ZBORNIK RADOVA 4 · 2020. 6. 29. · ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA U BIHAĆU 4 Redakcija: Prof. dr. Muharem Štulanović Prof. dr. Sulejman Topoljak Doc. dr. Nusreta

ISSN 1840-3395

Univerzitet u Bihaću Islamski pedagoški fakultet u Bihaću Zbornik radova 4 Izdavač: Islamski pedagoški fakultet u Bihaću Za izdavača: Prof. dr. Muharem Štulanović Priprema: Islamski pedagoški fakultet u Bihaću Lektor: Aida Sijamhodžić, prof. Korektor: Mr. Sc. Amra Memić Prevod na arapski jezik: Mr. Sc. Hajrudin Hodžić Prevod na engleski jezik: Ferid Avdić, prof. Nedim Botić Stručna recenzija radova: Prof. dr. Sulejman Topoljak Doc. dr. Nusreta Kepeš Tehnički urednik: Muamer Sedić, prof. Tiraž: 200

Štampa: COLOR PRINT Bihać

UNIVERZITET U BIHAĆU ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET U BIHAĆU

ZBORNIK RADOVA

ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA U BIHAĆU

4

Redakcija: Prof. dr. Muharem Štulanović Prof. dr. Sulejman Topoljak

Doc. dr. Nusreta Kepeš Mr. Hajrudin Hodžić

Glavni urednik:

Prof. dr. Sulejman Topoljak

Adresa redakcije: Islamski pedagoški fakultet u Bihaću,

Žegarska aleja bb, 77000 Bihać, Bosna i Hercegovina

Bihać, 2011. godine

UNIVERSITY OF BIHAĆ ISLAMIC PEDAGOGICAL FACULTY IN BIHAĆ

PROCEEDINGS

OF ISLAMIC PEDAGOGICAL FACULTY IN BIHAĆ

4

EDITORIAL BOARD: Muharem Štulanović, Ph.D. Sulejman Topoljak, Ph.D.

Nusreta Kepeš, Ph.D. Hajrudin Hodžić, M.A.

EDITOR-IN-CHIEF:

Sulejman Topoljak, Ph.D.

EDITORIAL OFFICE ADDRESS: Islamski pedagoški fakultet u Bihaću,

Žegarska aleja bb, 77000 Bihać, Bosna i Hercegovina

Bihać, 2011.

اتش جامعة بي ب ربية الاسلامية اتشكلية ال

مجموعة بحوث ودراساتاتش ي ب ربية الاسلامية كلية ال

٤/٢٠١١

:أسرة التحرير سليمان توبولياك. د.أ محرم شتولانوفيتش،. د.أرالدين هوجيتش نوصرتا كيبيش. د.أ ، الاستاذ خ

:رئيس التحرير سليمان توبولياك. د.أ

:العنوان

اتش ي ب ربية الاسلامية كلية ال

Islamski pedagoški fakultet u Bihaću Žegarska aleja bb

77000 Bihać Bosna i Hercegovina

اتش، ٢٠١١ب

7

UVOD

بسم الله الرحمن الرحيم

ن، ى آله وصحبه أجمع ى رسولنا محمد و ع ن و الصلاة و السلام ع الحمد لله رب العالم و بعد

Dragom Bogu zahvaljujemo i Njemu Uzvišenom iskreno se predajemo, Njemu Koji nam omogući da i u ovoj akademskoj 2011/2012. g. štampamo, četvrti po redu, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta. Ono što nas uvijek vodi u ovom vidu aktivnosti su riječi Uzvišenog: A Allaha se boje od robova Njegovih učeni; i reci: "Gospodaru moj, Ti znanje moje povećaj!"

]٣٥/٢٨:فاطر[إنما يخشى الله من عباده العلماء ]٢٠/١١٤:طه[رب زدني علما : وقل

kao i riječi Poslanika, a.s., koje bilježe Buharija i Muslim: ,,Kome Allah hoće dobro pouči ga vjeri” »من يرد الله به خيرا، يفقھه في الدين« . U sličnom ,,tonu“ su i riječi Ibni Omera, r.a.: ,,Čas/predavanje/kružok fikha bolji je nego ibadet 60 godina” »مجلس فقه خير من عبادة ستين سنة «

Zbog svega toga ovu nesvakidašnju čast i godišnju priliku želimo iskoristiti sumirajući i prezentujući neke domete i iskorake ove visokoškolske, znanstvene ustanove, koji su se izdešavali u ovom kratkom intervalu između dva izdanja Zbornika radova kroz historijsko izrastanje i stasanje IPF-a u respektabilnu islamsku obrazovno-odgojnu ustanovu i intelektualnu kičmu IZ-e i Bošnjaka ovih prostora.

1. Budžet

Osnivač naše institucije je Sabor IZ-e, ali u njenom radu i aktivnostima mi se vezujemo i za Bihaćki univerzitet kao potpuno ravnopravna članica. Taj kontinuitet ravnopravnosti bio je u jednom momentu narušen kada je IPF skinut sa Budžeta Vlade USK-a i jedno vrijeme stavljen financijski u neravnopravan položaj u odnosu na druge visokoškolske institucije našega mladog Univerziteta. Zajedničkim djelovanjem IPF-a, Univerziteta i svih političkih subjekata i vlasti na Unsko-sanskom kantonu, taj problem je na opće

8

zadovoljstvo riješen i IPF je kroz izmjene Zakona o visokom obrzovanju i Zakona o univerzitetu našao svoje mjesto u porodici visokoškolskih institucija gdje ravnopravno učestvuje u raspodjeli buždetskih sredstava.

2. Otvaranje drugog ciklusa (master studij)

Ono što nas posebno raduje i što želimo naglasiti, a odnosi se na master studij osnovnog odsjeka Vjeronauka, započeli smo, na opće zadovoljstvo, sa predavanjima i već su na redu komprehenzivni ispiti najagilnijih masterovaca koji su završili svoje redovne ispite na čitavom studiju i pripremaju se za rad na temama i disertacijama mastera. Imamo, hvala Dragom Bogu, dovoljan broj kandidata u našim dosadašnjim diplomantima i imamima koji su do sada završili prvi ciklus studija na našoj instituciji i koji prirodnim slijedom nastavljaju svoje obrazovanje i edukaciju u skladu reforme školstva i bolonjskog procesa koji je naša zemlja odabrala kao obrazovni model potpisujući Bolonjsku i druge deklaracije i ugrađujući to u zakonsku regulativu.

3. Odsjek 'Socijalna pedagogija i duhovna skrb'

Uvijek naglašavamo da IPF ima samo jedan Vjeronaučni odsjek i obrazuje nastavni kadar za predmet vjeronauka, koji po mišljenju svih dobronamjernih kritičara donosi višestruku korist u preveniranju društvenih bolesti koje pogađaju maloljetničku populaciju u vidu raznoraznih delikvencija, ovisnosti i sl. i posebno, dakle, pored duhovne –eshatološke, donosi i praktičnu socijalnu korist za čitavo društvo, tako da vjeronauka kao produkt tog odsjeka nema alternativu. Međutim, vjeronauka je samo za maloljetničku populaciju i adoloscente. Zbog toga smo razmišljali da se osim ovakvog vida prevencije vjerskom etikom i moralom, vjerskim normama i vrijednostima kod populacije mladih, posvetimo i brizi, liječenju i dušebrižništvu odraslih, zbog rapidnog povećanja društvenih bolesti i potrebe da se sa tim suočimo na duhovnom planu, pa se krenulo u proces otvaranja novog odsjeka sa nazivom 'Socijalna pedagogija i duhovna skrb' kroz propitivanje mogućnosti i ideja u domenu humanističko-religijskih znanosti.

9

Konačno, Vlada i resorno Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta je svojim aktom od 24. 11. 2011. donijelo Rješenje kojim se daje saglasnost IPF-u za otvaranje pomenutog Odsjeka i studijskog programa 'Socijalna pedagogija i duhovna skrb'.

Kroz sretni spoj dvije komponente: naučne i duhovne, smatrajući da nije dovoljno samo konvencionalno obrazovanje i poznavanje nauke i egzaktnih naučnih činjenica gdje se pravnici upoznaju samo sa zakonskom legislativom, ekonomisti sa ekonomskim doktrinama, pedagozi i profesori samo sa pedagoškim znanostima, inžinjeri samo sa matematikom i tehničkim znanostima, ovaj odsjek davat će i drugu komponentu kroz jedan vid duhovnosti, vjerskog morala i etike da bi se ljudi oplemenili, produhovili i usavršili i moralno jer ogoljela savremena nauka u eri vrhunskog tehničko-tehnološkog razvoja može voditi u strašne kataklizme i uništenje. Zastrašujuće je i pomisliti šta sve može da učini samo nuklearna energija, genetički inžinjering, hemijsko oružje itd. ako odbjegnu kontroli?!

Razlozi osnivanja smjera 'Socijalna pedagogija i duhovna skrb' na IPF-u Univerziteta u Bihaću ogledaju se u potrebi osposobljavanja kadrova za socijalnu i duhovnu skrb, dakle brigu, njegu i dušebrižništvo individue i društva. Studij 'Socijalna pedagogija i duhovna skrb' osposobljavat će kadrove za rad, u različitim socijalnim i odgojno-obrazovnim ustanovama, ali i drugim institucijama koje se na bilo koji način bave pitanjima odgoja i obrazovanja i duhovne skrbi. Realna je pretpostavka da će se budući kadrovi zapošljavati širom Bosne i Hercegovine, pa i šire.

Kroz programsko usmjerenje i koncept ovog smjera naročito će se ustrajavati na spajanju humanističkih i društvenih tradicionalnih znanja, napose onih koja pripadaju islamskoj kulturi i civilizaciji, uporedo sa savremenim znanjima koja su razvijena u zapadnoevropskom kulturno-civilizacijskom prostoru, a koja danas čine zajedničku baštinu cijelog čovječanstva uz pomoć studentima da postignu etičnost, moralnost, duhovnost, humanost, mudrost i umijeća njihove praktične primjene, te ovladaju sposobnostima samostalnog samjeravanja doprinosa islama razvoju obrazovanja i odgojnih znanosti.

10

Zbog društvenih bolesti i u pokušaju ozdravljenja društva sve više pažnje treba posvećivati ne samo obrazovanju nego i odgoju i skrbi, i ne samo obrazovanju i odgoju u naučnom smislu nego i u duhovnom i graditi samoodrživi sistem cjelovitog obrazovanja na svim nivoima i u svim područjima, opskrbljujući društvo trajnim duhovnim i kulturnim kvalitetima bez kojih je nemoguće osigurati njegov zdrav i cjelovit razvoj, osiguravajući za te zadatke kompetentne stručnjake.

Sve ovo čini solidnu pretpostavku za povezivanje naučno-obrazovne djelatnosti ovog fakulteta sa savremenim naučnim spoznajama, naročito na području socijalne pedagogije, religijsko-pedagoških nauka i islamskog odgoja i obrazovanja.

Mogući direktni partneri studija ovoga Odsjeka su različite socijalne i odgojno-obrazovne ustanove (privatne i državne), ali i druge institucije koje se na bilo koji način bave pitanjima socijalnog staranja, odgoja i obrazovanja i duhovne skrbi kao što su škole, škole djece sa posebnim potrebama, bolnice, socijalne ustanove, SOS skloništa i sigurne kuće, humanitarne organizacije, KPZ-i, zatvori, itd. Odsjek 'Socijalna pedagogija i duhovna skrb' će pružiti široke mogućnosti „ulaska u društvo“ ostvarenjem socijalne i duhovne skrbi njegom, brigom, dušebrižništvom širokog spektra raznih ciljnih grupa od bolesnika, hendikepiranih, ovisnika, do zatvorenika. Ovaj studij na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću omogućava studentima sticanje znanja koja imaju široku stručnu i naučnu primjenu, tako da interes za organiziranje istog nadilazi striktne potrebe Islamske zajednice i pozicionira se u široku društvenu zajednicu koja treba da bude partner IPF-u u ovom hairli poslu.

I na kraju:

Uzvišenoga molimo da bude s nama i uz nas, da nas ne ostavlja i ne prepušta samima sebi, čak ni za treptaj oka.

Uzvišeni nam je dovoljan Pomagač i dovoljan Zaštitnik.

I molimo Ga da objedini muslimane i njihova mišljenja i stremljenja, da dâ razbor, mudrost, iskrenost i dobrohotnost našim političkim i vjerskim prvacima, da ih uputi na činjenje dobra, da ih uputi na činjenje onoga što je najbolje za islam, za muslimane i ovu zemlju, da ih učini jedinstvenim, da se ujedine za dobro islama,

11

muslimana, Bošnjaka i svih drugih građana/državljana zemlje Bosne i Herceegovine.

Dragi Bože, onemogući one koji žele zlo drugom i ne dopusti im da se u tom zlu osile i zaborave. Povrati ih na pravi put. AMIN!

Muharem Štulanović

ISLAMISTIKA

15

Prof. dr. Sulejman Topoljak1

TEORIJA PRAVA I NJEGOVE ZLOUPOTRE (Nezarijetul-hakki vet-te'assufu fist'imalihi)

Sažetak

Pravne teorije su pravno tkivo koje u sebi sadrži manje složene pravne sisteme koji imaju isti zajednički cilj - integralno sagledati određeni pravni segment i putem načela i generalnih pravila ponuditi rješenja i odgovore na postavljena pitanja i dileme iz tog pravnog segmenta. Tema ove studije je samo jedna od pravnih teorija koje involvira islamsko pravo. S toga je cilj ove studije da upozna čitaoce sa jednom od najvažnijih teorija – teorijom prava i njegove zloupotrebe, njenim osnovnim načelima i principima kako bi se shvatila i razumjela na jedan jednostavan, a u isto vrijeme i stručan način.

Pošto je pitanje prava i slobode ljudska nagonska potreba, pitanje o kome ljudi najviše brinu i s čijim problemima se svakodnevno susreću, a po islamskom učenju cilj ne opravdava sredstvo, nego i cilj i sredstvo moraju biti legalni, onda je sasvim opravdano i uveliko potrebno da se ova teorija stalno reaktivira i elaborira kako bi ljudi pri konzumiranju svojih prava što manje kršili pravila i principe koje je postavio uzvišeni Allah pri njihovoj upotrebi i korištenju.

Ključne riječi: pravna teorija, pravo, vrste prava, pravila, zloupotreba prava.

Opće naznake

Pod pravnom teorijom se misli na jednu generalnu pravnu koncepciju koja čini jedan realni pravni sistem koji u sebi involvira partikularna pravna pravila razasuta po različitim poglavljima prava, poput teorije prava, teorije vlasništva, teorije ugovora, teorije pravne sposobnosti, teorije nužde itd.

1 Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

16

Općepoznato je da muslimanski pravnici nisu donosili pravna rješenja na osnovu generalnih teorija, niti su na osnovu njih objašnjavali pravna pitanja kakva je praksa u savremenom pozitivnom pravu. Nasuprot tome, oni su slijedili partikularna pitanja i propise i na osnovu njih uočavali opću pravnu teoriju ili generalno pravilo koje je imalo primat nad partikularnim. Na taj način su otkrivali i definirali pravnu teoriju i njene osnovne elemente u islamskom pravu.

Na osnovu rečenog, može se konstatovati da postoji razlika između generalnih pravnih pravila, poput – teškoća priziva olakšanje i djela se vrednuju po namjeri i pravnih teorija. Pravna teorija je ogromna pravna struktura koja u sebi involvira opća pitanja koja objedinjuje jedan zajednički pojam - termin, dok je opće pravno pravilo relativno generalno mjerilo ili parametar koji važi samo za određeni segment te pravne teorije ili prava.2

Iz izloženog, pravnu teoriju je moguće definirati i reći da je to generalno poimanje čiji se temelji, ruknovi, šartovi i opći propisi odnose na određenu opću tematiku, te da se od svih njih obrazuje jedan neminovni šerijatski sistem koji svojim propisima obuhvata sve ono što dozvoljava mogućnost realizacije njegove tematike ili predmeta. A pretpostavljena lokacija svake teorije je njen predmetni sadržaj kojeg održavaju određeni elementi i njihovi uvjeti. A propisi koji se temelje na tome i koji zavise od realizacije te lokacije su ustvari njene posljedice.3

Teorija prava i njegove zloupotrebe u islamu

Ovu teoriju ćemo u našoj studiji na slijedećim stranicama elaborirati kroz četiri cjeline:

- definicija prava i njegovi osnovni elementi

- vrste prava

- izvori i uzroci prava

2 Vidi: Zuhajli, El-Fikhul-islami ve edilletuhu, 4/7. Ovaj rad je u većini naslonjen na ono što su o ovoj temi pisali prof. dr. Vehbe Zuhali u citiranom djelu, Mustafa Zerka u svom kapitalnom djelu: El-Medhalu ilel-fikhil-'ammi i Abdulkarim Zejdan u svom vrijednom djelu: El-Medhalu li dirasetiš-šeri'atil-islamijjeti. 3 Durejni, En-Nazarijatul-fikhijje, str.140.

17

- propisi koji se odnose na pravo.

Definicija prava i njegovi osnovni elementi Definicija prava

Jezički

Riječ el-hakk (pravo) u arapskom jeziku ima više značenja, ali njeno osnovno značenje se rabi da obilježi nešto što je utvrđeno i obavezno.

Ponekad se upotrebljava i za određen dio, kao i za pravdu koja je suprotna nepravdi.

Terminološki

Neki klasični islamski pravnici su pravo (el-hakk) definisali na slijedeći način: Pravo (el-hakk) je propis koji je ustanovljen Šerijatom.4

Međutim, ono što se da primijetiti kod ove definicije je da ona nije generalna i sveobuhvatna, jer se prema islamskim pravnicima ne odnosi i ne obuhvata sve vrste prava. Npr. pravom se prema islamskim pravnicima naziva posjedovanje, sama imovina, zatim pravni uzrok poput prava na skrbništvo, odgoj i izbor (hakkul-hijar), zatim popratna nekretninska prava poput prava na prolaz, navodnjavanje, napajanje, zatim pravne posljedice koje proističu iz kupoprodajnih ugovora poput prodavanja kupljene stvari ili cijene itd.

Dok su pravo savremeni islamski pravnici definirali na sljedeći način:

Šejh Ali el-Hafif ga definiše na slijedeći način: Pravo je interes na kog se polaže pravo na osnovu Šerijata.5

Međutim, ovoj definiciji se može prigovoriti to što se fokusirala samo na cilj koji se namjerava postići putem prava, a ne na samo pravo i njegovu suštinu i bit. Jer pravo je poseban odnos između njegova vlasnika i interesa kojeg on ima od njega (prava).

4 Abdul Halim Leknevi, Hašijetu kameril-akmar 'ala šerhil-Menar, početak poglavlja o pravima. 5 Hafif, Muzekkiratul-hakk vez-zimmeti, str. 36.

18

Profesor Mustafa Zerka pravo definiše na sljedeći način: Pravo je specifikacija po kojoj Zakonodavac priznaje vlast ili obavezu.6

Ova definicija je prihvatljiva, jer obuhvata vjerska prava poput Allahovih prava koja ima kod ljudi - namaz, post itd., zatim građanskih prava - pravo na posjedovanje, potom moralnih prava - pravo roditelja kod djece, muža kod žene kao i općih prava - pravo države na lojalnost građana, isto tako i imovinsko pravo - pravo na izdržavanje, kao i neimovinsko pravo - pravo na starateljstvo itd.

Analiza odabrane definicije

Definicija profesora Zerke se razlikuje od ostalih definicija:

a. Jer je objasnila samu bit prava i objelodanila da je pravo posebna veza (odnos) koji se odnosi na određene osobe, poput prava prodavača na cijenu svog proizvoda. Prodavac jedino i isključivo ima pravo na to.

U slučaju kada ne postoji takav poseban odnos, nego se radi o općoj dozvoli (ibaha) kakav je slučaj kod lova, ispaše, korištenja javnih institucija itd., takve veze i odnosi se ne nazivaju pravima, već općom olakšicom (ruhsa 'amme) koja se odnosi na sve i važi za sve ljude.

b. Vlast, spomenuta u definiciji, može se odnositi na dominaciju nad osobom, poput prava na odgajanje (el-hadane) i prava na starateljstvo (el-vilaje), kao i na dominaciju nad određenom stvari, poput prava na posjedovanje itd.

c. Obaveza spomenuta u definiciji može biti materijalne prirode poput vraćanja duga ili realizacije određenog cilja kao i izvršenje nekog posla itd.

d. Definicija je također ukazala i na izvor prava u Šerijatu, a to je Zakonodavčeva volja. Dakle, prava su u islamu božanski darovi koji se naslanjaju na izvore Šerijata iz kojih se crpe šerijatski propisi. Prema tome, u Šerijatu ne može postojati pravo ako na njega ne aludira dokaz. Što znači da je izvor prava u islamu Uzvišeni Allah, jer

6 Zerka, El-Medhal ila nazarijjetil-iltizam fil-fikhi, poglavlje treće, str. 10.

19

ne postoji mimo Njega drugi zakonodavac, niti postoji drugo zakonodavstvo mimo onoga koje je On propisao.

Treba naglasiti da u islamu ne postoji prirodno pravo čiji je izvor priroda ili ljudski intelekt. Međutim, islam je, u samom početku, ograničio upotrebu ličnih prava sa uvažavanjem tuđeg interesa i ne ugrožavanjem općeg. Dakle, lična prava u islamu su ograničena onim što nalažu društveni interesi i interesi drugih ljudi.

Pravo u islamu, dakle, nalaže dvije obaveze (vadžiba): prva je opća obaveza, koja se odnosi na sve ljude, putem koje im se nalaže da poštuju individualna prava i da ih ne ugrožavaju, a druga je individualna i odnosi se na vlasnika prava, a nalaže mu da pri korištenju svoga prava ne nanosi štetu drugima.

Osnovni elementi prava u islamu

Pravo u islamu ima dva osnovna elementa (rukna). Vlasnika prava, tj. onoga koji ga posjeduje i predmet prava, tj. ono čega se tiče i na što se odnosi pravo. To može biti određena stvar na koju se odnosi pravo, poput objektivnih prava ili duga itd.

A kod personalnog prava, poput odnosa zajmodavca i dužnika, dodaje se i treći element: dužnik koji je zadužen sa pravom.

Vrsta obaveze sa kojom se zadužuje pravno lice može biti u obliku nekog izvršenja poput vraćanja duga ili plaćanja cijene, a može biti i u obliku apstenacije određenog posla poput ustezanja od nanošenja štete komšiji i drugom, zatim suzdržavanja od korištenja povjerene stvari ili emaneta. Pravni obveznik (adresat) može biti određena osoba ili grupa poput dužnika u odnosu na zajmodavca, ili neodređena poput kolektivnih obaveza gdje su zaduženi svi ljudi da poštuju tuđa prava i da ih ne ugrožavaju.

Vlasnik prava

Vlasnik vjerskih prava je Uzvišeni Allah. A fizičko lice (čovjek) i pravno lice (ustanove i preduzeća) su vlasnici ostalih prava zbog toga što imaju vlast nad predmetom prava.

20

Fizička lica

Pravni status fizičkog lica, tj. čovjeka, počinje od faze fetusa pod uvjetom da se rodi živ, pa makar i u pravnom smislu.

Po hanefijskim pravnicima, život novorođenčetu se priznaje kada skoro cijelo izađe iz majčine utrobe i bude davalo znake života. Pravno mu se priznaje život ako se pobaci nakon što se izvrši agresija na njega, tj. na trudnicu. Dakle, ako neko udari trudnicu pa pobaci mrtvo dijete u tom slučaju dijete će naslijediti i biti naslijeđeno.

Dok ostali pravnici uslovljavaju za priznanje života novorođenčetu njegovo potpuno rađanje i odvajanje od majke. U slučaju da se dijete rodi mrtvo, zbog agresije koja se počini nad njegovom majkom, oni smatraju da se od njega nasljeđuje samo gurru.7

Status fizičkog lica prestaje sa stvarnom smrću - prirodnom ili pravnom ili presudom da je onaj čije je mjesto boravka nepoznato, tj. nestali ili izgubljeni, mrtav. A to se obično proglašava nakon što izumre njegova generacija ili nakon što napuni devedeset godina.

Pravna lica

Islamsko pravo priznaje i instituciju pravnog lica. To je jasno iz činjenice da islamski pravnici priznaju određenim institucijama poput firmi, udruženja, preduzeća, džamija itd., prava i dužnosti koje su identične sa pravima i dužnostima sa kojima se zadužuju fizička lica.

Dokazi koji to potvrđuju su mnogobrojni. Na to ukazuju pravni tekstovi, kao i pravna razmišljanja (idžtihadi).

Od pravnih tekstova se može navesti hadis u kojem je Poslanik, a.s., rekao: „Garancija muslimana je jedna. Ko god od njih je dadne validna je.“8 To znači da je garancija koju bilo ko od muslimana da neprijatelju obavezna za islamsko društvo.

Kao dokaz se mogu navesti i pravni tekstovi koji tretiraju institucije preporučivanja dobra i odvraćanja od zla. Po njima je

7 Krvarina tj. materijalna kompenzacija koja se mora platiti zbog učinjene agresije na dijete. A iznosi pedeset dinara ili pet stotina dirhema. 8 Bilježi ga Ahmed od Alije r.a., Vidi: Ševkani, Nejlul evtar, 7/27.

21

dozvoljeno svakom muslimanu podignuti tužbu protiv korupcije, nemorala, nereda po putevima, kao i za rastavu braka koji je sklopljen na nelegalan način i pored toga što tužilac u svemu tome nema ličnog interesa.

Od pravnih pravila, može se navesti slijedeće: Državni budžet (bejtul-mal) je nasljednik onome koji nema nasljednika. Vladar se smatra zastupnikom ummeta pri raspolaganju zajedničkim imetkom ako radi sukladno njihovom interesu, kao što staratelj raspolaže sa imetkom jetima. Vladar je također zastupnik ummeta pri sklapanju međudržavnih ugovora koji ostaju pravnovažni čak i poslije njegove smrti ili svrgnuća. Isti je slučaj i sa imenovanjem službenika čije imenovanje ostaje pravosnažno i nakon njegove smrti. Sudija u slučaju da pogriješi pri presudi u stvarima iz domena Allahovih prava poput odsijecanja ruke na osnovu svjedočenja lažnih svjedoka neće snositi troškove krvarine, nego će kompenzaciju platiti državna blagajna.

Islamski pravnici također smatraju da vakuf može biti vlasnik imovine, kao što se može i zadužiti sa obavezama koje se trebaju ispoštovati prema drugima. Isto tako, dozvoljeno je ostaviti testament i vakuf za džamiju. Nadzornik vakufa je samo njegov zastupnik i zbog toga nije odgovoran za njegove dugove. Zbog toga će on kupovati ono što je potrebno vakufu a to će plaćati od vakufskih prihoda.

Vrste prava

Pravo se može podijeliti na razne načine sukladno različitim aspektima sa kojih se posmatra, tj. sukladno značenju na kojeg se odnosi. U daljnjoj studiji ćemo navesti te podjele prava, propise koji se odnose na njih i pravne posljedice koje proističu iz njih.

Podjela prava s obzirom na vlasnika prava

Po toj osnovi pravo se dijeli na tri vrste: Allahovo pravo, čovjekovo pravo i zajedničko pravo, tj. pravo u kojem su objedinjena dva prava i gdje ponekad dominaciju može imati Allahovo ili čovjekovo pravo.

22

Allahovo pravo ili opće pravo

To je ono pravo kojem je namjera približavanje Allahu, Njegovo veličanje i izvršenje vjerskih obreda. Ili, to je pravo kojim se namjerava realizovati opći interes naroda, a da se pri tome personalno niko ne zadužuje tom obavezom.

Ovakva vrsta prava se pripisuje Uzvišenom Allahu zbog njihove veličanstvenosti i sveopće koristi. Dakle, to su ustvari društvena ili javna prava.

Primjer za prvu vrstu prava je namaz, post, hadž, zekjat, džihad, institucija preporučivanja dobra i odvraćanja od zla, zavjeti, zakletva, učenje bismille pri klanju itd.

Primjer za drugu vrstu su apstiniranje od zločina i izvršenje fiksnih sankcija za blud, klevetu, krađu, razbojništvo, konzumiranje alkohola, kao i diskrecione sankcije (t'azir) za ostale vrste zločina, te uspostava, zaštita i očuvanje javnih institucija, poput puteva, rijeka, džamija, škola i ostalih javnih ustanova bez kojih zajednica ne bi mogla funkcionirati.

Allahova prava se po hanefijskim pravnicima dijele na osam vrsta.9

Pravni status Allahovih prava

Allahova prava nije dozvoljeno anulirati tj. poništiti putem oprosta, sporazuma ili odricanja. Isto tako, nije dozvoljeno zamijeniti ih, niti je npr. dozvoljeno da se kazna za krađu poništi u slučaju da je pokradeni oprosti ili kada se nagodi sa kradljivcem nakon što se ona prijavi nadležnim organima. Kazna za blud se ne može poništiti zbog toga što ga muž ili neko drugi npr. oprosti, ili zbog toga što je žena dobrovoljno počinila preljub ili blud.

Allahovo pravo se, također, ne nasljeđuje. Prema tome, nasljednici nisu obavezni nadoknaditi ibadete koje njihov umrli nije izvršio, osim ako nije ostavio testament da se to u ime njega izvrši, niti će oni biti odgovorni za zločin koji je počinio njihov umrli.

9 Te vrste smo spomenuli u našem djelu Uvod u metodologiju islamskog prava.

23

Interferencija kod sankcija propisanih za kršenje Allahovih prava se uvažava. Npr. ko počini više puta blud ili više puta ukrade, neće biti kažnjen posebno za svaki blud ili svaku krađu, nego će se nad njim izvršiti samo jedna propisana sankcija. Zbog toga što je osnovna intencija sankcije da se zločinac kazni i odvrati od zločina, a to se upravo postiže na taj način.10

Izvršenje sankcija koje su propisane za kršenje Allahovih prava su u ingerenciji vladara ili koga on opunomoći. Dakle, samo on ima pravo da preodgoji one koji ne obavljaju obrede ili ih zanemaruju, također, samo on ima pravo da izvrši fiksne i diskrecione kazne nad zločincima radi sprečavanja anarhije i uspostave reda i mira u društvu.

Čovjekovo pravo

To su takva prava putem kojih se namjerava zaštiti interes pojedinaca, svejedno da li to bilo opće pravo kao što je očuvanje zdravlja, djece, imetka, uspostava sigurnosti, sprečavanje zločina, ustajanje protiv agresije i korištenja državnih javnih institucija, ili to bilo lično pravo poput zaštite prava vlasnika u njegovu vlasništvu, prava prodavača na cijenu, a kupca na robu, pravo vlasnika na nadoknadu za bespravno uništenu imovinu, pravo na vraćanje bespravno oduzete imovine, pravo žene kod njena muža na izdržavanje, pravo majke na odgoj svog djeteta, a oca na skrbništvo nad svojom djecom, pravo svakog čovjeka na rad itd.

Pravni status ljudskih prava

Onome ko posjeduje neko od spomenutih prava dozvoljeno je da ga se odrekne, da ga poništi putem oprosta, sporazuma itd. Ovakva prava se nasljeđuju, a dok ne podržavaju interferenciju, tj. svaki pojedinačni prekršaj će biti posebno i sankcioniran. Pravo na traženje izvršenja sankcije propisane za kršenje ove vrste prava pripada isključivo njenim vlasnicima ili njihovim zastupnicima.

10 Kasani, El-Bedai', 7/55, Serahsi, El-Mebsut, 9/185.

24

Zajedničko pravo

To je takva vrsta prava u kojem su objedinjena dva prava: Allahovo i čovjekovo. Međutim, može se desiti da u takvom pravu ponekad dominantnije bude Allahovo ili ljudsko pravo.

Primjer kada dominaciju ima Allahovo pravo

Kao primjer može se navesti postbračno čekanje ('iddet). U tom pravu zastupljeno je Allahovo pravo manifestovano u sprečavanju miješanja srodstva. Isto tako je zastupljeno i čovjekovo pravo reflektovano u očuvanju potomstva njegove djece. Međutim, Allahovo pravo je ipak dominantnije, jer je u sprečavanju miješanja srodstva opća korist za društvo i zajednicu. U tome je faktički zaštita zajednice od anarhije i dezintegracije.

Kao primjer, može se navesti i čovjekovo pravo na život, razum, zdravlje, imetak i sankcija za klevetu za blud. U svim navedenim pravima nalaze se dva prava: Allahovo i čovjekovo, ali je ipak Allahovo pravo dominantnije zbog opće koristi čije posljedice se reflektuju na društvo.11

Međutim, prema šafijskim i hanbelijskim pravnicima i oficijelnom mišljenju malikijskog mezheba, sankcija za klevetu je isključivo pravo oklevetanog, zbog toga što je kleveta zapravo atak na čast. A njegova čast je isključivo njegovo pravo, pa prema tome onda i sankcija propisana za taj delikt treba da bude prvenstveno njegovo pravo.

Status zajedničkog prava u kom je Allahovo pravo dominantnije

Ova vrsta prava ima isti status Allahovih prava zbog toga što u njima Allahovo pravo ima dominaciju nad čovjekovim pravom.

Primjer kada dominaciju ima čovjekovo pravo

Kao primjer se može navesti pravo na odmazdu koje u osnovi pripada staratelju ubijenog. U ovom pravu postoje dvije vrste prava:

11 Ibn Hemmam, Fethul-Kadir, 4/194, Kasani, Bedai', 7/56, Serahsi, El-Mebsut, 9/113, Ibn Abadin, Hašijetu Ibn Abidin, 4/189.

25

Allahovo pravo koje se ogleda u zaštiti društva od teškog zločina ubistva i čovjekova prava koje se ogleda u zadovoljavanju želje za osvetom putem izvršenja smrtne kazne nad ubicom. Čovjekovo pravo u ovom primjeru je dominantnije nad Allahovim pravom, jer se odmazda i zasniva na principu poravnanja. Kur'an to upravo i potvrđuje u sljedećem ajetu:...i u njemu smo propisali život za život... Upravo ovo poravnanje ili ekvivalencija sankcija uslovljava da se čovjekovo pravo preferira nad Allahovim.

Status zajedničkog prava u kom je čovjekovo pravo dominantnije

Ova vrsta prava ima potpuno isti status ljudskih prava. S toga je dozvoljeno staratelju ubijenog oprostiti ubici ili se nagoditi sa njim oko materijalne kompenzacije. Allah upravo i podstiče da se oprosti i nagodi. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrate. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. (El-Bekare, 178)

Podjela subjektivnih prava

Čovjekovo se pravo, s obzirom na njegovo posjedovanje i vlasništvo, dijeli na: prava koja podržavaju poništenje i prava koja to ne podržavaju.

Prava koja podržavaju poništenje

U osnovi, svako subjektivno pravo poput prava na odmazdu, prava na prvokupnju (eš-šuf'a), prava na prihvatanje kupoprodajnog ugovora itd. podržavaju da budu anulirana i poništena, za razliku od objektivnih prava. Poništenje subjektivnog prava može biti uz nadoknadu ili bez nadoknade.

Prava koja ne podržavaju poništenje i anuliranje

Međutim, postoje i subjektivna prava koja ne podržavaju poništenje. Ona su ustvari izuzeci iz općeg pravila koje smo prethodno naveli.

26

Prava koja ne podržavaju poništenje su:

a. Prava koja još nisu ni utvrđena, kao da se žena odrekne svoga prava na budući bračni život i izdržavanje od strane budućeg muža, da se kupac odrekne svoga prava na prihvatanje kupoprodaje nakon gledanja robe, da se nasljednik odrekne svog prava na odbijanje testamenta za života testatora, odricanje komšije ili suvlasnika na pravo prvokupnje prije prodaje itd. U svim tim slučajevima spomenuta prava se ne anuliraju i pored toga što su ih se njihovi vlasnici odrekli zbog toga što ona još i ne postoje.

b. Prava koja se šerijatski uvažavaju zbog neophodnih personalnih odnosa (svojstava) koja pripadaju nekoj osobi, poput odricanja oca ili djeda od njihovih prava na starateljstvo nad maloljetnikom, zbog toga što je starateljstvo lična stvar koja se tiče njih dvojice i ono se ne poništava kada ga se oni odreknu.

c. Prava čije poništenje utiče na promjenu šerijatskih propisa, kao kad se muž koji pusti svoju ženu odrekne prava na povrat svoje žene, ili da se darivalac odrekne svog prava na povrat svoga dara, ili da se testator odrekne svog prava na povrat testamenta, ili da vlasnik nekog objekta poništi svoje pravo na njegovo vlasništvo. Takvo pravo ne podržava poništenje, jer poništenje njegova prava na vlasništvo bi značilo izlazak te stvari iz njegova vlasništva u ničije vlasništvo, a to bi značilo postojanje imetka bez vlasnika (saibe) što je u islamu zabranjeno: Allah nije propisao ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama; to oni koji ne vjeruju govore o Allahu laži, i većina njih nema pameti. (El-Maide, 103)

Dakle, po islamu svaka stvar mora imati svoga vlasnika. Prema tome, odricanje vlasnika od svog prava na vlasništvo ima za posljedicu promjenu propisa koji je potvrđen u Šerijatu. A to je neprihvatljivo, jer na to niko nema pravo.

d. Prava koja su u vezi sa tuđim pravom. Npr. da majka poništi svoje pravo na odgoj (el-hadane) svog djeteta, da muž poništi svoje pravo na postbračno čekanje kod svoje raspuštenice, da pokradeni poništi svoje pravo u sankciji za krađu. Sva ovakva i slična prava su zajednička prava. Prema tome, iako čovjek u njima ima pravo da poništi i anulira svoje pravo, ipak on nema pravo da poništi i anulira tuđe pravo u njima.

27

Prava koja se nasljeđuju i koja se ne nasljeđuju

Islamski pravnici su saglasni da se prava putem kojih se namjerava osiguranje i garancija nasljeđuju, poput prava na zalog radi osiguranja duga, prava na zadržavanje prodane stvari radi garancije isplate njene vrijednosti, kao i pravo na traženje žiranata pri uzimanju kredita.

Saglasni su također da se nasljeđuju i objektivna prava, poput popratnih prava nekretnina, kao npr. prava na navodnjavanje i napajanje, prava na prolaz itd., jer su to popratna prava nepokretnih imovina koja su joj neminovna.

Također, saglasni su da se pravo na izbor, određivanje jedne od dvije kupljene stvari nakon kupoprodaje (hijarut-t'ajin) i pravo na povrat kupljene stvari radi starog nedostatka (hijarul-'ajbi) nasljeđuju, zbog toga što je imenovanje stvari pri kupoprodaji nužno i što je pri tome pravo ograničeno samo na jednu stvar. A kada je u pitanju pravo na vraćanje kupljene stvari, radi nekog nedostatka, to se dozvoljava na osnovu toga što se pretpostavlja da se kupila ispravna roba. Zbog toga se dozvoljava i nasljednicima da naslijede to pravo, kako bi uklonili od sebe eventualnu štetu i obmanu.

Međutim, islamski pravnici nisu saglasni da li se nasljeđuju sljedeća prava: pravo na izborni uvjet (hijaruš-šart), tj. da jedna ili obje ugovorne strane uslove da imaju pravo nakon određenog vremena prekinuti ugovor, pravo na raskid ugovora nakon viđenja robe, pravo na vraćanje duga u određeno vrijeme i pravo na dio ratnog plijena nakon što se osvoji, ali ne podijeli.

Hanefijski pravnici smatraju da se prava (el-hukuk) i koristi (el-menaf'i) ne nasljeđuju, jer se nasljeđivanje odnosi isključivo na imovinu koja je prisutna, tj. na objekte, dok se po njima spomenuta prava ne smatraju imovinom. Ali, u isto vrijeme, smatraju da se dugovi nasljeđuju

Ostali pravnici smatraju da se prava, koristi i dugovi nasljeđuju, jer ih smatraju imovinom. Poslanik, a.s., je rekao: „Ko iza sebe ostavi neku imovinu ili pravo, ono pripada njegovim nasljednicima. A ko ostavi dug ili porodicu oni pripadaju meni.“12

12 Muttefekun alejhi.

28

Podjela prava s obzirom na njihov predmet

Po ovoj osnovi pravo se dijeli na imovinsko i neimovinsko, subjektivno i objektivno.

Imovinska i neimovinska prava

Imovinska prava su prava koja se odnose na imovinu i na koristi koje proizlaze iz nje. Dakle, to su prava čiji je predmet imovina ili koristi poput prava prodavača na cijenu prodane robe i kupca na kupljenu robu, pravo na prvokupnju, prava nekretnina, pravo na izbor prihvatanja kupoprodaje, pravo stanozajmca na stanovanje itd.

Neimovinska prava su prava koja se ne odnose na imovinu, poput prava na odmazdu, prava na slobodu, prava žena na razvod braka zbog neispunjavanja određenih obaveza od strane muža, prava na odgoj djeteta, prava na starateljstvo, kao i ostala politička i prirodna prava.

Subjektivno i objektivno pravo

Subjektivno pravo je pravo koje je Zakonodavac dodijelio nekome kod drugoga. Njegov predmet može biti realizacija određenog posla, kao što je obaveza prodavca da preda prodanu robu kupcu, a kupca da preda iznos za kupljenu robu prodavaču. Kao i pravo na dug, pravo na nadoknadu za uništenu stvar i nezakonito oduzetu imovinu, pravo žene ili bližnjeg na izdržavanje itd.

Subjektivno pravo može biti i u formi apstiniranja od nekog posla, poput obaveze onog kome se preda stvar na čuvanje da se ne koristi njome.

Subjektivno pravo u osnovi ima tri osnovna elementa: vlasnika prava, predmet prava i obveznika ili dužnika. Odnos između dvije strane subjektivnog prava je izrazit i očit za razliku od njegova predmeta.

Objektivno pravo je pravo koje je Zakonodavac priznao nekome nad nečim određenim i definiranim. Dakle, odnos koji postoji između vlasnika objektivnog prava i tog nečega (objekta) je čisto materijalan. Na osnovu te veze vlasnik tog prava ima direktnu vlast nad nečim a to je u stvari objektivno pravo. Kao npr. pravo vlasništva na osnovu

29

kojeg vlasnik imovine ima potpunu vlast nad onim što posjeduje. Pravo uslijed zajedničkog korištenja, tj. pravo koje je utvrđeno pri korištenju nekretnina poput prava na prolaz, navodnjavanje, napajanje, kao i pravo na zadržavanje zaloga radi garancije vraćanja duga.

Objektivno pravo ima samo dva svoja osnovna elementa: vlasnika prava i predmet prava.

Specifičnosti i odlike subjektivnog i objektivnog prava

Najvažnije specifičnosti i odlike kojima se odlikuju spomenuta prava su:

1. Vlasnik objektivnog prava ima pravo da potražuje predmet prava ma gdje on bio, dok to vlasnik subjektivnog prava nema. Vlasnik objektivnog prava ima pravo tražiti ga od bilo koga ako ga nađe kod njega. Npr. ko bespravno uzme predmet prava od nekoga, zatim ga proda ili mu ga neko ukrade, njegovu vlasniku je dozvoljeno podići optužnici protiv onoga kod koga je ta stvar pronađena.

Za razliku od vlasnika objektivnog prava, vlasniku subjektivnog prava dozvoljeno da traži svoje pravo samo od dužnika, njegova žiranta ili od onoga na koga je prenijet dug.

Razlika se ogleda u tome što se objektivno pravo odnosi na određen objekt, a ne na osobu. Dakle, objekt je moguće transferirati iz vlasništva u vlasništvo, dok se subjektivno pravo tiče obveznika ili dužnika i zato se ono ne traži od nekog drugog, osim ako on to dozvoli, kakav je slučaj kod jamčenja i transfera duga.

2. Vlasnik objektivnog prava ima privilegiju i prvenstvo u odnosu na ostale obične dužnike ako je svoj dug osigurao zalogom.

Vlasnik subjektivnog prava nema tu privilegiju, osim u određenim situacijama, kao u slučaju potvore ili sumnje. Zbog toga se daje prednost dugovima koji su uzeti za vrijeme zdravlja, nad onima koji su uzeti za vrijeme bolesti i nužde, kao i troškovima ukopa nad ostalim pravima koja se tiču zaostavštine, dugovima koji su uzeti na ime izdržavanja supruge i maloljetne djece nad običnim dugovima. Kada su u pitanju opći interesi, onda se prednost daje državnim dugovima nad običnim društvenim dugovima.

30

3. Objektivno pravo se gubi ako se uništi njegov predmet. U tom slučaju, to pravo nestaje i poništava se ugovor. Npr. kada se uništi prodana stvar kod prodavača, prije nego što je preuzme kupac, takav ugovor se poništava i anulira se pravo kupca na predaju te stvari. Kada izgori zakupljena kuća ili stan, ugovor o zakupu se poništava i anulira se pravo stanozajmca da se koristi istim.

Međutim, ukoliko se uništi predmet subjektivnog prava, pravo se ne anulira, niti se ugovor poništava. Npr. kada se uništi imovina dužnika, pravo zajmodavca na dug se ne poništava, jer se dug odnosi na preuzetu odgovornost, a ne na uništenu imovinu. Isto tako, kada se u avansnom ugovoru uništi roba, prodavac je dužan dati drugu.

Izvori prava i njihovi uzroci

Jedini izvor i uzrok prava u islamu je Šerijat. Ali, Šerijat ponekad direktno stvori prava, ne oslanjajući se pri tome na druge uzroke, poput naredbi o vršenju raznih vrsta obreda, naredbe da se izdržava bližnji, zabrane da se čine zločini i nedjela, dozvola konzumiranja ukusnih i zdravih jela. U svim ovakvim i sličnim situacijama, šerijatski dokazi se smatraju direktnim uzorcima prava.

Ponekad Zakonodavac stvara prava i propise na osnovu nekih uzroka koje ljudi upražnjavaju, poput bračnog ugovora. Taj ugovor proizvodi pravo žene na izdržavanje, pravo na međusobno nasljeđivanje supružnika itd. Kupoprodajni ugovor proizvodi pravo kupca na cijenu prodane stvari, a pravo prodavača na prodanu stvar. Bespravno uzeta imovina proizvodi pravo nadoknade ako bude uništena. Dakle, ugovori i bespravno otuđenje imovine su direktni uzroci prava, a šerijatski dokazi indirektni.

Pod uzrocima i izvorima prava ovdje se misli na direktne uzroke, svejedno da li oni bili šerijatski dokazi ili drugi razlozi koje su priznali i odredili ti dokazi. Prema tome, ovdje se pod izvorima ne misli na izvore koji naređuju obligaciju, jer bi u tom slučaju svi izvori imali krajnji ishod u Šerijatu ili pozitivnom pravu.

Izvora prava u odnosu na obligaciju ima pet. Oni su: Šerijat, ugovor, individualna volja, validan i nevalidan postupak.

Kao primjer za Šerijat kao izvor prava može se navesti obavezivanje sa izdržavanjem rodbine i žena, kao i obavezivanje

31

staratelja i zastupnika. Za ugovor kao izvor prava može se navesti ugovor o darivanju, zakupu, kupoprodaji, braku itd. Za individualnu volju kao izvor prava može se navesti obećanje, zavjet itd. Za nevalidan (štetan) postupak kao izvor prava može se navesti obavezivanja agresora da nadoknadi ono što je uništio ili bespravno uzeo. Za validan postupak ili bespravno bogaćenje, kao izvor prava, može se navesti vraćanje duga nekom, misleći da mu je dužan, pa se ustanovi da nije, ili vraćanje duga za drugoga na osnovu njegova naloga, ili kupovanje nečega nakon čega se utvrdi da je to bila tuđa imovina.

U svim navedenim situacijama vlasniku prava je dozvoljeno zatražiti svoje pravo kome ga je dao, zbog toga što istom ono i ne pripada.

Sve te izvore opet moguće je podvesti pod šerijatski slučaj. A šerijatski slučaj može biti prirodan poput susjedstva, rodbinstva, bolesti itd., ili izboran. A izboran šerijatski slučaj može biti materijalno zabranjeno djelo tj. nevalidan postupak, ili validno djelo od strane jedne osobe, tj. validan postupak, a mogu biti i šerijatske obligacije.

Šerijatske obligacije mogu biti opet jednostrane poput individualne volje ili višestrane poput ugovora.13

Navodi izvora prava su i njihovi direktni uzroci obligacije. A posredni izvor svake šerijatske obligacije i materijalnog djela je Šerijat.

Što se tiče izvora objektivnog prava, to su u stvari uzroci potpunog ili nepotpunog vlasništva, koji se obrađuju u poglavlju o teoriji vlasništva.

Doktor Senhuri je rekao: „Moguće je izvore prava u Šerijatu bez obzira da li se oni ticali obligacija ili objektivnih prava ograničiti na dva izvora kao i u zapadnjačkom ili svjetovnom pravu: na pravnu obligaciju i na pravni slučaj.“14

13 Zerka, El-Medhalu ila nazarijetil-iltizam fil-fikhil-islami, glava 49-52. 14 Senhuri, Mesadirul-hakki fil-fikhil-islami, 1/69.

32

Šerijatska ili pravna obligacija obuhvata ugovor i samostalnu volju, a šerijatski ili pravni slučaj obuhvata nevalidan i validan postupak.

Iz elaboriranog se da primijetiti da se priznanje ne ubraja u izvor prava. Ono je samo obavijest o pravu po preferiranom mišljenju pravnika. Isto tako se sudska presuda ne ubraja u izvor prava, jer ona u stvari samo otkriva i ukazuje na pravo.

Međutim, ako sudija presudi na osnovu lažnih svjedoka, pa se to ne otkrije, u tom slučaju njegova presuda će se smatrati izvorom prava u pravnom smislu (kadaen), ali ne i u moralnom (dijaneten).

Propisi koji se odnose na prava

Pod propisima koji se odnose na prava, podrazumijevaju se posljedice koje proizilaze iz prava, nakon što se ona priznaju njihovim vlasnicima. Od tih propisa najpoznatiji su:

1. Ispunjenje prava

Vlasnik prava putem svih legalnih sredstava koja mu stoje na raspolaganju ima puno pravo tražiti ispunjenje svojih prava.

a. Ispunjenje Allahovih prava

Izvršenje Allahovih prava u obredima postiže se njihovim izvršenjem na način kako je to Uzvišeni propisao - na uobičajen ('azima) način u normalnim uvjetima ili putem olakšice (ruhsa) u posebnim prilikama, poput skraćivanja namaza, dozvole prekidanja posta zbog bolesti ili putovanja, uzimanje tejemuma umjesto abdesta, obavljanje hadža umjesto bolesnog i nemoćnog, dozvola izgovora nevjerstva u nuždi itd.

U slučaju da pravni adresat odbije izvršiti obred materijalne prirode poput zekjata, nadležne institucije će to pravo uzeti silom i dati ga onome kome i pripada, a ako odbije izvršiti obred nematerijalne prirode, u tom slučaju će ga nadležni organi prisiliti da ih izvrši, ako se odnosi na vidljivo i očito pravo, a ako se radi o nevidljivom pravu, u tom slučaju će ga Allah iskušati sa različitim iskušenjima i na Sudnjem danu sankcionirati.

33

Izvršenje Allahovih prava, kada su u pitanju zabrane i grijesi, biva sa njihovom apstinencijom. Ukoliko ih se ljudi ne klone, Allahovo se pravo mora izvršiti putem sankcija koje izvršava vladar ili njegov zamjenik nakon što se donese presuda. Na taj način se društvo štiti od smutnje, neprijateljstva, anarhije i dezintegracije.

b. Ispunjenje ljudskih prava

Čovjekovo pravo se realizuje putem njegova uzimanja od onog koji je zadužen sa njim i to na dobrovoljan i zadovoljavajući način. U slučaju da ga uzurpator zabrani, a u isto vrijeme se utvrdi da je samo pravo prisutno u njegovoj vlasti, poput bespravno uzete, ukradene ili deponovane stvari, ili odbije da plati nadoknadu za njegovo uništenje, ili se nađe kod njega neko pravo koje nije istovrsno sa vlasnikovim otuđenim pravom, a njegovo lično uzimanje od strane vlasnika bi imalo za posljedicu smutnju ili štetu, u tom slučaju, po konsenzusu pravnika, vlasniku prava neće biti dozvoljeno da ga sam uzme, nego će to uraditi putem nadležnih organa.

U slučaju da se u vlasništvu uzurpatora tuđeg prava nađe istovrsna imovina (pravo) koju je uzeo od drugog, i njegovo uzimanje od vlasnika prava ne bi imalo za posljedicu smutnju ili neku štetu. Oficijelno mišljenje malikijskih i hanbelijskih pravnika je da vlasnik prava i u tom slučaju može uzeti svoje pravo samo putem nadležnih organa. Taj stav se temelji na hadisu u kojem stoji: „Vrati emanet onome ko ti ga je povjerio i ne pronevjeri onoga ko te je pronevjerio.“15

Nasuprot tome, šafijski pravnici smatraju da vlasnik prava ima pravo da ga lično uzme na bilo koji način, bez obzira da li kod uzurpatora bio imetak istovrstan sa njegovim pravom ili različit. Svoj stav temelje na nekoliko ajeta koji govore o vraćanju istom mjere poput: Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno. (En-Nahl, 126)

Međutim, oni u isto vrijeme smatraju da vraćanje istom mjerom nije općenito i generalno, nego samo kada je u pitanju imovina. Svoj

15 Derdir, Eš-Šerhul-kebir, 4/335, Ibn Kudame, El-Mugni, 8/254, Ibn Džuzzi, El-Kavaninul-fikhijjetu, str. 359.

34

idžtihad opravdavaju slijedećim hadisom: „Ko nađe svoju imovinu kod nekog čovjeka, on ima najveće pravo na nju.“16

Hanefijski pravnici su saglasni sa šafijskim, ali samo kada se radi o istovrsnom pravu, ali ne i različitim. Međutim, oficijelno mišljenje mezheba je da je vlasniku prava dozvoljeno lično uzeti svoja prava, bez obzira da li kod uzurpatora našao istovrsno ili različito pravo, zbog pada morala kod ljudi i odugovlačenja u vraćanju tuđih prava.

Dakle, kada vlasnik nađe svoje pravo kod drugoga, bez obzira da li se radilo o imovini ili nekoj drugoj robi, koji ga odugovlači vratiti, ili negira svoj dug, dozvoljeno mu je po saglasnosti islamskih pravnika uzeti ga moralno (dijaneten), ali ne i pravno (kadaen), po osnovi nužde, a to se može potvrditi citiranim hadisom: „Ko nađe svoju imovinu kod nekoga ima najveće pravo na nju.“17

Način na koji se uzima pravo

U osnovi, pravo se treba uzeti na pravedan način, tj. ne smije se uzeti veći iznos. Ako se radi o pravu poznate vrste i definirane količine poput vrijednosti kuće, iznosu najamnine, protuvrijednosti duga itd., u tom slučaju nije dozvoljeno uzeti više od tog iznosa, pa čak i u slučaju da sud presudi i više od toga.

Međutim, ako se radi o pravu čiji je iznos neodređen, tj. neodređene vrste i količine, u tom slučaju za mjerodavnost prava će se uzeti običaj sredine u kojoj ljudi žive. Npr. pri uzimanju zekjata se neće uzeti ni najbolji, niti najgori hajvan, nego srednja kvaliteta.

Dozvoljeno je sankcionisati diskrecionom kaznom (et-t'azir) onoga koji odbija dati zekjat i to na način da mu se uzme najveći obavezni iznos, ili da mu se oduzme pola imovine.18 Poslanik, a.s., je o tome rekao: „Ko dadne zekjat radi nagrade imat će nagradu za to. A ko ga odbije dati, mi ćemo mu ga uzeti i još pola njegova imetka. To je kazna od našeg Gospodara.“19

16 Bilježi ga Ahmed, Ebu Davud i Nesai od Semure b. Džundeba. 17 Bilježi ga Ahmed, Ebu Davud i Nesai od Semure b. Džundeba. 18 Zuhajli, El-Fikhul-islami ve edilletuhu, 4/27. 19 Bilježi ga Ahmed, Nesai i Ebu Davud od Behza b. Hakima od njegova oca i djeda.

35

Tolerancija pri uzimanju i izvršavanju prava

U osnovi vlasnik prava ima pravo da u punom iznosu uzme svoje pravo. Međutim, u isto vrijeme, Zakonodavac podstiče vlasnika prava da ga ne uzima u cijelosti, ili da ga se djelimično odrekne kao vid tolerancije, dobročinstva i altruizma. Posebno je to izraženo kada je obveznik ili dužnik u škripcu. Parcijalno ili potpuno odricanje od svoga prava u takvim situacijama se smatra dobrim djelom, a njegov počinilac će zbog toga biti nagrađen. Uzvišeni o tome veli: A ako je u nevolji, onda pričekajte dok ne bude imao; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite. (El-Bekare, 280)

O ženinom odricanju od svojih prava ili cijelog mehra Uzvišeni veli: I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte; a ako vam one od svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte. (En-Nisa, 4) A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovinu od onog što ste odredili, osim ako se ne odreknu ili ako se ne odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka… (El-Bekare, 237)

O oprostu odmazde Uzvišeni veli: A ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast, ali neka ni on ne prekoračuje granicu ubijanja, ta njemu je dana vlast. (El-Isra, 33)

Ajet koji utvrđuje opće načelo o odricanju prava je: Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi, On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine. (Eš-Šura, 40)

2. Zaštita prava

Šerijat je prava zaštitio od svake vrste agresije. Zbog toga je u tom smislu propisao različita sredstva i metode: moralna i pravna odgovornost, kao i pravo na sudsku zaštitu.

Npr. obredoslovlje, kao Allahovo pravo, Zakonodavac je zaštitio sa vjerskim stimulansima i imanskim pobudama koji su postavljeni na bojazni od Allahove kazne i čežnji za nagradom na onom i blagostanjem na ovom svijetu. Zbog toga većina kur'anskih pravnih tekstova koji se odnose na šerijatske naredbe počinje sa isticanjem svojstva vjerovanja, poput: O vjernici...

36

Postoji i drugi metod zaštite obreda, a to je institucija hisbe. To je preporučivanje dobra kada se zanemari i odvraćanja od zla kada se počne činiti. Na to ima pravo svaki član islamskog društva. Onaj koji vodi tu instituciji, tj. el-muhtesib ima pravo tražiti od onog koji ne klanja ili ne posti da to počne prakticirati, a također i svaki musliman ima pravo, po osnovu spomenute institucije, da podigne tužbu muhtesibu ili sudu protiv onog koji čini grijeh kako bi se preodgojio, odvratio i nagnao da izvršava obrede.

Ista je stvar i sa ostalim Allahovim pravima, poput apstinencije od zločina. Društvo se štiti od njih putem vjerskog stimulansa kao i putem hisbe.

I prava čovjeka se također štite putem vjerskog stimulansa koji nalaže svakom pojedincu da poštuje tuđe pravo o imovini, časti i životu. Prava čovjeka se štite i putem suda koji treba naložiti vraćanje prava onome kome i pripada.

Dakle, Šerijat je zaštitio sve vrste vjerskih i građanskih prava - individualna i kolektivna, na taj način što je priznao prava njihovim vlasnicima i zabranio da se izvrši bilo kakav atak na njih, a za onog koji to prekrši propisao je sankciju.

3. Zakonita upotreba prava

Čovjek mora upotrijebiti svoje pravo na način kako mu je to Zakonodavac propisao i naložio. Vlasniku prava nije dozvoljeno upražnjavati svoje pravo na način da nanese štetu drugom, bez obzira na to da li se šteta odnosi na pojedinca ili zajednicu i da li se vrši sa namjerom ili ne. Također, nije mu dozvoljeno uništiti ili protraćiti bilo što od svog imetka.

Npr. vlasništvo nad nečim daje pravo vlasniku da na istom gradi šta hoće i kako hoće, ali ne i na način da komšiji zakloniti svjetlost i vazduh, niti da prema komšiji ostavi prozor kroz koji može da gleda nedozvoljeno kod svog komšije, jer se putem svega toga njemu, tj. komšiji, nanosi šteta.

Upotreba prava na način da se nanese šteta sebi ili drugom u svjetovnom zakonu se naziva nezakonitom upotrebom prava (et-te'assuf).

37

U slučaju kada čovjek upražnjava ono na što nema pravo, to se ne naziva nezakonitom upotrebom prava, nego agresijom (el-i'itida) na tuđe pravo. Dakle, upotreba prava na nezakonit način je u islamu zabranjena, a agresija na tuđe pravo je strogo zabranjena.

Dokazi da je nezakonita upotreba prava zabranjena

- Uzvišeni je rekao: Kada pustite žene, onda ih, prije nego što ispune njima propisano vrijeme za čekanje, ili na lijep način zadržite ili ih velikodušno otpremite. I ne zadržavajte ih da biste im učinili nasilje; a onaj ko tako postupi – ogriješio se prema sebi. Ne igrajte se Allahovim propisima i neka vam je na umu blagodat koju vam Allah daje, i Knjiga i mudrost koju vam objavljuje, kojom vas savjetuje. Allaha se bojte i da Allah sve zna – na umu imajte. (El-Bekare, 231) Uzvišeni u citiranom ajetu zabranjuje da se pravo na opoziv žene zloupotrebljava, kako se to radilo u džahilijjetu gdje bi čovjek puštao svoju ženu i kada bi se skoro završio iddet opozvao bi je, a potom ponovo pustio, zbog toga je Zakonodavac to zabranio. Zabrana aludira na zabranjeno, pa je na osnovu toga zloupotreba prava zabranjena.

- Uzvišeni je rekao: Pošto se izvrši, ne oštećujući nikoga, oporuka koja je ostavljena ili podmiri dug; to je Allahova zapovijed! – A Allah sva zna i blag je. (En-Nisa, 12) Uzvišeni zabranjuje oporuku koja je štetna po nasljednike, poput oporuke nasljedniku ili oporuke veće od jedne trećine. Pošto je takva oporuka zabranjena, a oporučivanje u osnovi dozvoljeno, onda će zloupotreba ovog prava biti haram.

- Uzvišeni je rekao: I rasipnicima imetke, koje vam je Allah povjerio na upravljanje, ne uručujte, a njihov imetak za ishranu i odijevanje trošite; i prijatne riječi im govorite. (En-Nisa', 5)

Uzvišeni je naredio da se rasipniku uskrati raspolaganje njegovom imovinom zbog toga što zloupotrebljava svoje pravo prilikom trošenja imetka. Iz čega proizilazi da je zloupotreba prava zabranjena i da onaj koji to konzumira zaslužuje preodgoj i uzurpaciju tog prava.

- Poslanik, a.s., je rekao: „Primjer onoga ko čuva Allahove granice (šerijatske propise) i onoga ko ih krši, jest kao primjer ljudi koji su se ukrcali na lađu, pa su jedni bili na gornjem, a drugi na

38

donjem spratu lađe. I kada je trebalo da se napiju vode, oni dolje su prolazili pored onih iznad njih, nakon čega bi rekli: „Kad bismo probušili lađu na našem dijelu, ne bismo smetali onima koji su iznad nas. I, ako bi ih oni gore pustili da učine šta su i naumili, stradat će svi, a ako ih spriječe u njihovom naumu, spasit će sebe i njih“. 20 Poslanik, a.s., je naredio onima koji su bili u lađi da je ne buše zbog štete koja bi nastala tada, a to je propast svih. Dakle, njihov postupak bi se smatrao zloupotrebom prava – zabranjenim – pa ga s toga Poslanik, a.s, smatra haramom.

Razlozi zbog koji je zabranjena nezakonita upotreba prava

Postoje dva glavna razloga zbog čega je nezakonita upotreba prava zabranjena.

Prvi razlog je taj što vlasnik prava po islamskom učenju nije apsolutno slobodan pri korištenju svog prava. Svako pri konzumiranju svoga prava mora voditi računa da ne nanese štetu drugom. To se jasno vidi iz pravnih tekstova koji zabranjuju nanošenje štete drugom, kao i onih koji zabranjuju monopol i naređuju da se imovina monopoliste, kada postoji potreba za njom, bez njegove dozvole proda. To isto potvrđuju i pravni tekstovi kojima se zabranjuje agresija na tuđi život, imetak i čast, bez obzira da li je ona posljedica upotrebe legalnog prava ili čiste agresije.

Drugi se razlog ogleda u tome što prava u islamu imaju kolektivnu tendenciju, jer se korist koja proističe iz individualnog prava ne ograničava samo na njegova vlasnika, nego se ona također reflektuje na društvo i zajednicu, zbog toga što se nečija imovina smatra dijelom društvene imovine koja mora biti jaka i obilna radi nepredviđenih situacij, a društvo, čak i u normalnim uvjetima, ima određen dio prava u ličnoj imovini po osnovi zekata, poreza na zemlju, otkupa, vitara itd. Jednako tome kao što ima i svoj udio prava koji je mendub putem dobrovoljnih donacija, testamenata, vakufa i ostalih vidova dobročinstva. To je ono što se u savremenom pravu naziva socijalizacijom prava.

Dakle, ako društvo u ličnoj imovini ima udio svog prava, onda je pojedinac obavezan raspolagati svojim pravom na način da ne 20 Bilježi ga Buharija od N'umana b. Bišra.

39

nanosi štetu drugima, zbog toga što bi se to smatralo agresijom na pravo zajednice, a u krajnjem ishodu i atakom na samog pojedinca.

Pravila koja se moraju ispuniti da bi se upotreba prava smatrala nezakonitom Prvo pravilo Namjera da se nanese šteta

Ako bi čovjek pri korištenju svog prava namjeravao nanijeti štetu drugom, a ne postići njegovu željenu korist, takav način konzumiranja prava bi se smatrao njegovom zloupotrebom koja je po Šerijatu zabranjena i zbog toga je treba spriječiti.

Ova konstatacija se može potvrditi mnogobrojnim dokazima, među kojima su: zabrana opoziva žene sa namjerom da joj se nanese šteta, zabrana oporuke sa namjerom da se nanese šteta nasljednicima i dužnicima, priznanje duga od strane onoga koji je na samrtnoj postelji da bi zabranio nasljedstvo nasljednicima ili pravo dužnicima, zabrana razvoda braka u bolesti u kojoj je neko umro s namjerom da spriječi ženu od nasljedstva itd.

U svim ovim slučajevima, vlasnici prava su koristili svoje pravo na nelegalan način i zbog toga su njihovi postupci zabranjeni i nelegalni. Dakle, zloupotrebom prava će se smatrati svaka konzumacija prava koja ima namjeru nanošenja štete drugome.

Svako korištenje prava na spomenuti način imat će za posljedice tri stvari: preodgoj vlasnika prava koji ga je nezakonito iskoristio i njegovo sankcionisanje diskrecionom kaznom koju određuju nadležni organi kako bi bila pouka za ostale, poništenje postupka koji je poduzet ako to podržava i kompenzaciju štete nastale kao posljedica nezakonite upotrebe prava. Štetna namjera se utvrđuje putem dokaza i činjenica.

Drugo pravilo Namjera nelegalnog cilja

Ako čovjek, pri korištenju svog legalnog prava, namjerava ostvariti nelegalan cilj koji nije kompatibilan sa osnovnim interesom dotičnog prava, pa s toga svoju pravu namjeru prikrije iza legalnog

40

prava, takav način korištenja prava je po islamu nelegalan i zabranjen. Npr. kada se sklopi brak sa ženom koju je muž pustio tri puta s namjerom da je učini dozvoljenom prvom mužu, pribjegavanje određenim vrstama kupoprodajnih ugovora da bi se prekrila kamata itd. Ovakve i slične intrige su zabranjene i smatraju se nelegalnim korištenjem prava. Tu činjenicu potvrđuju mnogi hadisi, među kojima su i: „Allah je prokleo i onog ko dozvoljava i onog kojem se dozvoljava (žena).“21 „Doći će vrijeme kada će ljudi putem kupoprodaje dozvoljavati kamatu.“22

Ovo pravilo je derivirano iz načela pravničke prevencije (sedduz-zeri'a), kao i zabrane zabranjenih pravničkih intriga (el-hijel-muharreme) putem kojih se namjerava dozvola harama, zabrana halala i anuliranje vadžiba.

Osnova na kojoj se zasniva je također namjeravanje da se nanese šteta, kao i kod prvog pravila, a ona se utvrđuje na isti način koji smo već spomenuli.

Treće pravilo Da iz primjene prava ne proistekne veća šteta od koristi

Kada čovjek upotrijebi svoje pravo s namjerom da ostvari putem njega legalnu korist, ali takav postupak u isto vrijeme proizvede veću štetu drugome nego korist vlasniku prava. Ovakav način upotrebe prava, bez obzira da li se ta šteta refletkovala na zajednicu ili pojedinca, zabranjuje se na osnovu pravničke prevencije. Dokaz koji to potvrđuje je hadis u kojem stoji: „Nema nanošenja štete a niti uzvraćanja na štetu štetom.“23

Dakle, u ovom slučaju, nezakonita upotreba prava će biti samo onda kada legalno konzumiranje legalnog prava ima za posljedicu opću štetu koja je uvijek veća od pojedinačne štete, ili ako proizvede posebnu štetu koja je veća ili ista u odnosu na korist koju od njegove primjene ima vlasnik prava. Ako primjena prava proizvede štetu koja

21 Bilježi ga Nesai, Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Madže. Vidi: Ševkani, Nejlul-evtar, 6/138. 22 Ševkani, Nejlu -evtar, 5/207. 23 Bilježi ga Ibn Madže i Darekutni od Ebi Se'ida el-Hudrija, a Malik ga bilježi u mursel formi od Amra b. Jahje od njegova oca.

41

je manja od koristi od njegove primjene, u tom slučaju takav postupak se neće smatrati nezakonitim.

Kao primjer za opću štetu, može se navesti monopol, presretanje seljaka pred gradom, prodaja oružja u vrijeme smutnje, zabrana uzgoja droga i agrokultura koje narodu nisu potrebne itd.

Kao primjer za individualnu štetu koja je veća od koristi, može se navesti ostavljanje prozora na kući prema ženskim komšijskim odajama, ako je kuća veća od komšijske.

Primjer za individualnu štetu koja je identične koristi, je kada vlasnik kuće uradi nešto na kući od čega komšija ima štetu. Ebu Hanife smatra da se takvi postupci trebaju zabraniti kako bi se uklonila šteta od komšije, jer je to prije svega vjerska obaveza, dok Ebu Jusuf smatra da se ne trebaju zabraniti radi zaštite vlasničkog prava, jer su štete u tom slučaju izjednačene, ali se preferira pravo vlasnika sukladno principu da vlasnik ima pravo koristiti svoje vlasništvo i raspolagati njime.

Primjer male štete je kada čovjek na svom posjedu izgradi neki zid ili posadi neko drvo, pa zakloni komšiji sunčeve zrake. U tom slučaju se neće smatrati da je vlasnik zemlje zloupotrijebio svoje pravo, jer je uobičajeno i neophodno da se načini tako neznatna šteta pri korištenju vlastitog prava.

Primjer za umišljenu štetu je mnoštvo potomstva radi čega čovjek može doći u ekonomski krizu. U tom slučaju to se ne zabranjuje čovjeku zbog toga što je to umišljena šteta, zbog toga što je Uzvišeni stvorio dovoljno prirodnih resursa da se bez sumnje mogu zadovoljiti potrebe ljudi, ako se ljudska snaga i intelekt racionalno upotrijebi i ako se materijalna dobra pravedno raspodjele.

Osnova na kojoj se temelji pomenuto pravilo jest obim štete koji proizilazi iz korištenja prava.

Četvrto pravilo Neuobičajena upotreba prava koja ima za posljedice nanošenje štete drugome

Kada čovjek na neuobičajen način upotrijebi svoje pravo, pa nanese štetu drugom, takva upotreba prava će se smatrati

42

nezakonitom, poput pojačavanja radija koji uznemirava komšije, zakupa kuće i ostavljanje otvorene vode u njoj, iznajmljivanja auta ili životinje i njihovo pretovaranje itd.

U svim ovakvim i sličnim situacijama, upotreba prava na takav način se smatra nezakonitim.

Međutim, ukoliko neko upotrijebi svoje pravo na uobičajen način, pa se desi neka šteta, taj postupak se neće smatrati nezakonitim, niti će nalagati kompenzaciju. Kada npr. ljekar na uobičajen i propisan način izvrši operaciju nakon koje bolesnik podlegne, neće biti odgovoran za to. Kada čovjek zapali peć, pa sa dimom uznemiri komšije, neće biti odgovoran zbog toga, ili ako upali neku mašinu čiji zvuk uznemiri komšije, također neće biti odgovoran zbog toga što je u svim spomenutim slučajevima upotrijebio svoje pravo na uobičajen i poznat način.

Ako bi npr. neko na svojoj zemlji potpalio vatru, pa neka njena varnica zapali komšijino sijeno ili nešto drugo, ukoliko to bude uradio na uobičajen način neće biti obavezan platit odštetu, ali ako to bude uradio na neuobičajen način, npr. kada vjetar puše, onda će snositi odgovornost.24

Za određivanje uobičajenog i neuobičajenog načina ovdje se konsultuje i ravna po običaju.

Peto pravilo Upotreba prava na neodgovoran i pogrešan način

Ukoliko bi čovjek koristio svoje pravo na jedan neoprezan i nemaran način, pa iz nehaja nanio drugom štetu, njegovi postupci će se smatrati nezakonitim i bit će odgovoran za odgovornost iz nehaja.

Treba istaći da ovdje nema razlike da li je pogreška bila sa namjerom učinjena, kao npr. kada lovac u daljini vidi nešto da se kreće pa ispali metak misleći da je divljač, a ustanovi se da je čovjek ili npr. kada lovac nanišani lov, pa promaši i pogodi čovjeka i ubije ga.

24 El-Merginani, El-Hidaje, 3/197, Širazi, El-Muhezzeb, 1/401.

43

U svim ovakvim i sličnim situacijama upotreba prava se smatra zloupotrebom i obavezuje na kompenzaciju štete koja se nanese zbog toga što je vlasnik prava bio obavezan provjeriti cilj i biti oprezan i pažljiv pri svakoj namjeri i postupku.

Navedeni stav se dokazuje činjenicom da je Uzvišeni propisao kompenzaciju štete pri ubistvu iz nehaja u vidu krvarine, kao i citirani hadis koji zabranjuje nanošenje štete, a poznato je da se šteta ne može nadoknaditi bez kompenzacije ili nadoknade.

Treba naglasiti da je ovo pravilo aktivno u segmentu šteta proisteklih iz pogreške i nehaja prilikom korištenja prava, svejedno da li je to pravo bilo potvrđeno od strane Zakonodavca, ugovora ili proisteklo iz nekog drugog izvora prava. Upotreba i korištenje prava je kod islamskih pravnika ograničeno nenanošenjem štete drugima, kao i zbog činjenice da su tuđa imovina i život zaštićeni i da se ne smiju uništavati, a onaj ko ih uništi obavezan je nadoknaditi štetu koja je učinjena.

Ovo pravilo se ne odnosi na dvije situacije:

Prva situacija je kada je pri upotrebi prava nemoguće biti toliko oprezan ili potpuno utvrditi i provjeriti da neće doći do komplikacija, poput ljekara koji uradi operaciju na propisan i uobičajen način, pa nastupi smrti ili uništenje nekog ekstremiteta. U tom slučaju, ljekar neće biti odgovoran za nastale nepredviđene posljedice.

Druga situacija je kada čovjek poduzme sve mjere opreznosti, ali se i pored toga desi šteta. U tom slučaju, on neće biti odgovoran za nastalu štetu. Npr. kada čovjek vježba gađanje na svom imanju koje je ogradio i stavio znake upozorenja. U tom slučaju, ako pogodi nekoga ko je ušao u njegov posjed neće biti odgovoran za to.25

Pravilo se primjenjuje u slijedećim slučajevima: u saobraćajnim udesima, ubistvima i materijalnim štetama koje se dese iz nehaja, u posljedicama koje mogu proisteći iz primjene preodgojnih mjera prema delinkventima, djeci i ženi od strane roditelja, muža ili nadležnih organa, pri primjeni metoda borbe protiv zla, počevši od lakših ka težim, kao i u potrošnji imetka kada neko smatra da je

25 El-Merginani, El-Hidaje, 4/181.

44

njegovo vlasništvo. U svim tim slučajevima, dužnost je onoga koji je uzrokovao štetu da je kompenzuje i namiri.

Posljedice i propisi nezakonite upotrebe prava

Nezakonita upotreba prava spada u kategoriju nevalidnog postupka, tj. jednog od izvora prava, a posljedice i propisi koji proističu iz zloupotrebe prava su:

1. Uklanjanje same štete, poput rušenja kuće koju vlasnik sagradi uz komšijinu kuću, pa mu zatvori vidik i sunčevu svjetlost, ili zatvaranje vlasniku kuće onih prozora sa kojih se mogu vidjeti komšijina ženska čeljad.

2. Plaćanje odštete ako je nezakonita upotreba prava imala za posljedicu uništenje života, nekog ekstremiteta ili imovine.

3. Poništenje pravnog postupka, poput poništenja braka, čije su intencije suprotne onima radi kojeg je brak i dozvoljen, poništenje kupoprodajnih ugovora kojim se prekriva kamata, poništenje oporuke kojom se želi naštetiti nasljednicima itd.

4. Zabrana upotreba prava, poput zabrane mužu da otputuje sa svojom ženom, ako joj s tim namjerava nanijeti štetu.

5. Diskreciona kazna (et-'azir), tj. sankcioniranje onog koji bespravno podigne optužbu protiv časnih i poštenih građana da bi im učinio moralnu štetu.

6. Prisiljavanje da se urade određena djela, poput prisiljavanja trgovaca da prodaju robu po uobičajenim cijenama, kao i prisiljavanje radnika da rade za uobičajenu platu itd.

Transfer prava

Dozvoljeno je u Šerijatu prenijeti prava, ako postoji pravni razlog za to, bez obzira o kojoj se vrsti prava radi. Tako je dozvoljeno prenijeti materijalno pravo, poput prava vlasništva pri kupoprodaji, prava na dug nakon smrti dužnika, kao što je dozvoljeno prenijeti i nematerijalna prava, poput prava na skrbništvo nad maloljetnom osobom, koje se prenosi nakon očeve smrti na djeda, prava na odgoj (el-hadane) koje se prenosi nakon udaje majke na nanu itd.

45

Pravni razlozi koji dozvoljavaju prijenos prava s jednog pravnog adresata na drugi su mnogobrojni: jednostrana obligacija, smrt, transfer duga, transfer duga sa dužnika na zajmodavca, kao kada prodavač svog dužnika uputi na zajmodavca da mu isplati vrijednost robe, da vjerovnik dug prebaci na zalagača, a žena mehr na muža. Sve su to dozvoljene situacije kod većine islamskih pravnika, pa čak i kod hanefijskih, na osnovu pitanja koje nazivaju ograničenim transferom (el-havale el-mukajjede). tj. da dužnik svog dužnika uputi na onoga na koga je prenio svoj dug.

Prestanak prava

Pravo u Šerijatu prestaje važiti sa prestankom pravnog razloga, a pravni razlozi se razlikuju od prava do prava. Tako npr. prava braka prestaju sa razvodom, pravo djeteta na roditeljsko izdržavanje prestaje kada postane spreman da samostalno privređuje, pravo vlasništva prestaje sa kupoprodajom, pravo korištenja nečega prestaje sa poništenjem ugovora o zakupu ili isteka dogovorenog roka, ili zbog nekih nepredviđenih situacija i posebnih prilika poput rušenja stana, putovanja, prirodnih nepogoda itd., pravo na dug prestaje sa poravnanjem ili oprostom itd. Sva ova pitanju su detaljno obrađena u teoriji ugovora.

Umjesto zaključka

- Izučavanje pravnih teorija u islamskom pravu je relativno nova pojava, koja se javila s početka prošlog stoljeća od strane islamskih pravnika vizionara koji se sa sigurnošću mogu nazvati obnoviteljima islamske pravne misli pa i samog poimanja islama.

- Islamsko pravo bez sumnje nije sistematizirano, niti kodificirano kao savremena pozitivna prava. Za to postoje mnogobrojni razlozi, od kojih je bez sumnje najvažniji gubljenje i nestanak islamske vlasti sa svjetske pozornice, što je imalo za posljedicu i oduzimanje statusa pozitivnog prava islamskom pravu.

- Forma i struktura nečega su bitni, ali nisu i najbitniji. I pored toga što islamsko pravo nije dobilo u konačnici formu i konturu koju su dobila savremena prava, to ni u kojem slučaju ne znači da je islamsko pravo na manjem stepenu razvoja i da je nesposobno svojim

46

načelima, pravilima, normama i propisima pratiti razvoj i napredak života i ponuditi odgovarajuća rješenja za novonastale probleme i pitanja.

- Ova studija je pokušaj potvrđivanja gore navedene konstatacije i ukazivanja na činjenicu da islamsko pravo sadrži sve komponente savremenog prava i da involvira u sebi pravne teorije, te da podržava integralno proučavanje, kao što je podržavano od strane klasičnih pravnika da bude prezentovano i parcijalno.

- Ova studija neka bude u isto vrijeme i poziv i podsticaj našim islamskim pravnicima da islamsko pravo pokušaju prezentovati u novoj savremenoj odjeći, kako bi bilo shvaćeno i prihvaćeno od strane onih koji ne razumiju ili neće da razumiju sve ono što donosi islam i njegovo pravo i kako bi na jedan savremen i razumljiv način prenijeli poruku i misiju radi koje su i došli na ovaj svijet.

Literatura:

1. Durejni, Fethi, En-Nazarijatul-fikhijje, Štamparija Halid b. Velid, 1982.

2. Dusuki, Šemsuddin, Hašijetud-Dusuki 'aleš-Šerhil-kabir, Darul-fikr.

3. Ibn Abidin, Muhammed Emin, Hašijetu reddul-muhtar 'aled-deril-muhtar šerhu Tenvirul-ebsar, drugo izdanje, 1966, Darul-fikri, 1979.

4. Ibn Džuzzi, Muhammed b. Ahmed, El-Kavaninul-fikhijje, Darul-kalem, Bjerut.

5. Ibn Kudame, Muvefekuddin, El-Mugni veš-šerhil-kebir, prvo izdanje, 1984, Darul-fikri, Bejrut- Liban.

6. Kasani, Alauddin, Beda'ius-sana'i fi tertibiš-šera'i, drugo izdanje, 1982. Darul-kitabil-'arabi, Bejrut-Liban.

7. Merginani, Burhanuddin, El-Hidaje Šerhu Bidajetil-mubtedi'. Prvo izdanje, 1990. Darul-kutubil-'ilmijjet, Bejrut.

8. Senhuri, Abdurrezzak, Mesadirul-hakki fil-fikhil-islami, dirasetun makarenetun bil-fikhil-garbi, prvo izdanje, Daru ihjait-turasil-'arebi, Bjerut-Liban.

9. Serahsi, Šemsuddin, El-Mebsut, Darul-m'arife, Bjerut-Liban, 1989.

10. Ševkani, Muhammed b. Ali, Nejlul-evtar Šerhu Muntekal-ahbar, Darul-džejl, 1973. Bejrut- Liban.

11. Širazi, Ebu Ishak, El-Muhezzeb, Matbe'atul-bani el-halebi.

12. Zejdan, Abdulkerim, El-Medhalu ila dirassetiš-šeri'atil-islamijje, deveto izdanje, 1986., Mektebetul-Kuds, Bagdad, Irak i Mu'essesetur-risale, Bejrut.

47

13. Zerka, Mustafa, El-Medhalul-fikhil-'am, desete izdanje, 1968, Darul-fikri, Liban.

14. Zuhajli, Vehbe, El-Fikhul-islami ve edilletuhu, drugo izdanje, 1985. Darul-fikri, Damask.

48

Sulejman Topoljak, Ph D

THEORY OF LAW AND ITS ABUSES (NEZARIJETUL HAKKI-VET-TE'ASSUFU FIST'IMALIHI)

SUMMARY

Legal theories are legal matter that contains less complex legal systems that have the same common goal – and that is an integrated look at a certain legal segment. Also, legal theories offer solutions and answers to the questions and dilemmas from that legal segment through general principles and rules. The theme of this study is just one of the legal theories that involves Islamic law. Therefore, the aim of this paper is to acquaint readers with one of the most important theories which is the theory of law and its abuse. This paper also describes basic principles of this theory in order to understand them in a simple and at the same time and professional manner.

Since the issues of rights and freedom are among instinctive human needs, many people are concerned with them. According to Islamic teaching the goal does not justify the means, but rather both goal and the means must be legal. It is quite justified and greatly needed for this theory to be constantly reactivated and elaborated so that people should in smaller proportions violate the rules and principles set by Allah during the consumation of their rights.

Keywords: legal theory, law, types of rights, rules, abuse of rights.

49

الاستاذ الدكتور سليمان توبولياك

ي استعماله نظرية الحق والتعسف

خلاصة البحث

ي رة أشد ال النسيجالنظريات الفقهية ى الانظمة الصغ قانوني يحتوي عرك ،تعقيدا ن وتقديم الحلول و لها هدف مش ى جانب قانوني مع هو النظر المتكامل إ

ى المسائل المطروحة و من ذلك الجانب القانوني من خلال المبادئ المعضلاتوالاجوبة عا الفقه موضوع هذا البحث هو أحد النظريات الفقهية ال . والقواعد العامة يتضم

ى واحدة من أهم تلك إالاسلامي ولذا فإن الهدف من البحث هو طلاع القراء عي استعماله: النظريات ا الاساسية ح و نظرية الحق والتعسف ى مباد التعرف ع

ي آن واحد .يتس فهمها بشكل بسيط وتخص م الناس ر أكغريزة الانسان وهو يحقوق الانسان وحرياته مسألةبما أن ما

أن القائل بدأالمهم يواجهون مشاكلها بشكل يومي، والمعروف أن الاسلام لا يقبل و رر رران شرعا، فإنه من الم رر الوسيلة، بل لا بد من كون الغاية والوسيلة م الغابة ت

عندأن يتم إعادة تفعيل هذه النظرية وشرحها ح لا يتعدى الناس المطلوب و ى عند استعمالها هم المبادئ والقواعد استعمال حقوق ال وضعها الله سبحانه وتعا

ا .والتصرف ي : الكلمات الرئيسة النظرية الفقهية، الحق، أنواع الحقوق، القواعد، التعسف

الاستعمال

51

Prof. dr. Muharem Štulanović1

KONCEPT UMJERENOSTI U ISLAMU I NJEGOVA MANIFESTACIJA U FIKHU

مفھومھا ومظاھرھا: الوسطية في الإسلام Sažetak

Evidentno je da u islamu postoji koncept umjerenosti koji se očituje u svim segmentima islamske misli, od morala i etike do društvenopravnog sistema. Čovjek, kao stvoreno i ograničeno biće, nesposoban je da uspostavi apsolutnu ravnotežu i balans u svom ovosvjetskom životu zbog svoje psihofizičke nemoći, svojih ličnih poriva, strasti i stremljenja, objektivnih i subjektivnih uticaja od strane društva, porodice, politike, nacije, rase, geografske pripadnosti, običaja itd., tako da svi sistemi koje je kreirao čovjek nose i njegove ljudske nedostatke, što nam potvrđuje i metoda historijske indukcije u čitanju povijesti. Nasuprot toga, vidimo jednu harmoniju i preciznost u Božijem stvaranju, kao i u Njegovoj vjeri koju je kao sistem i program življenja poslao i objavio čovjeku.

Umjereni put u šerijatskom zakonodavstvu i društvenom pogledu ogleda se u ravnoteži i balansu između slobode pojedinca i prava društva, a naslanja se na razumijevanje parcijalnih šerijatskih tekstova u svjetlu općih intencija i ciljeva Šerijata kojima neće proturječiti ili biti neovisni o njima.

Umjerena škola srednjeg puta proklamuje da Šerijat sadrži sve ono što je milost za ljude, što im olakšava i pomaže u životu, smatrajući da mudžtehid mora imati znanstvene, intelektualne, moralne, fizičke i druge predispozicije kako bi mogao na pravilan način pristupiti pozitivizaciji šerijatskih propisa gledajući na tekstove kur'ansko-hadiskih normi sa stajališta intencija i ciljeva Šerijata.

Ključne riječi: Koncept umjerenosti الوسطية, islamska pravna misao, parcijalni šerijatski tekstovi, mudžtehid, novi bukvalisti ili formalisti, novi mua’ttile ili reformisti, umjerena škola srednjeg puta, pravna norma, efektivni uzrok propisu…


52

Uvod

Mnogobrojni intelektualci i ulema - posebno je to izraženo u savremenom društveno-političkom angažmanu zemalja Golfa, Kuvajta ponaosob - tretiraju koncept umjerenosti u islamskoj misli kao jednu od glavnih odlika islamskog koncepta uopće, predstavljajući je i kao "التوازن" ,,ravnotežu” i ,,balans” između dvije suprotstavljenosti ili suprotnosti, tako da se ne izdvaja jedna od njih potiskujući drugu svojom biti, uticajem i ulogom. Primjere dviju krajnosti nalazimo u suprotnostima ili krajnostima kao što su: božansko i ljudsko; vječno i prolazno; materijalno i duhovno; sadašnje i eshatološko; prošlo i buduće; pojedinačno i kolektivno; realno i idealno; konstantno i nepromjenljivo; itd.

Što bi značio balans između ovih suprotnosti i krajnosti, osim da se njihov odnos uravnoteži pravdom i pravednim odnosom, kao što se navodi u suri Er-Rahman:

ماء رفعھا ووضع الميزان )٧(والس

)٨(ألا تطغوا في الميزان

)٩(وأقيموا الوزن بالقسط ولا تخسروا الميزان

“…a nebo je digao. I postavio je ravnotežu i pravdu, /7/ da ne prelazite granice u mjerenju, /8/ i pravo mjerite i na tereziji ne zakidajte! /9/”2

Manifestacija tog koncepta umjerenosti vidljiva je u svim oblastima sistema islamskog koncepta života i islamske vjere: u ideji i praksi; u odgoju i obrazovanju; u pravnom i političkom sistemu kao i u svim drugim oblastima življenja.

Što se tiče ibadeta i obredoslovlja, islam daje srednji umjereni put u vjeri, razlikujući se od budizma koji daje prednost moralu i moralnim principima čovjeka i od vjerskih sistema koji traže potpunu posvećenost asketizmu, zanemarujući ovosvjetske vrijednosti, kao što je slučaj u ideji kršćanskog asketizma i sveštenstva.

Dokaz tome je ajet koji govori o obavezi namaza džume, naređujući po završetku namaza, čak i u tom danu ili sedmičnom blagdanu, obavezu posvećivanja ovosvjetskim poslovima trgovine i

2 Kur'an:55:7-9.

53

drugim ekonomskim djelatnostima, uz proglašavanje takvog koncepta ,,spasonosnim”. Navodi se u suri El-Džumu'a:

لاة فانت كثيرا لعلكم فإذا قضيت الص واذكروا الله شروا في الأرض وابتغوا من فضل الله .تفلحون

" A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite." /10/3

Umjerenost u moralu i etici je između onih koji čovjekove moralno-etičke vrijednosti koje upoređuju sa bezgrješnim melekom, što je nedostižno za čovjeka, i onih koji te vrijednosti upoređuju sa životinjom i njenim osobinama, što je neprimjereno za stvorenje sa razumom. Jedni su otišli u krajnost, smatrajući čovjeka samo čistuncem i melekom, dok su drugi pretjerali i otišli u suprotnu krajnost, smatrajući čovjeka čistim zlom, kao što je šejtan – sotona. Islamski pogled je negdje između i tretira čovjeka kao stvorenje koje ima razum, ali i pohotu, životinjske strasti i instinkt, ali i duhovnu stranu, tako da je pripremljen za oba puta i mogućnosti dobra i zla, za opciju griješenja ili upute. Misija njegova džihada je borba sa svojim nefsom, očistiti se i biti bogobojažljiv, kao što to proklamuje Kur’an:

اھا )٧(ونفس وما سو

)٨(فألھمھا فجورھا وتقواھا

)٩(قد أفلح من زكاھا

اھا ١٠ -٧:الشمس) ١٠(وقد خاب من دس

"…i duše i Onoga Koji je stvori", /7/ "pa je nadahnu da zna šta joj je grješenje a šta bogobojaznost", /8/ "uspjet će samo onaj ko je očisti" /9/"a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!"/10/4

Umjereni put u šerijatskom zakonodavstvu i društvenom pogledu ogleda se u balansu između slobode pojedinca i prava društva. Filozofska razmišljanja po pitanju slobode pojedinca i prava društva išla su iz jedne u drugu krajnost, završivši u krajnjoj konsekvenci na dva suprotstavljena tabora rigidne desnice i ljevice, odnosno kapitalizma i socijal-komunizma.

3 Kur'an:62:10. 4 Kur'an: 91:7-10.

54

U islamu, prvo na šta se treba nasloniti fikh i šerijatsko-pravno zakonodavstvo u savremeno doba jeste razumijevanje parcijalnih šerijatskih tekstova u svjetlu općih intencija i ciljeva Šerijata, gdje će se njihovi propisi vezivati i usklađivati sa istinitim intencijama i ciljevima Šerijata i neće im proturječiti ili biti neovisni o njima.

Tri su škole u savremenim fikhskim trendovima po pitanju ciljeva i intencija Šerijata.

1. Škola koja se drži parcijalnih tekstova sa bukvalnim nekritičkim razumijevanjem, bez traganja za ciljevima koje je Zakonodavac htio priskrbiti tom normom. Ovi الحرفيون ili formalisti, bukvalisti su grupa koju šejh El-Karadavi naziva novi bukvalisti

)الظاھرية الجدد( koji su nasljednici starih bukvalista. Oni odbijaju traganje za efektivnim uzrokom propisa ili da se propis vezuje za bilo kakvu mudrost, cilj ili intenciju, ne dozvoljavaju analogiju, uz obrazloženje da je Uzvišeni Allah mogao da nam naredi ono što je zabranio, i obratno, pa čak je mogao i da nam naredi širk i nevjerovanje, a zabrani monoteizam. Od starih bukvalista su naslijedili formalizam i dekadentnost, a zanemarili intelektualnu širinu koju su stari učenjaci zahirijskog mezheba posjedovali, kao i veliko poznavanje hadisa i predaja.

2. Druga škola je upravo suprotnost prvoj, jer uzima u obzir ciljeve i intencije Šerijata gledajući na duhovnu stranu vjere, iako pada u drugu, još goru krajnost, zapostavljajući i zanemarujući parcijalne kur'anske tekstove i norme, kao i vjerodostojne hadise tvrdeći da je vjera suština جوھر , a ne samo oblik شكل , istina حقيقة , a ne samo slika i oblik ali ako im se suprostavi jasan tekst, onda , صورة se vade i pravdaju, odbijanjem, čak i vjerodostojnog sunneta – ustvari oni i ne razlikuju vjerodostojno od slabog, a mijenjaju i kur'anska značenja, držeći se nejasnih ajeta. Nazivaju se reformistima ) أدعياء)التجديد , ali su ustvari pobornici vesternizacije i otuđenja od islama.

Svi sekularisti, modernisti i pobornici vesternizacije su iz ove grupe čije znanje o vjeri je takvo da nisu u stanju proučiti ajet iz Allahove knjige ili hadis Allahovog Poslanika na pravilan način. Oni se nazivaju učenicima Omera b. El-Hattaba koji je po njihovom mišljenju izbacio iz upotrebe neke kur'anske i hadiske tekstove, jer su u koliziji sa javnom, općom koristi, što je iftira i laž na koju je odgovorio šejh El-Karadavi u svojoj knjizi لسياسة الشرعيةا . To su

55

)المعطلة الجدد( nove mu'attile, odnosno. dobili su ime po sekti المعطلة koja je lišavala Boga, s.v.t., Njegovih atributa u domenu akaida, a ovi Novi slično njima zapostavljaju parcijalne norme samo u domenu fikha.

3. Treća škola je المدرسة الوسطية ili škola srednjeg umjerenog puta koja ne zanemaruje parcijalne kur'anske tekstove i norme, niti vjerodostojni hadis i sunnet Allahovog Poslanika, a.s., ali i ne tumači ih odvojeno od općih ciljeva i intencija Šerijata, nego na njih gleda kroz njihovu prizmu i u njihovom duhu, tako da praktičnopravne propise vraća na njihove temelje; parcijalne, pojedinačne tekstove gleda u saglasju sa općim; promjenljive kategorije usaglašava sa stabilnim i nepromjenljivim; nejasne tekstove sa jasnim i razumljivim, držeći se pri tome vjerodostojnog teksta, kao i istinskog postignutog konsezusa ummeta. Ovaj metod u budućnosti može da predstavlja put muslimana ) سبيل المؤمنين( od kojeg se ne bi smjelo odstupati, jer se razlikuje od سبيل المجرمين ( ) puta onih koji nepravdu čine, a kojeg je Uzvišeni pokudio.

Metodologija umjerene škole srednjeg puta المدرسة الوسطية

Škola srednjeg puta je primjena umjerenog programa za ummet srednjeg, umjerenog puta koji ne pretjeruje sa ekstremizmom, ali koji i ne zapostavlja i korektno se odnosi prema šerijatskim vrijednostima; to je škola pravog puta )الصراط المستقيم( , koja ne prihvata ekstremizam, ali ni njegovu suprotnost, nego se drži umjerenosti i balansa, radeći po normi Uzvišenog: ,,…da ne prelazite granice u mjerenju, /8/ i pravo mjerite i na tereziji ne zakidajte! /9/”5

Dakle, ovo je kur'anski balans i umjerenost, negdje između ekstremizma i zapostavljanja, što je princip škole koja pravi balans između parcijalnih tekstova i općih ciljeva i intencija Šerijata, odnosno razumijeva pojedinačne norme u svjetlu općih, bez ekstremnog razumijevanja bukvalnog, formalnog jezičkog značenja novih bukvalista, ali ne odbacujući, ne zapostavljajući i ne dokidajući tradicionalne tekstove, kao što čine pripadnici prozapadno orijentirane škole sekularizma ili škole koju nazvasmo škola Novih Mua'ttila.

5 Kur'an:55:8-9.

56

Umjerena srednja škola vjeruje da se šerijatski propisi moraju razumjeti u svjetlu efektivnih uzroka, da postoji mudrost i korist iza određenog propisa, da je Uzvišeni neovisan i nema potrebe kod svojih stvorenja kao što proklamuje:

. ١٥: فاطر) الفقراء إلى الله، والله ھوالغني الحميد يأيھا الناس أنتم(

O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je Neovisan i hvale Dostojan. /15/6

Prema tome, Uzvišeni Allah, kada nešto naredi ili zabrani, kada nešto proglasi halalom ili haramom, to je iz razloga neke koristi za ljude, u to nema sumnje, spoznao to neko ili ne, jer je jedno Njegovo svojstvo )الحكمة( Mudrost, a od Njegovih lijepih imena je i )الحكيم( Mudri, koji neće praviti igrariju od propisa, nego će ih koncipirati mudro, shodno Svome svojstvu mudrosti, donoseći korist pravnim adresatima i društvu u cjelini. U Kur'anu se ta mudrost i svrsishodnost Božije Kreacije proklamuje na mnogo mjesta:

.١٩١:عمران آل) اطلا سبحانكربنا ما خلقت ھذا ب(

Ti ovo nisi uzalud stvorio! Uzvišen si Ti ...!" /191/7

.١١٥: المؤمنون.) أفحسبتم أنما خلقناكم عبثا(

'Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili ...?' /115/8

.٢٧ ص) وما خلقنا السموات والأرض وما بينھما باطلا، ذلك ظن الذين كفروا(

"Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih; tako misle nevjernici...!"/27/9

بالحق ولكن ما خلقناھما إلا. وما خلقنا السموات والأرض وما بينھما لاعبين( .٣٩، ٣٨: الدخان) أكثرھم لا يعلمون

"Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih da bismo se igrali." /38/ "Mi smo ih stvorili sa Istinom, ali većina njih ne zna."/39/10

6 Kur'an:35:15. 7 Kur'an:3:191. 8 Kur'an:23:115. 9 Kur'an:38:27. 10 Kur'an:44:38-39.

57

Dakle, Uzvišeni se ne igra Stvaranjem, Kreiranjem i propisivanjem, sve Njegovo djelovanje je djelo Mudrog, Svrhovitog... Imena Uzvišenog su i الرحيم الكريم Plemeniti, Milostivi i shodno onome što predstavljaju ta imena On kao Zakonodavac kada nešto propisuje čini to sa dozom milosti i plemenitosti jer je samom Sebi propisao Milost. Zbog svega toga nalazimo da Mudri Zakonodavac u tradicionalnim izvorima Šerijata (Kur'anu i sunnetu) obrazlaže mnogobrojne propise sa njihovim efektivnim uzrocima, mudrostima, koristima koje donose, posebno u oblasti građanskog prava i međusobne komunikacije ljudi, zato je ulema gotovo na konsezusu da se šerijatski propisi obrazlažu efektivnim uzrocima i vezuju za mudrost i korist zbog kojih se donose. Šerijat se i uspostavlja zbog koristi koje donosi ljudima, bilo da se radi o stepenu nužde, potrebe ili luksuza i o tome vlada konsezus uleme koja ima predispozicije idžtihada. Eš-Šatibi, Ibnul-Kajjim, Ibn Tejmije i mnogi drugi smatraju da su temelji Šerijata i njegova zgrada oslonjeni na koristi koje priskrbljuju adresatima na ovom i budućem svijetu ili u svom vremenskom totalitetu, Šerijat je samo pravda, i samo milost, i samo mudrost i samo korist. Gazalija je shvatio da je cilj Šerijata naspram Allahovih stvorenja zaštititi im univerzalne vrijednosti: vjeru, život, pamet, porod, i imetak. El-Karafi je dodao i čast.

I to je ono u što vjeruje ova umjerena škola srednjeg puta koja ne zanemaruje ciljeve i intencije, niti tradicionalne tekstove; parcijalne pojedinačne tekstove razumije u svjetlu općih ciljeva i intencija; smatra da Uzvišeni Zakonodavac ne propisuje ništa što nije za dobro svojih stvorenja, da bi im priskrbio neku korist, ili otklonio neku štetu, i vjeruje da ne postoji ni jedan konačni, definitivni propis koji je u suprotnosti sa koristi koju treba priskrbiti za ljude, zbog toga što Onaj koji posla Šerijat i njegove propise i obaveza njima ljude, stvorio ih je, dao im nebrojene blagodati i On Uzvišeni definitivno zna šta je dobro za njih, čak i bolje od njih samih...

Osnovne odlike i specifike umjerene škole islamske pravne misli

سمات المدرسة الوسطية وخصائصھاUmjerena škola srednjeg puta se odlikuje idejnim i etičkim

svojstvima i specifičnostima i stoji negdje između dvije ranije spomenute škole. Šerijat je objavljen od strane Mudroga koji sve zna,

58

tako da je isključeno da On objavi nešto što će Njegovim stvorenjima pričinjavati štetu u životu ili što će im otežavati život. Inače bi to bilo u koliziji sa Njegovim apsolutnim svojstvima znanja, mudrosti, milosti itd. i to je prosto nemoguće da se desi. Uzvišeni kaže:

.٥: آل عمران )السماء إن الله لا يخفى عليه شيء في الأرض ولا في(

"Allahu doista ništa nije skriveno, ni na Zemlji, ni na nebu!" /5/11

: 14 الملك )ألا يعلم من خلق وھواللطيف الخبير (

,,A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu potanko obaviješten.”/14/12

١٨٥: البقرة )يريد الله بكم اليسر ولا يريد بكم العسر (

,,...Allah hoće da vam olakša, a ne da teškoće imate..."/18513

٦: المائدة )ليجعل عليكم من حرج ما يريد الله (

,,...Allah vam ne želi pričiniti poteškoće..."/6/14

: 78 الحج )وما جعل عليكم في الدين من حرج (

,,...i u vjeri vam nije ništa teško propisao... /78/15

.٢٨: النساء) يد الله أن يخفف عنكم وخلق الإنسان ضعيفاير (

"Allah vam želi olakšati, a čovjek je stvoren slabim!"/28/16

I bilo bi u suprotnosti i koliziji sa Allahovim svojstvom milosti " إن الله بالناس لرؤوف رحيم" :s kojim se Uzvišeni opisuje: 143 الرحمة a Allah je prema ljudima doista blag i milostiv."/143/17 kao i …البقرةsa prirodom Misije sa kojom je poslan Muhammed, a.s.,:

.107 الأنبياء )وما أرسلناك إلا رحمة للعالمين (

,,…a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.”107.18

11 Kur'an:3:5. 12 Kur'an:67:14. 13 Kur'an:2:185. 14 Kur'an:5:6. 15 Kur'an:22:78. 16 Kur'an:4:28. 17 Kur'an:2:143. 18 Kur'an:21:107.

59

Prema tome, ova umjerena škola srednjeg puta vjeruje da Šerijat sadrži sve ono što je milost za ljude, što im olakšava život, i što im pomaže u životu. Onaj ko vjeruje suprotno od toga, on gaji o Allahovom pravnom sistemu pogrešan, negativan sud, potvara Uzvišenog i Njegov sistem negativnim sudovima i u najmanju ruku nije na istini.

Da bi se pravilno razumjeli šerijatski izvori, mudžtehid mora imati znanstvene, intelektualne, moralne, fizičke i druge predispozicije, kako bi mogao na pravilan način pristupiti pozitivizaciji šerijatskih propisa.

Pravi, istiniti fikh s kojim Uzvišeni želi dobro njegovom mudžtehidu i na koga se odnosi vjerodostojna hadiska predaja: يفقھه في

"الدين من يرد الله به خيرا " (Onaj kome Allah želi dobro podari mu znanje u vjeri), odnosi se na onog ko na tekstove kur'ansko-hadiskih normi pogleda sa stajališta intencija i ciljeva Šerijata.

Allahov Poslanik, a.s., je jednu grupu koja je donijela fetvu po doslovnom, bukvalnom značenju optužio da su počinili ubistvo. Naime, jedan ashab je bio ranjen i osvanuo džunup. Bez obzira na njegovo stanje i ranu, njemu su izdali fetvu da se mora kupati. On je poslušao, okupao se, vjerovatno i nahladio, tako da se rana zakomplicirala i on je umro. Vijest o ovom slučaju doprla je do Allahovog Poslanika, a.s., koji je tim povodom rekao: ,,Ubili su ga, Allah ih ubio! Zašto nisu pitali kad ne znaju!? Lijek nesposobnog i neznalice je pitati. Njemu je bilo dovoljno da previje ranu i da uzme tejemum.“

إنما كان . فإنما شفاء العي السؤال ! ھلا سألوا إذا لم يعلموا؟!م الله قتلوه قتلھ" " . يكفيه أن يعصب على جرحه ويتيمم

Dakle, fetvu koja nije bila utemeljena na znanju, proglasio je ubistvom: “Ubiše ga, Allah ih ubio…!”

Navest ćemo nekoliko primjera iz različitih oblasti da se pokaže obaveza vezivanja između parcijalnog dokaza i općeg cilja i intencije hadisa da bi se dospjelo do ispravnog šerijatskog propisa.

60

Neka praktična rješenja umjerene škole islamske pravne misli: a) Postojanje dva nisaba za zekjat novčane vrijednosti وجود نصابين للنقود في الزكاة

Allahov Poslanik, a.s., je odredio dva nisaba za zekjat novčane vijednosti i to nisab srebra visine 200 dirhema, novca koji je dolazio iz Perzije, ili 595 gr. zlata i 20 dinara, novca koji je dolazio iz Vizantije, ili 85 gr. Arapi nisu imali vlastitog novca, pa su se i ekonomske transakcije odvijale ovim platežnim sredstvima. Odnos te dvije novčanice bio je 10:1 u korist dinara. Kod analize i definiranja zekjata očito je da zekjat nije samo čisti ,,duhovni“ ibadet, kao što su post ili namaz, nego sadrži imovinsko pravo i dimenziju, tako da se kao pitanje tretira ne samo u obredoslovlju, nego i u islamskoj ekonomiji i islamskom društveno-političkom sistemu. Rješenje ovog pitanja zahtijeva različite pristupe; analogiju, uzimanje efektivnog uzroka propisu i sl., tako da je potrebno vidjeti običaj ili korist zbog koje je propisan i da li se to promijenilo protokom vremena. Poslanik, a.s., je odredio nisab kao najnižu granicu bogatstva na koji se mora dati zekjat, a odredio je to na temelju običajnog odnosa prema tadašnjem upotrebnom novcu dvije valute. Zbog toga, ako se danas promijenio odnos ove dvije valute, tako da je jedna opala u odnosu na drugu i to u značajnom omjeru, nije dozvoljeno pozivati se na dva nisaba i primjenjivati onaj koji je pogodniji, posebno ako se radi o deseterostrukim omjerima. Izlaz iz ove situacije je da se odredi jedan nisab u odnosu prema novčanoj vrijednosti koji će biti najniža kategorija bogatog koji treba dati zekjat i tako su savremeni poznati učenjaci, kao što su Muhammed Ebu-Zehre, Abdul-Vehhab Hallaf, Abdur-Rahman Hasen i dr., donijeli fetvu o jednom nisabu preračunatom u valuti zlata. To nije u koliziji sa tekstom norme hadisa, koji je predvidio dva nisaba iz dvije različite valute, pošto se ovdje radilo o tada vladajućem običaju koji kada se promijeni protokom vremena nema zapreke da se promijeni i propis vezan za njega.

b) Putovanje žene sa mahremom سفر المرأة مع محرم

U Buharijevoj i Muslimovoj zbirci hadisa zabilježena je predaja Ibni A'bbasa u kojoj se kaže: ملا تسافر امرأة إلا مع ذي محر ( Neka žena ne

61

putuje osim u društvu sa mahremom). Efektivni uzrok ovoj normi je bila briga za ženu i strah da putuje bez zaštitnika, muža ili nekog drugog mahrema, u vremenu kada je putovanje bilo opasno i naporno u svakom smislu, tako da i ako bi se žena spasila od opasnosti puta, ne bi se mogla spasiti od krnjenja ugleda zbog prirode puta i sredstava kojima se putovalo.

Ako se promijeni situacija, kao što je slučaj danas, da se putuje savremenim sredstvima u kojima nema takve bojazni za ženu, onda ne bi bilo šerijatske zapreke, niti bi to bilo u suprotnosti sa spomenutom normom da žena putuje uz prisustvo stotina drugih putnika, koji se nalaze u avionu, vozu, autobusu i sl. Tako je ulema dozvolila da žena putuje na hadž bez mahrema i muža u društvu sa drugim ženama koje su poštene i povjerljive, i u organizaciji povjerljivih, kao što je bio slučaj i sa ženama Allahovog Poslanika, a.s., koje su u vrijeme halife Omera putovale u društvu Osmana b. Affana i Abdur-Rahmana b. A'vfa. Neki su dozvolili da žena putuje na hadž i u'mru, ako je sa njom makar samo jedna povjerljiva žena, dok su neki dozvolili putovanje samostalno, u slučaju da je put siguran i da nema opasnosti. Šafijska ulema je to proširila i na druga putovanja osim hadža i u'mre.

c) Dolazak ženi sa puta noću, iznenada طروق الرجل المسافر أھله ليلا

Protumačeno je kao zabrana u hadisu Allahovog Poslanika, a.s., da čovjek, ako se duže vrijeme zadržao na putu, dođe ženi po noći i zalupa joj na vrata. To nikada nije bila njegova, a.s., praksa, nego bi nastojao sa puta doći pred noć ili ujutro. Efektivni uzrok ovoj zabrani je činjenica da bi se na takav način čovjek pokazao kao onaj koji sumnja u svoju ženu i nastoji iznenadnim, nenajavljenim dolaskom otkriti nešto što ženi ne bi bilo pravo. To bi bila nepravedna sumnja koju islam zabranjuje, posebno u bračnim odnosima sa najvišim stupnjem povjerenja i veze koju mogu imati dva ljudska bića. Najavljeni dolazak ima prednost kako bi se žena mogla pripremiti za muža, urediti, počešljati, uljepšati i slično; to je sačuvano u predajama kao objašnjenje ove zabrane.

U današnje vrijeme potpuno je izmijenjena situacija, tako da i ova zabrana nema više efekta, zbog toga što se može reći da putnik ima mogućnost da se javi ženi telefonom, internetom, faksom i sl., sa

62

bilo kojeg mjesta i u bilo koje vrijeme i da je ne iznenadi svojim eventualnim dolaskom. Ujedno, putnik u savremeno doba, za razliku od prošlog vremena kada je putovao uglavnom svojim prevoznim sredstvom, devom, konjem, i sl., vezan je i ograničen voznim redom prevoznih sredstava, gdje ne može da bira vrijeme i termin dolaska kući.

d) Tumačenje hadisa o boravku među mušricima: أنا برئ من كل مسلم يقيم" شركين لا تتراءى نارھمابين أظھر الم " .

Odričem se svakog muslimana koji boravi među nevjernicima, njihove vatre se ne smiju međusobno vidjeti.

Neki su razumjeli iz ovog hadisa da je zabranjeno boraviti u neislamskim zemljama tako da su u nekim islamskim zemljama izdane fetve zabrane boravka i pričinjena je ogromna poteškoća muslimanima u dijaspori, Evropi, Americi i drugim zapadnim zemljama, uz njihovu nužnu potrebu za boravkom u takvim neislamskim zemljama zbog studiranja, liječenja, zaposlenja, trgovine, bjekstva od nepravednih režima, misionarenja i sl. , a posebno u ovom savremenom dobu kada je čitav svijet zbog tehničko-tehnološkog napretka postao veliko globalno selo.

Pravo značenje hadisa je da Allahov Poslanik, a.s., ne odgovara ako takav bude ubijen, jer je sam sebe doveo u opasnost boravkom među onima koji su neprijatelji islama i islamske države.

Međutim, ako se promijeni situacija zbog koje je izgovorena neka norma i prestane njen efektivni uzrok u vidu koristi koja se može priskrbiti ili štete koja se može otkloniti i spriječiti, razumljivo je da prestaje i propis koji se ranije ustalio sa tom normom, tako da se propis vezuje za efektivni uzrok koji ako postoji, postoji i propis, i obratno ako prestane prestaje i propis.

e) Tumačenja hadisa o predvodniku iz plemena Kurejš : "قريش الأئمة من"

Hadis u značenju: „Predvodnici – vladari su iz plemena Kurejš“ i drugi u ovom smislu neka ulema ne prihvata uopće, drugi su ga pokušali osporiti sa aspekta predaje, iako postoje i vjerodostojne verzije. Treći su ga prihvatili, ne kao doktrinarnu obavezu, nego kao

63

normu koju treba razumjeti u svjetlu ciljeva i intencija, odnosno sa aspekta efektivnog uzroka, koji, ako postoji, onda postoji i propis i obratno. Tako je i Ibn-Haldun razumio da je Allahov Poslanik vidio kod plemena Kurejš postojanje plemenskog asabijjeta i snage sa kojima se vlada i upravlja autoritetom kojeg drugi prihvataju. Zbog toga, smatra da ako se potvrdi i kod nekog drugog, osim Kurejševića, postojanje asabijjeta i snage koja neutrališe međusobe trzavice i svađe u vlasti, onda je to taj efektivni uzrok ili uvjet za predvodnika/vladara i takav može da bude izabran bez obzira na plemensku pripadnost spomenutu u hadisu, kako bi se izbjegle svađe i netrpeljivost i ujedinili muslimani...

Razlikovanje konstantnih ciljeva i intencija od promjenljivih sredstava u islamskoj pravnoj misli

والوسائل المتغيرة التمييز بين المقاصد الثابتة

Udubljivanje u šerijatske propise, njegove naređujuće i zabranjujuće dispozicije rezultira činjenicom da se mogu odrediti traženi postulati dok se ne određuju sredstva kojima se to postiže, pošto su sredstva podložna promjeni i različitom shvatanju, u zavisnosti od vremena i mjesta, običaja, društvenog, političkog i ekonomskog miljea, tako da Zakonodavac to ne ograničava ostavljajući adresatima mogućnost izbora određenog sredstva da njime stigne do cilja koji mu je Šerijat propisao.

Primjer za to je propisivanje postulata dogovora )مبدأ الشورى( specijalno u pitanjima politike i vlasti, koji su došli u tradicionalnim tekstovima kao što je ajet iz mekkanskog perioda:

. ٣٨: الشوري )وأمرھم شورى بينھم (

"… i o poslovima svojim se dogovaraju, …", /38/19, da bi poslije u medinskom periodu Objave bila izrečena naredba i proklamovan postulat šure:

.١٥٩: عمران آل )وشاورھم في الأمر (

“...i dogovaraj se s njima! ..." /159/20

19 Kur'an:42:38. 20 Kur'an:3:159.

64

Postulat šure je, dakle, utemeljen i proklamovan normom najviše pravne snage, ali sredstvo za postizanje nije određeno; nije određeno kako će se ispoštovati princip šure i dogovora, ko su savjetnici i članovi šure, kako se biraju članovi tijela i vijeća koje će se baviti tim pitanjima, kako će se birati i postavljati halifa i sl.; sve ovo je ostavljeno da se uredi na neki drugi način i Adresant nije odredio i propisao pravna sredstva za to ostavljajući muslimanima jednog vremena i prostora da sami svojim pravničkim rasuđivanjem dođu do njih. Tako su se i načini izbora prvih 4 pravednih halifa razlikovali i nisu imali istu formu. U našem vremenu može se odabrati demokratski put izbora većine, kako je to uređeno u savremenim demokratskim društvima.

Slično tome je i sa principom naređivanja dobra i zabrane zla الأمر المعروف والنھي( )المنكر koje se može sprovesti sa jednim od tri عن

sredstva: rukom, jezikom ili osudom u srcu.

Norma je došla općenita i stepena je kolektivne obaveze فريضة na muslimane, dok samo u pojedinim slučajevima prelazi u كفائيةličnu, pojedinačnu obavezu. Ali, kako praktično uređujemo ovu kolektivnu obavezu, ko je obavezan, koliki je stepen i udio izvršne vlasti u njenoj realizaciji itd., sve ovo je u domenu i prakticirano u sistemu nadgledanja i inspekcije )نظام الحسبة( kojeg su otkrili i inovirali muslimani, postavljajući mu nužne propise, odredbe i uvjete potrebne za njegovo normalno funkcioniranje.

U Šerijatu nalazimo dosta ovakvih postulata )المبادئ( ili ciljeva i intencija )المقاصد( čije praktično sprovođenje i sredstva sa kojima će se to uraditi Mudri Zakonodavac je izostavio, ne iz razloga što je zaboravio ili mu je to promaklo, nego iz mudrosti i želje da olakša ljudima što ulazi u domen opraštanja )منطقة العفو( i svjesnog olakšavanja iz velike milosti, a da bi ljudi sami sebi putem kijasa – analogije, istihsana – pravničkog preferiranja ili po principu općih, javnih koristi pravno uredili te propise.

Određivanje pravnog sredstva kompatibilnog vremenu i prostoru تعيين وسيلة مناسبة للزمان والمكان

Mudri Zakonodavac je odredio sredstva kompatibilna vremenu i prostoru da bi ostvario ciljeve Šerijata. Nije želio da ta sredstva budu

65

svugdje i zauvijek, za svako vrijeme i svaki prostor, nego je عالمية أبديةtime želio da uzme u obzir situaciju adresata i njegovo vrijeme.

Razlikovanje ciljeva i intencija od pravnih sredstava التمييز بين المقاصد والوسائل

Određivanje spomenutih sredstava bilo je ponekad pogrešno razumijevanje Šerijata, gdje su neki zamijenili konstantne ciljeve i intencije sa pravnim sredstvima koji su primjereni mjestu i vremenu i putem kojih se ponekad dolazi do očekivanog cilja koji traži Zakonodavac, tako da su vidljivi kako se upinju iz petnih žila da označe ta sredstva, kao da su ona najviši konstantni i svevremenski cilj, iako je jasno onom ko se udubi u razumijevanje tekstova normi i tajni koje oni skrivaju, da je to isključivo trajni, konstantni cilj i intencija, a ne sredstvo koje se mijenja promjenom mjesta, vremena, običaja i drugih promjenljivosti koje privremeno djeluju na propis...

Tumačenje izraza „Konj“ kao ratno sredstvo ط الخيلوسيلة ربا

Čak kada i Kur'an, koji je šerijatski izvor sa najvišom pravnom snagom, direktno spominje u svojoj normi neko određeno sredstvo, specifično za određeno mjesto i određeno vrijeme, to ne znači da je samo to cilj i da ne razmišljamo o drugim savremenim sredstvima koji ga mogu zamijeniti u dostizanju očekivanog cilja Zakonodavca. Kur'an spominje sredstvo ratovanja koje je bilo značajno u vrijeme objave ove norme:

وعدوكم وأعدوا لھم ما استطعتم من قوة ومن رباط الخيل ترھبون به عدوالله ( . ٦٠:نفالالأ )وآخرين من دونھم

″I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih ...″/60/21

Niko nije razumio da se u ratnoj pripremi protiv neprijatelja ima koristiti samo „konjski“ potencijal koji je Kur'an eksplicitno spomenuo u ovom ajetu. Svi obdareni pameću i razumom, koji znaju arapski jezik na kojem je objavljen Kur'an i iole se razumiju u pravnu

21 Kur'an:8:60.

66

logiku, shvataju da su savremeni ,,ratno-konjski“ potencijali i sredstva predstavljeni u svim vrstama modernog naoružanja, a da taj arsenal nije ograničen na eksplicite spomenuti izraz u ovoj kur'anskoj normi. Isto tako, mnogobrojne hadiske predaje koje govore o izuzetnoj vrijednosti, davanja, uzgoja i upotrebe konja u džihadu, mogu se shvatiti samo vremenski i prostorno i te vrijednosti i sevape prenijeti na sredstva koja u današnjem vremenu imaju daleko veću vrijednost od konja zamjenjujući ga kao ratno sredstvo, kao što su: puške, tenkovi, rakete, borbeni avioni i helikopteri, eksploziv, bombe itd.

Allahov Poslanik je rekao:

إيمانا با وتصديقا بوعده، فإن شبعه وريه، من احتبس فرسا في سبيل الله،" .يعني حسنات " .وروثه وبوله في ميزانه يوم القيامة

Onaj ko odredi konja za Allahovog puta, s vjerom u Allaha i uvjernjem u Njegovo obećanje; njegovo hranjenje i pojenje, njegova fuškija i urin obračunaće se na Sudnjem danu.

Istu logiku treba primijeniti i na hadiske norme koje govore o vrijednosti bacanja strijela na Allahovom putu kao što su hadisi u smislu:

" . الله فله كذا وكذا من رمى بسھم في سبيل"

Ko se baci strelom na Božijem putu imaće nagradu takvu i takvu...

Dakle, vrijednost bacanja strijele nije glavni cilj ove norme, nego je to samo sredstvo, a vrijednost nagrade se prenosi i na svako drugo savremeno sredstvo čiji efekat „bacanja“ je daleko veći nego efekat strijele, kao što su puška, top, raketa itd.

Isti je slučaj i sa spomenutom odjećom u kur'anskoj normi sa kojom se želi postići propis o pokrivanju za ženu muslimanku. Uzvišeni kaže:

)قل لأزواجك وبناتك ونساء المؤمنين يدنين عليھن من جلابيبھن يا أيھا النبي ( .٥٩: الأحزاب

"O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se... /59/22

22 Kur'an:33:59.

67

Ova norma ne znači da je ,,džilbab“ jedini način oblačenja žene muslimanke, pošto je oblačenje dio običaja određenog mjesta i mogu se obući dimije, mantil, kaput itd., u zavisnosti od običaja i da se zadovolji šerijatski propis pokrivanja onih djelova tijela koji je obaveza da se pokriju, da odjeća ne bude providna i tijesna...

Također, misvak je sredstvo za čišćenje zuba i cilj njegove upotrebe je čišćenje kao što se spominje u hadisu:

. "السواك مطھرة للفم مرضاة للرب"

Misvak čisti usta i zadovoljava Gospodara.

Naravno da nema nikakve šerijatske zapreke da u drugim društvima osim arapskog, gdje je misvak nepoznat, umjesto misvaka, četkica posluži za čišćenje zuba milionima ljudi, što su potvrdili i neki šerijatski pravnici.

Viđenje hilala za utvrđivanje lunarnog mjeseca رؤية الھلال لإثبات الشھر

Zabilježeno je u vjerodostojnom, poznatom hadisu:

" فإن غم عليكم فاقدروا له لا تصوموا حتى تروا الھلال، ولا تفطروا حتى تروه،" . " ثلاثين فإن غم عليكم، فأكملوا عدة شعبان: " وفي لفظ آخر.

„Nemojte postiti dok ne vidite mlađak, niti prekinuti post dok ga ne vidite, a ako bude oblačno onda odredite...“ u drugoj verziji je zapisano: „A ako bude oblačno onda upotpunite mjesec ša'ban trideset dana.“

Moguće je reći da hadis ukazuje na cilj i određuje sredstvo. Cilj je jasan, a to je da se posti cijeli ramazan i da se ne promaši ni jedan dan na početku ili izgubi na kraju, ili da se ne posti u drugom mjesecu osim ramazana, kao što je ša'ban ili ševval, a to se ostvaruje utvrđivanjem početka i kraja mjeseca sredstvom koje je bilo moguće za većinu ljudi u vrijeme kada je ova norma izdata i nije im predstavljalo poteškoću u njihovoj vjeri. Viđenje mlađaka golim okom bilo je moguće sredstvo, lahko sprovodivo za običnog čovjeka u tom vremenu, zbog čega je u hadisu upravo to zabilježeno kao sredstvo određivanja, a ne nešto drugo, kao recimo astrološki proračun koji je bio nepoznat običnim, nepismenim ljudima koji nisu pisali i nisu znali

68

računati, pa bi im takvo sredstvo predstavljalo nepremostivu prepreku, a Uzvišeni i Mudri Zakonodavac želi da im olakša, a ne da oteža.

Zato, ako se nađe neko drugo sredstvo, koje će biti efikasnije u ostvarenju šerijatskog cilja navedenog hadisa, i biti dalje od mogućnosti pogreške oko određivanja mjeseca, a u isto vrijeme biti lahko i moguće za primjenu kod običnog čovjeka, nakon što su se pojavili učenjaci koji razumiju astrologiju, fiziku, hemiju, nakon što je čovjek kročio na mjesec itd. U tom slučaju, zašto bi insistirali isključivo na sredstvu viđenja, koje nije cilj sam po sebi, a da izostavimo i zanemarimo cilj koji proklamuje hadis. Ujedno, hadisom je određeno da se može dati povjerenje i prihvatiti dokaz svjedočenja od samo jednog svjedoka, koji golim okom vidi mlađak, pošto je to bilo jedino moguće sredstvo tadašnjeg vremena. Pa kad je to tako, kako onda da se ne prihvati i proračun koji je na stepenu kategoričkog znanja u odnosu na vijest od jedne osobe, na koji se može dati konsezus islamskog ummeta, pa da se dokinu razlike u određivanju početka ramazana ili za Bajram kada u pojedinim islamskim zemljama razlika bude i do tri dana, što je neprihvatljivo i sa stajališta vjere, logike i zdrave pameti, jer je neko u ovom slučaju u pravu, a ostali nisu. Uzimanje astrološkog proračuna, kao sredstva u određivanju mjeseca, trebalo bi se uzeti obavezno kao preči kijas-analogiju ) قياس) الأولى iz razloga što je sunnet propisao najniže sredstvo وسيلة أدنى s

kojim se viđenje može postići, a to je viđenje golim okom jednog svjedoka, uz stanovitu nepreciznost i mogućnost razlaza koji je bio evidentan kroz historiju, pa i danas, a zbog kojeg ne bi trebalo ostaviti više sredstvo وسيلة أعلى koje je potpunije i daje optimalnije izvršenje zadanog cilja Zakonodavca nudeći izlazak islamskog ummeta iz sfere žestokog razlaza kod određivanja početka i kraja ramazana i Bajrama, u domen očekivanog jedinstva islamskog ummeta, budeći nadu da se ono može postići i u najspecifičnijim simbolima vjere i ibadeta.

Veliki islamski učenjak Ahmed Muhammed Šakir je mišljenja da je došlo vrijeme za određivanje početka mjeseca proračunom, iz jednostavnog razloga što propis viđenja i svjedočenja spomenut u hadisu ima svoj efektivni uzrok, a on je prestao u ovom vremenu, pa treba da prestane i njegov propis, pošto je prihvaćeni princip da se propis vezuje za svoj efektivni uzrok postojanjem ili nepostojanjem.

69

Buharija je zabilježio hadis Ibni Omera kojeg bilježi i Malik u svom Muvettau:

مرة تسعة وعشرين، يعنى .. أمية لا نكتب ولا نحسب، الشھر ھكذا وھكذا إنا أمة" ورواه مالك في الموطأ " ومرة ثلاثين

Mi smo nepismeni ummet koji ne piše i ne računa, mjesec je i ovako i onako... tj., jednom je 29 ali drugi put je 30 (dana).

U ovom slučaju efektivni uzrok u vidu kvalifikacije o „nepismenom ummetu )أمية الأمة( koji ne piše i ne računa“, što je važio za vrijeme Objave, prestao je u današnje vrijeme gdje postoje učeni pojedinci koji se razumiju u astrološki proračun. Dakle, promijenio se opis islamskog ummeta koji sada „piše i računa“, tako da je moguće i logično da se promijeni i propis gledanja golim okom u propis proračuna koji je u to prvo vrijeme bio nedostižan, jer da je tada propisan predstavljalo bi poteškoću i otežavanje nepismenom ummetu koji to ne bi mogao tada ispoštovati....

Ovo je Ahmed Muhammed Šakir objavio još u Zil - hidždži 1357. odnosno u januaru 1939. godine.

Interesantno je da su neki učenjaci u svom zahirskom, formalističkom, bukvalnom, doslovnom pristupu pokušali osporiti proračun hadisom koji opisuje islamski ummet kao onaj koji „ne piše i ne računa“ što bi po istom principu onda zabranilo i pismenost, a to se ipak nije usudio reći niko od pripadnika islamskog ummeta.

Također, Buharija je zabilježio u poglavlju o postu sa zlatnim lancem prenosilaca poznat od Malika preko Nafi'a do Ibn Omera da je Allahov Poslanik spomenuo ramazan rekavši:

"غم عليكم فاقدروا له لا تصوموا حتى تروا الھلال، ولا تفطروا حتى تروه، فإن"

Ne zapašćajte dok ne vidite mlađak, i ne mrsite dok ga ne vidite, a ako bude kod vas oblačno onda odredite...

Ovo naređeno vremensko određivanje i ocjena može sasvim legitimno da se odnosi i na astrološki, matematički proračun za one rijetke koji su to mogli i znali, a što je u našem vremenu postalo od aksioma znanosti i dostupno posredno ili neposredno do svakog pojedinca razvojem astrologije i telekomunikacijskih znanosti.

70

Neki savremeni učenjaci (Jusuf El-Karadavi) su pozivali na uzimanje po proračunu, u slučaju negiranja mogućnosti viđenja, ostavljajući validnim svjedočenje viđenja i potvrđivanja u slučaju mogućeg viđenja. Šta bi to značilo? To bi značilo da ako se proračunom utvrdi od strane poznavalaca ove znanosti kao nemogućnost viđenja mlađaka, onda je to definitivni, konačni قطعي dokaz koji treba da se ispoštuje i da se uopće ne osvrće na svjedočenja koja bi eventualno mogla doći u tom vremenu, iz razloga što bi svjedočenje od neke osobe bilo na stepenu pojedinačne vijesti, stepenu nekategoričkog ili pojedinačnog ظني dokaza, što se u koliziji sa kategoričkim dokazom, tj., u ovom slučaju znanstvenim proračunom ne uzima se u obzir.

Isto ovo je zastupao i šafijski učenjak Tekijjud-Din Es-Subki (umro 756) za kojeg se drži da je dostigao stepen mudžtehida. On spominje da je obaveza sudije koji proglašava početak ramazana, u slučaju ako je situacija takva da se mlađak ne može vidjeti golim okom zbog prirodne oblačnosti, kiše i sl., da odbije svjedočenje u takvoj situaciji i pribjegne proračunu, pošto svjedoci nisu mogli vidjeti u takvoj situaciji. Tako se preferira proračun kao definitivan, jer se svjedočenje i viđenje računaju kao nedefinitivni i slabije pravne snage, a da bi se mogli podrediti ili suprostaviti definitivnom. I tako je kod svih svjedočenja, koja ako su u osnovi nemoguća, onda ih Šerijat odbija i ne prihvata. Ipak, u slučaju eventualnog svjedočenja koje bi neko prijavio u smislu da je vidio hilal u tom vremenu, ono se objašnjava greškom, pričinjavanjem ili da je izrečena laž.

Opasnost preinačavanja ciljeva i intencija u sredstva i obratno خطر تحويل المقاصد إلى وسائل أوالعكس

Neki ateisti koji ne drže do ibadeta i pokornosti Allahu, dž.š., površni ili licemjerni ibadet koji vide kod nekih pripadnika, a koji ne dopire do srca niti oplemenjuje osobu, ne brani im da čine grijehe, žele to iskoristiti i govore u ovom smislu: ,,Cilj vjere, njene ideologije i njenog obredoslovlja je da očisti osobu, da je odgoji, da je moralno uzdigne i sl.; pa ako se do tog cilja dođe i nekim drugim sredstvom, kao što je osobno uzdizanje, konvencionalnim moralom i etikom, onda nismo u potrebi za vjerskim obredoslovljem, niti za simbolima vjere, niti za namazom i hadžom jer su to sredstva, a ne ciljevi, a

71

dospjeli smo do cilja kojeg želi Bog od nas, pa zašto da se držimo samo određenog sredstva?!”

Ovo je, naravno, vid kufura i izbjegavanje obaveza vjere, obaveza prema Uzvišenom Gospodaru, te promašaj biti i svrhe čovječijeg bivstvovanja na ovom svijetu, a odgoj i moralno uzdizanje ljudske osobe je samo rezultat istinskog ibadeta a ne efektivni uzrok njemu.

.٥٦: الذاريات )وما خلقت الجن والإنس إلا ليعبدون (

Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju /56/23.

Osnovni, fundamentalni i sekundarni cilj u ibadetu مقصد أصلي ومقاصد تابعة للعبادة

Po imamu Šatibiji, ibadet sadrži dva cilja: osnovni i sekundarni. Osnovni je predstavljen u tome da se okrene Jedinom Koji zaslužuje obožavanje služeći Mu, pokoran u svakom smislu i situaciji što rezultira ciljem postizanja eshatološke vrijednosti ili u ovosvjetskom smislu da bude od Allahovih dobrih robova i sl., dok je sekundarni cilj predstavljen u duhovnom osobnom uzdizanju i privređivanju osobnih vrijednosti.

Ukratko, svaka ideja koja poziva na zaborav osnovnog cilja u ibadetu činjenjem i prakticiranjem sekundarnog na koje nastoji okrenuti svjetlo temeljnog ibadeta ili to proglasiti prvim ciljem vjere ili ciljem zbog kojeg je stvoren čovjek, mikrokosmos i makrokosmos, to je sotonistička ideja apokalipse, katastrofe i uništenja i ne prihvata se...

Kompatibilnost između nepromjenljivog i promjenljivog الملائمة بين الثوابت والمتغيرات

Od osnovnih odlika umjerene škole srednjeg puta je to da usklađuje nepromjenljive šerijatske aksiome i promjenljiva sredstva koja su kompatibilna mjestu, vremenu i situaciji. Što se tiče nepromjenljivih aksioma, oni opstaju svevremeno u svim situacijama i ljudski upliv idžtihadom nije dozvoljen u tom domenu, niti ih dotiče

23 Kur'an:51:56.

72

napredak ili pokušaj reformizma. Ovi nepromjenljivi aksiomi predstavljeni su u slijedećem:

1. osnovna doktrina العقائد الأساسية kao što je npr.: vjerovanje u ruknove imana, vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, poslanike, knjige, Sudnji dan, ono što je spomenuto u Kur'anu, zatim vjerovanje u Božije određenje što je potvrđeno sunnetom;

2. praktični ruknovi islama أركان الإسلام العملية kao što su dva šehadeta, namaz, zekjat, post ramazana i hadž za onoga ko je u mogućnosti;

3. univerzalne etičke vrijednosti أمھات الفضائل الأخلاقية koje je proklamovao Kur'an kao etiku i moral vjernika i što je proklamovao sunnet od dijelova imana kao što su: pravda, dobročinstvo, pomaganje rodbine, istinoljubivost, povjerljivost, milost, strpljivost i zahvala, stid itd.;

4. jasno i kategorički zabranjeno أمھات المحرمات القطعية الظاھرة kao što su: ubistvo, zinaluk, seksualne perverzije, konzumiranje alkohola, krađa, otimačina, sihir, kamata, prisvajanje imetka siročeta, potvaranje žena muslimanki, bježanje sa bojnog polja, neposlušnost roditeljima, prekidanje rodbinskih veza, ogovaranje i prenošenje, laž, nasrtaj na tuđa prava;

5. unutrašnje zabrane المحرمات الباطنة kao što su: oholost, zavist, mržnja, licemjerstvo i samodopadljivost, nekontrolisana ljubav prema dunjaluku, slijeđenje ispraznosti, tvrdičluk;

6. krovni definitivni propisi jela, pića, oblačenja i ukrašavanja, kupovine i prodaje, imovinskih transakcija, braka, razvoda, oporuka, nasljeđivanja, fiksiranih kazni kao što su kisas i hudud propisane Kur'anom.

Sve ovo su trajne vrijednosti i aksiomi koji se ne smiju narušavati ni u kojoj situaciji, zbog toga što nisu podložni ljudskom uplivu i idžtihadu i zbog toga što su definitivni vjerodostojnošću dopiranja do nas, kao što su i kategorički sa aspekta nedvosmislenog jasnog ukazivanja na upravo to značenje i propis koji više ne podliježe sudu savremenosti ili revidiranja.

Jasno je da je krug ovih trajnih definitivnih vrijednosti veoma ograničen, ali u isto vrijeme i veoma važan, i ukazuje na elemente

73

identiteta islamskog ummeta, gradi njegovu osobenost i odlikovanost, čuvajući ga od utapanja i nestajanja, čuvajući njegovo jedinstvo i ne dozvoljavajući njegovo rasipanje nakon što ga je Uzvišeni proglasio ummetom srednjeg puta.

Svi drugi pojedinačni i praktičnopravni propisi الفرعية والجزئية مالأحكا su propisi koji su podložni promjeni i izmjeni, jer su potvrđeni

nedefinitivnim dokazom u smislu vjerodostojnosti ili u smislu upućivanja baš na taj propis i takav je slučaj sa većinom šerijatskopravnih propisa podložnih revidiranju i savremenom tumačenju.

Sekularisti pokušavaju pobrisati granicu između ove dvije vrste propisa kako bi trajne aksiološke vrijednosti doživjele promjenu i na takav način se zadao konačni udarac islamskom šerijatskom zakonodavstvu. Umjerena škola srednjeg puta stoji u odbrani šerijatskog zakonodavstva.

Sumnje sekularista

Sekularisti su izrazili sumnju oko definitivnog šerijatskog teksta u smislu vjerodostojnosti, a koji je konačan i u smislu upućuvanja na neki propis, da li se kao takav sprovodi i prakticira, ako u tom prakticiranju dolazi do štete u koristima muslimana. Odnosno, željeli su moratorij na fiksirane kazne مسائل الحدود i zabranu kamate... dakle u pitanju su tekstovi i kur'ansko-sunnetske norme kao što su:

، ٢٧٥: البقرة) وأحل الله البيع وحرم الربا(

،٢٧٦: البقرة ) يمحق الله الربا ويربي الصدقات(

A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu..."/275

"Allah uništava kamatu, a umnožava milostinje !" /276//24

، ٣٨: المائدة ) والسارقة فاقطعوا أيديھما جزاء بما كسبا نكالا من اللهوالسارق (

"Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha!" /38/25

24 Kur'an:2:275-276. 25 Kur'an:5:24.

74

قتلوا ي إنما جزاء الذين يحاربون الله ورسوله ويسعون في الأرض فسادا أن( .٣٣: المائدة.) أويصلبوا

"Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti... "/33/1

"فاقتلوه من بدل دينه: " وقوله صلى الله عليه وسلم

Riječi Allahovog Poslanika, a.s.: Onaj ko promijeni vjeru ubijte ga.

Dakle, oni koji dovode u pitanje primjenu ovih tekstova zanijekali su kategoričke šerijatske temelje i pravila o kojima postoji konsezus muslimana kroz historiju, konsezus islamskih pravnih škola i islamske pravne misli.

Oni zaboravljaju da ovakvi kategorički i definitivni tekstovi jednostavno ne mogu biti u koliziji sa javnim koristima ljudi. Ovo može biti samo greška ili hipotetička pretpostavka, jer je općepoznato pravilo da definitivni, kategorički tekstovi nisu u koliziji i suprotnosti sa javnim koristima. Oni jednostavno ne mogu prepoznati šta je korist, jer su pod njenim izgovorom tražili dozvolu alkohola, prostitucije, kamate, zabranu posta, moratorij na dužnost hadža, izjednačavali brata i sestru u nasljedstvu, i sve pod izgovorom priskrbljivanja koristi od toga, iako je to u jednoj kritičkoj analizi lahko osporiti, posebno što se ovakvim stavom i sumnjom stavljaju iznad Uzvišenog Zakonodavca kao da znaju bolje od Njega šta je to korist za Njegova stvorenja koja je stvorio i podario im nebrojene blagodati...Uzvišeni kaže:

١٤٠: البقرة! ؟)قل أأنتم أعلم أم الله(

,,Reci: "Znate li bolje vi ili Allah?!..." /140/2

Neki jednostavno ne razumiju šta je to korist, pa je definiraju kao: parcijalnu, osobnu, lokalnu, materijalnu, aktualnu, dunjalučku; dok je Šerijat definira općenito i kao spoj različitih: parcijalnu i opću, ličnu i društvenu, lokalnu i svjetsku, materijalnu i nematerijalnu, aktualnu i buduću, ovosvjetsku i eshatološku. Sve ove dimenzije koristi ne poznaje i ne razumije niko osim Uzvišenog Koji sve zna i

1 Kur'an:5:33. 2 Kur'an:2:140.

75

Kojem ne ispada ispod znanja i kontrole ni jedna trunka na Zemlji i Nebesima.

Oni su idžtihadom ušli u vode gdje ljudski upliv i idžtihad nisu dozvoljeni. Realnost islamskog svijeta je da su ukinuli šerijatske propise i fiksirane kazne i šta je rezultat toga?! Jesu li muslimani sa savremenošću postali napredniji i razvijeniji u društvenom ili ekonomskom ili bilo kojem drugom smislu? Ostali su u grupi onih koji se nazivaju „treći svijet“, svijet koji je zaostao iza svjetskog napretka.

Saudijska Arabija je bila primjer anarhije i nesigurnosti za život i imetak. Hadžije koje su dolazile svake godine iz čitavog svijeta bili su meta bandi koje su ih presretale, pljačkale, pa čak i ubijale. Za one koji su išli na hadž i na umru govorilo se unaprijed da su izgubljeni, a kada bi se takav vratio govorili su za njega da se nanovo rodio:

! الذاھب مفقود والراجع مولود

Onaj ko ide izgubljen je, a onaj koji se vratio nanovo se rodio.

Međutim, kada se promijenila vlast koja je počela suditi po Šerijatu i sprovoditi fiksirane kazne, stanje se korjenito promijenilo i prolazili su mjeseci bez ijednog razbojničkog napada ili kriminalnog slučaja. Istinska vrijednost i korist je da se ljudi pokoravaju Uzvišenom i da su svjesni da ih On i Njegovi meleki motre u svakom trenu. A, On, Uzvišeni nije ništa propisao ljudima osim koristi za njih i hajra, shvatili oni to ili ne. Uzvišeni je milostiviji prema njima od rođenih roditelja i zna bolje šta je korist za njih čak i od njih samih. Uzvišeni veli:

.١٤: الملك) ألا يعلم من خلق وھواللطيف الخبير(

A kako i ne bi znao Onaj Koji stvara, Onaj Koji sve potanko zna, Koji je o svemu potanko obaviješten./14/3

Osnova za ibadet je, što se tiče obveznika, da ga doktrinarno prihvata i ne obzire se na druga značenja, dok je osnova kod običaja, odnosno građanskog prava da se uzima u obzir značenje.

Iz doktrinarnog pristupa ibadetu razumijemo mudrost potčinjavanja i pokoravanja naredbama Uzvišenog, uzimanje Njega

3 Kur'an:67:14.

76

jedinog kao ibadetski cilj i Njegovo veličanje i obraćanje Njemu, a ovo ne upućuje na određeni efektivni uzrok iz kojeg se razumije određeni propis.

Osnova u običajima i civilnim ili građanskim djelima ili aktivnostima je da se uzima u obzir značenje kao i ciljevi i intencije.

والمقاصد الالتفات إلى المعاني: الأصل في العادات والمعاملات

Zašto je rečeno da je temelj i osnova uzimanje u obzir ciljeva i intencija?

Muslimanski obveznik ili adresat المكلف uzima doktrinarno kao obavezu ili kao iskušenje kojem ne poznaje sve dimenzije i tajne, da bi kao vjernik na koncu samo rekao: čujem i pokoravam se, i to je vjera... A u ibadetima postoje mudrosti i tajne koje poznaje samo Mudri Zakonodavac. Naravno da to sve ne znači kako je princip temelj ibadeta, doktrinarni pristup u tome, bez da se osvrće i uzima u obzir značenja, ciljeve i intencije, odnosno da su ibadeti lišeni toga potpuno, što nikako nije tačno, jer sve što je Uzvišeni i Mudri Zakonodavac propisao od obredoslovlja i civilnih građanskih radnji i djela, sve je to propisano s razlogom i u tome ima neka mudrost i korist za čovjeka, spoznao to neko ili mu promaklo, razumio to ili ne razumio. I ništa Uzvišeni i Mudri Zakonodavac nije propisao iz igre i zabave bez dubokog razloga, bez svrhe, logike i koristi. Međutim, sve te mudrosti, ciljevi i intencije nisu poznate ali se za njih zna uopćeno iz obavještenja Uzvišenog Mudrog Zakonodavca kroz kur'anske ajete koji otkrivaju generalne, općenite mudrosti, razloge, ciljeve i intencije u pojedinim ibadetskim normama:

.٤٥: العنكبوت) ولذكر الله أكبر وأقم الصلاة، إن الصلاة تنھى عن الفحشاء والمنكر،(

...i obavljaj namaz - namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; a Allahovo spominjanje vas veće je od vašeg spominjanja Njega!…" /45/4

.١٠٣: التوبة) تطھرھم وتزكيھم بھا خذ من أموالھم صدقة(

) عليكم الصيام كما كتب على الذين من قبلكم لعلكم تتقون يا أيھا الذين آمنوا كتب( .١٨٣: البقرة

4 Kur'an:29:45.

77

"Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš..." /103/"O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili." /183/5

.٢٩، ٢٨: الحج.) منافع لھم ويذكروا اسم الله في أيام معلومات ليشھدوا(

"Da bi svjedoci bili koristi svojih i da bi ime Allahovo spominjali u danima poznatim … /28/ 6

، ١٥٢: البقرة) فاذكروني أذكركم(

"Pa, sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti…"/152/7

.٢٨: الرعد) ألا بذكر الله تطمئن القلوب(

… - a srca se, doista, kad se Allah spomene, smiruju. /28/8

ؤمن فلنحيينه حياة طيبة، ولنجزينھم م من عمل صالحا من ذكر أو أنثى وھو( .97 :النحل) أجرھم بأحسن ما كانوا يعملون

"Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili." /97/9

Prema tome, spoznaja mudrosti i općenite koristi u ibadetima je moguća i realna, ali ono što se ne zna i ne može spoznati jesu sve pojedinačne tajne i mudrosti u raznim parcijalnim dijelovima ibadeta.

Ako bismo izanalizirali namaz, vidjeli bismo da ne možemo spoznati mudrost, parcijalnu korist iz mnogih njegovih dijelova, niti možemo odgovoriti zadovoljavajućim ograničenim i preciznim odgovorom na sljedeća pitanja npr.:

Zašto je propisano baš pet, a ne tri ili sedam dnevnih namaza?

Zašto su tačno u ovim vremenima, a ne prije ili poslije ili raspoređena na neki drugi način?

Zašto sabah ima samo dva rekjata, a ne četiri kao podne? Ili zašto akšam ima tri, a jacija četiri i sl.?

5 Kur'an:2:103 i 183. 6 Kur'an:22:28-29. 7 Kur'an:2:152. 8 Kur'an:13:28. 9 Kur'an:16:97.

78

Zašto se baš u nekima uči naglas, a u nekima u sebi? Zašto nije obratno?

Zašto je ruku' jednom, a sedžda dvaput?

Zašto se na svakom rekjatu uči Fatiha, a nije recimo sura Ihlas? Itd.?

Ima jedna opća mudrost koju znamo, a ta je da nas Uzvišeni i Mudri Zakonodavac iskušava sa nečim čemu ne znamo sve dimenzije i tajne, da bi se nesporno napravila razlika između onoga ko slijedi Allahovog Poslanika i onoga ko ne slijedi, i između onoga ko slijedi svoju pamet i svoje strasti od onoga ko slijedi naredbe svoga Gospodara.

Kada bi se sve moglo objasniti i kada bi sve podlijegalo razumu, onda bi čovjek bio pokoran njemu – razumu, a ne Uzvišenom Mudrom Gospodaru Koji ga je stvorio i usavršio. Pravo vjerovanje i prava pokornost se izražava u slučaju kada se čovjeku naredi nešto u čemu on ne vidi i ne raspoznaje korist sebi, pa se on iz vjerskih pobuda potčini naredbi Uzvišenog i kaže: Čuli smo i pokoravamo se!

Osnova je u ibadetu, da se čini i prakticira potčinjavanjem Allahovoj naredbi koja se uzima kao Božije pravo i izvršava kao zahvala na Njegovim blagodatima koje se ne mogu osporiti. Rezultat ovog potčinjavanja se ne mora vidjeti na materijalnom planu i priskrbljivanju koristi kod uobičajenog ljudskog života, niti je nužno da se raspozna ta mudrost od ograničenog ljudskog razuma i pameti. Osnova je da je to vid iskušenja čovjeku u sistemu pokornosti svome Gospodaru i nema značenja u tome da se spozna tajna u svakom parcijalnom dijelu, a konačno, rob Božiji je samo rob Božiji, a Gospodar je Gospodar. I najsretniji čovjek je onaj koji spozna svoju vrijednost u odnosu na svoga Gospodara.

Zbog toga je dovoljno čovjeku da spozna, uopćeno, da je Uzvišeni Gospodar neovisan o svim svjetovima, da nema potrebe ni za njegovim ibadetom i njegovom pokornošću, ne koristi mu pokornost pokornog, niti mu šteti nepokornost nepokornog i grešnog:

١٢: لقمان) حميد نفسه، ومن كفر فإن الله غنيومن يشكر فإنما يشكر ل(

79

"… Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan - pa, Allah je, zaista, Neovisan i hvale Dostojan." /12/10

الله غني عن و على الناس حج البيت من استطاع إليه سبيلا، ومن كفر فإن( .٩٧: آل عمران) العالمين

"… Hodočastiti Hram, radi Allaha, dužan je svako ko bude u mogućnosti do njega doći. A ko ne vjeruje - pa, Allah je, doista, neovisan o svjetovima!"/97/11

Dakle, Uzvišeni Allah je potpuno neovisan od svojih stvorenja, i kada Ga oni obožavaju i pokoravaju Mu se, onda to čine na način i sredstvima koji njima služe i koriste im u njihovom materijalnom i duhovnom životu; u životu pojedinca i društva, na ovom i budućem, eshatološkom svijetu. Na stranu što čovjek sa svojom ograničenošću sve to ne može da promotri i spozna kroz sve mudrosti i dobra koja mu njegov Gospodar kroz to nudi. Bila bi greška da tragamo za svakom mudrošću koja bi zadovoljila naš razum u svakom pojedinom parcijalnom dijelu ibadeta, pogotovo u ovom savremenom dobu materijalizma i koristoljubivosti.

Zalutali su oni koji su pokušavali razumjeti svaku mudrost, u svakom dijelu ibadeta, i onda kada im se ta mudrost nije ukazala u pojedim pracijalnim dijelovima ibadeta, jednostavno su izgubili kompas vjere.

Ibadet se izuzima od principa preferiranja koristi عليھا تقديم المصلحة يستثنى العبادات من

Neka ulema, kao Gazali, prije njega njegov šejh Imamul-Haramejn i neki drugi učenjaci, govrili su o općoj, javnoj koristi i njenom preferiranju nad nekategoričkim tekstom norme ili المصلحةkonsezusu izuzimaju ibadete i neke fiksirane odrednice u Šerijatu. Obrazloženje je u tome da se princip koristi u civilnim ili građanskim djelima i postupcima može primijeniti, ali ne i u ibadetu, iz razloga što su ibadeti prava Šerijata koja se ne znaju na drugi način osim putem Šerijata, dok prava obveznika spadaju u domen šerijatske politike i propisana su da bi im koristili. Koristi u ibadetu, kao što smo naveli,

10 Kur'an:31:12. 11 Kur'an:3:97.

80

nisu poznate u svim dimenzijama, dok je korist u domenu šerijatske politike obveznika poznata i dokučiva razumom ili poznatim važećim običajima...

U domenu ibadeta koji nisu čisti ibadeti, nego imaju primjesu i drugih dimenzija, kao što je zekjat, uprkos statusa jednog od temeljnih ruknova islama, ipak nije čisti ibadet, kao što je namaz ili post, nego je ibadet sa značenjem i sadrža(van)jem jednog vida davanja poreza ili možda obratno, to je davanje – porez sa značenjem ibadeta. Prema tome, ovaj rukn islama sadrži dva elementa:

1. ibadet sa kojim se približava Uzvišenom Allahu i zbog toga se spominje uz namaz na 28 mjesta u Kur'anu;

2. materijalno pravo i obavezu koju je Uzvišeni Zakonodavac propisao kao obavezu u imetku bogatog da bi dio povratio siromahu i da bi se distribuirao kategorijama koje je Šerijat propisao.

Zbog toga, neka ulema uzima u obzir samo jedan element, dok se drugi okreću drugom; tako hanefijski učenjaci drže da je zekjat ibadet, a time postaje obavezan na obveznika (a on je onaj koji ispunjava uvjete obaveze kao što su punoljetstvo i pamet) čime su oslobodili maloljetnika i ludaka, makar imali milione i brojali se najbogatijima u društvu.

Sa druge strane, izrazita većina uleme (malikije, šafije, hanbelije) zekjat tretiraju kroz materijalno pravo i obavezu u imetku, tako da zekjat smatraju obavezom i u imetku maloljetnog ili umobolnog.

Međutim, ima i suprotan primjer da izrazita većina uleme smatra zekjat ibadetom, kad je u pitanju davanje protuvrijednosti i ne dozvoljavaju to, nego obavezuju na uzimanje i prikupljanje zekjata u naturi, pridržavajući se bukvalnog značenja norme o zekjatu. Na hanefijske učenjake uticalo je ovo drugo značenje i oni dozvoljavaju zekjat i u protuvrijednosti bez obzira o kojoj vrsti zekjata se radilo: zekjat na imetak ili zekatul-fitr, pošto je bitno pomoći sirotinju ili potrebnog, a to se postiže protuvrijednošću kao i naturalno, pa čak je protuvrijednost u mnogim slučajevima daleko pogodnija za primaoca zekjata od naturalne vrijednosti.

81

Prema svemu tome, zekjat je dio ekonomskog i društvenog sistema islamske države. U savremenim trendovima razvoja fikhske znanosti moguće ga je svrstati u fikhske propise koji se bave islamskom ekonomijom prije nego da se stavlja u domen čistog ibadeta.

Zaključak

Islam baštini koncept umjerenosti koja se očituje u svim segmentima islamske misli, od morala i etike do društvenopravnog sistema. Manifestacija koncepta umjerenosti obuhvata sve oblasti sistema islamskog života i islamske vjere, tako da se primjećuje u ideji i praksi; u ibadetu i obredoslovlju, u odgoju i obrazovanju; u pravnom i političkom sistemu, kao i u svim drugim oblastima života.

Islam daje srednji umjereni put u vjeri, razlikujući se od budizma u pogledu na moral i moralne principe, ali razlikujući se i od vjerskih sistema koji traže potpunu posvećenost asketizmu zanemarivanjem ovosvjetskih vrijednosti kao što je evidentno u ideji kršćanskog asketizma i sveštenstva.

Umjereni put u šerijatskom zakonodavstvu i društvenom pogledu ogleda se u ravnoteži i balansu, između slobode pojedinca i prava društva, naslanjajući se na logičko i doktrinarno razumijevanje parcijalnih šerijatskih tekstova, a uzimanjem u obzir općih intencija i ciljeva Šerijata.

Tri su škole u savremenim fikhskim trendovima po pitanju ciljeva i intencija Šerijata koje odražavaju i spomenute krajnosti, ali se ujedno i jasno ocrtava i preferiranost škole srednjeg, umjerenog puta, koja svojim konceptom umjerenosti stoji između dvije krajnosti novih bukvalista, formalista kojima je ,,sveto” doslovno, bukvalno značenje teksta norme i novih mua’ttila ili reformista kojima ništa nije ,,sveto” i koji sve dovode u pitanje pa i ,,svetost” definitivnih, konačnih, kategoričkih kur’anskih normi.

82

Literatura:

1. Korkut Besim, Kur’an s prevodom, (Štamparija kralja Fehda, S. Arabija, Medina, 1412.h),

2. Abdul-Kerim Zejdan, El-Vedžizu fi usulil-fiqh (Kompendijum metodologije islamske jurisprudencije), (Muessesetur-risale, 1987),

3. Ahmed Er-Rejsuni, Nazarijetul-mekasid indel-imam Eš-Šatibi, el-ma'hedil-a'lemi lilfikril-islami, 1992.

4. Bedrud-din El-A’jni, U’mdetul-kari’i šerh Sahihul-Buhari (Temelj čitaocu, komentar Buharijeve Vjerodostojne zbirke hadisa), (Darul-fikr, Bejrut),

5. Dželalud-din Es-Sujuti El-Ešbahu ven-nezairu fi kava’idi ve furu’i fikhiš-šafi’ijjeti (Sličnosti i uporednosti u metodologiji i pravu šafijske pravne škole), (Darul-kutubil-i’lmijje, Bejrut, Libanon 1993),

6. Ebu Ishak Ibrahim b. Musa Eš-Šatibi, El-Muvafekatu fi usuliš-šeri’ah (Sklad u temeljima islamskog prava), (Darul-ma’rife, bez godine izdanja),

7. Ibn Hadžer El-A’skalani, Fethul-Bari bišerh Sahihul-Buhari (Pomoć Stvoritelja kod komentara Buharijeve Vjerodostojne zbirke hadisa), (Darur-rejjan litturas, Kairo, 1987),

8. Ibnu Nudžejm El-Ešbahu ven-nezairu ala mezhebi Ebi Hanifeten-Nu’man (Sličnosti i uporednosti pravne škole Ebu Hanife En-Nu’mana), (Darul-kutubil-i’lmijje, Bejrut, 1993),

9. Ibnul-Kajjim El-Dževzijje, I’alamul-muvekki’in an rabbil-alemin, (Darul-kutubil-i’lmijje, 1991, Bejrut),

10. Jusuf El-Karadavi, Dirasetun fi fikhi mekasidiš-Šeri'a bejnel-mekasid el-kullijje ven-nususil-džuzijje, Daruš-šuruk, 2005.

11. Jusuf Hamid El-A'lim, El-Mekasidul-a'mme liš-šeri'atil-islamijje, El-ma'hedul-a'lemi lilfikril-islami, 1981.

12. Kitabul-ummeti, Katar; dr. Nurud-din El-Hadimi, El-idžtihadul-mekasidi, hudžijjetuhu... davabituhu... medžalatuhu, 1419.

13. Mekasiduš-šeri'ati ve kadajal-a'sr (Ciljevi, intencije u Šerijatu i savremena pitanja) ,,Centar za izučavanje ciljeva i intencija Šerijata"

14. Muhammed b. Ali Eš-Ševkani, Iršadul-fuhul ila tahkiki-lhakki min ilmil-usul (Vodič znamenitima u postizanju istine u metodologiji islamske jurisprudencije), )Darul-kutubil-i’lmijje, 1994),

15. Muhammed Ebu Zehre, Usulul-fiqh (Metodologija islamske jurisprudencije), (Darul-fikril- Arebi),

16. Muhammed Et-Tahir, Usulul-fiqh (Metodologija islamske jurisprudencije), (Dar Bu Selame, Tunis),

83

17. Muhammed Nesib Er-Rifa’i, Tejsirul-a’lijjil-kadir lihtisari tefsir Ibni Kesir, (Olakšavanje Uzvišenog, Moćnog u sažetku tefsira Ibni Kesira), (Bejrut, 1978).

18. Muhammed Revas Kal’atdži, dr. Hamid Sadik Kanibi, Mu’džemu lugatil-fukahai, a’rebi-inklizi (Arapsko-engleska enciklopedija šerijatsko-pravne terminologije), (Darun-nefais, 1985),.

19. Muhammed Sidki b. Ahmed El-Burno „El-Vedžizu fi idahi kavai’dil-fikhil-kullijjje” (Kompendijum pojašnjenja općih fikhskih pravila), (Mektebetul-me’arif, Rijad, 1989),

20. Mustafa Ahmed Ez-Zerka, El-Medhalul-fikhil-a’mm (Opći uvod u islamsko pravo), (Darul-fikr, 1968),

21. Mustafa Ahmed Ez-Zerka, El-Medhalul-fikhil-a’mm (Opći uvod u islamsko pravo), (Darul-fikr, 1968),

22. Sejfud-Din Ebul-Hasen, poznat kao El-Amidi, El-Ihkjam fi usulil-ahkjam (Savršenstvo u temeljima pravnih propisa), (Darul-kitabil-Arebi, 1984),

23. Sejjid Sabik, Fikhus-sunne (Islamsko pravo u sunnetu), (Darul-fikr, Bejrut, 1977),

24. Vehbe Ez-Zuhajli, Usulul-fiqhil-islami (Metodologija islamske jurisprudencije), (Darul-fikr, 1986),

84

Muharem Stulanovic Ph D

CONCEPT OF MODERATION IN ISLAM AND ITS MANIFESTATIONS IN FIQH

SUMMARY

It is evident that in Islam there is a concept of moderation, which is reflected in all aspects of Islamic thought, from morals and ethics to social and legal systems. Man as a created and limited being is unable to establish an absolute balance in his worldly life because of his mental and physical weakness, his personal drive, passion and desires, objective and subjective influences from society, family, politics, nation, race, geographical origin, customs, etc. All systems which are created by man bear also his human flaws which is also confirmed by the method of historical induction in reading the chapters from history. Opossite to this, we see a harmony and precision in God's creation and in His religion which He sent as a living system and the program of life.

Moderate way in Sharia law and its view on society is reflected in the balance between individual liberty and the rights of society. It is based upon understanding of the partial Shari'ah texts in the light of general intentions of the Sharia to whom it will not contradict or be independent of them.

The moderate school in Islamic law proclaims that Sharia contains all that is grace for the people, and that it facilitates and helps humans in life. Islamic scholar - mujtahid must have a scientific, intellectual, moral, physical and other qualities to be able to properly evaluate Sharia regulations, looking at the legal norms from the Quran and Hadith from the viewpoint of the intentions and objectives of the Shari'ah.

Keywords

The concept of moderation الوسطية, the Islamic legal thought, partial Sharia texts, mujtahid, New formalists, New mua'ttile or reformists, moderate school, the legal norm, the effective cause of the regulation ...

85

الاستاذ الدكتور محرم شتولانوفيتش

ي الاسلام ي الفقه الاسلامي مفهوم الوسطية ومظاهرها


ي الاسلام ي جميع جوانب الفكر مفهوممن الواضح أن ى الوسطية ال تتجي ى النظام القانوني الاجتما إن الانسان باعتباره مخلوقا . الاسلامي بدءا بالأخلاق إ

ي حياته الدنيوية بسبب ضعفه النفس محدود القدرات يعجز عن إقامة التوازن ، وبسبب شهواته وميوله ونزعا رات السلبية والجسم يجابية من والا ته، وبسبب التأث

يوالمجتمع والعائلة والسياسة والقومية والعرق العادات، إلخ، ونتيجة و الانتماء الجغراالانسانية، وهذا ما يؤكده لنا نقائصهاذلك فإن كل الانظمة ال أنشأها الانسان تحمل

ي قراءة التاريخ ي ي خلق . منهج الاستقراء التاري الله بالمقابل نرى الانسجام والدقة ى الانسان وجعله نظاما وبرنامجا للحياة ى به إ ي دينه الذي أرسله وأو .وكذلك

ي الشريعة الاسلامية و ن حرية ي الوسطية ي التوازن ب ى ي تتج النظر الاجتماي ضوء المصالح العامة ى فهم النصوص الجزئية الفرد وحقوق المجتمع وتعتمد ع

اومقاصد الشريعة ال لن تعار .ضها أو تستقل عى كل ما فيه رحمة للناس وكل ما المتقرر درسة الوسطية أن الشريعة تحتوي ع

د يجب أن يتصف بمؤهلات علمية، يسه ي الحياة، وترى أن المج ل لهم ويساعدهم نالبدء بعقلية، خلقية، خلقية ومؤهلات أخرى ح يستطيع الشرعية الاحكام تقن

.ن والسنة من منطلق مقاصد الشريعة وأهدافهامراعيا نصوص القرآمفهوم الوسطية، الفقه الاسلامي، النصوص الشرعية : الكلمات الرئيسة

لة الجدد إو الاصلاحيون، د، الظاهرية الجدد أو الشكليون، المع درسة المالجزئية، المج ...الوسطية المعتدلة، الحكم، علة الحكم

87

Prof. dr. Safvet Halilović1

ARAPSKA LINGVISTIKA I TEFSIR

Sažetak

Dobro poznavanje arapskog jezika i arapske lingvistike je temelj tefsira, ispravnog i validnog tumačenja Kur'ana. Bez poznavanja arapskog jezika i njegovih disciplina, nije moguće pravilno razumijeti Kur'an. Zbog toga, islamski učenjaci naglašavaju da bavljenje tefsirom nije dozvoljeno bez poznavanja arapske lingvistike, s obzirom da, ukoliko bi se to dopustilo, širom bi se otvorila vrata krivom interpretiranju Kur'ana, koji je glavni izvor islama.

Poznavanje arapskog jezika i disciplina arapske jezikoslovne znanosti je jedna od osnovnih pretpostavki za bavljenje tefsirom. Nije dozvoljeno, niti je moguće, baviti se komentarisanjem Kur'ana ako komentator (mufessir) ne zna arapski – jezik na kojem je Kur'an objavljen. To podrazumijeva i poznavanje disciplina obuhvaćenih arapskom jezikoslovnom naukom, kao što su etimologija, sintaksa, gramatika, poetika, stilistika i dr. Upuštanje u komentarisanje Kur'ana bez ispunjenja navedenih zahtjeva veoma je štetno, jer vodi u pogrešno i iskrivljeno tumačenje Allahove Knjige, a to znači u preinačavanje Allahovih, dž.š., poruka objavljenih u Kur'anu, što kao posljedicu može imati krivovjerstvo, nevjerovanje i otpadništvo od islama.

U ovom radu razmatra se značaj arapske lingvistike u ispravnom tumačenju i interpretiranju Kur'ana časnog. Navedeni su brojni primjeri koji to ilustruju iz klasičnih tefsiriskih djela, naročito iz djela Ahkamu-l-Kur'an (Propisi Kur'ana), čiji je autor istaknuti učenjak hanefijske pravne škole Ebu Bekr er-Razi el-Džessas.

Ključne riječi: tefsir, arapska jezikoslovna znanost, lingvistika, stilistika, metafora, pravi smisao, aluzija, konciznost, El-Džessas, Ahkamu-l-Kur'an.

1 Profesor tefsira i kur'anske antropologije na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici.

88

Uvod

Tefsir je nauka koja se bavi izučavanjem Kur'ana časnog s ciljem otkrivanja i objašnjenja njegovih poruka ljudima. Dakle, predmet tefsira je Kur'an, koji je, shodno islamskom učenju, vječni Allahov Govor, kako po značenju tako i po jezičkoj formi koja je nosilac značenja.

Kur'an je, prema vjerovanju svih muslimana, posljednja Allahova, dž.š., Objava ljudskome rodu i glavni izvor islama u idejnom (vjerskom), zakonodavnom (pravnom) i moralnom (etičkom) pogledu. Upravo zbog toga, središnje mjesto u islamu pripada Kur’anu, jer je on srž islamskog življenja i život muslimana mora biti skoncentrisan na Kur’an.

Zbog toga, tumačiti Kur'an, koji predstavlja posljednju Allahovu, dž.š., Objavu ljudima i koji je istovremeno glavni izvor islama, bez dvojbe, izuzetno je zahtjevan i odgovoran posao, budući da od tumačenja Kur'ana zavisi kako će ljudi razumjeti poruku koju im upućuje njihov Stvoritelj i Uzdržavatelj. A od toga, opet, zavisi kako će se ljudi ponašati u svome životu: ispravno ili pogrešno. Zato, tumačiti Kur'an ne može bilo ko, već to mora biti osoba koja je ispunila određene uvjete. Islamski učenjaci detaljno su pojasnili te uvjete i napisali zamašna djela u vezi s tim.2

Na samom vrhu pretpostavki za bavljenje tefsirom, odmah nakon ispravnosti vjerovanja (što podrazumijeva da je osoba pripadnik ehlisunneta i džema'ata), navodi se da onaj ko želi da komentariše Kur'an mora biti izvanredan poznavalac arapskog jezika, uključujući sve njegove discipline: gramatiku sa sintaksom ('ilmu-n-nahw) i morfologijom ('ilmu-s-sarf), etimologiju – porijeklo riječi ('ilmu-l-ištiqāq), stilistiku ('ilmu-l-belāga) sa njenim disciplinama: el-me'ānī, el-beyan i el-bedi', pa i arapsku književnost i pjesništvo (el-edeb we-š-ši'r), budući da je Kur'an objavljen na arapskom jeziku. U tom pogledu, istaknuti učenjak Mudžahid ibn Džebr, inače, učenik velikog tefsirskog autoriteta Ibn-Abbasa i jedan od najistaknutijih mufessira među tabi'inima, kaže: "Nikome ko vjeruje u Allaha i Budući svijet

2 Opširnije o uvjetima koje mora ispuniti mufessir (komentator Kur'ana) vidjeti: dr. Safvet Halilović, Osnovi tefsira, poglavlje Pretpostavke za bavljenje tefsirom, Islamski pedagoški fakultet, Zenica, 2005., str. 33-90.

89

(Ahiret) nije dozvoljeno da tumači Allahovu Knjigu ukoliko ne poznaje discipline arapskog jezika!"3 Učenjaci naglašavaju da nije dovoljno površno poznavanje arapskog jezika, već ono mora biti temeljito i detaljno.

U ovom radu se razmatra značaj poznavanja arapskog jezika i njegovih disciplina u pravilnom razumijevanju i tumačenju Kur'ana.

Kur'an – knjiga na čistom arapskom jeziku

Dobro poznavanje arapskoga jezika i arapske jezikoslovne nauke smatraju se temeljnim znanjima na kojima počiva tumačenje Kur'ana, jer je Uzvišeni Allah objavio Kur'an na arapskome jeziku, što se jasno vidi iz sljedećih ajeta:

أنزلناه قرآنا عربيا لعلكم تعقلون . الر تلك آيات الكتاب المبين « »إنا

Elif Lam Ra. Ovo su ajeti Knjige jasne! Objavljujemo je kao Kur'an na arapskom jeziku da biste razumjeli. (Jusuf, ١, 2)

وح الأمين،« وإنه لتنزيل رب العالمين، نزل به الر

»على قلبك لتكون من المؤمنين، بلسان عربي مبين

I Kur'an je sigurno objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ, na jasnom arapskom jeziku. (Eš-Šu'ara', 193-195)

Pronicanje u značenja Kur'ana časnog i otkrivanje njegovih tajni, kao i uvid u Allahove poruke iz objavljenog Govora, ne može se ostvariti bez temeljitog poznavanja arapskoga jezika i disciplina u vezi sa jezikoslovnom naukom.

Zbog toga se u svim definicijama, u kojima su učenjaci pokušali definisati tefsir, posebno naglašava neophodnost ovladavanja arapskom jezikoslovnom naukom, zajedno sa svim njenim disciplinama, svakome ko se poduhvati komentarisanja Kur'ana. Tako, npr., Ez-Zerkeši tefsir definiše kao "nauku pomoću koje se saznaje kako treba razumijevati Allahovu Knjigu objavljenu Njegovom vjerovjesniku Muhammedu, s.a.v.s., kako tumačiti značenja njenih

3 El-Kattan, Mebahis fi 'ulumi-l-Kur'an, Mektebetu Vehbe, Kairo, 1990. str, 341; Ez-Zehebi, Et-Tefsir ve-l-mufessirun, Daru-l-kutubi-l-hadise, Kairo, 1976., tom I, str. 266.

90

riječi, kako izvoditi njene propise i mudre poruke, pomažući se pritom znanjem iz opće jezikoslovne nauke, gramatike, sintakse, stilistike, osnova pravne nauke, različitih čitanja (učenja) Kur'ana, ne zanemarujući ni značaj pitanja povoda objave, pa ni derogirajućih i derogiranih ajeta,"4 pri čemu ovaj učenjak, ispred svih ostalih nauka neophodnih za tefsir, postavlja opću jezikoslovnu nauku i njene discipline (gramatiku, sintaksu i stilistiku).

Ebu-Hajjan el-Endelusi, u predgovoru svog čuvenog tefsirskog djela El-Bahru-l-muhit, kaže: "Bavljenje tumačenjem Kur'ana može imati različite obzore kao pristupe. Prvi obzor je sa vidika jezikoslovne nauke i podjele riječi na imena, glagole i čestice. Pošto su čestice najmalobrojnije, o njihovim značenjima su govorili filolozi, pa saznanja o njima treba preuzimati iz njihovih djela. Što se tiče imena i glagola, saznanja o njima treba preuzimati iz djela opće jezikoslovne nauke. Drugi obzor je s vidika poznavanja pravila u arapskome jeziku i funkciji riječi, kad su samostalne i kad su sklopljene u sekvence, a to se preuzima iz gramatike."5

Prema tome, svako ko se želi baviti tumačenjem Kur'ana mora imati u vidu ono što je specifično arapskom jeziku i njegovoj građi, što odgovara njegovim pravilima i što je saglasno sa stilom Kur'ana koji je mudžiza. Uz to, mora računati i s tim da arapske riječi obuhvataju i ono što je jezik oplodio putem metafore, kao i to da jedna riječ može imati više značenja, što, također, treba znati razumijevati.

Tu je i još jedno važno pitanje na koje treba obratiti pažnju u ovom kontekstu, a to je jezik kojem se obraćamo i iz njega preuzimamo, jezik koji je bio na snazi u vrijeme objavljivanja Kur'ana. Treba imati uvid u značenje riječi toga vremena, a ne značenja koja su kasnije nastajala, jer se razvoj značenja riječi, sintagmi i rečenica odvija u skladu s tokovima vremena, zajedno s naučnim razvojem i širenjem spoznaja, popraćenim međusobnim dodirima kultura i naroda. Vremenom su neke riječi dobijale značenja koja nisu imala u vrijeme Muhammedovog, a.s., poslanstva, pa se zbog toga mjerodavnost novih značenja ne može prosuđivati prilikom komentarisanja Kur'ana, jer bi komentarisanje Allahovog, dž.š.,

4 Ez-Zerkeši, El-Burhan fi 'ulumi-l-Kur'an, Daru-l-ma'rife, Bejrut, 1971., tom I, str. 13. 5 Ebu Hajjan el-Endelusi, El-Bahru-l-muhit, Daru-l-fikr, Bejrut, 1977., tom I, str. 3.

91

govora na osnovama takvih značenja i novih oznaka, bez obraćanja pažnje na izvornost jezika, odvelo u sferu nekorektnog razumijevanja Kur'ana.6

Bogatstvo i širina arapskog jezika

Arapski jezik je izuzetno bogat, kako u pogledu korijena, tako i po svojim izražajnim mogućnostima. Među svim semitskim jezicima, arapski jezik ima najviše korijena (više od 10.000 od kojih preko 6.500 trilitera), kao i najveći broj izvedenih riječi. Arapski jezik posjeduje većinu korijena koje imaju i drugi semitski jezici, ali i mnoge koje oni ne bilježe. Pored toga, arapski jezik se odlikuje izuzetno velikim brojem sinonima. Stručnjaci u oblasti arapske jezikoslovne znanosti ističu da u arapskom jeziku za pojam lav postoji – 500 naziva; lisica – 200; med – više od 80; sablja – najmanje 1.000; nesreća – više od 400; tako nalazimo i po 20-30 sinonima za pojmove: kiša, vjetar, svjetlo, tmina, kamen, voda, bunar, deva (tako je Hammer sakupio sve pojmove u vezi s devom i taj popis prešao je broj od 5.640 riječi). Također, neki pridjevi u arapskom jeziku imaju velik broj sinonima, poput: dug, kratak, darežljiv, škrt, hrabar, plašljiv i dr.7

Ako se u vidu ima navedeno, onda je jasno da se poznavanje oznaka kur'anskih riječi, zatim razumijevanje njihovih značenja, te otkrivanje njihovih poruka i namjera postiže upravo tefsirom. Stoga niko ne bi trebalo da se upušta u komentarisanje Allahove, dž.š., Knjige, ukoliko se nije stručno osposobio za komentarisanje koje bi trebalo počivati na temeljnim uvjetima i pravilima, od kojih je najvažnije poznavanje arapskog jezika, što u sebe uključuje ovladavanje:

a) značenjima položenim u riječi, njihove forme i oblike u kojima riječi dobijaju funkciju oznaka različitih značenja (sintaksa);

b) pravilima o izvedenicama uzetim iz osnovnih riječi (etimologija);

6 Opširnije o ovom pitanju vidjeti: Jusuf el-Karadavi, Kejfe nete'amel me'a-l-Kur'ani-l-'azim, Daru-š-šuruk, Kairo, 1999., str. 232-233; Rešid Rida, Tefsiru-l-Menar, četvrto izdanje, Kairo, 1960., tom V, str. 301. 7 Vidjeti: dr. Teufik Muftić, Gramatika arapskoga jezika, Sarajevo, 1998., str. 12.

92

c) načinima tvorbe fraza i sekvenci, prema pravilima fleksije (gramatika) i

d) onim što stoji u vezi s jasnom upotrebom riječi i načinom izražavanja onog šta se riječima želi (stilistika).8

Bavljenje tefsirom bez poznavanja arapske lingvistike nije dopušteno

Bavljenje komentarisanjem Allahove, dž.š., Knjige, ukoliko se ne zna arapski jezik i discipline obuhvaćene njegovom jezikoslovnom naukom, veoma je štetna i opasna djelatnost, sa neželjenim posljedicama, jer aktera navodi na trusan teren, koji ga može primorati da riječi čupa iz konteksta, da drugačije shvati Allahove, dž.š., poruke iz riječi objavljenih u Kur'anu, a to može, posljedično, voditi u nevjerovanje, ateizam i izlazak iz vjere. Zato Mudžahid ibn Džebr, jedan od vodećih učenjaka i pravnika iz generacije tabi'ina, upozorava: "Nikom ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da govori o Allahovoj Knjizi ukoliko ne zna arapski jezik," a Malik ibn Enes je onima koji posegnu za komentarisanjem Kur'ana bez prethodne stručne ospobljenosti zaprijetio: "Ja bih svakome ko bez stručne osposobljenosti komentariše Allahovu Knjigu propisao žestoku kaznu!"9

El-Kurtubi u predgovoru za svoj tefsir prenosi od Ibn Ebi Mulejke (istaknuti tabi'in) predaju u kojoj se navodi da je jedan beduin u vrijeme halife Omera ibn el-Hattaba, r.a., pitao: "Ko će mi pokazati kako ću učiti ono što je objavljeno Muhammedu, s.a.v.s.?" Potom je neki čovjek poučio 3. ajet sure Et-Tevbe, na način: Innellahe beri'un mine-l-mušrikine ve Resulihi, vezujući imenicu Poslanik/Resul uz imenicu mnogobošci koja je u funkciji objekta glagola bere'e (ne priznati). Takvo učenje je u potpunosti promjenilo značenje kur'anskog teksta:

»إن الله بريئ من المشركين ورسوله «

Allah i Njegov Poslanik ne priznaju mnogobošce, dajući značenje: "Allah ne priznaje mnogobošce ni Svog Poslanika." Zato je 8 Vidjeti: Mustafa Ibrahim el-Mišni, Medresetu-t-tefsir fi-l-Endelus, Muessesetu-r-risale, Bejrut, 1986., str. 325. i dalje. 9 Navode bilježi Ez-Zerkeši u djelu El-Burhan, tom I, str. 292.

93

beduin, kada je čuo takvo učenje, s čuđenjem upitao: "Je li moguće da Allah nije priznao Svog Poslanika?! Pa ako Allah nije priznao Svog Poslanika, onda ga ni ja ne priznajem!" Te riječi su doprle do hazreti-Omera, pa je pozvao beduina i upitao ga: "Čovječe, priznaješ li ti Allahovog Poslanika, s.a.v.s.?" Beduin je odgovorio: "Vođo pravovjernih, ja sam došao u grad ne znajući ništa iz Kur'ana, pa sam pitao ko će me poučiti. Kad je taj čovjek proučio: Innellahe beri'un mine-l-mušrikine ve Resulihi (što znači: Allah ne priznaje mnogobošce i Svog Poslanika), ja sam ga pitao: "Je li moguće da Allah nije priznao Svog Poslanika, pa ako Allah nije priznao Svog Poslanika, kako ću ga ja priznati?" Omer, r.a., je tada rekao: "To nije ispravno!", potom je beduin upitao: "Pa kako je onda ispravno, vođo pravovjernih?" Omer, r.a., je odgovorio: "Pravilno je: Allah i Njegov Poslanik ne priznaju mnogobošce (Innellahe beri'un mine-l-mušrikine ve Resuluhu)." Tada je beduin rekao: "Tako mi Allaha, ni ja ne priznajem ono što ne priznaje Allah i Njegov Poslanik!" Omer ibn el-Hattab, r.a., je potom naredio da pouku iz učenja Kur'ana drže samo oni koji znaju arapski jezik.10

Ako navedena predaja ukazuje na nešto posebno, onda je to da govor o Kur'anu i čitanje njegovih sadržaja, bez poznavanja arapskoga jezika i disciplina obuhvaćenih njegovom jezikoslovnom naukom, kao što je gramatika s fleksijom i druge, vodi na klizav teren koji može odvesti čak i u nevjerovanje i stranputicu. Zato je Vjerovjesnik, s.a.v.s., postavio putokaz i osvijetlio put pred svakim ko se želi upustiti u tako važan i dalekosežan zadatak kakav je komentarisanje Kur'ana. U hadisu koji prenosi Ebu-Hurejre, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Unesite padežne oznake u Kur'an i dobro proučite neobične riječi u njemu (A'ribu-l-Kur'āne we iltemisū garā'ibehu)."11 Izraz padežne oznake (i'rāb) u ovom hadisu je, kako tvrdi Es-Sujuti u djelu El-Itkan, naziv za "nauku o (kontekstualnim) značenjima riječi, prije nego stručni termin koji koriste gramatičari nasuprot pogrešnoj

10 Vidjeti: Tefsiru-l-Kurtubi, Daru-š-ša'b, Kairo, 1952., tom I, str. 41. 11 Hadis bilježi El-Hejsemi u djelu Medžme'u-z-zevaid, Mektebetu-l-Kuds, Kairo, 1934., tom VII, str. 163. Es-Sujuti ga u djelu Ed-Durru-l-mensur (tom II, str. 150) navodi s glagolom proučiti (ittebe'a umjesto iltemese).

94

upotrebi u riječi u iskazu, a čitanje bez padežnih oznaka nije pravo čitanje niti može biti ispravno".12

Istaknuti mufessir iz islamske Španije Ebu-Abdullah el-Kurtubi, u predgovoru svog čuvenog tefsira El-Džāmi'u li ahkāmi-l-Kur'an, jedno poglavlje je naslovio s ovim naslovom: Ono što se ima reći o unošenju padežnih oznaka u Kur'an. U tom poglavlju je zabilježio nekoliko značajnih izjava istaknutnih islamskih učenjaka o spomenutom pitanju, a mi donosimo sažetak da bismo pomoću njega pružili utisak o cjelini.

Poznatom učenjaku iz generacije tabi'ina Hasanu el-Basriju rečeno je da jedna grupa uči arapski jezik, a on je na to odgovorio: "U pravu su! Uče jezik svoga Vjerovjesnika." Tada su mu sagovornici rekli: "Mi imamo imama koji pravi jezičke pogreške", a on im je na to odgovorio: "Zaustavite ga!"

Ibn-'Atijje je rekao: "Padežne oznake u Kur'anu su temelj islamskog vjerozakona, jer na njima počivaju značenja položena u vjerozakon." Ibn el-Enbari je rekao: "Od Vjerovjesnikovih drugova i tabi'ina je prenošeno sve u vezi s razumijevanjem neobičnih riječi i teških cjelina iz Kur'ana. To je potkrijepljeno primjerima iz jezika i pjesništva, kao i onim što je utvrdilo naučavanje gramatičara. Njihovo naučavanje je otklonilo nejasnoće, pobijedivši one koji su ih opovrgavali. O tome govori ono što se prenosi od 'Ikrime, koji prenosi od Ibn Abbasa da je rekao: "Ako me pitate u vezi s neobičnim riječima iz Kur'ana, onda ih dobro proučite na osnovu pjesništva, jer pjesništvo je arhiv Arapa (eš-ši'ru dīwānu-l-'Areb)". Slično je i ono što se prenosi od Se'ida ibn Džubejra i Jusufa ibn Mehrana, koji kažu: "Čuli smo Ibn-Abbasa, kad je bio upitan o nečemu iz Kur'ana, kako odgovara: 'U njemu je to tako i tako. Zar niste čuli da pjesnik kaže isto tako?'"13

Ukratko, sve navedeno se može rezimirati konstatacijom da je poznavanje arapskoga jezika jedna od osnovnih pretpostavki za bavljenje tefsirom. Zato je ispravno reći da nije dozvoljeno, niti je moguće baviti se komentarisanjem Kur'ana, ukoliko komentator ne poznaje detaljno arapski jezik, na kojem je Kur'an objavljen. To

12 Es-Sujuti, El-Itkan fi 'ulumi-l-Kur'an, Daru-l-fikr, Bejrut, 1978., tom I, str. 115. 13 Vidjeti: Tefsiru-l-Kurtubi, I, str. 23-24.

95

podrazumijeva i poznavanje disciplina obuhvaćenih arapskom jezikoslovnom naukom, kao što su etimologija, sintaksa, gramatika, poetika, stilistika i dr. Upuštanje u komentarisanje Kur'ana bez ispunjenja navedenih zahtjeva veoma je štetno, jer vodi u pogrešno i iskrivljeno razumijevanje Allahove, dž.š., Knjige, a to znači u preinačavanje Allahovih, dž.š., poruka objavljenih u Kur'anu, iz čega može proisteći krivovjerstvo, nevjerovanje i izlazak iz vjere.14

Značaj poznavanja arapske stilistike (el-belāga) za pravilno razumijevanje Kur'ana

Stilistika (el-belāga) je iznošenje značenja i postizanje cilja jednostavnim, lijepim i jasnim riječima, koje obimom ne podbacuju niti prekoračuju poželjnu mjeru, koje se ne tiču ničega mimo zadatog cilja. Ako se s tim zahtjevom podudari još i tanahan smisao, neobična mudrost ili učtiv gest, to uveliko uljepšava govor i njegova značenja.15

Poznavanje stilistike arapskog jezika od izuzetne je važnosti za tefsirsku nauku i jedna je od najneophodnijih pretpostavki potrebnih svakom ko se opredijeli za komentarisanje Kur'ana. Putem stilistike se otkriva ljepota kur'anskog izraza i stila. Ona pomaže slušaocu da akceptira srž kur'anskih poruka. Zato se lahko može uočiti da je literatura iz kur'anskih nauka krcata tvrdnjama i formulacijama koje uvjerljivo ukazuju na potrebu za posjedovanjem tog umijeća svakom ko se bavi komentarisanjem Kur’ana.

Ez-Zerkeši u djelu El-Burhan, u raspravi pod naslovom Ma'rifetu kewni-l-lafzi we-t-terkībi ahsen we ewdah, kaže: "To se preuzima iz stilistike ('ilmu-l-beyān) i tropologije ('ilmu-l-bedī'). O

14 O tome kako istaknuti komentator Kur'ana, poput Ebu-Bekra er-Razija el-Džessasa, koristi arapsku jezikoslovnu znanost i njene discipline u izvođenju brojnih šerijatskopravnih propisa iz kur'anskih tekstova vidjeti u našoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Ebu Bekr er-Razi el-Džessas ve menhedžuhu fi-t-tefsir, koja je objavljena u Kairu (prvo izdanje 2001., drugo izdanje 2008), u izdanju poznate kuće Daru-s-selam, str. 306-369. Navedena disertacija je prevedena na bosanski jezik i objavljena (2004) u Sarajevu, u izdanju Fakulteta islamskih nauka i El-Kalema, izdavačkog centra Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Prevodilac je prof. dr. Mehmed Kico, i u ovom radu je, na više mjesta, naročito u primjerima o arapskoj stilistici i prepjevima stihova, korišten njegov prijevod naše disertacije. 15 Opširnije o stilistici vidjeti: Abdulkadir Husejn, Fennu-l-belaga, str. 61. i dalje.

96

tome su napisana brojna djela i radovi. Ta nauka je jedan od veoma važnih oslonaca komentatoru Kur'ana. On mora obratiti pažnju na ī'džāz (nadnaravnost) kur'anskog teksta i ono što proističe iz toga, raspoznavati pravi smisao i metaforu i imati osjećaj za kompoziciju kur'anskog izraza. Mufessir mora sve to dobro poznavati da bi pravilno razumio sadržaj kur'anskog govora. Zato treba znati da je poznavanje ovog umijeća, sa svim njegovim formama i sadržajima, temelj komentarisanja koje pruža uvide u nadnaravnosti Allahovog, dž.š., govora. Ono je osnov rječitosti i konac za nisku stilskih figura."16

Brojni su aspekti stilistike koje su tretitali komentatori Kur'ana u svojim tefsirima. Na primjeru tefsirskog djela Ahkāmu-l-Kur'an (Propisi Kur'ana), poznatog hanefijskog učenjaka Ebu Bekra er-Razija el-Džessasa, evidentno je da se autor bavio slijedećim aspektima stilistike:

1. pravi smisao i metafora (el-haqīqa ve-l-medžāz);

2. poređenje (et-tešbīh);

3. aluzija (el-kināye);

4. podudarnost (el-mušākele);

5. konciznost (el-īdžāz).

U nastavku ćemo navesti nekoliko primjera iz spomenutog tefsira koji to ilustruju.

1. Pravi smisao i metafora (el-haqīqa ve-l-medžāz)

Istaknuti komentator Kur'ana hanefijske pravne škole Ebu-Bekr el-Džessas je pravi smisao i metaforu definisao veoma sažeto. Tako, npr., u komentaru Bismille, kaže: "Pravi smisao je riječ upotrijebljena na pravom mjestu, a metafora je ono s čim se skreće s pravog mjesta na neko drugo."17 Premda je ovdje bio koncizan, on u komentaru riječi Uzvišenoga: I pitaju te o vinu i kocki. Reci: Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo što je šteta od njih veća nego korist (El-Bakare, 219) o pravom smislu i metafori govori opširnije, navodeći

16 Vidjeti: Ez-Zerkeši, El-Burhan fi 'ulumi-l-Kur'an, tom I, str. 311, 312. 17 Ahkamu-l-Kur'an, Daru-l-kutubi-l-'ilmijje, Bejrut, 1994., tom I, str. 6.

97

primjere iz Kur'ana za ono o čemu govori. U tom pogledu, El-Džessas ističe:

"Naziva ima dvije vrste. Jedna je ona kojom se nešto naziva po stvarnosti i izražava mu pravi smisao, a druga vrsta je ona koja je označena metaforom. Prva vrsta koristi se na mjestima gdje se zadesi, a druga vrsta onda kad postoji indikacija koja ukazuje na smisao. Primjer prve vrste su riječi Uzvišenoga: Allah želi da vam objasni i da vas putevima kojima su išli oni prije vas uputi, i da vam oprosti. Allah sve zna i mudar je. Allah želi da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode žele da daleko s Pravog puta skrenete (En-Nisa', 26, 27), gdje je riječ želja (irada) upotrijebljena s pravim smislom. Primjer druge vrste su Njegove riječi: I njih dvojica naiđoše na jedan zid koji samo što se nije (hoće - jurīd) srušio, pa ga onaj prezida (El-Kehf, 77), gdje je riječ želja upotrijebljena kao metafora, a ne s pravim smislom. Slično je i u Njegovim riječima: Vino i kocka su (El-Ma'ide, 90), u kojima je naziv vino upotrijebljen s pravim smislom, dok je na drugom mjestu, u riječima Uzvišenoga: ja sam sanjao kako cijedim grožđe (Jusuf, 36) naziv vino upotrijebljen kao metafora, jer se tu radi o cijeđenju grožđa, a ne vina. Slično je i s riječima Uzvišenoga: Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji žitelji su nasilnici (En-Nisa', 75), gdje je naziv grad (qarye) upotrijebljen s pravim smislom, za razliku od Njegovih riječi: Pitaj grad u kojem smo boravili i karavanu s kojom smo došli (Jusuf, 82), gdje je upotrijebljen kao metafora, jer se nije mislilo na ono što označava naziv, već na stanovnike grada.

Pravi smisao se od metafore razlikuje po tome što se u slučaju pravog smisla ime nikako ne može odvojiti od imenovanog, jer odražava stvarnost, dok je u slučaju metafore to dopušteno. Nije li očigledno, kad bi neko rekao da 'zid nema volje', da je rekao istinu? Nije li jasno, kad bi neko rekao: 'Allah ništa ne želi' ili: 'Razuman čovjek nema volje', da bi to bile neistine? Isto tako, može se reći da sok nije vino. Međutim, ne može se reći i da ukiseljeni iscjedak grožđa nije vino. Takvih primjera je mnogo u jeziku i islamskome vjerozakonu - Šerijatu. Šerijatski nazivi koji su po svome smislu metaforički ograničavaju se na situacije koje su njima označene."18

18 Ibid., I, str. 296, 297.

98

Primijetili smo da El-Džessas na nekim mjestima u tefsiru, brani postojanje metafore u Kur'anu. U vezi s riječima Uzvišenoga: Samo Allahovom milošću (Fa bi ma rahma) ti si blag prema njima (Ali 'Imran, 159), on npr., kaže: "Riječ ma je ovdje samo spojena zamjenica kojom se nimalo ne mijenja smisao, kao da stoji 'Fe bi rahme' bez zamjenice ma. Tako se prenosi od Katade. Slično je i u riječima Uzvišenoga: Uskoro ('an ma qalilin) će se oni pokajati (El-Mu'minun, 40) i Njegovim riječima: Ali (fe bima naqdihim) zato što su zavjet prekršili (En-Nisa', 155). Jezikoslovci su o tome saglasni i tvrde da je svrha ove zamjenice intenzitet i skladnija kompozicija izraza, slično onome što je rekao El-E'aša:

فاذھبي ما إليك أدركني الحلم

عداني عن ھيجكم إشفاقي

Savladao me san, odlazite redom sad;

pred vašom navalom brani me moj jad.

U izloženom je dokaz neodrživosti tvrdnji onoga ko negira da u Kur'anu ima metafore, jer je upotreba riječi ma ovdje metaforična, budući da njeno otklanjanje ne bi promijenilo smisao."

Otuda vidimo da El-Džessas, tokom komentarisanja brojnih ajeta iz Kur'ana, ističe da u njima ima metafore. Navest ćemo nekoliko primjera koji to potvrđuju.

Prvi primjer: On je s početka komentara sure El-Bekare, odnosno u vezi s riječima Uzvišenoga: Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju (ajet 9), gdje kaže: "To je u jeziku metafora, jer je prijevara u biti skrivanje, kao kad licemjer skriva mnogoboštvo (širk), a prikazuje se da ispravno vjeruje pretvaranjem, prikrivanjem i podvaljivanjem onome koga vara. Međutim, od Uzvišenog Allaha se ništa ne može sakriti i u biti ga je nemoguće prevariti. Oni koje je Uzvišeni Allah tako opisao nisu lišeni jednoga od dvoje: ili znaju da je nemoguće Uzvišenog Allaha prevariti skrivanjem, ili ne znaju, što je manje vjerovatno, jer je teško u to povjerovati, ali da tako kažemo, ipak vrše čin prijevare. Njima pripada kazna za prijevaru, čime oni sami sebe varaju. Neki kažu da se riječima: Oni nastoje da prevare Allaha želi reći: 'Oni nastoje da prevare Allahovog Poslanika', pa je ispušteno spominjanje Poslanika, kao što stoji u Njegovim riječima:

99

Oni koji budu Allaha i Njegova Poslanika vrijeđali (El-Ahzab, 57), a misli se na Allahove odabranike. Koja god od dvije mogućnosti bila, to je metafora, a ne pravi smisao i ne može se koristiti nigdje osim na mjestu gdje postoji dokaz za takav smisao. Oni su varali Allahovog Poslanika iz bojazni da će ih stići ono što je stiglo ostale mnogobošce, za koje je Poslaniku i vjernicima bilo naređeno da se protiv njih bore. Vjerovatno su se zato vjernicima prikazivali da vjeruju, da vjernici s njima druguju, kao što vjernici jedan s drugim druguju, da im otkriju svoje tajne, pa da ih oni prenesu neprijateljima vjernika. Riječi Uzvišenoga: Allah ih izvrgava poruzi (El-Bekare, 15), također su metafora."19

Drugi primjer: To je sa završetka komentara sure El-Bakare, zapravo u vezi s riječima Uzvišenoga: ko ga uskrati, srce njegovo će bit grešno, a Allah dobro zna ono što radite (ajet 283), kad kaže: "Riječi Uzvišenoga: srce njegovo će biti grešno je metafora, a ne pravi smisao, što je na ovom mjestu očigledno, jer bi pravi smisao glasio: ko ga uskrati, bit će grešan, što neposrednije saopćava prijetnju, ali je to nešto iz domena nadnaravnoga kur'anskog stila i prefinjenog izražavanja smisla, neka je uzvišen Allah Mudri."20

Treći primjer: U suri El-Ma'ide, kad govori o riječima Uzvišenoga: Gospodaru moj, reče (Musa), ja osim sebe imam moć (la emliku illa) samo nad bratom svojim (ajet 25), gdje kaže: "Ovo je metafora, jer čovjek u pravom smislu nema vlast ni nad sobom ni nad bratom slobodnjakom, zato što je u osnovi vlasti moć, a nemoguće je da čovjek vlada nad sobom i svojim bratom. Naziv vlast je ovdje primijenjen na ponašanje, pa je ono što se posjeduje stavljeno na poziciju onog što obuhvata moć, budući da je mogao njime upravljati kao onim što je obuhvaćeno njegovom moći. Ovdje to znači da on posjeduje sposobnost kontrole svog ponašanja u pokornosti Allahu, a primjenjuje je i na svog brata, jer se ponaša u skladu s njegovim zapovijedima i onim što on kaže."21

Četvrti primjer: Ovaj primjer je iz sure El-Isra', i odnosi se na riječi Uzvišenoga: Budi prema njima pažljiv i ponizan (ajet 24), gdje El-Džessas kaže: "Riječi Uzvišenoga: Budi prema njima pažljiv i

19 Ibid., I, str. 29. 20 Ibid., I, str. 649. 21 Ibid., II, str. 501.

100

ponizan su metafora, jer poniznost (dhull) nema krila, niti se po tome opisuje, već se time želi naglasiti poniznost i pažnja prema roditeljima, kao u versifikaciji Imru'u-l-Kajsa kad opisuje noć:

فقلت له لـما تمطى بصلبه

وأردف أعجازا وناء بكلكل

Rekao sam vam da je glatka kao šipka,

širokih ramena, stasa visoka i vitka -

budući da noć nije gvožđe, niti ima bedra, ni prsa, jasno je da je to metafora, s kojom se želi postići sklad i uravnoteženost."22

Pozivanje na pravi smisao i metaforu

Čitalac djela Ahkamu-l-Kur'an će primijetiti da se El-Džessas u brojnim područjima poziva na pravi smisao i metaforu (haqīqa i medžāz), posebno prilikom izvođenja fikhskih propisa, zatim povodom stavova oprečnih odredbama njegovog mezheba te u vezi s pitanjima vjerovanja.

Primjer prve vrste, tj. pozivanje na pravi smisao i metaforu u području izvlačenja fikhskih propisa, jeste ono što je rekao u komentaru riječi Uzvišenog Allaha: I ne ženite se sa ženama s kojima su se ženili očevi vaši (En-Nisa', 22), gdje je zahvatio upotrebu riječi brak (nikāh) sa stanovišta jezika navodeći tvrdnje jezikoslovaca da "brak u jeziku izvorno znači sastavljanje jednog s drugim", nakon čega navodi stihove po kojima je "naziv brak (nikah) pravi smisao za spolni snošaj, a metafora za ugovor".

Nakon toga veli: "Nakon što se potvrdilo ono što smo istaknuli, da naziv obuhvata oboje – ugovor i spolni snošaj, potvrdila se i prosudba da naziv u jezičkoj zbilji označava sastavljanje jednog s drugim. Sastavljanje može biti samo putem spolnog snošaja, a ne i putem ugovora, jer se u sklopu ugovora ne ostvaruje sastavljanje, budući da je to zajednička izjava dvije strane u ugovoru, koja, u zbilji, ne podrazumijeva sastavljanje. Time se potvrđuje da naziv nikah ima pravi smisao spolnog snošaja, a metafora je za ugovor. Ugovor je nazvan nikahom, zato što je osnova i sredstvo koje vodi do spolnog

22 Ibid., III, str. 256.

101

snošaja, što predstavlja nazivanje nečega tuđim imenom, a to što je njegov uzrok ili mu je blisko, kao što se npr. kosa s kojom se dijete rodi naziva 'aqiqa, pa je potom i ovca, koja se kolje prilikom podrezivanja kose djeteta, nazvana 'aqiqa, kao što se i riječ rawiya (vodonoša), koja je naziv i za devu koja nosi mješinu za vodu, počela koristiti za samu mješinu zbog veze i bliskosti s devom. Slično je s kutkom (ga'it), nazivom za skrovito mjesto na zemlji, koji kao metafora može označavati i ljudski izmet, jer se naziv skrovito mjesto koristio kao oznaka za mjesto na kojem se može obaviti fiziološka potreba. Sličnih primjera je mnogo. Tako je i brak (nikah), u zbilji, naziv za spolni snošaj, shodno svojoj temeljenoj jezičkoj upotrebi tog pojma, a primjenjuje se, kao metafora, i za ugovor, jer se putem ugovora, kao osnove i sredstva, stiže do spolnog snošaja. (…) Tako postaje jasno da naziv nikah, u pravom smislu, označava spolni snošaj, a kao metafora označava ugovor." Ako uzmemo u obzir sve što smo rekli, riječi Uzvišenoga: I ne ženite se sa ženama sa kojima su se ženili očevi vaši pretpostavljaju spolni snošaj. Zabranjuje im se spolni snošaj sa ženom s kojom je snošaj imao njihov otac. S obzirom na to da je nikah naziv za spolni odnos, to se općenito odnosi i na dozvoljen i na zabranjen odnos, osim ako postoji dokaz da se ograničava na jedno od to dvoje."23

Kao primjer za drugu vrstu, tj. pozivanja na pravi smisao i metaforu, prilikom prigovora stavovima drugačijim od stavova njegovog mezheba, može poslužiti ono što El-Džessas ističe u komentaru riječi Uzvišenog Allaha: obavite umru do hadža i zakoljite kurban do kojega možete lahko doći (El-Bekare, 196), kad kaže: "Ova povlastica koja se odnosi na obavljanje umre važi samo za onog ko nije iz Mekke, u skladu s Njegovim riječima: To je za onoga ko nije iz Mekke. Onaj ko živi u zoni između mikata i Mekke nema pravo sukcesivnog obavljanja umre, pa onda hadža (temettu'), niti istovremenog obavljanja hadža i umre (kiran), stanovište je učenjaka našeg mezheba - jer, ako istovremeno obavi hadž i umru, ili samo umru, pogriješit će. Ta osoba dužna je zaklati kurban, ali ne smije jesti njegovo meso, zato što se taj kurban ne kolje zbog temettu' hadžadž, već zbog učinjene greške, budući da nema temettu'a za onoga ko je iz tih mjesta, u skladu s riječima Uzvišenoga: To je za onoga ko nije iz

23 Ibid., II, str. 141, 142.

102

Mekke. Od Ibn-'Umara se, pak, prenosi da je rekao: 'Temettu' je olakšica onome ko nije iz Mekke.'

Neki kažu: 'To znači da oni koji nisu iz Mekke, nisu dužni pustiti krv ako čine temettu'. Prema tome, oni temettu' mogu obavljati bez kurbana'. Međutim, ono što se iz ovog ajeta jasno vidi suprotno je onom što takvi vele, budući da je Uzvišeni rekao: To je za onoga ko nije iz Mekke, čime se u vidu ima temettu'. Da se u vidu imao kurban, bilo bi rečeno: 'To je obaveza za onog ko nije iz Mekke'. Ako bi neko rekao: Moguće je da to znači: 'To je obaveza za onoga ko nije iz Mekke, zato što je tu partikula li došla na mjestu partikule 'ala, kao kad Uzvišeni kaže: Njima slijedi prokletstvo i najgore prebivalište (Er-Ra'd, 25), gdje partikula li ima smisao partikule 'aa', mi mu odgovaramo: 'Nije moguće odvojiti riječ od njenoga stvarnog značenja i dati joj metaforičko značenje bez indikacije za takav postupak. Svako od tih (jezičkih) sredstava ima svoj stvarni smisao. Stvarnost partikule 'ala razlikuje se od stvarnosti partikule li, te nije moguće da joj se daje drugo značenje bez dokaza. Tako je i umra, za žitelje krajeva udaljenih od Mekke, olakšanje kojim im Uzvišeni Allah otklanja teškoće, kakve bi imali da se poduhvataju posebnog putovanja za umru, a posebnog za hadž. Dozvolio im je da to svedu na jedno putovanje za oba obreda. Kada bi to bilo zabranjeno, vodilo bi teškoćama i izdacima za njih. Što se tiče stanovnika Mekke, za njih nema poteškoća niti posebne štete da umru obavljaju i mimo vremena hadža.'"24

Primjer treće vrste, tj. pozivanja na pravi smisao i metaforu, u vezi s nekim pitanjem iz područja vjerovanja naći ćemo u komentaru Allahovih (dž.š) riječi: Čekaju li oni da im Allahova kazna dođe iz vedra neba, i meleki (El-Bekare, 210), kad kaže: "Ovo je jedan od manje jasnih ajeta. Allah je zapovijedio sravnjavanje tog ajeta s Njegovim jasnim riječima: On tebi objavljuje Knjigu. U njoj su ajeti jasni, a oni su glavnina knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena, željni smutnje i svog tumačenja, slijede one što su manje jasni (Ali 'Imran, 7). On je manje jasan po tome što se dolazak (ityan) može shvatiti s pravim smislom, a može se pretpostaviti i da se njime misli na Allahovu zapovijed i isticanje Njegovih jasnih znakova, kao u Njegovim riječima na drugom mjestu: Zar oni čekaju da im

24 Ibid., I, str. 348, 349.

103

meleki dođu, ili kazna Gospodara tvoga, ili neki predznaci od Gospodara tvoga (El-En'am, 158). Svi ti ajeti su manje jasni i sadrže ono što Uzvišeni naglašava u riječima: ili će tvoj Gospodar doći (ew ye'tiye Rabbuke), budući da Uzvišenom Allahu nije svojstven dolazak i odlazak, niti premještanje ili silazak, jer su to svojstva tijela i aspekti pojavnosti. U jednome jasnom ajetu Uzvišeni kaže: Niko nije kao On (Eš-Šura, 11). Ibrahimu, a.s., je kretanje i premještanje zvijezda načinio dokazom pojavnosti, koji je on iznosio svome narodu kao argument. Uzvišeni Allah kaže: To su naši dokazi koje donosimo Ibrahimu za narod njegov (El-En'am, 83), znači - u pojavnosti zvijezda i tijela. Allah je neizrecivo daleko od onog što tvrde oni koji Allaha porede sa stvorenjima.

Ako bi neko pitao: 'Može li se reći: 'Došao je tvoj Gospodar', sa smislom: 'Došla je Njegova Knjiga', ili: 'Došao je Njegov Poslanik' ili slično tome, odgovaramo mu: 'To je metafora. Metafora se upotrebljava samo na mjestu gdje postoji dokaz koji ukazuje na njen smisao. Uzvišeni je rekao: Pitaj grad u kojem smo boravili i karavanu s kojom smo došli (Jusuf, 82), pri čemu se misli na stanovnike grada. Rekao je i: One koji budu Allaha i Poslanika Njegova vrijeđali (El-Ahzab, 57) što znači - Allahove odabranike. Metafora se upotrebljava na mjestu na kojem može počivati smisao kad se upotrijebi, ili u nečemu što za slušaoca neće imati nejasno značenje."25

Neka pravila koja se odnose na pravi smisao i metaforu

Na prethodnim primjerima čitalac će primijetiti da El-Džessas postavlja važna pravila koja treba uzeti u obzir prilikom pozivanja na pravi smisao i metaforu. S ciljem da upotpunimo izlaganje o tom pitanju, a iz opreza da ne duljimo, naznačena pravila ćemo samo sumarno nabrojati.

Prvo pravilo: "Nije dozvoljeno riječ odvojiti od stvarnog značenja i dati joj metaforičko značenje, osim ako postoji indikacija koja ukazuje na smisao."26

25 Ibid., I, str. 385, 386. 26 Ibid., I, str. 348.

104

Drugo pravilo: "Metafora se upotrebljava na mjestu za koje postoji dokaz da se tu upotrebljava ili u nečemu što za slušaoca neće imati nejasno značenje."27

Treće pravilo: "Jedna riječ ne može istovremeno imati pravi smisao i biti metafora, niti može biti istovremeno jasan izraz i aluzija."28

Četvrto pravilo: "Nije dozvoljeno korištenje neke metafore, a da je Arapi nisu čuli, ili da je šerijat nije usvojio."29

2. Poređenje (et-tešbīh)

Jedan od aspekata stilistike na koje je autor djela Ahkamu-l-Kur'an obratio pažnju u tefsiru jeste poređenje (et-tešbīh). Međutim, pažnja koju je posvetio tom aspektu stilistike ne može se uporediti s pažnjom koju je posvetio pravom smislu i metafori, ni sa stanovišta obima, niti dubine analize, jer je poređenje neuporedivo manje zastupljeno. Preciznije, El-Džessasovo bavljenje tim aspektom stilistike svodi se na formu ukazivanja na to da u nekim ajetima iz Kur'ana ima poređenja, a da o tome ništa detaljno ne kaže, niti se na to poziva, za razliku od razmatranja pravog smisla i metafore, prilikom izvlačenja fikhskih propisa, posebno povodom stavova oprečnih njegovim stavovima o raznim fikhskim pitanjima.

Primjer onog što se ovim povodom može spomenuti jeste sadržaj komentara riječi Uzvišenoga: Allah njih izvrgava poruzi i podržava ih da u svom nevjerništvu lutaju (El-Bekare, 15), u kojem interpretira nekoliko vrsta tumačenja ovog ajeta i ističe: "Kažu: 'To je tako iznio Uzvišeni Allah, putem poređenja, a to znači da, s obzirom na to da se njima vraćaju posljedice od poruge i za njih se vežu, da se upravo njima rugalo'. Kažu i: 'Ako im je odgođeno na ovom svijetu i nije ih odmah stigla kazna, kao ostale mnogobošce, pa su tim odlaganjem obmanuti, to je bio neki vid poruge na njihov račun.''30

Takav primjer je i ono što je istaknuto u komentaru riječi Uzvišenog Allaha: Ako ih otpustite prije nego što ste u odnos s njima

27 Ahkamu-l-Kur'an, I, str. 386. 28 Ibid., II, str. 468. 29 Ibid., II, str. 188. 30 Ibid. I, str. 30.

105

stupili, a već ste im vjenčani dar odredili (El-Bekare, 237), gdje kaže: "Pod pojmom feradtum ovdje se misli na određivanje iznosa vjenčanog dara i njegovo definisanje ugovorom. Otuda se i visina zekata na deve (feraidu-l-ibil) propisuje u skladu s brojem deva i starošću. Ovdje je ta procjena nazvana razrezivanjem (fard), zbog poređenja sa razrezom na strelici koji se raspoznaje od ostalog. Sličan je put ustanovljenja mjera i u drugim pitanjima, na osnovu čega je nastalo raspoznavanje tih od preostalih količina."31

Slično je i s onim što nalazimo u komentaru riječi Uzvišenog Allaha: Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine (El-Ma'ide, 33), tim povodom ističe da u tom ajetu ima i metafore i poređenja, naglašavajući: "Njegove riječi koji protiv Allaha vojuju su metafora, a ne pravi smisao, jer nije svojstveno Allahu da ratuje. To podrazumijeva dva smisla: prvi je što su oni koji javno izlaze, pokazuju oružje i presijecaju put, u istom rangu s onima koji se protiv drugih bore, pa su nazvani tako putem poređenja s onima koji se bore protiv drugih ljudi, kao što je Uzvišeni rekao: Zato što oni rade protiv Allaha i Poslanika Njegova, a onoga ko radi protiv Allaha i Poslanika... (El-Enfal, 13) i: Oni koji se suprotstavljaju Allahu i Poslaniku Njegovu... (El-Mudžadele, 20). Smisao rada protiv (mušaqqa) je da svaki od dvojice ide na svoju stranu i radi protiv svog druga, a smisao suprotstavljanja (muhadda), da svaki od dvojice ide do krajnosti u razdvajanju. To ne može biti svojstveno Uzvišenom Allahu, jer On nije na nekom određenom mjestu na kojem radi protiv ili se suprotstavlja, niti je moguće razilaziti se i odvajati se od Njega. Tu se radi o poređenju sa zavađenima, jer se svaki od dvojice našao na nekoj strani ili mjestu nasuprot drugome. To je stilski izraz za ispoljavanje razmirica i suprotstavljenosti. Slično i u riječima Uzvišenoga: oni (koji) rade protiv Allaha, treba pretpostaviti da su tako opisani na osnovu toga što se uporede s onima koji ispoljavaju suprotstavljenost drugima i bore se protiv njih.

Ta grupa je tako nazvana zbog izlaska s isukanim oružjem, uvjerena u svoju moć, da bi kršila zapovijedi Uzvišenog Allaha i radila ono što je zabranjeno. Tako nije nazvan svako ko griješi prema Allahu, jer nije svako u takvom rangu sprečavanja i pretjerivanja, kao

31 Ibid., I, str. 527.

106

što su otimanje imovine i presijecanje puta. Moguće je da se ovdje misli općenito, na one koji rade protiv Allaha i Njegovih odabranika, kao kad je Uzvišeni rekao: One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali (El-Ahzab, 57), što znači: vrijeđali Allaha i Njegove odabranike. To općenito znači: ukoliko rade protiv Allahovog Poslanika oni su odmetnici koji ispoljavaju suprotstavljenost Allahovom Poslaniku, s.a.v.s."32

3. Aluzija (el-kināye)

Jedan od aspekata stilistike jeste i aluzija (el-kināye). Taj pojam u jeziku izvorno znači sakrivanje (setr). Kad se nešto aludira, to se donekle prikriva. Neki učenjaci su aluziju definisali kao "izražavanje pogrdnog značenja lijepim riječima, nečega prljavoga čistim, jer Arapi između sebe, obično, ne kriju ništa osim onog čije spominjanje izaziva gnušanje". Drugi su je definisali kao "prelazak s jasnog izraza o nečemu na nešto što mu je približno i obuhvatanje njime onoga što je nužno".33

Prilikom čitanja djela Ahkamu-l-Kur'an naći ćemo brojna mjesta na kojima El-Džesssas ukazuje na prisustvo aluzije. Navest ćemo sljedeća tri:

Prvo mjesto je ono gdje nalazimo komentar riječi Uzvišenoga: Zato se sada sastajte s njima (El-Bekare, 187), gdje kaže: "Riječi Uzvišenoga Zato se sada sastajte s njima su dozvola za spolno općenje koje je bilo zabranjeno u noćima dok post traje. Mubašara (riječ upotrijebljena u ajetu) je međusobni dodir dviju (ljudskih) koža, a ovdje je to aluzija na spolno općenje. Zayd ibn Aslam je rekao: 'To je ljubavna igra i spolno općenje.' Za sastajanje je jednom prilikom rekao: 'To je dodir kože s kožom.' Hasan el-Basri je rekao: 'Sastajanje je spolni snošaj (nikah),' a Mudžahid je rekao da je to spolno općenje, poput onog što se navodi u riječima Uzvišenoga: S njima ne smijete imati snošaja dok ste u i'tikafu u džamijama (El-Bekare, 187)."34

32 Ibid., II, str. 508. 33 O tim definicijama vidjeti: Abdulkadir Husejn, El-Kur'an we-s-suweru-l-beyaniyye, II, str. 259. 34 Vidjeti: Ahkamu-l-Kur'an, I, str. 276.

107

Drugo mjesto je označeno El-Džessasovim komentarom na riječi Uzvišenoga: Vaše žene su njive vaše i vi njivama vašim prilazite kako hoćete (El-Bekare, 223), gdje kaže: "Njiva (harl) je oranica, a na ovom mjestu je taj pojam upotrijebljen kao aluzija na spolno općenje. Žene su nazvane njivama, jer su one oranice u koje se polaže sjeme iz koga će iznuknuti djeca. Kad Uzvišeni kaže: vi njivama vašim prilazite kako hoćete, to znači da se dozvola spolnog snošaja svodi na prodiranje u vulvu, budući da je to mjesto zasijavanja."35

Treće mjesto donosi osvrt na suru En-Nisa', preciznije, komentar na riječi Uzvišenoga: Kad neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četverica od vas posvjedoče (En-Nisa', 15) i Njegovih riječi: A ako dvoje to učine, izgrdite ih (En-Nisa', 16) gdje, pozivajući se na prisustvo aluzije u njima, kritikuje ono što se u vezi s objavljivanjem dva ajeta prenosi od Hasana el-Basrija: "U vezi s njihovim redoslijedom postoje dva stava. Jedan je onaj koji se prenosi od Hasana el-Basrija, da je ajet: A ako dvoje to učine, izgrdite ih, objavljen prije ajeta: kad neka od žena vaših blud počini, a nakon toga je naređeno da se čita poslije njega, kao da je grdnja dvoje zajednička kazna za oboje prijestupnika, nakon koje slijedi zatvor za ženu. To je daleko od mogućeg, jer je zamjenica to u riječima Uzvišenoga: A ako dvoje to učine, aluzija i nužno je da ima nešto vidljivo što je spomenuto u saopćenju ili kao konkretno poznato sagovorniku, a u riječima Uzvišenoga: A ako dvoje to učine, izgrdite ih, nema znaka koji dokazuje da se ima u vidu blud. Aluzija se ovdje može odnositi samo na blud čije je spominjanje prethodilo (u prvom ajetu), a da ne aludira na blud, iskaz ne bi bio korektan niti bi mogao saopćiti željeno. To željeno, ovdje nije u rangu s onim što je namjera riječi Uzvišenog: Ništa živo na njenoj površini neće ostaviti (Fatir, 45) i Njegovim riječima: Mi smo ga objavili u noći Kadr (El-Kadr, 1), jer se iz samog objavljivanja podrazumijeva Kur'an, a iz ukupnog smisla riječi Uzvišenoga: Ništa živo na njenoj površini neće ostaviti, razumije se da se radi o Zemlji. Dakle, da bi se željeno izrazilo aluzijom, neophodna je oznaka stvarnog stanja i znanje sagovornika o tome šta se time želi. Ako se u obzir uzme vidljivo u govoru, te neupitnost da redoslijed značenja ajeta bude u skladu s redoslijedom riječi, proizlazi da su dva ajeta objavljena zajedno, ili da je onaj o grdnji objavljen

35 Ibid., I, str. 425.

108

nakon onog o zatvaranju žene ako se, kada je riječ o grdnji, u vidu ima ista žena na koju se odnosi zatvaranje. Drugi stav je se prenosi od Al-Suddija, da su riječi Uzvišenoga: A ako dvoje to učine, izgrdite ih, propis, prvenstveno za neudate žene i neoženjene muškarce, a prvi ajet za udate ili udavane žene, samo što takav stav zahtijeva specificiranje izraza bez dokaza, što nije dozvoljeno nikome ako postoji mogućnost upotrebe oba izraza u njihovom stvarnom značenju. Bez obzira na to koja od mogućnosti tumačenja normi i redoslijeda ovih ajeta bila odabrana, među učenjacima nema razilaženja o tome da su dva propisa koji se odnose na počinioce bluda derogirana."36

4. Podudarnost (el-mušākele)

Podudarnost je, zapravo, jedan od aspekata tropologije. Stilističari su je definisali kao "isticanje nečega riječju kojom se označava nešto drugo, po tome što se to našlo pored toga drugog, bilo objektivno ili po procjeni".37 El-Džessas el-mušākelu naziva "susretom riječi s nekom sličnom riječju i uparivanjem s njom".38

Na primjer, u komentaru riječi Uzvišenoga: Allah ih izvrgava poruzi (El-Bekare, 15), dok izlaže ovaj aspekt stilistike, ističe: "Tako su i riječi Uzvišenoga Allah ih izvrgava poruzi, metafora kojom se iskazuje više smislova. Na jednoj strani je susret riječi sa sličnom, premda ne istog značenja, kao i u riječima Uzvišenoga: Nepravda se može uzvratiti istom mjerom. (Eš-Šura, 40) Drugi smisao je u tome što se zlo susrelo s dobrim pa, pošto se dobro našlo naspram zla, na njega se prelijeva značenje prvoga. U riječima Uzvišenoga: Onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom (El-Bekare, 194) drugi sudionik iz para nije napadač. U riječima Uzvišenoga: Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno (En-Nahl, 126), prvo nije nepravda, već u susretu s onim što je označeno takvom riječju postaje podudarno i upareno. Arapi kažu: 'Nagrada za nagradu', premda prvo nije nagrada. Pjesnik veli:

ألا لا يجھلن أحد علينا

جاھلينا فنجھل فوق جھل ال

36 Ibid., II, str. 134. 37 El-Džurdžani, El-Išarat ve-t-tenbihat fi 'ilmi-l-belaga, str. 267. 38 Ahkamu-l-Kur'an, I, str. 30.

109

Pretvara se da nas zaboravio

niko od nas ga nije pozdravio

gdje je jasno da se ne hvali grubo ponašanje, ali je ono došlo nasuprot drugoj, parnoj riječi."39

Slične naravi je i ono što El-Džessas ističe povodom završetka sure El-Bekare, odnosno u komentaru riječi Uzvišenog Allaha: Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo (El-Bekare, 286) gdje kaže: "Zaborava ima dvije vrste. Jedna vrsta je kad je čovjek u situaciji da uradi nešto što se lahko zaboravlja, te je poželjno ispričati se, ako dođe do kakvog prekršaja iz nehata. Druga vrsta je kad zaborav ima smisao ostavljanja onog što je naređeno, zbog sumnje koja iskrsne ili zbog nedovoljnog razumijevanja, makar se predmetni čin i ne desio kao rezultat zaborava, pa je poželjno od Allaha tražiti oprost za djela počinjena na takav način. Zaborav u smislu ostavljanja poznat je u jeziku. Uzvišeni kaže: zaboravljaju Allaha pa je i on njih zaboravio (Et-Tevbe, 67), što znači: ostavili su Allahovu, dž.š., zapovijed i ne zaslužuju nagradu. Zaborav je ovdje pripisan Allahu po osnovi susretanja i uparivanja, kao i u riječima Uzvišenoga: Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, i Njegovim riječima: Onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom."40

5. Konciznost (el-īdžāz)

Među aspektima stilistike ne koje je El-Džessas obratio pažnju i kojim je dokazivao da je Kur'an Objava Uzvišenog Allaha jeste i konciznost (el-īdžāz). Neki stilističari su īdžāz definisali kao "reduciranje govora bez povrede smisla" ili "izražavanje opsežnog smisla malim brojem riječi".41

Jedan od primjera na čijim osnovama možemo vidjeti domete El-Džessasovog zanimanja za zastupljenost ove stilske forme u Kur'anu jeste ono što je napisao u komentaru riječi Uzvišenog Allaha: A ako je opet pusti, ona mu se ne može vratiti što se neće za drugoga muža udati (El-Bekare, 230), gdje kaže: "U Riječi Uzvišenoga: A ako je opet pusti, ona mu se ne može vratiti što se neće za drugog muža 39 Ibid., I, str. 29, 30. 40 Ibid., I, str. 652. 41 O ovim definicijama vidjeti: Abdulkadir Husejn, op. cit., str. 177, 178.

110

udati, ukomponovano je nekoliko značenja. Jedno značenje je zabrana da se (žena) uda za onog ko ju je s tri izričaja otpustio, sve dok se ne uda za drugoga; drugo značenje je da se kao uvjet uklanjanju zabrane onome ko je izrekao trostruko otpuštanje propisuje i ugovor i spolni snošaj zajedno, jer je nikah u pravom smislu spolni snošaj, a spominjanje supružnika ukazuje na ugovor. To bi bila konciznost i reduciranje na razumljivu aluziju koja zamjenjuje ono što sadrži jasan izraz. Od Vjerovjesnika, s.a.v.s., su sačuvane jasne predaje o tome kako otpuštena žena nije dozvoljena prvome dok s njom spolni snošaj ne bude imao njen drugi zakoniti muž."42

Slično je i ono što El-Džessas navodi u komentaru riječi Uzvišenoga: Redovno namaz obavljajte, naročito onaj krajem dana (wusta), i pred Allahom ponizno stojte (El-Bekare, 238), kad kaže: "Riječi Uzvišenoga: i pred Allahom ponizno stojte, sadrže naredbu da se mirno stoji. Nakon što je riječ poniznost (qunut) bila naziv za pokornost (ta'a), ustanovljeno je da su sve radnje u namazu pokornost, da pokornosti nije lišena nijedna radnja, tim prije što poniznost znači i ustrajnost u nečemu. Tome je pridodana zabrana razgovora, koračanja, ležanja, jela, pića i svake druge radnje koja nije sakladna pokornosti. Nakon što je ta riječ obuhvatila ustrajnost u pokornostima, koje čine radnje u namazu, te zabranu da se one prekidaju drugim radnjama koje nisu sakladne pokornosti i ustrajnosti u njoj, uključila je u sebe i ustrajnost u skrušenosti i smirenosti, jer sama riječ i to obuhvata. Tako je ta riječ, unatoč malom broju fonema koje sadrži, obuhvatila sve radnje u namazu, sve što se izgovara (dikr), sve obavezne (mefrud) i preporučene (mesnun) dijelove, podrazumijevajući zabranu svih radnji u kojima nema manifestacije pokornosti."43

Dokazivanje konciznošću i stilom da je Kur'an Božija Objava

Jedna od vrijednosti El-Džessasovog pristupa jeste i to što je on konciznošću kur'anske riječi i stilistikom zastupljenom u Kur'anu, zajedno s njegovom jezgrovitošću, te mnogostrukim smislovima, dokazivao da je Kur'an Allahova, dž.š., Objava, i nije djelo čovjeka. Takav primjer je ono što je napisao u komentaru ajeta o dugovanju, 42 Ahkamu-l-Kur'an, I, str. 472. 43 Ibid., I, str. 545.

111

gdje opširno tumači njegove detaljne poruke u vezi za raznovrsnim fikhskim propisima i pitanjima. Prilikom prolaska kroz poruke riječi Uzvišenoga: koje prihvatite kao svjedoke (El-Bekare, 282) detaljno govori o uvjetima koje treba da ispune svjedoci. U vezi s tim on kaže:

"To su te tri osobine koje smo isticali: pravednost, neosumnjičenost i nesklonost zaboravljanju. To su bitni uvjeti svjedočenja. Sve su ih obuhvatile riječi Uzvišenoga: koje prihvatite kao svjedoke. Treba sagledati mnoštvo smislova i korisnih uputstava o propisima koji su obuhvaćeni riječima Uzvišenoga: koje prihvatite kao svjedoke, uprkos malom broju slova, zahvaljujući njihovom stilskom poretku, konciznosti i vidljivim značenjima. Sve što smo istaknuli o značenjima tih riječi, preuzeto iz stavova ranijih i kasnijih generacija učenjaka, zajedno s njihovim poniranjem u značenja riječi i nastojanjem da budu saglasna sa sadržinom pojma, uz činjenicu da ih izraz podrazumijeva, dokazuje da je to govor Uzvišenog Allaha. Prvenstveno stoga što nije u moći stvorenja ustanovljenje riječi koje bi obuhvatile značenja, dokaze, smislove i mudrosti koje obuhvataju ove riječi, uprkos njihovoj sažetosti i malom broju slova. Dakako, ostala su još mnoga njihova značenja koja naša znanja nisu obuhvatila, što će zahtijevati još mnogo truda i vremena prilikom pisanja o njima. Allaha molimo da nas pomogne da saznamo mudrosti i poruke Njegove Knjige, da Mu budemo sasvim privrženi." 44

Zaključak

Tumačiti Kur'an, koji predstavlja posljednju Allahovu, dž.š., Objavu ljudima i koji je istovremeno glavni izvor islama, izuzetno je zahtjevan i odgovoran posao. Zbog toga su islamski učenjaci kazali da je za validno bavljenje tefsirom potrebno ovladavanje nizom naučnih disciplina, koje su, zapravo, mehanizmi zaštite od krivog i tendencioznog tumačenja Kur'ana.

Jedan od glavnih uvjeta koje mora ispuniti mufessir je temeljito poznavanje arapskog jezika i arapske jezikoslovne znanosti sa svim njenim disciplinama: gramatika sa sintaksom ('ilmu-n-nahw) i

44 Ahkamu-l-Kur'an, I, str. 620, 621. Iz navedenih riječi se vidi El-Džessasova skromnost, jer je samo naznačenom dijelu ajeta o dugovanju posvetio više od deset gusto ispisanih stranica.

112

morfologijom ('ilmu-s-sarf), etimologija – porijeklo riječi ('ilmu-l-ištiqaq), stilistika ('ilmu-l-belāga) sa njenim disciplinama: el-me'ānī, el-beyān i el-bedī', kao i arapska književnost i pjesništvo (el-edeb we-š-ši'r), s obzirom da je Kur'an časni objavljen na arapskom jeziku. Upravo zbog toga je potrebno da veliku pažnju posveti arapskom jeziku, njegovom učenju i temeljitom ovladavanju, svako ko želi da tumači Allahovu, dž.š., knjigu – Kur'an časni.

Literatura:

1. Abdulkadir Husejn: El-Kur'an we-s-suweru-l-beyāniyye, Daru-l-menar, Kairo, 1991.

2. Abdulkadir Husejn: Fennu-l-belāga, Alemu-l-kutub, Bejrut, drugo izdanje, 1984.

3. Džessas, Ebu Bekr er-Razi: Ahkāmu-l-Kur'an, Daru-l-kutubi-l-'ilmijje, Bejrut, 1994.

4. Džurdžani: El-Išārāt ve-t-tenbihāt fi 'ilmi-l-belāga, priredio Abdulkadir Husejn, Daru-n-nehda, Egipat, bez godine izdanja.

5. Ebu Hajjan el-Endelusi: El-Bahru-l-muhīt, Daru-l-fikr, Bejrut, 1977.

6. Halilović, Safvet: Ebu Bekr er-Razi el-Džessas ve menhedžuhu fi-t-tefsir, Daru-s-selam, Kairo, prvo izdanje 2001., drugo izdanje 2008.

7. Halilović, Safvet: Metodologija tumačenja Kur'ana u hanefijskome mezhebu, studija na primjeru El-Džessasovog tefsira Ahkamu-l-Kur'an (Propisi Kur'ana), Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2004.

8. Halilović, Safvet: Osnovi tefsira, Islamski pedagoški fakultet, Zenica, 2005.

9. Hejsemi: Medžme'u-z-zevāid, Mektebetu-l-Kuds, Kairo, 1934.

10. Jusuf el-Karadavi: Keyfe nete'āmel me'a-l-Kur'āni-l-'azīm, Daru-š-šuruk, Kairo, 1999.

11. Kattan, Menna': Mebāhis fi 'ulūmi-l-Kur'ān, Mektebetu Vehbe, Kairo, 1990.

12. Korkut Besim: Prevod značenja Kur'ana, Sarajevo, 1978.

13. Kurtubi: Tefsīru-l-Kurtubi (poznat i kao El-Džāmi'u li ahkāmi-l-Kur'ān), Daru-š-ša'b, Kairo, 1952.

14. Muftić Teufik: Gramatika arapskoga jezika, Sarajevo, 1998.

15. Mustafa Ibrahim el-Mišni: Medresetu-t-tefsīr fi-l-Endelus, Muessesetu-r-risale, Bejrut, 1986.

16. Rešid Rida: Tefsiru-l-Menār, četvrto izdanje, Kairo, 1960.

113

17. Sujuti: Ed-Durru-l-mensūr, Daru-l-kutubi-l-'ilmijje, Bejrut, 1990.

18. Sujuti: El-Itkān fi 'ulūmi-l-Kur'ān, Daru-l-fikr, Bejrut, 1978.

19. Zehebi, Muhammed Husejn: Et-Tefsir we-l-mufessirūn, Daru-l-kutubi-l-hadise, Kairo, 1976.

20. Zerkeši: El-Burhān fi 'ulūmi-l-Kur'ān, Daru-l-ma'rife, Bejrut, 1971.

114

Safvet Halilovic, Ph D

ARABIC LINGUISTICS AND TAFSEER

SUMMARY

Good knowledge of Arabic language and Arabic linguistics is the foundation of accurate and valid interpretation of the Qur'an - Tafseer. Without knowledge of Arabic language and its disciplines it is not possible to properly understand the Qur'an. Therefore, scholars emphasize that dealing with the interpretation of the Holy Qur'an is not permissible without the prior knowledge of Arabic linguistics. Otherwise, the door for the wrong interpretation of the Qur'an, which is the main source of Islam, would be wide open.

Knowledge of Arabic language and disciplines of Arabic linguistic science are one of the basic prerequisites for engaging in the science of Tafseer. It is not allowed, nor is it possible that a commentator (mufessir) of the Qur'an does not know Arabic - the language in which the Qur'an was revealed. This includes knowledge of disciplines covered by the Arabic linguistic sciences, such as etymology, syntax, grammar, poetics, stylistics, etc. Engaging in the interpretation of the Holy Qur'an without fulfilling these requirements is very harmful because it leads to erroneous and distorted interpretation of the Book of Allah, and this means the modification of Allah's messages revealed in the Qur'an. This can result in a heresy, infidelity and apostasy from Islam.

This paper discusses the importance of Arabic linguistics in the correct interpretation of the Holy Qur'an. Numerous examples have been listed which prove the previous statement. They are taken from the classic Tafseer works, especially from the work Ahkam-ul-Quran (The Regulations of the Qur'an), whose author is a noted scholar of the Hanafi legal school Abu Bakr Ar-Razi, Al-Ghassas.

Keywords: Tafseer, Arabic linguistic science, linguistics, stylistics, metaphor, the true meaning, allusion, conciseness, Al-Ghassas, Ahkam-ul-Qur'an.

115

الاستاذ الدكتور صفوت خليلوفيتش

ر علم اللغة العربية والتفس


ر، ي أساس التفس وأساس إن المعرفة الجيدة للغة العربية وعلم اللغة العربية صحيح من دون الشرح السليم والصحيح للقرآن الكريم، ولا يمكن فهم القرآن بشكل

ر من دون . معرفة اللغة العربية وعلومها لذا يؤكد العلماء أنه لا يجوز الاشتغال بالتفسى فتح الباب بصراعيه لشرح ذلك ى مح بذلك لأد معرفة علم اللغة العربية، لأنه إن س إ

ر المصدر الرئيس .للإسلام خاطئ للقرآن الكريم الذي يعتي إحدى الفرضياتغة العربية للاإن معرفة الاساسية وعلوم اللغة العربية ر لا يجوز ولا يمكن تناول القرآن بالشرح إن كان الشارح لا يعرف . للاشتغال بالتفس

ا القرآن الكريم –العربية يستلزم ذلك معرفة العلوم ال يشملها علم . اللغة ال نزل لقواعد، علم الشعر، علم البلاغة، اللغة العربية مثل علم الاشتقاق، علم النحو، علم ا

ي شرح القرآن من دون تحقق الشروط المذكورة مضر للغاية، لأنه . إلخ إن الانخراط ي يؤد ى شرح خاطئ ومعوج لكتاب الله، وهذا يع تحريف رسالات الله الموجودة ي إ

ى ذلك يؤديالقرآن، وقد .الكفر والردة عن الاسلام إي الشرح الصحيح للقرآن الكريميتناول هذا البحث أهمي . ة علم اللغة العربية

ر الكلاسيكية، وخاصة من كتاب ح ذلك منتم إيراد أمثلة عديدة توض لقد كتب التفس .ؤلفه أبي بكر الرازي الجصاص، فقيه المذهب الحنفي المشهور لم" أحكام القرآن"

ر، علم اللغة العربية، علم اللغة، : الكلمات الرئيسة ، البيانعلم التفس أحكام القرآن الاستعارة، الحقيقة، المجاز، الاختصار، الجصاص،

117

Dr. Sead Seljubac1

KAKO ČUTI RIJEČ BOŽIJU

Sažetak

Ovaj rad je pokušaj da se ponudi put razumijevanja sadržaja Kur'ana na način slušanja više nego čitanja. Ako čitalac otvori srčani sluh i Božije Riječi pokuša čuti kao upućene upravo njemu, pronaći će bezbroj prelijepih smjernica da mijenja svoj život u pozitivnom pravcu. To će mu pomoći da sa svakim ajetom učini korak bliže Božijem zadovoljstvu. Zar to nije konačni cilj svakom muslimanu, iskreno predanom Bogu Dragome?

Ključne riječi: Božija Riječ, Božija blizina, Božije zadovoljstvo

Uvod

Prateći kontakt naših ljudi sa časnim Kur'anom, kao njima objavljenom knjigom, primjećujemo kako ona, čak i kod oni koji je često „uče“ ne mijenja bitno njihovu praksu. Razlog tome smo pokušali smjestiti u način njihovog pristupa tom Božijem uputstvu za životnu upotrebu. Očito je da naši muslimani Kur'anu ne pristupaju tako, ne zato što to ne žele, nego zato što im nedostaje konkretan obrazac kako iz Kur'ana crpiti smjernice. Za ilustraciju smo, ovaj put, ponudili način čitanja dvije sure: Muzzemmil i Muddessir, sa nadom da će ovakav pristup pomoći. Čitalac treba samo otvoriti svoje srce poruci Kur'ana.

EL-MUZZEMMIL / UMOTANI (73)

حيم ن الر حم الر بسم الله

ل ﴿ م ﴾١يا أيھا المز

﴾٢قم الليل إلا قليلا ﴿

﴾٣نصفه أو انقص منه قليلا ﴿

﴾٤أو زد عليه ورتل القرآن ترتيلا ﴿

1 Behram-begova medresa u Tuzli.

118

﴾٥﴿إنا سنلقي عليك قولا ثقيلا

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog2

1. O ti, umotani!

2. probdij noć, osim malog dijela; -

3. polovinu njezinu ili malo manje od nje;

4. ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo,

5. Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati.

O ti što u svom Hirau za Istinom tragaš, strah od odgovornosti neka te ne navede da se skloniš pod plašt svog komoditeta, i tu se primiriš.3 Ako osjetiš da nemaš dovoljno snage za odgovornost nošenja emaneta Vjere, prenošenja Njegove Riječi i življenja Pravog Puta, onda dodatnu snagu potraži u ibadetu. Sedžde i duga stajanja pred Uzvišenim, u tihim noćnim satima, dok drugi spavaju, najpogodniji je oblik jačanja svog duha. Previše spavanja umrtvljuje dušu.

Ako želiš da procijeniš koliko je noćnog ibadeta potrebno baš tebi da bi snagu povećao, onda kreni od donje granice – bar jednu trećinu noći probdij ispunjavajući je različitim vidovima ibadeta: klanjajući, zikreći ili Kur'an učeći.

Kur'an uči polagano, prateći smisao njegovih ajeta i osjećajući da se obraća upravo tebi. Poneku poruku i zapiši. Posebno onu koja ti je u tim danima iznimno važna i o njoj više misli. Sve što sutra, kada svane, mogneš odmah primijeniti učini to! Ništa ne odgađaj! Neka ti to bude princip u životu!

2 Prijevodi ajeta su uglavnom preuzimani iz: Kur’an s prevodom, (preveo Besim Korkut), Sarajevo, 1989., izuzev mjesta na kojima smo smatrali da bi odgovarao drugačiji prijevod. Pri traženju alternativnog prijevoda služili smo se: a. Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, (preveo Esad Duraković), Sarajevo, 2004. b. Kur’an sa prijevodom na bosanski jezik, (preveo Enes Karić), Sarajevo,1995. c. Muhammed Asad, Poruka Kur’ana, (preveo Hilmo Ćerimović), Sarajevo, 2004. 3 Muhammed Asad, pojašnjavajući značenje pojma muzzemmil, između ostalog navodi: “Međutim, nema nikakve sumnje da, bez obzira na to kakav je lingvistički smisao obraćanja ‘O, umotani’, on implicira poziv na povećanje svijesti i dublje duhovne budnosti…” Poruka Kur’ana, str. 921.

119

Kada osjetiš da ti ta količina više ne predstavlja poteškoću, povećavaj je do jedne polovine noći. Kada vidiš da ti ni provesti pola noći u ibadetu više nije teško, povećavaj do dvije trećine, ali dalje ne idi. Tvoje tijelo ima pravo da se odmori. Čuvaj i njegov hakk!

Nakon određenog vremena, najčešće je to jedna godina dana, osjetit ćeš kako posjeduješ dovoljno duhovne, ali i tjelesne, snage da poneseš emanet življenja i širenja Božije Riječi u okruženju, a taj emanet je itekako težak. Ko ne shvata ozbiljnost i težinu nošenja i prenošenja tog emaneta nije ni dostojan da se time bavi. Samo nemoj zaboraviti da je i nagrada adekvatna težini uloženog napora.

Sjeti se da je Uzvišeni i tvog najvećeg učitelja Muhammed-pejgambera istim riječima pozvao da ustane, sa sebe skine pokrivač kojim je groznicu straha tjerao od sebe, i krene u duhovno učvršćivanje sebe i svojih ashaba. Nije se on bojao obaveze, nego je bio fasciniran veličanstvenim izgledom jednog od Božijih meleka, plemenitog Džibrila. Zaklanjao je cijeli horizont, kada mu se jednom pokazao u svom prirodnom liku.3 A kako li je tek veličanstven njegov Stvoritelj, Koji ti šalje Svoju Riječ da osvijetljen njenim nurom hodiš kroz dunjalučke tmine? Ti i oni što su uz tebe.

Razmisli o tome! Najbolje ćeš razmišljati u svojoj osami, kad noćni sati oko tebe sve umire.

﴾٦إن ناشئة الليل ھي أشد وطئا وأقوم قيلا ﴿

﴾٧إن لك في النھار سبحا طويلا ﴿

6. ta ustajanje4 noću, zaista, jače djeluju i izgovara se jasnije,

7. a ti danju imaš, doista, mnogo posla.

Noćni sati su Božija blagodat upravo zbog njihove mirnoće. Noćna vreva je zulum koji čovjek današnjice čini prema noći. Isključi se! Tu Božiju blagodat iskoristi da jasno čuješ svoje srce kad izgovara

3 Vidi: Muhammed b. Ismail el-Buhari, Sahihu-l-Buhari, (preveo Hasan Škapur i grupa prevodilaca), Sarajevo, 2008, t. 1. str. 7. 4 Duša (osoba) koja ustane noću iz svoje postelje radi robovanja Bogu, dž.š., naziva se na ovom mjestu naiši'a. To tvrde mnogi komentatori Kur'ana, među njima i Zamahšeri (4/638). Vidi: Kur’an sa prijevodom na bosanski jezik, (preveo Enes Karić), str. 574.

120

veličanstvenu riječ- Allah. Zaboravi tada na svoje dnevne obaveze, na Dunjalučke zahtjeve i sve drugo. Neka je samo jedno pred tobom – ime Uzvišenog, ime Allah.

Njegove riječi izgovaraj polagano i jasno. Poruke urezuj duboko u dušu. Moli Rabba svoga da te vodi. Kroz Dunjaluk, do Sebe. Noć neka bude svjedok tvoje iskrenosti.

﴾٨واذكر اسم ربك وتبتل إليه تبتيلا ﴿

ه إلا ھو فاتخذه وكيلا ﴿ ب المشرق والمغرب لا إل ﴾٩ر

8. I spominji ime Gospodara svoga i Njemu se potpuno posveti!

9. On je Gospodar istoka i zapada, nema boga osim Njega, Njega uzmi za zaštitnika!

Dok noć bude svjedočila o tvojoj iskrenoj predanosti i posvećenosti Voljenom Rabbu, ti Ga moli da te štiti i čuva, da te brani i o tebi se brine, da bude Vekil tvoj. Ti drugog Zaštitnika nemaš. Ti boljeg Prijatelja nemaš.

Dok Mu budeš dove upućivao, On će ti uzvratiti neprocjenjivim darom, nezamjenjivim nimetom koji se saburom zove. A sabura ti treba, kud god da kreneš. Najviše onda kada te nevjernici počnu svojim otrovnim riječima, tim pakosnim žaokama, bosti, gdje god i kad god stignu. Sabur će ti pomoći da njihov otrov na tebe ne djeluje, da smireno nastaviš svojim Putem. Prema uzvišenom Cilju.

﴾١٠واصبر على ما يقولون واھجرھم ھجرا جميلا ﴿

بين أولي النعمة ومھلھم ﴾١١قليلا ﴿ وذرني والمكذ

10. I otrpi ono što oni govore i izbjegavaj ih na prikladan način.

11. A Mene ostavi i one koji te u laž ugone, koji raskošno žive, i daj im malo vremena.

Sabur, taj veliki Božiji dar, će ti pomoći da vješto izbjegneš njihove zamke, provokacije na koje očekuju da reaguješ ishitreno, da svoje dostojanstvo pogaziš, da se pred njima poniziš, da postaneš isti kao oni.

121

Neka te raskoš u kojoj žive ne obeshrabri. Samo trenutak tvog zadovoljstva, kada si na sedždi, Bogu blizu, i osjećaš tako jako Njegovu prisutnost, tu, s tobom, bliže ti od tvoje žile kucavice, vrjedniji je od svega što oni imaju. Osim toga, oni nisu ni svjesni da su svakog trena sve bliže i bliže bolnom iznenađenju koje ih očekuje. A misle da imaju vremena. I misle da uživaju. Jadnici.

Prepusti ih njihovom upornom bježanju od Istine. Svi su oni poput onog, iz Pejgamberovog vakta poznatog, Velid b. Mugire čija duša je prepoznala Riječ Božiju i priznala da je zadivljujuća, i Božija, ali nakon što su mu njegovi „dušebrižnici“ provokacijom „mozak isprali“, porekao je. Izazvali su otpor u njemu, tvrdeći kako se dodvorava Pejgamberu i ashabima radi neke svoje materijalne ili egzistencijalne koristi i udarili mu na ponos. Radi beskorisnog ponosa, ustvrdio je kako je Kur'an samo nekad davno ispričana priča, a ni sam u to nije vjerovao.5 Ponos mu je bio važniji od Istine. Takav je svaki Velid b. Mugire, u bilo kojem vaktu. Svi isto misle i isto tvrde.

Pusti ih Njemu!

﴾١٢إن لدينا أنكالا وجحيما ﴿

ة وعذابا ﴾١٣أليما ﴿وطعاما ذا غص

ھيلا ﴿ ﴾١٤يوم ترجف الأرض والجبال وكانت الجبال كثيبا م

12. Bit će u Nas, doista, okova i ognja,

13. i jela koje u grlu zastaje, i patnje nesnosne,

14. na Dan kada se Zemlja i planine zatresu,

i planine - mehke pješčane dine budu.

Ti strpljivo slijedi staze Gospodara svoga i boj se Dana kada će strašni potres sve zahvatiti, kada će ljuta stijena mehka praška postati, a površina Zemlje odjednom potpuno ravnom ostati. Tog Dana one koji tebe smatraju nerazumnim, jer vjeruješ u Istinu, čekaju brojna bolna iznenađenja. Među njima Rabb izdvaja četiri:

5 Predaju o tome od Ibn ‘Abbasa bilježe El-Bejheki i El-Hakim. Navođena je i u: Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje (skratio Muhammed Nesib er-Rifa‛i), Sarajevo, 2002, str. 1446.

122

a. Okove. U zamjenu za dunjalučke stege kojima su vlastitu dušu okivali, a tjelesnim užicima ih nazivali, i vlastitoj duši branili da do čistoće dođe, dobit će vatrene obruče iz kojih izbavljenja nema.

b. Oganj. U zamjenu za vatrene strasti koje su im, na Dunjaluku, i tijelo i dušu sagarali, a domove im razarali, čeka ih Oganj koji jednako lahko u prah pretvara i ljudsko meso i ljuti kamen.

c. Jelo koje davi. U zamjenu za bezvrijedni ponos koji nisu mogli progutati i Bogu veličinu priznati, pa ponizno na sedždu pasti, imat će jelo koje će im u grlu zastajati i vječno ih daviti.

d. Patnja nesnosna. Kao nastavak paćenja vlastite duše na Dunjaluku, koju su lišavali istinskog užitka u Božijoj blizini, dobit će vječnu patnju, u kojoj im neće biti ni života ni smrti.

Bože Milosni, Ti nas zaštiti od patnje i Ovdje i Tamo, a i u Međuvremenu. I nas i naše najmilije, kojima si Ti drag i koji su Tebi dragi.

﴾١٥م رسولا شاھدا عليكم كما أرسلنا إلى فرعون رسولا ﴿إنا أرسلنا إليك

سول فأخذناه أخذا وبيلا ﴿ ﴾١٦فعصى فرعون الر

﴾١٧فكيف تتقون إن كفرتم يوما يجعل الولدان شيبا ﴿

ماء منفطر به ﴾١٨ان وعده مفعولا ﴿◌ ك الس

15. Mi smo vam zaista poslali Poslanika da bi svjedočio protiv vas isto onako kao što smo i Faraonu poslanika poslali,

16. ali Faraon nije poslušao poslanika, pa smo ga teškom kaznom kaznili.

17. Kako ćete se, ako ostanete nevjernici, sačuvati Dana koji će djecu sijedom učiniti?!

18. Nebo će se toga dana rascijepiti, i prijetnja će se Njegova ispuniti.

Pokušaj se sačuvati strahota tog Dana dok si još Ovdje. Nemoj praviti greške nekih ranije kojima je Bog Dragi Svoju milost slao po Svojim pejgamberima, a oni su je oholo odbijali. Teško onima koji se budu faraonski ponašali. Protiv njih će svjedočiti njihovi pejgamberi. A i oni sami će protiv sebe svjedočiti. Njihova oholost će se pred njima pojaviti i još jednom ih progutati svojim vatrenim grotlom.

123

Nemoj dozvoliti da popustiš pred povremenim napadima slabosti. Ojačavaj duh noćnim ibadetima. O tvojoj snazi u Dinu će svjedočiti, osim noći, tvoj Pejgamber. Pomozi i drugima da budu jaki i ustrajni, kako bi i u njihovu korist Pejgamber svjedočio.

Teško onima protiv kojih budu svoju riječ kazali njihovi pejgamberi. Čeka ih strahota. Kada bi tu strahotu djeca vidjela, njihove dječije crnokose glavice bi dobile staračku, sijedu boju od straha.6

I ti bi osijedio istog momenta kada bi vidio kako se nebo cijepa, bezdan otvara, sve propada, a samo se prijetnja Rabba tvoga pojavljuje. Svarna i strašna.

Čuvaj se dok još možeš i imaš vremena! Rabbova milost ti ga je dala. Budi zahvalan!

ذه تذكرة ﴾١٩إلى ربه سبيلا ﴿◌ فمن شاء اتخذ إن ھ

19. "Ovo je, doista, pouka; i ko hoće, Put ka Gospodaru svome prihvatit će!

Kada te je već Uzvišeni Rabb obradovao da čuješ Njegovu Riječ, da je u lijepom Mushafu tako mudro sabranu u rukama držiš, onda je poslušaj. Svaki dio Puta kojim te ona vodi pažljivo prelazi. Nemoj da ti promaknu neki važni momenti koji bi tvom putovanju dali veći kvalitet. I nemoj da drijemaš na putu. Tvoja jahalica bi te mogla vratiti nazad. Izgubljeno vrijeme, koje bi trošio dok budeš ponovo išao već pređenom trasom je nenadoknadivo.

Pouku uzmi i prenesi je dalje.

ن الذين م عك ۞ إن ربك يعلم أنك تقوم أدنى من ثلثي الليل ونصفه وثلثه وطائفة م ◌ واللهر الليل والنھار ر من القرآن ن تحصوه فتاب عليكم ◌ علم أن ل يقد ◌ علم ◌ فاقرءوا ما تيس

رضى أن سيكون منكم م ◌ وآخرون ◌ وآخرون يضربون في الأرض يبتغون من فضل الله

6 Strahote agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjačkim narodom su mnoge mlade ljude u starce pretvorile. Bediuzzeman Said Nursi strahote rata smatra jednim vidom dunjalučke realizacije ovog ajeta. On o strahotama Prvog svjetskog rata svjedoči: “I mada sebe još nisam ubrajao u starce, ipak onaj ko iskusi rat jeste starac, jer ratni dani, njihova grozota obijeli mladiće, kao da ih prožima jedna od tajni ajeti-i kerima: Dana koji će djecu sijedom učiniti. Iako sam bio blizu četrdesete, osjećao sam kao da sam u osamdesetim godinama.” Vidi: Said Nursi, Odsjaji, (preveo Abdullah Smajić), Sarajevo, 2007. str. 446.

124

ر منه ◌ فاقرءوا ما تيس يقاتلون في سبيل الله كاة وأقرضوا الله لاة وآتوا الز ◌ وأقيموا الص ھو خيرا وأعظم أجرا قرضا حسنا ن خير تجدوه عند الله موا لأنفسكم م ◌ ◌ وما تقد

حيم ﴿ واستغفروا الله غفور ر ﴾٢٠◌ إن الله

20. Gospodar tvoj sigurno zna da ti klanjajući bdiješ

manje od dvije trećine noći, polovinu njezinu,

ili trećinu njezinu,

a i skupina od onih koji su uz tebe.

Allah određuje dužinu noći i dana.

On zna da vi to nećete moći izdržati pa vam prašta,

a vi iz Kur’ana učite ono što je lahko.

On zna da će među vama biti bolesnih;

i onih koji će po svijetu putovati, i Allahove blagodati tražiti;

i onih koji će se na Allahovu putu boriti.

Pa učite iz njega ono što (vam) je lahko,

i namaz obavljate, i zekat dajite,

i Allahu lijep zajam dajte!

A dobro koje za sebe unaprijed date naći ćete kod Allaha

još boljim i po nagradi većim.

I molite Allaha da vam oprosti, jer,

Allah prašta i milostiv je."

A pouka je i u tome što Uzvišeni ima obzira prema tebi i, iz milosti Svoje, ne zahtijeva da se, dok ibadetiš, mučiš. U različitim godišnjim dobima je dužina noći različita, kao i dnevne obaveze. Ti, kao i ljudi oko tebe, koji s tobom dijele iste dinske osjećaje, bavite se različitim djelatnostima. A ni zdravlje nije uvijek najbolje. Stoga, dobro procijeni koliko vremena ćeš provoditi u ibadetu, da ne bi u tome prešao mjeru i uskratio sebi mogućnost za druge, Bogu također drage, oblike iskazivanja zahvalnosti Njemu.

125

Kad Kur'an učiš, u namazu i izvan njega, čini to s ljubavlju prema Onome čija je to Riječ. I s lahkoćom. Ono što najbolje znaš. I pažljivo. I polahko.

Kad klanjaš čini to sa zadovoljstvom, a ne s mukom.

Kada izdvajaš nešto od materijalnih darova od Boga ti datih, i dijeliš ih s drugima, i to čini s osjećajem vedrine, a ne smrknuta čela i stisnuta srca.7

Kad sa užitkom ibadetiš to je onda znak da si na Putu s obje noge. To je, također, znak da je Uzvišeni s tobom i da te On vodi. Osjećati slast imana i slast ibadeta je Njegov dar onima koji Njemu posvećuju svoje vrijeme. I svoje srce.

EL-MUDDESSIR / POKRIVENI (74)

O, ti, koji u svom Hirau za Istinom tragaš, ti koji si, u dugim zimskim i kratkim ljetnim noćima, čitajući Riječ Božiju, stremio ka Njegovoj blizini, i uživao u njoj na sedždu spuštenog čela, nemoj se svojom osamom od drugih udaljiti. Ako si do sada bio umotan u svoju samoću, vrijeme je da bogatstvo koje si u njoj dobio s drugima velikodušno podijeliš.

Sjeti se da ni tvoj najveći učitelj među ljudima, Dika svih svjetova, Božiji miljenik Muhammed-pejgamber, nije mogao ostati skriven i pokriven, izdvojen i udaljen od drugih, kada se ono, zbog uzbuđenja i zaokupljenosti veličanstvenim prizorom Džibrilovog prirodnog lika, koji je horizont zaklanjao, i od zemlje do neba sezao, bio u svoj dom povukao i da ga pokriju zatražio. Ipak je morao ustati i druge upozoravati na greške koje čine, prema sebi i drugima, prema Bogu i svjetovima.8

حيم ن الر حم الر بسم الله

ثر ﴿ ﴾١يا أيھا المد

7 Prenosi Haris b. Suvejda da mu je Abdullah kazivao: „Vjerovjesnik, s.a.v.s., je upitao: 'Kome je od vas imetak njegovog nasljednika draži od njegovog imetka?' 'Allahov Poslaniče', odgovorili su, 'nema nikog među nama da mu njegov imetak nije draži!' On reče: 'Doista je njegov imetak onaj kojeg podijeli, a imetak njegovog nasljednika onaj kojeg ostavi iza sebe.!'“ Vidi: Sahih el-Buhari, t. 4. str. 593. 8 Vehbe ez-Zuhajli, Et-Tefsir el-vedžiz; Damask, 1994, str. 575.

126

﴾٢قم فأنذر ﴿

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

1. O ti, pokriveni!

2. Ustani i opominji!

Zato se i ti odreci svoje usamljenosti i pomozi ljudima, najprije onima koji su ti najmiliji, zatim ostalima u svom okruženju, da poput tebe, shvate da osim ovoga ima i Drugi svijet, da je najveća vrijednost i na jednom i na drugom, čvrsta vezanost za Stvoritelja svih svjetova i odanost Njemu. Tako ćeš bar malo osjetiti slast i važnost upoznavanja sa Objavom i njenog dijeljenja s drugima.

﴾٣وربك فكبر ﴿

﴾٤وثيابك فطھر ﴿

3. I Gospodara svoga veličaj!

4. I haljine svoje očisti!

Svugdje, gdje ti se prilika pruži, ističi koliko je veličanstven Rabb tvoj, koliko je milostiv i darežljiv, te kako je Njegovo vođstvo neophodno potrebno i onom čiji je koeficijent inteligencije nizak, kao i onome čiji je na, do sada, najvećoj izmjerenoj razini. On je najveći! On od tebe očekuje da sve što činiš činiš na najbolji način, pa i kada prenosiš drugima istinu o Njemu.

Ako želiš da i svojom vanjštinom i svojom unutrašnjošću budeš dostojan uloge veličanja Njegove Riječi, onda nastoj da si uvijek čist, pod abdestom, čiste odjeće i čistog srca. Odbacuj sa sebe, i izbacuj iz sebe, sve što može zasjeniti iskrenost tvog hizmeta Rabbu i njegovoj Riječi.

جز فاھجر ﴿ ﴾٥والر

﴾٦ولا تمنن تستكثر ﴿

﴾٧ولربك فاصبر ﴿

5. I kumīrā se kloni!

6. I ne prigovaraj držeći da je mnogo!

7. I radi Gospodara svoga trpi!

127

Tvoju čistoću, čistoću tvoje duše posebno, može ponajviše uprljati uticaj savremene idolatrije. Ne dozvoli da joj se dopadnu idoli kakvi su: vlast, bogatstvo, popularnost i njima slični, ma koliko šejtan nastojao da joj ih prikaže u najljepšoj mogućoj slici. Ako ti duša još nije dovoljno čvrsta, povećavaj joj snagu noćnim ibadetima.

Žrtvujući svoje vrijeme i snagu, a često i svoja materijalna dobra, u svrhu postizanja cilja – dijelenja Božije Riječi s drugim ljudima, nemoj očekivati da će ti se odmah vratiti više nego si uložio. To bi bio znak nedostatka strpljenja, a sabura ti u takvoj misiji treba ponajviše. Budi uvijek spreman da kroz svoj hizmet Kur'anu i Dinu podneseš i neprijatnosti koje ti mogu prirediti nevjerujući ljudi, kako bi umanjili rezultat tvojih pozitivnih nastojanja. Ti samo naprijed, i saburli. Ne daj se ometati. Svjestan budi u svakom momentu da je tvoj hizmet most do Božijeg zadovoljstva, do Rabbovog raziluka. Na Dan kada bude strašno, Njegov raziluk će ti biti najpotrebniji. Kao i sada.

﴾٨فإذا نقر في الناقور ﴿

لك يومئذ يوم عسير ﴿ ﴾٩فذ

﴾١٠على الكافرين غير يسير ﴿

8. A kada se u Rog puhne –

9. biće to naporan Dan

10. nevjernicima, neće biti lagahan.

S radošću i nadom da će ti Dragi Rabb tvoj hizmet ukabuliti, bori se da Riječ Njegova nađe svoje mjesto u što više srca. I uporno to čini. Jer – nije mnogo ostalo do trenutka kada će se Rog oglasiti i cijeli Dunjaluk nestati. Sve živo će tada svoj život vratiti Onome koji im ga je darovao.

A kada se i po drugi put Rog oglasi, uspravit ćemo se iz kabura svojih, i mi i svi oni koji su prije ili poslije nas u njih spušteni, ili ih je prvi Rog zatekao kako po Zemlji hodaju, pa su bez života ostali. Kako će to strašan Dan biti. Posebno za one koji će biti svjesni da su taj Dan, dok su bili na Dunjaluku, tako uporno poricali i Riječ Božiju odbacivali, a ona se, eto, obistinjuje.

128

Bit će to težak Dan. Pun neizvjesnosti i straha. Još davno, u Pejgamberovom vaktu, on sam, Dika svih svjetova, imao je brigu kako ćemo taj Dan dočekati. U kakvom stanju? Kada bi o tome razmišljao, nemir bi ga hvatao. Kada bi ga umirivali, odgovarao im je: "Kako da budem spokojan, a melek, koji je zadužen za Rog, već ga je uzeo u usta i pognuo čelo čekajući kada će mu biti naređeno da puhne u njega..."9 Još tada je to bilo očekivano. A mi, što smo od Pejgamberova vakta dalje, sve smo tom Danu bliže. Budi toga sam svjestan a i drugima pokušaj prenijeti istinu o isteku vakta cijelom Dunjaluku i svima nama.

Pričaj, kome god stigneš, i o slučaju kada je jedan kadija Basre, klanjajući sabah učio ovu suru, pa kada je stigao do ajetā: A kada se u rog puhne - bit će to naporan Dan; nevjernicima neće biti lagahan... zahroptao je i na zemlju mrtav pao.10 Neka i njega i nas Allah Dragi Svojim rahmetom pospe. Eh, kako smo mi daleko od tog nivoa, od tako jakog osjećaja straha i odgovornosti.

﴾١١ذرني ومن خلقت وحيدا ﴿

مدودا ﴾١٢﴿وجعلت له مالا م

﴾١٣وبنين شھودا ﴿

﴾١٤ومھدت له تمھيدا ﴿

﴾١٥ثم يطمع أن أزيد ﴿

11. Meni ostavi onoga koga sam Ja stvorio samog (bez ikoga i ičega)

12. a onda mu i bogatstvo ogromno dao,

13. i sinove koji su (svugdje) s njim,

14. i čast i ugled mu pružio –

15. a on, nakon svega toga, žudi da mu (sve to) još uvećam!

Od nas se očekuje da, poput našeg Pejgambera, budemo zabrinuti za svoje stanje i stanje nama najmilijih, a što se tiče onih koji za strahote Dana Ustajanja uopće ne mare, njih prepusti njihovom Stvoritelju i Gospodaru. On svakog takvog, kakav je u Pejgamberovo 9 Vidi: Tefsir Ibn Kesir, str. 1446. 10 Vidi: Isto, str. 1446.

129

vrijeme bio i Velid b. Mugire, podsjeća da ih je upravo On, a ne neko drugi, stvorio bez igdje ičega, same; da im je dao sve što imaju, te da su njihove duše tako nezahvalne i nezasite da uopće ne žele da zahvalnost pokažu, nego neprestano žude za više, govoreći: „Ima li još? Ima li još?“11

Ta njihova neutoljena glad za Dunjalukom ne dozvoljava im da mirno promisle o sebi i svom položaju na ovom Svijetu, svojoj ulozi i zadacima, svom odnosu prema sebi i drugima. Njegov lični interes je uvijek iznad svega. On hoće uvijek sebi, a za druge ne mari. Važan je njegov ugled i položaj u društvu, njegovo imovinsko stanje i porodični status, a drugi nisu bitni. U tvom okruženju ima mnogo takvih ljudi. Nemoj da te oni obeshrabre. Njihovi sudovi o Vjeri i Božijoj Riječi nisu objektivni i ne mogu biti mjerilo istine.

Zar se ti ljudi mogu nadati da će uspjeti ostvariti svoje želje na Dunjaluku, čak i kada ne bismo uopće govorili o Ahiretu? Zar jedan takav prkosnik može očekivati da njegov prkos i uporno odbijanje da posluša šta mu poručuju toliki ajeti Knjige Božije, te ajeti u njemu i oko njega, kao rezultat donesu sreću? Nikada! Ni prije njegovog smrtnog časa, ni poslije njega.

﴾١٦◌ إنه كان لآياتنا عنيدا ﴿ كلا

﴾١٧سأرھقه صعودا ﴿

16. Nikako! On, doista, prkosi ajetima Našim –

17. a naprtiću Ja njemu teškoće,

Poslušaj kako takvome Uzvišeni i Moćni, Silni i Snažni prijeti teškom patnjom nakon što napusti Dunjaluk. Koliko god da mu Ovdje izgleda da uživa i naslađuje se, sve mu to kasnije postane samo postepeno približavanje strašnoj, a vječnoj patnji. Zaokupljen svojim pohlepnim težnjama i svojim sebičnim nastojanjima da sam ima što više svega što može imati, on ni na Dunjaluku ne primjećuje da ostaje sam, prezren od mnogih, odbačen često i od sebi najbližih. Zar to nije već patnja? Još Ovdje.

11 Ibn ‘Abbas tvrdi da je Velid b. Mugire imao oko devet hiljada miskala srebra. Vidi: Ebu Tahir b. Ja'kub el-Fejruzabadi, Tenvir el-mikbas min tefsir Ibn 'Abbas, Damask, 1918, str. 491.

130

A kakva ga tek patnja čeka Tamo. Naš dragi Pejgamber je spominjao da takve, u Džehennemu, čeka jedno brdo koje se zove Sa‛ud, brdo od vatre, na koje će se on, nevjernik, penjati po sedamdeset godina, a kada se uspne na njegov vrh biti će srtmoglavljen u njegovo podnožje, da bi se ponovo uspinjao, i tako vječno...12 A brdo vatreno. Sačuvaj nas Bože! Dobro se čuvaj oholosti i uobraženosti! Na njih upozoravaj i sve one do kojih ti je stalo!

ر ﴿ ر وقد ﴾١٨إنه فك

ر ﴿ ﴾١٩فقتل كيف قد

ر ﴿ ﴾٢٠ثم قتل كيف قد

﴾٢١ثم نظر ﴿

﴾٢٢ثم عبس وبسر ﴿

﴾٢٣ثم أدبر واستكبر ﴿

ذا إلا سحر يؤثر ﴿ ﴾٢٤فقال إن ھ

ذا إلا قول البشر ﴿ ﴾٢٥إن ھ

﴾٢٦سأصليه سقر ﴿

18. On je smišljao i računao –

19. i, proklet bio, kako je proračunao!

20. I još jednom, proklet bio, kako je proračunao! –

21. Zatim je pogledao,

22. pa se onda smrknuo i namrštio

23. i potom se okrenuo i uzoholio,

24. i rekao: "Ovo nije ništa drugo do vradžbina koja se nasljeđuje,

25. ovo su samo čovjekove riječi!"

26. U Sekar ću Ja njega baciti.

Negdje duboko u sebi, ti ljudi, a tako je bilo i sa spomenutim Velid b. Mugirom, prihvataju da je Riječ koju je od Boga nama prenio

12 Vidi: Isto, str. 1447.

131

Njegov Pejgamber, uistinu, Riječ Božija i da je, kao takvu, treba prihvatiti i poslušati, ali im njihov nām, njihov ponos i prkos, ne dozvoljavaju da to javno priznaju. Kao da se boje da će, priznavanjem i prihvatanjem Istine, biti oboren njihov ugled u očima protivnika Istinske Vjere; da će se time poniziti; da će neko tamo pomisliti kako se oni dodvoravaju vjerujućim ljudima, želeći postići neki svoj materijalni interes, i slično. Iz tih i takvih razloga oni će radije Božiju Riječ smatrati nekom sumnjivom vradžbinom koju ljudi uče jedni od drugih već stoljećima, nego priznati da je Istina od Boga objavljena.13

Kada već poriču i javno to čine, onda svom poricanju žele dati ozbiljan ton. Izjave daju glumeći intelektualnost i promišljenost, mudrost i umnost, a sve to, ustvari, pokriva samo i jedino njihovu oholost. U tvom nastojanju da Božija Riječ nađe svoje mjesto u tvom okruženju, naići ćeš na mnogo takvih. Njihov otpor tvom hizmetu Božijoj Knjizi ne umanjuje vrijednost nagrade koja te za hizmet čeka, a šta čeka njega? Zbog svog inata je, eto, proklet još na ovom Svijetu, a Sekar je daleko teži od prokletstva. I vječna je patnja. Sačuvaj nas Bože!

﴾٢٧وما أدراك ما سقر ﴿

﴾٢٨لا تبقي ولا تذر ﴿

احة للبشر ﴿ ﴾٢٩لو

﴾٣٠عليھا تسعة عشر ﴿

تھم إلا فتنة للذين كفروا ليستيقن لنا أصحاب النار إلا ملائكة وما جع ◌ وما جعلنا عد◌ ولا يرتاب الذين أوتوا الكتاب الذين أوتوا الكتاب ويزداد الذين آمنوا إيمانا

ذا مثلا ن والمؤمنو بھ ◌ ◌ وليقول الذين في قلوبھم مرض والكافرون ماذا أراد الله من يشاء ويھدي من يشاء لك يضل الله

◌ وما ھي ◌ وما يعلم جنود ربك إلا ھو كذ ﴾٣١إلا ذكرى للبشر ﴿

27. A znaš li ti šta je Sekar?

28. Ništa on neće poštedjeti,

29. kože će crnim učiniti,

30. nad njim su devetnaesterica.

13 Vidi povod objavljivanju ovih ajeta u: Jusuf Ramić, Povodi objave Kur’ana, Sarajevo, 1984, str. 230-231.

132

31. Mi smo čuvarima Vatre meleke postavili

i odredili broj njihov kao iskušenje onima koji ne vjeruju,

da se oni kojima je Knjiga data uvjere,

i da se onima koji vjeruju vjerovanje učvrsti,

i da oni kojima je Knjiga data i oni koji su vjernici ne sumnjaju,

i da oni čija su srca bolesna i oni koji su nevjernici – kažu:

"Šta je Allah htio ovim primjerom?"

Tako Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoće,

i na Pravi put ukazuje onome kome hoće.

A vojske Gospodara tvoga samo On zna.

I Sekar je ljudima samo opomena.

Vatra oholosti spaljuje pozitivne osobine i od njih ne ostaje ništa. Samo jedna velika praznina i mrtvilo. Baciti se u ponor oholosti, znači izvršiti duhovno samoubistvo. I nije riječ o padu koji ima kraj. To je niz padova koji iznova jednu po jednu vrijednost u prkosniku obara. I tako u nedogled. Vječno prokletstvo padanja. Kako je to teška kazna, a onaj ko je u toj vatri misli da uživa. Kolika je to zabluda i samoobmana!

Šta je stvarna Vatra, tek će Tamo vidjeti. To je nepoštedni Plamen koji nikada nije čuo za riječ milost. I pokoran je svom Gospodaru, kao i koža prkosnika koju će spaljivati. A koži je naređeno da, čim izgori opet u svoje prvobitno stanje dođe, kako bi iznova gorjela i boljela. Vječna bol. Kako je oholost teška patnja. Bježi od nje!

Onako kako prkosniku Ovdje šejtan čuva leđa, dok on polahko, a sigurno, pada sve niže i niže, tamo će nad njim i njegovom Vatrom bdjeti meleki azaba, strogi i nemilosrdni, kao i Vatra koju čuvaju i neće mu dozvoliti da iz nje izađe. Niko od njih devetnaest to neće dozvoliti. Sačuvaj nas Bože!

Neka znaš da ni Sekar ni njegova strahota i žestina, kao ni svih devetnaest meleka koji ga čuvaju, za prkosnika koji padne na samo

133

dno ponora svoje oholosti nisu prepreka da propada sve dublje, Vatri sve bliže. U njegovoj glavi je ista ona pomisao, tako drska i ohola, koju je imao i faraon Pejgamberova vakta, Ebu Džehl, da vojske Ovog svijeta mogu svojom brojnošću i snagom savladati silinu meleka azaba.14 Vara se isto onako kako se i Ebu Džehl uvijek varao kada je Pejgambera i Istinski Din osuđivao, bahato se ponašajući.

Tebi, koji istinu u svom Hirau tražiš, neka i Sekar i njegovi čuvari budu opomena. Čuvaj se oholih i njihove oholosti. Ti i oni koji su ti dragi.

﴾٣٢كلا والقمر ﴿

﴾٣٣والليل إذ أدبر ﴿

بح إذا أسفر ﴿ ﴾٣٤والص

حدى الكبر ﴿ ﴾٣٥إنھا لإ

﴾٣٦ا للبشر ﴿نذير

ر ﴿ م أو يتأخ ﴾٣٧لمن شاء منكم أن يتقد

32. Ne!15 Tako Mi Mjeseca!

33. I tako Mi noći kada mine,

34. i zore kada svane –

35. on (Sekar) je, zaista, najveća nevolja.

36. Ljudima je opomena –

37. onome između vas koji želi činiti dobro

ili onome koji ne želi!

Znaj, Allah ti poručuje, da se melekima azaba niko ne može suprotstaviti, i ozbiljno to shvati. Ti i svi do kojih ti je posebno stalo.

14 Ibn-Ishak i Katade vele: Jednog dana je Ebu-Džehl izjavio: "O Kurejšije, Muhammed tvrdi da je vojska Allahova koja će vas kažnjavati u Vatri njih devetnaest, a vas ljudi ima više, i stotinu vas će onesposobiti, pobijediti, savladati jednog njihovog!", pa je Allah objavio: A za čuvare Vatre Mi smo samo meleke postavili... Vidi: Ez-Zuhajli, Et-Tefsir el-vedžiz, str. 577. 15 „Ne (kella)!, je ovdje radi opomene i upozorenja, te prijekora onome ko tvrdi da se može suprotstaviti čuvarima Vatre. Ovo Ne! je potkrijepljeno zakletvom.“, tvrdi Zuhajli. Vidi: Isto, str. 577.

134

Da je to tako Uzvišeni se, vidiš i sam, Mjesecom zaklinje. A i noć i zoru kao objekte Svog zaklinjanja koristi kako bi ti ukazao da je istina o Sekaru, koju ti u Svojoj Knjizi iznosi, doista blagovremeno upozorenje. Prije nego bude prekasno. On je upozorenje ne samo tebi, koji želiš i nastojiš što više dobra učiniti, radi Božijeg raziluka, nego i svima onima koji se takmiče ko će više zla učiniti i time se ponose. Teško njima! Sačuvaj nas Bože!

﴾٣٨كل نفس بما كسبت رھينة ﴿

﴾٣٩إلا أصحاب اليمين ﴿

﴾٤٠في جنات يتساءلون ﴿

﴾٤١المجرمين ﴿عن

﴾٤٢ما سلككم في سقر ﴿

﴾٤٣قالوا لم نك من المصلين ﴿

﴾٤٤ولم نك نطعم المسكين ﴿

﴾٤٥وكنا نخوض مع الخائضين ﴿

ين ﴿ ب بيوم الد ﴾٤٦وكنا نكذ

﴾٤٧حتى أتانا اليقين ﴿

﴾٤٨تنفعھم شفاعة الشافعين ﴿فما

38. Svaki čovjek je zalog za ono što je uradio.

39. Osim sretnīkā.

40. Oni će se u džennetskim baščama raspitivati

41. o nevjernicima:

42. "Šta vas je u Sekar16 dovelo?"

43. "Nismo" – reći će – "bili od onih koji su namaz klanjali

44. i od onih koji su siromahe hranili,

45. i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali,

16 Sekar je jedno od “imena datih u Kur’anu pojmu patnje na onom svijetu koju čovjek navlači na sebe griješenjem i namjernim ostajanjem slijepim i gluhim, na ovom svijetu, prema duhovnim istinama…” Vidi: Muhammed Asad, Poruka Kur’ana, str. 928.

135

46. i Sudnji dan smo poricali,

47. sve dok nam smrt nije došla."

48. Njima posredovanje posrednika neće biti od koristi.

Dok si Ovdje, ne možeš znati zasigurno svoj status Tamo, ali možeš željeti i nadati se, i raditi na realizaciji svojih želja i nadanja, čineći dobro i pokoravajući se željama svog Rabba.

Daj Bože da i ti i svi oni do kojih ti je posebno stalo, stignete, zajedno s nama, i svim vjerujućim ljudima, na stepen sretnika, onih koji će imati čast da im knjiga njihovih djela bude spuštena u njihovu desnu ruku. Kako će to samo sretan trenutak biti. Duša će od sreće zasjati. Njen nur će joj osvijetliti sve što dalje bude morala proći. Zajedno sa drugima, koje je ista sreća dotakla, razgovarat će o onima kojima je baš ta sreća nuđena na Dunjaluku, a oni nisu vjerovali da takvo nešto uopće postoji. Njihov domet je bio sreća na Dunjaluku. Ako su je uistinu imali. Ako nije bio samo privid sreće, a jeste.

A kada takvi nesretnici, Tamo budu upitani zbog čega su se našli u strahotama Sekara, odgovorit će, posramljeni i drhtavo, kako nisu vjerovali ni tebi ni drugima koji su im o Sekaru govorili, ili iz Kur'ana čitali; kako nisu prihvatali da im je u namazu i ponizno spuštenom čelu pred Gospodarom svjetova spas; kako su odbijali povjerovati da velikodušno i od srca spušteni novčić u ruku siromahu može biti presudan na Dan vaganja djela; kako su, sve do časa napuštanja Dunjaluka, vrijeme trošili u igru i zabavu, u naslađivanja dunjalučkim poslasticama... kada bi se za njih tada založili i meleki, i pejgamberi, i dobri, čak im ni to ne bi pomoglo.

Kako će to biti tužna priča. Sačuvaj nas Bože! A eto, ta se istina nudi sada, tebi i drugima. Kao upozorenje. Na vrijeme. Da ne pogriješiš.

﴾٤٩فما لھم عن التذكرة معرضين ﴿

ستنفرة ﴿ ﴾٥٠كأنھم حمر م

ت من قسورة ﴿ ﴾٥١فر

نشرة ﴿ نھم أن يؤتى صحفا م ﴾٥٢بل يريد كل امرئ م

﴾٥٣يخافون الآخرة ﴿◌ بل لا كلا

136

49. Pa zašto oni pouku izbjegavaju,

50. kao da su divlji magarci preplašeni

51. koji od onih koji ih progone bježe?

52. Da! Svaki čovjek bi od njih htio da mu se daju listovi rašireni.17

53. Nikada, jer oni se Onoga svijeta ne plaše!

Budi sretan što pripadaš onima kojima se Uzvišeni smilovao otvorivši im srca prema Svojoj Uputi, i zahvaljuj Mu na tome. Neka ti stanje onih iz tvog okruženja čija su srca tvrda poput kamena i još tvrđa, budu primjer kako izgleda srce koje nije oplemenjeno Objavom. Takvo srce bježi od opomene, pa i od prijetnje Sekarom, isto onako kako bježi divlji magarac, kada ga potjeraju tragači. Što je divlji, pa još i magarac.

A, ustvari, se tu ne radi o bježanju nego o izbjegavanju i odgađanju. Željeli bi izbjeći obaveze koje od njih traži Din, i odgoditi trenutak istine i odgovornosti. Čak i kad bi im neko donio pred njih, ili kako su neki tražili,18 stavio im pod jastuk na kojem spavaju, listove na kojima su ispisana sva njihova djela, većinom ružna, i presuda da ih zbog toga čeka nesretni trenutak spuštanja tih listova u njihovu lijevu ruku, a poslije Sekar, ni ta ih presuda napismeno ne bi uvjerila i od njihovog inada izbavila. Jer – oni se Onog svijeta uopće ne boje. Ni onoga što ih Tamo čeka. Jer, ne vjeruju.

Čuvaj se svega što te može približiti tako ružnom stanju duše i moli Svemogućeg da te čuva tebe i sve one do kojih ti je stalo.

﴾٥٤كلا إنه تذكرة ﴿

﴾٥٥فمن شاء ذكره ﴿

﴾٥٦قوى وأھل المغفرة ﴿◌ ھو أھل الت وما يذكرون إلا أن يشاء الله

54. Uistinu! Kur'an je pouka,

17 Ajet ukazuje na krajnji stepen njihove arogancije ili lažnog ponosa. Vidi: Muhammed Asad, Poruka Kur’ana, str. 930. 18 Es-Sudi je rekao: "Ako Muhammed istinu govori, neka učini da se pod glavom svakog od nas nađe sahifa na kojoj će biti napisano za njega oslobođenje i zaštita od Vatre...", pa je objavljen ovaj ajet. Vidi: Ez-Zuhajli, Et-Tefsir el-vedžiz, str. 578.

137

55. i ko hoće, na umu će ga imati.

56. A na umu će ga imati samo ako Allah bude htio.

On je jedini dostojan da Ga se boje

i On jedini prašta.19

Želje nevjernika da izbjegnu vječnu patnju se neće ostvariti. Nikada! Zato se ti čvrsto drži Kur'ana kao pouke i njegove istine dijeli s drugima. Druži se s Kur'anom svakodnevno, a njegove smjernice živi. Neka ti je uvijek na umu da ništa ne možeš učiniti bez Božije volje, pa ponizno, i često, Njega moli da te vodi stazama kur'anskim ukrasima okićenim.

I nemoj se bojati poteškoća. Boji se Njegovog nezadovoljstva i čuvaj se da Ga ne naljutiš. Ako pogriješiš, moli Ga da ti oprosti. On voli praštati. I voli one koji Ga mole. Ne odvajaj se od njih.

Zaključak

Ovakav način crpljenja poruka iz teksta Božije Upute nije naročitio složen. Potrebno je, kako smo vidjeli, učiniti nekoliko praktičnih koraka:

- Prihvatiti činjenicu da kur'anska Poruka nije stvarnost izvan naše, nego da se tiče svih nas skupa i svakog od nas pojedinačno, sada i ovdje;

- Pokazati volju i spremnost da svoj životni put definišemo spram smjernica koje nam Kur'an nudi;

- Čitajući Kur'an istovremeno analizirati svoje vrijeme i svoje okruženje, našu realnost, i u skladu s tim preuzimati kur'anska rješenja za dileme i probleme svog vremena;

- Nakon kušanja ispravnosti pratičnog življenja Kur'ana ponuditi svoje iskustvo drugima.

19 Od Enesa b. Malika prenosi se da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., je proučio ovaj ajet: 'On je jedini dostojan da Ga se boje i On jedini prašta', i rekao: 'Vaš Gospodar veli: 'Ja sam dostojan da Me se bojite i da se pored Mene ne izmišlja božanstvo; ko se bude bojao da pored Mene izmišlja drugo božanstvo, zaslužit će da mu oprostim.'" Hadis bilježe Ahmed i drugi. Vidi: Tefsir Ibn Kesir, str. 1449.

138

Pri tome valja uvijek biti svjestan da je svo znanje u Najvećeg Znalca, Izvora svakog znanja, pa Njega moliti da nas, dok tragamo za smislovima Njegove Riječi, Svojom milošću vodi Ispravnim Stazama do ispravnih ciljeva.

Literatura:

1. Kur’an s prevodom, (preveo Besim Korkut), Sarajevo, 1989.

2. Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, (preveo Esad Duraković), Sarajevo, 2004.

3. Kur’an sa prijevodom na bosanski jezik, (preveo Enes Karić), Sarajevo, 1995.

4. Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje (skratio Muhammed Nesib er-Rifa‛i), Sarajevo, 2002.

5. Ez-Zuhajli, Vehbe; Et-Tefsir el-vedžiz, Damask, 1994.

6. El-Fejruzabadi, Ebu Tahir b. Ja'kub, Tenvir el-mikbas min tefsir Ibn 'Abbas, Damask, 1918.

7. Asad, Muhammed, Poruka Kur’ana, (preveo Hilmo Ćerimović), Sarajevo, 2004.

8. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Sahihu-l-Buhari, (preveo Hasan Škapur i grupa prevodilaca), Sarajevo, 2008.

9. Ramić, Jusuf, Povodi objave Kur’ana, Sarajevo, 1984.

10. Nursi, Said, Odsjaji, (preveo Abdullah Smajić), Sarajevo, 2007.

11. Ramadan,Tarik, Stopama Božijeg poslanika, Sarajevo, 2010.

12. Duraković, Esad, “Paralelizmi u al-Fatihi“, Takvim za 2008, Sarajevo, 2007.

139

Sead Seljubac, Ph D

HOW TO HEAR THE WORD OF GOD

SUMMARY

This paper is an attempt to offer a way of understanding of the contents of the Qur'an in the way which gives priority to listening over reading. If the reader opens his heart to listen to the Word of God as directed directly to him, he will find many beautiful guidelines to change his life in a positive direction. And with every verse he shall be one step closer to obtaining the God's pleasure. Is not that the ultimate goal of every Muslim, sincerely committed to the dear God?

Keywords: the Word of Gid, the closeness to God, the pleasure of God

140

الدكتور سآد سيلوباتس

ى كلام الله كيف نستمع إ


هذا البحث هو محاولة لتقديم طريقة لفهم محتوى القرآن عن طريق الاستماع ر من القراءة إن . أك ه إليه ج وحاول سماع كلام الله وكأنه و فتح المستمع السمع القل

ي من الارشادات الجميلة ليغ ى طريق أفضلوحده فإنه سيجد العدد اللامتنا . ر حياته إى رضا اللههذا ما سيسه أليس ذلك هو . ل له أن يخطو خطوة بكل آية ليكون أقرب إ

ائي لكل مسلم أخلص دينه لله . العزيزالقصد ال كلام الله، القرب من الله، رضا الله: الكلمات الرئيسة

141

Prof. dr. sci. Šefik Kurdić1

BOŠNJACI I HADIS OD AUSTRO-UGARSKE OKUPACIJE BIH DO DANAS

Sažetak

Iako su dolaskom Osmanlija i islamizacijom Bosne hadis i hadiska znanost definirani u potpunosti, gledano kroz prizmu napisanih djela o teoriji hadisa, hadiskoj terminologiji, završetku brojnih zbirki hadisa i drugo, ipak se bošnjački intelektualci nisu time zadovoljili, već su svojom znatiželjom i intelektualnim potencijalima dali svoj doprinos i u ovoj znanstvenoj oblasti.

Ovaj tekst pokušava osvijetliti angažman Bošnjaka na polju hadisa i hadiskih disciplina od Austro-ugarske okupacije BiH do danas. On dokazuje da Bošnjaci, iako mali narod, ne zaostaju iza ostalih naroda u pogledu zainteresiranosti za islamske discipline, napose hadis, njegovo očuvanje i prenošenje na generacije koje kasnije dolaze.

Ključne riječi: hadis, hadiske znanosti, Bošnjaci, period Austro-Ugarske vladavine, period nakon austrougraske dominacije.

UVOD

Malo je islamskih znanosti u čijem razvoju i profiliranju i Bošnjaci nisu dali svoj značajan doprinos. Iako se naučno-istraživački napor Bošnjaka na području hadisa čini neznatnim dijelom u ukupnom naučno-teorijskom iskustvu muslimanskog svijeta uopće, on, ipak, predstavlja, značajan doprinos tom iskustvu.

Značajno je naglasiti da je naša domovina iznjedrila značajan broj učenjaka u ovoj oblasti. Ako analiziramo Handžićevo djelo El-Dževheru-l-esna fi teradžimi 'ulemi ve šu'arai-l-Bosna u kojem on navodi biografije 220 bošnjačkih učenjaka koji su iza sebe ostavili djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, doći ćemo do fascinantnih podataka. Dobar broj njih se zanimao za hadis i iza sebe ostavio djela iz ove discipline.

1 Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici.

142

Ako se uzme u obzir postojanje respektabilnog broja hadiskih škola u našim krajevima, poput onih u Livnu, Pruscu, Mostaru, Sarajevu, Nevesinju i Banjoj Luci, nesumnjivo se dolazi do konstatacije do koje je došao i Evlija Čelebija, zaključivši da je i u Bosni postojao, kao i u svim muslimanskim zemljama, veliki broj hadiskih institucija, zvanih Daru-l-hadis, u kojima se čitao i tumačio tekst pojedinih hadiskih zbirki.2

Iako Tajib Okić smatra da su Bošnjaci, kada je u pitanju ovaj drugi izvor islama, zauzeli najskromnije mjesto,3 ipak se iz navedenog može doći do zaključka, da ni Bošnjaci nisu puno zaostajali za drugim dijelovima islamskog svijeta. Bošnjački muhaddisi Muhammed al-Bosnevi (umro 1572. god), Ahmed Vali (1598), Muhammed b. Musa el-Bosnevi es-Saraji, zvani Allamek (1635), Derviš 'Ali b. Mustafa el-Bosnevi el-Hanefi el-Halveti (1640), Osman b. Ibrahim el-Bosnevi, Abdullah b. Muhammed Muhtešim Šaban-zade el-Bosnevi, Ahmed el-Mostari (17-18. stoljeće), Mustafa Pruščak (1755) i drugi iz osmanskog perioda i Muhammed Tufo, Tajjib Okić i Mehmed Handžić iz novijeg perioda, na najbolji način demantiraju mišljenje Tajiba Okića.

Međutim, mora se priznati da njihov doprinos u ovom domenu nije do sada dovoljno istražen, niti je istinski valoriziran. Dr. Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, Tajjib Okić, dr. Hazim Šabanović, dr. Omer Nakićević, dr. Adnan Silajdžić, dr. Zuhdija Hasanović i drugi osvijetlili su, svojim radovima, neke segmente doprinosa bošnjačkih intelektualaca na očuvanju i pravilnom interpretiranju drugog izvora šerijatskog prava. S pravom je očekivati da će mlađi istraživači otići još korak dalje u detaljnijem rasvjetljavanju ovog, ne malog doprinosa bošnjačkih znanstvenika ukupnoj hadiskoj znanosti.

2 Vidi o tome: Evlija Čelebija, Putopis, str. 109, 133 i 412; dr. Omer Nakićević, Uvod u hadisku znanost, str. 67. i Šefik Kurdić, El-'Inaje bi-l-hadisi fi-l-Bosna munzu fethiha ila evahiri-l-karni-l-'išrin, neobjavljena doktorska disertacija, str. 233.-238. 3 Provjeri: Tajib Okić, Islamska tradicija, str. 33.

143

DOPRINOS BOŠNJAKA HADISKOJ ZNANOSTI ZA VRIJEME AUSTRO-UGARSKE OKUPACIJE

Bosna i Hercegovina je bila prenapučena poviješću i ogromnim povijesnim teretom u XIX. i XX. stoljeću. Od smjene civilizacija 1878. godine, pa do najvećeg antibosanskog rata u XX stoljeću – onog od 1992 - 1995. – Bosnu i Hrecegovinu u ciklusima od trideset ili četrdeset godina potresaju sveobuhvatne, najčešće ratne, mijene. Upravo se ta nestalnost osjetila u promišljanju islama u BiH i kod Bošnjaka. Nova razdoblja značila su i nova, odnosno druga pitanja, nove, odnosno drugačije institucije, nove, odnosno druge ljude, ukratko – nove tokove mišljenja.

BiH je u XX. stoljeću imala svoja središta i krugove uravnoteženog intelektualnog rada i djelovanja (Sarajevo, Zenica, Mostar, Tuzla) u kojima su se okupljali svjetovni muslimanski intelektualci i ulema, zajedno osnivali svoje listove i bavili se, manje ili više, islamom kao moralnom inspiracijom, islamom kao obrascem kulturnog preporoda Bošnjaka i sl. U takve listove spadaju Behar, Biser, Novi Behar.

Svi bošnjački listovi apostrofirali su progres našeg naroda, premda je svaki od njih smatrao da će doći do progresa na različite načine. Neki zabranom prevođenja Kur'ana, odbranom institucija halife i hilafeta i striktnim slijeđenjem Kur'ana i Sunneta, a drugi prevođenjem Kur'ana, uklapanjem u druge tokove političko-društvenog života, bez povratka i aktualiziranja povratka na hilafet i razumijevanjem Kur'ana i Sunneta u kontekstu novih društvenih, kulturnih i civilizacijskih vrijednosti, u dobroj mjeri se oslanjajući na naučna i tehnološka otkrića.

Valja napomenuti, da su Bošnjaci u XX. stoljeću, u velikoj većini, u pisanju svojih islamskih djela prešli sa upotrebe arapskog, turskog i perzijskog jezika na svoj bosanski jezik. Tako su, u ovom periodu, prvi put obrađene važne teme islama na bosanskom jeziku na latiničkom ili ćiriličkom pismu. To, naravno, nije moglo proći bez duhovnih i društvenih potresa.

Na malom bh. prostoru izrastao je i stasao veliki broj značajnih ličnosti koje se s pravom mogu nazvati velikim islamskim misliocima. Džemaludin Čaušević je bio ponos bosanskih muslimana i jedna od

144

najizraslijih islamskih ličnosti u prvoj polovini XX. stoljeća. On je, kao i mnogi drugi islamski obnovitelji, reformatori i prosvjetitelji, bio novinar, publicist-eklektik, glavni urednik novina, izdavač i pokretač izdavačkih projekata, vjerski lider, vaiz... Pokrenuo je časopise Muallim (izlazio od 1910. – 1913.); Tarik (izlazio od 1908. – 1910.), a neko vrijeme je bio i urednik slavnoga časopisa Behar (izlazio od 1900. – 1911.), da bi izuzetno marljivo promovirao Novi Behar izlazio od 1927. – 1945.).4

U svim tim listovima često je bilo govora i o hadisu, a nerijetko su brojni hadisi aktualizirani i komentirani za potrebe različitih tema i tematskih cjelina.

Treba potcrtati da su sva hadiska djela, posebno hadiske zbirke, u vrijeme Osmanlija već bile sakupljene i valorizirane, onda nije bilo posebne potrebe za tom vrstom aktivnosti u periodu Austro-Ugarske okupacije BiH i neposredno nakon toga.

Otuda u periodu nakon Austro-Ugarske okupacije pa do današnjih dana nalazimo najviše autora koji sakupljaju, iz već valoriziranih hadiskih zbirki, uglavnom zbirke od četrdeset hadisa, a nakon toga najviše se angažiralo na prevođenju hadisa s arapskog jezika ili njegovom komentiranju.

Možemo slobodno kazati da su Bošnjaci, podjednako sa ostalim muslimanskim narodima, bili angažirani u čuvanju, njegovanju i prenošenju drugog izvora šerijatskog prava.

Njihovu brigu na prenošenju ove znanosti na generacije koje slijede, najbolje ilustriraju brojni primjeri mnogih Bošnjaka, koji su svojim pisanjem respektabilnog broja knjiga i tekstova doprinijeli upoznavanju i razvoju ove znanosti u našim krajevima.

Analizirajući djela i tekstove bošnjačkih intelektualaca u periodu između Austro-Ugarske okupacije BiH i Prvog svjetskog rata, dolazimo do zaključka, da je zanimanje za hadis i hadisku znanost bio sveden na najmanju moguću mjeru, a to je i razumljivo kada se uzme u obzir nagla transformacija iz jednog pisma u drugo i iz jednog kulturno-civilizacijskog kruga u drugi.

4 Novi Behar su uređivali Husejn Đogo, Edhem Mulabdić, Alija Nametak, Maksim Svara, Fehim Spaho i Abdurahman Mešić.

145

Otuda, u ovom periodu, pored predmeta hadisa, koji se redovno izučavao u medresema i povremeno predavao u džamijama ili specijaliziranim školama, možemo navesti izbor i komentare hadisa:

- Stotinu i jedan hadis. Autor je Safvet-beg Bašagić. On je u časopisu Behar, objavljivao u nastavcima tekstove pod nazivom Sto i jedan hadis i šerif. Nažalost, uspio je obraditi samo 15 hadisa, jer je dobio zabranu pisanja od strane tadašnjih vlasti i uleme.5

Očigledno, nezadovoljan načinom na koji je početkom XX. stoljeća jedan dio bosanske uleme, tumačio islam, Bašagić se odlučio na samostalno tumačenje nekih hadisa, te je od prvog maja 1903. god., u časopisu Behar, počeo u nastavcima objavljivati tekstove pod nazivom Sto i jedan hadis i šerif.

Bašagić je odmah naglasio da je svoja tumačenja hadisa zasnivao na sakupljenim uglednim (muteber) knjigama, izdvajajući, pri tome, posebno dvije zbirke hadisa: Buharijevu i Muslim-el-Nišaburijevu. Osim ovih zbirki, Bašagić je istaknuo još četiri zbirke: Tirmizin El-Džami’ i tri Sunen-a, i to od Ebu-Davuda, Nesâije i Ibni Madže.6

To je učinio znajući da će „neki“ sumnjati u njihovu vjerodostojnost, te je posredno ukazao da je šest najuglednijih zbirki hadisa potpuno ili djelimično čitao na originalnim jezicima.

O tome nalazimo u jednoj kratkoj bilješci u kojoj odgovara svojim čitaocima i svojim ortodoksnim protivnicima iz hodžinske kurije,7 koji su se pobunili zašto se jedan laik miješa u poslove uleme: Na želju mnogih čitatelja Behara i na prigovor nekih i nekih, da moji hadisi nijesu sakupljeni po priznatim vrelima u učenom svijetu, odlučih se da ubuduće donosim u transkripciji originale hadisi šerifa i vrela odakle sam ih uzeo.8

5 Mulabdić, Edhem, Dvostruka cenzura radi Safvet-bega, Novi Behar, br. 19-21, Sarajevo, 1933-34. god., str. 308. 6 Bašagić, Safvet-beg, Sto i jedan hadis i šerif, Behar, Br. 1, God. IV, Sarajevo, 1903. god., str.1-2. 7 Ovaj termin hodžinska kurija podrazumijevao je islamski obrazovanu ulemu, imame i mu'allime i bio je poznat u to vrijeme. 8 Bašagić, Safvet-beg, Cit. izvor, str. 2.

146

Vjerovatno bi kozervativna hodžinska kurija i oprostila Bašagiću zbog tumačenja pojedinih hadisa, ali mu nije mogla oprostiti način, odnosno metodologiju tog tumačenja. S obzirom da je Bašagić u svoja tumačenja, redovno unosio i svoju erudiciju i ogromno znanje iz različitih društvenih i naučno-kulturnih djelatnosti: filozofije, historije, filologije, književnosti, historije svjetskih religija i dr. Bašagićevo očitovanje takvih znanja za konzervativne „ahmedijaše“,9 bilo je samo nadmeno hvaljenje i otvorena provokacija.

Međutim, Bašagiću to nije bio glavni cilj, već način da posredno kritizira konzervativne metode pomoću kojih su bosanske hodže tumačile i propagirale islam.

Bašagićevo uvjerenje je bilo da se tumačenje islama, kao univerzalne vjere i načina življenja, u Bosni i Hercegovini generalno mora modernizirati, što bi značilo da hodže, osim vjerskog, moraju imati i temeljno svjetovno obrazovanje, te ići ukorak sa svim savremenim tokovima u životu i društvu, posebno u domenu kulture i nauke. Naravno, ovo je za hodžinsku kuriju u Bosni bilo i više nego zahtjevno i gotovo isto kao novotarija u vjeri, pa su sa otvorenim negodovanjem dočekali Bašagićevo tumačenje hadisa.10

Mada je Bašagić naumio svoj serijal tekstova o hadisima napisati kao Sto i jedan hadis i šerif, on je uspio protumačiti tek 15 hadisa, kroz 21 nastavak u časopisu Behar.

Prilikom pažljivog proučavanja njegovog rada, mogli bismo navesti određene zamjerke njegovog tumačenja Sto i jednog hadis i šerifa:

- Bašagić u tumačenju hadisa nije navodio podatke o izvorima i nazivima djela kojima se koristio pri tumačenju hadisa.

Smatramo da nije bilo potrebe da Bašagić navodi izvore i nazive djela s obzirom da je ovo upućeno uglavnom običnom puku, kojem ti podaci ne bi ništa značili.

- Autor nam također, nije navodio sened11 hadisa.

9 Ovako su u to vrijeme nazivali muslimansku tradicionalnu ulemu. 10 Džanko, Muhidin, Safvet-beg Bašagić, Sarajevo, 2006. god., str. 218. 11 Sened je niz ljudi preko kojih je prenešen određeni hadis.

147

Mišljenja smo da ni sened nije navodio iz istih razloga kao ni izvore, a sve hadise prenosio je iz originalnih zbirki koje je posjedovao u svojoj porodičnoj biblioteci.

- Hadisi su navođeni na bosanskom jeziku, bez arapskog teksta, koji je koristio za određene hadise napisane u formi transkripcije, latiničnim pismom, koje je navodio u fusnoti.

S obzirom da je hadise objavljivao u časopisu, koji je štampan na bosanskom jeziku, držimo da nije bilo potrebe hadise navoditi na arapskom jeziku.

- Korištenje apokrifnih hadisa.

Bašagić je koristio uglavnom pouzdane predaje, ali da bi u obradi određene teme pojasnio na što bolji način, nekada bi naveo i slabu predaju hadisa, što je uglavnom bio izuzetak, a ne pravilo.

- Nepostojanje valorizacije hadisa.

- Preopširnost u tumačenju.

Neki hadisi obrađivani su u dva, pa čak i u tri broja časopisa Behar. To najzornije ilustruje podatak da je tumačenje 15 hadisa objavljeno na 72 stranice.

- Jedan hadisi šerif. Autor je Muhammed Seid Serdarević. Komentar ovog hadisa je objavljen kao zasebna brošura u izdanju Prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije, u Mostaru 1914. god.12

DOPRINOS BOŠNJAKA HADISKOJ ZNANOSTI OD PRVOG DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

U ovom periodu zanimanje za hadis i hadiske znanosti bilo je nešto uočljivije nego u prethodnoj fazi. Otuda, možemo spomenuti slijedeća djela iz domena hadisa koja su nastala u tom periodu:

12 Vidi o tome: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, str. 300. i Šefiki Kurdić, Al-Inaya bi al-hadith fi al-Bosna munzu fathiha ila awahir al-qar al-‘išrin, neobjavljena doktorska disertacija, odbranjena na Univerzitetu Al-Zaituna u Tunisu, 1997. god., str. 131.

148

- Skovani i patvoreni hadisi. Autor je Muhammed Džemaluddin Čaušević (1870. – 1938.). Ovo je prvi tekst koji tretira apokrifne hadise i upozorava na njihovu štetnost na bosanskome jeziku.13

- Uvod u tefsirsku i hadisku nauku: Handžić u ovom djelu tretira sve relevantne činjenice u vezi sa terminologijom hadisa, hadiske znanosti i njihovu podjelu. Ovo Handžićevo djelo štampano je više puta.14 Handžić je 1932. godine napisao i skraćenu verziju tog djela na arapskom jeziku.15

- Komentar djela: Tejsiru-l-vusul ila Džami'u-l-usul min hadisi-r-Resul, sallallahu 'alejhi ve sellem: To je komentar poznatog djela Ibn-Dejbe'a eš-Šejbanija (umro 944. god). Ustvari, to je samo dio ovog djela.16 Handžić je u dva velika sveska, na ukupno 541 velikom listu obradio to djelo do trećeg odjeljka drugog poglavlja: Fi bej'i-s-simari ve-z-zuru'i. Na završetku drugog sveska, koji sadrži ukupno 408 rukom pisana lista, on navodi da ga je priveo kraju 13. ša'bana 1348. god. po Hidžri, što odgovara 1930. godini.

Drugi svezak, obzirom da ga nije završio, ne sadrži podatke o vremenu kada je pisan. Očito je, međutim, da je i taj svezak nastao u tom razdoblju.17

- Izharu-l-behadže, bi šerhi Sunen Ibn Madže: To je Handžićev komentar na najpoznatije Ibn-Madžino djelo Es-Sunen. U uvodu, Handžić naglašava da želi ukratko komentirati to značajno hadisko djelo, navodeći ocjenu za svaki hadis

Čitajući ovaj komentar Sunena na arapskom jeziku, pomislili bismo, da nema Handžićevog potpisa, da se radi o nekom od klasičnih

13 Vidi: Novi Behar, I/1927-1928, br. 22, str. 346-347; Karić i Demirović, Reis Džemaludin Čaušević – prosvjetitelj i reformator, II/603 i, Š. Kurdić, Apokrifni hadisi, str. 33. Inače, cjelovit tekst ovog rada iz Novog Behara, Karić i Demirović su uvrstili u dvotomnu knjigu o Džemaluddinu Čauševiću. (Vidi: Reis Džemaludin Čaušević – prosvjetitelj i reformator, II/141-145) 14 Vidi, na pr., izdanje Gazi Husrev-begove medrese, Sarajevo, 1968. godine. 15 Vidi rukopis koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod red. br. 6967. 16 O tom djelu vidi: Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, 1/384-385. 17 Prvi svezak tog značajnog djela pohranjen je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu pod br. T. 203, a drugi svezak u istoj biblioteci pod br. T. 164.

149

hadiskih velikana. Nije se tome ni čuditi, kada se zna da je Handžić konstantno iščitavao njihova djela i bio pod njihovim uticajem. Prava je šteta što Handžić to djelo, koje je efektno započeo, nije i završio.18 Na 118. listu je stao, došavši do poglavlja: Babu-r-redžuli jeste'inu 'ala vuduihi fejesubbu 'alejhi.19

- Es-Sunne: To je komentar 41 hadisa koje je Handžić sačinio na bosanskome jeziku. Ustvari, hadise je Handžić preuzeo od imama Nevevija i tim redoslijedom ih i komentirao. Čitavši njegove komentare, nedvojbeno se dolazi do zaključka o utemeljenosti našeg velikana. Naime, svakoj rečenici ovog komentara utemeljenje se može naći u Kur'anu i sunnetu!

Ovo djelo zapravo predstavlja komentiranje hadisa koje je dugo vremena objavljivao u tuzlanskom Hikjmetu, a kasnije je štampano kao zasebno djelo i to više puta.20

- Komentar na djelo: Hajatu-l-enbija' Ebu-Bekra Ahmeda b. el-Husejna el-Bejhekija: To djelo Handžić je objavio još za vrijeme studija na Al-Azharu u Kairu. U njemu je, pored kraćeg komentara, valorizirao hadise koje je hafiz El-Bejheki spomenuo u ovom malom djelu. Štampano je u Egiptu 1349/1930. godine.21

- Komentar na djelo: El-Kelimu-t-tajjib min ezkari-n-Nebijj, šejhu-l-islama Ibn Tejmijje: Ovo djelo Handžić je napisao, također, za vrijeme studija u Kairu. U njemu je, kao i kod prethodnog djela, naveo izvore za svaki spomenuti hadis i, po potrebi, ukratko komentirao važnije stvari. Štampano je 1349/1930. godine u Kairu na arapskom jeziku.22

18 Upravo na rahm. Handžiću i njegovom doprinosu sa posebnim osvrtom na ovo djelo odbranio je doktorsku disertaciju dr. Zuhdija Hasanović na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. 19 To Handžićevo djelo čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, pod inv. brojem 6.963. 20 Vidi, npr, sarajevsko izdanje iz 1968. god. 21 Vidi o tom djelu: hfz. Mahmud Traljić, Bibliografija radova h. Mehmeda Handžića od 1928-1940, El-Hidaje, IV, br. 4-5, Sarajevo 1941. Rad je poslije štampan kao separat u Državnoj štampariji, Sarajevo, 1941. god. 22 Vidi: hfz. Mahmud Traljić, Bibliografija radova hadži Mehmed-ef. Handžića, Zbornik radova sa znanstvenih skupova o hadži Mehmedu Handžiću, Sarajevo, 1996, str. 131. Vidi, također: Esad Duraković, Bibliografija radova Mehmeda Handžića, Izabrana djela, 6/437.

150

- Temelji hadiske nauke. Autor je Muhammed Tufo (1885-1939). On je bio poznavalac raznih islamskih disciplina, a posebno je, kako to potcrtava hfz. Mahmud Traljić, volio i pročuvao hadis – islamsku tradiciju.23 Ovo djelo je Muhammed Tufo objavljivao u Glasniku IVZ tokom 1938. godine.

Pored ovog vrijednog djela, Tufo je u krugu svojih prijatelja i ljubitelja islamske znanosti preveo i protumačio nekoliko djela iz područja islamskih disciplina, a jedno od njih je hadisko djelo Al-Šifa' bi ta'rif huquq al-Mustafa, autora Al-Qadi 'Iyada (umro 544. god),24 u kojem je spomenut veliki broj hadisa u kojima se opisuju osobine i vrline posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

DOPRINOS BOŠNJAKA HADISKOJ ZNANOSTI NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA DO DANAS

U ovom vremenskom periodu intenziviran je spisateljski rad u oblasti hadisa i hadiskih disciplina. Pored stalnog predmeta koji je izučavan u Gazi Husrev-begovoj medresi, kao i ostalim novim ili obnovljenim medresama u Tuzli, Mostaru, Travniku, Visokom, Cazinu, N. Pazaru i Zagrebu, kao i pored brojnih predavanja i katedri iz ove discipline, u brojnim džamijama širom Bosne i Hercegovine i Sandžaka, nastalo je mnogo autorskih ili prevedenih djela iz ove oblasti.

Naročito je primjetan angažman Bošnjaka nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992 -1995. godine, a posebno u prevođenju i komentiranju različitih hadiskih zbirki, ali i djela iz oblasti osnova hadisa, njegove teorije i terminologije.

Stotine članaka i tekstova objavljeno je u ovom periodu iz različitih hadiskih disciplina u brojnim listovima i časopisima. Zbog ograničenosti prostora, mi ćemo navesti samo knjige koje su napisane ili prevedene u tom periodu.

23 Provjeri: M. Traljić, Istaknuti Bošnjaci, str. 335 – 338. 24 Al-Qadi ‘Iyad je bio jedan od velikih islamskih učenjaka iz današnje Španije.

151

a) Prijevodi hadiskih zbirki

- Sažetak Buharijine zbirke hadisa preveo je Mehmedalija Hadžić.25

- Muslimova zbirka hadisa. Do sada je prevedena dva puta. Prvi prevod je nastao 2003. god.26 Prevodilac je Šefik Kurdić, a drugi prevod je nastao godinu dana kasnije, a preveli su ga: Muhamed Mrahorović, Mustafa Prljača, Nurko i Jusuf Karaman i Aida Mujezin.27

U oba slučaja radi se o sažecima ove zbirke, koju je sačinio hafiz El-Muniziri.

Treba napomenuti da se često u našoj literaturi spominje da je Muslimovu zbirku hadisa prvi preveo Šefket ef. Šabić (1910 – 1975) iz Tuzle. Međutim, to su očito samo nagađanja i pretpostavke, jer nikada nije pronađen, niti javnosti na uvid predstavljen ovaj prevod.

- Nesaijeva zbirka hadisa. Dio zbirke je preveo hfz. Dževad Hrvačić.28

- Malikov Muvetta'. Ovu zbirku preveo je mr. Hamid Indžić.

- Ahmedov Musned. Prevodilac Semir Rebronja. Do sada su štampana dva toma, 2010. i 2011. godine.29

- Rijadu-s-salihin Imama Nevevija dva puta je preveden na bosanski jezik. Prvi put je to učinio rahm. šejh Mustafa ef. Čolić 1974. god.,30 a nakon njega to je učinila ekipa pevodilaca koju su sačinjavali Fuad Sedić, Šukrija Ramić, Zuhdija Adilović, Ibrahim Husić i Husejn Omerspahić, tadašnji studenti u Rijadu.31

25 Ovaj sažetak štampan je 2005. god. u izdanju El-Kalema u Sarajevu. 26 Izdavač je bila Kuća mudrosti iz Zenice. 27 Izdavač je bio El-Kalem iz Sarajeva. 28 Izdavač je Medžlis IZ Sanski Most. 29 Izdavač je prevodilac. 30 Ovo djelo je prevedeno za potrebe imama i štampano je šapirografom, tako da nikada nije doživjelo zvanično izdanje. Međutim, i pored toga, ovo djelo je izuzetno mnogo korišteno od strane imama i drugih čitalaca, jer je nastalo u vremenu kada je ova vrsta literature bila oskudna. 31 Ovo djelo je štampano prvi put u Zagrebu 1993. god., a nakon toga doživjelo je veliki broj izdanja i sigurno je djelo koje je štampano u najvećem tiražu od svih hadiskih djela koja su se do sada pojavila na bosanskome jeziku.

152

- Knjiga o edebu. Ovo je, ustvari, El-Edebu-l-mufred, poznato djelo Imama Buharija, u kojem je uvrstio hadise isključivo iz oblasti bontona i kulture ponašanja jednog muslimana. Djelo je preveo Armin Abaza 2009. godine.32

- Musned Ebu Hanife. Djelo je preveo dr. Fuad Sedić.33

- Et-Tergibu ve-t-terhib/Poticaji i upozorenja. Autor je poznati hafiz hadisa El-Muniziri. Djelo predstavlja skraćenu verziju četvorotomne knjige istoga naziva. Ovo je skraćena verzija od 858 hadisa, a nju je preveo dr. Sulejman Topoljak.34

- Vrline Allahovog Poslanika. To je poznato djelo Eš-Šemailu-l-muhamedijje Imama Tirmizije, u kojem su navođeni hadisi koji tretiraju Vjerovjesnikove duhovne i fizičke vrline i osobine. Djelo je na bosanski preveo mr. Husejn Omerspahić, 1995. godine i doživjelo je više izdanja.35

- Bin bir hadis, Mehmeda Arifa. Djelo je preveo hfz. Fuad ef. Subašić.36 Djelo, ustvari, predstavlja izbor 1001 hadis koje je Mehmed Arif preuzeo iz Sujutijeve zbrirke hadisa poznate pod imenom Džami'u-s-sagir.

- Vrhunac čežnje za šerijatskim dokazima. Ovo je, ustvari, poznato djelo Bulugu-l-meram hafiza Ibn-Hadžera el-Askalanija, u kojem navodi 1.500 hadisa koji predstavljaju argumente islamskih učenjaka za njihove stavove u šerijatskom pravu. Djelo je preveo hfz. Emir Čajić 2011. godine.37

- Cvjetovi iz Muhammedove, a.s., bašče. Autor je Muhammed Jusuf Kandehlevi. Ova knjiga predstavlja izbor hadisa, kako je autor naveo, iz najvjerodostojnijih zbirki. Prevodilac je dr. Džemaluddin Latić.38

32 Izdavač je Islamski kultruni centar iz Mostara. 33 Djelo je doživjelo dva izdanja: 2007. godine izdavač je bio Islamski pedagoški fakultet u Bihaću, a 2011. El-Kelimeh iz N. Pazara. 34 Izdavač je Bookline, Sarajevo, 2004. 35 Izdavač je El-Kalem. 36 Djelo je štampao prvo Medžlis IZ Bužim 1991. godine a zatim i Islamska pedagoška akademija u Bihaću 2000. godine. 37 Izavač je El-Kelimeh iz N. Pazara. 38 Izdavač je Sova – Publishing, Sarajevo, 2009. godine.

153

- 77 hadisi-kudsijja. Preveo Fikret Pašanović.39

Biseri Vjerovjesničke mudrosti. U ovo djelo Salih Indžić je uvrstio 1.119 hadisa i objavio 2001. godine.40

- Lijepa riječ. Ovo je zbirka od 193 vjerodostojna hadisa koji aktualiziraju lijepu riječ izgovorenu, uglavnom, kroz dove i zikr, koji se prenose od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Autor je Ibn-Tejmijje a zbriku je s arapskog preveo Dževad Hot.41

- Zlatni lanac prenosilaca. Autor je dr. Fuad Sedić.42 Naveo je 91 hadis koji je prenesen tzv. zlatnim lancem prenosilaca, a to je po većini hadiskih eksperta, niz u kojem Malik prenosi od Nafi'a, a on od Abdullaha b. Omera, r.a.

b) Zbirke hadisa s komentarom

- Buharijina zbirka hadisa. Ovu najpoznatiju i najautentičniju zbirku hadisa prvi je, u cjelosti, na Bosanski jezik preveo hfz. Fuad ef. Subašić. Međutim, ova zbirka do danas nije štampana.43

- Prva tri i početak četvrtog dijela ove zbirke preveo je i objavio Hasan Škapur,44 a njegov posao je nastavio Hasan Makić,45 da bi preostalu polovinu Zbirke prevela grupa prevodilaca, među kojima su bili: Hasan Makić, hfz. Haso Popara, mr. Ibrahim Husić, mr. Muhamed Mehanović, dr. Muharem Štulanović, dr. Šukrija Ramić, dr. Šefik Kurdić, dr. Zuhdija Adilović i dr. Ahmed Adilović.46

39 Djelo je štampano u Gračanici 1991. god. 40 Izdavač je Elči Ibrahim-pašina medresa Travnik. 41 Izdavači su NABA, Visoko, 2001. godine i El-Kelimeh, N. Pazar, 2005. godine. 42 Djelo je štampano u izdanju Islamske pedagoške akademije u Bihaću, 2003. godine. 43 Ova zbirka u prijevodu hfz Fuada ef. Subašića dostupna je na internet-adresi: http://www.i-mos.ch/buharie. 44 Prvi tom je štampan 1974; drugi 1975 a treći 1976. godine. 45 Četvrti tom je štampan 1990. godine. 46 Cjelovitu zbirku objavio je Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar Kralj Fahd u Sarajevu, 2008. godine.

154

- Tirmizijina zbirka hadisa. Ovo djelo preveo je i komentirao prof. Mahmud Karalić. Djelo je prvi put objavljeno u periodu od 1999. – 2004.,47 a drugo izdanje je objavljeno u sedam tomova 2010. god.48

- Ebu Davudova zbirka hadisa. Prevedena su prva dva toma. Prevodilac i komentator ovog djela je prof. Mahmud Karalić. Do sada je preveo dva toma, ali djelo još nije štampano.49

- Subul as-salam od Imama Es-San'anija. Preveo dr. Omer Nakičević.50

- Biseri Poslanikove, a.s., mudrosti. Izbor, prijevod i komentar sačinio je Mustafa Hadžić i objavio 1999. godine.51 Preveo je i komentirao 34 hadisa.

- Mali predznaci Sudnjeg dana. Zbirka hadisa s komentarom o malim predznacima Sudnjega dana. Autor je dr. Fuad Sedić.52

- Vrijednost i ljepote hadža. Zbrika hadisa o hadžu s komentarom. Autor je Šefik Kurdić. Djelo sadrži 135 vjerodostojnih hadisa o tajnama, vrednotama i ljepotama hadža i hadžskih obreda.53

- Broj 40 u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Izbor, prijevod i komentar hadisa sačinio je Mirsad ef. Sedić.54

- Vjerovanje (iman-islam). Autor je Ibn-Dejbe' eš-Šejbani. Ovdje se radi o jednom dijelu njegove zbirke hadisa, poznate kao Tejsiru-l-vusul. Dio ovog kapitalnog djela je preveo i komentirao Fuad Sedić.55

47 Izdavač je Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku. 48 Izdavač je El-Kelimeh iz Novog Pazara. 49 Prvi tom je u pripremi za štampu, u izdanju El-Kelimeh iz N. Pazara. 50 Izdavač FIN, Sarajevo, 2003. godine. 51 Izdavač je BZK „Preporod“ Zenica. 52 Djelo je prvi put štampano 1996. god. u izdanju Aktivne islamske omladine. 53 Izdavač je El-Kelimeh, N. Pazar, 2011. godine. 54 Izdavač je Islamska pedagoška akademija, Bihać, 2003. 55 Izdavač je Ujedinjeni komitet Emirata za pomoć BiH i Et-Takva-internacional, Bihać, 1993.

155

- Poslanikova, s.a.v.s., preskazanja. Izbor i komentar hadisa o predznacima i predskazanjima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sačinio je mr. Esmir Halilović.56

- Apokrifni hadisi. Autor je Šefik Kurdić.57 Ovo, ustvari, predstavlja zbirku lažnih hadisa koji se upotrebljavaju u govoru ili literaturi kod Bošnjaka i ona je prva knjiga ovakve vrste na bosanskome jeziku, koja eksplicite upozorava na opasnost i štetnost citiranja ovakvih predanja pod plaštom hadisa.

c) Zbirke četrdeset hadisa

- Četrdeset odabranih hadisa. Autor je dr. Fuad Sedić.58

- 40 kudsi hadisa. Preveo Husejn Omerspahić 1997. godine.59

d) Zbirke četrdeset hadisa s komentarom

- Es-Sunne. Djelo sadrži 41 preveden i protumačen hadis. Autor je Mehmed ef. Handžić.

- Buđenje ambicija. Četrdeset hadisa s komentarom. Djelo je preveo Husein Idris Ademi.60

- Četrdeset hadisa s tumačenjem. Aktualizirani su i komentirani hadisi iz različitih sfera života. Autor je dr. Adnan Silajdžić.61

- Moral muslimana Ahmeda Muaza Hakkija. To je zbirka četrdeset hadisa s komentarom. Prevodilac je Fahrudin Smailović.62

e) Terminologija i teorija hadisa

- Vjerovjesnikov Sunnet između šerijatskih pravnika i znanstvenika hadisa šejha Muhammeda el-Gazalija, preveli su:

56 Izdavač je autor, Zenica, 2010. godine. 57 Djelo je štampano u izdanju El-Kelimeh iz N. Pazara, 2010. godine. 58 Izdavač Islamska pedagoška akademija u Bihaću 2006. godine. 59 Izdavač je El-Kalem. 60 Izdavač je Bookline, Sarajevo, 2004. godine. 61 Izdavač je Muftijstvo zeničko, 1993. godine. 62 Djelo je štampao Bookline u Sarajevu, 2004. godine.

156

Nermin Čanić, Zuhdija Hasanović i Osman Kozlić.63 U ovom djelu El-Gazali je pokušao ukazati na mnoga pogrešna tumačenja koja su vremenom infiltrirana u hadis.

- Razumijevanje Sunneta – metodološke smjernice i pravila dr. Jusufa el-Karadavija. Djelo je preveo Ahmet Alibašić.64 Dr. El-Karadavi je u ovom djelu naveo temeljna uputstva kako ispravno i autentično razumijevati hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

- Vjerovjesnikov Sunnet Fethullaha Gulena. Djelo je preveo dr. Zuhdija Hasanović.65 Autor aktualizira u ovom djelu temeljnu hadisku terminologiju i osnovne hadiske discipline, navodeći brojne primjere iz Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., hadisa i njihovo pogrešno razumijevanje od strane muslimana, podstičući ih na suštinsko razumijevanje, shodno razumijevanju prve generacije muslimana.

- Uvod u tefsirku i hadisku nauku. Autor je Mehmed Handžić.66 Ovo djelo koje aktualizira osnovna znanja iz oblasti tefsira i hadisa, dugo vremena je korišteno kao osnovna tefsirska i hadiska literatura za potrebe Gazi Husrev-begove, a kasnije i drugih medresa, iz predmeta tefsir i hadis.

- Uvod u hadiske znanosti. Autor je dr. Omer Nakićević.67 Djelo tretira osnove hadisa i temeljnu hadisku terminologiju i već dugo vremena se koristi kao udžbenik na predmetu hadis na islamskim visokoškolskim ustanovama.

- Velikani hadiskih znanosti. Autor dr. Šefik Kurdić. Djelo je objavljeno 2003. god. i u njemu su navedena 24 hadiska velikana.68 Među ovom plejadom muhaddisa, uvrštena su i dvojica predstavnika bosanske hadiske škole i to: Mustafa Pruščak, kao bosanski muhaddis iz osmanskog perioda i Mehmed ef. Handžić, kao predstavnik bosanske hadiske škole novijeg doba.

63 Izdavač je Muftijstvo tuzlansko 1998. godine. 64 Izdavač je Bemust, Sarajevo, 2001. 65 Izdavač je El-Kalem 2009. godine. 66 Izdavač je Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu, 1968. godine,a djelo je doživjelo više izdanja. 67 Izdavač je FIN, Sarajevo, 1986. godine, a knjiga je doživjela više izdanja. 68 Izdavač je Islamska pedagoška akademija u Zenici.

157

- Hadis i hadiske znanosti. Autor je prof. Mahmut Karalić.69 Knjiga tretira temeljna područja i temeljne discipline hadisa.

- Rad h. Mehmed ef. Handžića na polju hadiskih znanosti s osvrtom na djelo Izharu-l-behadže bi šerh Sunen Ibn Madže. Ovo je objavljena doktorska disertacija dr. Zuhdije Hasanovića, predavača hadisa na FIN-u u Sarajevu.70

- Ebu Hanife i njegov doprinos hadiskoj znanosti. Autor je Šefik Kurdić.71 U ovoj knjizi je apostrofiran Ebu-Hanifin doprinos ovoj znanosti i odagnane brojne špekulacije i insinuacije u pogledu njegovog slabog uvida u ovu islamsku disciplinu.

- Četiri velika imama i njihov doprinos hadiskoj znanosti. Autor je Šefik Kurdić.72 Djelo tretira angažman Ebu-Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda na planu hadisa i hadiskih znanosti i njihov doprinos na afirmiranju riječi i djela posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s.

- Povodi nastanka nekih hadisa. Autor Mirsad Mahmutović.73 To je, ustvari, sažetak Ibn-Hamzinog djela iz ove oblasti, poznatog pod nazivom El-Bejanu ve-t-ta'rifu fi esbabi vurudi-l-hadisi.

- Bazi hadis meseleleri uzrinde tetkikleri’ što bi u prevodu značilo ‘’Naučno istraživanje o nekim hadiskim problemima’’. Autor je Tajib Okić.74 Djelo je pisano turskim jezikom, jer je autor predavao hadis na Ilahijjat fakultetu u Ankari, čiji je bio i utemeljitelj i dugo vremena dekan i tretira hadisku terminologiju i temelje hadiske znanosti.

- Tefsir ve hadis usulunun bazi meseleleri, što bi u prevodu značilo ‘’Neka pitanja iz osnova tefsira i hadisa’’. Autor je Tajib Okić.75 Ovo djelo, kao što se može zaključiti iz samog naziva, sastoji se iz dva dijela. Prvi dio se odnosi na tefsir a drugi na hadis i hadisku znanost.

69 Knjigu je objavila Izdavačka kuća El-Kelimeh iz N. Pazara 2010. godine. 70 Izdavač je FIN i El-Kalem, Sarajevo, 2004. godine. 71 Izdavač je El-Kelimeh, Novi Pazar, 2007. godine. 72 Izdavač je Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, 2011. godine. 73 Djelo je štampano u Visokom, 1993. godine. 74 Ovo djelo je štampano 1959. godine u Ankari. 75 Ova knjiga je objavljena 1995. godine u Ankari.

158

Ne treba zaboraviti da je, također, napisan jedan broj udžbenika za potrebe naših medresa iz ove oblasti.

NAJIZRAZITIJI PREDSTVANIK BOŠNJAČKE ŠKOLE HADISA

Mehmed Handžić (1906. – 1944.) je bio, zasigurno, najmarkantnija ličnost u ovom periodu kada je u pitanju hadis i njegove discipline. On je bio takav velikan u čijoj su osobi, može se slobodno konstatirati, ostvarena etička, duhovna i intelektualna paradigma i uspostavljena iznutarnja nacionalna vertikala Bošnjaka. Za razliku od moderniste Čauševića, Handžić je bio tradicionalista. Dok je Čaušević htio obnoviti naše institucije i onim postignućima koja nam dolaze iz Evrope, što je za bosanske muslimane značilo neminovnu modernizaciju, dotle je Handžić htio obnoviti našu bosansku islamsku sadašnjost iz sigurne i provjerene tradicije i pouzdane prošlosti.76

Handžićev opus u domenu hadisa i hadiskih znanosti bio je impozantan. Njegova djela na arapskom i bosanskom jeziku postala su nezaobilazni izvori u ovoj disciplini. Svojim pristupom ovoj disciplini i izuzetnom utemeljenošću postao je paradigma potonjim generacijama Bošnjaka.

Spisateljski angažman ovog našeg velikana bio je, doista, fascinantan. Iako je napisao veliki broj djela i tekstova u različitim disciplinama, ipak se najviše naglasio u hadisu i hadiskoj znanosti koje je najviše volio i posebno proučavao.

Njegovo interesiranje za hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, briga da se hadis očuva i pravilno prezentira bošnjačkom narodu, rezultirali su nekolicinom značajnih djela kojima se mi, Bošnjaci, moramo itekako ponositi.

Handžićevo zanimanje za hadis i hadiske znanosti u djelima i tekstovima kojima raspolažemo seže od teorije hadisa, njegove sistematizacije i kategorizacije, pa sve do komentiranja brojnih

76 Opširnije o njegovom stavu i metodama rada vidi izvanrednu studiju: dr. Esad Duraković, Prosvjetiteljski zanos Handžićev, Izabrana djela Mehmeda Handžića, knjiga I, Ogledalo, Sarajevo, 1999, str. 5-31.

159

Poslanikovih, s.a.v.s, riječi i njihova približavanja praktičnoj primjeni.77

ZAKLJUČAK

Na temelju izloženog može se konstatirati da je angažman bošnjačkih intelektualaca na području hadisa i hadiskih znanosti bio značajan. U periodu između vladavine Austro-Ugarske monarhije u BiH i Prvog svjetskog rata, angažiranost Bošnjaka u ovoj oblasti nije bila posebno izražena. Međutim, nije to slučaj samo sa hadisom i hadiskim disciplinama, isti je, uglavnom, odnos bio i prema drugim naučnim disciplinama, jer se BiH našla u jednoj specifičnoj situaciji, o čemu je bilo govora u ovom radu.

Međutim, interesiranje za ovu oblast u periodu između dva svjetska rata itekako je intenziviran, posebno radom i pregalaštvom Mehmeda ef. Handžića, najvećeg muhaddisa kojeg je BiH iznjedrila, a ta briga za drugi izvor šerijatskog prava bila je prepoznatljiva i kroz česte napise, konkretno iz ove oblasti u časopisima Hikjmet i El-Hidaje.

Međutim, očito je iz navedenog teksta, da je najveći angažman Bošnjaka na afirmiranju hadisa i hadiskih znanosti manifestiran u periodu nakon Drugog svjetskog rata, a posebno nakon agresije na BiH 1993. godine. Tada je nastalo najviše autorskih radova i prevoda različitih hadiskih djela, a posebno najautentičnijih hadiskih zbirki.

Literatura:

- Knjige

1. Ahmed b. Hanbel, Musned, s arapskog: Semir Rebronja, N. Pazar, 2010.

2. Arif, Mehmed, Hiljadu i jedan hadis, s arapskog: fhz. Fuad Subašić, Odbor IZ Bužim, 1991. i IPA, Bihać, 2000.

3. Bašagić, dr Safvet-beg, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1986.

4. Džanko, Muhidin, Safvet-beg Bašagić, Sarajevo, 2006.

77 Opširnije o Handžiću i njegovom spisateljskom opusu u hadiskoj znanosti: Š. Kurdić, Velikani hadiskih znanosti, str. 376-386.

160

5. El-Buhari, Muhammed b. Isma'il, Knjiga o edebu, s arapskog: Armin Abaza, Islamaski kulturni centar, Mostar, 2009.

6. El-Gazali, Muhammed, Vjerovjesnikov Sunnet između šerijatskih pravnika i znanstvenika hadisa, Muftijstvo tuzlansko, Tuzla, 1998.

7. Gulen, Fehullah, Vjerovjesnikov Sunnet – važnost i razumijevanje, El-Kalem, Sarajevo, 2009.

8. El-Karadavi, dr. Jusuf, Razumijevanje Sunneta – metodološke smjernice i pravila, Bemust, Sarajevo, 2001.

9. El-Munziri, hafiz Abdulazim, Et-Tergibu ve-t-terhib – Poticaji i upozorenja, s arapskog: dr Sulejman Topoljak, Bookline, Sarajevo, 2004.

10. En-Nesai, Ebu Abdurrahman, Nesaijeva zbirka hadisa, s arapskog: hfz. Dževad Hrvačić, Medžlis IZ Sanski Most, 2005.

11. Es-San'ani, Muhammed b. Isma'il, Subul as-salam, s arapskog: dr. Omer Nakičević, FIN, Sarajevo, 2003.

12. Eš-Šejbani, Ibn Dejbe', Vjerovanje (iman-islam), Ujedinjeni komitet Emirata za pomoć BiH i Takva-internacional, Bihać, 1993.

13. Hadžić, Mustafa, Biseri Poslanikove, a.s., mudrosti, BZK Preporod, Zenica, 1999.

14. Hakki, Ahmed Muaz, Moral muslimana (četrdeset hadisa o moralu s komentarom), s arapskog: Fahrudin Smailović, Bookline, Sarajevo, 2004.

15. Handžić, Mehmed, Izabrana djela, Ogledalo, Sarajevo, 1999.

16. Hasanović, dr. Zuhdija, Rad h. Mehmed ef. Handžića na polju hadiskih znanosti s osvrtom na djelo Izharu-l-behadže bi šerh Sunen Ibn Madže, FIN i El-Kalem, Sarajevo, 2004.

17. Ibn Redžeb el-Hanbeli, Buđenje ambicija, s arapskog: Husein Idris Ademi, Bookline, Sarajevo, 2004.

18. Ibn Tejmijje, Lijepa riječ, s arapskog: Dževad Hot, NABA, Visoko, 2001. i El-Kelimeh, N. Pazar, 2005.

19. Indžić, Salih, Biseri vjerovjesničke mudrosti, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2001.

20. Karalić, Mahmut, Hadis i hadiske znanosti, El-Kelimeh, N. Pazar, 2010.

21. Karić, dr. Enes i Demirović, dr. Mujo, Reis Džemaludin Čaušević – prosvjetitelj i reformator, Ljiljan, Sarajevo, 2002.

22. Kurdić, Šefik, Al-Inaya bi al-hadith fi al-Bosna munzu fathiha ila awahir al-qar al-‘išrin, neobjavljena doktorska disertacija, odbranjena na Univerzitetu Al-Zaituna u Tunisu, 1997. god.

161

23. Kurdić, Šefik, Apokrifni hadisi – zbirka lažnih hadisa, El-Kelimeh, N.Pazar, 2010.

24. Kurdić, Šefik, Četiri velika imama i njihov doprinos hadiskoj znanosti, Islamski pedagoški fakultet, Zenica, 2011.

25. Kurdić, Šefik, Ebu Hanife i njegov doprinos hadiskoj znanosti, El-Kelime, N. Pazar, 2007.

26. Kurdić, Šefik, Velikani hadiskih znanosti, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2003.

27. Muslim, Muslimova zbirka hadisa, s arapskog: Šefik Kurdić, Kuća mudrosti, Zenica, 2003.

28. Okić, M. Tajib, Islamska tradicija, Sarajevo, 1936.

29. Sedić, Fuad, Mali predznaci Sudnjeg dana, AIO BiH, 1996.

30. Sedić, Fuad, Zlatni lanac prenosilaca, IPA, Bihać, 2003.

31. Sedić, Mirsad, Broj 40 u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Islamska pedagoška akademija, Bihać, 2003.

32. Silajdžić, Adnan, 40 hadisa s tumačenjem, Muftijstvo zeničko, 1993.

33. Tirmizi, Ebu 'Isa, Tirmizijina zbirka hadisa, s arapskog: Mahmut Karalić, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 1999-2009 i El-Kelimeh, N. Pazar, 2010.

34. Tirmizi, Ebu 'Isa, Vrline Allahovog Poslanika, s.a.v.s., s arapaskog: mr. Husejn Omerspahić, El-Kalem, Sarajevo, 1995.

35. Traljić, hfz. Mahmud, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998.

-Periodika 36. - Novi Behar, br. 19-21, Sarajevo, 1933-34. god.,

162

Sefik Kurdic, Ph D

BOSNIAKS AND HADITH SINCE THE AUSTRO-HUNGARIAN OCCUPATION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA UNTIL THE

PRESENT TIMES

SUMMARY

Hadith and the science of Hadith have been defined completely after the arrival of the Ottomans in the Bosnia and the Islamization of these region. If we look through the prism of written works on the theory of Hadith, Hadith terminology, the completion of numerous collections of Hadith, and more, we can conclude that the Bosniak intellectuals were not satisfied with only this effort, but have given their contribution in this scientific field through their curiosity and intellectual resources.

This article attempts to highlight the involvement of Bosniaks in the field of Hadith and the disciplines of Hadith from the Austro-Hungarian occupation of Bosnia and Herzegovina until today. It proves that the Bosnians, although a small nation, did not lagg behind other nations in terms of their interest in Islamic disciplines, especially the Hadith, its preservation and its transmission to the following generations.

Keywords: Hadith, the sciences of Hadith, Bosniaks, period of the Austro-Hungarian rule, the period after the Austro-Hungarian rule

163

الاستاذ الدكتور شفيق كورديتش

ى -البشانقة والحديث النبوي من احتلال النمساوي المجري للبوسنة والهرسك إ اليوم


ن وإن تم تحديد علم الحديث ومصطلح الحديث بشكل كامل بقدوم العثمانيي الجانب النظري إلا أنهوبأسلمة البوسنة والهرسك، إذا نظرنا من خلال المؤلفات

رها اء العديد من كتب الحديث وغ ي إ ي مصطلح الحديث، و للحديث النبوي، وم ن البشانقة لم يكتفوا بذلك وإنما ساهموا بفضولهم وإمكانيا وجدنا أن المثقف

ي هذا المجال العلم أيضا .العقلية ي مجال الحديث هذا النص يحاول تسليط الضوء ع ى مساهمة البشانقة

ى يومنا هذا –وعلوم الحديث من زمن احتلال النمساوي رهن . المجري للبوسنة إ إنه يرا، إلا أ ى أن البشانقة، وإن كانوا شعبا صغ ي ونلا يتأخر مع عن الشعوب الاخرى

ى مجال الاهتمام بالعلوم الاسلامية، وخاصة الحديث النبوي، المحافظة ع ليه ونقله إ .الاجيال القادمة

الحديث النبوي، علوم الحديث، البشانقة، زمن الحكم : الكلمات الرئيسة المجري –المجري، زمن ما بعد التفوق النمساوي –النمساوي

165

Prof. dr. Fuad Sedić1

ŠI'IJE I SUNIJE - U PERCEPCIJI PROF. IHSAN ILAHI ZAHIRA2

Sažetak

Bilo kakav razgovor o stanju Muhammedovog, s.a.v.s., umeta, njihovoj slabosti, nakon progresa i predvodničke uloge u čovječanstvu koju su toliko godina obnašali, neminovno za sobom povlači raspravu o razjedinjenosti i podjeli koju svi vidimo. Nazaobilazna tačka u toj podjeljenosti na razne frakcije i skupine svakako su ši'ije, sljedbenici Alije, r.a., i njegove porodice. Posebno važna činjenica u tome je da su upravo ši'ije te koje su prve počele podmetati i ubacivati lažne hadise, a još je gore od toga vjerovanje jednog dijela te skupine da je Kur'an, koji je prenešen tevatur predajom, neispravan i nepotpun, kako to oni smatraju. Ovaj rad pokušava osvijetliti tu stranu njihove ideologije u percepciji prof. Ihas Ilahi Zahira, rahimehullah, pakistanskog učenjaka, koji je većinu svojih djela posvetio ovoj problematici u islamskom umetu.

Ključne riječi: ši'ije, sunnije, ashabi, imam, tekijje, Alija, r.a.

Uvod

Ovaj rad ukratko prolazi kroz faze života najodabranije skupine čovječanstva, a to je skupina ashaba, koju je Allah, dž.š., odabrao da budu društvo najodabranijeg Allahovog stvorenja, Muhammeda, s.a.v.s. Kakav je bio njihov odnos prema Poslaniku, s.a.v.s., za njegovog života, šta i kako su postupili nakon njegove smrti prilikom izbora prvog halife, te šta ih je zadesilo od iskušenja za vrijeme trećeg i četvrtog halife, što je rezultiralo pojavom podijeljenosti, jednih kojih su podržavali Aliju, r.a., i onih drugih, koji su imali drukčije mišljenje.

1 Islamski pedagoški fakultet u Bihaću 2 Ovaj rad odražava stavove prof. Ihsan Ilahi Zahira, rahimehullah, a odnosi se na najradikalnije skupine ši'ija, a ne stavove priređivača ovog rada ili Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću. Također se nadamo da su stavovi današnjih ši'ija mnogo bliži sunnijama i da će se i oni sami ograditi od onih koji ih u svijetu pogrešno predstavljaju. Nadam se da je zajednički cilj svih nas zbližavanje i jedinstvo, a ne razjedinjavanje islamskog ummeta.

166

Cilj ovog rada nije produbljivati razdor i podijeljenost u islamskom ummetu, nego pobliže upoznavanje sa ši'ijskom ideologijom, koja je svakodnevno na svjetskoj sceni. Koliko god se iskrivljenost njihovog vjerovanja pokušavala zataškati i njihovo uporno opetovanje i ponavljanje parole da „Nema nikakve razlike između ši'ija i sunnija“, posljednja dešavanja u Londonu i drugim gradovima to jasno pobijaju. Javne tribine od strane Jasira El-Habiba i njemu sličnih, koji svojim nastupima javno i bez imalo sustezanja blate i napadaju našu majku Aišu, r.a., njenog oca Ebu-Bekra i većinu ostalih ashaba, stavlja nam u obavezu da bar donekle upoznamo muslimane sa ši'ijskom ideologijom. Evo samo jednog citata od onoga što je na ovoj „svečanosti“ rečeno: "Prisjećamo se uništenja Allahovog neprijatelja i neprijatelja ehlul-bejta, predvodnice žena u Džehennemu čiji je zločin potvrđen iznad sedam nebesa, Aiše, Ebu-Bekrove kćerke, Allah ih prokleo oboje. Nisam u mogućnosti, kao ni drugi, da pobrojim sve zločine ove nevaljalice."

Nemamo ništa protiv jedinstva islamskog ummeta i tome težimo, ali također, imamo obavezu da ukažemo na nedolično ponašanje svakog onog ko na bilo koji način sumnja u Kur'an, širi smutnju i podstiče netrpeljivost među Muhammedovim sljedbenicima.

Ono što je iznešeno u ovom radu je uglavnom percepcija profesora Ihsan Ilahi Zahira, rahimehullah, u njegovoj knjizi „Eš-šije' ves-sunne“.

Molimo Allah, dž.š., da nam istinu prikaže takvom i pomogne nam da je slijedimo, a da nam neistinu prikaže u njenom pravom obliku i da nas od nje udalji.

ŠI'IJE I SUNIJE

Hvala Allahu, dž.š., od Kojeg uputu tražimo i neka je salavat i selam na Njegovog posljednjeg i najodabranijeg poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, njegove ashabe, među kojima su četverica najodabranijih hulefaurašidina Ebu-Bekr, Omer, Osman i Alija, r.a., i sve one koji slijede njegov put sve do Sudnjeg dana.

167

MEĐULJUDSKI ODNOSI KOD ASHABA, R.A.

Za života Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ashabi nisu imali ni tračak sumnje u obaveznost slijeđenja njegovog puta i potpunog ubjeđenja da je on poslan svim ljudima. Također su smatrali svojom obavezom da prenose njegovu poruku svim ljudima i generacijama koje će doći poslije njih. Pouzdano nam je prenešeno da ashabi, r.a., za vrijeme Poslanikovog, s.a.v.s., života nisu jedni prema drugima osjećali nikakvu netrpeljivost, sumnju ili pak neprijateljstvo, nego su bili prava braća, koja su se međusobno voljela i uvažavala. Zbližavala ih je ista vjera, zajednički ciljevi, ljubav prema istom Poslaniku, jednoj Knjizi i jednom vjerozakonu. To potvrđuje i kur'anski ajet u kojem Allah, dž.š., o njima kaže:

سول الله د ر حم اء على الكفار رحماء بينھم م دا يبتغون ◌ والذين معه أشد عا سج ◌ تراھم رك ورضوانا ن الله جود ◌ سيماھم فضلا م ن أثر الس ]٤٨:٢٩[◌ في وجوھھم م

„Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, - na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na sedždu.“3

A za Ensarije posebno Allah, dž.š., kaže:

ا أوتوا ويؤثرون على أنفسھم و م لو يحبون من ھاجر إليھم ولا يجدون في صدورھم حاجة م ]٥٩:٩[ كان بھم خصاصة

„Oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.“4

Ashabi su bili primjer međusobne ljubavi, uzajamnog potpomaganja i voljeli su drugima dati više nego samima sebi. Ako bi nekada došlo do nesporazuma i razilaženja u mišljenjima, oni bi se brzo vratili Istini, čim bi je iznašli, a pri tome su bili vrlo korektni, saosjećajni, poštovali su i uvažavali jedni druge. Nisu jedni druge lašcima smatrali, niti su jedni u druge sumnjali. Poštovali su i davali prednost onima koji su islam prihvatili prije njih i bili su zahvalni onima koji su žrtvovali mnogo svog imetka za dobrobit islama. Jedni drugima nisu zavidjeli na onome što je Allah nekom od njih dao od

3 Sura El-Feth, 29. 4 Sura El-Hašr, 9.

168

prednosti i vrlina. Zajedničko dobro u kojem su svi uživali bilo je to da su svi ashabi i prijatelji plemenitog Poslanika, s.a.v.s., pozivali ispravnoj vjeri i bili su presretni što ih je Allah, dž.š., spasio od zablude i izveo ih na Pravi put.

SITUACIJA NAKON POSLANIKOVE, S.A.V.S., SMRTI

Međutim, kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., preselio na bolji svijet, došlo je do prve nedoumice i razlaza, oko toga ko će preuzeti hilafet. Bez obzira što se radilo o vrlo važnoj stvari, a to je vodstvo države, i to je problem oko kojeg se mnoge skupine i narodi obično posvađaju, oni su o tom problemu dostojanstveno i uljudno razgovarali, iznosili svoja mišljenja i stavove, sve dok nisu došli do rješenja sa kojim su se svi složili. Bilo je pravo čudo kako su oni lijepo razgovarali, kontrolisali se kada govore, poštujući i uvažavajući svakog, a zajednički cilj im je bilo doći do najboljeg rješenja i takav jedinstven primjer ne možemo naći u današnjim izborima i parlamentima. Još je to bilo vrijeme kada u narodu nije bilo poznato savjetodavno tijelo (šura), niti su ljudi imali pravo izbora svoga predvodnika, niti ministra. Pouzdana historija nam prenosi događaj kada su se Ensarije sakupile u Sekifi Benu Saide, nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti, kako bi između sebe izabrali predvodnika muslimana i njegovog nasljednika. Nakon toga dolaze njihova braća, najodabraniji Muhadžiri na čelu sa Ebu-Bekrom, Omerom i Ebu-Ubejdom, koji su s poštovanjem i uvažavanjem saslušali njihova mišljenja i argumente. Zatim je govorio Ebu-Bekr, r.a., i iznosio mišljenje Muhadžira po ovom pitanju, priznajući ulogu i pomoć koju su pružile Ensarije Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i dobrodošlicu koju su im ukazali prilikom njihovog dolaska u Medinu. Nakon toga je Ebu-Bekr podsjetio na vrijednost Muhadžira, bez pretjerivanja i uveličavanja i podsjetio da će Arapi najlakše prihvatiti da halifa bude iz Kurejša, jer ako bude iz medinskog plemena Evs, zamjerit će Hazredžije, a ako bude iz plemena Hazredž zamjerit će pripadnici plemena Evs. Ensarije su odustale i od svog prijedloga da bude jedan predstavnik od Ensarija, a jedan od Muhadžira. Muhadžiri su im tada rekli da bi to bio početak slabosti i nestabilnosti. Zatim je Ebu-Bekr, r.a., predložio prisutnima da izaberu Omera, r.a., ili Ebu-Ubejdu, r.a., za halifu. Tada Omer reče Ebu-Bekru: -Ti si bolji i preči od mene. Ebu-Bekr mu odgovori: -Ali si ti jači od mene. Zatim Omer reče: -Moja snaga će

169

biti uz tvoju dobrotu i prišao je i dao mu prisegu (bej'at) na vjernost. Zatim su svi Muhadžiri prišli i dali prisegu Ebu-Bekru. Nakon toga su Ensarije također požurile da daju prisegu Ebu-Bekru, i umalo da pri tome nisu učepili Se'ada ibn Ubadu, koji je bio njihov kandidat za halifu. Tako se stvar na ovom sastanku završila sa konsenzusom na izboru Ebu-Bekra za halifu. Nakon toga su mu prisegu učinili svi ostali. Izostao je Alija, r.a., i nekoliko ljudi (jer su bili zauzeti oko opremanja Allahovog Poslanika, s.a.v.s.,), te su i oni nakon malo vremena dali bej'at Ebu-Bekru.

Tako se završio izbor Ebu-Bekra za prvog halifu, i privela se ova opasna stvar kraju bez ijedne kapi krv, i bez ikakvih zamjerki ili razilaženja. Kada čitaš o ovim događajima, imaš kompletnu sliku o odgoju i moralnom ponašanju ovih ljudi, njihovoj otvorenosti, čvrstini njihove zajednice, snazi njihove međusobne povezanosti i pravog bratstva.

POČETAK FITNE / ISKUŠENJA I NESPORAZUMA

Tako je potrajalo za vrijeme Ebu-Bekra, Omera i prvom dijelu Osmanovog, r.a., hilafeta. Međusobno su se pomagali, uzajamno savjetovali, razilazili se u nekim stvarima, ali ih to nije ometalo da prihvate istinu i pravo rješenje u svim nesporazumima i da se njoj priklone, bez obzira na privatne stavove. Opći interes im je uvijek bio bitniji od pojedinačnog. Tako su, zajednički potpomažući se, svi učestvovali u izgradnji svoje nove, mlade države, kao iskreni graditelji. Zajednica u kojoj nije bilo neposlušnosti, niti oholosti.

Tako je potrajalo sve do početka iskušenja i problema (fitneta), koji su počeli pred kraj Osmanovog, r.a., hilafeta.

Allahovi neprijatelji, židovi, munafici i drugi stranci su se uvukli među muslimane, prikazujući se da su prihvatili islam, počeli su rovariti i unostiti razdor u tu zajednicu, što je ubrzo rezultiralo ubistvom trećeg halife Osmana, r.a, a zatim i četvrtog Alije, r.a.

Nakon što je Muavija preuzeo hilafet, zli jezici su počeli svašta govoriti o ovoj odabranoj skupini ashaba, prikrivajući se pri tome ljubavlju i privrženošću Aliji, r.a. (tešejju'). Time su željeli nanijeti štetu islamu i osvetiti se onima koji su svojom krvi i svojim životima udarili temelje novoj vjeri, koja se proširila na sve strane svijeta.

170

Kao što su ši'ije izrazile svoju privrženost Aliji, r.a., tako su Haridžije nakon „tahkima“/ presude, izrazile svoj stav prema ashabima, smatrajući većinu ashaba koji su tada bili prisutni kafirima, zato što su se, po njihovom mišljenju, usprotivili Allahovoj odredbi, a ko se usprotivi Allahovoj odredbi taj je kafir.

Većina priznate uleme (džumhur) je zauzela pravedan i ispravan stav prema razlazu ashaba i oni su smatrali da su prva trojica halifa bili bitniji za hilafet od Alije, r.a., i smatrali su da je on bitniji od Muavije, r.a. Međutim, oni su podržavali trojicu halifa prije Alije, zatim priznajući pravo Aliji, a zatim Muaviji, oni su imali vrlo korektan i pošten stav prema svim ashabima. Onima koji su možda pogriješili u ovim događajima iznalazili su razlog i prelazili preko njihovih pogrešaka, obzirom da su oni bili mudžtehidi u tom poslu, a mudžtehid nije grešan kada pogriješi, dok god mu je Istina cilj.

Ovo su ashabi, ljudi koji su služeći i šireći islam propatili mnogo toga štiteći Poslanika, s.a.v.s., i njegovu vjeru. Oni su se družili sa Poslanikom, naučili od njega način lijepog ponašanja i zbog svega onoga što su prije ovih iskušenja i smutnji doprinijeli za dobrobit islama, mi smo dužni da ih uvažavamo i smatramo da su oni svi namjeravali učiniti dobro. Trudili su se onoliko koliko su mogli, želeći stići do Istine, pa ko je od njih u tome svemu išao u susret Istini, on ima dvostruku nagradu, a ko je promašio on ima jednu nagradu, kao što je to najavio Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji glasi: „Kada sudac donosi presudu i pri tome se potrudi, pa ako pogodi pravu presudu, onda ima duplu nagradu, a ako trudeći se presudi pogrešno, onda ima samo jednu nagradu.“5

Da se ovaj nesporazum i razlaz desio među ovim poznatim ashabima i njima sličnim tabi'inima, oni bi ga riješili onako kako su i druge probleme rješavali, na lijep način i uz uzajamno poštivanje i uvažavanje, propagirajući i težeći pri tome da se dođe do Istine. Međutim, ovdje su se sa njima pomiješali i uzeli učešća neprijatelji islama, prikazujući se pri tome kao muslimani, kao i mnogobrojne druge muslimanske skupine, koje su uzele učešća u ovim sukobima. Takvo stanje i situacija je pridodala i pripisala ovoj časnoj skupini ashaba da su oni jedni o drugima govorili ono što nije tačno i što nije 5 Hadis su zabilježili Buharija i Muslim a naveo ga je i Šafija u knjizi El-Umm, 7/252.

171

njihov nivo, niti način međusobnog komuniciranja. Na žalost, takve lažne priče i vijesti su našle utočište u ušima većine ši'ija, tako da su oni bili prvi koji su počeli lagati na ashabe, r.a., i izmišljati lažne (mevdu') hadise u kojima su hvalili Aliju, r.a. To potvrđuju mnogi učenjaci iz ove oblasti, poput Ibn-Ebi El-Hadida komentatora knjige „Nehdžul-belaga“ koji kaže: „Znaj da je početak laganja u hadisima koji govore o vrijednostima i prednostima pojedinaca, došao od strane ši'ija...a nakon toga su im neznalice do sunnija uzvratile istom mjerom.“6

HARIDŽIJE smatraju sve ashabe pouzdanim, ali prije ovih iskušenja i smutnji, a nakon te fitne oni smatraju Aliju, Osmana i učesnike Bitke oko deve i one koji su prihvatili presudu / tahkim kafirima. Zbog toga su Haridžije odbile sve hadise koje ashabi prenose poslije fitne...

STAV ŠI'IJA PREMA ASHABIMA, R.A.

Što se pak tiče većine ši'ija, prvenstveno mislimo na one koji su muslimani, oni kritikuju ashabe i ružno se izražavaju o Ebu-Bekru, Omeru, Osmanu i onima koji se s njma slažu od ostalih ashaba. Također se na njihovom udaru nalaze Aiša, Talha, Zubejr, Muavija, Amr ibn El-As i ostali koji su bili umiješani u „preotimanje hilafeta“ od Alije. Bolje rečeno, oni ne priznaju nikog od ashaba, osim malobrojne skupine koji su bili privrženi Aliji, r.a. Pojedinci spominju cifru od samo 15 ashaba koje oni priznaju.7

Drugi pak priznaju samo trojicu ashaba.

Jedan od ši'ijskih učenjaka El-Kešši prenosi od Ebu-Dže'fera da je rekao: „Ljudi su nakon Poslanika postali odmetnici, osim njih trojice: Mikdad ibn Esved, Ebu-Zerr El-Gifari i Selman El-Farisi.“8

Na osnovu ovoga su postavili svoj mezheb u kojem ne prihvataju hadise nijednog ashaba, osim pod uslovom da se prenose putem njihovih imama koje smatraju nepogrešivim, ili njima sličnim.

6 Komentar Nehdžul-belaga, 2/134. 7 Dr. Mustafa Siba'i, Es-Sunne ve mekanetuha fit-tešri'ilislami, str. 131. 8 Ridžalul-Kešši, str. 12 i 13. Pogledaj „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 49, Ihsan Ilahi Zahir.

172

Njihovo pravilo glasi: Onaj ko nije podržao Aliju, taj je iznevjerio Poslanikovu oporuku (vasijet) i usprotivio se imamima Istine i kao takav ne može biti od povjerenja, niti se na njega može oslanjati.

Većini ši'ija u ovom stavu se protive. ZEJDIJE, koji smatraju da je Alija bolji od Ebu- Bekra i Omera, ali oni priznaju ispravnost njihovog hilafeta i njihove vrline i ovo je najispravnija skupina ši'ija i njihov fikh je vrlo blizu fikhu sunnija.9

STAV SUNNIJA O ASHABIMA, R.A.

Većina (džumhur) muslimana smatra sve ashabe pouzdanim ljudima, bilo to prije ili poslije nesporazuma i sukoba koji su zadesili islamski ummet, bez obzira na kojoj strani je taj ashab bio u tim događajima. Oni prihvataju sve hadise koje prenose pouzdani prenosioci od ashaba, osim ako se radi o sljedbenicima Alije, r.a., od njih se prima samo ono što je došlo putem učenika Abdullaha ibn Mes'uda, r.a., jer su oni bili pouzdani i povjerljivi prenosioci i nisu dozvoljavali laganje na Aliju, r.a., niti bilo koga drugog, kao što je to bilo sa skupinom rafidija.

STAV ŠI'IJA O HADISIMA

Kao rezultat ovog nekorektnog mišljenja o ashabima došlo je do oštrih napada od strane ši'ija na hadise koje su sakupili i brižno čuvali muslimanski učenjaci, precizno ih obradivši i ocijenivši, i to od vremena ashaba, pa sve do vremena sabiranja hadisa u hadiske zbirke. Ši'ije su ove pouzdane hadise proglasile lažnim i podmetnutim (mevdu'), a posebno su napadali i kritikovali hadise koji govore o vrijednostima i prednostima ashaba, koji su inače bili meta njihovih napada. Ši'ije ne prihvataju hadise koje prenose sunnije, osim ako se ti hadisi slažu sa onim što prenose njihovi „bezgrešni imami“. Zbog toga vidimo da su ši'ije, za hadise koji su najpouzdaniji kod sunnija, rekli da su lažni.

Primjer za to je hadis koji je zabilježio Buharija u svom Sahihu, u kojem stoji: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., je naredio da se zatvore sva

9 Dr. Mustafa Siba'i, Es-Sunne ve mekanetuha fit-tešri'ilislami, str. 131.

173

sporedna vrata iz ensarijskih kuća, koja vode u džamiju osim Ebu-Bekrovih vrata.“ Taj hadis je kod svih priznatih hadiskih učenjaka ispunio sve uvjete sahih i pouzdanog hadisa i u njegovu ispravnost nema nikakve sumnje.

Ši'ije, međutim, smatraju da je ovaj hadis lažan, a nasuprot njemu navode hadis koji oni proglašavaju ispravnim, u kojem stoji: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., je naredio da se zatvore sva vrata osim Alijinih, r.a., vrata.“ i tome slično.

Također ši'ije smatraju da ima hadis u kojem je Poslanik, s.a.v.s., ovesijetio (oporučio) Aliju kao svog nasljednika, i taj hadis uzimaju kao jedan od temelja svoga vjerovanja i njime pravdaju napade i neprijateljstvo koje gaje prema prvoj trojici halifa.

Pozdani hadiski učenjaci kažu da je to lažan hadis i da nema nikakve osnove. Neprihvatljivo je da se svi ashabi urote protiv Alije, r.a., i da se svi dogovore da (pri)kriju takav hadis u kojem je Poslanik ostavio vesijjet/oporuku Aliji. Ši'ije čak smatraju da je to bilo javno, pred ashabima. Pa zar da se o ashabima, koje smo ranije opisali, tako nešto ružno i pomisli? Zar da o Poslanikovim, s.a.v.s., drugovima kažemo da su oni bili varalice i lažovi i da prikrivaju istinu?

U svakom slučaju, ovakav neopravdan ši'ijski stav o ashabima i o hadisima je rezultirao mnogim razilaženjem u fikhiskim propisima, što je otvorilo vrata mnogim drugim neprijateljima islama (poput orijentalista i drugih) da siju smutnju i sumnju u sunnet kao drugi šerijatski izvor.10

ULOGA ŽIDOVA U SPLETKAMA I RAZILAŽENJIMA

Jedan broj učenjaka smatra da su Židovi imali veliko učešće u širenju smutnje i razdora među muslimanima, pa su također iskoristili i ovaj moment, kako bi kroz djelovanje pojedinih ši'ija širili svoje neprijateljstvo prema islamu i muslimanima.

Poznati jemenski Židov, iz San'e, Abdullah ibn Sebe', Ibn-Sevda' se posebno u tome isticao. On je prividno primio islam kako bi kasnije mogao da rovari i pravi spletke muslimanima. On je obilazio

10 Pogledaj: Es-Sunne ve mekanetuha fit-tešri'ilislami, str. 132-133, Dr. Mustafa Siba'i.

174

muslimanske gradove i države praveći smutnju, još u vrijeme prvih halifa.11

MIŠLJENJE ŠI'IJA O KUR'ANU

Tekstovi koji ukazuju na stav ši'ija o Kur'anu.

Poznati ši'ijski muhadis El-Kulejni, koji slovi kao Buharija kod muslimana, u svojoj knjizi „El-Kafi fil-usul“ prenosi od Hišama ibn Salima, od Ebu-Abdullaha, a.s., da je rekao: „Zaista Kur'an sa kojim je došao Džibril, a.s., Muhammedu, s.a.v.s., ima 17000 ajeta.“12

Po ovom njihovom mišljenju, to bi značilo da su izgubljene dvije trećine Kur'ana.

NEKE ŠI'IJSKE KNJIGE

Ši'ije smatraju da kod sebe imaju slijedeće knjige:

- Sahifa, u kojoj su spomenuta imena svih ši'ija sve do Sudnjeg dana...

- El-Džami'u, čija je dužina 70 podlaktica, koja je izdiktirana Muhammedu, a napisao ju je Alija, r.a., svojom desnicom, u njoj je svaki halal i haram i sve što je ljudima potrebno, pa čak krvarina i nadoknada za ogrebotinu...

- El-Džifr, a to je kožna torba u kojoj je ilum znanje Poslanika i onih kojima je ostavljen vesijjet (oporuka), ilum ranijih učenjaka od Benu Israilćana...

- Fatimin Mushaf, koji je veći od našeg Kur'ana tri puta, a u njemu od našeg Kur'ana nema nijednog slova, kako to oni smatraju.13

GDJE SE NALAZI TAJ NJIHOV MUSHAF

Na pitanje gdje je taj Mushaf koji je Allah, dž.š., objavio Muhammedu, s.a.v.s, a od njega ga je sakupio i naučio napamet Alija 11 Pogledaj:„Eš-Šije'a ves-Sunne“ Ihsan Ilahi Zahir, str. 29. 12 El-Kafi fil-usul, Kitabu fadlil-Kur'an, babun-nevadir, str. 634. Pogledaj: Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 80. 13 El-Kafi fil-usul, Kitabul-hudže, bab zikri sahife vel-džifr vel-džamia ve mushaf Fatime, str. 240-241, pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 81.

175

ibn Ebi-Talib? Na to pitanje odgovara ši'ijski hadis koji prenosi El-Kulejni od Salima ibn Seleme koji kaže: „Neki čovjek kod Ebu-Abdullaha proučio nešto iz Kur'ana, ali to nije bilo poput onoga što ljudi uče, pa mu Ebu-Abdullah reče: -Nemoj više tako učiti, nego uči kao što uči ostali svijet, sve dok ne ustane (Kaim, tj. Mehdi) onaj koji treba ustati, a kada on dođe, on će učiti Allahovu knjigu onako kako treba. Zatim je pokazao Mushaf koji je napisao Alija, a.s. Nakon toga on reče: -Ovaj Mushaf je Alija pokazao ljudima kada je završio sa njegovim pisanjem i rekao im je: -Ovo je Allahova knjiga onakva kakvu je Allah objavio Muhammedu, s.a.v.s., ja sam je sakupio iz dvije levhe. Oni rekoše: -Pa evo mi imamo mushaf u kojem je Kur'an, ne treba nam taj mushaf. On im tada reče: -Tako mi Allaha, vi ga više nikada nećete vidjeti, ja sam bio zadužen da vas obavijestim o tome da sam završio sa njegovim pisanjem pa da ga čitate.“14

Zbog ovoga ši'ije vjeruju da je njihov Mehdija, kojeg očekuju ušao u sirdab (podzemna prostorija) i da će tamo ostati, a sa sobom je uzeo taj Mushaf i on će ga, kada izađe, sa sobom donijeti. To potvrđuje jedan od ši'ijskih šejhova Ebu-Mensur Ahmed ibn Ebi-Talib Et-Tibrisi (588. po H) u svojoj knjizi „El-Ihtidžadž ala ehlilledžadž“. On kaže: Kada Mehdi izađe sa sobom će nositi Poslanikovo oružje, njegovu sablju Zul-fikar, Sahifu sa imenima ši'ija sve do Sudjeg dana, El-Džimi'u, veliku i malu El-Džifru i Fatimin mushaf.“15

PRIMJERI ŠI'IJSKOG ISKRIVLJIVANJA KUR'ANA

Muhammed ibn Ja'kub El-Kulejni prenosi od Džabira od Ebu-Dže'fera, a.s., da ga je on upitao: „Zašto je Alija ibn Ebi-Talib nazvan emirul-mu'minin? On reče: -Allah ga je tako nazvao jer je u Svojoj Knjizi objavio:

يتھم وأشھدھم على أنفسھم ألست بربكم وإذ أخذ ربك من بني آدم من ظھورھم ذ و أن محمدا ر )١٧٢سورة الأعراف (رسولي و أن عليا أمير المؤمنين

„I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: -Zar

14 El-Kafi fil-usul, str. 633, pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 89. 15 Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 89.

176

Ja nisam Gospodar vaš?16 I da je Muhammed Moj poslanik i da je Alija emirul-mu'minin?17

Također prenosi od Džabira da je rekao: „Džibril, a.s., je dostavio Muhammedu ovaj ajet:

لنا على عبدنا ا نز ة من مثله فأتوا بسور في عليوإن كنتم في ريب مم )٢٣سورة البقرة (

„A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, o Aliji, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu.“18

Prenosi se od Ebu-Besira, od Ebu-Abdullaha, a.s., da je za ovaj iskrivljeni ajet:

)٢- ١سورة المعارج ( ليس له دافع بولاية عليللكافرين ) ١(سأل سائل بعذاب واقع

„Neko je zatražio da se kazna izvrši, nad nevjernicima u Alijinu vladavinu (vilajet), niko ne može spriječiti,“19 rekao: „Tako mi Allaha ovako ga je Džibril dostavio Muhammedu, s.a.v.s.“20

Prenosi se od Ebu-Hamze, od Ebu-Dža'fera, a.s., koji kaže: „Džibril je ovako dostavio ovaj ajet:

)٨٩سورة الإسراء ( إلا كفورا بولاية عليفأبى أكثر الناس

„...ali većina ljudi nikako neće da vjeruje u Alijin vilajet.“21

On je također rekao: „Džibril je ovako dostavio ovaj ajet:

آل فمن شاء فليؤمن ومن شاء فليكفر إنا أعتدنا للظالمين في ولاية عليوقل الحق من ربكم )٢٩سورة الكھف (نارا محمد

16 Ovdje se završava kur'anski ajet iz sure El-E'araf, 172, a ovo što je iza toga nije Kur'an. 17 Kitabul-hudže minel-Kafi, babun-nevadir, 1/412. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 103. 18 Ovo što nije podvučeno je dio kur'anskog ajeta iz sure El-Bekare, 23, a ovo ostalo nije Kur'an. Kitabul-hudže minel-Kafi, 1/417. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 104. 19 Ovo što nije podvučeno su ajeti iz sure El-Mearidž, 1-2, a ovo ostalo nije Kur'an. 20 Kitabul-hudže minel-Kafi, 1/422. Pogledaj: Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 104. 21 Ovo što nije podvučeno je dio kur'anskog ajeta iz sure El-Isra', 89, a ovo ostalo nije Kur'an.

177

„I reci: Istina o Alijinom vilajetu dolazi od Gospodra vašeg, pa ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje! Mi smo nevjernicima u Muhammedovoj porodici pripremili vatru.“22

Prenosi se od Džabira, od Ebu-Dž'afera, a.s., da je rekao:

)٦٦سورة النساء ( لكان خيرا لھم في عليولو أنھم فعلوا ما يوعظون به

„Ovaj ajet je ovako objavljen: „A kad bi oni onako kako im se savjetuje u vezi Alije, postupali, bilo bi im bolje...“23

Prenosi se od Džabira, od Ebu-Dž'afera, a.s., da je rekao: „Ovaj ajet je Džibril, a.s., dostavio Muhammedu, s.a.v.s, ovako:

)٩٠سورة البقرة ( بغيا في عليبئسما اشتروا به أنفسھم أن يكفروا بما أنزل الله

„Jadno je to za što su se prodali; da ne vjeruju u ono što Allah objavljuje o Aliji, samo iz zlobe...“24

Alija ibn Ibrahim El-Kummi u predgovoru svog tefsira prenosi da je Ebu-Abdullah, a.s., rekao: „Ovaj ajet je ovako objavljen:

سول ب )٦٧سورة المائدة ( في عليلغ ما أنزل إليك من ربك ياأيھا الر

„O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga vezano za Aliju.“25

El-Kulejni prenosi od Husejna ibn Mijaha, od nekog čovjeka koji ga je obavijestio da je neki čovjek u prisustvu Ebu-Abdullaha proučio ovaj kur'anski ajet:

عملكم ورسوله والمؤمنون )١٠٥سورة التوبة ( وقل اعملوا فسيرى الله

22 Ovo što nije podvučeno je dio kur'anskog ajeta iz sure El-Kehf, 29, a ovo ostalo nije Kur'an. Kitabul-hudže minel-Kafi, 1/422. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 104. 23 Ovo što nije podvučeno je dio kur'anskog ajeta iz sure En-Nisa', 66, a ovo ostalo nije Kur'an. Kitabul-hudže minel-Kafi, 1/424. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 104. 24 Ovo što nije podvučeno je dio kur'anskog ajeta iz sure El-Bekare, 90, a ovo ostalo nije Kur'an. Kitabul-hudže minel-Kafi, 1/262. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 105. 25 Ovo što nije podvučeno je dio kur'anskog ajeta iz sure El-Maide, 67, a ovo ostalo nije Kur'an. Tefsir od El-Kummija, predgovor autora 1/10. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 105.

178

„I reci: -Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici...“26 Tada mu on reče: -Nije tako, nego trebaš reći:

والمأمونون

„vel-me'munun“ (pouzdani, povjerljivi) umjesto „mu'minun“ i mi smo „me'munun“ (pouzdani, povjerljivi).27

Također El-Kulejni prenosi od Ebu-Dža'fera, a.s., da je rekao: „Džibril, a.s., je ovako dostavio ovaj ajet:

سول بالحق من ربكم ياأيھ ، فآمنوا خيرا لكم وإن تكفروا في ولاية عليا الناس قد جاءكم الرماوات والأرض بولاية علي ما في الس )١٧٠سورة النساء ( فإن

„O ljudi, Poslanik vam je već donio Istinu o vilajetu (vladavini) Alije od Gospodara vašeg; zato vjerujte - bolje vam je! A ako ne budete vjerovali, u Alijin vilajet, pa, Allahovo je ono što je na nebesima i na Zemlji.“28

Ima još dosta predaja koje govore o Alijinom vilajetu (vlasti) u njihovim hadiskim i tefsirskim knjigama, a što se tiče visajeta, ili vesijjeta (tj. da je Alija preporučen za vlast i hilafet) prenosi El-Kulejni od Mualle, koji pripisuje tu izreku Poslaniku, da kur'anski ajet, iz sure Er-Rahman, glasi ovako:

بان فبأي آلاء ربكما تك )سورة الرحمن (بالوصي أم بالنبي ذ

„Pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!,29 Poslanika ili Vesijja (tj. Aliju).“

DRUGE SURE U KUR'ANU

Mulla Muhammed Bakir El-Medžlisi, jedan od njihovih posljednjih mudžtehida, u svojoj knjizi kaže: „Zaista je Allah u

26 Ovo je kur'anski ajet iz sure Et-Tebve, 105. 27 Kitabul-hudže minel-Kafi, 1/424. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 106. 28 Ovo što nije podvučeno je dio kur'anskog ajeta iz sure En-Nisa', 170, a ovo što je podvučeno nije Kur'an. Kitabul-hudže minel-Kafi, 1/424. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 106. 29 Ovdje se završava kur'anski ajet iz sure Er-Rahman, 16. a ovo što je iza toga nije Kur'an. El-Kafi fil-usul, bab ennen-ni'met elleti zekerehel-Kur'an, 1/217. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 106.

179

Kur'anu objavio suru En-Nurejn (Dva svjetla) i evo njenog teksta...(str. 137)“30

Ši'ijski učenjak Mirza En-Nuri Et-Tibrisi je napisao posebnu knjigu „Faslul-hitab fi isbati kitab rabbil-alemin,“ gdje govori o iskrivljenosti Kur'ana. On smatra da Kur'anu nedostaju sura El-Hikd, sura El-Hal' i sura El-Vilaje.“31

Postoje i druge ši'ijske knjige u kojima oni govore o iskrivljenosti Kur'ana. str. (148)

CILJEVI ŠI'IJSKOG ISKRIVLJIVANJA KUR'ANA

Mnogo je ciljeva ši'ijskog iskrivljivanja Kur'ana, a spomenut ćemo samo neke:

- Ši'ije na ovaj način žele da utvrde princip imameta i vilajeta, koji je glavni temelj njihove vjere, kao što je Er-Rida u svojoj hutbi rekao: „Imamet je osnov islama i njegova najvažnija grana. Namaz, zekat, post i hadž su kompletni i ispravani samo sa imamom.“32

Ovo utvrđivanje principa imameta i vilajeta se ne može postići samo ako se iskrivi kur'anski tekst i tako se pokuša utemeljiti njihovo iskrivljeno vjerovanje.

- Oni također, žele zanijekati vrijednost i prednost ashaba, r.a., obzirom da ima mnogo kur'anskih ajeta koji govore o vrijednosti ashaba.

Pogledaj ove ajete, sura: Et-Tevbe, 100, El-Enfal, 74, El-Hadid, 10, El-E'araf, 157, El-Feth, 10, 18, 29, El-Hašr, 8 i 9 i mnogo drugih ajeta koji govore o vrijednostima ashaba, r.a.

U suri Et-Tevbe, ajet 40. govori se o zajedničkom boravku Ebu-Bekra, r.a., i Poslanika, s.a.v.s., u pećini Sevr.

30 Ovu suru je Hatib Bagdadi prenio iz ši'ijske knjige „Dibistanu mezahib“ . Dakle ovu suru Kur'anu pripisuje također i Mulla Muhsin El-Kešmiri. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 137. 31 Faslul-hitab fi isbati kitab rabbil-alemin, str 33. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 139. 32 Kitabul-hudže minel-Kafi, babun-nevadir 1/200. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 107.

180

- Njihovo nepriznavanje ashaba rezultira osporavanjem i pobijanjem ispravnosti i autentičnosti Kur'ana, čije sakupljanje u mushaf se odvijalo u vrijeme prve trojice hulefa'ur-rašidina.

ZAŠTO NEKI ŠI'IJSKI UČENJACI NE SMATRAJU KUR'AN ISKRIVLJENIM

Pojedini učenjaci ši'ija su se javno izjasnili da je Kur'an neizmijenjen i da u njemu nema nikakvog nedostatka, niti viška. Od njih je Muhammed ibn Alija ibn Babevejh El-Kummi, kod njih zvani Es-Saduk, umro 381. h. god. autor knjige: „Men la jahduruhul-fekih“. On je prvi od ši'ija u tom vremenu koji je rekao da je Kur'an ispravan i da u njemu nema nikakvih izmjena.

Ihsan Ilahi Zahir33 to objašnjava ovako: S obzirom da ima mnogo pouzdanih predaja – po njihovom mišljenju – kod ši'ija da je Kur'an iskrivljen i da u njemu neke sure nedostaju, kao što je u njemu dodano nešto što njemu ne pripada i da je jedini ispravni Kur'an onaj koji je kod njihovog Mehdije kojeg očekuju... U 4. stoljeću po H. se rodio Muhammed ibn Alija ibn Babevejh El-Kummi, koji je uvidio da ljudi mrze i ne podnose ši'ije zbog takvog njihovog mišljenja o Kur'anu, obzirom da oni smatraju da je Poslanik rekao: „Ostavio sam vam dva sekalejna (dvije vrlo važne i skupocjene stvari), pa ako se njih budete držali nećete nikako zalutati, Kur'an i moja porodica (ehlul-bejt),“ pa ako budu ovako negativno govorili o Kur'anu, kako onda da ga se pridržavaju. A ako se ne budu pridržavali ove prve i važnije stvari, kako će onda poštovati drugu spomenutu stvar, a to je njegova porodica.

Kada je ovaj ši'ijski učenjak uvidio ovu stvar, onda se priklonio slijedećem mišljenju, koje glasi: „Mi smo uvjerenja da je Kur'an ono što je Allah objavio Muhammedu, s.a.v.s., i to je ono što se nalazi sakupljeno u mushafu koji se nalazi kod muslimana, u njemu ništa ne fali...“ (sve dok nije i ovo rekao): „Ko za nas kaže da mi o Kur'anu nešto drugo, mimo ovog spomenutog kažemo, taj je lažac.“34

33 Pogledaj: Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 124-125. 34 „El-I'tikadat“ od Ibn-Babevejha El-Kummija, babul-e'akad fi meblegil-Kur'an, štampano u Teheranu 1224. h.g. Pogledaj: Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 126.

181

Za ovim njegovim mišljenjem se poveo i Sejjid El-Murteda, zvani Ilmul-huda, umro 436. god. po H., kao što je to od njega prenio ši'ijski mufessir Ebu-Alija Et-Tibrisi.

Njih dvojicu, u ovom stavu, je slijedio Ebu-Dž'afer Et-Tusi, umro 460. god. po H., koji u svom tefsiru „El-Bejan“ kaže: „Mišljenje da u Kur'anu nešto fali ili da je višak je neosnovano i ne dolikuje da se tako nešto o Kur'anu kaže.“35

I četvrti ši'ijski učenjak koji je zastupao ovo mišljenje bio je ši'ijski mufessir Ebu-Alija Et-Tibrisi, umro 548. god. po H. kao što je to iznio u svom tefsiru „Medžme'ul-bejan“.

Međutim, sva četverica ovih učenjaka u svojim drugim knjigama navode predaje koje ukazuju na iskrivljenost Kur'ana.

Mnogo je ši'ijskih knjiga koje govore o iskrivljenosti Kur'ana. Ihsan Ilahi Zahir je spomenuo u svojoj knjizi „Eš-Šije'a ves-sunne“. (str. 147-150).

Ovo su jedina četverica ši'ijskih učenjaka koji su rekli da u Kur'anu nema iskrivljivanja, a Ihsan Ilahi Zahir smatra da su i oni zastupali takav stav samo da bi se izbjegle kritike i netrpeljivost ostalih muslimana prema ši'ijama. A sve to se opet temelji na principu tekijje (tajenje, opreznost, prikrivanje vjerske pripadnosti kod ši'ija) i munafikluka, koji se smatra jednim od stubova njihove vjere.

PRINCIP TEKIJJE تقية KOD ŠI'IJA

Ši'ije smatraju da je تقية tekijje (tajenje, opreznost, prikrivanje vjerske pripadnosti kod ši'ija) jedan od temelja njihove vjere, a to je iznošenje neistine, odnosno laži, kako bi zaštitili interese svoje vjere i to smatraju dozvoljenim, pa čak i obaveznim principom u njihovom ophođenju sa ljudima.

Oni su ovu običnu obojali bojom svetosti, pa su joj dali naziv: tekijje, a to bi moglo značiti, zaštita, opreznost prikrivanje vjerske pripadnosti i tome slično.

35 Et-Tibjan, 1/3, štampan u Nedžefu. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 126.

182

Njihov učenjak Muhammed ibn J'akub El-Kulejni, koji kod njih slovi poput Buharije kod nas, prenosi da je Ebu-Dža'fer (peti imam kod njih) rekao: „Tekijje je od moje vjere i vjere mojih predaka, jer ko nema tekijje taj nema ni vjere.“36

Ibn-Babevejh El-Kummi u svojoj poslanici „El-I'tikadat“ kaže: „Tekijje je vadžib (obaveza) pa ko je ostavi, taj kao da je napustio namaz...“ (pa je onda rekao:)

„Tekijje je vadžib (obaveza) i nije je dozvoljeno napuštati sve dok ne dođe Mehdi, a ko je napusti prije toga taj je izišao iz vjere Uzvišenog Allaha i iz vjere imama, i taj se usprotivio Allahu, Poslaniku i imamima.“

Es-Sadik, a.s., je upitan o značenju kur'anskog ajeta:

أتقاكم )١٣سورة الحجرات ( ان أكرمكم عند الله

„Najpriznatiji kod Allaha su oni ko su najbogobojazniji,“ pa je rekao: „To znači: oni koji najviše prakticiraju tekijju.“37

Njihov najpoznatiji muhaddis Muhammed ibn J'akub El-Kulejni, prenosi da je Ebu-Omera El-E'adžemija, da mu je Ebu-Abdullah, a.s., rekao: „O Ebu-Omere, Devet desetina vjere je u tekijji i ko nema tekijje taj nema ni vjere.“38

Ši'ije pojašnjavaju zašto su uzeli princip tekijje u svom vjerovanju, ali su se po tom pitanju razišli, kao što su se razišli i po drugim pitanjima:

Jedna skupina ši'ija smatra da je tekijja vadžib (obavezna) u čuvanju života, časti i imetka.“

Njihov šejh Et-Tusi u svom tefsiru Et-Tibjan kaže: „Tekijja je vadžib u strahu za život, ali je dozvoljeno govoriti i istinu.“

Druga skupina kaže da je tekijja vadžib, bilo da se radi o zaštiti života ili nečeg drugog. El-Kulejni prenosi od Zurare, od Ebu-

36 El-Kafi fil-usul, babut-tekijje, 2/219. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str.153. 37 „El-I'tikadat“ od Ibn-Babevejha El-Kummija, babut-tekijje, štampano u Teheranu 1274. h.g. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 126. 38 El-Kafi fil-usul, babut-tekijje, 2/217. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str.154.

183

Dža'fera, a.s., da je rekao: „Tekijja se koristi u svakoj nuždi, a sam čovjek najbolje zna kada je ta nužda (darura).“

Treća skupina kaže da je tekijja dozvoljena kada se brani život. Ši'ijski mufessir Et-Tibrisi u komentaru ajeta „Illa en tetteku minhum tuka'“ kaže: „U ovom ajetu imamo dokaz da je tekijja dozvoljena u vjeri kada strahujemo za svoj život.“39

Njihov najpoznatiji muhaddis Muhammed ibn J'akub El-Kulejni, prenosi od Ebu-Omera El-E'adžemija, da mu je Ebu-Abdullah, a.s., rekao: „O Ebu-Omere, devet desetina vjere je u tekijji i ko nema tekijje taj nema ni vjere.“40

Ši'ije prenose od svog prvog, nepogrešivog imama Alije ibn Ebi Taliba da je rekao: „Tekijja je od najboljih djela vjernika, jer on pomoću nje štiti sebe i svoju braću od neprijatelja.“41

Od svog trećeg imama Husejna ibn Alije prenose da je rekao: „Da nema tekijje ne bi se mogao raspoznati naš prijatelj od našeg neprijatelja.“42 Kao da je laž najbolji način raspoznavanja istine kod ši'ija.

Njihov peti imam Muhammed ibn Alija ibn Husejn, poznat kao El-Bakir, kaže: „Meni nema ništa draže od tekijje, jer je tekijja štit vjernika.“43

Njihov osmi imam Alija ibn Musa kaže: „Nema vjere onaj koji nema takvaluka, nema vjere onaj koji nema tekijje. Najbogobojazniji od vas je onaj koji najviše primjenjuje tekijju. Oni mu rekoše: O sine (nasljedniče) Allahovog Poslanika, do kada tako trebamo postupati? On im reče: Sve do određenog roka, a to je dan kada će se

39 Medžme'ul-bejan, tefsir ajeta: „Illa en tetteku minhum tuka'“ Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str. 180. 40 El-Kafi fil-usul, babut-tekijje, 2/217. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str.154. 41 Tefsir od Askerija, str. 162. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str.157. 42 Tefsir od Askerija, str. 162. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str.157. 43 El-Kafi fil-usul, babut-tekijje, 2/220. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str.158.

184

pojaviti naš Mehdi, jer ko napusti tekijju prije njegovog dolaska taj ne pripada nama.“44

To, ustvari, nije ništa drugo do prikrivanje istine i ispoljavanje laži. Da bi svoje pogrešno vjerovanje osnažili, izmislili su hadis kojeg prenose od Sulejmana ibn Halida da mu je Ebu-Abdullaha rekao: „O Sulejmane, vi slijedite takvu vjeru, ko je bude prikrivao Allah će ga ojačati, a ko tu vjeru bude obznanio Allah će ga poniziti.“45

SUNIJSKI STAV PO OVOM PITANJU

Ovo je ši'ijsko vjerovanje i njihov stav o laganju koje oni previše uvažavaju i smatraju ga principom svoje vjere.

Kako prihvatiti ovo njihovo mišljenje, pored kur'anskog ajeta u kojem Allah, dž.š., kaže: „O Poslaniče, dostavi ono što ti se objavljuje od tvoga Gospodara, jer ako to ne uradiš nisi dostavio poslanicu.“46

Allah, dž.š., također kaže: „Javno obznani ono što ti se naređuje i prođi se mušrika.“47

Poslanik, s.a.v.s., u hutbi na Oprosnom hadžu pojašnjava principe svoje vjere, javno je obznanjuje i na kraju pita: „Jesam li vam dostavio? Oni odgovaraju: -Jesi. Zatim Poslanik kaže: „Allahu moj, posvjedoči mi to! Neka prisutni prenese ovu poruku onome ko je odsutan i mnogo je onih kojima bude prenešeno, pa oni to bolje razumiju nego oni koji su to izravno čuli.“48

U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Allah se smilovao čovjeku koji čuje nešto (od ove vjere) pa to prenese onako kako je čuo, a mnogo je onih kojima bude prenešeno pa oni to bolje razumiju nego oni koji su to izravno čuli.“49

44 Kešful-gimme od Irdiblija, str. 341. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str.161. 45 El-Kafi fil-usul, babut-tekijje, 2/222. Pogledaj Ihsan Ilahi Zahir, „Eš-Šije'a ves-Sunne“ str.154. 46 Sura El-Maide, 67. 47 Sura El-Hidžr, 94. 48 Muttefekun alejhi. 49 Hadis je zabilježio Tirmizi.

185

Poslanik u mnogo hadisa podstiče da se vjera od njega prenosi drugima i da se javno iznosi. Poslanik kaže: „Prenesite od mene pa makar samo jedan ajet!“50

Zaključak

Nakon djelimičnog iznošenja stavova i mišljenja pakistanskog učenjaka Ihsan Ilahi Zahira, možemo zaključiti slijedeće. Iskreni sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., koji se nadaju susretu s njim na Sudnjem danu, njegovom šefa'atu i da ih Poslanik, s.a.v.s., pozna kao svoje prave sljedbenike, imaju jasno postavljenje kriterije i pravila kojih se trebaju pridržavati. Besprijekorno vjerovanje i slijeđenje svega što je u Kur'anu, a.š., poštovanje i uvažavanje ashaba, r.a., kao prve i najodabranije generacije Muhammedovih, s.a.v.s., sljedbenika, poštivanje kriterija koje su pouzdani učenjaci hadisa postavili kao regulativu prihvatanja predaja, te slaganje sa onim na što se usaglasila većina učenjaka (džumhur), osnovne su postavke kojih treba da se pridržava svako onaj ko želi da bude iskreni pripadnik islamskog ummeta. Svako izbjegavanje i zaobilaženje ovih kriterija, bez obzira na način opravdavanja takvih stavova, dovodi njenog počinioca u nezavidan položaj, koji mu ne garantuje spas i blagostanje na onom svijetu. Sumnjati u ispravnost Kur'ana, pa čak ijednog njegovog harfa je vrlo opasna i teška zabluda. Princip tekijje (tajenja isnine) kod ši'ija je vrlo zabrinjavajući i o tome bi se moglo posebno pisati.

Ljubav prem svim ashabima, među kojima su i ehlul-bejt je sastavni dio našeg vjerovanja. U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Nemojte psovati, grditi ili pak kritikovati moje ashabe, jer tako mi Allaha, kada bi neko od vas udijelio koliko je brdo Uhud zlata, ne bi dostigao stepen i deredžu koju su oni dostizali dijeleći pregršt ili pola pregršti datula.“

Ono što se od nesporazuma desilo među ashabima, mi za to nećemo biti pitani, niti smo zaduženi da se oko toga raspravljamo i da oko toga presuđujemo. U jednom drugom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kada se spomenu moji ashabi, suzdržite se (od nepotrebnih komentara i presuđivanja)!“

50 Hadis je zabilježio Buharija.

186

Lijepo bi i korektno bilo da se od stavova koje javno iznose pojedini smutljivci koji se pripisuju ši'ijama ogradi ostala ši'ijska ulema, kako bi na taj način umanjili jaz koji postoji između njih i sunnija i time učinili bar jedan korak ka objedinjavanju i približavanju oprečnih stavova.

Allahu naš, uputi nas Pravom putu i objedini naša srca na Istini!

Literatura:

1. Kur'an s prevodom, Besim Korkut, Medina, 1412.h.g.

2. Ihsan Ilahi Zahir, Eš-šije'a ves-sunne, 23. izdanje, Lahor 1984.

3. Ihsan Ilahi Zahir, Eš-šije'a vet-tešejju', 10. izdanje, Darus-selam, Rijad, 1995.

4. Mustafa Es-Siba'i, Es-sunne ve mekanetuha fit-tešri'ilislami...

187

Fuad Sedic, Ph D

SHIA AND SUNNI MUSLIMS - IN THE PERCEPTION OF PROF. IHSAN ILAHI ZAHIR

SUMMARY

Any conversation about the state of Muhammad's, peace be upon him, Ummah, their weakness after the progress and the leading role in humanity which they held for so many years, inevitably entails a discussion on its disunity which we all see.

Unavoidable point in the divisions of Muslims into the various factions and groups are certainly the Shia Muslims, which are the followers of Ali and his family. Particularly important is the fact that they were the first who started to forge and spread the false Hadiths. Even worse than that is the belief of one part of the Shia that the Qur'an is defective and incomplete,although the Qur'an has been narrated with the method of Tawatur. This paper attempts to illuminate at least to some extent this side of their ideology in the perception of prof. Ihsan Ilahi Zahir, a former Pakistani scholar, who has devoted most of his works to this issue in the Islamic community.

Keywords: Shia, Sunni, Companions of the Allah's Messenger, Imam, takijje, Ali

188

الاستاذ الدكتور فؤاد سيديتش

ي فكر الاستاذ إحسان إله ظاهري الشيعة والسنة


ى الله عليه وسلم، عن ضعفها بعد التقدم والدور إن أي كلام عن أمة محمد صالريادي للبشرية ال لعبته لقرون عديدة يستلزم وبشكل حتم النقاش حول الانقسام

ى . ن نراهما جميعا والاختلاف الذي ي ذلك الاختلاف ع ا النقطة ال لا يمكن التغافل عي ر الله عنه وآل بيتهالفئات والجم الحقيقة . اعات المختلفة هم الشيعة، أصحاب ع

ر من ي أن الشيعة بالذات بدؤوا بدس وإدخال الاحاديث المكذوبة، وأك ي ذلك الهامة ر صحيح وأنه ناقص، تذلك أن فئة من الشيعة عتقد أن القرآن الذي نقل بالتواتر غ

.حسب زعمهمى ح ى ذلك الجانب من هذا البحث يحاول ولو إ ن تسليط الضوء ع د مع

فكر الاستاذ إحسان إله ظاهري، العالم الباكستاني، رحمه الله، الذي ياعتقادهم ي العالم الاسلاميكر .س غالبية أعماله المكتوبة لهذه المشكلة

الشيعة، أهل السنة والجماعة، الصحابة، الامام، التقية، : الكلمات الرئيسةي ر الله عنهع

189

Doc. dr. Izet Terzić1

OSVRT NA GAZALIJEVE OPSERVACIJE O VRLINAMA UČENIKA I UČITELJA

Sažetak

Smatrajući korisnim i potrebnim materijalom za razmišljanje u ovom radu će biti riječ o međusobnim odnosima zainteresovanih osoba na putu sticanja nauke. Osnovni likovi i pojmovi koji se mogu susresti na tom polju su učitelji – podrazumijevaju se sva zvanja osoba koje pružaju znanje – i učenici – sva lica koja primaju znanje. Treća važna karika koja ih međusobno povezuje je nauka.

Da bismo bili konkretniji, ovdje će biti riječ o međusobnim odlikama i vrlinama osoba koje se vezuju za nauku. Cilj nam iznijeti viđenje ove tematike očima jednog alima iz vremena procvata naučnih disciplina u islamskom svijetu. Također, željeli bismo svojim komentarima ukazati na trajne vrijednosti u svim vremenima, i zbog čega je Gazalija „čitan“ i „tumačen“ skoro čitav jedan milenij. Konkretnije rečeno, ove godine se obilježava devetstota (900) godišnjica od smrti ovog plodnog alima (umro 1111. godine).

U ovom radu dat je jedan osvrt na pedagoške metode koje je Gazalija kroz formu 'uvjeta za uspjeh' ponudio i učenicima i učiteljima (nastavnicima, profesorima i predavačima). Ono što veže učenike i učitelje je nauka, odnosno spona koja ih moralno i naučno uzdiže. Gazalijevi savjeti učenicima su dati u deset tačaka, od kojih svaka ukazuje na svoju važnost i bitnost. Bez primjene uvjeta koje je Gazali postavio, došao bi u pitanje i sam uspjeh učenika, a ta upitnost bi pogotovo bila izražena u njenom prihvatanju kod Allaha, dž.š.

Među tim uvjetima koje on iznosi učeniku je i zahtjev da vodi računa o duhovnoj i tjelesnoj čistoći; da se ne uznosi iznad svog učitelja; da izbjegava besplodne rasprave; da zna šta mu je cilj u izučavanju određenih nauka, itd.

U osam uvjeta za uspjeh učitelja, Gazali je na prvo mjesto stavio ljubaznost i prisnost sa učenicima. Pored toga naveo je još i


190

potrebu za slijeđenjem uputstva Poslanika, s.a.v.s., te davanje korisnih savjeta i skladnost riječi i djela u procesu učenja. Analizom Gazalijevih savjeta upućenih učenicima i učiteljima otkrit ćemo da one u sebi nose trajnu vrijednost, kao i to da je traženje Allahove blizine i zadovoljstva suština ljudskog života, pa tako i naukovanja.

Ključne riječi: Gazali, islam, nauka, uvjeti, učenik, učitelj, uspjeh u nauci, važnost nauke, korist i ciljevi nauke.

UVOD

Pred nama je analiza i komentar na ukupno osamnaest tačaka koje su podastrte u djelu Ihja' ulumid-din2, poznatog autora El-Gazalija.

Muhammed, s.a.v.s., je bio prvi učitelj svojim drugovima – ashabima, a oni su bili raznovrsne starosne dobi. Islamska naučavanja su u startu pokazivala rezultate, koji su se kasnije od ashaba prenosili na tabiine, a od njih novim generacijama, pa sve do danas.

Oblici prenošenja naučnih disciplina su se mijenjali kroz vrijeme i prostor, ali neki suštinski elementi su ostajali isti – naročito oni koji su se odnosili na osobine učitelja i učenika. Tokom stoljeća se moglo pratiti kakve su bile metode i sredstva pri sticanju nauke, te kako su doživljavali velike preobražaje u kvalitativnom smislu. Međutim, ono što je moralo krasiti učenika i učitelja su trajne i neprolazne vrijednosti u pogledu međusobnog poštivanja i razumijevanja.

Jedno takvo razmišljanje, pretočeno i u pisanoj formi, dospjelo je i do nas, a riječ je o veoma zanimljivim opservacijama Ebu-Hamida el-Gazalija.3 Ovaj vrsni učenjak dotakao se ove tematike u svome djelu Ihjau ulumid-din – Preporod islamskih nauka, na takav način da bi vrijedilo dati osvrt na njega.

Kada su u pitanju uvjeti učenika za njegovo uspješno učenje Gazali izdvaja njih deset.

2 Ebu-Hamid el-Gazali, Ihja' ulumid-din, Darul-ma'rife, Bejrut, 1982. 3 El-Gazali (1053-1111) je jedan od najplodonosnijih islamskih spisatelja sa preko 700 djela.

191

Prvi uvjet učenika koji želi postići uspjeh je obaveza učenika da vodi računa o duhovnoj čistoći. Govoreći o ovoj potrebi za učenika, Gazali navodi da je namaz (molitva) ibadet srca kojim se dolazi do blizine Uzvišenom Allahu. Svakako, prije kontakta s Gospodarom treba obaviti određene pripreme, a one se sadrže u duhovnoj i tjelesnoj čistoći.

Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: Zaista Allah voli one koji se duhovno i tjelesno čiste.4 A, i mnogobrojni su hadisi koji upućuju na potrebu održavanja čistoće, od kojih se najčešće navodi: Allah je čist i voli čistoću.5 Čistoća je nešto lijepo i u prirodi svakog ljudskog bića treba da zauzima jedno od glavnih mjesta.

U tom smislu Muhammed, s.a.v.s., kaže: Zaista je Allah lijep i voli ljepotu6, a čistoća je, svakako, sastavni dio ljepote, kao što je i prljavština sastavni dio i oličenje nečega ružnog. Koliko li se, pak, mudrosti nalazi u slijedećim Poslanikovim, s.a.v.s., riječima, kada kaže: Ko mi garantuje čistoću onoga što mu je između vilica i onoga što mu je između nogu, ja mu garantujem mjesto u džennetu.7

Upozorenje koje je predočeno u ovom hadisu odnosi se na čiste spolne organe, koji neće činiti blud, kao i na čiste jezike, tj. usta kojima će se govoriti samo lijepe riječi, a neće biti zloupotrijebljeni da govore ružne riječi.

Zato osobe koje se žele baviti naukom, moraju imati i strahopoštovanje prema Stvoritelju koje će ga stalno podsjećati na obavezu čistoće u svakom pogledu.

Gazali u ovom djelu navodi i kur'anski ajet, gdje kaže Uzvišeni: Zaista, Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.8 Da, istinski tragalac za naukom u sebi stalno nosi strah i ljubav prema Allahu, dž.š., Koji ga upozorava da ne uradi nešto što će ga ukaljati. Činjenica je, također, da ima učenika i lošeg ahlaka, a koji su uspjeli doći do zavidnog znanja. Ali, ne – takav nikada neće imati suštinsku spoznaju niti sreću na Ahiretu. Ibn-Mes'ud, r.a., kaže: Znanje nije samo obilno

4 El-Bekare, 222. 5 Ebu-Davud, Edeb, 41. 6 Muslim, Iman, 147. 7 Buhari, br. 6474. 8 Kur'an, El-Fatir, 28.

192

kazivanje – nego svjetlo koje vodi do srca.9 Zadovoljstvo u srcu i duši vodi učenika ka uspjehu, jer u protivnom dobijamo rezultat koji ukazuje na grubost i aroganciju.

Drugi uvjet za uspjeh učenika na polju nauke ogleda se u tome da što manje bude okupiran dunjalučkim potrebama. Po ovom pitanju Gazali preporučuje da se učenik 'oslobodi' svih drugih obaveza, te da se usmjeri isključivo na nauku. I danas smo svjedoci da imamo vrijednih učenika i studenata koji su, nažalost, prekinuli svoje obrazovanje u nedostatku neophodnih finansija. S druge strane, vidimo da i pojedine institucije stipendiranjem učenika i studenata žele olakšati njihovo obrazovanje. Sigurna materijalna situacija pruža priliku onima koji su željni nauke da se bave isključivo naukom i tada daju izvrsne rezultate. Nekada smo u prilici i da čujemo kako se pojedini studenti 'snalaze' na takav način da bilo šta rade, kao raznose poštu, novine, konobarišu, cijepaju drva, sakupljaju sekundarne sirovine ili obavljaju neke slične poslove boreći se sa materijalnom situacijom. Ali, u takvim poslovima gube dragocjeno vrijeme za učenje ili im školovanje 'duže' traje. Tako su i nastajali STUDENTSKI SERVISI koji, u nekim momentima, mogu odigrati svoju ulogu u funkciji pomoći studentima.

Gazali navodi primjer okupiranosti dunjalučkim potrebama u vrijeme sticanja nauke poredeći to sa vodom koja se razvodnjava, pa nešto zemlja upije, a nešto i ispari, a na koncu njiva ne bude u cjelosti napojena. Jer, ljudske misli odlutaju raznim kanalima i dunjalučkim obavezama, umjesto da su usmjerene ka učitelju i knjigama. Pretpostavljamo da je Gazi Husrev-beg znao za ovakva Gazalijeva promišljanja, te je osnivanjem Medrese u Sarajevu zavještao njenim učenicima besplatno školovanje, dodavši i džeparac. Na ovakav način učenicima je spao teret i briga za dunjalučkim potrebama, a ostala je glavna obaveza da se maksimalno predaju nauci. Nakon ovakvog odnosa se mogu očekivati pravi i potpuni uspjesi kod onih željnih nauke.

Treći uvjet za uspjeh učenika se nalazi u činjenici u kojoj se učenik ne smije tokom nastave uznositi iznad svoga učitelja i nauke kojom se bavi. Poslušnost kod učenika treba da bude kao poslušnost

9 El-Gazali, Ihja..., str.49.

193

bolesnika prema ljekaru koji mu želi sve najbolje.10 Ukoliko se vratimo u vrijeme Gazalija, vidjet ćemo da su učenici birali učitelja, pa su ga, zbog toga, još više i poštivali.

Iako savremeni način obrazovanja preferira Bolonjski proces, njegova primjena po spomenutom pitanju još nije u potpunosti zaživjela. Naime, još uvijek se rijetko susrećemo da studenti koriste mogućnost „prohodnosti“, pa da određene naučne discipline polažu na drugim fakultetima i pred drugim profesorima.

U svakom slučaju uznositi se iznad svoga učitelja ubraja se u domen oholosti i nepoštivanja.

U vrijeme kada je učitelj bio na poziciji istinskog autoriteta, bivalo je i slučajeva da otac neposlušnog učenika pozove njegovog učitelja na gozbu sebi.11 To bi bio znak da roditelj razumije uvođenje reda, pa makar u pitanju bilo i vlastito dijete. Iako je, kako kažu, 'štap iz Dženneta izveden', danas se on u procesu odgoja i obrazovanja ne upotrebljava, premda su još uvijek žive generacije onih koji pamte uvođenje reda i discipline strahom od batinanja i kazne štapom. Batine više nema u školama, učenici nemaju straha od toga, a onda nemaju straha ni od koga, iako im to ne daje za pravo da se uobraze i uzohole prema svojim učiteljima.

Učenik u svakom pogledu treba slušati i slijediti svoga učitelja, jer, ma koliko neke postavke učitelja bile neobične, to može biti razlog koji u tom trenutku učenik nije shvatio. Gazali kaže: Učiteljeva greška je bolja od učenikove ispravnosti.12

U Kur'anu imamo vrlo lijep primjer odnosa učitelja i učenika kroz kazivanje o Hidru i Musau, a.s.: Ti sigurno nećeš moći sa mnom da izdržiš, a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?13 Nakon ovih riječi upućenih Allahovom, dž.š., poslaniku Musau, a.s., Hidr zahtijeva šutnju, poslušnost i predanost, pa kaže: Ako ćeš me već pratiti – reče ovaj, onda me ni o čemu ne pitaj, dok ti ja o tome prvi ne

10 El-Gazali, str. 50. 11 Po kazivanju r. Hifzije Hasandedića, koji spominje da se takav slučaj desio u Blagaju kod Mostara 12 El-Gazali, str. 50. 13 Kur'an, El-Kehf, 67-68.

194

kažem.14 Ali, poznato je da se Musa, a.s., nije mogao strpiti, te je stalno postavljao pitanja koja su dovela do razlaza između njih dvojice.

Koliko je značajno gledati i slušati učitelja, kao i šutjeti prilikom sticanja nauke govori i jedna mudra priča u kojoj se kaže da je nekada davno jedan učenik završio svoje školovanje pred najvećim autoritetom u Istanbulu. Nakon toga je upitao svoga učitelja da li ima većih učenjaka od njega u svijetu. Osmjehnuvši se, učitelj mu je rekao da ima, te ako želi uputit će ga njemu. Učenik je prihvatio taj prijedlog, te mu učitelj napisa pismo i preporuku za jednu osobu koja je živjela u Semerkandu. Kada je učenik željan znanja došao u taj grad, raspitao se o osobi kojoj je trebao uručiti pismo. Tako je upućen na kraju grada kod jednog kovača, koji je, ustvari i bio tražena osoba – veliki učitelj. Nakon čitanja pisma i razgovora s iznenađenim učenikom, učitelj – kovač nudi učeniku da svojim rukama stišće mijeh s usmjerenim zrakom u vatru. Za to vrijeme ne smije ništa pitati, naprotiv, treba samo da gleda šta se dešava i da sluša šta i o čemu govori učitelj s mnogobrojnim mušterijama koje dolaze u kovačnicu. Na taj način učenik je shvatio vrijednost slušanja, te se za pet godina obogatio znanjem kojeg je ponio sa sobom u svoje krajeve gdje je i postao vrstan učitelj.15

Gazali, također, upozorava učenika da prilikom sticanja znanja shvati kada je učitelj umoran i vodi računa da ga ne zamara. Ukoliko ima i nekih ličnih tajni kod učitelja, učenik ih ne smije otkrivati, niti istraživati učiteljeve previde i pogreške.

Četvrti uvjet za uspjeh učenika u traženju nauke jeste taj da učenik ne ulazi u polemike o razlikama i razilaženjima u nauci. To iz razloga što postoji mogućnost da svojom nezrelošću ošteti svoj um i razumijevanja kojih će se držati kasnije. Ovdje Gazali upozorava početnika da se ne upušta u rasprave, kao što ne bi bilo dobro ni da neko ko tek prihvati islam živi u društvu nevjernika.16 To dalje znači da za njega postoji realna opasnost po pitanju njegovih uvjerenja, a koja on treba jačati u društvu vjernika. Kada se osnaži iman (vjera) u

14 Kur'an, El-Kehf, 70. 15 Salih, Ibrišević: Tumačenje Mesnevije, Sarajevo, 1980. (usmena predaja) 16 El-Gazali, str. 51.

195

njegovom srcu, onda ne postoji bojazan da će mu se šta loše desiti u komunikaciji sa nevjernicima.

Prvi redovi borbe na bojnom polju su rezervisani za iskusne, hrabre i neustrašive, a tek poslije njih dolaze oni koji se kale i pomalo jačaju. U primjerima ovog četvrtog uvjeta Gazali navodi i kakav pogled mogu imati učenik i učitelj po pitanju onečišćenja vode. Tako, na primjer, ako bi ubacili u čašu vode nešto nečistoće, a duplo više takve nečistoće ubacili u more, rezultati nisu isti. Neuki neće shvatiti da će nečistoća nadvladati čistoću vode u čaši, ali će zato more eliminisati takvu nečistoću svojom ogromnom snagom i količinom.

Peti uvjet za uspjeh učenika leži u tome da on teži svestranom obrazovanju, kako bi savladao što više naučnih disciplina.

Gazali želi istaći ovdje faktor potrebe razumijevanja drugih nauka, jer postoji opasnost od nepoznatog, koja nekad prelazi i u averziju prema drugim naučnim disciplinama. U ovom polju navodi i riječi jednog pjesnika koji kaže da su bolesnim ustima i najslađe vode bljutave i neukusne.17 Ovdje bolesnik predstavlja neukog, a čiste i ukusne vode – vrle nauke.

S obzirom na to da ispravne nauke vode ka Onome Koji je Najznaniji, postoje i druge nauke čiji putevi ne vode ispravnom cilju. Dakako, upoznavanjem više disciplina u nauci samo se olakšava prava spoznaja, a u isto vrijeme i obogaćuje učenik.

Šesti uvjet za uspjeh učenika je jednim dijelom vezan za prethodni (peti) uvjet, jer upozorava učenika da ne bude vezan samo za jednu naučnu disciplinu, ali mu dužina životnog vijeka ne omogućava da izučava sve postojeće naučne discipline. Stoga će učenik voditi računa da izabere ono što mu je bitno u njegovom životu, za čime ima i afinitet i ono što realno može dosegnuti.

Gazali preporučuje da se od svih bitnih nauka uzme ono što je najbitnije. Svakako da je u podjeli svih tih raznih nauka prednost dao nauci od koje će čovjek imati najviše koristi, ali ne dunjalučke, nego ahiretske. Za njega nauka nema svrhe ako preko nje čovjek ne može doći do spoznaje o Bogu. Zato se tragaocu na putu znanja nude one

17 El-Gazali, str. 52.

196

discipline koje će ga duhovno osnažiti i obogatiti za ono vrijeme kada materijalne vrijednosti neće skoro ništa predstavljati.

U tom pogledu Gazali upozorava na potrebu učenika da svojim vlastitim trudom i učenjem uroni u more spoznaje čije se dno ne vidi,18 a ne da se pasivno oslanja samo na naslijeđene duhovne vrijednosti od svojih predaka. Da, upravo tako, i danas možemo čuti kako se neko hvali svojim precima – kako su oni bili učeni i poštovani – a ovi ništa ne čine da ih dostignu, pa i preteknu na tim poljima.

Dakle, svestranost u obrazovanju je preporuka koja ima za cilj da čovjeka dovede do Allahove, dž.š., blizine i zadovoljstva.

Sedmi uvjet za uspjeh učenika jeste upozorenje da ne raspravlja neku naučnu oblast, ukoliko nije ranije o tome stekao potrebno predznanje.

Kod pojedinih naučnika može doći do kolizije između riječi i djela, ali se zbog tog čina ne može pod upit staviti ta određena disciplina. To znači da se mora uzeti u obzir razdvajanje same naučne oblasti i onoga koji se njome bavi, jer se zna desiti da pogriješi čovjek, a nije greška u samom učenju. Ukoliko, naprimjer ljekar uspostavi pogrešnu dijagnozu ili terapiju u liječenju, ne možemo zbog toga kriviti čitavu jednu važnu disciplinu kao što je medicina.

Na ovaj način se učeniku daje do znanja da mora biti dobro oprezan i spreman prije nego se upusti u raspravu sa nekim iz date oblasti. Gazali navodi činjenicu da je čovjeku svojstveno i da pogriješi, jer nema te oblasti kojom svako i u potpunosti može ovladati.

Time se učeniku poručuje da su realno mogući i usponi i padovi, ali da za padove ne možemo okriviti drugoga. Jedna naša poslovica kaže: Ne hvataj se u kolo ako ne znaš igrati! Odnosno, prvo nauči, pa se tek onda koristi time što si naučio. Ova poslovica može biti primjer i za mnoge druge stvari, ali joj smisao u ovoj stavci u potpunosti odgovara.

Osmi uvjet za uspjeh učenika je prepoznati razloge i faktore zbog kojih se jedna određena naučna disciplina odlikuje od ostalih. U prepoznavanju takvih izuzetno vrijednih nauka treba spoznati dvije 18 Ibid.

197

stvari, a to su: prava plodotvornost i snaga argumenata.19 Gazali želi istaći vrijednost jedne nauke kroz plodove koje ona proizvodi, a koji će donijeti korist na oba svijeta.

I pored toga što matematika i medicina, kao dvije važne discipline uživaju velike časti među svim naukama, nauka o spoznaji suštine života i spoznaji Allaha, dž.š., kao Stvoritelja ima daleko značajnije mjesto. Kroz sve vrste nauke treba da se proteže nit vjere u Boga, a što će rezultirati uspješnošću nje same. Ispravna nauka će se u praksi dokazati kao takva i biti prihvatljiva onda kada se vidi da ona donosi korisne plodove za čovjeka.

Jedna arapska poslovica kaže: Nauka bez rada je kao stablo bez ploda. Zato treba prepoznavati plodove koje donose naučne discipline u svakom pogledu i koje vode čovjeka uspjehu i sreći na oba svijeta.

Deveti uvjet za uspjeh učenika na polju nauke je taj da naučna dostignuća i uspjehe on koristi kao sredstvo za dostizanje krajnjeg cilja – blizine Allahu, dž.š.

Ovdje Gazali upozorava tragaoca za naukom da vodi računa šta mu je proritetni cilj koji želi postići kroz tu nauku. Cilj njegovog znanja nikako ne bi trebao biti zbog želja za vlašću, bogatstvom, položajem i tome slično.20 Osnovni cilj njegove nauke treba da bude osjećaj blizine Onome Koji sve zna, a pozicije do kojih učenjak može doći su prolaznog karaktera. Pa, i kada se dobijaju ili gube pozicije (vlasti i položaj) – pozicija kod Uzvišenog Allaha se neće gubiti.

U Kur'anu, a.š., se kaže: Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.21 I, također se kaže: Oni su u Allaha po stepenima.22

Pozicije do kojih ljudi mogu doći su raznovrsne, shodno afinitetu, želji i trudu kroz nauku, a Allah je Taj Koji će svakome odrediti mjesto i položaj. Kroz Allahovo obećanje o nagradi učenjacima, nema mjesta za zabrinutost – niko neće biti oštećen za trud koji uloži na putu nauke.

19 El-Gazali, navedeno djelo, str. 53. 20 Ibid. 21 Kur'an, El-Mudžadele, 11 22 Kur'an, Ali-Imaran, 163.

198

Deseti uvjet za uspjeh učenika na polju nauke se nalazi u razumijevanju duhovnih potreba. Naime, Gazali ovdje eksplicitno razdvaja nauke ovoga svijeta od nauka koje vode koristima na Ahiretu. U tom smislu on ukazuje na prolaznost života na ovome svijetu, te da treba davati prednost onosvjetskoj nauci. S obzirom na to da je duša vječna, kao dio Božijeg dara, treba putem duhovnih nauka iskazati svoju zahvalnost Gospodaru.

Ovosvjetske prolazne nauke treba izučavati i koristiti ih kao sredstvo (jahalicu) preko kojih se dolazi do pravih i vječnih vrijednosti. Medicina, kao i druge naučne discipline su veoma bitne i obaveza ih je izučavati, kako bi se time bilo od koristi ljudima. Svaka društveno korisna nauka ima svoje mjesto i ulogu, ali se ne smije zaboraviti potreba duhovne veze sa Bogom. Ta veza sa Stvoriteljem i vjera u Njega sprečava zloupotrebu nauke, jer pokvareni i učenik i učitelj mogu napraviti poteze kojima će naškoditi ljudima. U tom smislu je i mudra arapska poslovica koja kaže: Sačuvaj me, Bože, pobožnog džahila i pokvarena alima! Obje ove kombinacije ukazuju na negativne posljedice koje mogu biti proizvedene od pomenutih osoba.

U ukupnom promatranju Gazalijevih opservacija i metoda, nalazimo da su to savjeti tragaocima nauke kroz koje se protežu iskrene želje za uspjehom učenika.

b) UVJETI ZA USPJEH UČITELJA U SVOM DJELOVANJU

Pripremajući se za poziv učitelja, nastavnika ili profesora, čovjek svakako mora da prođe faze koje su prethodile dok je on bio učenik. Ukoliko je kao učenik bio pažljiv u sticanju nauke, bit će mu daleko lakše da pređe u fazu onoga koji drugoga podučava. Također, on je bio u prilici da primijeti sve ono što je pozitivno i što je vodilo uspjehu u radu njegovih učitelja.

Isto tako, postavši učiteljem, on će izbjeći sve ono što je smatrao eventualnim nedostacima u prethodnoj svojoj fazi. Bez obzira koliko se bavili naukom, odlike uspješnog učitelja moraju nositi trajne vrijednosti, čak i kroz protok vremena i promjene mjesta boravka i djelovanja.

199

U tom pogledu Gazali u svom djelu Ihjau navodi osam uvjeta za uspješnost učitelja u misiji prenošenja znanja.

Prvi uvjet za uspjeh učitelja na polju širenja nauke se ogleda u ljubaznosti i prisnosti sa učenicima. Kao podlogu za ovakav stav Gazali navodi hadis Muhammeda, s.a.v.s., u kojem kaže: Moj odnos prema vama je kao odnos roditelja prema svojoj djeci.23

Tokom svog odnosa prema drugima, pravi učitelj ima bojazan da zbog neke greške učenik ne dođe u opasnost, kao što roditelj čuva svoje dijete da ga vatra ne oprži. Briga učitelja nekada je veća i od roditeljske, jer se roditelji brinu da nahrane i obuku svoju djecu, dok kod učitelja dobivaju onu hranu duhovnog sadržaja kojom se puni srce i um.

Ukoliko bi učitelj upućivao isključivo na dunjalučke ciljeve, onda se ne bi puno razlikovao od roditelja. Zbog toga se on mora izdići iz okvira čisto materijalne prirode, zbog koje se može doći u opasnost sukobljavanja zbog materijalnih interesa. Opasnosti neće biti samo onda kada je svima cilj ahiretska nagrada i kada je uključena međusobna ljubav, a uklonjena mržnja i zavist. Kroz prisnost i ljubaznost s učenikom, učitelj daje do znanja učeniku da mu želi apsolutno dobro, te da će se ponositi uspjesima svojih učenika. Naravno, ako je pravilno usmjeren, učenik će uzvratiti još većim poštovanjem prema svome učitelju.

Zanimljiv slučaj se dogodio proteklog rata u našoj domovini. Naime, jedan profesor se žalio drugom kolegi kako sreće svog učenika koji se materijalno 'snalazi' u tim teškim vremenima, a na svog profesora (u isto vrijeme i susjeda) uopće se ne osvrće. Kolega mu odgovara: „Kako si ga to učio, pa te sada taj učenik i ne vidi!?“

Svakako da ima i svijetlih primjera gdje su učenici na mnogo načina znali uzvratiti ljubav i pažnju prema svojim učiteljima i profesorima dok god su oni živi.

Drugi uvjet za uspjeh učitelja leži u tome da tokom svoga rada sa učenicima obavezno slijedi Allahova Poslanika, s.a.v.s. Jedna od osnovnih odlika Muhammeda, s.a.v.s., prilikom prenošenja znanja je bila želja za blizinom Allahu, dž.š., i Njegovom zadovoljstvu.

23 Ebu-Davud, Taharet, 4 i Nesai, Taharet, 35.

200

Učitelju je čast i zadovoljstvo da tokom procesa naučavanja zajedno sa učenicima doživljava uspjehe onako kako je uspješan bio i Poslanik, s.a.v.s., sa svojim ashabima. Veoma važno je da učitelj ni jednim svojim potezom ne pokazuje niti zahtijeva od učenika platu. Za poslove upute i učenja koji vode ahiretskim koristima ne smije se tražiti dunjalučka nagrada.

Uzvišeni Allaha u Kur'anu traži od Svojih poslanika da ljudima kažu slijedeće: O narode moj! Za ovo ja od vas ne tražim blaga, Allah će me nagraditi!24 Materijalna dobra i kapital treba shvatiti samo kao sredstva koja su nužna samo da bi se prošlo ovim dunjalučkim životom.

Kada govorimo o odnosima učenika i učitelja u ovoj tematskoj jedinici prisjetimo se i profesora koji uslovljavaju studente kupovinom njihovih knjiga. Iako se to smatra kršenjem etičkog kodeksa i dalje se može čuti da na nekim fakultetima i univerzitetima takvo nešto još postoji. Osim toga postojale su (možda i još postoje) i gore situacije kao što su kupovine prolaznih ocjena kod 'strogih' profesora. Nekada se za jednog profesora matematike u Mostaru javno govorilo da slabi učenici srednjoškolci mogu proći ako plate stotinu njemačkih maraka, na kojoj je slika orla. Poznati slogan profesora, zbog tog orla, glasio je: „Tica – dvica.“

Nadamo se da su takva vremena iza nas i da sada u procesu obrazovanja brzo i efikasno djeluje eliminacija tako nesavjesnih učitelja – profesora.

Treći uvjet za uspjeh u radu učitelja se nalazi u tome da učeniku ponudi koristan savjet ili mišljenje.25 Tako se može desiti da učitelj upozori učenika na opasnost koja ga može zadesiti ukoliko učini određeni potez. A jedan od najbitnijih savjeta je, na primjer, da se ne prihvata određenog položaja ili pozicije za koju nije osposobljen i pripremljen.

Lahkomislenost ovoga svijeta i šejtansko došaptavanje učine da čovjek objeručke prihvati rukovodeću ulogu u društvu, a za koju nije spreman. Imamo primjera i onih kojima se ne nudi određena funkcija, a oni se sami 'guraju' i bore za nju. Tako Gazali uspoređuje ambicije 24 Kur'an, Hud, 20. 25 El-Gazali, navedeno djelo, 56.

201

ljudi s polnim nagonom koji je prirodno, od Allaha, usađen. Takve ambicije mogu biti usađene u čovjeku da daje sve od sebe kako bi nešto naučio i saznao, da bi onda to znanje na druge prenosio. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je upozoravao na činjenicu da ima i onih koji se bave naukom samo zato kako bi druge ponizili, ili govorili drugima kako neki pojedinci ništa ne znaju.

Savjeti i mišljenja učitelja su trajno dobro, plod dugotrajnog iskustva, tako da učenik ne treba samo čekati kada će doći kakav savjet, nego ga i sam nekada potražiti. Bez potrebe da se dublje ulazi u analizu, ovdje možemo navesti i dio hadisa u kojem Muhammed, s.a.v.s., kaže: Vjera je savjet26 - kao potvrdu važnosti savjetovanja.

Četvrti uvjet za uspjeh učitelja je da on ima veoma razgrađen metod kojim će ukazivati na greške učenika.27 Učitelj svakako treba da vodi računa da učenik ne pogriješi. Međutim, pošto se to ipak dešava, onda učitelj mora biti veoma vješt u načinu i metodi ukazivanja na pogreške. Zbog opasnosti da još više ne pogriješi, učiteljevo ukazivanje treba da nekada bude u formi aluzije ili diskrecije, a nikako sa vikom i galamom. Kod tih momenata treba strogo voditi računa da se ne povrijedi ljudsko dostojanstvo i učenikova ličnost.

Vrlo bitno je i to da učitelj shvati učenikovu pogrešku, gdje neke vrste kažnjavanja treba da zamijeni lijepim savjetom. Razumnom biću treba prići s (pre)odgojnim metodama, jer se životinjama pristupa metodom dresure, kao što se, na primjer dešava u cirkusu sa konjima, lavovima, itd. To bi jednostavnije rečeno bilo: 'Dijete se odgaja, a životinja dresira.'

Praviti preveliki spisak zabrana učeniku od strane učitelja nekada vodi ka suprotnom efektu, jer je tako veća i opasnost da zapadne u grešku. S tim u vezi, lijepo bi bilo sastavljati manji spisak zabrana, a u isto vrijeme ponuditi mu daleko veći broj onoga što je korisno i dozvoljeno. Najbolji primjer za to imamo u zabrani alkohola, kada nam Uzvišeni Allah, kao alternativu, daje veoma veliki broj ugodnih sokova i drugih pića koja su ukusna, dozvoljena i ne opijaju.

26Buhari, Iman, 42 27 El-Gazali, 57.

202

Dakle, kada učenik pogriješi, učitelj će donijeti razumnu mjeru i povući potez koji neće učenika odvesti u još veći grijeh. Za h. Omera, r.a., se kaže kako je, kao halifa, dao da se određena osoba – pijanica protjera, kao vid kazne, a onda je ta ista osoba pribjegla kršćanima i prihvatila njihovu vjeru. Nakon toga je halifa rekao da više nikada neće donijeti takvu odluku.28

Razumni će, svakako, izvući pouku iz ovakvih primjera, kako se kasnije ne bi pravdali da nisu znali kako bi postupili u takvim situacijama. Svoje 'obrazovanje' možemo nadopunjavati i primjerima iz tuđih iskustava, ne čekajući da se to baš nama treba dogoditi, pa da bi ga znali riješiti.

Peti uvjet za uspjeh učitelja u svojoj misiji je da skrene učeniku pažnju da i druge nauke imaju svoju vrijednost i ne treba ih potcjenjivati. Jasno je da imaju i da postoje veliki broj različitih naučnih disciplina i da je skoro nemoguće biti vrstan u svemu. Ona oblast koja zaokuplja pažnju učitelja i učenika i jeste prioritet, ali to ne znači da smijemo drugog čovjeka ili druge korisne naučne discipline omalovažavati. Sve one imaju svoje mjesto i ulogu u društvu, ma koliko mi to smatrali 'lahkom' ili 'teškom' naučnom oblašću.

Zbog toga će pravi učitelj, bez imalo ljubomore, svojim učenicima sugerisati da upoznaju i drugačije oblasti, čime će se učenik još više obogatiti u znanstvenom pogledu. Jedna naša poslovica kaže: „Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš“, a to se odnosi samo na jezike i njihovu vrijednost, dok je, naravno, neprocjenjiva vrijednost onoga koji posjeduje znanje iz više naučnih oblasti ili zanata. Uzvišeni Allah u Kur'anu, a.š., kaže: Reci: 'Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?'29

Šesti uvjet učitelju jeste da vodi računa o sposobnostima i mogućnostima samog učenika30, što prvenstveno znači da od njega ne zahtijeva ono što učenik nije u stanju shvatiti ili dokučiti. Za ovakav stav Gazali se poziva na riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., kada kaže: ...da se u komunikaciji sa ljudima spustimo na njihov nivo.31

28 Nesai, Sunenun-Nesai, 8/319. 29 Kur'an, Ez-Zumer, 9 30 El-Gazali, 57 31 Ebu Davud, Edeb, 20. i Nevevi: Rijadus-salihin, hadis br.355.

203

Razumijevajući vrijeme u kojem je živio naš Poslanik, s.a.v.s., kao i vrijeme Gazalije koji se poslužio ovim hadisom (više vjekova iza Poslanika, s.a.v.s.), te vrijeme u kojem sada živimo – vidjet ćemo da su spomenute riječi univerzalna pouka učiteljima za sva vremena. Ljudski umovi nisu stvoreni niti izgrađeni po principu kalupa, pa da svi izgledaju i djeluju jednako. Stvoritelj ljudskog roda je postavio i zakonitosti koje se odvijaju oko čovjeka i u njemu samome, ali je oslobodio odgovornosti neke izuzetne slučajeve, kao i opterećenja iznad ljudskih mogućnosti.32

Učitelj treba da prepozna nivo svijesti učenika, pa ukoliko ustanovi određene nemogućnosti u razumijevanju kod istoga, neće mu se ni obraćati nekim neprepoznatljivim i velikoumnim riječima, jer bi to izgledalo kao prosipanje bisera po blatu.

Jasno je i da profesor može biti provociran provokativnim i nesuvislim pitanjima, tako da mora uvijek biti mudar i znati procijeniti kako i da li uopće odgovoriti na takva pitanja. Allah, dž.š. kaže:... A kada im se džahili obraćaju, oni im samo selam nazovu.33

Kur'an nas, na primjer, uči kako postupati sa imetkom onih osoba koji su rasipnici (rasturaju i ne vode brigu o imetku), pa kaže: I rasipnicima imetke, koje vam je Allah povjerio na upravljanje, ne uručujte.34 S obzirom na to da je u interesu rasipnika, za njihovu budućnost i bolja vremena, da im se ne dopušta rasipanje, isto tako je i znanje bogatstvo koje se ne bi trebalo baš svakome davati ili poklanjati – upravo iz te bojazni da ne dođe do njegove propasti i zloupotrebe.

U sklopu razumijevanja ovog uvjeta kod učitelja, u školama su uspostavljeni razredi i nivoi, tako da se učenicima nižih razreda ne daju materijali i zadaće kojima se bave učenici starijih razreda. Tek kada odrastu i dosegnu nivo njihovog mogućeg razumijevanja određene naučne građe, onda im se ta građa i dostavlja.

Sedmi uvjet za uspjeh učitelja je njegova sposobnost da pronađe adekvatno znanje i oblasti za one učenike koji nisu u stanju pratiti 'više' naučne nivoe. Zvuči veoma interesantno, ali kao da je

32 Kur'an, El-Bekara, 286. 33 Kur'an, El- Furkan, 63. 34 Kur'an, En-Nisa', 5.

204

Gazali ovdje dotakao nešto što je danas kod nas i u svijetu aktualizirano, a to je inkluzija. Kako pomoći i raditi sa djecom usporenog psihomotornog razvoja, je vrlo često pitanje i tema među današnjim pedagoškim uposlenicima?!

Takvim osobama treba pružiti osnovnu pomoć, a to je da se prvo osjećaju sastavnim dijelom društvene zajednice, a onda ih ne opterećivati iznad njihovih intelektualnih mogućnosti. Po Gazaliji35 njih ne bi trebalo uključivati u neke naučne debate koje se prepuštaju obrazovanijim i inteligentnijim osobama. Sami smo svjedoci da u savremenom svijetu komunikacije danas imamo mogućnosti da putem raznih vrsta medija pratimo izjave ili razgovore sa osobama slabijeg intelekta. Nažalost, ima i ismijavanja na njihov račun, što je za svaku osudu jer društvo treba sprečavati sve vrste takvog etiketiranja.

Osmi uvjet za uspjeh učitelja na polju nauke je u tome da mu riječi i djela budu u potpunom skladu, jer takvi su samo istinski učitelji. Svojim okom i ostalim čulima učenik prati šta mu učitelj govori, a isto tako on veoma podrobno prati i kako se učitelj ponaša.

Svakako da postoji bojazan za uspjeh učiteljske misije, ako on upozorava na štetnost određenog postupka, a sam ga čini. Na primjer, ako učitelj govori o zabrani duhana ili njegovoj štetnosti, a sam ga koristi, onda pravi zabune u glavama učenika od kojih su dvije veoma bitne:

Prva je da učitelj nedovoljno poznaje materiju o kojoj izlaže svoje znanje.

Druga je stav i mišljenje koje se formira u glavama učenika, a to je da možda njihov učitelj ne govori istinu. U oba slučaja rezultat će pokazati neuspjeh učitelja.

Kao siguran i čvrst argument ovom uvjetu, Gazali36 navodi kur'anski ajet: Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome samo sebe zaboravljate!37 Greške koje mogu počiniti učitelji donose daleko veće posljedice, nego kada bi takve iste greške činile neznalice i oni koji su na njihovom nivou. Zbog toga što bi nekada

35 El-Gazali, navedeno djelo, str. 58 36 Ibid. 37 Kur'an, El-Bekare, 44.

205

neuki postupali onako kako vide učitelja da radi, bez da ih pitaju je li to i to ispravno ili nije. S druge strane, vrstan učitelj puno toga može 'reći' svojim lijepim ponašanjem, nekada i bez potrebe da se izražava riječima.

ZAKLJUČAK

Živeći u eri naučne i tehnološke ekspanzije, ne možemo da se ne osvrnemo i na nauke od bitnih elemenata u tom procesu. U prethodnom tekstu smo pokušali kraćim osvrtom ukazati na neke moralne vrijednosti koje su trajnog karaktera. Bez obzira na to što su za analizu uzeta razmišljanja i stavovi islamskog učenjaka od blizu jednog milenija ranije, etička vrijednost ovakvog mislioca ne zastarijeva.

Uvijek će biti učenika i učitelja, kao i njihovih međusobnih odnosa koji mogu biti svakakve prirode. Ukoliko smo razumjeli stepen poštivanja učenika prema učitelju, vidjet ćemo da je to nekad i u nekoj mjeri snažnije poštovanje i od samih roditelja. Nažalost u vremenu u kojem živimo možemo čuti kako pojedini učenici nasrću na svoje učitelje što je za svaku osudu. Još gore je kada čujemo da ima i takvih učenika koji su spremni čak i lišiti života svoje učitelje ili svoje kolege.

U rezultate koji bi se mogli donijeti u ovom zaključku svakako mogli bismo ubrojiti sljedeće:

• Moral i etika su jedne od neophodnih i temeljnih potreba na putu sticanja nauke.

• Učitelj (profesor, predavač) pored znanja treba biti ukrašen i svim osobinama dostojnim poziva kojim se bavi.

• Učenik (primalac znanja) mora uvijek biti svjestan svoje pozicije u odnosu na položaj svoga učitelja.

• Mogućnost vlastitog preispitivanja i učitelja i učenika da sami „vide“ svoju realnu poziciju i da li bi kod sebe trebali nešto mijenjati.

• Učitelj je na nivou roditelja koji svome djetetu želi sve najbolje, a zauzvrat učenik iskazuje punu ljubav i pažnju u

206

ophođenju sa učiteljem, na koga neće čak ni povisiti ton, a kamoli učiniti teži prekršaj prema njemu.

Bez primjera univerzalnih islamskih i ljudskih vrijednosti, nema ni uspjeha ni kod jednih ni kod drugih, što se dalo vidjeti iz priloženog osvrta.

Literatura:

1. Kur'an, a.š., prijevod Besima Korkuta

2. Buhari, Sahihul-Buhari, prijevod Visoki saudijski komitet, Sarajevo 2009.

3. Ebu-Davud, Sunen Ebu-Davud, Darul-hadis, Kairo, 1988.

4. Gazali, Ebu-Hamid, Ihja' ulumid-din, Darul-ma'rif, Bejrut, 1982.

5. Muslim, Sahihu Muslim, Darul-Fijha, Damask, bez god. izdanja

6. Nesai, Sunenun-Nesai, Darur-Rejjan, Kairo, bez god. izdanja

7. Nevevi, Rijadus-salihin, Darul-'ilm, Bejrut, 1970.

207

Izet Terzić,

REVIEW OF GHAZZALI’S OBSERVATIONS ON THE VIRTUES OF STUDENTS AND TEACHERS

SUMMARY

Considering this topic to be a useful and necessary material for thought, we shall in this paper address the mutual relations of people in the way of the acquisition of science. The main characters and concepts that may be encountered in this field are teachers, under which term we include all the persons with the knowledge - and students, which includes all persons who receive knowledge. The third important link that connects them is science.

To be more specific, we will talk about qualities and virtues of persons associated with the science. We aim to introduce these themes through the eyes of a scholar from the golden age of science in the Islamic world. Also, we would like to point out the lasting values from this period, and why is al-Ghazzali, "read" and "interpreted" for almost an entire millennium. More specifically, this year marks the nine-hundred year (900) anniversary of the death of this prolific scholar (died 1111).

The paper gives an overview of the pedagogical methods that Ghazali wrote in the form of 'conditions for success' offered to both students and teachers (teachers, professors and lecturers). Science is what binds students and teachers and it is a link which lifts them morally and scientifically. Ghazzali's advice to students consists of ten counts, each of which indicates its importance and significance. Without applying the conditions that were set by the Ghazzali, the success of students would come into question, and this would especially be pronounced in its acceptance of Allah.

Among these conditions for the student is the importance of the spiritual and physical purity, being humble towards his teacher, avoiding sterile debates, knowledge of goals for studying certain sciences, etc.

Among the eight conditions which are vital for the success of teachers Ghazali put kindness and familiarity with the students in the first place. In addition, he also mentioned the need for following the

208

instructions of the Prophet, peace be upon him, and giving helpful tips and harmony of words and actions in the learning process. Through the analysis of Ghazzali’s advice given to students and teachers we will discover that they carry within them a permanent value, and that seeking Allah's nearness and pleasure is the essence of human life, including apprenticeship.

Key words: Ghazzali, Islam, science, conditions, student, teacher, scientific success, importance of science, value and purpose of science

209

الدكتور المساعد عزت ترزيتش

ي عن فضائل التلميذ والمعلم ى ملاحظات الغزا الالتفات إ


ى الاعتقاد بفائدة هذه المادة ا، فإن هذا البحث بناء ع ر ف ا للتفك وأهميي طريق طلب العلم ن ن الاشخاص المعني الاشخاص . سيتناول العلاقات المتبادلة ب

م كل ي ذلك الحقل هم الاساتذة الذين نع والمفاهيم الاساسية ال سنجدها م كل من يتلقى العلم رابط الثالث ال. شخص يقدم العلم بكافة ألقابه والتلاميذ ونع

م هو العلم .المهم الذي يربط فيما بير تحديدا فإننا سنتكلم هنا عن الفضائل والمزايا إذا أردنا عرض ذلك بشكل أك

هدفنا هو عرض هذه المادة بعيون أحد العلماء أيام ازدهار . المتبادلة ال ترتبط بالعلمي العالم الاسلامي ر بتعل. العلوم ى القيم الدائمة لكل زمان كذلك نريد أن نش يقاتنا إ

ر خلال ألفية كاملة ي تقرأ وتفس ي . ولماذا كانت مؤلفات الغزا بالتحديد فإن هذه السنة ى وفاة هذا العالم الخصب ٩٠٠ذكرى مرور ي عام (سنة ع ). م ١١١١تو

ي للتلاميذ ربوية ال قدمها الغزا ى المناهج ال ي هذا البحث إ تم الالتفات ن ن والاساتذة والمحاضرين(والمعلم ى شكل ) المدرس ء الذي ". شروط النجاح"ع ال

ن هو العلم أو الوصلة ال ترفعهم خلقيا وعلميا تم عرض . يربط التلاميذ والمعلما ن أهمي ا تب ي عشر نقاط وكل واحدة م ي للتلاميذ يتوقف نجاح . نصائح الغزا

ى تحقيق الشروط ا ي قبول الله التلميذ ع ى ي وهذا التوقف يتج ل وضعها الغزاى له .سبحانه وتعا

ي للتلميذ هو طلب العناية بالنظافة ضمن تلك الشروط ال يعرضها الغزاى أستاذه، أن يتجنب الجدال العقيم وأن يعلم ما رفع ع الجسمية والروحية، لكي لا ي

.هدفه من دراسة بعض العلوم، إلخن الشروط ي وضع اللطف والعلاقة من ب الثمانية لنجاح الاساتذة فإن الغزاى الله عليه . الحميمة تجاه التلاميذ ى ذلك ذكر ضرورة اتباع هدي الن ص إضافة إ

ي العملية التعليمية ن الاقوال والافعال من . وسلم، ثم إعطاء النصائح والانسجام ب

210

ى التلا ي الموجهة إ ا تحمل القيمة خلال تحليل لنصائح الغزا ميذ والاساتذة سنكشف أ .الدائمة، وأن طلب القرب من الله ورضاه هما كنه الحياة الانسانية، وكذلك التعلم

ي : الكلمات الرئيسة ي، الاسلام، العلم، الشروط، التلميذ، المعلم، النجاح الغزا العلم، أهمية العلم، فوائد العلم وأهدافه

PEDAGOŠKO-PSIHOLOŠKE

ZNANOSTI

213

Doc.dr. Nusreta Kepeš1

UTICAJ SADRŽAJA MEĐURELIGIJSKOG RAZUMIJEVANJA U NASTAVI VJERONAUKE NA STAVOVE UČENIKA O

DRUGIM RELIGIJAMA

Sažetak

U Bosni i Hercegovini se religijsko obrazovanje izvodi u javnim školama u različitim oblicima. To je uglavnom konfesionalno ili denominacijsko religijsko obrazovanje čiji je cilj da proizvede religijsku posvećenost jednoj određenoj vjeri ili drugim rječima da ojača učenikovu vjeru u određenu religijsku tradiciju. Odgovornost za organizovanje vjeronauke u javnim školama imaju prvenstveno religijske zajednice, ali i država i njene institucije. Uvođenje fakultativnog predmeta vjeronauke u bosanskohercegovački obrazovni sistem se temelji na međunarodnom pravu u kome se po prvi put posebno priznaje pravo djeteta na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti.

Osim vjeronauke postoji i nekonfesionalni predmet Kultura religija koji podučava o vjerovanjima, vrijednostima i praksama različitih svjetskih religija. Osnovni cilj nastave predmeta Kultura religija je osposobljavanje učenika za razumijevanje različitih religijskih vrijednosti, njihov nastanak i kulturno značenje. Nastavni sadržaji se oslanjaju na već priznate spoznaje religijskih zajednica kao i na konkretna učenička iskustva iz suživota s pripadnicima drugih religija. Sadržaj se realizuju kroz tematski orijentisanu nastavu (društvenu orijentaciju, religioznu orijentaciju, naučnu orijentaciju i učeničku orijentaciju), čije sadržaje određuje nastavni plan i program.

Vjerske zajednice smatraju da profesori istorije, sociologije i filozofije nisu dovoljno edukovani za komparativne religije te da je za realizaciju predmeta Kultura religija kompetentan kadar koji je završio teološke studije. Mišljenja su također da se programski sadržaj treba realizovati u suradnji sa vjerskim zajednicama i crkvama. Uvođenje alternativnog predmeta Kulture religija koji


214

promoviše vrijednosti građanskog društva, demokratiju, ljudska prava i toleranciju u zajednici nailazi na brojne kritike religijskih autoriteta iz razloga što bi ovaj predmet vodili nastavnici koji po vokaciji nisu vjeroučitelji.

Iako novi predmet "Kultura religija" nije planiran da na bilo koji način zamijeni vjeronauku, ostaje otvoreno pitanje kako riješiti opterećenost učenika brojem nastavnih sati i količine nastavnog sadržaja.Isto tako ostaje pitanje kako da se učenik nosi sa amonizetnim stavovima nastavnika Kulture religije koji se u većini slučajeva opredjeljuju kao ateisti i vjeroučitelja koji imaju ambicije da učenike modeliraju u dobre kršćane, hrišćane, muslimane ili jevreje.

Kao dobar primjer uvođenju alternativnog modela poučavanja o vlastitoj i drugim religijama u okviru fakultativnog predmeta vjeronauke u ovom radu navest ćemo realizaciju istraživačkog pilot projekta pod nazivom «Međureligijsko razumjevanje» koji je implementiran u 2008/2009 godini od strane ekspertnog tima WV u suradnji sa vjerskim zajednicama i crkvama u BiH.

Ključne riječi: Obrazovanje za mir, integrirano tematsko planiranje, međureligijski dijalog, međureligijsko razumijevanje, multikulturalno obrazovanje i izgradnja mira.

1. POTREBA ZA TOLERANCIJOM KAO OSNOVOM ZA IZGADNJU MIRA

Bosna i Hercegovina je po mnogo čemu različita od ostalih država u regionu, ali ono što je čini specifičnom u odnosu na druge jeste nacionalna i religijska struktura populacije koja u njoj živi. Bosanski muslimani (Bošnjaci) generalno su povezani sa islamom, bosanski Hrvati sa Rimokatoličkom crkvom, a bosanski Srbi sa Srpskom pravoslavnom crkvom.2 Jevrejska zajednica obuhvata veoma

2 Na osnovu Državnog statističkog izvještaja iz augusta 2005., Bošnjaci čine 40 % populacije, Srbi pravoslavci 31 %, rimokatolici 15 %, protestanti 4 %, i ostale grupe 10 %. Mala jevrejska zajednica ima oko 1,000 vjernika i zauzima posebno mjesto u društvu sa vrlinom duge historije suživota sa drugim religijskim zajednicama i njihovom aktivnom ulogom u posredovanju između ovih zajednica.

215

malu, ali važnu prisutnost u bosanskom društvu.3 Rat je uzrokovao interne migracije, koje su uticale na formiranje odvojenih etničkih teritorija gdje većina Srba, sljedbenika pravoslavlja, pretežno živi u Republici Srpskoj a većina Bošnjaka i katolika u Federaciji.4 Tri osnovne religije u BiH su bile zloupotrijebljene kao etnički identifikatori, naime one su za vrijeme rata prolazile kroz prilično slične procese pokazivanja diskriminatornog preferiranja vlastitog identiteta, etničke grupe, religijske zajednice, kulture i civilizacije, kao i manipulacijskih ciljeva i njihovog transformiranja u ideološke pozicije. Podudaranje nacionalnog i religijskog identiteta postaje moćno političko sredstvo koje ostavlja dosta prostora za manipulaciju te za stranačku propagandu kojom se vjerski elementi eksploatišu ( M., Zovkić 2010:313). Na temelju pomenutih rezultata, kao i drugih istraživanja u periodu od 2006 – 2009. Godine, visoki vjerski dužnosnici Islamske zajednice u BiH, Srpske pravoslavne crkve, Katoličke crkve i Jevrejske zajednice BiH su javno dogovorili da grade trajni mir i nacionalno pomirenje.5 Iskorak koje su ove četiri religijske zajednice napravile potvrđuju da je religijski diverzitet i multikulturalizam po sebi ljudska, humana i socijalna paradigma. Put ka izgradnji mira nije shvaćen kao imperativ, već kao potreba za kolektivnim djelovanjem, kako bi se pobošljao kvalitet odnosa između ljudi i prepoznale pozitivne društvene vrijednosti. Pitanje međuljudskog odnosa i sa njim usko povezanog međureligijskog razumijevanja je aktuelan problem koji obuhvata brojna područja ljudskog života. Islam kao religija je kompatibilan sa svojim kulturološkim i humanističkim dostignućima na polju ljudskih prava gdje traži trajno rješenje poboljšanja međuljudskih odnosa. U prilog tome navodimo jedan citat iz Kur'ana u kojem je muslimanima naređen dijalog sa drugima: " I vjeri svoga Gospodara pozivaj mudro i

3 BiH je sastavljena od dva entiteta, Fedarcije BiH (25,989 km2 ili 51%) i Republike Srpske ( 25,208 km2 ili 49%), sa Bošnjacima, Srbima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima. Procjenjena populacija, u julu 2003. je bila 3.989.000 dok prema zadnjem zvaničnom popisu 1991, bilo je 4.377.000. stanovnika koji su živjeli u BiH. 4 Zadnjih godina Srbi pravoslavci se vraćaju u svoje predratne domove u Zapadnobosanski kanton, kao i Bošnjaci u svoje predratne domove u istočnoj Bosni, blizu Srebrenice. Ovaj povratak stanovništva je značajno promijenio etničko-religijsku kompoziciju u oba entiteta. 5 Izvještaj o stanju prava na slobodu vjere u Bosni i Hercegovini, 2009. godina

216

lijepim riječima, a raspravljaj s njima na najljepši način" (Kur'an, 16:125). Kršćanstvo također potencira toleranciju među religijama, gdje istinski vjernici, kao svjedoci svoje religijske pripadnosti, ustrajavaju u razoboritom dijalogu. "Potrebno je uspostaviti produbljen i razborit međureligijski dijalog (...), shvaćen kao put u sredstvo upoznavanja te uzajamna obogaćivanja " ( Ecclesia in Europa, Postsinodalna apostolska pobudnica svetog oca Ivana Pavo II., br.55, Rim 2003). Prema UNESCO-voj definiciji, biti tolerantan znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i poštivati da se i drugi drže svojih, prihvatiti činjenicu da ljudska bića, prirodno različita u svojim religijskim vjerovanjima i ubjeđenjima, govoru, ponašanju i vrijednostima, imaju pravo živjeti u miru i biti kakvi jesu, bez bilo kakve diskriminacije. Kada govorimo o dijalogu i vremenu u kojem trenutno žive građani Bosne i Hercegovine, intenzivno je naglašena potreba za tolerancijom, koja treba da bude imperativ u uzajamnom potpomaganju u stvarima koje su od zajedničkog interesa svih naroda koji žive u njoj. Međureligijski dijalog je dobra osnova za zajedničke dodirne tačke i produbljivanje njihovog djelovanja, a naročito u segmentima u kojima se religije razilaze. Pripadnici nekih religija smatraju da prihvatanje dijaloga istovremeno znači i odricanje nekih svojih stavova, a u stvarnosti je suprotno. Naime, stvarni cilj ovog dijaloga nije brisanje razlika između religija, jer u tom slučaju dijalog ne bi davao nikakve rezultate. Međureligijski dijalog, koji uspostavlja vezu među religijama, pored metafizičkih i doktrinarnih razloga, sve više dobija kulturološko i civilizacijsko opravdanje i postaje potreba savremenog društva koje teži miru. Stoga je dijalog definitivno jedan od puteva rješavanja opterećenih međuljudskih i međureligijskih amoniziteta koji nije dominatan po vjerskim načelima, već je vođen poljem politike. Čak što više, vjerski autoriteti u BiH svojim zajedničkim djelovanjem bili su primjer političarima, jer su se umjesto pasivne toleracije odlučili za aktivni dijalog.

Naime u BiH, odmah po okončanju rata 1996. godine, vjerski dužnosnici su se uključili u proces nastanka Međureligijskog vijeća u suradnji sa WCRP (Svjetskom konferencijom religija za mir), koja okuplja tradiocionalne crkve i vjerske zajednice u BiH: Srpsku pravoslavnu Crkvu, Islamsku zajednicu, Rimokatoličku crkvu i

217

Jevrejsku zajednicu.6 Predstavnici religijskih zajednica u BiH su spremnost na dijalog potvrdili aktivnim sudjelovanjem u Međureligijskom vijeću BiH. Jedan od ciljeva zajedničkog rada u Vijeću jeste smanjenje predrasuda i podizanje svijesti o važnosti međureligijskog dijaloga i saradnje kroz unaprjeđenje odnosa među crkvama i vjerskim zajednicama u BiH. Međureligijsko vijeće (MRV), u svojim kampanjama, poziva sve subjekte društva na toleranciju, suživot i uzajamno poštovanje. MRV, također, apelira na organe vlasti da učine i dodatne napore kojima bi se spriječili svi pokušaji napada na čovjeka, imovinu i druga ljudska prava, a sve u cilju razvijanja osjećaja i brige za drugoga i drugačijeg. Pod okriljem Međureligijskog vijeća organizovani su seminari, zajednički projekti haritativne i edukativne djelatnosti čiji je krajnji cilj bio tolerancija i razumijevanje. Jedan od zapaženih projekata je bila izrada i štampanje knjige pod nazivom "Vjerski običaji mislimana, pravoslavnih, rimokatolika i Jevreja u BiH ", te povezivanje sa ženama regiona iz bivše Jugoslavije u kojoj je prenešeno iskustvo iz BiH, a koje se tiče toleracije, mira i suživota. Slobodno manifestiranje religije i poštivanje drugačijeg uvjerenja i religijske prakse je bitan aspekt postizanja modernih demokratskih standarda, stoga je Međureligijsko vijeće uzelo aktivno učešće u priređivanju Nacrta Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkvi i vjerskih zajednica u BiH.

2. UVOĐENJE KONFESIONALNE VJERONAUKE U OBRAZOVNI SISTEM

U Bosni i Hercegovini se religijsko obrazovanje izvodi u javnim školama u različitim oblicima. To je uglavnom konfesionalno ili denominacijsko religijsko obrazovanje čiji je cilj da proizvede religijsku posvećenost jednoj određenoj vjeri ili drugim riječima da ojača učenikovu vjeru u određenu religijsku tradiciju. Odgovornost za organizovanje vjeronauke u javnim školama imaju prvenstveno religijske zajednice, ali i država i njene institucije. Uvođenje fakultativnog predmeta vjeronauke u bosanskohercegovački obrazovni sistem se temelji na međunarodnom pravu u kojem, se po prvi put, posebno priznaje pravo djeteta na slobodu misli, savjesti i

6 Svjetska konferencija religija za mir (WCRP) se 1997. godine prvi put spominje u svijetu pod tim imenom.

218

vjeroispovijesti. Ono je posebno izraženo u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima u članu 18. stav 4. u kojem se država obavezuje da obezbijedi slobodu roditelja ili staratelja da svojoj djeci omogući ono vjersko i moralno obrazovanje koje je u skladu sa njihovim sopstvenim ubjeđenjima.

Pravo na pohađanje vjerske nastave u okviru školskog kurikuluma regulisano je u Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkvi i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini (2004.) u članu 4. u kojem se pozivaju oficijelni predstavnici različitih vjerskih zajednica da budu odgovorni za učenje religijskih sadržaja u svim javnim i privatnim predškolskim ustanovama, osnovnim školama, i višim nivoima obrazovanja širom Bosne i Hercegovine. Kako god, Zakon o religijskoj slobodi podrazumijeva: pravo na religijsko obrazovanje, pravo da se slobodno izabere pogled na svijet, pravo na vjeroispovijedanje, kao i prirodno pravo roditelja da vaspitavaju svoju djecu u duhu vjere. Zahvaljući upravo ovom Zakonu u Bosni i Hercegovini, učenici kroz vjeronaučnu nastavu imaju priliku da upoznaju, kako svoju, tako i druge religije. U zavisnosti od entiteta, odnosno kantona u Federaciji BiH, nastava vjeronauke uvedena je u bosanskohercegovački školski sistem kao fakultativni predmet. Iako je krajnji cilj uvođenja vjeronauka u škole bio razvijanje naučnog pogleda, ispoljavanje vjere sa etičkim učenjem, koje se odnosi na sve oblasti društvenog života, pohađanje samo jednog vjeronauka (religije koja dominira u većem dijelu BiH) prenosi djeci manjinske grupe poruku etničkog ekskluziviteta (Kuburić, Z. 2010). Na osnovu rezultata istraživanja o stavovima o prisustvu vjeronauke u školama, koje je realizovano u 2007. godini od strane Fonda za otvoreno društvo BiH i Centra za polisy studije (CEPOS) iz Sarajeva, doznajemo da ispitanici koji pripadaju većinskom narodu i oni iz manjinskih naroda imaju različite stavove o prisustvu religijskog obrazovanja u školama. Učenici i roditelji koji pripadaju “većini” češće podržavaju prisustvo vjeronauke u školama (bilo samo vjeronauke, bilo skupa sa kulturom religija), dok učenici i roditelji koji pripadaju manjinama češće ne žele njeno prisustvo (ili smatraju da religijsko obrazovanje treba biti zastupljeno samo kroz kulturu religija ili ocjenjuju da ni jedan od ovih predmeta ne treba biti u bosanskohercegovačkim školama). Stav da u školi treba biti zastupljena samo vjeronauka, najzastupljeniji je kod ispitanika sa

219

hrvatskog većinskog područja, a stav da u školi treba da budu zastupljeni i vjeronauka i predmet koji će podučavati o svim religijama najčešće zastupaju ispitanici sa bošnjačkog većinskog područja. Najveći dio ispitanika (od 56- 76%) koji smatraju da u školama treba biti zastupljena vjeronauka (kao jedini predmet iz religijskog obrazovanja ili skupa s kulturom religija) procjenjuje kako bi vjeronauka u bosanskohercegovačkim školama trebala da bude zastupljena kao izborni predmet. Ovo je mišljenje češće kod ispitanika koji su na određenom području u položaju “manjine”. Sagledavajući ovaj problem, treba imati na umu da su generacije mladih živjele odvojeno i izolovano od ostalih religijskih i etničkih grupa više od dvadeset godina.

Ovo je rezultiralo u generaciju koja poistovjećuje etničku sa religijskom grupom i nije rijetkost da učenici imaju nedovoljno znanja o vrijednostima drugih religija. Kao rezultat nedovoljnog poznavanja vrednota drugog i drugačijeg, veoma često se dešava diskriminacija i netolerancija religijskih i etničkih manjina na području cijele zemlje. Istraživanje o diskriminaciji djece u bosanskohercegovačkim školama ukazuje generalno na smanjenje osjetljivosti prema pojavnim oblicima diskriminacije djece na nacionalnoj osnovi, kako među učenicima/ama tako i među nastavnicima/ama.

Ovaj zaključak se temelji na nalazu da svaki šesti učenik i svaki dvadeseti nastavnik smatraju da se u njihovoj školi javljaju posmatrani oblici diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Djecu i nastavnike u BiH karakteriše visok stepen religijske vezanosti, ali za razliku od nacionalne vezanosti, religijska vezanost ih čini osjetljivim na negativne efekte diskriminacije po dječiji razvoj. Neosjetljivost na prisutne oblike diskriminacije na nacionalnoj osnovi izrazitije je u sredinama gdje većinsko stanovništvo pripada jednoj naciji. Naime, u tim sredinama manja je osjetljivost i sposobnost zapažanja oblika diskriminacije prema učenicima koji pripadaju manjinskoj nacionalnoj skupini. (SCN, 2009.)

3. UVOĐENJE PREDMETA KULTURA RELIGIJA U OBRAZOVNOM SISTEMU

Osim vjeronauke, postoji i nekonfesionalni predmet Kultura religija, koji podučava o vjerovanjima, vrijednostima i praksama

220

različitih svjetskih religija. Osnovni cilj nastave predmeta Kultura religija je osposobljavanje učenika za razumijevanje različitih religijskih vrijednosti, njihov nastanak i kulturno značenje.

Nastavni sadržaji se oslanjaju na već priznate spoznaje religijskih zajednica, kao i na konkretna učenička iskustva iz suživota s pripadnicima drugih religija. Sadržaji se realizuju kroz tematski orijentisanu nastavu (društvenu orijentaciju, religioznu orijentaciju, naučnu orijentaciju i učeničku orijentaciju), čije sadržaje određuje nastavni plan i program. Predmet Kultura religija se različito primjenjuje u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine. U srednjim školama u Republici Srpskoj je uveden kao eksperimentalni predmet u 2009. godini, a u Federaciji BiH se izvodi sporadično u pojedinim školama (Ahmet A, Sabina Č., 2009:9). Ideja o uvođenju predmeta Kultura religija u sve škole širom Bosne i Hercegovine datira unazad u 2000. godinu kada je na Konferenciji Ministarstava obrazovanja donesena Odluka o reformi obrazovanja s ciljem eliminiranja segregacije u bosanskohercegovačkim školama. Pored ostalih, predstavinici/e su se složili/e implementirati podučavanje o četiri najzastupljenije religije koje se u Bosni i Hercegovini prakticiraju. Kreiran je kao predmet na kojem bi se učenici informirali o svim religijama i njihovim tradicijama. Da bi se prevazišli problemi odvajanja djece po vjerskoj osnovi, razmišljalo se i o inkluzivnom i afirmativnom konceptu predmeta religijska kultura, u kojem bi sva djeca bez obzira na vjersku pripadnost, slušala o svim religijama. Uvođenjem navedenog predmeta nastoji se doprinijeti prevazilaženju negativnog odnosa spram drugog i drugačijeg i osvješćavanju istine da samo svjesnim prihvatanjem različitosti kao civilizacijske prednosti se može živjeti u slozi i graditi zajednička budućnost.

Predmet Kultura religija je dizajniran kao nezavisni predmet koji uči o religijama i poštovanju spram različitosti koje učenici mogu sprovoditi u svakodnevnim interakcijama sa ljudima iz vlastitog okruženja. Kurikulum stavlja težište na razvijanje i podsticanje tolerantnog suživota svih ljudi u BiH. Namjera je da se ovim predmetom svim učenicima pruže objektivne, nediskriminatorne informacije o četiri glavne religije koje će unaprijediti toleranciju i pomirenje. Početkom drugog polugodišta školske 2008/2009. godine učenici prvih razreda srednjih škola u Republici Srpskoj su dobili novi nastavni predmet - Kulturu religija. I pored evidentnog interesa za

221

upoznavanje sa drugim religijama, propusti u udžbeniku izazvali su oštre kritike sve tri vjerske zajednice. Zbog toga je Ministarstvo prosvjete i kulture RS donijelo odluku da se predmet Kultura religija ubuduće izučava kao dodatni modul u okviru predmeta Demokratija i ljudska prava u svim srednjim školama u RS-u. Što se tiče Federacije BiH, kantoni u kojima su Bošnjaci u većini, sa izuzetkom Unsko-sanskog kantona, u izvjesnoj mjeri je uveden predmet Kultura religija u srednje škole, dok ovaj predmet ne postoji u školama koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu.

Predmet koji je uveden od drugog polugodišta 2008/2009. u prve razrede srednjih škola podjelio je škole i vjerske zajednice/crkve. Vjerske zajednice smatraju da profesori historije, sociologije i filozofije nisu dovoljno edukovani za komparativne religije, te da je za realizaciju predmeta Kultura religija kompetentan kadar koji je završio teološke studije. Mišljenja su, također, da se programski sadržaj treba realizovati u saradnji sa vjerskim zajednicama i crkvama. Uvođenje alternativnog predmeta Kulture religija koji promoviše vrijednosti građanskog društva, demokratiju, ljudska prava i toleranciju u zajednici, nailazi na brojne kritike religijskih autoriteta iz razloga što bi ovaj predmet vodili nastavnici koji po vokaciji nisu vjeroučitelji. Iako novi predmet "Kultura religija" nije planiran da na bilo koji način zamijeni vjeronauku, ostaje otvoreno pitanje kako riješiti opterećenost učenika brojem nastavnih sati i količine nastavnog sadržaja. Isto tako ostaje pitanje kako da se učenik nosi sa animozitetnim stavovima nastavnika Kulture religije koji se u većini slučajeva opredjeljuju kao ateisti i vjeroučitelja koji imaju ambicije da učenike modeliraju u dobre kršćane, hrišćane, muslimane ili Jevreje.

4. MEĐURELIGIJSKA RAZUMIJEVANJA – PILOT ISTRAŽIVANJE 4.1. Cilj istraživanja

Kao dobar primjer uvođenju alternativnog modela poučavanja o vlastitoj i drugim religijama u okviru fakultativnog predmeta vjeronauke, navest ćemo realizaciju istraživačkog pilot projekta pod nazivom «Međureligijsko razumijevanje» koji je implementiran u 2008/2009. godini od strane ekspertnog tima World Visiona u saradnji sa vjerskim zajednicama i crkvama u BiH. Pilot projekat je imao za

222

cilj da ispita u kojoj mjeri uvođenje novih sadržaja o drugim religijama može pozitivno djelovati na moralnu prosudbu i stepen tolerancije prema pripadnicima drugih religija. Kako bi se proizveli najbolji materijali za učenje sadržaja o drugim religijama, u njegovoj pripremi sudjelovali su stručni saradnici, povjerenici vjerskih zajednica, koji su kroz zajednički rad usaglašavali tematske oblasti i nastavne jednice koje će biti predmet eksperimentalnog istraživanja. Zajednički rad ekspertnih timova zahtijevao je dosta suradnje i interakcije među učesnicima akcionog istraživanja.

4.2. Zadaci istraživanja

S obzirom da je u nastavnom programu vjeronauke zastupljen jedan dio sadržaja koji se odnosi na druge religije, istraživački projekat imao je i specifične zadatke koji su se realizovali kroz tri istraživačke grupe, te su imali za cilj da:

• Kod djece procijene stepen poznavanja svoje i drugih religija;

• Analizira stavove djece koja pohađaju islamski i katolički vjeronauk o međureligijskom razumijevanju i toleranciji;

• Kreira indikatore za obogaćivanje sadržaja predmeta vjeronauk i nastavne metodologije koja bi razvila konstruktivan pristup u izgradnji mira;

• Da uporedi međureligijsko razumijevanje učenika iz urbanih i ruralnih područja, da komparativno analzira primjenu modela u dva kantona (Zeničko-dobojski i Srednjobosanki kanton),

4.3. Uzorak škola i učenika

Uzorak je obuhvatio 20 osnovnih škola sa područja Zeničko-dobojskog i Srednjobosanskog kantona u kojima se realizuje katolički i islamski vjeronauk. Istraživanje je sprovedeno u sedam osnovnih škola koje se nalaze na teritoriji Zeničko-dobojskog i u 13 škola na teritoriji Srednjobosanskog kantona. Škole su bile paritetno raspoređene na urbane i ruralne. Prijedlog škola je dostavljen od strane Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije i Rijaseta

223

Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Prigodnim uzorkom su obuhvaćena 1424 učenika (699 dječaka i 727 djevojčica) iz 64 odjeljenja šestih razreda.

Prilikom izbora uzorka razreda, vodilo se računa o kvanititetu potencijalnog znanja iz predmeta vjeronauka, kojeg su učenici šestih razreda trebali da steknu u prethodnom školovanju, te pretpostavke da učenici nisu imali prilku da izgrade svoje stavove o drugim religijama kao duhovnoj komponenti. S obzirom na predmet i karakter istraživanja, smatramo da je ovaj uzorak reprezentativan i homogen. Iako uzorak veličinom može biti reprezentativan za područje Zeničko-dobojskog i Srednjobosanskog kantona, rezultati istraživanja se ne mogu generalizirati na cijelu populaciju iz koje je biran uzorak, nego samo na područja u kojima je realizovano istraživanje.

4.4. Instrumenti, tehnike i metode

Testiranje učenika je realizovano polustandardnim upitnikom višestrukog tipa, čija je primjena odobrena od strane Međureligijskog vijeća. Zavisno od primjenjenih instrumenata u našem istraživanju, koristili smo tehniku anketiranja u cilju dobivanja kvalitativnih podataka i tehniku statističke obrade podataka koja je rađena u cilju dobivanja kvantitativnih podataka. Tokom interpretacije podataka dobivenih u ovom istraživanju korištena je deskriptivno-analitička metoda.

4.5. Opis istraživanja

Škole u kojima se realizuje islamski i katolički vjeronauk u procesu pilot istraživanja su bile podijeljene na eksperimentalne i kontrolne. U eksperimentalnim školama, relizovani su dopunski saržaji o drugim religijama, kao i sadržaji koji proklamiraju sistem duhovnih vrijednosti koje uče učenika kako da poštuju pripadnike drugih vjera, da uvažavaju praznike i tradiciju drugih religija, da respektuju starije osobe, da imaju milost prema mlađima, da pomažu nemoćnim, siromašnim i bolesnim, da čuvaju svetost ljudskog života, njegovu čast i dostojanstvo, da se učenici osposobljavaju da se odupru svakodnevnim iskušenjima koje vode ka omalovažavanju ili vrijeđanju nacionalnog i religijskog identiteta osoba koje ne pripadaju njihovoj religiji.

224

Odabir nastavnih jedinica je napravljen od strane religijskih institucija, dok su pripremu i realizaciju izvršili nastavnici islamskog i katoličkog vjeronauka. Fokus rada u eksperimentalnim odjeljenjima je bio na odgoju i obrazovanju mlade ličnosti u duhu vjere i formiranje moralnih vrijednosti, pogleda, stavova, osjećanja, volje, karaktera, umijeća i navika moralnog ponašanja prema drugom i drugačijem. Svrha moralnih načela je usklađena sa pojedinačnim i društvenim interesima, što je zahtijevalo od učenika da se prilagodi uvjetima multikonfesionalng života, da prihvati pravila, principe i discipline društvenog ponašanja. U kontrolnim školama nisu realizovane nikakve aktivnosti, te su učenici pratili nastavu iz vjeronauke po redovnom kurikulumu.

Na kraju realizacije pilot istraživanja, svi učenici, kako iz eksperimentalnih, tako i iz kontrolnih škola, su bili retestirani istim anketnim listom kao na inicijalnom istraživanju. Registrirane su razlike u vrijednostima između eksperimentalnih i kontrolnih skupina.

4.6. Analiza rezultata inicijalnog testa učenika koji pohađaju islamski vjeronauk

Prva sekcija (stavovi učenika o svojoj vjeri) je sadržavala 10 tvrdnji u kojima su djeci ponuđena tri odgovora (da, ne i ne znam). Analizom odgovora koji se odnose na prvu tvrdnju (da je vjera privatno i javno pravo) zaključujemo da je najveći procenat ispitanika ZDK i SBK odgovorio afirmativno (89%), odakle proizlazi da učenici poštuju pravo na vjeroispovjest kod svih ljudi. U drugoj ajtemi (vjera je sastavni dio osobnog/ličnog identiteta) u SBK evidentan je jednak broj neodogovorenih tvrdnji i zbirnih odgovora NE i NE ZNAM. Ovo implicira da su učenici nesigurni da li je vjera sastavni dio njihovog identiteta.7 U ZDK rezultati u pogledu ove ajteme se znatno razlikuju od SBK, gdje djeca imaju jasniju sliku o sebi i svom identitetu. U trećoj tvrdnji (vjerujem zato što drugi u mojoj sredini vjeruju), u oba kantona navjeći je procent učenika koji su odgovorili sa NE (SBK 60%, ZDK 70%), pa se može zaključiti da su djeca istinski vjernici, te da njihova okolina nema uticaja na njihovo vjerovanje.

7 Pri popunjavanju anketnog lista veliki broj učenika je tražio da im se objasni pojam «identitet», tako da rezultate ove tvrdnje treba tumačiti kroz nerazumijevanje značenja te riječi.

225

Da je vjera osobno/lično ubjeđenje kod većine učenika potvrđuje 90% afirmativnih odgovora četvrte ajteme (Vjerujem u Boga, jer je to moje osobno/vlastito uvjerenje), što je komplementarno rezultatima treće tvrdnje. Visoki procenat odgovora DA u petoj ajtemi (Ja sam istinski vjernik umom, srcem i djelom) govori o iskrenim osjećanjima koji vladaju kod učenika, a koji se reflektiraju ne samo na idejnom već i na praktičnom planu. Odgovori učenika u prvoj sekciji koji se odnose na tvrdnju br. 6 (roditelji su prvi i pravi uzori moga vjerničkog života) i tvrdnji br. 7 (obitelj/porodica ima veliki uticaj na moje vjerovanje) ukazuju na to da roditelji poznaju mehanizme podrške svoje djece i imaju veliki uticaj na formiranje religijskih uvjerenja. Učenici navode porodicu kao primarni izvor podrške koji u 73 % slučajeva u SBK i 78% u ZDK ima uticaj na njihovo vjerovanje.

U osmoj tvrdnji (Današnji vjernici dovoljno poznaju istine svoje vjere) mišljenje učenika je podijeljeno, tako da skoro polovina njih vjeruje da današnji vjernici dovoljno poznaju istine svoje vjere, a druga polovina ne vjeruje ili nije sigurna.

Deveta tvrdnja (U današnje je vrijeme popularno biti vjernik) pokazuje da 42% učenika u SBK smatra da nije popularno biti vjernik, dok je u ZDK ovaj procent nešto manji i iznosi 38%. U analizi ove tvrdnje, izdvojili bismo postotak odgovora NE ZNAM u ZDK koji iznosi 44% gdje ukazuje na nesigurnost djece da li je danas poželjno biti vjernik ili ne. U desetoj tvrdnji (U svakodnevnom životu, moj je odnos prema vjerniku i nevjerniku isti) mišljenje učenika u SBK je skoro podijeljeno. Naime, 42% učenika je odgovorilo da je njihov odnos prema vjerniku i nevjerniku isti a 46% da nije. Razlika od 4% je zanemarljiva. Ovaj procenat kod učenika u ZDK, u odnosu na istu tvrdnju, se bitno razlikuje od stavova učenika SBK, tako da u ovom kantonu imamo statistički značajnu razliku od 30%. Ukoliko napravimo korelaciju odgovora učenika koji se odnose na sve tvrdnje iz prve sekcije možemo zaključiti slijedeće:

Da je kod učenika vjera sastavni dio osobnog/vlastitog identiteta, što inicira prihvatanje vjerskog prava svakog čovjeka;

Motiv njihovog vjerovanja je intrističke prirode i nije rezultat uticaja sredine;

226

Da učenici stepen svog vjerovanja potvrđuju prakticiranjem i vjerskim načinom života;

Učenici zauzimaju stav da je potrebno više znanja o temeljima religije, kako bi status vjernika bio rezultat ne samo socijalno prihvatljivog oblika ponašanja, već religijski osnovanim postulatima;

Da je odnos učenika prema ljudima koji su vjernici i nevjernici različit. Ovaj odnos može biti rezultat starosnog doba ispitanika, koji traže potvrdu u ponašanju odraslih i drugih iz svoje sredine koji im služe kao uzor njihovog opredjeljenja;

učenici koji smatraju da je vjera sastavni dio osobnog identiteta imaju pozitivne stavove i veći stepen tolerancije u odnosu na učenike koji smatraju da vjera nije sastavni dio njihovog identiteta, te da vjeruju samo zato što drugi vjeruju u njihovoj sredini.

Bitna razlika u odgovorima djece iz ruralnih i urbanih sredina (da je vjera privatno i javno pravo svakog čovjeka) ukazuje na to da je veća frekvencija odgovora djece iz urbanih sredina u odnosu na ruralne. Neznatna razlika od 10 % u pogledu uticaja sredine na njihovo vjerovanje je zapažena kod učenika islamske vjeroispovijesti i to u području ruralne sredine. Podrška pozitivnih vjerskih uvjerenja je bitan segment koji omogućuje kompletan razvoj mlade ličnosti. Djeca se najviše oslanjaju na roditelje, prijatelje, a zatim na braću i sestre (ukoliko ih imaju) i nastavnike, u slučajevima kada moraju donijeti odluke o nekim bitnim pitanjima.

4.7. Analiza rezultata inicijalnog testa učenika koji pohađaju katolički vjeronauk

Analizom prvog seta pitanja koji se odnosio na to kakav stav učenici imaju prema svojoj vjeri obrađena su 743 anketna lista, od kojih je anketirano 212 učenika na teritoriji ZDK (112 dječaka i 100 djevojčica) iz dvije osnovne škole, dok je na teritoriji SBK anketirano 531 učenik iz osam osnovnih škola (224 dječaka i 307 djevojčica). Analiza rezultata prve tvrdnje, da je vjera privatno i javno pravo svakog čovjeka, je pokazala da djeca imaju visoke afirmativne

227

skorove (u SBK 89% a ZDK 90% ), što navodi na zaključak da je kod učenika razvijena svijest o pravu svake individue na slobodno ispoljavanje svoje religije.

U drugoj tvrdnji, koja se odnosila na to da je vjera sastavni dio osobnog/ličnog identiteta, distribucija odgovora učenika iz oba kantona je podjednako raspoređena. Naime 72 % učenika je odgovorilo da je vjera sastavni dio njihovog identiteta, što navodi na zaljučak da učenici vjeru prihvataju kao dio svoje ličnosti. U trećoj tvrdnji (vjerujem zato što drugi u mojoj sredini vjeruju), najveći procenat učenika je odgovorio sa NE (SBK 83%, ZDK 84%), što dokazuje da djeca istinski vjeruju zbog vlastitih ubjeđenja, a ne uticaja sredine. Četvrta ajtema (Vjerujem u Boga, jer je to moje osobno/vlastito uvjerenje) sa visokim skorovima odgovora DA (94%), je pokazala komplementarne rezultate prethodnoj tvrdnji. Ovaj veliki procenat odgovora učenika, kako u ZDK tako i u SBK, govori o činjenici da djeca imaju visoko razvijenu svijest o poimanju svoje vjere. Procenti u petoj ajtemi (Ja sam istinski vjernik umom, srcem i djelom) – 93% u SBK i 94% u ZDK navode na zaključak da učenici, pored toga što iskreno vjeruju u Boga, svoje vjerovanje potvrđuju i kroz praksu. Rezultati šeste tvrdnje (roditelji su prvi i pravi uzori moga vjerničkog života) i sedme tvrdnje (obitelj/porodica ima veliki uticaj na moje vjerovanje) su pokazali da se učenici u velikoj mjeri oslanjaju na svoje roditelje ( 92%) i obitelj (75%) koji su im uzor i imaju veliki uticaj na njih.

U osmoj tvrdnji, (Današnji vjernici dovoljno poznaju istine svoje vjere) mišljenja učenika sa oba kantona su podijeljena. U SBK skoro polovina anketiranih smatra da su današnji vjernici upoznati sa postulatima svoje vjere (52%), dok ostatak odgovora ove grupe je skoro paritetno podjeljen na odgovore NE (27%) i odgovore NE ZNAM (20%). Statistički podaci iz ZDK se razlikuju od podataka iz SBK po tome što su odgovori DA i NE prisutni u skoro istom postotku (DA-40% i NE –44%). Najveći stepen podijeljenosti mišljenja učenika iz oba kantona se javio kod devete tvrdnje (U današnje je vrijeme popularno biti vjernik). Naime, učenici iz oba kantona nisu sigurni da li je danas populano biti vjernik ili ne.

Ovo potvrđuje veliki broj odgovora sa NE ZNAM ( SBK 36%, ZDK 33%) i odgovora sa NE (SBK 44% i ZDK 37%). Odgovori

228

učenika na desetu tvrdnju (u svakodnevnom životu moj je odnos prema vjerniku i nevjerniku isti) se znatno razlikuju od kantona do kantona. Veći stepen tolerancije prema onima koji se izjašnjavaju kao vjernici ili nevjernici su pokazali učenici iz SBK (66%), nego učenici iz ZDK (49%). Analiza prve sekcije pitanja koja se sastojala od 10 tvrdnji pokazala je slijedeće:

da su učenici iz oba kantona, koji pohađaju katolički vjeronauk, istinski vjernici radi vlastitih ubjeđenja, a ne zbog uticaja sredine i okruženja u kojem žive;

da kod učenika porodica ima veliki uticaj na formiranje stavova i vlastitih uvjerenja, te da oni nalaze podršku u njima;

da je kod učenika u 70 % odgovora, vjera sastavni dio osobnog/vlastitog identiteta;

da je generalno kod svih učenika prisutan veći stepen tolerancije na razlike i multikulturalizam koji im omogućuje da razumiju svoju okolinu, razviju samostalno kritičko mišljenje i usvoje one vrijednosti i stavove koje doprinose opštem dobru i suživotu.

4.8. Analiza rezultata incijalnog testa - asocijacije učenika o drugim religijama

Drugi dio anketnog lista je struktuiran od tri kolone koje su sačinjene od tri ponuđena polja za slobodne asocijacije koje su vezane za islam, Katoličku i Pravoslavnu crkvu. Učenici su imali mogućnost pisanja najmanje jedne a najviše tri riječi koje ih asociraju kada se spomene riječ «islam», «Katolička crkva» i «Pravoslavna crkva».

Obrada podataka se odnosi na ukupan broj asocijacija i broj pravilnih i nepravilnih asocijacija. Pravilne asocijacije su uključivale sve tačne i afirmativne stavove o drugoj religiji, a nepravilne asocijacije su uključivale sve pogrešne tvrdnje, kao i one izjave koje imaju diskriminatorni, negativni ili netolerantni stav prema drugim religijama.

229

4.8.1. Rezultat inicijalnog istraživanja učenika islamske vjeronauke koji se odnose na asocijacije o drugim religijama

U Zeničko-dobojskom kantonu, u urbanim školama u kojima se realizuje islamski vjeronauk, oko 30,4 % učenika je navelo nepravilne asocijacije koje se odnose na katoličanstvo, dok je procent nepravilnih asocijacija u odnosu na pravoslavnu vjeru znatno veći i iznosi čak 50%.

U ruralnim sredinama ovog kantona, stanje nepoznavanja katoličanstva i pravoslavlja je veće za 10 %. Tako, u ruralnim područjima, oko 38 % učenika koji pohađaju islamski vjeronak ima nepravilne asocijacije prema katoličkoj vjeri, dok je 60 % učenika iz urbane sredine navelo nepravilne asocijacije prema pravoslavnoj religiji.

U Srednjobosanskom kantonu, u urbanim školama u kojima se realizuje islamski vjeronauk, 47 % učenika je navelo nepravilne asocijacije prema katoličkoj vjeri, dok je stepen nepravilnih asocijacija prema pravoslavnoj vjeri izražen sa 60%.

U ruralnim školama, 40% učenika ne poznaje dovoljno katoličanstvo, dok 48% učenika nema dobro znanje o pravoslavnoj vjeri.

Tabela br. 1. Nepravilne asocijacije učenika iz CBK-urbane škole, islamski vjeronauk

230

Tabela br. 2. Nepravilne asocijacije učenika iz CBK-ruralne škole islamski vjeronauk

4.8.2. Rezultati inicijalnog istraživanja učenika katoličke vjeronauke koji se odnose na asocijacije o drugim religijama

U Zeničko-dobojskom kantonu u urbanim školama, 8,10 % učenika ima nepravilne asocijacije prema islamu, dok je procent nepravilnih asocijacija prema pravoslavnoj vjeri mnogo veći i iznosi 25 %. U ruralnim sredinama ovog kantona stanje nepoznavanja islama i pravoslavlja je veće skoro za 50 % . Tako, u ruralnim područjima, 23 % ne poznaje dovoljno islam kao religiju, dok 65 % učenika ne poznaje pravoslavnu vjeru.

U Srednjobosanskom kantonu u urbanim školama, 13% učenika ima nepravilne asocijacije prema Islamu, a procenat nepravilnih asocijacija prema pravoslavnoj religiji se penje do 26%. Stanje u ruralnim školama je znatno bolje od stepena poznavanja u urbanim sredinama. Naime, rezultati istraživanja su pokazali da 16% učenika ne poznaje islam a 33% ne poznaje pravoslavnu vjeru.

231

Tabela br. 3. Nepravilne asocijace učenika iz ZE-DO – urbane škole / katolički vjeronauk

Tabela br. 4. Nepravilne asocijacije učenika iz ZE-DO – ruralne škole katolički vjeronauk

232

Tabela br. 5. Nepravilne asocijacije učenika iz CBK urbane škole / katolički vjeronauk

Tabela br. 6. Nepravilne asocijacije učenika iz CBK ruralne škole / katolički vjeronauk

Rezultati analize druge sekcije pitanja, koji se odnose na odgovore učenika o tome koliko poznajemo sebe i druge kao vjernike, koji pohađaju obje vjeronauke u oba kantona ukazuju na slijedeće:

Da je poznavanje pravoslavne vjere, na osnovu broja pravilnih i nepravilnih asocijacija, na niskom nivou, kako kod učenika koji pohađaju katolički, tako i kod učenika koji pohađaju islamski vjeronauk;

233

Da je znanje učenika, kako islamskog, tako i katoličkog vjeronauka o pravilnom povezivanju termina sa karakteristikama pojedinih religija na niskom nivou;

Da se veliki broj odgovora može shvatiti univerzalno, kao što su npr. ljubav, pažnja, dobrota, prijateljstvo, što je svojstveno svakoj religiji;

Da je znanje koje su učenici pokazali o svim religijama ili iskustveno (zato što vide vjerska obilježja drugih religija u svojoj okolini) ili školsko (saznanje je stečeno u školskom gradivu). Kao potvrda tome, govore i podaci koji se odnose na odgovore «ne znam», gdje je broj odgovora vezan za pravoslavnu religiju znatno veći u odnosu na druge dvije religije;

Da je evidentno prisustvo praznih (nepopunjenih) odgovora, koji također, mogu ukazati na nesigurnost učenika u davanju pravilnih odgovora;

Analiza rezultata prikupljenih podataka pokazuje da učenici iz ruralnih područja, kako u Zeničko-dobojskom kantonu, tako i u Srednjobosanskom kantonu, manje poznaju druge monoteističke religije, u odnosu na učenike iz urbanih područja.

4.9. Analiza i interpretacija rezultata inicijalnog istraživanja koji se odnose na afirmativne stavove učenika o drugim religijama

U trećoj sekciji anketnog lista, učenici su imali zadatak da za islamsku, katoličku i pravoslavnu vjeroispovijest navedu po jednu afirmativnu rečenicu. Analizom prikupljenih podataka saznajemo da je stepen poznavanja drugih religija u velikoj mjeri povezan sa afirmativnim stavovima prema pripadnicima drugih religija, te da nepoznavanje tradicije, običaja i ključnih principa drugih religija u znatnoj mjeri utiče na negativne stavove i stvaranje predrasuda o drugom narodu. U donjim tabelama prikazani su rezultati pozitivnih i negativnih izjava koje se odnose na pitanje "Šta ti se posebno sviđa kod drugih religija?“

234

Tabela br. 7. Asocijacije učenika iz CBK urbane škole / katolički vjeronauk

Tabela br. 8. Asocijacije učenika iz CBK ruralne škole / katolički vjeronauk

235

Tabela br. 9. Asocijacije učenika iz CBK urbane škole / islamski vjeronauk

Tabela br. 9. Asocijacije učenika iz CBK ruralne škole / islamski vjeronauk

236

Tabela br. 10. Asocijacije učenika iz ZE-DO urbane škole / katolički vjeronauk

Tabela br. 11. Asocijacije učenika iz ZE-DO ruralne škole / katolički vjeronauk

Djeca katoličke vjeroispovijesti o islamu U islamu mi se sviđa vjerovanje u jednog Boga. - djevojčica iz Busovače Sviđa mi se to što je borba protiv vjernika zabranjena. - dječak iz Viteza Dopada mi se da islam uči strpljenju i daje snagu vjere. - dječak iz Lepenice

237

Djeca katoličke vjeroispovijesti o pravoslavnoj vjeri Vrlo je slična katoličkoj, isti je Bog samo su imena različita. - djevojčica iz Kaonika Svi se trude biti bolji vjernici. - dječak iz Stojkovića Sviđa mi se iskrenost ljudi. - dječak iz Žepča

Tabela br. 12. Asocijacije učenika iz ZE-DO urbane škole / islamski vjeronauk

Tabela br. 13. Asocijacije učenika iz ZE-DO ruralne škole / islamski vjeronauk

238

Djeca islamske vjeroispovijesti o Katoličkoj vjeri To što cijela porodica ide da se moli zajedno. - djevojčica iz Zenice Dopadaju mi se također praznici i okupljanje porodice. - djevojčica iz Pehara Dopada mi se dobročinstvo prema drugima. - dječak iz Tešanjka

Djeca islamske vjeroispovijesti o pravoslavanoj vjeri Sviđaju mi se slike na prozorima crkve, farbanje jaja i kićenje jelke. - dječak iz Miljanovca Druga verzija katoličanstva i kod svih vjera je zajedničko što je zabranjeno ubijanje i prolijevanje krvi među ljudima. - djevojčica iz Zenice Sviđju mi se običaji za njihove praznike. - djevojčica iz Travnika

4.10. Zaključci o realizovanom inicijalnom istraživanju

Djeca u BiH, obuhvaćena ovim istraživanjem, u Zeničko-dobojskom i Srednjobosanskom kantonu, imaju temeljna znanja o islamu i katoličanstvu, ali potrebno je povećati kvantum znanja o karakteristikama pravoslavne religije. Uočen je veliki uticaj roditelja, porodice u formiranju moralnih i religijskih uvjerenja, te je preporuka da se roditelji angažiraju kao ravnopravni partneri u obrazovanju i vaspitanju djece, pogotovo iz oblasti vjerskog života. Život djece u zajednici, pretežno se veže za njihovu neposrednu sredinu, te za autoritete u toj sredini. Uloga vjerskih lidera u njihovoj zajednici znatno utiče na formiranje slike o sebi i drugima. Stoga smatramo da je saradnja sa njima od izuzetne važnosti u neformalnom obrazovanju i prihvatanju različitosti. Učenje vještina vezanih za toleranciju mora uključivati i poboljšanje odnosa među samom djecom. Prema vlastitim iskazima, oni se i van škole, često ne slušaju, iako jedni drugima predstavljaju važan oslonac i izvor podrške. Bilo koje aktivnosti, koje će omogućiti aktivnije učestvovanje djece u školi i u zajednici, moraju jačati ove vještine, kako bi se izbjegle greške koje su učestale i među odraslima. Generalni zaključci upućuju na to da je neophodno raditi na razvoju tolerancije, izgradnje mira kroz obogaćivanje sadržaja o drugim religijama, kao i zajedničkim aktivnostima kako bi jedni druge mogli bolje upoznati i razumjeti.

239

4.11. Kratak prikaz rezultata re- testa nakon uvođenja ekperimentalnog fatora

U odnosu na inicijalno istraživanje, koje je realizovano na početku projekta, nakon realizacije ekperimentalnih časova, rezultati učenika vezani za stav prema vlastitoj religiji se nisu znatno izmijenili, tako da oni religiju smatraju sastavnim dijelom osobnog/ličnog identiteta, što inicira prihvatanje vjerskog prava svakog čovjeka. Naime, rezultati su pokazali da 83,9 % učenika ima pozitivan stav prema svojoj religiji, te pokazali interes za učenjem novog gradiva vezanog za druge religijske grupe u Bosni i Hercegovini. Samo 2,97% učenika se izjasnilo da ne prihvata edukaciju o drugim religijama na časovima vjeronauke, dok je 13,16% učenika imalo neutralan stav. U istom istraživanju, rezultati pokazuju da učenici i dalje prakticiraju vjeru svoje porodice koja je njihov pozitivan uzor, ali ne i socijalni agens koji vrši pritisak na njihovo opredjeljivanje. Rezultati istraživanja pokazuju da predstavnici vjerskih zajednica i vjeroučitelji imaju uticaj na formiranje slike o sebi i drugima, te je njihova uloga od velike važnosti u odgoju i obrazovanju djece, naročito u neformalnom obrazovanju. Do promjena u rezultatima inicijalnog i finalnog israživanja je došlo u drugom dijelu upitnika koji kroz navođenje asocijacija govori o kvantumu znanja, kao i o pravilnim i nepravilnim informacijama o drugim religijama kojima raspolažu učenici. Rezultati analize, prikazani kao dvije skupine, ovisno o tome da li su učenici u eksperimentalnim ili u kontrolnim školama, pokazuju slijedeće:

kod učenika iz eksperimentalnih škola, stepen znanja o drugim religijama je povećan za 20% u odnosu na inicijalno istraživanje, dok je u kontrolnim školama ostao skoro na istom nivou. Kao indikator za ovu vrijednost posmatran je broj netačnih odgovora, tj. nepravilnih asocijacija o drugim religijama.

u odnosu na prvo anketiranje, broj netačnih informacija o drugim religijama je smanjen za 32 % u eksperimentalnim školama, dok je u kontrolnim školama ostao isti;

U trećoj sekciji upitnika, koja se odnosila na afirmativne stavove učenika o vlastitoj i drugim religijama, uočeno je slijedeće:

240

učenici u eksperimentalnim školama su imali povećani postotak pozitivnih odgovora vezano za učenje o islamu (za djecu koja idu na katolički vjeronauk) za 14,29% i za katoličanstvo (za djecu koja idu na islamski vjeronauk) za 12,08% u odnosu na inicijalno istraživanje.

postotak poznavanja pravoslavlja je smanjen za 3,03% zbirno kod svih učenika iz obje skupine škola, što se tumači time da sadržaji o pravoslavlju uopće nisu bili prisutni na eksperimentalnim časovima. Samim tim, znanje učenika je ostalo na približno istom nivou kao na početku Pilot projekta.

Vezano za prezentovanu projektnu metodologiju, većina vjeroučitelja i učenika su izjavili da je ona promovirala učešće djece u razredu i njihovu želju za učenjem novih informacija, ne samo iz međureligijske oblasti, već i iz drugih. Ova metodologija vodi ka povećanom učenju o drugim religijama, što rezultira u izgradnji povjerenja između djece različitih vjerskih skupina, kao prvi korak ka pomirenju. Što se tiče uspostavljene saradnje sa ključnim partnerima na projektu, rečeno je da su prepoznati pravi partneri za implementaciju (vjerske zajednice i relevantna ministarstva) što je doprinijelo da projekat bude prihvaćen od strane škola, vjeroučitelja i zajednice. Vjeroučitelji koji su bili uključeni u projekat su rekli da su imali poteškoća u iznalaženju materijala koji govore na dovoljno kvalitetan način o drugim religijama. Zbog toga su morali da konsultuju izvore za koje im je bilo potrebno dopunsko objašnjenje, pa su samim tim, kod sebe, prepoznali potrebu da unaprijede svoje znanje kako bi što kvalitetnije prenijeli znanje svojim učenicima.

4.12. PREPORUKE I DALJI RAD

Kako bi se kvantitativno i kvalitativno povećalo znanje o vlastitoj i drugim religijama, predlažemo da se u vjeronaučni kurikulum uvedu dodatni nastavni sadržaji koji će ponuditi više informacija o drugim religijama i koji će dati mogućnost učenicima da uvide slična načela kojima se vode religije svijeta. Na ovaj način bi se povećao stepen prihvatanja i tolerancije, a smanjio stepen etničke distance. U sklopu nastavnog plana i programa vjeronauka koji sistematski edukuje i gradi mladu ličnost, neophodno je proširiti

241

sadržaje koje nude infromacije o drugima, bez obzira da li oni žive ili ne žive u neposrednoj sredini. Sticanjem novih znanja i proširenjem postojećeg, učenici bi bolje prihvatili svoje susjede i vršnjake različitih veroispovijesti. Imajući u vidu da je čovjek po prirodi društveno biće koje ima potrebu za komunikacijom sa drugima, kao i potrebu za samopotvrđivanjem kroz druge, prihvatanjem sebe i drugih, dolazi do stvaranja temelja za balans u kojem niko nije niti u dominantnoj, niti u submisivnoj poziciji. Na ovaj način se drugi ne shvataju kao izolirani pojedinci, već kao osobe sa kojima se mogu dijeliti iste vrijednosti. Razumijevanje i tolerancija za one koji djele životni prostor je od esencijalnog značaja za socijalni život.

5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Ukoliko analiziramo krajnje ishode podučavanja predmeta vjeronauke, fakultativnog ili obaveznog predmeta Kulture religije ili pak pilot inicijative međureligijskog razumijevanja, možemo zaključiti da će škola odagajati mlade za multikulturalnost, ukoliko se oni školuju u multikulturanom školskom ozračju. Bez izravne komunikacije i konstruktivnog dijaloga nije moguće doći do zajedništva, a da se ne ugroze razlike. Učenici i nastavnici treba da shvate da multikulturalnost odgoja nije brisanje razlika među nacijama, religijama, etnosom, već njihovo upoznavanje sa nečim što ne može nikako biti smetnja u zajedničkom suživotu. Država Bosna i Hercegovna, ukoliko želi biti demokratska sa razvijenim slobodama i pravima razvoja indentiteta svakog pojedinca, pripadnika različite kulture, mora da njeguje interkulturalni odgoj mlade ličnosti. Ono što bi trebalo da predstavlja posebno obilježje interkulturalnog odgoja, jeste odgoj stavova, sposobnosti, osjećaja, načina postojanja i ophođenja s osobom kulturno različitom, drukčijom od nas. Poštivanje drugog i drugačijeg, ma kakav on bio, jest uvjet poštovanja vlastitog dostojanstva. Biti interkulturalno odgojen znači komunicirati, ali i slušati «drugog». Zato interkulturalni odgoj ne treba promatrati kao odgoj prijenosa kulture, već kao odgoj koji će obogatiti kulturu, koji će dozvoliti i odobriti praktičnu potvrdu univerzalne vrijednosti - vrijednosti osobe. Ova vrijednost zajednička je svima, bez obzira na rasu, boju kože ili način na koji neko shvata život. Ako je prva i temeljna vrijednost osoba, tada treba odgajati u pravcu prihvatanja «drugog» kao čovjeka, priznavajući mu dostojanstvo koje priznajemo

242

sebi. Samo ako ova filozofija postane temelj odgoja i obrazovanja, tada će se moći govoriti o suživotu, odnosno o saradnji i kulturnoj integraciji (E. Piršl, 2011). Ako se multikulturalnost temelji na ljubavi i pravdi u poštovanju drugog čovjeka i drugačijih zajednica, onda nije samo ispunjena suština religije nego je obezbijeđena zdrava klima koja osigurava prosperitetnu nacionalnu i individualnu budućnost.

Literatura:

1. Alibašić, A., Ćudić, S., and group authors, (2009): Religion and school in open society in Bosnia and Herzegovina, Open society Fund Bosnia and Herzegovina

2. Babić,M. and group authors, (2004): Tolerance and Religion’s Principe’s International Forum Bosnia , Sarajevo

3. Blackwell, C. The problem of the cultural development of the child. Vygotsky Reader. 1994

4. Blythe, T., & Gardner H. (1990). A school for all Intelligences. Educational Leadership. 47(7), 33-37.

5. Bowman B. Stott, F. Understanding development in a cultural context. In Diversity

6. Developmentally Appropriate Practice. Mallory B. New, R. (Eds). Teachers College Press, New York. 119-134, 1994

7. Discrimination of children in BiH schools , Save the Children Norway, scientific study

8. Report about humanitarian development Bosnia and Herzegovina 2000,Youth UNDP, 2000 (str.27-33).

9. Report about NGO regarding to children rights in BiH 2005, Save the children Norway BiH,(str. 94).

10. Kagan, S.L. and Garcia, E.E. Educational, cultural and linguistic diversity perspectives: Moving the agenda. Early Childhood Research Quarterly. 6, 427-443.

11. Marsella A. J., & Leong, F. T. (1995). Cross-cultural issues in personality and career assessment. Journal of Career Assessment, 3(2),

12. Mertz, Gayle & Miller Lieber, Carol. Conflict in Context Understanding Local to Global Society. (2001).

13. Rajko Kuljić, Lazo Ristić i Zoran Avramović (2008); Culture of religion, Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo

14. Save the Children (2005), Practice Standards in Children’s Participation

243

15. Vučković N.Šahović,(2000): Child rights and international child rights Jugoslovenski centar za prava djeteta, Beograd

16. Zbornik radova, Stabilization of interethnic and inter-religion relationship on Western Balkan, 2010, BOŠ

244

Nusreta Kepeš, Ph D

THE INFLUENCE OF CONTENTS OF THE INTERRELIGIOUS UNDERSTANDING IN THE RELIGIOUS EDUCATION ON THE

PUPILS' ATTITUDES ABOUT OTHER RELIGIONS

SUMMARY

Peace education is based on the general aim of enabling the child to develop as a social being through living and co-operating with others, thus contributing to the good of society. It is beneficial to all children in our schools irrespective of their identity, since all children need to learn how to live within and contribute to the evolution of our growing intercultural society. Peace education includes educational policies and practices aiming at responding to the different educational needs expressed by different cultural traditions. It defines educational policies and practices aiming at teaching individuals to live together, to know each other, their specific cultural and historical characteristics, with a view to favouring their integration based on values of tolerance and pluralism. It not only reflects society but also influences its development. While education cannot bear the sole responsibility for challenging racism and promoting intercultural competence, it has an important contribution to make in facilitating the development of the child’s intercultural skills, attitudes, values and knowledge. An intercultural education is valuable to all children in equipping them to participate in an increasingly diverse society. This article include results an external research and testing of promising a practice was undertaken in order to assess the effectiveness of the religious lesson on children life and their attitudes about their neighbors. Some findings show that an education which is based on only one culture can be less likely to develop these capacities in children.

Key words: peace education, Integrated thematic planning, interfaith dialogue, Inter-religious understanding, multicultural education, prejudice, peace building, racial discrimination, stereotyping.

245

الاستاذة المساعدة نوصرتا كيبيش

ر محتوى التف ى آراء التلاميذ حول تأث ربية الدينية ع ي تعليم ال ن الاديان اهم ما ب الاديان الاخرى


ي المدارس العامة ي البوسنة والهرسك يدرس بأشكال مختلفة التعليم الدي ام الدي بأحد الاديان أو بالمع ى زرع الال دف إ ي الغالب تعليم دي أو طائفي وهو

راث دي الاخر نتقوية إيمان التلميذ ب ي . مع ربية الدينية المسؤولية عن تنظيم الى الدولة ى عاتق الجماعات الدينية، وع ء ع المدارس العامة تقع قبل كل

ا .ومؤسساي ي النظام التعليم ى أساس مادة اختيارية ربية الدينية ع إن إدخال مادة ال

ي البوسنة والهرسك يستند إ رف ولأول مرة بحق الطفل ي الذي يع ى القانون الدور والدينو حرية الفكر .الضم

ر دينية تسم ربية الدينية هناك مادة غ ى جانب مادة ال ال " ثقافة الاديان"إالهدف الاساس . تدرس المعتقدات بشكل عام، والقيم وطقوس الاديان العالمية المختلفة

ولفهم فةهو تأهيل التلميذ لفهم القيم الدينية المختل" ديانثقافة الا "من تدريس مادة ي ا ومعناها الثقا ا من الجماعات . نشأ رف ى المعارف المع تستند مقررات المادة إ

ىالدينية وكذلك رات التلميذ المحددة من التعايش مع أفراد الاديان الاخرى إ . خي، التوجه (ي الموجه مقررات المادة تدرس من خلال التدريس الموضو التوجه الاجتما

، توجه التلميذ ، التوجه العلم رنامج ) الدي ومقررات المادة يقررها الخطة المدرسية وال .المدرس

تعتقد الجماعات الدينية أن أساتذة التاريخ وعلم الاجتماع والفلسفة ليسوا ن بشكل كاف للأديان المقارنة وأن الكوادر المؤهلة لتد هم " ثقافة الاديان"ريس مادة مؤهل

هم يعتقدون أيضا بأن مقررات المادة يجب أن تنفذ . خريجو الدراسات اللاهوتيةالبديلة " ثقافة الاديان"يواجه إدخال مادة . بالتعاون مع الجماعات الدينية والكنائس

ي المجت مع ال تنشر قيم المجتمع المدني، الديموقراطية، حقوق الانسان والتسامح .انتقادات المراجع الدينية لأن هذه المادة سيدرسها من ليست مهنته تعليم الدين

246

ربية الدينية " ثقافة الاديان"وإن لم يكن من المخطط أن تقوم مادة مقام الا بشكل من الاشكال إلا أن السؤال كيف : هويبقى مطروحا الذي وتكون بديلا ع

ذلك يبقى السؤال كيف يمكن المقررات؟ كطالب عبء الحصص وكمية نخفف عن الرون " ثقافة الاديان"للتلميذ أن يتعامل مع المواقف المخالفة لأساتذة مادة الذين يعت

ربية الدينية الذين يطمحون أن يجعلوا من التلاميذ ن أساتذة ال أنفسهم ملحدين وبود الجيدين ن الجيدين أو ال ؟النصارى الجيدين أو المسلم

ه مثالا جيدا لإدخال النموذج البديل لتدريس الاديان الخاصة بنا باعتبار ي هذا البحث تنفيذ ربية الدينية الاختيارية فإننا سنورد والاديان الاخرى ضمن مادة ال

ي العام : تحت عنوان المشروع التجري بحث ن الاديان تم تطبيقه ٢٠٠٨/٢٠٠٩التفاهم ما بن التابعة ل ي WVمن قبل مجموعة المختص وبالتعاون مع الجماعات الدينية والكنائس

.البوسنة والهرسكي المتكامل، : الكلمات الرئيسة التعليم من أجل السلام، التخطيط الموضو

ن الاديان، التفاهم ما ن الاديان، التعليم متعدد الثقافات وبناء السلام الحوار ب ب

247

Prof. dr. Osman Ramić1 i Nedim Botić, bachelor islamske vjeronauke

OSNOVE ISLAMSKOG POGLEDA NA KONCEPT EMOCIONALNE INTELIGENCIJE

Sažetak

Obradom teme Osnove islamskog pogleda na koncept emocionalne inteligencije, nastojalo se dati pojmovno određenje emocionalne inteligencije, kao relativno novijeg naučnog pojma i njene povezanosti sa islamskim učenjem. Nastojao se sagledati i analizirati koncept emocionalne inteligencije u svjetlu islamskog učenja i njeno mjesto u izvorima islama. Islam, kao univerzalni koncept života, nudi rješenja za sva pitanja i probleme čovječanstva, sve do Sudnjeg dana, i u njemu nalazimo integrirane elemente emocionalne inteligencije.

Emocionalna inteligencija, kao bitna odrednica uspješnog rada i funkcioniranja, uključuje: emocionalnu osjetljivost, interpersonalne i intrapersonalne sposobnosti, socijalnu osjetljivost, komunikativnost, visok nivo tolerancije, visok nivo adaptabilnosti, socijabilnost, kooperativnost i svakodnevnu saradnju u različitim životnim situacijama i okolnostima.

Harmonični međuljudski odnosi u svim strukturama, osnovni su preduvjet uspješnog rada i življenja, a za to je potrebna visoka emocionalna inteligencija. Zato joj s pravom D. Goleman daje prednost u odnosu na akademsku inteligenciju.

Razvijena emocionalna inetligencija je potrebna odgajateljima, zdravstvenim radnicima, menadžerima, političarima, pedagozima, psiholozima, socijalnim radnicima, terapeutima, advokatima, sudijama, policajcima i svima drugima.

I dalje ostaje potreba dubljeg i sveobuhvatnijeg istraživanja i proučavanja uloge i značaja emocionalne inteligencije u savremenom životu i radu.

Ključne riječi: islam, emocije, emocionalna inteligencija, interpersonalna i intrapersonalna osjetljivost, empatija

1 Pedagoški fakultet Univerziteta u Bihaću i Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

248

UVOD

Najveća hvala i zahvala pripada samo Uzvišenom Allahu, neka je salavat i selam na najodabranijeg Allahovog roba Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu, njegove ashabe i sve one koji ga u dobru slijede do Sudnjeg dana.

Koncept emocionalne inteligencije i njena povezanost s univerzalnim islamskim učenjem prestavlja relativno novo područje naučno-istraživačkog rada. Glavni elementi svoje mjesto nalaze unutar postulata islama objavljenih prije 1400 godina. Islam, kao univerzalni koncept života, nudi rješenja za sva pitanja i probleme čovječanstva, sve do Sudnjega dana i svoje sljedbenike podučava i odgaja na najljepši i najplemenitiji način, te predstavlja idealan program življenja objavljen od Uzvišenog Allaha radi dobrobiti čitavog čovječanstva.

Na početku teme obrađuju se osnovne teorijske komponente emocionalne inteligencije, pojam emocija, njihova osnovna podjela, te opći pogled na pojam emocionalne inteligencije.

Emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja osjećaja, njihova jasnog identificiranja, razumijevanja, sposobnost njihova kontroliranja i korištenja za izražavanje misli. Za osobe s visokim kvocijentom emotivne inteligencije je karakteristično da uspješno prepoznaju vlastite i tuđe emocije, potrebe i želje, te imaju razvijene vještine samokontrole i rada s drugima osobama.

Islamsko učenje podstiče na usvajanje pozitivnih vještina emocionalne inteligencije u oblastima morala, međuljudskih odnosa i odnosa čovjeka i drugih živih bića. Navodi se, također, kako islam gleda na negativne emocionalne reakcije, uz navođenje primjera iz Kur'ana i sunneta.

O navedenoj temi je na bosanskom jeziku dostupna oskudna literatura, te je svega objavljeno jedno djelo koje se direktno dotiče problematike rada. To je rad dr. Me'muna Mubejjida pod naslovom: Nauči vladati svojim emocijama – emocionalna inteligencija; naučni i islamski pogled, koja je objavljena u Sarajevu 2008. godine. Dakle, postoji mnogo prostora za daljnji rad na izučavanju emocionalne inteligencije, kao značajne dimenzije ličnosti, koja obezbjeđuje uspješno djelovanje i funkcioniranje u savremenom

249

konceptu ljudskog života. Brojne su profesije koje, za uspješan rad, neminovno zahtijevaju posjedovanje emocionalne inteligencije. Poslovi u oblasti odgoja i obrazovanja, zdravstvene zaštite, socijalne skrbi i kao i rad u drugim institucijama, ustanovama i organizacijama koje se neposredno ili posredno bave pitanjima pomoći i zaštite čovjeka, traže visoke kompetencije koje uključuju sposobnost razumijevanja drugih, dakle, visok nivo emocionalne inteligencije.

1. DEFINICIJA I POJAM EMOCIJA

U pojmovnom određenju koncepta emocionalne inteligencije susrećemo se s pojmom emocija kojeg ćemo nastojati ukratko objasniti u daljnjem dijelu rada. Naime, ljudi nisu isključivo racionalna bića koja svoje postupke i htijenja preduzimaju samo na osnovu umnog mišljenja i zaključivanja. Mnogi naši postupci bivaju izazvani i drugim činiocima, kao što su npr. emocije (osjećanja). Emocije se, stoga, mogu opisati kao doživljaj našeg vrednovanja i subjektivnog odnosa prema stvarima, ljudima, događajima i prema sopstvenim postupcima.

Salovey i Mayer definišu emocije kao: „Emocije su organizovani odgovori koji prelaze granice mnogih psiholoških podsistema, uključujući fiziološki, kognitivni, motivacioni i iskustveni podsistem. Najčešće se javljaju kao odgovor na događaj, bilo spoljašnji ili unutrašnji, koji ima pozitivno značenje za osobu.“2

Postoji, ne samo u našem jeziku, već i u mnogim drugim jezicima veliki broj izraza koji izražavaju različita emocionalna stanja, a to su: radost, žalost, ljubav, saučešće, empatija, ponos, zluradost, oholost, stid, zahvalnost, briga, strepnja, očekivanje, nada itd. Emocije su u toku svog razvoja propraćene brojnim spoljašnjim i unutrašnjim promjenama. Značajni spoljašnji znaci emocija su: izrazi lica, tjelesna napetost, glasovne reakcije, znojenje, bljedilo, rumenilo i sl. Također, postoje i unutrašnji pratioci kao karakteristične promjene u radu

2 Izvorni tekst definicije: “We view emotions as organised responses, crossing the boundaries of many psychological subsystems, including the psysiological, cognitive, motivational, and experiental systems. Emotions typically arrise in response to an event, either internal or external, that has a positively or negatively valenced meaning for the individual.” Preuzeto iz: Peter Salovey and John D. Mayer (1990). Emotional intelligence. Baywood Publishing. Str. 186.

250

pojedinih organa: ubrzan rad srca, ubrzano disanje, stomačne tegobe i sl. Svaka emocija uključuje:

1. FIZIOLOŠKI DIO (promjene u organizmu koje doživljavamo kao uzbuđenje, tahikardiju, brže i dublje disanje);

2. INTELEKTUALNU KOMPONENTU (saznanje o promjenama u organizmu);

3. MIKRO I MAKROMIMIKA (facijalna ekspresija, pokreti, položaj tijela, ponašanje).

2. POJAM INTELIGENCIJE

Inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova, korištenja znanja za snalaženje u novoj okolini u kojima ne pomaže stereotipno nagonsko ponašanje, a niti učenjem stečene navike, vještine i znanja.3 Riječ inteligencija potiče od latinske riječi inteligere i znači razumjeti, shvatiti. Psiholozi koriste inteligenciju kao crtu ličnosti4 koja može barem djelomično protumačiti način na koji ljudi reaguju ili se ponašaju u različitim situacijama. Prema jednom mišljenju, inteligencija je sposobnost rješavanja novih problema i snalaženja u novonastalim situacijama; prema Davidu Wechsleru5, inteligencija je „sposobnost razumijevanja svijeta i domišljatost u sučeljavanju s njegovim izazovima“.6 Drugi, pak, smatraju da inteligencija obuhvata sposobnost apstraktnog razmišljanja, razumijevanje uzroka i posljedica nekog problema, sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog, sposobnost učenja i prilagođavanja nekom zadatom cilju. Poneki autori se skoncentrišu na sposobnost lahkog i brzog učenja i

3 http://hr.wikipedia.org/wiki/Inteligencija 4 Crta ličnosti predstavlja razlikovnu karakteristiku za koju se pretpostavlja da tumači dosljednost u ponašanju. Preuzeto iz: Rathus, S. A. (2000.). Temelji psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap. Str. 144. 5 David Wechsler (1896 – 1981.) je bio vodeći američki psiholog. Razvio je poznate skale inteligencije, kao što su Wechslerova skala inteligencije za odrasle osobe (WAIS) i Wechslerova skala inteligencije za djecu (WISC). Pogledati: http://en.wikipedia.org/wiki/David_Wechsler 6 Rathus, S. A. (2000.). Temelji psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap. Str. 143.

251

sposobnost sticanja novih sposobnosti. Psiholozi su grupisali inteligenciju u tri glavne grupe:

- apstraktna inteligencija (sposobnost razumijevanja i upravljanja korištenjem verbalnih i matematičkih simbola);

- konkretna inteligencija (sposobnost razumijevanja i upravljanja objektima);

- socijalna inteligencija (sposobnost razumijevanja ljudi i povezivanja s njima).

2.1. Koncept emocionalne inteligencije

Emocionalna inteligencija (EI) ima korijene u konceptu “socijalne inteligencije”7, koju je po prvi put identifikovao E.L. Thorndike8, 1920. godine. Uticaj ovog koncepta na širu kulturnu i akademsku zajednicu je od tada bio brz i širok. Utemeljenje za pojavu koncepta emocionalne inteligencije pronalazimo u Gardnerovoj (1983.) teoriji višestrukih inteligencija, tačnije u podjeli socijalne inteligencije na interpersonalnu i intrapersonalnu; i Sternbergovoj (1985.) triarhičkoj (trosložnoj) teoriji inteligencije (praktična inteligencija).

Interpersonalnu inteligenciju Gardner9 definiše kao: "...znanje o unutrašnjim aspektima osobe: pristup svojim osjećanjima, rasponu

7 Socijalna inteligencija je poseban vid inteligencije, koji obuhvata više međusobno povezanih sposobnosti kao što su: emocionalna osjetljivost, socijalna analitičnost, dobra samokontrola, socijabilnost, tolerancija i socijalna adaptabilnost. Socijalna inteligencija obuhvata i sposobnost tačnog prepoznavanja i razumijevanja osjećanja drugih, kao i pronicljivost u otkrivanju i tumačenju često skrivenih namjera drugih, interpersonalnih stavova na osnovu primjetnih znakova u ponašanju. Neophodna je za uspješan rad menadžera, političara, psihologa, socijalnih radnika, terapeuta, advokata, policajaca i drugih koji su upućeni na rešavanje problema pojedinaca i grupa ljudi. Izvor: http://sr.wikipedia.org/sr-el/ 8 Edward Lee Thorndike (1874 – 1949.) je bio američki psiholog koji je gotovo čitav radni vijek proveo na Univerzitetu Columbia. Njegovo istraživanje ponašanja životinja i procesa učenja je dovelo do pojave teorije konekcionizma i postavilo znanstvene temelje modernoj pedagoškoj psihologiji. Izvor: www.wikipedia.com 9 Howard Gardner (Skrenton, Pensilvanija, SAD, 11. juli 1943) je američki psiholog najpoznatiji po svojoj teoriji višestruke inteligencije. Gardner je istraživao koncepte kreativnosti i inteligencije i udio koji zauzimaju u učenju djece. Pisao je knjige o kognitivnoj revoluciji (Nova vještina uma) i nekoliko tomova o velikim

252

emocija, mogućnost razlikovanja tih osjećanja i, eventualno, imenovanja osjećanja i u njima traženje značenja i razumijevanja uzroka sopstvenog ponašanja".10 Sternberg11 gleda na inteligenciju pod vidom obrade ili procesiranja informacija. Motivisan rezultatima svojih istraživanja, on zaključuje da snalaženje u svakodnevnim situacijama zahtijeva drugačije sposobnosti od onih koje mjere klasični testovi inteligencije. Sternberg tako, uz analitičku i kreativnu, u svoju teoriju uvrštava i praktičnu inteligenciju.12

Gardner (1993.) je u svoj model višestrukih inteligencija, među sedam13 osnovnih, uvrstio i dva oblika ličnih inteligencija: interpersonalnu, koja označava sposobnost prikladnog reagovanja u odnosima s drugim ljudima i intrapersonalnu koja označava suštinu samospoznaje i sposobnosti upravljanja osjećanjima. Triarhička teorija i teorija višestrukih inteligencija su, uprkos povremenim otporima, prošle mnoge provjere i svrstane su ravnopravno s ostalim već prihvaćenim teorijama inteligencije (Spearmanovom, Thurstoneovom, Guilfordovom).

Pojam „emocionalna inteligencija“ prvi put se u akademskom kontekstu pojavio 1985. godine, u naslovu doktorske disertacije W. L. Paynea. Međutim, čak nekoliko godina nakon toga niko se nije osvrnuo na navedeni izraz. Smatra se da su naučnici Peter Salovey sa Univerziteta u Yaleu i John D. Mayer sa Univerziteta New Hempshire prvi pokušali da preciznije definišu navedeni pojam. Oni su u skladu sa naučnom metodologijom razvijali modele i instrumente za procjenu

vođama i misliocima 20. vijeka (Izvanredni umovi, Kreativni umovi, Vodeći umovi). Izvor: http://sr.wikipedia.org/ 10 http://gencelowich.blogspot.com/2008/10/1.html 11 Robert Sternberg (engl. Robert Jeffrey Sternberg, 8. decembar 1949.) je američki psiholog i psihometričar, bivši predsjednik Američkog psihološkog društva, profesor psihologije na Univerzitetu Jejl. Istraživao je ljudsku inteligenciju, vrste mišljenja, kogniciju, ljubav i mržnju i informativno procesne procedure koje koriste ljudi pri rješavanju zadataka u testovima inteligencije. Izvor: http://sr.wikipedia.org/sr 12 Rathus, S.A. (2000). Temelji psihologije. Str. 347. 13 Gardner smatra da ne postoji samo jedna, već sedam inteligencija, čiju osnovicu čine različita područja mozga. U njih se ubrajaju: jezična sposobnost, logičnost, tjelesna nadarenost, muzička sposobnost, spacijalne vještine i dvije vrste personalne inteligencije: intrapersonalna i interpersonalna osjetljivost. Pogledati: Rathus, S.A. (2000.). Temelji psihologije. Str. 346.

253

EI. Salovey i Mayer definišu emocionalnu inteligenciju kao: „Vrsta socijalne inteligencije povezana sa sposobnošću ličnosti da kontrolira vlastite emocije i osjećaje i emocije drugih, a povezana je i sa sposobnošću ličnosti da uviđa razliku između njih i mogućnošću korištenja ovih informacija u usmjeravanju vlastitih misli i osjećaja.“14

Esther Orioli i Robert Cooper su izjavili slijedeće u pokušaju da objasne EI: „EI je mnogo više od „lijepog” ponašanja prema drugima. To je sposobnost da osjetimo, razumijemo i uspješno primijenimo moć i mogućnost emocija kao izvora energije, informacija, kereativnosti, povjerenja i bliskosti”. Ukratko definirana, emocionalna inteligencija je sposobnost da se opaze emocije, da im se priđe i da se izazovu, kako bi pomogle procesu mišljenja. Svoju popularnost koncept emocionalne inteligencije bilježi pojavom knjige psihologa Danijela Golemana15. On je pojam emocionalne inteligencije suprotstavio pojmu akademske inteligencije, naglasivši superiornost emocionalne inteligencije u prognozi različitih oblika uspješnosti u svakodnevnom životu pojedinca. Golemanova knjiga “Emocionalna inteligencija – zašto je važnija od kvocijenta inteligencije” je dvije godine bila bestseler u SAD.

2.1.1. Dimenzije emocionalne inteligencije

Emocionalna inteligencija je usko povezana s psihološkim osobinama koje se nalaze u karakteru pojedinca, odnosno ovisi o psihološkim faktorima, kao što su ekstrovertiranost/introvertiranost16 14 Izvorni tekst definicije: “We define emotional intelligence as the subset of social intelligence that involves the ability to monitor one’s own and other’s feelings and emotions, to discriminate among them and to use this information to guide one’s thinking and actions”. Preuzeto iz: Peter Salovey and John D. Mayer. Emotional intelligence. Str. 189. 15 Danijel Goleman (rođen 7. marta, 1946) je književnik, psiholog i znanstveni publicista. Radio je 12 godina za novine The New York Times, specijalizirajući se za psihologiju i neurologiju. Pisac brojnih djela, od kojih je, svakako, najpoznatija knjiga: Emocionalna inteligencija – zbog čega je važnija od kvocijenta inteligencije. Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Daniel_Goleman 16 Ekstraverzija je prema K. G. Jungu, stav okrenutosti libida ka objektu, ka spoljašnjem svijetu. Za ekstraverziju je karakteristično da ličnost veću pažnju pridaje događajima u spoljašnjoj, nego zbivanjima u unutrašnjoj, psihičkoj realnosti. Aktivna ekstraverzija označava namjerno usmjeravanje pažnje na spoljašnju

254

ili emotivnost/indiferentnost. Razina naše emocionalne inteligencije nije određena genetski niti se razvija u našem ranom djetinjstvu. Za razliku od kvocijenta inteligencije, koji se neznatno mijenja nakon desete godine života, emocionalna inteligencija je uvelike naučena i nastavlja se razvijati kako živimo i učimo iz iskustava – ta se naša vještina može i dalje usavršavati.

Zapravo, istraživanja koja su godinama pratila razinu emocionalne inteligencije pokazuju da ljudi postaju sve bolji u tim umijećima što vještije nadziru vlastite emocije i porive, što su bolji u samomotiviranju, empatiji i društvenim sposobnostima. Psiholozi Daniel Goleman i John Salovey u svojoj temeljnoj definiciji emocionalne inteligencije preuzimaju temelje Gardnerove osobne inteligencije, proširujući sposobnosti na pet glavnih područja, ili pet dimenzija emocionalne inteligencije17:

1. Spoznaja vlastitih emocija. Svijest o vlastitome biću - prepoznavanje osjećaja u trenutku kada do njega dolazi - ključ je emocionalne inteligencije, te je presudna za psihološke spoznaje i razumijevanje vlastite ličnosti. Nemogućnost primjećivanja vlastitih osjećaja ostavlja nas njima na milost i nemilost. Osobe koje pouzdanije poznaju svoje osjećaje, bolje upravljaju vlastitim životom i bolje znaju što osjećaju o određenim osobnim odlukama, od toga s kime stupiti u brak, do toga koji posao odabrati.

2. Upravljanje emocijama. Upravljati emocijama, tako da odgovaraju situaciji, sposobnost je koja se izgrađuje na temelju svijesti o vlastitoj ličnosti, te omogućuje čovjeku da tješi samoga sebe, da se oslobodi neobuzdane tjeskobe, potištenosti ili razdraženosti - i posljedica koje sa sobom donosi neuspjeh u toj temeljnoj emocionalnoj vještini. Osobe kojima ta vještina ne ide od ruke, neprestano se bore protiv osjećaja uznemirenosti i patnje, dok se oni koji su u tome dobri puno brže mogu oporaviti od životnih neuspjeha i nedaća.

realnost. Introverzija je prema Jungu, orijentacija libida ka sopstvenom, unutrašnjem, subjektivnom svijetu. Takva orijentacija podrazumijeva okretanje od spoljašnjeg svijeta i od interpersonalnih odnosa ka sebi. Izvor: http://sr.wikipedia.org/sr 17 Goleman, D. (2004). Emocionalna inteligencija - zašto je bitnija od kvocijenta inteligencije. Zagreb: Mozaik knjiga, Zagreb. Str. 19.

255

3. Samomotivacija. Upravljanje emocijama u službi određenog cilja temeljna je sposobnost potrebna za iskazivanje usredotočene pozornosti, za samomotivacije i ovladavanje vlastitim postupcima te za kreativnost. Emocionalna samokontrola - sposobnost odgađanja primanja nagrade i zatomljavanja impulsa - temeljni je dio svakovrsnih uspjeha. A sposobnost prebacivanja u stanje plime omogućuje postizanje iznimnih rezultata svih vrsta. Ljudi koje krasi ova sposobnost, nerijetko su produktivniji i učinkovitiji, čega god se prihvatili.

4. Prepoznavanje emocija u drugima. Empatija18, još jedna od sposobnosti koja se temelji na emocionalnoj svijesti o vlastitoj ličnosti, osnovna je „vještina za ophođenje s ljudima“. Osobe koje iskazuju empatiju bolje su prilagođene suptilnim društvenim signalima koji pokazuju što je drugima potrebno ili što drugi žele. Zbog toga su takve osobe uspješnije u zvanjima poput njegovanja djece i bolesnika, u nastavi, trgovini i na rukovodećim funkcijama.

5. Snalaženje u vezama. Umijeće održavanja veze u velikoj je mjeri vještina upravljanja emocijama u drugima. Riječ je o sposobnostima koje su temelj popularnosti, karakteristika vođe i interpersonalne učinkovitosti. Osobe koje se ističu u tim vještinama postižu dobre rezultate u svemu što se oslanja na nesmetanu interakciju s drugima; to su društvene zvijezde.

3. EMOCIONALNA INTELIGENCIJA U SVJETLU ISLAMSKOG UČENJA

Muslimani vjeruju da je Allah stvorio svemir, i dao mu zakone iznenađujuće preciznosti. Među Svojim prelijepim stvorenjima, On je također stvorio ljude i dao im mnoge osobine: emocionalne, duhovne, intelektualne i fizičke, budući da im je On povjerio održavanje i zaštitu života na ovom planetu. Dakle, kako bi ljudima olakšao sprovođenje njihove misije, Stvoritelj je slao poslanike da bi ih podučili kako da žive svoj život u skladu s Njegovim zakonima.

18 U psihologiji, termin empatija se upotrebljava da označi proces neposrednog uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi. Empatija predstavlja neposredno saznanje osjećanja, želja i namjera drugih ljudi. Izvor: http://sr.wikipedia.org/sr

256

Islam nije samo vjera obredoslovlja, namaza, posta, zekata i drugih obreda - islam je zapravo sistem života za čovjekov praktični život u svim njegovim aspektima. Ovaj sistem podrazumijeva praktičnu organizaciju ljudskog života koja uključuje etičku osnovu na kojoj počiva društveni poredak, političko i ekonomsko uređenje.

Taj islamski sistem je sveobuhvatan, uzajamno povezan, i pokriva sve vidove ljudskog života i različite čovjekove potrebe i aktivnosti. Islam nije ograničen samo na to da bude vodič na putu do Dženneta, nego je on i način ostvarenja ovosvjetskog blagostanja. Islamski sistem života nije privremeni sistem koji pripada samo jednom historijskom razdoblju, niti je to lokalni sistem ustanovljen samo za jednu generaciju i sredinu. On je, ustvari, temeljni sistem određen od strane Uzvišenog Boga za dinamični ljudski život.

3.1. Islam i emocionalne osobine menadžmenta

Emocionalna interakcija je neizbježna u našim svakodnevnim životima; u stalnom smo kontaktu sa našim emocijama. Ali, do koje mjere trebamo sebi dozvoliti da utičemo na emocije drugih ili pak da druge osobe ili događaji utiču na naše emocionalno stanje?

Islam podjednaku važnost pridaje različitim komponentama ljudskog bića i regulira ih na najpotpuniji način. Islam je srednji put između dviju krajnosti: s jedne strane, nekontrolisanog prepuštanja prohtjevima i, s druge strane, sputavanja čovjekove prirode u kojoj je stvoren. Emocije u okviru islamskog učenja imaju svoje vrijednosno značenje kao fundamentalni elementi ljudske duše. Islam podučava umjerenosti u svim sferama života, nastojeći da kreira harmoniju, tako da pojedinac bude u konstantnom miru sa samim sobom, univerzumom i svojim Stvoriteljem. Islam preporučuje da se izbjegavaju ekstremi u pozitivnim i negativnim emocijama, budući da su svi ekstremi pogubni, ukoliko izađu van okvira kontrole. Emocionalna inteligencija se najviše očituje u islamskom moralu (ahlaku) i načinu ophođenja. Moral je složeno područje ljudskog djelovanja, čiji je predmet interesovanja odnos čovjeka prema sebi, drugim ljudima, životinjama i prirodi. Moralan odnos prema sebi, drugima, pa i široj živoj i neživoj okolini je, po islamskom učenju, ibadet. Abdullah ibn Amr ibn el-As, r.a., kaže: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije bio vulgaran niti bestidan. Govorio je: 'Najbolji od vas su

257

oni čije je ponašanje najljepše.'“19 Islam ne potencira mnogo hereditarnu20 inteligenciju, već je njegov fokus na vještinama emocionalne inteligencije, za koje su moderni istraživači utvrdili da su one istinska mjera uspjeha u svakodnevnom životu.

3.2. Kur’an kao preteča modernim shvatanjima o EI

Kur'an kao Allahova posljednja Objava, sadrži mnoštvo riječi i izraza emocionalnog značenja. Njihov spomen ukazuje na bitnost emocija unutar pojedinca kao jedinke, kao i društva u cjelini. Doista, ljudski život je obojen raznovrsnim emocijama koje utiču na njegov unutarnji bitak, kao i vanjsku manifestaciju u formi djela i radnji. Ukratko ćemo pokušati navesti osnovne oblasti psihičkog i emocionalnog zdravlja, uz navođenje kur'anskih ajeta koji ih dodatno pojašnjavaju.

3.2.1. Spoznaja suštine naših vlastitih osjećanja

Samosvjesnost je jedno od najvažnijih područja na koje se odnosi emocionalna inteligencija. Poznavanje sebe uključuje svijest o vlastitim emocionalnim stanjima. Bez svijesti o vlastitim emocijama, upravljanje njima je nemoguće. Sve dok čovjek ne spozna prirodu svojih emocija, on ih nije sposoban razumjeti, niti shvatiti ono što drugi osjećaju. Što više poznaje svoja emocionalna stanja, osoba će biti u povoljnijoj poziciji da izabere način na koji će reagirati u pojedinim situacijama. Preduvjet koji dovodi do osvještavanja emocija u čovjeku, je mogućnost razlikovanja između onog što čovjek osjeća i onog što misli. Nakon što osoba postane svjesna svojih emocija, trebala bi provoditi samokontrolu svojih emocionalnih stanja.

Emocionalna inteligencija se temelji na prepoznavanju osjećaja u trenutku kad je do njih došlo. U neprekidnu pažnju unutarnjih emocionalnih procesa, uključuje se i um, koji dok preispituje iskustvo, u to preispitivanje uključuje i preispitivanje emocija. Kur'an, kao Allahova posljednja objava čovječanstvu, savjetuje i podstiče

19 Bilježe Buharija i Muslim. Preuzeto iz: Hakki, A. M.(2004). Moral muslimana. Sarajevo:Bookline. Str. 11. 20 Hereditarnost predstavlja prijenos genetičkih obilježja s roditelja na djecu. Izvor: http://www.centar-zdravlja.net/rjecnik/507/hereditarnost/

258

muslimane da proniknu u bit svojih emocija, da ih nastoje protumačiti i prihvatiti. Svijest o samome sebi osnova je samopouzdanja, i jedna od pet temeljnih odrednica emocionalne inteligencije. U islamskom učenju je ona duboko integrirana, te na nju ukazuju brojni ajeti Časnog Kur'ana. Uzvišeni Allah kaže:

ن على نفسهۦ بصيرة ـ نس )١٤(بل ٱلإ„Sam čovjek će protiv sebe svjedočiti.“21

3.2.2. Posjedovanje istinskih emocija kao put ka empatiji

Emocionalna inteligencija je okretanje ka našim osjećanjma i ka osjećanjima onih oko nas. Ona zahtijeva pravilan, pažljiv i samilostan odgovor na tuđa osjećanja. Empatija znači biti u mogućnosti da sagledamo problem iz perspektive druge osobe. Kur'an upućuje poziv na pokušaj shvatanja emocija drugih, i razvoj saosjećanja s njihovim stanjem. Uzvišeni Allah kaže:

) ٢(أن جاءه ٱلأعمى ) ١(عبس وتولى „On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao.“22

3.2.3. Prilagođavanje sopstvenim emocijama

Korijen emocionalne inteligencije je mogućnost upravljanja uznemirujućim emocijama ili impulsima. Doista, musliman se podstiče da razumije svoje emocije, da ih u svakodnevnom životu prihvati, te razgraniči između pozitivnih emocija i onih negativnih - destruktivnih. Uzvišeni Allah, u Kur'anu na više mjesta spominje emocije, te nam ukazuje na kontrolu negativnih emocija. Uzvišeni Allah kaže:

لا يحب كل مختال فخور ءاتٮڪم لكيلا تأسوا على ما فاتكم ولا تفرحوا بما )٢٣( وٱ

„Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce.“23

21 Kur'an, El-Kijameh, 14. 22 Kur'an, Abese, 1. 23 Kur'an, El-Hadid, 23.

259

3.2.4. Popravak bolesnih emocija i podnošenje odgovornosti

Samokontrola osjećaja postavlja čovjeka u poziciju, u kojoj je on taj koji odlučuje kako će reagirati na određenu situaciju. Tada, impulzivnost kao takva gubi na svojoj snazi, te čovjek kontrolira svoje emocije, a ne one njega. Odgovorno ponašanje, kao jedna od temeljnih vrlina emocionalne inteligencije, duboko je ukorijenjeno u islamskom učenju, te kao takvo rezultira korisnim ishodima i prosperitetom. Nasuprot toga, neodgovornost se povezuje sa negativnim posljedicama i sankcijama. Kur'an naglašava ličnu odgovornost i njen značaj:

يئة ۥ ولى ۥ عدٲوة كأنه ٱدفع بٱلتى ھى أحسن فإذا ٱلذى بينك وبينه ولا تستوى ٱلحسنة ولا ٱلس )٣٥(ذين صبروا وما يلقٮھا إلا ذو حظ عظيم وما يلقٮھا إلا ٱل ) ٣٤(حميم

„Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvratite, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi, to mogu postići samo vrlo srećni.“24

3.2.5. Emocionalna pismenost

Razvijena emocionalna inteligencija stavlja čovjeka u kategoriju emocionalno zrele osobe. Emocionalno zrele osobe mogu realno procijeniti situaciju i na nju odgovoriti s isto tako realnim i prihvatljivim emocijama. Takve osobe posjeduju slobodu u emocionalnom izražavanju, te u skladu s tim reaguju prema sebi i prema drugima. One znaju strukturu svojih emocija, te su stoga svjesne da ih niko, osim njih samih, ne može usrećiti. Svjesni su da svi osjećaji koje imaju, proizlaze iz njih samih, pa su zbog toga nesebični u interakciji s drugim ljudima. Takva emocionalna situacija daje im neograničenost u vlastitom djelovanju koju, upravo zbog toga što je i sami imaju, mogu dati i drugima. Također, emocionalno zreli ljudi kreću se na vrlo kvalitetan način kroz međuljudske odnose. Kur'an poziva muslimane da izraze osjećanja koja se u njima nalaze. Uzvišeni Allah kaže:

وأعلم من ما لا تعلمون قال إنما أشكوا بثى وحزنى إلى ٱ ) ٨٦(ٱ

„Ja tugu i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate – reče on.“25

24 Kur'an, Fussilet, 34.-35.

260

3.3. Kako islam podučava vjernike vještinama EI

Ukoliko osmotrimo i istražimo proces odgoja ličnosti i usvajanja vještina, sposobnosti i znanja iz oblasti emocionalne inteligencije, uviđamo da je konačni cilj formiranje emocionalno zrele i samostalne ličnosti, spremne da na plećima ponese emanet vjere i odgoja. Kako postići taj cilj, tj. na koji način islam pristupa tom problemu?

Koncept nagrade i kazne: Islam je vjera koja je bliska ljudskoj iskonskoj naravi, i kao takva je bliska poimanju i shvatanju ljudi. Među osnovnim sredstvima koje islam koristi u odgoju ličnosti, ističe se koncept nagrade i kazne.

Pozitivno ponašanje, sposobnosti i znanja emocionalne inteligencije se u islamskom učenju afirmišu uz pomoć nagrade, nakon čega se ponašanje učvršćuje i produžava.26 Vjernik nagradu za svoje postupke očekuje na drugom svijetu. Vjera u drugi svijet nosi i zahtjev za životom usklađenim s tom vjerom. Vjernik se obraća Allahu, dž.š. Njegovi postupci nisu motivirani nikakvim interesom. Oni dolaze iz dubine njegovog srca. Njegova nutrina i vanjština su isti. Interesuje ga samo da li će njegov Gospodar biti njime zadovoljan. On govori istinu i kada je to protiv njega, sudi i svjedoči pravedno, bez obzira koga to pogađa, čini dobro drugima i od njih ne očekuje da mu dobrim uzvrate, niti da mu izraze zahvalnost. Njegova nagrada za moralno ponašanje nije tu i neće mu na Zemlji biti isplaćena. Nagrada je tamo, na Drugom svijetu. Njegovi motivi su jaki, postojani i svjestan je da nijedno dobro djelo neće ostati nenagrađeno.

Negativni oblici ponašanja se kažnjavanjem žele dokinuti, tj. putem kazne se žele iskorijeniti loše posljedice i usvojene loše navike. Time se želi postići prekid negativnih navika, koje se također mogu ukorijeniti i učvrstiti, poput onih pozitivnih.27 Ova sredstva imaju za cilj da spriječe i potisnu negativne uticaje na odgojenika, odnosno, ako takvi uticaji već postoje, da spriječe odgojenike u vršenju loših, društveno neprihvatljivih činova i postupaka.

25 Kur'an, Jusuf, 86. 26 Selimović, E. (1995). Psihologija islama. Istanbul:Timas Yayinlari. Str. 92. 27 Ibid., str. 94.

261

Možemo povući paralelu između ovog islamskog koncepta, i kompletnog ustrojstva ličnosti i društva, koje također počiva na nagradi i kazni. Internalizacija, socijalizacija, socijalna i emocionalna interakcija – sve su one posljedica učvršćivanja pozitivnih i moralnih načela i ponašanja kod ljudi općenito.

3.4. EI u islamskom pogledu na međuljudske odnose i odnos čovjeka spram drugih živih bića

Ljudi su društvena bića, te stupaju u različite oblike socijalnih odnosa i veza. Stoga, islam kao univerzalni sistem življenja nudi praktične recepte za emocionalnu interakciju.

3.4.1. Međuljudski odnosi

Veličina islama se ogleda i u tome koliko on insistira na međusobnom potpomaganju, socijalnim programima, međusobnom opraštanju, spajanju rodbinskih veza, kakvoći bračnog odnosa, činjenju dobrih djela, uz nužnost obazrivosti i rješavanja lokalnih i globalnih problema. Islam insistira na tome da jedno društvo mora predvoditi pravda i povjerenje u svakom pogledu, što se da jasno primijetiti kad god se osvrnemo na islamske propise. Islam nam ukazuje na to da jedina razlika koju Allah dž.š., pravi među ljudima – takvaluk i bogobojaznost:

أيہا ٱلناس إ ـ ا وقباٮل لتعارفوا يكم شعوب ـ كم من ذكر وأنثى وجعلن ـ نا خلقن إن أڪرمكم عند ٱ

عليم خبير أتقٮكم )١٣( إن ٱ

„O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i od jedne žene, i na nacije i plemena smo vas podijelili kako bi se međusobno zbližavali i upoznavali; najčasniji od vas je onaj koji je prema Allahu najbogobojazniji!“28

Osnova od koje islam kreće jeste izgradnja i odgoj svakog pojedinca kao osnove društva. Izgradnja ličnosti počinje od izgradnje odnosa između čovjeka kao roba i Uzvišenog Allaha kao njegovog Gospodara. Na tome se i zasniva islam kao sistem života, što je naravno opet suprotno onome na čemu se danas odgaja pojedinac i društvo. Islam se ne zaustavlja na tome. On upotpunjava i odnos

28 Kur'an, El-Hudžurat, 13.

262

čovjeka prema čovjeku, prema roditelju, rodbini, komšiji, radnom kolegi, pretpostavljenom, potčinjenom, prijatelju, muslimanu, nemuslimanu itd. - sve ovo opet biva na osnovama pokornosti zakonima koje postavio Uzvišeni Allah. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je rekao: „Najbolji čovjek je onaj koji najviše koristi drugim ljudima.“29 Čovjek se u islamu vrednuje i ocjenjuje po kvalitetu i količini urađenih dobrih djela. U tom smislu Allahov Poslanik, s.a.v.s, kaže: „Najbolji ljudi su oni čiji je život dug, a oni ga provode radeći dobra djela, a najgori su oni čiji je život dug, a poslovi (djela) ružni.“30

3.4.2. Odnos između ljudi i drugih živih bića

Osnovni islamski princip, na kojem vjernik gradi svoj odnos prema čitavoj prirodi, jeste da sve pripada Allahu, dž.š., da je On Stvoritelj svega i da je čovjek pred Njim odgovoran za svoj odnos prema prirodi. Musliman emotivno komunicira i s drugim bićima u svemiru. Dakle, od nas se očekuje da s njima postupamo s podjednakom brigom i poštovanjem, kao prema ljudima. Psihološka okrutnost je zabranjena u islamu na svim poljima, pa čak i prema životinjama. Poslanik, s.a.v.s., je jedne prilike ugledao čovjeka koji je svoju nogu stavio na vrat ovce i pred njenim očima oštrio nož, želeći da je zakolje, pa mu se Poslanik, s.a.v.s., obratio riječima: ''Zašto to nisi učinio ranije? Zar želiš da je usmrtiš dva puta?''31

Poznat je slučaj žene koja je ušla u vatru zbog mačke koju je zatvorila, nije je nahranila ni napojila, niti je pustila da sama sebi traži opskrbu, pa je umrla. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Žena je ušla u Vatru zbog mačke koju je svezala – nije je hranila niti ju je pustila da se hrani sa zemlje.“32 Prema tome, nehuman odnos prema životinji može biti razlogom kazne u Džehennemu, ali isto tako lijep postupak prema životinjama može biti razlogom oprosta grijeha i ulaska u Džennet. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Jedna bludnica je jednog dana vidjela psa kako kruži oko bunara. Jezik mu 29 Bilježi Taberani. Preuzeto iz: Indžić, H. (2003). Osnove islamskog morala i ponašanja. Travnik: Elči-Ibrahim-pašina medresa. Str. 83. 30 Biljži Tirmizi. Preuzeto iz: Indžić, H. (2003). Osnove islamskog morala i ponašanja. Travnik: Elči-Ibrahim-pašina medresa. Str. 83. 31 Bilježi Hakim. Preuzeto iz: El-Gazali, M. (2003.). Karakter muslimana. Sarajevo:Bookline. Str. 377. 32 Bilježi Buhari. Preuzeto iz: El-Gazali, M. (2003.). Karakter muslimana. Str. 377.

263

je ispao od žeđi. Ona skinu svoju čizmu i bi joj oprošteno zbog toga.“33

3.5. Podsticaji na usvajanje pozitivnih emocionalnih vještina i osobina u islamskom učenju

Emocije kao što su: ljubav, nada, entuzijazam, odlučnost, itd. se snažno naglašavaju u Kur'anu i hadisima Poslanika, s.a.v.s., jer one rezultiraju pozitivnim stavom i ponašanjem muslimana unutar svojih porodica, u javnosti, te u odnosu na ostatak svijeta i sva Allahova stvorenja.

Ukoliko bismo napravili analizu međuljudskih odnosa sa stanovišta socijalne psihologije i islamskih preporuka, uvidjeli bismo mnoštvo značajnih podudarnosti. U islamu se te preporuke svode na najprihvatljivija rješenja: ćudoređe (moral), dobroćudnost, poštovanje, mirnoća, skromnost, blagost u odnosu spram drugih, čak i u nesuglasicama, umjerenost, pravednost, itd. Islam kao religija Istine, doista ne može proturječiti istini života.

Navest ćemo pojedine ajete iz Kur'ana i hadise Allahovog Poslanika, s.a.v.s., radi ilustracije navedenih teza:

Ljubav prema Allahu: Uzvišeni Allah je rekao:

ويغفر لكم ذنوب فٱتبعونى يحببكم ٱ حيم كم قل إن كنتم تحبون ٱ غفور ر ) ٣١( وٱ

„Reci: 'Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!“34

Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko bude imao tri osobine osjetit će slast i okus imana:

1. da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svih ostalih;

2. da voli u ime Allaha i ni zbog kojeg drugog razloga;

3. da strepi od povratka u nevjerovanje nakon što ga je Allah toga spasio, kao što strepi da ga ne bace u vatru.“35

33 Bilježi Muslim. Preuzeto iz: El-Gazali, M. (2003.). Karakter muslimana. Str. 378. 34 Kur'an, Ali Imran, 13.

264

Ulema je rekla u tumačenju ovog hadisa: „Slast imana znači uživanje u ibadetima i podnošenje teškoća radi Allahovog zadovoljstva i zadovoljstva Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Sve je to važnije od ovosvjetskih prolaznih stvari. Slast imana jeste i čovjekova ljubav prema Uzvišenom Gospodaru kroz činjenje bogougodnih djela i izbjegavanje zabranjenih; zatim ljubav prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.“

Ljubav radi Allaha: Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša, nećete ući u Džennet dok ne budete vjerovali; a nećete vjerovati dok jedni druge ne zavolite. Hoćete li da vas uputim kako ćete postići ljubav među vama? Širite selam!“36 Imam Ahmed ibn Hanbel upitan je o tome šta je to ljubav radi Allaha, pa je rekao: „To je ljubav prema čovjeku bez ovosvjetskih interesa.“

Nada: Nada predstavlja jednu od krucijalnih osobina razvijene emocionalne inteligencije. Ona je vjerovanje da postoji način i volja za ostvarivanje ciljeva pojedinca, ma kakvi oni bili. Islam u okviru svog učenja ističe značaj nade. Uzvišeni Allah nas u časnoj Knjizi bodri da ne gubimo nadu u Njegovu milost. Uzvišeni kaže:

حمة ٱ عبادى ٱلذين أسرفوا على أنفسھم لا تقنطوا من ر ـ ن ۞ قل ي يغفر ٱلذ وب جميعا إن ٱحيم إنه )٥٣(ۥ ھو ٱلغفور ٱلر

"Reci: O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, Allah će oprostiti sve grijehe, On puno prašta i milostiv je."37

Nužno je nakon pokajanja ostaviti grijehe i činiti dobra djela, jer ispravna nada mora biti popraćena činjenjem dobrih djela, kako kaže Milostivi:

ٮك يرجون رحمت ٱ ـ أول ھدوا فى سبيل ٱ ـ غفور إن ٱلذين ءامنوا وٱلذين ھاجروا وج وٱحيم )٢١٨(ر

"Oni koji vjeruju i koji hidžru učine i bore se na Allahovom putu, oni se Allahovoj milosti nadaju."38

35 Ez-Zubejdi, A. (2004.). Buharijina zbirka-sažetak. Sarajevo:El-Kalem. Str. 19.-20. 36 El-Munziri, Z. (2004.). Muslimova zbirka-sažetak. Sarajevo:El-Kalem. Str. 29. 37 Kur'an, Ez-Zumer, 53.

265

Blagost i skromnost: Imran b. Himar, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Uistinu, Allah mi je objavio da budete blagi, skromni jedni prema drugima i da se ne uzdižete jedan nad drugim i da ne činite nasilje jedan drugom.“39 Ako pogledamo život Allahova Poslanika, s.a.v.s, vidjet ćemo da je, uglavnom, njegov život bio protkan blagošću i nježnošću, zbog čega bi i govorio: „Blagost se neće naći ni pri jednoj stvari, a da je neće uljepšati...“40

3.6. Pogled islama na negativne emocionalne reakcije

Savremene civilizacije i države različitim metodama i vrstama nadzora nastoje kontrolirati ponašanje i djelovanje ljudi, ali i pored velikih napora slabo uspijevaju suzbiti kriminal, nasilje, korupciju, nemoral i ostale probleme društva.

Islam rješavanju ovih problema pristupa na jedan poseban način. Iako islam za određene prijestupe propisuje rigorozne kazne na ovom svijetu, mnogo više pažnje pridaje usađivanju jake svijesti kod ljudi da su pod stalnom Allahovom kontrolom i praćenjem, da Mu ništa ne mogu sakriti i da će za sve odgovarati. Islam ističe pogubnost negativnih emocija na sveopće stanje čovjeka, poput: bijesa, depresije, mržnje, zavisti, itd. Musliman se savjetuje da prakticira strogu kontrolu nad tim destruktivnim emocijama, te da se pokaje ukoliko su one uticale na djela ili stavove prema drugima.

Islamski učenjaci kažu da je najbolja opomena i kontrola ljudskih djela svijest o konstantnom Božijem nadzoru. Zbog toga, veći dio Kur’ana govori o moralu i toj svijesti, a manji dio govori o pravnim propisima, jer je kur’ansko stanovište da je za pravilan razvoj društva važnije učvrstiti vjeru i moral kod ljudi, nego donositi pravne odredbe, koje, bez jake vjere i morala, ne bi imale velike vrijednosti i efekta.

Uzvišeni Allah na mnogim mjestima u Kur’anu naglašava čovjeku da je pod stalnim nadzorom, pa kaže:

38 Kur'an, El-Bekare, 218. 39 Bilježi Muslim. Preuzeto iz: Hakki, A. M.(2004.). Moral muslimana. Sarajevo:Bookline. Str. 122. 40 Bilježi Muslim. Preuzeto iz: Hakki, A. M.(2004.). Moral muslimana. Sarajevo:Bookline. Str. 110.

266

ن ونعلم ما توسوس بهۦ نفسه ـ نس )١٦( ونحن أقرب إليه من حبل ٱلوريد ۥولقد خلقنا ٱلإ

“Mi smo čovjeka stvorili i znamo šta mu sve njegova duša došaptava, i Mi smo mu bliži od žile kucavice.“41

Svaki čovjek koji je svjestan ovih ajeta, bojat će se Allaha i neće se olahko odlučiti na grijeh, a kamoli biti ustrajan u njemu. Allahov Poslanik, s.a.v.s, u hadisu u kojem ga je Džibril upitao šta je to ihsan (vrhunac vjere), odgovorio je: „Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.”42

ZAKLJUČAK

Putem obrade teme rada došlo se do slijedećih zaključaka:

- Vanjski svijet opažamo, saznajemo o njemu, ali ga i doživljavamo na subjektivni, lični način, putem emocija čiju pojavu prate unutrašnje i spoljašnje tjelesne promjene. Emocije se, stoga, mogu definisati kao doživljaj našeg vrednovanja i subjektivnog odnosa prema stvarima, ljudima, događajima i prema sopstvenim postupcima.

- Riječ inteligencija potiče od latinske riječi inteligere i znači razumijeti, shvatiti. Psiholozi koriste inteligenciju kao crtu ličnosti koja može barem djelomično protumačiti način na koji ljudi reaguju ili se ponašaju u različitim situacijama.

- Emocionalna inteligencija (EI) ima korijene u konceptu “socijalne inteligencije”, koju je po prvi put identifikovao E.L. Torndike, 1920. godine. Utemeljenje za pojavu koncepta emocionalne inteligencije pronalazimo u Gardnerovoj (1983.) teoriji višestrukih inteligencija; i Sternbergovoj (1985.) triarhičkoj (trosložnoj) teoriji inteligencije. Svoju popularnost, koncept emocionalne inteligencije bilježi pojavom knjige psihologa Danijela Golemana. Ukratko definirana, emocionalna inteligencija je sposobnost da se opaze emocije, da im se priđe i da se izazovu, kako bi pomogle procesu mišljenja.

- Emocije u okviru islamskog učenja imaju svoje vrijednosno značenje kao fundamentalni elementi ljudske duše. Islam podučava 41 Kur'an, Kaf, 16. 42 Ez-Zubejdi, A. (2004)., Buharijina zbirka-sažetak. Sarajevo:El-Kalem. Str. 33.

267

umjerenosti u svim sferama života, nastojeći da kreira harmoniju, tako da pojedinac bude u konstantnom miru sa samim sobom, univerzumom, i Allahom.

- Pet temeljnih dimenzija emocionalne inteligencije se navode u Kur'anu, kao izvoru Upute. To su: upoznavanje vlastitih emocija, upravljanje emocijama, samomotivacija, prepoznavanje emocija u drugima, snalaženje u društvenim vezama. Islam u svojim temeljnim izvorima podstiče na njihovo usvajanje.

- Islam je vjera koja je bliska ljudskoj iskonskoj naravi, i kao takva je bliska poimanju i shvatanju ljudi. Među osnovnim sredstvima koje islam koristi u odgoju ličnosti, ističe se koncept nagrade i kazne. Pozitivno ponašanje, sposobnosti i znanja emocionalne inteligencije se u islamskom učenju afirmišu uz pomoć nagrade, nakon čega se ponašanje učvršćuje i produžava. Negativni oblici ponašanja se kažnjavanjem žele dokinuti, tj. putem kazne se žele iskorijeniti loše posljedice, usvojene loše navike.

- Osnova od koje islam kreće jeste izgradnja i odgoj svakog pojedinca kao osnove društva. Izgradnja ličnosti počinje od izgradnje odnosa između čovjeka kao roba i Uzvišenog Allah kao njegovog Gospodara. On upotpunjava i odnos čovjeka prema čovjeku, prema roditelju, rodbini, komšiji, radnom kolegi, pretpostavljenom, potčinjenom, prijatelju, muslimanu, nemuslimanu.

- Emocije kao ljubav, nadu, entuzijazam, odlučnost, itd. se snažno naglašavaju u Kur'anu i hadisima Poslanika, s.a.v.s. Islam ističe pogubnost negativnih emocija na sveopće stanje čovjeka, poput: bijesa, depresije, mržnje, zavisti, itd. Musliman se savjetuje da prakticira strogu kontrolu nad tim destruktivnim emocijama, te da se pokaje ukoliko su one uticale na djela ili stavove prema drugima.

- Islamski učenjaci kažu da je najbolja opomena i kontrola ljudska svijest o tome da Allah prati insana i da sve zna o njemu. Zbog toga veći dio Kur’ana govori o moralu i toj svijesti, a manji dio govori o pravnim propisima, jer je kur’ansko stanovište da je za pravilan razvoj društva važnije učvrstiti vjeru i moral kod ljudi nego donositi pravne odredbe, koje, bez jake vjere i morala, ne bi imale velike vrijednosti i efekta.

268

Literatura:

Kur'an i prevodi Kur'ana: 1. El-Kur'anu-l-kerim, Mushafu-l-Medinetin-Nebevijjeh (Kur'an Casni, medinska

verzija Mushafa), Mudžemme'u-l-melik Fahd, 1405.h.g.

2. Korkut B., Kur'an s prevodom, Štamparija kralja Fahda, Saudijska Arabija, Medina, 1412.h.

Knjige: 3. Ebu Gudde, A. (2003). Poslanik kao učitelj i njegovi metodi u podučavanju.

Novi Pazar: El-Kelimeh.

4. El-Buhari, M. ibn I. (2009). Knjiga o edebu. Mostar: IKC Mostar.

5. El-Gazali, M. (2003). Karakter muslimana. Sarajevo: Bookline.

6. El-Munziri, Z. (2004). Muslimova zbirka hadisa-sažetak. Sarajevo: El-Kalem.

7. Ez-Zubejdi, A. (2004). Buharijina zbirka hadisa-sažetak. Sarajevo: El-Kalem.

8. Goleman, D. (2004). Emocionalna inteligencija. Zagreb: Mozaik knjiga.

9. Goleman, D. (2008). Socijalna inteligencija. Beograd: Geopoetika.

10. Hakki, A. M. (2004). Moral muslimana. Sarajevo: Bookline.

11. Indžić, H. (2003). Osnove islamskog morala i ponašanja. Travnik: Elči Ibrahim-pašina medresa.

12. Indžić, S. (2004). Savremeni prikaz Poslanikove ličnosti. Travnik: Elči Ibrahim-pašina medresa.

13. Mubejjid, M. (2008). Nauči vladati svojim emocijama – emocionalna inteligencija; naučni i islamski pogled, Sarajevo: Dobra knjiga.

14. Rathus, S.A. (2000). Temelji psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap.

15. Selimović, E. (1995). Psihologija islama. Istanbul: Timas Yayinlari.

Članci na engleskom jeziku: 16. Peter Salovey and John D. Mayer, Emotional intelligence, Baywood Publishing,

1990.

Internet stranice: 17. gencelowich.blogspot.com

18. www.centar-zdravlja.net

19. www.emocionalnainteligencija.com

20. www.virovitica.info

21. www.wikipedia.com

269

Osman Ramic, Ph D and Nedim Botic, Bachelor of Islamic religious education

BASICS OF ISLAMIC VIEW ON THE CONCEPT OF THE EMOTIONAL INTELLIGENCE

SUMMARY

With the analysis of the topic Basics of Islamic view on the concept of Emotional Intelligence, we tried to give a conceptual definition of the Emotional Intelligence as a relatively new scientific concept and its relationship with the Islamic teachings. We attempted to identify and analyze the concept of Emotional Intelligence in the light of Islamic teaching and its place in the sources of Islam. Islam as a universal concept of life offers the solutions to all issues and problems of mankind until the Day of Judgement, and contains integrated elements of Emotional Intelligence.

Emotional Intelligence as an essential component of a successful life and functioning includes: emotional sensitivity, interpersonal and intrapersonal skills, social sensitivity, communication skills, high levels of tolerance, high levels of adaptability, sociability, cooperation, and daily in collaboration in various everyday life situations and circumstances.

Harmonious interpersonal relationships in all the structures are the basic prerequisites for successful work and life, and require a high Emotional Intelligence. So rightfully D. Goleman gives EI an advantage over academic intelligence.

Developed Emotional Intelligence is a must for educators, health professionals, managers, politicians, educators, psychologists, social workers, therapists, lawyers, judges, policemen and others.

A need for deeper and more comprehensive research and study of the role and importance of Emotional Intelligence in modern life and work remains even today.

Keywords: Islam, emotions, Emotional Intelligence, intrapersonal and interpersonal sensitivity, empathy

270

ربية الاسلامية -الاستاذ الدكتور عثمان راميتش ونديم بوتيتش بكالوريوس ال

أسس الرؤية الاسلامية لمفهوم الذكاء العاطفي


تناول موضوع أسس الرؤية الاسلامية لمفهوم الذكاء العاطفي حاولنا من خلال إعطاء التحديد المفهومي للذكاء العاطفي باعتباره مفهوما علميا جديدا وعلاقته

ي ضوء الاسلام ومكانته حاولنا عرض وتحليل مفهوم الذكاء. بالإسلام ي العاطفي ره مفهوما عاما للحياة يقدم الحلول لجميع إن الاسلام باعتبا. مصادر الشريعة الاسلامية

ى يوم القيامة ونجد فيه العناصر المتكاملة للذكاء العاطفي .الاسئلة ومشاكل البشرية إ: نإن الذكاء العاطفي باعتباره المحدد المهم للعمل الناجح والفاعلية يتضم

، لخارجيةا والقدرات الشخصية الداخلية الحساسية العاطفية، القدرات الشخصيةي من الحساسية ي من التسامح، المستوى العا الاجتماعية، الاتصالية، المستوى العا

ي مختلف المواقف وظروف الحياة .التأقلم، المؤانسة والتعاون اليومي ي جميع ن الناس ي مقدمة أساسية للعمل المستوياتالعلاقات المنسجمة ب

ي، ولذا بد لذلك ملا الناجح والحياة الناجحة، و ا دين الذكاء العاطفي العا . عط .غوليمان وبحق الاولوية مقارنة بالذكاء الاكاديم

ن، ن، للسياسي ي الصحة، للإداري ن ن، للعامل إن الذكاء العاطفي ضروري للمربن، ي مجال الرعاية الاجتماعية، للمعالج ن ربية، لعلماء النفس، للعامل لعلماء ال

ن، للقضاة .، للشرطة ولجميع الفئات الاخرى للمحامى البحث الاعمق والاشمل ظلتو هلذكاء العاطفي ولدراسة دور ل الحاجة إ .ي الحياة والعمل المعاصر تهوأهمي

و الداخليةالحساسية الاسلام، العواطف، الذكاء العاطفي، : الكلمات الرئيسة العاطفي ، التقمصالحساسية الخارجية

271

Mr. Belma Zenković1

EKSTRINZIČNA MOTIVACIJA ZA UČENJEM KOD OSNOVNOŠKOLACA U SARAJEVU I KISELJAKU

Sažetak

Cilj ovog istraživanja je da ispitamo i analiziramo vanjsku motivaciju učenika za učenjem u nastavnom procesu, te da kompariramo vanjsku motivaciju učenika za učenjem u osnovim školama u Sarajevu i Kiseljaku. Dakle, anketirani su bili učenici VIII razreda osnovnih škola „Kovačići“ u Sarajevu i „Kiseljak 1'“ u Kiseljaku. Korištene su dvije metode istraživanja: Servej metod (jer želimo analizirati i interpretirati podatke dobivene na osnovu anketiranja učenika osnovnih škola) i komparativna metoda (postupkom komparacije uočavamo sličnost ili zajednička obilježja, odnosno razlike, između osnovne škole u Sarajevu i Kiseljaku).

Ključne riječi: Ekstrinzična motivacija, učenje

Uvod

U ovom istraživačkom projektu bavit ćemo se problemom motivacije. Tačnije rečeno, istraživanjem motivacije, kao snage koja usmjerava učenikovo ponašanje prema određenom cilju, u ovom slučaju prema učenju. Akcent je stavljen na ekstrinzičnu motivaciju, odnosno, kako ona utiče na učenje kod učenika osmih razreda u osnovnoj školi u Sarajevu i Kiseljaku.

Ponekad je gradivo učenicima tako zanimljivo da ga uče iz čiste radoznalosti i ne očekuju za to nikakvu nagradu. U tom slučaju kažemo da su učenici intrinzično motivirani. Međutim, školsko gradivo često učenicima nije samo po sebi zanimljivo. Učenici u školu 1 Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

Pohvala uzdiže naš duh,izgrađuje naše samopoštovanje

i čini da se dobro osjećamo. (Faber A. i Mazlish E)

272

moraju ići svaki dan, gradivo koje moraju naučiti vrlo je opsežno i normalno je da ih sve ne zanima. Stoga se za održavanje i povećanje motivacije mogu koristiti i vanjski (ekstrinzični) poticaji. Dakle, ekstrinzična motivacija se odnosi na motivaciju koja svoj izvor ima izvan učenika, i ovisi o mogućim materijalnim i socijalnim dobicima (učenje koje za cilj ima sticanje neke kompetencije nužne za postizanje ciljeva kojima se zadovoljavaju ekonomski i društveni motivi).

Operacionalizacija varijabli - Nezavisne varijable

* Ekstrinzična motivacija je motivacija kojoj je porijeklo u faktorima izvan osobe (npr. nagrada, kazna, pohvala, kritika i različite beneficije), a ne u unutarnjim pobudama. Činimo/učimo nešto zbog određenog cilja (dobre ocjene, dobrog izgleda, promocije, nagrada, prestiža, da izbjegnemo kaznu, da nadmašimo druge i sl).

Najčešće ekstrinzične nagrade2 su materijalne (ocjene) i socijalne (pohvale).

Pohvale3 (nagrade) i prijekori (kazne) imaju funkciju pozitivnog, odnosno negativnog potkrepljenja, pa ih je u edukacijskom radu uputno koristiti, čim učenik manifestira ponašanje koje pozitivnim potkrepljenjem valja osnažiti, ili negativnim potkrepljenjem očitovano ponašanje odbaciti. Valja ukazati na nužnost postupnosti u korištenju različitih oblika kazni (od savjeta, upozorenja i prijekora danih „u četiri oka”, do javnih prijekora i kazni), jer svi ti oblici ne djeluju podjednako negativno na motivaciju. Za učenike su redovito najteži oblici onih kazni koje se izriču javno, pa je za njih uputno ići samo u krajnjim slučajevima. Takve javno iskazane kazne znatno ugrožavaju osobnost onoga učenika na koga se odnose i imaju za posljedicu znatan gubitak motivacije za učenje.

Natjecanje - u školskom učenju javljaju se oblici kako spontanog tako i organiziranog natjecanja. Među oblicima spontanog natjecanja redovito se nalaze: natjecanje „sa samim sobom” i

2 Vizek Vidović, V. Rijavec, M. Vlahović-Štetić, V. Miljković, D., Psihologija obrazovanja, Zagreb, IEP, 2003. 3 T. Grgin, Edukacijska Psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko,1997.

273

natjecanje „sam sa drugima”, dok je u organiziranih oblika najčešći „natjecanje među učeničkim skupinama”. Do spontanog natjecanja „ sam sa drugima” dolazi zbog toga što učeniku nije svejedno kakve rezultate u učenju dostižu ostali učenici u njegovom razredu. Razredi u kojima vlada natjecateljska klima, u kojima se potiče usporedba vlastitih rezultata sa tuđima, jačaju zaokupljenost sobom.

Ocjene - većini učenika dobra ocjena predstavlja nagradu. Istraživanja pokazuju da će učenici više naučiti, ako znaju da će biti ocjenjivani. Ocjenjivanje je svaka aktivnost kojom se prosuđuje učenikov uspjeh. Svrha ocjenjivanja je dobivanje povratne informacije o napretku učenika, povratne informacije učenicima o njihovom radu, motiviranje učenika, evidentiranje napretka kroz duže razdoblje, izražavanje postignuća na kraju obrazovnog razdoblja i ocjenjivanje učenika za buduće učenje.

- Zavisne varijable

Učenje - neki će inidividuum steći nove oblike ponašanja, ako su njegove sposobnosti za učenje u dovoljnom stepenu razvijene, ako je za aktivnost učenja dovoljno motiviran i ako ima odgovarajuće prilike za učenje. Biti motiviran za učenje pretpostavlja imati dovoljno snažne i dovoljno trajne pobude za obavljanje aktivnosti učenja. Te pobude mogu biti rezultat vanjskih poticaja, odnosno ekstrinzične motivacije.

Metodološki dio istraživanja

Predmet istraživanja predstavlja ekstrinzična (vanjska) motivacija za učenjem kod učenika osnovih škola. Ekstrinzičnu4 motivaciju određuju i vanjski ciljevi koje učenjem nastoje dostići, ali i svi oni okolni uticaji koji ih navode i usmjeravaju na učinkovitije učenje. Pod vanjskim uticajima koji učenike navode i usmjeravaju na učinkovitije učenje ubrajaju se: pohvale (nagrade), prijekori (kazne), te natjecanje.

Da bismo realizirali postavljeni cilj neophodno je ostvariti sljedeće zadatke:

4 T. Grgin, Edukacijska Psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko,1997.

274

1. Ispitati koji vanjski faktori utiču na učenje u osnovnim školama "Kovačići" u Sarajevu i "Kiseljak 1" u Kiseljaku.

2. Ispitati uticaj nagrade na učenje, te utvrditi koju nagradu učenici preferiraju da li onu koja se daje za kvalitetu učinka ili za sudjelovanje u nekoj aktivnosti.

3. Utvrditi da li socijalne nagrade (pohvale) više utiču nego materijalne (ocjene) na učenje.

4. Istražiti da li kompeticija (natjecanje) utiče na postizanje boljih rezultata u učenju.

5. Utvrditi šta predstavlja za učenike uspjeh u učenju koje je posljedica vanjske motivacije.

Hipoteze::

Nul hipoteza: Pretpostavljamo da ne postoji značajna razlika u vanjskoj motivaciji učenika osnovne škole u Sarajevu i osnovne škole u Kiseljaku.

Podhipoteze:

H1: Pretpostavljamo da vanjski faktori mogu imati pozitivni i negativni uticaj na učenje, odnosno da učenicima mogu biti privlačni ili odbojni.

H2: Pretpostavljamo da nagrada djeluje potkrepljujuće i da pozitivno utiče na učenje, posebno ako se nagrada daje za kvalitetu učinka, a ne samo za sudjelovanje u nekoj aktivnosti.

H3: Pretpostavljamo da materijalna nagrada (ocjena) više utiče na učenje nego socijalna nagrada (pohvala).

H4: Pretpostavljamo da međusobna natjecanja, u kojima se potiče usporedba vlastitih rezultata sa tuđima, utiču na bolje rezultate u učenju.

H5: Pretpostavljamo da učenici koji su motivisani iz vana, različito definiraju uspjeh u učenju.

275

Rezultati istraživanja

Nakon sprovedenog anketiranja o vanjskoj motivaciji učenika za učenjem u nastavnom procesu u Sarajevu i Kiseljaku, dobili smo sljedeće rezultate:

Grafikon 1: Sarajevo Grafikon 2: Kiseljak

Nešto drugo (17%): Nešto drugo (13%):

1. Znanje - 2 učenika 2. Mišljenje nastavnice 3. Uspjeh u daljem školovanju 4. Neka nagrada poslije škole i ocjena

1. Posao u budućnosti i pohvala 2. Dobar uspjeh u životu i pohvala 3. Kad moram, kad me roditelji

natjeraju i ocjena 4. Nešto novo i zanimljivo i ocjena

Iz odgovora koje su učenici sami naveli, primijećujemo da veći uticaj na učenje ima ekstrinzična motivacija, nego intrinzična. Time smo potvrdili našu prvu pretpostavku da vanjski faktori pozitivno motiviraju na učenje, odnosno da su učenicima privlačni. Također smo potvrdili da je materijalna nagrada (ocjena) veći motivator, nego socijalna nagrada (pohvala), jer će učenici više naučiti ako znaju da će biti ocjenjivani nego pohvaljeni.

276


Nešto drugo (7%): Nešto drugo (20%): 1. Dobri rezultati na kraju godine 1. Postići nešto u životu 2. Kad odrastem da budem neko i nešto 2. Sticanje znanja za kasniji život 3. Učenje nečega što me zanima 4. Steći više znanja 5. Ostvarenje sna

Iz gore navedenih grafikona uočavamo da su učenici u Sarajevu više orijentirani na takmičenje, nego učenici u Kiseljaku. Učenici iz Kiseljaka navode mnogo više drugih razloga za ulaganje napora, poput uzbuđenja i ostvarenja sna, dok učenici u Sarajevu navode i razlog biti bolji od drugih.


277


Na osnovu ovoga, možemo zaključiti da su učenici u Kiseljaku

manje motivirani za takmičenje nego učenici u Sarajevu, dakle mnogo je veći takmičarski duh zastupljen kod učenika osnovne škole u Sarajevu.

Razlozi zbog kojih učenici pokušavaju da dobiju bolje ocjene od drugih su veći kod učenika u Sarajevu, a to su (iskazi tih učenika):

- Zato što hoću da budem bolji i zato što imam volju da budem neko i nešto u životu.

- Zbog toga što moji roditelji vole kada sam među boljima.

- Zato što uvijek pokušavam da budem najbolji u svemu.

- Zato što imam u sebi takmičarski duh - 3 učenika.

- Zato što želim da budem bolji od drugih učenika - 6.

- Zato što želim imati bolji uspjeh - 2 učenika.

- Zato što... ma iskreno ni sam ne znam.

- Pokušavam da budem bolja, jer mi od toga zavisi budućnost.

- Zato što pokušavam pokazati svoje znanje ostalim učenicima.

- Zato što se osjećam kao da znam manje, ako nemam bolju ocjenu.

- Ne želim da budem manje inteligentna od svojih drugova.

- Zato što mislim da ako drugi mogu dobiti neku dobru ocjenu, onda mogu i ja, jer nisam ništa gluplja od njih.

278

- Zato što mi je drago da budem bolja od drugih učenika koji su već dobri.

- Kad dobijem bolju ocjenu osjećam se sretnije i vidim koliko bolje znam od drugih.

- Jednostavno mi dođe da budem bolji od drugih učenika u razredu.

- Da bih se pokazao među sposobnijim

- Da ne bih bio najgori.

- Npr. u razredu imamo učenike koji idu na takmičenje iz matematike i drago mi je kad sam bolji od njih.

Razlozi zbog kojih učenici pokušavaju da dobiju bolje ocjene od drugih kod učenika u Kiseljaku (iskazi tih učenika) su:

- Zato da se dokažem i istaknem - 2 učenika.

- Zato što mi je važno da imam znanje koje će mi mnogo pomoći - 2 učenika.

- Da bih mogao pomoći drugim učenicima u daljem školovanju.

- Zato što se bolje osjećam.

- Zato što želim drugima pokazati svoj trud - 2 učenika.

- Zato što želim pokazati da mogu - 2 učenika.

- Zato što želim uvijek biti bolji od ostalih učenika.

- Zato što želim biti bolja od ostalih učenika i volim da sam među boljim učenicima.

- Zato što želim imati bolji prosjek.

- Zato da budem u centru pažnje.

- Pa jednostavno da pokažem da i ja nešto znam.

- Zato da bih postigao dobar uspjeh na kraju godine.

279


Na osnovu grafikona 9 i 10 smo potvrdili našu pomoćnu hipotezu, da nagrada koja se daje za kvalitetu učinka djeluje potkrepljujuće i da pozitivno utiče na učenje.


Ostalo (3%): Ostalo (10 %): 1. Uspjeh i poslovan život 1. Dobro učenje i dobre ocjene 2. Znanje

3. Težnja za boljim, te napredak, poboljšanje

280


Nešto drugo (43%): Nešto drugo (23%): 1. Težnje da lakše upišem dobru srednju školu, a poslije fakultet - 4 učenika.

1. Težnje da nešto naučim

2. Težnja da što bolje završim školu i fakultet i pronađem dobar posao.

2. Težnja da uspijem u životu pomoću učenja, i

3. Težnje da napredujem i imam bolju budućnost - 2 učenika.

3. Težnje da mogu upisati srednju školu koju želim

4. Težnje da imam dobar posao i da sam uspješan/na u životu - 3 učenika. 5. Težnja da steknem nova znanja i znam više - 2 učenika. 6. Težnje da budem bolji od drugih

Dakle, na osnovu grafikona vidimo da je najizraženija težnja učenika u Kiseljaku da završe razred. S obzirom da se radi o učenicima VIII, odnosno završnih razreda, bilo je za očekivati da će težnja da završe razred biti najupečatljivija. Rezultati uspjeha u učenju kod osnovnoškolaca u Sarajevu su u većem broju različiti od učenika osnovnih škola u Kiseljaku. Ono što je negativno iz dobivenih rezultata, jeste saznanje da kod učenika obje škole postoji težnja da izbjegnu kaznu. Ta težnja negativno motivira učenike i sigurno nije ni malo privlačna učenicima. Zaključili smo da su dva učenika u Sarajevu unutarnje motivisani, jer su kao rezultat uspjeha u učenju naveli težnju da steknu nova znanja i znaju više.

Zaključak

Nakon provedenog istraživanja kod učenika osmih razreda u osnovnim školama u Sarajevu i Kiseljaku, došli smo do zaključka da kod učenika preovladava ekstrinzična motivacija. Faktori koji

281

izvanjski motiviraju učenike na učenje, odnosno varijable u našem istraživanju jesu socijalne nagrade (pohvale), materijalne nagrade (ocjene) i natjecanje. Rezultat vanjskih poticaja, odnosno ekstrinzične motivacije, predstavlja učenje i ukoliko su vanjski poticaji pozitivni, zagarantovan je uspjeh u učenju. Faktor koji najviše ekstrinzično motivira učenike na učenje u obje škole jeste materijalna nagrada, odnosno ocjena, a zatim zanimljiva nastava u Sarajevu, te pohvala i novčana nagrada u Kiseljaku.

Analizom dobivenih rezultata istraživanja nismo potvrdili nul-hipotezu, tj. nismo potvrdili da ne postoji značajna razlika u vanjskoj motivaciji učenika osnovne škole u Sarajevu i osnovne škole u Kiseljaku. S toga nudimo alternativnu hipotezu, tj. da postoji značajna razlika u vanjskoj motivaciji, odnosno u natjecanju kod učenika u Sarajevu i Kiseljaku.

Ono što negativno utiče na učenje i što učenicima može biti odbojno jeste kazna, a ovim istraživanjem smo utvrdili da manji broj učenika u obje škole navode težnju da izbjegnu kaznu, kao rezultat uspjeha u učenju. Mi smatramo da bi trebalo izbjegavati negativne potkrepljivače i uticaje, a poticati one uticaje koji su privlačni učenicima i koji pozitivno utiču na učenje u odgoju i obrazovanju.

Preporuke

Trebamo gledati da motivišemo učenike, da im dajemo snagu i usmjeravamo njihovo ponašanje, tj. proces koji ih pokreće prema učenju. Ako učenike stalno potičemo i motiviramo na učenje, oni će postizati dobre rezultate i takav rad će svima donijeti zadovoljsvo. Ekstrinzična motivacija povezuje uspješno izvođenje zadataka sa posljedicama do kojih je učenicima stalo. Temelji se na potkrepljivanjima, povratnim informacijama i nagradama. Nagrade motiviraju učenike, pogotovo ako oni unaprijed znaju da će dobiti nagradu za postizanje tačno određenog cilja. Najčešće ekstrinzične nagrade koji nastavnici koriste su ocjene i pohvale. Može se dogoditi da nekim učenicima ni pohvale ni dobre ocjene nisu motivirajuće, ali zato ih motivira pismena pohvala upućena roditeljima, slobodno vrijeme, ili neka posebna privilegija u razredu. Kada učenik dobije povratnu informaciju o tome kako je napravio neki zadatak, ta povratna informacija može u određenim uslovima djelovati kao

282

nagrada. Da bi se to dogodilo, povratana informacija mora biti jasna i specifična i data neposredno nakon obavljenog zadatka.

Istraživanje je pokazalo da su bolje male, ali česte nagrade i pohvale, nego velike, a rijetke. Pohvalu treba često koristiti naročito kod mlađih i lošijih učenika (Brophy, 1981)5.

Ne mogu svi učenici dobiti najbolje ocjene, ma koliko se trudili. Ali, svi učenici mogu napredovati ako se trude. Slavin (1980.) je razvio metodu nagrađivanja učenika za napredak, a ne apsolutni učinak. Metoda je nazvana metodom individualnih očekivanja6 (Individual Learning Expectations- ILE).

Literatura:

1. T. Grgin, Edukacijska Psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko,1997.

2. N. Lalić-Vučetić, Kvalitet komunikacije između nastavnika i učenika i primjena podsticajnih mjera, Institut za pedagoška istraživanja, Beograd, 2008.

3. Vizek Vidović, V. Rijavec, M. Vlahović-Štetić, V. Miljković, D., Psihologija obrazovanja, Zagreb, IEP, 2003.

5 N. Lalić-Vučetić, Kvalitet komunikacije između nastavnika i učenika i primjena podstcajnih mjera, Institut za pedagoška istraživanja, Beograd, 2008 6 Vizek Vidović, V. Rijavec, M. Vlahović-Štetić, V. Miljković, D., Psihologija obrazovanja, Zagreb, IEP, 2003.

283

Belma Zenkovic, MA

EXTRINSIC MOTIVATION FOR LEARNING IN THE TEACHING PROCESS IN THE PRIMARY SCHOOLS IN

SARAJEVO AND KISELJAK

SUMMARY

The aim of this study was to examine and analyze pupils' Extrinsic motivation for learning in the teaching process, and to compare pupils' Extrinsic motivation in primary schools in Sarajevo and Kiseljak. Thus, the respondents were pupils from the 8th grade from the following primary schools: "Kovacici" in Sarajevo and "Kiseljak 1 '" in Kiseljak. Two research methods have been used: Survey method (because we wanted to analyze and interpret the data obtained on the basis of surveys of primary school pupils) and the Comparative method (with this method we note the similarities or common features and differences between primary schools in Sarajevo and Kiseljak).

Keywords: Extrinsic motivation, learning

284

بيلما زينكوفيتش. م

ي للتعلم لدى تلاميذ المدارس الابتدا ي مدين سراييفو التحف الخار ئية وكيسالياك


ي العملية ي للتلاميذ للتعلم هدف هذا البحث هو فحص وتحليل التحف الخاري اتحف ذلك ةارنمقالتعليمية و ي مدين للتلاميذ الخار ي المدارس الابتدائية لتعلم

ي " Kovačići"درسة تلاميذ الصف الثامن لم آراء تم استطلاع. سراييفو وكيسالياكن للبحث هما. ي كيسالياك" Kiseljak I"سراييفو ومدرسة : تم استخدام الاسلوب

ي ر ى استطلاع(أسلوب س ا بناء ع ر المعلومات ال حصلنا عل لأننا نريد تحليل وتفسعن طريقة المقارنة نلاحظ التشابه (وأسلوب المقارنة ) تلاميذ المدارس الابتدائية آراءي سراييفو و كيسالياكوا ن المدارس ركة ب ).لعلامات أو الفروق المش

ي، التعلم: الكلمات الرئيسة التحف الخار

285

Sebila Bapić, prof. pedagogije1

NASTAVNIK ISLAMSKE VJERONAUKE U ULOZI RAZREDNIKA

Sažetak

Nastavnik islamske vjeronauke je stručna osoba visokih radnih, obrazovnih i etičkih kvaliteta, educirana za rad u školi za predmet islamska vjeronauka. On mora udovoljiti nizu specifičnih zahtjeva, kao što su: svjesna motiviranost za zvanje, potpuniji sistem općeg i stručnog obrazovanja, visoke intelektualne sposobnosti, crte ličnosti adekvatne sistemu vrijednosti u društvu, visoku razinu zrelosti ličnosti, te visoku razinu lične kulture. Savremeni nastavnik islamske vjeronauke je organizator i voditelj nastavnog procesa, koordinator i mentor, motivator, ravnopravni saradnik. Njegova primarna uloga je da učenicima bude od pomoći u razvoju svih njihovih fizičkih i psihičkih potencijala, te da im pomogne u dostizanju individualnog maksimuma. U ulozi razrednika, obavezan je da bude rukovodilac jednog odjeljenja učenika.

Ovaj rad ima za cilj da nastavnicima islamske vjeronauke pobliže prikaže ulogu razrednika, kako u osnovnoj, tako i u srednjoj školi. Rad je nastao iz potrebe i činjenice da se nastavnik islamske vjeronauke mora konstantno profesionalno usvršavati, kako bi što bolje odgovorio novim zahtjevima škole i društva.

Ključne riječi: nastava, nastavnik islamske vjeronauke, odjeljenska zajednica2, razrednik3, odgojni rad sa odjeljenskom zajednicom, odjeljensko vijeće4.

1 Islamski pedagoški fakultet u Bihaću 2 Odjeljensku zajednicu čine svi učenici jednog odjeljenja u školi. 3 U Pedagoškoj enciklopediji (1989.) kaže se da je razrednik osoba koju odredi nastavničko vijeće za pedagoškog, organizacionog i administrativnog rukovodioca razredom ili odjeljenjem učenika u predmetnoj nastavi. U razrednoj nastavi tu ulogu obavlja nastavnik razredne nastave. 4 Stručni organ škole koji obuhvata sve nastavnike koji predaju u jednom razredu.

286

1. Uvod

Nikada se odgoju i obrazovanju nije davalo toliko značaja koliko u sadašnjem društvu. Pored porodice, značajno mjesto u odgoju zauzima i škola. U osnovnoj školi se, pored njene obrazovne, sve više stavlja naglasak na odgojnu ulogu, a time i na odgojnu funkciju nastavnika. Prvobitna uloga osnovne škole, kao ustanove za planski i sistematski odgoj i obrazovanje mlade generacije, danas se već zaboravlja, jer u vrijeme naglog razvoja nauke i tehnike, škola više nije potreba samo mladih, nego svih članova društva. Njena uloga se svodi na pripremu za cijeli život i ostaje nezamjenjiva u naglom širenju naučnih informacija. Nastavnik ostaje primarna uloga u prenosu znanja i informacija. On treba da učenicima bude od pomoći u razvoju njihovih fizičkih i psihičkih potencijala, te da im pomogne u dostizanju individualnog maksimuma. Pretpostavka je da nastavnici nisu u dovoljnoj mjeri pripremani za realizaciju programa odjeljenskih zajednica u toku svog profesionalnog osposobljavanja. Savremeni nastavnik islamske vjeronauke je organizator i voditelj nastavnog procesa, koordinator i mentor, motivator, ravnopravni saradnik. U ulozi razrednika, obavezan je da bude rukovodilac jednog odjeljenja učenika.

Ovaj rad je nastao iz potrebe i činjenice da se nastavnik islamske vjeronauke mora konstantno profesionalno usvršavati, kako bi što bolje odgovorio novim zahtjevima škole i društva. Sadrži poglavlja koja se odnose na rad razrednika, njegovu ulogu i rad u odjeljenskoj zajednici, te rad u odjeljenskom vijeću. Dalje se u radu razmatra metodika rada razrednika, te odlike i osobine koje bi trebao posjedovati nastavnik – razrednik.

2. Uloga razrednika

U Pedagoškoj enciklopediji (1989.) kaže se da je razrednik osoba koju odredi nastavničko vijeće za pedagoškog, organizacionog i administrativnog rukovodioca razredom, ili odjeljenjem učenika u predmetnoj nastavi. U razrednoj nastavi, tu ulogu obavlja nastavnik razredne nastave.5

5 N. Potkonjak, P. Šimleša (1989), Pedagoška enciklopedija 2, Zagreb, Školska knjiga, str.296.

287

Sat razrednika tj. sat odjeljenske zajednice je organizacijski oblik razrednikova rada s učenicima njegovog odjeljenja. Funkcija razrednika obavlja se često samo administrativno-formalistički: vođenjem imenika i prozivkom, brigom za administraciju u dnevniku rada, opravdavanjem izostanaka, pisanjem zapisnika sjednica, đačkih knjižica, svjedodžbi i sl. Kod toga se zanemaruje pedagoška strana razrednikove dužnosti: rukovođenje cjelokupnim nastavnim odgojnim radom razreda. Razrednici, ponajčešće u okviru svog nastavnog predmeta ostvaruju uz obrazovne i odgojne zadatke škole, ali kao razrednici ne posvećuju posebnu pažnju složenim pitanjima formiranja pojedinca kao ličnosti i razreda kao kolektiva, pitanjima koja se ne mogu potpuno obuhvatiti nastavom pojedinog predmeta. Iz ovog se može zaključiti kako su učitelji i pedagozi već šezdesetih godina prošlog stoljeća zaključili da uloga razrednika postaje sve složenija i da treba predvidjeti posebno vrijeme za obavljanje razrednikovih zaduženja u radu s odjeljenskom zajednicom. Posebno se naglašava potreba oblikovanja kolektivne svijesti, učenja i borbe za uspjeh, discipline i kulturnih navika, odnos prema vlastitoj i školskoj imovini, organiziranje takmičenja i drugih sredstava motivacije i dr.

Prof. Dževdeta Ajanović navodi da razrednik nije samo predavač, ex cathedra, to ne bi trebao biti ni pri realizaciji drugih programa, nego je koordinator, tražilac i davalac informacija, motivator, onaj koji orijentiše, organizator, koji potiče rasprave i održava tolerantnu klimu tokom rasprava u manjim i većim skupinama.6

U knjizi „Razrednik u osnovnoj školi“ autora Malić J. se kaže: „Razrednik je stara institucija nastavničkog zaduženja koju susrećemo u svim školama i u svim zemljama. On je prva instanca školskog komuniciranja. Razrednik je prva stepenica zahtjeva i obaveza škole prema vani i vanjskih veza prema školi.“7 Razrednik ima ulogu nastavnika koja se odnosi na vođenje povjerenoga odjeljenja, te komunikacijsko posredovanje između neposrednih i posrednih sudionika odgojno-obrazovne djelatnosti – učenika, nastavnika, roditelja. On je osoba koja upućuje učenike u školski i nastavni rad,

6 Dž. A., M. S.(2000), Odgojni rad s odjeljenskom zajednicom I-IV razreda osnovne škole, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Tešanj, str.7 7 J. Malić(1977), Razrednik u osnovnoj školi, Zagreb, Školska knjiga, str.25.

288

hrabri, razumije i usmjerava, pomaže im, potiče razvijanje saradnje i prijateljstva među učenicima, te ih poučava zajedničkom življenju. Njegova uloga je stvaranje povoljnoga socijalno-psihološkog ozračja i međusobnog poštovanja. Razrednik prati rast i razvoj učenika, njihovo ponašanje, otkriva uzroke mogućega neprihvatljivog ponašanja. Radi u skladu s ciljevima škole i nastave, identificira probleme učenika, pomaže im u rješavanju problema i neuspjeha u učenju, te stalno sarađuje s drugim nastavnicima i roditeljima. Također, vodi pedagoške i administrativne poslove. Na početku školske godine izrađuje program rada svoga odjeljenja.

Šematski prikaz 1 : Uloga i zadaci razrednika8

Kvalitet rada razrednika zavisi, prije svega, od njegovog moralnog lika, kulture, pedagoškog takta, ljubavi sa kojom obavlja tu dužnost, poštivanja djece, organizatorskih sposobnosti i stvaralačkog pristupa radu. Veoma je bitno da upozna učenike u odjeljenju i da zna za svakog učenika, napreduje li brže, ili sporije, prema svojim prirodnim sklonostima, sposobnostima i prilikama koje mu pruža sredina u kojoj živi. Najodgovorniji zadatak razrednika je razvijanje uvjerenja kod učenika da je učenje ne samo lična, nego i društvena obaveza.

8 Ibid

Odgoj učenika

Uključivanje učenika u dodatni odgojno-obrazovni rad

Uključivanje učenika u slobodne aktivnosti

Izricanje pedagoških mjera: pohvale, nagrade i kazne

Praćenje napredovanja učenika

Briga o fizičkom i zdravstvenom napretku učenika

Saradnja s roditeljima

Razrednik

289

Suzić (2005.) navodi da svaki razrednik u svom radu obavlja slijedeće funkcije: pedagoško-odgojnu, organizacionu, istraživačku i administrativnu.9 Prema njemu, pedagoško-odgojna funkcija je najvažnija nastavnikova aktivnost. Razrednik je drugi roditelj učenicima i on im je najbliži od svih nastavnika u školi.

3. Rad s učenicima u odjeljenskoj zajednici

Cilj rada sa odjeljenskom zajednicom jeste razvijanje individualnih i kolektivnih potreba djeteta, ovisno od uzrasta, formiranje stabilne ličnosti procesom učenja i sazrijevanja.10 Zadaci odgojnog rada sa odjeljenskom zajednicom su:

- Jačanje učeničkog identiteta

- Razvijanje samopoštovanja i poštovanja drugih

- Podsticanje učenika za efikasno korištenje slobodnog vremena

- Usmjeravanje učenika na pravilan odnos prema radu, učenju, te profesionalnom informisanju

- Podsticanje humanih međuljudskih odnosa i odnosa među polovima

- Razvijanje shvatanja pojmova: moralne norme, pravila i moralno suđenje

- Razvoj sposobnosti aktivne strukturacije i integracije moralnih standarda i normi, njihovo prihvatanje, internalizacija.11

Odgojni rad sa učenicama u odjeljenjskoj zajednici je nezamjenjiv oblik neposrednog odgojno-obrazovnog rada. Radom u odjeljenjskoj zajednici učenici ulaze u raznovrsne situacije međusobnih odnosa, koji zahtijevaju od njih ispoljavanje svojih stavova i odluka kolektiva. Program rada odjeljenjske zajednice realizuje se po jedan čas sedmično. Sat odjeljenske zajednice je specifičan i ne može se realizovati na standardni način. Učenici ne mogu biti samo pasivni posmatrači i slušaoci izlaganja, nego aktivni

9 Suzić, N. (2005) Pedagogija za XXI vijek, TT-Centar, Banja Luka, str. 613. 10 Nastavni plan i program za osnovnu školu (1999), Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, Sarajevo, str.383. 11 Ibid, str.383.

290

sudionici koje će razrednici, koristeći raznovrsne oblike i metode rada, u potpunosti angažovati. Razredniku se daje puna sloboda da za neke oblasti angažuje drugog kolegu, roditelja, stručnjaka iz neke oblasti, kao i da koristi intelektualni potencijal, sposobnosti, afinitete, znanja svojih učenika iz mnogih oblasti i nastavnih predmeta. U nekim učionicama, na odjeljenskim sastancima, učenici se jednostavno obavještavaju o tome šta se događa u odjeljenju ili u školi u toku te sedmice, dok u drugima, nastavnici okupljaju učenike radi zajedničkog pravljenja planova za novu nastavnu jedinicu. Razrednik je prvi i neposredni odgajatelj učenika, te treba da organizuje i odgojni rad u odjeljenju. Pojedini nastavnici na odjeljenskim sastancima pokušavaju da riješe probleme koji se pojavljuju u odjeljenju. Neki nastavnici održavaju sastanke samo onda kada postoji potreba da o nečemu važnom razgovaraju s učenicma, dok drugi sastanke održavaju redovno, koristeći formalne metode. Bez obzira kakvi su ti odjeljenski sastanci, na njima učenici trebaju imati priliku da jedni drugima kažu svoje ideje u atmosferi razumijevanja i poštovanja. Dakle, na odjeljenskim sastancima učenici bi trebali razmjenjivati ideje, podsticati jedni druge, iznositi svoje ideje i prijedloge.

U cilju unaprijeđenja rada odjeljenske zajednice svaki razrednik u svome odjeljenju može formirati radne grupe učenika od 3-5 članova koji će pomoći realizaciji Programa rada odjeljenske zajednice. Primjeri grupa i zadataka su dati u slijedećem šematskom prikazu.

291

Šematski prikaz 2: Radne grupe u odjeljenskoj zajednici

292

Svaka grupa će odrediti svog voditelja i to najčešće budu najsavjesniji učenici, komunikativni, dinamični i koji imaju organizacione sposobnosti. Za rad grupe, razredniku odgovara voditelj grupe, a njemu članovi grupe. Pomoć razrednika treba da bude u vidu saradnje. Voditelj grupe će voditi evidenciju o svom radu u zajedničkoj svesci o radu odjeljenske zajednice.

4. Osobine dobrog razrednika

Svaki bi se učenik u školi trebao dobro osjećati, a da bi to mogao, treba znati komunicirati, prije svega s razrednikom, ostalim nastavnicima i učenicima u odjeljenju. Učeniku treba usaditi stav da je svako dijete dobro i želi takvo biti, da svako ima potencijal i vrijednost, a o njima samima ovisi kako će to iskoristiti za svoj napredak i koje će moralne vrijednosti usvojiti. Djecu treba učiti da prepoznaju ljepotu u različitostima, da prepoznaju opasnost, pomognu drugima kad su u nevolji, da je potrebno sarađivati s drugim ljudima u svakodnevnom, običnom životu i da je ljepše raditi u slozi. Treba ih naučiti da poštuju sebe i druge, jer je na taj način moguće postići kvalitetno zajedništvo.

Postavlja se pitanje što je to što se traži od razrednika? Koje osobine i odlike mora posjedovati nastavnik islamske vjeronauke, kako bi uspješno odgovorio zahtjevima koji se pred njega postavljaju u ulozi razrednika? Prije svega, dobar razrednik je prirodan, veseo, ljubazan, fer, pravedan, postojan, nepristrasan, savremen, stručnjak svoje discipline, komunikativan, optimista, pristupačan, stabilan, dobar govornik i uvijek spreman da svojim učenicima pruži svaki vid pomoći. On umije da u pravo vrijeme istakne vidljive i vrijedne osobine svojih učenika. On osjeća potrebe svojih učenika za razumijevanjem, nezavisnošću i afirmacijom. Razrednik zna da učenik koji stalno doživljava neuspjehe u nastavi, po pravilu gubi interes za rad i prestaje da se trudi da teškoće ukloni ili savlada. Savremeni razrednik treba da nauči učenike na samostalan rad, da svaki učenik kao pojedinac snosi punu odgovornost. On umije da istovremeno bude razrednik, nastavnik i human čovjek. Od njega se očekuje da zna održavati kvalitenu komunikaciju u odjeljenju. Kvalitetna komunikacija između nastavnika – razrednika i učenika podrazumijeva prije svega: otvorenost, iskrenost, razumljivost i

293

spremnost za dijalog. Razrednik prije svega treba biti osoba koja je spremna za dijalog, te da ima razvijene sposobnosti razgovaranja i slušanja.

5. Metodika rada razrednika

O uspješnosti rada razrednika obično se sudi prema savjesnosti vođenja razredne administracije, broju odjeljenskih sastanaka, brzini intervencije na odgojno-disciplinske mjere, brzini reakcije na nastavničke prigovore, broju roditeljskih sastanaka i posjeta porodičnom domu učenika, te uopće prema količini obavljenog posla.

Da bi upješno obavljao sve poslove i rješavao problem na vrijeme, od razrednika se traži da konstantno surađuje sa direktorom, pedagogom, nastavničkim i odjeljenskim vijećem.

Šematski prikaz 3: Opis saradnje razrednika sa direktorom, pedagogom, porodicom, nastavničkim i odjeljenskim vijećem.

U metodici odgojnog rada razrednika, najprije se susrećemo sa problemom otkrivanja određenog stanja u razredu ili kod učenika. Malić (1977.) govori o tri faze kroz koje prolazi razrednik u otkrivanju uzroka problema s kojima se susreće u odjeljenju.12 Te faze su slijedeće:

Faza 1- Razrednik mora istražiti svijet svojih učenika, otkrivati uzroke njihova ponašanja, pronalaziti moguće izvore tog ponašanja u školi, porodici ili široj okolini, mora poznavati ciljeve odgojnog

12 Malić J. (1977.) Razrednik u osnovnoj školi, Školska knjiga, Zagreb, str. 28.

294

djelovanja škole, bit nastavnog procesa, probleme nastavnika, odlike stila njihovog rada, te sve to dovesti u određen odnos koji će biti najpovoljnji za djelotvorno odgojno djelovanje.

Faza 2 – Ova faza sastoji se u pronalaženju odgovarajućih metoda i postupaka kojim bi se mogli riješiti uočeni problemi. Da bi se postupilo primjereno, razredniku će biti potrebno veoma mnogo znanja i strpljivosti, a vrlo često nam nedostaje i jedno i drugo.

Faza 3- Treća faza razrednikova rada sastoji se u planiranju odgojnog uticaja da bi se osigurala njihova trajnost. Ovdje se mogu predvidjeti čak i određene pedagoške pojave. Kod ove faze razrednik treba biti spreman da odgojnu praksu teoretski proučava.

Zaključak je da razrednik treba raditi s učenikom u prirodnoj situaciji, voditi ga kroz labirint socijalnog komuniciranja, usmjeravati njegovo ponašanje kroz aktivno sudjelovanje u životu i radu škole. Sve ovo ima veću vrijednost od dosadnog moraliziranja, pozivanja na discipline, na dozvoljeno, zabranjeno i sl.

6. Rad razrednika u odjeljenskom vijeću

Kroz stručnu literaturu koja tretira ovo pitanje ćete naići i na termin razredno vijeće. Odjeljensko vijeće formira se na početku školske godine i u odjeljenjima s predmetnom nastavom čine ga svi nastavnici koji predaju u jednom odjeljenju.13 Formiranje odjeljenskog vijeća obavlja nastavničko vijeće prihvatanjem rasporeda predmeta i ostalih zaduženja nastavnika u školi. Svi nastavnici su članovi samo jednog nastavničkog vijeća u školi, ali su istovremeno i članovi više odjeljenskih vijeća. Odjeljensko vijeće se formira za svako odjeljenje, odnosno razred, te obavlja slijedeće poslove:

- Analizira uspjeh određenog razreda i rad nastavnika

- Neposredno radi na profesionalnoj orijentaciji učenika

- Predlaže oblike nastave za odjeljenje u cjelini, grupe učenika, ili učenika pojedinačno

- Predlaže organizaciju i program upoznavanja sa osnovama građanskog prava i demokracije

13 Ibid, str. 33.

295

- Utvrđuje zaključne ocjene

- Vrši druge poslove u skladu sa zakonom i pravilima škole.14

Opće je poznato da odjeljensko vijeće utvrđuje ocjene iz vladanja, vrši organizaciju slobodnih aktivnosti učenika, odobrava plan ekskurzije, dogovara o vremenu i oblicima saradnje s roditeljima učenika. Gotovo je nemoguće zahtijevati od nastavnika da poznaje svakog učenika i da dobro poznaje situaciju u odjeljenju. Sastanci odjeljenskog vijeća upravo služe tome da razrednik upozna nastavnike sa specifičnim slučajevima i problematičnim situacijama. Razrednici se nerijetko nađu u neugodnoj situaciji kada, želeći roditelju pružiti informaciju iz “prve ruke”, zovnu predmetnog nastavnika, a ovaj se čak ne može ni prisjetiti imena tog učenika, ili pak daje uopćene odgovore kao: “nešto je popustio”, “može on samo kad bi htio”, “samo vi njega pritegnite” i sl. Sastanak odjeljenskog vijeća treba u pravilu da se započne pripremnim radnjama razrednika. On prikuplja informacije o problemu, predlaže, savjetuje se, saziva sjednicu, predlaže dnevni red, obavlja tehničke pripreme za sjednicu, rukovodi njome, formulira zaključke, poziva na glasanje, obavještava o zaključcima. Razrednik je kratko rečeno organizator odjeljenskog vijeća.

Zaključak

Razrednik – ima ulogu nastavnika koja se odnosi na vođenje povjerenoga odjeljenja, te komunikacijsko posredovanje između neposrednih i posrednih sudionika odgojno-obrazovne djelatnosti – učenika, nastavnika, roditelja. On je osoba koja upućuje učenike u školski i nastavni rad, hrabri, razumije i usmjerava, pomaže im, potiče razvijanje suradnje i prijateljstva među učenicima te ih poučava zajedničkom življenju. Njegova uloga je stvaranje povoljnoga socijalno-psihološkog ozračja i međusobnog poštovanja. Razrednik prati rast i razvoj učenika, njihovo ponašanje, otkriva uzroke mogućega neprihvatljivog ponašanja. Radi u skladu sa ciljevima škole i nastave, identificira probleme učenika, pomaže im u rješavanju problema i neuspjeha u učenju, te stalno sarađuje sa drugim učiteljima

14 Zakon o osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju (2004), Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona, Godina VIII - broj 5, Bihać.

296

i roditeljima. Također vodi pedagoške i administrativne poslove. Na početku školske godine izrađuje program rada svoga odjeljenja.

Razrednik je prvi i neposredni odgajatelj učenika. Kvalitet rada razrednika zavisi prije svega od njegovog moralnog lika, kulture, pedagoškog takta, ljubavi sa kojom obavlja tu dužnost, poštivanja djece, organizatorskih sposobnosti i stvaralačkog pristupa radu. Veoma je bitno da upozna učenike u odjeljenju i da zna za svakog učenika da li brže ili sporije, prema svojim prirodnim sklonostima, sposobnostima i prilikama koje mu pruža sredina u kojoj živi, usvaja nova znanja. Najodgovorniji zadatak razrednika je razvijanje uvjerenja kod učenika da je učenje ne samo lična, nego i društvena obaveza

Suzić (2005.) navodi da svaki razrednik u svom radu obavlja slijedeće funkcije: pedagoško-odgojnu, organizacionu, istraživačku i administrativnu.15 Prema njemu pedagoško-odgojna funkcija je najvažnija nastavnikova aktivnost. Razrednik je drugi roditelj učenicima i on im je najbliži od svih nastavnika u školi. O uspješnosti rada razrednika obično se sudi prema savjesnosti vođenja razredne administracije, broju odjeljenskih sastanaka, brzini intervencije na odgojno-disciplinske mjere, brzini reakcije na nastavničke prigovore, broju roditeljskih sastanaka i posjeta porodičnom domu učenika, te uopće prema količini obavljenog posla.

Da bi upješno obavljao sve poslove i rješavao problem na vrijeme, od razrednika se traži da konstantno sarađuje sa direktorom, pedagogom, nastavničkim i odjeljenskim vijećem. Nastavnik islamske vjeronauke se mora konstantno profesionalno usvršavati, kako bi što bolje odgovorio novim zahtjevima škole i društva. Da bi uspješno obavljao poslove razrednika, mora odgovoriti gore navedenim zahtjevima. On mora biti svjestan činjenice da mora graditi svoje mjesto u školi, mora pokazati svoju stručnost, te na taj način osigurati i mjesto islamske vjeronauke u školi. Samo kvalitetan nastavnik može kvalitetno upravljati odjeljenjem, a samo kvalitetan nastavnik islamske vjeronauke može zadobiti povjerenje stručne službe i direktora da mu se može povjeriti ovako odgovoran posao.

15 Suzić,N.(2005) Pedagogija za XXI vijek, TT-Centar, Banja Luka, str.613.

297

Literatura:

1. Ajanović Dž., Stevanović M.(2000), Odgojni rad s odjeljenskom zajednicom I-IV razreda osnovne škole, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Tešanj

2. Glasser, W. (1999) Nastavnik u kvalitetnoj školi, Educa, Zagreb

3. Grupa autora (1985) Vaspitni rad u odjeljenskoj zajednici, Svjetlost, Sarajevo

4. Malić ,J. (1977), Razrednik u osnovnoj školi, Zagreb, Školska knjiga

5. Nastavni plan i program za osnovnu školu (1999), Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, Sarajevo

6. Potkonjak N., Šimleša P. (1989), Pedagoška enciklopedija 2, Zagreb, Školska knjiga, str.296.

7. Suzić, N. (2005) Pedagogija za XXI vijek, TT-Centar, Banja Luka

8. Zakon o osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju (2004),Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona, Godina VIII-broj 5, Bihać

298

Sebila Bapic, prof.

THE TEACHER OF THE ISLAMIC RELIGIOUS EDUCATION IN THE ROLE OF A HEAD TEACHER

SUMMARY

The teacher of the Islamic religious education is a professional of high working, educational and ethical qualities who is trained to work in a school for subject of the Islamic religious education. He must meet a number of specific requirements such as: conscious motivation for the profession, a more complete system of general and specialized education, high intellectual abilities, personality traits which are adequate to the system of values in society, a high level of maturity and a high level of personal culture. The modern teacher of Islamic religious education is the organizer and leader of the teaching process, the coordinator and mentor, motivator, an equal contributor. His primary role is to be of assistance to the pupils in the development of their physical and mental potential and to assist them in reaching their individual maximum. In the role of a head teacher, he is obliged to be the head of a department of students.

This paper aims to introduce teachers of Islamic religious education with the role of a head teacher in primary and secondary schools. The work arose from the need and the fact that the teacher of Islamic religious education must constantly improve professionally, in order to better respond to the new demands of school and society.

Keywords: teaching, teacher of Islamic religious education, class meetings, head teacher, educational work with the class, class council

299

ربية سبيلة بابيتش، أستاذة علم ال

ي دور ربية الاسلامية ناظر الفصلأستاذ ال


ربية الاسلامية هو شخصية مختصة ذات جودة عملية، علمية وخلقية أستاذ الي المدرسة ل ربية الاسلاميةتدريس وهو مؤهل للعمل ق العديد يحقتلا بد له من . مادة الي لل: من المتطلبات الخاصة مثل ر مهنةالتحف الوا ، نظام التعليم العام والمختص أك

ي السماتتكاملا، القدرات العقلية العالية، الشخصية تتناسب مع نظام القيم ي ي من نضج الشخصية والمستوى العا .من الثقافة الخاصة المجتمع، المستوى العا

ربية الاسلامية المعاصر هو منظم وقائد العملية التعليمية، وهو منسق، أستاذ الز و المتعاون المتساوي ي تنمية . مشرف، محف إن دوره الاساس هو مساعدة التلاميذ

م الشخصية ى لإمكانيا ى الحد الاع م الجسمية والنفسية وليصلوا إ إن دوره . إمكانيا .فصول من ال الفصل موجهيتوجب عليه أن يكون لصفلل ظرا نا

ربية الاسلاميةيوضتهدف هذا البحث هو ي عن قرب ح دور أساتذة ال ، سواء ربية الاسلامية لأ جاء هذا البحث نتيجة الحاجة و . المدارس الابتدائية والثانوية ن أستاذ ال

ي يجب أن .ات المدرسة والمجتمعتطلبمتحسن مستمر ح يل بشكل أفضل يكون ربية الاسلامية، ال: الكلمات الرئيسة ناظر ، دور المدرس فصلالتعليم، أستاذ ال

ربوي مع الالفصل لصف، مجلس اللصف، العمل ال

301

Nejra Nesimović - Khedr1

KOMUNIKACIJA I POVRATNE INFORMACIJE IZMEĐU UČENIKA, NASTAVNIKA I RODITELJA

Sažetak

Rad je posvećen analizi komunikacije između nastavnika i učenika s jedne, te roditelja s druge strane. Iz ove analize se nameću pitanja kako poboljšati komunikaciju među glavnim akterima obrazovnog procesa i kako aktivnije uključiti roditelje u nastavni proces. Dosta je razloga koji utiču na uspostavljanje kvalitetne komunikacije. Efektivna vrijednost komunikacije može se postići tek onda kada sagovornici, odnosno akteri komunikacije, pri razmjeni informacija, prvenstveno razmišljaju o važnosti onoga što govore, o uticaju rečenog na sagovornike kao i o nivou uspostavljanja obostranog razumijevanja za različite stavove i mišljenja. Početni nivo stručne edukacije za pravilno komuniciranje svakako počinje kroz školovanje, ali onaj važniji i uticajniji nivo za razvoj kulture komunikacije kod djece je svakako porodica. U cilju boljeg uvida i razumijevanja stanja u našim školama, provedeno je anketno istraživanje čije rezultate autor daje pregledno u tabelama. Važan nalaz ovog istraživanja je da postoji potreba za većim sudjelovanjem roditelja u nastavnom procesu. Također, istraživanje indicira da je potrebna veća saradnja nastavnika sa roditeljima kao i bolja saradnja i komunikacija između nastavnika i učenika. Na kraju, istraživanje je korisno i za nastavnu praksu, olakšava pedagozima i psiholozima detektovanje problema u školstvu i otvara niz pitanja za dalje istraživanje i djelovanje.

Ključne riječi: komunikacija, povratna informacija, efektivna vrijednost informacije

Uvod

Đačko doba je najljepše doba u kojem stičemo prve simpatije, prva saznanja o svijetu, prva dokazivanja, takmičenja.. Ali, dešava se da neka djeca doživljavaju školu kao pravu mučionicu. Zašto je to


302

tako? Jedan od razloga može upravo biti uzrokovan nedostatkom kvalitetne komunikacije i razumijevanja između nastavnika i učenika, a značajnu ulogu u ovim interakcijama svakako imaju i roditelji, za koje možemo reći da su prvi učitelji. Cilj nastavnika ne bi trebao biti samo da servira informacije učenicima koji ih mehanički reprodukuju. Ne možemo reći za nastavnika da je uspješan, ako podučava nezadovoljnu djecu; ili, za đaka ne možemo reći da je potpuno uspješan, ako su odnosi i ako je saradnja sa nastavnicima i roditeljima veoma loša ili nikakva; roditelji nisu uspješni, ni sretni, ako njihovo dijete nije zadovoljno, sretno, ako se ne veseli svakom novom školskom danu. Škola treba da bude intelektualna i kreativna oaza, i kao odgojno – obrazovana ustanova u cilju razvijanja partnerskih odnosa sa roditeljima treba da permanentno radi na uspostavljanju kvalitetne komunikacije sa roditeljima. Zašto? Zato što se danas veliki akcent stavlja na uključivanje roditelja u sve vidove odgoja i obrazovanja koji se prožimaju kroz školu. Poznata nam je činjenica da su roditelji neizostavno bitni resursi kada je u pitanju odgajanje i obrazovanje djece. Međutim, i njih treba edukovati i usmjeriti ka pravilnom pristupu školi i sudjelovanju u školskim aktivnostima. Na koji način? Razvojni tim škole treba provesti istraživanje sa roditeljima i nastavnicima i na osnovu dobivenih rezultata kreirati bitne segmente kroz koje bi se prožimala saradnja i komunikacija sa roditeljima i na osnovu kojih bi se roditelji usmjeravali i uključivali u sve aktivnosti kroz koje je data mogućnost njihovog doprinosa. Na osnovu identifikovanih segmenata, škola treba kreirati plan uspostavljanja kvalitetne komunikacije sa roditeljima (Brajša, 1993.). Cilj ovog istraživanja je bio provjeriti stanje u našim školama, da se utvrde razlozi (manjka) saradnje roditelja sa školom i obratno, te snalaženje učenika u toj trijadi odnosa nastavnik-roditelj-učenik.

Definicija komunikacije

Komunikacija podrazumijeva prijenos znanja, misli, emocija, iskustava, stavova, informacija, razumijevanje misli između ljudi, s ciljem da se ostvari efikasno općenje. Da bi uspješno komunicirali, potrebno je da ostvarimo uslove, ne samo što se sadržaja tiče, već i odnosa među onima koji uzajamno komuniciraju. Komunikacija (lat. communicatio-saopćavanje, saopćenje, veza, ophođenje, općenje, dodir, saobraćaj) je, najjednostavnije rečeno, razmjena informacija ili

303

stavova sa nekim. Postoji čak preko 250 različitih definicija komunikacije, što govori o važnosti i kompleksnosti ovog fenomena. Američki socijalni psiholog Kooley je još 1909. godine dao jednu od prvih i opširnijih definicija komunikacije, po kojoj je komunikacija mehanizam pomoću kojeg ljudski odnosi egzistiraju i razvijaju se, a sačinjavaju je svi simboli duha sa sredstvima njihovog prenošenja kroz prostor i očuvanja u vremenu. Svaku komunikaciju prate izrazi lica, stav, gestovi, mimika... Šta je feedback?

Feedback je tip komunikacije koji čovjek prima ili daje. On je način putem kojeg se čovjeku pokušava dati do znanja koliko je efektivan u onome što radi i u onome što pokušava obaviti, te kako utiče na onog ko mu upućuje feedback. Feedback također pomaže čovjeku da nauči kako postati efektivniji u onome što radi, te ga upućuje u njegov uticaj na svijet oko njega.

Postoje dvije osnovne vrste komunikacije: verbalna (odvija se uz pomoć riječi i rečenica) i neverbalna (uz pomoć gestova, mimike, intonacije, pokreta tijela, facijalne ekspresije itd). Rezultati istraživanja pokazuju da se samo 7% emocionalnog komuniciranja prenosi riječima, 38% korištenjem prozodijskih elemenata (intonacija, naglasak, ton, visina, jačina glasa, dikcija itd), a 55% raznovrsnih emocionalnih poruka prenosimo neverbalnim znakovima i ''govorom tijela'' (body language), gestovima, izrazom lica. Ukoliko nije usklađena verbalna poruka sa neverbalnim sredstvima, prije ćemo povjerovati ovim drugima.

Komunikacija može biti:

- jednosmjerna (npr. objavljivanje sadržaja na webu, ili objavljivanje knjige, emisija na radiju ili televiziji, bez kontakta s primaocima);

- dvosmjerna (razgovor udvoje, komunikacija u grupi ili u razredu).

Tri su osnovna oblika komunikacije:

1. ''JA'' – ''JA'' – intrapersonalna komunikacija (subjekat je obavlja sam sa sobom kad razmišlja o nečem, rješava problem, piše dnevnik i sl. Odvija se neprestano, čak i kad sanjamo).

304

2. ''JA'' – ''TI/ON'' – interpersonalna komunikacija (odvija se između dvije ili više osoba; dijalog u okviru grupe ili između više grupa).

3. ''JA'' – ''VI/ONI'' – masovna komunikacija uključuje velik broj učesnika i odvija se između više grupa ( Brajša, 1993.)

U ovim slučajevima osnovno sredstvo komunikacije je jezik, a to je verbalna komunikacija. Tokom verbalne komunikacije mogu se javiti i smetnje u komunikacijskom kanalu, i to se zove šum. Svaka komunikacija uključuje: pošiljaoca poruke (receptora), komunikacijski kanal za prenošenje poruke, poruku i primaoca poruke (recipijenta).

Dobra komunikacija uključuje: govor s kratkim, jasnim i direktnim rečenicama; kreativno konfrontiranje; ohrabrivanje i rješavanje problema; traženje dodatnih razrješenja; postavljanje pitanja, ukoliko nije jasno šta druga strana želi reći; održavanje direktnog kontakta očima sa drugom stranom; vođenja računa o govoru tijela; empatija i otvorenost; ohrabrivanje govornika da nastavi sa izlaganjem; sumiranje svojim riječima onoga što je govornik rekao i parafriziranje; postavljanje pitanja itd.

U ovom radu ćemo se usmjeriti na komunikacijski okvir između učenika, nastavnika i roditelja.

Učitelj / nastavnik - učenik

Odnosi između učitelja i učenika u toku odgojnog i obrazovnog procesa mogu biti međusobno ravnodušni. Nastavnici i učenici se mogu međusobno mrziti, voljeti, podnositi, mogu jedni druge odbacivati, prihvatiti i ne obazirati se jedni na druge; mogu se međusobno izbjegavati, susretati i mimoilaziti. U toku odgoja i izobrazbe, možemo razlikovati sadržajno slaganje i neslaganje između nastavnika i učenika s jedne, te njihovo međusobno prihvaćanje i odbacivanje, s druge strane.

Nastavnici i učenici mogu se međusobno slagati na nivou odgojno obrazovne poruke, ali i međusobno prihvatati na nivou međusobnog odnosa – to bi bila idealna odgojno-obrazovna i školska harmonija.

305

Nastavnici i učenici se mogu ne slagati na sadržajnom nivou, ali i na odnosnom odbacivati – što se vrlo rijetko dešava, i to je više izuzetak.

Učitelji i učenici mogu se ne slagati na nivou sadržaja, ali se i dalje međusobno prihvatati na nivou odnosa (demokratska i kreativna škola).

Nastavnici i učenici međusobno se slažu na nivou sadržaja, iako su njihovi međusobni odnosi poremećeni do odbacivanja (škola sa poremećenim međusobnim odnosima).

Nastavnici i učenici mogu se ne slagati na nivou sadržaja samo zato što se međusobno ne prihvataju na nivou odnosa. Nastavnici često svoje poruke prilagođavaju svojim simpatijama ili antipatijama prema pojedinim učenicima. Također, učenici koji ne vole svoje nastavnike često odbacuju njihove poruke, bez obzira na to da li im odgovaraju ili ne. Mnogi se predmeti ne uče zato što učenici ne vole one koji im predaju.

Nastavnici i učenici mogu se ne slagati na nivou sadržaja, pa se zbog toga i ne prihvataju na nivou odnosa. U takvoj školi, različitost mišljenja bitno utiče na međusobne odnose. Tu se protiv neslaganja na sadržajnom nivou borimo neprihvatanjem na nivou međusobnih odnosa. To negativno utiče na ciljeve i uspješnost odgoja i izobrazbe. To rade i nastavnici i učenici.

Nastavnici i učenici često se ne slažu na nivou sadržaja, jer zbog prisile ili potrebe moraju ostati u međusobnom odnosu. Škola je potrebna učenicima, jer žele dobiti diplomu, a učiteljima je izvor zarade i posao. Mnogi glume prihvatanje sadržaja zbog potrebe održavanja odnosa. To i nije situacija u kojoj se može odgajati i obrazovati (Brajša, 1993.).

Nastavnici - roditelji

Kao što sam i prije navela, roditelji su prvi učitelji, prvi i najznačajniji odgajatelji, modeli koji se oponašaju. Među roditeljima postoje velike individualne razlike. Razlikuju se po sposobnostima, značaju, temperamentu, interesima, starosti, socijalnom i ekonomskom statusu, nivou obrazovanosti itd. Za nastavnika je vrlo važno da te razlike prepozna, poštuje, da svakog od roditelja što bolje

306

upozna i da na taj način prilagodi način komunikacije s obzirom na njegove posebnosti. Svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete. Nastavnik učenika poznaje po njegovom učenju i ponašanju uglavnom iz škole, dok roditelj poznaje djetetov cjelokupni razvoj od rođenja pa dalje. Roditelj je duboko emocionalno vezan za svoje dijete, i nekad u toj velikoj ljubavi prema njemu, mogu biti nekritični i nerealni, od djeteta se očekuje previše ili premalo. Vrlo često se dešava da ne primijete probleme koji se javljaju kod njihove djece. U zajedničkom razgovoru koji uključuje iskustva roditelja i nastavnika, lakše je analizirati problem, primijetiti promjenu, lakše je odgovoriti na mnoga nejasna pitanja – šta se može uraditi kod kuće? Šta u školi? A šta djeca mogu uraditi sama?

Ovo je značajno zajedničko područje djelovanja nastavnika i roditelja usmjereno ostvarenju jednog cilja – odgoj mlade ličnosti. Škola, kao odgojna i obrazovna ustanova, treba pomoći roditeljima u tom cilju. Odgoj u školi treba biti nadopuna, a ne nadomjestak obiteljskog odgoja. P. Diole, francuski novinar, zatražio je od odličnih učenika recept uspjeha. Na pitanje šta im je pomoglo da uspiju, 75% ispitanih učenika je odgovorilo: ''Prije svega atmosfera koja vlada u mojoj kući'' (Marija Bratanić, 1993, str. 146.). Od emocionalne obiteljske klime ovise, ne samo uspjeh djeteta, već i njegovo odrastanje u zdravu ličnost. Zbog nepravilnog stava roditelja prema djetetu, nerazumijevanju njegova ponašanja i neadekvatnih odgojnih postupaka roditelja, već u predškolsko doba mogu se pojaviti klice neprilagođenog ponašanja koje u novim sredinama mogu naći plodno tlo i uzrokovati teže oblike neprilagođenosti.

Koje su to zajedničke odgovornosti roditelja i škole?

1. ostvarivanje ciljeva;

2. postići uspjeh u školi;

3. uvažavanje – poštovanje nastavnika i roditelja od strane djece, ali njihovo uvažavanje i poštovanje učenika;

4. iskrena i jasna komunikacija;

5. razumijevanje;

6. usaglašavanje;

307

7. zajedničko planiranje i odlučivanje.

Zašto je važna saradnja škole / nastavnika i roditelja?

Škola mora pomoći roditeljima u njihovim odgojnim nastojanjima, zbog toga treba poznavati obiteljske prilike učenika. Naravno, i roditelji moraju biti voljni ostvariti saradnju i pri tom pružiti svoj maksimum. Saradnja se najbolje ostvaruje na relaciji roditelj – razrednik. Razrednik je glavni nosilac te saradnje, jer u sistemu razredne i predmetne nastave dosta bolje poznaje svoje učenike i njihovu ličnost doživljava cjelovitije. Kada dijete dođe u 6. razred, situacija se mijenja. Sada ima dosta nastavnika koji ga poznaju samo sa aspekta svog nastavnog predmeta, ocjenujući ga i vrednujući ga prema znanju i rezultatima u njegovim predmetima. Ličnost učenika kao cjeline se gubi. Sada se saradnja sa roditeljima svodi na formalne kontakte i roditeljske sastanke na kojima najčešće nisu prisutni roditelji one djece koja imaju najviše problema.

Također, saradnja škole i obitelji u velikoj mjeri zavisi od ličnosti razrednika, njegovoj angažiranosti i stavu prema roditeljima. Saradnja je interakcijski proces, pa i od stava roditelja zavisi hoće li razrednik biti manje ili više motiviran za saradnju (Grgin, 1997). Neki od tipova roditelja s kojima se nastavnici susreću:

- roditelji sa nerealnim očekivanjima (precjenjuju sposobnosti svog djeteta);

- nezainteresovani roditelji (ponekad roditelji ne posvećuju dovoljno pažnje svom djetetu ili njegovu obrazovanju. Dijete je prepušteno samo sebi i često odgojno zapušteno);

- roditelji sa pretjerano zaštitničkim stavom (uvijek će pomagati djetetu, čak i kad to uopće nije potrebno);

- roditelji sa socijalnom patologijom (alkoholizam, kleptomanija, narkomanija, prostitucija u obitelji). Ukoliko se otkrije treba ostvariti kontakt sa službom za socijalni rad, napraviti procjenju stanja, kako bi se donijele odluke o budućim koracima u uspostavljanju dobrog okruženja za dijete);

308

- roditelji bez autoriteta (neki roditelji ne uspiju izgraditi autoritet u dječijim očima, pa ta djeca mogu imati određene probleme u ponašanju);

- roditelj sa mentalnom zaostalošću (s takvim roditeljima nekad može biti teško uspostaviti saradnju, ali učitelj treba dati sve od sebe. Interesantno je da obično ti roditelji pokazuju veliku zainteresiranost za svoje dijete. Zadatak učitelja je da njihovu pažnju usmjeri u pravom smjeru).

Nekad stav roditelja može biti nepovjerljiv i negativan prema školi već od ranije. Može biti uzrokovan na osnovu vlastitog iskustva roditelja tokom njihovog školovanja ili iz prethodnog razdoblja saradnje u vrtiću ili kasnije u školi. Nastavnik, tj. razrednik ne treba se osjećati povrijeđenim, već treba nastojati da razumije roditelja, te da pokuša da se adekvatno postavi prema njima i na taj način stvori osjećaj povjerenja i zainteresovanost roditelja za saradnju. U toj kategoriji roditelja najčešće se nalaze oni kojima je najviše potrebna pedagoška pomoć škole. To su roditelji čija su djeca lošijeg ponašanja i slabijeg uspjeha. Ponekad je teško uspostaviti saradnju i sa onim roditeljima koji misle da su se oslobodili odgovornosti odgajanja svog djeteta njegovim polaskom u školu. Vrlo često su to društveno angažirani roditelji, pa u tome nalaze opravdanje za takav stav. I ne trude se da sarađuju sa školom, a kad dijete doživi neuspjeh u učenju ili ponašanju, reaguju na neprikladan način i okrivljuju školu kao jedinog uzročnika tih problema. Kako razrednik da se postavi u takvim situacijama? Ne treba vraćati istom mjerom, već se treba empatično postaviti i pružiti im mogućnost za njihovo društveno angažiranje i na tom planu. Višestruki su zadaci koji se postavljaju pred saradnju roditelja i škole:

- pedagoško obrazovanje i podizanje pedagoške kulture roditelja;

- koordiniranje i usklađivanje odgojnog djelovanja obitelji i škole;

- nadoknada deficijentnog odgojnog djelovanja obitelji i škole (Bratanić, 1993).

Da bi se realizirali zadaci koji se odnose na podizanje pedagoške kulture roditelja, moraju biti u skladu s obrazovnim nivoom roditelja,

309

psihofizičkim razvojem učenika, odgojnim potrebama i problemima obitelji. Škola nedovoljno posvećuje pažnju tim problemima, te se i ostvarenje tih zadataka odvija dosta nesistematski, nepovezano tokom jednog perioda školovanja i prepušteno je volji pojedinog razrednika u kojoj će mjeri te zadatke ostvariti. Bilo bi od velikog značaja da se ta saradnja i realizovanje zadataka koji se odnose na podizanje pedagoške svijesti roditelja mora zacrtati na planu škole tokom dužeg vremenskog perioda, te da se tokom određenog perioda vrši evaluacija napretka i ostvarenih ciljeva.

Oblici saradnje koji se pojavljuju u odgojnoj praksi

Roditeljima treba omogućiti da budu aktivni sudionici procesa obrazovanja, da aktivno govore i raspravljaju o problemima koji ih muče, da upoznavaju iskustva drugih roditelja. Važno je da roditelj dobije informacije i da dođe do određenih spoznaja koje će mu pomoći da osvijesti svoju ličnost, svoj odnos prema djetetu, odnose u obitelji, da ga te spoznaje motiviraju da posegne za literaturom koja će mu biti od koristi. Šta roditelj ima od pasivnog primanja gotovih informacija koje nije u mogućnosti direktno primijeniti u praksi?

Najvažniji i najveći dio saradnje provodi se u razrednim zajednicama i odjeljenjima, te razrednikovi programi koji se odnose na saradnju moraju biti što konkretniji. U programu, razrednik treba jasno sagledati osnovni cilj i zadatak saradnje, zacrtati oblike i sadržaj, te razne načine i mogućnosti realiziranja.

Neki od učestalijih oblika saradnje koji se pojavljuju u odgojnoj praksi su:

- individualni razgovori - informativni razgovor koristi razrednik da obavijesti roditelje o dostignuću, ponašanju i drugim osobinama učenika. (Uglavnom se svodi na čitanje ocjena);

- savjetodavni razgovori – ima za cilj razmatranje određenog problema i nalaženje adekvatnog odgojnog rješenja. Rijetko se provodi. Za ovu vrstu razgovora razrednik se treba unaprijed pripremiti i trebao bi se usmjeriti na realizaciju određenih pedagoških zadataka, bazirati se na uzajamnoj saradnji i komunikaciji;

- roditeljski sastanci – tu se može govoriti o problemima razreda, i može biti susret za pedagoško obrazovanje roditelja;

310

- posjet roditeljskom domu;

- pismeno obavještavanje.

Koristi od uključivanja roditelja

Saradnja porodice i škole doprinosi aktiviranju i osposobljavanju roditelja za pedagošku djelatnost, omogućuje im uvid u ono što škola radi, koliko joj je i kako je moguće pomoći. Škola omogućuje roditeljima uvid u njene rezultate, propuste i nastojanja. Škola upoznaje roditelje sa reformama, ukazuje roditeljima na neophodnost rješavanja svih odgojnih problema u skladu sa ciljevima i zadacima školstva. Možemo zaključiti da bez prisne, sadržajno bogate i planski usmjerene saradnje porodice i škole, ne može biti govora o punom uspjehu u odgoju mladih, razvijanju svestrano obrazovanih, stvaralačkih i slobodnih ličnosti. Znači, koristi od uključivanja roditelja su mnogobrojne:

- povoljan uticaj na učenje djece, a time i na bolji uspjeh i ponašanje;

- stalno praćenje rada i razvoja učenika;

- zajedničko i uspješnije sagledavanje i otklanjanje eventualnih poteškoća koje usporavaju razvoj;

- sprječavanje raznovrsnih pojava preddelikventnog i delikventnih ponašanja.

Zajednički kontinuirani rad ima prednosti za nastavnike, roditelje i djecu. Nastavnik stiče kompletniju sliku o djetetu, a roditelj će dobiti informacije o ponašanju djeteta u školskoj/porodičnoj sredini, motivima učenika, sposobnostima, radnim navikama, načinu učenja i sticanja znanja, eventualnoj darovitosti učenika itd.

Koje prednosti imaju učenici od saradnje njihovih roditelja i nastavnika?

1. osjećaj da nisu prepušteni sami sebi;

2. više i slobodnije razgovaraju i sa roditeljima i sa nastavnicima;

3. imaju bolje ocjene i veću prolaznost;

311

4. više prisustvuju nastavi;

5. imaju više motivacije i samopouzdanja;

6. manje posežu za drogom i alkoholom.

Međutim, nekad dolazi do izbjegavanja saradnje od strane roditelja. Neki od razloga mogu biti:

- pojedinim roditeljima treba ohrabrenja da dođu u školu;

- pojedini roditelji dolaze u školu samo po pozivu;

- pojedini roditelji nose sa sobom loša iskustva iz perioda svog školovanja, što stvara atmosferu u kojoj je nemoguće razviti partnerski odnos;

- neki roditelji smatraju da im nastavnici ne pružaju dovoljno pažnje;

- neki smatraju da nije dobro suprostavljati se nastavniku jer ''on zna najbolje'', ''zamrzit će mi dijete'' i sl.

Metode

Hipoteze

Osnovna hipoteza je da utvrđivanjem razloga loše komunikacije između nastavnika, roditelja i učenika, možemo doći do važnih saznanja koja će im pomoći u poboljšanju odnosa, saradnje, razvijanju kvalitetnije komunikacije, a što će na kraju rezultirati i boljim uspjehom đaka u nastavnom procesu, te doprinijeti povećanju zadovoljstva nastavnika i roditelja.

Da bi bilo jasnije šta ćemo dobiti analizom rezultata ovog istraživanja, ovu generalnu hipotezu ćemo razložiti u nekoliko postavki:

Prvo, očekuje se da roditelji zadovoljniji saradnjom sa školom imaju i uspješniju djecu.

Drugo, nastavnici zadovoljniji saradnjom sa roditeljima ulažu više truda da što kvalitetnije prenesu znanja učenicima.

Treće, učenici koji imaju povjerenje u svoje nastavnike i roditelje su uspješniji u školi.

312

Uzorak

Uzorak je obuhvatio grupu nastavnika, učenika i roditelja. Nastavnici i učenici su dio kolektiva osnovne škole ''Harmani I'', Bihać, a u anketnom istraživanju je učestvovalo 16 nastavnika, 38 roditelja i 47 učenika osmih razreda. Uzorak nije ujednačen po spolu, jer obuhvata 65 žena i 35 muškaraca. Također, uzorak je dosta malen i nije dovoljno reprezentativan za cijelu školu, ali može biti od koristi za uvid u stanja koja su prisutna u školama na ovim područjima, kao i podstrek za nova i opsežnija istraživanja.

Instrumenti

Za istraživanje se koristila anketa koja se sastojala od sedam pitanja upućenih roditeljima, nastavnicima i đacima (Bratanić, 1993.).

Anketnim istraživanjem se htjelo odgovoriti na nekoliko pitanja, kao što je pitanje saradnje škola/nastavno osoblje – roditelj, koje zamjerke imaju jedni prema drugima, na koji način smatraju da je moguće poboljšati tu saradanju (i za roditelje i za nastavnike) itd.

Izdvojena su pitanja koja nam mogu pomoći da se usmjerimo na njih na način da stručni tim škola usmjeri svoje potencijale i na razradu strategije kako poboljšati saradanju sa roditeljim, kako poboljšati kvalitet odnosa i zadovoljstvo na sve tri strane: učenici – nastavnici – roditelji. Neka od tih izdvojenih pitanja su razrađena u dijelu Rezultati istraživanja.

Rezultati istraživanja i diskusija

Tabela 1: Kako biste ocijenili saradnju sa školom Ocjena saradnje

5 4 3 2 1

Broj procjena

10 10 11 4 3

* Odgovori roditelja (N=38) Iz rezultata koji su dati u tabeli možemo zaključiti da je većina

roditelja (njih 31) relativno zadovoljna saradnjom sa nastavnicima/školom (u nastavku teksta podrobnije opisano).

313

Tabela 2: Kako biste ocijenili saradnju sa roditeljima Ocjena saradnje

5 4 3 2 1

Broj procjena

0 7 8 0 1

* Odgovori nastavnika (N=16)

Razlozi za date ocjene

Roditelji – pozitivni odgovori:

− trud nastavnika da što bolje poduče djecu; − saradnja sa razrednicima; − saradnja je odlična; − nastavnici na vrijeme obavijeste roditelje o uspjehu i

vladanju djece; − smatram da je dijete sigurno u školi; − zadovoljna sam sa sardanjom, jer ni ja više ne ulažem u tu

saradnju;

Roditelji – negativni odgovori:

− pojedini nastavnici nemaju dovoljno znanja i ne pomažu učenicima;

− slaba komunikacija razrednika, roditelja, nastavnika i učenika;

− loš odnos nastavnika i djece; − škola treba uvesti više discipline; − Zbog nestručnosti većine nastavnika, zbog neadekvatnog

pedagoškog sistema, zbog nezainteresovanosti nastavnika; − Nedostatak saradnje i razumijevanja;

Zamjerke nastavnicima:

− Nemotiviranost, neki su potpuno nestručni, jer djecu pokušavaju umiriti sa jedinicama;

− Previše blagi prema djeci; − Neki nastavnici nemaju iste kriterije prema učenicima istog

znanja;

314

− Prilikom ocjenjivanja se orjentišu prema ocjenama iz drugih predmeta;

− Do nekih nastavnika je teško doći; − Nastavnici moraju vratiti autoritet; − Pojedinim nastavnicima zamjeram zato što ponižavaju

učenike i nisu realni u ocjenjivanju; − Treniranje strogoće preko ocjena; − Nastavnici nemaju dovoljno vremena za vježbanje s

učenicima, što je neophodno za njihovo znanje; − Nema individualnog pristupa prema učenicima, pa i

roditeljima, kao ni želje za saradnjom; − Neki nastavnici previše očekuju, a premalo daju; − Loše pripreme učenika za kontrolne radove..

Nastavnici – zamjerke roditeljima:

− Roditelji malo vremena posvećuju djeci, naročito što se tiče odgoja;

− Neki roditelji misle da kad pošalju dijete u školu tu prestaju sa svojim obavezama;

− Nekim roditeljima je sve ''bistrije'' nego njihovo dijete, npr. karijera;

− Pojedini roditelji dolaze samo kad se pojavi problem, a neki nikad;

− Pojedini roditelji dolaze neredovno na roditeljske sastanke; − Govore glasno negativne stvari o školi i školstvu pred

djecom; − Zašto roditelji lično ne pitaju predmetnog nastavnika za

razlog dobivene ocjene; − Kod pojedinih neljubaznost, umišljenost, miješanje u posao

nastavnika, neaktivnost;

Najčešće greške koje roditelji prave u odgoju djece prema mišljenju nastavnika:

− Roditelji nisu zainteresovani za školu, već za zaradu; − Ne potiču samostalnost kod djece;

315

− Nedostatak pažnje prema djetetu, misle da mogu nadoknaditi kupovinom i neograničenom slobodom;

− Nedostatak interesovanja roditelja za uspjeh svoje djece; − Nedovoljno savjetovanje i popustljivost, slijepo vjeruju

djeci; − Ne rade kontinuirano sa svojom djecom, već rade kad se

nešto desi; − Nedovoljno razvijene radne navike; − ''Moje dijete je bolje od druge djece''; − Slab interes, omalovažavanje značaja škole i školovanja, za

njih je sve formalno; − Previše demokratije u odgoju, prevelik džeparac, skupa

tehnologija, odjeća.. − Zanemaruje se kućni odgoj; − Ne odvajaju dovoljno vremena za svoje dijete, ne

razgovaraju dovoljno sa svojim djetetom, previše vjeruju svom djetetu;

− Slaba posjećenost školi i interesovanje pojedinih roditelja; − Nekad imaju i previše povjerenja u djecu, a sumnjanju u rad

nastavnika na osnovu malo razgovora sa djetetom; Malo razgovaraju sa djecom;

− Ne uče ih da budu tolerantni, njihove obaveze (dječje) često uzimaju na sebe (spremanje školskih stvari).

Načini unaprijeđenja saradnje (prijedlozi roditelja):

− Više roditeljskih sastanaka; − Obavještenje roditelju ako dijete ometa nasatvu; − Više komunikacije između roditelja i nastavnika; − Nastavnici trebaju biti realni prema svoj djeci, bez obzira ko

su im roditelji; − Više aktivnosti u kojima bi učestvovali i roditelji; − Sastanci sa nastavnicima koji predaju predmete koji djetetu

ne idu baš dobro, a ne samo sa razrednicima; − Roditelji dosta utiču na obrazovanje svoje djece, pa najviše

je na njima, zajedno sa nastavnicima, kako će uspjeti u tome; − Motivacijom prosvjetnih radnika; veća plata; − ''Otvorena vrata'' za razgovor sa upravom;

316

− Češći dolasci roditelja na informativne sastanke; − Strožije disciplinske mjere prema nemirnim i

problematičnim učenicima..

Načini unaprijeđenja saradnje (prijedlozi nastavnika):

− Roditelji i nastavnici trebaju razviti partnerske odnose; − Roditelji trebaju češće dolaziti u školu i biti u kontaktu sa

školom; − Neki roditelji se uključuju u razne projekte ako im se

prezentuju na pravi način; − Edukacija roditelja; − Stalan protok informacija; − Naučiti prihvatiti i kritiku; − Više angažmana roditelja u kulturno-javnom životu škole; − Savjetodavni rad sa roditeljima; − Organizovati radionice sa roditeljima; − Raditi na klimi međusobnog uvažavanja i povjerenja; − Bolja saradnja socijalnih ustanova sa školom, a potreban je i

psiholog koji bi, pored sa djecom, radio i sa (pojedinim) roditeljima;

− Roditelji moraju razgraničiti šta je njihova obaveza, a šta obaveza škole i ponašati se u skladu s tim..

Što se tiče saradnje na relaciji nastavnik – roditelj, uviđamo da

postoji dosta kritika sa i za obje strane, a to trebamo iskoristiti za poboljšanje postojećeg stanja, jer se ne može napredovati ukoliko nam se ne ukažu naše pogreške, mane i nedostaci. I nastavnici i roditelji imaju pred sobom ozbiljan zadatak: da proanaliziraju sve ove kritike, da pronađu najbolji način kako se poboljšati, jer nam je to svima zajednički interes, da bi bili od pomoći našim mladima, našoj djeci, tj. đacima koji su najvrijedniji i najveći kapital! Iako je u ovoj anketi učestovao malen broj ispitanika, ipak sve ove sugestije ne treba potcjenjivati, već shvatiti ozbiljno i ozbiljno i pristupiti saniranju i rješavanju postojećih problema, da oni ne postanu još veći i komplikovaniji. Na nastavnom je osoblju škole da osmišlja razne projekte u koje će uključivati roditelje, a na roditeljima je da, za

317

dobrobit svoje djece, promijene svoje navike i da se više potrude pomoći nastavnicima u odgoju i izobrazbi djece.

Učenike se pitalo koje osobine cijene kod svojih nastavnika, šta utiče na stvaranje pozitivnog stava učenika prema nastavniku, ili koja ponašanja uzrokuje nerazumijevanje između nastavnika i učenika, kome se najčešće obraćaju za pomoć ukoliko imaju problema itd.

1. Koje osobine najviše cijeniš kod nastavnika? Učenici (N=47) su dali slijedeće odgovore:

- hladnokrvnost, pravednost u ocjenjivanju, pomažu pri učenju, dobro objašnjavanje gradiva, poštenje, saradnja, dobra komunikacija, ravnopravnost, dobrota, humor;

2. Šta uzrokuje nerazumijevanje između nastavnika i učenika?

- neodgovornost učenika; ocjene, nemirni i neposlušni učenici; nepravedno ocjenjivanje; nerazumijevanje problema učenika od strane nastavnika; ne poštuju učenikovo mišljenje; ne sasluša se učenika do kraja; kada se nastavnici drže za osobe višeg nivoa i kada se ne mogu postaviti u situaciju učenika.

3. Na pitanje da li su učenici zadovoljni sardnjom roditelja i škole, njih 27 je zadovoljno, dok je 18 nezadovoljno, a većina učenika je zadovoljna što roditelji sarađuju sa školom, te tako imaju uvid u njihove ocjene i disciplinu.

Interesantni su njihovi odgovori koji se tiču kome se obraćaju za pomoć, jer najveći dio njih prvo se obraća razredniku i samo razredniku, zatim roditeljima, prijateljima i pedagogu škole. To se može tumačiti i njihovim uzrastom, obzirom da su to učenici osmih razreda, koji su već u pubertetu, te svoje probleme češće iznose osobama van kuće, nekome kome se dive i u koga imaju povjerenja, a u ovom slučaju to su razrednici koji se trebaju još više truditi da ih djeca gledaju ne samo kao svoje nastavnike, već i kao svoje prijatelje, nekog ko će im pomoći da oni postanu bolje osobe.

Zaključak

Komunikacija je ključ uspjeha u svim sferama života, a pogotovo kada se govori o obrazovanju i odgoju. Kada govorimo o komunikaciji u školi, rijetki su istraživači koji se dubinski bave ovom

318

problematikom na našim prostorima (pogledati P. Brajša, Pedagoška komunikologija, 1993.), a obzirom na alarmantno stanje u obrazovnom sistemu, to je nedovoljno. Nadam se da će ovaj skromni istraživački pothvat biti podstrek istraživačima da se podrobnije zabave ovom tematikom, te da će se raditi na implementaciji produktivnih rješenja u cilju poboljšanja komunikacijskog procesa u školskom sistemu. Upravo i rezultati ovog istraživanja govore o potrebi rada na poboljšanju komunikacije, obrazovanja, odgoja, međusobnih odnosa.. Roditelji su pozvani i kompetentni da sudjeluju u odgoju i obrazovanju svoje djece zajedno sa nastavnim osobljem, jer svi imaju zajednički interes - dobrobit djece. Razvoj partnerstva mogu inicirati roditelji, jer dobrim odnosom sa ostalim roditeljima i razrednikom/com mogu razmijeniti iskustva i sigurno naučiti nešto novo i korisno za dalji odgoj svoje djece. Pozitivna komunikacija je vještina koja se uči cijeli život, a koju možemo učiti samo u kontaktima sa drugim osobama. Važno je njegovati dobre odnose sa svojim djetetom i ukućanima, jer u dobroj klimi, kako u školi, tako i kod kuće, dijete postaje više zainteresiran i uspješnije.

Za uspjeh djece u školi su jednako odgovorni kako nastavnici u školi, tako i roditelji u kući. Kada je dijete sretno i uspješno, roditelji su također zadovoljni i ohrabreni, jer osjećaju da su doprinijeli tom dobru.

Dakle, za razliku od uzajamnog nepovjerenja i okrivljavanja, zahvaljujući pozitivnoj komunikaciji koja se razvija i uči u partnerskim odnosima između kuće i škole, imamo dogovor, podršku i zadovoljne roditelje, nastavnike i sretnu djecu. Timski rad je neizostavno bitan, ne samo pri izradi plana uspostavljanja kvalitetene komunikacije sa roditeljima, nego i pri njegovoj realizaciji. Kada edukujete roditelje, informišete o mogućnostima i vidovima saradnje i komunikacije, i kada ih pravilno usmjerite i postavite jasne ciljeve izbjegnut ćete razne probleme koji su danas sve više evidentni u školama. ''Um nije posuda koju treba napuniti, već vatra koju treba zapaliti.'' Neka nam ova mudra izreka bude podstrek da budemo uspješni kao nastavnici i kao roditelji, te da zajedno odgojimo, obrazujemo i potičemo ih u kreativnom razvoju i rastu u uspješnu djecu i kasnije u uspješne ljude, korisne članove našeg društva!

319

Literatura:

1. Brajša, Pavao Pedagoška komunikologija Školske novine – Zagreb, 1993.

2. Bratnić, Marija Mikropedagogija Školska knjiga Zagreb, 1993.

3. Ćatić, R., Stevanović, M. Pedagogija Pedagoški fakultet Zenica, 2003.

4. Grgin, Tomislav Edukacijska psihologija Jastrebarsko: Naklada Slap, 1997.

Interenet izvori:

5. http://portal.skola.ba posjećeno 09.04.2011.

6. http://www.funkymem.com/?fm-zona/3/mala-skola-komunikacije-01/842 posjećeno 09.04.2011.

7. http://www.andjeli-cuvari.com/neverbalna.html posjećeno 09.04.2011

8. http://portal.skola.ba/start/Portals/0/PROJEKAT.pdf posjećeno 09.04.2011.

320

Nejra Nesimović – Khedr, prof.

COMMUNICATION AND FEEDBACK BETWEEN STUDENTS, TEACHERS AND PARENTS

SUMMARY

This paper is devoted to an analysis of communication between teachers and students on one side and parents on the other side. From this analysis, the question arises how to improve communication between the main actors in the educational process and to actively involve parents in the educational process? There are many reasons that affect the establishment of good communication. The effective value of communication can be achieved only when the actors in the exchange of information primarily think about the importance of what they say, the impact of the spoken words as well as the level of established mutual understanding of different views and opinions. The initial level of professional training for proper communication starts through educational process, but the more important and influential level for developing a culture of communication among children is definitely family.

In order for a better insight and understanding of the situation in our schools, a survey has been conducted whose results are given as an overview in the tables. An important finding of this study is that there is a need for greater participation of parents in the educational process. Also, research indicates that teachers need more cooperation with parents as well as a better cooperation and communication between teachers and students. Finally, research is useful for teaching practice, helps educators and psychologists detect problems in school and opens a series of questions for further research and action.

Keywords: communication, feedback, the effective value of information

321

رة نسيموفيتش خضر الاستاذة ن

ن التلاميذ، الاساتذة والاباءالمعلومات العائدة الاتصال و ب


ن الاباء من جهة يتناول ن المدرس والتلميذ من جهة وب البحث تحليل الاتصال بن :نفسها تفرضهذا التحليل يأسئلة هناك . أخرى ن الاتصال ب كيف يمكن تحس

ي العملية ي العملية التعليمية وكيف يمكن إشراك الاباء ن ن الرئيسي الفاعلرة تؤثر ع ؟التعليمية بشكل فعال الجودة . ى إقامة الاتصال الجيدهناك أسباب كث

ا فقط عندما يفكر المتحاورون أو الفاعلون قبل كل الفعالة للاتصال يمكن الوصول إلى المتحاور و يأهمية ما يقولونه خلال تبادل المعلومات و يء ر ذلك ع مستوى يتأث

لاتصال لللتعليم المختص المستوى الاول . المواقف والاراء إقامة التفاهم المتبادل لمختلفرا لتنمية ثقافة منالصحيح يبدأ بالطبع ر أهمية وتأث المدرسة، ولكن المستوى الاك

ي الاسرة .الاتصال لدى الاطفال ي مدارسنا قامدف الا الاراء باستطلاع ةالباحث تطلاع الافضل وفهم الحال

ي الجداول توأعط ى النتيجة الهامة للا . نتائجها مرتبة ي وجود حاجة إ ستطلاع ي العملية التعليمية ر من قبل الاباء ى أن أنه لا بد . مشاركة أك ر إ كذلك، الاستطلاع يش

ن من ى التعاون والاتصال الافضل ب ن الاساتذة والاباء، بالإضافة إ ر ب التعاون الاك .الاساتذة والتلاميذدرس علم لمل ، يسه بيقيتطهذا البحث هام لممارسة التدريس ال ،ي ختام

ربية الكشف ي التعليم ويفتح العديد من المسائل للبحوث النفس وعلم ال عن مشاكل .التالية والنشاط

، القيمة الفعالية للمعلومةالمعلومات العائدةالاتصال، : الكلمات الرئيسة

MEDICINA

325

Prof. dr. sc. Sulejman Kendić, Mr. sc. dr. med. Samir Porić1

UTICAJ POVEĆANE TJELESNE TEŽINE ZA NASTANAK KRVNOG PRITISKA (ARTERIJSKE HIPERTENZIJE)

Sažetak

Danas je debljina jedan od najvažnijih javno-zdrastvenih problema, koja ima globalni karakter epidemijskih razmjera u cijelom svijetu. Prevalencija debljine od 10-40% u značajnom je porastu širom Europe. Povećanja oboljenja gojaznih osoba od arterijske hipertenzije znatno se povećavaju i materijalni troškovi u ostvarivanju zdravstvene zaštite (liječenja, rehabilitacije, naknade za trajni invaliditet). Analizirani su kartoni Opće službe Doma zdravlja Velika Kladuša u okviru edukacije PAT programa, oboljelih od hipertenzije starosne dobi pacijenata od 19. do 65. godina života, postavljena je hipoteza da se dokaže "da li postoji uzročno-posljedična veza između povišenog BMI-a i arterijske hipertenzije kao oboljenja".

Istraživačka hipoteza: BMI (Body mass index) veći od 27, direktno je povezan sa povišenjem krvnog tlaka i razvoja oboljenja kao što je arterijska hipertenzija.

Nulta hipoteza: BMI (Body mass index) kao odabrani senzor za arterijsku hipertenziju, nema nikakvog uticaja na kardiovaskularni sistem i ne dovodi do povišenja krvnog tlaka. Hipotezu smo formulirali metodom uzajamne varijacije, tj. povišen indeks tjelesne mase na jednoj i arterijska hipertenzija na drugoj strani.

U Općoj službi Doma zdravlja Velika Kladuša, evidentirano je za 2010. godinu 1626 pacijenata oboljelih od arterijske hipertenzije sa različitim indeksom tjelesne mase BMI. Stopa morbiditeta za arterijsku hipertenziju u 2010. godini iznosi 54,2 %. Prosječan BMI iznosi 33,2 (srednja aritmetička sredina) što je signifikantno odstupanje dobijenog rezultata od zadanog "zlatnog standarda" koji iznosi 22. Vrijednost X2 kvadrat testa od 4,2 u unaprijed odabranom nivou signifikantnosti p=0,05 uz stepen slobode od 1 (N-1=1), direktno je potvrđena istraživačka hipoteza. U razumijevanju gojaznosti, povišenog BMI-a i arterijske hipertenzije kao vodećeg 1 Visoka zdravstvena škola Univerziteta u Bihaću

326

masovnog nezaraznog oboljenja važno je znati da su socijalno-ekonomski, kulturni, biološki i genetički faktori oduvijek bili važni u određivanju i unosa i trošenja energije. Zajedno s pušenjem, stresovima, pretjeranom konzumacijom alkohonih pića i nedovoljnom tjelesnom aktivnosti, gojaznost pripada u grupu riziko faktora koji povećavaju smrtnost od nezaraznih bolesti, kao što su bolesti srca i krvnih žila, šećerna bolest, bolest disajnih organa i mnoge druge. Većina tih oboljenja povezana je s ekonomskim razvojem, životnim stilom, kao što je npr. nepravilna ishrana, i starenjem, a često se mogu spriječiti uvođenjem prijedloga mjera kroz: A. Ciljeve politike. B. Kontrolu radnog procesa.

Ključne riječi: debljina, hipertenzija, kardiovaskularne bolesti, BMI.

1. UVOD

Debljina je hronična bolest koja poprima epidemijske razmjere i prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije postaje vodeći problem javnog zdravstva u 21. stoljeću. Alarmantni su podaci da u razvijenim zemljama od gojaznosti boluje gotovo trećina odraslog stanovništva i čak petina djece. Ona se javlja kada je energetski unos mnogo veći od energetske potrošnje (fiziološke funkcije, fizička aktivnost). Trenutne procjene su da preko 300 000 ljudi godišnje umre od gojaznosti i njom izazvanim komplikacijma. Sjedenje na radnom mjestu ključno je za epidemiju pretilosti. Jednom stvorenu masnu ćeliju vrlo je lako napuniti mašću, ali je teško eliminisati mast iz nje. Jedan kilogram masti daje oko 7 000 suvišno unesenih kalorija.

Osobe sa povećanom tjelesnom težinom češće obolijevaju od sljedećih bolesti: povećanja krvnog pritiska, srčanih bolesti (infarkta i angine pektoris), šećerne bolesti, masnoća u krvi (holesterola i triglicerida), raka (crijeva, dojke, prostate) i degenerativnih bolesti zglobova (osteoartritis).

Posljedice debljine mogu biti: bolovi u zglobovima i leđima, gubitak daha već pri najmanjem naporu, povećano znojenje, pojava žučnih kamenaca, proširene vene i teškoće sa disanjem u snu (hrkanje). Pri povećanju tjelesne težine dolazi do naglog povećanja

327

rizika od smrtnosti. Znači, što čovjek ima veću tjelesnu težinu, to je opasnost od prerane smrti veća.

Grafikon 1. Odnos indeksa tjelesne mase prema relativnom riziku mortaliteta (smrtnosti) ITM*: indeks tjelesne mase

Etiologija nastanka debljine

Očigledno je da postoje brojni i različiti faktori koji uzrokuju debljinu. Jedan od najčešćih je sasvim sigurno unos kalorijski bogate hrane u organizam. Užurbani način života, neredovni obroci i često uzimanje tzv. "brze hrane-fast food" još su neki od faktora, koji pridonose nakupljanju suvišnih kilograma. Rizični faktor predstavlja i nedovoljna i neredovna fizička aktivnost, odnosno vježbanje. Kada tijelo na taj način ne uspije potrošiti suvišne kalorije, one se jednostavno pohrane u obliku masti. Kao i kod brojnih drugih bolesti, genetika i kod debljine ima značajnu ulogu. Ponekad i psihološki faktori mogu uzrokovati pojavu debljine. Za mnoge ljude jelo predstavlja oblik borbe protiv tuge, ljutnje ili čak dosade. Također, i životna dob je bitan faktor za povećanje debljine. Godine nose sa sobom povećanje masnih depoa i smanjenje mišićne mase. To se posebno odnosi na žene, zbog manjka mišićne mase, koja se nadoknađuje s mašću. Mnogo faktora utiče na pojavu debljine: genetički, faktori okoline, neurološki i psihološki, biohemijski i kulturološki i psihosocijalni faktori.

U posebnu grupu dolaze medicinski faktori: neliječena hipotireoza, Cushingov sindrom i hipotalamička debljina.

328

Konzumiranje hrane preko potreba za 1% daje višak od 10 000 kcal/godišnje ili višak od 1-2 kg.

Zdravstvene posljedice debljine su: povećanje obolijevanja i smrtnosti, smanjena produktivnost, povećani troškovi zdravstvene zaštite, socijalne i ekonomske posljedice.

Debljina je faktor rizika za mnoge bolesti, tj. debele osobe lakše obolijevaju od slijedećih bolesti: srčane bolesti, šećerna bolest, visok krvni pritisak, povećane masnoće, moždani udar, otežano disanje u snu, degenerativne bolesti, pojava raka, žučni kamenci i ginekološki poremećaji.

Mnoge bolesti su povezane sa debljinom. Srčane bolesti vrlo često su uzrokovane i potencirane kod gojaznih osoba. Prema Framingamskoj studiji, definisana je opasnost od debljine, koja je gotovo identična opasnosti za zdravlje koja prijeti od pušenja. Porast tjelesne težine zahtijeva pojačan rad srca, koje mora opskrbiti višak tkiva s krvlju. Pojačan rad srca postiže se povećanjem krvnog pritiska i zapremine krvi, što dovodi do povećanja i proširenja srčanog mišića u lijevoj komori. Debljina izuzetno opterećuje fiziologiju srca. Poznato je da 1kg viška masnoća traži od srca dodatnih 4000 metara krvnih žila. Upravo je ovo značajan faktor rizika za nastanak nagle smrti, ali i drugih srčanih bolesti i komplikacija. Pouzdano je dokazano da je inzulinska rezistencija početni poremećaj, koji dovodi do povećanog krvnog pritiska i povećanja masnoća u krvi. Inzulinska otpornost/rezistencija ima ključnu ulogu u vezi debljine i nastanka šećerne bolesti, kao i povećanja krvnog pritiska. Glavna karakteristika inzulinske otpornosti jeste smanjenje ulaska šećera u mišiće i povećano stvaranje masti. Poremećaji koji proizilaze iz debljine su nazvani “smrtonosni kvartet”. Rizik osobe sa visokim krvnim pritiskom za nastanak moždanog udara je 7 puta veći nego kod populacije sa normalnim pritiskom. Mnoge studije pokazuju da se kod mlađih osoba od 20-40 godina, visok krvni pritisak javlja 6 puta češće kod debelih, nego kod njihovih vršnjaka normalne tjelesne težine/mase.

Kada govorimo o spriječavanju nastanka te bolesti, mislimo u prvom redu o uklanjanju rizika za nastanak debljine, a to je u prvom redu ishrana. Epidemiološke studije pokazuju povezanost debljine i porasta masnoća u krvi. Svako odstupanje od normalnog režima

329

ishrane dovodi u pitanje i normalno odvijanje metaboličkih funkcija u organizmu čovjeka. Poznato je da je ishrana stanovništva danas raznovrsna, da je praćena deficitom ili suficitom njenih gradivnih komponenti neophodnim za održavanje psiho-fizičke harmonije u našem organizmu. Svaka inkompatibilnost tih gradivnih komponenti se najčešće manifestuje kroz različita oboljenja. Naši preci najčešće nisu imali problema s debljinom-nije bilo dovoljno hrane za debljanje, a samo održavanje života zahtijevalo je dosta tjelesnog napora. Prekomjerna tjelesna težina rezultat je djelovanja mnogih faktora, od genetskih do načina ponašanja i odnosa sa okolišnim faktorima. Gojaznost nije problem koji se javlja iznenada, ona se razvija tokom nekog razdoblja, pa je s toga vremenom moguće i smršaviti što se, identično dešava u većini slučajeva i sa arterijskom hipertenzijom kao vodećim masovnim nezaraznim oboljenjem.

Nema nikakve sumnje da je gojaznost ozbiljna bolest koja izaziva mnoge kliničke komplikacije, zbog čega se smanjuje kvalitet života, radna sposobnost i ono što je najbitnije – skraćuje životni vijek. Direktni i indirektni troškovi liječenja kako debljine tako i povećanog krvnog tlaka veliki su teret za proračune zdravstvenih sistema. Teško je mjeriti, kvantificirati, koliko se masnoće nalazi u organizmu čovjeka. Ali, gojaznost je mjerena na više različitih načina, uvođenje indeksa tjelesne mase (BMI-body mass indeks ili Queletov indeks) pridonijelo je mnogim za dobrobit čovječanstva važnim epidemiološkim istraživanjima i upoređivanjima između različitih populacija u svijetu.

Široko prihvaćena metoda procjene gojaznosti je izračunavanje tzv. BMI-a (body mass indeks). Izračunava se tako da se masa tijela u kilogramima podijeli sa tjelesnom visinom u metrima na kvadrat.

BMI= kg / m 2

Poželjna tjelesna težina je između 18,5 i 25, rezultati manji od 18,5 označavaju pothranjenost a iznad 25 gojaznost. Normalno uhranjena osoba ima tjelesnu masu u rasponu od 80 do 120 % poželjne tjelesne težine. BMI je, kao senzor arterijske hipertenzije, za muškarce i žene između 19. i 34. godine života između 20 i 25, a za starije od 35 godina života između 22 i 27.

330

Tabela 1. Klasifikacija povećane tjelesne težine i gojaznosti u odraslih s obzirom na BMI i rizik nastanka komplikacija ( Prema preporuci WHO iz 1997.)

KLASIFIKACIJA BMI TJELESNA

TEŽINA RIZIK

Pothranjenost Ispod 18,5 Ispod 80 %

Mali, ali postoji opasnost od drugih kliničkih poremećaja

Normalna tjelesna masa

18,5-24,9 80-120 % Prosječan

Povećana tjelesna masa

25,0-29,9 + 20-30 % Nešto

povećan Gojaznost: Iznad 30,0 I. stepen

30,0-34,9 + 30-55 % Umjeren

II. stepen

35,0-39,0 + 55-80 % Velik

III. stepen

Iznad 40,0 + iznad 80 % Vrlo velik

Postoji još jedna posebno jednostavna metoda utvrđivanja povećanja tjelesne težine, a vrši se mjerenjem obima struka. Smatra se da normalan obim struka ne bi trebao prelaziti 80 cm za žene, a 94 cm za muškarace.

Slika 1. Mjerenje, utvrđivanje debljine

331

2. FORMULACIJA PROBLEMA

Debljina (Obesistas) povećava mortalitet i morbiditet, posljedica je nastanaka arterijske hipertenzije, i ta skupina ljudi svrstava se u rizičnu skupinu.

Zbog povećanja oboljevanja gojaznih osoba od arterijske hipertenzije znatno se povećavaju i materijalni troškovi u ostvarivanju zdravstvene zaštite (liječenja, rehabilitacije, naknade za trajni invaliditet).

3. HIPOTEZA

Prateći i analizirajući medicinske zdravstvene kartone Opće službe Doma zdravlja Velika Kladuša u okviru edukacije PAT programa, starosne dobi pacijenata od 19. do 65. godine života postavljena je hipoteza da dokaže "da li postoji uzročno-posljedična veza između povišenog BMI-a i arterijske hipertenzije kao oboljenja".

Za ''zlatni standard'' odabrana je vrijednost BMI-a od 22, u kontroli radnog procesa pokazali bismo koliko smo blizu ili daleko od "zlatnog standarda", a što ujedno nameće i revizijsko pitanje: ''Dobrog primjera kontinuiteta njege, skrininga i zdravstvenog prosvjećivanja dotičnih pacijenata ? '' ( eng. AUDIT- revizija).

ISTRAŽIVAČKA HIPOTEZA: BMI (Body mass index) veći od 27 direktno je povezan sa povišenjem krvnog tlaka i razvoja oboljenja kao što je arterijska hipertenzija.

NULTA HIPOTEZA: BMI (Body mass index) kao odabrani senzor za arterijsku hipertenziju nema nikakvog uticaja na kardiovaskularni sistem i ne dovodi do povišenja krvnog tlaka.

Hipotezu smo formulirali metodom uzajamne varijacije, tj. povišen indeks tjelesne mase na jednoj i arterijska hipertenzija na drugoj strani.

332

4. CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Da se utvrdi povezanost povećanog BMI za nastanak i razvoj arterijske hipertenzije kod stanovništva u dobi od 19. do 65. Godina, cilj bi trebao da apsolutno opravda istraživačku hipotezu.

Da se shodno rezultatima, a na osnovu kontrole radnog procesa tj. revizije prakse, iznađu što bolji ciljevi srednjoročne politike na poboljšanju normi, odluka, operacija, koje će zasigurno trebati sprovesti, da bi se došlo do zadanog "zlatnog standarda", a u smjeru što boljih rezultata.

5. METODOLOGIJA RADA

U svrhu istraživanja su praćeni pacijenti starosne dobi od 19. do 65. godina oboljelih od arterijske hipretenzije čiji broj iznosi u Općoj službi Doma zdravlja Velika Kalduša 1626 za 2010. godinu. Za varijablu grupisanu u razrede odabran je - indeks tjelesne mase (BMI) kojeg ću u rezultatima istraživanja komparirati sa izabranim "zlatnim standardom" vrijednosti od 22. Postupak za prikupljanje informacija o radnom procesu i njegovom učinku ili možda neučinku za istu grupu ispitanika je upravo BMI. Statistička obrada koja je urađena i prezentirna, bazirana je na prostoru posmatranja Općine Velika Kladuša, sa ukupnim brojem stanovnika. kako urbanog tako i ruralnog područja od 30.000 (slobodna procjena). Te bi stopa morbiditeta oboljelih od arterijske hipertenzije za 2010. godinu izgledala ovako:

1 6 2 6 Stopa morbiditeta = -------------------------- x 100 000 = 54,2 % 3 0 0 0 0

Stopa morbiditeta za arterijsku hipertenziju u 2010. godini iznosi 54,2 %.

U Općoj službi Doma zdravlja Velika Kladuša evidentirano je za 2010. godinu 1626 pacijenata oboljelih od arterijske hipertenzije sa različitim indeksom tjelesne mase BMI.

333

Grafikon 2. Morbidite (bolest) i broj oboljelih

Shema 1. Izračunavanje srednje aritmetičke sredine iz podataka grupiranih u razrede

Varijable grupisane u razrede (BMI )

Sredina razreda

( X ) X1+X2 / 2

Broj pacijenata

( N )

Ponderisana sredina

( fx ) X x N

18-20 19 73 1387 21-23 22 96 2112 24-26 25 175 4375 27-29 28 182 5096 30-32 31 210 6510 33-35 34 229 7786 36-38 37 220 8140 39-41 40 196 7840 42-44 43 151 6493 45-47 46 94 4324

Ukupno

1626 Suma 54063

Σ f X 54063 X = ----------- = ------------- = 33,2 N 1626

0

50

100

150

200

250

BR

OJ

OB

OL

JEL

IH

ZA 2010. GODINU

GRAFIČKI PRIKAZ MORBIDITETA

334

Prosječan BMI iznosi 33,2 što je već iz izračunavanja srednje aritmetičke sredine signifikantno odstupanje od dobijenog rezultata od zadanog "zlatnog standarda" koji iznosi 22.

Grafikon 3. Grfički prikaz BMI i broj pacijenata

Za statističku obradu uzeto:

1. broj pacijenata koji iznosi 1626,

2. srednju aritmetičku vrijednost za BMI koja iznosi 33,2

Standardna devijacija koja nam govori koliko svaki član u statističkom nizu plus ili minus odstupa od aritmetičke sredine, odnosno od vrijednosti "zlatnog standarda", da bi se potvrdio cilj ovog istraživanja.

N

xxfDEVIJACIJASTAD

2)()(.

−∗±= εσ

X F _ ( X – X )2 x f

19 73 14718 22 96 12042 25 175 11767 28 182 4921 31 210 1016 34 229 146 37 220 3176 40 196 9063

0

50

100

150

200

250

19 22 25 0 31 34 37 40 43 46

Br. p

acije

nata

BMI

GRAFIČKI PRIKAZ BMI KAO SENZORA

335

43 151 14502 46 94 15400 Ukupno 1626 86752

35,53±=σ 3,7±=σ

Ovaj rezultat nam ukazuje upravo na odstupanje svakog člana u statističkom nizu od srednje aritmetičke sredine u iznosu od ± 7,3. To je upravo i pokazatelj uzročno-posljedične veze BMI-a i arterijske hipertenzije kao oboljenja.

Za testiranje postavljene istraživačke hipoteze, za određivanje signifikantnosti dobivenih rezultata da povišen indeks tjelesne mase direktno utiče na pojavu oboljenja kao što je arterijska hipertenzija koristen je X2-kvadrat testom, koji i služi za utvrđivanje razlike između opaženih i očekivanih frekvencija.

Rezultati BMI-a

O E O-E ( O-E )2 (O-E)2 E

18-27 730 813 -83 6889 4,2 28-47 896 813 83 6889 4,2

Vrijednost X2 kvadrat testa od 4,2 na nivou signifikantnosti p = 0,05 uz stepen slobode od 1 ( N-1 = 1), potvrđena je istraživačka hipoteza.

6. REZULTATI ISTRAŽIVANJA

U realizaciji polaznih ciljeva praćen je uticaj indeksa tjelesne mase (BMI) kao senzora odgovornog za nastanak arterijske hipertenzije. Rezultat istrživanja ukazuje da je vrijednost BMI-a veća od 27 direktni uzrok pojave arterijske hipertenzije kao oboljenja, a ne samo kao riziko faktor u nastanku istog.

7. DISKUSIJA

Gojaznost je bolest koja predstavlja kronični problem koji zahtijeva doživotno liječenje poput arterijske hipertenzije, šećerne bolesti ili bronhalne astme. Gojaznost se liječenjem može nadzirati, ali se ne može liječiti. Najčešće medicinske posljedice gojaznosti i

336

povišenih vrijednosti BMI-a kao odgovornog za isto oboljenje prikazan je na tabeli 2.

Tabela 2. Medicinske posljedice gojaznosti

MEHANIČKE METABOLIČKE MEHANIČKE I

METABOLIČKE

Bol u leđima Rezistencija na

inzulin Hipertenzija

Ozljede na radnom mjestu

Šećerna bolest tipa 2 Dispneja

Stresna inkontinencija

Smanjena tolerancija glukoze

Varikoziteti vena

Intertrigo Dislipidemije Osteoartritis Edemi/celulitis Koronarna bolest Znojenje

Dehiscijencija rana Žučni kamenci Respiratorna

insuficijencija

Hirzutizam Apneja tokom

spavanja

Ca. dojke, kolona, prostate

Poremećaj menstrual. ciklusa

Infertilitet

8. ZAKLJUČAK

U razumijevanju gojaznosti, povišenog BMI-a i arterijske hipertenzije, kao vodećeg masovnog nezaraznog oboljenja, važno je znati da su socijalno-ekonomski, kulturni, biološki i genetički faktori oduvijek bili važni u određivanju i unosa i trošenja energije.

Zajedno s pušenjem, stresovima, pretjeranom konzumacijom alkohonih pića i nedovoljnom tjelesnom aktivnosti, gojaznost pripada u grupu riziko faktora koji povećavaju smrtnost od nezaraznih bolesti kao što su bolesti srca i krvnih žila, šećerna bolest, bolest disajnih organa i mnoge druge. Većina tih oboljenja povezana je s ekonomskim razvojem, životnim stilom (nepravilna ishrana, alkohol, duhan, droge) često se mogu spriječiti uvođenjem prijedloga mjera kroz:

A) Ciljeve politike

B) Kontrolu radnog procesa

337

Gojaznost i arterijska hipertenzija negativno utiču na sve životne okolnosti kao što su: rad, rekreacija, socijalni i interpersonalni odnosi. Oboljeli pod dijagnozom arterijske hipertenzije i gojaznosti ne mogu raditi i doprinositi društvenoj zajednici zbog niza problema koji utiču na kvalitetu života i rada. Takve osobe su usamljene, zaboravljene i nezaposlene. Diskriminacija je česta, i to ne samo zbog izgleda nego i zbog jače svijesti o tome da je takvim osobama ugroženo zdravlje.

A) Ciljevi politike

Program i njegova operativnost bi se temeljila na:

- mjerenju tjelesne težine, tjelesne visine te izračunavanja BMI-a od strane medicinske sestre koristeći istu standardizovanu aparaturu za ovu vrstu senzora

- mjerenju krvnog tlaka uvijek na istom aparatu (tlakomjer) od strane medicinske sestre pacijentu prije ulaska kod ljekara (stres).

- promjeni životnih navika

- redukcijskoj dijeti

- povećanoj fizičkoj aktivnosti

- prakticirati 1x mjesečno od strane ljekara da radi na promociji zdravlja oboljelih i neoboljelih od arterijske hipertenzije u trajanju od 2 sata kao i provođenje skrining testova kroz odabrani senzor kao npr. BMI.

- savjet o pravilnoj prehrani i tjelesnoj vježbi je vrlo bitan u početku liječenja. Pažljiviji izbor namirnica i tjelesna aktivnost kao što je npr. '' BRISK WALKING '' – žustro hodanje 20 minuta dnevno smanjuju rizik za kardio-vaskularna oboljenja za 20 %, još su najbolji i najzdraviji način gubitka prekomjerne težine, a shodno tome i održavanju krvnog tlaka u referentnim vrijednostima.

- u liječenju gojaznosti i arterijske hipertenzije potrebno je prilagoditi stajališta onih koji se liječe i njihovih liječnika, a ne samo se bazirati na propisivanje lijekova za hipertenziju.

- u slučaju neuspjeha ili nedovoljnim tretmanom životnog stila, potrebno je primijeniti farmakoterapiju.

338

B) Kontrola radnog procesa (rada u ambulantama)

SESENZOR BMI (Indeks tjelesne mase)

KOMPARIRANJE BMI>27 direktno je odgovoran

za arterijsku hipertenziju

DONOŠENJE ODLUKE Mjerenje TT i TV te izračunavanje

BMI-a ,kao i mjerenje krvnog tlaka od strane medic. sestre prije ulaska

pacijenta ljekaru.

NORME Adekvatna

medicinska oprema i standardizovana

tehnika

UTVRĐIVANJE CILJEVA ― Smanjiti broj oboljelih od art. hipertenzije ― Postići nivo zlatnog standarda ― Primarnu zdravstvenu zaštitu sprovoditi kroz 4. glavne odlike ― Uvesti skrining za arterijsku hipertenziju ― Redovito sprovoditi zdravstveno educiranje stanovništva

ZAHTJEV ZA KOREKCIJU

Tjelesna težina ― Krvni tlak ― Dnevne potrebe soli ― Fizička aktivnost

OPERACIJE • Smanjiti tjelesnu težinu

• Sistolni tlak < 140 mmHg • Dijastolni < 90 mmHg

• Unos soli u ishrani manji od 6 grama dnevno

• Izbjegavati fizičku pasivnost

REZULTATI • Zasigurno smanjenje broja

oboljelih od arterijske hipertenzije

• Stopa morbiditeta od 54,2 % svedena na stopu od 25-30 %

339

AUDIT- DEFINICIJA REVIZIJE

Navedene činjenice nameću zahtjev za uvođenjem tzv. internog audita, što bi značilo studiju nekog dijela medicinske prakse. Kakav je to kvalitet u pružanju zdravstvenih usluga? Da uporedimo rad u ambulantama sa "zlatnim standardom" tj. odabranim senzorom.

Ciklus revizije bi se sastojao u slijedećem:

- postaviti senzor koji mora imati svoju normu za praćenje zdravstvenog stanja,

- ocijeniti ljekarsku praksu-kakva je to praksa, - kako se obavlja doktorska praksa, te je uporediti sa "zlatnim

standardom", - izvršiti identifikaciju prilika, tj. mjera za poboljšanje da bi

došli do boljih rezultata.

Zadaci bi bili slijedeći:

- predložiti promjene - sprovesti promjene - ocijeniti promjene.

Mogu postojati barijere za promjene koja bi se sastojala u neshvatanju da postoji problem, otporu prema promjenama, strahu od promjena, finansijska i lična pitanja, nemotiviranosti na promjene, te regulacije unutar sistema.

Primarna zdravstvena zaštita bi trebala da bude okarakterizirana sa 4. glavne odlike:

1. da je njega pri prvom kontaktu pristupačna tj. dostupna za svakog pojedinca,

2. razumljivost njege – raznolikost usluga za sve članove porodice korisnike zdravstvene zaštite,

3. kontinuitet njege – duži vremenski period od strane istog ljekara i med. sestre (istog tima),

4. mora postojati koordinacija njege (po vertikali i horizontali).

Ove 4. odlike bi trebale da budu "zlatni standard" da bi se u kontroli radnog procesa što brže, sigurnije i jednostavnije došlo do boljih rezultata. Prevencija kroz edukaciju na svim razinama, kroz

340

poticanje razvoja prehrambene, tjelesne i zdravstvene kulture, razvijanjem svijesti o važnosti poželjne tjelesne težine uz redovitu liječničku kontrolu (preventivne preglede), predstavlja najbolji i najjeftiniji način održavanja i postizanja zdravlja.

Literatura:

1. Graham I., Atar D, Borch-Johnsen K, Boysen G, Burell G, Cifkova R, Dallongeville J, De Backer G, Ebrahim S, Gjelsvik B, Herrmann-Lingen C, Hoes A, Humphries S, Knapton M, Perk J, Priori SG, Pyorala K, Reiner Ž, Ruilope L, Sans-Menendez S, Scholte Op Reimer W, Weissberg P, Wood D, Yarnell J, Zamorano JL. European practice guidelines on prevention of cardiovascular diseases: executive summary. G Ital Cardiol 2008; 9:11-59.

2. Jelaković B, Kuzmanić D, Miličić D, Reiner Ž, Aganović I, Bašić-Jukić N, Božikov J, Čikeš M, Dika Ž, Đelmiš J, Galešić K, Hrabak-Žerjavić V, Ivanuša M, Jureša V, Katić M, Kern J, Kes P, Laganović M, Pavlović D, Pećin I, Počanić D, Rački S, Sabljar-Matovinović M, Sonicki Z, Vrcić-Keglević M, Vuletić S, Zaputović L. Smjernice za dijagnosticiranje i liječenje arterijske hipertenzije. Praktične preporuke hrvatske radne skupine i osvrt na smjernice ESH/ESC 2007. Liječ Vjesn 2008;130:115-3.

3. Reiner Ž. Ateroskleroza i cerebrovaskularne bolesti. Liječ Vjesn 2008; 130 (Supl. 6): 14-17.

4. Reiner Ž. Ateroskleroza – najvažniji razlog smrtnosti u Hrvatskoj. U: Liječnici u trećoj dobi – Druga knjiga (ur. Kremzir D), Hrvatsko društvo umirovljenih liječnika HLZ, Zagreb 2008., str. 19-25.

5. Fruchart J-C, Sacks F, Hermans MP, Assmann G, Brown VW, Ceska R, Chapman MJ, Dodson PM, Fioretto P, Ginsberg HN, Kadowaki T, Lablanche J-M, Marx N, Plutzky J, Reiner Ž, Rosenson RS, Smith Jr SC, Staels B, Stock JK, PhD, Sy R, Wanner C, Zambon A, Zimmet P. The Residual Risk Reduction Initiative: A call to action to reduce residual vascular risk in dyslipidemic patients. A position paper by the Residual Risk Reduction Initiative (R3I). Diabetes Vasc Dis Res 2008; 4:319-35.

6. Bergovec M, Reiner Z, Miličić D, Vražić H. Differences in risk factors for coronary heart disease in patients from continental and Mediterranean regions of Croatia.. Wien Klin Wochenschr. 2008;120:684-692.

7. Fruchart JC, Sacks F, Hermans MP, Assmann G, Brown WV, Ceska R, Chapman MJ, Dodson PM, Fioretto P, Ginsberg HN, Kadowaki T, Lablanche JM, Marx N, Plutzky J, Reiner Z, Rosenson RS, Staels B, Stock JK, Sy R, Wanner C, Zambon A, Zimmet P. The Residual Risk Reduction Initiative: a call to action to reduce residual vascular risk in patients with dyslipidemia. Am J Cardiol. 2008;102:1K-34K.

341

Sulejman Kendic, Ph d, Samir Poric, MA

IMPACT OF OVERWEIGHT ON THE OCCURRENCE OF BLOOD PRESSURE (ARTERIAL HYPERTENSION)

SUMMARY

Obesity is of one of the most important contemporary health problem, which has a global character of the epidemic measures worldwide. The prevalence of obesity of 10-40% is significantly increasing across Europe. Increase in the number of obese people who suffer from arterial hypertension, also significantly increases the material costs of health care (treatment, rehabilitation, compensation for permanent disability). We have analysed medical records from the General Services of the Hospital in Velika Kladuša during the PAT training program. Patients who suffer from Arterial Hypertension in the age from 19 to 65 were examined, and we have stated a Hypothesis „whether there is a relationship of cause and effect between elevated BMI and Arterial Hypertension as a disease."

Research Hypothesis: BMI (Body Mass Index) greater than 27 is directly linked to the high blood pressure and development of diseases such as Hypertension.

The Null Hypothesis: BMI (Body Mass Index) as the selected sensor for arterial hypertension has no effect on the cardiovascular system and increased blood pressure. We formulate the Hypothesis by the method of mutual variations, i.e. elevated BMI on the one hand and Arterial Hypertension on the other side.

The General Services of the Hospital in Velika Kladuša recorded for the year 2010 a total of 1626 patients suffering from Arterial Hypertension with different body mass index - BMI.

Morbidity rate from Arterial Hypertension in the year 2010 amounted to 54.2%. The average BMI was 33.2 (a middle arithmetic measure) which is a significant deviation from the default "gold standard", which is 22. The research hypotheses were directly confirmed by the value of X2 square test of 4.2 in the pre-selected level of significance p = 0.05 with degree of freedom of 1 (N-1 = 1). In the understanding of obesity, high BMI and Hypertension as the leading massnon-infectious disease it is important to know that the

342

socio-economic, cultural, biological and genetic factors have always been important in determining both the intake and energy expenditure. Along with smoking, stress, excessive consumption of alcoholic drinks and insufficient physical activity, obesity belongs to a group of risk factors that increase mortality from non-infectious diseases such as cardiovascular diseases, diabetes, respiratory diseases and many others. Most of these diseases are associated with economic development and lifestyle, such as improper diet and aging. These diseases can often be prevented through the introduction of the proposed measures: A Objectives of the policy and B Control of the work process.

Keywords: obesity, Hypertension, cardiovascular disease, BMI

343

الطبيب سامر بوريتش. الاستاذ الدكتور سليمان كينديتش وم

ى ر زيادة الوزن الجسمي ع )الشرياني ارتفاع ضغط الدم(حدوث ضغط الدم تأث


ي أصبحت السمنة إحدى أهم الامراض العامة ولها طابع عالم وأبعاد الوباء ي تزايد ملحوظ من . العالم الاجمع إن . ي جميع بقاع أوروبا% ٤٠-١٠انتشار السمنة

زاد من تكاليف مادية الشرياني ارتفاع ضغط الدمازدياد إصابة الاشخاص السمان بجر ). العلاج،إعادة التأهيل، تعويضات العجز الدائم(للرعاية الصحية

ي تحليل سجلات لقد أ

رنامج ي مدينة فيليكا كلادوشا ضمن عملية تثقيف ل ي القسم العام لدار الصحة المر PAT ن من ن ارتفاع ضغط الدمللمصاب عاما ووضعت ٦٥- ١٩للفئات العمرية للمر ما ب

ن ارتفاع فاع ارتو BMIمؤشر الكمية الجسمية الفرضية حول ما إذا كانت هناك علاقة سببية ب باعتباره مرضا؟ الشرياني ضغط الدم

ر BMI (Body mass index)مؤشر الكمية الجسمية إن كان : فرضية البحث أك ضغط الدمفإنه مرتبط بشكل مباشر بارتفاع ضغط الدم ونمو المرض مثل ٢٧من

الشريانيباعتباره BMI (Body mass index)مؤشر الكمية الجسمية إن : فرضية العدم

ى نظامليس له أي الشرياني ضغط الدمكشافا ل ر ع ى القلب والاوعية الدموية تأث ولا يؤدي إ، أي ارتفاع مؤشر المتبادل الاختلاف طريقةالفرضية ب لقد قمنا بصياغة. ارتفاع ضغط الدم

.من جهة أخرى الشرياني ضغط الدمالكمية الجسمية من جهة و ي مدينة فيليكا كلادوشاي القسم العام لدار الص تم تسجيل ٢٠١٠ي العام حة

نسبة . BMIلكمية الجسمية لفة لمع مؤشرات مخت الشرياني ضغط الدممريضا مرض ١٦٢٦مؤشر الكمية متوسط %. ٥٤،٢كانت ٢٠١٠ي العام الشرياني ضغط الدمانتشار مرض ر انحرافا )متوسط الحساب الوسط( ٣٣،٢الجسمية هو را للنتيجة ال حصلنا وهذا يعت كب

ا عن ي مستوى الانحراف ٤،٢مربع الفحص من X²قيمة .٢٢الذي هو " المقياس الذه"على جانب درجة من الحرية من p=0,05 المختار مسبقا ، تم إثبات فرضية (N-1=1) ١إ

من المهم أن نعرف أن عوامل اجتماعية واقتصادية وثقافية . البحث بشكل مباشرلاك الطاقة لفهم السمنة، ي تحديد إدخال واس مؤشر وطبيعية ووراثية كانت مهمة

344

ر الشرياني ضغط الدمالمرتفع و BMIالكمية الجسمية ي غ باعتباره المريض الرئيس الجما .المعدي

ى ن والض إ ر غط وتناول المسكرات بشكل مفرط و جانب التدخ نشاط الجسم غر المعدية، مثل ر عامل خطر يزيد نسبة الوفيات من الامراض غ ي، فإن السمنة تعت الكا

رالقلب والاوعية الدمويةأمراض رها كث أغلب تلك . ، السكري، أمراض الجهاز التنفس وغي بالتنمية الاقتصا ةالامراض متعلق ر الصحيحة، الزيادة دية، طريقة الحياة مثل التغذية غ

رحة من خلال ر المق ا بإتخاذ التداب ) أهداف السياسة، ب) أ: السن، وغالبا يمكن الحيلولة دو . مراقبة العمل

مؤشر ، القلب والاوعية الدموية، أمراض ضغط الدمالسمنة، : الكلمات الرئيسة BMI (Body mass index)الكمية الجسمية

JEZIK I KNJIŽEVNOST

347

Prof. dr. sc. Remzija Hadžiefendić-Parić

VOKATIV1 I GRAMATIKA TUĐEG GOVORA*

Ne možemo zamisliti nikakv razgovor, a da u isto vrijeme ne zamislimo lica koja ga vode (Kvintilijan)

Obraćanje i jeste prije svega imenovanje adresata govora

(Proničev)

* Dio izlaganja na Međunarodnoj naučnoj konferenciji Sarajevski filološki susreti (10. XII 2010.g.) 1U savremenom bosanskom jeziku vokativ je posve običan, a nalazimo ga i u najstarijim pisanim tekstovima. U Povelji bana Kulina (iz 1189. g.) stoji: „Ja, ban bos'nski Kulin, prisezaju tebje, kneže Krvašu, i vsjem građam duborv'čam, pravi prijatelj biti vam, od sele i dovjeka. Tako mi, bože, pomagaj, i sije sveto jevanđelje“. (Dizdar 1971:45). Obraćanje (kneže Krvašu) u Povelji, „ugovoru o prijateljstvu i trgovini izmđu Bosne i Dubrovnika“ (Dizdar 1971:335), formalni je signal adresata u tekstnoj poziciji iza 'otkrivenog' adresanta (ja, ban bos'nski Kulin). To što adresant ne navodi i ime adersta, a uz svoju vladarsku titulu, hijerarhijski više pozicioniranu od adresatove, navodi i vlastito ime (Kulin), znak je superiorne pozicije pošiljatelja, što zasigurno pripada obrascu jezičkog ponašanja u jednom vremenu i u određenim društvenim odnosima budući da je etikecija način izražavanja (i zadržavanja) hijerarhijskih odnosa. Ustaljeni obrasci obraćanja (kao jezičkog ponašanja) štite, kao što je poznato, postojeći poredak. (Sličan je modelu korespodencije u Povelji nalazimo i u Ahdnami (1463. g.): „/.../ Ja, sultan Muhamed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odlučnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosankskim redovnicima, pojavila moja velika milst /.../“, nav. prema: http://tr-tr.facebook.com/note.php?note_id=184773398203024&ID=126229750753779) Zanimljivo je da se vokativi u šibenskim librima 17. i 18. st. sastoje od dviju vrste tekstova, pitanja („upitovani“) i odgovora („odgovorni“), i da vokativima obično počinju odgovori, ne pitanja upućena sugovorniku. Pitanja se postavljaju iz pozicije nekog općeg „pitca“ (možda je to razlog neoslovljavanja), a upitani se obraća slušateljima izravno uspostavljajući tako s njima prisniji kontakt. Vokativ u librima ima, već i u definiciji žanra (usmjeravanje na čitatelja/primatelja poruke) izrazito konativnu fukciju. 'Otkrivaju' sugovornika, izražavaju uobičajeno etikecijsko poštovanje u svečanim diskursima visokog registra kojima pripadaju.

348

Sažetak

U sintaksi se vokativ tumači kao najsamostalniji padež (zbog neovisnosti o drugim riječima i oblicima riječi). Samostalan, ne može zauizimati ni jednu sintaksičku poziciju unutar rečenice (uzima se kao rečenica posebnoga tipa, intonacijski izolirana). Služi za uspostavljanje komunikacije (govornoga čina): njime se govornik (adresant) izravno obraća sugovorniku (adresatu). To mu je temeljna funkcija: obraćanje. Orijentacija prema sugovorniku (konativna funkcija) u vokativu (uz imperativ) nalazi svoj najčistiji gramatički izraz (Jakobson). U radu je riječ je o sintaksičkom statusu vokativa (i vokativnih konstrukcija). Analizi pristupamo u s aspekta komunikacije prihvatajući stajalište da je obraćanje izvan (gramatičkog) raščlanjavanja rečenice i da nije 'mjerljivo' gramatičkim (sintaksičkim) kategorijama. Pokušava se protumačiti veza imeđu obraćanja (upravni govor, 'tuđi govor') i drugih dijelova struktura s upravnim govorom (autorov govor) u književnoumjetničkom tekstu. Analizu prati semantička i stilistička.

Ključne riječi: vokativ, obraćanje, tuđa riječ, upravani govor, konativna i fatička funkcija, identifikacija i nominacija sugovornika.

1. Kada je prije 70-ak godina Jakobson, tada praški strukturalista, opisao strukturu padežnog sistema ruskog jezika2, vokativ je isključio iz razmatranja (jer ga ruski nema kao poseban paradigmatski oblik), ali će kasnije3 iznijeti nekoliko, rekli bismo uzgrednih, zapažanja o značenju (i funkciji) vokativa aktualnih i danas, i često citiranih.4

Polazeći od naslijeđa teorije informacije Jakobson će naime proširiti Bulerov trodjelni model jezika 5 i uvesti još tri faktora komunikacijskog procesa i odgovarajuće im jezičke funkcije, koje se

2 God. 1936. u „Traktatima Praškog lingvističkog serkla“: polazi od uvjerenja da su padeži invarijantne jezičke kategorije i da obrazuju sistem. 3 God. 1958, odnosno u pisanoj verziji 1960, u rasparavi o ''pojmu stila u jeziku'' (Jakobson 1966:285) 4 Dijele ga mnoge gramatike, a naći će se i najnovijim radovima koja problematiziraju pitanje komunikacije i obraćanja. 5 U modelu je „prvo lice pošiljaoca, drugo lice primaoca, i 'trećeg lice' – ustvari, neko ili nešto o čemu se govori“ ( Jakobson 1966:292).

349

ostvaruju određenim gramatičkim izrazima. Usmjerenje na sugovornika (primaoca poruke), napominje poznati lingvist, u vokativu (uz imperativ) nalazi jedan od „najčistijih gramatičkih izraza“ (Jakobson 1966:292). Vokativ se zasigurno može vezati i za fatičku funkciju jezika (zajednička ljudskim bićima i životinjama, tipična za ptice koje govore i prva koju djeca usvaju, budući da djeca počinju općiti i prije no što steknu jezičko znanje za slanje/primanje obavijesti6, up. Jakobson 1966:293). Naime, ako fatičku funkciju ostvaruju poruke koje služe prije svega „uspostavljanju, produžavanju ili obustavljanju opštenja, proveravanju kanala /.../, privlačenju pažnje sagovornika ili potvrđivanju produžene pažnje s njegove strane“ (isto, 293), onda usmjerenje na kontakt (komunikacijski kanal) poruka zasigurno ostvaruje vokativnom formom. Zato fatičku semantiku ima i vokativ.

Polazeći od Jakobsonove teorijske koncepcije u 'ranim' radovima o ruskim padežima (i od Kurylowiczevih teorijskih postavki) M. Ivić će u ogledu o padežnom sistemu srpskohrvtskog jezika također izostaviti vokativ (premda je u njemu, kao što znamo, dobro očuvan)7 kratko napominjući u fusnoti da je „kao što je poznato,

6 Slično je i sa zapovijedima (imperativima). I oni su, kao i svi direktivi, izrazi s pojačanom „formativnom ulogom“ (dakle konativi), tj. iskazi s izrazitom usmjerenošću na primatelja poruke. Zato Elias Canetti kaže da su „stariji od jezika, inače ih životinje ne bi mogle 'razumjeti'“ (Elias Canetti, Masa i moć, GZH, Zagreb, 1984, str.251, nav. prema Ivas 1988:41). 7 Vokativ je u bosanskom (hrvatskom, srpskom) vrlo čest u svakodnevnoj komunikaciji. Javlja se u svim stilovima (pisanim i usmenim), u svim tipovima teksta (govorima, reklamnom tekstu, sa mimikričnim strategijama obraćanja, u korespodenciji, prijepiskama), općenito u svim vidovima komunikacije (javne i privatne). Čest je u narodnim pjesmama, u sevdalinkama, uspavankama. Noćima je otvarao i Šerherzadine priče u 1001 noći. Čest je i u tekstovima religija čije porijeklo “nije od ovoga svijeta, nego su one objavljenje, darovane preko svojih svetih knjiga ljudima“ (Ćimić 1992:38) a poziv na vjeru upućen 'odozgo na gore'“ (isto, 38). Obraćanja su u kur'anskoj objavi vrlo česta. Svoritelj se često izravno obraća ljudima (npr.: ljudi, sljedbenici Knjige, Ademe, sinovi Ademovi, Poslaniče, o razumni, o pravovjerni i sl.). Poziv upućen 'odozgo' traži 'odazivanje', a odazivaju se samo oni ljudi koji vjeru prihvaćaju, jer prihvatanje poziva (od Boga) znači življenje po njenim načelima. I verbalno se molitvama, dovama i sl., 'odozdo na gore', obraćaju oni koji vjeru prihvataju. Oni koji vjeruju, kad jezikom svjedočenje svoju vjeru, upućuju riječi kao što su npr.: „Lebbejk Allahumme lebbejk...“, tj. „Odazivam Ti se, Bože...“. U njihovom su diskursu brojna izravna obraćanja Stvoritelju. Koji pak ne vjeruju, ti se i ne 'odazivaju'. Svevišnji se u Kur'anu izravno

350

priroda vokativa /.../ vrlo specifična“ (Ivić 1983:200). Možemo li reći da i danas stoji, nakon desetine radova koji problematiziraju vokativ s različitih aspekata u (južno)slavenskoj lingvistici, stav o nedovoljnoj osvijetljenosti 'specifične prirode' vokativa u općelingvističkoj teoriji iznesen u lingvističkoj literaturi prije pola stoljeća?8

2. Tradicionalni sintaksički opisi, posebno oni vezani za dio sintakse poznat pod nazivom sintaksa padeža (govori o padežnim funkcijama), kao i moderno koncipirani sintaksički radovi u kojima je polazište rečenica i odnosi u njoj, a koji na posredan ili neposredan način problematiziraju pitanje vokativa (up. Peti9), isticat će upravo specifičnost gramatičke 'prirode' vokativa10, različite od prirode svih drugih padeža , zbog čega su i sintaksički status vokativa u rečenici i njegova služba drukčiji od onih koje osvaruju drugi padeži.

i obraća onima koji vjeruju (a to su, budući vjernici, oni koji se mogu 'odazivati'), a onima koji ne vjeruju, nema vokativnog oslovljavanja (npr.: „'Izmišlja ga!', oni vele. Reci: 'Onda vi dajte...'“, X/38; „Budu li proglašavali lažnim tebe, reci: „Meni moje, vama vaše!'“, X/41; „U Njega su od Nebesa i Zemlje ključevi, a oni koji ne vjeruju u znamenja /.../. Reci: 'Zar od mene zahtijevate da obožavam nekog mimomo Allaha, o pogani!“ XXXIX/63-64. 8 Upravo je pola stoljeća prošlo od Jakobsonovog rada i ogleda M. Ivić „On the Struktural Chrakteristics of the Serbocroation Case System“ (preveden i „nešto skraćen i revidiran“, kako sama autorica napominje, ogled je objavljen pod naslovom „O strukturi srpskohrvatskog padežnog sistema“, v. Ivić 1983). 9 Up. http://bib.irb.hr/datoteka/223700.Subjekatni i predikatni nominativ.doc 10 Zato ga neki i ne smatraju padežom, up. u: Vojvodić (2007): Funkcionalno-semantičko polje futuralnosti u savremenom ruskom, poljskom i srpskom jeziku, doktorska disertacija, Novi Sad, napomena 210. Za vokativ se, u gramatikama i novijim sintaksičkim i lingvostilističkim radovima, obično kaže da je „oblik imenskih riječi kojim se zove, doziva, skreće pažnja, obraća: Emire, dođi i napiši zadaću!“ (Jahić i sur. 2000:195), da je padež s funkcijom obraćanja ili oblik kojim se „poziva na uspostavu komunikacije“, te da je „samostalni rečenični član“ (Silić i Pranjković 2007:200); uzima se i da je, kao „takozvani samostalni član rečenice, osamostaljeni dio rečeničnog ustrojstva, takozvani nezavisni rečenični član“ (Pranjković 2002:99); da je „posebno zanimljiv jer sam po sebi predstavlja čitavu rečenicu, /.../ uključuje i konativnu i emotivnu funkciju: nije dio rečenice, već njen ekvivalent; čak ako i nije izdvojen u posebnu rečenicu, on je uvijek dio za sebe“ (Vuletić 1986:22), itd., itd.; da je izdvojen iz strukture rečenice a da mu se pri tome ipak odriče funkcioniranje u ustrojstvu rečenice (Pranjković 2002). O vezi s (pratilačkim) imperativom i o vokativu kao subjektu drugog lica ima više opservacija (v. Skljarov 1961, Proničov 1971, Pranjković 1993, Peti-Stanić 2000), u vezi s reprezentologijom - up. Proničev197, Kovačević 2000).

351

Naime, obilježen svojstvom sintaksičke samostalnosti (ne zavisi od drugih riječi u rečenici) vokativ se u sintaksičkoj literaturi, kao što je poznato, ne uzima kao član unutarjezičkog ustrojstva rečenice11 (rečenični članovi dijelovi su rečenice s određenom službom i s određenim međusobnim odnosima). S druge pak strane, neka vrsta značenja 'imperativnosti' udaljava vokativ i od (po zajedničkim karakteristikama 'samostalnosti') najbližeg mu oblika u padežnom sistemu – nominativa (koji jeste član rečeničnog ustrojstva budući da stoji u izravnim odnosima sa određenim članovima rečenične stukture).12

Samostalan (čak „najsamostalniji padež“, Silić i Pranjković 2007:200), vokativ „nije dio rečenice, već njen ekvivalent /.../, sam po sebi predstavlja čitavu rečenicu“, pa „čak ako i nije izdvojen u posebnu rečenicu, on je uvijek dio za sebe“ (Vuletić 1986:22), kako uglavnom stoji i u sintaksičkoj teoriji i gramatikama. Zbog samostalnosti zasnovane na (sintaksičkoj) neovisnosti o drugim riječima i oblicima riječi u rečenici13, vokativ ne postaje članom rečiničnog ustrojstva, ali ima funkciju koja se u sintaksičkoj literaturi po pravilu naziva obraćanjem: vokativom se govornik obraća onome kome upućuje svoje riječi (ili: onima kojima svoje riječi upućuje) uspostavljajući izravan kontakt s njim (ili njima). To je temeljno značenje i funkcija vokativa (pozivanje na govorni čin). Zbog svoje 'konativnosti' (stalna orijentacija ka primatelju, Jakobson) i 'fatičnosti',

11 Pod određenim uvjetima (metrički razlozi) vokativ može zauzimati, kao što je poznato, sintaksičku poziciju subjekta: Razbolje se sultan Sulejmane, Pitao ga sine Ibrahime, Odgovara sultan Sulejmane...“ (svi su stihovi poznate bosanske sevdalinke). Tu svakako nije u pitanju obraćanje. Da je termin samostalan rečenični član „nejasan /je/, kompromisan pa i proturječan“ piše I. Pranjković (2002:99) u radu koji to već naslovom 'govori': „Takozvani samostalni članovi rečenice“ 12 Osim što se u sintaksičkoj literaturi smatra (zajedno s nominativom) 'samostalnim' padežom (u odnosu na ‘kose’), odnosno 'najsamostalnijim' (u odnosu na ‘samostalni’ nominativ), vokativ se od ostalih odvaja svojevrsnom značenjskom komonentom 'imperativnosti'. O tome: M. Skljarov, O vokativu, Rad JAZU, 327, Zagreb, 1962, 381-412; I. Pranjković, Hrvatska skladnja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2002, 99-107, up. P. Piper, Zamenički prilozi (gramatički status i semantički tipovi), Novi Sad, 1983. 13 U sintaksičkoj literaturi prisutan je stav da nije ni u izravnom odnosu sa članovima rečenične strukture i 'proširuje' atribucijom, da ne predviđa druge članove rečenice niti ih uvjetuje, kao ni oni njega i sl. (v. Pranjković 2002:99).

352

odnosno značenja obraćanja - koje „nužno pretpostavlja još neku obavijest, još neku strukturu /.../ koja je uzrok uspotavljanju kontakta“ (Pranjkovića 2002:101) - vokativ se razlikuje od svih drugih padeža, i opisuje na tekstnoj razini, a ne na razini rečenice.

3. U ovom radu polazište nam je upravo povezanost vokativa sa govornim činom i sugovornikom, veza kakvu ostvaruju i neke druge riječi i oblici riječi (uzvici14 i imperativ, riječce, etički dativ15, pozdravi i sl.). Sugovornik se vokativom (u prepoziciji, interpoziciji ili u postpoziciji):

- uvodi u razgovor (komunkaciju) pozivom na preuzimanje uloge govornika

- imenuje (identificira, kao jedan od sudionika čina, 'nesubjekt' komunikacije)

14 Uzvici, vrlo prisutni u razgovornom jeziku, sintaksički se ponašaju slično vokativu. Često stoje uz obraćanja (u prepoziciji), pogotovo oni s fatičkim značenjem, pa se ponekad uzimaju kao „paradigmatsko obilježje vokativa“ (Pranjković 1993:213). U toj je poziciji dosta čest 'demonstrativni' uzvik o, kojim se „skreće pažnja“ (v. Daković, internrt), doziva i sl. Zanimljivo je da se u našim prijevodima Kur'ana, kojem su vokativi brojni, ispred obraćanja ovom formom po pravilu pojavljuje upravo uzvik o (ar. ja). U arapskom, koji nema vokativa, uzvik se u prepoziciji pojavljuje kao signal obraćanja (up. ar. „ve kalu ja ejjuhellezi nuzzile...“, Kur'an XV/6). To je vjerovatno razlog što se tradicionalno u našim prijevodima Objave gotovo redovito ovaj uzvik pojavljuje uz vokativ, kao u 'zazivnim' (invokacijskim) frazama molitve kakvu predstavlja, u islamskoj tradiciji vrlo živ čin obraćanja (Bogu): svih se 99 Božijih imena izgovara u formi voktiva pri tome noseći sa sobom posebnost ritmičnog sklada plesa, pokreta, melodije („ja-Rahman, ja-Rahim, ja-Halim, ja-Hakim, ja-Gaffar, ja-Ghafur...“. U najnovijem prijevodu Kur'ana (Duraković 2002) ispušta se uzvik o ili se namjesto njega pokatkad nađe drugi (up. suru XV/6 u prijevodu E. Durakovića: „Oni govore: 'Hej, ti kome se prenose...'“ i prijevod E. Karića: „Oni vele: 'O ti, kome se...'“ i Dž. Čauševića: „I oni rekoše: 'O /čovječe/ kome je objavljen...'“, i sl.). Primjer iz Karićevog prijevoda podsjeća i na to da zamjenice drugog lica, kako stoji i u gramatikama bosanskog jezika, imaju vokativ (jednak nominativu). On je u Karićevom primjeru odvojen i zarezom od svojega proširenja (atributivne klauze) i stoji uz uzvik. Živ je i u razgovornom jeziku.(npr. Hej vi, ko će zasut' kahvu, il' ja il' vi?) 15 U novijoj se sintaksičkoj literaturi vokativu 'približio' (po tome što ostaje izvan gramatičkoga članjenja rečenice“, Peti-Stantić 2000:295), etički dativ koji se ne tretira kao sintaksička kategorija, već odnosom prema iskazu i sudionicima komunikacije“ (Peti-Stantić 2000:294). Etički dativ „apostrofira sugovornika u živom razgovoru, pretpostavljajući dijaloški oblik“ (isto, 294).

353

- poziva na pažnju, traži da nešto učini i sl.

Stupanj strukturne (i semantičke) uključenosti vokativa u preostali tekst pokazat će povezanost upravnog govora, u kojem se vokativ pojavljuje (a realizira, kao i imperativ, „u direktnom govoru kroz obraćanje adresanta adresatu, tj. kroz njihovu aktivnu dijalošku interakciju“, Vojvodić, 2007:296), i autorskog. Stupanj njihove međusobne povezanosti analizu vokativa (obraćanja), pokazat ćemo u ovom radu, nužno vodi ka analizi samog pišćevog govor (up. Bahtin 1978; Kovačević 2000). Analiza vokativa smještena je dakle u problematiku tuđeg govora, pa se ovdje i oslanjamo na radove koji teorijski problematiziraju tuđi govor i istražuju na sličan način.16

Tuđi govor dvodjelna je sintaksička jedinica, odnosno iskaz (''dvoplani'', v. Pranjković 1993; ''dvokomponentna“, v. Kovačević 2000). Vokativ pripada upravnom dijelu tuđeg govora u proznom tekstu (ne u dramskom). Naime, tuđi govor uključuje:

- upravni dio (govor lika)17 i

- autorski dio (autorov tekst).

Vokativ je smješten u dio (strukture tuđeg govora) koji je u literaturi (što problematizira tuđi govor) opisan kao govor u govoru, iskaz u iskazu (Bahtin 1980:128). To zapravo znači da je uvršten u riječi drugog (iskazi koje autor inkorporira u vlastiti). Drugačije rečeno – vokativ je smješten u „konstrukcije s upravnim govorom“,

16 O glagolima u autorskim remarkama /didaskalijama (posebno onim iz grupe verba dicendi) pisali smo u dvama radovima: Glagoli govorenja u autorskim remarkama i upravni govor, Književni jezik, br. 3-4, Sarajevo, 1987, str. 170-180 (v. Hadžiefendić 1987) i O jednom šablonu uvođenja ‘upravnog govora’ u Vukovim narodnim pripovijetkama, u: Zbornik radova o Vulku Stefanoviću Karadžiću, Sarajevo, 1987, str. 237-245 (v. Hadžiefendić 1987a). U radu Pregnancija u autorskoj didaksaliji M. Kovačević analizira autorske didaskalije, koje omogućuju uključenje upravnog govora u tekst (v. Kovačević 2000). U tom je radu navedena i relevantna literatura o ovom problemu. Upućujemo i na doktorsku disertaciju D. Vojvodića (2007). 17 „Tuđe riječi u većini su slučajeva praćene posebnim tzv. uvodnim riječima kojima se određuje izvorište govora (govornik) i karakter izjavne manifestacije (npr. kazivanje, pitanje, odgovaranje, percipiranje i sl.). Nisu, naravno, isključene ni okolnosti koje takve manifestacije prate. Zbog toga su konstrukcije s upravnim govorom dvoplani iskazi u kojima su jasno odijeljeni plan autorskog govora i plan tzv. tuđih riječi“, (Pranjković 1993:200).

354

koje su “dvoplani iskazi u kojima su jasno odijeljeni plan autorskog govora i plan tzv. tuđih riječi“ (Pranjković 1993:200). Autorski se dio (up. sa terminom „uvodne riječi“, Pranjković 1993:200) obično naziva autorskom remarkom ili autorskom didaskalijom18 a služi objašnjavanju i pomaže razumijevanju upravnog govora, komentira ga, općenito govori o njemu (najčešće preko gl. govorenja verba dicendi tipa 'reći', 'šapnti, 'izustiti'). Svojevrsan je 'prebacivač', eksplikator u upravni govor (poput, na jednom drugom planu, navodnika ili crte koji signaliziraju 'uključivanje' upravnog govora u autorov, odnosno započinjanje upravnog govora). Zato ga i nema u drami.

Autorski dio ne mora nužno biti ekspliciran, a kad jeste onda, kako smo rekli, omogućuje govor o upravnom dijelu, tj. o govoru lika, npr:

(1) Hajde da te oženim, da se smiriš – rekao je starac nježno i prijekorno, i sigurno to nije govorio prvi put.

(Derviš i smrt, 276)

- Imaš li dosta novca? – upitala je kći. (Derviš i smrt, 319)

(1a ) - Pa, Alibeg – omjera još jednom Šaban – da se ne čujemo, gomila nije mala, ali znam ti lozu... - Šabane, da si rekao i osamnaest! Samo ti mene kutariši ovog belaja!...

(Divanhana, 53)

Autorskim se govorom (funkcionira kao remarka ili tzv. autorska didaskalija) upravni govor zapravo 'priključuje' ostalom dijelu teksta, pri čemu se upravni govor prema autorskom odnosi kako se (u sintaksi) objekatska klauza (objekat, objekatska konstrukcija) odnosi prema upravnoj u zavisnosloženoj rečenici.19

Polazeći od uvjerenja da jezik „odražava uzajamne odnose onih koji govore“ (Bahtin 1980:131) kroz dvije osnovne forme (dva šablona upravnog i neupravnog govora) koje se različito manifestiraju i modificiraju „u različitim jezicima, u različitim epohama, u različitim socijalnim grupama, u teleološki različitim kontekstima“, (isto, 131), tuđi govor i njegovo prenošenje posmatrali smo u

18 O terminu remarka ili didaskalija v. Kovačević 2000. 19 Pranjković (1993) govori o srodnosti izjavnih struktura i konstrukcija s upravnim govorom, vidi str. 200.

355

književnoumjetničkom tekstu (proza, drama), u kojem i vokativ (obraćanje) ima posebne ciljeve - što postaje očitije kad ovu vrstu teksta usporedimo npr. sa „sudskim protokolom, naučnom polemikom, advokatskim pledoajeom“ (isto, 132). Da bismo izbjegli greške ranijih istraživača formi prenošenja tuđeg govora, na što upozorava Bahtin (1980:132), zbog statičnosti karakterističnoj za svu naučnu sintaksu uopće, u analizu i uključujemo ono što Bahtin smatra „istinskim predmetom istraživanja a to je upravo uzajamni dinamički odnos /.../ prenošenog ('tuđeg') i prenosećeg ('autorskog') govora. Jer oni realno postoje, žive i formiraju se samo u tom uzajamnom odnosu, a ne samostalno, sami po sebi. /.../ Ta dinamika sa svoje strane odražava dinamiku uzajamne socijalne orijentacije ljudi koji verbalno-ideološki komuniciraju (naravno u bitnim i ustaljenim tendencijama te komunikacije)“, (isto, 132). Analizu usmjeravamo na dio tuđeg govora – upravni govor, tj. na strukturu koja se opisuje kao govor u govoru ili iskaz u iskazu budući da je upravo tu smješten vokativ (vokativna konstrukcija) a koji i jeste predmet našeg istraživnja.20

Cilj je rada pokušati izdvojiti, na odabranom korpusu, neke tipove (i varijante) struktura s vokativom, tj. obraćanja u upravnom govoru (Upravni govor i bez vokativa posjeduje jednu vrstu neizravne konativnosti). Analizu nužno prati stilistička i semantička. Poštivajući Bahtinovo 'upozorenje', iz analize ne isključujemo interakciju govora drugog i onog govora u koji je taj govor drugog smješten.21

4. Temeljna uloga (i značenje) vokativa jeste izravno obraćanje 'drugom licu', odnosno orijentacija prema primaocu poruke (Jakobson 1966:292) i pozivanje (imenovanjem) primaoca (adresata) na uspostavljanje komunikacije (kad je u pitanju prvi iskaz dijaloga koji 'otvara' razgovor) ili pak produženje govornog čina (nakon što dijalog započne) preuzimanjem (izmjenom) uloga govornika u komunikaciji (Silić i Pranjković 2007:200) itd.

20 Korpus čine odabrana prozna i dramska djela: roman Deriš i smrt M. Selimovića (izd. Biblioteka DANI, Sarajevo 2004); priče i pripovijetke Divanhana/Gromovo đule (izd. Svjetlost, Sarajevo, 1983) i Djelidbi ( zb. Bošnjačka drama, izbor E. Sinanovića, Lovran, 1996) Skendra Kulenovića. 21 U svojem radu o pregnanciji u autorskim didaskalijama Kovačević (2000) s istih polazišta istražuje drugi dio truktura tuđeg govora, koji se javlja „binarnom sintaksičkom jedinicom“ (Kovačević 2000:245).

356

Po tome što vokativ pripada govorniku (adresantu), a uvijek usmjeren na sugovornika, onoga kome je govor upućen, na drugog u komunikacijskom činu, vokativu je mjesto među apelativima, odnosno konativima (Jakobson 1966:292), kao svojevrsnom jezičkom gestu (Peti-Stanić 2000:294). (A zapravo je tuđi govor namijenjen, kao što znamo, trećem, tj. onome kome se upravo prenose tuđe riječi).

Zbog funkcije pozivanja sugovornika na govorni čin (pogotovo u upitnim iskazima uz glagole govorenja, verba dicendi) ili obraćanja sa nekim drugim zahtjevom (apel), vokativ se u sintaksi, rekli smo, i naziva obraćanjem. Je li riječ o funkciji 'pozivnog' obraćanja ili obraćanja s nekim drugim zahtjevom i ciljem, obično signalizira autorski dio iskaza (didaskalija ili remarka). Takav vokativ može se priključiti načinima izražavanja opće kategovrije apelativnosti:

(2) - Zar im se predaješ, Ishače? - Ja se ne predajem. Ja sam predat. Izvan mene je. Ne želim, a biva. Pomagao sam im, jer postojim. Da ne postojim, ne bi mi mogli ništa.

(Derviš i smrt, 221) - Komšija – ne izdržah – na brzinu sam krenuo, možete li mi poslati jedno krupnije olovo? Revanširaću se. - Ja kad idem po djevojku, ne prosuđujem ni od koga ono! – odgovori.

(Divanhana, 78-9) - Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nešto te muči. /.../ Tako je trebao da onaj kaže meni, maločas. - Pa, ništa me ne muči. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sa...

(Derviš i smrt, 174) - Šta je, dragi prijatelju? - Onda vas neću vidjeti do sutra?

(Derviš i smrt, 313) Osnovna (komunikativna) uloga vokativa obraćanja jeste

identifikacija onoga kome se onaj ko je u poziciji govonika obraća (v. Proničev 1971), ovdje: Ishaka, Kara-Zaima i sl. (u našim primjerima 2).

Otkrivajanje identiteta sugovornika nominacijom (ličnim imenom, nadimkom i sl., o čemu posebno govori pragmalingvista) funkcionira kao svojevrsna lozinka, i dolazi prije identifikacije govornika u narednoj replici dijaloga, tj. prije nego što onaj kome je

357

govor 'otvaračkom replikom' bio upućun 'progovori' u narednoj replici dijaloga (ovdje: Ishak, komšija, Kara-Zaim, dragi prijatelj).

Obraćanjem u upravnom govoru proznog teksta može biti imenovan samo jedan sudionik (2), kao i u ovom primjru:

(3) - Idi, Džemale. - Možda ću i ja? S onu stranu. Zida. - Sigurno, Džemale. Upitao me da li bih želio da pređem u drugu ćeliju, nije ovako mračna ni vlažna kao moja. - Svejedno, Džemale. - Hoćeš li govoriti? Opet? „Kada se zbude?“ Samo to.. Prvo. I ovdje je mrak. I ružno. Petnaest godina. Nije pravo. I tamo. - Idi , Džemale.


Sugovornik (adresat prvog iskaza, Džemal) identificiran je obraćanjem (3), a drugi sudionik govora (adresant prvog, 'otvaračkog' iskaza) nije. On je identificiran u predtekstu: razgovor sa Džemalom naime vodi Ahmed Nurudin, koji piše zapis svoj o sebi (on je adresant svih ovih iskaza s vokativom). Ovakvi preregistrirani dijalozi (dramski su dijelovi u proznom tekstu) pokazuju veću strukturnu, odnosno srukturno-semantičku povezanost upravnog govora i preostalog teksta, i veću uključenost upravnog govora u preostali (autorski) tekst (up. Kovačević 2000:249). Analiza vokativa izvedena na taj način uvodi (uključuje) analizu govora pisca (isto, 2000:249). I svi drugi upravni govori u kojima se vokativom u direktnom obraćanju identificira samo jedan sudionik (primjeri 1a, 2, 3) uključuju analizu piščeva govora: zato upravni govor (prvom, 'otvaračkom' replikom) biva čvršće povezan s preostalim piščevim tekstom u koji je dijalog uključen.

Obraćanjem se u upravnom govoru mogu identificirati i govornik i sugovornik; identifikaciji govornika (adresanta) tada prethodi identifikacija sugovornika:

(3a) - Šabane, bi li ti meni sutra mogao malo doći? - U koje god hoćeš doba, Alibeg. Kome bih ako ne bih tebi?

(Divanhana, 52) - Kako je tebi naredno, Šabane, navrati. Ja sutra istina , mislio malo u lov... - Sutra rano, Alibeg, ne brini.

358

(Divanhana, 52)

Identifikacija jednog od sudionika komunikacije može biti ostvarena izravno (obraćanjem), a identifikacija drugog može se ostvariti u autorskoj didaskaliji (strukturi u kojoj je subjekt) kad je ona eksplicirana i prati upravni dio (kao u 1a):

(4) - Presijeci, Rođeni! - reče A n d r i j a meni; tako me zovu (Divanhana, 64)

ili pak u predtekstu:

(4a) Ja presijekoh, Ća z i m, geometar, otpuhnuvši dodade: - Tebi, Andrija, bijeli bubrezi.

(Divanhana, 64)

Razlika između vokativne identifikacije obaju sugovrnika (onag koji govori i onag kome se govori, primj. 3a) i identifikacije samo jednog govrnika izravnim obraćanjem (identitet drugog dat u autorskoj didaskaliji ili remarki, npr. 4) pokazuje, reklo bi se, različitost stupnja uključenosti dijaloga u piščev tekst, u ono ispred i ono iza stukture s obraćanjem. Manji stupanj uključenosti dijaloga u prozni tekst, naime, pokazuju primjeri u kojima je identificiranje govornika ostvareno izravnim obraćanjem (3a), a ne u kombinaciji s autorskim govorom (autorskom didaskalijom i predtekstom (npr. 4 i 4a).

U dramskom tekstu, za koji i jeste karakteristično to da se u njemu eksplicitno uvode govornici kao već identificirana govorna lica (jedino su u drami govornici, već po definiciji žanra, obavezno eksplicirani makar se radilo i o tzv. antidrami), sugovornik je u upravnom govoru identificiran obraćanjem prije nego što je obraćanjem identificiran govornik. Govornik je pak nužno, istina vantekstovno22 (vantekstovnost lica drame pokazuje i poseban način njihovog pisanja – obično kurziv ili velika štampana slova, kao i scenska izveba drame – kad se, naravno, ispuštaju), identificiran kao govoreće lice (pred upravni govor):

(5) TUFKO: E reci ti sad meni, slatki Zećiraga, mogu li ja više ovako... ZEĆIRAGA: Privrmeno, Tufko. Ovo je privremeno. Naposlijetku...

22 O licu kao „izvanstrukturnom elementu“ v. Kovačević 2000:248.

359

(Djelidba, 403)

Vokativom (obraćanjem) u replici govorećeg identificiran je sugovornik (drugo lice u drami). Ulogu identifikatora govornika, rekli smo, u dramskom tekstu ima lice; lice naredne replike dramskog teksta po pravilu lice je kojem govornik prethodne upućuje svoj govor u dijalogu (5). Njegova je uloga, prema tome, u osnovi jednaka ulozi koju ima vokativ (vokativom prethodne replike dijaloga identificiran je govornik naredne). Licu u dramskom tekstu (ovdje je, i napisat ćemo tako: TUFKO) odgovara zapravo (sinatksički) subjekt govora u autorskoj didaskaliji kao komponenti tuđeg govora (up. preoblike: TUFKO: Evo vidiš! i: Tufko je rekao: - Evo vidiš!). Da zaključimo: pošto govornici u dijalogu izmjenjuju govorne uloge (a u polilogu, vidjet ćemo, drukčije je, premda se i on svodi na dijalog, a da nije tako, bio bi 'govorenje' svih u isto vrijeme), sugovornik prve replike dijaloga, identificiran vokativom u upravnom govoru (što je obično subjekt eksplicirane didaskalije uz upravni govor u proznom tekstu), postaje govornikom u narednoj (up. primjere 3a i 5).

Uporedimo prethodni dramski razgovor s ovim:

(6) BEĆO: /.../Kako si, sekretarino naša? Nema te nešto... (Tufki) Daj nam, Tufko, ispeci kahvu. SULJO: Poslovi, moj muhtaru!...Bećo, ostario si ko muhtar, znaš šta je uprava! BEĆO: Znam, kako neću znati...

(Djelidba, 419);

Sugovornik početne replike (5) u narednoj je govornik, koji se obraća govorniku prethodne – kad je riječ o dijalogu. Vokativi u tim replikama imaju istu komunikativnu ulogu koju imaju lica u dramskom tekstu. U primjeru (6) govornik prve replike obraća se sekretaru pa Tufki. Funkcija vokativa u njoj (komunikativno) je ista onoj koju imaju dramske didaskalije23. Da je u primjeru (6) ispušten, drugi vokativ te replike (Tufko) ne bi 'dopustio' da dođe do zabune (inače bi Beći kahva sigurno presjela!).

U drami su govornici identificirani u (dramskim) didasklijama (identificirana već kao lica dramskog teksta), pa u samoj replici

23 O „stvarnim“, tj. dramskim didaskalijama, i autorskim didaskalijama ili remarkama v. Kovačević 2000 i Hadžiefendić 1987 i 1987a.

360

(komunikativno) i ne mora biti eksplicitnog obraćanja, osim ako za to ne posoji drugi razlog. Vokativ u jednoj dramskoj replici u primjeru (5) identificira sugovornika u dijalogu i, po pravilu, u isto vrijeme identificira i govornika naredne: prvim vokativom identificiran se sugovornik, drugim govornik prethoden. Dakle, u isto vrijeme dramska lica signaliziraju govornike, pa su u tekstu ponovljeni vokativnom formom obraćanja i kao takvi zališni komunikativno ('ponovljeni' vokativom – jer je vokativ 'ispustiv', a lice u dramskom tekstu nije): lice označava ko je govornik, a to isto označava i obraćanje u narednoj (up. TUFKO - Tufko); isto je i u narednoj replici, samo obrutim redoslijedom (up. Zećiraga - ZEĆIRAGA). Uporedimo to s ovim primjerom:

(7) TUFKO (Zećiragi): Evo vidiš! ZEJNIL (ušavši): Bi li se časkom, veseo bio, mogla popiti jedna putnička?

(Djeldidba, 401)

U Tufkinoj - kao ni u narednoj (Zejnilovoj) replici nema obraćanja kojim bismo identificirali onoga kome su njihove riječi upućene (up. primjer 5). Po slijedu replika (lica) mogli bismo pretpostaviti da prvi govornik (lice, TUFKO) svoje riječi upućuje narednom licu u dramskom tekstu, Zejnilu (govorniku naredne replike). Bez piščeve remarke24 u zagradi (Zećiragi) - koja funkcionira kao obraćanje u upravnom govoru - u ovom dramskom tekstu ne bismo mogli biti sigurni da je Tufkin sugovornik upravo Zećiraga, a ne Zejnil (govornik naredne replike). Zato je didaskalija ili remarka uz lice u dramskom tekstu bila nužna. Naime, u dijalog (Zrćirage i Tufke) najednom se 'umiješalo' novo lice (Zejnil, koji je ušao u kahvu), up.:

(8) ZEJNIL (provirivši na vrata): Zdravo svano, Tufko! TUFKO (Zećiragi): Evo vidiš! ZEJNIL (ušavši): Bi li se časkom, veseo bio, mogla popiti jedna putnička?

(Djelidba, 401)

Obraćanje u dijaloškim replikama dramskog teksta identificira onoga kome je govor upućen, ali obraćanje nije komunikativno nužno (redundantno je), kako vidimo, jer ga lice naredne replike

24 To su objašnjenja upućena čiateljima, odnosno režiseru i glumcija prilikom pripreme za izvedbu na pozornici.

361

pretpostavlja, jedino ako je riječ o dijalogu; može ga 'nadomjestiti' i autorska didaskalija. Odsustvo obraćanja (koje čitatelja informira o tome ko je naredni govornik) čitatelja 'požuruje' naprijed, ka novoj replici e da bi znao kome se upućuje govor, ali se pri tome uvijek 'nosi' i ono ('znanje') što je prethodilo. (Uostalom, tako i čitamo književni tekst: naprijed-nazada).

U polilogu, kako pokazuje primjer (7, 8), mora postojati dodatni pokazatelj, ako vokativom nije identificiran adresat. Zato je tu vokativ (obraćanje) nužan ako ga ne nadomjesti dramska didaskalija, koja u polilogu funkcionira kao vokativ.

Ako je adresat identificiran vokativnim obraćanjem, a adresant subjektnom pozicijom u remarci proznog teksta, onda bi vokativ u narednoj replici dijaloga mogao biti komunikacijski redundantan (ponovljena identifikacija, pri tome predviljiva u dijalogu) kao u primjerima (1a). Varijanta s 'redupliciranim' adresatom i adresantom ('četvoročlana'' identifikacija), gdje su poziciono – obraćanjem – govornici posve solidarni, ali nisu i sociološki (aga i čistač) tipa:

(8) - Nude mi, Alibeg – kaže Š a b a n – da budem glavni mujezin. Čuo si več... - A što, bolan Šabane – srče A l i b e g – govna ostaju na zemlji, na damiju se penje soko...

(Divanhana, 52) nije tako česta (ni u ranim radovima) u proznim tekstovima iz

kojih smo primjere za rad ekscerpirali. Razloge pojave obraćanja u dvjema uzastopnim replikama možda bismo mogli tražiti u efektu koji ima obraćanje u naglašeno fatičkoj i emotivnoj funukciji i sl (ili u sindromu 'ranih' radovima).

Obraćanje se, kao što je poznato, može ostvariti i drugim verbalnim sredstvima (uzvicima. hej, halo, evo, e25!... i imperativima, odnosno uskličnim i upitnim iskazima) kao i najrazličitijim neverbalnim. Samo vokativno obraćanje pak identifikacijom ostvaruje, po pravilu, i svojevrsnu nazivnu funkciju (slično nominativu) ovisnu o pragmatičnim odnosima među sudionicima

25 Stari je Jakobsonov primjer, a kakvih nije malo u našoj književnosti, sljdeći: „'E!' – reče mladić. 'E!' – reče ona. 'E pa evo nas' – reče on. 'Evo nas' – reče ona. 'A!' 'Pa da' – reče on. 'A-ha, evo nas.' 'E!' - reče ona. 'E!' – reče on – 'E!' “, up. R. Jakobson, Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, 1966, str. 293.

362

komunikacije, socijalnim ulogama, spolu, odgoju, uzrastu i sl. (v. Vojvodić 2007:324). Ona su posebno važna kod identifikacije sugovornika u poliogu:

(9) - Pu, nalet ga bilo, kako to padaš! Fazlija – tužio se momku – neće me zar. - Jesi li huknuo u kocke, aga? - Huknuo sam, ne pomaže. Je li Zejna tu? Da ih samo malo stavi među prsa. - Sramota je, oče! - Šta od mene može više biti sramota? Je li sramota, Fazlija? - Nije, aga, Bože sačuvaj! - Oče, bolje je da ih protrljaš o derviški rukav. - Zaista? Nećeš se ljutiti, Ahmed-efendija? Bogami, pomaže.

(Derviš i smrt, 302-3)

Autor iskaza i prvi govornik u polilogu, 'otvarač' je razgovora. Njegov je identitet poznat iz predteksta (analogno stvarnom kontekstu: situacije), ali je u razgovoru identificiran i vokativima (oče, aga) bez kojih ne bismo znali je li riječ o razgovoru dvojice sugovornika (dijalog) ili više njih (polilog).

Vokativi (obraćanje), ali i izbor leksema u službi obraćanja (leksičko-semantička razina nominacije), distingvira sudionike identificirajući ih međusobnim relacijama (npr. oče: otac – sin, tj. Alijaga – Hasan, itd.).

Vokativno obraćanje (oče) identificira i govornika i sugovornika: leksičkosemantički, izbor vokativa oče presuponira govornika (to je 'sin') reverzibilno. Vokativ iz prvog iskaza (Fazlija) i didaskalija uz upravni govor u kojem se pojavljuje to obraćanje otkrivaju: Fazlija je momak (za govornika), Bez vokativnih obraćanja poliloški karakter razgovora morao bi se nekim drugim sredstvima signalizirati (obično je to autorskim govorom u upravni govor, tj. subjektima didaskalije) jer princip po kojem govornici izmjenjuju uloge (adrestat u prethodne replike, postaje adresant naredne) vrijedi za dijalog, ne za polilog.

5. Orijentiran na sugovornika ili adresata vokativ (i vokativna konstrukcija) u prvi plan stavlja onoga kome se govornik obraća (zato Jakobson o vokativu i govorio kao o konativu), npr.:

(10) - Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nešto te muči. (Derviš i smrt, 174)

363

(11) TRIVUN: Ne znam šta veliš ti, druže Anto? POMOĆNA SILA: Imaš riječ, druže Antelija!

(Djelidba, 448)

Tako se adresatu 'otvara' mogućnost da aktivno sudjeluje u razgovoru po principu stimulus/reakcija:

(12) ZEĆIRAG: Rabija, slušaj, ne ugoni đavola u meni... RABIJA: Nabralo se, bogme, u meni, pa ne mogu više da ćutim! Ne znaš ti koja je on fela i petljanija...

(Djelidba, 409) (13) ZEĆIRAGA: O, vidi sad kvake, Bećo brate!

BEĆO: A ja lijepo da hitno provučem svijetu kroz uši kako će sva djelidba prsnuti na Antelijine i Trivunove priznanice! He, moj Zećiraga, i ne znaš kakvog zeta imaš!

(Delidba, 45) (14) - Čiji si, mali? Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski. - Ne tičete se.


On tako i sam dolazi u poziciju 'razvijača teksta' (preuzimanjem uloge govornika).

Dojam 'dijalogičnosti' obraćanje često ostavlja čak i kad je riječ o monologu: vokativi su po pravilu signal postojanja drugog (a ovdje i sada može biti čitatelj, publika...). (Zato Jakobson o vokativu i govorio kao o konativu), Svojevrsni ispovijedni monolog predstavlja i sam Selimovićev roman, s desna na lijevo „zapisana muka razgovora sa samim sobom“ (Derviš i smrt, 9), kao što su to, okvirno, na svoj način i Šeherzadine priče. Radi ilustracije uključit ćemo u analizu njena dva obraćanja:

(15) Te prve noći, Šeherzada reče: - Čula sam, o sretni care, da je bio jedan trgovac...

(1001 noć, 54)26

26 U prijevodu „1001 noć“ E. Duraković u Šeherzadinom klišeu kojim uvodi priču, samo u prvoj priču (noći) dolazi uzvik o uz vokativ (knjiga prva, od 1 do 170 noći). Varijacije obraćanja o sretni care, sretni care, sretni care i umni gospodar i carečine sinonimni niz.

364

Naime, nakon što se obrati sretnom caru, ona nastavi svoje pripovijedanje da bi ga na najzanimljivijem mjestu prekinula i priču nastavila kad nastupi nova noć. Zanimljivo je da se u otvaračkom klišeu (ustaljeni početak i ustaljeni završetak27 uokviruju svaku pjedinačnu Šeherzadinu priču tokom 1001 noći), toliko puta ponavljenom na početku svake priče „započete po carevom dopuštenju“, obraćanje sretni care ne nalazi u tzv. jakoj tekstnoj poziciji (inicijalna ili finalna), već u medijalnoj (interpozicija).

6. Analizi vokativa u ovom radu pristupali smo, zbog njegove povezanosti s pragmatikom i komunikacijskim činom, prije svega kao obraćanju prihvatajući stajalište da je vokativ izvan (gramatičkog) raščlanjavanja rečenice i da nije 'mjerljiv' gramatičkim (sintaksičkim) kategorijama28, ali da se sigurno može (mora?) govoriti i o sintagmatskim odnosima između obraćanja i drugih struktura ( i dijelova struktura).

Ne ulazeći u raspravu o tome kako bi nešto moglo biti (makar i samostalni) 'član' rečenice, a pri tome ne ulaziti u njeno 'članjenje' (a ne radi se o slabosti metajezika), o čemu se u sintaksičkoj literaturi već raspravljalo (v. Pranjkovića 2002:99 i dalje), niti u bliska nam i zanimljiva Skljarova tumačenja vokativa kao subjekta drugog lica, do čega se došlo preko stava da je obraćanja osnovno vokativno značenje i funkcija, kao što je i ličnim zamjenicama drugog lica (koje pak, po istom autoru, imaju vokativ, a nemaju nominativ) i da je vokativ rečenični 'član', i to 'nesamostalni', ovisan o drugim članovima rečeničnog ustrojstva (u nekim tipovima rečenica, npr. upitnim i uzvičnim, gdje ostvaruje jednu vrstu izravnog odnosa prema predikatu slažući se s njim u gramatičkom obilježju drugog lica, što je pak proizašlo iz konativnog zančenja vokativa, tj. njegove komunikacijske upućenosti 'na lice kojem je govor upućen', up. u:

27 Istim obrascem: „Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu carevim odobrenjem“ završava se svaka noć. Ustaljeni početak, prekid ustaljenom formulom („Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne noći...“) i završetak svake noči na isti način pojačavaju koneksiju cijelog teksta. 28 Obraćanje je nesumnjivo šira kategorija od vokativa. Naime, složit ćemo se s Pranjkovićem (1993:213) da su i pozdravi (npr. Dobro jutro...), zakletve (npr. Života mi...), proklinjanja (npr. Tako ti zdravlja...) pa i psovke (npr. Majku mu...) i „slična vrsta izražavanja uglavnom osobitog stava prema sugovorniku“ (isto, 213) neka vrsta obraćanja.

365

Proničev 1971; Pranjković 2002:100), činilo nam se bitnim u našoj analizi ići u ovom smjere: sve u tekstu (kao i/ili diskursu) ostvaruje neki (dakle i sintaksički) odnos sa onim što mu prethodi i/ili što slijedi.29

Kad se formira kao (moguća) poddisciplina tradicionalne sintakse padeža, ili možda kao dio reprezentologije (bavi pitanjem tuđeg govora)30, neka disciplina koju bismo nazvali sintaksom obraćanja istraživat će sve (sintagmatske) odnose vokativa i ostalih dijelova struktura u kojima se on nalazi (npr. sve asindetski složene strukture, sve strukture s obraćanjem, odnosno upravnim govorom, tuđom riječi itd.), ali i odnos vokativa (obraćanja) i 'jezičkih sredstava' među kojima su i oni bez sintaksičke službe (izostavljeni iz unutarjezičke rečenične strukture i članjenja rečenice) a koji također imaju funkciju obraćanja i značenje slično pozivanju na govorni čin, tj. komunikaciju (uzvici, imperativ, etički dativ, pozdravi, psovke, zaklinjanja i sl.).

Literatura

1. Ahdnama - http://tr-tr.facebook.com/note.php?note_id=184773398203024&ID=126229750753779

2. Bahtin, Mihail (1980), Marksizam i filozofija jezika, Nolit, Beograd

3. Barić, Eugenija i sur. (1995), Hrvatska gramatika, Zavod za hrvatski jezik, Školska knjiga, Zagreb

4. Daković, Sybilla, ''Onomatopeje i uzvici u srpskohrvatskom i poljskom jeziku-kontrastivna analiza“, http://www.public.asu.edu/

5. Dizdar, Mak (1971), Stari bosanski tektovi, Svjetlsot, Sarajevo

6. Čumakov, M.Č. (1975), Sintaksis konstrukcij s čužoj rečju, Višča škola, Kiev

7. Hadžiefendić, Remzija (1987), ''Glagoli govorenja u autorskim remarkama i upravni govor“, Književni jezik, br. 3-4, Sarajevo, str. 170-180

8. Hadžiefendić, Remzija (1987a), ''O jednom šablonu uvođenja ‘upravnog govora’ u Vukovim narodnim pripovijetkama“, u: Zbornik radova o Vulku Stefanoviću Karadžiću, Sarajevo, str. 237-245

29 Up.: „Obraćanje, i konstantno značenje obraćanja /.../ nužno pretpostavlja još neku obavijest, još neku strukturu( ili dio structure) koja je uzrok uspostavljanja kontakta”, u: I.Pranjković, Hrvatska skladnja..., 2002, str. 101. 30 Vidi: Čumakov 1975. (nav. po Kovačević 200:245)

366

9. Ivas, Ivan (1988), Ideologija u govoru, Bibl. Filozofska istraživanja, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb Ivić, Milka (1983), ''O strukturi srpskohrvatskog padežnog sistema“, u: Lingvistički ogledi, Prosveta, Beograd, str. 197-207

10. Jahić, Dž., Halilović, S., Palić, S. (2002), Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe Zenica, Zenica

11. Jakobson, Roman (1966) , Lingvistika i poetika, Nolit, Eograd

12. Kovačević, Miloš (2000), ''Pregnancija u autorskoj didaskaliji“, u: Stilistika i gramatika stilskih figura, 3. dopunjeno i izmenjeno izdanje, Kragujevac, „Kantakuzin“

13. Kvintilijan, Marko Fabije (1985), Obrazovanje govrnika, Veselin Masleša, Sarajevo

14. Peti, Mirko (2003), ''Subjektni i predikatni nominativ“, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 29, 211-233; http://bib.irb.hr/datoteka/223700.

15. Peti-Stantić, Anita (2000), „Etički dativ kao izraz gramatičke ekspresivnosti u jeziku“, Zbornik. radova 3, Izd. Filozofski fakultet, Rijeka, 287-295

16. Piper, Predrag (1983), Zamenički prilozi (gramatički status i semantički tipovi), Institut za strane jezike i književnosti, Novi Sad

17. Piper, Predrag (1990) , ''Gramatičke kategorije i govorna situacija u srpskohrvatskom jeziku i drugim slovenskim jezicima“, Književnost i jezik, knj. XXXVII, br.1, 2O-31

18. Pranjković, Ivo (2002), Hrvatska skladnj. Rasprave iz sintakse hrvatskoga standardnog jezika, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb

19. Pranjković, Ivo (2008), ''Gramatika govornika i sugovornika“, u: zb. Hrvatski referati XIV. međunarodnog slavističkog kongresa, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 237-250.

20. Proničev, V. P. (1979), Sintaksis obrašćenija (na materiale russkogo i serbohorvatskog jazykov) , Izd. Leningradskoga universiteta, Leningrad

21. Rišner, Vlasta (2005), ''O značenju i upotrebi vokativa u savremenom hrvatskom ejziku“, u: Od fonetike do etike, Disput, Zagreb 2005, str.143-172

22. Silić, Josip, Pranjkovič, Ivo (2007), Gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb.

23. Silić, Josip (1984), Od rečenice do teksta, SNL, Biblioteka znanstvenih radova, Zagreb

24. Skljarov, Miho (1962), ''O vokativu”, Rad JAZU, 327, Zagreb, 381-412

25. Stolac, Diana (2005), „Komunikacijske funkcije vokativa“, Zb. Od fonetike do etike, Disput, Zagreb, str.173-184.

367

26. Uspenski , Boris (1979), Poetika kompozicije i semiotika ikone, Nolit, Beograd

27. Vojvodić, Dojčil (2007), Funkcionalno-semantičko polje futuralnosti u savremenom ruskom, poljskom i srpskom jeziku, d.d., Novi Sad, http://www.ns.ac.yu/staro/dojcilVojvodic/disertacija.pdf

28. Vuletić, Branko (1986), Sintaksa krika, Biblioteka Dometi, Izdavački centar Rijeka, Rijeka

29. Weber, J.J. (1998), ''Tree Models of Power in David Mamet's Oleana“, In: Culperer, Short, Verdonk. Explonring the Language of Drama. From Text to Context, London, New York: Rooutledge, 112- 126

30. http://tr-tr.facebook.com/note.php?note_id=184773398203024&ID=126229750753779)

368

Prof. dr. sc. Remzija Hadžiefendić-Parić, Ph.D.

VOCATIVE AND GRAMMAR OF OTHER'S SPEECH

SUMMARY

This paper deals with syntactic status of vocative (as well as vocative constructions). The analysis of vocative is approached from the communication aspect, accepting the view that the ‘addressing’ is outside (grammatical) analysis of the sentence and as such it cannot be ‘judged’ by grammatical (syntactic) categories. In the paper, we also try to interpret the connections between addressing (direct speech or ‘reported speech’) and other parts of structures using direct speech (writer’s speech) in the literary context (selected stories and a drama by S. Kulenović and a novel by M. Selimović). Syntactic analysis is followed by stylistic one.

Key words: vocative, addressing, reported word, other's speech (direct speech), conative function, phatic function, addressee identification

369

ي أفنديتش باريتشالا ستاذة الدكتورة رمزية حا

ر ي كلام الغ النداء


ى أنه حالة مستقلة من حالات الاسماء ي علم النحو ع بسبب (يفسر النداء رها من الكلمات وأشكالها أن يعمل أي بما أنه مستقل فإنه لا يمكنه ). استقلاليته عن غ

ر جملة ذات النوع الخاص، المعزولة من حيث إخراج (داخل الجملة عمل نحوي يعتب بشكل ): عملية الكلام(تواصل وظيفته إقامة ال). الصوت

حيث يخاطب المتكلم المخاط

ا الاساسية امية(التوجه نحو المخاطب . المخاطبة: مباشر، وهذه وظيف ي ) الوظيفة الاعره النحوي الاوضح ) مع الامر(النداء ).ياقوبسون (يجد تعب

من حيث نتناول التحليل). وأشكال النداء(يتناول البحث وضع النداء النحوي وأنه لا ) النحوي (الاتصال مع القبول بالرأي أن التخاطب يقع خارج تقطيع الجملة

ن التخاطب . يمكن قياسه بالأصناف النحوية ر العلاقة ب الكلام (يحاول البحث تفسر ن الكلام المنصوص ) المنصوص أو كلام الغ ي ) كلام المؤلف(و بقية أقسام البنية وب

تبع التحليل بالتحليل المعنوي والاسلوبي. لفنيةالنصوص الادبية وا .أر،: الكلمات الرئيسة ر النداء، المخاطبة، كلمة الغ ، )الكلام المنصوص( كلام الغ

امية ن ، الوظيفة الاع الشخص المخاطب و تحديدهتعي

371

mr.sc. Amra Memić1

BOŠNJAČKI VELIKANI: HUSEIN-BEG KAPETAN GRADAŠČEVIĆ (ZMAJ OD BOSNE)

KROZ HISTORIJSKI KALEIDOSKOP DRAMSKOG STVARALAŠTVA NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA, NIJAZA

ALISPAHIĆA I FUADA TABAKA

Sažetak

Ciljevi i zadaci ovog rada manifestiraju se u težnji da se na osnovu analiziranih dramskih tekstova, doprinese tvrdnji da embrion historijske dramaturgije treba tražiti u društvenoj potrebi za političkim teatrom pomoću kojega je putem prošlosti kroz poruke univerzalne vrijednosti demistificirana problematika savremenosti. Dakle, drame koje svoje inspiracijsko polazište imaju u prošlosti, koriste prošlost samo kao pogodno tlo za aktualizaciju nekih savremenih problema, te na taj način progovaraju o univerzalnom. Kako bosanskohercegovačka drama uopće nije dovoljno istražena, nije ni čudo koliko se malo pisalo o bosanskohercegovačkoj historijskoj drami koja je jedno vrijeme čak bila i dominanta orijentacija dramskih stvaralaca. U sklopu historijskih dramskih tekstova, posebno se izdvajaju oni koji su inspirirani ličnostima bošnjačkih velikana kao što su Husein-beg Gradaščević, Mehmed-paša Sokolović, Mula Mustafa Bašeskija, muftija Karabeg, Abdulvehab Ilhamija Žepčevi, Alija Đerzelez i mnogi drugi.

Ključne riječi: historijski dramski tekstovi, historija, historija mentaliteta, političko pozorište, Pokret za autonomiju Bosne, kapetanije, simbioza prošlosti i sadašnjosti, demitomanizacija, Husein-beg Gradaščević, Zmaj od Bosne, Nedžad Ibrišimović, Nijaz Alispahić, Fuad Tabak.

1. Uvod (Zmaj od Bosne ili kapetan Husein-beg Gradaščević)

Da bi se u potpunosti percipirala dramska prikazanja o Gradaščeviću, neophodno je prije same percepcije dramskog djela proučiti lik i djelo ovog bosanskog junaka, te na taj način percipirane


372

dramske dijelove uvlačiti u logički metatekst kroz simbiozu prošlosti (vremena prošlog) i sadašnjosti (vremena sadašnjeg). Zmaj od Bosne, hvalospjevna sintagma koju mu je dao bosanski narod, označava čovjeka po imenu Husein, rođenog 1802. godine u staroj kapetanskoj porodici Gradaščević, od oca Osmana i majke Đurđijanke po imenu Melekhana, koji je igrom slučaja, nakon smrti svoga brata (Murat–kapetana, kojeg je pogubio Dželal–paša), naslijedio jednu od najjačih i najznačajnijih kapetanija u Bosni.

Na osnovu različitih prijepisa iz vremena Osmanskog carstva (Hatt-i Hümayüna-carskih naredbi), te napisa Alekse Ivića o boravku Husein-bega Gradaščevića u Osijeku od 5. jula do 4. oktobra 1832., u svojoj knjizi Pokret za autonomiju Bosne, Aličić Ahmed nam daje gotovo dirljiv opis Husein-bega Gradaščevića, koji predstavlja nešto više od puke historijske biografije nacionalnog junaka. Husein-beg je odgajan kao plemić, kao neko ko će u budućnosti obavljati značajne državne funkcije, te mu je s toga otac obezbijedio privatne učitelje i vaspitače, od kojih je bio najpoznatiji sarajevski učenjak Mulla Mestvica, a također su ga podučavala i dva šejha, što je svakako uticalo na izgradnju Huseinove pjesničke ličnosti i formiranje Huseina kao velikog vjernika koji je u potpunosti, ali ne fanatično poštovao islamske propise.

Njegov najstariji brat Osman je napredovao do novoga paše i bio je veoma cijenjen u vojnoj hijerarhiji Osmanskog carstva, te je u vrijeme ''Pokreta'' imao velike probleme zbog svoga brata. Nakon što Husein postaje kapetan, uskoro se proslavlja, kao najuticajniji i najmoćniji čovjek u cijeloj Bosni, a pri tome ne smijemo izgubiti iz vida da njegova kapetanija u tom trenutku slabljenja moći Osmanskog carstva zauzima jedno od strateški najvažnijih položaja, jer graniči i prema Srbiji i prema Austriji. U tom smislu je i zasnovan dramski sukob, na relaciji Austro-Ugarska – Srbija – Osmansko carstvo, koji dirigira političku situaciju u Bosni.

U biografiji Zmaja od Bosne, nužno je spomenuti i fra. Iliju Starčevića, koji je također jedan od omiljenih likova u dramatizaciji prošlosti Bosne, te sačuvane dokumente koji svjedoče da je Husein svojevoljno dao dopuštenje Starčeviću da se sagrade samostan i katolička crkva u Tolisi. Međutim, bez obzira na prevaziđeni pozitivistički biografski pristup nekom književnom djelu, neosporna je

373

činjenica da je pri analizi i ove i ostalih drama koje su posvećene Zmaju od Bosne, nužno, ali i zanimljivo povući paralele između stvarnosti i fikcije, a sve s ciljem da olakšamo percepciju univerzalne umjetničke problematike koju nam nameću tri historijske drame nastale inspirirane vremenom prve polovine 19. st. i svim onim događajima na uzavreloj političkoj sceni koji su od Huseina-kapetana gradačačkog stvorili mitskog Zmaja od Bosne.

2. Nedžad Ibrišimović, Zmaj od Bosne ili historijska faktografija u funkciji otkrivanja psihološke strane historije; historije mentaliteta

Dramski opus Nedžada Ibrišimovića uglavnom je omeđen i determiniran historijskom inspiracijom koja svoje izvore crpi iz bošnjačke sredine, ali je značajno pomenuti i to da su to teme koje je on uglavnom već zahvatio i obradio u svom opsežnom romanesknom i pripovjedačkim radu. Njegova koncepcija prošlosti je takva da on uvijek teži da u egzistencijalnim odbljescima varijabilne prošlosti pronađe ono što je univerzalno, ono što kao neizlječiva kletva određuje cjelokupno čovječanstvo od njegova postanja, pa tako u starom traži novo, poznato želi učiniti spoznatim, u pojedinačnom traži općeljudsko.

Historija kod Ibrišimovića nije definirana kroz tradicionalnu definiciju koja svoju polaznu tačku uvijek utemeljuje na nekom značajnom historijskom događaju ili na nekoj značajnoj historijskoj ličnost, pa je zbog toga osuđena da ima retrospektivnu tačku gledišta. Nasuprot tome, Ibrišimović historiju definira onako kako je to započeo Niče, a kasnije su mnogi prihvatili tu definiciju historije kao zbira historije mentaliteta, pri čemu se ona nužno mora sagledavati kao stvaralačko tkivo sadašnjosti i budućnosti i upravo zbog toga je najbitnije spoznati ovu psihološku stranu historije. Ovakav koncept vremena Ibrišimović prenosi i na svoje dramske tekstove. U sklopu svog historijskog dramskog opusa, Ibrišimović je obradio i lik čuvenog Huseina-kapetana Gradaščevića. Ova osebujna ličnost predstavlja neiscrpnu inspiraciju za većinu bošnjačkih umjetnika i nije nikakvo čudo, da je ona posebno aktualna u oblasti dramskog stvaralaštva, jer kako je to izjavio sam Nedžad Ibrišimović da je kod ''Zmaja od Bosne'' samo naslov dramatičan i da je s toga teško

374

ostvariti čvrstu dramsku priču, pa je pisati dramsko djelo o ovom veličanstvenom čovjeku pravi istraživački izazov kojem ni Ibrišimović, kao odličan poznavalac bosanske prošlosti, nije odolio.

Kao vrijeme radnje Ibrišimović uzima konkretni historijski okvir, tridesete godine XIX vijeka, te prikazuje tragičnu sudbinu Husein-bega Gradaščevića, kao čovjeka koji je razapet između životnih kontradiktornosti u koje biva uvučen kao tragična žrtva političkih igara koje oduvijek opkoljavaju Bosnu. Husein je rastrgan između želja i mogućnosti, između moći i nužnosti pokoravanja višim silama, između nužnosti poltronstva vlasti i bezgranične slobode. Ibrišimović na vješt način, kreirajući lik koji živi svojevrsnu antonimiju surovih balkanskih prilika u prvim decenijama 19. st. uspijeva problematizirati univerzalne teme o ljudskoj krivici, moralnoj ispravnosti njegovih odluka i postupaka u kriznim trenucima historije (života), dihotomija čistih i prljavih ruku, o smislu ljudskog života u tamnom vilajetu. Ova drama nije inspirirana samo historijom, već i postojećim dramama Zmaj od Bosne, Hamida Šahinovića – Ekrema i Ahmeda Muradbegovića. Ova je drama pokazala da historijska događanja mogu maštovitom dramatičaru da posluže za stvaranje jedne nove vizije vremena prošlog i vremena sadašnjeg u smislu premošćivanja vremena, kada se historijom problematizira sadašnjost. Ako posmatramo Šahinovićevog Zmaja od Bosne, možemo zaključiti da on njegov lik i vrijeme posmatra iz vizure svoga vremena (Austro-Ugarska okupacija) i za njega je Husein-beg prvenstveno borac protiv svih tlačitelja slobode, te na osnovu idealiziranja lika Husenin-bega stvara sliku bosanskoga begovata. Sa druge strane, Muradbegović je tragičnu sudbinu Husein-bega sagledao kroz okvire porodično-intimnog odnosa, kroz borbu Husein-bega (probošnjački orijentiranog) sa bratom Osmanom (proosmanlijski orijentiranim), i izgubljenost njihove majke Đule.

Ibrišimović je potpuno izmijenio i strukturu i temu i likove, on je odbacio tendencioznosti i ''državotvornosti'' te pobunu glavnog lika problematizirao filozofski, kao odnos pojedinca i vlasti, slobode i neslobode, prava da se misli drugačije nego što misle silnici, ali i nemoć da se san o slobodi ostvari, sem u vlastitoj smrti, ili, ono najstrašnije, u izdaji samoga sebe, ulizivanju vlasti, pokajničkom priznanju svojih zabluda i molbi za oprost i milost. Ibrišimović koristi postupak oneobičavanja i udaljuje se od historijske faktografije

375

(posavski fratri). Tako je on iskomponirao i sliku vlasti, zamislivši da sve silnike, od Ali Dželaludina do Sultana tumači samo jedan glumac. To je vješta konstrukcija simboličke slike vlasti, koja nam pokazuje, da je vlast, bez obzira na ime i titulu, uvijek ista: bezglava, sa dvije glave, gnjecava, prevrtljiva i osvetoljubljiva, strašna kada se sveti i još strašnija kada prašta. Njegov Zmaj od Bosne predstavlja modernu dramu isprepletenu od različitih stilskih elementa, tako da u njoj možemo naći i neoekspresionističke stilske zahvate iz fakcije u fikciju, ali i dosta elemenata farse, pa i grotesknih elemenata koji su tipični za drame apsurda.

Ono što najviše ovaj dramski tekst razlikuje od svih ostalih dramskih tekstova koji su posvećeni Huseinu-kapetanu Gradaščeviću je svakako doživljaj samoga glavnoga junaka, jer to više nije romantični doživljaj i zanos kojem je jedini zadatak da idealizira i veliča Huseina kao nacionalnog heroja, nego je to više drama dekonstriuranja i demitomanizacije jednog nacionalnog heroja, koji to odista jeste bio, ali je pored toga bio i samo čovjek sa svim svojim vrlinama, manama i prelomima. Upravo zbog te činjenice, ovu dramu možemo determinirati kao dramski tekst koji više nije drama povijesti, nego on prerasta u povijesnu dramu. Ovakva dramska determinacija se može objasniti upravo tom činjenicom da ona tematizira sve ono što je Gradaščević preživio, a ne ono zbog čega je Gradaščević to preživio i samim tim pristupom se u startu odbija klasična idealizacija historijskog dramskog lika u sklopu nacionalromantizma.

O tome profesorica Muzaferija kaže: ''I baš u tom sagledavanju načina podnošenja uspona i pada, u upozorenju na njegovu brzu slavu i još brže suočenje sa patnjom velikih, sadržano je univerzalno značenje Ibrišimovićevog dramskog junaka. Njegova vertikala spoznaje samoga sebe odvija se na fonu stvarnih historijskih zbivanja, koja metodom analitičke drame ulaze u strukturu, kap po kap, čineći njen ''prednji plan'', dok se u ''pozadini'' uspostavlja parabola iz prošlosti za sadašnjost i postaje svevremena.''2

Dakle, upravo taj metod da je u prvom dramskom planu istaknut junak koji spoznaje sama sebe i u toj spoznaji biva poražen je onaj 2 Muzaferija, Gordana: Činiti za teatar, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2004., str. 118.

376

konstruktivni metod koji je Ibrišimovića spasio od opasne, ali i umilne zamke da idealizira svoga dramskog junaka, pa tek u drugom dramskom planu razrađuje historijski okvir koji determinira njegovog junaka. Ovakva paralelizacija općeljudskog psihološkog sazrijevanja, koje podrazumijeva uspone i padove u determinaciji sa konkretnim historijskim vremenom, čini to vrijeme sveobuhvatnim i univerzalnim. Husein munjevitom brzinom prelazi trnoviti put, od kapetana pa sve do vezira, ali upravo ga taj njegov uspjeh na kraju i košta glave, jer on kao pobunjenik protiv sultana mora da bude nečasno uklonjen, bez obzira na motive koji ga pokreću, pa bio to i vlastiti patriotizam. Šahinović i Muradbegović su svoje drame završili na Zlom stupu, izgubljenom bitkom, a za razliku od njih, Ibrišimović radnju nastavlja dalje, on pomno prati Huseinov tragični put u samu smrt, pa prenosi dramsku radnju u: Osijek, Zemun, Beograd i Carigrad. To su upravo najtragičnije slike Huseinovog života, jer svi počinju da ga odbacuju i da ''peru ruke'' od bune, te ga kao žrtveno jagnje guraju prema Carigradu/sultanu/smrti. Ovakav dramski zaokret je tipičan za dramu vlasti još od antike pa do danas. Dramski junak kasnije i sam okrvavljuje ruke, postajući tako žigosan kao neodvojivi dio vlasti i dio politike. U svom trnovitom putu ka vrhu, Husein se i sam na momente pretvara u tipičnog vlastodršca i naređuje smrtnu kaznu za sve one koji neće da mu se pokore... postaje isti kao oni protiv kojih se i sam bori, i biva užasnut sviješću o svojim krvavim rukama. Ova strašna spoznaja je simbolično prezentirana kada Husein preko krvave halje navlači vezirsko ruho i u tom trenutku se približava nadohvat smrti, te postaje gnjecav kao ilovača, baš kao i omražena i trula utvara Dželaludin–paše.

''ĐULA: Paša moj! Huseine! Sav si krvav!

HUSEIN: Kaznio sam Selmanovića iz Teslidže zato što je obrekao sveti boj kod Kačanika!

ĐULA: Skini tu halju sa sebe, eto te k'o kakva utvara! Obuci ovo ruho vezirsko što si dao da ti ga skroji tvoj terizbaša nad terazijama! Skini to sa sebe! Nisi derviš!

377

HUSEIN: (Husein preko one krvave halje oblači bogato vezirsko ruho pri tome mu pomaže Fidahić)''3

Husein tako i sam postaje žrtva nepobjedive vlasti i žeđi za vlašću koja ga izjeda kao individualca slobodne misli i tjera ga da i sam okrvavi ruke. Cijela dramska radnja je raščerečena između pobune i slijepe vjere u pobjedu, te kazne za neposluh i degeneracije pod uticajem moći i vlasti, tako da radnja drame protiče na razini svijesti.

Husein predstavlja klasičnog tragičnog junaka koji se kao individualac otvoreno sukobljava sa izaslanicima centrale moći (vlasti) i zbog toga biva potpuno uništen. Taj pokušaj da se općoj volji naredi svoja pojedinačna, je ono što još od antike pokreće tragične dramske junake. Đula, žena Huseinova, ona je kao i ledi Magbet po pitanju muževog slavoljublja i častoljublja, ali gaji i vlastite planove i ambicije, te želi da ga vidi na samom vrhu vlasti. Međutim, u trenucima pada i poraza, kada je došlo do sudbonosnog pitanja života i smrti, ona pokazuje da je iza svega toga, samo obična žena koja ga silno voli.

''Uvijek sam žarko željela da budeš nešto više od drugih ljudi, a sad bih tako željela da si niko i ništa... Sultan ti nudi oproštaj, čak đeneralska odličja, nemoj se gorditi, što ćeš mi mrtav, mrtav mi ne trebaš...''4

U zadnjim scenama Ibrišimović uvodi nekoliko novih i izuzetno zanimljivih likova koji na neki način oživljavaju dramu i koji su iskorišteni da tragičnom Huseinovom padu i historijskom i ličnom daju notu filozofsko-poetske aure. Ovaj dramski tekst je prenapregnut sa akcijom i u momentima se moć začas okreće u potpunu bespomoćnost, ali se ona ujedno i dekonstruira kroz vječno definiranje vlasti i moći između egzistencijalne i moralne sfere postojanja. U onim momentima kada je Husein već okušao kako je to imati vlasti, ali i kako je to biti potpuno bespomoćan, on postavlja pravo filozofsko pitanje razapeto između iskonih potreba svakoga čovjeka, i onih

3 Nedžad Ibrišimović: Zmaj od Bosne, Drame, ''Veselin Masleša'', Sarajevo, 1988, Str. 37.-38. 4 Nedžad Ibrišimović: Zmaj od Bosne, Drame, ''Veselin Masleša'', Sarajevo, 1988, str. 56.

378

egzistencijalnih i onih moralnih, kada se zagleda u svoju skicu koju je napravila Đulija fon Čerge.

''HUSEIN: (Uzme crtež) To sam ja! Sumnjao sam, strahovao, sad vidim! Samo sjena! Obris! Samo blijeda sjena negdašnjeg Gradaščevića! Da puhnem bih se oduvao... Ja sam utvara! ... Utvara! ... Mene gotovo nema...!

ĐULIJA: Odmah mi vratite moj skicen-blok! Odmah! I ne duvajte u to!

HUSEIN: Rukom da mahnem bih te istro, Husein-kapetane!...''5

Ova historijska drama funkcionira kao drama identiteta, ali je Ibrišimović uspio postići maksimalnu koncentraciju na univerzalno, obuhvativši tako opću ljudsku dramu u kojoj su ljudi izgubljeni i uplašeni samih sebe, jer nisu ništa drugo nego svoja vlastita sjena. Najpotresnija dramska scena je upravo ona u kojoj je Husein najviše svoj i najviše nostalgični pjesnik, to je onaj trenutak kada on ljubomorno čuva od sultana svoje utiske sa putovanja od Beograda do Carigrada, kao da su ti utisci najveća državna tajna, jer on je u tom trenutku smrtno bolestan i već svjestan da je spoznao misteriju ljudskog postojanja, koja mu se otkriva u zimskim pejzažima. On spoznaje surovu i hladnu odvojenost svijeta od čovjeka, te se miri sa činjenicom da je čovjek uvijek stranac u vlastitom svijetu. Ono što je najviše bolno za Huseina je prihvatanje spoznaje da je Bosna zemlja koju je zauvijek napustio i da ona od tog trena za njega može postojati samo u emanaciji njegovih sjećanja, te upravo zato ljubomorno čuva svoje utiske sa putovanja kroz zimske pejzaže, jer je to jedino od Bosne što mu sultan ne može oduzeti.

''SULTAN: Kako je bilo na putu?

HUSEIN: Dobro...

SULTAN: Pravo reci...

HUSEIN: Pravo...?

SULTAN: Jah.

HUSEIN: Žao mi reć'... 5 Ibrišimović Nedžad, Zmaj od Bosne, Drame, ''Veselin Masleša'', Sarajevo, 1988, str. 56.

379

SULTAN: Šta?

HUSEIN: Snijeg, snijeg, snijeg sam gledao kako pada... Na drugo se nisam obazirao.

SULTAN: I to ti je bilo žao reći...?''6

Sniježni pejzaž je za Huseina njegova Bosna koju on ljubomorno čuva samo za sebe. Upravo su kroz elemente Huseinovog nostalgičnog zanosa i vezani rijetki lirski odlomci ovog dramskog teksta, iako je cijela drama u oštrom ekspresionističkom tonu. Posebno je poetski imaginativna lirska metafora Bosne kao oslonca za njegovu dušu, jer on sumnja u sve, osim u Bosnu. Sama Bosna je jedna pjesma, jer on kaže da bi dao sve kada bi Bosna bila jedna kasida ili bar jedan gazel.

''HUSEIN: (Razotkriva je) I ovo me boli!... I ovo... na tebi... Uh, kako mene sve ovo boli! Nisam znao da bih dao sve što imam samo kad bi Bosna bila jedna kasida ili makar jedan gazel!

ĐULA: Cijela Bosna?

HUSEIN: Cijela Bosna i Hercegovina!''7

Ovo je jedan od rijetkih primjera lirizima u ovom dramskom tekstu, a svi poetski elementi su kroz cijeli dramski tekst vezani za Bosnu. Međutim, cijela drama obiluje elementima ironijskog i grotesknog, što je posebno izraženo u zadnjoj sceni, jer Gradaščević svjesno gubi bitku sa ovim svijetom, iako on ostaje dosljedan sebi, on razrješava svoje odnose sa ljudima i samim sobom, ali on postaje svjestan da ni na onom svijetu neće naći smiraj, jer i nad njegovim grobom lebde muka i dušmani, čime se ironizira i nada u smiraj na drugom svijetu koji ne predstavlja ništa drugo, do novi beskonačan okvir za neko novo stradanje i neku novu muku i tako u nedogled. Tako Husein ne nalazi smiraj ni u grobu, jer strepi za budućnost svoga sina Muhameda i upravo ovakav dramski rasplet najviše podsjeća na teatar apsurda i njegovu apokaliptičnu viziju svijeta.

''HUSEIN: Nisam toliko griješio! A ako jesam Allah će mi suditi! Ja više ništa ne mogu, ja umirem... Jedino mi reci: kad odem 6 Ibrišimović Nedžad, Zmaj od Bosne, Drame, ''Veselin Masleša'', Sarajevo, 1988, str. 53.-54. 7 Ibid., str. 38.

380

hoće li koja tegoba lebdjeti nad mojim grobom? Hoće li, kada umrem, moju muku zrak razrijediti... hoće li se dušmani na nju laktovima oslanjati, ne daj Bože, moga Muhameda pritiskati....''8

Ovakav dramski završetak najbolje potvrđuje Ibrišimovićev zaokret iz historijskih fakata u bogato univerzalno značenje, on se dakle kreće od Huseina kao konkretne historijske ličnosti koja se bori sa problematikom svoga vremena, do Huseina kao čovjeka koji shvata besmisao ljudske egzistencije i na taj način nam prezentuje književnoumjetničku istinu, koja duboko zadire u unutarnje nezadovoljstvo savremenog i svevremenog čovjeka. Ovakva grandiozna historijska ličnost i njegova borba za nezavisnost Bosne i Hercegovine će postati jedna od najinspirativnijih tema na kojima su svoja književna djela gradili mnogi bošnjački autori, ali i historičari, čija djela o ovom bošnjačkom velikanu imaju i svojevrsnu dozu literarnosti.

3. Nijaz Alispahić, Zmaj od Bosne ili klasična historijska građanska drama sa izraženim ideološkim supstratom

Sam naslov drame Zmaj od Bosne Nijaza Alispahića ima inkoativnu, referencijalnu i metatekstualnu funkciju, te uvodi recipijente drame u nadređenu perspektivu u odnosu na aktere dramskog prikazanja i daje određenu dozu dramske ironije koja proizlazi iz predznanja o radnji koja se scenski izvodi. Pored naslova, kao dio pomoćnog dramskog teksta javljaju se i podnaslovi koji su određeni za svaku scenu, a koji također imaju značajnu ulogu pri cjelokupnoj recepciji dramske prezentacije. Ovakva segmentacija drame na pojedinačne dijelove (scene, međuprizore) od kojih svaki može da funkcionira sam za sebe, i predstavlja ''komad u komadu'', je također svojevrsno epiziranje dramskog teksta, što djeluje na uključivanje recipijenata u samu unutrašnjost drame.

Drama Zmaj od Bosne ima klasičnu formu građanske historijske drame koja je utemeljena na ideološkom supstratu koji je u ovoj drami jako izražen, i on je obilježen kao i većina drama ovakvog tipa tezom o vječitoj bosanskohercegovačkoj međunacionalnoj podijeljenosti

8 Ibrišimović, Nedžad: Zmaj od Bosne, Drame, ''Veselin Masleša'', Sarajevo, 1988, str. 57

381

koja uzrokuje nezaustavljive političke turbulencije, što uvijek olakšava nekim tamo tuđincima da manipulišu bosanskom državom. Alispahić se dosljedno drži historijskih fakata i ustvari na određen način i zanemaruje prave uzroke Gradaščevićeve pobune, koji će se tek na kraju drame preciznije definirati. Ovdje je svakako Gradaščević prikazan pomalo romantično, ali i pomalo kao izgubljen čovjek koji je politički nesposoban i koji sa sobom u propast vuče još masu ljudi. Tako on podsjeća na epske junake iz čuvene krajiške epike, te više pravde vidi u svojoj silovitosti i u maču, nego u knjizi i sudskom kantaru. Junake po sistemu: ''Ne dam nama, pa nek' ide glava'', ali upravo su takvi junaci i bili omiljeni u našem narodu, više od onih koji se oslanjaju na puku inteligenciju i odišu mirnoćom. Takvi junaci su oslikani ironijom i to je ono najvrijednije u ovoj drami, realizirano kroz ironični dijalog dva pehlivana koji više nabacuju komentare o jadu i bijedi Bosne, nego o tragičnoj sudbini glavnog junaka. Iskorišten je i sukob na intimnom planu između Huseina i njegovog starijeg brata Osmana, koji je vjerni poslušnik osmanlijske uprave i koji ga pokušava urazumiti da se ne buni protiv sile i da ne vuče u propast ljude oko sebe.

''Osman-paša: Moj Huseine! Da sve što po Bosni na dvije noge hoda pretvoriš u ratnike, bilo bi šaka jada naspram sultanovog dičnog nizama. Kud si se zaputio s ovom bosanskom golotinjom, brate Huseine! Hoćeš i njoj i sebi da navučeš samo bijedu na vrat. To hoćeš! Je li to tvoje stajanje na bedemima Bosne?

Gradaščević: Kakva je takva je, moja je! Bosna diše mojim dahom. Ja bosanskim. Na Kosovu sam se uvjerio u snagu sultanovih ratnika. Ne bojim se tog tvog dičnog nizama! I počesto se razgalim onom pjesmom: ''Ne bojim se nikog do boga, malo cara nimalo vezira, a sultana ko dorata svoga...'' 9

U ovoj replici se vidi koliko je Gradaščević prkosan i samouvjeren u svoju snagu i pobjedu, a koliko je malo okarakterisan kao vičan diplomata koji bi svojom mudrošću pokušao da isposluje neke ustupke kod sultana. Drama je strukturirana na sličan način kao i Alispahićeva Hasanaginica, pa i ovdje imamo dvojicu pehlivana Šahina i Tamburiju, koji povremeno na ironičan način izvještavaju 9 Alispahić, Nijaz, Zmaj od Bosne, Biblioteka ''Prvaizvođenja'', Sarajevo, 1989, str. 17.

382

recipijente drame o zapletu dramske radnje, ali je ovdje njihova ironija jače naglašena nego kod Hasanaginice.

''Šahin i Tamburija:

Nema takve jadnice

Nema takve gladnice

Nema takve klanice

I nema takve jaranice

Kao što je zemlja Bosna

Kao što je zemlja Bosna.''10

Također je njihov dramski tekst markiran, jer oni više govore u stihovima nego u proznom tekstu, za razliku od proznog teksta nultog stepena u ostatku drame, pa je ironija još više naglašena. Ponekad njihovo kazivanje u stihovima podsjeća i na narodni epski deseterac iz junačkih pjesama, što je posebno izraženo kod njihove prezentacije sukoba na Zlom Stupu. Ovo nam daje posebnu notu arhaičnosti, a ujedno i ironizira mitski pojam junaštva koji je uvijek prisutan u takvoj vrsti epike.

''Tamburija:

A da vidiš Tuzlu-kapetana

U Olovu čibuk ispružio

Srče kahvu ne haje za bitku

Šahin: A da vidiš Ibre kafedžije

Usro pritku, napustio bitku.''11

Preko pehlivana Alispahić uvodi i igru sa scenom teatra u teatru u kojoj ironizira vječiti položaj Bosne koja je rastrgana između svjetskih sila i koja nikad nije samo svoja, te da je svaki otpor tome uzaludan.

''Šahin: Ja sam sultan

10 Alispahić, Nijaz, Zmaj od Bosne, Biblioteka ''Prvaizvođenja'', Sarajevo, 1989, str. 42. 11 ibid. str. 57.-58.

383

Tamburija: A ja car

Šahin: Tu je Bosna moja stvar

Tamburija: Tu je Bosna moja stvar

Šahin: Moja.

Tamburija: Moja.

Šahin: Moja.

Tamburija: Moja. (Svađa)''12

Ovakva, gotovo infantilna igra (pozorište u pozorištu) u ovoj drami reprezentuje veliki sloj ironije na savršeno jednostavan način, te se može zaključiti da najveći potencijal ovog dramskog teksta leži upravo u pehlivanskim komentarima. Sam kraj drame je otvoren i u epilogu imamo opširnu didaskaliju koja zahtijeva roj muzike, glasova, brzog ritma, i plesačica

'' ...Gradaščević je u bezizlaznom zatvorenom krugu, koji postaje sve manji, uži. Zatim se sve stiša, Gradaščević je ''samac usred svemira''. Na koju god stranu da pođe dočekuju ga iskežene glave Mula Halima, Rizvanbegovića, Osman-paše, Sejjfudin eff., Meleć-hanuma... I glasan smijeh koji odjekuje svemirom. Glave se cerekaju, govore. ''13

Nakon apsurdne slike igre mrtvih i odsječenih glava dolazi do skamenjivanja scene, tipičnog postupka u modernom pozorištu, ali onda na scenu izlaze Pehlivani i recitiraju pjesmu ''Bosna'' Maka Dizdara. Ovdje imamo specifičnu intertekstualnost, i kraj je jako sličan kao kod Hasanaginice gdje se drama također završava sa recitiranjem stihova Maka Dizdara – Smrt nije kraj.

Ovakvo intertekstualno uplitanje poezije u dramski tekst ima višeznačnu ulogu i vodi nas ka recepciji univerzalnih vrijednosti, što je Alispahić iskoristio u oba slučaja. Recitiranje pjesme Bosna na samom kraju drame, nas dovodi do šoka, do shvatanja da su historijski likovi i zbivanja iskorišteni samo kao medij za reprezentovanje poruke specifičnog bosanskog bivstvovanja, koje je oduvijek opterećeno sa 12 ibid. str. 65. 13 Alispahić, Nijaz: Zmaj od Bosne, Biblioteka ''Prvaizvođenja'', Sarajevo, 1989, str. 84.

384

raznim konfesionalnim rascijepljenostima i kao takvo lak plijen tuđincima, ali bez obzira na to sve, njegova srž je uvijek u prkosu i u buntovnosti.

Po svom osnovnom tonu, drama se može odrediti kao historijska, s čim nužno postaje i politička, ali ona ujedno može da se odredi i kao egzistencijalistička drama. Osnovni dramski problem je građen na vječitoj demistifikaciji vlasti i problem egzistencije u suodnosu sa jačim i moćnijim. Samo predznanje recipijenata i horizont njihovog iščekivanja je proizveo ironiju koju pojačavaju pehlivani, pa je vidljiva brehtovska distanca. Međutim, drama nije svedena na puku ironiju, nego se u mračne ironične scene unose i humor, narodne doskočice, lascivnost, pa je s toga jako dinamična i recipijentima prijemčiva. Dramski tekst je sastavljen od četrnaest slika sa epilogom i u suštini odano počiva na historijskoj građi osim na samom kraju drame gdje se obrađuje smrt Husein-bega Gradaščevića.

4. Fuad Tabak, Husein-beg Gradaščević ili individualaca u sukobu sa svijetom koji ga okružuje

Dramski tekst Husein-kapetan beg Gradaščević Fuada Tabaka prvo je nastao kao monodrama, da bi ga zatim autor razradio u tročinku, prepunu antagonističkih sukoba između mnogobrojnih likova koje uvodi iz područja porodičnog i političkog života toga vremena. Radnja drame se ne završava porazom na Zlom stupu, nego se ona prenosi dalje sve do Stambola i Gradaščevićeve smrti. Ovim prostornim prebacivanjem je ostvareno i prebacivanje sa političke drame na dramu intimnog plana. Gradaščevićev politički poraz uvjetovan je sa njegovim ekscentričnim dostojanstvom, što je posebno izraženo u trećem činu, gdje kroz retrospektivne događaje imamo prikaz psiholoških sukoba unutar Zmaja od Bosne. Sam treći čin predstavlja specifičnu dramsku završnicu i cjelokupan se može definirati kao pozorište u pozorištu. Ovaj treći retrospektivni čin je po ocjenama književne kritike ključ za razumijevanje prave vrijednosti ove drame, jer se u njemu sukobljavaju Huseinova intimna i javna tragedija. Prikazan je Huseinov put od moćnog čovjeka, lidera i vođe, do slomljenog čovjeka, stranca, bez igdje ikog svoga, zatvorenika i prezrenog čovjeka. U njemu se odvija psihološki lom u kojem on spoznaje samoga sebe i svoju bezuspješnu borbu, tada on shvata da je

385

jedini izlaz iz proklete ljudske sudbine u vječitoj tišini, šutnji, smrti. Tabak je Zmaja od Bosne prikazao kao tipičnog tragičnog historijskog junaka koji postaje žrtva vlastitog sukoba protiv cijelog svijeta (sultana, vlasti, porodice), ali je uspio izbjeći klišeiziranje romantičarske patriotske poruke, već je glavni dramski akcent stavljen na čovjeka kao individualaca u sukobu sa svijetom koji ga okružuje. Kraj drame je otvoren, dramska radnja završava sa Huseinovim monologom koji ga vodi u smrt, ali ujedno navodi i dramske recipijente da analiziraju njegovo duboko razmišljanje o ništavnosti čovjekovog života i snažnoj političkoj mašineriji, ali i o nostalgiji i ljudskom ponosu.

''Husein: U Bosni je sad proljeće. Miriše behar i šume su zelene. Džennet na Zemlji!...Zašto li sam bio?...Ima neki razlog!...Moja riječ, pokret moje ruke, brisali su nit što dijeli život od smrti!...Imao sam sve...a ostao sam ...s nešto slika i riječi...i nešto ljubavi...

(Husein se hvata rukom za srce i spušta se na koljena. Podiže ruke na molitvu. Glava mu nemoćno klone..) ''14

5. Zaključak

Bogati period bosanskohercegovačke historije koji obuhvata vrijeme osmanlijske vladavine uspješno je iskorišten u raznim književnim žanrovima, ali u dramskim tekstovima postaje omiljen, jer nudi na razmatranje dosta veliki broj historijskih ličnosti preko kojih se najčešće prikazuje borba za samostalnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine i otpor okupatoru ma sa koje on strane dolazio. Nije ni čudo da je zbog svega toga Husein-beg Gradaščević jedan od najomiljenijih junaka koji impresionira dramske stvaraoce i koji ''seciraju'' njegovu političku i duhovnu borbu u Pokretu za autonomiju Bosne. No, s obzirom da je osnovna podloga svake historijske drame u modernom smislu u političkom pozorištu, ono za što se osmanlijski period iskorištava u tkanju dramskih tekstova jeste njegova metamorfozična narav, koja je omogućavala dramskim autorima da razmatraju probleme ideoloških pritisaka na vrijeme sadašnje. Svaka historijska drama ima uvijek isti cilj, a to je da se iskoristi ona

14 Tabak, Fuad: Husein-beg kapetan Gradaščević, Drame, ''Ljiljan'', Sarajevo, 2002. str. 81.

386

mogućnost igre koju pozorište pruža, da se putem prošlosti, naruga sadašnjosti u smislu dekonstruiranja gorućih problema, ili da se u paralelnom prezentiranju sličnosti između vremena prošlog i vremena sadašnjega progovori o onom univerzalnom. Taj svojevrsni utilitarni cilj je onaj zajednički konstruktivni element koji povezuje sve historijske dramske tekstove, bez obzira na međusobne diferencijalne specifikume. Očigledno je da ovakva vrsta dramskih tekstova nastaje isključivo kao supstitucija političkog teatra, koji se na našim područjima, zbog stroge jednopartijske ideologije, nikada nije razvila u pravom smislu te riječi, ali je zato putem historijskih dramskih tekstova dugo vremena vršena ironizacija društvenih problema naših područja, ali i problema koje muče čovjeka u smislu njegove egzistencije u zajednici kroz cijelu kulturalnu historiju čovječanstva. Tako historija kao tematski izazov postaje nepresušivi izvor inspiracije dramskim stvaraocima, ali i umjetnicima općenito.

Literatura:

1. Aličić, Ahmed: Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996.

2. Alispahić, Nijaz: Zmaj od Bosne, Biblioteka ''Prvaizvođenja'', Sarajevo, 1989.

3. Ibrišimović, Nedžad: Zmaj od Bosne, Drame, ''Veselin Masleša'', Sarajevo, 1988.

4. Katnić-Bakaršić, Marina: Stilistika dramskog diskursa, Vrijeme, Zenica, 2003.

5. Kraj utopije i pozorišta. Kritike i eseji (1985-2000), Otkrovenje, Beograd Sterijino pozorje, Novi Sad 2000.

6. Kreševljaković, Hamdija: Kapetanije u BiH, Svjetlost, Sarajevo 1980.

7. Lešić, Josip: Dramska književnost II, Institut za književnost/Svjetlost, Sarajevo, 1991.

8. Lešić, Josip: Savremena drama i pozorište u Bosni i Hercegovini, Sterijino pozorje, Novi Sad, 1984.

9. Lešić, Josip: Savremena dramska književnost u Bosni i Hercegovini (tema i struktura), U: Drame, Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Svjetlost, Sarajevo, 1985.

10. Lešić, Josip: Vrijeme prošlo - vrijeme sadašnje, Scena, 1970, br. 1-2.

11. Lešić, Zdenko: Nova čitanja. Poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo, 2003.

387

12. Lešić, Zdenko: Teorija drame kroz stoljeća, Svjetlost, Sarajevo, 1977.

13. Lešić, Zdenko: Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, Katnić-Bakaršić, Marina i Kulenović, Tvrtko: Zbornik radova grupe autora/autorica, Suvremena tumačenja književnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007.

14. Melchinger, Siegfried: Povijest političkog kazališta, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.

15. Miočinović Mirjana: Moderna teorija drame, Nolit, Beograd, 1981.

16. Muzaferija, Gordana, Rizvanbegović, Fahrudin, Vujanović Vojislav: Antologija bošnjačke drame XX vijeka, Alef, Sarajevo, 2000.

17. Muzaferija, Gordana: Bosanskohercegovačka drama ili Dijalog s vremenom. U: Činiti za teatar, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2004.

18. Muzaferija, Gordana: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost – Drama, Alef, Sarajevo, 1998.

19. Muzaferija, Gordana: Između historije i savremenosti (bosanskohercegovačka drama 1967-1977), U: Činiti za teatar, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2004.

20. Pavis, Patrice: Pojmovnik teatra, Izdanja antibarbarus, Zagreb, 2004.

21. Pfister, Manfred: Drama. Teorija i analiza, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 1998.

22. Selenić, Slobodan: Dramski pravci XX veka, Umetnička akademija u Beogradu, Beograd, 1971.

23. Tabak, Fuad: Husein-beg kapetan Gradaščević, Drame, ''Ljiljan'', Sarajevo, 2002.

388

Amra Memic, MA

THE GREAT BOSNIAKS: HUSSEIN-BEY CAPTAIN GRADASCEVIC (THE DRAGON OF BOSNIA) THROUGH THE

HISTORICAL KALEIDOSCOPE OF THE DRAMATIC CREATIVITY OF NEDZAD IBRISIMOVIC, NIJAZ ALISPAHIC

AND FUAD TABAK

SUMMARY

Aims and objectives of this work are manifested in the desire to contribute to the assertion that an embryo of the historical dramaturgy should be sought in the social need for political theater. Thus the past is used through the messages of universal value in order to demystife contemporary issues. So, the dramas which have their inspirational starting point in the past, use the past only as a fertile ground for the actualization of some contemporary issues, and thus speak of the universal. Since Bosnian drama was not sufficiently researched, it is not surprising how little has been written on Bosnian historical drama, which was at one time the most dominant orientation of the drama writers. In the historical plays, the most important are those who are inspired by the great figures of Bosniaks such as: Gradascevic Hussein-Bey, Mehmed-Pasha Sokolovic, Mullah Mustafa Baseskija, Mufti Karabeg, Abdulvehab Ilhamija, Zepcevi, Gerzelez Ali and many others.

Keywords: historical drama texts, history, history of mentalities, political theater, The Movement for Bosnian Autonomy, a symbiosis of past and present, demystification, Hussein-Bey Gradascevic, The Dragon of Bosnia, Nedzad Ibrisimovic, Nijaz Alispahic, Fuad Tabak

389

عمرة ميميتش. م

ن بيك كابيتان غراداشتشيفيتش : كبار البشانقة ن من البوسنة(حس من خلال ) التني نجاد إبريشيموفيتش، نياز آليسباهيتش : للأعمال الدرامية لكل منالمشكال التاري

وفؤاد تاباك


ن الدراما ي الرغبة أن ندعم الفرضية أن جن أهداف ومهام هذا البحث تتمثل ى ى المسرح السياس الذي ع ي الحاجة الاجتماعية إ ي أن نبحث عنه التاريخية ينب

خلال الرسائل ذات القيمة الكلية تم تبسيط مشاكل أساسه وعن طريق التاريخ منى تحليل النصوص الدرامية بالمع الاخر، فإن الاعمال الدرامية . الحاضر، وذلك بناء ع

ا تستخدم التاريخ كأرضية مناسبة لإثارة ى التاريخ فإ ال يعود منطلقها الالهامي إي ي تتكلم عن الك .المشاكل المعاصرة وبالتا

ي قلة ما كتب عن بما أ ن الدراما البوسنوية لم تبحث بشكل كاف فلا غرابة ى ن ع رات التوجه السائد للقائم رة من الف ي ف الدراما التاريخية البوسنوية وال كانت

رز النصوص ال تستتمد الالهام من . إنتاج الدراما ضمن نصوص الدراما التاريخية ترة لدى البشانق ن بيك غراداشتشيفيتش، مهمد باشا الشخصيات الكب ة، مثل حس

ي، سوكولوفيتش، ملا مصطفى باشسكييا، مف كارابيك، عبد الوهاب إلهامي جبتشار رهم كث ي غرغل وغ .عنصوص الدراما التاريخية، التاريخ، تاريخ العقلية، المسرح : الكلمات الرئيسة

، الحركة لاستقلال البوسنة، الاقليم، الت ن السياس ن الما والحاضر،حس كافل بن من البوسنة، نجاد إبريشيموفيتش، نياز آليسباهيتش بيك غراداشتشيفيتش، التن

وفؤاد تاباك

391

Mr. Hajrudin Hodžić1

ARABIZMI U BOSANSKOM JEZIKU I ZNAČAJ NJIHOVOG POZNAVANJA U NASTAVI ARAPSKOG JEZIKA

Sažetak

Arabizmi su riječi arapskog porijekla koje su većim dijelom posredstvom turskog jezika prenesene i udomaćile se u bosanskom jeziku. Arabizmi se često izučavaju pod imenom turcizmi, jer su većim dijelom u bosanski jezik stigli putem turskoga jezika, pa je ustaljeno mišljenje da se radi o turcizmima, iako se pod terminom turcizmi podrazumijevaju ne samo riječi porijeklom iz turskog, nego i one iz arapskog i perzijskog jezika.

Cilj rada je predstavljanje arabizama u bosanskom jeziku: definisanje pojma arabizam, kao i razlike između arabizama i turcizama, pojašnjenje kako su arabizmi dospjeli na naše prostore, te koliki je broj arabizama u našem jeziku. U radu su navedene fonetske i semantičke promjene koje su se desile prilikom njihovog ulaska u bosanski jezik, uz navođenje praktičnih primjera arabizama u našem jeziku.

U radu je, također, posvećena pažnja važnosti i značaju proučavanja arabizama, posebno u nastavi arapskog jezika.

Ključne riječi: arabizam, turcizam, orijentalizam, glasovne promjene, hibridne riječi, arapski jezik, turski jezik

Uvod

Snažnim uticajima arapsko-islamske kulture nisu se uspjeli oduprijeti mnogi narodi, pa tako ni jezici naših podneblja. Iz arapskog jezika2 je putem turskoga u bosanski jezik, ali i susjedne jezike, prenešen značajan broj riječi koje jedni nazivaju tuđicama, drugi orijentalizmima, a treći turcizmima. Ma kako ih nazivali, bitno je da se svi slažu da je taj uticaj postojao i da u jezicima ovog podneblja postoji značajan broj riječi arapskog porijekla.

1 Islamski pedagoški fakultet u Bihaću 2 Pod arapskim jezikom podrazumijevamo arapski književni ili standardni jezik.

392

Izučavanje prošlosti BiH ili običaja naroda na ovim prostorima, bez dobrog poznavanja pojmova kao što su arabizmi i turcizmi, bilo bi nepotpuno i šturo. S obzirom na višestoljetnu dominaciju Osmanlija i njihove državne ideologije na ovim prostorima, sasvim je jasno da će njihova kultura, jezik i običaji ostaviti dubok trag na kulturu, jezik i običaje domicilnog stanovništva. Prema tome, izučavanje arabizama ili turcizama je od velikog značaja za izučavanje kulture, jezika i prošlosti ovih krajeva općenito.

Iako je turski jezik jezik po svom porijeklu i strukturi sasvim različit od arapskog, ipak je preuzeo od njega mnoštvo riječi, a izvjestan broj takvih arapskih riječi, doživjevši već u turskom jeziku razne semantičke, a još više fonetske promjene, prešao je i u naš jezik.3

Cilj rada je upoznati se sa arabizmima u bosanskom jeziku: definisati pojam arabizam, ukazati na značaj i brojnost arabizama u bosanskom jeziku, te ukazati na značaj poznavanja arabizama na polju izučavanja arapskog jezika u nastavi.

Ovaj rad obuhvata i navođenje nekoliko primjera arabizama u bosanskom jeziku, njihovo originalno značenje u arapskom jeziku, te pojašnjava neke fonetske i semantičke promjene do kojih je dolazilo prilikom ulaska arabizama u bosanski jezik.

Moj doprinos na polju istraživanja arabizama jeste u objedinjavanju okvirnih rezultata dosadašnjih istraživanja ove teme na jednome mjestu i prezentacija rezultata istraživanja koje sam proveo među studentima Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću o značaju izučavanja arabizama u nastavi arapskog jezika.

Literatura na ovu temu je oskudna i rijetki su autori koji su ovoj temi, usprkos njenoj važnosti, posvećivali veću pažnju. Nesumnjivo, najveći doprinos prezentiranju ove teme, prema onome što sam uspio istražiti, dali su Teufik Muftić u svojim radovima objavljenim u Prilozima za orijentalnu filologiju Orijentalnog instituta u Sarajevu, Abdulah Škaljić u svom prestižnom djelu Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku i Hanka Vajzović u djelu Orijentalizmi u književnom djelu. Međutim, zanimljivo je da niko nije našao za shodno da 3 Muftić Teufik, O arabizmima u srpskohrvatskom jeziku, u „Prilozi za orijentalnu filologiju X-XI“, Orijentalni institut, Sarajevo, 1960-61., str. 5.

393

isključivo tematiku arabizama obradi sa svih aspekata i da to prezentira široj javnosti u printanom izdanju, izuzev dva Muftićeva rada koja su obradila dva značajna segmenta arabizama.

Da bi govorili o arabizmima, prije toga, neophodno je da definišemo pojam arabizam, a obzirom da se isti isprepliće sa pojmom turcizam, smatramo da je potrebno pojasniti i pojam turcizam.

1. Šta su to turcizmi?

Turcizmi su riječi koje su u bosanski jezik ušle putem turskog jezika, bez obzira da li one bile turskog, arapskog ili perzijskog porijekla. Posebno su karakteristični za jezike naroda, koji su bili pod vlašću Osmanskog carstva (grčki, bošnjački, bugarski, makedonski, srpski, jermenski). Neke od riječi arapskog i perzijskog jezika, preko turskog jezika, dospjele su na Balkan, pa se smatraju turcizmima. Dakle, čak i riječi koje vode porijeklo iz arapskog i perzijskog jezika, a na prostore Balkana su došle putem turskog jezika, imaju status turcizama.

Taj stav potvrđuje Alija Isaković, autor Rječnika bosanskoga jezika, koji o turcizmima kaže da su to “riječi ili izrazi u našem jeziku primljeni posredstvom turskog jezika“.4 Također, Bratoljub Klaić o turcizmima kaže sljedeće: “Turcizam je riječ ili izraz turskog podrijetla; mnogi su turcizmi arapskog ili perzijskog podrijetla, ali kako su ih k nama donijeli Turci, svrstavamo ih pod taj naziv.“5 S tim se slaže i Abdulah Škaljić, autor djela Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku koji smatra da zbog činjenice da su u naše jezike došle putem turskog jezika, zaslužuju da budu identifikovane kao turcizmi.6 Muhamed Hadžijahić u tekstu pod naslovom Turcizmi u hrvatskom jeziku o turcizmima kaže sljedeće: „Ove riječi poznate pod skupnim nazivom „turcizmi“, sadržavaju osim izraza čisto turskog podrijekla još više arapskih, a uz to i perzijskih, te nešto grčkih i drugih riječi iz istočnih jezika, koje su do Kemalovih reformi bile u tako čestoj

4 Isaković Alija, Rječnik bosanskoga jezika, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995., str. 330. 5 Klaić Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990., str. 1384. 6 Škaljić Abdulah, Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1966., str. 24.

394

jezičnoj upotrebi kod Turaka.“7 Dr. Teufik Muftić smatra da je to zato što su prošle fazu prilagođavanja i pravopisu turskog jezika, odakle su ih ovdašnji jezici preuzeli.

Međutim, ima i autora koji smatraju da pojam turcizam označava sve tuđice u jezicima bivše Jugoslavije, bez obzira na jezik porijekla, dok dr. Senahid Halilović smatra da se ova grupa riječi naziva orijentalizmima (riječi iz turskog, arapskog i perzijskog jezika).8 Dakle, pored termina tuđice, turcizmi i arabizmi, ima i onih koji smatraju da se ova grupa riječi može nazivati i orijentalizmima.

2. Šta su to arabizmi?

Arabizmi su riječi arapskog porijekla koje su posredstvom turskog jezika i na neki drugi način prenesene i udomaćile se u bosanskom jeziku.

Korist podjele riječi orijentalnog porijekla, ili tuđica općenito, na turcizme, arabizme i farsizme (ili persizme) je zbog lakšeg utvrđivanja iz kojeg jezika potiču, kako bi se lakše upoređivala značenja u njihovom originalnom i bosanskom jeziku, te njihovom razvoju, jer su mnoge riječi doživjele određenu semantičku promjenu.

3. Broj arabizama u bosanskom jeziku

Broj arabizama ili broj turcizama koji vode porijeklo iz arapskog jezika teško je precizno odrediti.

Abdulah Škaljić smatra da je broj turcizama, općenito, 8742 riječi, dok od toga broja značajan dio otpada na arabizme, tj. turcizme koji vode porijeklo iz arapskog jezika. Muftić smatra da od ukupnog broja turcizama, njih oko 3800 ima arapsko porijeklo.9 Međutim, Šaćir

7 Hadžijahić Muhamed, Turcizmi u hrvatskom jeziku, autor: Muhamed Hadžijahić, objavljen u “Hrvatski narod“, god. VI., br. 975, 3. ožujka 1944., str. 4) Vidi: http://www.hercegbosna.org/forum/kultura-knjizevnostumjetnost/ turcizmi-u-hrvatskom-jeziku-muhamedhad-ijahi-t2067.html 8 Halilović Senahid, Pravopis bosanskoga jezika – priručnik za škole, Dom štampe, Zenica, 1999., str. 55. 9 Muftić Teufik, Prilog semantičkom izučavanju arabizama u srpskohrvatskom jeziku, u „Prilozi za orijentalnu filologiju XVIII-XIX“, Orijentalni institut, Sarajevo, 73., str. 59.

395

Sikirić i Fehim Nametak smatraju da je ukupan broj arabizama u bosanskom ili srpsko-hrvatskom jeziku blizu 10 000 riječi.10 Isto mišljenje iznosi dr. Hanka Vajzović u svom radu Orijentalizmi u književnom djelu.11

Međutim, bilo je i onih koji tvrde da je taj broj znatno manji, pa tako dr. Safvet-beg Bašagić smatra da je broj turcizama arapskog porijekla ili arabizama 1150 riječi, dok je 980 čisto turskih, a 570 perzijskih riječi.12

Prema tome, većina autora se slaže oko toga da broj arabizama premašuje nekoliko hiljada riječi i predstavlja najmanje polovicu ukupnoga broja riječi orijentalnog porijekla u našem jeziku.

4. Važnost i značaj proučavanja arabizama

Proučavanje arabizama je važno zbog nekoliko razloga, od kojih izdvajamo:

a) zbog činjenice da jezici i književnosti naroda bivše Jugoslavije obiluju arabizama, pa je stoga nezamislivo da se ne pridaje pažnja njihovom izučavanju, jer bi to značilo zapostavljanje dragocjenog književnog bogatstva u kojem se ta vrsta riječi koristi,

b) veliki broj narodnih izreka, poslovica, historijskih dokumenata koji su nastajali u periodu osmanske vladavine Balkanom moraju biti adekvatno pojašnjeni i obrađeni kako bi se kvalitetno shvatila prošlost ovih krajeva, kao što izučavanje arabizama doprinosi boljem shvatanju imena pojedinih spomenika kulture na ovim prostorima,

c) izučavajući arabizme u bosanskom jeziku dolazimo do zaključka da je arapsko-islamska kultura imala indirektan uticaj na stanovništvo Balkana; njihovu kulturu, jezik i običaje. Također, dolazimo do zaključka da je značajan dio običaja i kulture, za koje smo pretpostavljali da su izvorno osmanski, da oni, ustvari, svoje 10 Nametak Fehim, Književnost bosanskohercegovačkih muslimana na turskom jeziku, „Treći program Radio Sarajeva“, Sarajevo, 1978., br. 19., str. 550. 11 Vajzović Hanka, Orijentalizmi u književnom djelu, Institut za jezik, Sarajevo, 1999., str. 13. 12 Škaljić Abdulah, Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1966., str. 24.

396

korijene vuku iz arapsko-islamskog kulturološkog kruga. Spoznaja o broju riječi koje se smatraju arabizmima jasno ukazuje koliki je uticaj ostavila arapsko-islamska kultura na same Osmanlije, a putem Osmanlija i na naše podneblje, običaje, mentalitet, razmišljanje i stil življenja.

Također, bitno je ukazati na jedan važan segment kada su u pitanju turcizmi. Naime, kako smo to prethodno naglasili, pod turcizmima podrazumijevamo riječi koje vode porijeklo iz turskog jezika, ali i riječi koje vode porijeklo iz arapskog jezika, riječi koje su vid kombinacije arapskog i turskog, kao i riječi koje sadrže u sebi jedan dio arapskog, a drugi perzijskog jezika, a sve su zajedno putem turskog jezika prenesene na naše podneblje. Sve to, nedvosmisleno, ukazuje na međusobnu nadogradnju i međuuticaj koji je bio prisutan među različitim nacijama.

5. Nastanak i širenje arabizama

Iako su riječi istočnjačkog porijekla ušle u jezik dolaskom Osmanlija, ne može se poreći da je bilo i ranijih sličnih uticaja istočnjačkih jezika na jezike Balkana. Poznato je da su pojavom Avara u Panonskoj niziji i njihovim dodirom sa balkanskim stanovništvom, posebno sa Slovenima, uslijedili izvjesni tursko-tatarski uticaji, koji su ostavili traga na balkanske jezike.13 Međutim, ovi uticaji su ograničeni i tiču se samo malog broja riječi.

Glavni uticaji počinju dolaskom Osmanlija na ove prostore. Obično se smatra da je prisustvo stranih riječi u jeziku rezultat miješanja dvaju naroda. Turcizme su najviše širili turski vojnici, administracija, domaći muslimani, te činovnici i trgovci.14

Važno je napomenuti da su Turci na Balkan donijeli jednu novu civilizaciju, koja sa sobom nosi mnoštvo novih shvatanja i zakona, što podrazumijeva unošenje novih pojmova i ustanova.

13 Škaljić Abdulah, Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku, str. 12-13. 14 Ibid.

397

Prema mišljenju Abdulaha Škaljića15, dva su činioca odigrala važnu ulogu u prenošenju i širenju turcizama, pa i onim koji imaju arapsko porijeklo, na jezike Balkana, a to su:

a) Građani ovih govornih područja koji su se školovali u Carigradu, koji se nisu mogli otresti uticaja turskog i arapskog jezika, pa su u krugu svog djelovanja pravili jednu dozu kompromisa između turskog, arapskog i maternjeg jezika, a to se posebno ogledalo u radu vjerskih škola (medresa), mekteba, kao i vjerskim propovijedima – vazovima.

b) Narodne pjesme, epske i lirske, koje su nastajale u spomenutom periodu, bile su protkane mnoštvom turcizama, tj. i arabizama.

Dr. Muftić ovome dodaje još jedan razlog, a to je:

c) Izvjestan broj arabizama je ušao u bosanski jezik putem evropskih jezika (njemački, francuski, talijanski, španski, itd., koji su tokom srednjeg vijeka poprimili jedan broj stručnih termina porijeklom iz arapskog jezika, posebno iz pojedinih naučnih oblasti, poput astronomije, matematike, medicine, itd.16

Pored ova tri, smatram da je značajno da se naglasi i četvrti razlog nastanka i širenja arabizama na našim prostorima, koji je zasigurno ostavio nimalo manji uticaj od prethodno spomenutih, a to su:

d) Riječi koje su direktno vezane ili su sastavni dio vjerskih obreda, koji se obavljaju na arapskom jeziku, poput namaza i drugih vjerskih obaveza. Ove riječi arapskog porijekla odigrale su značajnu ulogu u širenju i ukorijenjivanju arabizama u jezicima ovih podneblja, a posebno među muslimanima koji su iste obrede prakticirali, a neke od njih prakticiraju svakodnevno i dan-danas.

Ova zadnja vrsta je danas posebno zastupljena i, za razliku od drugih riječi koje djelomično pod uticajem primjene savremenih tehnologija iščezavaju, ona ostaje i njena opstojnost je vezana za odnos muslimana ovih prostora prema svojoj vjeri.

15 Ibid. 16 Muftić Teufik, O arabizmima u srpskohrvatskom jeziku, str. 5.

398

6. Fonetske promjene koje su se desile prilikom ulaska arabizama u bosanski jezik

Fonetske ili semantičke promjene17 koje su se desile prilikom ulaska arapskih riječi u bosanski jezik su vrlo znatne, što je i prirodno, ukoliko se u obzir uzmu velike strukturalne, fonetičke, semantičke i druge razlike između bosanskog i arapskog jezika, ali i arapskog i turskog jezika, jezika posrednika.

Kako smo to prethodno istaknuli, arabizmi su u jezike ovih podneblja došli putem turskog jezika. Dakle, oni su, prije nego su bili transformirani i prilagođeni fonetici i pravopisu bosanskog jezika, bili transformirani i prilagođeni fonetici i pravopisu turskog jezika, da bi zatim isti proces bio nastavljen sa turskog na bosanski jezik.

Fonetske promjene koje su se desile prilikom ulaska arabizama u bosanski jezik možemo podijeliti u tri kategorije: a) promjene konsonanata, b) promjene vokala, i c) tvorba novih riječi.

Prvo: Promjene konsonanata

Jedan dio konsonanata arapskog jezika (njih 15) približno se podudaraju sa konsonantima bosanskog jezika, a to su: ب – b, ت – t, ج – dž, د – d, ر – r, ز – z, س – s, ش – š, ف – f, ك – k, ل – l, م – m, ن – n, ھـ - h, ي – j, i oni su zamijenjeni podudarnim konsonantima. Preostali konsonanti (njih 13) su nepoznanica za naš glasovni sistem i oni su prilagođeni ili su doživjeli neke druge promjene.

Bitno je naglasiti da se neke promjene nisu desile u bosanskom, nego u turskom jeziku, a mi smo ih preuzeli promijenjene i prilagođene fonetskom sistemu turskog jezika.

Fonetske promjene na suglasnicima su mogle biti:

a) zamjena suglasnika, npr.:

Glas ب u p: ثواب – sevap, جواب – dževap, جيب – džep

Glas ث u s: حديث – hadis

Glas ث u z: ميراث – miraz

17 U ovom dijelu rada (fonetske i semantičke promjene) oslanjamo se na radove dr. Teufika Muftića o arabizmima objavljene u „Prilozima za orijentalnu filologiju“, Orijentalni institut, Sarajevo.

399

Glas ض u d: فرض – farz

Glas ظ u z: ظالم - zalim, حافظ – hafiz

Glas د u t: عناد – inat

Glas ل u lj: سبيل – sebilj

Glas س u z: مفلس – mufliz, مدرس – muderiz

Glas ط u d: قطائف – kadaif

Glas ص u z: صنعة – zanat, مخصوص – mahsuz, مقص - makaze

Glas ك u ć: كاتب – ćatib, كباب – ćevap, كوب – ćup, دكان – dućan

Glas خ u g: مخازن – magazin

Glas خ u k: شيخ – šeik

Glas ع u h: ساعة – sahat

Glas ء u h: آلة – halat

Glas ء u j: بلاء – belaj.

b) gubljenje suglasnika:

Neki suglasnici su se u nekim riječima potpuno izgubili, poput glasova ء i ع, dok neke izgovaraju isključivo muslimani ovih podneblja, dok ih nemuslimani izostavljaju, poput tri varijante glasa h: .ھـ ,خ ,ح

Udvostručeni suglasnici su pojednostavljeni, iako ima izuzetaka gdje muslimani ovog podneblja izgovaraju pojedine riječi sa udvostručenim suglasnikom.

c) premetanje suglasnika (metateza), a njoj se pribjegava zbog lakšeg izgovora ili pod uticajem narodne etimologije, npr.: لعنة – nalet, .šuhva – شبھة ,budala – بلداء

Drugo: Promjene vokala

Književni arapski jezik obilježava u pismu redovno samo tri duga vokala (transliterarirana obično kao ā, ī i ū) i diftonge (sa uobičajenom transliteracijom: au, ai), ali opet pomoću suglasnika w ili y.

400

Bitno je napomenuti da je na fonetiku arabizama značajno uticao vokalni sistem turskog jezika, obzirom da je on bio jezik posrednik, ali i vokalni sistem drugih jezika preko kojih smo preuzmali arabizme. Zbog toga, jedan broj vokala u arabizmima doživio je veće promjene, bilo da se radi o kvalitetu ili kvantitetu. Tako je došlo do duljenja kratkih i skraćivanja dugih vokala ili umetanja novih u arapskom jeziku nepostojećih vokala.

Od osnovnih vokala dugi su, uglavnom, ostali bez većih promjena (ne uzimajući pri tom u obzir akcentske promjene). Od kratkih vokala „i“ se, uglavnom, nije mijenjalo, „u“ je ponegdje prešlo u „o“, dok je „a“ zadržalo taj zvuk uz gore istaknute suglasnike, a uza sve ostale, s malim izuzecima, redovno se izgovara slično našem „e“.

Ovdje možemo ubrojati asimilaciju i disimilaciju vokala, njihovo dodavanje, umetanje, gubljenje i promjenu njihovog kvantiteta.18

Treće: Tvorba novih riječi

Hibridna grupa riječi je obrazovana na nearapskim područjima od arapske grupe riječi pomoću stranih afiksa i gotovih tuđica povezanih uz njih.

U naš jezik su prvenstveno ulazili imenski oblici arapskog jezika, tj. ponajviše imenice i glagoli, od kojih su derivacijom i kompozicijom obrazovane nove imenice, pridjevi, prilozi i glagoli. Sve to pomoću naših, ali često i turskih i perzijskih elemenata, što je rezultiralo nastankom hibridnih riječi.

a) derivacijom, tj. izvođenjem novih riječi pomoću afiksa, bilo da se radi o prefiksima (poput: iz- (is-) تعبير tabiriti, na- نية nijetiti, o- ,battal) ili sufiksima, a može biti u pridjevima (poput nastavka –an بطالاب ,mahmur-an), imenicama (poput nastavka –in مخمور -kassab(p) قصin) ili glagolima (poput nastavka –ova, عاشق ašik-ova-ti),

b) kompozicijom, tj. obrazovanjem složenica od dvaju ili više samostalnih riječi, tako da one daju novu izgovornu i pojmovnu cjelinu. Ovdje se, pored arapskih, koriste i naše riječi, ali i turske i

18 Više o ovome vidi: Muftić Teufik, O arabizmima u srpskohrvatskom jeziku, str. 19-21.

401

perzijske. Rjeđe se koriste složenice s našim riječima, poput riječi كفر kufur ili ćufur besjeda ili s negativnom partikulom ne-+ وقت nevakat.

7. Semantičke promjene koje su se desile prilikom ulaska arabizama u bosanski jezik

Kao što je bitno poznavati fonetske promjene prilikom ulaska arabizama u naš jezik, također je neophodno da se pojasni pitanje značenja arabizama, kao i okolnosti njihove upotrebe.

Pojedini arabizmi su nastajali od stranih elemenata, a njihova semantika je modificirana, ponekad do te mjere da im daju nijanse značenja koja uopće ne postoje u semantici arapskog jezika.

Usljed promjena uslova života i društvenih odnosa, neki arabizmi su mijenjali svoje značenje, dok neki nisu, jer nisu imali domaću ili dobru zamjenu (poput riječi duhan دخان) ili zbog specifičnosti značenja (poput riječi sedžada ادة .(سج

Faktori semantičkih promjena arabizama mogu biti: a) morfološko-jezički, b) vanjski uvjeti razvoja jezika (politički, ekonomski), i c) endogeni faktori psihološke, intelektualne, estetske i druge naravi.

Vrste promjena značenja arabizama su:

a) promjena afektivne vrijednosti, u smislu poboljšanja ili pogoršanja prvobitnog značenja,

b) promjena gramatičke vrijednosti koja se odnosi na njihovu vrstu, funkciju, rod ili broj,

c) dolazi do sinonimije, polisemije i antonimije.

8. Primjeri arabizama u bosanskom jeziku

U narednih 50 primjera tabelarno ćemo prikazati pojedine arabizme, ukazujući na njihov originalni oblik u arapskom jeziku.

Arabizam Značenje na bosanskom

jeziku U arapskom

jeziku19

19 Muftić Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 1997.

402

1. Ćatib Pisar كاتب

2. Adalet Pravednost عدالة

3. Adet Običaj عادة

4. Adžaib Čudna stvar عجائب

5. Adžemi Neiskusan, početnik عجمي

6. Adžeba Izraz sumnje عجبا

7. Adžele Žurba عجلة

8. Hafif Lagan, slab خفيف

9. Afet Nesreća آفة

10. Af Oprost عفو

11. Ahbab Prijatelj أحباب

12. Ahir-zeman Doba pred smak svijeta آخر زمان

13. Ahlak Moral, ćud أخلاق

14. Ahmak Budala, glupan أحمق

15. Akil Pametan عاقل

16. Halat Oruđe, instrumenti آلة

17. Alem Zastava, simbol علم

18. Gajret Privrženost غيرة

19. Emanet Povjerenje أمانة

20. Kahar Žalost, tuga, briga قھر

21. Ashab Prijatelj, drug أصحاب

22. Asker Vojska عسكر

23. Ašik Dragi, zaljubljeni عاشق

403

24. Hazur Spreman, gotov حاضر

25. Hećim Doktor, ljekar, mudrac حكيم

26. Bajat Koji nije svjež بائت

27. Hazna Blagajna, riznica خزينة

28. Baklava Baklava, slatka pita s orasima بقلة

29. Hamal Nosač حمال

30. Batil Beskoristan, pokvaren باطل

31. Fukara Siromah, sirotinja فقراء

32. Bejaz Bijel, bjelina بياض

33. Belaj Nevolja, nesreća بلاء

34. Fajda Korist فائدة

35. Berićet Obilje, blagoslov بركة

36. Evlija Sveti čovjek, dobri أولياء

37. Ćafir Nevjernik كافر

38. Edžel Smrtni čas, usud, smrt أجل

39. Ćenifa Zahod, nužnik كنيف

40. Devam Trajanje, ustrajnost دوام

41. Ćefil Jamac كفيل

42. Ćef, ćeif, ćejf

Uživanje, volja, prohtjev كيف

43. Dželat Krvnik, silnik د جلا

44. Ćevap Vrsta jela كباب

45. Ćitab Knjiga كتاب

46. Ćup Zemljani duboki sud كوب

404

47. Ćursija Stolica, prestolje كرسي

48. Devam Trajanje, ustrajnost دوام

49. Hala Zahod, nužnik خلاء

50. Džahil Neznalica جاھل

9. Značaj poznavanja arabizama u nastavi arapskog jezika

Svako ko predaje neki strani jezik, vjerovatno se susreće sa problemom memorisanja novih riječi i izraza od strane učenika ili studenata. Nastavnici stranih jezika za taj problem pokušavaju iznalaziti razna rješenja.

Kada je u pitanju arapski jezik, postojanje arabizama u značajnoj mjeri pomaže prilikom učenja jednog broja riječi, čiji broj, kako smo to prethodno istaknuli, ne prelazi 10 000 riječi. Iako je broj arabizama na prvi pogled velik, međutim, te riječi ne predstavljaju cjelokupan fond osnovnih riječi potrebnih za običnu konverzaciju, ali pomažu da se određeni pojmovi lakše usvajaju. Najbolji primjer su vjerski pojmovi i vjerski običaji koji su ustaljeni na našim prostorima, a za koje muslimani, pa čak i nemuslimani, ovih podneblja koriste arabizme ili terminologiju iz arapskog jezika.

Da bih to potvrdio, proveo sam ograničeno istraživanje među studentima prve i druge godine Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću i postavio im par pitanja, poput: Šta su to arabizmi? Da li postoji razlika između pojmova turcizam, arabizam, orijentalizam, tuđica? Da li ti poznavanje arabizama pomaže u učenju arapskog jezika i ako je odgovor pozitivan, pojasni kako?, te zatražio od njih da navedu desetak riječi koje smatraju da su arabizmi u bosanskom jeziku.

Cilj istraživanja je bio ispitati koliko studenti poznaju ovu tematiku, ali i koliko je korisno povezivanje značenja riječi arapskog jezika sa arabizmima u bosanskom jeziku, obzirom da taj metod često koristim u svakodnevnoj nastavi.

Svi studenti su potvrdno odgovorili da znaju šta su to arabizmi i za to su naveli nekoliko primjera. Svako od njih je pojasnio šta se podrazumijeva pod pojmovima turcizam, arabizam, orijentalizam,

405

tuđica, ali je samo mali broj istaknuo da pojmovi turcizam i orijentalizam obuhvataju arabizme.

Većina smatra da poznavanje arabizama olakšava učenje arapskog jezika, dok se neznatan broj njih s tim ne slaže. Naravno, svi koji smatraju da poznavanje arabizama olakšava učenje arapskog jezika, slažu se da je to zbog činjenice da su značenja arabizama u bosanskom i arapskom jeziku ista ili slična.

Svako od ispitanika je uspio nabrojati značajan broj arabizama, s tim da se dā zapaziti da su među arabizme ubrajali i riječi koje nisu porijeklom iz arapskog jezika.

Dakle, iz istraživanja možemo zaključiti da je veoma bitno izučavati arabizme, povezivati riječi arapskog jezika sa arabizmima i ukazivati na fonetske i semantičke promjene koje su se desile u tim riječima, jer nam pomažu da lakše naučimo arapski jezik.

Na kraju, iz ličnog iskustva mogu da konstatujem da se u nastavnom procesu stiče utisak da se stepen „stranosti“ arapskog jezika smanjuje i splamsava ukoliko se studentima skrene pažnja da neka riječ koja se koristi u bosanskom jeziku ima osnovu u arapskom jeziku, tj. ima status arabizma.

10. Zaključak

Na kraju ovoga rada možemo da zaključimo sljedeće:

Turcizmi su riječi preuzete iz turskog jezika. Posebno su karakteristični za jezike naroda, koji su bili pod vlašću Osmanskog carstva (grčki, bošnjački, bugarski, makedonski, srpski, jermenski), dok riječi koje vode porijeklo iz arapskog i perzijskog jezika, a na prostore Balkana su došle putem turskog jezika, imaju status turcizama.

Proučavanje arabizama i orijentalizama općenito je važno zbog nekoliko razloga, a posebno se ističe činjenica da je ovaj region bio nekoliko stoljeća pod Osmanskim carstvom,

Spoznaja o kojem se broju arabizama radi jasno ukazuje koliki je direktan uticaj ostavila arapsko-islamska kultura na same Osmanlije, a putem Osmanlija indirektno i na naše podneblje, običaje, mentalitet, razmišljanje i stil življenja.

406

Arabizme su najviše širili turski vojnici, administracija, domaći muslimani, te činovnici i trgovci, a poseban uticaj imali su građani ovih govornih područja koji su se školovali u Carigradu i vjerska terminologija među muslimanima ovih podneblja,

Veoma je bitno izučavati arabizme, povezivati riječi arapskog jezika sa arabizmima i ukazivati na fonetske i semantičke promjene koje su se desile u tim riječima, jer nam pomažu da lakše naučimo arapski jezik.

Literatura:

a) Printana literatura:

1. Halilović Senahid, Pravopis bosanskoga jezika – priručnik za škole, Dom štampe, Zenica, 1999.

2. Isaković Alija, Rječnik bosanskoga jezika, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995.

3. Klaić Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990.

4. Muftić Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 1997.

5. Muftić Teufik, O arabizmima u srpskohrvatskom jeziku, u „Prilozi za orijentalni filologiju X-XI“, Orijentalni institut, Sarajevo, 1960-61.

6. Muftić Teufik, Prilog semantičkom izučavanju arabizama u srpskohrvatskom jeziku, u „Prilozi za orijentalnu filologiju XVIII-XIX“, Orijentalni institut, Sarajevo, 1973.

7. Nametak Fehim, Književnost bosanskohercegovačkih muslimana na turskom jeziku, „Treći program Radio Sarajeva“, Sarajevo, 1978., br. 19.

8. Škaljić Abdulah, Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1966.

9. Vajzović Hanka, Orijentalizmi u književnom djelu, Institut za jezik, Sarajevo, 1999.

b) Web-stranice:

10. http://sr.wikipedia.org/srel/%D0%A2%D1%83%D1%80%D1%86%D0%B8%D0%B7%D0%BC%D0%B8

11. http://www.hercegbosna.org/forum/kultura-knjizevnost-umjetnost/turcizmi-u-hrvatskom-jeziku-muhamed-had-ijahi-t2067.html

407

Hajrudin Hodzic, MA

ARABISM IN THE BOSNIAN LANGUAGE AND THE IMPORTANCE OF ITS KNOWLEDGE IN THE PROCESS OF

THE ARABIC LANGUAGE EDUCATION

SUMMARY

Arabism is words of Arabic origin, which has been transmitted through the Turkish language and established itself in the Bosnian language. Arabism is often studied under the name of Turkish loanword, since it arrived in the Bosnian language through Turkish language, and is routinely considered to be of Turkish origin, although this term includes not only the words of Turkish, but also words from Arabic and Persian languages.

The aim of this work is to present Arabism in Bosnian language: defining the concept of Arabism, and the differences between Arabism and Turkish words, an explanation how Arabism came to our region and how many Arabism can be found in our language. The paper referred to the phonetic and semantic changes that have occurred during their entry into the Bosnian language, stating the practical examples of Arabism in our language.

The paper has also given attention to the importance and significance of the study of Arabism, especially in teaching of the Arabic language.

Keywords: Arabism, Turkish loanwords, Orientalism, voice changes, a hybrid word, Arabic language, Turkish language

408

ر الدين هوجيتش. م خ

ي تعليم اللغة ا ي اللغة البوسنوية وأهمية معرف الالفاظ ذات الاصول العربية العربية


ى ي الغالب ي كلمات نقلت )ARABIZAM( الالفاظ ذات الاصول العربية إركية و االلغة البوسنوية عن طريق اللغة ال الالفاظ ذات الاصول العربية .استقرت ف

ركية ا) TURCIZAM(تدرس باسم الالفاظ ذات الاصول ال ى اللغة وصلت لأ إركية ولذا دأب ي الغالبالبوسنوية ى عن طريق اللغة ال ا الالفاظ ذات الرأي ع أ

ركية، وإن كان ذلك المصطلح يشمل ليس الالفاظ ذات ) TURCIZAMأي ( الاصول الركية رها مثل الالفاظ ذات الاصول العربية والفارسيةفحسب الاصول ال .وإنما غ

ي اللغة البحث هو تعريف الالفاظ ذات الاصول العربمن هذا هدفال ية ن )ARABIZAM(تعريف مصطلح : البوسنوية ى الفروق ب الالفاظ ذات ، إضافة إ

ركيةو الاصول العربية ى تلك الالفاظ ، التوضيح كيف وصلتالالفاظ ذات الاصول ال إي اللغة البوسنويةوكم هو عدد لغتنا لقد تم إيراد . الالفاظ ذات الاصول العربية ى اللغة البوسنوية، مع تلك الالفاظ ال حدثت عند دخول انيرات الصوتية والمعالتغ إ

ي لغتنا .إيراد الامثلة التطبيقية للألفاظ ذات الاصول العربية تناول البحث كذلك العناية بأهمية ومكانة تعليم الالفاظ ذات الاصول العربية،

ي مجال تعليم اللغة العربية .خاصة ركية، الالفاظ ذات : الكلمات الرئيسة الاصول العربية، الالفاظ ذات الاصول ال

رات الصوتية، الكلمات المركبة، اللغة العربية، الالفاظ ذات الاصول الشرقية، التغركية اللغة ال

DODATAK: RADOVI I

ISTRAŽIVANJA STUDENATA IPF-a U

BIHAĆU

411

Nisfet Kovačević, prof.1

PRIMJERENOST NASTAVNIH SADRŽAJA „ISLAMSKE VJERONAUKE“ UZRASTU UČENIKA PRVOG I DRUGOG

RAZREDA OSNOVNE ŠKOLE

Sažetak

Stalno nastojanje sudionika nastavnog procesa je da djeci na primjeren način prezentuju i dostave gradivo predviđeno nastavnim planom i programom. Udžbenik je nezaobilazno sredstvo u realizaciji tog zadatka. Zato je cilj ovog rada bio osvrt na primjerene i neprimjerene sadržaje uzrastu učenika, u udžbenicima Vjeronauke I i II za osnovnu školu, te da se ispita dominacija jednog nad drugim.

U radu se, kroz teorijsku analizu, anketno istraživanje i sakupljanje i obradu podataka potvrdila hipoteza da je u oba udžbenika znatna dominacija primjerenog nad neprimjerenim nastavnim sadržajem. Isto tako, posebno su naglašeni i konkretizovani primjeri neprimjerenog nastavnog sadržaja uzrastu učenika prvog i drugog razreda osnovne škole, a samo istraživanje ukazalo je i na potrebu veće međupredmetne korelacije tokom planiranja. Samim tim ovaj rad je poticaj daljem istraživanju u cilju što kvalitetnije izrade udžbenika, planiranja i realizacije nastave.

Ključne riječi: islamska vjeronauka, nastavni plan i program, učenik, udžbenik vjeronauke, školsko gradivo.

1. Uvod

Odabir teme ovog rada motiviran je činjenicom da se kroz praksu pokazalo postojanje određenog gradiva u udžbenicima Islamske vjeronauke za prvi i drugi razred osnovne škole, koji je primjeren uzrastu učenika, ali, također, i dijela gradiva koji nije primjeren. Radeći kao nastavnik, kroz vlastitu praksu, sam to zapazio. Namjera mi je da ovim radom skrenem pažnju na gradivo koje je primjereno uzrastu učenika, ali i na ono koje nije primjereno.

1 Student II ciklusa studija na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću

412

Znajući da se udžbenici rade na osnovu nastavnog plana i programa ovo nije negativna kritika autoru udžbenika, već je cilj ovog rada ukazati na one sadržaje koji su primjereni određenom uzrastu i koje treba naglašavati, a zatim treba ukazati na neprimjerene sadržaje, kako bi se ti nedostaci ispravili, imajući u vidu koje kognitivne sposobnosti imaju učenici prvog i drugog razreda osnovne škole.

U ovom radu posebna pažnja će biti usmjerena na to da li su udžbenici vjeronauke za prvi i drugi razred, koji su zasnovani na NPP2, prilagođeni učenicima da usvoje, zadrže i koriste informacije na njima primjeren način. Radi boljeg uvida u problematiku navest ćemo definiciju učenja koja se uglavnom ponavlja kod većine autora, a koja glasi: ″Ljudsko učenje, u većini svojih oblika, proces je svjesnog i aktivnog stjecanja i zadržavanja znanja, vještina i navika.″ (Enciklopedijski rječnik pedagogije, 1963:1050). Na osnovu ove definicije možemo vidjeti da učenje nije samo verbalno usvajanje gradiva, već mnogo širi i kompleksniji pojam. Možemo još navesti definiciju pojma pamćenje, jer je taj pojam usko vezan za učenje: ″Pamćenje određujemo kao mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija.″ (Zadevski, 1997:27)

Također, pored učenja i pamćenja, treba voditi računa o mogućnostima i načinu ponavljanja i ispitivanja usvojenog gradiva. Što se tiče razumijevanja gradiva kod učenika, ono uglavnom zavisi od uzrasta, ali i od ličnog stepena inteligencije. Dalje, zaključivanje kod djece je vezano za inteligenciju, ali i za sposobnost koju djeca u toku učenja razvijaju. Bitan faktor na koji treba obratiti pažnju kod kognitivnih mogućnosti učenika jeste reprodukcija. Reprodukcija može biti verbalna i neverbalna.

Pored gore navedenog, udžbenik treba da njeguje unutrašnje - duhovne i vanjske - fizičke potrebe učenika i veoma važno, prilagođenost uzrastu.

2 Nastavni plan i program

413

2. Spoznajne (kognitivne) mogućnosti djece prvog i drugog razreda osnovne škole

Važno je naglasiti da svaki udžbenik vjeronauke treba da ima za cilj poboljšanje pozitivnih osobina kod učenika ili poboljšanje ponašanja. Sa stanovišta psihologije je ustaljeno mišljenje da se ponašanje može mijenjati kod ličnosti. Nastavni plan i program, na kome se temelje udžbenici za prvi i drugi razred vjeronauke, bi trebao pozitivno mijenjati ponašanje djece kroz nastavne sadržaje i gradivo jer znamo da je sa strane Šerijata, pored znanja vrlo značajno i islamsko ponašanje.

2.1. Prvi razred osnovne škole

Na početku, odmah, moramo istaknuti da djeca ovog uzrasta uglavnom nemaju mogućnost zaključivanja na osnovu logičkih operacija, već su njihova razmišljanja konkretna i pod uticajem vizualnih dojmova. Period prvog razreda obuhvata, uglavnom, djecu uzrasta od šest godina, djeca tog uzrasta polaze u prvi razred devetogodišnjeg školovanja u našim osnovnim školama. Ovo naravno treba uzeti u obzir prilikom analize udžbenika za prvi razred devetogodišnjeg školovanja. Ova djeca uglavnom mogu učiti pomoću igre i crtanja. Prilikom crtanja djeci je važno da crtaju nešto konkretno.

Djeca, prvog razreda, nisu u mogućnosti izražavati se pismeno putem slova, jer slova uče tek u drugom polugodištu. Sa pozicije pedagogije, ovdje je bitno naglasiti da kod djeteta treba pedagoški djelovati u smjeru razvijanja sposobnosti: uočavanje stvari i pojava u okolini, prepoznavanje, imenovanje, korištenje, zadržavanje pažnje, razvoj pamćenja, zapažanje detalja, razvijanje rječnika, mašte i sl.3 Bitno je da dijete usvoji osnovne sposobnosti koje su potrebne za dalji rad, a to su korištenje sredstava u nastavi, korištenje udžbenika i sveski, lična higijena i sl. Ovaj je podatak presudan kod procjene pedagoške primjerenosti sadržaja udžbenika islamske vjeronauke prvog razreda uzrastu učenika. Ako je sadržaj u funkciji razvijanja ovih sposobnosti onda je primjeren.

3 V.: Malić i Mužić, 1984:205.

414

Gradivo u udžbenicima islamske vjeronauke prvog razreda trebalo bi omogućiti djeci da zadrže dovoljno pažnje na određenom gradivu. Dijete nije u mogućnosti dugo zadržati pažnju. Ovaj podatak je bitan kod izrade sadržaja, ali je bitan i za nastavnika. Treba naglasiti da se na ovom uzrastu izbjegavaju duge pjesmice, odnosno tekstovi dužeg sadržaja.

Kad je u pitanju sama artikulacija časa, gradivo se ne može obrađivati klasičnim obrascem: uvod, glavni dio i završni dio, već mora da uvaži kreativni rad samog učenika. Ovo poglavlje treba da posluži kao osnova za izučavanje gradiva u udžbenicima prvog razreda u smislu primjerenosti sadržaja tom uzrastu, ne samo islamske vjeronauke, već i drugih predmeta, koji se izučavaju u prvom razredu.

2.2. Drugi razred osnovne škole

Moramo imati u vidu da djeca i ovog uzrasta uglavnom nemaju mogućnost zaključivanja na osnovu logičkih operacija, već su njihova razmišljanja konkretna i pod uticajem vizualnih dojmova. Period drugog razreda obuhvata djecu uzrasta od sedam godina. Ovo naravno treba uzeti u obzir prilikom analize udžbenika za drugi razred devetogodišnjeg školovanja. Ova djeca kao i djeca prvog razreda uglavnom mogu učiti pomoću igre i crtanja. Iako su djeca ovog uzrasta već u prvom razredu savladala štampana slova, tako da gradivo za njih može postepeno prelaziti i na pismeno izražavanje putem slova.

Njihove mogućnosti učenja su povećane. Tako da mogu da usvoje malo duže tekstualne sadržaje u obliku pjesmica i recitacija. Djeca se i u ovom periodu vole izražavati crtežom, mada njihov crtež nije puno napredniji od ranijeg uzrasta.

Udžbenik islamske vjeronauke će uspjeti ako ponudi bliske sadržaje svijetu sedmogodišnjaka i ukoliko to učini na način koji djeca prepoznaju. Sadržaj udžbenika treba da pruži i motivira nastavnika na ovakav vid artikulacije časa. Gradivo ne treba da je nametljivo i grubo. Što se tiče pedagoške strane, udžbenik treba da pruža one činjenice i sadržaje koje će ići u korist formiranja zdrave ličnosti. Znamo da je period školskog doba važan za formiranje zdrave ličnosti svakog pojedinca. Upravo ovaj i drugi faktori i činjenice treba da su

415

smjernice i upute kod izrade udžbenika islamske vjeronauke za drugi razred, jer kad govorimo o razvoju ličnosti svaki period je značajan, ali znamo da se dijete počinje socijalizirati i usvajati društvene norme upravo kroz školovanje.

3. Primjerenost nastavnog sadržaja islamske vjeronauke prvog razreda uzrastu učenika

Predmet proučavanja u ovom radu je udžbenik Islamske vjeronauke za prvi razred osnovne škole: BEGOVIĆ, Ibrahim, Vjeronauka za prvi razred osnovne škole/ Ibrahim Begović; (ilustracija Edin Alić). Sarajevo: El–Kalem, 2005.-72 str.: ilustr.; 26 cm.

Prije svega treba naglasiti da je vjeronauka u Bosni i Hercegovini uvedena u škole 1990. godine. Prvi udžbenici za vjeronauku su urađeni 1996. godine i bez obzira na niz nedostataka, uveliko su pomogli vjeroučiteljima, koji su tada predavali,4 u realizaciji nastavnih sadržaja. Ti udžbenici su doživjeli reviziju, te su se prelaskom na devetogodišnje školovanje u Bosni i Hercegovini od 2005. godine počeli zamjenjivati novim udžbenicima vjeronauke, svake godine po jedan udžbenik. Tako je 2005. godine izašao novi udžbenik za prvi razred devetogodišnjeg školovanja koji je do sada već prošao jednu reviziju.

Ovaj udžbenik, Vjeronauka 1, kako ga autor naziva, u potpunosti prati Nastavni plan i program Islamske vjeronauke za prvi razred. U nastavnom programu vjeronauke navode se nazivi nastavnih jedinica sa osnovnim smjernicama, a autor je na osnovu programa i smjernica izradio udžbenik. Tako da je primjerenost programskih sadržaja analizirana na osnovu analize udžbenika.

Ovaj udžbenik je novijeg izdanja i prilagođen je devetogodišnjem školovanju. Poznato je da djeca na ovom uzrastu uče kroz igru i crtanje. Upravo sadržaji kroz nastavne jedinice: „Pozdrav-selam“, „Ramazan i ja“, „Kur'an“, „Moj iftar“, „Ramazanski bajram“ i sl., učenicima pružaju mogućnost da kroz igru nauče ove

4 U najvećem slučaju vjeronauku su predavali u osnovnim školama, po odobrenju Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, mjesni imami-muallimi gdje se nalazila ta škola.

416

sadržaje, a također kroz crtanje pokažu svoja umijeća. Na osnovu umijeća crtanja, nastavnik može procijeniti učenikove sposobnosti. Ovim nastavnim jedinicama u obradi dominira crtanje kao aktivnost učenika, što je primjeren način na koji učenici ovog uzrasta mogu usvojiti gradivo, pa i pokazati sposobnosti i vještine radi same evaluacije.

Neki sadržaji, kao što su nastavne jedinice u Vjeronauci za prvi razred: „Džamija“, „Moja porodica“, „Svakodnevna lična higijena“, „Moje zdravlje“, „Ljepote prirode“, „Ramazan i ja“ i dr. su usmjereni ka razvijanju djetetovih spoznajnih sposobnosti, kao što su: uočavanje stvari i pojava u okolini, prepoznavanje, imenovanje, razvijanje mašte i sl.

Osnovne sposobnosti za održavanje lične higijene djeca ovog uzrasta mogu savladati kroz sadržaje vezane za higijenu. Na stranici 38., Vjeronauke 1, imamo nastavnu jedinicu koja glasi ″Ljepota prirode″. Ovdje je djeci na primjeren način pružena prilika da iskoriste svoje sposobnosti prepoznavanja i imenovanja, jer trebaju na stranici 39. imenovati životinje koje vide na slici. Pored navedenog i većina ostalih sadržaja Vjeronauke 1 je primjeren ovom uzrastu.

Kad su u pitanju neprimjereni sadržaji treba istaknuti da ima i takvih: na 5. stranici Vjeronauke 1 stoji da učenik treba napisati svoje ime na određenu liniju. To ne bi bilo problem da Nastavnim planom i programom za prvi razred nije predviđeno da se slova obrađuju tek u drugom polugodištu. Tako da se pretpostavlja da većina učenika ne zna napisati svoje ime. Ostaje na nastavniku da napiše ime svakom učeniku koji ne zna pisati, a to svakako izaziva nelagodu ili osjećaj manje vrijednosti kod učenika koji ne znaju pisati.

Tako na stranici 22. Vjeronauke 1 u nastavnoj jedinici „Učim euzubillu“ se spominje šejtan kao zlo biće. Prvo što je to za djecu apstraktan pojam koji ne mogu razumjeti, drugo što taj pojam zla bića nije primjeren uzrastu djece od šest godina. Njima trebaju lijepe priče kako bi se emotivno razvili u zdravu ličnost, bez nekih fobija i strahova od okoline. Ne trebaju im u toj dobi znanja o nekim zlim bićima koja su stalno uz njih i tjeraju ih na zlo. Mišljenja sam da se riječ šejtan treba spomenuti na tom nivou apstraktnog radi samog usvajanja pojma, bez riječi „zlo biće“, dakle na nivou uopštenosti

417

Ili na stranici 56. Vjeronauke 1 u nastavnoj jedinici „Allahov poslanik Muhammed, aljhis-s-selam“, djeca imaju zadatak da dopune rečenice, a djeca još nisu učila sva slova i ne vladaju s pisanjem da bi mogli adekvatno uraditi taj zadatak. Možda taj zadatak može uraditi samo nekolicina djece koja već imaju neko predznanje u pisanju, ali i o islamu.

Na kraju se može konstatirati da u Vjeronauci 1 je primjereni sadržaj u velikom omjeru nadmašio onaj koji nije primjeren i to je bilo za očekivati kod ovog udžbenika. Ova tvrdnja je potvrđena Upitnikom za nastavnike. U Upitniku je učestvovalo 10 nastavnika koji predaju ovom razredu od kojih je samo jedan nastavnik tvrdio da ima podjednako primjerenog i neprimjerenog sadržaja, dva nastavnika su ustvrdila da su svi sadržaji primjereni uzrastu prvog razreda. Većina nastavnika, odnosno sedam od deset vjeruje da je većina sadržaja prilagođena uzrastu učenika prvom razredu, a svi nastavnici su odbacili pretpostavku da je većina sadržaja neprimjerena uzrastu učenika, što je bilo za očekivati.

4. Primjerenost nastavnog sadržaja Islamske vjeronauke drugog razreda uzrastu učenika

Predmet proučavanja u ovom radu je, također, udžbenik Islamske vjeronauke za drugi razred osnovne škole: TINJAK, Muamer. Vjeronauka za drugi razred osnovne škole/ Muamer Tinjak; (ilustracije:Edin Alić). – Sarajevo: El–Kalem, 2006 .-136 str.: ilustr.; 26 cm.

Treba naglasiti da je udžbenik za drugi razred imao svoj put do sada kao i udžbenik za prvi razred, s tim da je ovaj udžbenik za drugi razred izdat 2006. godine. Predmetni udžbenik za drugi razred je također revidiran.

Ovaj udžbenik, Vjeronauka 2, kako ga autor naziva, u potpunosti prati Nastavni plan i program Islamske vjeronauke za drugi razred. U nastavnom programu vjeronauke navode se nazivi nastavnih jedinica sa osnovnim smjernicama, a autor je na osnovu programa i smjernica izradio udžbenik. Tako da je primjerenost programskih sadržaja analizirana na osnovu analize udžbenika. Na prvi pogled se

418

može zaključiti da je udžbenik grafički i ilustrativno dobro osmišljen i urađen.

Sadržaj koji je primjeren ovom uzrastu je u većini i vrijedi istaknuti slijedeće. Vjeronauka 2 je podijeljena u deset poglavlja koji su gotovo neovisni jedni od drugih. U prvom poglavlju koje nosi naslov „Radost ponovnog susreta“, autor navodi sadržaje vezane za to kako su djeca provela raspust. Ova nastavna jedinica je primjerena za početak drugog razreda iz razloga što su prvi put djeca ovog uzrasta imala ljetni raspust. Vjeronauka 2 u sebi sadrži i jedan vid radne sveske, što je velika prednost za učenike, ali i za nastavnike. Nastavnik već u udžbeniku ima osmišljene aktivnosti koje samo treba realizirati. Sve nastavne jedinice iz spomenutog prvog poglavlja udžbenika su uglavnom primjerene ovom uzrastu.

Drugo poglavlje Vjeronauke 2 podstiče učenika na praktičan rad, da pomogne prijatelju u školi kad je to potrebno. Što se tiče praktičnih aktivnosti, sedmo i deseto poglavlje ih sadrži. Ovdje u sedmom poglavlju djeca mogu odmah na času da nauče neku dovu koju mogu učiti za sebe ili za druge. Djeca vole i za njih su primjereni oni sadržaji koji se tiču njih samih, a dova je upravo to. U desetom poglavlju mogu praktično za domaću zadaću da samostalno, ili uz pomoć roditelja urade nešto u dvorištu ili vrtu.

Kroz primjerene sadržaje učenik može u svoje ponašanje da ugradi plemenita svojstva. Tako kroz poglavlje tri, četiri i pet učeniku se upravo pruža ta mogućnost. Učenik u drugom poglavlju koje nosi naslov „Islam je naša vjera“, može na primjeren način usvojiti one vrline koje treba da krase svakog čovjeka. Dijete može kroz četvrto poglavlje, koje govori o prirodi, razviti pozitivne osjećaje za očuvanjem prirode kao Allahovog dara. U petom poglavlju se govori o Muhammedu , a.s.5, kao našem uzoru. Zar to nije primjeren sadržaj za izgradnju zdrave ličnosti?

U šestom poglavlju je zastupljen sadržaj vezan za higijenu, i ona na primjeren način kod djece razvija odgojne komponente održavanja lične higijene. Kroz osmo poglavlje koje nosi naslov „Mubarek dani“, učenik može na primjeren način usvojiti gradivo o islamskim praznicima i svečanostima. Kroz deveto poglavlje kod učenika se

5 Čitaj: alejhisselam

419

razvija osjećaj pripadnosti porodici, te on uči koja je njegova uloga u porodici. Sva ova poglavlja na primjeren način pružaju mogućnost emotivnog povezivanja učenika sa sadržajem, ali i sa nastavnikom u razredu.

Kad je riječ o neprimjerenom sadržaju i njega ima u Vjeronauci 2. Na stranici 25. Vjeronauke 2 nalazi se zadatak Razmisli i dopuni: Riječ drugari znači… i Riječ jaran znači…..? Na ovo pitanje učenici ne mogu odgovoriti, prvo; jer nemaju prije toga nikakvo objašnjenje na osnovu kojeg bi izvršili usporedbu, drugo; na ovom stadiju razvoja oni još ne mogu komparirati i vršiti apstraktnu poredbu. Bolje bi bilo da je prije toga bila neka priča o dječaku koji je imao drugara i jarana.

Na stranici 65. Vjeronauka 2 postoji zadatak da djeca „Nacrtaju karavanu koja ide kroz pustinju“, a znamo da djeca vole konkretne crteže u tom dobu. Tako da djeca obično u tom zadatku crtaju lik Muhammeda, a.s., što nije pohvalno, da crtaju lik Poslanika a.s., bez obzira što su to djeca, znajući stav Šerijata po pitanju crteža živih bića.

Nastavnici se slažu da su priče o Muhammedu, a.s., u Vjeronauci 2 na stranicama 61. 63. i 66. prepune riječi koje su teško razumljive za ovaj uzrast, npr.: Jesrib, monah, Sirija, prijašnje Objave i sl. Ovi pojmovi su dosta apstraktni i ne mogu se približiti uzrastu kojem pripadaju ova djeca. Sam sadržaj priča je preopširan. Ove priče bi trebalo obraditi u nekim starijim razredima. Postavlja se pitanje svrhe obrade ovih priča u drugom razredu, ako djeca tog uzrasta ne mogu da dođu do pouke priče. Samim tim, priča nema skoro nikakvog uticaja na pobuđivanju njihovih pozitivnih osjećaja prema Poslaniku, a.s.,

Isto tako na stranici 68. Vjeronauke 2 stoji da je Muhammed, a.s., primjer za slijeđenje. Djeca ovog uzrasta nemaju predstavu kako neko ko nije živ može da se slijedi. Oni riječ slijediti ne mogu razumjeti na apstraktan način kao odrasli. Možda da se zamjene riječ slijediti, npr. Slušati njegove upute, ponašati se kako nam je on preporučio i slično...

Na stranici 76. Vjeronauke 2 je nastavna jedinica kojom bi nastavnik trebao obraditi uzimanje abdesta. Problemi su: prvo što je za ovaj uzrast preteško da nauče redoslijed uzimanja abdesta, nijet na

420

arapskom jeziku je težak, a ista se nastavna jedinica ponavlja više puta u udžbenicima vjeronauke viših razreda.

Na stranici 94. Vjeronauke 2 stoji da djeca trebaju naučiti značenje nekih arapskih riječi koje se spominju kod učenja tespiha. Ovaj zadatak je pretežak za ovaj uzrast, jer oni još ne mogu da shvate i povežu da neke riječi mogu da znače isto, a da se izgovaraju drugačije. Ove riječi tespiha bi trebali učiti napamet, ali bez prevoda.

Na strani 101. Vjeronauke 2 djeca imaju zadatak da popune: 622 godine, 354 ili 355 dana, a djeca u drugom razredu uče brojeve samo do 20, te u drugom polugodištu se spominju desetice iz Matematike. Ovo je podatak koji nam govori da tokom izrade udžbenika nisu uzeti u obzir korelacijiski odnosi među predmetima vjeronauka i matematika, jer se ne mogu tražiti brojevi za taj uzrast, ako iz Matematike nisu obrađeni, bez obzira koliko mi bili uvjereni da to nije teško za djecu.

Na stranici 105. Vjeronauke 2 imamo zadatak da djeca trebaju znati gotovo sve o noći Kadr. Zašto bi trebali znati da se u toj noći opraštaju manji grijesi, jer njima se ne pišu grijesi. Trebalo bi više sadržaja ove nastavne jedinice posvetiti ljepotama ove noći.

Na stranici 113. Vjeronauke 2 djeca imaju zadatak da nacrtaju mezarje/šehitluke. Nastavnik treba djeci ovog uzrasta pokušati objasniti riječ šehid. Kako? Jer kako djeci objasniti da su to borci na Allahovom, dž.š.,6 putu. Kako objasniti kakav je to put? Kako izgleda i slično? Podsjećanje djece ovog uzrasta na rat, smrt i pogibije nije poželjno. S obzirom na aktualnosti današnjih nasrtaja medija na islam i vjeronauku, moglo bi se s pravom reći da ovi termini djecu odgajaju u duhu nasilja.

Na kraju se može konstatirati da je u Vjeronauci 2 primjereni sadržaj u velikom omjeru nadmašio onaj koji nije primjeren i to je bilo za očekivati kod ovog udžbenika. Ova tvrdnja je potvrđena Upitnikom za nastavnike. U Upitniku je učestvovalo 10 nastavnika koji predaju ovom razredu od kojih je samo jedan nastavnik tvrdio da ima podjednako primjerenog i neprimjerenog sadržaja, tri nastavnika su tvrdila da su svi sadržaji primjereni uzrastu prvog razreda. Većina nastavnika, odnosno šest od deset, vjeruje da je većina sadržaja 6 Čitaj: Džellešanuhu

421

prilagođena uzrastu učenika prvom razredu, a svi nastavnici su odbacili pretpostavku da je većina sadržaja neprimjerena uzrastu učenika, što je bilo za očekivati.

5. Akcijsko istraživanje 5.1. Problem istraživanja

Naredni dio rada predstavlja završna razmatranja provedenog istraživanja – analizu, obradu i prezentaciju dobivenih rezultata. Uloga provedenog istraživanja je da se, uz teorijski pregled problematike, akcijskim istraživanjem na terenu dobije uvid situacije u našim školama u domenu primjerenosti nastavnih sadržaja islamske vjeronauke uzrastu učenika prvog i drugu razreda osnovne škole, što predstavlja drugi dio rada.

5.2. Cilj istraživanja

Glavni cilj ovog istraživanja je utvrditi u kojoj mjeri su sadržaji udžbenika za prvi i drugi razred islamske vjeronauke primjereni uzrastu učenika.

5.3. Zadaci istraživanja

- utvrditi, na osnovu podataka koliko udžbenici za prvi i drugi razred islamske vjeronauke u osnovnoj školi imaju primjerenog sadržaja

- pomoću upitnika, doći do mišljenja nastavnika islamske vjeronauke o tome koliko su nastavni sadržaji islamske vjeronauke za prvi i drugi razred u osnovnoj školi primjereni uzrastu učenika

5.4. Istraživačke hipoteze

Hipoteza -Većina nastavnih sadržaja islamske vjeronauke za prvi i drugi razred osnovne škole je primjerena uzrastu učenika.

422

5.4.1. Pomoćne hipoteze

- Pretpostavlja se da je u udžbenicima islamske vjeronauke za prvi i drugi razred više primjerenog sadržaja u odnosu na neprimjereni sadržaj.

- Pretpostavlja se da je omjer primjerenog u odnosu na neprimjereni sadržaj na strani primjerenog sadržaja.

- Pretpostavlja se da će nastavnici, na osnovu svog iskustva, dati mišljenje da je većina sadržaja islamske vjeronauke za prvi i drugi razred primjerena uzrastu učenika.

5.5. Uzorak

Istraživanje je vršeno u 4 osnovne škole na Unsko-sanskom kantonu. Obuhvaćeno je 10 nastavnika koji predaju u istim školama u prvom i drugom razredu.7

5.6. Metode, tehnike i instrumenti istraživanja 5.6.1. Metode istraživanja

U ovom istraživanju kombinovano je više metoda kako bi se istraživanje obavilo obuhvatnije i kako bi dobiveni rezultati bili što vjerodostojniji. Primjenjivana je servej (Serwey) metoda, metoda teorijske analize i metoda proučavanja pedagoških podataka.

5.6.2. Tehnike istraživanja

Tokom istraživanja koristila se tehnika anketiranja.

5.6.3. Instrumenti istraživanja

Instrument koji je korišten u ovom istraživanju je anketni upitnik (upitnik za nastavnike) kojeg su popunili nastavnici koji su bili obuhvaćeni ovim istraživanjem.

7 Anketa je vršena u četiri osnovne škole Unsko-sanskog kantona ito: JU OŠ “Šturlić” iz Šturlića, JU OŠ “Tržačka Raštela” iz Trž. Raštela, JU OŠ “Liskovac” iz Liskovca i JU OŠ “Donja Vidovska” iz Donje Vidovske, kojom je uzeto mišljenje 10 nastavnika.

423

5.7. Metode obrade podataka

Sistematiziranje podataka dobivenih ovim istraživanjem vršeno je slijedećim statističkim postupcima:

- Izračunavanje postotka

- Grafički prikaz

Postotak i frekvencija dobivenih rezultata prikazani su tabelama i dijagramima.

6. Analiza i interpretacija dobivenih podataka

Hipoteza glasi: Većina nastavnih sadržaja islamske vjeronauke za prvi razred osnovne škole je primjerena uzrastu učenika.. Kad se kaže većina, onda se misli na onaj primjereni sadržaj u udžbenicima koji prelazi 90% zastupljenosti. To nam potvrđuje teorijska naliza udžbenika i anketa provedena među nastavnicima na ovu temu.

Garfikon 1.-Odgovori nastavnika na pitanje „primjerenosti nastavnih sadržaja u udžbenika islamske vjeronauke uzrastu učenika za I (prvi razred) osnovne škole“.8

U upitniku za nastavnike je bilo pitanje: U udžbeniku vjeronauke za prvi razred osnovne škole, u nastavnoj jedinici " ALLAHOV POSLANIK MUHAMMED, ALEJHI-S-SELAM " na stranici 56, imamo zadatak u kojem učenici trebaju dopuniti rečenicu, a još nisu 8 Anketa je vršena u četiri osnovne škole Unsko-sanskog kantona ito: JU OŠ “Šturlić” iz Šturlića, JU OŠ “Tržačka Raštela” iz Trž. Raštela, JU OŠ “Liskovac” iz Liskovca i JU OŠ “Donja Vidovska” iz Donje Vidovske, kojom je uzeto mišljenje 10 nastavnika.

a) Svi su sadržaji primjereni

uzrastu učenika30%

b) Većina sadržaja je pimjerena

uzrastu učenika60%

c) Podjednako je primjerenog i

neprimjerenog sadržaja

10%

d) Više je neprimjernog

sadržaja0%

Odgovori nastavnika

424

učili sva slova. Da li učenici ovog uzrasta mogu uraditi ovaj zadatak?, nastavnici odgovaraju:

Grafikon 2. Odgovori nastavnika, da li učenici ovog uzrasta mogu uraditi zadatak na str. 569

Kad je riječ o drugom razredu, hipoteza glasi: Većina nastavnih sadržaja islamske vjeronauke za drugi razred osnovne škole je primjerena uzrastu učenika. Kad se kaže većina, onda se misli na onaj primjereni sadržaj u udžbenicima koji prelazi 90% zastupljenosti. To nam potvrđuje teorijska analiza udžbenika i anketa provedena među nastavnicima na ovu temu.

Garfikon 3.- Odgovori nastavnika na pitanje „primjerenost nastavnih sadržaja u udžbenika islamske vjeronauke uzrastu učenika za II (drugi razred) osnovne škole“.10

9 Isto

0%20%40%60%80%

a) mogu svi učenici 0% b) Mogu djelimično samo neki učenici 30%

c) Ne mogu uraditi ovaj zadatak jer još nisu radili

sva slova 70%

Odgovori nastavnika

Skup 1

a) Svi su sadržaji primjereni

uzrastu učenika20%

b) Većina sadržaja je pimjerena

uzrastu učenika70%

c) Podjednako je primjerenog i

neprimjerenog sadržaja

10%

d) Više je neprimjernog

sadržaja0%

Odgovori nastavnika

425

U upitniku za nastavnike je bilo pitanje, da se u udžbeniku vjeronauke za drugi razred osnovne škole, u nastavnoj jedinici "NOVA HIDŽRETSKA GODINA", na strani 100. imamo zadatak da učenici popune zadatak u kojem se traže cifre 622, 354,355, a po NPP su učili brojati do 20. Obzirom da učenici nisu radili brojeve veće od 100, da li mogu uraditi zdatak?

Grafikon 4. Odgovori nastavnika, obzirom da učenici nisu radili brojeve veće od 100, da li mogu uraditi zdatak na strani 100.11

Iz gornjih grafikona vidljivo je da su nastavnici obuhvaćeni ovom anketom složni da je većina nastavnih sadržaja islamske vjeronauke za prvi i drugi razred osnovne škole primjerena uzrastu učenika.

7. Zaključak

Ovim se radom ukazalo na primjerenost većine nastavnih sadržaja u udžbenicima Vjeronauka I i II uzrastu učenika prvog i drugog razreda osnovne škole, dajući prijedlog korekcije i izmjene. Isto tako, ukazano je na nepostojanje korelacije s drugim predmetima, kao što su bosanski jezik ili matematika. Ovo zahtijeva veću i opsežniju analizu, što je prijedlog za dalje istraživanje. Detaljnijom analizom sadržaja, uzimajući u obzir mišljenje većeg broja nastavnika

10 Anketa je vršena u četiri osnovne škole Unsko-sanskog kantona ito: JU OŠ “Šturlić” iz Šturlića, JU OŠ “Tržačka Raštela” iz Trž. Raštela, JU OŠ “Liskovac” iz Liskovca i JU OŠ “Donja Vidovska” iz Donje Vidovske, kojom je uzeto mišljenje 10 nastavnika. 11 Isto

0%20%40%60%80%

a) Da, većina učenika može uraditi zadatak

20%

b) Manji broj učenika može uraditi zadatak

20%

c) Ne, većina učenika ne može uraditi zadatak

60%

Odgovori nastavnika

Skup 1

426

u praksi, nego što je uzorkovano ovim radom, kao i grafičko-islustativnog dizajna, dobio bi se uvid u neprimjerene sadržaje uzrastu učenika prvog i drugu razreda. Možda bi neki nabrojali još neke primjedbe, a neki bi za pojedine primjedbe kazali da i nisu na mjestu. Ovim bi se dobila još potpunija i preciznija slika o ovom problemu istraživanja.

Konstatuje se, da se analizom sadržaja udžbenika za prvi i drugi razred, došlo do zaključka da je omjer primjerenog sadržaja u odnosu na neprimjeren u velikoj prednosti i u omjeru 90% naspram 10% neprimjerenog. Udžbenik se pokazao izrazito primjeren ovom uzrastu svojim sadržajima i zadacima. Na osnovu istraživanja i analize, potvrđuje se hipoteza da je većina nastavnih sadržaja islamske vjeronauke za prvi i drugi razred osnovne škole primjeren uzrastu učenika.

Ispunilo se i očekivanje da će nastavnici na osnovu svog iskustva dati prednost primjerenom sadržaju vjeronauke u odnosu na neprimjereni.

Zaključci do kojih se došlo, jasno ukazuju da su udžbenici Vjeronauka 1 i Vjeronauka 2 osnovne škole ispunjeni primjerenim sadržajima.

Preporuka za buduće autore, iako je, ova verzija tretiranih udžbenika većinom ispunjena primjerenim nastavnim sadržajima, ovo ne bi trebali biti konačna verzija udžbenika, već treba da svaki novi udžbenik bude izložen stalnom evaluacijskom praćenju u svakom pogledu i da se mijenjaju shodno ukazanim potrebama. A što se tiče neprimjerenog sadržaja koji je istaknut, trebalo bi ga promijeniti iz udžbenika. Treba imati u vidu koje kognitivne sposobnosti imaju učenici prvog i drugog razreda osnovne škole. Mora se paziti na korelaciju s drugim predmetima kao što su bosanski jezik, matematika i drugi.

Ovaj rad bi trebao poslužiti kao poticaj za samostalno istraživanje kroz praksu o ovoj problematici i na svim ostalim uzrastima, a rezultati dobiveni ovim istraživanjem trebali bi uticati na odabir primjerenih nastavnih sadržaja tokom planiranja.

Ovo je samo mali doprinos ovoj tematici i naredna istraživanja trebala bi ponuditi veći broj prijedloga i rješenja, a to će neminovno

427

otvoriti vrata za nova pitanja. Zato se nadamo da će islamski odgoj i obrazovanje, tradicionalni i savremeni, kroz islamsku vjeronauku, biti predmet mnogobrojnih budućih istraživanja u cilju poboljšanja kvalitete Islamske vjeronauke.

8. Prilog Upitnik za nastavnike Islamske vjeronauke

(Da bi došli do relevantnih i najpotpunijih podataka molimo Vas da bez ikakva ustručavanja zaokružite po Vama najpotpuniji odgovor i ne morate se potpisivati zbog Vaše anonimnosti). U slijedećim pitanjima zaokružite ponuđene odgovore za koje smatrate da su tačni. Zaokružiti samo jedan ponuđeni odgovor. Molimo vas da odgovarate savjesno kao bi došli do što relevantnijih podataka.

1. U udžbeniku Vjeronauka 1 (vjeronauke za prvi razred osnovne škole), u nastavnoj jedinici "ALLAHOV POSLANIK MUHAMMED, ALEJHI-S-SELAM" na strani 56, imamo zadatak u kojem učenici trebaju dopuniti rečenicu, a još nisu učili sva slova.

- Da li učenici ovog uzrasta mogu uraditi ovaj zadatak:

a ) mogu svi učenici

b ) mogu djelimično ili samo neki učenici

c ) ne mogu uraditi ovaj zadatak jer još nisu radili sva slova

- U udžbeniku islamske vjeronauke za I razred osnovne škole:

a ) svi su sadržaji primjereni uzrastu učenika

b ) većina sadržaja je primjerena uzrastu učenika

c ) podjednako je primjerenog i neprimjerenog sadržaja

d ) više je neprimjerenog sadržaja

2. U udžbeniku Vjeronauka 2 (vjeronauke za drugi razred osnovne škole), u nastavnoj jedinici "NOVA HIDŽRETSKA GODINA" , na strani 100. imamo zadatak da učenici popune zadatak u kojem se traže cifre 622, 354,355, a po NPP su učili brojati do 20.

- Obzirom da učenici nisu radili brojeve veće od 20, da li mogu uraditi zadatak?

428

a ) da, većina učenika može uraditi zadatak

b ) manji broj učenika može uraditi zadatak

c ) ne, niko od učenika ne može uraditi zadatak

- U udžbeniku Vjeronauka 2 (islamske vjeronauke za II razred osnovne škole):

a ) svi su sadržaji primjereni uzrastu učenika

b ) većina sadržaja je primjerena uzrastu učenika

c ) podjednako je primjerenog i neprimjerenog sadržaja

d ) više je neprimjerenog sadržaja

Hvala vam na saradnji!

Literatura:

1. Al-Attas, S. M. N. (2010). Obrazovna filozofija i praksa. (preveli: Aida Abadžić, Behija Durmišević, Dženita Kapić, Enes Karić i Aid Smajić) Sarajevo: Bemust

2. Brajša-Žganec, A. (2003). Dijete i obitelj. Zagreb: Naklada Slap.

3. Begović, I. (2005). Vjeronauka za prvi razred osnovne škole. Sarajevo: El-Kalem.

4. Buljan-Flander, G., Karlović, A. (2004). Odgajam li dobro svoje dijete-Savjeti za roditelje. Zagreb: Marko M.

5. Bognar, L., Matijević, M. (1992). Didaktika, Zagreb: Školska knjiga Zagreb.

6. Biondić, I. (1993). Integrativna pedagogija. Zagreb: Školska knjiga.

7. Cerić , M. (1998). Odgoj i obrazovanje. Takvim za 1998. Sarajevo: Rijaset islamske zajednice u BiH.

8. Ćatić, R. (2005). Osnovi porodične pedagogije. Zenica: Pedagoški fakultet Zenica.

9. Ćatić, R. (2003). Osnovi didaktike. Zenica: Pedagoški fakultet Zenica.

10. Ćatić, R., Stevanović, M. (2003). Pedagogija. Zenica: Dom štampe.

11. Grupa autora. (2004). Školska pedagogija (izbor tekstova). Bihać: IPA Bihać.

12. Hwang, P., Nilson, B. (2000). Razvojna psihologija. Sarajevo: Filozofski fakultet.

13. Mandić, P. (1975). Saradnja porodice i škole. Sarajevo: Svjetlost-Sarajevo.

14. Malić, J., i Mužić, V. (1984). Pedagogija. Zagreb: Školska knjiga

429

15. Mužić, V. (1999). Uvod u metodologiju istraživanja odgoja i obrazovanja. Zagreb: Educa.

16. Ramić, O. (2005). Razvojna psihologija ( skripta ). Bihać; IPA.

17. Rosić, V. ( 2005). Odgoj-obitelj-škola. Rijeka: Žagar.

18. Rot, N. (1983). Opšta psihologija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

19. Spahić, M. (2002). Učenje islama. Zenica: Biblioteka Kaf.

20. Tinjak, M. (2006). Vjeronauka za drugi razred osnovne škole. Sarajevo: El-Kalem.

21. Veladžić, N. (2010). Metodologija društvenih nauka. (Skripta za studente). Bihać: Pravni fakultet Bihać.

22. Vilotijević, M. (2001). Didaktika 3. Sarajevo: BH most.

23. Vukasović, A. (1999). Pedagogija. Zagreb: Hrvatski katolički zbor „MI“.

24. Više autora. (1963). Enciklopedijski rječnik pedagogije. Zagreb: Matica Hrvatska.

25. Zarevski, P. (1997). Psihologija pamćenja i učenja. Jastrebarsko: Naklada slap.

430

Nisfet Kovacevic, prof.

SUITABILITY OF THE TEACHING CONTENT OF THE "ISLAMIC RELIGIOUS EDUCATION" FOR THE PUPILS IN THE FIRST AND THE SECOND GRADES OF THE PRIMARY

SCHOOLS

SUMMARY

Continuous efforts of participants of the teaching process is to adequately present and deliver the material which is provided by the Curriculum. The textbooks are indispensable tool in the realization of this task. Therefore, the aim of this study was to review the appropriate and inappropriate content, for the pupils which can be found the in religious education textbooks I and II for elementary school, and to examine the dominance of one over the other.

The paper has, through theoretical analysis, survey research, and collecting and processing of the data, confirmed the hypothesis that we can find a significant dominance of the appropriate content over the inadequate in the both textbooks.

Also, examples of inappropriate teaching content to the pupils' age are particularly stressed and the research itself has pointed out the need for greater intersubject correlation during of the planning process. Therefore this work is a stimulus to further research in order to provide better quality of textbooks, planning and implementation of the teaching process.

Keywords: Islamic religious education, Curriculum, student, religious education textbooks, school materials

431

نسفت كوفاتشيفيتشالاستاذ

ربية الاسلامية لعمر تلاميذ الصف الاول والثاني الابتدائي مقرر ملاءمة مادة ال


ي العملية التعليمية بشكل دؤوبي ى المشاركون ي س لعرض وتوصيل مثارامج الدراسيةل الكتاب المقرر هو الوسيلة ال لا يمكن . لمقرر المعتمد بالخطة وال

ي تنفيذ تلك المهمة ى مقررات . تجاهلها لذا كان الهدف من هذا البحث هو التفات إربية الاسلامية للصفي الاول والثاني ي كتب ال ر مناسبة لعمر التلاميذ مناسبة وغ

ره ى غ .الابتدائي، ولفحص هيمنة المناسب عي البحث من خلال التحليل النظري والدراسة الاستطلاعية وجمع المعلومات تم

ها إثبات ي كلا وتجه ر المناسبة ى غ فرضية هيمنة واضحة للمقررات المناسبة عن ي . الكتاب ر المناسبة لعمر التلاميذ كذلك تم التنويه وتحديد الامثلة للمقررات غ

ن المواد خلال ر ب ى حاجة لتنسيق أك الصفي الاول والثاني الابتدائي وأشار البحث إدف إعداد أفضل ب. التخطيط ى المزيد من الدراسة ذلك فإن هذا البحث هو الدفع إ

.تنفيذ المقرر لو لها للمقررات، والتخطيطرامج الدراسية، التلميذ، كتاب : الكلمات الرئيسة ربية الاسلامية، الخطة وال ال

ربية الاسلامية، المقررات المدرسية ال

433

Ehlimana Pehlić-Begić1

STAVOVI NASTAVNIKA O DISCIPLINI UČENIKA U ŠKOLI

Sažetak

Kada mladi nastavnik ili nastavnica dođe u učionicu prvi put i stane pred svoje učenike, jedna od najvećih poteškoća s kojima će se susresti je kako osigurati disciplinu u razredu. To je stoga što je to vještina koju samo djelomično možemo naučiti na tečajevima ili iz knjiga, a usavršavamo je iskustvom i godinama rada u školi.

U ovom radu raspravljat će se o ponašanju učenika, koje se označava kao nedisciplina tj. ponašanje učenika koje je u sukobu s normama i propisima škole, a koje se rjeđe ili češće ispoljava u učenikovom radu i ponašanju u školi. U našem radu ćemo spomenuti pravila koja pridonose disciplini u razredu, jer je jednostavnije spriječiti disciplinske probleme, nego ih rješavati nakon što već uzmu maha. Svaki nastavnik koristi različite metode suzbijanja ovakvih problema, i od svakog nastavnika možemo ponešto naučiti.

U ovom radu nastojali smo utvrditi u kojoj mjeri je prisutna disciplina učenika u školi, i kakav je njihov odnos prema radu u školi. Drugim riječima, uz pomoć dobijenih istraživačkih rezultata, koje smo izvršili u Osnovnoj školi Gornja Koprivna na adekvatnom uzorku, pokušali smo iznijeti stavove nastavnika o disciplini učenika u školi.

UVOD

U sklopu izvršenih ispitivanja i proučavanja školskih pitanja iz različitih aspekata, problematika discipline, u našim školama relativno je malo ispitivana i proučavana. Na pitanje, zašto je to tako, teško je, dati pouzdan i općeprihvatljiv odgovor.

Naš uvid u ovu problematiku, nije nam samo pokazao istinu, već i želju za istraživanjem ovog problema. «Stavovi nastavnika o disciplini učenika u školi» Cilj ovog rada jeste, dati naš doprinos u rješavanju ovog školskog problema.

1 Studentica II ciklusa studija na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću

434

Možda neki smatraju da problem discipline učenika u školi spada u red problema koji nisu toliko interesantni za istraživanje, ili da se s tim problemom nastavnik rijetko susreće, odnosno, ako se i nađe u takvoj situaciji, da rješava takve probleme, da ih nastavnik rješava relativno lahko. Teško je, međutim, povjerovati da tako misli većina nastavnika, koji su često u situaciji da rješavaju razne disciplinske probleme u vezi s radom i ponašanjem učenika u školi

Ovaj rad podijeljen je u dva dijela. Prvi dio predstavlja opšti, ali fragmentarni osvrt na neka, po našem mišljenju važna pitanja discipline u školi. U ovom dijelu govori se o nekim aspektima discipline u osnovnoj školi: vidovi ispoljavanja nedisciplinovanog ponašanja učenika u školi, procjenjivanje takvog ponašanja od strane nastavnika i drugih, disciplinske mjere i njihova primjena, kao i poduzimanje drugih mjera od strane škole u cilju pružanja određenih vidova pomoći takvim učenicima.

U drugom dijelu raspravlja se o problematici interpersonalnih odnosa u školi. Diskusija se zasniva na rezultatima ispitivanja izvršenih u izvjesnom broju učenika Osnovne škole Gornja Koprivna.

Ključne riječi: Nastavnik, disciplina, disciplinovan, nedisciplina, škola, učenik..

1.1. DISCIPLINA-TEORIJSKO ZNAČENJE I SADRŽAJ POJMA

Riječ « DISCIPLINA «obično pobuđuje asocijalnu kaznu, izvedena je iz istog korijena latinske riječi «DISCIPLE» i znači onaj kojeg se uči .» Disciplina (lat) stega, red, poredak, naviknuti (ili navikavati) na stegu na red; držati u stezi u redu, u strogoći.»2

«Disciplina označava red ili poredak koji se odražava ne na osnovu pokornosti, slijepe poslušnosti i straha, već iz ubjeđenja da je takvo stanje neophodno radi normalnog života i rada pojedinca u

2 Klaić N. ; Domović Ž. ; Anić Š. « Rječnik stranih riječi » ; Sani-Plus Zagreb, 2002., str. 303.

435

društvenim zajednicama (političkim, sportskim, odgojno-obrazovnim, profesionalnim).»3

Disciplinu možemo podijeliti na tradicionalnu i savremenu disciplinu.

Postoji bitna razlika između tradicionalne i savremene discipline. Tradicionalna disciplina, je karakteristična za «staru školu» izgrađenu na koncepciji racionalne pedagogije – Herbarta i njegovih slijedbenika, zasnivala se na slijepoj poslušnosti, strahu i suverenom - autoritetu nastavnika. Ona je odgovarala i bila nužna pretpostavka predavačko-ispitivačkoj nastavi, u kojoj je učenik, nijemo i skrštenih ruku, slušao, posmatrao i zapamćivao nastavnikovo izlaganje, uz eventualno demonstriranje svog predavanja na školskoj tabli, ili statičnim nastavnim sredstvima. Stariji naziv za ovakvu disciplinu bio je stega.

Odgojno-obrazovnom radu kojem se teži i koji postaje dominantan u našem društvu ne odgovara kruta, na strahu zasnovana, disciplina. Njemu odgovara disciplina, u kojoj vladaju red i atmosfera slobode, koja u isto vrijeme omogućava dijalog s nastavnikom i pojedinim učenicima, traženje dopunskih objašnjenja, slobodno izražavanje mišljenja i odbrana sopstvenih stavova, prelistavanje literature, vršenje ogleda i rad sa nastavnim sredstvima, prirodan šum i poluglasno dogovaranje koje ne prerasta u buku, itd.

Prva, pedagoški vrijedna, je svjesna i radna disciplina, koja je potpuna kad preraste u – samodisciplinu, što znači bez spoljnih pritisaka držati se reda koji je u skladu sa moralnim kriterijumima društva.

«Put do svjesne i radne discipline je dug, složen i ne uvijek izvjestan. Počinje u porodici, a nastavlja se u školi.»4

«Progresivni pedagozi odavno su ukazivali da je odgojno-obrazovni rad, u kojem su učenici psihički i fizički aktivni, najuspješnije sredstvo izgrađivanja svjesne radne discipline. Zaposleni i za rad zainteresovani učenici su ujedno i disciplinovani, a drugi nisu 3 « Pedagoška enciklopedija I « ; Zavod za užbenike i nastavna sredstva Svijetlost, Sarajevo, 1989., str.134. 4 « Pedagoška enciklopedija I.» Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Svijetlost, Sarajevo 1989 str. 84.

436

disciplinovani. Uzroke za to treba tražiti prvo u nastavniku, a ne u učenicima.»5

Izgrađivanje discipline najuspješnije je u kolektivu. Makarenko je isticao da je disciplina jedan od uslova, ali i jedan od rezultata kolektiva. On pledira za disciplinu koja nije samo sredstvo za održavanje spoljašnjeg poretka u kolektivu, već, prije svega, pedagoški instrument za postizanje unutrašnjih promjena u ljudima u njihovom karakteru.

Radi izgrađivanja discipline, poduzimaju se slijedeće mjere i sredstva: ubjeđivanje, navikavanje, podsticanje, ali i spriječavanje, prisiljavanje i kažnjavanje za prekršitelje normi društvenog ponašanja.

1.1.1. PORODICA – MODEL U IZGRAĐIVANJU DJEČJE DISCIPLINE

« Porodica je temeljna društvena jedinica, prva i osnovna životna zajednica. Utemeljuje se na zajedničkom životu krvnim srodstvom povezanih osoba, najčešće roditelja i djece, a mogu postojati i drugi članovi.»6 Obilježavaju je intimna atmosfera i emocionalnost – roditeljska, bratska, rodbinska. U njoj se ujedinjuju različite funkcije, vezane uz napredovanje i održavanje života, disciplina djece unapređivanje društvenog i kulturnog života, proizvodnja i gospodarenje sredstvima za život, očuvanje moralnog poretka, njegovanje vjerskih shvaćanja i uvjerenja, domoljubnih osjećaja i postupka. U porodici nastaje novi život i u njoj se izgrađuje disciplina.

U disciplini djeteta jednakopravno i potpuno moraju sudjelovati oba roditelja, otac i majka. Njihov je uticaj na dijete najjači tijekom djetinjstva, nakon čega se pridružuju i drugi disciplinski uticaji, ali bez obzira na to uticaj porodice nikada ne prestaje, jer je ona prirodna sredina u kojoj dijete živi i za koju je vezano od rođenja do smrti.

5 « Pedagoška enciklopedija II.» Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Svijetlost, Sarajevo 1989 str. 140. 6 Ćatić R. ; Stevanović M. «Pedagogija « Pedagoški fakultet Zenica, 2003 str. 94.

437

1.1.2.POJAM DISCIPLINE U ŠKOLI

Šta je disciplina i disciplinovano ponašanje učenika u školi? Šta znači disciplinovano ponašanje učenika na času, odjeljenju? Na posljednje pitanje moglo bi se uopšteno odgovoriti: « Disciplinovano ponašanje učenika na času, za vrijeme nastave i učenja, jeste ponašanje koje je u skladu, tj. koje ne odstupa od pravila i propisa o radu i ponašanju učenika u školi, odnosno u odjeljenju.»

Kad je riječ o disciplini učenika i njihovom disciplinovanom ponašanju, motiv ili pobude su od bitnog značaja, jer od toga, zapravo, i zavisi karakter discipline, a od karaktera discipline u mnogome zavisi kako će ona uticati na rad učenika, na njihovo ponašanje i interpersonalne odnose, ne samo u školi, nego i u njihovom budućem radu i saobraćaju sa ljudima. Kao što je poznato, pojam discipline može da ima različita značenja. Disciplina se, naime, može shvatiti u smislu prinude, tj. učenici poštuju zahtjeve i pravila škole, zato što se plaše kazne, prijetnji, podsmijeha itd. Takva disciplina se mogla označiti kao spoljašnja disciplina. Međutim, o disciplini se može govoriti kao svjesnoj disciplini u unutrašnjoj disciplini, samodisciplini.

Samodisciplina ili svjesna disciplina u suštini je ideal u vezi sa kojim nastavnik ima (trebalo bi da ima) dva osnovna zadatka: usmjeravanje učenika prema tom idealu i pomaganje u njihovim nastojanjima i naporima da savladaju prepreke na putu do tog ideala. Pri tom i nastavnik u svom radu i ponašanju sam teži tom idealu. Pošto je odgoj samodiscipline proces, a disciplinovanost, odnosno disciplinovano ponašanje učenika rezultat tog procesa, koji nikad nije potpuno kompletan, postavlja se pitanje: da li se može adekvatno definisati disciplinovanost, odnosno disciplinovan učenik? Svaka definicija pojma disciplinovanog ponašanja učenika manje-više je ograničena, nepotpuna i neprecizna.

Teško je nekog učenika smatrati disciplinovanim (u smislu samodiscipline) ako se zbog nekog psihološkog pritiska ili zbog neke prinude potčinjava nečemu, ako se samo saglašava s nečim. Učenik će teško postati disciplinovanim ako ga prisiljavamo da ćuti, da bez pogovora prihvata nešto, da to čini zbog i pomoću prijetnji, zastrašivanja, kazni i dr. Disciplina, pa ni discipliniranje u školi ne mogu se svesti samo na jedan skup pravila, niti na poučavanje učenika

438

kako da poštuju ta pravila. Učenikova sloboda ima i treba da ima za svoju granicu prava drugih, jer se ne može biti slobodan na štetu drugih. To je poznata i priznata društvena konvencija, društveni ugovor.

1.1.3. NEDISCIPLINA UVJETOVANA NASTAVNIM PROCESOM

1. «Frontalni tip nastave producira vlastite disciplinske probleme, jer zahtijeva od učenika da sjede šutljivo, i mirno i da budu visoko zainteresirani za dati sadržaj. Ta nastava zanemaruje relativnost pažnje i individualne razlike u sposobnostima, ignorira najveću pedagošku vrijednost, vlastite aktivnosti i potrebu za sticanjem iskustva kroz kretanje, manipuliranje okolinom, te potrebu za neprestanom komunikacijskom okolinom.»7

2. Nedostatak strukture nekih ustaljenih aktivnosti. Za poboljšanje discipline i školskog učinka, najpovoljniji je onaj nastavni proces u kojem je jasno unaprijed postavljen i određen zahtjev prema učenicima te se dosljedno kontrolira njihovo udovoljavanje.

3. Disciplinu može narušiti i pretjerano strukturirana nastava.

1.1.4. NEDISCIPLINA UVJETOVANA BIOLOŠKIM KARAKTERISTIKAMA DJETETA

Kod nekih učenika živahnost je karakteristika temperamenta, zbog čega imaju teškoće u školi, gdje moraju mirno sjediti nekoliko sati. »Kod mnogo pretjerano nemirne djece ustanovljeno je da se i jedan od roditelja u djetinjstvu slično ponašao, što znači da su u tim slučajevima važni nasljedni faktori.»8

«Kod drugih učenika pretjerano nemirnih važni su uticaji bolesti koje su djelovale na centralni nervni sistem za vrijeme trudnoće, kod poroda ili u prvim godinama života. Na to mogu uticati i bolesti majke u trudnoći, krvarenje iz maternice, nedonesenost, prenesenost, težak

7 Pehlić Izet « Didaktički putokazi ; Časopis za nastavnu praksu « Zenica;2003., str. 87. 8 Rosić Miroslav; «Zrnca –Biseri pedagogije » Sarajevo ,2002., str. 21.

439

porod, oživljavanje djeteta nakon poroda, jaka žutica, kasnije bolesti centralnog nervnog sistema.»9

1. Slabija mentalna razvijenost, kratkotrajna pažnja, impulzivnost i agresivnost dovodi do nediscipline na nastavi, sukobu s okolinom i vladanju koje odudara od vladanja većine. Ukoliko su izloženi neuspjehu i lošim odnosima s vršnjacima, ponašat će se nedisciplinirano.

2. Oštećenje centralnog nervnog sistema među kojima je najčešći ADHD ili poremećaj pažnje. Za djecu s ovim oštećenjem tipično je slijedeće ponašanje: nemir, vrpoljenje, mijenjanje mjesta i položaja, nespretnost u finoj motorici Primjena kazni i uobičajenih odgojnih metoda neprimjerna je za sprečavanje disciplinskih problema jer mogu povećati učeničku frustriranost i agresivnost te izazvati produbljenje problema, u takvim slučajevima neophodna je pomoć stručnjaka.

1.1.5. KAKO RJEŠAVATI PROBLEM NEDISCIPLINE?

Šefovi i voditelji teško prihvataju neposluh. Vjeruju kako učenici trebaju činiti što im se kaže. Desi se da nastavu učenici ometaju, obično su to oni koji teško zadovoljavaju svoje potrebe u školi i rijetko imaju sliku škole, učenja ili nastavnika u svijetu kvalitete. Izbaciti učenika, zadržati ga na dodatnoj nastavi ili mu zabraniti pohađanje nastave samo je kratkoročno rješenje. Ovim se ne rješava temeljni problem: kako ga uključit u kvalitetno učenje.

«U kvalitetnoj školi, nastavnici moraju naučiti šta učiniti da se neposlušni učenik ne kazni, a stanje se popravi, te da se učenik prihvati rada.»10 u razredu. Voditelji pokušavaju riješiti problem nedisciplinovanih učenika bez roditelja, jer bi se roditelji trebali pozivati samo kad im se ima šta pozitivno reći. Pozvati roditelje značilo bi da škola ne može riješiti problem. Kvalitetna škola trbala bi imati prostoriju za savjetovanje u koju bi se slali učenici koji ometaju nastavu. Nastavnik bi u tim prostorijama savjetovao učenika ljubazno i sa dijelom molbe kako učenik tu prostoriju ne bi smatao kaznom. Učenici koji vide da se trudite da od učionice napravite bolje mjesto

9 Rosić Miroslav «Zrnca- Biseri pedagogije» Sarajevo 2002., str. 24. 10 Perišić M.Milan «Disciplina u školi» ; Svijetlost; Sarajevo,1972. str. 25.

440

za učenje, pokušavaju riješiti osobne probleme, čak i pomagati jedni drugima.

Ako učenici ne vide da se trudite, prepustit će vam da se snalazite kad se pojavi problem jer uostalom «vi ste šef». Nemojte biti šef: razgovarajte sa učenicima i rješavajte probleme, pa će ih biti manje. Ti odbori bi trebali razraditi pojedinosti plana. Ako bi nastavnici pokazali zanimanje, prvi korak bio bi da uprava napiše šta je svrha škole tj. da škola želi postići kvalitetu. Kad se odredi svrha, nastavnici se moraju upoznati sa postavkama teorije kontrole i terapije. Glavni stav nastavnika o razvijanju discipline kod učenika ne treba da bude usmjeren prije na mjere povremene kontrole nego na otkrivanje upoznavanje i jačanje kod učenika i osobina koje će mu pomoći da kontroliše sebe, da upravlja sobom. Kontrola ponašanja učenika treba da bude demokratska, a njen cilj da bude osposobljavanje učenika za samokontrolu.

2.1. METODOLOGIJA 2.1.1. PRISTUP PROBLEMU ISTRAŽIVANJA

Podučavanje je univerzalna težnja – svi to čine. Roditelji podučavaju svoju djecu, poslodavci svoje osoblje, treneri podučavaju svoje igrače, žene svoje muževe (i obrnuto) i, naravno, nastavnici podučavaju svoje učenike. Disciplina učenika u školi pomaže nastavniku u njegovom radu. Podučavanje može da postane mnogo efikasnije, i učenicima može da osigura više znanja i zrelosti, a istovremeno smanji konflikte i nastavnicima omogući više vremena za rad.

Naravno, mnogo različitih faktora utiče na rezultat nečujnih nastojanja da podučava nekoga. Jedan osnovni faktor ima najviše uticaja, a to je stepen uspješnosti nastavnika u uspostavljanju posebnog odnosa, discipline sa učenicima. Suština je upravo u kvalitetu odnosa između nastavnika i učenika. To je važnije od onoga što nastavnik predaje, kako to radi ili kome želi da prenese znanje. Proces podučavanja obavlja jedna osoba, dok se proces učenja obavlja u drugoj. Da bi ovi procesi bili uspješni mora da postoji posebna vrsta odnosa. Između ova dva odvojena organizma postoji – neka vrsta «veze» ili mosta između predavača i učenika.

441

2.1.2. STAVOVI NASTAVNIKA-PRISTUP PROBLEMU

Vještine o kojima nastavnici govore, u prvom redu, podrazumijevaju razgovor – nešto što većina nas radi vrlo lahko. S obzirom na to da razgovor može uticati na međuljudske odnose destruktivno ili stimulativno, on isto tako nastavnika može udaljiti od učenika ili im ga približivati. Brojna istraživanja pokazuju kako slušanje može da olakša proces učenja. I u ovom slučaju roditelji i nastavnici, izuzev malo izuzetaka, biološki su predodređeni i dobro uvježbani da slušaju sve ono što mladi saopćavaju.

Iskustvo nas je naučilo da postanemo kritični prema formalnom obrazovanju većine nastavnika; oni su upoznati sa terminima, idejama i pojmovima, ali nisu naučili kako da ih primijene u praksi. Mislimo na pojmove kao što su «poštovanje potreba učenika», »učenje s ljubavlju», atmosfera u učionici», »sloboda učenja«, »humanističko obrazovanje» i «nastavnik kao izvor saznanja « i sl.

Smatra se da je podučavanje predškolske djece različito od podučavanja osnovaca ili studenata. Tačno je da različitost razvojnih faza mora uzeti u obzir prilikom određivanja sadržaja i obrazovne strategije, ali osnovni ljudski odnos između nastavnika i učenika ostaje uvijek isti. U školama se često učenici posmatraju ne kao osobe, već kao slučajevi: zaostao, nadaren, hendikepiran, nekulturan, siromašan, inteligentan ili glup, hiperaktivan, emocijalno-neuravnotežen i sl. Jasno je da ovakva grupisanja ne samo da umanjuju samopouzdanje učenika, već doprinose stvaranju predrasuda i umanjenje kvaliteta podučavanja. Bez sumnje, učenici se mogu ponašati neprihvatljivo i time stvarati probleme, nedisciplinu i nastavnicima i drugim učenicima. Za većinu nastavnika ovo je najteži problem. Kada nastavnici prestanu da koriste moć i autoritet, prekidaju ih sa upotrebom rječnika koji su koristili za uspostavljanje starog, neefikasnog tipa discipline. Oni počinju da koriste riječi i izraze vezane za njihove druge odnose.

Značaj predmeta istraživanja Društveni značaj

Problematika discipline učenika u školi veoma je kompleksan problem.

442

Teškoće na koje nailaze škole u svojim nastojanjima da organizuju ili u saradnji s drugima utiču na razvijanje pravilnog odnosa učenika prema školi i učenju, mogu u određenom smislu poslužiti kao podsticaj za razmišljanje o tome na koji način nastavnici, organi škole, kolektiv učenika i drugi u konkretnim uslovima mogu najuspješnije organizovati rad na otklanjanju najvažnijih smetnji koje se uočavaju u radu i ponašanju učenika

«Ispitivanja nekih aspekata discipline učenika u školi i drugih pitanja u vezi s disciplinom, izvršena su (1969.) u osam škola u Sarajevu, tako da je ovaj problem bio društveno aktuelniji nego (1972.)»11 Današnja istraživanja pokazuju da je ovaj problem prisutan i u školama na području našeg Kantona. U svim sistemima i u svim vremenima vodila se briga o učenicima i disciplini učenika u školi. Problem koji se javlja oko i povodom učenja i discipline učenika u školi nije moguće sanirati i rješavati bez naučnog uvida u ovu problematiku.

Dakle, na temelju naučno fundiranih rezultata, moći će se pristupiti sveobuhvatnijoj metodologiji rješavanju ovog važnog društvenog problema. U tom projektu, škola mora imati važnu ulogu. Nastavnici na svim nivoima, a posebno na nižim, morali bi proći poseban edukativni program, kako bi mogli svojim neposrednim radom postići disciplinu učenika u školi. Prema tome, potpuna briga o učenicima u školi nije moguća bez kontinuiranog naučnog ispitivanja i istraživanja.

Naučni značaj

Naučni značaj problema istraživanja proizlazi, prije svega iz mogućnosti različitih komparacija dobijenih istraživačkih rezultata. U svijetu postoje istraživanja koja se mogu uporediti s ovakvim jednim istraživanjem. S obzirom na disciplinu učenika u školi, vjerujemo da će ta komparacija uroditi zanimljivim i novim naučnim saznanjima, koja mogu biti od višestruke koristi. S druge strane, očekivati je da će i ovo istraživanje uticati na buđenje radoznalosti i želje za novim istraživanjem. Neophodno je, problem discipline učenika u školi

11 Perišić M. Milan «Disciplina učenika u školi» Svijetlost Sarajevo, 1972 str 31.

443

zahvatati iz logike različitih znanstvenih disciplina sa različitim metodološkim pristupima i polazištima.

Otvaranje novih polja istraživanja u ovoj domeni izazovno je i korisno. Sve ovo moglo bi olakšati i osnažiti društvenu i pedagošku brigu o disciplini učenika u školi. Nije moguće valjano predvidjeti sve životne okolnosti i posebne probleme discipline u školi bez pomoći znanosti. Problem istraživanja je takvog karaktera da ga nije moguće znanstveno iscrpiti, transverzalnim metodološkim pristupom, tj. da potrebuje i drugi pristup, za to je potrebno izabrati određen broj odjeljenja i učenika koja će biti više godina praćena. I u ovom se očituje naučni značaj ovog predmeta istraživanja.

Praktični značaj

Istaknuli smo da disciplina učenika u školi krije u sebi mnoge probleme. Ni jedan od njih nije moguće otkloniti bez pomoći i naučnih saznanja. Nema, dakle, otklona nediscipline učenika u školi, ili njeno ublažavanje i pravovremene pomoći nastavnicima bez znanstvenih saznanja. Otuda će svaka spoznaja iz polja ovog predmeta istraživanja biti (ili može biti) od praktične koristi. Njena praktičnost oscilirat će u mjeri težine samog problema, kao i u mjeri sposobnosti i spremnosti nastavnika i organizacije da se pritekne u pomoć.

Korištenje naučnih rezultata stavova nastavnika o disciplini učenika u konkretnom odgojnom radu u školi pomoći će pronicanju u specifičnu metodiku učenja i odgajanja. Rezultati istraživanja mogli bi pomoći u pronalaženju adekvatnih pedagoških i psiholoških postupaka prema učenicima u školi kao i u poduzimanju neophodnih preventivnih mjera da bi se olakšao rad nastavniku.

Cilj i zadaci istraživanja Cilj istraživanja

U ovom istraživanju želi se utvrditi u kojoj mjeri nastavnici imaju disciplinu kod učenika u školi, kakvi su im ideali, nade i pogledi na budućnost. Uz pomoć dobijenih istraživačkih rezultata na adekvatnom uzorku, pokušat će se odgovoriti na pitanje: Da li se i po čemu se razlikuju stavovi nastavnika, i sama disciplina učenika u školi? Drugim riječima, cilj istraživanja je da na osnovu dobivenih

444

istraživačkih rezultata otkrijemo koje se niti prekidaju u stavovima nastavnika o disciplini učenika u školi.

Zadaci istraživanja

Da bismo realizirali postavljeni cilj istraživanja, ostvarili smo istraživačke zadatke:

1. istražili oblike nediscipline učenika sa porodičnim prilikama i uspjeh prateći kontinuitet u prethodna tri razreda.

2. Utvrdili razlike stavova nastavnika o disciplini učenika u školi.

3. Statistički obradili podatke i iste komparirali.

4. Ustanovili karakteristike, i interpretirali nedisciplinu učenika u školi

Istraživačke hipoteze

Rezultati discipline učenika, nadanja i ideali, biranje bližih ili udaljenijih ciljeva, različita opredjeljenja za određene vrednote, će nam pomoći da provjeravamo ove istraživačke hipoteze:

Hp1: Učenici koji ispoljavaju češće različite oblike nediscipline, pokazuju slabiji uspjeh i uspjeh više promjenjiv u kontinuitetu.

Hp2: Postoji značajna povezanost između učestalosti različitih oblika nediscipline i porodičnog statusa učenika.

METODE I INSTRUMENTI ISTRAŽIVANJA 2.1.3. TEORIJSKA METODA

Teorijska metoda je osnovna metoda koja se koristila u ovom istraživanju. Na osnovu podataka koji su prikupljeni na različite načine, kao i za poređenje s nekim sličnim istraživanjima u svijetu i kod nas.

445

2.1.4. SURVEY METODA

Druga metoda koju ovaj predmet istraživanja zahtijeva jeste « Survey research »tj. Servej-istraživačka metoda. U istraživanju je dakle, bilo primijenjeno niz tehnika i instrumenata kao i neki oblici socio-psihološkog promatranja pomoću kojih su se prikupljali potrebni podaci i činjenice.

UPITNIK ZA NASTAVNIKE

Upitnik za nastavnike sačinjen je iz dva dijela:

1. Opći podaci, uspjeh, porodični status i nastavnik koji procjenjuje oblik nediscipline kod učenika.

2. Petostepenu skalu procjene po kategorijama kojom nastavnik kod svakog učenika procjenjuje učestalost nediscipline i interes roditelja za uspjeh u školi.

Instrumenti istraživanja

U ovom istraživanju korišten je upitnik za nastavnike, o oblicima ponašanja kod učenika. Upitnik pruža jedinstvenu mjeru ponašanja učenika u školi. Autor (direktor škole) je upotrebljavao ovaj upitnik tako što je najprije od ispitanika (nastavnika) uzeo mišljenje o oblicima učeničkog ponašanja u školi. Nastavnik u ovom upitniku može da imenuje učenika, napiše porodični status učenika, i uspjeh u prethodna tri razreda.

Potom nastavnik može da izjavi oblike učeničkog ponašanja u školi /na primjer, kasni na čas, oštećuje namještaj, sklon fizičkom napadu, nepristojni izrazi, bježi sa časa, podilazi nastavniku, drsko ponašanje, krađa, pušenje, upotreba alkohola, ne radi zadaću, popravlja svoje ponašanje, i informacije roditelja za učenike./ (Upitnik u prilogu)

Za realiziranje ovog rada bilo je neophodno prikupiti određene podatke, iste analizirati i na osnovu toga izvući određene zaključke. S druge strane, da bi se na osnovu istraživačkih rezultata iz uzorka procijenili stavovi nastavnika o disciplini učenika u školi valjalo je doći do reprezentativnog uzoraka. Ispitivanja nekih aspekata discipline učenika i drugih pitanja u vezi s disciplinom a koja

446

prikazujemo u ovom radu, temelji se u suštini na proučavanju izvršenom u Osnovnoj školi Gornja Koprivna. Našim ispitivanjem je obuhvaćeno 6 odjeljenja: 3 odjeljenja IV-og razreda i 3 odjeljenja VIII-og razreda. U ovom broju nastavu pohađa 141 učenik: 69 učenika i 72 učenice.

U slijedećoj tabeli dat je prikaz uzorka (Tabela br.1)

ODJELJENJE MUŠKIH ŽENSKIH UKUPNO

IV 1 10 10 20 IV 2 9 12 21 IV 3 11 14 25 UKUPNO 30 36 66 VIII 1 13 12 25 VIII 2 14 10 24 VIII 3 12 14 26 UKUPNO 39 36 75

SVE UKUPNO

69 72 141

Tabela br.1 Grafički prikaz uzorka

Slika br.1.

0

20

40

60

80

100

120

140

160

MUŠKIH ŽENSKIH UKUPNO

IV 1

IV 2

IV 3

UKUPNO

VIII 1

VIII 2

VIII 3

UKUPNO

SVE UKUPNO

447

2.2. REZULTATI ISTRAŽIVANJA 2.2.1. Analiza istraživanja

Potrebne informacije o pitanjima koja su nas interesovala prikupili smo putem proučavanja evidencije:

a) pohađanja nastave

b) takmičenja učenika u disciplini

U osnovnoj školi, kao i u našem društvenom životu, sve više u međuljudskim odnosima dolazi do izražaja jedan od vrlo značajnih atributa svjesne radne discipline-dobrovoljno izvršavanje zadataka i uvažavanje autoriteta. U svojoj suštini, ovo važi i za učenike. Pored ostalih mjera, koje se primjenjuju radi obuzdavanja i sprečavanja nepoželjnog ponašanja učenika primjenjuju se i disciplinske mjere. O disciplini učenika može se posredno zaključivati na osnovu prosječne vrijednosti ukupnog rezultata na skali učestalosti oblika nediscipline.

2.2.2.UČESTALOST NEDISCIPLINE I USPJEH UČENIKA- Hipoteza 1.

Prvom našom hipotezom pretpostavljeno je da će učenici koji ispoljavaju češće različite oblike nediscipline pokazati slabiji uspjeh.

Tabela br.2

Uspjeh učenika

IV- razred

f Prosječna vrijednost ukupnog rezultata na skali mjerenja oblika

nediscipline Br. %

ODLIČAN (5) 24 36,3 69,12 VRLO DOBAR

(4) 26 39,3 65,46

DOBAR (3) 14 21,2 62,50 DOVOLJAN (2) 2 3,2 58,50 NEDOVOLJAN

(1) - - -

Ukupno 6 100 66,95

Proučavanjem dokumentacije, i na osnovu prikupljenih podataka za 66 učenika IV-og razreda, utvrđeno je da u toku školske godine 24. odlična učenika (36,3 %) ima najveću prosječnu vrijednost ukupnog rezultata na skali učestalosti oblika nediscipline.

448

Kao što se vidi iz prikaza (Tabela br. 2) Prema podacima o učestalosti oblika nediscipline i uspjeha učenika IV-og razreda, od ukupnog broja, prosječnu vrijednost učestalosti oblika nediscipline ispoljavaju:

Odličan (5)…24……(36,3 %) …….69,12

Vrlodobar (4)….26……(39,3%)……..65,46

Dobar (3)…14……(21,2%)……..62,50

Dovoljan (2)…..2…….(3,2%)………58,50

Uzme li se u obzir ova naša hipoteza vidjet ćemo da učenici s dovoljnim uspjehom kojih ima najmanje u IV-om razredu (2) ispoljavaju češće oblike nediscipline, što vidimo iz njihove prosječne vrijednosti učestalosti oblika nediscipline (58,50). Dok učenika s odličnim uspjehom ima 24, a njihova učestalost oblika nediscipline iznosi (69,12). Gledajući u (Tabela br. 2) zbir zaključujemo, da je naša prva hipoteza potvrđena. Učenici sa slabijim uspjehom pokazuju veću učestalost oblika nediscipline.

Na uzorku VIII-ih razreda osnovne škole zapažamo nešto drugačije rezultate.

Uspjeh učenika VIII-razred

F Prosječna vrijednost ukupnog rezultata na skali mjerenja oblika nediscipline Br. %

ODLIČAN (5) 19 25,4 59,77 VRLO DOBAR

(4) 10 13,4 67,75

DOBAR (3) 35 46,6 71,21 DOVOLJAN

(2) 11 14,6 51,83

NEDOVOLJAN (1)

- - -

Ukupno 75 100 62,12 Tabela br.3

Od 75. učenika VIII-og razreda, 19 učenika je odličnih (25,4%) i njihova prosječna vrijednost učestalosti oblika nediscipline je (59,77), kod vrlodobrih 10 (13,4%) prosječna vrijednost (67,75), dobrih 35

449

(46,6%) prosječna vrijednost (71,21) i dovoljnih 11 (14,66%) prosječna vrijednost (51,83).

Ovakvo stanje zaslužuje da bude predmet dubljeg proučavanja, ali u ovom slučaju zaključujemo da učenici s dobrim uspjehom imaju veću prosječnu vrijednost učestalosti oblika nediscipline (Tabela br. 3). Dakle s ovim potvrđujemo našu prvu hipotezu. Učenici koji ispoljavaju češće različite oblike nediscipline pokazuju slabiji uspjeh. Prethodni podaci (Tabela br. 2. i 3) pokazuju da učenici IV-ih razreda imaju veću učestalost oblika nediscipline, jer je njihova prosječna vrijednost učestalosti nediscipline veća (66,95) od učenika VIII-ih razreda njihova prosječna vrijednost ukupnog rezultata učestalosti oblika nediscipline (62,12)

Ako bi se kao činjenica uzelo u obzir samo prosječna vrijednost učestalosti oblika nediscipline, moglo bi se konstatovati da je stanje discipline kod učenika IV-og razreda nezadovoljavajuće, ali pomenuta prosječna vrijednost, ma koliko bila značajna, sama sobom samo pokazuje, a ne objašnjava problem. Zato se može postaviti pitanje: U kolikoj mjeri nastavnici uspijevaju riješiti pitanje discipline u školi?

U slijedećoj tabeli (Tabela br.4) IV-og razreda dat je prikaz promjenljivosti kontinuiteta i učestalosti oblika nediscipline učenika u školi.

PROMIJENJIVOST KONTINUITETA USPJEHA I UČESTALOST OBLIKA

NEDISCIPLINE

Uspjeh učenika IV- razred

F Prosječna vrijednost ukupnog rezultata na skali

mjerenja oblika nediscipline

Br. %

ISTI U TRI RAZREDA 49 74,60 30,58 DVA ISTI JEDAN

RAZLIČIT 16 24,25 64,41

SVA TRI RAZLIČITA 1 1,15 58,00 Ukupno 66 100 66,95

Tabela br. 4. IV-razred

Iz ovog uzorka vidimo da učenici koji imaju uspjeh promjenjiv u kontinuitetu imaju i veću učestalost oblika nediscipline u školi.

450

Činjenica je da učenici s uspjehom promjenljivosti kontinuiteta imaju i veću učestalost oblika nediscipline. To potvrđuje i prosječna vrijednost učestalosti oblika nediscipline ukupnog rezultata učenika IV-razreda.

Kod 16 (24,25%) učenika čiji je uspjeh isti u prethodna dva razreda, a jedan različit, imaju veću prosječnu vrijednost učestalosti oblika nediscipline (64,41).

I pored ove znatno visoke prosječne vrijednosti učestalosti oblika nediscipline, imamo pojavu kod jednog učenika, koji ima uspjeh promjenljivosti kontinuiteta, sam ima veću učestalost oblika nediscipline (58,00) od učenika čiji je uspjeh isti u sva tri prethodna razreda. Njihova prosječna vrijednost učestalosti oblika nediscipline znatno je manja (30,58), iako takvih učenika ima najviše 49 (74,60%)

S obzirom na ovaj zbir, i rezultate iz tabele br. 4. možemo zaključiti da je naša prva hipoteza kod učenika IV-og razreda potvrđena. Obratimo pažnju na tabelu sličnosti (Tabela br.5). Učenici VIII-og razreda pokazuju slične rezultate u odnosu na promjenljivost kontinuiteta uspjeha i učestalosti oblika nediscipline.

PROMIJENJIVOST KONTINUITETA USPJEHA I UČESTALOST OBLIKA

NEDISCIPLINE

Uspjeh učenika VIII-razred

F Prosječna vrijednost ukupnog rezultata na skali

mjerenja oblika nediscipline

Br. %

ISTI U TRI RAZREDA 62 83,16 61,37 DVA ISTI JEDAN

RAZLIČIT 11 14,17 62,16

SVA TRI RAZLIČITA 2 2,67 49,50 Ukupno 75 100 62,12

Tabela br. 5. VIII-razred

Prema evidenciji pojava učestalosti oblika nediscipline kod učenika čiji je uspjeh za jedan razred drugačiji, 11 učenika (14,17%) pokazuje najveću prosječnu vrijednost učestalosti oblika nediscipline. Zatim učenici s istim uspjehom u sva tri prethodna razreda kojih ima najviše u zbiru 62 (83,16%), njihova prosječna vrijednost učestalosti oblika nediscipline iznosi (61,37). Treba napomenuti da kod dva

451

učenika čija je promjenljivost kontinuiteta uspjeha za sva tri prethodna razreda različita, imaju prosječnu vrijednost učestalosti oblika nediscipline (49,50) Uzme li se u obzir ova prosječna vrijednost, za ova dva učenika, vidjeti ćemo da su oni više skloni ispoljavanju oblika nediscipline od ostalih učenika. Dakle, navedene brojke potstiču nas na razmišljanje. Nema sumnje da učenici s promjenljivosti kontinuiteta pokazuju veću učestalost nediscipline u školi. S ovim potvrđujemo našu prvu hipotezu. U pomenutih 6 odjeljenja: 3 IV razreda i 3 VIII razreda, pregledali smo razredne knjige i utvrdili da učenici IV-og razreda imaju veću prosječnu vrijednost učestalosti oblika nediscipline (66,95) dok učenici VIII-og razreda imaju nešto manju prosječnu vrijednost ukupnog rezultata učestalosti oblika nediscipline (62,12). Kad se ima u vidu ovakvo stanje učestalosti oblika nediscipline kod učenika osnovne škole, može se zaključiti da pitanju discipline u školi treba pokloniti ozbiljnu pažnju.

2.2.3. OBLICI NEDISCIPLINE I PORODIČNI STATUS UČENIKA Hipoteza 2.

Ma koliko uzroci negativnog ponašanja učenika bili brojni i raznovrsni, oni su manje-više direktno ili indirektno međusobno povezani i uslovljeni. Drugom našom hipotezom pretpostavljeno je da postoji značajna povezanost između učestalosti različitih oblika nediscipline i porodičnog statusa učenika.

Porodični status učenika IV-razred

Broj učenika

Ukupno %

Prosječna vrijednost ukupnog rezultata na

skali mjerenja oblika nediscipline

UČENIK IMA OBA RODITELJA

62 94 65,85

SAMO MAJKU 4 6 34,15 SAMO OCA - - -

MAJKU I OĆUHA - - - OCA I MAĆEHU - - -

NEMA RODITELJE - - - UKUPNO 66 100 66,95

Tabela br. 6. IV –razred

452

Ne treba posebno isticati da su negativne pojave u radu i ponašanju učenika raznovrsne, ali škola najčešće uočava učeničke nedostatke koji su povezani s njihovim životom i radom u školi, postupke koji im otežavaju ili onemogućavaju da se prilagode normama života škole kao kolektiva. Razne negativne pojave u ponašanju učenika mogu da budu: zbog gubitka jednog od roditelja ili nemogućnosti da živi s oba roditelja. Iz ovog uzorka (Tabela br. 6) uočili smo značajne rezultate. Učenici koji imaju oba roditelja, a takvih je u IV-im razredima najviše 62 (94%) imaju i najveću prosječnu vrijednost učestalosti oblika nediscipline (65,85). Dok učenici koji imaju samo majku njihova prosječna vrijednost učestalosti oblika nediscipline iznosi (34,15). Također treba naglasiti da učenici koji imaju samo majku češće ispoljavaju različite oblike nediscipline iako ih je najmanje 4 (6%) S ovim potvrđujemo našu drugu hipotezu. Postoji značajna povezanost između različitih oblika nediscipline i porodičnog statusa učenika.

Sličnog stanja su i učenici VIII-ih razreda, kako pokazuju rezultati u slijedećoj tabeli.

(Tabela br.7)

Porodični status učenika VIII-razred

Broj učenika

Ukupno

%

Prosječna vrijednost ukupnog rezultata na skali mjerenja oblika

nediscipline UČENIK IMA OBA

RODITELJA 63 84,28 61,47

SAMO MAJKU 9 12,29 71,11 SAMO OCA 2 2,30 33,50

MAJKU I OĆUHA 1 1,13 65,00 OCA I MAĆEHU - - -

NEMA RODITELJE - - - UKUPNO 75 100 62,12

Kod pomenutog odjeljenja VIII-og razreda, analizom kvantitativnih podataka koji se odnose na odjeljenja u cjelini, posebno na učenike VIII-ih razreda, može se utvrditi da 9 učenika (12,29%) koji imaju samo majku imaju i najveću prosječnu vrijednost učestalosti oblika nediscipline u školi (71,11) pretpostavljamo da se

453

majka prema njima odnosi blago, sa dosta popuštanja u svemu pa tako i školskim obavezama i ozbiljnosti prema školi.

Zatim jedan učenik (1,13%) koji ima majku i oćuha ima nešto manju prosječnu vrijednost učestalosti oblika nediscipline (65,00). Najmanju prosječnu vrijednost učestalosti oblika nediscipline pokazuju učenici koji imaju samo oca (33,50) zaključujemo da su očevi više strogi prema djeci od majki. Međutim, na osnovu toga se može zaključiti da postoji značajna povezanost između učestalosti različitih oblika nediscipline i porodičnog statusa učenika..

Učenik predstavlja fokus prelamanja uticaja raznih društvenih sredina i različitih uticaja sredine u kojoj živi. Učenik se ne može posmatrati samo kao objekt koji ili prima ili ne prima te uticaje. On je, dakle, subjekt koji svojim ponašanjem u porodici, školi i u drugim sredinama reaguje i zauzima pozitivan ili negativan stav prema uticajima.

S manje ili više uspjeha ili neuspjeha usklađuje svoje ponašanje svoju kulturu sa zahtjevima kolektiva i pojedinca. S obzirom da je ponašanje ličnosti u svakom momentu rezultat historije njenog života i momentalnih stimulsa koji djeluju na nju.

Kad uporedimo ove dvije tabele (Tabelu br. 6. i 7) zapažamo da učenici IV-og razreda imaju veću učestalost različitim oblicima nediscipline (66,95), a učenici VIII-og razreda nešto manju učestalost oblika nediscipline u školi (62,12) Ovi primjeri pokazuju da nedisciplinu u školi treba suzbijati. Sigurno je da na tome insistiraju svi nastavnici i roditelji koji se u tome slažu, ali je isto tako, sigurno da svi nastavnici i roditelji učenika ne izvršavaju svoju obavezu vremenske tačnosti prema školi i prema učenicima.

ZAKLJUČAK

Uspješan nastavnik je onaj koji uspije uvjeriti sve učenike da rade kvalitetno tj. punim kapacitetom. Mjerila neuspjeha škole posljedica su činjenice da se učenici ne trude kvalitetno raditi. Nastavnici koji uspijevaju navesti svoje učenike na disciplinu i kvalitetan rad su uspješni nastavnici.

U ovom istraživanju želi se utvrditi nedisciplina učenika u školi. Provjerom naših hipoteza, pokušali smo dati odgovor. U tom

454

smo cilju prikupili informacije i činjenice pomoću različitih metoda postupaka i instrumenata. Analizirali smo podatke i informacije do kojih smo došli pomoću istraživačkih instrumenata.

Neke hipoteze smo potvrdili, a neke odbacili, generalni rezultat svih metodoloških postupaka potvrđuju našu polaznu hipotezu.

Učenici koji ispoljavaju češće različite oblike nediscipline pokazuju slabiji uspjeh i uspjeh više promjenljiv u kontinuitetu. U istraživanju smo pokušali sagledati različite oblike nediscipline, sa mjernim instrumentima. Njihova je vrijednost relativna zato ćemo iznijeti samo neke karakteristične rezultate dobivene na osnovu njih.

Rezultati dobiveni, upitnikom za nastavnike na najbolji su način distingvirali učenike disciplinovane i nedisciplinovane u školi. Dobiveni rezultati prosječne vrijednosti ukupnog rezultata na skali učestalosti oblika nediscipline, IV-ih razreda ukazuju da učenici sa slabijim uspjehom imaju manju prosječnu vrijednost (58,50) na skali mjerenja oblika nediscipline učenika u školi, dok učenici sa boljim uspjehom imaju veću prosječnu vrijednost (69,12) na skali mjerenja oblika nediscipline učenika u školi. Dok srednja prosječna vrijednost ukupnog rezultata na skali mjerenja oblika nediscipline učenika IV-og razreda iznosi 3,872. Ovu hipotezu smo testirali i kod učenika VIII-og razreda. Dobijena prosječna vrijednost ukupnog rezultata kod slabijih učenika iznosi (51,83) a kod boljih učenika (71,21). Srednja prosječna vrijednost ukupnog rezultata VIII-ih razreda na skali mjerenja oblika nediscipline učenika u školi je 3,340.

Promjenljivost kontinuiteta uspjeha i učestalosti oblika nediscipline učenika u školi također su potvrdili našu polaznu hipotezu. Kod učenika IV-ih razreda prosječna vrijednost na skali mjerenja oblika nediscipline učenika u školi iznosila je 2,318 dok kod učenika VIII-ih razreda prosječna vrijednost ukupnog rezultata je 2,307 što znači učenici sa uspjehom promjenljivosti u kontinuitetu imaju i manju prosječnu vrijednost na skali mjerenja oblika nediscipline, dakle više su skloni oblicima nediscipline u školi, dok učenici sa većom prosječnom vrijednošću pokazuju manju sklonost oblicima nediscipline u školi.

Ovim smo htjeli da iznesemo samo dokaze za potvrdu naše osnovne hipoteze metodom dokaza preko rezultata dobivenih na

455

pojedinom mjernom instrumentu. S obzirom da je uzorak istraživanja dovoljno reprezentativan velika je vjerovatnoća da bi se slični rezultati utvrdili na većem uzorku odnosno i na svim učenicima osnovne škole.

Rezultati našeg istraživanja pokazuju da učenici sa slabijim uspjehom imaju veću učestalost oblika nediscipline u školi. Naše iskustvo u ovom istraživanju uvjerilo nas je da disciplina učenika u školi ima veoma važnu ulogu za potpunu i uspješnu realizaciju nastave. Međutim, neka bitna obilježja nediscipline ukazuje da se ona može u znatnoj mjeri poboljšati, a pogotovo da se pravilnim pedagoškim vođenjem može kanalisati, pa je pred svima onima koji rade sa djecom, učenicima velika odgovornost da utiču na ovu pojavu.

Zato je neophodno osmišljavati putove, strategije do discipline učenika u školi.

Nema dakle, discipline stabilne u školi bez adekvatne edukacije nastavnika .Da bi se došlo do edukacije nastavnika moramo imati neka znanstvena istraživanja. Otuda će svaka spoznaja o disciplini učenika u školi biti od praktičnog značaja. Rezultati ovog istraživanja mogli bi pomoći školi u razradi specifične metodike i odgajanja. Također, nalazi istraživanja mogli bi pomoći u pronalaženju adekvatnih pedagoško-psiholoških postupaka prema učenicima koji su nedisciplinovani kao i preduzimanju preventivnih mjera. Nema, dakle, kvalitetne nastave bez discipline učenika u školi, a da bi postigli disciplinu, moramo imati neka empirijska i znanstvena istraživanja, koja služe kao osnova ovom našem radu.

Literatura:

1. Ćatić R.; Stevanović M. « Pedagogija » ; Pedagoški Fakultet, Zenica, 2003.

2. Vukasović Ante «Pedagogija « Hrvatski katolički zbor Mi ;Zagreb 1995.

3. Klaić N. ; Domović Ž. ; Anić Š. « Rječnik stranih riječi » ; Sani-Plus Zagreb, 2002 .

4. «Pedagoška enciklopedija I « ; Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Svijetlost, Sarajevo, 1989.

5. Pedagoška enciklopedija II.» Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Svijetlost, Sarajevo 1989.

6. Perišić M. Milan « Disciplina u školi « Svijetlost ,Sarajevo , 1972.

456

7. «Didaktički putokazi; Časopis za Bosansku nastavnu praksu Br.13 « Pedagoški zavod i Pedagoška akademija Zenica, 1998.

8. « Didaktički putokazi ; Časopis za nastavnu praksu Br.24 « Zenica, 2003.

9. Rosić Miroslav; «Zrnca –Biseri pedagogije » Sarajevo ,2002

10. Đorđević Jovan «Intelektualno vaspitanje i savremena škola « ;Beograd ,1990.

11. Milijević Svetozar «Odsustvo pažnje u nastavnom procesu »Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1984

12. «Sumejja « magazin za ženu i porodicu Tuzla, 2006

457

Ehlimana Pehlić-Begić, prof.

ATTITUDES OF TEACHERS REGARDING THE DISCIPLINE OF PUPILS IN SCHOOL

SUMMARY

When a young teacher comes into the classroom for the first time and stand before his pupils, one of the greatest difficulties he will have to encounter is how to ensure the discipline in the classroom. This is because it is a skill that can only partially be learned from books or courses, and which is improved through experience and years of work at school.

This paper will discuss the behavior of pupils, which is indicated as a lack of discipline. This means that the behavior of a pupil is in conflict with the norms and regulations of the school, and that is more or less manifested in the pupil's work and behavior in school.

In our work we will mention policies that contribute to the discipline in the classroom, because it is easier to prevent disciplinary problems than solve them after they have already taken place. Each teacher uses different methods when facing these problems, and from each teacher we can learn something.

In this paper we have tried to determine the extent to which the discipline of the pupils is present in the school, and what is their attitude towards school work. In other words, we tried to present the views of teachers regarding the discipline of pupils in schools using the obtained research results, which were conducted at the Elementary School Gornja Koprivna on an adequate sample.

458

ليتش بيغيتش –أهليمانا ب

ن حول انضباط ي المدرسة آراء المدرس التلاميذ


ى الفصل لأول مرة ويقفان عندما يدخل المدرس الجديد أو المدرسة الجديدة إي ي كيف يضبط التلاميذ ا ر الصعوبات ال سيواجها أمام تلاميذهما فإن إحدى أك

ي الدورات أو من الكتب وإتقا. الفصل ا مهارة يمكن أن نتعلمها جزئيا ا يكون ذلك لأي المدرسة طوال سنوات رة العمل .خلال خ

ر منضبط، أي السلوك الذي ر غ هذا البحث يناقش سلوك التلاميذ الذي يعتي المدرسة ى تصرفات التلميذ وعمله ن المدرسة والذي يظهر ع يتعارض مع نظام وقوان

ر ي ا. بشكل نادر أو كث ى الانضباط ي بحثنا قواعد تساعد ع لفصل لأن سنذكر كل مدرس . الحيلولة دون وقوع المشاكل الانضباطية أسهل من حلها بعدما تستشري

من لك يمكننا أن نتعلم شيئا نحن يستخدم أساليب مختلفة لمنع وقوع هذه المشاكل و .من كل مدرس

م ي المدرسة وما علاق ي هذا البحث التأكد من مدى انضباط التلاميذ حاولنا ي المد ي . رسةبالعمل ن حول انضباط التلاميذ بالمع الاخر حاولنا عرض آراء المدرس

ي ا ا خلال دراسة قمنا ى معلومات حصلنا عل مدرسة غورنا "المدرسة بناء عى العينة المناسبة" كوبريفنا الابتدائية .ع

459

SADRŽAJ

UVOD .............................................................................................. 7

ISLAMISTIKA .................................................................................. 13

Prof. dr. Sulejman Topoljak TEORIJA PRAVA I NJEGOVE ZLOUPOTRE (NEZARIJETUL-HAKKI VET-TE'ASSUFU FIST'IMALIHI) ........................................................................ 15

Prof. dr. Muharem Štulanović KONCEPT UMJERENOSTI U ISLAMU I NJEGOVA MANIFESTACIJA U FIKHU ........................................................................................... 51

Prof. dr. Safvet Halilović ARAPSKA LINGVISTIKA I TEFSIR ....................................................... 87

Dr. Sead Seljubac KAKO ČUTI RIJEČ BOŽIJU ................................................................ 117

Prof. dr. sci. Šefik Kurdić BOŠNJACI I HADIS OD AUSTRO-UGARSKE OKUPACIJE BIH DO DANAS ........................................................................................... 141

Prof. dr. Fuad Sedić ŠI'IJE I SUNIJE - U PERCEPCIJI PROF. IHSAN ILAHI ZAHIRA .............. 165

Doc. dr. Izet Terzić OSVRT NA GAZALIJEVE OPSERVACIJE O VRLINAMA UČENIKA I UČITELJA ........................................................................................ 189

PEDAGOŠKO-PSIHOLOŠKE ZNANOSTI .......................................... 211

Doc.dr. Nusreta Kepeš UTICAJ SADRŽAJA MEĐURELIGIJSKOG RAZUMIJEVANJA U NASTAVI VJERONAUKE NA STAVOVE UČENIKA O DRUGIM RELIGIJAMA ................................................................................... 213

460

Prof. dr. Osman Ramić i Nedim Botić, bachelor islamske vjeronauke OSNOVE ISLAMSKOG POGLEDA NA KONCEPT EMOCIONALNE INTELIGENCIJE ............................................................................... 247

Mr. Belma Zenković EKSTRINZIČNA MOTIVACIJA ZA UČENJEM KOD OSNOVNOŠKOLACA U SARAJEVU I KISELJAKU............................... 271

Sebila Bapić, prof. pedagogije NASTAVNIK ISLAMSKE VJERONAUKE U ULOZI RAZREDNIKA ......... 285

Nejra Nesimović - Khedr KOMUNIKACIJA I POVRATNE INFORMACIJE IZMEĐU UČENIKA, NASTAVNIKA I RODITELJA ............................................................. 301

MEDICINA ................................................................................... 323

Prof. dr. sc. Sulejman Kendić, Mr. sc. dr. med. Samir Porić UTICAJ POVEĆANE TJELESNE TEŽINE ZA NASTANAK KRVNOG PRITISKA (ARTERIJSKE HIPERTENZIJE) ........................................... 325

JEZIK I KNJIŽEVNOST .................................................................... 345

Prof. dr. sc. Remzija Hadžiefendić-Parić VOKATIV I GRAMATIKA TUĐEG GOVORA ...................................... 347

mr.sc. Amra Memić BOŠNJAČKI VELIKANI: HUSEIN-BEG KAPETAN GRADAŠČEVIĆ (ZMAJ OD BOSNE) KROZ HISTORIJSKI KALEIDOSKOP DRAMSKOG STVARALAŠTVA NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA, NIJAZA ALISPAHIĆA I FUADA TABAKA ............................................................................. 371

Mr. Hajrudin Hodžić ARABIZMI U BOSANSKOM JEZIKU I ZNAČAJ NJIHOVOG POZNAVANJA U NASTAVI ARAPSKOG JEZIKA ................................ 391

DODATAK: RADOVI I ISTRAŽIVANJA STUDENATA IPF-A U BIHAĆU ....................................................................................... 409

461

Nisfet Kovačević, prof. PRIMJERENOST NASTAVNIH SADRŽAJA „ISLAMSKE VJERONAUKE“ UZRASTU UČENIKA PRVOG I DRUGOG RAZREDA OSNOVNE ŠKOLE ........................................................................... 411

Ehlimana Pehlić-Begić STAVOVI NASTAVNIKA O DISCIPLINI UČENIKA U ŠKOLI ............. 433

SADRŽAJ ...................................................................................... 459

Documents

ZBORNIK RADOVA 4 · 2020. 6. 29. · ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA U BIHAĆU 4 Redakcija: Prof. dr. Muharem Štulanović Prof. dr. Sulejman Topoljak Doc. dr. Nusreta