1

Z A Š T I T A O D P O Ž A R A Poslodavac je dužan u svim svojim objektima poduzeti mjere zaštite od požara ovisno o tehnološkom procesu i prisutnim opasnostima. Isto tako je dužan organizirati evakuaciju i spašavanje iz ugroženog područja.

TEORIJA GORENJA I GAŠENJA

Gorenje je burna kemijska reakcija, do koje dolazi spajanjem gorive tvari sa kisikom uz oslobađanje topline i pojavu plamena. Da bi došlo do gorenja potrebna je goriva tvar, kisik i toplina. Gorenje je kontrolirani proces, međutim kada gorenje izmakne kontroli govorimo o požaru. Do gorenja ne može doći, ako su elemenati iz “trokuta” gorenja razdvojeni, odnosno ako kod požara odvojimo jedan od elemenata. Slikovito to izgleda ovako:

Goriva tvar je ona tvar koja će se uz normalne uvjete, temperaturu paljenja, prisutnost dovoljnih kolićina kisika zapaliti i nastaviti gorjeti. Gorive tvari se pojavljuju u tri agregatna stanja i to kao kruta, tekuća i plinovita. Krute tvari prema načinu sagorjevanja, djelimo na tvari koje sagorjevaju direktno se vežući sa kisikom (sumpor), tvari koje zagrijavanjem najprije prelaze u tekuće stanje pa onda u plinovito (vosak) i tek tada se spajaju s kisikom i gore, te tvari koje se na povišenoj temperaturi najprije suše, nakon čega se oslobađaju plinoviti sastojci koji se vežu s kisikom i gore, dok kruti ostatak gori kao žar. Tekućine zapravo ne gore jer nije zadovoljen uvjet prisutnosti kisika (naime kisik ne može prodrjeti u tekućinu). Kod tekućina gore njihove pare. Što tekućina brže hlapi, to će se iznad njene površine brže sakupiti pare, koje će se uz prisutnost i najmanjeg izvora topline (iskra)

2

upaliti. Svaka zapaljiva tekućina ima svoju točku paljenja ili plamište, izraženo u stupnjevima Celziusa. Plamište je ona najniža temperatura kod koje će se pare zapaljive tekućine uz prisutnost i najmanjeg izvora topline zapaliti. Plinovi se šire u prostoru i mješaju sa kisikom, a kada se zadovolji uvjet topline, odnosno temperature paljenja, plin će se zapaliti odnosno eksplodirati. Kod kontroliranog izlaženja plina (kuhala, boce za zavarivanje) plin se pali odmah nakon izlaska u slobodni prostor i mirno gori, odnosno gorenje je pod kontrolom. U ograničenim prostorima, nekontrolirano izlaženje plina uz prisutnost kisika i najmanjeg izvora topline, dovodi do eksplozije. Kisik, kao drugi osnovni element procesa gorenja je plin koji se nalazi u zraku, gdje ga ima 21%. Kisik se nalazi u prirodi i u nekim spojevima, kao na primjer u vodi. Kemijski je vrlo aktivan i lako se spaja sa drugim elementima. Kisik je plin bez boje, mirisa i okusa, ne gori ali podržava gorenje. U zatvorenoj prostoriji, gorenje može prestati samo, bez vanjskog utjecaja, kada se u toj prostoriji “potroši” kisik. Smatra se da je potrebno najmanje 15 vol. % kisika u nekom zatvorenom prostoru da se održi proces gorenja. Nekim je tvarima dovoljno i 10 vol. % kisika, pa i manje da bi gorjele. Toplina je treči osnovni element da dođe do gorenja. Svaka goriva tvar ima svoju temperaturu paljenja, a postiže se dovođenjem topline. Izvori topline su plamen, trenje, prenošenje topline, iskra i kemijske reakcije. Električna energija isto može biti izvor topline, jer se ona pretvara u toplinsku energiju. Za pojedine tvari, temperatura paljenja nije uvijek ista, a ovisi o kolićini vlage u tvari i gabaritima (sitnije drvo će se lakše upaliti od klade).Temperature paljenja najčešće upotrebljavanih tvari prikazane su u tablici 1.

Tablica 1. Temperature paljenja

TVAR TEMP. PALJENJA drvo 300 0C papir 200 0C ugljen 280 0C aceton -17 0C strojno ulje 160 0C benzin -10 0C

Kod gorenja javljaju se i produkti gorenja, koji ovise o kolićini kisika uz koji gore pojedine tvari. Uz potpuno sagorjevanje, odnosno uz stalnu prisutnost dovoljnih količina kisika, produkt gorenja je ugljični dioksid (CO2). Ugljični dioksid je plin bez boje i mirisa, a kiselkastog je okusa. Ne gori, neotrovan je, slabo provodi električnu struju, ali spada u zagušljivce jer smanjuje kolićinu kisika za gorenje, ali i za disanje. Kod nepotpunog sagorjevanja, nastaje uz ugljični dioksid i ugljični monoksid (CO). Ugljični monoksid je otrovan plin, bez boje, okusa i mirisa. Već male kolićine djeluju na ljudski organizam, tako da na primjer 0,2 vol. % CO u udahnutom zraku uzrokuje smrt, a deset puta manje kolićine nesvjesticu.

3

Za izbijanje požara nije potrebno zagrijati cijelu masu tvari. Temperatura paljenja može se postići i na malom djelu zapaljive tvari i s malom kolićinom topline, primjerice iskrom, opuškom ili isijavanjem.

Vrste požara: Prema vrsti požare dijelimo na:

OPASNOSTI I MJERE ZAŠTITE OD POŽARA

Najčešći uzrok požara je nepažnja. Čak u više od 50 % slučajeva čovjekova nepažnja je uzrok požara u kojima osim materijalnih sredstava stradaju i ljudi. Ostavljanje radnog procesa, kod kojega može doći do požara, bez nadzora, upotreba otvorenog plamena u blizini zapaljivih tekućina ili plinova, nemarno bačen opušak, “krpanje” osigurača na električnim instalacijama i slično, česti su uzroci požara. Prirodni uzroci požara su jako ljetno sunčevo zračenje, grom i vulakani. Ovako izazvani požari sudjeluju u ukupnom broju požara u malom postotku. Samozapaljenje je pojava moguća samo kod određenih vrsta tvari, koje su sklone kemijskim promjenama bez vanjskih utjecaja. Kod ovih tvari dolazi do oksidacije i samozagrijavanja, odnosno do samozapaljenja, primjerice kod čađe i ugljena. Proces samozapaljenja se uspješno suzbija mjerenjem temperature u unutrašnjosti tvari, te blagovremenim poduzimanjem odgovarajućih mjera, hlađenjem, mješanjem ili razgrtanjem.

4

Električna struja može biti uzrok požara kada se neispravne, dotrajale ili preopterečene električne instalacije nalaze uz zapaljive materije. Neispravni električni aparati i uređaji također mogu izazvati požar, jer se električna energija pretvara u toplinsku, pa kada su zadovoljena ostala dva uvjeta, da imamo gorivu tvar i kisik dolazi do gorenja, odnosno požara. Kratak spoj, električni luk, pa u određenim uvjetima i električna iskra, dovoljni su da dođe do požara. Mjere zaštite sastoje se u redovnoj kontroli i ispitivanju električnih instalacija, pravilnom dimenzioniranju vodiča, primjenom originalnih uložaka prilikom zamjene osigurača, postavljanjem aparata i uređaja dalje od zapaljivih materija, postavljanjem aparata i uređaja na negorive podloge i druge. Požari izazvani gromom ili statičkim elektricitetom rjetka su pojava, a sprečavaju se izvođenjem gromobranskih instalacija, odnosno odvođenjem statičkog elektriciteta, primjerice povezivanjem metalnih djelova sa zajedničkim uzemljenjem, ovlaživanjem prostora i slično. Postoji cijeli niz građevinskih mjera koje se poduzimaju za zaštitu od požara i zaštitu od širenja požara. Izgradnja zaštitnog zida između dva transformatora ili između transformatora i drugog objekta, odvajanje požarnih sektora unutar objekta upotrebom negorivih materijala, ugrađivanjem prozora i vrata otpornih na požar 1 ili2 sata, ugrađivanjem negorivih podloga u prostorijama, zatvaranjem kabelskih kanala i prodora kabela negorivim smjesama itd. Za više od 50 % svih požara uzrok je čovjekov neoprez. Ispravno postupajte s lako zapaljivim tvarima i ne rukujte s njima u blizini opasnih izvora topline. Poštujte znakove zabrane o upotrebi otvorenog plamena, pušenja i slično. Namjenski koristite strojeve, uređaje i opremu i ne opterečujte ih. Ne ostavljajte iza sebe zapaljive materijale kao što su masne krpe, papir, kudelja, drvena strugotina, ambalažu i slično. GAŠENJE POŽARA

Gašenje je takav proces kojim nastojimo eliminirati jedan od elemenata potrebnih za gorenje iz “trokuta gorenja”. Toplinu eliminiramo hlađenjem, kisik ugušivanjem, a gorivu tvar uklanjanjem s mjesta požara. Iz iskustva se zna da je prva dva načina gašenja požara jednostavnije provesti, no uvijek treba sagledati i mogućnost uklanjanja tvari koja još nije zahvaćena požarom i učinkovito tome pristupit, dakako čuvajući se od opekotina. Hlađenjem se snizuje temperatura gorive tvari ispod plamišta, a ostvaruje se upornim dovođenjem vode ili drugih sredstava za gašenje u dodir s gorivom tvari ili posudom u kojoj se goriva tvar nalazi (primjerice kotao transformatora s uljem koje gori). Hlađenje ne treba prekidati s prvim znakovima svladavanja požara, nego treba njime nastavljati dok pouzdano cjelokupna masa gorive tvari nije dovoljno ohlađena. Ugušivanjem se istiskuje kisik iz prostora gorenja i/ili prekida njegov pristup mjestu gorenja. Ako je mjesto gorenja maleno i pristupačno, a temperatura prostora ne previsoka, može biti učinkovito prekrivanje prostora gorenja kakvom priručnom tkaninom (radnom bluzom,prekrivačem, ceradom), ako se može izvesti bez odlaganja i opasnosti od opekotinna. Jedan uobičajeni način ugušivanja požara koji se razvio u zatvorenoj ograničenoj prostoriji je izbjegavanje neopreznog i brzopletog otvaranja vratijute prostorije, čime se zapravo spriječava dovod svježih kolićina zraka u prostor koji je do tada već znatno

5

osiromašen kisikom. U tom slućaju najbolje je zatvarati eventualne otvore te prostorije prema okolini, hladiti vrata izvana da ne budu zahvaćena gorenjem i tako dočekati intervenciju profesionalnih vatrogasaca, čuvajući se od implozije eventualnih prozorskih stakla. Uklanjanje nezahvaćene gorive tvari s mjesta gorenja ili svakako iz njegove okoline, ako se izvede dovoljno učinkovito, može znatno smanjiti razmjere požara i ukupnu štetu do koje će doći. Primjeri su: - odmicanje svih zapaljivih predmeta od požarišta, “otimanje” požaru onoga što još nije zahvaćeno, - ispuštanje ulja iz posude u kojoj se odvija gorenje u prostor predviđen za ispuštanje ulja,

ako je moguć siguran pristup ventilu za ispust, - izmicanje zapaljenog predmeta u slobodan prostor, ako je to moguće sigurno izvesti. Svakako treba pokušati što prisebnije sagledati nastalo stanje, procijeniti njegov razvoj i bez odlaganja poduzeti prikladne mjere, ako su moguće bez ugrožavanja zdravlja i života. Slijed prioriteta u svladavanju nastalog požara je: (1) spašavanje sebe i ugroženih zaposlenika (2) procjena stanja, te ovisno o razmjerima:

a) pozivanje vatrogasaca na telefon 93 i nakon toga vlastito angažiranje u gašenju ukoliko je moguće,

b) vlastito angažiranje u gašenju i u povoljnom trenutku pozivanje vatrogasaca na telefon 93,

c) vlastito uspješno angažiranje i utvrđivanje da nema potrebe pozivati vatrogasce, (3) obavještavanje neposrednog rukovoditelja o nastalom požaru. Požari se najefikasnije gase u njihovom početku, kada se požar još uvijek nije rasplamsao. Aparati za početno gašenje požara nalaze se na pristupačnim mjestima u svim objektima i prostorima, pa je u takvim situacijama potrebno odmah pristupiti gašenju, uz potreban oprez. SREDSTVA ZA GAŠENJE POŽARA

Najraširenije i najefikasnije sredstvo za gašenje požara je voda. Vodom hladimo gorivu tvar na temperaturu nižu od temperature paljenja, a upotrebljava se većinom kod gašenja krutih tvari. Voda osim što hladi gorivu tvar, ima i efekat gušenja, posebno ako se posebnim mlaznicama raspršuje u maglu. Voda za gašenje upotrebljava se iz rijeka, jezera, mora, vodovoda (hidranata), posebnih spremnika, aparata za početno gašenje i naprtnjača. Danas se voda koristi i za gašenja iz aviona i helikoptera. U urbanim sredinama voda se najviše koristi iz vodovoda koji prema propisima moraju biti izvedeni tako da na određenim udaljenostima postoje nadzemni ili podzemni hidranti. Na hidrante (podzemne) se stavljaju hidrantski nastavci, a u neposrednoj blizini takvog hidranta, potrebna oprema. Oprema za upotrebu vanjskih hidranata, u slućaju potrebe, sastoji se od hidrantskog nastavka, ključa za otvaranje vode, 2-3 koluta vatrogasnih cjevi i mlaznica. Sve ovo smješteno je u “hidrantskom ormaru”. Podzemni hidranti su promjera 52 mm, a nadzemni imaju priključke 52, 75 ili 110 mm.

6

Hidrantski ormarić

U zatvorenim objektima, pogonima i zgradama izvedena je unutarnja hidrantska instalacija promjera cjevi 52 mm u tako zvanim “zidnim hidrantskim ormaričima”. Instalacija i zidni hidrantski ormariči postavljaju se na svim etažama objekata, a moraju zadovoljavati uvjete određenog pritiska i protoka vode. U zidnom hidrantskom ormariču se nalazi vatrogasna cjev i mlaznica, a na samom hidrantu ventil za otvaranje vode. Ormariči moraju biti propisno označeni i ne smije ih se zatvarati s namještajem i slično, kako bi u svako doba bili pristupačni. Jedan puta godišnje je potrebno obaviti ispitivanje instalacije, glede pritiska i protoka vode.

Osim u hidrantskoj instalaciji voda se koristi i u aparatima za početno gašenje požara. Aparati za gašenje početnih požara kapaciteta su 9 l vode, odnosno tako zvane “brentače” kapaciteta 15 l vode. Brentača se koristi najviše kod gašenja požara papira, drva i tekstila, a prednost joj je u tome što ima pjenilo u posebnom priboru. Nedostatak ovih aparata je u tome što se u zimskim uvjetima moraju osigurati od smrzavanja.

Da bi se poboljšalo svojstvo ugušivanja kod gašenja s vodom, dodaju se kemijske tvari koje s vodom pod pritiskom stvaraju pjenu. Pjena se dobiva na više načina, a najpoznatije dobivanje pjene je iz otopine natrijevog hidrogen karbonata (sode bikarbone), aluminijeva sulfata i saponina. Kod ovako nastale pjene oslobađa se ugljični dioksid kojim su ispunjeni mjehurići (kod lakih pjena u mjehurićima se nalazi zrak), koji guše gorenje. Razlikujemo tešku, srednje tešku i laku pjenu. Pjena kao sredstvo za gašenje, najviše se koristi za gašenja požara zapaljivih tekućina. Pjena je učinkovita i za gašenje požara uljnog transformatora, ali samo na transformatoru koji je odvojen od napona. Pouzdano i efikasno sredstvo za gašenje požara pa i požara na električnim uređajima pod naponom je ugljični dioksid. Ugljični dioksid nalazi se pod visoki tlakom u tekučoj fazi u čeličnim bocama,pri izlazku na atmosferski tlak prelazi u plinovito stanje. Za gašenje požara koriste se boce od 3, 5, 10 i 30 kg.Ugljični dioksid je teži od zraka . Aparati sa CO2 lako se prepoznaju po karakterističnoj dugoj mlaznici u obliku ljevka i izoliranoj dršci.

7

Najraširenije i najpouzdanije sredstvo za gašenje svih vrsta požara je prah, koji je u aparatima za gašenje požara od 1, 2, 4, 6, 9 i 50 kg. Ručni ili prijenosni aparati za gašenje požara od 1, 2, 4, 6 i 9 kg upotrebljavaju se za gašenje početnih požara, a prijevozni aparati od 50 kg za gašenje požara. Prah je natrijev hidrogen karbonat (soda bikarbona), sa dodatkom sredstva protiv upijanja vlage i grudanja. Ovo sredstvo djeluje antikatalitički (tj. usporavaju oksidaciju – gorenje) i ugušujuće na gorivu tvar. Postoje aparati koji u sebi imaju manju bočicu sa CO2 plinom koja se prilikom aktiviranja probija i ima ulogu stvaranja pritiska unutar aparata, te potiskivanja praha iz aparata. Kod ove vrste aparata treba nakon prvog pritiska na aparat pustiti ručicu za aktiviranje, te nakon nekoliko sekundi početi gasiti požar u protivnom CO2 izađe iz aparata, a prah ostane u njemu i gašenje je nemoguće. Novija vrsta aparata je već pod stalnim tlakom, koji se može kontrolirati na ugrađenom tlakomjeru i spremni su odmah za upotrebu.

Aparatima i sredstvima za gašenje raspršenom vodom smije se gasiti požar: papira, drva, ugljena, pluta, biljnih tvari, tekstila, plastičnih masa i drugih krutih tvari organskog porijekla. Raspršenom vodom se ne smije gasiti požar: električnih instalacija pod naponom, metalnih prašina, zapaljivih tekućina i tvari koje opasno reagiraju s vodom, primjerice kalcijev karbid, natrij i kalij. Aparatima i sredstvima za gašenje požara pjenom smije se gasiti požar: zapaljivih tekućina, voska, smole, masti, parafina, kao i krutih tvari. Pjenom se ne smije gasiti požar električnih instalacija i uređaja pod naponom, metalnih prašina, plinskih boca i instalacija, te tvari koje opasno reagiraju s vodom. Aparatima za gašenje prahom smije se gasiti početni požar zapaljivih tekućina, masti, voska, električnih instalacija plastičnih masa i kemikalija. Aparatima za gašenje ugljičnim dioksidom, smije se gasiti požar na električnim instalacijama i uređajima pod naponom, zapaljivih tekućina, voska i plastičnih masa. Sredstva i oprema za gašenje požara moraju biti stalno u ispravnom stanju, te postavljena na lakouočljiva i pristupačna mjesta.

8

9

10

EVAKUACIJA I SPAŠAVANJE

Evakuacija je organizirano izlaženje ljudi iz nekog područja, objekata, ili prostora, koji je ugrožen požarom ili nekom drugom elementarnom nepogodom, kada su ugroženi ljudski životi. Kod požara u zatvorenim objektima i prostorima, prvo postupno nestaje kisika, zatim nastaju otrovni plinovi, a nakon toga se od povećane temperature zagrijavaju zidovi, stropovi, prozori i stubišta i postoji mogućnost urušavanja, što dodatno ugrožava zaposlenike koji rade u tim prostorima. Da bi se izbjegla opasnost za zaposlenike, potrebno je da se svi evakuiraju iz ugroženog područja na sigurno mjesto. Kao putevi za evakuaciju najčešče služe hodnici i stepeništa, pa se o tim prostorima mora voditi računa da nisu zakrčeni ormarima, stolovima i sličnim predmetima, koji mogu otežati evakuaciju ili biti uzročnikom širenja požara. Na opasnost treba upozoriti sve zaposlenike, a samu evakuaciju i spašavanje treba provesti bez panike. Po izlasku iz ugroženih prostorija ili područja, treba se smjestiti na sigurnoj udaljenosti od ugroženog područja i ne dozvoljavati nikome vračanje u to područje. Povrijeđenim je osobama potrebno pružiti prvu pomoć. Za evakuaciju i spašavanje je potrebno izraditi Plan evakuacije i spašavanja, sa ucrtanim smjerovima kretanja, odrediti osobe koje će voditi evakuaciju i spašavanje, odrediti osobe koje će gasiti požar, osobe koje će raščiščavati ruševine, osobe koje će izvlačiti ranjenike i pružati im prvu pomoć, označiti mjesta gdje se nalaze sredstva za gašenje, kao i ormariči prve pomoći, te odrediti mjesto sakupljanja. Prema Planu evakuacije i spašavanja treba jednom u dvije godine provesti vježbu, kako bi se u normalnim uvjetima provjerila efikasnost evakuacije i spašavanja. Hodnici, stepenice i izlazi za nuždu, moraju uvijek biti lako prohodni. Ako dođe do elementarnih nepogoda (poplave, potresa, požara, eksplozije i slično), postupite prema uputama zaposlenika koji je određen da rukovodi evakuacijom.