1
U Dnopolje sam došao kako bi me Milan Meša Đukić (45) uputio u samarašenje. On je prvi put izvlačio drva iz šume s konjima još kao dječak, radeći s ocem. Prije pet godina počeo je ponov- no sa svoja četiri konja. Pomažu mu radnici, obo- jica imena Miroslav, od 22 i 26 godina. - Ovo je krvav posao, robija. Ne bih volio da se moj sin ovim bavi, neka ide u školu. Mene veže samo ljubav prema konjima. Njih ću imati dok sam živ, a nadam se da bih, kad dođe prava cesta k nama, umjesto samarenja mogao imati seoski turizam, ranč na kojem bi gosti jahali na konjima – kaže Meša. Koliko ga je samarenje obilježilo, čuje mu se i u govoru. Riječi izbacuje kao naredbe konjima, brzo i ponekad jedva razumljivo. U šumu dolazimo u trnutku kad konji Vrbas, Cvjetko, Putalj i Lisac jedu. Spremaju se za još jedan ulazak u šumu, tovarenje od 250 do 300 kilograma tereta i izvlačenje iz šume. - Vrbasa sam kupio prije 10 godina, a radi već 5 godina. Već mu je vrijeme za mirovinu – opisuje Meša omiljenog bijelog konja. A životinje su zdrave i vrlo snažne. Mišići im gotovo probija- ju kroz kožu. Vrijeme je da krenem s u šumu. Dopuštaju mi da jašem Cvjetka, konja koji uvijek ide prvi jer je najmirniji i najmanje plašljiv. Samar, drvena oprema na koju se tova- re klade, ljulja se dok se sjedi na njemu. Ubrzo silazim s konja i hodam pored njih. Cvjetka pr- vog natovaruju. Za poče- tak samo gledam. Meša mi govori da je idealno konja opteretiti podjed- nako s obje strane kako mu se samar ne bi pre- vrnuo i istresao klade. Samaraši ne biraju riječi. Na prvi pogled, njihov je odnos prema konjima grub. Naređuju oštrim povicima i psovkama. Vrijeme je da i ja probam tovariti konja. Uzimam kladu, stavljam je na samar, uzimam sljedeću, ruke već bole... Tovario sam deset minu- ta i već se povlačim. Ne mogu više. Znoj me već cijeloga oblio. Boli me i desna noga, uopće ne razumijem zašto. Meša mi kaže da se vratim s konjima do ceste. - Odi malo istovarati. I to je dio posla koji netko mora obaviti. Aj! - dovi- knuo mi je i ja sam kre- nuo, skupa s konjem koji se naginje pod teškim teretom, ali ne odustaje. Postojano uzlazi i izlazi na cestu. Hodam iza konja, tako su mi rekli da treba, da ne bi koja klada pala na mene ako ispadne iz samara. Na nogama su mi samo gu- mene čizme, idealne za poplave, ali bez metalnih kapica koje bi spriječile da mi drvo odvali prst. Nije mi svejedno ni što nosim majicu kratkih rukava, a Meša je negdje spomenuo da u šumi ima krpelja. Ali on je to rekao tek usput pa se ne usuđujem pokazati strah od tih “divljih zvijeri”. Ali, razmišljam, zarada samaraša ne prati muku koju ulažu. - Ja moram platiti šumariji, moram hraniti i održavati konje, moram platiti radnike i hraniti ih dok rade. To je svakome po 200 kuna i tri obroka. Na kraju meni ostane plaća od oko 2500 do 3000 kuna – objašnjava Meša dok se vraćam dizanju klada. Moram ih slagati kraj ceste. Nakon svake klade brišem znoj s čela. Ali, uzalud se trudim izdržati. Imam osjećaj da ću pregorjeti. Pčele i mušice oblijeću me kao da se pročulo da je u šumi netko tko tu ne pripada. Iz šume su već došli konji sa sljedećim samarima punim klada, a ja ni prijašnje nisam slo- žio. Meša mi daje pauzu. Želi mi pokazati kako se koristi motorna pila. Brzo me je uputio pa uzimam trokirajuću pilu kakve sam viđao samo u lošim američkim hororima. Razmišljam kolika je vjerojatnost da pri samo jednom pokušaju piljenja zarežem vlastitu nogu. Nadam se da nije velika. Piljevina frca na sve strane pa instinktivno zatvaram oči. No, začas ih panično otvaram - vje- rojatnost da si odrežem nogu mnogo je veća ako žmirim dok pilim. I tako, manje spretno, više sret- no, izbjegavam zlu kob, a moj radni dan napokon je završio. Zarada ne pokriva muku, kad se sve oduzme, ostane 2500 kn Mlađi Miroslav pokazuje mi kako se istovaraju klade iz samara. Dvije uzde kojima se tovar pričvršćuje puštaju se polako kroz ruke. I dalje stojiš iza konja. Na taj način klade ne padaju tako naglo na pod i najmanje udaraju konja po nogama. Ipak, nije moguće potpuno spriječiti njihove ozljede. Zato ih sami samaraši liječe i paze. POSAO JE STALNO PODIZANJE I SLAGANJE KLADA TEšKIH I 10 KG KONJI DNEVNO POJEDU I PO DESET KILOGRAMA KUKURUZA. A USPUT KORISTE SVAKU PAUZU DA BRSTE LIšćE I TRAVU PRAVI SAMARAš RADI OD 7 DO 17 SATI, AKO GA KIšA NE OTJERA RANIJE. JA SAM IZDRžAO SAMO 20 MINUTA

Zarada ne pokriva muku, kad se sve oduzme, ostane 2500 knZarada ne pokriva muku, kad se sve oduzme, ostane 2500 kn Mlađi Miroslav pokazuje mi kako se istovaraju klade iz samara. Dvije

  • Upload
    others

  • View
    1

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Zarada ne pokriva muku, kad se sve oduzme, ostane 2500 knZarada ne pokriva muku, kad se sve oduzme, ostane 2500 kn Mlađi Miroslav pokazuje mi kako se istovaraju klade iz samara. Dvije

U Dnopolje sam došao kako bi me Milan Meša Đukić (45) uputio u samarašenje. On je prvi put izvlačio drva iz šume s konjima još kao dječak, radeći s ocem. Prije pet godina počeo je ponov-no sa svoja četiri konja. Pomažu mu radnici, obo-jica imena Miroslav, od 22 i 26 godina. - Ovo je krvav posao, robija. Ne bih volio da se moj sin ovim bavi, neka ide u školu. Mene veže samo ljubav prema konjima. Njih ću imati dok sam živ, a nadam se da bih, kad dođe prava cesta k nama, umjesto samarenja mogao imati seoski turizam, ranč na kojem bi gosti jahali na konjima – kaže Meša. Koliko ga je samarenje obilježilo, čuje mu se i u govoru. Riječi izbacuje kao naredbe konjima, brzo i ponekad jedva razumljivo. U šumu dolazimo u trnutku kad konji Vrbas, Cvjetko, Putalj i Lisac jedu. Spremaju se za još jedan ulazak u šumu, tovarenje od 250 do 300 kilograma tereta i izvlačenje iz šume.- Vrbasa sam kupio prije 10 godina, a radi već 5 godina. Već mu je vrijeme za mirovinu – opisuje Meša omiljenog bijelog konja. A životinje su zdrave i vrlo snažne. Mišići im gotovo probija-ju kroz kožu. Vrijeme je da krenem s u šumu. Dopuštaju mi da jašem Cvjetka, konja koji uvijek ide prvi jer je najmirniji i najmanje plašljiv. Samar, drvena oprema na koju se tova-

re klade, ljulja se dok se sjedi na njemu. Ubrzo silazim s konja i hodam pored njih. Cvjetka pr-vog natovaruju. Za poče-tak samo gledam. Meša mi govori da je idealno konja opteretiti podjed-nako s obje strane kako mu se samar ne bi pre-vrnuo i istresao klade. Samaraši ne biraju riječi. Na prvi pogled, njihov je odnos prema konjima grub. Naređuju oštrim povicima i psovkama. Vrijeme je da i ja probam tovariti konja. Uzimam kladu, stavljam je na samar, uzimam sljedeću, ruke već bole... Tovario sam deset minu-ta i već se povlačim. Ne mogu više. Znoj me već cijeloga oblio. Boli me i desna noga, uopće ne razumijem zašto. Meša mi kaže da se vratim s konjima do ceste. - Odi malo istovarati. I to je dio posla koji netko mora obaviti. Aj! - dovi-knuo mi je i ja sam kre-nuo, skupa s konjem koji se naginje pod teškim teretom, ali ne odustaje. Postojano uzlazi i izlazi na cestu. Hodam iza konja, tako su mi rekli da treba, da ne bi koja klada pala na mene ako ispadne iz samara. Na nogama su mi samo gu-mene čizme, idealne za poplave, ali bez metalnih kapica koje bi spriječile da mi drvo odvali prst. Nije mi svejedno ni što nosim majicu kratkih

rukava, a Meša je negdje spomenuo da u šumi ima krpelja. Ali on je to rekao tek usput pa se ne usuđujem pokazati strah od tih “divljih zvijeri”. Ali, razmišljam, zarada samaraša ne prati muku koju ulažu. - Ja moram platiti šumariji, moram hraniti i održavati konje, moram platiti radnike i hraniti ih dok rade. To je svakome po 200 kuna i tri obroka. Na kraju meni ostane plaća od oko 2500 do 3000 kuna – objašnjava Meša dok se vraćam dizanju klada. Moram ih slagati kraj ceste. Nakon svake klade brišem znoj s čela. Ali, uzalud se trudim izdržati. Imam osjećaj da ću pregorjeti. Pčele i mušice oblijeću me kao da se pročulo da je u šumi netko tko tu ne pripada. Iz šume su već došli konji sa sljedećim samarima punim klada, a ja ni prijašnje nisam slo-žio. Meša mi daje pauzu. Želi mi pokazati kako se koristi motorna pila. Brzo me je uputio pa uzimam trokirajuću pilu kakve sam viđao samo u lošim američkim hororima. Razmišljam kolika je vjerojatnost da pri samo jednom pokušaju piljenja zarežem vlastitu nogu. Nadam se da nije velika. Piljevina frca na sve strane pa instinktivno zatvaram oči. No, začas ih panično otvaram - vje-rojatnost da si odrežem nogu mnogo je veća ako žmirim dok pilim. I tako, manje spretno, više sret-no, izbjegavam zlu kob, a moj radni dan napokon je završio.

Zarada ne pokriva muku, kad se sve oduzme, ostane 2500 kn

Mlađi Miroslav pokazuje mi kako se istovaraju klade iz samara. Dvije uzde kojima se tovar pričvršćuje puštaju se polako kroz ruke. I dalje stojiš iza konja. Na taj način klade ne padaju tako naglo na pod i najmanje udaraju konja po nogama. Ipak, nije moguće potpuno spriječiti njihove ozljede. Zato ih sami samaraši liječe i paze.

posao Je stalno poDiZanJe i slaganJe klaDa teških i 10 kg

koNjI DNevNo pojeDu I po Deset kIlograMa kukuruZa. a usput korIste svaku pauZu Da brste lIšće I travu

pravI saMaraš raDI oD 7 Do 17 satI, ako ga kIša Ne otjera raNIje. ja saM IZDržao saMo 20 MINuta