Zato itati
Prousta?
Dinka Jurii
Prousta su od mladosti pratile najrazliitije
bolesti: astma, alergije, nesanica,
vrtoglavica, kaalj, slabovidnost,
preosjetljiva koa... Bio je hipersenzibilan i
ovisniki vezan za majku. Kad je 1918.
bombardiran Pariz, javno je priznao da se
puno vie od bombardiranja plai
mieva. Imao je i mnotvo drugih fobija i
umiljenih bolesti zbog kojih ivio kao
invalid godinama ne izlazei iz svoje
plutom izolirane sobe, odjeven u nekoliko
slojeva dempera i s pokrivaem
navuenim do nosa... Godinama se
hranio samo kavom i kroasanima.
Bio je nesposoban za samostalan ivot:
roditelji su ga cijeloga ivota izdravali, on
sam nije uspio zadrati ak ni vrlo
jednostavan posao u knjinici. Marcel Proust (1871. 1922.)
Komplicirana osoba od koje se nije ba previe oekivalo u ivotu,
Proustova biljenica s rukopisom Putovanja k Swanu.
Unato svemu tomu, ba kad mu je bilo najtee, pisao je vrhunsku
knjievnost: U traenju izgubljena vremena ciklus je od sedam romana
na 3.000 stranica i s vie od milijun i dvjestopedeset tisua rijei.
a na kraju je ispalo da je genijalac kojem je za dlaku izmakla Nobelova nagrada za knjievnost.
Svatko od nas ima unutarnje riznice svojih
ivotnih iskustava. One su kodirane u naim
boljkama, emocionalim i socijalnim gafovima,
prevarama i izdajama kojima smo bili izloeni.
Treba ih znati dekodirati da ne ostanu
zakljuane i neiskoritene.
Proust je iz vlastite muke iscijedio najvie to se
dalo: prihvatio je svoje hendikepe kao priliku za
propitkivanje dubokih slojeva vlastitoga iskustva i
kreativnu igru njime, time se nadahnjivao i iz
toga je uio.
Ne postoje dvoje ljudi koji svijet gledaju na isti
nain. Proust je bio toga svjestan: uivao je u
itanju jer mu je svaka knjiga koju je proitao
davala mo da svijet osim svojim oima, pone
gledati i oima pisca kojeg je itao.
Mudrost se ne nasljeuje, moramo je otkriti sami, na putu koji nitko ne moe prijei umjesto nas, niti nas njega potedjeti.
Za istinska putovanja, ona kojima istraujemo svijet, ne treba otkrivati nove obzore, nego gledati novim oima. Gledati novim oima znai
nauiti u obinome vidjeti
neobino, izazivati
uspomene, preslagivati i na
novi nain povezivati
iskustva, uoavati
analogije, zaviriti ispod
povrine, drukije vidjeti sebe...
Teoretski, znamo da se Zemlja okree, ali u stvarnosti to ne zapaamo; Zemlja po kojoj hodamo izgleda nam nepomina i mirno ivimo na njoj. Isto je tako i s vremenom ovjekova ivota.
Kad od neke davne prolosti, poslije smrti bia, poslije unitenja stvari, vie nema niega, tad jo uvijek ostaju miris i okus; premda su njeniji, ipak imaju vie ivotne snage; manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa ive due,kao da su nae due. U sebi uvaju sjeanje, oekivanje i nadu, i kraj ruevina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetnim kapljicama nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.
itajui Prousta nauit emo gledati Proustov svijet svojim oima. Ali dogodit e se i neto puno udesnije: nauit emo svoj svijet gledati Proustovim oima: otkrit emo kako je uzbudljivo i neobino razmiljati na njegov nain. Osjetit emo kako je se njegova mudrost pretae u nas i postaje naa mudrost. Otkrit emo, ba poput Prousta da sjeanjima moemo rastezati svoje vrijeme, nadrasti svoja ogranienja i pronai zadovoljstvo. Ma, ljudi, treba li boljih razloga za itanje Prousta?
Niko ne shvaa svoju sreu. ovjek nikada nije onoliko nesretan koliko misli da jest.
