uprizorila sama priroda uz odbljesak parodije.

Za načelo zla

Postoje li kobne strategije? Nemam čak ni dojam da sam ih opisivao, pa niti dotaknuo, a i pretpostavka o tome puki je san - u toj mjeri moć stvarnoga nadilazi imaginaciju. Odakle preuzimate to što pripovijedate o predmetu? Objektivnost je suprotnost fatalnosti. Predmet je stvaran, a stvarno je podređeno zakonima, i nema druge.

Eto, nasuprot mahnitome svijetu, postoji tek ultimatum realizma. To znači - želite li izbjeći ludilo svijeta, treba žrtvovati i svekoliku njegovu draž. Svijet time postaje samo još sumanutiji, povećava se nadmetanje u žrtvovanju. Iznuda stvarnoga. Danas, da bi se preživjelo, iluzija više ne pomaže, valja se približiti ništavnosti stvarnoga.

Postoji možda samo jedna kobna strategija: teorija. I, besum-nje, jedina razlika između banalne i fatalne teorije sastoji se u tome što u jednoj subjekt uvijek vjeruje da je promućurniji od

145

Simulacija i zbilja

objekta, dok se u drugoj uvijek pretpostavlja da je objekt lukaviji, ciničniji, nadareniji od subjekta, kojega podrugljivo čeka na okuci. Metamorfoze, lukavstva, strategije objekta nadilaze razumijevanje subjekta. Objekt nije ni dvojnik ni potisnuta svijest subjekta, nije ni njegov fantazam ni njegova halucinacija, ni njegovo zrcalo, ni odraz, nego posjeduje vlastitu strategiju, njegovo je pravilo igre subjektu nedostupno, ne zato što bi ta strategija bila duboko tajanstvena, nego zato što je beskrajno ironična.

Nas vreba objektivna ironija, ona ispunjenja objekta bez obzira na subjekt i na njegovo otuđenje. Na stupnju otuđenja pobjeđuje subjektivna ironija, subjekt predstavlja nesavladivi izazov slijepome svijetu koji ga okružuje. Subjektivna ironija, ironijska subjektivnost pravi je cvijet svijeta zabranjenog, Zakona i želje. Moć subjekta proizlazi iz njegova obećanja o ispunjenju, dok je polje objekta, poredak onoga što jest, ispunjeno i od čega, zbog tog istog razloga, ne bismo mogli pobjeći.

Mi fatalno zamjenjujemo s pojavljivanjem potisnutoga (onoga od čega ne uspijevamo pobjeći, a to je želja), ali poredak fatalnoga suprotan je onome potiskivanja. Mi ne bježimo od želje, nego od ironičnog prisustva objekta, od njegove ravnodušnosti i njegovih ravnodušnih spojeva, od njegova izazova, zavodljivosti, njegova nepridržavanja simboličnoga poretka (dakle, također i od nesvjesnoga ako ga subjekt uopće posjeduje), riječju od načela Zla.

Objekt otkazuje poslušnost našoj metafizici, koja oduvijek nastoji odijeliti Dobro od Zla. Objekt je, naprotiv, prijemčiv za Zlo. Zbog toga on zlurado, dijabolički dokazuje svoje voljno služenje i dobrovoljno se, poput prirode, podređuje svakom zakonu koji mu se nametne, oglušujući se na taj način o svaku zakonitost. A kad govorim o objektu i o njegovoj dubinskoj dvojnosti, govorim o svima nama i o našem društvenom i političkom poretku. U tom smislu valja iznova propitati cjelokupni problem dobrovoljnog robovanja, ne da bismo ga razriješili, nego da bismo umijeli predosjetiti njegovu zagonetnost: poslušnost je ustvari banalna strategija kojoj ne treba objašnjenja, jer ona tajno sadrži,

146

Fatalne strategije

svaka poslušnost potajno u sebi sadrži neposlušnost kobnu po simbolički poredak.

U tome se sastoji načelo Zla, ono nije mistični i transcendentni činitelj, nego se nadaje poput izdaje simboličkog reda, otmice, silovanja, utaje i ironične zloporabe simboličkog poretka. Utoliko je objekt prijemčiv za načelo Zla: naime, za razliku od subjekta, on je loš provodnik simboličkog poretka, ali, naprotiv, dobar provodnik fatalnoga, to jest čiste, suverene i nepomirljive, imanentne i zagonetne objektivnosti.

Uostalom, nije Zlo zanimljivo, nego i spirala najgorega. Jer subjekt u svojoj nesreći, u svome zrcalu, jasno odražava načelo Zla, ali objekt želi ispasti gori i traži ono najgore. On svjedoči o radikalnijoj negativnosti, naime ako sve naposljetku otkaže poslušnost simboličkom poretku, to znači da je sve bilo izokrenuto još na početku.

Čak i prije nego je bio stvoren, svijet je bio zaveden. Čudan prethodni događaj koji i danas opterećuje svekoliku stvarnost. Svijet je bio demantiran u samom svom izvoru - stoga se nikad neće moći potvrditi. Povijesna i subjektivna negativnost nisu ništa: doista dijaboličan, čak i u misli, jest izvorni obrat.

Utopiji o Posljednjem sudu, koja se nadovezuje na onu o izvornom krštenju, suprotstavlja se vrtoglavica simulacije, đavolski ushit, ekscentričnosti početka i kraja.

Zbog toga bogovi mogu živjeti i skrivati se jedino u neljud-skome, u predmetima i životinjama, na polju tišine i objektivne tuposti, a ne na polju čovjeka, koje je ono jezika i subjektivne zatupljenosti. Bog-Čovjek jest besmislica. Bog koji odbacuje ironičnu obrazinu neljudskoga, koji proizlazi iz životinjske metafore, iz objektivne metamorfoze, u kojoj je u tišini utjelovio načelo Zla da bi sebi podario dušu i lice, u isti mah pristaje i na licemjernu psihologiju ljudske vrste.

Valja steći poštovanje neljudskoga. Tako postupaju neke kulture, koje smo nazvali fatalističkima, da bismo ih osudili prije ikakve rasprave: zbog toga što su iznašle svoje vladare na strani

147

Simulacija i zbilja

neljudskoga, na strani zvijezde ili životinjskog boga, u konstelacijama ili božanstvu bez slike. Ništa nije suprotnije našoj modernoj i tehnološkoj ikonolatriji.

Metafizika propušta jedino isijavanje dobrih zračenja, ona želi od svijeta napraviti zrcalo subjekta (nakon što je i sam prošao stupanj zrcala), svijet oblika različitih od njihovih dvojnika, njihove sjene, njihove slike: to je načelo Dobra. Dok je objekt uvijek fetiš, lažno, feiticho, izvještačen, varka, sve što utjelovljuje nepodnošljivu mješavinu jedne stvari i njezinog čarobnog i iz-vještačenog dvojnika kojega nijedna religija razvidnosti i zrcala nikad neće razjasniti: to je načelo Zla.

Kad govorim o objektu i njegovim kobnim strategijama, govorimo o ljudima i o njihovim neljudskim strategijama. Naprimjer, ljudsko biće može u praznicima tražiti dublju dosadu od dosade svakodnevice - podvostručenu dosadu, stoga što je sačinjena od svih činitelja sreće i razonode. Značajna je pojedinost predodre-denost praznika za dosadu, gorki i pobjednički predosjećaj da joj nećemo umaknuti. Kako pomisliti da će se ljudi odreći svakodnevnog života tražeći mu alternativu? Naprotiv, od njega će napraviti sudbinu: podvostručit će ga prividima suprotnoga, u njih se udubiti do zanosa, zapečatiti mu jednoobraznost još većom jednoobraznošću. Nadbanalnost je istoznačnica fatalnosti.

Ako to ne razumijemo, uopće ne razumijemo to kolektivno uprošćenje, koje je zapravo veličanstveni čin nadilaženja. Doista, ljudi ne teže za tim da se zabave, oni traže kobnu razonodu. Nije važna dosada, bitan je višak dosade; višak je spas, vrhunac zanosa. Pritom se može zaneseno produbljivati bilo što. Čak i višak pritiska i poniženja mogu djelovati poput osloboditeljskog zanosa podređenosti - kao što apsolutna roba predstavlja oslobo-diteljski oblik robe. To je jedino rješenje problema "dobrovoljnog robovanja" i, uostalom, jedini je oblik oslobađanja produbljivanje negativnih uvjeta. Svi oblici koji teže racvjetavanju čudesne slobode samo su revolucionarne tirade. Logiku oslobođenja razumiju jedino pojedinci, u biti pobjeđuje logika fatalizma.

148

Fatalne strategije

Drugi oblik temeljnog cinizma jest želja za spektaklom i iluzijom, za razliku od bilo kakve želje za znanjem i moći. Živo prisutna u srcu ljudi, ona jednako tako zaokuplja i događajne procese. Kao da postoji neki nagon za sirovim događajem, za objektivnom informacijom o najtajnijim događajima i mislima, za time da se prometnemo u spektakl, da doživimo vrhunac zanosa na pozornici umjesto da živimo na prvome stupnju. Isticati se potrebno je, ali biti zanesen pitanje je od krajnje životne važnosti.

Stvari se događaju jedino u toj pretjeranoj mjeri, to jest ne u sklopu svog predstavljanja, nego u čaroliji svog učinka - jedino se tamo one pokazuju genijalnima i osmjeluju se na raskoš postojanja. Kaže se da je priroda ravnodušna, i ona to zacijelo jest u odnosu na strasti i pothvate čovjeka, ali ona to možda i nije u odnosu na mogućnost da sebe uprizori u spektaklu prirodnih nepogoda. Na djelu je parabola (?), ali ona je tu samo da označi tu strast nad strastima, simuliranu strast, strast zavođenja, strast obrata, koja čini da stvari dobivaju smisao jedino preobličene tom iluzijom, tom porugom, tim uprizorenjem koje uopće nije ono predstavljanja, nego njihov bajkoviti oblik, njihova nastranost, sklonost preziranju svojih uzroka i iscrpljivanju u njihovim posljedicama, a posebno u onoj njihova nestanka. Izvanredni oblik koji su moralisti svih razdoblja okrutno osuđivali, jer se upravo tu stvari cinično okreću od svog izvora i svoga kraja, kao udaljena jeka od svog izvornog obrata.

Uostalom, upravo ta ekscentričnost štiti nas od stvarnosti i njezinih poraznih posljedica. Činjenica da se stvari iscrpljuju u svom spektaklu, u svojoj magijskoj i umjetnoj fetišizaciji, predstavlja izobličenje protiv kojeg će se uvijek boriti ozbiljni duhovi, u utopijskoj želji da pročiste svijet kako bi ga na dan Posljednjega suda izručili ispravnog, nedirnutog i izvornog - ali to je možda i najmanje zlo. Jer sam bog zna kamo nas može odvesti razularenost čula ako se odbiju predstaviti kao pojava.

Čak i revolucija se događa jedino ako je njezin spektakl moguć: uzvišene duše žale što mediji dovršavaju stvarni događaj. Ali imamo li na umu nuklearnu opasnost, možda nas upravo nje-

149

Simulacija i zbilja

zino iskazivanje u svakodnevno simuliranoj panici, u spektakularnim tjeskobnostima i grčevima kojima razveseljujemo svoju ustrašenost, možda nas upravo to štiti od nuklearnog udara, a ne ravnoteža straha (nema nikakvog strateškoga jamstva u obrani, kao, uostalom, niti u nagonu za očuvanjem vrste). Ono što nas štiti jest činjenica da bi nuklearni udes mogao ukloniti svaku mogućnost spektakla. Zato do njega neće doći. Jer, čovječanstvo može prihvatiti da tjelesno nestane, ali ne može se pomiriti s time da žrtvuje spektakl (izuzev ako ne uspije pronaći neku publiku na drugome svijetu). Nagon za spektaklom moćniji je od nagona za održanjem, i na njega valja računati2.

Ako se moralnost stvari nahodi u njihovoj posvećenoj uporabnoj vrijednosti, tada živjela nemoralnost atoma i oružja, koja omogućuje da su čak i oni podložni konačnoj i ciničnoj naplati računa za spektakl! Živjelo tajno pravilo igre koje uzrokuje da svaka stvar otkaže poslušnost simboličkom zakonu! Nas neće spasiti ni racionalno načelo ni uporabna vrijednost, nego nemoralno načelo spektakla, a to je ironično načelo Zla.

Zaokupljenost tom drugom posljedicom neka je vrsta strasti, fatalne volje. Jednako tako, nijedan se život ne može pojmiti bez potke nekog drugoga roka. Cilj života ne može se zamisliti bez te snažne izvjesnosti nužnog povratka, prije ili kasnije, kao što je uskrsnuće tijela, ali bez Posljednjeg suda, nekih trenutaka ili nekih lica što su se jednom pojavila. Ali oni će se vratiti, jer su nestali jedino s obzora vašeg života, čija putanja, koju su preokrenuli upravo ti događaji, zadobiva potrebnu, nesvjesnu krivulju kako bi im pružila mogućnost drugoga postojanja, ili konačnog povratka. Jedino će se tada oni uistinu dogoditi. Jedino će tada oni biti dobiveni ili izgubljeni.

Od stanovitog trenutka, ti drugotni događaji tvore samu potku života, kada više ništa nije prepušteno slučaju. Slučajno se zbiva 2 Dakako, nije riječ o spektaklu koji su situacionisti proglasili vrhuncem otuđenja i

krajnjom strategijom kapitala. Prije bi bilo obratno, budući da je ovdje strategija pobijedila nad objektom, na djeluje njegov način izokretanja, a nije riječ o tome da se njega izokrene. Na taj smo način mnogo bliži bajkovitosti robe u Baudelairea.

150

Fatalne strategije

samo prvotni događaj, koji po sebi nema smisla i gubi se u banalnoj noći življenoga. Jedino njegovo podvostručenje čini od njega istinski događaj, podarujući mu značaj fatalnoga dospijeća. To je poput znaka koji vrijedi jedino podvostručen svojim podznakom -sam znak je ravnodušan, podvostručen on postaje neminovan.

Kad se tako nekim događajima u životu pruži druga prilika, kad ih životni ciklus jednom i samo jednom vrati, taj je život dovršen. Kada život ne poznaje nikakvo drugotno događanje takvoga reda, on se dovršava prije nego što je počeo.

Fatalno se nahodi negdje ovdje. U tom smislu, stara su krivovjerja bila u pravu. Svatko ima pravo na drugo rođenje, ono istinsko, i svatko je predodređen, ne nekom obznanom zvijezda, nego unutarnjim predodređenjem, svojstvenim našem životu, za nužni povratak takvih događaja. Zbog toga je, nakon što je slučaj bio ukinut, Posljednji sud postao beskoristan.

Zbog toga je teorija predodređenosti beskrajno nadređena onoj slobode duše. Jer, ako i uklanja iz života sve što je samo određeno a ne i predodređeno, sve što je sporedno, budući da se dogodilo samo jedanput, dok ono što se događa drugi put postaje kobno, ona time i podaruje životu snagu tih drugotnih događaja, kojima dubinu daje prijašnji život.

Nema ni forme ni značenja pri prvom susretu, jer je on uvijek obilježen nepoznavanjem i banalnošću. Kobnost dolazi tek kasnije, preko sadašnjeg djelovanja toga prijašnjeg života A tu prigodu, o kojoj nitko ništa ne zna, i koja nipošto nije iskrsavanje nekoga skrivenog poretka, prati neka vrsta volje i energije. Neke stvari tek pri punoj svjetlosti dobivaju svoje jasno određenje.

Kad bi se zvijezde uzdizale i spuštale slijedno bilo kojem redu, i samo nebo ne bi imalo smisla. Ponavljanje tih fatalnih zapleta čini događaj života.

Na kraju svega toga, ako je objekt genijalan, ako je fatalan, što se može učiniti?

Slijedi li nakon umijeća preživljavanja ironično umijeće nestajanja? O njemu je subjekt uvijek sanjao, na djelu je obratni san

151

Simulacija i zbilja

od sna o totalizaciji, a taj nije nikad poništio drugi, upravo obratno. Njegov neuspjeh danas potiče istančanije strasti.

Može li se, prema tome, kazati da se u srcu banalnih strategija krije grčevita želja fatalnih strategija?

Ništa nas ne može uvjeriti u fatalnost, a još manje u strategiju. Uostalom, ta su dva pojma nespojiva: kako bi moglo biti fatalnosti ako ima strategije? Ali, zagonetka je upravo u tome što u srcu svake strategije ima fatalnosti, to je ono što proviruje od fatalne strategije u srcu najprizemnijih strategija, to je objekt kojemu bi fatalnost bila strategija - nešto poput pravila neke druge igre. U osnovi, objekt ne mari za zakone koji mu se nameću, rado bi bio zastupljen u računima kao sarkastična varijabla i prepustio jednadžbe njihovoj provjeri, ali pravilo igre, uvjete pod kojima prihvaća sudjelovati u igri, nitko ne poznaje i oni se mogu promijeniti u hipu.

Nitko ne zna što je strategija. Nema na svijetu dovoljno sredstava da bismo mogli odlučivati o ciljevima. Stoga nitko nije sposoban iskazati konačni proces. I sam je Bog prisiljen biti sam svoj majstor. Zanimljivo je ono što se nazire iz neiscrpivoga logičnog procesa kojim objekt stupa upravo u onu igru u koju ga se željelo uključiti i podvostručuje ulog na neki način, nadmeće se sa strateškim prisilama koje mu se nameću, uvodeći na taj način strategiju koja nema vlastite svrhe - "razigranu" strategiju koja izigrava onu subjekta, fatalnu strategiju utoliko što je subjekt u njoj prisiljen nadići vlastite ciljeve.

Mi smo sudionici tih pretjeranih svršnosti objekta (to može biti pretjeranost čula, i prema tome nemogućnost iščitavanja jedne riječi, koja se odveć upire da vam dade znak). Sve strategije smišljamo u nadi da ih vidimo kako se raspliću u neki neočekivani događaj. Svekoliku stvarnost izmišljamo u nadi da vidimo kako se raspliće u neku veličanstvenu izvještačenost. Od svakog predmeta nadamo se slijepu odgovoru koji osujećuje naše planove. Od strategije očekujemo nečiju vladavinu, dok od zavođenja očekujemo iznenađenje.

Zavođenje je kobno, ono je učinak suverenog objekta koji u vama obnavlja izvornu pometnju i nastoji vas iznenaditi - kob-

152

Fatalne strategije

nost je naprotiv zavodljiva, poput otkrića skrivenog pravila igre. Otkriće pravila igre zasljepljuje i unaprijed nadoknađuje najokrutnije gubitke.

Tako je i s duhovitim iskazom. Ako tražimo fatalno oslobađanje u jeziku, nailazimo na duhoviti iskaz koji je sam po sebi rasplet jezika svojstven jeziku (i upravo je to kobno: isti znak predstavlja zgušnjavanje i rastvaranje života, zaplet i rasplet događaja). U jeziku koji je postao čisti objekt, ironija (Witz) je objektivni oblik tog raspleta. Posvuda, kao u Witzu, podvostručavanje i pre-obilje duhovni su oblik raspleta.

Sve se mora rasplesti na kobni i duhoviti način, kao što se sve na početku pomiješalo u izvornom obratu.

Čak je i predodređenost oblik ironičnog obrata svršnosti. Ali tako je i sa slučajem. Čemu utemeljivati slučaj kao objektivni proces, kad je riječ o ironičkom procesu? Naravno, on postoji, ali protivno svekolikoj znanstvenosti, kao ironija kocke, podrazumijevajući i razinu molekula. I, dakako, i kobnost postoji, napo-redno - u tome nema nikakva paradoksa. Razlika je u tome što je ironija fatalnosti veća od one slučaja, što je čini tragičnijom i zavodljivijom.

Istina, tu je prisutan i neki tamni i teški dio: zaobići predmet, stati na stranu predmeta. Tražiti drukčije pravilo, drugu aksioma-tiku: u tome nema ništa mističnoga, ništa od ultramondenih deli-ričnih tvrdnji o subjektivnosti uhvaćenoj u stupicu i koja bježi prema naprijed u paroksističkom opisu. Treba naprosto nacrtati tu drugu logiku, izigrati te druge strategije, ostaviti slobodno polje objektivnoj ironiji. I to je izazov, možda i besmislen, i koji se izlaže opasnosti onoga o čemu piše - ali opasnosti se treba izložiti: pretpostavka fatalne strategije mora biti također fatalna.

Ako tu ima moralnosti i ona je uhvaćena u ekscentrični ciklus svojih posljedica, ona je i sama hipermoralna, kao što je realno hiperrealno. Više nije na djelu moralna staza, nego moralna ekstaza. Ona je sama posebni učinak.

Lévi-Strauss je govorio da nas je napustio simbolički poredak, u korist povijesti. Danas, kazuje Canetti, i sama se povijest po-

153

Simulacija i zbilja

vukla. Što preostaje kako bismo zaobišli objekt, njegove nastrane i izvitoperene učinke, njegove fatalne učinke (fatalnost je tek apsolutna sloboda njegovih posljedica). Semioragija.

Danas, kad je svaka kritička radikalnost postala nepotrebna, svaka negativnost razriješena u svijetu koji stvara privid da se ostvaruje, kad je kritički duh našao u socijalizmu svoje drugo boravište, kad je posljedica želje uvelike prošla, što nam preostaje kako bismo stvari vratili na zagonentu nultu točku? Međutim, zagonetka se izokrenula: nekoć je Sfinga postavljala čovjeku pitanje o čovjeku, koje je Edip vjerovao da je razriješio, koje smo svi vjerovali da smo razriješili, a danas čovjek postavlja pitanje Sfingi, neljudskome, pitanje o neljudskome, o fatalnome, o ne-hajnosti svijeta u odnosu na naše pothvate, o nemarenju svijeta za objektivne zakonitosti. Predmet (Sfinga), koji je istančaniji, uopće ne odgovara. Ali, ipak mora, oglušujući se o zakon, izigravajući želju, potajno razriješi neku zagonetku. Što preostaje nego zaobići tu zagonetku?

Naposljetku, sve se svodi na sljedeće: pretpostavimo samo na trenutak da je u poretku stvari nešto kobno i zagonetno.

Kako god bilo, nešto je glupo u našem današnjem položaju. Ima nečeg glupog u sirovu događaju, na koji sudbina, ako uopće postoji, mora biti osjetljiva. Ima nečeg glupog u sadašnjim oblicima istine i objektivnosti čija nam vrhunska ironija mora udijeliti milost. Sve se iskupljuje u jednom ili u drugom smislu. Sve se odvija na jedan ili na drugi način. Istina samo otežava stvari.

A ako je Posljednji sud, kao što svi znamo, za svakoga od nas, u tome da spasimo ili ovjekovječimo jedan trenutak svog života i samo jedan, s kime podijeliti taj ironični kraj?

154

5.

Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike

U vezi sa slikom općenito (slikom medija, tehnološkom slikom) želio bih podsjetiti na nastranost odnosa između slike i njezinog referenta, pretpostavljeno stvarnoga, na virtualnu i ireverzibilnu zbrku polja slika i polja stvarnosti čije načelo sve manje razumijemo.

Postoje najrazličitiji modaliteti tog upijanja, te pometnje, tog dijaboličkog zavođenja slika. Valja radikalno posumnjati u načelo referentnosti slike, strategiju preko koje ona uvijek stvara privid da se odnosi na neki stvarni svijet, na stvarne predmete, da reproducira nešto što joj logički i kronološki prethodi. Ništa od toga nije istinito. Kao simulakr, slika prethodi stvarnosti u mjeri u kojoj obrće logički, uzročni slijed stvarnoga i njegove reprodukcije. Benjamin je to već snažno istaknuo, tu modernu revoluciju poretka proizvodnje (stvarnoga, smisla) preko precesije, anticipacije njezine reprodukcije, u svome eseju Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije.

Upravo tu se slika nadaje najvjerodostojnijom, najvjernijom, najprimjerenijom stvarnosti (a naše tehnološke slike, bilo da je riječ o fotografiji, filmu ili televiziji, u velikoj su većini mnogo "figurativnije", "realističnije"od svih slika prošlih kultura) - i upra-

155

Simulacija i zbilja

vo tu je slika najdijaboličnija, u svojoj sličnosti (ne samo analoškoj nego i tehnološkoj) slika je najnemoralnija i najnastranija.

Već su zrcalo i njegov privid uveli u svijet percepcija ironijski učinak varke za oko, a znamo kakve se urokljivosti povezuju s pojavom dvojnika. To je također istina za sve slike koje nas okružuju - općenito ih raščlanjujemo u funkciji njihove vrijednosti predstavljanja, to jest medija koji posreduje prisustvo i značenje. U golemoj većini slučajeva, današnje slike, fotografije, film, televizija trebaju predstavljati svijet s naivnom sličnošću, s dirljivom vjernošću. Mi spontano vjerujemo u njihovu stvarnost. U krivu smo. One samo prividno nalikuju stvarima, stvarnome, događajima, licima. Ili radije, one su stvarno slične, ali upravo je sam njihov konformizam dijaboličan.

Mogao bi se pronaći sociološki i politički istoznačnik tom dijaboličnom konformizmu, tom zloduhu konformizma u suvremenom ponašanju masa koje također umiju tako dobro slijediti ponuđene modele, znaju tako dobro odražavati nametnute im ciljeve i samim time apsorbirati ih i poništiti. U tom se konformizmu nahodi neka moć zavođenja u doslovnom smislu riječi, to jest obrtanja, iskrivljavanja, zahvaćanja, neka ironijska očaranost. Postoji neka vrsta kobne strategije konformizma. (Nedavni filmski primjer jest film Woodyja Allena: Zelig).

Općenitije, slika nije zanimljiva po svojoj ulozi odraza, zrcala, suprotnome polu stvarnosti, po reprezentativnoj formi, nego kad počinje kontaminirati stvarno i modelizirati ga, kad se prilagođuje stvarnosti samo da bi je bolje izobličila, točnije: kad istančano preuređuje stvarno sebi u korist, kad ga unaprijed određuje do stupnja te se stvarno više nema vremena proizvesti kao takvo.

U dijalektičkom odnosu između stvarnoga i slike (za koji mi želimo vjerovati da je dijalektičan, naime čitljiv u smislu stvarnoga u odnosu na sliku i obratno), već je odavno za nas prevladala slika i nametnula svoju logiku, imanentnu, prolaznu, bez dubine, nemoralnu logiku, s one strane istinitog i lažnog, s one strane dobra i zla, logiku istrebljenja vlastitog referenta, logiku praska smisla u kojoj poruka nestaje na obzoru medija. U odnosu

156


na to pitanje svi mi ostajemo nevjerojatno naivni, i uvijek vjerujemo da ćemo iznaći neku ispravnu uporabu, to jest moralno, razborito, pedagoško, informacijsko korištenje slike, ne uviđajući da se slika na neki način buni protiv te primjerene uporabe, da ona nije prevoditeljica smisla ni razboritosti, nego, naprotiv, praska, nijekanja smisla (događaja, povijesti, pamćenja itd.). Pomislimo na prizor iz Holokausta u televizijskoj emisiji o koncentracijskim logorima...

Zbog svih tih razloga, ne vjerujem u pedagogiju slike, ni one filmske, ni, a forteriori, one televizijske. Ne vjerujem u dijalektiku između stvarnoga i slike, ni, prema tome, između slike i pedagogije poruke i smisla. Tajnu slike (uvijek govorimo o tehničkim i suvremenim slikama) ne treba, prema tome, tražiti u njezinu razlikovanju od stvarnoga, dakle, u njenoj vrijednosti predstavljanja (estetska, kritička i dijalektička vrijednost), nego, naprotiv, u njezinu teleskopiranju stvarnoga, u njezinu raskidu sa stvarnim te napokon u prasku slike i stvarnosti - postoji za nas konačno nerazlikovanje između slike i stvarnosti koje više ne ostavlja prostor predstavljanju kao takvome.

Tom dosluhu između slike i života, ekrana i svakodnevnog života svjedočimo svaki dan, najprirodnije na svijetu. Posebice u Americi, u kojoj je zacijelo jedna od značajnijih draži činjenica da je izvan samih kinematografskih dvorana cijela zemlja kine-matografizirana. Prolazite pustinjom kao u westernu, prolazite metropolama kao preko ekrana punog znakova i formula. Život je travelling, na djelu je kinetički, kinematički, kinematografski prijelaz. Pri tome nalazimo jednako zadovoljstvo kao i u talijanskim ili nizozemskim gradovima, u kojima, izišavši iz muzeja, vidimo gradove koji su slika i prilika onih na slici, kao da su s njih sišli. Postoji tu neko čudo koje podaruje, čak i američkoj prizemnosti, neku vrstu estetske forme, idealne pometnje koja preobražava stvari na način kako se one događaju u snu. Pri tome film ne zadobiva izvanredni oblik djela (čak i genijalnog), ovdje on cijeli život uranja u mitski ugođaj, tu je on uistinu očaravajući. Zbog toga idolatrija zvijezda, kult holivudskih idola nije posre-

157

Simulacija i zbilja

dovana patologija, to je veličanstveni oblik filma, to je njegova mitska preobrazba, možda posljednji veliki mit našeg moderni teta. Upravo u mjeri u kojoj idol ne predstavlja ništa, nego se nudi kao čista strastvena, zarazna slika, briše se razlika između stvarnoga bića i njegove imaginarne uznesenosti.

Zvijezde nisu romantični oslonac, one su silovito ostvareni ideal. Kažemo: one nas potiču na snove, ali sanjati znači nešto drugo negoli biti očaran slikama. Međutim, idoli ekrana imanentni su odvijanju života u slikama. Oni su sustav raskošne prefa-brikacije, blistava sinteza stereotipa života i ljubavi. Oni utjelovljuju samo jednu strast: onu slike, i prisustvo želje u slici. Oni ne potiču snove, ont jesu san i imaju sva njegova obilježja: oni proizvode snažni učinak kondenzacije (kristalizacije), bliskosti (neposredno su priljepčive) i, nadasve, oni imaju svojstvo trenutne vizualne materijalizacije (Anschaulichkeit) želje koja je također želja sna. Oni nas tako ne navode na romantične ili seksualne imaginarne tvorbe, oni su trenuta vizualizacija, neposredni ispis, materijalni kolaž, urušavanje želje u sliku. Fetiši, predmeti-fetiši, koji nemaju ničeg zajedničkog s imaginarnim, ali imaju sve s materijalnom fikcijom slike.

Sva ta pomalo divljačka razmišljanja primjerena su divljem amateru poput mene, a takav sam želio i ostati - to jest u stanovitom smislu neobrazovan i očaran. Postoji neko prvobitno zadovoljstvo, neki antropološki užitak u slici, sirova očaranost koja se ne opterećuje estetskim, moralnim, društvenim ili političkim prosudbama. Ona je nemoralna, a ta je nemoralnost temeljna.

Ta sirova očaranost, s ove i one strane svakog moralnog ili društvenog određenja, nije ona sna ili imaginacije, u tradicionalnom smislu. Jer na snove i maštanje mogle su nas navesti i druge slike, slikarstvo, grafika, kazalište, arhitektura i druga izražajna sredstva (besumnje, jezik nas bolje navodi na snove od slike). Postoji još nešto što je svojstveno našim modernim slikama-medi-jima: one nas toliko očaravaju ne zato što bi bile mjesto proizvodnje smisla i predstavljanja, nego zato što su, naprotiv, mjesto nestajanja smisla i predstavljanja - mjesto koje nas oslobađa

158


svake prosudbe o stvarnosti, dakle mjesto fatalne strategije nijekanja zbilje i načela zbiljnosti.

Došli smo do paradoksalne situacije u kojoj slika, naše slike, one koje zapljuskuju našu svakodnevicu, koje preplavljuju naš život i čije je bujanje praktički beskonačno (dok je širenje smisla uvijek ograničeno upravo svojim krajem, svojom svršnošću - slika duboko u sebi nema nikakve svrhe i djeluje preko krajnje bliskosti, umnažajući se sukladno neodoljivom epidemijskom procesu, koji danas nitko ne može nadzirati - naš je svijet uistinu postao beskonačan, ili radije eksponencijalan preko slike, zahvaćen je sumanutom trkom za slikom, u sve većoj očaranosti koja se samo još povećava s videom i numeričkom sintetičkom slikom), došli smo, dakle, do paradoksa da te slike za nas opisuju jednaku nemogućnost stvarnoga i imaginarnoga.

Između stvarnoga i imaginarnoga, i poništavajući ravnotežu između njih, medij, medij-slika, nametnuo nam se nekom vrstom fatalnosti koja posjeduje vlastitu logiku. Kažem da je na djelu neki kobni proces, u smislu konačne prisutnosti slike, bez moguće transcendencije smisla, bez moguće transcendencije povijesti - kobni također u eksponencijalnom smislu: više nije na djelu linearno odvijanje slika i poruka, nego eksponencijalno obavijanje medija oko sebe samog. Kobnost se nahodi u toj zanesenosti slikama bez svrhe (doslovce bez cilja), uslijed čega slika više nema druge sudbine doli da bude slika. Ista se stvar događa danas posvuda, kada više nema druge sudbine za proizvodnju doli proizvodnje - nadodređenost proizvodnje njom samom - kada seks više nema druge sudbine doli seksa - seksualna naododređenost seksualnosti. Taj se proces danas može svugdje zamijetiti - u najboljem i u najgorem smislu. I tada, u odsustvu pravila igre, stvari se prepuštaju vlastitoj igri - slika postaje stvarnija od stvarnoga -i sam film postaje filmskiji od filma, u nekoj vrsti vrtoglavice u kojoj on samo nalikuje na sebe, bježi u vlastitu logiku, u savršenstvo vlastitog modela.

Odatle, kazao bih, proizlazi posebna erotska dimenzija naših današnjih slika. U mnogim slučajevima te erotske i pornografske

159

Simulacija i zbilja

slike - cijela ta reklamna panoplija grudi, stražnjica, seksa, izlaganje golog tijela i seksualnog tijela - ima samo jedan smisao: ne izražavanje neke želje, nego predstavljanje beskorisne objektivnosti stvari (dok je zavođenje izazov beskorisnoj objektivnosti stvari). Seksualnost, golotinja, u reklami i drugdje, nadalje služi tek kao specijalni efekt, učinak vjerodostojnosti, očajnički pokušaj da se podcrta opstojnost neke stvari. Seksualnost je nadalje tek obred prozirnosti. Seksualnost koju je valjalo skrivati, danas, paradoksalno, služi jedino maskiranju ono malo istine, malo stvarnosti - i ona dakako također pridonosi toj obestijeljenoj strasti.

Ali odakle nam onda očaranost tim erotskim i pornografskim slikama? Zacijelo ne od njihove zavodljivosti. Mi ih zapravo i ne gledamo. Da bude pogleda, predmet se mora prekriti i otkriti, nestati u svakom trenutku, to je razlog zbog kojega u pogledu postoji neka vrsta titranja. Te slike golotinje, naprotiv, nisu snimljene u nekoj igri pojavljivanja i nestajanja. Tijelo je na njima već tu, poput drugih predmeta, bez iskre nekog mogućeg odsustva, u stanju posvemašnjeg izostanka iluzije koje je ono čistog prisustva. U istinskoj slici neki su dijelovi vidljivi a drugi nisu, vidljivi dijelovi čine druge nevidljivima, i uspostavlja se neka vrsta ritma pojavljivanja i tajne, crta kliznosti imaginarnoga. Dok je ovdje sve jednako vidljivo, sve dijeli isti prostor bez dubine. A očaranost proizlazi upravo odatle, od te obestijeljenosti, na djelu je estetika obestijeljenosti o kojoj je govorio Octavio Paz. Očaranost je upravo ta obestijeljena strast pogleda bez predmeta, pogleda bez slike. Odavno su svi naši medijima posredovani spektakli, uključujući i onaj tijela, uključujući i onaj seksa, premostili zid zapanjenosti. Zapanjenost paroksizmom tijela staklene prozirnosti, jednakim paroksizmom seksa, praznom pozornicom na kojoj se više ništa ne događa, a kojom je, unatoč svemu, pogled ispunjen. To nije slučaj samo s prizorom seksa nego i s pozornicom informacije, ili onom politike: ništa se tamo ne događa, pa ipak mi smo time zasićeni.

Želimo li tu očaranost? Želimo li taj oblik čistog prisustva, želimo li tu pornografsku objektivnost svijeta? Kako to saznati? Be-

160


sumnje, na djelu je kolektivna vrtoglavica bijega prema naprijed u bestidnosti čiste i prazne forme, gdje je istodobno na djelu neu-mjerenost seksa i njegovo uniženje, pretjeranost vidljivoga i njegovo nazadovanje. Jer ta očaranost, koja je neka vrsta magije nestajanja, jednako je prisutna u pornografskim slikama, kao i u cijeloj modernoj umjetnosti čiji je cilj, čija je opsjednutost doslovce to da više ne bude gledljivo, da ukloni svaku zavodljivost pogledu. Moderna umjetnost više uopće nije umijeće zavođenja, kao što to nije niti moderna seksualnost.

Ali, s druge strane, ta bestidnost, i ravnodušnost koja joj je svojstvena, ne vodi nužno nekoj mrtvoj točci. One mogu s vremenom iznova postati zajedničke vrijednosti, vrijednosti pri-bježišta, vidimo uostalom kako se oko njih uspostavljaju novi obredi, obredi prozirnosti. S druge pak strane, mi zacijelo tek glumimo komediju bestidnosti, komediju seksualnosti, kao što druga društva glume komediju ideologija, kao što talijansko društo, primjerice, glumi komediju pomutnje i terorizma. U reklami, na djelu je komedija ogoljenog i "prostituiranog" ženskog tijela (stoga je naivno optuživati "prostituciju" ženskoga tijela, kao što su naivne i sve zakonske odredbe u ime ćudorednosti). Seksualno oslobođenje, sveprisutna pornografija, uključujući i onu informacije, sudjelovanja, slobodnog izražavanja - kad bi sve to bilo istina, bilo bi to nepodnošljivo. Kad bi sve to bilo istina, mi bismo uistinu prebivali u bestidnosti, to jest u ogoljeloj, prvobitnoj, neiz-vještačenoj istini, ali ne bez pretenzija: suludo presezanje stvari da izraze svoju istinu. Srećom, još nismo došli dotle, jer se stvari na svom vrhuncu, u trenutku svog obistinjenja, uvijek reverzibi-liziraju, a ta reverzibilnost štiti tajnu.

Nitko ne može reći je li seks bio oslobođen ili nije, nitko ne bi mogao reći je li se postotak seksualnog užitka povećao ili nije. U seksualnosti kao i u umjetnosti, ideja napretka je besmislen?. Naprotiv, bestidnost, kao i prozirnost, pripadaju redu napredovanja. I one neumoljivo napreduju, upravo zato što više ne pripadaju redu seksualne želje, nego grozničavosti slike. Zahtjevnost i proždrljivost, kad je riječ u slici, rastu neumjereno. One su post-

161

Simulacija i zbilja

ale naš odistinski seksualni predmet, jedini predmet naše želje. I upravo u toj zamjeni, u toj pomutnji između želje i njezine materijalizirane inačice u slici (ne samo seksualne želje nego i želje za znanjem i njezine materijalizirane inačice u "informaciji", od želje do sna i njezine materijalizirane inačice u svim Disneylandima svijeta, od želje za prostorom i njezine programirane inačice u putovanjima za praznika, od želje za igrom i njezine programirane inačice u brojnim telematskim formama), u toj promiskuitet-nosti, u toj posvudašnjosti slika, u toj viralnoj zaraženosti stvari preko slika nahodi se prozirnost i bestidnost naše kulture.

I tome nema ni granica ni nadzora, jer slike, za razliku od spolnosti životinjskih vrsta, nad kojima bdije neka vrsta unutarnje biološke zakonitosti, nisu ni na koji način zaštićene od beskonačnog bujanja, budući da se spolno ne razmnožavaju te ne poznaju ni seks ni smrt. Zacijelo je i to razlog zbog kojega nas opsjedaju, u tom razdoblju recesije i seksa i smrti, čije su mjesto one zauzele. Mi zacijelo preko njih sanjamo o besmrtnosti praživotinja koje se razmnožavaju ubeskraj uslijed bliskosti i poznaju samo aseksualizirano ulančavanje.

162

6.

Prozirnost zla

Ogled o ekstremnim fenomenima

Budući da svijet vodi sumanutom stanju stvari,

Na nama je da se spram njeg sumanuto ophodimo.

Bolje je poginuti od ekstrema nego od ekstremiteta.

Nakon orgije

Ako treba odrediti sadašnje stanje stvari, kazao bih da je to stanje nakon orgije. Orgija je svaki rasprskavajući trenutak modernosti, onaj oslobađanja na svim poljima. Političko oslobođenje, seksualno oslobođenje, oslobođenje proizvodnih snaga, oslobođenje razornih snaga, oslobođenje žene, djeteta, nevsvjesnih pobuda, oslobođenje umjetnosti. Uzdizanje svih obrazaca predstavljanja, svih obrazaca protu-predstavljanja. Bila je to posvemašnja orgija stvarnoga, racionalnog, seksualnog, kritičkog i protu-kritičkoga, rasta i krize rasta. Prošli smo svim putanjama proizvodnje i virtualne natproizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija i užitaka. Danas je sve oslobođeno, kocke su bačene, i svi smo se našli pred ključnim pitanjem: što činiti nakon orgije?

163

Simulacija i zbilja

Nadalje možemo samo simulirati orgiju i oslobođenje, hiniti da idemo sve brže u istome smjeru, ali u stvarnosti mi dobivamo na ubrzanju u praznini, zbog toga što su sve konačnosti oslobođenja već iza nas, a nas sada progoni, opsjeda upravo naslući-vanje svih posljedica, dostupnost svih znakova, svih oblika, svih želja. Što onda činiti? Upravo to je stanje simulacije, u kojemu jedino možemo još jednom odigrati sve scenarije budući da su se oni već dogodili - stvarno ili virtualno. To je stanje ostvarene utopije, svih ostvarenih utopija, u kojemu treba paradoksalno nastaviti živjeti kao da se se one nisu zbile. Ali, budući da jesu, i zato što više ne možemo živjeti u nadi da ćemo ih ostvariti, ne preostaje nam drugo doli njihove hiperrealizacije u beskonačnoj simulaciji. Mi živimo beskonačno reproducirajući ideale, fantazme, slike, snove koji su nadalje iza nas, i koje, unatoč svemu, moramo iznova ponovno stvarati u nekoj vrsti kobne ravnodušnosti.

U osnovi, posvuda se revolucija doista odigrala, ali uopće ne onako kako smo očekivali. Posvuda je sve što je bilo oslobođeno, oslobođeno samo zato da bi prešlo u puko kolanje, da bi dospjelo u orbitu. Uza stanovitu zadršku, moglo bi se reći da je neminovno dostignuće svakog oslobođenja podržavanje i napajanje mreža. Oslobođene su stvari osuđene na neprekidne izmjene, pa, prema tome, na sve veću neodređenost i na načelo neodređenosti.

Ništa (čak niti Bog) ne nestaje svojim krajem ili smrću, nego bujanjem, zaraznošću, zasićenjem i prozirnošću, gašenjem i is-trebljenjem, epidemijom simulacije, prijenosom u drugu opstojnost simulacije. Više nije na djelu kobni modus iščeznuća, nego onaj fraktalne raspršenosti.

Ništa se više doista ne odražava, ni u zrcalu ni u bezdanu (koji i nije drugo doli beskonačno podvostručenje svijesti). Logika vi-ralne raspršenosti mreža više nije ona vrijednosti, dakle niti is-toznačnosti. Nema više revolucije, nego je na djelu cirkonvoluci-ja, involucija vrijednosti. U isti mah tlačenje prema unutra i određenost svih sustava, neko unutarnje metastaziranje, grozniča-

164

Prozirnost zla

vo samotrovanje koje ih navodi da se rasprsnu preko vlastitih granica, da nadiđu vlastitu logiku, ne u pukoj tautology i, nego u porastu snage, u nevjerojatnu osnaživanju pri čemu rade na vlastitu uništenju.

Sve nas ti neočekivani obrati vode pitanju sudbine vrijednosti. Nekoć sam, u neodređenoj želji za razvrstavanjem, ustanovio trilogiju vrijednosti: prirodni stadij uporabne vrijednosti, robni stadij razmjenske vrijednosti, strukturalni stadij vrijednosti-zna-ka. Prirodni zakon, robni zakon, strukturalni zakon vrijednosti. Te su razlike, dakako, formalne, ali sve pomalo nalikuje raboti fizičara, koji svakog mjeseca otkriju novu česticu. Jedna ne isključuje drugu: one slijede jedna za drugom i zbrajaju se u hipo-tetičkoj putanji. Tako ću i ja pridodati novu česticu mikrofizici privida. Nakon prirodnog stupnja, robnog stupnja, strukturalnog stupnja, pojavio se i fraktalni stupanj vrijednosti. Prvome je odgovarao prirodni referent, a vrijednost se razvijala pozivajući se na prirodno ponašanje svijeta. Drugome je odgovarao opći ekvivalent, a vrijednost se razvijala pozivajući se na logiku robe. Trećemu je odgovarao kôd i vrijednost se unutar njega rasprostirala pozivajući se na ukupnost modela. Na četvrtome, fraktalnom stupnju, ili viralnome, ili pak zrakastome stupnju vrijednosti više uopće nema referencije, vrijednost zrači u svim smjerovima, u svim međuprostorima, ne pozivajući se ni na što, pukim dodirivanjem. Na fraktalnom stupnju više nema ekvivalentnosti, ni prirodne ni općenite, više nema u pravom smislu zakona vrijednosti, postoji tek neka vrsta epidemije vrijednosti, opće metastaze vrijednosti, bujanja i nasumičnog raspršivanja. U strogom smislu, više ne bi trebalo govoriti o vrijednosti, budući da ta vrsta umanjenja i lančane reakcije onemogućuje svaku procjenu. Ponovno se sve događa kao u mikrofizici: jednako je nemoguće računati u terminima lijepo ili ružno, istinito ili lažno, dobro ili loše, kao i utvrditi istodobno brzinu i položaj neke čestice. Dobro više nije na vertikali zla, ništa se više ne raspoređuje po apscisama i ordinatama. Svaka čestica slijedi vlastito gibanje, svaka vrijednost ili djelić

165

Simulacija i zbilja

vrijednosti blista za trenutak na nebu simulacije, potom nestaje u praznini, slijedeći razlomljenu crtu koja se samo iznimno spaja s drugima. To je sama shema fraktalnosti, i to je današnja shema naše kulture.

Kad su stvari, znakovi, radnje oslobođeni svoje ideje, koncepta, svoje biti, vrijednosti, referencije, svog izvora i kraja, tada počinje samoreprodukcija u beskraj. Stvari se nastavljaju odvijati dok je njihova ideja davno iščeznula. One nastavljaju funkcionirati u posvemašnjoj ravnodušnosti u odnosu na vlastiti sadržaj. A paradoks je u tome da funkcioniraju samo još bolje.

Na taj način nestalo je ideje o napretku, ali napredak se nastavlja. Ideja bogatstva koja pretpostavlja proizvodnju nestala je, ali proizvodnja se samo još bolje nastavlja. Ona se, naprotiv, još ubrzava u mjeri u kojoj postaje ravnodušna spram svojih prvotnih ciljeva. I za politiku se može reći da je njezine ideje nestalo, ali se politička igra nastavlja u ravnodušnosti koje ne poznaje niti vlastiti ulog. Televizija pak djeluje u posvemašnjoj ravnodušnosti spra vlastitih slika (one bi se mogle nastaviti nizati čak i uz pretpostavku da čovjeka nestane). Možda u svakom sustavu, u svakom pojedincu postoji tajni nagon da se riješi vlastite ideje, svoje biti, kako bi se mogao razbujati u svim smjerovima, eks-trapolirati u svim pravcima? Ali posljedice takve rastočenosti mogu jedino biti kobne. Svaka stvar koja izgubi svoju ideju nalik je na čovjeka koji je izgubio sjenu - ona zapada u mahnitost u kojoj se gubi.

Tu počinje red ili metafizički nered, opadanje uslijed dodirivanja, kancerozno bujanje (koje se više ne podvrgava niti genetskom kodu vrijednosti). Tada se na neki način na svim poljima zatire velika pustolovina seksualnosti, seksualnih bića - na račun ranijeg stupnja (?) besmrtnih i aseksualnih bića koja su se razmnožavala poput protozoa, jednostavnom diobom Istoga i otklonom od koda. Današnja tehnologizirana bića, strojevi, klonovi, proteze, sva ona teže toj vrsti razmnožavanja i posve polako uvode isti proces kod takozvanih ljudskih i seksualnih bića. Svi današ-

166

Prozirnost zla

nji pokušaji, na čelu s biološkim istraživanjima, nastoje utanačiti taj genetski nadomjestak, linearno razmnožavanje u nizu, kloniranje, partenogenezu, male samačke strojeve.

U vrijeme seksualnog oslobođenja, geslo je bilo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije. Danas bi san klonskoga društva bio upravo obrnut: maksimum reprodukcije uz najmanju moguću količinu seksa. Nekoć je tijelo bilo metafora duše, potom je bilo metafora seksa, danas pak ono više nije metafora bilo čega, ono je mjesto metastaze, strojnog ulančavanja svih tih procesa, programiranja u beskraj bez simboličke organizacije, bez transcendentnog cilja, u pukoj promiskuitetnosti sa sobom samim koja je u isti mah i promiskuitetnost mreža i objedinjenih kolanja.

Mogućnost metafore nestaje na svim poljima. To je jedan od vidova opće transseksualnosti koja se širi daleko preko seksa -na sve discipline, u mjeri u kojoj one gube svoj specifični značaj i ulaze u proces pometnje i prijemčivosti, u viralni proces nerazlikovanja koje je glavni događaj svih naših novijih događanja. Ekonomija je postala transekonomija, estetika transestetika, seks transseksualan, a svi ti procesi vode transverzalnom i univerzalnom procesu u kojemu nijedan diskurs ne može više biti metaforom drugoga budući da metafore može jedino biti ako postoje razlikovna polja i različiti predmeti. Međutim, kontaminacija svih disciplina ukida tu mogućnost. Totalna metonimija, viralna po određenju (ili po neodređenju). Viralna tema nije premještanje biološkog polja, jer sve u isto vrijeme i na isti način zahvaća zatro-vanost, lančana reakcija, neizvjesno i suludo širenje, metastaza. Možda naša melankolija i proizlazi odatle, jer je metafora još bila lijepa, estetična, kod nje je još na djelu bila razlika i iluzija razlike. Danas je metonimija (nadomještanje cjeline i jednostavnih dijelova, opća zamjena pojmova) odmijenila razočaranost metafore.

Slijedi odgovarajuća zatrovanost svih kategorija, zamjena jednog polja drugim, brkanje rodova. Seks više nije u seksu, nego posvuda drugdje. Politika više nije politika, nego se zarazno širi na sva polja: ekonomiju, znanost, umjetnost, sport... I sam sport

167

Simulacija i zbilja

nije više u sportu - u općem stilu izvedbe, on pripada polju poslovanja, seksu, politici. Sve je prožeto sportskim koeficijentom izvrsnosti, napora, rekorda i djetinjastog samonadilaženja. Na taj način svaka kategorija doživljava prijelaz u fazi, u kojoj se njezina bit razvodnjava u homeopatske, potom u infinitezimalne doze u cjelokupnu rješenju, sve do poništenja te ostavlja tek neutvrdi-vi trag, kao što je slučaj s tragovima na vodi.

Tako sida nije u tolikoj mjeri posljedica pretjeranosti u seksu i užitku, koliko seksuanog raspadanja zbog općeg uvlačenja u sva polja života, tog izračivanja seksa u sve prizemne inačice seksualne očaranosti. U posvemašnjoj seksualizaciji imunitet opada, gubi se spolna razlika i, slijedno tome, sama seksualnost. U tom lomu načela seksualne stvarnosti, na fraktalnu, mikrobiološku i nehomoidnu razinu nastupa temeljna pometnja epidemije.

Možda još pamtimo seks kao što voda čuva sjećanje na beskonačno raspršene molekule, ali upravo to i jest molekularno pamćenje, sjećanje atoma na neki raniji život, to nije pamćenje oblika i pojedinosti (može li voda zapamtiti oblik crta lica, boju očiju?). Na taj način mi pamtimo otisak neke seksualnosti bez lica, beskonačno razvodnjenog u loncu političke, medijske, komunikacijske kulture te napokon u viralnoj rasprostranjenosti side.

Nametnut nam je zakon zamjene rodova. Sve je seksualno. Sve je političko. Sve je estetičko. Naporedno. Sve je zadobilo političko značenje, nadasve nakon 1968.: svakodnevni život, ali i ludost, jezik, mediji, pa i želja, svi oni postaju politikom u mjeri u kojoj su prisutni na polju oslobađanja i kolektivnih masovnih procesa. Istodobno, sve je postalo seksualno, sve je predmet želje: vlast, znanje, sve se tumači fantazmima i potiskivanjem, seksualni je stereotip sve prožeo. U isto vrijeme sve se estetizira: politika se estetizira u spektaklu, seks u reklami i porno-produkciji, ukupnost djelatnosti u onome što se obično nazva kulturom, neka vrsta medijske i publicitarne semiologizacije sve preplavljuje -Xerox stupanj kulture. Svaka je kategorija dovedena do najvećeg stupnja generalizacije i samim time gubi svaku osobitost i raz-vodnjuje se u svim drugima. Kad sve postane politika, više ništa

168

Prozirnost zla

nije politika i riječ više nema smisla. Kad sve postane seks, više ništa nije seksualno i seks gubi svako određenje. Kad je sve estetika, ništa nije ni ružno ni ljepo i same umjetnosti nestaje. To paradoksalno stanje stvari, koje je u isti mah posvemašnje ispunjenje jedne ideje, savršenstvo modernog pokreta i njegovo poricanje, njegovo ukidanje samom njegovom pretjeranošću, njegovim širenjem preko vlastitih granica može se sažeti na jedan način: trans-politika, transseksualnost, transestetika.

Više nema ni političke, ni seksualne, ni umjetničke avangarde koja bi odgovarala sposobnosti anticipacije, pa prema tome i mogućnosti radikalne kritike u ime želje, u ime revolucije, u ime oslobađanja oblika. Taj je revolucionarni zamah nadiđen. Veličanstveni pokret modernosti nije doveo preobrazbi svih vrijednosti, kao što smo sanjali, nego rapršenosti i zamršenosti vrijednosti čiji je rezultat za nas posvemašnja pometnja, nemogućnost ponovnog sažimanja načela estetskoga određenja stvari, jednako kao ni seksualnoga ili političkoga.

Proletarijat nije uspio sebe ukinuti kao takav, što je povijesna očevidnost stoljeća i pol nakon Marxa. Nije se uspio zanijekati kao klasa i samim time ukinuti klasno društvo. Možda je tome tako i zato što on i nije bio klasa, kao što se govorilo, a da je jedina istinska klasa bilo građanstvo, te se prema tome jedino ono moglo zanijekati. To što je ono zapravo učinilo, a kapital zajedno s njime stvorilo je neko društvo bez klasa, ali koje nema ničeg zajedničkog s onime koje bi proizašlo iz revolucije i negacije proletarijata kao takvoga. Proletarijat je naime naprosto nestao. Urušio se u isto vrijeme kad i klasna borba. Da se kapital nastavio razvijati sukladno vlastitoj proturječnoj logici, proletarijat bi ga zacijelo bio porazio. Marxovoj se analizi u idealnom smislu nema što zamjeriti. On naprosto nije predvidio mogućnost da se kapital, suočen s tom imanentnom prijetnjom, na neki način trans-politizira, da se postavi na orbiti ponad proizvodnih odnosa i političkih suprotnosti, da se osamostali u plutajućem, zanesenom i proizvoljnom obliku, i na taj način cijeli svijet podredi svojoj slici. Kapital (ali, možemo li ga još tako zvati?) stvara slijepu ulicu

169

Simulacija i zbilja

između političke ekonomije i zakona vrijednosti: u tom je smislu on uspio izbjeći svoj vlastiti kraj. Nadalje, on djeluje s onu stranu vlastitih ciljeva, i ne pozivajući se ni na što. Početni događaj te mijene zacijelo je bila kriza 1929., krach 1987. bio je tek epizoda istog procesa.

U revolucinarnoj je teoriji također bila živa utopija o nestanku države, o tome da se politika zaniječe kao takva, u apoteozi i razvidnosti društvenoga. Ništa od toga. Politika je doduše nestala, ali se nije transcendirala u društveno, nego je društveno povukla u svome iščeznuću. Mi danas imamo transpolitiku, tj. nulti stupanj politike koji je također stupanj njezine reprodukcije i beskonačne simulacije. Jer sve što nije nadišlo samo sebe ima pravo na revival bez kraja. Stoga politika nikad neće prestati nestajati, ali neće niti bilo čemu drugome dopustiti da se postavi na njezino mjesto. Mi prebivamo u histerezi politike.

Jednako tako, umjetnost nije uspjela, sukladno estetskoj utopiji modernih vremena, da se transcendira u idealni oblik života (prije nije trebala nadilaziti samu sebe prema nekom totalitetu jer je on već bio ovdje, a on bio je religijski). Umjetnost se nije poništila u nekoj transcendirajućoj idealnosti, nego u općoj estetizaciji svakodnevnog života, nestala je u ime pukog kolanja slika, u trans-estetici banalnosti. U tom razvoju umjetnost je čak prestigla i kapital. Ako je odlučan politički događaj bila strateška kriza 1929., kojom je kapital otvorio transpolitičko razdoblje masa, temeljni događaj umjetnosti zacijelo je bila pojava dadaizma i Duchampa, u kojoj je umjetnost, niječući vlastito pravilo estetske igre, započela transestetičko razdoblje banalnosti slika.

Ni seksualna utopija nije se ostvarila. Naime, ona koja bi dovela do negacije seksa kao izdvojene djelatnosti i do njegova ispunjenja kao totalnog života - onoga o čemu još sanja seksualno oslobođenje: totalitet želje i njezina ispunjenja u svakome od naj, naporedno muškoga i ženskoga, sanjane seksualnosti, ustoličenja želje s one strane razlike između spolova. Međutim, preko seksualnog oslobađanja seksualnost je jedino uspjela osamostaliti se kao ravnodušno kolanje znakova seksa. Ako smo doista na putu

170

j

Prozirnost zla

prijelaza prema nekom transseksualnom stanju, u njemu nema ničega od revolucije života preko seksa, nego je u svemu prisutna pometnja i promiskuitetnost koji vode virtualnoj ravnodušnosti seksa.

Nije li, jednako tako, posljedica uspješnosti komunikacije i informacije nemogućnost društvenog odnosa da nadiđe sebe kao otuđeni odnos? U nedostatku toga on se podvostručuje u komunikaciji, umnaža se u brojnosti mreža i pada u ravnodušnost mreža. Komunikacija je nešto društvenije od društvenoga, nešto hiperre-lacionalno, društvenost koju su preaktivirale tehnike društvenosti. A društvenost u svojoj biti to nije. Bila je ona san, mit, utopija, konfliktna i kontradiktorna forma, u svakom slučaju povremeni i izuzetni događaj. Banalizirajući međuprostor, komunikacija vodi društvenu formu u ravnodušnost. Zbog toga nema utopije komunikacije. Utopija komunikacijskoga društva nema smisla, budući da upravo komunikacija rezultira nesposobnošću društva da se nadiđe u ime drugih ciljeva. Jednako je i s informacijom: pretje-ranost znanja jednomjerno se raspršuje po površini u svim smjerovima, ali se jedino komutira. U međuprostoru, sugovornici su uključeni jedan u drugoga poput utikača u utičnicu. Komunicira "se", kao što dobro iskazuje neodređeni subjekt, nekom vrstom jednosmjerne, trenutne struje, a da bi se komunikacija odvijala dobro, sve se treba odvijati brzo, nema vremena za tišinu. Tišina je protjerana s ekrana, izgnana iz komunikacije. Posredovane slike (a posredovani su tekstovi poput slika) nikad ne šute: slike i poruke trebaju slijediti jedne za drugima, bez prekida. Međutim, upravo je tišina ona sinkopa u strujnome krugu, ona mala katastrofa, onaj lapsus koji, primjerice, na televiziji, postaje nadasve značajnim -prekid opterećen istodobno tjeskobom i likovanjem, potvrđujući da sva ta komunikacija u osnovi nije drugo doli prisilni scenarij, neprekidna fikcija koja nas osigurava od praznine, praznine ekrana, ali također praznina našega duhovnog ekrana, čije slike vrebamo s istom očaranošću. Slika čovjeka koji, u danu štrajka, sjedi i promatra svoj prazni televizijski ekran, jednog će dana biti među najljepšim slikama antropologije 20. stoljeća.

171

Simulacija i zbilja

Transestetsko

Umjetnost, kao što vidimo, posvuda buja, a diskurs o umjetnosti još brže, ali u vlastitoj duhovnosti, u svojoj pustolovini, snazi stvaranja iluzije, sposobnosti nijekanja stvarnoga i suprotstavljanja stvarnome drukčijeg uprizorenja, u kojemu stvari slijede pravilo neke više igre, transcendirajući lik u kojemu bića, prema uzoru na linije i boje na platnu, mogu izgubiti svoje značenje, nadići vlastiti cilj i u zanosu zavedenosti iznova dosegnuti svoj idealni oblik, pa bio on i onaj vlastite destrukcije, u tom je smislu Umjetnosti nestalo. Nestala je kao simboličko ortaštvo zahvaljujući kojemu se razlikuje od puke i jednostavne proizvodnje estetskih vrijednosti koju poznajemo pod imenom kulture: bujanje znakova u beskraj, reciklaža prošlih u sadašnjih formi. Više nema temeljnog pravila, kriterija prosudbe niti užitka. Danas na polju estetike više nema Boga koji bi prepoznao svoje stado. Ili, slijedno drugoj metafori, nema više zlatne podloge prosudbe niti estetskog užitka. Tako je i s novčanicama koje se više ne mogu promijeniti, pa nadalje kolaju svaka za sebe, bez moguće konverzije u vrijednost ili u stvarno bogatstvo.

Jednako je i s umjetnošću: na stupnju smo ultrabrzog kolanja i nemogućnosti razmjene. "Djela" se više ne razmjenjuju ni među sobom niti kao referencijalne vrijednosti. Nema više onog tajnog ortaštva s njima koje čini snagu kulture. Više ih ne iščitavamo, dekodiramo ih sukladno sve proturječnijim kriterijima.

Ništa u njima više ne proturječi. Neogeometrija, novi ekspresionizam, nova apstrakcija, nova figuracija, sve to čudesno supo-stoji u posvemašnjoj ravnodušnosti. Upravo zato što sve te tendencije više nemaju navlastita duha, mogu one supostojati u istome kulturalnom prostoru. Zato što u nama pobuđuju duboku ravnodušnost mi ih možemo primati naporedno.

Svijet umjetnosti doimlje se neobično. Kao da je nastupila stanka u umjetnosti i nadahnuću. Kao da se nešto što se veličanstveno razvijalo tijekom nekoliko stoljeća iznenadno zaustavilo, užasnuto vlastitom slikom i bogatstvom. Iza svakog grčevitog pokreta su-

172

Prozirnost zla

vremene umjetnosti nahodi se neka vrsta inercije, nešto što se više ne uspijeva nadići i što kruži oko sebe u sve bržem ponavljanju. Zastoj živuće forme umjetnosti, a u isto vrijeme bujanje, burno preobilje, brojne inačice svih ranijih formi (život koji pokreće u sebi ono što je mrtvo). Sve je to logično: gdje ima staze ima i metastaze. Kad se prestane upravljati živućom formom, kad prestane vrijediti genetsko pravilo igre (u raku), ćelije počinju bujati u neredu. U osnovi, u neredu koji danas vlada u umjetnosti, moglo bi se iščitati raspad tajnoga koda estetike, kao što se u nekim biološkim zastranjenjima može prepoznati raspad genetskoga koda.

Oslobađanjem formi, linija, boja i estetskih koncepcija, mješavinom svih kultura i svih stilova naše je društvo proizvelo opću estetizaciju, promaknuće svih oblika kulture, ne previdjevši niti oblike antikulture, uspostavljanje svih obrazaca predstavljanja i protu-predstavljanja. Ako umjetnost u osnovi nije bila drugo doli utopija, dakle nešto što izmiče svakoj realizaciji, danas je ta utopija u cijelosti ostvarena: preko medija, informatike, videa, cijeli je svijet postao sposoban za stvaranje. Čak se i antiumjetnost, najradikalnija od umjetničkih utopija, ostvarila, otkad je Duchamp instalirao svoj nosač za boce, a Andy Warhol poželio postati strojem. Cijela je industrijska mašinerija svijeta postala estetizira-na, svekoliku beznačajnost svijeta preobrazila je estetika.

Kažemo da je veliki pothvat Zapada merkantilizacija svijeta, činjenica da je sve prepustio sudbini robe. Vjerojatno je ipak prije bila na djelu estetizacija svijeta, njegovo kozmopolitsko uprizorenje, prenošenje u slike, njegova semiološka organizacija. Ponad trgovačkog materijalizma, mi svjedočimo semiurgiji svih stvari preko reklame, medija, slika. Estetizira se, kulturalizira i muzeali-zira i ono najmarginalnije i najbanalnije. Sve se kazuje, sve izražava, sve poprima snagu ili način znaka. Sustav u manjoj mjeri djeluje na osnovi viška vrijednosti robe, nego na osnovi viška estetske vrijednosti robe, nego na osnovi viška estetske vrijednosti znaka.

173

Simulacija i zbilja

Govori se o dematerijalizaciji umjetnosti, s pojavom minimal arta, konceptualne umjetnosi, efemerne umjetnosti, ustanovila se cijela jedna estetika prozirnosti, nestajanja i obestjeljenja, ali, ustvari, estetika se posvuda materijalizirala u svome operacional-nom obliku. To je uostalom i razlog zbog kojega je umjetnost prisiljena biti minimalnom, provoditi vlastito nestajanje. To ona čini već dulje od pola stoljeća, prema svim pravilima igre. Poput svih formi koje nestaju, ona se pokušava podvostručiti u simu-laciji, ali uskoro će je posve nestati, ustupivši mjesto golemome umjetnom muzeju i raspomamljenoj reklami.

Eklektička vrtoglavica oblika, eklektička vrtoglavica užitaka: to je već obrazac baroka. Ali, u baroku, vrtoglavica umješnosti (varke) bila je u isti mah i vrtoglavica tjelesnoga. Poput ljudi baroka, mi smo stvorenja očarana slikama, ali smo potajice ikonoklasti. Ne od onih koji uništavaju slike, nego od onih koji proizvode mnoštvo slika na kojima se nema što vidjeti. Većina suvremenih slika, video, slikarstvo, plastične umjetnosti, audiovizualone sintetičke slike doslovce su slike na kojima se nema što vidjeti, slike bez tragova, bez sjene, bez posljedica. Jedino naslućujemo da je nešto iza svake od nje nestalo. A one su jedino to: trag nečega što je nestalo. Na jednobojnoj slici očarava nas izvanredno odsustvo svake forme. Na djelu je brisanje - još u formi umjetnosti - svake estetičke sintakse, jednako kao što nas u transseksualnosti očarava nestanak - još u obliku spektakla - spolne razlike. Te slike ništa ne skrivaju, one ništa ne otkrivaju, one posjeduju, kazali bismo, neku negativnu snagu. Jedina prednost (ali golema) kutije Campbella Andyja Warhola jest u tome što se više ne postavlja pitanje lijepog i ružnog, stvarnog ili nestvarnosg, transecenden-cije ili imanencije, jednako kao što su bizantske ikone dopuštale da se više ne postavlja pitanje o opstojnosti Boga - a da se ipak u nj ne prestane vjerovati.

U tome je čudo. Naše su slike poput ikona: one nam dopuštaju da nastavimo vjerovati u umjetnost isključujući pitanje njezine opstojnosti. Stoga možda valja svekoliku našu suvremenu umjetnost smatrati obrednom cjelinom za obrednu uporabu, usredoto-

174

Prozirnost zla

čujući se jedino na njezinu antropološku ulogu i ne pozivajući se ni na kakav estetski sud. Na taj smo se način vratili na stupanj kulture primitivnih društava (spekulativni fetišizam tržišta umjetnina i sâm je dio obreda prozirnosti umjetnosti).

Mi se nahodimo na polju ultra i infraestetike. Beskorisno je u našoj umjetnosti tražiti cjelovitost ili estetsku sudbinu. To je kao kad bismo tražili plavetnilo neba u infracrvenom ili ultraljubičas-tome.

Utoliko smo, ne prebivajući više ni u lijepom ni u ružnom, nego u nemogućnosti da o njima sudimo, osuđeni na ravnodušnost. Ali, s one strane te ravnodušnosti i odmjenjujući estetski užitak, pomalja se još jedna fascinacija. Jednom kad su lijepo i ružno oslobođeni svako svoje prisile, na neki se način umnažaju: postaju oni ljepše od lijepoga odnosno ružnije od ružnoga. Na taj način današnje slikarstvo ne njeguje naprosto ružnoću (koja je još estetska vrijednost), nego ono ružnije od ružnoga ("bad", "worse", "kitsch "), ružnoća na drugome stupnju zbog toga što je oslobođena odnosa prema svojoj suprotnosti. Oslobođeni "istinskog" Mon-driana, slobodni ste činiti "većeg Mondriana od Mondriana". Oslobođeni pravih naivaca, možete biti "naivniji od naivaca" itd. Oslobođeni stvarnoga, možete činiti stvarnije od stvarnoga: hiper-stvarno. Uostalom, sve je počelo s hiperrealizmom i pop artom, uzdizanjem svakodnevnog života do ironijske snage fotografskog realizma. Danas taj pokret obuhvaća sve umjetničke forme i sve stilove bez razlike te one ulaze u transestetičko polje simulacije.

Naporednica tom pokretu je samo tržište umjetnina. I na njemu se to zbilo zbog toga što je ukinuta svaka trgovačka zakonitost vrijednosti, sve postaje "skuplje od skupoga", skupo na kvadrat: cijene postaju vrtoglave, ponuda sumanuta. Kao što se igra počinje širiti u svim smjerovima kad više nema pravila estetske igre, jednako tako i tržište, kad se izgubi svako pozivanje na zakon razmjene, zapada u špekulacije bez kočnica.

Jednako oduševljenje, jednako ludilo, jednaka pretjeranost. Reklamno dizanje cijene umjetnosti upravno je razmjerno nemo-

175

Simulacija i zbilja

gućnosti estetske procjene. Vrijednost raste u odsustvu procjene vrijednosti. Na djelu je ekstaza vrijednosti.

Tako danas postoje dva tržišta umjetnina. Jedno se još upravlja prema hijerarhiji vrijednosti, iako su i one već sporne. Drugo se ugledalo na primjer plutajućih i neukrotivih kapitala na tržištu novca: na djelu je čista špekulacija, posvemašnja pokretljivost koja, kazali bismo, nema drugoga opravdanja doli upravo prkositi zakonu vrijednosti. To tržište umjetnosti bliže je pokeru, pot-lachu ili space-operi u hiperprostoru vrijednosti. Treba li se zbog toga sablažnjavati? U tome nema ničeg nemoralnog. Budući da je umjetnost današnjice s one strane lijepog i ružnog, tržište je s one strane dobra i zla.

Transseksualno

Seksualno tijelo danas je prepušteno nekoj vrsti umjetne sudbine. A ta je umjetna sudbina transseksualnost. Transseksualno ne u anatomskom smislu, nego u općenitijem smislu travestije, igre preklapanja oznaka seksa i u suprotnosti spram ranije igre spolnog razlikovanja, igre spolne ravnodušnosti, nerazlikovanja spolnih polova i ravnodušnosti prema seksu kao užitku. Seksualno smjera užitku (to je lajtmotiv oslobađanja), transseksualno smjera artificijelnosti, bilo da je riječ o promjeni spola ili o igri znakova koji se očituju u odijevanju, morfologiji, pokretima svojstvenim travelosima. U svakom slučaju, bilo da je riječ o kirurškom, semi-urškom zahvatu, o znaku ili organu, na djelu su proteze i danas, kada je sudbina tijela da postane protezom, logično je da model seksualnosti postane transseksualnost i da ona posvuda postane mjestom zavođenja.

Svi smo mi transseksualci. Jednako kao što smo potencijalni biološki mutanti, potencijalni smo i transseksualci. I to nije pitanje biologije. Mi smo svi simbolički transseksualci.

Progledajte Cicciolinu. Postoji li izvanrednijeg utjelovljenja seksa, pornografske nevinosti seksa? Uspoređivali su je s Madonn-

176

Prozirnost zla

om, nevinim plodom aerobika i ledenjačke estetike, lišenim svake draži i senzualnosti, mišićavim androidom koji je upravo zbog toga i mogao postati idolom sinteze. Ali, nije li i Cicciolina trans-seksualka? Duga platinasta kosa, grudi razgoljene do sumnjivih razmjera, idealni oblici lutke za napuhavanje, požudni erotizam stripa ili znanstvene fantastike i, nadasve, pretjeranost seksualnog diskursa (nikad perverznog, nikad preslobodnog), posvemašnja transgresija s ključem u ruci; idealna žena za vođenje ljubavi preko telefona plus mesožderna erotska ideologija koju nijedna žena današnjice nije spremna provoditi - izuzev upravo transsek-sulake, travestita: jedino oni, kao što znamo, žive od neumjerenih znakova, mesoždernih oznaka seksualnosti. Putena ektoplazma Ciccioline ovdje se nadovezuje na umjetni Madonnin nitroglicerin, ili na androginu i frankensteinovsku draž Michaela Jacksona. Svi su oni mutanti, travelosi, bića genetski barokna, čiji erotski look skriva generičku neodređenost. Svi su oni gender-benders, prebjezi, otpadnici seksa.

Pogledajte Michaela Jacksona. Michael Jackson je samotni mutant, prethodnik savršenog mješanca zbog toga što je univerzalan, nove rase ljudi nakon postojanja rasa. Djeca danas ne zaziru od društva mješanaca: ono je njihov svijet i Michael Jackson utjelovljuje ono što oni zamišljaju idealnom budućnošću. Tome još valja dodati činjenicu da je Michael dao operirati lice, izravnati kosu, izbijeliti kožu, riječju, da je brižno iskonstruirao svoj izgled: na taj je način postao nevinim i čistim djetetom - umjetnim androginom iz bajke koji, bolje od Krista, može ovladati svijetom i izmiriti ga, jer je on bolji od djeteta-boga: dijete-proteza, embrij svih sanjanih oblika mutacije koji će nas osloboditi rase i seksa.

Mogli bismo govoriti i o travelosima u estetici kojih bi am-blematski lik bio Andy Warhol. Poput Michaela Jacksona, Andy Warhol je samački mutant, preteča savršenog i univerzalnog mješanca u umjetnosti; nove estetike nakon svih estetika. Poput Jacksona, i on je posve umjetni lik, i on nevin i čist, androgin nove

177

Simulacija i zbilja

generacije, neka vrsta mistične proteze i umjetnog stroja koji nam svojim savršenstvom u isti mah isporučuje seks i estetiku. Kad Warhol kaže: "Sva su djela lijepa, nemam što birati, suvremena su djela vrijedna...", kada kaže: "Umjetničko je djelo svugdje, prema tome, ono više ne postoji, svi su ljudi genijalni, svijet takav kakav jest, čak i u svojoj banalnosti, jest genijalan", nitko u to ne može vjerovati. Ali on time opisuje oličenje moderne estetike, a to je ono radikalnog agnosticizma.

Svi smo mi agnostici, ili travelosi umjetnosti ili seksa. Više nemamo ni seksualnog ni estetskog uvjerenja, ali ga svi propovijedamo.

Mit o seksualnom oslobođanju ostaje živ u različitim oblicima stvarnosti, ali u mašti prevladava transseksualni mit, sa svojim androginim i hermafroditskim inačicama. Nakon orgije, travestija. Nakon želje, zračenje svih erotskih simulakra, darmar i transseksualni kitsch u punom sjaju. Postmoderna pornografija, ako hoćete, u kojoj se seksualnost gubi u teatralnoj pretjeranosti svoje dvosmislenosti. Stvari su se dobrano izmijenile otkad su seks i politika bili dio istog subverzivnog projekta: ako se danas Cicci-olinu može izabrati kao predstavnicu u talijanski parlament, to je upravo stoga što se transseksualno i transpolitičko spojilo u istoj ironičnoj ravnodušnosti. Ta performansa, nezamisliva prije svega nekoliko godina, svjedoči o činjenici da nije samo seksualna kultura nego svekolika politička kultura prešla na stranu travestije.

Ta strategija egzorcizma tijela seksualnim znakovima, egzorcizma želje pretjerivanjem njezina uprizorenja, mnogo je djelotvornija od služenja zabranom dobre stare represije. Ali, za razliku od potonje, više uopće ne uočavamo kome ona koristi, jer je podnosi cijeli svijet, bez razlike. Taj je režim travestije postao sama osnova našeg ponašanja, sve do našeg traganja za identitetom i razlikom. Više nemamo vremena tražiti identitet u arhivima, u pamćenju, niti u projektu ili nekoj budućnosti. Nama treba trenutno pamćenje, neposredno ukapčanje, neka vrsta publicitar-

178

Prozirnost zla

nog identiteta koji se može provjeriti u istom trenutku. Stoga se danas ne traži u toj mjeri zdravlje, koje je stanje organske ravnoteže, nego prolazno higijensko i publicitarno zračenje tijela - u mnogo većoj mjeri neka vrsta performanse nego idealno stanje. U terminima mode i izgleda, više se ne traži u toj mjeri ljepotu ili zavodljivost, nego look.

Svatko traga za svojim lookom. Budući da više nije moguće iznaći dovoljno opravdanja za vlastito postojanje, preostaje tek čin privida ne brinući se o bivstvovanju, čak niti o tome da nas drugi gledaju. Nije na djelu iskaz "Postojim, tu sam.", nego: "Vidljiv sam, ja sam slika - look, look !" Nije čak niti riječ o narcisoidnosti, nego o poizvanjštenju bez dubinskog, nekoj vrsti publici-tarne prostodušnosti u kojoj svatko postaje impresario vlastitog izgleda.

Look je neka vrsta minimalne slike, najmanje određenosti, poput videoslike, taktilne slike, kao što bi kazao McLuhan, koja ne izaziva čak ni pogled ni divljenje, što je moda još činila, nego puki posebni učinak bez posebnog značenja. Look više nije moda. to je nadiđeni oblik mode. On se ne poziva na neku logiku razlikovanja, više nije na djelu igra razlika, tu se igra na razliku ne vjerujući u nju. Na djelu je ravnodušnost. Biti "ja" prolazna je izvedba bez sutrašnjice, razočarani manirizam u svijetu bez manira...

Gledajući unatrag, ta pobjeda transseksualnog i travestije baca neobično svjetlo na seksualno oslobađanje ranijih naraštaja. Ono pak, prema vlastitu diskursu, nipošto nije provala maksimalne erotske vrijednosti tijela, povlašteno ustoličenje ženskoga i užitka, i vjerojatno predstavlja tek međufazu prema pometnji rodova. Seksualna će revolucija možda biti tek stadij na putu prema trans-seksualnosti. To je u osnovi zagonetna sudbina svake revolucije.

Kibernetička revolucija vodi čovjeka, suočena s poistovjećivanjem mozga i kompjutora, ključnom pitanju: "Jesam li čovjek ili stroj?". Genetička revolucija u tijeku vodi pitanju: "Jesam li čovjek ili virtualni klon?". Oslobodivši se virtualnosti želje, seksualna revolucija vodi temeljnom pitanju: "Jesam li muškarac ili

179

Simulacija i zbilja

žena?" (Psihoanaliza je barem pridonijela načelu seksualne neizvjesnosti.) Koliko je do političke i društvene revolucije, koja je prototip svake druge, ona je navela čovjeka, omogućivši mu da se koristi svojom slobodom i vlastitom voljom, da se, sukladno neumoljivoj logici, upita gdje je njegova volja, što on zapravo želi i što s pravom može očekivati od sebe - nerješivi problem. To je paradoksalni rezultat svake revolucije: s njom počinje neodređenost, tjeskoba i pometnja. Jednom kad se orgija dovršila, oslobođenje je ostavilo ljude u traganju za svojim generičkim i seksualnim identitetom, uza sve manje mogućih odgovora, s obzirom na kolanje znakova i mnoštvo zadovoljstava. Na taj smo način postali transpolitični, to jest politički ravnodušna i nerazlučiva bića, androgini i hermafroditi, nakon što smo uložili, probavili i odbacili najproturječnije ideologije, noseći još jedino masku i postavši, u glavi, možda na svoju štetu, politički travelosi.

Transekonomsko

Zanimljivost u vezi sa slomom na Wall Streetu 1987. jest neizvjesnost u vezi s mogućim nastupanjem karastrofe. Je li u toku, hoće li doći do istinske katastrofe? Odgovor: neće doći do stvarne katastrofe, jer mi živimo pod znakom virtualne katastrofe.

U vezi s time, bjelodano se očitovao raskol između fiktivne ekonomije i realne ekonomije - upravo to, taj raskol štiti nas od stvarne katastrofe proizvodnih ekonomija.

Je li to dobro ili loše? Na djelu je isto što i distorzija između orbitalnog rata i teritorijalnog rata. Oni se nastavljaju posvuda, ali nuklearni rat ne izbija. Da nije došlo do razdvajanja između dvoga, već bi odavno došlo i do atomskog rata. Nama vladaju bombe, ali virtualne katastrofe ne izbijaju: međunarodni burzovni i financijski slom, atomski rat, dužnička bomba Trećega svijeta, demografska bomba. Dakako, može se govoriti da će se sve to neizbježno rasprsnuti jednoga dana, kao što je i predviđeno da će uslijed seizmičkih gibanja tlo Kalifornije skliznuti u Pacifik tije-

180

Prozirnost zla

kom sljedećih pedeset godina. Ali činjenice su tu: mi smo u situaciji u kojoj stvari još ne pucaju. Jedina je stvarnost to grozničavo orbitalno kolo kapitala koje jednom kad se prekine ne povlači za sobom bitnu neravnotežu u realnim ekonomijama (za razliku od krize 1929., kad raskol između dviju ekonomija nije ni izdaleka toliko uznapredovao). Besumnje zbog toga što su polja tekućeg i apstraktnog kapitala postala toliko neovisna da i sami njihovi trzaji ne ostavljaju traga.

No, u samoj ekonomskoj teoriji oni ostavljaju ubitačnog traga, te je ona posve razoružana pred tim rastvaranjem svoga sadržaja. Jednako su razoružani i teoretičari rata. Jer i tamo Bomba nije eksplodirala, nego se sam rat rascijepio u totalni i virtualni rat, onaj na orbiti, i na brojne stvarne ratove na Zemlji. Ta dva rata nisu ni istih razmjera niti slijede ista pravila, jednako kao što je slučaj s realnom i virtualnom ekonomijom. Valja nam se naviknuti na tu rascijepljenost, na svijet u kojemu vlada takva distorzija. Dakako, bila je kriza 1929., i ekplozija u Hirošimi, dakle dogodio se trenutak istine kracha i clasha, ali niti je kapital nadalje zapadao u sve ozbiljnije krize (kao što je tvrdio Marx), niti je rat išao iz sukoba u sukob. To se dogodilo jednom, na jednoj točki, i to je sve. Ono što je uslijedilo nešto je drugo: hiperrealiza-cija krupnog novčanog kapitala, hiperrealizacija sredstava razaranja, oba orbitalizirana ponad naših glava u vektorima koji nam izmiču, ali koji u isti mah izmiču samoj stvarnosti: hiperrealizira-ni rat, hiperrealizirani novac - kolaju u nedostupnom prostoru, ali koji istodobno ostavlja svijet takvim kakav jest. Napokon, ekonomije i dalje proizvode, unatoč tome što bi logička posljedica i najmanje nestabilnosti u fiktivnoj ekonomiji bila dostatna za njihovo poništenje (ne zaboravimo da je opseg trgovačkih razmjena danas četrdeset i pet puta manji od opsega kretanja kapitala). Svijet i dalje postoji dok bi i tisućina raspoložive nuklearne snage već dostajala da ga uništi. Treći svijet i ostali preživljavaju, iako bi i najmanji pokušaj naplate dugovanja dostajao da se zaustave sve razmjene. Uostalom, dug počinje dobivati svoje mjesto na orbiti, počinje kolati od jedne banke do druge, od jedne zemlje

181

Simulacija i zbilja

do druge, koje ga prekupuju - napokon će se na nj i zaboraviti i odložit će se na orbitu poput atomskog otpada i toliko drugih stvari. Nevjerojatan je taj dug koji se vrti, odsutni kapitali koji kolaju, to negativno bogatstvo koje će zacijelo jednoga dana i samo kotirati na burzi.

Kada dug postane odveć težak, izgoni se u neki virtualni prostor, gdje figurira kao zamrznuta katastrofa na njegovoj orbiti. Dug tako postaje jednim od zemljinih satelita, poput rata, poput milijardi dolara kliznog kapitala koji su postali satelit-ropotarnica koji neumorno kruži oko nas. I zacijelo je tako bolje. Dok god se okreću, pa čak ako i eksplodiraju u prostoru (poput "izgubljenih" milijardi u krachu 1987.), svijet se zbog toga ne mijenja, i to je ono čemu se u najboljem slučaju možemo nadati. Jer je nada u pomirenje fiktivne i realne ekonomije utopijska: te milijarde pluta-jućih (kliznih) dolara ne mogu se prebaciti u realnu ekonomiju -srećom, uostalom, jer kad bi se kojim čudom mogli iznova uložiti u proizvodne ekonomije, to bi u hipu izazvalo istinsku katastrofu. Jednako tako, ostavimo virtualni rat na orbiti, jer nas on od tamo štiti i u svojoj krajnjoj apstrakciji, u svojoj čudovišnoj ekscentričnosti, nuklearna opasnost je naša najbolja zaštita. I navik-nimo se živjeti u sjeni tih neumjerenosti razvoja: orbitalna bomba, financijska špekulacija, svjetski dug, napučenost (za koju još nije pronađeno orbitalno rješenje, ali nada nije izgubljena). Takve kakve jesu, te se neumjerenosti razvoja egzorciraju u svojoj pretje-ranosti, u samoj svojoj hiperrealnosti, ostavljajući svijet na neki način nedirnutim, oslobođenim svoga dvojnika.

Segalen je rekao da je od trenutka kad smo doista shvatili da je zemlja kugla, prestalo postojati putovanje budući da je udaljavanje od jedne točke već značilo približavanje drugoj. Linearnost na kugli zadobiva čudesnu zakrivljenost, onu jednoličnosti. Od trenutka otkad su atsronauti počeli kružiti oko zemlje, svatko je potajice počeo kružiti oko samoga sebe. Započela je orbitalna era čija je sastavnica i prostor, ali također, par excellence, televizija i još mnoge druge stvari, među ostalim i kolanje molekula i spiralna gibanja DNA u tajnosti naših stanica. S putanjom prvih svemir-

182

Prozirnost zla

skih letova dovršila se mundijalizacija, ali je sam napredak postao kružan i ljudski se svijet upisao u jedan golemi orbitalni stroj. Počeo je "turizam", kao što je kazao Segalen. Neprestani turizam ljudi koji više ne putuju u pravome smislu, nego se vrte u krug u svome ograničenom području. Egzotika je umrla.

Ali, Segalenova tvrdnja dobiva i mnogo šire značenje. Ne samo da je putovanje, to jest ono imaginarno zemlje, fizika i metafizika nadilaženja, otkrića prestalo postojati u korist pukog kolanja nego se i sve što je smjeralo nadilaženju, transcendency i, beskonačnosti suptilno iskrivilo da bi se smjestilo na orbitu: znanje, tehnike, spoznaja. Prestajući biti transcendentni u svom naumu, stali su oni tkati trajnu putanju. Tako je i informacija orbitalna: ona je znanje koje više nikad neće nadići samo sebe, neće se transcendi-rati, niti se više u beskonačnost iznova promišljati, nego više nikad neće niti doticati zemlju koja nema više uporišta niti istinskog referenta. Sve kola, okreće se, provodi svoje revolucije, ponekad savršeno beskorisne (ali upravo se više i ne može postaviti pitanje korisnosti), i bubri na svakom zavoju ili u svakoj revoluciji. Televizija je slika koja više ne sanja, više ne mašta, ali koja više i nije u bilo kakvoj vezi sa stvarnošću. Na djelu je orbitalno kolanje. Nuklearna bomba, bila ona satelizirana ili ne, također je orbitalna: ona neće prestati opsjedati zemlju u njezinoj putanji, ali nije ni načinjena da bi dotaknula tlo: to više nije neka dovršena bomba, niti ona koja će dočekati svoj kraj (bar se tome nadamo), ona je tamo, na orbiti, i ona dostaje da izaziva užas, ili barem strah. Ona čak više ne potiče ni na zamišljanje užasa, razaranje je nezamislivo, ona je naprosto tu, na orbiti, u neizvjesnosti i obnavljanju u beskraj. Isto se može reći i za eurodolare i gomilu kliznog novca... Sve se satelizira, mogli bismo čak kazati da nam više ne pripada niti vlastiti mozak, nego lebdi oko nas u bezbrojnim hercovskim grananjima valova i struja.

To nije znanstvena fantastika, nego naprosto generalizacija McLuhanove teorije o "čovjekovim produžecima". Sve što je pri-padno ljudskome biću, njegovo biološko, duhovno, mišićno, moždano tijelo pluta oko njega u obliku mehaničkih ili informatičkih

183

Simulacija i zbilja

proteza. Jedina je razlika u tome što McLuhan sve to shvaća kao pozitivno širenje, kao univerzalizaciju čovjeka preko njegovih medijskih produžetaka. To je veoma optimistično mišljenje. Ustvari, umjesto da kruže oko njega u koncentričnim krugovima, sve funkcije ljudskog tijela satelizirale su se oko njega u ekscentričnom poretku. Smjestile su se na orbitu radi sebe samih, i samim time, u odnosu na tu orbitalnu ekstraverziju vlastitih funkcija, tehnologija, čovjek se našao u stanju pretjeranosti i ekscentričnosti. U odnosu na satelite koje je sam stvorio i postavio na putanju, danas je sam čovjek sateliziran, zajedno sa svojim planetom zemljom, sa svojim tijelom. Od transcendentnog danas je postao egzorbitantan.

Satelizirajući sebe, funkcije tijela ne sateliziraju samo čovjeka. Sve funkcije naših društava, nadasve one više funkcije, odvajaju se i prebacuju na orbitu. Rat, novčane razmjene, tehnosfera, komunikacije, sateliziraju se u nedostižnom prostoru, prepuštajući ostalo samome sebi. Sve što ne dosegne orbitalnu snagu osuđeno je da bude napušteno, nadalje besprizivno, budući da više nema utočišta u bilo kakvoj transcendenciji.

U razdoblju smo bestežinskog stanja. Naš je model model svemirske kabine čija kinetička energija ništi onu zemljinu. Centrifugalna sila brojnih tehnologija oslobađa nas svake težine i preobražava nas podarujući nam uzaludnu slobodu kretanja. Oslobođeni svake gustoće i težine, povučeni smo u orbitalno kretanje koje prijeti da postane trajno.

Mi više nismo svjedoci rasta nego exrasta. Naše je društvo društvo bujanja, onoga što nastavlja rasti ne mogavši se razmje-riti sukladno vlastitim ciljevima, onoga što se razvija neovisno o vlastitu određenju, čije se posljedice umnažaju s nestankom uzroka, i što vodi čudesnom zagušenju sustava, narušavanje hipertelije, pretjerane funkcionalnosti, zasićenja. Stanje se najbolje može usporediti s procesom kanceroznih metastaza: gubitak pravila organske igre tijela uzrokuje da određena skupina stanica može očitovati svoju nesuzdržljivu i ubitačnu vitalnost, oglušiti se o same genetske zapovijedi i bujati u beskonačnost.

184

Prozirnost zla

Više nije na djelu kritični proces: kriza je uvijek stvar uzročnos-ti, neravnoteže između uzroka i posljedica, ona nalazi ili ne nalazi svoje rješenje u preinačavanju uzroka. Ali, u našem slučaju, sami uzroci postaju nečitki, ustupajući mjesto snaženju procesa u praznini.

Sve dok u sustavu ima disfunkcija, oglušivanja na poznate zakonitosti funkcioniranja, ima nade za rješenje pomoću nadilaženja. Ali to rješenje nije više moguće kada sustav sam sebe nadi-đe, kad preskoči vlastite ciljeve te mu više nema lijeka. Nedostatak nije nikad dramatičan, fatalno je zasićenje: ono u isti mah stvara stanje tetanije i inercije.

Zapanjuje prije svega glomaznost svih današnjih sustava, ta "dijabolička bremenitost", kako Susan Sontag naziva rak, naših sredstava informacije, komunikacije, pamćenja, skladištenja, proizvodnje i razaranja, koji su toliko preobilni te je unaprijed sigurno da nam više ne mogu poslužiti. Ustvari, nismo ni ukinuli uporabnu vrijednost, sâm ju je sustav uništio suviškom proizvodnje. Toliko je stvari proizvedeno i nagomilano da se nikad neće naći vremena da nam posluže (to je zacijelo sretna okolnost kad je riječ o nuklearnom naoružanju). Toliko se poruka i toliko znakova proizvodi i razdaje te više nikad neće biti vremena da se pročitaju. Sreća za nas! Jer, i s onim najmanjim dijelom koji upijamo, već smo u stanju trajnog električnog udara.

Postoji nešto posebno mučno u toj stravičnoj nekorisnosti. Mučnina svijeta koji buja, hipertrofira se i ne uspijeva se poroditi. Sva ta pamćenja, svi ti arhivi, sva ta dokumentacija koja ne uspijeva roditi jednu ideju, svi ti planovi, programi, odluke koje ne uspijevaju uroditi nijednim događajem, svo sofisticirano oružje koje ne uspijeva zametnuti nijedan rat!

To zasićenje nadilazi prekoračenje o kojemu je govorio Bataille, što su ga sva društva uvijek umjela uništiti u učincima nepotrebnog i rasipnog trošenja. Više nema mogućeg trošenja sve te akumulacije, na djelu je tek sporo ili okrutno raspadanje - svaki činitelj ubrzanja djeluje kao činitelj inercije, približavajući nas točci nepomičnosti.

185

Simulacija i zbilja

Taj dvostruki proces tetanije i inercije, ubrzanja u praznome, viška proizvodnje u odsustvu društvenog uloga i cilja, odražava dvostruki aspekt koji se u pravilu pripisuje krizi: inflacija i nezaposlenost.

Tradicionalna inflacija i nezaposlenost varijable su uklopljene u jednadžbu rasta: na toj razini uopće nema krize - na djelu su anomijski procesi, a anomija je druga strana organskog sklada. Doista uznemirujuća jest anomalija. Anomalija nije razvidni simbol, ona je neobični znak nedostatka, povreda tajnog pravila igre, ili koje barem nama nije poznato. Možda je na djelu neka pretjerana svršnost, ali mi o tome ništa ne znamo. Nešto nam izmiče, mi sami sebi izmičemo u procesu bez povratka, prešli smo stanovitu točku reverzibilnosti, proturječnosti u stvarima, i živi smo unišli u svijet ne-proturječnosti, zanosa, ekstaze, zapanjenosti pred univerzalnim procesima, koji unatoč svemu nemaju smisla.

Nešto je drugo mnogo pogubnije negoli sama inflacija. To je masa kliznog novca koji okružuje zemlju svojim orbitalnim kolom. Jedini istinski umjetni satelit jest novac koji je postao puki artefakt astralne pokretljivosti, trenutne razmjenjivosti i koji je napokon dobio svoje pravo mjesto, izvanrednije od stock exchanged - orbita na kojoj se diže i spušta poput umjetnog sunca.

I nezaposlenost je promijenila značenje. Više nije riječ o strategiji kapitala (rezervnoj vojsci), niti je ona kritički činitelj u igri društvenih odnosa - da tome nije tako, s obzirom da je točka uzbune odavno nadiđena, nezaposlenost je morala izazvati nečuvene nemire. Kako je s tim pitanjem danas? I ono je neka vrsta umjetnog satelita, satelita inercije, masa nabijena elektricitetom koji čak i nije negativan, statičkim elektricitetom, sve većim odjeljkom društva koje se zamrzava. Iza ubrzanja kolanja i razmjena, iza razdraženosti pokreta, nešto se u nama, u svakome od nas, usporilo do stupnja poništenja kolanja. I cijelo društvo počinje kružiti oko te točke inercije. Kao da su se polovi našeg svijeta približili i taj kratki spoj proizvodi u isto vrijeme prebujne učinke i gašenje potencijalnih energija. Više nije riječ o krizi, nego o fatalnom događaju, o usporenoj katastrofi.

186

Prozirnost zla

U tom smislu nije najmanji paradoks da se ekonomija pobjednički vraća na dnevni red. Može li se još govoriti o "ekonomiji"? Ta nedvojbena aktualnost više nema isto značenje kao u klasičnoj ili marksističkoj analizi. Jer njezin pokretač više nije infrastruktura materijalne proizvodnje, niti superstruktura, nego destruktu-racija vrijednosti, destabilizacija tržišta i realnih ekonomija, pobjeda je to ekonomije lišene ideologija, društvenih znanosti, povijesti, ekonomija lišena Ekonomije i prepuštena pukoj špekulaciji, virtualna ekonomija lišena realnih ekonomija (ne doista, dakako, nego virtualno - ali danas moć nije u rukama stvarnosti nego virtualnosti), viralna ekonomija koja se na taj način pridružuje svim ostalim viralnim procesima. Tako iznova postaje uzornom pozornicom aktualnosti, mjestom izvođenja specijalnih efe-kata, nepredvidljivih događaja iracionalne igre.

O kraju političke ekonomije sanjali smo s Marxom, uz ukidanje klasa i društvenu prozirnost, sukladno neumoljivoj logici krize Kapitala. Potom smo o njemu sanjali preko osporavanja samih postulata Ekonomije i samim time marksističke kritike: alternativa koja niječe svako prvenstvo ekonomije ili politike - ekonomija naprosto poništena kao epifenomen, pobijeđena vlastitim simulakrom i nekom višom logikom.

Danas o tome ne možemo više niti sanjati. Politička Ekonomija skončava pred našim očima, promećući se sama od sebe u transekonomiju špekulacije koja se rukovodi vlastitom logikom (zakon vrijednosti, zakonitosti tržišta, proizvodnje, viška vrijednosti, klasična logika kapitala) i u kojoj stoga nema više ničeg ekonomskog niti političkog. Čista igra prema plutajućim i proizvoljnim pravilima, igra katastrofe.

Politička Ekonomija se na taj način okončala, ali nipošto na način na koji smo to očekivali. Izobličila se do parodije. Ne spekulira se o višku vrijednosti, na djelu je zanesenost vrijednošću bez obzira na proizvodnju i realne prilike. To je čista i prazna forma, forma lišena vrijednosti, koja nadalje radi jedino na svome daljem razvoju (vlastitu orbitalnom kolanju). Destabilizirajući samu

187

Simulacija i zbilja

sebe, čudovišno, gotovo ironično, Politička je Ekonomija presjekla mogućnost bilo kakve alternative. Što se može suprotstaviti tolikoj ponudi koja na svoj način obuhvaća energiju pokera, potla-cha, ukletog dijela koji na neki način predstavlja prijelaz na es-tetičku i obnevidjelu fazu Političke Ekonomije? Taj neočekivani kraj, taj prijelaz u fazi, ta krivulja ugiba, ustvari je originalnija od svih političkih utopija.

A gdje je onda zlo?

Terorizam u svim svojim oblicima transpolitičko je zrcalo zla. Jer istinski problem, jedini problem ostaje sljedeći: gdje je onda zlo? Posvuda, a izobličena slika suvremenih oblika Zla jest beskonačna. Društvo koje uslijed pretjeranih zaštitnih mjera, usmrćenja svojih prirodnih referencija, borbe protiv nasilja, istrebljenja svojih klica i svih prokletih strana, društvo estetske kirurgije negativnog, želi nadalje imati posla samo sa smišljenim upravljanjem i diskursom Dobroga, društvo u kojem više nije moguće izgovoriti Zlo, preobrazilo je sve viralne i terorističke oblike koji nas opsjedaju.

Moć anateme, snaga da se iskaže Zlo izmakle su nam. Ali, one se javljaju drugdje. Tako je Homeini u aferi Rushdie - izvan mučnog podviga kojim je sam Zapad učinio njegovim zaštitnikom, te je na taj način cijeli postao nekom vrstom taoca - pružio spektakularni dokaz mogućnosti obrata svih odnosa snaga preko simboličke moći uzimanja riječi.

Naspram cijelog svijeta, u posve podređenom odnosu političkih, vojnih i ekonomskih snaga, ajatolah raspolaže jednim jedinim nematerijalnim oružjem, ali koje je gotovo apsolutno: načelom Zla. Na djelu je nijekanje zapadnih vrijednosti napretka, racionalnosti, političkog morala, demokracije itd. Nijekanje univerzalnog konsenzusa u vezi s tim dobrim stvarima njemu podaruje snagu Zla, sotonsku snagu odmetnika, proboj ukletog dijela. Danas jedino on ima riječ, jer se jedini protiv svih opredijelio

188

Prozirnost zla

za maniheističko stajalište načela Zla, jedino se on usuđuje imenovati zlo i istjerivati ga, jedino ga on pristaje utjelovljivati nasiljem. To što ga određuje nama je neshvatljivo. Naprotiv, možemo utvrditi nadmoć koju time zadobiva u odnosu na Zapad, na kojemu se više nigdje ne može zagovarati Zlo, i gdje se i najmanja negativnost guši virtualnim konsenzusom. I same naše političke vlasti još su samo sjena svojih funkcija. Jer vlast postoji jedino preko te simboličke moći da označimo Drugoga, Neprijatelja, ulog, prijetnju, Zlo. Danas nje više nema i, slijedno tome, nema niti opozicije koja bi mogla ili htjela označiti vlast kao zlo. Postali smo veoma oskudni u sotonskoj, ironijskoj, polemičkoj, antagonističkoj energiji, postali smo fanatički mlitava društva ili mlitavo fanatička. Kako smo u sebi progonili ukleti dio i dopuštali razda-vanje jedino pozitivnih vrijednosti, postali smo dramatično ranjivi na najmanji viralni napad, pa tako i na ajatolahov koji doista nije imun na taj ukleti dio. Njemu mi možemo suprotstaviti jedino prava čovjeka, slabo sredstvo koje je u svakom slučaju potvrda nedostatka političke imunitetnosti. A, uostalom, u ime prava čovjeka mi napokon nazivamo ajatolaha "Apsolutnim Zlom" (Mitterand), dakle posežemo za proklinjućim određenjem, što je suprotno pravilima prosvijećenog diskursa. (Zar danas luđaka nazivamo "luđakom"? Čak se ni hendikepiranu osobu danas ne naziva "hendikepiranom", toliko se bojimo Zla, toliko se zatrpavamo eufemizmima ne bismo li izbjegli da označimo Drugoga, nesreću, nesavladivo). Ne čudimo se da netko tko je u stanju govoriti doslovno, pobjednički, jezikom Zla razotkriva toliku slabost zapadnih kultura, usprkos peticijama intelektualaca. Razlog je tome što legalitet, čista savjest, pa i sam razum postaju sudionici proklinjanja. Oni mogu tek pokrenuti sva sredstva anateme, ali samim time upadaju u stupicu načela Zla koje je bitno zarazno. Tko je pritom na dobitku? Ajatolah, dakako. Naravno, mi zadržavamo moć da ga uništimo, ali simbolički je on pobjednik, a simbolička je moć uvijek iznad one oružja ili novca. Na djelu je svojevrsna osveta drugoga svijeta. Nikada Treći svijet nije mogao postati stvarni izazov Zapadu. I SSSR, koji je za Zapad tijekom

189

Simulacija i zbilja

nekoliko desetljeća bio utjelovljenje načela Zla, očevidno se polako svrstava na stranu Dobra, dobrano umjerenog vođenja poslova (čak se on, čudesne li ironije, nudi da bude posrednikom između Zapada i teheranskog Sotone, nakon što je tijekom pet godina branio zapadne vrijednosti u Afganistanu, a da toga nismo bili u dovoljnoj mjeri svjesni).

Učinak svjetske očaranosti, privlačnosti i odbojnosti što ga je proizvela smrtna osuda Rushdiea nalikuje na fenomen nagle de-presuracije u kabini aviona uslijed nastanka pukotine ili loma na trupu aviona (čak i ako nastane slučajno, uvijek nalikuje na teroristički čin). Sve se silovito isisava van, prema praznini, ovisno o tlačnoj razlici između dva prostora. Dostaje napraviti pukotinu, rupu u beskrajno tankoj opni koja dijeli dva svijeta. Terorizam, uzimanje talaca, par excellence je čin koji proizvodi takvu pukotinu u umjetnome i umjetno zaštićenom svijetu (našemu). Cijeli islam, današnji islam, koji nije nipošto onaj srednjovjekovni i valja ga strateški vrednovati, a ne moralno ili religijski, upravo stvara prazninu oko zapadnog sustava (uključivši i istočne zemlje) te povremeno stvara, tek jednim činom ili riječju, pukotine u tom sustavu, kroz koje se sve naše vrijednosti gube u praznini. Islam ne vrši revolucionarni pritisak na zapadni svijet, nema opasnosti da će ga preobratiti ili osvojiti: zadovoljava se on time da nas tom viralnom agresijom u ime načela Zla destabilizira, a mi se tome nemamo čime suprotstaviti i zbog te virtualne katastrofe koju predstavlja razlika u pritiscima između dviju sredina, svijet (naš), zaštićen od nagle depresuracije zraka (vrijednosti) koji udi-šemo, u stalnoj je opasnosti. Doduše, već je prilično kisika izvjetrilo iz našeg zapadnog svijeta zahvaljujući svim tim rupama i međuprostorima. Bilo bi dobro da sačuvamo maske za kisik.

Ajatolahova je strategija začuđujuće moderna, suprotno onome što se obično tvrdi. Mnogo modernija od naše, budući da se ona sastoji u tome da se tankoćutno injektira arhaične činitelje a moderni kontekst: neka fatvu, smrtnu osudu, prokletstvo, bilo što. Da je naš zapadni svijet čvrst, to čak ne bi imalo smisla. Naprotiv, cijeli se naš sustav pri tome guši i ponaša se kao rezonantna kuti-

190

Prozirnost zla

ja: služi kao supravodič tom virusu. Kako to razumjeti? I ovdje nas čeka osveta Drugoga svijeta: ostalom smo svijetu prenijeli dovoljno klica, bolesti, epidemija i ideologija u odnosu na koje su oni ostali bez obrane, pa tako danas izgleda da smo, ironičnim obratom stvari, mi ostali bez obrane pred tim bestidnim malim arhajskim mikrobom.

I samo talaštvo postaje mikrobno. Alain Bosquet pokazuje u svojoj posljednjoj knjizi {Zanat talaštva) kako se taj dio zapadnog svijeta, izokrenut u prazninu, ne može, pa čak niti ne želi vratiti sebi, zacijelo i zbog toga što je ponižen u vlastitim očima, ali nadasve stoga što su svi njegovi, zemlja, sugrađani kolektivno osramoćeni svojom prisilnom pasivnošću, svojim uobičajenim kukavičlukom, samim sporazumom koji su potpisali, a on je ponižavajući po sebi i temeljno beskoristan. S one strane pregobvaranja, svako uzimanje talaca dokaz je neumoljivog kukavičluka cijelih zajednica u odnosu na svog i najbeznačajnijeg člana. Ta ravnodušnost zajednice ima svoj korelat u ravnodušnosti svakog pojedinca u odnosu na zajednicu: na taj način (loš) mi funkcioniramo na Zapadu i upravo ta politička bijeda nemilosrdno razotkriva strategiju talaštva. Destabilizirajući samo jednog pojedinca, destabilizira se cijeli sustav. Zbog toga talaštvo ne može čak niti svojima oprostiti da su od njega u međuvremenu napravili junaka, kojeg uostalom odmah sakriju.

Mi nismo prisutni ni u ajatolahovoj glavi ni u srcima muslimana. Ali to što bismo mogli uraditi jest osloboditi se jadnog mišljenja koje sve to pripisuje vjerskom fanatizmu. Ali, bojim se da smo loše oboružani za pružanje otpora tom simboličnom nasilju upravo u trenutku kad pokušavamo potisnuti Teror iz sjećanja na Francusku revoluciju, u ime komemoracije, koja, poput konsenzusa, sve više poprima izgled strukture koja bi se mogla samo još dalje nadimati. Kako postupiti u odnosu na to novo nasilje ako smo odlučili zanijekati nasilje u vlastitoj povijesti?

Mi više ne znamo kazivati Zlo. Umijemo tek promicati diskurs o pravima čovjeka - bogobo

jazna, slaba, beskorisna, nepotrebna, licemjerna vrijednost koja

191

Simulacija i zbilja

počiva na "prosvijetljenoj" vjeri u prirodnu privlačnost Dobroga, u idealne ljudske odnose (dok se očevidno zlu može sučeliti jedino zlom).

Osim toga, to Dobro, ta idealna vrijednost, uvijek se zamišlja na protekcionistički, mizerabilistički, negativni, reakcionarni način.. Na djelu je minimalizacija Zla, profilaksa nasilja, sigurnost. To je popustljiva i depresivna sila dobrohotnosti koja sanja jedino o svijetu ispravnosti i odbija suočiti se s krivuljom, promišljenošću Zla.

Postoji "pravo govora" jedino ako se govor zamišlja kao "slobodni" izraz pojedinca. Ako ga zamišljamo kao oblik dvoboja, sudioništva, antagonizma i zavođenja, tada pojam prava nema više nikakva smisla.

Postoji li pravo na želju, pravo na nesvjesno, pravo na užitak? Besmislica. Seksualno oslobođenje postaje smiješno kad se služi pravnim terminima. To čini smiješnom i našu "komemoriranu" Revoluciju kad se o njoj govori u terminima prava čovjeka.

"Pravo na život" kadro je ganuti sve bogobojazne duše, sve dok se ne dotakne pitanja prava na smrt, kad se bjelodano iskaže sva apsurdnost svega toga. Jer, napokon, umrijeti - a jednako tako i živjeti - jest sudbina, fatalnost (sretna ili nesretna), tu nije riječ o pravu.

Zašto se ne boriti za "pravo" da se bude muškarac ili žena? Zašto da se ne bude Lav ili Strijelac ili Rak? Ali što znači biti muškarac ili žena ako na to imamo pravo? Očaravajuće je da vas je život postavio na ovu ili na onu stranu, a na vama je da se upustite u igru. Pravilo je te simboličke igre da transgresija nema nikakvog smisla. Ja mogu tražiti pravo da šahovskog konja po-maknem udesno, ali kakvog to može imati smisla? Pravo je u takvim stvarima glupost.

Pravo na rad: došli smo i dotle okrutnom ironijom. Pravo na nezaposlenost! Pravo na štrajk! Nitko više ne prepoznaje nad-realistički humor takvih stvari. Pa ipak, u nekim prigodama bljesne taj crni humor, primjerice, u slučaju američkog osuđenika na smrt koji traži pravo da bude smaknut, protiv svih udruga za pra-

192

Prozirnost zla

va čovjeka koja se bore za njegovo pomilovanje. To doista postaje zanimljivo. Na popisu prava naići ćemo i na neočekivane inačice: Izraelci promiču kao neku vrstu svoga prava činjenicu da i među njima ima zločinaca, nakon što su sami oduvijek bili žrtve. Napokon si žele i službeno priuštiti raskoš kriminalnosti.

Zacijelo su Černobil, potres u Armeniji, potop atomske podmornice, SSSR-u omogućili da napravi gigantski korak u smislu prava čovjeka (mnogo veći nego onaj u Helsinkiju ili drugdje) -stekli su pravo na katastrofu. Osnovno, temeljno pravo - pravo na nepogodu, pravo na zločin, pravo na pogrešku, pravo na zlo, na najgore, a ne samo na najbolje - to od nas čini čovjeka dostojna svog imena, mnogo prije negoli pravo na sreću.

Neizbježno, pravo slijedi zloćudnu krivulju prema kojoj je za nešto što se odvija samo od sebe svako pravo suvišno, a ako se pak nameće potreba traženja tog prava, to znači da je stvar izgubljena: pravo na vodu, zrak, prostore samo je potvrda postupnog nestajanja svih tih činitelja. Pravo na odgovor ukazuje na odsustvo dijaloga itd.

Prava pojedinca gube svoj smisao čim on prestane biti otuđeno biće, lišeno svog bitka, strano samo sebi, kakvo je bio u društvima eksploatacije i oskudice, ali u kojima je postao, u svojoj post-modernističkoj inačici, samodostatno, samodjelatno biće. Sustav prava čovjeka postaje posve neprimjeren i iluzoran u takvu rasporedu stvari - prilagodljiv, pokretljivi pojedinac, s varijabilnom geometrijom više nije pravni subjekt, nego taktičar i promotor vlastite opstojnosti, više se ne poziva na neko pravno tijelo, nego jedino na vrsnoću svog djelovanja ili izvedbe.

Pa ipak, upravo danas prava čovjeka postaju svjetska aktualnost. To je danas jedina raspoloživa ideologija. Što pak znači nulti stupanj ideologije, saldo svekolike povijesti. Pravo čovjeka i ekologija dvije su temeljnice jednodušnog suglasja. Današnja planetarna povelja jest ona Nove Političke Ekologije.

Treba li u apoteozi prava čovjeka prepoznavati neizbježni porast gluposti, to remek-djelo u opasnosti koje ipak obećava rasvijetliti kraj stoljeća svim vatrama konsenzusa?

193

Simulacija i zbilja

Nekrospektiva

Uzaludno sporenje oko Heideggera nema navlastito filozofijsko značenje, ono je tek pokazatelj slabosti suvremene misli koja se, u nemogućnosti da se domogne nove snage, opsesivno vraća svojim izvorima, čistoći svojih referencija te na kraju stoljeća bolno iznova oživljava prvotno uprizorenje s njegova početka. Općenitije, Heideggerov slučaj simptomatičan je za kolektivni revival koji je ovladao ovim društvom u trenutku svođenja stoljetnih računa: ponovno oživljavanje fašizma, nacizma, istrebljenja - i tu je prisutna sklonost ponovnom uvođenju prvotnog uprizorenja, iz-bjeljivanju leševa i pročišćavanju računa i istodobno nastrana očaranost povratkom na izvore nasilja, kolektivna halucinacija povijesnom istinom Zla. Naša današnja mašta mora biti dobrano slaba, naša ravnodušnost spram vlastita položaja i vlastite misli prilično velika kad nam treba takva nazadnjačka taumaturgija.

Heideggera se optužuje da je bio nacist. Zašto bi uostalom bilo važno optuživati ga ili ga pokušavati opravdati: svi se, na ovaj ili na onaj način, hvataju u istu stupicu prizemne misli, razdražene misli, koja više nema čak ni uznositost vlastitih referencija, kao ni snagu da ih nadiđe, i koja se uzalud troši na ono što joj je još preostalo, zamjeranja, opravdanja i povijesne provjere. Samoobrana filozofije koja koketira s dvosmislenošću svojih učitelja (ako i ne gazi po svojim misaonim uzorima), samoobrana cijelog društva koje je, zbog toga što nije bilo kadro stvoriti drukčiju povijest, prisiljeno prežvakavati svoju dosadašnju povijest ne bi li dokazalo svoju opstojnost, ako ne i svoje zločine. Ali što je zapravo taj dokaz? Zbog toga što smo danas politički i povijesno nestali (što je naš problem), želimo dokazati da smo umrli negdje između 1940. i 1945., u Auscwitzu ili u Hiroshimi - ako ništa barem su ti događaji surova povijesna zbilja. Jednako se tako Armenci iscrpljuju dokazujući da su 1917. doživjeli krvoproliće, što je neuhvatljivi, beskorisni, ali na neki način vitalni dokaz. Upravo zato što je filozofije danas nestalo (to je njezin problem: kako živjeti u stanju iščeznuća?), ona mora dokazati da je, s

194

Prozirnost zla

Heideggerom, bila definitivno kompromitirana ili da je zanijemjela u Auschwitzu. Sve je to očajničko povijesno traganje za nekom posthumnom istinom, za nekim posthumnim opravdanjem - a sve u trenutku kada upravo više nema dovoljno istine da se postigne bilo kakva provjera, kada upravo više nema dovoljno filozofije da se uspostavi bilo kakav odnos između teorije i prakse, kada upravo više nema dovoljno povijesti koja bi nam ponudila bilo kakav povijesni dokaz o tome što se dogodilo.

Odviše se olako prelazi preko činjenice da su našu stvarnost već preradili mediji, uključujući i tragične događaje iz prošlosti. To znači da je prekasno za njihovu provjeru i za njihovo povijesno razumijevanje, jer upravo je našem dobu, našem kraju stoljeća, svojstveno da su instrumenti za takvo razumijevanje nestali. Povijest je trebalo razumjeti dok je još bilo povijesti. Heideggera je trebalo razotkriti (ili ga obraniti) kad je još za to bilo vrijeme. Neki se proces može istražiti jedino kada za njim slijedi drugi kao njegova posljedica. Sada je prekasno, a nas su okolnosti već prebacile na nešto drugo, u što smo se lijepo mogli uvjeriti gledajući Holocaust na televiziji, pa čak i Soah. Te stvari nismo razumjeli u vrijeme kad smo još raspolagali sredstvima za njihovo razumijevanje. Nadalje to više neće biti moguće. Neće više biti moguće zato što su temeljni pojmovi, poput odgovornosti, objektivnog razloga, smisla (ili ne-smisla) povijesti, nestali ili su na putu nestajanja. Posljedice moralne savjesti, kolektivne savjesti u cijelosti su medijski posredovane, što potvrđuje terapeutski žar s kojim pokušavamo uskrsnuti tu savjest, odnosno ono malo daha koliko joj je još ostalo.

Nikad nećemo saznati jesu li nacizam, koncentracijski logori, Hiroshima bili shvaćeni ili nisu, mi naime više ne prebivamo u istom duhovnom okruženju. Reverzibilnost žrtve i krvnika, di-frakcija i disolucija odgovornosti, to su vrline našeg izvanrednog međuprostora. Više ne posjedujemo snagu zaborava, naša je amnezija ona slika. Tko će udijeliti oprost kad smo svi krivi? Koliko je do autopsije, nitko više ne vjeruje u anatomsku vjerodostojnost činjenica: mi radimo prema modelima. Čak i kad bi činjenice bile

195

Simulacija i zbilja

tu, bjelodane, pred našim očima, ne bi mogle zadobiti snagu dokaza niti uvjerljivosti. Što su se više propitivale pojave poput nacizma, plinskih komora itd., u želji da ih se raščlani, to su one postajale nerazumljivije, te se naposljetku logično postavilo upravo nevjerojatno pitanje: "Ali, ustvari, je li to doista postojalo?" To je pitanje možda nepodnošljivo, ali zanimljivo je upravo to što ga čini logički mogućim. A mogućim ga čini medijska supstitucija događaja, misli, povijesti, uslijed koje što ih više budemo propitivali, to ćemo jasnije sagledavati pojedinosti koje su do njih dovele, a to će više oni prestajati postojati, to će se manje činiti mogućim da su se uopće dogodili] Pomutnja u vezi s identitetom stvari zbog samog njihova pretjeranog propitivanja, njihova pamćenja. Ravnodušnost pamćenja, ravnodušnost prema povijesti razmjerna je samim našim naporima da ih objektiviziramo. Jednog ćemo se dana upitati je li i sam Heidegger postojao. Faurissonovski paradoks može se činiti odvratnim (i on to jest u svojoj historijskoj pretenziji da plinske komore nisu postojale), ali on ipak točno prevodi usmjerenje cijele jedne kulture - slijepa ulica kraja halu-cinirajućeg stoljeća, očaranog užasom svjih izvorišta, za koji je zaborav nemoguć te mu je jedini izlaz poricanje.

Kako god bilo, ako je dokaz beskoristan, jer više nema povijesnog diskursa koji bi istražio proces, kazna je također nemoguća. Auschwitz, istrebljenje, neiskupivi su. Nema kazne koja bi bila primjerena, a nestvarnost kazne povlači za sobom nestvar-nost činjenica. To pak što mi danas živimo, posve je drukčije. Ono što se upravo zbiva na kolektivnom planu, na smušen način, i što je prisutno u svim procesima, svim raspravama, jest prijelaz iz povijesnoga na mitski stupanj, na djelu je mitska i medijska rekonstrukcija svih tih događaja. A u stanovitom smislu to mitsko obraćenje jedini je postupak koji nas doduše ne može iskupiti u moralnome smislu, ali može stvoriti privid da nas razrješuje od toga prvobitnog grijeha. Ali, da bi se to zbilo, da se čak i zločin prometne u mit, mora se okončati njegova povijesna stvarnost. U protivnome, sve te sadržaje, fašizam, koncentracijske logore, istrebljenje, budući da su bili i ostali za nas povijesno nerješivi,

196

Prozirnost zla

prisiljeni smo ponavljati u beskraj kao prvobitno uprizorenje. Nije opasna fašistička nostalgija, opasna je i razorna patološka reaktu-alizacija jedne prošlosti koje smo svi, kako oni koji niječu, tako i oni koji potvrđuju stvarnost plinskih komora, i optužitelji i branitelji Heideggera, naporedni činitelji i gotovo suučesnici, to je ta kolektivna halucinacija koja upućuje svekoliku imaginaciju odsutnu u našem dobu, sav ulog nasilja i stvarnosti danas iluzorne prema tom razdoblju, u nekoj vrsti prinude njezina ponovnog oživljavanja i duboke krivnje što nas u njoj nije bilo. Sve to objašnjava očajničku abreakciju na činjenicu da nam ti događaji upravo izmiču na na zbiljskoj razini. Slučaj Hiedeggera, proces Barbie itd., porazni su grčevi tog gubitka stvarnosti, našega danas, i čiji su cinički prijevod Faurissonove postavke u prošlosti. "To nije postojalo", znači naprosto da mi čak više ne postojimo u dovoljnoj mjeri kako bismo sačuvali pamćenje te su nam nadalje jedino oruđa halucinacije kadra potvrditi da smo živi.

Post scriptum

Ne bismo li se, s obzirom na sve to, mogli poštedjeti kraja stoljeća? Predlažem da unaprijed ukinemo devedesete godine i da iz 1989. odmah prijeđemo u 2000. godinu. Jer, budući da je kraj stoljeća već ovdje, sa svekolikim svojim nekrokulturalnim pato-som, svojim jadanjima, komemoracijama, muzeifikacijama i čime sve ne, zašto da se još deset godina dosađujemo na toj galiji?

Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula!

Događaj kraja stoljeća pred nama je. Svi s olakšanjem pomišljaju da će Povijest, neko vrijeme zakočena prevlašću totalitarne ideologije, nakon prekida blokade u zemljama Istoka, s novim poletom krenuti naprijed. Polje povijesti napokon se iznova otvorilo nepredvidljivom kretanju naroda i njihovoj žeđi za slobodom. Za

197

Simulacija i zbilja

razliku od depresivne mitologije koja općenito prati kraj stoljeća, ovaj bi, izgleda, trebao započeti s blistavim uzletom konačnog procesa, uliti novu nadu i dati nov poticaj svim ulozima.

Pogleda li se pobliže, događaj je nešto tajanstveniji i prije nalikuje nekom neodredljivom "historijskom" predmetu. Zacijelo, izvanredan je događaj bilo odleđivanje zemljama Istoka, odleđi-vanje slobode - ali što se događa sa slobodom jednom kad se odledi? Opasan pothvat s dvosmislenim rezultatom (bez obzira na činjenicu da se nešto što je odleđeno ne može ponovno zalediti). Sovjetski Savez i zemljama Istoka uspostavile su, u isti mah kad i zamrzivač, testiranje i eksperimentalno okruženje za slobodu, te je ona u njima bila pod prinudom i podvrgnuta veoma snažnim pritiscima. Zapad je pak bio tek skladište ili, radije, ropotarnica slobode i ljudskih prava. Ako je ultrazaleđenost bila zaštitni i negativni znak Istočnoga svijeta, ultrasavitljivost našega Zapadnog svijeta još je spornija, jer se pri tolikoj oslobođenosti i oslobađanju običaja i mišljenja pitanje slobode više naprosto ne može postaviti. Ono je virtualno riješeno. Na Zapadu je sloboda, ideja slobode preminula jednom i zauvijek, pa smo se tako lijepo mogli uvjeriti, u svim novijim komemoracijama, da je njezina ideja iščeznula. Na Istoku je, doduše, ona bila ubijena, ali zločin nikad nije savršen. S eksperimentalnog će stajališta biti veoma zanimljivo vidjeti što će se dogoditi sa slobodom kad ona iznova izroni na površinu, kada je uskrsnemo, nakon što smo joj zatrli svaki trag. Vidjet ćemo kako će izgledati proces njezina ponovnog oživljavanja, rehabilitacija post mortem. Odmrznuta sloboda možda i nije tako lijep prizor. A što ako uočimo da joj se jedino žuri dospjeti na tržište u nabavku automobila i kućanskih električnih pomagala, ako ne i onih psihotropskih i pornografskih, tj. da se želi neposredno razmijeniti za zapadnu likvidnu valutu, to jest da prijeđe od jednog kraja povijesti svoje zaleđenosti do drugog kraja povijesti ultrasavitljivosti i kolanja? Jer ono što očarava u tim događajima na Istoku zacijelo nije njihovo spremno prigrljivanje ponovno stečene demokracije, kojoj će još pridodati svježe snage (i nova tržišta), nego uvid u to kako će se teleskopirati dva speci-

198

Prozirnost zla

fična modaliteta kraja Povijesti: onaj u kojemu ona skončava zaleđivanjem, u koncentracijskim logorima, ili pak onaj u kojemu, naprotiv, okončava totalnim i centrifugalnim širenjem komunikacije. Konačno rješenje u oba slučaja. A može se dogoditi da odmrzavanje ljudskih prava bude socijalistička istoznačnica "de-presuraciji Zapada": puko rasturanje energija Istoka u Zapadnoj praznini, suspregnutih tijekom pola stoljeća.

Grozničavost događaja može prevariti: ako su zbivanja u zemljama Istoka tek žar dezideologizacije, tek mimetičko stremljenje prema liberalnim zemljama u kojima se svekolika sloboda već razmijenila za tehničku lakoću življenja, saznat ćemo konačno koliko vrijedi sloboda, kao i to da je, možda, drugi put više nije moguće ostvariti. Povijest nikad dvaput ne poslužuje obrok. Naprotiv, odmrzavanje Istoka dugoročno može biti jednako štetno kao i pretjerane količine ugljičnog dioksida u visokim slojevima atmosfere, stvarajući učinak političkog staklenika, takvo zato-pljavanje ljudskih odnosa na planetu otapanjem komunističkih santi, da bi Zapadne obale mogle njima biti preplavljene. Začudno, apsolutno se strašimo i doživljavamo kao katastrofu klimatsko otapanje ledenjaka i santi, dok istome svim snagama demokratski težimo na političkome polju.

Da je nekoć Sovjetski Savez plasirao svoje zalihe zlata na svjetskom tržištu, posve bi ga destabilizirao. Ako zemlje Istoka ponovno stave u opticaj goleme zalihe slobode koje su čuvale na hladnome, također će destabilizirati vrlo krhki metabolizam vrijednosti Zapada, koji iziskuje da se sloboda tamo više ne pojavi kao akcija, nego kao virtualni i konsenzusni oblik međudjelovanja, ne kao drami, nego kao univerzalna psihodrama liberalizma. Iznenadna injekcija slobode kao stvarna razmjena, kao djelatna i silovita transcendency a, poput Ideje, bila bi u svakom smislu katastrofalna za naš način klimatizirane preraspodjele vrijednosti. A upravo to, unatoč svemu, od njih tražimo: slobodu, sliku slobode, u razmjenu za materijalne znakove slobode. Ugovor savršeno dijaboličan, pri kojemu se neki izlažu opasnosti da izgube dušu, a drugi svoju udobnost. Ali možda je tako bolje za obje strane.

199

Simulacija i zbilja

Društvima s maskom (komunistička društva) sada je maska strgnuta. Kakvo im je lice? Mi, koji smo odavno strgnuli masku, više nemamo ni maske ni lica. Također, mi nemamo niti pamćenja. Mi u vodi tražimo sjećanje bez tragova, to jest nadamo se da ipak ostaje nešto i nakon što su molekularni tragovi iščeznuli. Tako je i s našom slobodom: nadasve bi nam teško bilo proizvesti neki njezin znak, i upravo nastojimo ustanoviti njezinu infinitezimalnu, nedodirljivu, neustvrdivu opstojnost, u okruženju tako silne oskudnosti (programske, operacionalne) te jedino njezin duh još pluta u pamćenju koje je tek ono vode.

Izvor slobode na Zapadu toliko je presušio (o čemu svjedoči komemoracija Revolucije) te nam se svemu valja nadati iz rudnih naslaga s Istoka, napokon otvorenih i otkrivenih. Ali jednom kada ta zaliha slobode bude oslobođena (budući da je Ideja Slobode postala tako rijetka kao i prirodni izvor), može li odatle proizaći išta drugo doli, kao i na cijelom tržištu, snažna površna energija razmjena, a potom brzo urušavanje diferencijalnih energija i vrijednosti?

Što znači "glasnost"? Retroaktivnu prozirnost svih znakova moderniteta, ubrzanu i iz druge ruke (gotovo je na djelu postmo-dernistički remake naše izvorne inačice moderniteta) - pometnju svih pozitivnih i negativnih znakova, dakle ne samo ljudskih prava nego i zločina, katastrofa, udesa, čijem "radosnom" oživljavanju svjedočimo u Rusiji od liberalizacije poretka. Da i ne govorimo o ponovnom otkriću pornografije i izvanzemaljaca, što je sve dosad bilo cenzurirano, a sada slavi svoj povratak, kao i sve drugo. Upravo to je ono eksperimentalno u tom globalnom odmrzavanju: vidimo da su zločini, katastrofe atomske i prirodne, da je sve što je bilo potisnuto sastavni dio prava čovjeka (religijsko, također, dakako, ali i moda, ne isključujući ništa) - a to je dobra pouka stvari demokracije. Jer, svjedočimo pomaljanju svega onoga što mi jesmo, svih takozvanih univerzalnih obilježja ljudskoga u nekoj vrsti idealne halucinacije i povratku potisnutog, uključujući i onog najgorega, najprizemnijeg i najiskrivljenijeg u zapadnoj "kulturi" i za što nadalje neće postojati granica. Nastupio je, da-

200

Prozirnost zla

kle, trenutak istine za tu kulturu, kao što je to bilo i suočenje cijelog svijeta s kulturom divljaka (a ne može se reći da se iz toga baš dobro izvukla). Ironija stvari je takva da ćemo možda mi, jednoga dana, biti prisiljeni spašavati povijesno pamćenje stalji-nizma, dok ga se zemlje Istoka više neće sjećati. Morat ćemo čuvati zamrznutim sjećanje na tog tiranina koji je zamrznuo kretanje povijesti, jer je to ledenjačko razdoblje također sastavni dio svjetske baštine.

Ti su događaji značajni i iz drugoga aspekta. Oni, koji se odnose krijeposno neprijateljski prema kraju Povijesti, morali bi se zapitati o zaokretu koji Povijesti doživljava danas, u aktualnim događanjima koji ne vode samo njezinu kraju (koji je još sastavni dio linearnog fantazma o Povijesti), nego njezinu sustavnom preokretu i brisanju. Mi upravo brišemo cijelo 20. stoljeće. Jedan za drugim, mi poništavamo sve znakove hladnog rata, možda čak i sve znakove Drugoga svjetskog rata, pa i one svih političkih i ideoloških pokreta 20. stoljeća. Ponovno ujedinjenje Njemačke i mnoge druge stvari neizbježni su, ne u smislu skoka Povijesti prema naprijed, nego u smislu unatražnog ponovnog ispisivanja cijeloga 20. stoljeća koje će uglavnom zaokupiti posljednjih deset godina kraja stoljeća. Prema načinu na koji se stvari odvijaju, doskora ćemo se vratiti u doba Svetoga Rimsko--Germanskoga Carstva. I možda upravo tu leži rasvjetljenje toga kraja stoljeća i istinsko značenje prijeporne formulacije o kraju povijesti. Naime, upravo smo, u nekoj vrsti zanosnog pogreba, spremni progutati sve značajne događaje ovog stoljeća, izblijediti ga, kao da je sve što se u njemu događalo (revolucije, podjela svijeta, istrebljenje, silovita transnacionalizacija država, nuklearna napetost), riječju, Povijest na svome modernom stupnju, bila tek pometnja bez ishoda, a svi su se latili raščinjanja te povijesti s istim žarom s kojim je i stvarana. Restauracija, regresija, rehabilitacija, ponovno oživljavanje starih granica, starih razlika posebnosti, religija, pokajanja, čak i na razini običaja -izgleda da se svi znakovi stečenog oslobođenja unatrag jednog

201

Simulacija i zbilja

stoljeća prigušuju i možda ćemo se naposljetku, jedan za drugim, ugasiti; svjedoci smo divovskog procesa revizionizma, ne ideologijskoga, nego revizije same povijesti i izgleda da se žurimo tamo dospjeti prije kraja stoljeća - možda u potajnoj nadi da ćemo, s nadolaskom novog tisućljeća, iznova krenuti od nule? A što ako bismo i uzmogli sve vratiti u prvotno stanje? Ali, u stanje prije čega, prije 20. stoljeća, prije Revolucije? Kamo nas može odvesti to usisavanje, to stanjivanje? Sve se to može dogoditi vrlo brzo (kao što to pokazuju događaji na Istoku) upravo zato što nije riječ o konstrukciji nego o masovnoj dekonstrukci-ji povijesti koja poprima govoto viralnu i epidemijsku formu. Možda se čak, napokon, i 2000. godina neće dogoditi, kao što smo nekoć pretpostavljali, naprosto zato što će se krivulja povijesti do te mjere saviti u obratnom smjeru te više nikad neće premostiti taj obzor vremena? Povijest bi utoliko bila asimptot-ski prijelaz koji se beskonačno približava svome kraju, ali ga nikad ne sustiže i napokon se udaljuje od njega u obratnom smjeru.

Sudbina energije

Svi ovdje opisani događaji proizlaze iz dvostruke dijagnoze: fizičke i metafizičke. Fizički, na djelu bi bila neka vrsta divovskog prijelaza u neuravnoteženi ljudski sustav. Taj prijelaz, kao i u tjelesnim sustavima, ostaje nam uvelike tajanstven, ali katastrofički razvoj nije po sebi ni dobroćudan ni zloćudan, on je naprosto katastrofalan, u doslovnom smislu riječi.

Prototip toga kaotičnog opadanja, te hiperosjetljivosti na prvobitne danosti jest sudbina energije. Naša je kultura svjedočila razvoju ireverzibilnog procesa oslobođenja energije. Sve su ostale proizašle iz reverzibilnog sporazuma sa svijetom, iz stabilnog rasporeda u koji su ulazile i energetske sastavnice, ali nikad i načelo oslobađanja energije. Energija je prvo što je bilo "oslobođeno" i prema tom su se obrascu odvijala sva kasnija oslobađanja. I sam

202

Prozirnost zla

je čovjek oslobođen kao izvor energije i time je postao pokretačem povijesti i ubrzanja povijesti.

Energija je vrsta fantastične projekcije koja hrani sve industrijske i tehnološke snove moderniteta, a ona u isti mah upućuje shvaćanje čovjeka u smjeru dinamičnosti volje. Pa ipak, mi znamo, na osnovi analize procesa turbulencije, kaosa i katastrofe u najnovijoj fizici, da bilo koje strujanje, bilo koji linearni proces, kad se ubrza, poprima neobičnu krivulju, onu katastrofe.

Katastrofa koja nam prijeti nije katastrofa iscrpljenosti izvora. Energije će u svim oblicima biti sve više, barem u vremen-skome roku u kojem nas se to u ljudskome smislu može ticati. Nuklearna je energija neistrošiva, sunčeva energija, ona plime i oseke, velikih prirodnih strujanja, pa čak i ona prirodnih katastrofa, potresa ili vulkana, neiscrpiva je (može se imati povjerenja u tehnološku imaginaciju). Naprotiv, dramatična je dinamika neravnoteže, zalet samog energetskog sustava koji može proizvesti ubojite pometnje u vrlo kratkom roku. Već imamo nekoliko spektakularnih primjera oslobađanja nuklearne energije (Hiroshima i Černobil), ali svaka lančana reakcija, viralna ili radioaktivna, potencijalno je katastrofalna. Ništa nas ne štiti od totalne epidemije, čak ni brisani prostor koji okružuje atomske centrale. Možda je cijeli sustav preobrazbe svijeta energijom ušao u viralnu ili epidemijsku fazu, koja odgovara onome što energija jest u svojoj biti: trošenje, opadanje, diferencijal, neuravnoteženost, katastrofa u minijaturi koja najprije proizvodi pozitivne učinke, ali koji, nadmašeni vlastitim kretanjem, dobivaju razmjere globalne katastrofe.

Energija se može shvatiti kao uzrok koji proizvodi posljedice, ali također i kao posljedica koja se sama umnaža, i na taj način prestaje slijediti bilo kakvu uzročnost. Paradoks energije jest činjenica da je ona u isti mah revolucija uzroka i revolucija posljedica, gotovo međusobno neovisnih, te postaje mjestom ne samo ulančavanja uzroka nego i razularenosti posljedica.

Energija ulazi u nadfuziju. Cijeli sustav preobrazbe svijeta ulazi u fazu nadfuzije. Materijalna i proizvodna varijabla, energija pos-

203

Simulacija i zbilja

taje vrtoglavi proces koji se hrani sam sobom (to je, uostalom, i razlog zbog kojega nema opasnosti da nam je ponestane).

Pogledajte grad New York. Pravo je čudo da svakoga dana sve iznova počinje raditi, toliko je energije bilo potrošeno dan prije toga. To se jedino može objasniti činjenicom da nema racionalnog gubitka energije, da funkcioniranje megalopolisa poput New Yorka proturiječi drugom zakonu termodinamike, jer se on hrani vlastitom bukom, vlastitim otpadom, vlastitim ugljičnim dioksidom, energijom koja nastaje iz utroška energije, nekom vrstom čuda supstitucije. Stručnjaci koji izračunavaju jedino kvantitativne danosti energetskog sustava podcjenjuju prvotni izvor energije koji je samo njezino trošenje. U New Yorku taj je utrošak potpuno spektakulariziran, a napon mu povećava sama njegova slika. Ta nadfuzija energije, koju je Jarry opisao u seksualnoj aktivnosti (Nadmužjak), vrijedi i za duhovnu i za mehaničku energiju: na trkaćoj stazi koja prati transsibirsku željeznicu, neki biciklisti umiru, ali unatoč tome nastavljaju pedalirati. Ukočenost lesa postaje pokretljivost lesa, smrt pedalira u beskraj, čak postiže i ubrzanje, zahvaljujući inerciji. Energija se umnožava inercijom smrti.

To podsjeća na Mandevilleovu basnu o pčelama: energija, bogatstvo, razvoj nekog društva proizlazi iz njegovih poroka, njegovih zala, neumjerenosti i nedostataka. Besmislenost ekonomskog postulata: da bi se nešto potrošilo, treba biti proizvedeno. To nije istina. Što se više troši, to više rastu energija i bogatstvo. To je sama energija katastrofe koju nijedan ekonomski proračun ne može objasniti. Stanoviti oblik zanesenosti s kojim se susrećemo u mentalnim procesima danas nalazimo u materijalnim procesima. Sve su te stvari neshvatljive u smislu ekvivalentnosti, one su to jedino u smislu reverzibilnosti i viška.

Na taj način Njujorčani dobivaju energiju iz svoga zagađenog zraka, ubrzanja, panike, nedišljivih uvjeta, ljudski nezamislivog okruženja. Čak je moguće da droga, i sve prinudne radnje koje ona povlači za sobom, ulaze u cijenu vitalnosti i sirovog metabolizma grada. Sve tu ulazi, najuzvišenije i najodvratnije radnje.

204

Prozirnost zla

Lančana je reakcija totalna. Nestala je svaka pomisao o normalnom funkcioniranju. Sva bića sudjeluju u uroti, kao što bi se kazalo u 18. stoljeću, u istom prelijevanju, u istom dramatičnom pretjeranom uzbuđenju, koje uvelike nadilazi potrebu za životom i u vezi je s nerealnom opsjednutošću za preživljavanjem, hladnom strašću za preživljavanjem koja obuzima sve i hrani se vlastitim gnjevom.

Lišiti ljude tog preobilja, tog rasipništva, tog neljudskog ritma bilo bi dvostruko pogrešno, budući da oni iz onoga što bi iscrpilo normalno biće crpu izvore za nenormalnu energiju i, s druge strane, za njih bi bilo ponižavajuće kad bi je morali usporiti ili eko-nomizirati njome: bila bi to degradacija njihova kolektivnog stand-inga, neumjerenosti i urbane pokretljivosti jedinstvene u svijetu čiji su oni svjesni i nesvjesni činitelji.

Opasnosti kojima je izložena ljudska vrsta, prema tome, u manjoj su mjeri opasnosti zbog nedostatka (iscrpljenosti prirodnih izvora, uništenje okoliša itd.), koliko opasnosti zbog pretjeranos-ti: bujanje energije, nenadzirljiva lančana reakcija, mahnita au-tonomizacija. To je razlikovanje ključno, jer ako se Novom Političkom Ekologijom može doskočiti opasnostima nastalima uslijed nedostatka, čiji je princip danas prihvaćen (on je sastavni dio Međunarodnih prava vrste), apsolutno ništa ne može doskočiti toj drugoj unutarnjoj logici, ubrzanju koje igra na sve ili ništa s prirodom. Ako, s jedne strane, postoji mogućnost ponovnog uspostavljanja ravnoteže staništa, ako je moguće uspostaviti ravnotežu energija, s druge smo strane suočeni s pokretom koji je definitivno out of balance. Ako se, s jedne strane, mogu pokrenuti etička načela, naime konačnost koja transcendira materijalni proces, pa bila ona i konačnost pukog preživljavanja, s druge je jedina konačnost beskonačnog procesa bujanja koje apsorbira svekoliku transcendentnost i proždire svoje aktere. Na taj način u punom jeku planetarne shizofrenije, svjedočimo uvođenju svih vrsta ekoloških mjera, strategiji dobre prakse i idealne interakcije sa svijetom, uz istodobno bujanje pothvata razaranja i grozničave učin-

205

Simulacija i zbilja

kovitosti. Osim toga, nerijetko iste osobe sudjeluju u obim ovim radnjama.

Uostalom, ako se cilj prvog pokreta može činiti relativno razvidan (očuvanje vrste preko ekološkog suživota), što znamo o tajnome usmjerenju drugoga? Ne nahodi li se na kraju tog ubrzanja, tog nastranog pokreta, sudbina ljudske vrste, drugi simbolički odnos sa svijetom, mnogo složeniji i dvosmisleniji od onoga ravnoteže i međudjelovanja? To je zacijelo životno usmjerenje, ali koje uključuje i posvemašnju opasnost.

Ako nam je takav cilj, očevidno je da racionalna božanstva ekologije ne mogu ništa protiv tog hitanja tehnologija i energija prema svom nepredvidljivom kraju, u nekoj vrsti Velike Igre čije nam pravilo nije znano. Čak nismo niti zaštićeni od nastranih učinaka što ih pretpostavljaju mjere sigurnosti, nadzora i zaštite. Poznato je do kakvih opasnih krajnosti može dovesti profilaksa na svim poljima - društvenom, medicinskom, ekonomskom, političkom: u ime najveće sigurnosti moguće je uvesti endemski teror, opsjednutost nadzorom koja je nerijetko istovjetna epidemij-skim opasnostima katastrofe. Jedno je sigurno: složenost prvotnih danosti, potencijalna reverzibilnost svih posljedica onemogućuju iluziju u mogućnost bilo kakvog oblika racionalne intervencije. Suočeni s procesom koji u tolikoj mjeri nadilazi individualnu i kolektivnu volju njegovih sudionika, nužno je priznati da svako razlikovanje između dobra i zla (i, prema tome, u tom slučaju i mogućnosti da se prosudi o pravoj mjeri tehnološkog razvoja) doslovce vrijedi jedino na krajnjoj rubnici našega racionalnog obrasca - unutar tih granica moguće je etičko promišljanje i praktična odlučnost - izvan tog ruba, na razini ukupnosti procesa koji smo i sami započeli, i koji se nadalje odvija bez nas, s neumolji-vošću prirodne katastrofe, vlada, srećom ili nesrećom, neodvojivost dobra od zla, dakle nemogućnost promicanja jednoga bez drugoga. To je doslovce teorem ukletog dijela i nema mjesta pitanju treba li tako biti, iako jest, a ne prepoznati to znači pasti žrtvom najveće iluzije. To ne obesnažuje ono što je moguće uraditi na etičkome, ekološkom, ekonomskom polju našeg života, ali mu

206

Prozirnost zla

posve relativizira domet na simboličkoj razini koja je razina sudbine.

Teorem ukletog dijela

Zastrašujuća je posljedica neprestanog proizvođenja pozitivnosti. Jer, ako negativnost uzrokuje krizu i kritiku, pozitivnost pak hiperbolički rađa katastrofu svojom nemogućnošću da izluči krizu i kritiku u homeopatskim dozama. Svaka struktura koja sputava i uklanja, izbacuje svoje negativne činitelje, izložena je opasnosti katastrofe svojom posvemašnjom reverzijom, jednako kao što je svako biološko tijelo koje obuzdava i isključuje svoje klice, bacile, svoje nametnike, svoje biološke neprijatelje izloženo opasnosti metastaze i raka, naime pozitivnosti koja proždire vlastite stanice, ili je u viralnoj opasnosti da je proždru vlastita antitijela koja su nadalje ostala bez posla.

Sve što uklanja svoj ukleti dio potpisuje vlastitu smrt. To je teorem ukletog dijela.

Energija ukletog dijela, silovitost ukletog dijela, ona je načelo Zla. Pod providnošću konsenzusa neproničnost zla, njegova upornost, opsjednutost, nesvodivost, njegova suprotna energija posvuda unosi nered u stvari, viralnost, ubrzanje, gomilanje učinaka, nadilaženje uzroka, pretjeranost i paradoks, krajnju neobičnost, čudna privlačenja, neartikulirana ulančavanja.

Načelo Zla nije moralno, to je načelo neravnoteže i vrtoglavice, načelo složenosti i čudnovatosti, načelo zavođenja, nepomirljivosti, neprijateljstva i neizbježnosti. Nije riječ o načelu smrti, naprotiv, na djelu je životno načelo odvajanja od Raja, koji je njegova pojava ukinula, to je načelo spoznaje. Ako smo iz Raja bili protjerani zbog pretjeranog znanja, izvucimo odatle barem sve koristi. Svaki pokušaj oslobađanja od ukletoga dijela, od načela Zla, može jedino dovesti do uspostavljanja novih umjetnih rajeva, umjetnih rajeva konsenzusa koji su ovaj put odistinsko načelo smrti.

207

Simulacija i zbilja

Raščlaniti suvremene sustave u njihovu katastrofičnu obliku, u njihovu neuspjehu, aporijama, ali također i u načinu na koji odveć dobro uspijevaju i propadaju u deliriju vlastitog funkcioniranja, znači sve obuhvatiti teoremom i jednadžbom ukletoga dijela, posvuda provjeriti njegovu nerazorivu simboličnu snagu.

Zaobići načelo Zla podrazumijeva u svakoj stvari ne samo kritičku nego i kriminalnu prosudbu. Ta prosudba ostaje u svim društvima, čak i liberalnima (poput našega!) javno neizgovoriva. Svako stajalište koje zagovara neljudsko ili načelo Zla odbacuje bilo koji sustav vrijednosti (pod načelom Zla podrazumijevam tek jednostavni iskaz nekih okrutnih očevidnosti u vezi s vrijednostima, pravom, moći, stvarnosti...). U tom smislu nema nikakve razlike između Istoka, Zapada, Juga i Sjevera. I nema nikakvog izgleda da te netrpeljivosti nestane, jednako nepronične i prozirne kao zid od stakla, i koji nije nimalo promijenilo bilo kakvo napredovanje u suvremenoj moralnosti ili nemoralnosti.

Svijet je tako pun pozitivnih osjećaja, naivne sentimentalnosti, kanonske taštine i ulizištva da u odnosu na njih ironija, poruga, subjektivna energija zla uvijek izvlače deblji kraj. Kako se stvari odvijaju, svaki će iole negativni pokret duše ubrzo morati iznova prijeći u ilegalu. Već i najmanja duhovita aluzija postaje nerazumljiva. Uskoro će postati nemoguće iskazati suzdržanost u vezi s bilo čime. Preostat će tek zgađenost i zgranutost.

Na sreću, zloduh je prešao u stvari, u objektivnu energiju zla. Nazvali mi kako god htjeli to što pritom sebi probija put: ukleti dio ili neobični privlačitelji, sudbina ili osjetljiva ovisnost na prvotne danosti, nećemo uspjeti umaknuti tom rastu snage, tom eksponencijalnom prijelazu, toj odistinskoj patafizici nesagledivih posljedica. Ekscentričnost naših sustava neminovna je. Kao što je kazao Hegel, mi smo do grla uronjeni "u život, pokretan po sebi, u ono što je smrt". S one strane određenih granica, više nema uzročno-posljedičnih odnosa, postoji jedino virilni odnos od učinka do učinka, a cjelokupni sustav djeluje po inerciji. Film tog zadobivanja snage, te brzine i užasa smrti moderna je povijest ukletoga dijela. Nije riječ o tome da ga se objasni, valja biti nje-

208

Prozirnost zla

govim zrcalom u stvarnom vremenu. Valja nadići brzinu događaja koji su i sami odavno premašili brzinu oslobađanja. I treba ustvrditi nekoherentnost, anomaliju, katastrofu, valja iskazati vitalnost svih tih krajnjih događaja, koji se poigravaju s istreblje-njem i naporedni su stanovitim tajanstvenim propisima.

Zlo je, poput ukletoga dijela, ono što se obnavlja vlastitim trošenjem. To je u ekonomskom smislu nemoralno, kao što može biti u metafizičkom smislu nemoralna neodvojivost Dobra od Zla. To je nasilje izvršeno nad razumom, ali valja priznati životnost tog nasilja, tog nepredvidljivog obilja koje vodi stvari s one stranu njihove svrhe, u hiperovisnost o drugim konačnim okolnostima - kojima?

Svako oslobođenje utječe jednako na Dobro i na Zlo. Ono oslobađa navike i duhove, ali uzrokuje i zločine i katastrofe. Oslobođenje prava i užitka neizbježno vodi oslobođenju zločina (to je Sade dobro razumio i to mu nikad nije oprošteno).

U Sovjetskom Savezu, perestrojku je pratio, istodobno s etničkim i političkim zahtjevima, nagli porast nesreća i prirodnih nepogoda (uključujući i naknadno otkriće ranijih zločina). Neka vrsta spontanog terorizma proizlazi iz oslobađanja i povećanja ljudskih prava. Sve je to navodno postojalo i prije, samo što je bilo cenzurirano. (Jedna od najdubljih zamjerki Staljinovu režimu bila je činjenica da nam je zatajio tolike krvave događaje, koje je cenzurirao i na taj ih način učinio neuporabljivima, izuzev kao političko nesvjesno za buduće naraštaje. Činjenica da je zamrznuo, duboko zamrznuo sladostrasne, krvave oblike njihova odvijanja. To da se, jednako kao i nacisti s Holokaustom, koji je također bio gotovo savršeni zločin, ogriješio o univerzalni zakon informacije).

Ali dogodilo se i više od ukidanja cenzure: zločini, delinkvencija, katastrofe doista su se obrušili na ekran glasnosti poput muha na umjetnu svjetlost (zašto se nikad tako ne sjuruju na prirodnu svjetlost?). Taj katastrofalni višak vrijednosti posljedica je zane-senosti, istinske radosti prirode, jednako kao i spontane težnje tehnike da se potvrdi u svojim mogućnostima čim se za to ukaže

209

Simulacija i zbilja

povoljna politička prigoda. Dugo zamrznuti, zločini i katastrofe stupaju na veselu i službenu pozornicu. Da ih nije bilo, trebalo bi ih izmisliti, u toj su mjeri oni napokon istinski znak slobode i prirodnog nereda svijeta.

Taj totalitet Dobra i Zla nadilazi nas i valja nam ga totalno prihvatiti. Nema nikakva spoznavanja stvari izvan toga temeljnog pravila. Iluzija o razlikovanju toga dvoga, ne bi li se pro-maknulo samo jedno od njih, besmislena je (to osuđuje i zagovaratelje zla njega radi, jer će i oni naposljetku počiniti dobro).

Svjedoci smo svakovrsnih, nepredvidljivih događaja. Oni su se već zbili, ili nam se upravo događaju. Sve što mi možemo uraditi jest da upalimo neku vrstu projektora, da zadržimo teleskop-ski otvor prema tome virtualnom svijetu nadajući se da će se neki od tih događaja nužno uhvatiti na lijepak. Teorija može biti samo to: zamka postavljena u nadi da će stvarnost biti dovoljna naivna da se dade namamiti.

Bitno je upraviti snop svjetlosti projektora u pravome smjeru. Ali mi i ne znamo koji je pravi smjer. Valja prekopati nebo. Uglavnom, riječ je o događajima tako dalekima, metafizički udaljenima, te oni izazivaju tek lagano svjetlucanje na ekranima. Valja ih razviti i povećati, poput fotografije. Ne da bi im se iznašao neki smisao, jer oni nisu logogrami nego hologrami. To se jednako ne može objasniti ni kao fiksni spektar neke zvijezde ili varijacije crvenoga.

Da bi se uhvatilo te neobične događaje, valja i od same teorije učiniti nešto neobično. Valja je učiniti savršenim zločinom ili čudesnim atraktorom.

210

7.

Iluzija kraja

Patafizika 2000.

Postoje različite prihvatljive pretpostavke u vezi s nestajanjem povijesti. Canettijev izraz - "ukupnost ljudskog roda iznenadno je napustila stvarnost", neodoljivo podsjeća na brzinu oslobađanja potrebnu tijelu da bi izbjeglo gravitacijsku silu neke zvijezde ili planeta. Prema toj slici, može se pretpostaviti da nam je ubrzanje moderniteta, tehnološko, događajno, medijsko, ubrzanje svih razmjena, ekonomskih, političkih, seksualnih omogućilo toliku brzinu oslobađanja da smo ispali iz referencijalnog polja stvarnoga i povijesti. Mi smo "oslobođeni" u svim značenjima riječi, toliko oslobođeni da smo napustili stanoviti prostor-vrijeme, stanoviti obzor u kojemu je stvarno moguće zbog toga što je gravitacija još dovoljno snažna da se stvari mogu odražavati i, prema tome, imati neko trajanje i neke posljedice.

Stanovita sporost (to jest određena brzina, ali ne prevelika), stanovita udaljenost, ali ne prevelika, određeno oslobođenje (energija loma i promjene), ali ne preveliko, potrebni su da se proizvede ta vrsta zgušnjavanja, značajne kristalizacije događaja koje nazivljemo poviješću, ta vrsta povezanog rasprostiranja uzroka i posljedica koje nazivljemo stvarnošću.

211

Simulacija i zbilja

S one strane toga gravitacijskog učinka koji održava tijelo na orbiti, svi se atomi smisla gube u prostoru. Svaki atom slijedi svoju putanju ubeskraj i gubi se u prostoru. Upravo to mi proživljavamo u našim današnjim društvima, i to je ono što utječe na ubrzavanje svih tijela, svih poruka, svih procesa u svim smjerovima i koje je, zajedno sa suvremenim medijima, stvorilo za svaki događaj, svako pripovijedanje, svaku sliku, simulaciju putanje u beskraj. Svaka činjenica, politička, povijesna, kulturalna raspolaže nekom kinetičkom energijom koja je odvaja od navlastita prostora i nagoni u hiperprostor gdje gubi sve svoje značenje, jer se ono odatle više neće vratiti. Nije potrebno posezati za znanstvenom fantastikom: nadalje mi posjedujemo, ovdje i sada, s našom informatikom, našim kolanjima i našim mrežama, tog ubrzavatelja čestica koji je definitivno razbio referencijalnu orbitu stvari.

Koliko je do povijesti, pripovijedanje o njoj postalo je nemoguće, budući da je ona po određenju (re-citatutn) moguće pojavljivanje slijeda značenja. Međutim, svaki je događaj, preko poticaja razdavanja i posvemašnjeg kolanja, sam za sebe oslobođen - svaka činjenica postaje atomska, nuklearna i slijedi svoju putanju u praznini. Da bi se razdavala u beskraj, treba je fragmenti-rati kao česticu. Na taj način ona može postići brzinu ne-povrat-ka, koja je konačno udaljuje od povijesti. Svaka cjelina, kulturalna, događajna treba se fragmentirati, dezartikulirati, kako bi ušla u krug kolanja, svaki se jezik mora rastaviti u binarni dispozitiv da više ne bi kolao u našem pamćenju, nego u onom računala, elektronskom i svjetlosnome. Nijedan ljudski jezik ne odolijeva brzini svjetlosti. Nijedan događaj ne odolijeva svojoj planetarnoj difuziji. Nijedan smisao ne odolijeva svom ubrzanju. Nijedna pripovijest ne odolijeva centrifugaciji činjenica, ili njihovu kratkom spoju u stvarnom vremenu (u istom redu promišljanja: nijedna seksualnost ne odolijeva svom oslobođenju, nijedna kultura ne odolijeva svom promaknuću, nijedna istina ne odolijeva svojoj provjeri itd.).

Ni teorija nije više sposobna "razmišljati" o nečemu. Ona može jedino istrgnuti pojmove iz njihove kritične zone referencije,

212

Iluzija kraja

navesti ih da prijeđu točku ne-povratka - a i ona prelazi u hiperprostor simulacije - pri čemu gubi svaku "objektivnu" vrijednost, ali dobiva značajno u stvarnoj bliskosti s današnjim sustavom.

Druga hipoteza, koliko je do iščeznuća povijesti, obratna je od prve, i više nije u vezi s ubrzanjem, nego s usporenjem procesa. I ona neposredno proizlazi iz fizike.

Materija usporava prolaz vremena. Točnije, vrijeme na površini veoma zgusnutog tijela kao da se usporava. Pojava se povećava ako se gustoća povećava. Učinak tog usporenja bit će produženje vala svjetlosti što ga emitira to tijelo, a takvog će ga primiti promatrač. Jednom kad je prekoračena sanovita granica, vrijeme se zaustavlja, dužina vala postaje beskonačna. Val više ne postoji. Svjetlost se gasi.

Očevidna je analogija s usporenjem povijesti kad se ona nađe u blizini astralnoga tijela "šutljivih većina". Našim društvima vlada taj masovni proces, ne samo u sociološkom i demografskom smislu nego i u smislu "kritične mase", prekoračenja točke ne-povratka. Tu je njihov najvažniji događaj: uspostavljanje, samim tijekom njihove mobilizacije, njihova revolucionarnog procesa (sva su društva revolucionarna u odnosu na prošla stoljeća), odgovarajuće sile inercije, prevelika ravnodušja i potihe sile tog rav-nodušja. Ta nepokretna materija društvenoga ne rezultira nedostatkom razmjena, informacije ili komunikacije, ona naprotiv rezultira umnažanjem i zasićenošću razmjena. Ona nastaje zbog prevelike zgusnusti gradova, roba, poruka, kolanja. Ona je hladna zvijezda društvenoga i, oko te mase, povijest se hladi. Događaji slijede jedni druge i iščezavaju u ravnodušnosti. Neutralizirani, otporni na trovanje zahvaljujući informaciji, mase uzvratno neutraliziraju povijest i igraju ulogu zaslona upijanja. Same mase nemaju povijesti, nemaju smisla, svijesti, želje. One su potencijalni preo-statak svekolike povijesi, svakog smisla, svake želje. Sve te lijepe stvari, koje su se razvile u našoj modernosti, iznjedrile su jednu tajanstvenu protustranu čije nepoznavanje danas razara sve političke i društvene strategije.

213

Simulacija i zbilja

Ovaj put na djelu je suprotno. Povijest, smisao, napredak više ne uspijevaju dosegnuti svoju brzinu oslobađanja. Oni se više ne uspijevaju istrgnuti iz tog odveć zbijenog tijela koje usporava njihovu putanju, usporava vrijeme tako da nam nadalje izmiče percepcija, zamišljanje budućnosti. Svu društvenu, povijesnu, vremensku transcendentnost upila je ta masa u svojoj tihoj prisutnosti. Politički događaji već nemaju dostatne samostalne snage da nas pokrenu, pa se prema tome odvijaju poput nijemog filma za koji smo mi kolektivno neodgovorni. Povijest se ne dovršava zbog greške njezinih činitelja, ni zbog nasilja (nasilja će uvijek biti još više), ni zbog događaja (događaja će uvijek biti samo još više, zahvaljujući medijima i informaciji!), nego uslijed usporenja, ravnodušnosti i zapanjenosti. Povijest se više ne uspijeva nadići, zamisliti vlastitu svršnost, sanjati o svome kraju, ona se gubi u svome neposrednom učinku, iscrpljuje se u posebnim efektima, ona praska u aktualnosti.

U biti, ne može se čak ni govoriti o kraju povijesti, jer ona neće imati vremena dosegnuti svoj kraj. Njezini se učinci ubrzavaju, dok se smisao neumoljivo usporuje. Naposljetku će se zaustaviti i ugasiti, poput svjetlosti i vremena na rubovima beskonačno guste mase.

Čovječanstvo je također doživjelo svoj big bang: stanovita kritična gustoća, svojevrsna koncentracija ljudi i razmjena zadaje tu ekploziju koju nazivamo poviješću, a koja je naprosto disperzija gustih i hijeratskih jezgara ranijih civilizacija. Danas je na djelu obratni učinak: nadilaženje praga kritične mase, u smislu populacije, događaja, informacije, nalaže obratni proces inercije povijesti i politike. U kozmičkome poretku, mi ne znamo jesmo li postigli brzinu oslobađanja koja bi mogla dovesti do konačne ekspanzije (to će zacijelo ostati zauvijek neizvjesno). U ljudskom poretku, čiji su izgledi ograničeniji, moguće je da i sama energija oslobađanja vrste (ubrzanje rođenja, tehnika i razmjena tijekom stoljeća) stvori stanoviti višak mase i otpora koji će odnijeti prevagu nad početnom energijom i, prema tome, odvući nas u neumoljivi pokret zgrčenosti i inercije.

214

Iluzija kraja

To da Univerzum postane beskonačna ili skupljajuća ekspanzija prema nekoj beskrajno zgusnutoj jezgri ovisi o njegovoj kritičnoj masi (u vezi s kojom je i sama spekulacija beskonačna, ovisno o otkriću novih čestica). Analogno tome - hoće li naša ljudska povijest biti evolutivna ili involutivna, ovisi možda o kritičnoj masi čovječanstva. Jesu li povijest, razvoj vrste dosegnuli brzinu oslobađanja potrebnu da se svlada inercija mase? Jesu li, poput galaksija, zahvaćeni u konačni pokret koji nas udaljuje jedne od drugih nevjerojatnom brzinom, ili pak to raspršivanje u beskraj čeka neki kraj, a ljudskim je molekulama dano da se približe jedne drugima sukladno nekom zamahu obratnom od gravitacije? Može li ljudska masa koja raste svakoga dana zapovijedati nekim nagonom takve vrste?

Treća pretpostavka, treća analogija. Uvijek je, međutim, riječ o točki iščezavanja, o točki rasplinjavanja, o vanishing pointu, ovaj put na polju glazbe. To bih nazvao stereofonskim učinkom. Svi smo mi opsjednuti visokom vjernošću, kvalitetom glazbenog "uzvrata". Na svom nosaču zvuka, oboružanom tjunerima, pojačalima, zvučnicima mi miksamo, namještamo, umnažamo zvučne zapise u traganju za glazbom bez greške. Je li još riječ o glazbi? Gdje je prag visoke vjernosti iza koje glazba nestaje kao takva? Ona ne nestaje zbog nedostatka glazbe, nego zbog toga što je prešla tu graničnu točku, nestala je u savršenstvu svoje materijal-nosti, u svome vlastitom posebnom učinku. Iza te točke, više nema ni prosudbe ni estetskog užitka, na djelu je ekstaza muzikalnosti, i to je njezin kraj.

Nestanak povijesti pripada istom redu stvari: i tu smo prešli granicu na kojoj, uslijed pretjerane događajne i informacijske sofistikacije, povijest prestaje postojati kao takva. Neposredno razdavanje u velikim dozama, posebni učinci, drugotni učinci, izbljeđivanje (fading) - i onaj famozni učinak larsen, do kojeg dolazi u akustici uslijed prevelike blizine izvora i primatelja, a u povijesti uslijed prevelike blizine, pa prema tome i razornog ispre-plitanja događaja i njegova razdavanja - kratkog spoja između uzroka i posljedice, kao i između objekta i subjekta eksperimenta

215

Simulacija i zbilja

u mikrofizici (i u društvenim znanostima!). Sve što uzrokuje neku radikalnu neodređenost u vezi s događajima, poput visoke vjernosti, uzrokuje i krajnju neodređenost, u ovom slučaju glazbe. Elias Canetti je lijepo kazao: s one strane ništa više nije stvarno. To danas dovodi do toga da nam i mala glazba povijesti izmiče, gubi se u mikroskopiji, ili u stereofoniji informacije.

U samom žarištu informacije povijest je opsjednuta vlastitim iščeznućem. U žarištu hi-fi-ja glazbu progoni njezin nestanak. U žarištu ekperimenta, znanosti prijeti nestanak njezina predmeta. U žarištu pornografije, seksualnosti prijeti nestanak. Posvuda isti ste-reofonski učinak, apsolutne blizine stvarnoga: isti učinak simulacije.

Prema definiciji, vanishing point, ta točka na kojoj je s ove strane bilo povijesti, bilo je glazbe, nenadoknadiva je. Gdje da se zaustavi stereoperfekcija? Njezine se granice neprestano pomiču, jer su to granice tehnološke opsjednutosti. Gdje da se zaustavi informacija? Na tu očaranost "stvarnim vremenom", koja je istoznačnica visoke vjernosti, može se iznijeti samo moralni prigovor, koji nema previše smisla.

Nadilaženje te točke stoga je neminovno, suprotno onome čemu se, izgleda, nada Canetti. Mi više nećemo naći glazbu otprije sterea (izuzev preko dodatnog učinka tehničke simulacije), nećemo više pronaći povijest prije informacije i medija. Izvorna bit glazbe, izvorni pojam povijesti nestali su zbog toga što ih mi više nikad nećemo moći razlučiti od njihova modela savršenstva, koji je u isti mah i njihov model simulacije, njihovo prisilno uznesenje u hiperrealnost koja ih briše. Više nikad nećemo moći saznati što je bilo društvo ili glazba prije nego što su se pretjerano razbu-jali u svom današnjem beskorisnom savršentvu. Više nikad nećemo znati što je bila povijest prije nego se pretjerano razbujala u tehničkome savršenstvu informacije - nikad više nećemo saznati što su bile sve stvari prije nego što su se poništile u ispunjenju svog modela.

Samim time, stanje iznova postaje izvorno. Činjenica da izlazimo iz povijesti da bismo unišli u simulaciju samo je posljedica

216

Iluzija kraja

činjenice da je i sama povijest u osnovi bila tek golemi model simulacije. Ne u smislu da ona ne bi imala opstojnosti izuzev u pripovijedanju o njoj ili u tumačenju koje joj dajemo, nego u odnosu na vrijeme u kojemu se ona odvija, to linearno vrijeme koje je u isti mah ono kraja i beskonačne napetosti kraja. A to je jedino vrijeme u kojemu se neka povijest može odvijati, to jest neki slijed nesumanutih činjenica, koje prate putanju od uzroka do posljedice, ali bez apsolutne nužnosti i sve u neravnotežnu stanju u odnosu na budućnost. Toliko različito od vremena ritualnih društava u kojima se sve stvari dovršavaju na početku i gdje obred iznova ocrtava savršenstvo toga izvornog događaja. Za razliku od tog poretka dovršenog vremena, oslobađanje "stvarnog" vremena povijesti i proizvodnja linearnog i različitog vremena mogu nam izgledati kao posve izvještačeni proces. Odakle ta napetost, zašto se ono što se mora dovršiti (Posljednji sud, izbavljenje ili katastrofa) mora dogoditi na kraju vremena i u neznano kojem nepro-računljivom roku? Taj model linearnosti morao se činiti savršeno fiktivnim, posve besmislenim i nestvarnim kulturama koje nisu imale nikakva osjećaja za različite rokove, za slijedno nizanje i za svrhovitost. Scenarij koji se, uostalom, nametao uza silne teškoće. Prvo vrijeme kršćanstva obilježio je siloviti otpor pomaku vremena uspostavljanja Kraljevstva Božjega. Prihvaćanje te "povijesne" izglednosti spasa, to jest njegovo neposredno neispu-njavanje, nisu mogli proći bez silovitosti, a sva će krivovjerja ponavljati taj lajtmotiv neposrednog ispunjenja obećanja. Nešto poput izazova vremenu. Cijele su zajednice čak bile spremne usmrtiti se ne bi li ubrzale uspostavljanje Kraljevstva. Budući da im je ono bilo obećano na kraju vremena, preostalo im je jedino da ga okončaju odmah.

Cjelokupnu povijest prati milenijski (milenaristički) izazov vre-menitosti povijesti. Povijesnom sagledavanju, koje stalno premješta uloge o nekom hipotetičkom kraju, uvijek se suprotstavljao fatalni zahtjev, fatalna strategija vremena, koja želi spaliti etape i dospjeti s one strane kraja. Ne može se reći da je neko od tih stremljenja uistinu pevagnulo nad nekim drugim i tijekom povi-

217

Simulacija i zbilja

jesti to je pitanje ostalo gorućim: treba li ili ne treba čekati? Od mesijanskih grčeva prvih kršćana, preko krivovjerja i pobuna, uvijek se provlači ta želja za predviđanjem kraja, možda i preko smrti, nekom vrstom zavodljivog samoubojstva koje smjera odvraćanju Boga od povijesti i suočavanju s njegovim odgovornostima, onima s one strane kraja, onima ispunjenja. Što uostalom čini terorizam ako na svoj način ne zagovara kraj povijesti? On nekim neposrednim i totalnim činom pokušava uhvatiti u stupicu vlast. Ne čekajući konačni rok, on se postavlja u ekstatični položaj kraja, nadajući se stvoriti okolnosti Posljednjega suda. Iluzorni izazov, dakako, ali koji uvijek očarava, jer u dubini ni vrijeme ni povijest nikad nisu bili prihvaćeni. Svatko ostaje svjestan proizvoljnoga, izvještačenog značaja vremena i povijesti. A mi nikad ne nasjedamo onima koji od nas traže da se nadamo.

Čak i izvan terorizma, ne postoji li neka svjetlost tog parusijskog traženja u globalnom fantazmu katastrofe koji lebdi nad suvremenim svijetom?. Traženje silovitog rješenja stvarnosti kad nam ona izmiče u hiperrealnosti bez kraja? Jer hiperrealnost ukida i sam rok Posljednjeg suda ili Apokalipse ili Revolucije. Svi predviđeni krajevi izmiču nam, a povijest nema nikakva izgleda da ih ostvari, budući da će se ona u međuvremenu okončati (uvijek je riječ o povijesti Kafkinog Mesije: on dolazi prekasno, jedan dan prekasno, i to je odlaganje nepodnošljivo). Stoga, možda je bolje ukinuti Mesiju, preduhitriti kraj. To je uvijek bilo demonsko iskušenje: krivotvoriti krajeve i račune o krajevima, krivotvoriti vrijeme i događanje stvari, ubrzati im tok, u nestrpljivosti ispunjenja, ili, pak, to prevodi potajni predosjećaj da je i obećanje ispunjenja na svaki način lažno i dijabolično.

Čak i naša opsjednutost stvarnim vremenom, trenutnošću informacije odgovara nekome potajnom milenarizmu: poništiti trajanje, odgođeno vrijeme, uništiti drugotnost događaja, predvidjeti njegov kraj izuzimanjem linearnog vremena, domoći se stvari gotovo prije nego što su se dogodile. U tom smislu, stvarno je vrijeme mnogo veća izvještačenost od odgođenog vremena, a u isto vrijeme ono je njegova negacija - želimo li smjesta uživati u

218

Iluzija kraja

događaju, želimo li ga živjeti u trenutku, kao da se on upravo zbiva, to znači da nemamo nimalo povjerenja u smisao i svrhovitost događaja. Jednako se nijekanje može uočiti u prividno suprotnim postupcima - želji da se sve historzira, sve arhivira, sve upamti iz naše prošlosti i one svih kultura. Nije li to simptom kolektivnog predosjećanja kraja, toga da je gotovo s događajem i živućim vremenom povijesti te se valja naoružati svim umjetnim pamćenjem, svim znakovima prošlosti, da bismo se suočili s odsustvom budućega i s ledenjačkim vremenima koja nas očekuju? Nisu li mentalne i intelektualne strukture u tijeku svog pokapanja, ništenja u memorijama, arhivima, u traganju za nekim nevjerojatnim uskrsnućem? Sve se misli pokapaju s predviđanjima u vezi s nadolaskom 2000. godine. One već navješćuju užas 2000. One nagonski prihvaćaju rješenje zamrznutih tijela uronjenih u dušičnu kiselinu u očekivanju da se iznađe način njihova ponovnog oživljavanja.

Društva koja više ne očekuju ništa od nadolaska budućnosti i imaju sve manje povjerenja u povijest, koja se pokapaju iza svojih prospektivnih tehnologija, iza svojih skladišta podataka i u saćastim mrežama komunikacije, u kojima je vrijeme napokon poništeno pukim kolanjem - ti se naraštaji možda nikad neće probuditi, ali oni o tome ne znaju ništa. Godina 2000. možda se i neće dogoditi, ali oni o tome ne znaju ništa.

Vraćanje povijesti

Negdje tijekom 80-ih godina 20. stoljeća povijest je doživjela zaokret u drugome smjeru. Jednom kad je bio premašen vrhunac vremena, vrh krivulje evolucije, solsticij povijesti, počinje klizanje događaja prema dolje, odvijanje u suprotnom smjeru. Kao i u kozmičkom prostoru, na djelu je krivulja povijesnog prostor-vre-mena. Istim kaotičnim učinkom u vremenu kao i u prostoru, stvari se odvijaju sve brže kada se bliže svome kraju, jednako kao što voda neobjašnjivo ubrzava tok kad se približava vodopadu.

219

Simulacija i zbilja

U euklidovskom prostoru povijesti, najkraći put od jedne točke do druge jest ravna crta, ona Napretka i Demokracije. Ali to vrijedi jedino za linearni prostor Prosvjetiteljstva. U našem, ne-eukli-dovskom prostoru kraja stoljeća, zlehuda krivulja neumoljivo zakreće sve putanje. Ona je zacijelo u vezi sa sferičnošću vremena (vidljivom na obzoru kraja stoljeća, poput sferičnosti zemlje na obzoru pri smiraju dana) ili s istančanom zakrivljenošću gravitacijskog polja.

Ségalen kaže da na Zemlji koja je postala kugla svaki pokret koji nas udaljuje od jedne točke počinje time da nas njoj približava. To vrijedi i za vrijeme. Svaki vidljivi pokret povijesti nevidljivo nas približava njezinoj suprotnoj točci, ako ne i onoj početnoj. Na djelu je kraj linearnosti. Gledana u toj perspektivi, budućnost više ne postoji. Dakle, nije čak riječ niti o kraju povijesti. Na djelu je paradoksalni proces obrata, s povratnim učinkom moder-nosti, koja se, nakon što je dosegnula svoju spekulativnu granicu i ekstrapolirala sve svoje virtualne razvoje, raspada na svoje jednostavne sastavne dijelove sukladno katastrofičnom procesu događanja i turbulentnosti.

Tim vraćanjem povijesti u beskraj, tom hiperboličnom krivuljom, i samo stoljeće izmiče svome kraju. Tom retroakcijom događaja mi izmičemo vlastitoj smrti. Metaforički, dakle, mi nećemo doživjeti niti simbolički događaj kraja, simbolički kraj godine 2000.

Možemo li izbjeći toj retrokrivulji povijesti koja uzrokuje njezino vraćanje na put kojim je kročila i brisanje vlastitih tragova, izmaknuti toj kobnoj asimptoti koja na neki način iznova namata modernitet kao da je riječ o magnetofonskoj vrpci? Toliko smo naviknuti na ponovno vrćenje svih filmova, onih fikcije kao i onih našeg života, toliko smo zaraženi retrospektivnom tehnologijom, da smo sposobni, u žestini suvremene vrtoglavice, ponoviti povorku povijesti poput filma koji se vrti unatrag.

Jesmo li, u uzaludnoj nadi da nećemo izdržati sadašnje razaranje, kao što kaže Canetti, osuđeni na retrospektivnu melankoličnu želju da sve iznova preživimo kako bismo sve ispravili, da sve

220

Iluzija kraja

iznova preživimo kako bismo sve razjasnili (donekle kao kad bi psihoanaliza proširila svoju sjenu na cjelokupnu našu povijest -kada bi se isti događaji, iste okolnosti ponavljale gotovo u istim vremenskim razmacima, kada bi se isti ratovi razbuktavali među istim narodima i kada bi sve što je proživljeno iznova uskrsnulo kao potaknuto nekim nezatomljivim fantazmom, svjedočili bismo gotovo nekom obliku nesvjesnoga i odvijanju prvotnog procesa), jesmo li prisiljeni navesti sve prošle događaje da se iznova pojave, da se sve ponovno dogodi na kraju procesa? Nas je u posljednje vrijeme obuzeo delirij procesa, istodobno i delirij odgovornosti, upravo kada ona postaje sve neuhvatljivija. Preraditi vlastitu povijest - izbijeliti sve čudovišne procese: preko bujanja skandala, mračnog (re)santimana znači da je i sama ta povijest skandal. Retroproces koji nas može odvesti u delirij podrijetla, sve do one strane povijesti, do životinjskog suživota, do primitivne duplje, kao da je već na djelu u ekološkom flertu s nemogućim izvorom.

Jedini način da to izbjegnemo, da prekinemo s tom recesijom i opsesijom, bio bi da se odmah smjestimo na neku drugu vremensku orbitu, da preskočimo vlastitu sjenu, preko sjene stoljeća, da se zaputimo nekom eliptičkom kraticom i prijeđemo preko kraja, ne ostavljajući mu vremena da se dogodi. To bi barem imalo prednost - sačuvali bismo ono što je ostalo od povijesti, umjesto da je podređujemo razarajućoj reviziji i da je prepustimo onima koji će obaviti autopsiju nad njezinim lesom, kao što beskonačnom raščlambom vršimo autopsiju njezina djetinjstva. To bi barem značilo sačuvati sjećanje na nju i njezinu slavu, dok upravo, pod izlikom revizije i rehabilitacije, poništavamo jedan za drugim sve događaje koji su nam prethodili, prisiljavajući ih na iskupljenje.

Kad bismo mogli izmaknuti tom moratoriju kraja stoljeća, tom zakašnjelom kraju koji neobično nalikuje nekoj pogrebnoj raboti, nekom promašenom pogrebu, koji se sastoji u tome da se sve iznova vidi, sve obnovi, sve iznova proguta da bi se, čini se, u paranoičnom zanosu, provelo savršeno računovodstvo kraja stoljeća, univerzalni pozitivni završni račun; vladavina prava čovje-

221

Simulacija i zbilja

ka nad cijelim planetom, demokracija posvuda, konačni prekid svih sukoba, i, ako je moguće, brisanje iz našeg sjećanja svih "negativnih" događaja - kada bismo, dakle, mogli izbjeći tu rabotu izbjeljivanja, međunarodnog poliranja o kojemu svi narodi danas željno razmišljaju, kad bismo se mogli poštedjeti te krajnje demokratske pomasti kojom nam se navješćuje Novi Svjetski Poredak, sačuvali bismo barem događajima koji su nam prethodili njihovu slavu, značaj, smisao, posebnost. Dok se mi, izgleda, tako silno žurimo zabašuriti najgore prije polaganja računa (cijeli je svijet potajno ustrašen zbog užasnog računa koji valja položiti godine 2000), te nam neće ostati više ništa od naše povijesti na tom kraju tisućljeća, ništa od njegova blistavila, silovitosti njegovih događanja. Ako postoji neko jasno razlučeno obilježje događaja, onoga što ga tvori događajem i, prema tome, tvori njegovu povijesnu vrijednost, to je činjenica da je on ireverzibilan i da nešto u njemu uvijek nadilazi njegovo značenje i tumačenje. Međutim, upravo je obratno danas na djelu: sve što se dogodilo u tom stoljeću, u smislu napretka, oslobođenja, revolucije, silovitosti, upravo je u postupku revizije u dobrom smjeru.

Problem je u sljedećemu: je li zamah modernosti reverzibilan, je li i samo ta reverzija ireverzibilna? Dokle može ići ta retrospek-tivna forma, taj san o kraju milenija? Ne postoji li neki "zid povijesti", istovjetan onome zvuka ili brzine, preko kojega ona ne može preskočiti u svome oporučnom zamahu?

Uspon praznoga prema rubu

U zoru 1990-ih godina, u pozadini neočekivanih događaja i u izglednosti drugih nepredvidljivih zbivanja, rodila se među nekolicinom prijatelja namisao o osnivanju ureda koji bi i sam bio nevidljiv, anoniman i tajan, Agencije Stealthy, koja se nazivala na različite načine:

222

Iluzija kraja

ANATHEMATIC ILLIMITED (Transfatal Express Viral Incorporated International Epidemics)

Budući da je zadaća ureda bila hvatanje nestvarnih događaja kako bi o njima dezinformirala javnost, to je i sama agencija ostala nestvarna. Na taj je način savršeno ispunila svoju ulogu, izmičući svim radarima, jedinstven i zauvijek virtualni obrazac.

Ona podrazumijeva da više nema ideja koje bi bile povezane s činjenicama - to je bila "Utopija" 1960-ih i 1970-ih godina -naime, da više doista nema aktera koji bi bili bilo kako povezani s događajima, niti intelektualaca koji su zadržali bilo kakvu vezu sa smislom, nego je na djelu metež nevažnih događaja bez odis-tinskih činitelja i bez ovlaštenih tumača: pojam actio nestao je u isto vrijeme kad i auctoritas. Ostaje jedino aktualnost, "akcija" u kinematografskom smislu i "aukcija", licitacija događaja u preo-bilju informacija. Događaj koji više nije obuhvaćen akcijom, nego spekulacijom i lančanom reakcijom, lančano se produžuje prema krajnostima neke patvorenosti koju nijedno tumačenje ne može dosegnuti.

Simulacija je upravo to neodoljivo odvijanje, to ulančavanje stvari kao da imaju neki smisao, dok njima upravlja jedino umjetna montaža i bez-smisao. Licitacija događaja preko radikalne dezinformacije. Procjena događaja neovisno o njihovu sudjelovanju u igri, neovisno o njihovu povijesnom ulogu. Ako još i postoji ulog, on ostaje nejasan, zagonetan, rastavlja se na događaje koji se zapravo ne događaju. I pritom nemam na umu obične događaje, nego događaje na Istoku, govorim o Zaljevskom ratu itd. Međutim, Agencija je upravo željela suprotstaviti toj simu-laciji radikalnu desimulaciju, dakle podići veo nad ne-događa-jnošću događaja. I tako ostati skrivena i suzdržana spram njihove slike, ne bi li prokrčila put stanovitoj praznini, stanovitom ne-smislu, nasuprot grozničavosti medija da ispune sve međuprostore. Kretati se u praznini događaja, poput mesara iz Čuang-Ceua, u najsitnijim međuprostorima tijela. Dakako, ta vrsta potaj-

223

Simulacija i zbilja

ne i podmukle intervencije u smjeru praznine nasuprot grotesknoj, samoživoj zaluđenosti informacije i političke pozornice bila je samo san i budući da je bila zatvorena i suzdržana, naposljetku se nije ni odigravala kao ni sami događaji. Zapala je u istu crnu rupu, u isti virtualni prostor kao i ne-događaji o kojima je trebala govoriti (tajno, bez ičijeg znanja, istodobno ostajući operaciona-lna, ugledajući se na te nove događaje, koji su medijski ili to nisu). Prividno nerješivi paradoks. Ali ideja nije mrtva.

Agencija Stealthy mogla se usporediti sa štrajkom događaja, štrajkom povijesti. Ona je, poput povijest, bila pretplaćena na odsutne događaje, nastojeći pružiti najtočniju ne-informaciju koja se ticala tog odsustva događaja, tog bezgraničnog štrajka sa zauzimanjem povijesti, praznog prostora nad kojim još plutaju duhovi Moći, kao što štrajkaši zauzmu tvornicu, prazni prostor Rada, nad kojim još lebdi duh Kapitala.

Kao da su događaji međusobno prenosili lozinku štrajka. Od jednog do drugog, svi su napustili svoje vrijeme, preobrazivši ga u praznu sadašnjost, gdje se još jedino odigrava vizualna psiho-drama informacije. A taj štrajk događaja povlači za sobom lockout povijesti. Činjenica da događaji više ne stvaraju informaciju, nego upravo obratno, ima nesagledive posljedice. Jer cijeli posao negativa iščezava s obzora medija - upravo kao što rad nestaje s obzora kapitala. I ovdje su se odnosi obrnuli: rad više ne služi reprodukciji kapitala, nego kapital proizvodi i reproducira rad. Divovska parodija proizvodnih odnosa.

Ta pomutnja između uzroka i posljedica ne proizlazi više iz kritičke svijesti, nego jedino iz objektivne ironije. Kako bi se domogla izvornosti tog ne-događaja, koja je izvornost objektivne ironije, Agencija nije trebala samo odoljeti iskušenju informacije o događajima u štrajku nego također i ulančavanju kritičkog dis-kursa. Jer, radikalna ironija naše povijesti jest u tome da se stvari više odista ne događaju, iako se čini kao da se događaju - suprotnost od tradicionalnog lukavstva povijesti koje se sastojalo u tome da se bitne promjene događaju a da to tako ne izgleda.

224

Iluzija kraja

Kad samo pomislimo da smo zdravo za gotovo primili događaje na Istoku, a njihov su zlatni paritet bile slobode i "demokratske vrijednosti", i Zaljevski rat, čija su podloga u zlatu bila Prava čovjeka i Novi Svjetski Poredak! Za te je događaje plaćena mnogo viša cijena nego što je njihova vrijednost - na pozornici povijesti događa se isto što je danas prisutno na tržištu umjetnina. Protiv te spekulativne inflacije, koja živcira cijeli svijet, to jest istodobno ga čini prerazdraženim i ravnodušnim, zgrčenim i apatičnim, protiv tih vrtaljki događaja, dostojnih Velike Vrtaljke Povijesti, trebalo je pronaći neki ironični oblik iskrivljavanja informacije, neki isprazni oblik pisanja koji će odgovarati jalovu odvijanju događaja našeg vremena, a u isti mah biti i istančano katastrofični oblik primjeren približavanju kraja stoljeća. Trebalo je u tom štrajku događaja iznaći neku makar i najmanju mjeru odvraćanja, razočaravajući oblik koji upravlja ništavnošću našeg vremena.

Odvraćanje je vrlo posebni oblik djelovanja: ono je to što čini da se nešto ne dogodi. Ono prevladava tijekom cijelog našeg suvremenog razdoblja koje više ne nastoji u toj mjeri proizvoditi događaje koliko učiniti da se nešto ne dogodi, istodobno pobuđujući dojam povijesnog događaja. Ili se, pak, događaji zbivaju umjesto nečeg drugoga što se nije dogodilo. Odvraćanje se jednako odnosi na ratove, na povijest, stvarnost, strasti. Ono omogućuje (!) neobične događaje, koji uopće ne pridonose napredovanju povijesti, nego je ponavljaju u obratnom smjeru, slijedeći obratnu krivulju, neshvatljivu za naše povijesno poimanje (povijesnog smisla ima samo ono što se događa u smjeru povijesti), koji više nemaju negativne moći (progresističke, kritičke, revolucionarne), budući da je njihova jedina negativnost u činjenici da se ne događaju. Zbunjujuće.

Carstvo odvraćanja proširuje se čak i na prošlost. Ono može poništiti svaku izvjesnost u vezi s činjenicama i svjedočanstvima. Ono može destabilizirati pamćenje kao što destabilizira svako predviđanje. Ono je dijabolička snaga koja poništava prijelaz događaja u stvarni čin, a ako se on unatoč tome dogodi, ako se dogodio, ništi njegovu vjerodostojnost.

225

Simulacija i zbilja

Možda je ta krivulja stvari, koja čini da one više nemaju smisla ni linearne svrhe, zapravo jedino depresija u meteorološkom značenju riječi - budući da praznina koju osjećamo nije posljedica poremećena smisla ili pamćenja, nego neke čudne privlačnosti koja od drugdje dolazi. Možda atoniju, katatoniju koju živimo valja protumačiti u obratnom smislu - ne kao prazninu koju je ostavila bujica prošlih događaja, nego kao prazninu nastalu uslijed aspiracije, kao posljedicu upijanja budućeg događaja, neke bliske događajne mase koja anticipacijom privlači sav kisik koji udišemo i time stvara okrutno snižavanje društvenoga, političkog, kulturalnoga i mentalnog polja?

Patafizička pretpostavka, ona o protu-gravitaciji, protu-gus-toći, ona o znanosti imaginarnih rješenja koja se uzdiže iznad fizike i metafizike. U djelu Potezi i mišljenja doktora Faustrolla, Jarry već naznačuje profil te neobične privlačnosti, koju valja zahvaliti obrtanju načela fizike: "Današnja znanost temelji se na načelu indukcije: većina ljudi uočila je da stanovita pojava prethodi ili slijedi neku drugu, i, prema tome, zaključuju da će uvijek tako biti... Ali, umjesto da potvrđuju zakon pada tijela prema središtu, zašto se radije ne priklone usponu praznine prema rubu, pri čemu treba prazninu shvatiti kao jedinicu ne-gustoće - pretpostavka mnogo proizvoljnija od izbora konkretne jedinice pozitivne gustoće."

Obratna privlačnost praznine, umjesto privlačnosti punine preko punine. Možda bi to našim događajima moglo podariti ono posebno obojenje, okus, ili, radije, onu bljutavost praznine i onu ništavost. Način na koji se događaju odvijaju čini ih već vanishing events s malo smisla, zbog toga što su već okrenuti praznini. Staroj fizici smisla valjalo bi suprotstaviti novu gravitaciju, istinsku, jedinu: privlačnost praznine - zacijelo temeljni prirodni zakon.

To bi objasnilo brojne anomalije, uključivši i one duhovnog svijeta i "psihološkog" polja. Tako naši oblici djelovanja i pokret-nosti više ne ovise u toj mjeri o pozitivnom nagonu nego o odbacivanju i odbojnosti. Čemu se žele prikloniti čestice koje se u

226

Iluzija kraja

svojoj centrifugalnoj pokretljivosti pokušavaju osloboditi gustoće i protu-gravitacije? Tajanstvena rubnost prostora, protu-gravita-cija. Na taj bi se način, preko ekscentričnosti, mnogo istančanije od zavođenja, izbjegla teška forma, težina "želje" shvaćene kao pozitivna privlačnost, te bismo, poslužimo se starom kozmogo-nijom koja nije bila lišena draži, umaknuli u zadnji čas, izvan tijela, domogli se mnogo lakših molekula, koje poznaju samo jedan smjer bijega, onaj praznine (tako je s poetskim jezikom u kojemu svaka čestica nalazi svoje poništenje u anagramskoj rezonanciji).

Mogli bismo reći da novi događaji probijaju prazninu koja je ispred njih i u koju tonu. Čini se da jedino žure osigurati svoj zaborav. Oni ne ostavljaju nimalo prostora za tumačenje, izuzev za sva odjednom, na osnovi čega izmiču svakoj želji za smislom, i teškoj privlačnosti neprekinute povijesti, da bi se domogli lagane orbite isprekidane povijesti. Oni stižu brže od svoje sjene - uglavnom nepredviđeni - ali ne izazivaju posljedice. To su meteorski događaji koji proizlaze iz iste kaotične nedosljednosti kakva je ona oblikovanja oblaka.Tako i s događajima na Istoku: stječemo dojam da je na djelu bilo dugotrajno negativno nakupljanje, a nastupilo je iznenadno rješenje, kao očevidni i trenutni zaključak operacija koje nam izmiču. U tim uvjetima, takvi unatoč svemu ipak brojni događaji proizvode neki čudni dojam već-dogođenog, unatražnog odvijanja koje nipošto ne započinje neku značajnu budućnost. Jedino se čudimo tome da ih nismo znali predvidjeti, a naše je jedino žaljenje da nismo znali odatle izvući zaključke. Zaslon povijesti mijenja se istom olujnom brzinom kao i prirodne pojave.

Stječe se dojam da se događaji sami požuruju, da nepredvidljivo skreću prema točci bijega - rubnoj praznini medija. Jednako kao što fizičari svoje čestice vide jedino kako prelaze preko ekrana, tako i mi više ne primamo otkucaje događaja, nego samo njihov kardiogram, ne više predodžbu ni pamćenje, nego jedino encefalogram (plosnat), ne više želju ni užitak, nego samo psiho-dramu i katodno viđenje.

227

Simulacija i zbilja

To pomalo nalikuje na začeće in vitro: prenosimo embrij stvarnog događaja u umjetnu maternicu informacije i tamo se porađaju brojni fetusi siročadi koja više nemaju ni oca ni majke. Događaj ima pravo na istu prokreativnu praksu, kao i rođenje, i na iste eutanazijske postupke kao i smrt.

Besumnje, upravo tome valja zahvaliti zabavni tjelesni učinak: dojam da se kolektivni i individualni događaji strovaljuju u bezdan pamćenja. To je opadanje zacijelo posljedica zamaha vraćanja, te paraboličke krivulje povijesnog prostora. Jer prošlost se ne može predočiti, o njoj se se ne može razmišljati izuzev ako nas gurne u drugom smjeru, onome neke budućnosti. Retrospektiva odgovara prospektivi koja omogućuje da se nešto označi kao nadmašeno, kao proživljeno i, prema tome, kao nešto što se stvarno dogodilo. Ako nekim čudnim obratom iznova krenemo u suprotnom smjeru i obremo se u dimenziji prošlosti, mi je više ne možemo predočiti. Zračenje pamćenja iskrivljuje se i od svakog događaja čini crnu rupu. To doživljavamo i na subjektivnom polju, u iznenadnom gubitku uspomena, u rascijepu neprekinutog niza imena, lica, poznatih oblika. U toj vrsti katastrofe pamćenja, više nije riječ o prirodnom zaboravu ni o nesvjesnom potiskivanju. Upravo to obrtanje polja vremenske gravitacije uzrokuje da znakovi prošlosti više nemaju svoju specifičnu masu, nuklearnu masu dostatnu da ih zadrži na okupu, niti zrcalo sadašnjosti koje bi ih odrazilo. Pukotine u pamćenju donekle nalikuju na one u ozonskome omotaču, kroz njih se rastvara naš zaštitni zaslon. Ali možda također one nisu dovoljno velike da bi se ono što se u njih urušilo moglo početi vrtložiti oslobađajući lagane čestice od teških, proširujući i produbljujući crnu rupu, kroz koju će mrtva tijela osloboditi svoju zračnu supstanciju, kao što je bio slučaj s Danteom ili Giordanom Brunom. Apsolutni se događaj događa u apsolutnoj praznini. Praznina bi stoga morala biti samo relativna, budući da je smrt ostala virtualna.

228

Iluzija kraja

Besmrtnost

Začudno, sve pretpostavke, eksplicitne ili implicitne, Biosfere 2 odgovaraju na pitanja postavljena u srednjemu vijeku u vezi sa besmrtnošću i s uskrsnućem tijela. Hoće li tijela uskrsnuti sa svim svojim organima (uključujući i spolne), sa svojim bolestima, svojim razlikovnim obilježjima, sa svime što ih je činilo posebnim živim bićima - danas bismo pitanje mogli proširiti upitavši se hoćemo li uskrsnuti sa svojim željama, nedostacima, neurozama, sa svojom podsvijesti, otuđenjem? Sa svojim hendikepima, virusima, delirijima? Biosfera 2 odgovara na sve to simulakrom idealnog uskrsnuća, uklanjanjem svih negativnih obilježja. Nema virusa, nema klica, nema škorpiona, nema reprodukcije. Sve je pročišćeno, idealizirano, imunizirano, obesmrćeno prozirnošću, obestjeljenjem, dezinfekcijom, profilaksom - upravo kao u raju. Uostalom, ako teolozi u srednjemu vijeku nisu bili daleko od hereze kad su postavljali pitanje o konkretnim oblicima uskrsnuća tijela, odgovorni za Biosferu 2 jasno će vam obznaniti da je svako podrobnije propitivanje uvjeta iskustva posljedica rabote zloduha.

Riječ je, naime, o uprizorenju stanovite besmrtnosti vrste u stvarnom vremenu. U besmrtnost duše, besmrtnost u različitom vremenu, već odavno ne vjerujemo. U onu koja je pretpostavljala transcendiranje kraja, snažno ulaganje u svrhovitosti onostra-nog i simbolički zahvat smrti, mi više ne vjerujemo. Mi želimo njezino neposredno ostvarenje, svim sredstvima. Ustvari, na kraju milenija, iznova smo postali milenaristi - tražimo neposrednu trajnost egzistencije, upravo kao što su svi oni u srednjemu vijeku tražili raj u stvarnome vremenu, Kraljevstvo Božje na zemlji.

Međutim, mi želimo tu besmrtnost hic et nunc, onostranost kraja u stvarnom vremenu, a da nismo razriješili problem kraja. Jer nema kraja u stvarnom vremenu, nema stvarnog vremena smrti. To je besmislica. Kraj se uvijek doživljava kao različiti, u svome simboličkom zahvatu. Odatle proizlazi da je besmrtnost u stvarnom vremenu i sama besmislica (dok sanjana besmrtnost to nije bila: ona je bila iluzija). Biosfera 2 je besmislica. Ali problem je

229

Simulacija i zbilja

mnogo općenitiji. Jer, u osnovi, ništa se ne zbiva u stvarnom vremenu. Čak ni povijest. Povijest u stvarnom vremenu jest CNN, trenutna informacija, ono što je upravo suprotno od povijesti. Ali tu se nahodi naš san o svladavanju kraja, oslobađanju vremena. A spiker CNN-a, zatvoren u svom studiju u virtualnom središtu svijeta, istoznačnik je svoje braće i sestara iz Bia 2 - oni su svi prešli u stvarno vrijeme, jedan u stvarno vrijeme događaja, drugi u nad-život u stvarnom vremenu. I, dakako, u istoj nestvarnosti.

Zacijelo se čovjek zbog toga što nije mogao razriješiti problem kraja (naprosto zato što problem nije rješiv) okrenuo prema početku. Na neki smo način prešli od okrenutosti prema konačnim uvjetima, na usmjerenost prema početnim uvjetima s viđenja u smislu konačnosti na viđenje u smislu geneze. Dakako, ne u smislu Postanka, nego u smislu određenja porijeklom, nizanja i genetske manipulacije svim stvarima. Za razliku od iluzije kraja i konačnih određenja, istina je postala istina onoga što prethodi. Iluzija svrhe ustupila je mjesto iluziji uzroka. U tom sagledavanju stvari više nema mjesta za svrhovitu misao o besmrtnosti. Mi više ne možemo pojmiti besmrtnost duše ili zvijezda koju Kepler nije mogao a da ne pojmi. Ta je konačnost za nj bila očevidnost sama, dok je za nas očevidno nešto posve suprotno.

U tom genetskom poretku, ili u tom neizvjesnom neredu kakav je naš, više nema mjesta za konačnu misao, kakva god ona bila. Time smo mi svedeni na djelovanje s one strane kraja, na tehničku besmrtnost, a da nismo prešli onkraj smrti, putem simboličkog izvođenja kraja.

Besmrtnost se jasno poimlje jedino u stabilnu i nepromjenjivom svijetu. U svijetu u kojemu božansko jamstvo osigurava beskonačnost kozmičkog poretka, onog Keplerova, besmrtnost je poput prirodne osobine ljudskog mikrokozmosa - ona je samo logični nastavak trajnosti poretka. Univerzum se ne bi mogao promijeniti budući da sve proizlazi iz neke vrhovne zapovijesti. Naprotiv, čim taj poredak stane dobivati pukotine, čim se gubi ta transcendentnost, kozmički poredak, kao i ljudski poredak, neo-

230

Iluzija kraja

visan o Bogu i svakoj svršnosti, postaje pokretan i nestabilan, pada pod udar entropije, konačnog slabljenja energije i smrti. Gotovo je s čistom savješću vječnosti i besmrtnosti. Problem kraja postaje ključan i nerješiv. Više neće biti kraja. Nastupa neka vrsta krajnje neodređenosti. Jer, ne samo da se gubi transcen-dentna svršnost nego se ona okreće protiv sebe same i gubi se u grču, remeti čak i uzroke i odvijanje stvari. Jer ako se prisilimo zaboraviti problem kraja, ili ga pokušamo zaobići umjetnim tehničkim rješenjima, nas kraj ne zaboravlja.

Sve dok postoji svrhovita misao o životu i smrti, duši, onostra-nost i besmrtnost su dane, poput svijeta, i nema razloga u njih vjerovati. Vjerujete li vi u stvarnost? Ne, naravno. Ona postoji, ali u nju se ne vjeruje. Ona je poput Boga. Vjerujete li u Boga? Ne, naravno: Bog postoji, ali ja u njega ne vjerujem. Kladiti se da Bog postoji i vjerovati u njega, ili da ne postoji, i ne vjerovati u njega, tako je prizemno da gotovo pobuđuje sumnju u samo pitanje. Dok dva iskaza: Bog postoji, ali ja u njega ne vjerujem - ili: Bog ne postoji, ali ja u njega vjerujem - oba začudno ukazuju na to da ako Bog postoji, tada nema potrebe u nj vjerovati, a ako ne postoji, tada je krajnje nužno u nj vjerovati. Ako nešto ne postoji, u nj treba vjerovati. Vjerovanje nije odraz opstojnosti, ono je tu umjesto opstojnosti, jednako kao što jezik nije odraz značenja, nego je tu umjesto značenja.

Vjerovati u Boga znači sumnjati u njegovu opstojnost, u njegovu očevidnost, njegovo prisustvo. Znači to imati potrebu zaklinjali ga, proizvoditi ga, subjektivno o njemu svjedočiti - ali, ako postoji, zašto bi mu trebalo naše svjedočenje? Značilo bi to gotovo pomisliti da Bog postoji jedino preko zamaha duše, što nije daleko od skrnavljenja. Ustvari, vjera je zamah duše koji svjedoči o najdubljoj neizvjesnosti u vezi s opstojnošću Boga (a tako je i sa svim teološkim vrlinama: nada je zamah duše koji svjedoči o najdubljem očajanju u vezi sa stvarnim stanjem stvari, a milosrđe je zamah duše koja svjedoči o najdubljem preziru drugih ljudi).

231

Simulacija i zbilja

Vjerovanje je suvišno, kao što je Canetti kazao u vezi s osvetom, koja postaje beskorisna uslijed neiscrpive reverzibilnosti stvari, jednako kao što je strast beskorisni dodatak prirodnoj privlačnosti među bićima - a to se može reći i za istinu, koja samo nepotrebno otežava pojave. Tako vjerovanje samo nepotrebno otežava pitanje postojanja ili nepostojaja Boga. Ako Bog postoji, on ne vjeruje u svoje postojanje, nego prepušta subjektu da u nj vjeruje i da vjeruje u to da vjeruje ili da u nj ne vjeruje, ali da ne vjeruje da ne vjeruje (Stavrogin). Nepronični labirint vjerovanja, danas poništen raspršenošću samog pojma stvarnosti. Danas više nije pitanje vjerovanja ili nevjerovanja u slike koje prolaze pred našim očima. Mi ravnodušno odražavamo stvarnost i znakove ne vjerujući u njih. Nije čak niti riječ o nevjerovanju: naše slike naprosto putuju našim mozgom ne prelazeći preko odjeljka "vjerovanje", kao što mi putujemo političkim poljem ne prelazeći preko odjeljka "predstavljanje". Mi naprosto odražavamo iluziju politike, kao što informacija jedino prelama posredovateljsku iluziju događaja (ona sama u njih ne vjeruje), kao što zrcalo naprosto odražava vašu sliku, ne vjerujući u nju.

Koliko je do vjerodostojnosti, koja je odmijenila vjerovanje, ona je vjerodostojnost objekta a ne subjekta. Objekt je vjerodostojan. Ili radije, ako vjerovanje još pretpostavlja odnos (imaginarni) subjekta i objekta, vjerodostojnost nadalje pretpostavlja jedino odnos objekta prema kodu. Taj je razvoj događaja važan, jer on odražava besmrtnost, koja danas za nas nije više ona subjekta, nego ona biološkog procesa.

Kada besmrtnost postane predmet vjerovanja, kada Bog, duša, onostranost i uskrsnuće prestanu biti radikalna iluzija da bi postale predmet vjerovanja, oni u isti mah postaju predmet filozofske kritike. Ta se pak ne obara na radikalnu iluziju nego na predstavljanje i vjerovanje, to jest na odnos već oslabljen zbog svoje dvosmislenosti. To je razlog zbog kojega se vjerovanje samo poigrava s nevjerovanjem, ono postaje ranjivom metom i nadasve podložnim filozofskoj kritici (zbog toga je i kritika pojma vjerovanja za nas dovršena u supstanciji, kao što je Marx govorio o

232

Iluzija kraja

religiji: valja prionuti uz radikalnu iluziju ili radikalnu ravnodušnost, isključujući posredovateljske oblike vjerovanja).

U Mislima o smrti i besmrtnosti, Feuerbach poduzima dekon-strukciju cijele religiozne konfiguracije onostranosti, besmrtnosti duše i uskrsnuća. To oslobođenje od svih predrasuda znači nadomještanje izgubljene biti ljudskoga roda. Ali što će biti s ljudskim rodom lišenim svakog vjerovanja? On sebično živi sukladno isključivom i suverenom individualizmu (Stirner) ili pak, kolektivno, preko dugoga povijesnog života, kao što je slučaj u Marxa, ili se preusmjeruje prema Nadljudskome, preobrazbom vrijednosti vrste - a taj je put utabao Nietzsche, prema kojemu ljudska vrsta ne može biti prepuštena sama sebi, nego treba smjerati prema vlastitoj onostranosti i iznova doživjeti veliku metamorfozu, onu budućnosti.

Sve te misli imale su duboke posljedice u našem svijetu - nijedna se nije ostvarila. One sve smjeraju idealnoj preobrazbi, sve one namjenjuju oslobođenome ljudskom rodu suverenu svrhu, neku onostranost koja nije ona religije, nego onostranost ljudskoga u ljudskome, nadilaženje vlastitoga stanja, transcendency a koja proizlazi iz njezinih vlastitih snaga, iluzija možda, ali vrhunska iluzija.

Nietzsche je izvanredno govorio o životnoj iluziji, ne o onoj nekadašnjih svjetova, nego o iluziji privida, o onoj formi posta-janja, onoj vela, svih vela koja nas, srećom, štite od objektivne iluzije, one istine, prozirnosti svijeta za objektivnu istinu, prozirnosti čovjeka za vlastitu istinu. To je iluzija smisla, koju stvara čovjek kad se postavlja kao subjekt svijeta i povijesti. Tome se može suprotstaviti jedino iluzija svijeta samog, čija su pravila, doduše tajanstvena, ali i proizvoljna, unatoč svemu imanentna i nužna. Za razliku od transcendirajuće iluzije religija, igra privida je nadljudska, to jest ljudska vrsta može dosegnuti suverenost jedino preko prevrednovanja vrijednosti jer, u protivnome, ostaje posvećena svim predrasudama, uključujući i one, modernije, psihologije i tehnologije, uključivši i predrasudu o sebi samoj kao o

233

Simulacija i zbilja

konačnoj vrsti. Ne besmrtna po svojoj slavi, nego konačna po vladavini preživljavanjem, po tehničkom fetišizmu, udomljenjem sebe same koje je tek parodija prihvaćanja vlastite sudbine, preko biološke manipulacije koja je samo karikatura prevrednova-nja vrijednosti.

Nepotrebno je reći da se to prevrednovanje vrijednosti, prema Nietzscheu, nije dogodilo, ako nije i krenulo upravo u drugom smjeru, ne s one strane dobrog i zlog, ne s one strane nego s ove istinitog i lažnog, lijepog i ružnog itd. Zamršena preobrazba koja vodi nerazlikovanju, nerazabiranju vrijednosti, koja je i sama fe-tišizirana u estetici pluralnosti, razlike itd. Fetišizacija ne više božanstava, velikih ideja ili velikih pripovijesti, nego minimalnih razlika i čestica. Utoliko je fetišizam postao radikalan, u tome je postao minimalan i molekularan, više nije onaj forme nego obične formulacije - podsvjesne, podljudske. Granice ljudskoga i neljudskoga doista se brišu, ali ne u smjeru nadljudskoga - nego u smjeru podljudskoga, u smjeru nestajanja samih simboličnih osobina vrste. Verklärung des Untermenschen. Preobrazba pod-čovje-ka.

Ono što se upravo dovršava na mjestu prevrednovanja jest transkripcija Ideje, one o besmrtnosti, koja, u svojoj tehničkoj izvedbi, od transkripcije same ljudske vrste do besmrtne i iz-vještačene vrste, osigurava svim sredstvima svoje generičko i genetičko preživljavanje. To pak daje donekle za pravo Nietzscheu: ljudska vrsta, prepuštena sama sebi, sposobna je, ustvari, jedino podvostručiti se ili uništiti.

Ne samo uništenjem svog okoliša i njegova biološkog oslonca nego razaranjem svoga simboličkog prostora, i, posebno, svekolike životne iluzije, one privida, ideja, snova, utopija, idealnih projekcija, ali također i one koncepata i predodžaba, među kojima je i predodžba smrti i tijela, koja sve više nestaje - i to neposrednim ostvarenjem svega toga, umjesto njegove simboličke izvedbe. Razaranje bezuvjetnom aktualizacijom svega što je dotad bilo samo san, mit, idealnost, privid i koje je, makar i osuđeno

234

Iluzija kraja

da to ostane ili ne, bilo sastavnim dijelom simboličke ravnoteže života i smrti.

To ukidanje razlike između ljudskog i neljudskog, ta resorpci-ja metafore živoga u metastazi preživjeloga, odvija se postupnim svođenjem na najmanji zajednički nazivnik. Na razini gena, ge-noma i genetske baštine, razlikovni znakovi ljudskoga brišu se; kako god bilo, oni više nemaju simboličku vrijednost, posjeduju tek funkcionalnu svrhu. Nema više preobrazbe, nema više metafore: besmrtnost prelazi na stranu koda (biološkog, genetskog), koji je jedini besmrtni pokazatelj koji ostaje, jedino obilježje koje se obesmrćuje u živoj materiji. Na djeluje neprestani zamah koda, metonimijska vječnost stanica. Posvuda rođenje preko formule, algebarsko, genetsko odmijenilo je igru i sudbinu formi. Najgore je što živa bića, rođena na osnovi formule, neće nadživjeti tu vlastitu formulu, pa su stoga otprve mrtvorođena.

Paradoksalno, na djelu je prodor biologije, to jest znanosti o živome, koji označuje taj prodor ne-živoga, kraj transcendencije živoga nad ne-živim. Jednako tako, prodor psihologije obilježuje kraj transcendencije duše u korist analitičke dekonstrukcije unutarnjeg svijeta. Jednako tako, prodor anatomske znanosti obilježuje kraj tijela i smrti kao metafore i njezino pojavljivanje na pozornici kao stvarnosti, biološke fatalnosti. Dobro ste čuli, "pojavljivanje na pozornici", na pozornici objektivne istine, na kojoj se odvija pometnja uslijed nedostatka ljudskoga i neljudskoga, živoga i ne-živoga, spola i spolno neodređenog.

Izvorni humanizam, onaj Prosvjetiteljstva, temelji se na čovjekovim svojstvima, na njegovim vrlinama, njegovim prirodnim nadarenostima, njegovoj biti, proizašlima iz prava na slobodu i na odjelotvorenju te slobode. Današnji humanizam, takav kakav jest, posvećen je novom širenju ljudskih prava, više nastoji na očuvanju pojedinca i čovjeka kao vrste (u jednom slučaju besmrtnost je vrlina, u drugome ona je tek pravo očuvanja). Ali samim time prava čovjeka postaju problematična, jer postavljaju pitanje

235

Simulacija i zbilja

eventualnih prava drugih vrsta, prirode itd., u odnosu na koje im se valja odrediti. Međutim, postoji li uopće pravo čovječanstva na vlastiti genom? Što znači za vrstu pravo na vlastitu genetičku definiciju, i, prema tome, na njegovu eventualnu genetsku preobrazbu? Mi dijelimo 98 posto svojih gena s majmunima, 90 posto s miševima. Kakvo se pravo pridaje toj zajedničkoj baštini? S druge strane, čini se da 90 posto gena ljudskog genoma ne služi ničemu. Hoćemo li tražiti tu slijepu stranu koja je bez vidljive svrhe? Otkad se ljudsko biće više ne određuje u smislu slobode i trencendentnosti, nego pojmom gena, definicija se čovjeka briše, pa, prema tome, i ona čovječanstva.

Crta razgraničenja ljudskoga postaje sve neodređenija u mjeri u kojoj uranjamo u biologiju, u molekularne tajne biosfere. Ako se zapadni humanizam osjetio ugroženim od 16. stoljeća prodorom drugih kultura, sada zasun koji puca nije samo onaj jedne kulture nego onaj vrste. Antropološka deregulacija. I istodobni poremećaj etike, svih moralnih, pravnih, simboličkih zakona koji su vrijedili za čovječanstvo.

Virtualna trenscendencija čovjeka, različita od njegova smrtnog tijela, isparuje s nastupom ganetičkog genija. Određenost (ili radije, neodređenost) postaje imanentna u upisu genoma i njegove manipulacije. Može li se još govoriti o duši i o savjesti u perspektivi automata, privida, klonova koji će odmijeniti ljudsku vrstu? Može li se još uopće govoriti o nesvjesnom u perspektivi genetičke definicije čovjeka? Ozbiljno je ugrožena čak i besmrtnost nesvjesnoga, tako draga Freudu. Tim rasplinjavanjem granica ljudskosti nije samo ugrožen individualni, ontogenetski kapital pojedinca nego i filogenetski kapital vrste, ne više u božanskome, nego u neljudskome i uostalom, čak ne više niti u neljudskome, nego u nečemu što je već s one strane ljudskoga i neljudskoga, u genetičkoj simulaciji živoga bića.

Bogovi, duša, besmrtnost, sve što se nazivalo predrasudom ili fetišizmom, još je predstavljalo duhovnu, metaforičku ekstrapo-laciju čovjekovih sposobnosti, uračunavši tu i tijelo kao metaforu uskrsnuća. Artefakti, zacijelo, ali nematerijalni i koji zadržavaju

236

Iluzija kraja

projektivnu snagu u isto vrijeme kao i snagu i igru iluzije. Za razliku od toga, s biologijom i genetikom smo u čistoj materijal -nosti, u materijalnoj simulaciji objektivno besmrtnih bića, budući sastavljenih od nuklearnih elemenata i od bezvremenog genetskoga koda. Izvještačenost više nije ona različite svrhe, nego ona proteze - doslovni fetišizam, u smislu u kojemu je on fetišizam doslovnosti istoga i njegove reprodukcije. Više nije riječ o imaginarnoj protezi, o predrasudnosti nadvremenite duše, nego o materijalnoj protezi - o simulaciji mnogo razornijoj negoli je iluzija duše.

Uostalom, iluzija samog tijela, igra privida tijela poništena je simulacijom funkcija živoga bića, prividi su se isparili genetskom transkripcijom. Nestaje i još jedna životna iluzija: ona misli, koja se ništi u instrumentalizaciji duhovnih sposobnosti, u fetišizmu umjetne inteligencije.

Ima više oblika smrti: jedna razlikovna, dvobojna, tragična smrt, vezana uz seksualnost, sudbina visokorazvijenih sisavaca -seksualizirani oblik smrti na neki način. Ali postoji i aseksualna forma, nerazlikovna - nazadni stupanj koji se vraća na molekularni i protozojski stupanj živih bića, na njihovo brisanje bez iskaza, bez drugoga oblika sudbine.

U koncentracijskim logorima istrebljivala se smrt mnogo više nego život. Zatvorenicima je tamo bilo oduzeto pravo na vlastitu smrt - mrtviji od mrtvih, nestali. Ali, smrt se može istrijebiti i stvarajući procese neuništiva života. To mi činimo kada pokušavamo obuhvatiti besmrtnost u anatomskim, biološkim i genetičkim procesima. Zaokupljeni njihovim nerazlikovnim oblicima, bilo definitivnim osamostaljenjem brojnih funkcija ili svođenjem na sve manje jednostavne činitelje, životni procesi postaju neuništivi, a upravo automatizmom tih procesa mi polagano istrebljujemo smrt.

Upravo je tom obliku besmrtnog života, tom žaljenju za pukim susjedovanjem živoga bića i njegovu molekularnom vezivanju, Freud pripisao nagon ka smrti. I upravo smo toj vrsti besmrtnosti mi danas posvećeni kao odsustvu sudbine, negativnoj besmrt-

237

Simulacija i zbilja

nosti onoga što se ne može okončati pa se, prema tome, reproducira u beskraj.

Nekoć je čovjek vjerovao da je besmrtan, ali to nije bio. Ili, radije, potajice je sumnjao da to jest, u protivnome ne bi imao potrebu da u to vjeruje. Danas, mi više ne vjerujemo da smo besmrtni, a upravo smo sada u tijeku da to postanemo, da polako postanemo besmrtni a da to i ne znamo, a da to i ne želimo, a da u to ne vjerujemo, pukom činjenicom pometnje granica između života i smrti. Besmrtni ne više na osnovi duše, koja je nestala, niti na osnovi tijela, koje je na putu da nestane, nego prema formuli, besmrtnici prema kodu - to jest bića za koja uskoro više neće biti smrti niti predodžbe smrti, niti čak, što je još gore, iluzije smrti.

U svome klasičnom veličajnom poimanju, besmrtnost je svojstvo onoga što nadilazi granice smrti, svojstvo nad-živoga. U svojoj suvremenoj inačici, to je osobina preživjeloga, to jest onoga tko je već mrtav i tko zbog toga postaje besmrtan, ali više uopće ne na isti način. To više nije neko kobno svojstvo, to je prizemna osobina onoga čemu više ne prijeti smrt, budući da je već mrtvo. Onoga što više nema svrhe, budući da je već nadišlo sve svoje svrhe, prešlo onkraj svojih mogućnosti, što je u nekoj vrsti hiper-telije, ili u nadiđenoj komi.

Ta je besmrtnost najgora sudbina koja nas je mogla zadesiti, jer smrt je bila naljepša čovjekova pobjeda - subjektivna smrt, dramatizirana smrt, ritualizirana i proslavljena smrt, smrt tražena i željena: njome se čovjek razlikuje od svih drugih živih bića obdarenih prirodnom besmrtnošću, koja im je, uostalom, zajednička s bogovima, čija je besmrtni lik najprije životinjski.

Valjalo bi pitati se i saznati nismo li mi u tijeku da se ponovno vratimo, preko izručenja smrti, toj prvotnoj besmrtnosti, s one strane svih vjerskih i duhovnih obrata, s one strane svakog vjerovanja. Nismo li u tijeku, preko svih svojih tehnoloških dostignuća, vratiti se vječnosti činjenice (klonske, metastatičke) koja je bila ranija sudbina neljudskoga? Samo ta funkcionalna besmrt-

238

Iluzija kraja

nost, umjesto da se događa u nekom bivšem svijetu, koji je ipak imao prednost utoliko što je bio drugi svijet, odvija se u ovome svijetu, našemu, koji je tako postao našim bivšim svijetom. Nestanak granica ljudskoga i neljudskoga, granica života i smrti učinio je od samog našeg svijeta bivši svijet - ovaj put konačan, budući da više nema alternative u stvarnome svijetu, jer on jest stvarni svijet. Upravo on je postao mjestom totalnog praznovjerja.

239

8.

Nemoguća razmjena

Sve počinje s nemogućom razmjenom. Neizvjesnost svijeta u tome je što nigdje nema ekvivalenta i što se ne razmjenjuje ni za što. Neizvjesnost misli u tome je što se misao ne razmjenjuje ni s istinom ni sa zbiljnošću. Je li misao ta koja vodi svijet u neizvjesnost, ili je na djelu obratni proces? I samo to pitanje dijelom je neizvjesnosti.

Svijet nema ekvivalenta. Upravo to je njegovo određenje ili njegovo neodređenje. Ako nema ekvivalentnosti, nema dvojnika, nema predodžbe, nema zrcala. Jer, svako bi zrcalo još bilo dio svijeta. Nema istodobno mjesta i za svijet i za njegovo pod-vostručenje. Dakle, nije moguća provjera svijeta - zbog toga je "stvarnost" obmana. Bez moguće provjere, svijet je temeljna iluzija. Unatoč mogućnosti lokalne provjere, neizvjesnost je svijeta u globalnome smislu besprizivna. Ne postoji integralni račun svijeta - možda postoji njegov diferencijalni račun? "Svijet se sastoji od nebrojenih cjelina, ali sâm nije cjelina" (Denis Guedi).

Tako je i s bilo kojim sustavom. Ekonomsko polje, polje svih razmjena, uzeto globalno, ne razmjenjuje se ni sa čime. Nigdje ne postoji meta-ekonomska ekvivalentnost ekonomiji, ništa sa čime bi se mogla razmijeniti kao takva, nema ničega što bi je

241

Simulacija i zbilja

moglo otkupiti u drugome svijetu. Na neki način, ona je nelikvidna, u svakom slučaju nerazrješiva za globalnu inteligenciju. Dakle, i ona počiva na nekoj temeljnoj neizvjesnosti.

Ona se želi ponašati kao da tome nije tako. Ali ta neodređenost uvodi, u samu žižu ekonomskog polja, promjenjivost njezinih jednadžbi i njezinih postulata, i, napokon, njezino spekulativno zastranjenje, u sumanutom međudjelovanju njezinih kriterija i njezinih činitelja.

Druga polja, političko, pravno, estetsko, pogođena su jednakom neekvivalentnošću, pa, prema tome, i jednakim zastranje-njem. Doslovce, ona nemaju značenja izvan sebe samih i ne razmjenjuju se ni sa čime. Politika je opterećena znakovima i značenjima, ali, gledana izvana, ne posjeduje ona nijedno, ništa što bi je moglo opravdati na svjetskoj razini (propali su svi pokušaji utemeljenja politike na metafizičkoj ili filozofskoj razini). Ona upija sve što joj se približi i preobražava ga u vlastitu supstanciju, ali sama se nije kadra preobraziti ili se promišljati u nekoj višoj stvarnosti koja bi joj podarila neko značenje.

I ovdje ta nemogućnost ekvivalentnosti vodi sve većoj neodređenosti njezinih kategorija, njezinih diskursa, njezinih strategija i njezinih uloga. Bujanje političkoga, njegova uprizorenja i njegova diskursa, odvija se upravo razmjerno njegovoj temeljnoj prividnosti.

Velika neizvjesnost zadire sve do u polje živoga i biološkoga. Sheme istraživanja, genetskog eksperimentiranja granaju se u beskonačnost, i što se više granaju, to je neizvjesnije ključno pitanje: tko upravlja životom, tko upravlja smrću? Koliko god bilo složena, pojava života ne može se razmijeniti za neku krajnju svrhovitost. Ne možemo u isti mah pojmiti život i njegov krajnji razlog. I ta neizvjesnost pogađa polje biološkog, čineći i njega, tijekom otkrića, sve spekulativni)im - ne zbog prolazne nesposobnosti znanosti, nego zbog toga što je ona sve bliža konačnoj neizvjesnosti koja je njezin apsolutni obzor.

U osnovi, ispis i "objektivni" zaključni račun globalnoga sustava nemaju više smisla negoli procjena težine zemlje na milijune

242

Nemoguća razmjena

milijardi tona, broj koji je lišen smisla, izuzev u nekom unutarnjem izračunu zemaljskog sustava.

Metafizički gledano, to je isto: vrijednosti, svrhovitosti i uzroci koje zacrtavamo vrijede jedino za ljudsku, odveć ljudsku misao. Oni su irelevantni u odnosu na bilo koju drugu zbiljnost (možda i u odnosu na "zbiljnost" naprosto).

Samo polje zbiljnoga nije više razmjenjivo s poljem znaka. Njihov je odnos istovjetan kliznosti novca: ona postaje neodred-ljiva, a njegova procjena nesigurna. Jedno i drugo postaje spekulativno, svako na svom području. Zbiljnost postaje sve stručnija i usavršenija, sve se ostvaruje bezuvjetno, ali s time da nadalje više ništa ne znači. A i sami metajezici zbiljnosti (humanističke i društvene znanosti, tehnički i operativni jezici) razvijaju se neujednačeno, kao i njihov predmet. Znak pak prelazi u simulaciju i puku spekulaciju virtualnog svijeta, svijeta totalnog ekrana, u kojemu jednaka neizvjesnost pluta nad stvarnime i nad "virtualnom stvarnošću", otkad su one razdvojene. Stvarno više ne dobiva snagu preko znaka, a znak više ne zadobiva snagu preko značenja.

Svaki sustav ustanovljuje neko načelo ravnoteže, razmjene i vrijednosti, uzročnosti i svrhovitosti koje počiva na utvrđenim suprotnostima: onima dobra i zla, istinitog i lažnog, znaka i njegova referenta, subjekta i objekta - a sve je to prostor razlike i upravljanja preko razlike koja, sve dok je na snazi, osigurava postojanost i dijalektički razvoj cjeline. Dovde je sve u redu. Ali, kad više nije na snazi taj bipolarni odnos, sustav sam sebe obustavlja stvarajući vlastitu kritičnu masu i počinje eksponencijalni otklon. Kad više nema sustava unutarnje referentnosti, ni "prirodne" ekvivalentnosti, ni svrhovitosti s kojom bi se mogla ostvariti razmjena (primjerice, između proizvodnje i društvenog bogatstva, između informacije i stvarnog događaja), tada nastupa eksponencijalni stadij i spekulativni nered.

Obmana je ekonomije u tome da je vjerovala kako utemeljuje neko načelo zbiljnosti i racionalnosti, previdjevši onu zadnju zbijnost nemoguće razmjene. To načelo, međutim, vrijedi jedino unutar umjetno ograničenog polja - izvan njega vlada krajnja

243

Simulacija i zbilja

neizvjesnost. I upravo ta izgnana, isključena neizvjesnost pogađa sustave i zadovoljava se prividom ekonomskoga, prividom političkoga itd. Upravo to neznanje tjera sustave u nepovezanost, hipertrofiju i na neki ih način vodi vlastitu uništenju. Jer, iz same svoje unutarnjosti, iz vlastite preobilnosti, sustavi nište vlastite postulate i urušavaju se u osnovi.

Drugim riječima: je li ikad bilo "ekonomije" - ustroja vrijednosti trajne povezanosti, opće usmjerenosti, značenja? U apsolutnom smislu - nije. U tom ponoru neizvjesnosti, zbiljsko, vrijednost, zakon jesu iznimke, iznimne pojave. Privid je temeljno, pravilo.

Sve što se želi razmijeniti za nešto naposljetku se sudara o Zid Nemoguće Razmjene. Najusredotočeniji i najistančaniji pokušaji da se svijetu podari značenje vrijednošću, da mu se podari neki smisao, propadaju na toj nepremostivoj granici. A ono što se ne razmjenjuje ni za što, buja na sumanuti način. Najčvršći sustavi mogu se samo poremetiti rovarećim djelovanjem toga Ničega koje ih pogađa. I pritom nije riječ o nekoj budućoj katastrofi, sve se to događa ovdje i sada, od sada se, naime, svekoliko zdanje vrijednosti razmjenjuje za Ništa.

Prije negoli u filozofijskim ili etičkim promišljanjima, upravo tu je na djelu odistinska formula suvremenog nihilizma - nihilizam vrijednosti same. To je naša kobnost iz koje proizlaze istodobno najbolje i najgore posljedice. Najprije ćemo istražiti "kobne" posljedice, a potom, poetskim nadilaženjem stanja, blistave i dobrodošle posljedice nemoguće razmjene.

Iza razmjene vrijednosti, i služeći joj na neki način kao nevidljiva protuteža, iza te sumanute spekulacije čiji je vrhunac virtualna ekonomija, iza razmjene Nečega, uvijek se tako nahodi razmjena Ničega.

Smrt, privid, odsustvo, negativno, zlo, ukleti dio posvuda su prisutni, u zametku svih razmjena. Upravo ta stalnost Ničega utemeljuje mogućnost Velike Igre Razmjene. Sve se današnje strategije svode na to: učiniti da kola dug, kredit, nezbiljska i neimen-ljiva stvar koje se ne možemo razriješiti. Tako Nietzsche, raščla-

244

Nemoguća razmjena

njujući Božju strategiju, kaže: "Time što je sâm Veliki Vjerovnik vratio dug Čovjeka žrtvujući svoga Sina, učinio je da ga njegov dužnik više neće moći namiriti, budući da je to već učinio njegov vjerovnik - i na taj je način stvorio mogućnost beskrajnog kolanja tog dugovanja koje će Čovjek nositi kao svoj vječni grijeh". U tome se sastoji lukavstvo Boga. Ali to je i lukavstvo kapitala koji, istodobno dok svijet uvaljuje u sve veći dug, naporedno radi na tome da ga otkupi, uslijed čega se taj dug više nikad neće moći poništiti, niti razmijeniti za bilo što. A to vrijedi i za Zbiljsko i za Virtualno: beskrajno kolanje Virtualnoga učinit će da se Zbiljsko više nikad neće moći razmijeniti ni za što.

A ako zaborav i nijekanje Ničega uzrokuju katastrofički poremećaj sustava, ničemu ne služi da se taj proces pokuša zaustaviti magijskim uvođenjem nekog korektiva ex machina - ispravljanje kojemu svjedočimo u disciplinama fizike, biologije i ekonomije otkrivanjem uvijek novih pretpostavki, novih snaga, novih čestica, ne bi li se popunile jednadžbe. Ako odsustvu nedostaje Ništa, to Ništa valja staviti ili vratiti u igru, uz opasnost neprestane unutarnje katastrofe.

Prodor krajnje neodređenosti na svim poljima, kraj umirujućeg svijeta određenosti, nipošto ne znači negativnu kobnost, ukoliko sama neizvjesnost postane pravilo igre. Ne treba je pokušavati ispraviti uvođenjem novih vrijednosti, novih izvjesnosti, nego njezino kolanje treba postati temeljno pravilo. Tako je i s voljom: ona se razrješava jedino prijelazom (poetskim) u igru drugotno-sti, a da nikad ne težimo razrješenju pitanja njezine svrhe i njezina predmeta. U trajnosti i uzajamnoj razmjeni Ničega, privida, odsustva, ne-vrijenosti temelji se trajnost Nečega.

Neodređenost u tom smislu postaje samim uvjetom razmjene misli. Jednako kao što se neodređenost u fizici nahodi u osnovi onoga da objekt uzvratno raščlanjuje subjekt, tako i neodređenost misli proizlazi iz činjenice da ja nisam jedini koji misli svijet nego i svijet, zauzvrat, misli mene.

Ništa je jedino polje, ili protupolje, na čijoj osnovi možemo razumjeti opstojnost - ono je mogućnost njegova odsustva i ni-

245

Simulacija i zbilja

štavnosti, ali također i njegove snage (analogija s kvantnom prazninom). U tom smislu, ništa postoji jedino ex nihilo. Ništa postoji jedino počevši ni od čega.

Ništa ne prestaje postojati počevši od trenutka kada nešto jest. Ništa nastavlja (ne)postojati u najmanjoj stvari. Na djelu je "trajno nastavljanje Ničega" (Macedonio Fernandez). Sve što postoji nastavlja tako u isto vrijeme nepostojati. Ta je antinomija nezamisliva našem kritičkom razumu.

Ex nihilo in nihilum: to je krug Ničega. To je, također, nasuprot misli o izvoru i o kraju, o razvoju i o kontinuitetu, misao diskontinuiteta. Jedino misao o nekom kraju omogućuje poimanje kontinuiteta, a naše znanosti i tehnologije naviknule su nas sve gledati sa stajališta trajnog razvoja, koji je uvijek samo naš -teološka forma naše nadmoći. Međutim, bitna je forma ona diskontinuiteta.

Posvuda u svijetu jedino je diskontinuitet vjerojatan. I sâm Big Bang njegov je apsolutni obrazac. Nije li isto i sa živim bićem, s događajem, s jezikom? Koliko god bio beznačajan prijelaz iz jednog oblika u drugi, uvijek je to skok, katastrofa, iz koje i nesvjesno proizlaze najneobičniji, najnakazniji oblici, bez obzira na konačni ishod. Bliže nama, jezici također pružaju lijepi primjer toga neobičnog diskontinuiteta (od jednog označitelja do drugoga, od jednog jezika do drugoga), jer je njihov razvoj uvelike neizvjestan, bez stalnog napredovanja niti nadmoći jednoga nad drugim.

Za analitičku misao, jedina je pretpostavka ona razvoja i napretka živih oblika. Ako svijet ima povijest, mi možemo težiti

" tome da ga dovedemo do njegova konačnog objašnjenja. Ali, kaže Cioran, "ako život ima smisla, onda smo svi mi promašeni". To znači da je konačna pretpostavka beznadna. Ona naglašava naše opadanje i baca nas u nesretnu neizvjesnost. Naprotiv, ako je svijet nastao iz jednog praska, on ne može imati ni kraja ni određenog smisla. Od njegova nas kraja štiti taj ne-smisao koji zadobiva snagu poetske iluzije. Zasigurno, svijet postaje savršeno zagonetan, ali ta je neizvjesnost, kao i ona privida, sretna okolnost. Budući da je iluzija par excellence umijeće privida, izranjanja ni

246

Nemoguća razmjena

iz čega, ona nas štiti od bivanja. Budući da je ona umijeće nestajanja, ona nas štiti od smrti. Svijet je zaštićen od svoga kraja svojom dijaboličkom neodređenošću.

Prema toj drugoj pretpostavci, biomasa se pojavila odjednom, bila je tu cijela od početka - kasnija povijest njezinih složenih oblika ništa ne mijenja na Big Bangu živoga. Upravo kao što je slučaj i sa svijetom, u kojemu je sve prisutno u prvotnome trenutku. Upravo kao što je slučaj i s jezikom kod Lévi-Straussa: logo-masa, masa označitelja, cijela se pojavljuje odjednom. Ništa joj se neće pridodati u smislu potencijalne informacije. Nje čak ima i previše - pretjeranost označitelja koja se (nadamo se) nikad neće smanjiti. Jednom kad se pojavila, ona je neuništiva. Jednako neuništiva kao što je i materijalna supstancija svijeta ili, nama bliža, supstancija socioloških masa, čije je pojavljivanje, jednako iznenadno, jednako ireverzibilno (do mogućeg sloma, jednako nepredvidljivog na našoj ljestvici kao i njihovo pojavljivanje).

Astromasa, biomasa, logomasa, sociomasa, semiomasa svima je njima besumnje zacrtan kraj, ali ne postupan: bit će on iznenadan, kao i njihovo pojavljivanje. Prema uzoru na kulture, koje su također nastale odjednom. Pojava kultura neobjašnjiva je evolu-cionističkim pojmovima, a kojiput one nestaju bez vidljiva razloga, kao i žive vrste.

Koliko je do našeg duhovnog svijeta, on zacijelo djeluje sukladno istom katastrofičnom pravilu: sve je tu otpočetka, o stvarima se ne pregovara malo-pomalo. Tako je i s pravilom neke igre: takvo kakvo je, ono je savršeno, svaka pomisao o napretku ili promjeni besmislena je. Igra se rađa ex nihilo i može nestati jedino ex abrupto. Ta iznenadnost, to pojavljivanje iz praznine, ta ne-prethodnost stvari njima samima, nastavljaju utjecati na događaj svijeta u samom srcu njegova povijesnog tijeka. Događaj čini ono što raskida sa svekolikom ranijom uzročnošću. Događaj jezika, ono što ga čudesno iznova rađa svakoga dana, kao dovršenu formu, izvan svakog ranijeg značenja, čak izvan njegova sadašnjeg značenja - kao da nikad nije postojao. Gosseova hipoteza i Russellov paradoks.

247

Simulacija i zbilja

Konačno, uostalom, nama je draže ex nihilo, ono što svoju čarobnost zahvaljuje proizvoljnom, odsustvu uzroka i povijesti. Ništa nam ne pruža veće zadovoljstvo od onoga što se pomalja i odmah nestaje, od nizanja praznoga nakon punoga. Iluzija je sačinjena od toga čarobnog dijela, toga ukletog dijela koji stvara neku vrstu apsolutnog viška vrijednosti ukidanjem uzroka ili izo-bličavanjem posljedica i uzroka.

Temeljna je neizvjesnost u tom lukavstvu Ničega, u tom napo-rednom djelovanju Ničega.

Privid da smo je "nadišli" samo je posljedica umišljaja razuma. A taj je umišljaj prisutan kod svih sustava vrijednosti i predočavanja nekog objektivnog svijeta - uključivši i tradicionalno filozofijsko pitanje: Zašto Nešto a ne radije Ništa? Dok bi pravo pitanje prije trebalo glasiti: Zašto Ništa a ne radije Nešto?

Ali tada, ako je Ništa potka svih stvari, njegova je vječnost izvjesna i ne služi "ničemu" njime se zaokupljati, kao ni prividnom hegemonijom objektivnog svijeta. Što god se s njime zbilo, Ništa će prepoznati svoje stado. Ali, Ništa upravo nije stanje stvari. Ono proizlazi iz dramatske iluzije pojavnih stvari. I ono je unaprijed utvrđena meta pothvata dosezanja istine, provjere i objek-tivacije svijeta - divovskog pothvata homeopatskog liječenja svijeta jedinstvenim načelom stvarnosti - koji dokrajčuje tu dramatsku iluziju, dokrajčuje ju preko konačnog povezivanja s božanskom nepovezanošću svijeta, onom koja se ne mjeri vlastitim krajem, koja se ne mjeri Ni Sa Čime.

Da i ne spominjemo kako bi se naš svijet odavno rasplinuo kada ne bi postojala ta "crna tvar". Uostalom, uspijemo li je ukloniti, najvjerojatnije nas očekuje propast. Gdjegod se poništi ta praznina, taj naporedni neprijateljski svijet, ta radikalna iluzija, nesvodiva na danosti zbiljskoga i racionalnoga, smjesta nastupa katastrofa zbiljskoga. Jer je i sama materija po sebi obmana, a materijalni se svijet održava jedino zahvaljujući nedostajućoj masi, čije je odsustvo presudno. Realno protjerano iz anti-realnoga postaje hiperrealno, realnije od realnoga, i nestaje u simulaciji. Materija izgnana iz anti-materije osuđena je na entropiju. Ukinućem

248

Nemoguća razmjena

praznine, ona je osuđena na gravitacijsko urušavanje. Subjekt lišen svake drugotnosti urušava se u sebe samoga i poništava se u autizmu. Ukinućem neljudskoga, ljudsko se urušava u grozno i smiješno (u tome se sastoji svekolika uobraženost i licemjernost humanitarnoga).

U povijesti Ishia nalazimo vrlo lijepu parabolu toga stanja. Ishi, posljednji Indijanac iz svoga plemena, jednom preseljen u San Francisco, zgranut je prizorom bezbrojnoga mnoštva. On može jedino pretpostaviti da su svi umrli, svi raniji naraštaji, ovdje prisutni, među živima. Na taj nam način mrtvi prišteđuju da budemo stalno nazočni jedni drugima. Ako se ukloni mrtve, tada živi postaju stranci jedni drugima, uslijed promiskuitetnosti. To se događa u našem stanju gradske prenapučenosti, preobaviještenosti, preko-municiranosti: cijeli je prostor zagušen tim hiperprisustvom. To je stanje mase, u kojoj više nema mrtvo-živih.

Pa ipak, ostaje pitanje: zašto mi pod svaku cijenu želimo protjerati prazninu, protjerati odsustvo, protjerati smrt? Odakle nam ta opsjednutost isključivanja crne tvari, kako bismo sve učinili vidljivim, sve ostvarili i silom izrazili ono što takvim ne želi biti? Zašto želimo silom iskopati iz zemlje ono što nam jedino osigurava trajnost onoga Ništa i tajne? Čemu ta smrtonosna opsjednutost prozirnošću, identitetom, opstojnošću pod svaku cijenu? Nerješivo pitanje. Ali možda taj nagon za pronicanjem svake tajne i sâm ima neki tajni cilj?

Nekoć, Bog je sasvim prirodno bio poticatelj Dobra, preko Postanka i Prirode, putem providnosne transcendentnosti. Budući da je Bog bio prirodno dobar, a i čovjek u osnovi također, u svojoj modernoj rousseauovskoj inačici, mi nismo trebali preobraziti svijet da bismo ga učinili pozitivnim, a Zlo je uvijek bilo samo nesretni slučaj.

Tek otkad je Bog mrtav, nas opterećuje sudbina svijeta. Budući da ga više neće biti moguće opravdati na nekom drugom svijetu, valja ga opravdati odmah. Ostvariti tehničku istoznačnicu Kraljevstvu Božjem, to jest prisustvo posve pozitivnog svijeta (a ne transcendentnost idealnog svijeta) - što je, s teološkog stajali-

249

Simulacija i zbilja

šta, potpuno oskrvnuće. Dijabolički je pokušaj želja za Kraljevstvom Dobra, jer to znači prokrčiti put apsolutnom Zlu. Na taj način nećemo izbjeći obrat vrijednosti, a svijet će postati polje metastaza Božje smrti.

Drugo objašnjenje naše nemilosti: svijet nam je dan. A ono što je dano, valja moći i vratiti. Nekoć, moglo se pomilovati, ili odgovoriti na dar žrtvom. A ako svijetu više ništa ne možemo ponuditi u razmjenu, on postaje neprihvatljiv.

Stoga valja ukinuti dani svijet. Uništiti ga odmijenivši ga umjetnim svijetom, koji je u cijelosti konstruiran, za koji nikome nećemo morati polagati račun. Odatle taj divovski tehnički pothvat ukidanja prirodnoga svijeta u svim njegovim oblicima. Sve što je prirodno bit će zanijekano, od vrha do dna, u ime tog simboličkog pravila o protu-daru i nemogućoj razmjeni.

Ali, za tu će umjetnu tvorevinu doista trebati, sukladno istom simboličkom pravilu, platiti cijenu, i očistiti taj novi dug prema sebi samima. Kako nas izbaviti iz toga tehnološkoga svijeta i te umjetne svemoći? Kako drukčije nego razaranjem, jedinim mogućim raspadanjem u tom novom stanju - što je jedini budući rasplet zahvaljujući kojemu više nećemo morati odgovarati ni za što.

Na taj se način svi naši sustavi sabiru u očajničkom naporu da izbjegnemo krajnju neizvjesnost, kako bismo se mogli nositi s kobnošću nemoguće razmjene. Robna razmjena, označiteljska razmjena, seksualna razmjena, sve se mora moći razmijeniti. Treba pronaći konačnu ekvivalentnost svake stvari, pronaći joj značenje i svrhu. Jednom kad ćemo imati u rukama tu svrhu, tu formulu, taj cilj, raskrstit ćemo sa svijetom, sve će biti "otkupljeno", dug će biti plaćen i okončat će se krajnja neizvjesnost. Dosad su svi sustavi propali. Magijski, metafizički, religijski poretci, koji su nekoć nalazili svoju potvrdu, pali su u nemilost. Ali, ovaj put, doista izgleda da je u našim rukama konačno rješenje, konačni ekvivalent: Virtualna Stvarnost u svim svojim oblicima - polje numeričkog, informacija, svjetska kompjuterizacija, kloniranje. Riječju, uprizorenje savršenog artefakta, virtualnog i tehnološ-

250

Nemoguća razmjena

kog, takvog koji omogućuje razmjenu svijeta sa svojim umjetnim dvojnikom. Rješenje mnogo radikalnije od svakog drugog, budući da svijet neće morati ulaziti u razmjenu s nekom transcen-dentnošću ili svrhovitošću koja dolazi od negdje drugdje, nego sa sobom samim, zamjenom s dvojnikom beskonačno "istinitijim" od njega, beskonačno zbiljskijim od zbiljskoga svijeta - dakle, rješenje koje okončava pitanje zbiljnosti i svake želje da joj se podari neko značenje. Apsolutno oslobađanje mreže koja je poput niše, u kojoj je tako lako nestati. Internet misli mene. Virtualno misli mene. Moj dvojnik luta mrežama u kojima ga ja nikad neću susresti. Jer, taj naporedni svijet nije ni u kakvu odnosu s ovim svijetom. On je njegov umjetni ispis, posvemašnji odbljesak, ali ga ne odražava.Virtualno više nije zbiljsko po snazi, kao što je nekoć bio slučaj. Nadalje bez referentnosti, orbitalno i eg-zorbitalno, cilj virtualnog više nikad neće biti preustroj zbiljskoga svijeta. Nakon što je upilo izvornik, ono proizvodi svijet kao nešto neodlučivo.

Ali, nije li i taj naporedni svijet, koji živi od nestanaka onog drugoga, i sâm osuđen na nestajanje, i ne pada li i on pod udarom neodlučivoga? Nije li on tek izraslina u tome svijetu koji se igra svog podvostručenja - u kojem slučaju ovaj svijet nastavlja postojati takav kakav jest, a mi samo glumimo komediju Virtualnog? Dok smo s ranijim religijskim svjetovima upriličivali komediju trenscendentnosti, sada bi bila riječ o komediji imanentnosti, ope-racionalne moći, komediji jedine misli i automatskog pisanja svijeta. Tako bi i u ovom slučaju bio na djelu bio sustav osuđen na neuspjeh, nemoćna opsjena kojom se želi otkloniti neizvjesnost i poremećenost koji proizlaze iz nemoguće razmjene.

U našoj općoj antropologiji, jedini je smisao sadržan u Ljudskome. Smisao je povijesti jedini sadržan u njezinu upisivanju u razvoj i racionalnu svrhovitost. Nema drugoga razloga postojanja Povijesti, niti razloga postojanja Razuma doli u tome pobjedničkom evolucionizmu.

Ocjenjivati život prema njegovu smislu.

251

Simuiacija i zbilja

Ocjenjivati svijet prema mjeri Ljudskoga. Ocjenjivati događaj u odnosu na Povijest. Ocjenjivati misao u odnosu na Zbiljsko.

Ocjenjivati znak u odnosu na stvar, itd. Umjesto da se mjerimo prema svijetu, mjerimo se prema doga

đaju, mjerimo se sukladno misli... Svugdje se teži uklanjanju Neljudskoga, antropološkom ob

jedinjenju koje želi sve podrediti nadležnosti Ljudskoga. Pothvat općeg očovječenja životinja, prirode i svih drugih vrsta pod znakom prava čovjeka, moralne antropologije i univerzalne ekologije - osnova pripajanja Neljudskoga jedinstvenoj misli Ljudskoga. Planetarni cilj istrebljenja Neljudskoga u svim njegovim oblicima, integristički cilj udomaćenja svekolike drugotne zbiljnosti-krajnji domet imperijalizma kojim se, što je ironijski i osvetnički paradoks, lišavamo svake misli o Ljudskome kao takvom. Jer do nje možemo dospjeti jedino preko Neljudskoga. Jedino radikalnom promjenom vlastitog stajališta možemo steći viđenje sebe samih i svijeta, ne da bismo zapali u neki svijet ne-smisla, nego da bismo iznova pronašli snagu i izvornost svijeta prije nego što on zadobije snagu smisla, i samim time postane mjestom svekolike moći.

I sama misao mora sudjelovati u tom procesu. Ona mora obilježiti skok, promjenu, uspon moći. Ulog se više ne sastoji u tome da se sustav suprotstavi sam sebi (znamo da se on obnavlja u toj spirali proturječja), nego da ga uneravnotežimo unošenjem neke viralne, to jest neljudske misli, misli koju može misliti Neljudsko.

U osnovi, nije li i sama misao već neki oblik Neljudskoga, neki raskošni zastoj koji se suprotstavlja svekolikom razvoju živoga vraćajući ga unatrag i hvatajući ga u stupicu njegove vlastite slike? Ne predstavlja li i sam razvoj živčanih stanica mozga već kritični prag u odnosu na razvoj i na vrstu? Zašto onda ne ubrzati proces i požuriti druge veze, druge oblike - one objektivne kob-nosti o kojima nemamo ni najmanje namisli?

252

Nemoguća razmjena

To isključivanje Neljudskoga uzrokuje da nadalje upravo ono misli nas. Mi možemo obuhvatiti svijet jedino polazeći od neke točke omega koja je izvan Ljudskoga, počevši od predmeta i pretpostavki koje za nas igraju ulogu stranih atraktora. Već se nekoć misao sudarila s tom vrstom predmeta na granici neljudskoga - u srazu, primjerice, s primitivnim društvima. Ali danas valja gledati dalje od te kritičke misli, bliske zapadnom humanizmu, prema predmetima još mnogo stranijima, koji su nositelji krajnje neizvjesnosti i kojima više ni na koji način ne možemo nametnuti svoja gledišta.

Sukladnost misli više nije sukladnost istine nego sukladnost sudioništva s objektom i s pravilom igre u kojoj subjekt više nije gospodar.

Imaju li i same ovdje iznesene pretpostavke neki ekvivalent, uporabnu vrijednost, razmjensku vrijednost? Apsolutno ne, njihova razmjena nije moguća. To se nužno odvija nauštrb svijeta, i misao se može jedino poništiti u predmetu koji nju misli, istodobno dok ništi predmet koji ona misli. Na taj način ona izmiče istini. Međutim, treba uzmaknuti istini, to je najlakše. A da bi se uz-maknulo istini, nadasve se ne smije imati povjerenja u subjekt, valja se iznova osloniti na objekt i na njegovu neobičnu privlačnost, na svijet i njegovu konačnu neizvjesnost.

Cijeli je problem u tome da se napusti kritička misao koja je sama bit naše teorijske kulture, ali koja proizlazi iz ranije povijesti i života.

Uobičajeni svijet subjekta i objekta, svrhe i sredstava, istinitog i lažnog, dobra i zla više ne odgovara stanju našega svijeta. "Normalne" dimenzije, one vremena, prostora, određenosti, predodžbe, dakle i kritičke i refleksivne misli, varljive su. Diskurzivni svijet psihologije, sociologije, ideologije koji nas okružuje jest zamka. On još funkcionira u euklidovskoj dimenziji. Mi, međutim, nemamo gotovo nikakvog teorijskog uvida o tom svijetu koji je postao kvantan a da to nije ni znao - jednako kao što smo oduvijek raspolagali tek slabim teorijskim znanjem o poretku simu-lacije u kojemu naš suvremeni svijet gubi ravnotežu a da to i ne

253

Simulacija i zbilja

zna, ostajući slijepo vjeran ideji objektivne zbiljnosti. Čak bih rekao da se upravo tu, u toj histerezi "zbiljskoga" i načela zbiljnosti nahodi odistinska obmana našeg vremena.

Proveli smo determinističku analizu determinističkog društva. Danas valja provesti indeterminističku analizu indeterminističkoga društva - fraktalnog, nasumičnog, eksponencijalnog, onog kritične mase i ekstremnih fenomena, društva kojim u cijelosti vlada odnos neodređenosti.

Sve u tom društvu pada pod udarom odnosa neodređenost. Stoga se o njemu više ne može govoriti služeći se pojmovima društvene određenosti, pa bili oni i kritički. Kriza je uvijek ubirala svoj namet napetosti, proturječnosti, ona je prirodni pokretač naše povijesti. Ali, mi više nismo u krizi, mi smo u katastrofič-nom procesu, ne u smislu materijalne apokalipse nego u pore-mećenosti svih pravila igre. Katastrofa je prodor nečega što više ne djeluje sukladno pravilima, ili djeluje prema pravilima koja mi ne poznajemo i koja možda nikad nećemo upoznati. Pri tome više ništa nije naprosto proturječno ili iracionalno nego je sve paradoksalno. Prijeći s onu stranu kraja, uz suvišak zbiljnosti, suvišak pozitivnosti, suvišak događaja, suvišak obavijesti, znači dospjeti u paradoksalno stanje koje se više nije kadro zadovoljiti ponovnim uspostavljanjem tradicionalnih vrijednosti nego potre-buje misao koja je i sama paradoksalna, koja više ne slijedi neko načelo istinitosti i koja pristaje uza samu nemogućnost vlastite provjere.

Prešli smo točku ne-povratka, dospjeli na stranu na kojoj se stvari odvijaju slijedeći neku drugu krivulju. Više ne može biti govora o linearnom tijekom. Sve je užurbano u vrtložnosti koja onemogućuje upravljanje stvarima - uključujući i upravljanje vremenom, jer naporednost svjetske informacije, ta prozirnost svih mjesta okupljenih u samo jednom trenutku, nalikuje na savršeni zločin izvršen nad vremenom.

Načelo neodređenosti, prema kojemu nije moguće naporedno izračunavati brzinu i položaj čestice, ne ograničava se na fiziku. Jednako je tako s nemogućnošću istodobnog vrednovanja zbilj-

254

Nemoguća razmjena

nosti i značenja događaja u obavijesti, razlikovanja uzroka i posljedica u nekom složenom procesu, terorista i taoca (u stockholm-skome sindromu), ili virusa i stanice (u viralnoj patologiji) - jednako tako nije moguće razlikovati subjekt i objekt u mikrofizičkome pokusu. Svaki je naš postupak na istome nestalnom stupnju kakav je onaj mikroskopske čestice: ne može im se u isti mah procijeniti svrha i sredstva. Ne može se više u isto vrijeme proračunati cijenu jednoga ljudskog života i njegovu statističku vrijednost. Neodređenost je prodrla u sva polja života. I to ne u ime složenosti parametara (s njom se, naime, uvijek može izaći na kraj), nego konačne neodređenosti povezane s nepomirljivim značajem prisutnih danosti. Ako u isti mah ne možemo obuhvatiti postanak i jedinstvenost događaja, izgled stvari i njihovo značenje - na djelu je jedno od dvoga: ili smo ovladali smislom a prividi nam izmiču ili nam smisao izmiče a prividi su ostali netaknuti. Samom igrom privida stvari se sve više udaljuju od svog značenja i odolijevaju silovitosti tumačenja.

Kako god bilo, mi živimo u zbiljskome i u poretku racionalne određenosti kao u stanju iznimke. U nekoj vrsti double bindet: dvostruko rasterećenje, dvostruka obvezanost. U osnovi mi živimo u newtonovskom svijetu, ali njime temeljno upravljaju inde-terminističke jednadžbe. Je li na djelu nerazrješiva nepomirljivost? U fizici društva i u fizici prirode makroskopske pojave još podliježu determinističkoj analizi, ali to više nipošto nije slučaj s mikroskopskim pojavama. Na razini fizičkih procesa, odatle ne proizlaze razdiruće proturječnosti - mi vrlo dobro živimo u newtonovskom svijetu. Ali u društvenome, povijesnome svijetu, u svijetu društvenih odnosa, zastranjenje u ponašanju i analizi postaje bjelodano. Cijeli jedan dio društvenog djelovanja još odgovara determinističkoj analizi, "realističkoj" sociologiji (bila ona marksistička, empiristička, bihavioristička ili statistička) i velikim se dijelom razvijamo na toj razini "zbiljskoga". Ali, naporedno, prevladava druga vrsta djelovanja, probabilističkog, relativisti-čkog, nasumičnog, u koju je drugi tajno uronjen. U tom depolari-ziranom društvenom prostoru (je li on još društveni, je li još povi-

255

Simulacija i zbilja

jesni?) tradicionalna analiza više nema utjecaja, a rješenja do kojih se dolazi na toj razini zapadaju u globalnu neodređenost jednako kao što klasična matematika zapada u kvantnu fiziku.

Više nema društvenog determinizma; ubrzanje čini sve položaje nevjerojatnima. Na polju isključenosti, ne može se istodobno izračunati sadašnji položaj pojedinca i brzina njegova isključenosti. Takvoj vrsti rada, položaja (ili burzovnim dionicama) ne može se istodobno izračunati stvarna vrijednost i brzina pada vrijednosti. Nikakvim kategorijama nije moguće istodobno izračunati napredovanje i virtualno opadanje (promaknuće žena kao nekim slučajem prati sve snažnije obezvređenje profesije koje poništava društvenu korist zahvata). Znakovima nije moguće u isti mah izračunati značenje i zastarjelost, i, općenito, svim se stvarima ne može istodobno izračunati učinak u stvarnom vremenu i njihovo trajanje. Tako djeluje neodređenost društvenoga.

Do sada smo uvelike zagovarali analizu određenih povijesnih oblika suglasno jasnim suprotnostima: kapital i rad. Ali danas je polje rada postalo plutajuće i sam je pojam izgubio svoje određenje. Mi smo, kao što kazuje Canetti u vezi s poviješću, prešli "slijepu točku" društvenoga i neosjetno smo prešli onkraj kapitala i rada i njihove oprečne dinamike. Društveni ustroj nadalje prolazi kroz globalni ciklus ili Moebiusov prsten, a činitelji su i nadalje istodobno na obim stranama ugovora.

Pojam "društveni lom" i sâm proizlazi iz pokušaja ponovnog uspostavljanja starih objektivnih okolnosti kapitala i rada. Jednako kao što su utopisti 19. stoljeća pokušavali, u vrijeme punog industrijskog zamaha, iznova uskrsnuti vrijednosti povezane sa zemljom i zanatstvom, tako i mi pokušavamo, u jeku informatičkoga i virtualnog svijeta, iznova uspostaviti društvene odnose i sukobe povezane s industrijskim dobom. Ista utopija, ista optička varka. To gore za ono zlatno doba odnosa prisile i dijalektičkih opreka. Već je i sama Marxova analiza proizlazila iz determinističkog pojednostavnjenja sukoba i povijesti, ali ona je bila povezana s uzlaznim pokretom i s mogućnošću određene negacije: društveno, kao i proletarijat, još su bili pojmovi namijenjeni

256

Nemoguća razmjena

tome da sami sebe nadiđu i zaniječu. To nema ničeg zajedničkog s pozitivističkom mistifikacijom društvenoga i rada u našem današnjem kontekstu. U našoj "interaktivnoj" društvenosti izgubio se upravo rad negativnog i mogućnost određene negacije objektivnih okolnosti. Više nema "objektivnih okolnosti". Općenitije: virtual-nost informacije više ne pruža mogućnost određene negacije zbiljnosti. Više nema "objektivne" zbiljnosti. Imajmo to na umu i ne sanjajmo o nekom mrtvom stanju. Mi više ne prebivamo u negativnom i u povijesti, mi smo u nekoj vrsti obezživotvorenja odnosa snaga i društvenih odnosa u korist virtualnog međuprostora i di-fuzne kolektivne učinkovitosti, na raskrižju svih spekulativnih strujanja, zapošljavanja, kapitala, informacije. Ali, to stanje valja shvatiti kao dosad neviđeno, i ako je povijest postala farsa, prema Marxovu iskazu, lako bi se moglo dogoditi da ta farsa, reproducirajući samu sebe, postane naša povijest.

Razdiruća revizija načela zbiljnosti, razdiruća revizija načela spoznaje. Potonje ustvari pretpostavlja dijalektiku subjekta i objekta, čiji je gospodar subjekt, budući da ju je on izmislio.

Međutim, dostaje da se pravila igre promijene, ili da postanu neodređena, pa da mi više ne budemo gospodari načela i da objekt više ne trpi iščitavanje u pojmovima u koje smo ga upisali, da spoznaja postane metafizički nemoguća. Nemogućnost koja nije samo metafizička: od sada znanosti više nisu u mogućnosti podariti svom predmetu neki konačni položaj.

Objekt više nije to što je bio. On se prikriva na svim poljima. Pomalja se još samo u obliku prolaznih tragova na ekranima vir-tualizacije. Na kraju svog eksperimentiranja, najnaprednije znanosti mogu jedino ustvrditi njegov nestanak. Nije li na djelu neka vrsta ironijske osvete objekta, strategija obrane koja se poigrava protokolima eksperimenta te uzrokuje da i sâm subjekt gubi svoj položaj subjekta?

U osnovi, znanost nije prestala izrađivati umirujući scenarij koji pretpostavlja iščitavanje svijeta uz pomoć napretka razuma. I u sklopu te pretpostavke, mi smo "otkrili' svijet, atome, molekule, čestice, viruse itd. Ali nikad nije iznesena pretpostavka da

257

Simulacija i zbilja

stvari nas otkrivaju u isto vrijeme dok mi otkrivamo njih, i da u otkrivanju postoji dvostruki odnos. Razlog je tome činjenica da mi objekt ne primamo u njegovoj izvornosti. Mi ga doživljavamo kao pasivnoga, kao onoga koji čeka da bude otkriven, približno kao što su Španjolci doživljavali Ameriku, ali stvari tako ne stoje. Kada subjekt otkrije objekt - bilo da je riječ o virusu ili o primitivnim društvima - događa se i obratno otkriće, koje nikad nije bezazleno, otkriće subjekta od strane objekta. Danas se kaže da znanost više ne "otkriva" svoj predmet, nego da ga naprosto "izmišlja". Trebalo bi tada reći da i objekt čini više od toga da nas "otkriva", da nas on naprosto "izmišlja" - da nas misli. Čini nam se da smo pobjednički istrgnuli objekt iz njegova mira, njegove ravnodušnosti i tajne u kojoj je bio pohranjen. Ali danas se, pred našim očima, razotkriva zagonetka svijeta, koja se bila spremna boriti ne bi li sačuvala svoju tajnu. Spoznaja je dvoboj, i taj dvoboj između subjekta i objekta povlači za sobom gubitak vladavine subjekta, čineći od samog objekta obzor njegova nestanka.

U svakom slučaju, izgleda da je zbiljnosti, ravnodušnoj spram svake istine, posve nevažna spoznaja do koje se može doći na osnovi njezina promatranja i njezine analize. Poslušna, preposlu-šna, ona se podređuje svim pretpostavkama i sve ih bez razlike potvrđuje. Za nju je sve to tek "nerasudnost" (u heideggerovskom smislu), površna i prolazna. I sama je zbiljnost postala simulacij-ska i ukazuje nam na svoju temeljnu nemudrost, u kojoj nema ničeg mističnoga, nego je prije na djelu ironija. Dospjevši do stupnja paroksizma (upravo prije kraja, kao što samo ime naznačuje), ona se i sama klati u parodijskome stanju - ironija, parodija bile bi posljednja svjetlost koju nam odašilje zbiljnost prije svog nestanka, posljednji znak koji nam upućuje objekt iz dna svoje tajne.

Kritička bi misao željela biti zrcalo svijeta, ali svijet ne poznaje stupanj zrcala. Misao stoga treba nadići taj kritički stupanj prema kasnijem stupnju objekta koji nas misli, svijeta koji nas misli. Ta misao/objekt nije više refleksivna, nego reverzibilna. Ona je samo jedan posebni slučaj ulančanosti svijeta i nema više povlasticu univerzalnog. Više uopće nije povlaštena u odnosu na neus-

258

Nemoguća razmjena

poredivi događaj svijeta (ali zacijelo posjeduje draž posebnosti). U svakom slučaju, ona je nesvodiva na svijest subjekta. U neredu svijeta, misao, kao atribut i iznimna sudbina vrste, odveć je dragocjena da bi se svela na svijest subjekta. Na djelu bi dakle bila igra misli i svijeta koja ne bi imala ničeg zajedničkog s razmjenom istine - koja bi čak pretpostavila tu razmjenu kao nemoguću.

Misao/objekt, postavši neljudskom, sudjeluje u nemogućoj razmjeni - ona više ne teži tumačenju svijeta niti ga želi zamijeniti idejama, ona je uzela svoj udio u neizvjesnosti, učinivši od nje svoje pravilo igre. Ona postaje misao svijeta koji nas misli. Učinivši to, promijenila mu je tijek. Jer, ako je ekvivalentnost između svijeta i misli nemoguća, postoji naprotiv, onkraj svakog kritičkog stajališta, uzajamna drugotnost materije i misli. Obrat igre: ako je subjekt mogao postati događaj u svijetu objekta, danas objekt postaje događaj u svijetu subjekta. Ako je prodor svijesti postao događaj u tijeku svijeta, danas je svijet događaj u tijeku svijesti u mjeri u kojoj je on nadalje dijelom njegove materijalne sudbine, sudbine materije, i, prema tome, njegove krajnje neizvjesnosti.

Tjelesna drugotnost svijeta preko svijesti, metafizička drugotnost svijesti preko svijeta: nema mjesta pitanju gdje to počinje, niti "tko koga misli"? Ulog je naporedan i svatko odvraća drugoga od njegova kraja. Nije li čovjek, sa svojom urođenom sviješću, svojom dvojbenošću, svojim simboličkim poretkom, svojom sposobnošću stvaranja iluzije, naposljetku izmijenio svijet, utjecao na nj ili ga zarazio istom onom neizvjesnošću koja je i njegova vlastita? Nije li naposljetku kontaminirao svijet (čiji je, unatoč svemu, sastavni dio) svojim ne-bićem, svojim načinom ne-biva-nja-u-svijetu?

To postavlja brojna pitanja u vezi s mjerodavnošću znanja, ne samo klasičnoga nego i kvantnoga i probabilističkoga, jer onkraj eksperimentiranja koje mijenja svoj objekt - slučaj s danas banalnim likom - čovjek je danas na svim razinama suočen s izmijenjenim i destabiliziranim svijetom preko ljudske misli. Čak je

259

Simulacija i zbilja

iznesena i pretpostavka (Diran) da se, kad bi i postojale objektivne zakonitosti svijeta, one zbog čovjeka ne bi mogle ni ustvrditi niti uistinu provesti. Umjesto da čovjek unosi razum u zbrkani svijet, on bi bio taj koji bi u nj unosio nered, svojim činom spoznaje, misli, što predstavlja neviđeno nasilje: uspostaviti jednu točku (makar i simuliranu) izvan svijeta, s koje bi se gledalo i mislilo svijet. Ako je to ono što nema dvojnika, budući da ništa ne postoji izvan njega, tada je i sâm pokušaj uspostavljanja te točke izvan njega, ravan volji da ga se dokrajči.

260

Kazalo imena

A Alighieri, Dante 228 Allen, Woody 156 Althusser, Louis 28 Ansart, Pierre XXV

B Balancier, Georges XXV Barthes, Roland 19, 20, 21, 33 Bataille, Georges XII, 185 Baudelaire, Charles 150 Benjamin, Walter XIII, 37, 74, 77, 78, 87,88,127, 155 Benveniste, Emile 9, 12, 13, 14, 16 Berthelot, Jean-Michel XXV Bosquet, Alain 191 Bourdieu, Pierre 29 Brecht, Bertholt V,31,37 Brucmont, Jean III Bruno, Giordano 228

Simulacija i zbilja

c Canetti, Elias 135, 136, 137, 153, 211, 216, 220, 232, 256 Castells, Manuel XXV Charpentrat, Pierre 116 Ciccolina 176 Conor, Steven I Corcuff, Philippe I

D Deleuze, Gilles II, 55, 60 Derrida, Jacques II, V, 18,21 Descombes, Vincent 123 Dorval, Marie 131 Duchamp, Marcel 132, 170, 173

E Eco, Umberto 37, 47 Edip 94, 112, 154 Enzensberger, Hans Magnus 26,28,29,30,31, 33,37,41,44,45,46 Ergmann, Raoul 36

F Fernandez, Macedonio 246 Feuerbach, Ludwig 233 Foucault, Michel II, V Freud, Sigmund VI, 50, 68, 95, 111, 112, 113, 144,236

G Giddens, Anthony V Guillaume, Marc III

262

H

Kazalo imena

Habermas, Jürgen V Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 84,208 Heidegger, Martin 194 Heraklit 84 Hoffman, Abby 35 Homeini 188 Horrocks, Christopher XIX Hutton, Will XXV

J Jackson, Michael 177 Jakobson, Roman Osipovič 41 Julliard, Jacques VI Jurdant, Baudouin 36

K Kafka, Franz 218 Kant, Immanuel XVIII Kellner, David XII

L Lacan, Jacques 23, 113, 114 Lash, Scott V Latour, Bruno II Lazarsfeld, Paul F. 36 Ledrut, Raymond XXV Lefebvre, Henri 17 Leibniz, Gottfried Wilhelm 82 Lévi-Strauss, Claude 98, 107, 153, 247 Ljapunov, Aleksandr Mihajlovič 81 Lyotard, Jean-François III, V, 55, 60, 63,104

M Machiavelli, Niccolô 121

263

Simulacija i zbilja

Madonna 176 Marcuse, Herbert VI, 30 Marx, Karl VI, VII, VIII, XI, 5, 8, 11, 18, 25, 27, 30,49, 56, 57, 58, 60, 64,

66, 77, 79, 84, 169, 181, 187, 232, 256 Mauss, Marcel XII, 50 McLuhan, Marshall XVI, 34, 38, 40, 41, 74, 77, 78, 87, 90, 179, 183 Moles, Abraham A. XXV Mondrian, Piet 175 Monod, Jacques 82 Monroe, Marylin 99 Montefeltria, Federigo da 120 Morin, Edgar 82

N . Narcis 74 Negri, Antonio XXV Nietzsche, Friedrich XIV, XXII, 85,115

O Orwell, George 34 V.

P Paić, Žarko V Pavlov, Ivan 101 Platon 84 Poster, Mark IX

R Rawls, John V Renaud, Alain XXV Renault, Camille 72 Richard, François 94 Ritzer, George VIII Rorty, Richard V Rubin, Jerry 35, 40

264

Kazalo imena

Rushdie, Salman 188

S Saussure, Ferdinand de II, IX, 9,12,13, 14,18, 50,55,57,58,112 Schöffer, Nicolas 100 Segalen, Victor 182 Sfez, Lucien XXV Sontag, Susan 185 Spencer, Herbert 83

T Tort, Michel 89 Touraine, Alain III

V Veblen, Thorstein 78

W . .; Warhol, Andy 99, 103, 106,107, 173, 177 Wieviorka, Michel II Wilden, Anthony 53 Winock, Michel VI

Z Zempleny 122 Zeuksid 118

Sociološka biblioteka

Za izdavače

Miso Nejašmić (NJT) Davorka Matić (HSD)

Uredništvo

Goran Batina, Šaša Božić, Ivan Burić, Snježana Delalić (glavna i odgovorna urednica biblioteke), Rade Kalanj, Vjeran Katunarić, Josip Kumpes, Slaven Letica, Silva Mežnarić, Miso Nejašmić, Josip Prgomet,

Pavle Schramadei, Aleksandar Štulhofer

Urednik izdanja

Rade Kalanj

Prijevod

Gordana V. Popović

Lektura Ljiljana Cikota

Grafički urednik

Mario Ostojić

, ISBN 953-222-035-6

UDK 316

BAUDRILLARD, Jean

Simulacija i zbilja /Jean Baudrillard; < prijevod Gordana V. Popović> . - Zagreb ; Naklada Jesenski i Turk, 2001.

(Sociološka biblioteka)

ISBN 953-222-035-6

411022081

Copyright za prijevod na hrvatski jezik © Naklada Jesenski i Turk

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je " Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Documents

Zan Bodrijar-Simulacija i Realnost