ZAPOŠLJAVANJE OSOBA SA INVALIDITETOM U BOSNI I HERCEGOVINI

Mr.sc. Inga BIŠČEVIĆ1,

Arnela PAŠALIĆ2,

1. Škola za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje, Sarajevo, BiH, ibralic.inga@gmail.com2. Centar “Vladimir Nazor”, Sarajevo, BiH

UVOD

Bosna i Hercegovina se suočava sa problemom velike nezaposlenosti, kako u općoj populaciji, tako i u populaciji osoba sa invaliditetom.Zapošljavanje osoba sa invaliditetom predstavlja završnu fazu svih edukacijsko rehabilitacijskih programa i jedan je od najvažnijih ciljeva. Stupanj zaposlenosti se često prezentira i kao pokazatelj uspješnosti rehabilitacijskih programa. Nažalost, stupanj zaposlenosti osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini je jako nizak, te je potrebna reforma cjelokupnog odgojno obrazovnog sistema. U ovom pogledu važno je navesti Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba sa invaliditetom, koja predstavlja jedan od najvažnijih međunarodnih ugovora za zaštitu prava osoba sa invaliditetom. Svrha ove Konvencije je unapređenje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba s invaliditetom, i unaprjeđivanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva. Osnovna načela ove Konvencije su: (a) Poštivanje urođenog dostojanstva, lične autonomije, uključujući slobodu izbora i nezavisnost osoba; (b) Nediskriminacija; (c) Puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo; (d) Poštivanje razlika i prihvaćanje osoba s invaliditetom kao dijela ljudske različitosti i čovječnosti; (e) Jednakost mogućnosti; (f) Pristupačnost; (g) Jednakost muškaraca i žena; (h) Poštivanje sposobnosti razvoja djece s invaliditetom i poštivanje prava djece s invaliditetom na očuvanje vlastitog identiteta. U preambule ove Konvencije je naznačeno da je invaliditet koncept koji se još uvijek razvija te nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i zapreka koje proizilaze iz okoline i zapreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugim građanima. Bosna i Hercegovina je nakon potpisivanja i ratificiranja Konvencije Ujedinjenih naroda 2010 godine, preuzela obavezu poštivanja i implementaciju ovih prava.Donošenjem Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom FBiH 2010 godine, donosi se i niz olakšavajućih okolnosti za poslodavce koji zapošljavaju osobe sa invaliditetom, a samim tim i za osobe sa invaliditetom. Donošenjem ovog zakona napravljen je pomak po pitanju zapošljavanja osoba sa invaliditetom. Osnivanjem Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom 2011 godine, stvoreni su uslovi koji osobama sa invaliditetom omogućavaju radno osposobljavanje i zaposlenje. Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom radi na sledećim aktivnostima: stručna podrška projektima profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba sa invaliditetom, finansiranje i sufinansiranje programa i projekata, isplata novčanih nadoknada i stimulansa, uspostavljanje poslovne saradnje između privrednih društava koja zapošljavaju osobe sa invaliditetom, komunikacija i kordinacija sa

vladinim i nevladinim interesnim grupama u cilju kreiranja i realizacije projekata profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja te osiguranja sredstava. Prema Šribar (2002) zapošljavanje i rad osoba s invaliditetom od posebnog je značaja za svako društvo, jer se radi o značajnoj po broju i neravnopravnoj po mogućnostima skupini osoba koje se otežano zapošljavaju.

REZULTATI I DISKUSIJA

Mnoga istraživanja govore da su glavne prepreke za zapošljavanje osoba s invaliditetom predrasude društva kao i diskriminacija nad ovom populacijom. Clarke i Crewe (2000) navode da negativni stavovi društva tendiraju ponašanju koje stvara, pojačava i utemeljuje društvene prepreke prema osobama s invaliditetom sprječavajući njihovo uključivanje u mnoge životne aktivnosti, među kojima su zapošljavanje i rad. Osobe sa invaliditetom stigmatizirane su tokom cijelog svog života. Prvo za vrijeme školovanja, kada okruženje često nema razumjevanja za osobe koje su drugačije, a nakon toga dok traže posao. Ljudi drugačije gledaju na ovu populaciju, prvenstveno zbog neznanja i predrasuda. Jedan od načina da se izbjegne stigmatizacija osoba sa invaliditetom jeste njihovo upošljavanje i uključivanje u radni proces. Kroz rad i druženje osobe sa invaliditetom se osjećaju vrijednim, dostojanstvenim i prihvaćenim, što predstavlja glavni smisao njihove socijalizacije. U Bosni i Hercegovini nema mnogo podataka koji govore o zaposlenosti osoba sa invaliditetom, prema vrsti invaliditeta. Savez organizacija za podršku osoba sa intelektualnim teškoćama Federacije Bosne i Herecgovine “Sumero” i Udruženje defektologa Kantona Sarajevo, tokom 2014 godine je napravio prvu veliku studiju o kvaliteti života osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Istraživanjem je obuhvaćeno 320 osoba sa različitim vrstama invaliditeta i to: osobe sa intelektualnim teškoćama (lakim i umjerenim intelektualnim teškodama), slijepe i slabovidne osobe, gluhe i nagluhe osobe, osobe sa motoričkim poremećajima i osobe sa kombinovanim smetnjama (kombinovane smetnje predstavljaju osobe koje imaju dva ili više vrsta invaliditeta, najčešće tjelesni invaliditet i intelektualne teškoće), iz oba BiH entiteta. Rezultati istraživanja navedene studije, koji govore o zaposlenosti osoba prema vrsti invaliditeta prikazani su u tabeli 1.

Tabela 1. Veza zaposlenja i vrste invaliditeta

VrstaInvaliditeta

Da li ima posao ? DA /NE Ukupno

IntelektualneTeškoće

Broj % unutar vrsta invaliditeta

17 136 15311,1% 88,9 % 100%

OštećenjeSluha

Broj % unutar vrsta invaliditeta

30 32 6248% 51,6% 100%

Tjelesniinvaliditet

Broj % unutar vrsta invaliditeta

2 38 405,0% 95,0% 100%

OštećenjeVida

Broj % unutar vrsta invaliditeta

10 21 3132,3% 67,7% 100%

KombinovaneTeškoće

Broj % unutar vrsta invaliditeta

0 34 340% 100% 100%

Ukupno Broj % unutar vrsta invaliditeta

59 261 32018,4% 81,6% 100%

Kao što je vidljivo iz tabele 1, najveći procenat zaposlenja imaju osobe sa oštećenjem sluha, njih 48.4%. Slijede osobe sa oštećenjem vida od kojih je 32.3% zaposlenih. Potom dolaze osobe sa intelektualnim teškoćama, kojih je 11.1% zaposleno. Na predzadnjem mjestu po stopi zaposlenosti su osobe sa tjelesnim invaliditetom od kojih je 5% zaposleno. Niti jedna osoba sa kombinovanim teškoćama nije zaposlena.

Zapošljavanje bilo koje osobe s invaliditetom povezano je s nizom prepreka, a posebno je teško u populaciji osoba s intelektualnim teškoćama.Osobe s intelektualnim teškoćama, zbog prirode same teškoće, imaju niže razvijene komunikacijske i socijalne vještine. Zbog toga je neophodno kreirati obrazovne programe rada u kojima će se raditi na razvijanju komunikacijskih i socijalnih vještina.

U Kantonu Sarajevo postoji Škola za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje, kao jedina srednja stručna škola koja obrazuje i radno osposobljava učenike sa smanjenim intelektualnim sposobnostima za jedno od manje složenih zanimanja kao što su: pomoćni kuhar, pomoćni knjigovezac, autolakirer, autolimar, tapetar, cvjećar, moler, krojač... Od 2005. godine djeca se osposobljavaju i za zanimanje operater za unos podataka. Ovo zanimanje je prije svega namjenjeno djeci koja imaju fizičkih poteškoća, a čije su intelektualne sposobnosti nešto ispod prosjeka.Poslije trogodišnjeg školovanja učenici stiču diplomu pomoćnog, polukvalifikovanog radnika ( II stepen stručne spreme). Oni učenici koji postižu bolje rezultate u teorijskoj, a naročito praktičnoj nastavi mogu završiti i četvrti razred i steći diplomu kvalifikovanog radnika ( III stepen). Nakon završenog školovanja učenici se prijavljuju na biro za zapošljavanje i dijele istu ili sličnu sudbinu sa ostalim mladim nezaposlenim ljudima. Analizirajući podatke o zaposlenosti učenika sa intelektualnim teškoćama koji su završili Školu za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje došli smo do poražavajućih podataka koji su prikazani u tabeli 2.

Školska godina Broj učenika završnog razreda Broj zaposlenih učenika

2010/2011 32 4

2011/2012 19 3

2012/2013 19 /

2013/2014 20 3

2014/2015 22 5

UKUPNO 112 15

Općenito gledano osobe s invaliditetom su skupina s najvećom stopom nezaposlenosti.Šafranko i Škrinjar (2003) smatraju da veći dio populacije osoba s intelektualnim teškoćama, uz primjenu prikladnih metoda i postupaka, može biti osposobljen za produktivan rad i uključen u neki od oblika proizvodnje ili pružanja usluga.Sobota (2007) navodi da bi se mogućnosti osoba sa intelektualnim teškoćama, za zapošljavanje i rad izjednačile s mogućnostima ostalih, u pravilu je potrebno njihovo zapošljavanje dodatno poticati i potpomagati. Osobe sa invaliditetom koje su radno osposobljene ne čine homogenu skupinu. Unutar ove grupacije imamo osobe koje mogu raditi neke jednostavnije poslove, ali uz nadzor drugih osoba, i one koje mogu samostalno raditi i koje su pouzdane, odgovorne, uporne, poštene i prema poslu i prema ljudima. Suština je u tome da svaka osoba sa invaliditetom može biti osposobljena za određeno zanimanje. Akcenat se stavlja na preostalu sposobnost, a ne na nesposobnost. Prema Bilić, Bratković i Dujmović (2005), danas u zemljama Europske unije postoji niz projekata usmjerenih podršci ovim osobama u dobivanju zaposlenja ili programima reosposobljavanja. Zapošljavanje uz podršku predstavlja savremenu alternativnu službu radne rehabilitacije koja poručuje pozitivne rezultate. Poslodavci su zadovoljniji osobama s teškoćama zaposlenim uz podršku nego onima bez podrške. Iz dostupnih podataka o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, bez obzira o kojoj vrsti invaliditeta se radi, možemo reći da veliki broj osoba nije zaposlen. Zaposlene osobe većinom ne rade posao za koje su obučene, nego onaj posao do kojeg najlakše mogu doći. Osobe sa invaliditetom koje imaju posao, došle su do posla isključivo porodičnim vezama ili u nekim slučajevima uz pomoć škole ili službe socijalne zaštite. Nažalost, osobe sa invaliditetom češće dobijaju otkaz i ponovo traže posao, nego osobe bez invaliditeta.

Sokač (2003) smatra da poboljšanje položaja osoba s invaliditetom na tržištu rada ovisi o koordiniranom djelovanju različitih sistema unutar društva i društva u cjelini, i to počevši od rane dijagnostike i odabira adekvatnih obrazovnih procesa koji će omogućiti razvijanje radnih i ostalih potencijala do pripreme za zapošljavanje i pružanje potpore pri zadržavanju postojećeg zaposlenja.

ZAKLJUČAK

Bosna i Hercegovina se suočava sa velikim problemom nezaposlenosti osoba sa invaliditetom. Nezaposlenost osoba sa invaliditetom veća je nego u općoj populaciji. Reforma cjelokupnog odgojno obrazovnog sistema je neophodna, kako bi osobe sa invaliditetom dobile adekvatne programe osposobljavanja koji su konkuretni na tržištu rada. Obrazovni sistem treba pratitit potrebe tržišta i na tome zasnivati svoje programe. U školama se još uvijek sprovode programi koji su zastarjeli i izučavaju zanati za kojima nema potrebe u praksi. Zakonska rješenja u Bosni i Hercegovini znatno doprinose boljem položaju osoba sa invaliditetom, u smislu regulisanja njihovih prava. Međutim, mora se još puno toga učiniti da sve to ne ostane na papiru, jer u praksi je sve drugačije. Država bi trebala poticati poslodavce na zapošljavanje osoba sa invaliditetom, putem raznih poticaja za zapošljavanje ovih osoba.Neophodno je upoznati poslodavce sa olakšicama koje imaju pri zapošljavanju osoba sa invaliditetom.Uspostaviti registar zaposlenih i nezaposlenih osoba sa invaliditetom.Veoma je važno povezivanje svih nivoa vlasti u rješavanju problema zapošljavanja.Osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini nalaze se na margini društva. Njihovo uključivanje u društvene tokove nailazi na mnoge poteškoće. Prije svega zbog neznanja i predrasuda društva sa kojima se ove osobe svakodnevno susreću. Neophodno je razvijati pozitivne stavove cjelokupnog društva prema osobama sa invaliditetom.

LITERATURA:

1. Bilić, M, Bratković, D i Dujmović, R. (2005). Zapošljavanje uz podršku osoba s

intelektualnim teškoćama. Udruga za promicanje inkluzije, Zagreb.

2. Clarke, N.E, Crewe, N.M (2000). Stakeholder Attitudes Toward ADA Title 1:

Development of an Indirect Measurement Method, Rehabilitation Counseling Bulletin,

43, 2, 58-63.

3. Memišević, H, Hadžić, S. (2014). Studija o kvaliteti života osoba sa invaliditetom u BiH,

Savez Sumero, Sarajevo

4. Sobota, I. (2007). Registar zaposlenih osoba s invaliditetom. Osiguravanje pretpostavki

za postizanje intencija i ciljeva Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju

osoba s invaliditetom. U zborniku radova 3. stručnog skupa Aktualnosti i perspektive

zapošljavanja osoba s invaliditetom u duhu UN Konvencije o pravima osoba s

invaliditetom (str. 68- 71). Zadar.

5. Sokač, K. (2003). Zapošljavanje osoba s invaliditetom – zakonska regulativa, sadašnje

stanje i planirane promjene, U zborniku radova Međunarodnog stručnog skupa o

profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zagreb.

6. Šafranko, E, Frey Škrinjar, J. (2003). Istraživanje stavova naše društvene zajednice prema

zapošljavanju osoba s težom mentalnom retardacijom u redovitim uvjetima. Revija za

rehabilitacijska istraživanja, 39(2), 157-168.

7. Sokač, K. (2003). Zapošljavanje osoba s invaliditetom – zakonska regulativa, sadašnje

stanje i planirane promjene, Zbornik radova Međunarodnog stručnog skupa o

profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zagreb.

8. Šribar, P. (2002). Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s

invaliditetom, Zbornik radova 1. Međunarodnog stručnog simpozija – Aktualnosti i

perspektive zapošljavanja osoba s invaliditetom, Zagreb.

9. Univerzalnost prava u praksi: Analiza primjene Konvencije UN-a o pravima osoba sa

invaliditetom s fokusom na osobe sa intelektualnim teškoćama u BiH, Sarajevo, 2012

10. Preuzeto sa sajta www.mhr.gov.ba dana 21.09.2015 u 15:30h.