ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

1 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM! Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija

2015-1

UDK 343.62-053.2

COBISS.RS-ID 5099288

ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija

2015-1

Izdaje

UG “Zdravo da ste”

Banja Luka

Autori Siniša Subotid

PIM Univerzitet & NVO “Persona”, Banja Luka; CEON, Beograd

Strahinja Dimitrijevid

Univerzitet u Banjoj Luci & UG “Zdravo da ste”, Banja Luka

Ivan Kneževid

Edukativno-savjetodavni centar “Auxilium”, u sklopu “PRONI” centra za omladinski razvoj, Brčko; NVO “Persona”,

Banja Luka

Recenzenti Vasilije Gvozdenovid

Ivana Zečevid

Sanja Radetid Lovrid

Nada Uletilovid

Naslovna fotografija Autorska prava: Rotorhead; fotografija preuzeta sa: http://www.freeimages.com/photo/695191

Godina 2015

Preporučena referenca Subotid, S., Dimitrijevid, S., & Kneževid, I. (2015). Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija. Zaustavimo

nasilje nad djecom!, 2015-1, 1-21. Dostupno sa http://www.zastitimodjecuodnasilja.org/?id=31

Zahvalnica Autori se, osim recenzenatima, posebno zahvaljuju sljededim kolegama za podršku i korisne komentare: Dalibor

Miholjčid, Branko Anđid, Tatjana Gajid i Ivona Vasilid.

Napomena Ovaj dokument je besplatan i ne postoje nikakve limitacije u vezi sa njegovom nekomercijalnom distribucijom ili reprodukcijom. Bilo kakva komercijalna upotreba nije dozvoljena! Zainteresovana fizička ili pravna lica slobodna su da ovaj dokument distribuiraju (u elektronskoj ili papirnoj formi) ili objavljuju na svojim web portalima. Jedini preduslov jeste uredno navođenje reference. Preuzimanje dijela teksta ili kompletnog teksta bez referisanja izvora takođe nije dozvoljeno!

http://www.freeimages.com/photo/695191

http://www.zastitimodjecuodnasilja.org/?id=31


Siniša Subotid1

PIM Univerzitet & NVO “Persona”, Banja Luka; CEON, Beograd


Univerzitet u Banjoj Luci & UG “Zdravo da ste”, Banja Luka

Ivan Kneževid

Edukativno-savjetodavni centar “Auxilium”, u sklopu “PRONI” centra za omladinski

razvoj, Brčko; NVO “Persona”, Banja Luka

Rezime

U radu su prikazani brojni stvarni primjeri uobičajenih logički i činjenično neispravnih

argumenata koji se navode prilikom opravdavanja ili zagovaranja fizičkog kažnjavanja djece,

kao disciplinske mjere. Pored rasprave o logičkim pogreškama u rezonovanju, koje su

duboko ukorijenjene u uvjerenja o svrsishodnosti fizičkog kažnjavanja, analiziran je i

fenomen kompartmentalizacije. Ovaj fenomen nam nudi objašnjenje zašto se neki ljudi,

uprkos ubjedljivim činjenicama protiv takvih shvatanja, slijepo drže pogrešnih uvjerenja ili

zašto zadržavaju i brane međusobno isključive pozicije. Na stvarnom primjeru i uzorku

komentara iz poznatog elektronskog novinskog članaka, pokazana je kompartmentalizacija

na djelu. Konkretno, ilustrovano je kako tipični argumenti za fizičko kažnjavanje djece bivaju

odbačeni od strane nekih ljudi, ako se u njima riječ “dijete” zamijeni sa “žena”, ali bez uvida

da je zapravo riječ o logički identičnoj formi, koja ne može biti validna u jednom, a

nevalidna u drugom slučaju. Na kraju, data je i formalna logičko-činjenična dekonstrukcija

tri uobičajena argumenta koja opravdavaju fizičko kažnjavanje djece. Ova dekonstrukcija

izvršena je bez direktnog pozivanja na moralnu (ne)opravdanost i na štetnost ili korisnost

fizičkog kažnjavanja djece u procesu vaspitanja.

Ključne riječi: fizičko/tjelesno kažnjavanje djece; logičke pogreške; kompartmentalizacija

1 Adresa e-pošte autora zaduženog za korespodenciju: [email protected]

Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija 2


Argumenti za fizičko kažnjavanje djece i uobičajene logičke pogreške

U ovom tekstu nastojademo da pokažemo da su u kontroverzno pitanje (ne)opravdanosti

fizičkog/tjelesnog kažnjavanja djece duboko utkane logičke pogreške i formalno i činjenično

nevalidni argumenti. Kako bismo bolje razumjeli zašto roditelji fizički kažnjavaju djecu, od koristi

je prozrijeti tipične pogreške u argumentaciji koje se uz ovo pitanje vezuju.

U principu, prisustvo bilo koje logičke pogreške u argumentaciji narušava validnost te

argumentacije, odnosno izvedenog zaključka. Ako uočimo logičku pogrešku, odmah možemo

zaključiti da dati argument ne dokazuje ili ne potvrđuje ono što osoba, koja takav argument

iznosi, želi da demonstrira kao istinito. Ovo ne znači da je izvedeni zaključak nužno neistinit, jer

čak i argument zasnovan na logičkoj pogrešci može ponekad voditi u istinit zaključak na osnovu

slučajnosti, na isti način kao što i majmun koji nasumično udara po tastaturi može, prema teoriji

vjerovatnode, slučajno iskucati “Anu Karenjinu”. Ali, kao što tog majmuna ne bismo nazvali

piscem, niti bismo njegovo “djelo” tretirali kao išta drugo osim produkt intrigantne

koincidencije, tako bismo i slučajno tačan zaključak zasnovan na logičkoj pogrešci tretirali kao

bezvrijedan sa aspekta validnosti zaključivanja i kao takvog bismo ga odbacili do daljnjeg, tj. dok

god osoba koja ga iznosi ne formira novi, validan argument, ako je to uopšte mogude učiniti.

U argumentaciji koja se tipično navodi u vezi sa fizičkim kažnjavanjem djece – i to

uglavnom u iznošenju pozicije koja ga podržava – javlja se nekoliko uobičajenih logičkih

pogrešaka. Za razumijevanje prve grupe pogrešaka, prvo je potrebno objasniti učestalost

fizičkog kažnjavanja.

Fizičko kažnjavanje djece je široko rasprostranjeno (Lansford et al., 2010), tj. kako Straus,

Douglas i Medeiros (2013) navode, blizu je univerzalnoj normi, tj. nečemu što vedina roditelja

primjenjuje ili je prošla u svom djetinjstvu. Konkretne brojke variraju zavisno od zemlje, uzrasta i

procedure mjerenja, ali nerijetko se govori o učestalosti fizičkog kažnjavanja od oko ili iznad

90%. Ilustracije radi, Straus i saradnici (2013) rezimiraju da “tjelesno kažnjavanje postaje

učestalije od uzrasta odojčeta pa do druge godine, ostaje na 90% ili iznad između trede i pete

godine i stabilno se umanjuje između šeste i sedamnaeste godine” (p. 27; istraživanja čiji nalazi

su rezimirani u citiranom navodu su: Bachman, 1967; Straus, 1991; 2001; Straus & Stewart,

1999; Wauchope & Straus, 1990). Straus i saradnici (2013) dalje navode i da je više od tredine

odojčadi takođe fizički kažnjavano. Treba naglasiti i to da noviji nalazi ukazuju na veliku

nepouzdanost anketnih podataka, pošto učestalost upotrebe fizičkog kažnjavanja od strane

roditelja može biti i do 52 puta veda u odnosu na ono što roditelji priznaju da čine (Holden,

Williamson, & Holland, 2014). Ukratko, čini se da je fizičko kažnjavanje djece uobičajena praksa.


Svetom Avgustinu se često pripisuje poznata izreka: “Ispravno je ispravno čak i kada niko

to ne čini; pogrešno je pogrešno čak i kada svako to čini.” Ona ukazuje na to da popularnost

neke prakse nema nužno veze sa (moralnom ili činjeničnom) ispravnošdu te prakse. Tvrditi

suprotno, tj. smatrati da je ono što vedina radi nužno ispravno (odnosno da je ono što vedina ne

radi nužno pogrešno), predstavljalo bi logičku pogrešku (tj. grešku u rezonovanju) koja se naziva

apel na uobičajenu praksu (LaBossiere, 2010). Slično, ako bismo tvrdili da je nužno ispravno ono

što vedina odobrava (odnosno da je nužno neispravno ono što vedina ne odobrava), činili bismo

logičku pogrešku koja se naziva argumentum ad

populum ili apel na popularnost (LaBossiere,

2010). Isto se može konstatovati i za uobičajena

vjerovanja – ako bismo tvrdili da je nužno tačno

ono u šta vedina vjeruje (odnosno da je ono u što

vedina ne vjeruje nužno pogrešno), riječ bi bila o

logičkoj pogrešci pod nazivom apel na uobičajeno

vjerovanje (LaBossiere, 2010). Ako bi navedeni

apeli bili nužno ispravni, tj. ako bi popularnost

akcije (ili argumenta ili vjerovanja) zaista bezuslovno odražavala njenu ispravnost, onda bi to

npr. impliciralo da je Zemlja bila primorana da promijeni svoj oblik u ravnu ploču i zadrži ga

hiljadama godina, kako bi se konformirala s ovim u prošlosti dominantnim, ali činjenično

pogrešnim shvatanjem. Poznata narodna poslovica glasi: “Vedina je uvijek u pravu.” Vedina

zaista može biti u pravu, ali ne uvijek i ne nužno, tj. bilo koji argument nije ispravan samo zbog

toga što vedina ljudi u njega vjeruje, podržava ga ili ga praktikuje. Drugim riječima, samo zbog

svoje raširenosti i univerzalne prihvadenosti, fizičko kažnjavanje djece ne može biti ispravno

razmišljanje. Ako bi fizičko kažnjavanje djece uopšte moglo biti opravdano, za to moraju biti

zadovoljeni neki drugi kriterijumi, osim “popularnosti” – u protivnom je riječ o argumentu koji je

logički pogrešan.

U svrhu ilustracije ostalih karakterističnih logičkih pogrešaka, iskoristidemo primjere

stvarnih komentara iz elektronskih medija koje je mogude pronadi na ovom govornom području.

Svi prikazani komentari postavljeni su na popularne elektronske članke koji se bave

problematikom fizičkog kažnjavanja djece i sve komentare ili isječke prikazujemo doslovno,

uključujudi i slovne i pravopisne greške.

Vrlo uobičajena logička pogreška je ad hominem. Ad hominem podrazumijeva

odbacivanje argumenta na temelju nekakve irelevantne karakteristike onog ko iznosi argument

(LaBossiere, 2010). Tipičan primjer ove logičke pogreške u vezi sa retorikom o fizičkom

kažnjavanju djece predstavljaju varijacije “vi nemate djecu, pa ne možete to da razumijete”

opaske. Na primjer: “Oni koji kažu da se sve može rešiti razgovorom, sigurno nemaju dece.”

(Branislav, 2011); “Oni koji nemaju decu, lako im je da teoretišu o pravima i slobodama.” (Quod

scripsi scripsi, 2014); “Politiku vaspitanja dece kroje nam osobe koje fanatično veruju u

pomodarske novotarije o vaspitavanju i osobe koje nemaju decu.” (Rastko Vukovid, 2015).

Samo na osnovu svoje raširenosti i

univerzalne prihvadenosti, fizičko

kažnjavanje djece ne može biti ispravna

pozicija. Zastupati ovakvu poziciju bez

validnih dodatnih argumenata – logička

je pogreška apela na uobičajenu

praksu, vjerovanje ili popularnost.


Komentari poput ovih su ad hominem, zato što podrazumijevaju da je prisustvo ili

izostanak ličnog roditeljskog iskustva ključni faktor za određenje istinitosti ili neistinitosti nekog

stava o postupanju s djecom. Međutim,

to što neko nema djecu ne čini njihove

argumente u vezi sa djecom automatski

netačnim, jednako kao što ni ovakvi

argumenti koji dolaze od strane

roditelja nisu automatski tačni (za

detaljne ilustracije ovoga, pogledati

Prilog A).

Važno za razumjeti jeste da je argument tačan ili netačan zahvaljujudi svojoj logičkoj

(ne)validnosti i činjeničnoj (ne)utemeljenosti, a ne na zbog toga što ga iznosi osoba sa ili bez

određenih osobina. Neke osobine zaista mogu uvedati ili umanjiti kompetencije određene osobe

da o nečemu prosuđuje, ali sami argumenti zbog toga nisu ništa manje ili više tačni i moraju se

kritički prosuđivati sami po sebi, nezavisno od toga ko ih navodi. Tako i odgovor na dilemu o

(ne)ispravnosti fizičkog kažnjavanja djece može proizidi samo na osnovu validnih logičkih,

moralnih i empirijskih argumentata – za šta je irelevantno uzimati u obzir to da li neko jeste ili

nije roditelj.

Sljededa uobičajena pogreška jeste središnja

pozicija ili pogreška zlatne sredine. Ova pogreška očituje

se u zastupanju stava da je središnja pozicija

(“kompromis”) između dva ekstrema nužno ispravna,

samo zbog toga što leži između dva ekstrema (LaBossiere,

2010). Nerijetko, središnja pozicija jeste ispravna, ali ne

uvijek i ne samo zbog toga što je na sredini. Na primjer,

zamislimo da se sestra i brat prepiru oko toga koliko je

1+1. Sestra tvrdi da je 1+1=2, a brat da je 1+1=4. Roditelj

koji bi, iz želje da ne favorizuje nijedno dijete, izabrao

središnju poziciju i presudio da je 1+1=3, dao bi očigledno

pogrešan odgovor.

U kontekstu fizičkog kažnjavanja djece, uobičajen primjer bi bio: “Vazno je samo ne ici u

ekstreme, ni totalno samo prica ni totalne batine *...+” (Mare, 2014). Međutim, to da li je

kompromisna pozicija ono što je zaista ispravno u vezi sa fizičkim kažnjavanjem djece ili ne,

ponovo je stvar logičko-moralne opravdanosti i empirijske utemeljenosti, a ne imperativa da se

ne ide u ekstreme, što navode kakav je prethodni, automatski čini formalno nevalidnim.

Non sequitur (n.d.), odnosno ne slijedi iz ovog jedna je od najkarakterističnijih logičkih

pogrešaka u vezi sa retorikom o fizičkom kažnjavanju djece. Jednostavno rečeno, ova pogreška

podrazumijeva da zaključak ne slijedi iz premise ili premisa. Njena najčešda forma u

problemskom kontekstu tjelesnog kažnjavanja djece je donekle suptilna, ali vrlo tipična i

Imperativ kompromisa između

vaspitnih postupaka koji jesu i

nisu zasnovani na fizičkoj kazni

predstavlja logičku pogrešku

zlatne sredine. Da li je ovakva

središnja pozicija ispravna ili ne

stvar je moralno-empirijske

zasnovanosti, a ne potrebe da se

pošto-poto načini kompromis.

“Vi nemate djecu, pa ne možete to da razumijete”

forma je ad hominem logičke pogreške, pošto je

argument tačan ili netačan zahvaljujudi svojoj

logičkoj (ne)validnosti i činjeničnoj

(ne)utemeljenosti, a ne zbog toga što ga iznosi

osoba sa ili bez određenih osobina (npr. neko ko u

tom momentu jeste ili nije roditelj).


podrazumijeva ili “roditelji su me tukli, ali ispao/la sam sjajno zbog toga” ili “osobu X roditelji

nisu tukli, pa joj je život sada u rasulu” formu, kao i njihovu kombinaciju. Primjer komentara koji

slijedi prvi obrazac bio bi: “moj pokojni otac, tukao me je kao konja najcešde žutim vrbovim

prutem, i mnogo sam mu zahvalan na tome jer je načinio čoveka od mene. zbog roditelja sam o

roku 4 godine zavrsio ekonomiju jer sam znao da to njima nešto mnogo znaci. kasnije je sve išlo

lako..posao porodica život.” (takinac u trsteniku, 2014). Tipičan primjer drugog obrasca je: “Moj

brat od strica je odrastao kao dete koje nije nikada

dobilo batine. To je ponosno govorila njegova majka,

a posto sam slicnih godina i znam. Sve je imao i

nikada nije bio kaznjen. Izrastao je u uzasno

agresivnu osobu. Drzak, manipulativan, sebican...

Nikada nije naucio red!” (Nash Smith, 2014).

Kombinacija obrazaca se vidi iz sljededeg primjera:

“Mene su moji roditelji tukli u detinjstvu kada nesto

skrivim kao i svu decu iz komsiluka a svi smo sa sela i

nijedan od nas nije postao nasilnik a svi smo se sreli

sa onom decom a kasnije i odraslim ljudima koji maltetiraju lrvo zivotinje, macke, pse... A onda

vrsnjake i ta razmazena deca nikada nisu dobila batine jer im je citavog zivota sve dozvoljeno i

kada nesto u zivotu ne mogu da dobiju taj problem resavaju nasiljem.” (Aleksandar Stevanovic,

2014). Sva tri navedena primjera direktno vezuju (subjektivno procijenjen) pozitivan ishod za

fizičko kažnjavanje u djetinjstvu, odnosno negativan ishod za izostanak fizičkog kažnjavanja. Ali,

čine to bez da demonstriraju kako takav zaključak slijedi iz polazne osnove ili kojim

mehanizmom se ostvaruje i bez razmatranja (i isključivanja) bilo kojeg dodatnog faktora koji bi

mogao igrati presudnu ulogu u kompletnom procesu, kao i bez bilo kakvog objektivnog

evaluiranja istinitosti samih premisa ili zaključaka. Odnosno, navedene tvrdnje predstavljaju

anegdotske, netestabilne i samim tim nenaučne navode, jer ne postoji pouzdan način da se

utvrdi kako bi konkretna individua “ispala”u slučaju da je fizičko kažnjavanje bilo (ili nije bilo)

prisutno u djetinjstvu. U najboljem slučaju, mogude bi bilo govoriti o eventualnim implikacijama

grupnih trendova (a na osnovu empirijskih istraživanja koja porede ljude koji jesu ili nisu bili

fizički kažnjavani), što u prikazanim primjerima očigledno nije slučaj. Umjesto toga, tvrdnje se

samo navode kao takve i njihova tačnost i kauzalni slijed se naprosto podrazumijevaju, bez da je

išta od toga potkrijepljeno bilo kakvim činjenicama. U nauci, svaka tvrdnja koja je data bez

činjenica koje je potvđuju može biti na isti način (automatski) odbačena, dok god osoba koja

navodi tvrdnju ne produkuje provjerljive činjenice koje joj idu u prilog.

U prethodnim primjerima uočljivo je zastupanje ideje da su očekivani ishodi fizičkog

kažnjavanja crno-bijeli: fizičko kažnjavanje u djetinjstvu vodi u dobre ishode, dok izostanak

fizičkog kažnjavanja vodi u loše ishode. Postoji logička pogreška koja se naziva crno-bijelo

razmišljanje ili lažna dilema, a koja ovakvu “dihotomizaciju” stavlja u prvi plan. Lažna dilema

tako podrazumijeva navođenje dvije mogudnosti koje se predstavljaju kao jedine, međusobno

Tipična forma – ne slijedi iz ovog –

logičke pogreške u vezi sa retorikom

fizičkog kažnjavanja djece

podrazumijeva ili “roditelji su me

tukli, ali ispao/la sam sjajno zbog

toga” ili “osobu X roditelji nisu tukli,

pa joj je život sada u rasulu” formu, a

moguda je i njihova kombinacija.


isključive, iako to zapravo nije slučaj i postoji više mogudih opcija (LaBossiere, 2010).2

Karakterističan primjer je: “ako roditelji ne tuču svoju decu, čeka ih ulica, mafija, policija da im

pokaže put kako dalje kroz život, jer kada bi se dete pitalo verovatno da ne bi ni išlo u školu i niz

drugih svakodnevnih obaveza.” (takinac u

trsteniku, 2014). Iz ovog navoda direktno

proizlazi da djecu treba ili fizički kažnjavati

ili ona nužno zavise od ulice, završavaju u

kriminalnim krugovima i slično, bez

mogudnosti da postoje izuzeci ili bilo

kakve druge opcije. Ovakvi argumenti su evidentno i empirijski neispravni, jer je očigledno da i

među ljudima koji su bili fizički kažnjavani kao djeca i među onima koji nisu, postoje oni koji jesu

i nisu kriminalci, koji jesu i nisu imali konflikte sa policijom itd.

Veoma karakterističan jeste i apel

na strah (LaBossiere, 2010). Recimo: “Pa

najbolje da nam i decu naprave pošto su

tako slatki i pametni. Ako ovo ne izazove

pobunu naroda onda zaslužujemo

propast.” (protivudar, 2014); “Uostalom...

radite kako mislite da je dobro, pa cete

videti rezultate. Ako vam dete poludi... neka vam je sa srecom.” (Nash Smith, 2014). Sve ove i

slične tvrdnje apeluju na katastrofične ishode, bez da za to pružaju ikakvu empirijsku osnovu.

Zastrašivanje drugih ne predstavlja činjenicu koja potvrđuje iznesenu tvrdnju (LaBossiere, 2010).

Završidemo ovaj prikaz navođenjem ilustracija logičke pogreške poznate kao crvena

haringa. Ova pogreška podrazumijeva navođenje irelevantnog argumenta, čija funkcija je

odvlačenje pažnje od originalnog predmeta rasprave (LaBossiere, 2010). Tipični primjeri su:

“Vodite polemike i uvodite zakone da se djeca ne

smiju udariti,a to sto je Srba u Srbiji 30 000 svake

godine manje i sto vlada bijela kuga o tome ni rijec.

Bruka i sramota. Cirkus od države!” (sacz, 2014);

“Neverovatno je da "oni" više vole našu decu i štite

ih od nas. Bide da je nešt drugo u pitanju, vole oni

našu decu i rado bi ih "prigrlili".” (sve ide po planu, 2014). Mogudi su i ekstremniji primjeri

poput: “Umesto rešavanja konkretnih slučajeva, ponovo imamo negativnu generaliѕaciju kako bi

nas ubedili da nam je u SVEMU, pa i u najprirodnijoj ulozi roditelja potreban supervizor.

Uostalom, zar nismo odgovorni za genocid u Srebrenici, zar nismo najokrutniji narod i jednini

2 Napomena: Lažna dilema je logička pogreška samo kada se pogrešno podrazumijeva postojanje dvije opcije, a više

ih je mogude. Ovo nije logička pogreška u situacijama u kojima su samo dvije opcije zaista i mogude. Na primjer

(LaBossiere, 2010, p. 35): 1) Bil je mrtav ili živ. 2) Bil nije mrtav. 3) Stoga, Bil je živ.

Apel na strah, odnosno pozivanje na razne

katastrofične ishode koji se mogu dogoditi ako

roditelji tjelesno ne kažnjavaju djecu, takođe

predstavlja logičku pogrešku, pošto

zastrašivanje drugih nije isto što i navođenje

činjenica koje potvrđuju poziciju.

Ako roditelji ne tuku djecu, ona de završiti na

ulici, u zatvoru i slično – primjer je logičke

pogreške koja se naziva lažna

dilema/dihotomija ili crno-bijelo razmišljanje.

„Ovdje raspravljamo o fizičkom

kažnjavanju djece, a događa se (mnogo

važnije) X“ – primjer je logičke pogreške

crvena haringa.


izazivači rata radi ostvarivanja svojih interesa?! Mi smo crne ovce ali de zato par belih ovnova da

nas nauči pameti i prevaspita.” (Biljana Nikolid, 2010).

Prethodne ilustracije nisu nikako iscrpna lista, ved predstavljaju samo ad hoc pregled vrlo

karakterističnih formalno nevalidnih argumenata kakve je često mogude susresti u komunikaciji i

raspravi u vezi sa fizičkim kažnjavanjem djece. Kao zastupnici pozicije koja se protivi fizičkom

kažnjavanju djece (skr. kontra-pozicija), fokusirali smo se na prikaz neadekvatnosti pozicije koja

se zalaže za fizičko kažnjavanje djece (skr. pro-pozicija). Ovo ne znači da zastupnici kontra-

pozicije takođe nisu skloni pravljanju logičkih pogrešaka ili navođenju neispravnih argumenata,

ali ved i na osnovu paušalnog pregleda dostupnih komentara, uočljivo je da pro-komentari i

logičke pogreške u njima dominiraju. Pozivamo čitaoce da, slijededi linkove priložene u

referencama, samostalno prođu kroz sve komentare i verifikuju naš tentativni zaključak.

Kompartmentalizacija argumentata za upotrebu fizičkog kažnjavanja djece

U prethodnom odeljku bavili smo se karakterističnim logičkim pogreškama u vezi sa

fizičkim kažnjavanjem djece. Međutim, logičke pogreške su izdvojene greške u rezonovanju – šta

ako je kompletan logički sistem koji neka osoba primjenjuje u vezi s ovim pitanjem, na određeni

način, narušen ili pogrešan? Saznanja iz psihologije ukazuju na to da je tako nešto mogude. Riječ

je o fenomenu kompartmentalizacije. Kompartmentalizirati nešto znači razdvojiti to u posebne

sekcije. U psihološkom smislu, kompartmentalizacija podrazumijeva proces kojim se određeni

dijelovi ličnosti razdvajaju od ostatka ličnosti

(Rozuel, 2009). Na ovaj način, može dodi do

razdvajanja međusobno kontradiktornih dijelova

selfa, koji nastavljaju da koegzistiraju unutar

ličnosti, uprkos tome što podrazumijevaju oprečne

sisteme vrijednosti (Defense mechanisms, n.d.).

Kompartmentalizacijom je mogude objasniti kako

neki, inače inteligentni i obrazovani ljudi, uprkos

ubjedljivima činjenicama protiv takvih shvatanja,

smatraju da je evolucija mit, da su ljudi i

dinosaurusi nekada živjeli zajedno itd., pošto na

ove kompartmentalizovane zaključke ne

primjenuju iste standarde logičkog suđenja i

kritičkog mišljenja. Shtulman i Valcarcel (2012) su demonstrirali da kompartmentalizacija ima

veliki uticaj i prilikom verifikacije tačnosti naučnih tvrdnji, u smislu da ljudi brže verifikuju

naučne tvrdnje koje su u skladu s njihovim ranijim “naivnim shvatanjima”, dok naučne tvrdnje

koje su s tim ranijim shvatanjima u kontradikciji bivaju procesirane sporije i manje precizno. Ovo

sugeriše da “naivne teorije preživljavaju usvajanje njima nekompatibilnih naučnih teorija, s

kojima mogu koegzistirati i godinama kasnije” (p. 209). Pogledajmo sada primjere toga kako ovaj

mehanizam djeluje u vezi sa problematikom fizičkog kažnjavanja djece.

Kompartmentalizacija = proces kojim

se određeni dijelovi ličnosti razdvajaju

od ostatka ličnosti, zahvaljujudi čemu je

moguda koegzistencija međusobno

kontradiktornih dijelova selfa.

Ovim se objašnjava zašto neki, inače

inteligentni i obrazovani ljudi, uprkos

ubjedljivim činjenicama protiv takvih

shvatanja, ponekad mogu da smatraju

da je evolucija mit, da su ljudi i

dinosaurusi nekada živjeli zajedno itd.


Milivojevid (2011) u novinskom/blog članku pod nazivom: “Telesno kažnjavanje dece –

da, ali razumno”, navodi tri tipične situacije u kojima smatra da je tjelesno kažnjavanje djece

opravdano:

1. Kada je dete malo i kada nije u stanju da razume mogude posledice svojih postupaka, a

u pitanju su neke opasne situacije. Tada je telesno kažnjavanje ili jedini ili najefikasniji

vaspitni postupak.

2. Kada je dete agresivno i nasilno prema drugoj deci, životinjama i odraslima. Tada

telesna kazna omoguduje detetu da shvati da i njih boli isto kao što i njega boli. Na ovaj

način se omoguduje da dete razvije empatiju i saosedanje, što je osnova socijalizacije.

3. U situacijama kada dete odbija da prihvati druge kazne (frustraciju želje, neprijatni

zadatak i slično) i da promeni ponašanje. U takvim situacijama roditelju ostaje jedino da

primeni prisilu kako bi imao mod da kontroliše dete, što može da uključuje telesno

kažnjavanje deteta. U takvim situacijama jednostavno nema drugog načina da se dete

natera da poštuje naredbu. U tom smislu telesna kazna je majka svih kazni jer ukoliko u

lancu zaoštravanja kazni na kraju ne postoji i ova mogudnost, sve druge kazne nemaju

smisla. Na sličan način funkcioniše i država: ako se neko ogluši na odluke suda, država

primenjuje prisilu i nasilno privođenje te osobe i sprovođenje sankcije nad njom.

Kako u ovim situacijama nije mogude drukčije uticati na dete u njegovom najboljem

interesu, u zaštiti njegovog tela i života, racionalno telesno kažnjavanje jednostavno

mora da ostane deo legitimnog i legalnog roditeljskog vaspitnog repertoara. (O nužnosti

telesnog kažnjavanja, para. 3-4)


Slika 1. Parodija Milivojevidevog (2011, O nužnosti telesnog kažnjavanja, para. 3) citata, u kojoj

je riječ “dete” zamijenjeno riječju “ŽENA”; komentar (Nikola, 2011), dat u dva dijela, postavljen

je u okviru sekcije za komentare originalnog članka (Milivojevid, 2011) iz kojeg je citat i preuzet.

U okviru sekcije komentara za Milivojevidev (2011) članak, jedan od čitalaca (Nikola,

2011) odlučio je da iskoristi isti obrazac prethodno citiranog teksta, ali da riječ “dete” zamijeni

riječju “ŽENA”. Pri tome je u ostatku teksta učinio samo minorne dodatne izmjene, u svrhu

prilagodbe ovoj terminološkoj promjeni. Tekst komentara predstavlja (gotovo u potpunosti)

identičnu formu originalnog Milivojevidevog (2011, O nužnosti telesnog kažnjavanja, para. 3-4)

citata. Prikaz komentara-parodije dat je na Slici 1. Interesantna stvar događa se kao odgovor na

ovu parodiju – u istoj sekciji za komentare, a kao odgovor na taj komentar-parodiju, javlja se

vedi broj komentara drugih čitalaca, koji sa zgražavanjem, nevjericom i osudom reaguju na

navedeno. Neki od ovih komentara prikazani su na Slikama 2, 3 i 4 (napomena: sve slike su

preuzete 19.4.2015. godine). Tako je jedan komentar-odgovor (Slika 2; Senka, 2011) sugerisao


da je u komentaru-parodiji napravljena “morbidna analogija”, da su razlog tome “licni

neuspesi”, uz savjet autoru komentara-parodije da pronađe neku “zenu sa integritetom”. Drugi

komentar-odgovor (Slika 3; Biljana Nikolid, 2011) apeluje na autora komentara-parodije da se

uozbilji, uz nadu da se nije oženio djevojčicom, pošto bi, navodno, samo u tom slučaju komentar

imao opravdanje. Tredi komentar-odgovor (Slika 4; Ceca Lazinica, 2011) sugeriše autoru

komentara-parodije da se preispita da li je uopšte za brak, da je lakše razvesti se nego sve to

objašnjavati i “prevaspitavati ženu”, uz opaske da su djeca (a ne žena, kao odrasla osoba)

predmet komentara i da je za nepovjerovati “da ima ljudi koji još uvijek primenjuju silu nad

ženom.”

Slika 2. Odgovor 1 (Senka, 2011) na komentar-parodiju (Nikola, 2011).

Slika 3. Odgovor 2 (Biljana Nikolid, 2011) na komentar-parodiju (Nikola, 2011).

Slika 4. Odgovor 3 (Ceca Lazinica, 2011) na komentar-parodiju (Nikola, 2011).


Navedeni komentari ilustracija su kompartmentalizacije. Sva tri citirana argumenta (bez

obzira na to da li su data u originalnoj ili parodija formi) predstavljaju testabilne tvrdnje, ali

površno elaborirane i date bez odgovarajudih činjenica koje im idu u prilog. Ovo ne znači da su

zbog toga automatski (ne)tačne, ali znači da u odsustvu takvih činjenica o utemeljenosti

argumenata nije mogude zaključivati. Jedino o čemu je mogude suditi bez prikladnih činjenica

jeste formalna validnost samih tvrdnji, pošto logička validnost tvrdnje ne zavisi od njene

sadržine (Larkin, 2002).3 Ako je iskaz određene strukture (ne)validan, onda je automatski i svaki

drugi iskaz koji ima tu strukturu (ne)validan (nezavisno od sadržine). Primijenimo sada ovaj

princip na originalne argumente (Milivojevidev, 2011) i njihovu parodiju (Nikola, 2011). U ovom

momentu, ne interesuje nas čak ni da li su argumenti formalno validni ili ne, ved je od važnosti

samo razumijevanje da, ako imaju istu formu, njihova validnost mora biti identična, bez obzira

na to da li sadrže riječ “dete” ili “ŽENA”. Nemogude je da je argument validan u jednom, a

nevalidan u drugom slučaju; tvrditi tako nešto bila bi logička kontradikcija. I ovo je,

najvjerovatnije, ono što je, u odsustvu činjenične utemeljenosti argumenata, komentator-

parodičar (Nikola, 2011) želio da demonstrira. Činjenica da drugi komentatori (Biljana Nikolid,

2011; Ceca Lazinica, 2011; Senka, 2011) prihvataju argument u prvom (dijete), a odbacuju u

drugom slučaju (žena), ekvivalent je tvrdnje da je iskaz X+1=2 validan, ali da Y+1=2 nije validan.

Odnosno, logičko i moralno suđenje koje je rezultovalo odbacivanjem tvrdnji o opravdanosti

fizičkog kažnjavanja žena, pod identičnim okolnostima rezultovalo je potpuno suprotnim

zaključkom o prihvatanju tvrdnje o opravdanosti fizičkog kažnjavanja djece. Kao što je ranije

objašnjeno, ovakvo simultano donošenje i održavanje međusobno isključivih stavova/zaključaka

rezultat je kompartmentalizacije.

Neki ljudi, dakle, donose zaključak o neutemeljenosti navedenih argumenata pro-pozicije

kada je riječ o ženama, ali ne uspijevaju da izvrše generalizaciju identičnog zaključka na djecu.

Ovo implicira da bi proces racionalnog demantovanja uvriježenih logičko-epirijski neispravnih ili

neutemeljenih argumenata u vezi sa fizičkim kažnjavanjem djece kod nekih ljudi mogao biti vrlo

usporen (ili čak i nemogud?) zbog njihove sklonosti da kompartmentaliziraju uvjerenja u vezi sa

vaspitanjem i odgojem djece. Ako, uz to, kod njih postoji i izražena sklonost ka pravljenju

logičkih pogrešaka u rezonovanju, situacija se dodatno komplikuje. Iz svih ovih razloga,

zaključujemo da je važno naglašavati ispravne argumente, odnosno pružati racionalno i

3 Na primjer, argument: „A=B, B=C, dakle A=C“ mogude je procijeniti kao formalno validan bez ikakvnog znanja šta

su A, B ili C, a da je umjesto njih stajalo npr. X, Y i Z, to ne bi na bilo koji način uticalo na procjenu validnosti.

Neki ljudi su u stanju da uvide neutemeljenost argumenata koji opravdavaju fizičko

kažnjavanje djece, kada se riječi “dijete” zamijeni nekom dugom riječju, kao što je npr. “žena”.

Međutim, zbog snažne kompartmentalizacije, ne uspijevaju da povratno generalizuju taj uvid

na djecu, tj. uviđaju da su argumenti neutemeljeni za druge osobe, ali ne i za djecu.


empirijski utemeljene demante argumenata koji su formalno ili činjenično pogrešni ili

neutemeljeni. Ovo evidentno nije uvijek dovoljan, ali je, izvjesno, nužan početni korak.

Racionalno-empirijska dekonstrukcija tri situacije u kojima se pretpostavlja opravdanost

fizičkog kažnjavanja djece (Milivojevid, 2011)

Navedena tri argumenta (Milivojevid, 2011) podrazumijevaju eksplicitno navođenje

empirijskih, testabilnih tvrdnji, poput toga da je, pod određenim okolnostima, tjelesno

kažnjavanje jedini ili najefikasniji vaspitni postupak, da se njim razvijaju empatija i saosjedanje

itd. Međutim, činjenice koje bi potvrdile ove tvrdnje nisu navedene. Osnovni polazni princip u

nauci jeste da svaku tvrdnju treba dočekati sa skepticizmom, odnosno da je treba tretirati kao

da nije tačna, dok se, prezentovanjem odgovarajudih činjenica, ne pokaže suprotno. Zadatak

iznošenja tih činjenica uvijek je na onome ko iznosi samu tvrdnju. Kao što smo ved rekli, tvrdnja

koja je data bez činjenica koje je potvrđuju može automatski, do daljnjeg, biti odbačena kao

neutemeljena (ali ne i nužno netačna), a ima smisla razmotriti je opet tek nakon što onaj ko je

iznosi demonstrira validne empirijske činjenice (npr. rezultate naučnih istraživanja) koje joj idu u

prilog. Slijededi ovaj princip, sva tri navedena argumenta koja opravdavaju fizičko kažnjavanje

djece mogu biti odbačena kao neutemeljena, pošto činjenice koje bi ih potvrdile nisu date. Iz

ovog razloga, dekonstrukcija navedenih tvrdnji (sa aspekta naučne metodologije) zapravo nije ni

potrebna, pošto njihova činjenična utemeljenost nije demonstrirana. Iz istog razloga,

neophodno je konstatovati i da su ove tvrdnje zapravo samo subjektivno mišljenje ili, u

najboljem slučaju, neprovjerene hipoteze.

Ipak, imajudi u vidu da, uprkos svojoj neutemeljenosti, ove tri tvrdnje (Milivojevid, 2011)

bivaju prihvadene od strane mnogih ljudi kao potvrđeno tačne i “krunski dokazi”, prikazademo

sada primjer mogude racionalno-činjenične dekonstrukcije ova tri popularna argumenta za

fizičko kažnjavanje djece.

Dekonstrukcija prvog argumenta (skr. “vanredne situacije”). Prije svega, potrebno je

razumjeti da, ako je dijete suviše malo i nema kapacitet da razumije posljedice svog ponašanja ili

ga koriguje prije fizičkog kažnjavanja, ono izvjesno nema taj kapacitet ni nakon fizičkog

kažnjavanja. Ovo, automatski, fizičko kažnjavanje preverbalnih beba ili djece s intelektualnim

disabilitetima čini besmislenim, jednako kao što bi besmisleno bilo fizički kažnjavati i odrasle

osobe umanjenih kognitivnih/intelektualnih kapaciteta, kao što su npr. ljudi s demencijom

(Molyneux, 2012). Da bi fizičko kažnjavanje obavljalo svoju pretpostavljenu funkciju kod djece

koja imaju (minimalno dovoljan) kapacitet za uvid i promjenu ponašanja, ono mora da izazove

određenu količinu straha (Milivojevid, 2011). I zaista, nalazi potvrđuju da djeca čin fizičkog

kažnjavanja doživljavaju naročito distresnim/zastrašujudim (npr., Saunders & Goddard, 2009;

Willow & Hyder, 1998). Istovremeno, znamo da distres i strah, kao i druge negativne emocije

(koje mogu pratiti čin fizičkog kažnjavanja) mogu rezultovati akutnim i hroničnim kognitivnim

deficitima (npr., Bugental, Martorell, & Barraza, 2003; Bugental, Schwartz, & Lynch, 2010;

Meerum Terwogt & Olthof, 1989). Uvažavajudi činjenicu da je riječ o indirektnom zaključivanju,


prethodno navedeno implicira da je šansa da dijete zaključi da je to što radi loše zapravo manja

nakon fizičkog kažnjavanja u odnosu na nenasilne metode korekcije ponašanja (Straus et al.,

2014, p. 281).

Nadalje, zdravorazumski je lako zaključiti da, ako je riječ o opasnoj situaciji u kojoj

roditelj ima vremena da pritrči do djeteta i da ga udari, ima vremena i da ga ukloni od opasnosti

(Molyneux, 2012, 2014). Postavlja se i pitanje odgovornosti: ako je dijete malo, a bude izloženo

opasnosti, da li je to njegova ili odgovornost/krivica roditelja (Molyneux, 2014)? Zbog razlika u

kognitivnom kapacitetu, kao i zbog toga što su roditelji ti koji odlučuju o donošenju djeteta na

svijet, lako je zaključiti da je odgovornost za bezbjednost (malog) djeteta (uključujudi i moralnu i

preventivnu) isključivo na roditeljima.

Čak i ako bismo prihvatili da je fizičko kažnjavanje nešto što se rezerviše za

opasne/vanredne situacije i ako roditelji tvrde da upravo pod takvim okolnostima za ovim i

posežu, treba imati u vidu da postoje ozbiljne indicije da roditelji u vezi s tim (svjesno ili

nesvjesno) sistematično iskrivljuju istinu. Konkretno, istraživanje od prošle godine (Holden et al.,

2014) pokazalo je da, kontra

popularnom navodu da roditelji

posežu za fizičkim kažnjavanjem

djece u prosjeku oko 18 puta

godišnje (Straus & Stewart, 1999;

napomena: podatak se odnosi na

dvogodišnjake), kada se snima

interakciju roditelja i djece,

utvrđuje se da roditelji (tačnije:

majke) posežu za fizičkim

kažnjavanjem djece oko 18 puta

sedmično! Ovo ukazuje na

frekvenciju 52 puta vedu od

tipičnih anketnih navoda. Ako

bismo ovaj nalaz generalizovali na

vremenski period od godinu dana,

riječ bi bila o 18 navođenih,

nasuprot 938 utvrđenih slučajeva

fizičkog kažnjavanja djece! Nadalje,

prema nalazima Holdena i

saradnika (2014), prosječno vrijeme koje protekne između događaja (ili akcije djeteta) koji majka

ne odobrava i fizičkog kažnjavanja djeteta je oko 30 sekundi. Ovo ne ostavlja vrijeme za

objašnjavanje ili pregovaranje. Majke su, u prosjeku, prije posezanja za fizičkim kažnjavanjem

pokušavale samo jednu alternativnu mjeru i to je najčešde bila verbalna zabranu (“Prekini!”).

Tipično vrijeme koje je proticalo između fizičkog kažnjavanja i ponavljanja djetetovog

Dekonstrukcija navoda o opravdanosti fizičkog

kažnjavanja djece u vanrednim situacijama svodi se

na to da:

se ono tipično ne koristi kao “posljednja

strategija”, ved kao “preferirani izbor” (prema

novijim nalazima: koristi se čak 18 puta

sedmično);

nije suviše efikasno, jer je frekvencija ponavljanja

neželjenog ponašanja djeteta nakon kažnjavanja

visoka, a šansa za djetetov uvid u to da je ono što

radi loše se umanjuje u slučaju primjene fizičkog

kažnjavanja;

odgovornost za vlastitu sigurnost nije na (malom)

djetetu, ved na roditeljima (što uključuje i

prevenciju), a ako roditelj ima dovoljno vremena

za fizičko kažnjavanje djeteta, ima i za njegovo

uklanjanje iz opasnosti.


“neželjenog ponašanja” bilo je oko 10 minuta u 73% slučajeva. Ovakva “visoka stopa recidiva” je

u skladu s nalazima ranijih istraživanja, iako je nešto viša (npr. prema rezultatima jednog drugog

istraživanja, 50% djece de ponoviti aktivnost u naredna dva sata, a 80% do kraja dana; Larzelere,

1996).

Dakle, dekonstrukcija prvog Milivojevidevog (2011) navoda može se rezimirati u tri

poente:

Empirijski posmatrano, fizičko kažnjavanje se ne koristi kao “posljednja

strategija”, ved kao “preferirani izbor” i roditelji izgleda snažno podcjenjuju svoje

procjene o frekvenciji upotrebe ovog disciplinskog postupka. Ovakva preferirana

upotreba fizičkog kažnjavanja je, uostalom, kontra samoj preporuci koju

Milivojevid (2011) navodi, ali pokazuje da, po svoj prilici, roditelji (u prosjeku) nisu

naročito dobri u “odmjerenoj upotrebi” tjelesne kazne.

Fizičko kažnjavanje nema visoku efikasnost, jer, u vedini slučajeva, postoji velika

tendencija ponavljanja istog djetetovog sankcionisanog ponašanja, a šansa da de

dijete stedi uvid da je ono što radi loše se umanjuje u slučaju primjene fizičkog

kažnjavanja.

Odgovornost za vlastitu sigurnost nije na (malom) djetetu, ved na roditeljima

(uključujudi i reakaciju i prevenciju), a gdje ima dovoljno vremena za fizičko

kažnjavanje djeteta, ima i za njegovo uklanjanje iz opasnosti.

Dekonstrukcija drugog argumenta (skr. “agresivnost kao kazna za agresivnost”).

Uobičajeno se navodi da su češde zlostavljana/zapostavljana djeca i sama češde agresivna prema

drugima, ali ne uvijek i ne nužno, uz veliki broj

faktora koji djeluju kao posrednici i umanjuju

šanse za intergeneracijsku transmisiju nasilja

(npr., Kaufman & Zigler, 1987; LeSure-Lester,

2000).

Međutim, malo je dileme u vezi sa tim

da roditelji koji su bili češde “uobičajeno” fizički

kažnjavani tokom djetinjstva češde procjenjuju

ovu strategiju kao prihvatljivu i češde fizički

kažnjavaju svoju djecu, koja onda češde

preferiraju agresivne strategije “rješavanja

problema” u odnosu s vršnjacima (Simons &

Wurtele, 2010). Komplementarno tome, Straus

i saradnici (2014, pp. 100-108) uvjerljivo

demonstriraju da djeca koja nikada nisu bila

Dekonstrukcija navoda o opravdanosti

fizičkog kažnjavanja djece kao kazne za

nasilje nad drugima svodi se na to da

češde “uobičajeno” fizički kažnjavana

djeca i sama frekventnije preferiraju

agresivne strategije “rješavanja

problema” i pokazuju viši nivo

antisocijalnog ponašanja. Dodatna stvar

koju fizičko kažnjavanje djece postiže jeste

da se preferencija istog prenosi

intergeneracijski, pri čemu postoje

naznake da su majke instrumentalnije u

tom prenosu od očeva.


fizički kažnjavana4 pokazuju najniži nivo antisocijalnog ponašanja, pri čemu je relacija između

fizičkog kažnjavanja i antisocijalnog ponašanja uglavnom linearna (više fizičkog kažnjavanja =

više antisocijalnog ponašanja). Naglasimo i da više majki ima tendenciju da fizički kažnjava djecu

u poređenju sa očevima (Straus et al., 2014), naročito ako su i same bile fizički kažnjavane kao

djeca (Cooksey, Vespa, & Keck, 2009). Odnosno, majke koje su bile fizički kažnjavane, češde de to

ponavljati na svojoj djeci od očeva koji su bili fizički kažnjavani (Cooksey et al., 2009). Važno je

naglasiti i da dječaci tipično dobijaju više batina od djevojčica – i od strane očeva i od strane

majki (Cooksey et al., 2009; Straus et al., 2014). Ukratko, izgleda da se sklonost ka “uobičajenom

nasilju”, tj. fizičkom kažnjavanju ipak intergeneracijski prenosi, ali da pol moderira kanal

prenosa, pošto su majke instrumentalnije u tom procesu. Implikacija ovog jeste da, ako su djeca

češde nasilna zbog toga što su roditelji/vaspitači češde primjenjivali fizičko kažnjavanje u odgoju,

rješenje za umanjenje dječijeg nasilja teško da može biti više, ved samo manje agresije nad njima

samima. Očigledno, djeca mogu biti agresivna i iz drugih razloga, ali onda se opet vradamo na to

da fizičko kažnjavanje potencijalno umanjuje šansu da de dijete stedi uvid da je ono što radi loše

(Straus et al., 2014) i ne postoje nikakve potvrde toga da je fizičko kažnjavanje djece efikasan

način za razvoj empatije i saosjedanja, što je hipoteza koju Milivojevid (2011) iznosi, ali za

potvrdu iste ne prezentuje nikakve činjenice.

Dekonstrukcija tredeg argumenta (skr. “kad ništa drugo ne radi”). Nalazi konzistentno

pokazuju da fizičko kažnjavanje nije efikasniji oblik disciplinovanja djece od nenasilnih metoda

(za pregled pogledati: Straus et al., 2014). Kao i drugi disciplinski postupci, fizičko kažnjavanje

dovodi do kratkotrajnog prekida

“neželjenog ponašanja” ili vodi u djetetovo

kratkotrajno “pokoravanje”. Međutim,

pored toga što fizičko kažnjavanje nije

ništa efikasnije od drugih postupaka

(Straus et al., 2014), dugoročno je,

zapravo, u vezi sa potencijalno vedom

eskalacijom problema i narušavanjem kvaliteta odnosa roditelj-dijete, dok to nije slučaj sa

nenasilnim disciplinskim postupcima (Straus et al., 2014). Ukratko, empirijski nalazi navode na

zaključak da fizičko kažnjavanje nije efikasno i nede rezultovati modifikacijom ponašanja u

okolnostima u kojima ni drugi postupci ne rade.

Zaključak

U ovom radu fokusirali smo se na prikaz i dekonstrukciju logički i činjenično

neutemeljenih/neispravnih agumenata koji podržavaju upotrebu fizičkog kažnjavanja djece, kao

disciplinske mjere. Pri tome, nismo direktno ulazili u problematiku moralne (ne)opravdanosti,

4 Napomena: Djeca koja nikada nisu bila fizički kažnjavana nisu isto što i djeca koja nikada nisu bila disciplinovana.

Suština je u tome da disciplinovanje ne mora biti fizički ili na drugi način nasilno.

Dekonstrukcija navoda o opravdanosti fizičkog

kažnjavanja djece kada drugi postupci ne rade

svodi se na empirijski validiranu spoznaju da

fizičko kažnjavanje nije ništa efikasnije od drugih

disciplinskih postupaka.


štetnosti ili korisnosti ovog postupka i mogudih alternativa, kao ni u eventualne zakonske

implikacije. Ovo su pitanja koja demo, između ostalih, razmatrati u nastavku ove tematske

brošure. Fokusiranjem na logičke pogreške, kompartmentalizaciju i činjenično neutemeljene

argumente, željeli smo da pokažemo da, ako je neki od prikazanih navoda razlog zašto neko

primjenjuje ili nastavlja da primjenjuje fizičko kažnjavanje djece, onda to čini iz neopravdanih

razloga. Čak i ako bi, za potrebe argumenta, prihvatili da je fizičko kažnjavanje djece legitiman

vaspitni postupak, da je korisno i da ga vedina roditelja primjenjuje iz najboljih mogudih namjera

– roditelji koji tu praksu opravdavaju bilo kojim od navedenih argumenata, za takvo postupanje

nemaju utemeljenje i morali bi imati bolje argumente od svih ovdje prikazanih. Ako neko to čini

zato što to čine drugi – to nije adekvatan razlog. Ako neko to čini jer su to drugi činili njemu/njoj,

a “ispao/la je dobro” – to nije adekvatan razlog. Nije adekvatno ni odbacivati argumente protiv

fizičkog kažnjavanja na temelju toga što ih možda iznosi neko ko nema djecu, niti je adekvatno

pretpostavljati da je nekakva umjerena količina fizičkog kažnjavanja podrazumijevano ispravna

pozicija, jer ekstremi, tj. mnogo ili nimalo fizičkog kažnjavanja, navodno ne mogu biti tačni. I

tako dalje. Lista pogrešaka u zaključivanju koju smo prezentovali sasvim sigurno nije konačna, ali

poruka koju njome želimo da uputimo jeste da, ako i postoji valjan razlog za fizičko kažnjavanje

djece, onda on ne bi trebao biti zasnovan na logički nevalidnim osnovama.

Isto tako, valjan razlog ne bi mogao biti argument koji je dat bez potkrepljenja ikakvim

činjenicama ili je činjenično očigledno pogrešan. U ovu skupinu, kao što smo demonstrirali,

spadaju tri “slavna” argumenta koja je, na ovim prostorima, popularizovao Milivojevid (2011).

Tvrditi da je fizičko kažnjavanje djece efikasno ili najefikasnije oruđe za “vanredne situacije” ili

“kada ništa drugo ne radi”, da je esencijalno za razvoj empatije i slično – znači tvrditi da je tačno

nešto za šta ne postoje legitimne činjenične potvrde ili činjenice čak sugerišu upravo suprotno.

Naravno, za sve argumente koje smo dekonstruisali još uvijek bi se moglo ispostaviti da

su tačni. Ali, na osnovu ove analize – čini se da to nije slučaj. Stoga bi racionalan roditelj, koja iz

validnih i utemeljenih razloga želi da primjenjuje bilo koji vaspitno-disciplinski postupak, pa tako

i tjelesno kažnjavanje, trebao na isti način kao što smo to mi učinili, koristedi razum i činjenice,

da opovrgne ovdje navedene dekonstrukcije. U protivnom, jedini ispravan zaključak jeste –

prestati s fizičkim kažnjavanjem djece. Roditelji koji su primjenjivali tjelesnu kaznu u nedostatku

znanja i uvida – ne zaslužuju osudu. Međutim, svi oni koji ne mogu opovrgnuti prikazane

dekonstrukcije i kontra-argumente, a nastave sa praksom fizičkog kažnjavanja djece – za to više

nemaju nikakav izgovor (Molyneux, 2012).


Reference

Aleksandar Stevanovic. (2014, November 16). Re: Kad nenasilje rađa nasilje *Web log comment].

Retrieved from http://goo.gl/ijJ7YB

Bachman, J. G. (1967). Youth in transition. Ann Harbor, MI: Institute for Social Research,

University of Michigan.

Biljana Nikolid. (2010, March 28). Re: "Roditelji kao sumnjiva lica" [Web log comment].

Retrieved from http://goo.gl/ex7AmC

Biljana Nikolid. (2011, September 11). Re: "Telesno kažnjavanje dece - da, ali razumno" [Web log

comment]. Retrieved from http://goo.gl/ltzDFq

Branislav. (2011, September 10). Re: Telesno kažnjavanje dece – da, ali razumno [Web log

comment]. Retrieved from http://goo.gl/7l5bb3

Bugental, D. B., Martorell, G. A., & Barraza, V. (2003). The hormonal costs of subtle forms of

infant maltreatment. Hormones and Behavior, 43(1), 237-244.

Bugental, D. B., Schwartz, A., & Lynch, C. (2010). Effects of an early family intervention on

children's memory: The mediating effects of cortisol levels. Mind, Brain, and Education,

4(4), 159-170.

Ceca Lazinica. (2011, September 11). Re: "Telesno kažnjavanje dece - da, ali razumno" [Web log


Cooksey, E., Vespa, J., & Keck, C. (2009, August). What my mother did: Do maternal parenting

practices influence those of the next generation? Paper presented at the annual meeting

of the American Sociological Association, San Francisco, SF. Retrieved from

http://goo.gl/d5jqBA

Defense mechanisms. (n.d.). In PlanetPsych. Retrieved April 20, 2015, from http://goo.gl/DkD9IP

Holden, G. W., Williamson, P. A., & Holland, G. O. (2014). Eavesdropping on the family: A pilot

investigation of corporal punishment in the home. Journal of Family Psychology, 28(3),

401-406.

Kaufman, J., & Zigler, E. (1987). Do abused children become abusive parents? American Journal

of Orthopsychiatry, 57(2), 186-192.

LaBossiere, M. (2010). 42 fallacies for free. Retrieved from http://goo.gl/81bmDF

Lansford, J. E., Alampay, L. P., Al-Hassan, S., Bacchini, D., Bombi, A. S., Bornstein, M. H., ... &

Zelli, A. (2010). Corporal punishment of children in nine countries as a function of child

gender and parent gender. International Journal of Pediatrics, 2010672780. Retrieved

from http://goo.gl/bk6usw

Larkin, P. (2002). Critical thinking: Deductive concepts. Retrieved May 10, 2015, from

http://goo.gl/cA55Xn

Larzelere, R. E. (1996). A review of the outcomes of parental use of nonabusive or customary

physical punishment. Pediatrics, 98(4), 824.

http://goo.gl/ijJ7YB

http://goo.gl/ex7AmC

http://goo.gl/ltzDFq

http://goo.gl/7l5bb3


http://goo.gl/d5jqBA

http://goo.gl/DkD9IP

http://goo.gl/81bmDF

http://goo.gl/bk6usw

http://goo.gl/cA55Xn


LeSure-Lester, G. E. (2000). Relation between empathy and aggression and behavior compliance

among abused group home youth. Child Psychiatry and Human Development, 31(2), 153-

161.

Mare. (2014, December 20). Re: "Protiv fizičkog kažnjavanja dece" *Web log comment+.

Retrieved from http://goo.gl/h7V0x9

Meerum Terwogt, M., & Olthof, T. (1989). Awareness and self-regulation of emotion in young

children. In C. Saarni, P. L. Harris, C. Saarni, P. L. Harris (Eds.), Children's understanding of

emotion (pp. 209-237). New York, NY, US: Cambridge University Press.

Milivojevid, Z. (2011, September 10). Telesno kažnjavanje dece - da, ali razumno [Blog post].

Retrieved from http://goo.gl/pc9aHI

Molyneux, S. (2012, Jul, 21). Does Spanking Violate the Non-Aggression Principle? [Blog post].

Retrieved from https://goo.gl/bKRnfg

Molyneux, S. [stefbot]. (2014, September 16). Your tombstone - If you do not change... [Video

file]. Retrieved from http://youtu.be/jtqbHL-y83I

Nash Smith. (2014, November 15). Re: Kad nenasilje rađa nasilje *Web log comment+. Retrieved

from http://goo.gl/ijJ7YB

Nikola. (2011, September 10). Re: "Telesno kažnjavanje dece - da, ali razumno" [Web log


Non sequitur. (n.d.). In RationalWiki. Retrieved April 18, 2015, from http://goo.gl/TfWzmI

protivudar. (2014, December 19). Re: "Protiv fizičkog kažnjavanja dece" *Web log comment+.

Retrieved from http://goo.gl/h7V0x9

Quod scripsi scripsi. (2014, November 15). Re: Kad nenasilje rađa nasilje *Web log comment+.


Rastko Vukovid. (2014, November 15). Re: Kad nenasilje rađa nasilje *Web log comment+.


Rozuel, C. (2009, July). The moral threat of compartmentalization. Sixth International Critical

Management Studies Conference, Warwick, UK. Retrieved from http://goo.gl/FECmLH

sacz. (2014, December 19). Re: "Protiv fizičkog kažnjavanja dece" *Web log comment]. Retrieved

from http://goo.gl/h7V0x9

Saunders, B. J., & Goddard, C. (2009). Physical punishment in childhood: The rights of the child.

Chichester, UK: John Wiley & Sons.

Senka. (2011, September 10). Re: "Telesno kažnjavanje dece - da, ali razumno" [Web log


Shtulman, A., & Valcarcel, J. (2012). Scientific knowledge suppresses but does not supplant

earlier intuitions. Cognition, 124(2), 209-215.

Simons, D. A., & Wurtele, S. K. (2010). Relationships between parents’ use of corporal

punishment and their children's endorsement of spanking and hitting other children. Child

abuse & Neglect, 34(9), 639-646.

http://goo.gl/h7V0x9

http://goo.gl/pc9aHI

https://goo.gl/bKRnfg

http://youtu.be/jtqbHL-y83I



http://goo.gl/TfWzmI




http://goo.gl/FECmLH




Straus, M. A. (1991). Discipline and deviance: Physical punishment of children and violence and

other crime in adulthood. Social Problems, 38(2), 133-154.

Straus, M. A. (2001). Beating the devil out of them: Corporal punishment in American families

and its effects on children (2nd ed.). New Brunswich, NJ: Transaction Publishers.

Straus, M. A., & Stewart, J. H. (1999). Corporal punishment by American parents: National data

on prevalence, chronicity, severity, and duration, in relation to child and family

characteristics. Clinical child and family psychology review, 2(2), 55-70.

Straus, M. A., Douglas, E. M., & Medeiros, R. A. (2013). The primordial violence: Spanking

children, psychological development, violence, and crime. Routledge: New York and

London.

sve ide po planu. (2014, December 20). Re: "Protiv fizičkog kažnjavanja dece" *Web log

comment]. Retrieved from http://goo.gl/h7V0x9

takinac u trsteniku. (2014, November 15). Re: Kad nenasilje rađa nasilje *Web log comment+.


Wauchope, B., & Straus, M. A. (1990). Physical punishment and physical abuse of American

children: Incidence rates by age, gender, occupational class. In M. A. Straus & R. J. Gelles

(Eds.), Physical violence in American families: Risk factors and adaptation to violence in

8,145 Families (pp. 133-148). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.

Willow, C., & Hyder, T. (1998). It hurts you inside: Children talking about smacking. London, UK:

National Children’s Bureau Enterpirses.




Prilog A

Elaboracija ad hominem logičke pogreške u vezi sa retorikom fizičkog kažnjavanja djece

Lako je demonstrirati zašto “vi nemate djecu, pa ne možete to da razumijete” i slične

varijacije ad hominem logičke pogreške često ne vode u ispravan zaključak. Pretpostavimo da je

obrnuto tačno i da su, u skladu s prezentovanom ad hominem tvrdnjom, argumenti roditelja u

vezi s djecom nužno ispravni, a argumenti neroditelja nužno neispravni. Zamislimo sad da

imamo dva roditelja, jednog koji tvrdi da je fizičko kažnjavanje djece uvijek i bez izuzetaka

neispravna pozicija, a drugog koji tvrdi da je to potpuno validan disciplinski postupak. Ovo su

međusobno isključive pozicije i logički samo jedna može biti ispravna. Međutim, ako su

argumenti u vezi s djecom koji dolaze od strane roditelja nužno tačni, onda bi argumenti oba

ova roditelja morali biti tačni, što je očigledna logična kontradikcija.

Zamislimo sada da imamo osobu koja nije roditelj, ali tvrdi da je opravdano fizički

kažnjavati djecu. To bi onda značilo da ova pozicija takođe ne može biti ispravna, jer je iznosi

neko ko nije roditelj, bez obzira na to što je to ista pozicija koju, kao tačnu, zastupaju roditelji-

zgovornici fizičkog kažnjavanja. Odnosno, ista tvrdnja istovremeno i nije i jeste tačna, u

zavisnosti od toga ko je iznosti.

Mogude je postaviti i ovakav primjer – imamo osobu koja nije roditelj, koja smatra da je

fizičko kažnjavanje djece nužno neispravno. I onda ta ista osoba dobije dijete i zadrži svoj stav o

neopravdanosti fizičkog kažnjavanja djece. Slijededi opisani ad hominem, to bi značilo da stav o

neprimjerenosti fizičkog kažnjavanja automatski postaje ispravan činom dobijanja djeteta i samo

zahvaljujudi tome. I tako dalje.


Corporal punishment of children: Invalid arguments

Siniša Subotid5

PIM University & NGO “Persona”, Banja Luka; CEON/CEES, Belgrade


University of Banja Luka & NGO “Hi Neighbour”, Banja Luka

Ivan Kneževid

Educational advisory center “Auxilium” (within “PRONI” center for youth

development), Brčko; NGO “Persona”, Banja Luka

Abstract

This paper presents and deconstructs numerous actual examples of common

logically and factually incorrect arguments related to justifying or advocating

corporal punishment as a disciplinary measure. In addition to discussing logical

errors in reasoning, which are deeply rooted in beliefs about the appropriateness

of physical punishment, we analyzed the phenomenon of compartmentalization.

This phenomenon offers us an explanation of why some people, despite the

overwhelming facts, cling to erroneous beliefs, or why they maintain and defend

mutually exclusive positions. Relying on a real example and sample comments

from the famous electronic newspaper article, we demonstrated

compartmentalization in action. Specifically, we showed how typical arguments

for corporal punishment are being discarded by some people if the word "child" in

them is replaced by the word "woman", but without the insight that this is actually

a logically identical form, which may not be valid in one, and invalid in the second

case. Finally, we provided a formal logical-factual deconstruction of the three

common arguments that justify corporal punishment of children. This

deconstruction was made without a direct reference to the moral (non-)

justification and the harmfulness or usefulness of physical punishment of children

in the upbringing process.

Key words: physical/corporal punishment of children; logical fallacies;

compartmentalization

5 Corresponding author’s email address: [email protected]

Documents

ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!