ZBORNIK RADOVA

sa okruglih stolova posvećenih novom Zakonu o parničnom postupku Republike Crne Gore i novom Zakonu o izvršnom postupku Republike Crne Gore održanih u Podgorici, Budvi

i Bijelom Polju (maj-jun 2004.)

Štampanje ove publikacije pomogla je Evropska agencija za rekonstrukciju u okviru projekta Podrške Centru za obuku sudija Republike Crne Gore

ZBORNIK RADOVA sa okruglih stolova posvećenih novom Zakonu o parničnom postupku Republike Crne Gore i novom Zakonu o izvršnom postupku Republike Crne Gore održanih u Podgorici, Budvi i Bijelom Polju (maj-jun 2004.) Izdavač Centar za obuku sudija Republike Crne Gore Stara varoš 7, ulaz III/1, 81000 Podgorica Tel/fax 081 601 315, 601 316 coscg@cg.yu www.coscg.org Priredile Ana Spasić Biljana Perunović Milić Štampa Grafo Crna Gora, Podgorica Tiraž 600

2

ZBORNIK RADOVA

sa okruglih stolova posvećenih novom Zakonu o parničnom postupku Republike Crne Gore i novom Zakonu o izvršnom

postupku Republike Crne Gore održanih u Podgorici, Budvi i Bijelom Polju (maj-jun 2004.)

Podgorica Jul 2004.

3

4

Poštovani,

Pred Vama je Zbornik radova sa okruglih stolova posvećenih novom Zakonu o parničnom postupku Republike Crne Gore i novom Zakonu o izvršnom postupku Republike Crne Gore, koji su održani u Podgorici (20-21 maj 2004.), Budvi (24-25 maj 2004.) i Bijelom Polju (9-10 jun 2004.) u organizaciji Ministarstva pravde Republike Crne Gore, Centra za obuku sudija Republike Crne Gore (u oviru projekta Podrške Centru za obuku sudija od strane Evropske agencije za rekonstrukciju) i USAID/ Checchi and Company Consulting, Inc. Izlagači na pomenutim dvodnevnim skupovima bili su članovi radnih grupa koje su radile na izradi nacrta ovih zakona i prisustvovao im je veliki broj sudija iz svih sudova Crne Gore, kao i određeni broj tužilaca i advokata.

Kada je u pitanju Zakon o parničnom postupku RCG izlagači su bili: prof. dr. Biljana Đuričin, profesorica Pravnog fakulteta u Podgorici i predsjednica odgovarajuće radne grupe; Dragica Milačić, sudija Vrhovnog suda RCG; Vesna Begović, sudija Vrhovnog suda RCG; Julka Badnjar, sudija Vrhovnog suda RCG i Miraš Radović, sudija Vrhovnog suda RCG.

Kada je u pitanju Zakon o izvršnom postupku RCG izlagači su bili: mr Emilija Durutović, sudija Suda Državne zajednice Srbija i Crna Gora i predsjednica odgovarajuće radne grupe; Natalija Filipović, sudija Višeg suda u Podgorici i Radojka Nikolić, sudija Višeg suda u Podgorici.

Pored njih u svojstvu izlagača prisustvovao je i advokat Rusmin Nikočević iz Podgorice, kao i prof. Thomas Speedy Rice sa Pravnog fakulteta na Univerzitetu Gonzaga, SAD, čije prisustvo je omogućio USAID/ Checchi and Company Consulting, Inc.

5

Sva izlaganja su objavljena u cjelosti u ovoj publikaciji uz izvjesne izmjene u pravcu cjelovitijeg i kvalitetnijeg sadržaja istih, a koje su izvršili sami autori.

Uz veliku zahvalnost autorima radova, nadamo se da će Vam ova publikacija biti od koristi.

U ime organizatora,

CENTAR ZA OBUKU SUDIJA REPUBLIKE CRNE GORE

Vlada Republike Crne Gore/Ministarstvo pravde

Podrška Centru za obuku sudija RCG, projekat finansira EU posredstvom Evropske agencije za rekonstrukciju

USAID/ Checchi and Company Consulting, Inc./ Montenegro Judicial Reform Project

6

SADRŽAJ

Zakon o parničnom postupku Analiza izmjena Zakona o parničnom postupku Republike Crne Gore................................................................... 9 prof.dr.Biljana Đuričin Pokretanje postupka i pripremanje glavne rasprave .................. 35 sudija Dragica Milačić Glavna rasprava i odluke........................................................... 48 sudija Vesna Begović Pravni ljekovi ............................................................................ 63 sudija Julka Badnjar Rokovi za preduzimanje parničnih radnji i zloupotreba procesnih ovlašćenja.................................................................. 72 sudija Miraš Radović Problemi u praksi i njihova rješenja u skladu sa ZPP-om ......... 84 advokat Rusmin Nikočević Zakon o izvršnom postupku Glavne promjene koje sadrži Zakon o izvršnom postupku ....... 98 sudija mr Emilja Durutović Izvršenje i garancije izvršenja na pokretnim stvarima ............ 103 sudija Natalija Filipović

7

Izvršenje i garancije izvršenja na nepokretnim stvarima......... 117 sudija Radojka Nikolić Preporuke / Uticaj ZPP-a i ZIP-a na razvoj ekonomije ........... 133 prof. Thomas Speedy Rice

8

prof. dr. Biljana Đuričin profesorica Pravnog fakulteta u Podgorici Katedra za Građansko procesno pravo

ANALIZA IZMJENA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU REPUBLIKE CRNE GORE

Rješenja koja su prisutna u novom Zakonu o parničnom

postupku (u daljem tekstu ZPP) mogu se u cjelini razumjeti tek kada se pogleda istorijski kontekst u kojem je nastao i razvijao se današnji model parničnog postupka. Iz toga razloga je neophodno pružiti jednu kraću sliku razvoja parničnog postupka kod nas. Iz prezentovane analize će se vidjeti da su naši zakonodavci strana rješenja prihvatali sa značajnom istorijskom distancom, koja je često dovodila do nepotpunog prihvaćanja, pa i iskrivljivanja početnih ideja, a sve je vodilo ka tome da se parnični postupak u praksi često značajno razlikovao od predviđenog uzora, pa čak i od izričitih zakonskih odredbi.

U tom kontekstu dolazi i nova reforma parničnog postupka u Crnoj Gori. Njome se naglašavaju neki do sada ne baš ostvareni instituti kao, na primjer koncentracija, javnost, neposrednost, efikasnost, ali i odbaciju oni koji su se pokazali neostvarljivim u svom izvornom obliku kao što je učešće porotnika. Mora se priznati da su dobra rješenja dosadašnjeg teksta ZPP-a ostala nepromijenjena. Pred dilemom smo: šta će se (nijesmo skloni pitanju hoće li se uopšte) promijeniti stupanjem na snagu novog ZPP-a, da li se radi o kvalitetno novom tekstu koji će vrlo brzo dovesti do bitih promjena. U drugom dijelu ovog teksta će se bliže objasniti pojedine (nikako sve) promjene, posebno one koje vode ka efikasnosti parničnog postupka, jer je ocjena o njegovom dugom trajanju bila jedna od glavnih ciljeva koji se novim Zakonom o parničnom postupku želi postići. Naravno, ukazaće

9

se na potencijalne pozitivne korake naprijed kroz pojedine norme, ali će se upozoriti i na eventualne probleme koji bi, prema dosadašnjoj praksi, mogli dovesti do pogrešnog tumačenja početnih namjera i spriječiti ostvarenje ciljeva koji su bili postavljeni ovim tekstom – bržeg, efikasnijeg i ekonomičnijeg postupka.

II

Zakon o parničnom postupku iz 1956. godine je bio pripremljen brzo i sa namjerom da se praznina u ovoj oblasti procesnog zakonodavstva što prije popuni. U svojoj primjeni pokazao je niz nedostatka. Pojedina rješenja su bila pogrešna, nejasna i necjelishodna, a mogle su se uočiti i pojedine nedoslednosti. Na drugoj strani, pokazalo se da ovaj tekst ima i niz prednosti. Zakon o parničnom postupku iz 1976. godine nastao je tako što je tekst zakona od 1956. godine usklađen sa Ustavom iz 1974. godine, djelimično izmijenjen, predložen i donesen kao novi zakon. Međutim, pored svih izmjena i dopuna (najznačajnija je bila 1991.godine, baš na insistiranje onih koji se bave naukom građanskog procesnog prava, posebno Akademika S. Trive), on se u najvećem djelu nije razlikovao od prethodnog, tako da im se mogu uputiti iste zamjerke.

Iako je građansko procesno zakonodavstvo u SFRJ nastavilo u najvećem da slijedi svoj uzor austrijski Zivilprozessordnung, ono je, ipak, u određenoj mjeri bilo prilagođeno socijalističkoj, a kasnije samoupravnoj teoriji, u kojoj istražni elementi i sudska aktivnost prisutna u njegovom uzoru, prestaju biti garancija nekih načela kao što su koncentracija, javnost, neposrednost i efikasnost, a postaju zaštitni znak socijalističkog modela čija je prvenstvena ideja da se zaštiti država od stranačke autonomije i dispozicije. U parničnom postupku stranačku inicijativu nije bilo moguće sasvim odstraniti. Za razliku od neki drugih grana prava, u kojima se potenicrala društvena svojina, građansko

10

procesno pravo i dalje razvijalo na osnovama klasičnih procesnih instituta. Jedna od posljedica ovakvog poimanja je i sklanjanje po strani parničnog postupka, pred kojim se rješavaju sporedni problemi, i regulišu ostaci “privatne svojine” kao što su lični i neki imovinski sporovi u društvu u kojem je prvenstveno potencirana tkz. društvena svojina. Na apsurdima društvene svojine nije bilo moguće graditi konzistentan sistem. Otuda model tadašnjeg sudskog postupka, projektovan na sistemu jedinstvene i autoritativne vlasti, pokazivao je sve svoje slabosti, zarobljen objektivnim propisima u materijalnim pravima i organizacionim i funkcionalnim nedorečenostima u procesnim pravima. Valjalo ga je mijenjati i snažno krenuti u reformu sudskog sistema.

Uslijed svega toga, brzina i efikasnost suđenja nijesu sve do promjene društvenog sistema početkom devedesetih godina bile u planu reformisanja. Nasuprot, određena sporost i dugotrajnost, kao i pretjerana formalizovanost postupka koristili su se u ponekim slučajevima kao zaštita sudija, koji u samoupravljanju nisu imali punu nezavisnost, što posebno pokazuje ustanova reizbora.

S druge strane, zadržane su mnoge mogućnosti da u slučaju neuspjeha u sporu suđenje se ponovi kroz široku lepezu pravnih lijekova. Takođe, kroz načelo istine, kao vrhunski princip u postupku, postojala je neograničena mogućnost iznošenja novih činjenica i predlaganja dokaza (beneficium novorum) kako u prvostepenom, tako i u žalbenom postupku, što znatno sprečava dinamiku parničnog postupka. Uz to, ukorijenjena je praksa žalbenih sudova da se ograničavaju na ukidanje odluke i njeno vraćanje na ponovno suđenje, a jedan od razloga je bio prisustvo načela neposrednosti. Uvodi se u postupak mogućnost državne intervencije putem zahtjeva za zaštitu zakonitosti državnog tužioca, kako republičkog, tako i saveznog. Sve su to bili razlozi koji su u velikom vodili neefikasnosti parničnog postupka.

11

Po Ustavnom zakonu za sprovođenje ustava SRJ, Zakon o parničnom postupku je usklađen tek 1998. godine, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a. Ovaj tekst je sadržavao promjene u odnosu na prethodni tekst, ali ne i one koje su se mogle desiti da se radio novi Zakon o parničnom postupku, kojeg su predlagali da se pripremi profesori građanskog procesnog prava, kao i pojedine sudije vrhovnih sudova Crne Gore i Srbije.

Prve promjene su bile redakcijskog i terminološkog karaktera i pokazale su se potrebnim za nove izraze koji su korišćeni u Ustavu i zakonima koji su donijeti posle njegovog donošenja. Na primjer, umjesto izraza “redovni sud”, upotrebljavao se novi izraz ”sud” i sl. No i pored ovih promjena, primjedbe su se mogle uputiti na samu redakciju teksta u smislu nepotrebnih ponavljanja i suvišnih riječi, te uputiti zamjerke i terminologiji, u smislu neupotrebljavanja termina koji su kratki i koji odgovaraju leksici građanskog procesnog prava.

Druge su predstavljale rezultat pravila novog Ustava o odnosima u tadašnjoj državi. Tako su iz ZPP-a brisane odredbe koje su se odnosile na nekadašnje vrhovne sudove pokrajina.

Treće su predstavljale promjene u pogledu načela parničnog postupka. Takva je bila ona kojom se definišu raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnopravnim propisima, javnim poretkom i pravilima morala, kao i redigovanje pravila o jeziku na kojem se vodi parnični postupak.

Četvrto, promjene su uslijedile i promijenjenim statusom tkz. društvene svojine.

Peto, novčani iznosi određeni ranijim tekstom su povećani, posebno u pogledu revizije.

Najzad, određene promjene su bile rezultat iskustva u praksi sudova. Među ovim promjenama najznačajnije su bile one koje su se odnosile na promjene:

1) koje se tiču dostavljanja državnim organima;

12

2) koje se odnose na miješanje javnog tužioca u parnični postupak;

3) uslova za izjavljivanje revizije, posebno u radnim sporovima i sl.

Bez obzira na prezentirane promjene, a u pogledu trajanja sudskih postupaka, veoma su se često spominjale neodgovarajuće odredbe i pristup ZPP-u. Najčešće se kritika kretala ka tome da su stranke i njihovi zastupnici pojedine procesne forme zloupotrebljavali radi odugovlačenja, pa čak i potpune nemogućnosti toka postupka. Takođe, kritika se kretala i na nedostatak procesne discipline i planiranja postupka, kao i na pojedine formalne zahtjeve koji su u međuvremenu u praksi izgubili smisao, kao što je da u prvom stepenu suđenje bude u prisustvu sudija porotnika.

Stvaranjem nove državne zajednice, države - članice, prema Ustavnoj povelji “uređuju, obezbjeđuju i štite ljudska i manjinska prava i građanske slobode na svojoj teritoriji”, a prema Ustavu RCG se uređuje “način ostvarivanja sloboda i prava ako je to neophodno za njihovo ostvarivanje”. Time se stvaraju uslovi da Crna Gora pristupi izradi svojih sistemskih zakona u koje spada i ZPP, koji će biti prilagođen potrebama prihvaćenih standarda pravne države i vladavine prava (rule of law), pravne struke i nauke, razvijanja pravne svijesti i profesionalne etike.

U tom smislu neposredni ciljevi koji se Zakonom o parničnom postupku žele ostvariti bili bi sledeći:

- usklađivanje teksta Zakona sa izmijenjenim društveno-ekonomskim i političkim prilikama u novoj državnoj zajednici;

- usklađivanje teksta Zakona sa međunarodnim aktima koja su ratifikovana, kao i onim koja su u procesu ratifikacije ili čija ratifikacija tek slijedi, kao i vođenje računa o brojnim preporukama međunarodnih organizacija;

13

- poboljšanje pojedinih instituta parničnog postupka i ugrađivanje novih rješenja na koje je sudska praksa i nauka građanskog procesnog prava ukazivala u toku dosadašnje primjene ovog Zakona, a koje će doprinositi većoj efikasnosti parničnog postupka, boljoj pravnoj sigurnosti i većoj zaštiti sloboda i prava građana i pravnih lica. U tom pravcu je poseban akcenat stavljen na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku. Takođe, uzeta su u radu i uporednopravna rješenja građanskoprocesnog zakonodavstva kao i nauke građanskog procesnog prava;

- usklađivanje sa u međuvremeno donijetim novim zakonskim tekstovima koji su važni za njegovu primjenu, na primjer, Zakon o radu, Zakon o stečajnom postupku, Zakon o privrednim društvima i sl.

- terminološko i redakcijsko usklađivanje ZPP-a sa terminilogijom iz Ustavne povelje i pozitivnog zakonodavstva sa kojim je on u komplementarnom odnosu, kao i unapređenje sistematike Zakona. U tom pravcu se poseban akcenat stavio na termine koji su kratki i odgovaraju leksici parničnog postupka.

Prilikom izrade radne verzije Zakona o parničnom postupku posebna pažnja se posvetila, kao što je to već naglašeno, međunarodnim konvencijama, preporukama, međunarodnim standardima i sl. koja su u vezi sa sveobuhvatnom materijom parničnog postupka. U tom pravcu su se koristila sledeća:

• Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, dopunjena protokolom 1. (reguliše pravo na zaštitu svojine, itd.);

• Nezavistan i nepristrastan sud - međunarodni standardi; • Univerzalna deklaracija o nezavisnosti pravosuđa; • Opšta pravila o nezavisnosti sudstva; • Pravila postupka suda prve instance Evropske zajednice; • Pravila postupka Suda pravde Evropske zajednice; • Evropski sud pravde - Evropska dokumenta;

14

• Međunarodna konvencija o građanskim i političkim pravima;

• Povelja Osnovnih prava Evropske Unije; • Savjet Evrope, Komitet Ministara: a) Preporuku br. R (84)

5 o načelima građanskog postupka za unapređivanje ostvarivanja pravde; b) Preporuku br. R (95) 5 o uvođenju i unapređivanju žalbenih postupaka u građanskim i privrednim predmetima; c) Preporuku br. R (86) 12 o mjerama za sprečavanje i smanjivanje opterećenja sudova; d) Preporuku br. R (81) 7 o mjerama koje omogućavaju pristup sudu; e) Preporuku br. R (98) o porodičnoj medijaciji i f) Preporuka br. R (2002) 10 o medijaciji u građanskim stvarima.

III

Predloženi tekst Zakona o parničnom postupku, prema svojim rješenjima je krupan zahvat i prvi takve vrste u crnogorskom procesnom zakonodavstvu od donošenja zajedničkog teksta iz 1956.godine. Sa njim se kompleksno i potpuno u funkcionalnom smislu regulišu opšta parnica i pojedini posebni parnični postupci, otklanjaju neadekvatna rješenja važećeg teksta, ali i ugrađuju nova, a sve u cilju pružanja adekvatne pravne zaštite kao i da se vođenje postupka učini racionalnijim, efikasnijim i ažurnijim. Državi treba pravo u kome je pravna sigurnost mogućnost njene potvrde. Takvo pravo je u potrebi pravne države, koja po svom konceptu treba sve više da bude servis građana.

a) Jedna od najznačajnijih novina novog ZPP-a je u novim načelima, od kojih je, svakako, napuštanje principa kolegijalnosti i uvođenje monokratskog principa u prvostepenom postupku izuzetno značajno. O ovoj promjeni skoro da i nije bilo dilema. Naime, načelo zbornog suđenja je u Ustavu SRJ predstavljalo

15

ustavni prinicip, ali se na žalost u poslednjih dvadesetak godina pretvorilo u svoju suprotnost. U suđenju se ono odvijalo uz učešće dvojice sudija porotnika kao laika, koji su uglavnom pripadali krugu penzionera, koji su imali dovoljno slobodnog vremena i kojima je naknada za učešće u poroti dobro došla. Po Zakonu o sudovima, porotnici su imali sva prava i dužnosti sudija, ali u praksi se dešavalo nešto drugo, predstavljali su pasivne promatrače da bi se ispoštovala zakonska forma. Jedna odlična ideja o demokratizaciji suđenja, a posebno kontroli sudije putem porote i njenom aktivnim učešću na način na koji su se, po pravilu, vodili postupci na više ročišta i na kojima su pretežno prisutni podnesci doveli su da je učešće porotnika postalo nemoguće. Međutim, njihovo učešće i dalje je bilo propisano zakonom. Na taj način stvarale su se različite mogućnosti za zloupotrebe i odugovlačenja, jer su propusti u sastavu suda zakonski bili propisani kao apsolutno bitna povreda ZPP-a, što je vodilo ukidanju prvostepene odluke. Prisutne su i druge slabosti u radu porote. Tako, ponekad je teško u parnici razdvojiti činjenično i pravno pitanje, pa se dolazi u situaciju da porotnici odlučuju i o ovom drugom, iako za njega nemaju stručne kvalifikacije. Zatim, veliki nedostatak koji se pripisuje poroti je i u tome da su često neobjektivni i pod uticajem sredine, što je za sudstvo koje treba da bude nezavisno i nepristrasno nezamislivo. Zbog toga, novi ZPP je sasvim izokrenuo prethodno pravilo: kao pravilo ustanovljeno je da će u prvom stepenu suditi pojedinac.1

Mnogo značajnije teorijske i praktične promjene parničnog postupka planirane su u oblasti odnosa suda i stranaka prema 1 Ova novina je pozitivno ocijenjena od eksperata Savjeta Evrope. Vidi, G. Kodek, Expert opinion on the Draft Code of Civil Procedure, Strasbourg, 2003, str. 5. U citiranom mišljenju se navodi: “Obezbjeđivanje samo jednog sudije u prvom stepenu je preporučljivo, a u skladu je sa preporukama Savjeta Evrope i skorijem međunarodnom razvoju. Iskustvo u ostalim centralno i istočno evropskim zemljama pokazuje da tranzicija prema ekonomiji slobodnog tržišta stalno vodi do ogromnog povećanja broja parnica. Raspravljanje svih ovih slučajeva ili makar većine od njih u prisustvu porotnog suđenja bi bilo ogromno opterećenje za cjelokupni sudski sistem.”

16

dokazivanju. Izraženo leksikom procesnih principa, dosadašnja snažna istražna ovlaštenja suda u određivanju i prikupljanju dokaza gotovo se napuštaju i zamjenjuju maksimom da se dokazi izvode skoro isključivo inicijativom stranaka (raspravno ili akuzatorno načelo).

Ovaj značajan iskorak, kojim se Crna Gora oslobađa uticaja sa strane u parničnom postupku ima i dodatna objašnjenja. Glavni razlog ovoga prijedloga je upravo u težnji da se parnični postupak ubrza, odnosno da se otklone pojedini postojeći kočničari dinamike postupka i otklone višegodišnja suđenja. Naime, po svom izvornom konceptu, istražna ovlašćenja imala su za cilj i funkciju upravo brzo, jeftino i efikasno suđenje neopterećeno formalnostima. Međutim, u praksi se to pretvorilo u suprotnost i postalo važan faktor potencijalnih usporavanja parničnog postupka, a tome se mora dodati i mogućnost namjernih zloupotreba koje su za posledicu imale odugovlačenje postupka.

Dosadašnje pravilo ZPP-a o mogućnosti izvođenja dokaza po službenoj dužnosti je bilo samo mogućnost. U praksi se ova odedba prihvatala kao obaveza: viši sudovi redovno su ukidali odluke nižih sudova ako bi se nezadovoljna stranka u žalbi pozvala na neke dokaze koje u prvostepenom postupku nisu bili izvedeni, pa čak i ako ih ni jedna od stranaka nije predlagala. Ovaj stav se tumačio u nauci činjenicom da načelo istine ima vrhovnu vrijednost u parnici, a po ZPP-u je “sud dužan potpuno i istinito da utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva”, član 7. stav 2. Ovaj stav o prioritetu načela istine nad načelom pravne sigurnosti i efikasnosti vodi porijeklo iz prethodnog perioda koje je u ovom načelu nalazilo opravdanje za kontrolu nad pravosuđem u užem smislu riječi, jer je načelo istine uvijek imalo primat nad pojedinim procesnim formalizmima.

Međutim, tekst ZPP-a je pružao više mogućnosti od gore izloženog pristupa. Naime, i pored toga što se dokazi izvode ex

17

officio, pravila o parničnim troškovima nijesu dozvoljavala dokazivanje, pa i kad ga određuje sud, ako troškovi izvođenja dokazivanja ne budu predujmljeni od stranaka. U takvim situacijama, drugostepeni sudovi povodom žalbe su polazili od primata načela istine, pa su, po pravilu, ukidali prvostepene odluke zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vraćanje na početak i ponavljanje postupka suđenja za stranke je značilo novo šikaniranje, a da se ne govori o povećanim troškovima postupka.

Situacija nije bila bolja ni u prvostepenom postupku. Na izvođenju pojedinih dokazivanja se istrajavalo, mada se često znalo da su nepotrebni sa aspekta korisnosti i relevatnosti za suđenje. Sve je to dovodilo do odugovlačenja, a radi pribavljanja dokaza po službenoj dužnosti rasprave su se mjesecima odlagale i na donošenje odluka čekalo ponekad i godinama. Ako se ova situaciju pogleda u kontekstu sa načelom beneficium novoruma i procesnom nedisciplinom može se zaključiti da se radi o faktoru koji je sprečavao efikasnost prvostepene rasprave, tj. da ona bude jeftina, brza, neposredna, javna i koncentrisana, upravo kakva je trebala da bude po svom prvobitnom uzoru.

Novim ZPP-om dolazi radikalno napuštanje ovlašćenja suda da ex officio izvodi dokaze, tj. sud bi se u izvođenju dokaza morao ograničiti na dokaze koje su stranke predložile, a druge dokaze bi smio izvoditi samo ako su ti dokazi u funkciji da se spriječe nedopuštena raspolaganja stranaka. Novim rješenjem odgovornost za uspjeh dokazivanja je prebačena na stranke, dok za sud je ostala samo kontrolna funkcija u načinu prikupljanja činjeničnog i dokaznog supstrata, a po službenoj dužnosti bi se izvodilo dokazivanje samo radi provjere da stranke ne raspolažu zahtjevima sa kojima ne mogu raspolagati.

Ostaje da se vidi kako će jačanje raspravnog načela naći svoju primjenu u praksi i koliko će biti u mogućnosti da doprinese efikasnosti parničnog postupka. Novi tekst ZPP-a će sigurno smanjiti broj ukidanja odluka zbog neizvođenja dokazivanja, pri

18

čemu se mora naglasiti da se to odnosi na dokaze koji u postupku nisu bili predloženi od stranaka. Međutim, može se desiti da će i dalje ostati mogućnost jednog ležernog odnosa prema nepotrebnim stranačkim dokaznim prijedlozima i dilema da bi se oni mogli početi i više koristiti. No bez obzira na sve promjene u samom ZPP-u, kao i promjene koje su prisutne u nauci građanskog procesnog prava, one same po sebi neće dovesti do bitnih poboljšanja bez cjelokupne promjene u pristupu i svijesti, tj. faktičkog okretanja od istražnog prema raspravnom načinu postupanja, kao i da će za sve promjene biti potrebni i raznovrsni programi profesionalnog obrazovanja (kako sudija, tako i drugih - advokata, vještaka, medijatora i sl.), kao i duže razdoblje prilagođavanja na novi koncept.

Jedan od glavnih pravnopolitičkih ciljeva reforme parničnog postupka odnosio se na potrebu da se u postupku pojača procesna disciplina. Naime, prema nespornoj ocjeni nosilaca ovog projekta, dugotrajnost i neefikasnost suđenja bitno su određeni mogućnošću da stranke, tj. njihovi zastupnici, posebno advokati u postupku uspješno i bez adekvatnih sankcija svoja ovlašćenja koriste kako bi postupak odugovlačile, a ponekad i potpuno sprečavale njegovu dinamiku. Važno je istaći i da su sudije svojom nesposobnošću da postojeće mehanizme iskoriste za suzbijanje zloupotreba, takođe tome doprinosile. Jedna od važnih ideja reforme bila je da se naglasi pravo i dužnost suda da zaštiti i osigura korišćenje procesnim pravima, kao i da mu se adekvatno odrede pojedina, značajna sredstva za suzbijanje svih vidova zloupotreba.

U novom tekstu Zakona o parničnom postupku, dosadašnje opšte formulisano i u najvećem dijelu neprimjenjivano načelo parničnog postupka da su stranke dužne savjesno da se koriste svojim procesnim ovlašćenjima konkretizovano je uvođenjem novih instrumenata koja se stavljaju na raspolaganje sudu. Tako pored odredbe o obavezi suda da onemogući svaku zloupotrebu prava, dodaju su u okviru odredbi o Nepoštovanju suda krivične

19

odredbe koje sud ovlašćuju da za zloupotrebe procesnih ovlašćenja kazni novčanom kaznom stranku, umješača ili njihove zastupnike, odnosno punomoćnike. Ovim izmjenama je u ZPP ugrađen veoma uspješan mehanizam zaštite koji već tako dugo dobro funkcioniše u common law sistemu poznat pod imenom Contempt of Court koncept. Dosadašnje iskustvo u sličnim situacijama, nije dovelo do željenih rezultata, jer su sudije nerado koristili novčane kazne, a ako su ih i koristili, one su se kretale oko minimuma. Potrebno će biti vrijeme da se sudovi prilagode novim rješenjima u pogledu kazni, jer će sigurno potrajati dok se široki pravni standard zloupotreba prava u postupku ne definiše u sudskoj praksi. Za odlučno primjenjivanje novih sankcija biće potreban sposoban sudija, sa odlučnom voljom i sam disciplinovan, a taj uslov u sadašnjim prilikama možda i neće biti tako lako ispuniti, ako se prisjetimo brojnih finansijskih, stambenih i drugih problema koje pritiskaju naše pravosuđe.

Promjene, kojima je cilj bio smanjiti ili onemogućiti neke od u sudskoj praksi dosta čestih slučajeva odugovlačenja postupka su u odnosu na institut izuzeća, kao i one koje se odnose na rokove za podnošenje predloga za povraćaj u pređašnje stanje. Značajna je promjena isključenje mogućnosti da se izuzeće sudije traži bez obrazloženja, ili da se uopšteno traži izuzeće svih sudija nekoga suda, ili ponavljanje zahtjeva za izuzeće o kojima je već odlučeno. Takođe, rokovi za podnošenje predloga za povraćaj u pređašnje stanje su znatno skraćeni u odnosu na postojeće.

b) Prema mišljenju kako nauke građanskog procesnog prava, kao i prakse, jedan od osnovnih uzroka neefikasnosti postupka bio je do sada u pravilima i praksi dostavljanja, gdje su se strankama u postupku pružale raznovrsne mogućnosti da izbjegavanjem primanja dostave odugovlače postupak, a ponekad i onemoguće njegovo vođenje godinama.

20

Pravila o dostavljanju iz starog ZPP-a, može se s pravom istaći, više su odgovarala prošlom vijeku i da su bolje bila prilagođena seoskoj sredini, nego modernom gradskom životu i kompjuterskoj eri koja je danas naša stvarnost. Vidi se da su odredbe o dostavljanju, po pravilu, insistirale na stvarnom uručenju pismena adresatu, dok su tzv. fiktivne i presumirane dostave bile izuzetak. Postojao je još jedan razlog koji je dovodio do neefikasnosti dostavljanja, a on je u činjenici da se dostavljanje u praksi vršilo preko poštanskih službenika, koji nisu bili obučeni za pravilnu primjenu pravila sudskog dostavljanja, što je imalo za posledicu da su je vršili na isti način kao i poštansku dostavu. Poseban problem su predstavljali sudski dostavljači, koji nijesu bili obučeni, dovoljno opremljeni i sa malom motivacijom za rad, tako da su izazivali brojne probleme. Primjera radi, dostavljanje se vršilo danju, radnim danima kada obično kod kuće nema nikoga, bračni drugovi su na poslu, a djeca eventualno u školi. Druga lica koja bi pismeno mogla primiti u takvoj situaciji nijesu mogla da pomognu, jer nijesu željela preuzeti rizik preuzimanja sudskih podnesaka. Posledica je bila ta da se podnesak vraćao sudu, dostavljanje ponovo sprovodilo, ponekad i više puta, postupak se, po pravilu, nije odvijao, troškovi se nagomilavali, a stranka koja je dolazila na suđenje padala sve više u nepovjerenje u sud i njegovu instituciju.

Svi ovi razlozi naveli su redaktore novog ZPP-a da u velikom dijelu promijene pravila o dostavljanju. ZPP uvodi niz novih odredbi s alternativnim metodama dostavljanja, ne bi li se ovaj permanentni problem bar ublažio, ako ne i u potpunosti pokušao izbjeći. Jedna od predviđenih mogućnost sastoji se u upotrebi privatnih dostavnih službi (“pravnih lica registrovanih za dostavljanje pisanih pošiljki”). Takođe, znatno su proširene i vremenske granice dostavljanja što je u funkciji efikasnosti dostave. Novi ZPP predviđa jednu veoma značajnu novinu, a to je dostavljanje pismena od strane stranaka. Po toj novini, dostava podnesaka, osim tužbe, protivnoj strani može uz saglasnost suda

21

obaviti i sama stranka. Stranka će jedan primjerak dostaviti protivnoj strani u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju, a jedan primjerak će predati sudu uz napomenu da je dostava drugoj strani izvršena. Ova odredba je prilično revolucionarna za domaći procesni sistem. Stoji činjenica da je bilo neophodno unijeti nešto novo što bi poboljšalo efikasnost dostavljanja.

Otvaranje novih mogućnosti dostavljanja prema novom ZPP-u svakako bi trebalo biti u funkciji efikasnosti parničnog postupka. Mada će praksa navedene novine u dostavljanju u cjelini verifikovati, pojedine promjene idu čak i korak ispod onoga sto je utvrđeno u praksi pojedinih sudova, pa i u nauci građanskog procesnog prava. Ostaje vrijeme da se vidi hoće li ove nove odredbe o dostavljanju dovesti do ubrzanja parničnog postupka. Posebno bi se pažnja morala usresrediti na one odredbe o dostavljanju preko pravnih lica koja obavljaju djelatnost u vidu zanimanja kao i kod onih odredbi koje se odnose na fiktivno dostavljanje putem oglasne table suda. Druga značajna odredba namijenjena jačanju procesne discipline odnosi se na obavezu stranke da o svakoj promjeni adrese obavještava sud tokom postupka, pa i kasnije, do šest mjeseci nakon pravnosnažnosti odluke.

Promjene u odnosu na dostavljanje su sigurno jedan značajan dio reforme parničnog postupka usmjeren na njegovo ubrzanje. Ostaje otvorena, sigurno i dalje prisutna poteškoća, rješenje da se dostavljanje obavlja preko poštanskih službi koje su najmanje osposobljene da takva pravila primjenjuju. Nadajmo se da će ovaj vid dostave, ipak, biti izuzetak u budućnosti.

c) Jedna od novina u novom ZPP-u je i ta da on ne predviđa mirovanje postupka. Institut mirovanja postupka je veoma često korišćen u sudskoj praksi. Naime, često se dešavalo da tužilac i tuženi nijesu zainteresovani za nastavak postupka, da u jednoj

22

fazi postupka tužilac nije zainteresovan za vođenje postupka ili iz drugih razloga nije u mogućnosti da učestvuje u njemu. U praksi je čest slučaj da se postupak umirovi zbog nedolaska stranke, pa se poslije redovno traži povraćaj u pređašnje stanje, ponovo zakazuje glavna rasprava i postupak tako vraća u prethodno stanje i produžava. Ukidanje instituta mirovanja postupka u ZPP-u neće predstavljati nedostatak, pošto je predviđeno da ukoliko na pripremno ročište ne dođe tužilac koji je uredno pozvan, smatraće se da je tužba povućena, a dalje je predviđeno da ukoliko tužilac ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatraće se da je povukao tužbu, ukoliko se tuženi ne upusti u raspravljanje po tužbi. Prema tome, u novom zakonu je predviđena mogućnost da se tužba smatra povučenom ukoliko tužilac ne pristupi na raspravu, te je time omogućeno da sud završi postupak ukoliko tužilac nije zainteresovan za njegov nastavak, a o tome ne obavijesti sud.

d) Značajne novine su uvedene u postupku dokazivanja. Ogledaju se, prvenstveno, u prisustvu raspravnog načela tokom dokazivanja. Novim tekstom je potenciran teret dokazivanja (onus probandi; burden of proof), koji je u prethodnom tekstu bio određen jednom suviše uopštenom odredbom, a koja je u ovom tekstu konkretizovana. Novine su i u pogledu izvođenja dokazivanja, a sve u svrhu bržeg i ekonomičnijeg postupka. Naime, sud može odrediti izvođenje vještačenja na pripremnom ročištu, određujući da vještak nalaz i mišljenje mora dostaviti strankama najmanje osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu. Ova odredba je predviđena da bi se izbjegle situacije u kojima se postupak odugovlači unedogled zbog toga što se potrebno vještačenje vrši veoma sporo. Naime, u dosadašnjoj praksi nijesu rijetki slučajevi da vještak koji je određen da izvede vještačenje isto provodi nekoliko mjeseci, pa čak i godina, tako da se postupak zbog sporog vještačenja ne može okončati. Međutim, da bi vještak u složenijim vještačenjima imao dovoljno

23

vremena da pripremi nalaz i mišljenje, sud će glavnu raspravu zakazati najkasnije u roku od 60 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

e) U toku pripremanja glavne rasprave došlo je do značajnih izmjena. Najznačajnije su one koje se odnose na odgovor na tužbu i pripremno ročište. Za razliku od prethodnog teksta, odgovor na tužbu je obligatorne prirode. Takva je mogućnost prije novog ZPP-a bila propisana kao izuzetak. Obavezno slanje tužbe na odgovor prema ZPP-a ima dvostruku funkciju:

• funkciju jačanja procesne discipline i • funkciju koncentracije postupka.

Naime, novim ZPP-om je uvedena mogućnost da se protiv tuženika koji propusti da podnese pisani odgovor na tužbu, a za to je bio obavezan, donese presuda i time sankcioniše njegova neaktivnost. Uz to, funkcija obaveznog odgovora na tužbu ojačana je zbog nove obaveze tuženog da već uz odgovor na tužbu u potpunosti iznese svoj položaj u odnosu na tužbu, čime bi se stvorile potpunije pretpostavke za koncentraciju glavne rasprave.

Posebna pažnja je novim tekstom predviđena održavanju pripremnog ročišta. Ono je i do sada bilo predviđeno, ali praksa pokazuje da se nije baš često održavalo. Po novom zakonu, pripremno ročište je obavezno, osim u slučajevima u kojima sud nakon prijema tužbe i odgovora na tužbu utvrdi da među strankama nema spornih činjenica ili da zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnog ročišta nije potrebno. Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti dan i čas održavanja glavne rasprave, pitanja o kojima će se na glavnoj raspravi raspravljati, koje će se dokazivanje izvesti, kao i lica koja će se pozvati. Na osnovu odredbi o pripremnom ročištu, novim ZPP-om se težilo da se što više posla obavi na pripremnom ročištu, te da se dobro pripremi ročište za glavnu

24

raspravu, na kojem bi trebalo i da se završi postupak, tj. izvede dokazivanje. Ovo je dosta u suprotnosti sa dosadašnjom praksom po kojoj je u prvostepenom postupku dolazilo do čestog odlaganja rasprava, pa su se ročišta za glavnu raspravu vodila 10 i više puta, dok se postupak ne okonča. Ova težnja da se postupak što brže i ekonomičnije okonča je vidljiva i iz odredbi kojima se reguliše tok glavne rasprave. Posebna pažnja je predviđena odlaganju i nastavku ročišta, o čemu postojeći zakon nije vodio računa. Predviđeno je da sud može na predlog stranke odložiti započeto ročište samo ako bez svoje krivice stranka koja to predlaže nije bila u mogućnosti da izvede neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke. Posebno je važna odredba kojom se reguliše da stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog razloga. Takođe, je predviđeno da sud ne može odložiti ročište na neodređeno vrijeme, niti na period duži od 30 dana. Moguće je da će gore navedene odredbe izazvati polemike i različite interpretacije. Naime, u dosadašnjoj praksi je bio čest slučaj da se ročište odlaže na neodređeno vrijeme radi pribavljanja određenih dokaza, na zahtjev stranke ili iz nekog drugog razloga. Odredba kojom se ne dopušta odlaganje ročišta na neodređeno vrijeme očito ima za cilj da ubrza trajanje postupka i izbjegne nepotrebno odugovlačenje. Nesumnjivo da je upravo rascjepkanost glavne rasprave, njeno održavanje na velikom broju ročišta koja su mjesecima, pa ponekad i godinama udaljeni jedni od drugih, sigurno je jedna od glavnih prepreka ubrzanju postupka, pa i smisaonom ostvarenju nekih drugih načela parničnog postupka na kojima je ZPP ustanovljen, kao što su načelo neposrednosti i načelo slobodne ocjene dokaza.

Ostaje da se vidi kako će se gore navedena odredba implementirati u praksi, ali i da se ukaže ostalim državnim organima i institucijama da moraju biti veoma ažurni, te dostaviti sudu tražene informacije u veoma kratkom roku ako ih sud od njih traži.

25

f) U cilju što bržeg okončanja postupka, pružanja kvalitetne zaštite, sa smanjenjem parničnih troškova, Zakon o parničnom postupku uvodi i mogućnosti alternativnog rješavanja sporova. Radi se o novom rješenju koje do sada u našoj praksi nije bilo prisutno i gdje se posebna uloga daje posredniku (medijatoru). Inače, kada su u pitanju arbitraže, ovakvo rješenje je bilo redovan put da stranke okončaju svoj spor. Naravno, o posredovanju kao alterantivnom rješavanju sporova očekuje se donošenje posebnog zakonskog teksta. Postoji nada da će se putem posredovanja omogućiti i smanjenje zaostalih sudskih predmeta. Ostaje da se vidi u budućnosti da li će posredovanje između stranaka naći mjesto u praksi, kao što je to u većini zemalja, posebno u U.S. U istom cilju se daje mogućnost strankama da zaključe sudsko poravnanje i u postupku po žalbi. Novina je da se sudsko poravnanje može pobijati zbog povreda odredaba parničnog postupka, kao i ako je sudsko poravnanje zaključeno u zabludi, pod uticajem prinude ili prevare. Tužba za pobijanje sudskog poravnanja može se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana saznanja za razloge pobijanja, odnosno u roku od tri godine od dana zaključenja sudskog poravnanja.

Inače, posredovanje nije nov metod u alternativnom rješavanju sprova, ali je višestruko koristan. Poslednjih godina, posredovanje se pokazuje kao uspješno u mnogim slučajevima, kao što su porodični sporovi, radni sporovi, građanski sporovi, sporovi iz ekološkog prava, i sl. Koristi od medijacije su:

1. Štedi vrijeme i novac; 2. Omogućava privatnost i povjerljivost; 3. Samoopredeljenje je prisutno kod posredovanja; 4. Dopušta i priznaje emocije i osjećanja; 5. Pruža mogućnost za očuvanje odnosa; 6. Omogućava potencijal za konstruisanje kreativnih rješenja; 7. Ona je fleksibilna i neformalna.

U nekim slučajevima posredovanje se kombinuje i sa drugim alternativnim metodama koje mogu da budu određene bilo

26

ugovorom ili pojedinim zakonskim pravilima. Upravo, parničarima je ponekad potrebno da se upoznaju i sa tim drugim metodama u namjeri da izaberu onaj metod ARS koji će im biti najprikladniji, posebno u slučaju kada se uspjeh nije mogao postići putem posredovanja. Da bi se postigao efekat u toku posredovanja potrebno je prvo upoznati teorije i porijeklo konflikta i način njegovog rješavanja. Svijest pomaže medijatorima i drugim učesnicima u posredovanju da dođu do napretka i stvore vjeru i osjećaj kod stranaka da posredovanje može pomoći rješenju njihovih problema. U tom pravcu su posebno važne orijentacija i strategija koje posrednik postavlja u postupku medijacije. Međutim, nijesu manje važni ni pristupi samih stranaka u toku procesa posredovanja, kao i njihova iskustva u konfliktnim situacijama. Konflikt se definiše kao situacija u kojoj se indvidue nijesu saglasile ili kada imaju različite potrebe koje vode do tenzija između njih. Najčešće se smatra da je konflikt nešto negativno i da ga treba razriješiti, pa i putem posredovanja.

Inače, osnovni model posredovanja se može prikazati u sledećem: 1) pripremni raspored, 2) medijatorov uvod, 3) iznošenje stranačkih zahtjeva, 4) prikupljanje informacija, 5) identifikacija problema i interesa, 6) opciona rješenja, 7) ponuda i pregovaranje, 8) sporazum i 9) zatvaranje postupka.

g) Posebna novina u dijelu ZPP-a koja se odnosi na presude je uvođenje presude zbog propuštanja. Takođe, brojne su novine u pogledu donošenja, pismene izrade i dostave presude. Novim ZPP-om je je predviđeno da sud donese presudu i izradi je pismeno najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenje glavne resprave. Redovan slučaj zastoja u parničnom postupku, koji je istovremeno i slučaj nepoštovanja procesnih pravila bio je vezan uz rokove u kojima se presuda treba donijeti, izraditi i dostaviti strankama. Iako je zakon propisivao da se presuda, po pravilu, treba donijeti i usmeno objaviti odmah nakon zaključenja glavne rasprave, u parnicama u sudskoj praksi je takav slučaj prije bio

27

izuzetak, nego pravilo. Umjesto toga, praksa je koristila mogućnost da se u složenijim sporovima (posebno je pitanje da je sud o tome sam odlučivao) donošenje presude može odložiti, kada se presuda ne objavljuje, već kasnije dostavlja strankama u vidu pismena.

Prema istoj odredbi, pisanu presudu trebalo je izraditi u roku od osam dana po zaključenju glavne rasprave. Međutim, ovaj rok se u sudskoj praksi smatrao nerealnim i suviše kratkim, tako da se rijetko poštovao. Umjesto toga, sudovi su odlagali pisanje i otpravljanje presude mjesecima, ponekad i godinama nakon završetka glavne rasprave, pa čak i u onim posebnim parničnim postupcima koji su hitni, na primjer postupku u radnim sporovima. Na taj način su se igrali sa sudbinama onih koji traže zaštitu, ali i sa stabilnošću pravnog poretka, koja je uvijek poljuljana kada građani nemaju povjerenja u rad organa pravosuđa.

Novi tekst u tom pogledu uvodi nove metode koje imaju za cilj ubrzanje postupka i podizanje procesne discipline. Rok za izradu i otpremanje presude, umjesto 8 sada iznosi 30 dana. Sankcije za sudiju koji se ne pridržava novih rješenja nijesu propisane u novom ZPP-u, jer se pošlo od toga da su novi rokovi optimalniji, kao i da za sud koji ih se ne pridržava postoje kaznene odredbe u Zakonu o sudovima.

Novina je i to što se predviđa da sud obavijesti stranke o datumu donošenja presude, kao i da su stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici dužni sami da podignu presudu u zgradi suda. Sve ove novine su u skladu da se postigne efikasnost postupka i pruži kvalitetnija zaštita stranakama.

h) Prethodni ZPP-e je u svojim osnovnim odredbama proklamovao načelo istine, tj “da je sud dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva.” Kao jedan od indikatora za ostvarivanje načela istine

28

je uveden institut beneficium novoruma, po kojem je postojala mogućnost da se tokom postupka iznose nove činjenice i predlažu dokazi. Tako je postavljeno da bi se ostvarilo načelo istine kao jedna od najvažnijih postulata postupka, iako je praksa kao i nauka ukazivala da institut novota onemogućava koncentraciju i vodi sporosti postupka, a strankama pruža mogućnost da zloupotrebljavaju procesna ovlašćenja Upravo, ovaj institut je znatno kočio dinamiku parničnog postupka i redovno ga vraćao na početni stadijum. Mogućnost isticanja novih činjenica i predlaganja dokaza u prvostepenom postupku bila je praktično neograničena, mogle su se iznositi od podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave. Međutim, beneficium novorum postojao je i tokom postupka po pravnim lijekovima. ZPP je propisivao da se “u žalbi mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi”. Sud bi i te činjenice i dokaze koji su tek u žalbi izneseni morao da uzme u obzir, a stranka je kao jedinu sankciju imala obavezu da nadoknadi prouzrokovane troškove po pravilu krivice, bez obzira na uspjeh u sporu. Prvi pokušaj da se iznošenje novota dovede u realne okvire je bio sadržan u izmjenama i dopunama ZPP-a iz 1991. godine, kojim je isključena mogućnost da se u žalbi predlažu dokazi koji su u prvostepenom postupku bili predloženi, ali ih sud nije izveo, jer stranka nije za njih predujmila troškove.

Novi tekst je isključio mogućnost da se u žalbi iznose nove činjenice i predlažu novi dokazi, osim u slučaju ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave pred prvostpenenim sudom. Nedopušteno je postalo i iznošenje novih prigovora u žalbi kada se radi o prigovorima na koje prvostepeni sud ne pazi po službenoj dužnosti (prigovor zastarjelosti i prigovor radi prebijanja). Kao razlog za ukidanje prava na iznošenje novih činjenica i dokaza se ogleda u tome da su česte situacije da stranke svjesno prikrivaju pojedine činjenice i dokaze u prvostepenom postupku, a zatim da bi postigle ukidanje pobijene odluke i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, iznose ih kao

29

razlog u žalbi. Na jednoj strani, ova značajna izmjena će doprinijeti većoj efikasnosti suđenja. Ostaje da se odgleda njeno prihvatanje i vidi koliko će se uspješno primjenjivati u praksi. S druge strane, na taj način, postupak po žalbi je sveden na kontrolu ispravnosti postupanja suda na osnovu činjenica i dokaza iznesenih do zaključenja glavne rasprave, osim navedenog izuzetka.

Novi dokazi i činjenica se i dalje mogu iznositi u vanrednom pravnom lijeku - prijedlogu za ponavljanje postupka. Međutim, ostaje sumnja da sama nemogućnost iznošenja novina u žalbi, osim navedenih izuzetaka, može dovesti do toga da stranake izvrše pritisak na prijedlog za ponavljanje postupka. Od sposobnosti naših sudova da se suprostave ovoj potencijalnoj opasnosti u velikoj mjeri će zavisiti i efekat novog rješenja na ubrzanje toka postupka. Suprotno postupanje bi moglo imati kontra efekat, što bi se negativno odrazilo na pravnosnažnost kao jednu od osnovnih procesnih ustanova, koja je sadržana u pojmu pravnog poretka.

Novi ZPP sadrži i određene promjene i pogledu apsolutno bitnih povreda, koje su posledica novih rješenja u drugim procesnim istitutima. Znatno ograničavanje razloga na koje u postupku po žalbi sud pazi po službenoj dužnosti u funkciji je jačanja procesne discipline i pridavanju većeg značaja raspravnom načelu u postupku.

Po starom ZPP-u je predviđeno da drugostepeni sud odlučuje o žalbi bez rasprave, a samo izuzetno može zakazati raspravu ako je potrebno da se pred drugostepenim sudom ponove već izvedeni dokazi u prvostepenom postupku, a radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Međutim, novim tekstom je predviđeno da drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja pred drugostepnim sudom potrebno utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već

30

izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povreda odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom i kada je prvostepena presuda već dva puta ukinuta. Namjera radne grupe je bila da se afirmiše provođenje rasprave pred drugostepenim sudom, jer da sada su u praksi to bili rijetki slučajevi. Novina je i da se rasprava održi kada drugostepeni sud utvrdi da su učinjene povrede parničnog postupka. Na ovaj način ako drugostepeni sud utvrdi da je postojala neka povreda postupka, ne ukida automatski prvostepenu presudu, već će sam da održi raspravu i na taj način će postupak u nekim slučajevima biti znatno skraćen.

i) Promjene ZPP-a su prisutne i u ustanovi vanrednih pravnih lijekova.

Polemika se vodila da li novim tekstom ukinuti zahtjev za zaštitu zakonitosti - pravni lijek državnog tužioca protiv pravnosnažnih presuda donesenih u parničnom postupku. Pored sugestija koje su se čule na stručnoj raspravi i drugih da se ovaj pravni lijek ukine, radna grupa ga je zadržala, ali samo u slučaju iz odredbe člana 416. stav 1. ZPP-a.

Prisutni su brojni razlozi koji su ukazivali da se ovaj lijek potpuno izostavi iz sadašnjeg parničnog postupka. Ovaj pravni lijek je kod nas bio prihvaćen iz sovjetskog prava i predstavljao je izrazitu suprotnost demokratskom uređenju u pravnoj državi. Njegov glavni cilj je bio otklanjanje politički nepodobnih odluka, a ne i očuvanje zakonitosti. Njegov pravi smisao je, prema tome, bio da kontroliše pravosuđe, a time se prema pravosuđu već unaprijed izražava nepovjerenje.2 Praktično posmatrano, zahtjev 2 Vidi: Martin Kuijer, Expert opinion on the Draft Code of Civil Procedure of Montenegro, 2003, str.16; Evropska konvencija o ljudskim pravima, 28.oktobar 1999, Bumarescu-Rumunija (prijava br. 28342/95) paragraf 61-62. U ovom slučaju je došlo do povrede člana 6. Evropske Konvencije o ljudskim pravima. U obrazloženju suda se, pored ostalog, navodi: “Pravo na pravično suđenje pred sudom koje je zagarantovano članom 6. paragraf 1. Konvencije mora da se

31

za zaštitu zakonitosti predstavlja pokušaj da se stvori novo pravno stanje u korist stranke na čiju štetu je presuđeno. To je veoma teško dovesti u sklad sa shvatanjem da je zahtjev za zaštitu zakonitosti pravni lijek državnog organa, tj.sredstvo da se zaštita zakonitosti postigne po nalogu javnog tužioca.3 Za njegovo ukidanje su govorili i uporednopravni pregledi, da one zemlje u kojima postoji vladavina prava ne poznaju pravni lijek kojim državni tužilac skreće pažnju vrhovnom sudu na postojanje pravnosnažne odluke, tražeći od njega da je ukine ili preinači, jer je po njegovom mišljenju nezakonita. Postavlja se pitanje: zar nijesu dovoljni prvostepeni postupak, postupak po žalbi i po vanrednim pravnim lijekovima, tj. reviziji i predlogu za ponavljanje?! Pojedine zemlje iz našeg okruženja su ga isključile iz parničnog postupka (Hrvatska i Federacija BIH). Zatim, isticanjem raspravnih elemenata, i stranačkog položaja, kao i njihove odgovornosti ovaj pravni lijek je postao izlišan, pa i potencijalno opasan.4 Uostalom, zahtjev za zaštitu zakonitosti u praksi i nije bio mnogo korišćen.

Revizija kao vanredni pravni lijek je, takođe, pretrpjela određene promjene. Naime, ona nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijenog djela pravnosnažne presude ne prelazi 5000 eura, odnosno u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari tumači i u svijetlu odredbi Preambule konvencije u kojoj se, između ostalog, određuje da vladavina prava mora da bude dio zajedničkog nasljeđa država ugovorenica. Jedan od osnovnih aspekata vladavine prava je načelo pravne sigurnosti, koji uključuje res inter alios acta, da kada sudovi donesu konačnu presudu u određenom slučaju, njihova odluka ne smije biti dovedena u pitanje… Sud primjećuje da uzimanjem u obzir zahtjeva za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud dovodi u pitanje postupak koji je završen, tj sudsku odluku koja je res iudicata i koja je i izvršna.” 3 Vidi, Borivoje Poznić, Da li je potrebna reforma parničnog postupka, Zbornik radova sa savjetovanja pravnika, Budva, 10-12 jun, 1996. 4 Vidi, Kodek, supra note 1, str.11.

32

ili izvršenje neke druge činidbe ako vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo ne prelazi 5000 eura. Novina u pogledu revizije je i da se ne primjenjuje ograničenje u pojedinim sporovima, na primjer o izdržavanju kada je izdržavanje prvi put određeno ili ukinuto. Isto se odnosi i na sporove o naknadi štete za izgubljeno izdržavanje uslijed smrti davaoca izdržavanja i zbog izgubljene zarade ili drugih prihoda po osnovu rada kada su te odštete prvi put određene ili ukinute.

j) U novom ZPP-u su znatno prerađene odredbe koje se odnose na postupak pred arbitražama, a koji je izdvojen u posebni dio ZPP-a, jer postupak pred arbitražama nije poseban parnični postupak kako je bio tretiran u prethodnom tekstu. Postupak pred arbitražama je u najvećoj mjeri usaglašen sa opšteprihvaćenim svjetskim standardima da bi se olakšao promet sa ostalim zemljama. Normativno uređenje ovog dijela ZPP-a nije moglo biti odloženo upravo iz razloga, jer je trebalo da prethodi oporavku crnogorske privrede koje nije moguće bez inostranih ulaganja. Strana ulaganja se ne mogu očekivati ako na domaćem području ne postoji savremeno i razrađeno arbitražno pravo, koje će kako domaćim licima, tako i strancima garantovati da će njihovi interesi imati punu pravnu zaštitu koju imaju i u svojoj zemlji. Radna grupa za izradu novog ZPP-a je nastojala da domaće arbitražno pravo uskladi sa najvažnijim međunarodnim instrumentima: Arbitražnim pravilima UNCITRAL-a, koja su usvojena na Generalnoj skupštini UN 1976. godine i Model-Zakon o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži (UNCITRAL Model Law on International Commercial Arbitration) iz 1986. godine. Prilikom preuzimanja njihovih rješenja, tim se rukovodio našim specifičnostima i interesima koji treba da budu zaštićeni budućim zakonskim tekstom. Ostaje otvoreno pitanje za budućeg zakonodavca da razmisli o predlogu ovog ekspertskog tima da se uradi novi Zakon o arbitraži, kojim bi se u potpunosti pokrila materija arbitražnog prava.

33

ZAKLJUČAK

U ovom tekstu analizirale su se samo neke od mnogih promjena parničnog postupka, pri čemu se posebna pažnja posvetila onim slučajevima koji su značajni za najproble-matičnije pitanje – povećanje efikasnosti, ažurnosti i brzine parničnog postupka.5 Međutim, reforma pravosuđa u koju spada i izrada novog parničnog postupka u Crnoj Gori se trenutno kreće u nizu promjena kako na području organizacionog, tako i funkcionalnog procesnog prava. Ovim promjenama će se u pravosuđe unijeti nova svjetlost. Naravno, pri tome se ne smiju zaobilaziti iskustva parlamentarnih demokratija i tržišne privrede. Ta iskustva govore da se savremeni sistemi ne mogu svesti na skup normi koje regulišu pravosuđe, pogotovo ne na skup normi koji regulišu postupke.6 U sudski sistem treba ugraditi mnogo više: brojne socijalne, psihološke, etičke, kadrovske i druge elemente. Samo u tako ukomponovan sudski sistem će se utkati uslužno orjentisano pravosuđe i obezbijediti vladavina prava (rule of law) i pravna država. Bez te dvije velike tekovine svjetske civilizacije ne može se ići naprijed. Ono što se posebno potencira su promjene u kadrovskoj strukturi i psihologiji onih koji učestvuju u pravosuđu, tj. sudija, zastupnika, punomoćnika, tužilaca i drugih. Sa tim promjenama kako u institucionalnom, tako i strukturalnom dijelu se već počelo. Ako se u periodu koji slijedi u primjeni novog Zakona o parničnom postupku uspije smanjiti broj zaostalih predmeta, postupak ubrza i tako postane efikasnijim, to neće biti kraj izgradnje našeg pravnog sistema u ovoj oblasti. Naprotiv, očekuju nas nova iskušenja ka ostvarivanju pravne države i vladavine prava u kojoj se poštuju pravna pravila, a u parničnom postupku se građanima i pravnim licima pruža zaštitu za njihova povrijeđena i ugrožena subjektivna prava u razumnom roku, ili kako je to govorio Hegel dolazi do “uozbiljenja prava.” 5 O ostalim promjenama će biti riječi kroz analizu pojedinih odredbi Zakona o parničnom postupku. 6 Vidi, Čizmović, Đuričin, Građansko procesno pravo, 1997, str. 21.

34

Dragica Milačić sudija Višeg suda u Podgorici

POKRETANJE POSTUPKA I PRIPREMANJE GLAVNE RASPRAVE

Članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima predviđeno je da svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom.

U cilju ubrzanja i pojednostavljenja postupka uz poštovanje osnovnih procesnih načela uslijedile su zakonske promjene, što su bile i osnovne intencije pri izradi novog ZPP-a. Uvjereni smo da će promjene ZPP-a u cjelini doprinijeti bržem, efikasnijem i ekonomičnijem postupku, a time i bržem ostvarenju prava stranaka u postupku i povećanju stepena pravne sigurnosti građana.

Parnični postupak se pokreće tužbom. Ona predstavlja inicijalni akt kojim se stranka – tužilac obraća sudu radi zaštite prava građansko-pravne prirode. S obzirom na vrstu zaštite koja se traži razlikujemo tri vrste tužbi: za osudu na činidbu, utvrđujuću i preobražajnu koje su vrste tužbi svima poznate.

Tužba mora da sadrži podatke koje mora da ima svaki podnesak upućen sudu, što je predviđao čl. 109. starog zakona a sada u čl. 103. novina je to da pisanu formu ispunjavaju i podnesci upućeni telegramom, telefaksom i elektronskom poštom. Za podneske upućene elektronskom poštom predviđeno je da moraju biti ovjereni naprednim elektronskim potpisom. Tužba mora da sadrži i određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužilac zasniva svoj zahtjev i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

35

U praksi smo se susretali sa situacijom da se tužba podnese sudu a taksa rijetko, skoro nikad ne plati podnošenjem tužbe a takođe ni po opomeni. Zbog toga su predsjednici pojedinih sudova sami iznalazili rješenje, različito od suda do suda, a neki čak nijesu predmete stavljali u rad, sve do vremena dok se ne priloži dokaz o plaćenoj sudskoj taksi. Novina u ZPP-u je što je tužilac sada dužan da uz tužbu priloži i dokaz o plaćenoj sudskoj taksi. Ako ne plati propisanu sudsku taksu sud će mu poslati opomenu a ukoliko ne učini to ni po opomeni, a ne postoje uslovi za oslobađanje od plaćanja sudske takse, smatra se da je tužba povučena.

U postupku po tužbi tuženi može podnijeti protivtužbu i u pogledu uslova za njeno podnošenje nije bilo izmjena. Međutim, u pogledu vremena do kada tu radnju tuženi može preduzeti postoje izmjene u novom ZPP-u. Po zakonu koji je još uvijek važeći, ta mogućnost je bila do vremena zaključenja glavne rasprave. Novo rješenje jeste da tuženi može protivtužbu podnijeti u odgovoru na tužbu najkasnije na pripremnom ročištu odnosno na prvom ročištu glavne rasprave ako pripremno nije održano. Uslovi za podnošenje su isti kako je to predviđao stari zakon pa nije potrebno ponavljati ih. Kasnije u daljem toku postupka, nakon održanog pripremnog ročišta odnosno ako ono nije održano nakon prvog ročišta glavne rasprave, protivtužba se može podnijeti samo uz pristanak tužioca.

Po zakonu koji je sada važeći tužilac ima mogućnost preinačenja tužbe sve do zaključenja glave rasprave.

Shodno odredbama novog ZPP-a tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano. U tom slučaju je sud dužan tuženom ostaviti vrijeme da se pripremi za raspravljanje po preinačenoj tužbi.

Nakon održanog pripremnog ročišta a najkasnije do zaključenja glavne rasprave sud može dopustiti preinačenje tužbe

36

samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinačenje.

Sud će dozvoliti preinačenje i kad se tuženi protivi preinačenju ako tužilac bez svoje krivice tužbu nije mogao preinačiti ranije a tuženi je u mogućnosti da se upusti u raspravljanje po preinačenoj tužbi bez odlaganja ročišta.

Isto tako tužilac pod istim uslovima već iznijetim može svoju tužbu preinačiti tako što će umjesto prvobitno tuženog tužiti drugo lice.

Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego tuženi dostavi odgovor na tužbu. Kasnije, poslije dostavljanja odgovora na tužbu tužba se može povući sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od 8 dana od dana obavještenja o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. Ovaj rok za izjašnjenje je po sada važećem zakonu 15 dana.

Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom.

Sud nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvataju:

1. prethodno ispitivanje tužbe; 2. dostavljenje tužbe tuženom na obavezan odgovor, koja

obaveza je uvedena novim zakonom; 3. održavanje pripremnog ročišta i 4. zakazivanje glavne rasprave.

Prethodno ispitivanje tužbe

Prije nego tužbu dostavi protivnoj strani obaveza sudije je da prethodno ispita tužbu i to se obavlja na osnovu podataka o tužbi i činjenica koje su sudu poznate. Sud može samo u fazi prethodnog ispitivanja tužbe da donese rješenje koje se odnosi na otklanjanje nedostataka u istoj. Prvo se ispituje urednost, da li je

37

razumljiva i potpuna. Dalje se ispituje da li sadrži činjenice na kojima se temelji tužbeni zathjev i da li su navedeni dokazi kojima se te činjenice utvrdjuju.

Za petitum tužbe je bitno da tužbeni zahtjev mora biti jasno i precizno postavljen.

Nakon ocjene urednosti i jasnoće same tužbe ispituju se pretpostavke koje se tiču punovažnosti zastupanja odnosno urednost punomoćja. Ako je tužbu potpisao punomoćnik mora biti dostavljeno uredno punomoćje.

Što se tiče punomoćja novina se odnosi na to da punomoćnik stranke koja je pravno lice a koji nije advokat može bez izričitog ovlašćenja da vrši sve radnje u postupku (dakle i one za koje je bilo potrebno posebno odobrenje, priznanje zahtjeva, povlačenje, odricanje). Takođe, novo rješenje je i to što punomoćje prestaje smrću fizičkog lica. Prestankom pravnog lica prestaje i punomoćje koje je ovo lice izdalo, koje rješenje postoji i u zakonu koji je još na snazi.

Tužba je neuredna ako nije naznačena vrijednost spora, jer je ta obaveza utvrđena čl. 31. st. 1. ZPP-a, kada je u pitanju imovinsko pravni spor.

Za urednost tužbe bitno je i to da bude naznačena adresa tuženog. Po sada važećem zakonu ako stranka sama nije bila u mogućnosti da sazna adresu, istu je utvrđivao sud, a koju je pribavljao od nadležnog organa (prijavno-odjavne službe MUP-a) ili na drugi način i tužba se nije mogla odbaciti kao neuredna iz tog razloga. Takođe, ukoliko to nije uspjelo ispitivali su se uslovi u smislu čl. 84. ZPP-a za postavljanje privremenog zastupnika.

Novo rješenje sadržano u čl. 145. novog ZPP-a jeste da je nadležni organ dužan stranci, koja ima pravni interes, da saopšti adresu lica kome treba izvršiti dostavljanje. Pravni interes se dokazuje potvrdom suda o podnošenju tužbe ili o postojanju parnice. Mogućnost postavljanja privremenog zastupnika

38

tuženom postoji ako bi redovan postupak postavljanja zakonskog zastupnika trajao duže u slučaju ako:

- tuženi nije parnično sposoban a nema zakonskog zastupnika;

- postoje suprotni interesi tuženog i njegovog zakonskog zastupnika;

- obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika.

Novina je to što je tuženi dužan da položi iznos troškova za postavljanje privremenog zastupnika.

Sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika i u slučaju kad:

- je boravište tuženog nepoznato a nema punomoćnika; - se tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju

punomoćnika nalaze u inostranstvu a dostava se nije mogla izvršiti.

Predviđena je mogućnost postavljanja privremenog zastupnika iz reda advokata ili drugih stručno osposobljenih lica a novina je i to što troškovi postavljanja privremenog zastupnika u navedenom slučaju snosi tužilac.

U situaciji kad se tužilac ili njegov zakonski zastupnik nalaze u inostranstvu a nemaju punomoćnika na teritoriji Crne Gore dužni su već prilikom podnošenja tužbe da imenuju punomoćnika za primanje pismena u Crnoj Gori. Ako ne postupe tako sud imenuje na trošak tužioca zastupnika za primanje pismena i preko tog zastupnika poziva tužioca ili njegovog zakonskog zastupnika, da u određenom roku imenuju punomoćnika za primanje pismena. Ako tužilac ili njegov zakonski zastupnik ne imenuju punomoćnika za primanje pismena u određenom roku sud će tužbu odbaciti i rješenje o odbačaju dostaviti tužiocu ili njegovom zakonskom zastupniku preko postavljenog zastupnika za primanje pismena. Tužba će se odbaciti i u slučaju kad tužilac ne položi predujam za snošenje

39

troškova postavljanja zastupnika za prijem pismena tužiocu ili tuženom.

Po sada važećem zakonu stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu a nemaju punomoćnika u SRJ sud je pozivao da u primjernom roku postave punomoćnika za primanje pismena u SRJ. Ako stranka ili njen zakonski zastupnik ne postave takvog punomoćnika sud je stranci na njen trošak postavljao privremenog zastupnika ovlašćenog za primanje pismena i o tome je obavještavao stranku odnosno njenog zakonskog zastupnika.

Osim što tužbu ispituje u formalnom smislu i u granicama kako je navedeno, sud ne zanemaruje sadržinu zahtjeva u materijalno-pravnom smislu pa neće uvažiti raspolaganje stranaka ako je u suprotnosti sa čl. 4. st. 2., prinudnim propisima i moralom. Novo je da čl. 3. izričito kaže da stranka mora za tužbu i svaku drugu parničnu radnju imati pravni interes.

Osim rješenja koja se donose u smislu čl. 272. ZPP-a u odnosu na predmet spora, postoji mogućnost odbacivanja tužbe u fazi prethodnog ispitivanja. Osim slučajeva ranije predviđenih: da rješenje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost i da je tužba podnijeta neblagovremeno kada je zakonom predviđen rok za njeno podnošenje, novina je i to da se tužba može odbaciti nakon prethodnog ispitivanja iste, ako sud utvrdi da su stranke ugovorile arbitražu, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravnosnažno presuđena, da je o predmetu spora zaključeno sudsko poravnanje, da se tužilac pred sudom odrekao tužbenog zahtjeva, da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje, koja je rješenja po starom zakonu sud mogao donijeti tek na ročištu glavne rasprave.

Odgovor na tužbu

Pošto sudija prethodno ispita tužbu i nađe da nema smetnji za dalje vođenje postupka tužba sa prilozima dostavlja se tuženom

40

na odgovor, u roku od 30 dana od dana prijema uredne i potpune tužbe u sud. Od momenta dostavljanja tužbe tuženom parnica počinje da teče.

Tuženi je dužan da dostavi pismeni odgovor na tužbu u roku od 30 dana od prijema tužbe sa prilozima.

Ovo je novina obaveznog dostavljanja tužbe na odgovor. Po sada važećem ZPP-u ako je tužba uredna i po njoj se može postupati sud je zakazivao pripremno ročište i primjerak tužbe dostavljao tuženom ili ročište glavne rasprave ako je smatrao da pripremo ročište nije potrebno, imajući u vidu navode tužbe i prirodu spora.

Izuzetno, prije zakazivanja pripremnog ročišta, i to je u praksi bilo vrlo rijetko, predsjednik vijeća je tražio od tuženog da podnese odgovor na tužbu, ako je to bilo cjelishodno zbog složenosti spora ili zbog većeg broja zahtjeva stavljenih u tužbi, i rok je određivao predsjednik vijeća koji nije mogao biti duži od 15 dana izuzetno 30. Međutim, nije bilo posledica za tuženog ako ne podnese odgovor. Po proteku roka za odgovor odnosno po prijemu, predsjednik vijeća je ocjenjivao da li je potrebno zakazati pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu.

Dakle, po sada važećem zakonu postojala je mogućnost usmenog ili pismenog odgovora na tužbu, a novina je obaveza podnošenja pismenog odgovora.

Prilikom dostavljanja tužbe na odgovor tuženom, sud će ga poučiti o tome šta treba da sadrži odgovor na tužbu, i o posledicama nedostavljanja odgovora na tužbu u određenom roku.

Ako u roku iz čl. 272. st. 1. tj. 30 dana, tuženi ne dostavi odgovor na tužbu, sud može donijeti presudu zbog propuštanja, ako su ispunjeni uslovi iz čl. 339. ZPP-a (novog), koji uslovi su ranije bili skoro slični za presudu zbog izostanka. To su:

1. ako je tuženom uredno dostavljena tužba na odgovor;

41

2. ako se ne radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (čl. 4. st. 3.);

3. ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz činjenica koje su navedene u tužbi;

4. ako činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev nijesu u suprotnosti sa dokazima koje je dostavio sam tužilac ili s činjenicama koje su opšte poznate.

Donošenje ove vrste presude moguće je odložiti ako je potrebno da se o navedenim okolnostima (tj. postojanju uslova) prethodno pribave obavještenja.

Dobra strana obaveznog pismenog odgovora na tužbu jeste što se ranije u praksi često dešavalo da je sam odgovor sveden na onaj tipa «osporavam u cjelini osnov i visinu», bez ikakve razrade i izjašnjenja o navodima tužbe. Najčešće je to bila posledica nepripremljenosti stranke i njenog punomoćnika pa je traženo odlaganje za prikupljanje dokaza i isti su obično dostavljani jedan po jedan uz traženje roka za izjašnjenje. S toga je sada cjelishodnije dati pismeni odgovor i izjašnjenje tuženog o navodima tužbe, činjenicama iznijetim u tužbi, o predloženim dokazima i istovremeno predložiti dokaze radi utvrđenja činjenica iznijetih u odgovoru. Tako je skraćen postupak, vrijeme u kojem tužilac i tuženi mogu iznositi činjenice i predlagati dokaze. Ranije je to bilo u toku cijele rasprave, sada po novom rješenju nove činjenice stranke mogu iznositi i predlagati nove dokaze na ročištu glavne rasprave samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nijesu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Cilj iznošenja i prezentiranja dokaza i protivdokaza u odgovoru na tužbu odnosno na pripremnom ročištu, izuzetno na ročištu glavne rasprave, jeste da se eliminišu tzv. «skriveni dokazi», tj. adut u žalbi što dovodi do ukidanja presuda zbog novih činjenica. U postupku po žalbi postoje promjene u tom smislu, pa se nove činjenice i novi dokazi mogu iznositi samo

42

pod uslovom da stranka dokaže da ih nije mogla prezentirati ranije.

Aktivnom ulogom stranaka u predlaganju i pribavljanju činjenica i dokaza uz pravilno rukovođenje od strane suda parnicom sprečava se odugovlačenje postupka i zloupotreba procesnih ovlašćenja.

Tako već u odgovoru na tužbu tuženi zauzima stav i izjašnjava se prema navodima tužbe, predlozima, iznijetim činjenicama i predloženim dokazima (za što su nekada trebala ročišta i ročišta) i sve to vodi bržem i ekonomičnijem postupku.

U odgovoru na tužbu tuženi će istaći moguće procesne prigovore i izjasnit će se u vezi postavljeng tužbenog zahtjeva, da li ga priznaje ili osporava. Ako osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora da sadrži i činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun sud će radi otklanjanja tih nedostataka vratiti podnesak na ispravku.

Kad po prijemu odgovora na tužbu sud utvrdi da među strankama nije sporno činjenično stanje i da ne postoje druge smetnje za donošenje odluke može bez održavanja ročišta donijeti odluku o sporu, što je izuzetan slučaj da meritorno odluči u postupku pripremanja glavne rasprave.

Takođe, po prijemu odgovora na tužbu ako sud utvrdi da iz činjenica navedenih u tužbi ne proizilazi osnovanost tužbenog zahtjeva donijet će odluku kojom se odbija tužbeni zahtjev. Tužbeni zahtjev u ovom smislu je neosnovan ako je očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi ili ako su činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev očigledno u suprotnosti sa dokazima koje je sam tužilac predložio ili sa činjenicama koje su opštepoznate.

43

To predstavlja izuzetak od pravila da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu na osnovu usmenog, javnog i neposrednog raspravljanja.

Sud se može povodom prigovora tuženog oglasiti mjesno nenadležnim ako je prigovor podnesen najkasnije u odgovoru na tužbu.

Sud se može oglasiti po službenoj dužnosti mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, ali najkasnije do podnošenja odgovora na tužbu.

Sud će po prigovoru stranke o mjesnoj nenadležnosti odlučiti najkasnije na pripremnom ročištu odnosno na prvom ročištu za glavnu raspravu ako pripremno nije održano.

Pripremno ročište

Nakon prijema odgovora na tužbu sud zakazuje pripremno ročište koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od kada je dostavljen pismeni odgovor na tužbu. Ako tuženi nije dostavio pismeni odgovor na tužbu, a nema uslova za donošenje presude zbog propuštanja, sud će zakazati pripremno ročište nakon proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu.

U dosadašnjoj praksi rijetko su održavana pripremna ročišta. Sada je dat značaj pripremnom ročištu jer je zakon odredio obavezno održavanje osim u slučajevima u kojima sud nakon prijema tužbe i odgovora na tužbu utvrdi da među strankama nema spornih činjenica ili da zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnog ročišta nije potrebno (čl. 285.).

Poziv se dostavlja najkasnije 8 dana prije ročišta i stranke su dužne, o čemu se upozoravaju u pozivu, da na pripremnom ročištu iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na

44

ročištu donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. (čl. 286.)

Pripremno ročište počinje tako što tužilac sažeto iznosi tužbu a tuženi odgovor na tužbu. Nakon toga raspravlja se o pitanjima koja se tiču smetnji za dalji tok postupka.

Ako sud ne prihvati prigovor o postojanju smetnji za vođenje postupka odluku će donijeti zajedno sa odlukom o glavnoj stvari, osim ako se radi o prigovoru mjesne nenadležnosti, kad donosi posebno rješenje.

Sud će na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

Ako na pripremno ročište ne dođe tužilac a bio je uredno obaviješten smatrat će se da je tužba povučena osim ako tuženi ne traži da se ročište održi. To su posledice nedolaska na pripremno ročište uvedene novim zakonom.

Jedino ako se na pripremnom ročištu ovako postupa i kod ovako datog značaja istog može se očekivati da se glavna rasprava završi na prvom ili drugom odnosno trećem ročištu, a ne da se odugovlači što je suprotno načelu procesne ekonomije i čl. 11. ZPP-a, kojim je određeno da je dužnost suda da postupak sprovede bez odugovlačenja sa što manje troškova i onemogući svaku zloupotrebu prava. Pravna zaštita treba da bude brza, jeftina, efikasna i dostupna svima ali ne na štetu zakonite i pravilne odluke suda. Koncentracija dokaza i pravilan izbor dokaznih sredstava, pravilno rukovođenje parnicom u toku pripremanja glavne rasprave, doprinijet će bržem, jeftinijem i efikasnijem postupku.

Ako sud na pripremnom ročištu odredi vještačenje, odrediće rok u kome vještak treba da postupi, i pri tome će voditi računa da pisani nalaz i mišljenje sud mora dostaviti strankama najkasnije 8 dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu.

45

Ako tužilac nije naznačio vrijednost predmeta spora u tužbi, ili ako je očigledno suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost spora, sud će po službenoj dužnosti ili po prigovoru stranke najkasnije na pripremnom ročištu, ako ono nije održano na prvom ročištu glavne rasprave, prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način utvrditi, odnosno provjeriti tačnost označene vrijednosti. Sud o tome odlučuje rješenjem protiv kojeg žalba nije dozvoljena.

Promjene koje se tiču obaveznog pismenog odgovora na tužbu i obavezno održavanje pripremnog ročišta omogućit će vječitu težnju da stranke još u fazi pripreme glavne rasprave iznesu sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih zahtjeva i predloga, da ponude sve dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, da se izjasne o navodima i ponuđenim dokazima suprotne stranke te da se tako razluči sporno od nespornog. Tako se postiže koncentracija dokaza i efikasna i brza zaštita te i ekonomičnost u postupku, koje je bila jedna od rukovodećih načela za zakonodavca.

Zakazivanje ročišta za glavnu raspravu

Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti dan i čas održavanja glavne rasprave, pitanja o kojima se raspravlja, dokaze koje će izvesti i lica koje će pozvati na glavnu raspravu, i po pravilu isto se održava najkasnije u roku od 60 dana od dana održavanja pripremnog ročišta, a može odrediti da se odmah nakon pripremnog ročišta održi ročište glavne rasprave. Ako sud ocijeni da će glavna rasprava trajati duže od jednog dana odredit će ročište za onoliko dana uzastopno koliko je neophodno da se rasprava održi u kontinuitetu.

Prisutne stranke se proglašenjem rješenja sa pripremnog ročišta upoznaju sa danom održavanja ročišta glavne rasprave, a poziv se upućuje strankama koje nijesu bile prisutne na pripremnom ročištu, kao i svjedocima i vještacima za koje je sud

46

odredio da pozove. Stranke će se u pozivu upozoriti na posledice izostanka sa ročišta. Izostanak tužioca sa ročišta glavne rasprave dovodi do povlačenja tužbe, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje.

Na kraju mog izlaganja mogu da kažem da se nadam da će iznijete promjene ZPP-a u fazi pripremanja glavne rasprave učiniti da postupak u cjelini bude brži, jeftiniji te da tako i pravna zaštita bude brža, ekonomičnija i dostupna svima.

47

Vesna Begović sudija Vrhovnog suda Republike Crne Gore

GLAVNA RASPRAVA

Tok glavne rasprave

U cilju da se postupak kvalitetnije, brže i sa što manje troškova završi, unijete su značajne izmjene u odnosu na odredbe koje se tiču pripremnog ročišta i odredbi koje se tiču pripremanja glavne rasprave. Iz tih odredbi se može zaključiti, da je cilj ovog Zakona, da se što je moguće više obavi posla na pripremnom ročištu, kako bi se dobro pripremilo ročište za glavnu raspravu.

Upravo dosadašnja praksa, a što je na neki način omogućavao i dosadašnji ZPP, po kojem je u prvostepenom postupku često dolazilo do odlaganja velikog broja rasprava, rukovodilo nas je na ovakva rješenja u ovom Zakonu.

Ovaj cilj Zakona je posebno uočljiv i kroz odredbe koje regulišu pitanje toka glavne rasprave.

Članom 13. novog Zakona je propisano, da se prvostepeni postupak, po pravilu sastoji od dva ročišta: jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta glavne rasprave.

Pitanje glavne rasprave i toka iste, regulisano je Glavom 22 ovog zakona (odredbe čl. 298-307) a što će biti predmet mog detaljnijeg izlaganja.

Dakle, nakon što su obavljene sve radnje oko pripremanja glavne rasprave, sud na pripremnom ročištu određuje dan i čas održavanja glavne rasprave, dokaze koji će se izvesti i pitanja koja će se raspravljati. Po pravilu glavna rasprava se zakazuje

48

najkasnije u roku od 60 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

Ukoliko sud procijeni, može odrediti, da se glavna rasprava održi odmah nakon pripremnog ročišta, a to će biti slučaj kod predmeta koji nijesu ni pravno ni činjenično složeni.

Onoj stranci koja nije bila prisutna na pripremnom ročištu, uz poziv za glavnu raspravu, dostavlja se ovjereni prepis zapisnika o pripremnom ročištu.

Sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet raspravljanja, nakon što utvrdi, da li su sva pozvana lica došla, da li odsutna lica imaju opravdan razlog za izostanak.

Novina, koja u bitnom utiče na skraćenje postupka tj. efikasnost je st. 3. čl. 298. koji propisuje, da usled nedolaska tužioca, koji je uredno pozvan, smatraće se, da je povukao tužbu, osim ako se tuženi upustio u raspravljanje.

No, ukoliko na glavnu raspravu ne dođe tuženi, a uredno je pozvan, rasprava će se održati u njegovom odsustvu.

Ako predhodno nije održano pripremno ročište, prvo ročište za glavnu raspravu, počinje izlaganjem tužbe, a posle toga tuženi sažeto odgovara na navode tužbe, dok sud u daljem toku, rješenjem određuje koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.

Ako nije održano pripremno ročište, sud će po prigovoru stranke ili po službenoj dužnosti najprije da odluči o pitanjima iz čl. 276. (nadležni sud, apsolutna nenadležnost, prigovor litispedencije...).

No, ako je održano pripremno ročište, na glavnoj raspravi, izvode se samo dokazi, čije izvođenje je rješenjem na tom ročištu određeno.

Postupak na glavnoj raspravi se odvija usmeno, rasprava je javna, a dokazi se izvode neposredno pred sudom.

49

Sud rukovodi raspravom i vodi računa da se rasprava odvija u pravom smjeru i na pravilan način bez nepotrebnih odlaganja. Pri tome se brine o održavanju reda u sudnici i o dostojanstvu suda - čl. 313.

Jedna od izuzetnih novosti ovog Zakona je i uvođenje odredbe koja se tiče iznošenja činjenica i predlaganja dokaza. Naime, čl. 303. ZPP-a, predviđa da se nove činjenice i novi dokazi, mogu predlagati po pravilu na pripremnom ročištu a samo izuzetno na glavnoj raspravi, i to pod uslovom, da ih stranke bez svoje krivice nijesu mogle prije iznijeti i da nemogućnost iznošenja učine vjerovatnim.

Takođe, u cilju efikasnosti postupka, sud je dužan, kako to propisuje čl. 315. da provjeri najkasnije 8 dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu, da li su ispunjeni uslovi za održavanje. Novim Zakonom posebna pažnja je posvećena odlaganju i nastavku ročišta. Tako, čl. 316. Zakona je predviđeno, da sud na predlog stranke može da odloži započeto ročište samo iz sljedećih razloga:

1) ako nije moguće izvesti neki dokaz, čije izvođenje je određeno, a koje je bitno za pravilno presuđenje i

2) ako obje stranke predlažu odlaganje, radi mogućnosti mirnog rješenja spora ili zaključenja rasprave.

Pri tome stranke mogu samo jedan put tražiti odlaganje ročišta iz istog razloga.

U tim situacijama, kada se ročište odlaže, sud prisutnim odmah saopštava mjesto i vrijeme održavanja novog ročišta. Stranku, koja je bila uredno obaviještena, a nije bila prisutna, sud nije dužan da obavijesti o mjestu i vremenu odlaganja, osim u slučaju da je protivna stranka iznijela nove činjenice ili predložila nove dokaze (čl. 303.).

U cilju efikasnosti postupka predviđeno je, da se ročište za glavnu raspravu ne može više odlagati na neodređeno vrijeme niti na period duži od 30 dana, kako to propisuje čl. 319.

50

Međutim, postoje izuzeci na period duži od 30 dana može se odložiti, samo u slučaju iz čl. 222. i to:

(1) da u određenim okolnostima ako se može pretpostaviti, da se neki dokaz neće moći izvesti u razumnom roku;

(2) ili da se radi o dokazu, koji treba da se izvede u inostranstvu, tada sud može u rješenju o odlaganju staviti i duži rok, do kojeg će se čekati izvođenje tog dokaza.

Primijećeno je u dosadašnjoj praksi da je često bio slučaj, da se ročište odlaže na neodređeno vrijeme radi pribavljanja dokaza, na zahtjev stranaka ili pak iz nekog drugog razloga. No, dosadašnji ZOO nije ni predviđao odlaganje ročišta na neodređeno vrijeme, ali nije ni izričito zabranjivao. Stoga, je ovo jedna izuzetna novost, koja potpuno isključuje mogućnost odlaganja ročišta na neodređeno vrijeme - čl. 319.

Na cilj da se ubrza postupak i izbjegne nepotrebno odugovlačenje, upućuje st. 3. čl. 319. koji propisuje, da u situacijama kada se odloži ročište, sud je dužan preduzeti sve radnje koje mu stoje na raspolaganju, kako bi se do sljedećeg ročišta otklonili uzroci koji su doveli do odlaganja i na tom ročištu rasprava se mogla zaključiti.

Takođe, u cilju efikasnosti postupka je i to, kada se rasprava drži pred izmijenjenim sudijom. Unijete su određene novine. Naime, čl. 321. ZPP-a, je propisano da se rasprava drži iznova, i da na saglasan predlog stranaka ne mora izvoditi dokaze koji su ranije izvođeni već, da pročita zapisnike o izvođenju tih dokaza. Izuzetak, od dosadašnjeg Zakona je u st. 4. tog člana, koji propisuje, da sud sam odlučuje (dakle, bez saglasnosti stranaka) da se pročitaju iskazi svjedoka i vještaka koji su umrli, duševno oboljeli, ili nijesu ni dostupni sudu.

Jedna od novina u Zakonu je, da je isključena mogućnost mirovanja postupka, jer je ovaj zakon i ne predviđa. Inače, institut mirovanja postupka je veoma često korišćen u sudskoj praksi. Naime, često se dešavalo, da obje stranke nijesu

51

zainteresovane za nastavak postupka, da u nekoj fazi postupka tužilac nije zainteresovan, ili iz nekih drugih razloga stranke nijesu u mogućnosti da učestvuju u postupku.

Takođe, u praksi se često dešavalo, da se postupak umirovi zbog nedolaska stranaka, pa se zatim tražio povraćaj u pređašnje stanje, zatim zakazivanje ročišta po predlogu za povraćaj, zatim odlučivanje o predlogu, pa ako se isti usvoji, ponovo zakazivanje ročišta glavne rasprave i tako se postupak bespotrebno odugovlačio. Isključivanje instituta mirovanja postupka u novom zakonu je jedno dobro rješenje. Jer, po novom zakonu, nezainteresovanost tužioca za nastavak postupka, "kažnjava" se na način, što - ukoliko ne dođe na pripremno ročište, a uredno je obaviješten, smatraće se da je tužba povučena. Ukoliko tužilac ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatra se da je povukao tužbu, ukoliko se tuženi ne upusti u raspravljanje.

Iz svih ovih zakonskih rješenja nedvosmisleno proizilazi, da je potencirana koncentracija postupka, jer će tok postupka biti daleko cjelishodniji, ako se glavna rasprava ne odugovlači. U tom pravcu, moram posebno naglasiti, da je zadržano ranije rješenje - da su stranke dužne da iznesu sve činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (raspravno načelo), a da je isključena dužnost suda da po službenoj dužnosti pribavlja dokaze (načelo istine) u cilju potpunog i istinitog utvrđivanja spornih činjenica. (čl. 8.).

Novim Zakonom je u tom pravcu napravljen izuzetak, samo kod zahtjeva radi nedozvoljenog raspolaganja. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nijesu iznijele i po službenoj dužnosti da pribavlja dokaze.

Tako u pogledu dokazivanja uvodi se raspravno načelo. Pored opšte odredbe ranijeg ZPP-a iz čl. 221., koja govori o teretu dokazivanja i koja je kao takva bila nedorečena, Novim Zakonom se uvode stavovi 2. i 3. čl. 219., koji će se primjenjivati

52

ukoliko teret dokazivanja nije određen zakonom. Zapravo, ova pravila pružaju odgovor na pitanje koja stranka snosi rizik nedokazanosti, odnosno na čiju štetu će sud presuditi, ako ne dođe do određenog zaključka o postojanju činjeničnih tvrdnji koje su bile predmet dokazivanja.

Treba istaći i novine u pogledu odredbi, da se i maloljetno lice može pojaviti kao svjedok (mladje od 14 g.) ako sud na osnovu nalaza nadležnog organa ili stručnog lica ocijeni, da je sposobno da svjedoči (čl. 231. st. 3.). Novim Zakonom je regulisan i način pozivanja maloljetnog lica kao svjedoka, i to se vrši preko roditelja, odnosno zakonskog zastupnika. Novim Zakonom se odredbe vezane za zakletvu brišu, jer se pokazalo da zakletva čašću nema rezultata. Odredbe o vještačenju sadrže novine (čl. 244.) jer je sada stranci dato pravo da predloži lice koje će izvršiti vještačenje, za razliku od ranijeg teksta, koji je samo sudu davao mogućnost da odredi vještaka. U složenijim vještačenjima, sud može izuzetno sam da odredi vještaka. Novim Zakonom se sva dokazna sredstva izjednačavaju, tako da saslušanje stranaka nije više suspsidijerno sredstvo, pa je u tom pravcu brisana odredba st. 2. čl. 264. ZPP-a, tj. da se taj dokaz izvodi kad nema drugih dokaza.

Nakon izvođenja svih dokaza, stranke imaju pravo da se obrate sudu ZAVRŠNIM IZLAGANJEM (konačni predlozi) u kojima se rezimiraju pravni i činjenični aspekti predmeta. Sud može dopustiti tužiocu da se ukratko izjasni na završno izlaganje tuženog.

Nakon što budu okončane sve faze glavne rasprave i predmet spreman za presuđenje sud će da objavi da je rasprava zaključena.

Dakle, iz naprijed navedenog, proizilazi, da se novim zakonom potencira raspravno načelo, a načelo materijalne istine je minimizirano i princip istražnosti sveden na najmanju mjeru.

53

Smatram, a što je i cilj ovog zakona, da će na ovaj način sudski postupak biti brži, efikasniji i ekonomičniji, a stranke bi trebale da dobiju kvalitetniju sudsku zaštitu.

PRESUDA I NJENO DONOŠENJE

Glavom 24 ovog Zakona regulisano je pitanje vrste presuda, njeno donošenje, pisana izrada, dostava, ispravljanje i pravosnažnost presude.

Što se tiče vrste i sadržaja pravne zaštite koja se pruža, presuda može biti: utvrđujuća (deklarativna), osuđujuća (kondemnatorna) ili preobražajna (konstitutivna).

Osuđujuća presuda je najčešće vrsta presude, kojom sud može naložiti da se izvrši određena činidba, samo ako je dospjela do zaključenja glavne rasprave. Izuzetak od tog pravila su slučajevi iz st. 2. čl. 332. koji se tiču: zahtjeva za davanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja bračnom drugu, roditeljima, djeci, te zahtjeva vezanih za rentu, itd., kada sud može obavezati tuženog na činidbu koja nije dospjela u momentu zaključenja rasprave. Jedina novina u novom Zakonu je unošenje st. 4. čl. 332., koji reguliše ovu vrstu presude, a kojim se izričito propisuje, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao preuranjen, ako je predmet tužbenog zahtjeva činidba koja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave (normalno ukoliko se ne radi o zahtjevima koji predstavljaju izuzetak)

Što se tiče roka izvršenja činidbe, ranijim zakonom je bilo propisano, da teče od prvog dana posle dostavljanja prepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje. Sada je odredbom st. 3. čl. 334. novog Zakona, određeno da rok teče od prvog dana posle dostavljanja prepisa ali pravosnažne presude stranci kojoj je naloženo izvršenje, ako zakonom nije drugačije određeno.

Što se tiče toga u kom obimu se odlučuje presudom postoje:

1) potpuna - kojom se konačno odlučuje o svim zahtjevima;

54

2) djelimična - koja se ograničava na dio zahtjeva, odnosno na neke zahtjeve;

3) dopunska - kojom se naknadno odlučuje o zahtjevima, a o kojima je sud propuštio da odluči;

4) međupresuda - kojom se odlučuje o osnovu tužbenog zahtjeva tj. utvrđuje se da je tužbeni zahtjev osnovan, pri tome se ostavlja odluka o visini zahtjeva za presudu, kojom se spor završava.

Treba istaći, da dosadašnje odredbe, koje su vezane za djelimičnu presudu su dopunjene izričitom odredbom st. 4. čl. 335. ZPP-a, po kojoj djelimična presuda zbog samostalnog karaktera nije dopuštena u slučaju kulmulacije tužbenih zahtjeva, od kojih jedan ima uslovljavajući značaj za drugi, tako da se mora odlučiti samo jednom presudom.

Novina je i u pogledu dopunske presude čl. 348. a koji se odnosi na to, da ako stranke ne podnesu predlog za donošenje dopunske presude u roku od 15 dana (a koji je rok i za donošenje iste) smatraće se da je tužba povučena u tom dijelu.

U odnosu na ostale presude - razvrstane po obimu odlučivanja, nijesu unijete nikakve novine.

U pogledu presude na osnovu priznanja i presude na osnovu odricanja, izmijenjene su u novom Zakonu u tome, što se priznanje odnosno odricanje, može odnositi i na dio tužbenog zahtjeva. Unijeta je i novina kada su u pitanju sporovi male vrijednosti iz člana 447. ZPP-a, (u kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi 500 eura), a kada je u pitanju presuda na osnovu odricanja. Naime, članom 465. ranijeg Zakona o parničnom postupku je bilo propisano, da ukolko tužilac ne dođe na prvo ročište za glavnu raspravu, a uredno je pozvan, smatraće se da je tužba povučena, osim ako se tuženi upustio u raspravljanje. Međutim, po novom Zakonu shodno članu 452. je propisano, da u tom slučaju sudija odbija tužbeni zahtjev, tj. donosi presudu na osnovu odricanja.

55

I dalje je propisana mogućnost donošenja presude zbog izostanka, s tim što je ista dobila naziv - presuda zbog propuštanja (čl. 339). U pogledu donošenja ove presude ovim zakonom su unijete određene izmjene. Naime, ako tuženi u roku iz čl. 279 tj. 30 dana (rok za dostavu pisanog odgovora na tužbu) ne dostavi odgovor na tužbu, sud donosi presudu zbog propuštanja (kojom usvaja zahtjev), ako su ispunjena četiri uslova i to:

1) ako je tuženom uredno dostavljena tužba na odgovor; 2) ako se ne radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu

raspolagati (čl. 4. st. 3.); 3) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz činjenica

koje su navedene u tužbi; 4) ako činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev nijesu u

suprotnosti sa dokazima, koje je dostavio sam tužilac ili sa činjenicama koje su opštepoznate (kako je bilo iranije propisano).

Takođe, jedna bitna novina u Zakonu je i donošenje presude bez zakazivanja ročišta, kako to propisuje odredba čl. 282. Naime, kada po prijemu odgovora na tužbu, sud utvrdi da među strankama nije sporno činjenično stanje i da ne postoje druge smetnje za donošenje odluke, može bez zakazivanja ročišta, donijeti odluku o sporu.

Donošenje, pismena izrada i dostava presude

Posebne novine su unijete u dijelu, koji reguliše pitanje donošenja, pismene izrade i dostave presude. Naime, značajna novina je u čl. 340. st. 1., kojim je propisano, da će sud donijeti i pismeno izraditi presudu najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Kao dan donošenja presude, podrazumijeva se dan kada je pismeno izrađena presuda.

Dosadašnje odredbe ZPP-a su propisivale, da se presuda mora pismeno izraditi u roku od 8 dana od dana donošenja. No u

56

praksi se često ovaj rok nije poštovao, pa je sada ovim zakonom tačno limitiran rok izrade presude. U slučaju prekoračenja ovog roka od 30 dana, sudija je dužan u pismenoj formi da izvijesti predsjednika suda o razlozima prekoračenja kako to propisuje stav 2. čl. 340. Jer, ukoliko sudija često prekoračuje rok iz člana 340. st. 1. novog Zakona u izradi presude, a bez opravdanog razloga, predsjedniku suda stoji mogućnost pokretanja postupka, radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti sudije u vršenju sudijske funkcije, a shodno članu 45. Zakona o sudovima.

Značajna novima u Zakonu je i to, što je čl. 341. ZPP-a predviđeno, da će sud obavijestiti prisutne stranke (nakon zaključenja glavne rasprave) o datumu donošenja presude. Onu stranku koja nije prisustvovala glavnoj raspravi, sud će obavijestiti pismenim putem o datumu donošenja presude.

Novina je i to, što su stranke odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici dužne same da podignu presudu u zgradi suda. Na ovaj način, napravljen je jedan zakonski izuzetak od opštih odredbi o dostavljanju. Ovo sa razloga, što se na ovaj način sud primorava, da uradi odluku u tom zakonskom roku, jer za odluku stranaka lično dolazi u sud. Sve to upućuje na zaključak, da se radi o veoma ozbiljnom i savjesnom odnosu prema obavezama i od strane suda i stranaka.

No, sud može na zahtjev stranaka ukoliko ista nije u mogućnosti da podigne presudu u zgradu suda, odlučiti, da dostavu izvrši na način kako je to predviđeno odredbama ovog zakona o dostavljanju (čl. 342. st. 1.).

Ako bi se desilo, da dođe do prekoračenja roka u donošenju presude, sudija će čim bude saznao da će doći do odlaganja datuma donošenja presude (kao razlog može biti bolest, službena odsutnost...) o tome obavijestiti stranke, pa će se nakon toga presuda dostaviti prema odredbama o dostavljanju (čl. 344.).

57

Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv presude, počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja iste.

U ovim ostalim slučajevima (ako stranka nije prisustvovala glavnoj raspravi, ako stranka iz nekih opravdanih razloga nije u mogućnosti da podigne presudu i o tome obavijesti sud) rok za podnošenje pravnog lijeka, počinje teći prvog narednog dana nakon prijema presude (čl. 345.).

Novim Zakonom isključena je dosadašnja odredba člana 335., jer se presuda donosi i objavljuje u ime naroda. U pogledu sadržine pismeno izrađene odluke, i to: uvoda, izreke, obrazloženja i uputa na pravni lijek, unijeta je novina u sadržaju stava 4. čl. 347., a koji se tiče, šta sudija u obrazloženju odluke treba da navede (dakle: zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijete, dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izveo i kako ih je ocijenio).U obrazloženju će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Takođe, izjasniće se i o stavovima stranaka o pravnom osnovu spora, kao i njihovim predlozima i prigovorima o kojima nije dao razloge u odlukama koje je već donio u toku postupka.

Ovim zakonom su odredbe kojima se reguliše pravosnažnost presude dopunjene. Prvostepeni sud osim po prigovoru stranke i po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena i da li je parnica pokrenuta, jer ako se to utvrdi tužba se odbacuje. Ranijim zakonom je bilo predviđeno da samo sud po službenoj dužnosti pazi na te prigovore.

U dosadašnjem tekstu ZPP-a nije bilo predviđeno, da pravosnažna presuda dejstvuje samo među strankama, osim kada zbog prirode spornog odnosa ili po odredbi zakona dejstvuje i prema trećim licima. Međutim, sada je dejstvo pravosnažne presude regulisano čl. 353. st. 1. Stavom 2. tog člana je

58

propisano, da se pravosnažnost presude vezuje za stanje pravnog odnosa u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

Inače, na presudu se može u svoju korist pozivati samo stranka. Opravdanje za to dejstvo presude, ogleda se u mogućnosti umješača da utiče na ishod parnice (čl. 354.). Shodno tome, sud u kasnijoj parnici po tužbi stranke protiv umješača, koji je uz nju učestvovao u predhodnoj parnici, ne može presuditi protivno ranije donesenoj odluci, sem kada se usvoji prigovor nesavjesnog vođenja spora. Na ovaj način se izražava uloga umješača, da kontroliše način na koji stranka vodi spor. Na taj način mu se daje mogućnost, da interveniše i kada ga stranka ne poziva to da učini.

Inače, sud je vezan za svoju presudu od kada je donešena (čl. 355.), a prema strankama od dana donošenja, odnosno dostavljanja (čl. 342., 343. i 344.), dok je ranijim zakonom bilo propisano, da je sud vezan za svoju presudu čim je objavljena, a ako presuda nije objavljena, čim je otpravljena.

MIRNO RJEŠAVANJE SPORA

Značajne novine u Zakonu, u ovom dijelu su kako u pogledu sudskog poravnanja, tako i pogledu uvođenja alternativnog rješavanja sporova.

Sudsko poravnanje

Sudsko poravnanje - kako predviđa čl. 322. stranke mogu zaključiti u predmetu spora tokom cijelog postupka i može se odnositi na cio tužbeni zahtjev ili na jedan njegov dio. Važeči ZPP ne daje jasan odgovor, do kojeg trenutka u razvoju postupka se može zaključiti sudsko poravnanje. Međutim, novim Zakonom i to odredbom 324. se decidno određuje, da se poravnanje može zaključiti i u postupku po žalbi, kada se pred drugostepenim sudom održava glavna rasprava. Ukoliko je poravnanje

59

zaključeno u vrijeme dok teče postupak po žalbi, prvostepeni sud će obavijestiti drugostepeni sud o tome. Pred drugostepenim sudom, poravnanje se zaključuje samo ako se pred tim sudom održava rasprava. Ukoliko se poravnanje zaključi po donošenju presude, sud će rješenjem tu presudu ukinuti, što je takođe novina u Zakonu.

Sudsko poravnanje je ugovor stranaka i ne može se pobijati žalbom. Po ranijem zakonu, poravnanje se moglo pobijati tužbom iz razloga iz kojih se može pobijati valjanost svakog ugovora.

Značajne novine u Zakonu su i način pobijanog sudskog poravnanja, a što je regulisano odredbom čl. 327. ZPP-a. Dakle, poravnanje se može pobijati samo tužbom. Poništaj poravnanja se može tražiti sa razloga rušljivosti (zabluda, prinuda i prevara) ili razloga apsolutne ništavosti (ako je učestvovalo lice koje ne može biti parnična stranka, ako je stranku zastupalo neovlašćeno lice...). Propisano je da se tužba može podnijeti u roku od 3 mjeseca (subjektivni rok) od dana saznanja razloga za poništaj, a najkasnije u roku od 3 godine od dana zaključenja sudskog poravnanja (objektivni rok). Inače, poravnanje je ništavo, ako je zaključeno u pogledu zahtjeva, kojim stranke ne mogu raspolagati, kako je bilo propisano i ranijim ZPP-om.

Posredovanje (medijacija)

Ovim Zakonom o parničnom postupku uvodi se jedan od načina alternativnog rješavanja sporova putem posredovanja (medijacije), a sve u cilju rješavanja zaostalih predmeta, ubrzanja postupka, kao i izbjegavanja nepotrebnih troškova. Tako je odredbom čl. 322. novog Zakona propisano, da će se zastati sa postupkom i uputiće se stranke na postupak posredovanja, ukoliko sud ocijeni, da bi se spor mogao uspješno riješiti na taj način. Ako stranke ne riješe spor putem posredovanja, po proteku roka od 60 dana, sud će zakazati ročište.

60

Na taj način, uvedeno je posredovanje kroz zakonski okvir - Zakona o parničnom postupku, članom 330. ZPP-a je propisano, da se posredovanje uređuje posebnim Zakonom.

Za uvođenje rješavanja sporova ovom metodom, rukovodili smo se iskustvima razvijenih zemalja, pri tome vodeći računa o preporukama Savjeta Evrope i to: Preporuka br. R (98) Komiteta ministara državama članicama o porodičnoj medijaciji i Preporuka R (2002) 10 Komiteta ministara državama članicama o medijaciji u građanskim stvarima.

Inače, posredovanje (medijacija) je svaki postupak bez obzira na njegov naziv, u kojem stranke pokušavaju sporazumno da riješe spor uz pomoć jednog, ili više posrednika, koji strankama pomažu, da postignu poravnanje, bez namjere, da im nametne obavezujuće rješenje i koje je prihvatljivo za sve zainteresovane stranke.

Stranke u sporu mogu prije i poslije pokretanja postupka sporazumjeti se, da spor riješe u postupku posredovanja, dakle bez klasičnog suđenja. Pri tome, zaključeno poravnanje u postupku posredovanja ima snagu izvršene isprave.

Osnovna načela postupka posredovanja su:

1. dobrovoljnost - radi se o dobrovoljnom postupku; 2. jednakost - stranke imaju ista prava u postupku; 3. privatnost - isključena je javnost u postupku

posredovanja, osim ako se stranke drugačije ne dogovore; 4. povjerljivost - to je postupak povjerljive prirode, i mora

biti postupak svih učesnika postupka; 5. ekonomičnost - ako stranka ima više sporova, onda mogu

postojati dogovori, da se ti sporovi spoje i rješavaju zajedno, a na taj način bi se ubrzavali postupci i smanjivali troškovi.

Posrednici mogu biti lica koja ispunjavaju opšte uslove za zapošljavanje, da imaju visoku školsku spremu i najmanje 5 godina radnog iskustva i da su prošli poseban program obuke,

61

koji je predviđen za posrednike. Dakle, posrednici mogu biti: sudije, advokati, tužioci, lica iz osiguravajućeg društva, kao i sva ostala lica koja ispunjavaju uslove, koji će biti propisani Zakonom o posredovanju.

Postupak posredovanja je pogodan kod sporova iz građanske materije, uključujući i sporove iz radnih odnosa privrednih i imovinsko-pravnih odnosa fizičkih i pravnih lica u stvarima u kojima stranke mogu slobodno raspolagati.

Prednosti postupka posredovanja su u tome, što na taj način stranke mogu uštedjeti novac, vrijeme, pa i energiju, a pri tome, imaju utisak, da svojim aktivnim učešćem u postupku imaju kontrolu nad njim.

Efekti posredovanja su smanjenje broja manje složenih predmeta, izbjegavanje dugotrajnih sudskih postupaka, kao i rješavanje zaostalih predmeta.

Inače, Zakon o posredovanju pored opštih načela, obuhvataće i pitanja pokretanja tog postupka, tok postupka posredovanja, imenovanja posrednika, prava i obaveze posrednika, troškove posredovanja, itd.

Komentarisanjem bilo koje od ovih tema, zalazila bih u domen materije, koja će biti predmet Zakona o posredovanju.

62

Julka Badnjar sudija Vrhovnog suda Republike Crne Gore

PRAVNI LJEKOVI

Kada su u pitanju pravni ljekovi Zakon o parničnom postupku donosi niz novina koje bi trebalo da doprinesu ubrzanju i ekonomičnosti postupka u cilju ostvarivanja prava na efikasnu sudsku zaštitu bez nepotrebnog odugovlačenja. Te novine odnose se kako na aktivnosti samih stranaka, tako i na aktivnosti suda. One su posebno značajne u postupku po žalbi i uglavnom se tiču mogućnosti iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza u žalbi, na raspravu pred drugostepenim sudom i na granice ispitivanja prvostepene presude.

Rokovi u postupku po žalbi

Po pitanju rokova za žalbu zadržana su postojeća rješenja da se žalba podnosi u roku od 15 dana, a u radnim sporovima, privrednim sporovima, sporovima zbog smetanja posjeda i sporovima male vrijednosti u roku od 8 dana.

Međutim, novina je da rok za žalbu počinje da teče od dana donošenja presude, a ako je presuda dostavljena stranci od dana dostavljanja. Naime, u čl. 340. st. 1. Zakona, određeno je da se kao dan donošenja presude smatra dan kada je presuda pismeno urađena. Sud je nakon zakazivanja glavne rasprave dužan da stranke obavijesti o datumu donošenja presude i stranke su dužne same da podignu presudu u zgradi suda. Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu teče od prvog narednog dana - čl. 341. Zakona, bez obzira na to da li su stranke došle da podignu presudu.

63

Presuda se dostavlja strankama po opštim pravilima o dostavljanju na zahtjev stranke samo ako ona nije u mogućnosti iz opravdanih razloga da podigne presudu u zgradi suda, kao i u slučaju da stranka nije bila uredno obaviještena o datumu donošenja. Takođe se presuda na osnovu propuštanja, odnosno presude koja se donosi van ročišta dostavljaju strankama po opštim pravilima o dostavljanju.

Što se tiče rokova u postupku po žalbi, valja ukazati i na to da drugostepeni sud dopune žalbe dostavljene nakon isteka roka za žalbu naće uzeti u obzir - čl. 364. st. 3 . Takođe, drugostepeni sud neće uzeti u obzir ni odgovor na žalbu koji je podnesen nakon isteka roka za njegovo podnošenje - čl. 372. st. 2. Zakona. Dakle, stranke moraju preduzimati sve radnje u okviru rokova koji su propisani zakonom.

Zakonom je propisan i rok od 8 dana u kome je prvostepeni sud dužan da spise dostavi drugostepenom sudu na odlučivanje po žalbi - čl. 373. st. 1., kao i rok od 30 dana od donošenja odluke po žalbi za vraćanje spisa prvostepenom sudu - čl. 390. Zakona.

Nove činjenice i novi dokazi u žalbi

Zakon, kada je u pitanju iznošenje činjenica i predlaganje dokaza uvodi čisto raspravno načelo - čl. 8. Sud po službenoj dužnosti nije ovlašćen da utvrđuje činjenice ni izvodi dokaze koji stranke nijesu iznijele, odnosno predložile. Jedini izuzetak je ako se radi o raspolaganjima stranaka kada su u suprotnosti sa prinudnim propisima i pravilima morala. Takođe, zakon napušta neograničenu mogućnost da stranke do zaključenja glavne rasprave i u postupku po žalbi iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze. Novi zakon, radi efikasnosti i koncentracije postupka propisuje da stranke sve činjenice i sve dokaze treba da iznesu u najranijoj fazi postupka pred prvostepenim sudom. Tako čl. 286. određuje da su stranke dužne najkasnije na pripremnom

64

ročištu da iznesu sve činjenice i predlože sve dokaze na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. Na ročištu za glavnu raspravu stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nijesu mogle iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu - čl. 303.

Što se tiče postupka po žalbi, iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza moguće je jedino u slučaju da stranka dokaže da ih bez svoje krivice nije mogla iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave - čl. 365. st. 1. Zakona.

U žalbi se kao nove činjenice mogu iznositi samo one koje su postojale prije zaključenja glavne rasprave. Činjenice koje su nastale nakon zaključenja glavne rasprave drugostepeni sud neće uzeti u obzir. Ovo zbog toga što se činjenični osnov presude vezuje za stanje materijalnopravnog odnosa u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Zakonom je isključena i mogućnost isticanja u žalbi prigovora zastarjelosti potraživanja.

Inače, iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza u žalbi protiv presuda koje se ne mogu pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (presuda na osnovu propuštanja, presuda na osnovu priznanja, presuda na osnovu odricanja, presuda u postupku u sporovima male vrijednosti), po logici stvari nije moguće. Izuzetak se odnosi na slučaj da se presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja pobijaju zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno odricanju, data u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare. U tom slučaju u žalbi se mogu iznositi činjenice i predlagati dokazi koji se odnose na mane u volji - čl. 366. st. 4.

Razlozi zbog kojih se presuda može pobijati

Što se tiče razloga zbog kojih se presuda može pobijati zakon nema novina. Zadržana je i postojeća podjela na apsolutno i relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka. Nova apsolutno bitna povreda predviđena je odredbom čl. 367. st. 2.

65

tačka 6. Zakona a tiče se arbitražnog sporazuma. Čl. 473. Zakona propisani su uslovi pod kojima stranke mogu ugovoriti domaću arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima mogu slobodno raspolagati. Ali prvostepeni sud po službenoj dužnosti ne pazi na to da li su stranke za rješavanje određenog spora ugovorile arbitražu, već samo na prigovor stranke. Taj prigovor može se podnijeti najkasnije u odgovoru na tužbu - čl. 21. Zakona.

Rasprava pred drugostepenim sudom

Po starom ZPP odlučivanje o žalbi u sjednici vijeća bilo je pravilo. Iako je u zakonu postojala mogućnost održavanja rasprave pred drugostepenim sudom, to se u praksi nije dešavalo. Novi zakon propisuje dva slučaja u kojima je drugostepeni sud dužan da održi glavnu raspravu.

Prvi slučaj - čl. 375. st. 2., ako je stranka u žalbi iznijela nove činjenice i predložila nove dokaze i ako je dokazala da to, bez svoje krivice, nije mogla učiniti do zaključenja glavne rasprave. Dakle, napušten je u ovom slučaju princip dvostepene ocjene, tj. da se rasprava održava samo radi izvođenja dokaza koji su već bili izvedeni pred prvostepenim sudom i da je iznošenje novih činjenica i novih dokaza u žalbi uvijek dovodilo do ukidanja prvostepene presude i vraćanja pravne stvari na ponovno suđenje. Time je dat prioritet konačnom rješenju spora, od strane drugostepenog suda. Naravno, ukoliko je prvostepeni sud počinio neku apsolutno bitnu povredu zbog koje ne bi bilo mjesta daljem postupku već bi se presuda morala ukinuti i tužba odbaciti, drugostepeni sud neće održati glavnu raspravu i pored toga što su u žalbi iznijete nove činjenice i predloženi novi dokazi u skladu sa odredbom čl. 365. st. 1. ZPP, a stranka je na postojanje tih povreda ukazala u žalbi ili na njih sud pazi po službenoj dužnosti (npr. apsolutna nenadležnost), već će u sjednici vijeća ukinuti prvostepenu presudu i tužbu odbaciti.

66

Drugi slučaj - čl. 375. st. 3., u kome je drugostepeni sud dužan da održi glavnu raspravu odnosi se na situaciju da je prvostepena presuda već bila dva puta ukinuta, a nova presuda je zasnovana na bitnim povredama odredbi parničnog postupka ili na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega bi se presuda ponovo i treći put morala ukinuti i pravna stvar vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Na postojanje bitnih povreda odredbi parničnog postupka stranka mora ukazati žalbom, izuzev ako se radi o povredama na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Rasprava pred drugostepenim sudom zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja održava se samo ako je stranka presudu pobijala zbog tog razloga.

Za održavanje rasprave pred drugostepenim sudom ne treba da su kumulativno ispunjena oba uslova, tj. da postoji bitna povreda odredbi parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Dovoljno je da postoji jedan od ovih razloga. To znači da je održavanje rasprave pred drugostepenim sudom obavezno u slučaju iz čl. 375. st. 3. ZPP, ako stranka presudu pobija samo zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje drugostepeni sud može otkloniti održavanjem glavne rasprave (npr. propuštanje dostavljanja, nedostaci u zastupanju).

U vezi sa bitnim povredama parničnog postupka zbog kojih se presuda može pobijati postavlja se pitanje da li se sve povrede učinjene u postupku pred prvostepenim sudom mogu otkloniti održavanjem glavne rasprave pred drugostepenim sudom. Odgovor na ovo pitanje je negativan. Ne mogu se otkloniti one povrede zbog kojih nema mjesta daljem postupku već se tužba mora odbaciti. To su apsolutno bitne povrede iz čl. 367. st. 2. tač.3., 4., 6. i 13., te dijelom tač. 12. ako je u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku a taj nedostatak se ne može otkoniti. Zbog toga, kao logična posledica slijedi da drugostepeni sud neće održati glavnu

67

raspravu radi odlučivanja o žalbi ako u sjednici vijeća utvrdi da postoje bitne povrede zbog kojih se presuda mora ukinuti i tužba odbaciti a stranka je na te povrede ukazala žalbom ili na neke od njih sud pazi po službenoj dužnosti.

Drugostepeni sud može zakazati raspravu, kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom da se ponovo izvedu svi ili samo neki od već izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom - čl. 375. st. 4. Zakona. U ovom slučaju ne radi se o obaveznom održavanju rasprave. Uslov je da stranka presudu pobija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, obzirom da drugostepeni sud po službenoj dužnosti ne ocjenjuje činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud.

Odluke drugostepenog suda o žalbi kada odlučuje na osnovu održane rasprave

Cilj održavanja glavne rasprave pred drugostepenim sudom je konačno rješenje pravne stvari, a ne ukidanje prvostepene presude i vraćanje slučaja na ponovno suđenje istom sudu. Kada je ovo cilj, onda drugostepeni sud odlučujući o žalbi na osnovu rasprave može:

- odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;

- preinačiti prvostepenu presudu.

Dakle, drugostepeni sud, kada o žalbi odlučuje na osnovu glavne rasprave ne može ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu na ponovno suđenje što proizilazi iz odredbe čl. 392. Zakona.

U osnovu potvrđujuće ili preinačujuće presude drugostepeni sud uzima činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud ili činjenično stanje koje je sam utvrdio na održanoj raspravi.

68

Ako je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a presuda se zasniva na povredama odredbi parničnog postupka na koje je ukazano žalbom ili na njih sud pazi po službenoj dužnosti, a te povrede je drugostepeni sud otklonio održavanjem glavne rasprave, presudom će odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu. Ovo bez obzira što je prvostepena presuda donijeta uz bitne povrede, jer je te bitne povrede drugostepeni sud otklonio održavanjem glavne rasprave. Za potvrdu prvostepene presude je bitno da dispozitiv drugostepene presude u meritumu treba da glasi kao i dispozitiv prvostepene presude, odnosno da je izreka prvostepene presude pravilna.

Drugostepeni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu ako je na osnovu rasprave utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi.

Granice ispitivanja prvostepene presude

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka koje se tiču apsolutne nenadležnosti, nedozvoljenih raspolaganja stranaka, nedostatak stranačke sposobnosti kao i na nedostatke u zastupanju - povrede iz čl. 367. st. 2. tač. 3., 7. i 12. Zakona. Drugostepeni sud više ne može po službenoj dužnosti da cijeni pravilnost činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud (čl. 370. starog Zakona). To znači da drugostepeni sud, ukoliko stranka presudu ne pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ne može cijeniti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja već za podlogu svoje odluke uzima ono činjenično stanje na kome je zasnovana prvostepena presuda.

69

Naravno, drugostepeni sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava i preinačiće prvostepenu presudu kada postoji neki od razloga navedenih u čl. 387. Zakona.

Vanredni pravni ljekovi

U postupku po reviziji zakon nema mnogo novina u odnosu na postojeća rješenja. Revizija je u imovinsko pravnim sporovima dozvoljena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude kod novčanih potraživanja, odnosno ako vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo kod nenovčanih potraživanja, prelazi iznos od 5.000 Eura. Za postupak u privrednim sporovima taj cenzus je 25.000 Eura. Kada su u pitanju neimovinski sporovi dozvoljenost revizije proizilazi iz načelne odredbe o mogućnosti njenog izjavljivanja protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu - čl. 397. st. 1.

Novo rješenje je da je u sporovima o izdržavanju i u sporovima o naknadi štete za izgubljeno izdržavanje usled smrti davaoca izdržavanja i zbog izgubljene zarade ili drugih prihoda po osnovu rada, revizija dozvoljena samo kada se oni prvi put određuju ili ukidaju, a ne i u slučaju kasnijeg zahtjeva za preinačenje i u tom slučaju dozvoljenost revizije cijeni se po opštim pravilima.

U odnosu na razloge zbog kojih se revizija može izjaviti novina je da se revizija ne može izjaviti zbog bitne povrede iz čl. 367. st. 2. tač. 5. tj.ako je prvostepeni sud odlučio o tužbenom zahtjevu za koji je nadležan drugi sud. Takođe nije revizijski razlog ni nova bitna povreda iz čl. 367. st. 2. tač. 6. Zakona, koja se tiče arbitražnog sporazuma.

Novinu predstavlja i to da se protiv potvrđujuće drugostepene presude revizija ne može izjaviti zbog apsolutno bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su učinjene pred prvostepenim sudom, zbog kojih se ona inače može izjaviti, ako na njihovo

70

postojanje nije bilo ukazano u žalbi, osim kada su u pitanju povrede na koje drugostepeni i revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Takođe je novina da je sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan pravnim shvatanjem revizijskog suda.

Kao vanredni pravni lijek zadržan je i zahtjev za zaštitu zakonitosti, ali su bitno ograničeni razlozi zbog kojih se on može podići. On se može podići jedino zbog bitne povrede iz čl. 367. st. 2. tač. 7. Zakona, tj. ako je sud odluku zasnovao na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka.

Što se tiče ponavljanja postupka novina je da razlog za ponavljanje postupka više nije bitna povreda iz čl. 367. st. 2. tač. 2. Zakona.

Novi razlog za ponavljanje postupka je ako je stranci bilo izvršeno dostavljanje prvog pismena u skladu sa odredbom čl. 141. Zakona, a stranka je bila odsutna duže od tri mjeseca neprekidno.

71

Miraš Radović sudija Vrhovnog suda Republike Crne Gore

ROKOVI ZA PREDUZIMANJE PARNIČNIH RADNJI I ZLOUPOTREBA PROCESNIH

OVLAŠĆENJA

Potrebu za donošenjem Zakona o parničnom postupku RCG nametnulo je usvajanje Ustavne povelje Državne zajednice Srbije i Crne Gore i ratifikacija Konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama Savjeta Evrope. Po Ustavnoj povelji države članice uređuju, obezbjeđuju i štite ljudska prava a ratifikacijom Konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama nastala je obaveza da se u naš pravni sistem impelementiraju njene garancije. Zbog toga je Republika Crna Gora bila obavezna da u jednom dosta kratkom vremenu donese određene zakone kojima se štite ljudska prava i slobode, pa i Zakon o parničnom postupku.

Kada je započet rad na Zakonu ideje u stručnoj javnosti su išle u dva pravca. Jedni su smatrali da je Zakon o parničnom postupku iz 1977. godine dobar i sveobuhvatan normativni akt i da predstavlja valjan okvir za pravnu zaštitu koju pruža sud u parničnom postupku. Drugi su smatrali da treba zadržati većinu rješenja iz ranijeg zakona i da parnični postupak treba u određenom stepenu reformisati u skladu sa uporednim iskustvima i potrebama našeg pravnog sistema.

Analiza jednih i drugih argumenata iskristalisala je sljedeće polazne stavove kojih se trebalo pridržavati pri izradi novog Zakona o parničnom postupku:

72

1. Teško se može prigovarati da Zakon iz 1977. godine nije u skladu sa međunarodnim pravnim standardima zbog čega njegove odredbe u najvećem dijelu treba transponovati u novi Zakon;

2. U sudovima se neefikasno sudi i postoje brojni zaostaci u predmetima iz građanske materije sa tendencijom njihovog povećanja iz godine u godinu, što diskredituje principe pravne zaštite i pravne sigurnosti i u konačnom princip vladavine prava bez čijeg poštovanja je nezamislivo demokratsko funkcionisanje nekog društva;

3. U sudskoj praksi se manifestuju zloupotrebe procesnih ovlašćenja u vidu odugovlačenja postupka pa je potrebno propisati procesne forme za njihovo sprečavanje;

4. Pri izradi novog Zakona treba prihvatiti rješenja iz Preporuka Komiteta Ministara Savjeta Evrope br. R (84) 5 i br. R (86) 12.

Sve u svemu, rad na novom Zakonu imao je za cilj da se obezbijede pretpostavke da sudski postupak bude efikasan, odnosno da bude kraći put pravne zaštite u građanskim sudskim postupcima i spriječe zloupotrebe procesnih ovlašćenja od strane učesnika u postupku. Zbog toga je sasvim razumljivo što je pri izradi zakona posebna pažnja posvećena propisivanju kontinuiranih rokova za radnje suda i parnične radnje stranaka, koje ćemo nastojati da razmotrimo u ovom izlaganju. Nije nam namjera da se bavimo pitanjima računanja rokova i načina njihovog održavanja prema odredbama Glave VIII Zakona o parničnom postupku, već da ukažemo u kojoj mjeri propisani rokovi treba da doprinesu pravovremenom rješavanju građanskih sporova.

Suđenje u razumnom roku

Novi Zakon o parničnom postupku najprije u članu 11. sadrži načelnu odredbu na osnovu koje je sud dužan da postupak

73

sprovede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Dakle, Zakon apostrofira suđenje u razumnom roku što je jedan od zahtjeva člana 6. Konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama.

Treba podsjetiti da Konvencija ima primat nad našim pravom i dolazi u obzir njena neposredna primjena. Član 6. Konvencije garantuje svakome pravo na raspravu u razumnom roku. Evropski sud za ljudska prava, čijom se praksom tumači Konvencija, smatra da je cilj ove garancije zaštita "svih strana u postupku pred sudom ..... protiv pretjeranih odlaganja postupka" (presuda Stögmüler protiv Austrije, 10. novembar 1969., stav 5.) i da ova garancija "naglašava važnost donošenja sudskih odluka bez odlaganja kako se ne bi ugrozila njihova djelotvornost i kredibilitet" (presuda H. protiv Francuske, 24. oktobar 1989., stav 58.). Ova garancija ima za cilj da obezbijedi interes stranaka u postupku i interes pravne sigurnosti.

Valja istaći da Evropski sud za ljudska prava nije odredio neki apsolutni vremenski okvir u kome bi trebalo da se završi postupak, što znači da ne može biti opšteusvojenog vremenskog roka, već se u svakom predmetu ponaosob procjenjuju posebni uslovi da bi se utvrdilo da li se radi o razumnoj dužini trajanja postupka. To se "između ostalog odnosi i na kompleksnost faktičkih i pravnih pitanja koja se pojavljuje u predmetu, na ponašanje podnosioca žalbe (misli se na aplikanta pred Evropskim sudom za ljudska prava - prim. autora) i ponašanje nadležnih vlasti... Prilikom opravdanosti kršenja principa suđenja u razumnom roku uzimaju se samo zakašnjenja koja se mogu pripisati državi" (presuda od 13. 07. 1983., Steiner protiv Švajcarske).

Prema tome novi Zakon o parničnom postupku prihvata princip suđenja u razumnom roku, a on je sadržan i u članu 7. Zakona o sudovima. Unošenje ovog principa u nacionalni pravni sistem je sasvim logično jer se odredbe međunarodnih ugovora o

74

ljudskim i manjinskim pravima koji važe na našoj teritoriji neposredno primjenjuju (član 10. Ustavne povelje) a uz to ratifikovani međunarodni ugovori imaju primat nad domaćim pravom (član 16. Ustavne povelje). To znači da smo u slučaju neusklađenosti zakona sa prihvaćenim međunarodnim ugovorom dužni da primijenimo međunarodni ugovor. Upravo zbog toga smo citirali neke ključne izvode iz odluka Evropskog suda za ljudska prava.

Načelna odredba o suđenju u razumnom roku je razrađena u posebnim odredbama, tako što su propisani brojni kontinuirani rokovi za parnične radnje suda i stranaka.

Rokovi za radnje suda

Do sada važeći zakon je izuzetno propisivao rokove za radnje suda. Tu je spadao rok za donošenje presude u slučaju kada nije izrečena odmah po zaključenju glavne rasprave i rok za pismenu izradu presude. Novi zakon za parnične radnje, kako suda tako i stranaka, uvodi neke nove rokove a za neke radnje propisuje kraće rokove u odnosu na ranije propisane.

Za razliku od dosadašnjeg zakona u novom zakonu je ograničeno vrijeme do koga se može podnijeti prigovor mjesne nenadležnosti suda i vrijeme do koga je sud dužan da odluči po prigovoru. Prigovor se može podnijeti najkasnije u odgovoru na tužbu a sud je dužan da odluči najkasnije na pripremnom ročištu. Protiv rješenja suda dozvoljena je posebna žalba u skladu sa članom 393. ZPP i sasvim je razumljivo da u katalogu bitnih povreda postupka, zbog kojih se presuda može pobijati, više nema povrede vezane za nepravilnu primjenu odredaba o mjesnoj nenadležnosti koja je bila propisana odredbom člana 354. stav 2. tačka 5. do sada važećeg zakona. Propisivanje ove povrede zaista bi bilo nesvrsishodno kada se ima u vidu da bi bilo necjelishodno da se poslije izlaska parnice iz stadijuma pripremanja upućuje

75

pravna stvar sudu istog ranga, koji ne pruža veće garancije za pravilno presueđnje od suda kome je tužba podnesena.

Novi zakon uvodi nove rokove u kojima treba: da se odluči o predlogu stranke za oslobađanje od plaćanja troškova postupka (član 166. stav 5.), da se dostave spisi drugostepenom sudu (član 373. stav 1.), da drugostepeni sud vrati spise prvostepenom sudu (član 390.), da prvostepeni sud zakaže raspravu u ponovnom postupku (član 391. stav 1.), da se spisi dostave revizijskom sudu (član 405. stav 3.) i da revizijski sud dostavi spise prvostepenom sudu (član 412.).

Najznačajniju novinu, kada se radi o rokovima u kojima sud preduzima parnične radnje, predstavljaju propisani rokovi za zakazivanje pripremnog ročišta, za zakazivanje glavne rasprave, odlaganje raspravnog ročišta i donošenje presude. Ovi rokovi određeni su uz prihvatanje Preporuke Komiteta Ministara Savjeta Evrope R (84) 5 prema kojoj treba predvidjeti da postupak po redovnom toku stvari ne bi trebao da traje duže od dva ročišta, od kojih jedno može biti pripremnog karaktera, da sud obezbijedi da se na vrijeme preduzmu svi koraci potrebni za drugo ročište i da u načelu ne treba dozvoliti nikakvo odlaganje, osim u slučaju pojave novih činjenica ili u drugim vanrednim ili važećim okolnostima. Uz uvažavanje Preporuke novim ZPP je predviđeno da će se pripremno ročište po potrebi odžati u roku od 30 dana od dostavljanja obaveznog odgovora na tužbu (član 284. st. 3.), da će se ročište za glavnu raspravu po pravilu održati najkasnije u roku od 60 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (član 295. st. 2.) i da se ročište za glavnu raspravu ne može odložiti na period duži od 30 dana, osim ako se prema okolnostima može pretpostaviti da neki dokaz neće moći da se izvede u razumnom roku ili ako je sud uputio stranke na postupak posredovanja (član 319. st. 2.). Evidentno je da su ovi rokovi postavljeni dosta fleksibilno jer stilizacija normi dozvoljava mogućnost odstupanja od njih. Međutim, odstupanje od rokova treba da postoji u izuzetnim slučajevima i to kada neke vanredne i važne okolnosti

76

nalažu njihovo prolongiranje. Drugačije ponašanje značilo bi kompromitaciju svrhe njihovog propisivanja, odnosno neopravdano odugovlačenje u rješavanju parnica. Sud je dužan da donese presudu u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave a pod vremenom donošenja presude podrazumijeva se dan kada je presuda pisano izrađena (član 340. stav 1.).

Propuštanje rokova predvieđnih za radnje suda ne proizvodi nikakve procesne posledice ali njihovo neopravdano prekoračenje zalazi u zonu povrede sudijske dužnosti i predstavlja osnov za odgovornost sudije, naročito kada je takav pojavni oblik izražen u više predmeta kojima je sudija zadužen.

Rokovi za parnične radnje stranaka

Novim Zakonom o parničnom postupku značajno se mijenjaju ranije zakonske odredbe za parnične radnje stranaka, tako što se za neke radnje propisuju novi rokovi a za neke su propisani kraći rokovi za njihovo preduzimanje.

Do sada važećih zakonom nije bilo određeno do kada se može stranci ostaviti rok za ispravku neurednog podneska ili nepotpune žalbe. Novim zakonom se moguće trajanje ovih sudskih rokova ograničava i to na tri dana za ispravku neurednog podneska (član 106. stav 1.), odnosno osam dana za ispravku ili dopunu nepotpune žalbe (član 364. stav 1.).

U skladu sa potrebom da se postupak učini efikasnijim, novim zakonom propisani su kraći rokovi za podnošenje predloga za povraćaj u pređašnje stanje (član 113. ZPP), za izjašnjenje tuženog o povlačenju tužbe (član 194. stav 2.) i za podnošenje odgovora na reviziju (član 372. st. 1.).

Novelirana je i odredba o roku za podnošenje protivtužbe, jer za razliku od do sada važećeg rješenja, po kome se protivtužba mogla podnijeti do zaključenja glavne rasprave, sada je predviđeno da se ona može podnijeti u odgovoru na tužbu ili

77

najkasnije na pripremnom ročištu, odnosno na prvom ročištu za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano, a kasnije samo uz pristanak tužioca (član 190.). I preinačenje tužbe se može izvršiti najkasnije na pripremnom ročištu, a nakon toga do zaključenja glavne rasprave samo ako nije usmjereno na odugovlačenje postupka (član 191.).

Ipak, najznačajniju novinu predstavljaju zakonski limiti za iznošenje činjenica i predlaganje dokaza u parničnom postupku. Prihvatajući načelo 5. navedene Preporuke Komiteta Ministara zakonodavac je odredio da stranke mogu na glavnoj raspravi da iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nijesu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu (član 303.) i da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom (član 365. stav 1.). Dakle, pred prvostepenim sudom činjenice se trebaju iznijeti i predložiti najkasnije na prpremnom ročištu a nakon toga stranka je u mogućnosti da to učini pred prvostepenim sudom samo ako navede okolnosti koje kod objektivnog posmatrača stvaraju predstavu da je bila spriječena da to učini u ranijoj fazi postupka. Različito od toga, u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim u slučaju ako žalilac pruži dokaze na osnovu kojih se sa sigurnošću može utvrditi da mu činjenice koje iznosi u žalbi i dokazi koje predlaže nijesu bili poznati u toku trajanja prvostepenog postupka.

Zloupotrebe procesnih ovlašćenja

U članovima 10. i 11. novog ZPP sadržana su načela poštenja i savjesnosti u vršenju procesnih radnji, koja podrazumijevaju dužnost stranaka da govore istinu i da savjesno koriste prava koja su im priznata zakonom, kao i dužnost suda da onemogući svaku

78

zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ova pravila bila su sadržana i u do sada važećem zakonu.

Postavlja se pitanje kakve mjere predviđa zakon za sprečavanje kršenja navedenih načela. Bolje rečeno treba razjasniti oblike zloupotrebe procesnih ovlašćenja, koji su se pojavljivali u praksi sudova i sredstva koja zakon pruža da se oni onemoguće.

Kao najčešći oblici nepoštenog parničenja u parničnim postupcima se manifestuju: povreda dužnosti stranaka da kazuju istinu pred sudom, pokretanje parnice bez razloga, ili podizanje više tužbi iz istog poslovnog odnosa, izbjegavanje stranke da primi sudski poziv, taktike odugovlačenja suđenja, podnošenja očigledno neosnovanih žalbi i sl.

Dužnost kazivanja istine pred sudom podrazumijeva obavezu stranaka da iznose samo istinite činjenične tvrdnje. To znači da stranka ne smije iznijeti da postoji činjenica za koju zna da se nije dogodila, odnosno da ne postoji činjenica za koju zna da se dogodila. Kada bi se stranke dosledno pridržavale ove dužnosti one bi zaista doprinijele efikasnosti i pojednostavljenju postupka jer bi dokazni postupak bio orjentisan samo na utvrđivanje činjenica za koje među strankama postoji spor u dobroj vjeri. Čini nam se da to nije tako u mnogim slučajevima kada stranke iznose svoje argumente pred sudom. Realno se može ocijeniti da do sada sudovi nijesu imali dovoljno obzira prema ovom vidu zloupotrebe. Oni su se bavili pitanjem vjerodostojnosti činjeničnih tvrdnji samo pri donošenju presude, ocjenjujući na osnovu izvedenih dokaza osnovanost navoda stranaka, a nijesu preduzimali nikakve mjere prema stranci koja je povrijedila dužnost kazivanja istine. Nijesu nam poznati slučajevi u kojima je sud pribjegao kažnjavanju stranke zbog navedene zloupotrebe, iako je član 316. do sada važećeg zakona propisivao mogućnost izricanja novčane kazne. Možda je to i razumljivo kada se ima u vidu da je novčana kazna bila propisana u dinarima zbog čije

79

depresijacije je u dužem vremenskom periodu bilo apsurdno njeno izricanje.

Jedan od mogućih oblika zloupotrebe procesnih ovlašćenja predstavlja pokretanje parnice bez stvarnog razloga bez obzira na pobude zbog kojih stranka to čini. U do sada važećem zakonu teško je naći efikasna sredstva za sprečavanje te zloupotrebe, jer je sud i u takvoj situaciji morao izvoditi dokaze radi utvrđivanja osnovanosti činjeničnih tvrdnji. Novim zakonom je učinjen iskorak u tom pogledu, tako što je u članu 283. propisano da sud može po prijemu odgovora na tužbu donijeti odluku kojom odbija tužbeni zahtjev, ako utvrdi da iz činjenica, navedenih u tužbi, ne proizilazi osnovanost tužbenog zahtjeva. U tom smislu tužbeni zahtjev je neosnovan ako je očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi ili ako su činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev očigledno u suprotnosti sa dokazima koje je sam tužilac predložio ili sa činjenicama koje su opštepoznate.

Podizanje više tužbi protiv iste stranke, iz istog materijalno pravnog odnosa kao vid nepoštenog parničenja, takođe se javlja u praksi sudova. Taj oblik zloupotrebe se najčešće pojavljuje kod utuženja iz poslovnog odnosa sa kontinuiranim isporukama robe i to kada tužilac za svaki neplaćeni račun podnese posebne tužbe. Motiv tome može biti da tužilac ostvari više sredstava na ime troškova postupka koji će mu biti naknađeni ili šikaniranje protivne stranke. U takvoj situaciji treba pribjeći spajanju parnica u smislu člana 292. ZPP. Da bi se to postiglo sudska administracija treba da bude dobro organizovana i da su sudijama dostupne informacije o postojanju više parnica između istih lica.

Poseban oblik zloupotrebe, na koji sudije često ukazuju a lako se uočava i pregledom sudskih spisa, predstavlja izbjegavanje prijema tužbi i poziva od strane stranaka u sporu. Pri konstatovanju ovog problema stalno je prigovarano, po našem mišljenju opravdano, da do sada važeće zakonske odredbe ne daju dovoljno prostora da se on prevaziđe. Zbog toga je odredbe o dostavljanju trebalo doraditi normiranjem sredstava kojima se

80

sprečava ova zloupotreba, a što je učinjeno određenjima u članu 141. novog ZPP. Odredbe tog člana predviđaju način postupanja za slučaj da se dostavljanje pismena nije moglo izvršiti stranci neposredno ili posredno. U tom slučaju pismeno se vraća sudu, odnosno pošti prebivališta stranke a na vratima stana ili poštanskom sandučetu stranke ostavlja se obavještenje gdje se pismeno nalazi i da se može podići u roku od 15 dana a ako se ne podigne u tom roku smatra se da je dostavljanje izvršeno. Ukoliko je dostavljanje prvog pismena izvršeno na ovaj način, a stranka je bila odsutna duže od tri mjeseca to predstavlja razlog za ponavljanje postupka koji je pravosnažno završen, s tim što je stranka dužna da sudu pruži dokaze kojima potkrepljuje svoje tvrdnje da je bila odsutna (član 424. stav 2.).

Problem nemogućnosti dostavljanja poziva pravnom licu, koji je bio izražen u praksi sudova, riješen je tako što je u članu 140. novog ZPP propisano da će se za slučaj kada se dostavljanje ne može izvršiti subjektu upisanom u registar, pismeno istaći na oglasnu tablu suda i protekom vremena od osam dana smatra se da je dostavljanje izvršeno.

Ipak, najčešće su stranke zloupotrebljavale svoja prava taktikama upravljenim na odugovlačenje postupka. To su činile na razne načine i to: iznošenjem činjeničnih tvrdnji na nekom kasnijem ročištu ili tek u žalbi, iako su to mogle učiniti ranije, predlaganjem da se ročište odloži radi izvođenja nekog dokaza iako su znale da on ne doprinosi razjašnjenju stvari, dolazeći nepripremljene na ročišta, nepružanjem dokumentacije vještaku radi vještačenja i u sličnim slučajevima.

Po do sada važećem zakonu sud nije mogao odbiti da uzme u obzir nove činjenične tvrdnje i nove dokazne predloge zbog toga što ih stranka ranije nije iznijela pa ni u situaciji kada je to učinjeno tek u žalbi. Jedina sankcija za takvo postupanje bila je obaveza stranke da, bez obzira na ishod spora, naknadi protivnoj stranci troškove prouzrokovane navedenim postupanjem. Primjeni te sankcije sudovi do sada nijesu bili dosledni, a i da

81

jesu, ona nije bila efikasno sredstvo za sprečavanje odugovlačenja postupka. Zbog toga su novim zakonom određene granice za iznošenje činjenica i predlaganje dokaza o čemu je bilo riječi u dijelu izlaganja o rokovima za preduzimanje parničnih radnji. Poštovanjem takvih zakonskih određenja ostvaruje se težnja da se parnica ne razvlači i eliminišu vidovi taktike njenog odugovlačenja, odnosno stvara mogućnost sudu za efikasno vođenje spora.

Stranke nepošteno postupaju i kada ulažu očigledno neosnovane pravne ljekove. One to čine najčešće podnošenjem žalbi sa sumarnim i paušalnim navodima u cilju da odlože izvršenje presude. Zakonsko rješenje da sud ispituje presudu u granicama razloga istaknutih u žalbi, pri čemu po službenoj dužnosti pazi na povrede materijalog prava, uz značajnu restrikciju broja povreda postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti, ne ide na ruku podnosiocima takvih žalbi.

Ni novi zakon, kao ni raniji, nema posebnih odredbi kojima bi bila izričito određena sredstva za sprečavanje pokretanja tzv. prividne parnice pod kojom se podrazumijeva ona parnica u kojoj se tužilac ponaša kao da traži zaštitu svog prava, dok on u stvari želi da postigne neki drugi cilj. Međutim, zakonske odredbe implicitno zabranjuju parnicu kojom se ostvaruje nedopušteni cilj, odnosno parnicu kod koje stvarni cilj nije zaštita subjektivnog prava, koja predstavlja pravni interes za podnošenje tužbe, a koji prema članu 3. predstavlja pretpostavku za pokretanje spora.

Uz navedena sredstva za sprečavanje zloupotreba procesnih ovlašćenja novim ZPP je u članu 177. stav 1. predviđena obaveza suda da stranku, njenog zakonskog zastupnika, punomoćnika ili umješača, zbog teže zloupotrebe procesnih ovlašćenja, kazni novčanom kaznom do 1.000 eura, a u stavu 2. istog člana predviđeno je da stranka ima pravo na naknadu štete koja joj je pričinjena zloupotrebom procesnih ovlašćenja od strane protivne stranke.

82

ZAKLJUČAK

Kada se sve prednje ima u vidu može se zaključiti da novi zakon sadrži rokove za radnje suda i radnje parničnih stranaka, koji su harmonizovani, a čijim pridržavanjem bi bili stvoreni uslovi da se postupak sprovede u razumnom roku. U zakonu je učinjen iskorak pri osmišljavanju i propisivanju sredstava za sprečavanje kršenja načela savjesnog korišćenja procesnim pravima. No, da bi se postupci pred sudovima pravovremeno završavali potrebno je pristupiti doslednoj primjeni propisanih sudijskih ovlašćenja, čime bi bili eliminisani svi oni prigovori kojima se ukazuje da je ponašanje suda uzrokovalo dugo trajanje sudskih postupaka.

83

Rusmin Nikočević advokat iz Podgorice PROBLEMI U PRAKSI I KAKO IH RJEŠAVATI

U SKLADU SA ZPP-om

Odlazeći Zakon o parničnom postupku objavljen je u "Službenom listu SFRJ" br. 4 od 14.01.1977. god. a stupio je na snagu 01.07.1977. god. Kada novi ZPP bude stupio na snagu 11.07.2004. god. navršiće se skoro punih 27 godina kako se ZPP iz 1977. god. primjenjivao. U tom periodu izrodili su se ozbiljni problemi u primjeni pravila postupka, koje ni izmjene i dopune ovog zakona, kojih je ukupno bilo petnaest, nijesu mogle otkloniti, već se kao cjelishodno rješenje iskazalo samo donošenje novog Zakona o parničnom postupku, koji je morao biti usklađen i sa pravom Evropske Unije. Implementacijom novog zakona, obzirom da su odredbe novog zakona tako koncipirane, neki problemi koji su se do sada pojavljivali u praksi će u potpunosti nestati, dok će se problemi druge vrste moći rješavati od strane učesnika procesnih zbivanja na lakši i kvalitetniji način nego do sada.

U izlaganju koje slijedi, ukazaću na neke probleme koje sam zapazio u dosadašnjoj praksi, koji su nastali tokom primjene odlazećeg ZPP i na to, kako će se na te probleme odraziti novi ZPP.

a) Pravni interes

Čl. 3. novog ZPP propisano je da stranka za tužbu i svaku drugu parničnu radnju mora imati pravni interes.

84

Pravni interes ili interes za pravnu zaštitu je bio sadržan i u odlazećem ZPP kao procesna pretpostavka-uslov da bi se sud mogao upustiti u raspravljanje i odlučivanje o predmetu spora. U odlazećem ZPP pravni interes se u ovoj jezičkoj formi pominje u čl. 187. st. 2. ZPP kod tužbe za utvrđenje: "Ovakva tužba se može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužilac ima pravni interes...", zatim u čl. 206. st. 1. ZPP kod učešća umješača: "Lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije, može se pridružiti ovoj stranci.", u čl. 358. st. 2. ZPP gdje se kaže: ».. da je žalba nedozvoljena, između ostalog i ako lice koje je izjavilo žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.«, u čl. 446. st. 4. ZPP u vezi izdavanja platnog naloga: "Kad se na osnovu vjerodostojne isprave može tražiti izvršenje po Zakonu o izvršnom postupku, sud će izdati platni nalog samo ako tužilac učini vjerovatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga" i u stavu 5. istog člana: " Ako tužilac ne učini vjerovatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga, sud će tužbu odbaciti". S druge strane, nepostojanje pravnog interesa kvalifikovalo se kao smetnja za dalji tok postupka u čl. 288. st. 1. i 289. st. 1 ZPP.

Normalno, pitanje pravnog interesa se različito postavljalo zavisno od vrste tužbe. Najčešće su na postojanje pravnog interesa u praksi sudije insistirale kod tužbe za utvrđenje, ne samo što je podnošenje ove vrste tužbe bilo uslovljeno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje (čl. 187. st. 2. odlazećeg ZPP), već i zato što je kod ove vrste tužbe, za razliku od ostalih, pravni interes bio i najmanje uočljiv, što nije slučaj kod tužbe na činidbu: npr. kad nam neko duguje novac a mi hoćemo da ga utužimo da bi dobili izvršnu ispravu, naš pravni interes je toliko uočljiv da ga nećemo posebno dokazivati.

Nadamo se da će navođenje pravnog interesa kao opšte norme u čl. 3. novog ZPP uticati na to da se sudije pozabave pitanjem pravnog interesa, malo ozbiljnije nego što su to do sada činile.

85

Problemi koji su se ne rijetko javljali u praksi, ukazuju da se pravosuđe pokretalo i u slučajevima kada podnosilac tužbe ili neke druge parnične radnje nije imao pravni interes za to, kada njegovo subjektivno pravo nije bilo povrijeđeno, već je npr. tužba bila pokrenuta u drugom cilju i vodila se prividna parnica, ili u onim slučajevima kada je pravni interes bio minoran da nije bilo vrijedno angažovanje pravosuđa. Parnice u kojima tužilac nije imao pravni interes su znale doći i do poodmaklog stadijuma (do Višeg suda u žalbenom postupku) a da je spor mogao biti eliminisan još u početnoj fazi postupka-odbacivanjem tužbe na pripremnom ročištu ili u kasnijoj fazi postupka.

Ovakvi slučajevi, kad su tužbe podnošene u drugom cilju a ne radi dobijanja pravne zaštite će se sve rijeđe javljati imajući, vezano za ovo, u vidu i odredbu čl. 187. st. 3. novog ZPP da je tužilac dužan da priloži uz tužbu potvrdu o plaćenoj sudskoj taksi, koja se prema čl. 31-37 ZPP plaća prema vrijednosti spora. Naime, stranke koje su vodile prividne parnice, uglavnom su i izbjegavale plaćanje takse ili plaćanje takse u propisanoj vrijednosti, čemu je doprinosio i sud svojom pasivnošću, pa su stranke bez većih ulaganja vodile prividne parnice. Ubuduće to neće moći jer je čl. 187. st. 4. novog ZPP propisano da će se, ako tužilac ne plati propisanu taksu za tužbu poslije opomene koju mu je poslao sud, po propisima o sudskim taksama, a ne postoje uslovi za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi propisani čl. 166-171 novog ZPP, smatrati da je tužba povučena. Tako će se ubuduće steći uslovi da se u imovinskopravnim sporovima naplati taksa u visini srazmjernoj vrijednosti spora, čime će se poboljšati naplata sudskih taksi, što će uticati i na povećanje sredstava koja se prikupljaju na ovaj način. Uz to tuženi ima mogućnost da prema čl. 37. ZPP prigovori na npr. suviše nisko naznačenu vrijednost predmeta spora od strane tužioca, o čemu i sud vodi računa po službenoj dužnosti, i to na pripremnom ročištu ili ako isto nije održano na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari i da se utvrdi stvarna vrijednost spora u imovinskopravnim sporovima a time i realna taksena

86

vrijednost, jer će na taj način i on vršiti pritisak na tužioca da ne nastavlja sa sporom, koji na kraju nije spreman da i finansijski prati.

b) Izuzeće sudije

Moja zapažanja, ranije kao sudije a sada kao advokata po pitanju izuzeća sudije su takva da su se izuzeća sudija tražila samo iz razloga propisanog u odlazećem ZPP u čl. 71. tač. 6. (u novom ZPP to je propisano u čl. 69. tač. 7.) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost. Problem je bio u tome što je taj razlog češće bio zloupotrebljavan nego što je bio motivisan stvarnom sumnjom u nepristrasnost i to što razlozi za izuzeće nijesu pratili i zahtjev za izuzeće.

Naime, uglavnom se u prvostepenom postupku izuzeće tražilo na raspravi, pa se takva izjava o izuzeću unosila u zapisnik, uglavnom bez navođenja razloga za izuzeće, pa bi sud u tom slučaju nalagao stranci koja je tražila izuzeće da se podneskom izjasni o razlozima izuzeća, ostavljajući joj rok u kome je trebala da postupi po nalogu. Dešavalo se i da u tim situacijama, kao npr. u predmetu Osnovnog suda u Podgorici, P br. 29356/03, sud udalji stranku iz sudnice zbog procesne nediscipline, pa da i nije bio u mogućnosti da sazna razloge za izuzeće i da iste konstatuje na zapisnik, za koji slučaj je sudija morao stranci dostaviti kopiju zapisnika sa rješenjem kojim joj nalaže da u ostavljenom roku dostavi okolnosti na kojima zasniva svoj zahtjev za izuzeće, odnosno da po izradi posebnog rješenja isto dostavi stranci, što je bio rjeđi slučaj. Dok bi sud dobio pismeni podnesak stranke, dok bi potom sudija sastavio izjavu po zahjevu za izuzeće i dok bi nakon toga predsjednik suda odluči o zahtjevu za izuzeće prolazilo je dosta vremena.

Sada po novom ZPP, na osnovu čl. 72. st. 2. tač. 3 ZPP takav zahtjev za izuzeće u kojem nije obrazložen razlog zbog kojeg se traži izuzeće nije dopušten i sudija pred kojim se vodi postupak

87

će ga odbaciti na osnovu čl. 72. st. 3. ZPP, baš kao i zahtjev za izuzeće o kojem je već odlučeno i zahtjev za izuzeće kojim se uopšteno traži izuzeće svih sudija nekog suda ili svih sudija koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

Sudija je odmah po saznanju da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće, bio dužan da obustavi svaki rad na odnosnom predmetu, odnosno mogao je do donošenja rješenja po zahtjevu za izuzeće preduzimati samo one radnje za koje je postojala opasnost od odlaganja i to ako je bio u pitanju razlog za izuzeće iz čl. 71. tač. 6. ZPP. Znači i u onim slučajevima kada je zahtjev bio očito neosnovan (a moram priznati da se pod pristrasnost sudije više podvodila povreda odredaba parničnog postupka prilikom rukovođenja postupkom nego li stvarna pristrasnost sudije) svako je mogao koristeći se ovim institutom ići na sigurno odugovlačenje postupka, ako mu je to iz nekih razloga odgovaralo, odnosno svako se mogao koristiti izuzećem ako je želio da spriječi sud u preduzimanju određenih radnji, bez bojazni da će snositi bilo kakve konsekvence.

Istina, sud je mogao i ovakve razloge podvesti pod zloupotrebu prava, pa takav zahtjev odbaciti a stranku kazniti, ali sudije nijesu na to ni pomišljale zbog straha da bi takvo odlučivanje čak moglo potkrijepiti navode stranke koja traži izuzeće zbog njihove pristrasnosti.

Sada se na osnovu čl. 72. st. 2. tač. 1., 2. i 3. novog ZPP uz primjenu st. 3. takvo ponašanje sprječava, jer će sudija u buduće imati mogućnost da odbaciti takav zahtjev, odnosno primjenom čl. 74. st. 2. ZPP sudija će moći odlučiti i da nastavi s postupkom ako ocijeni da je zahtjev za izuzeće očigledno neosnovan i da je podnijet radi sprječavanja ili ometanja suda u preduzimanju određenih radnji, odnosno radi odugovlačenja postupka. Loša procjena sudije čije se izuzeće traži po ovom pitanju mogla bi biti otklonjena čl. 74. st. 3. ZPP, pa ako zahtjev za izuzeće bude usvojen, radnje koje su preduzete i odluke koje su donešene u

88

smislu st. 2. istog člana će ukinuti sudija koji bi preduzeo vođenje postupka.

c) Privremeni zastupnik

U ZPP koji treba da prestane da važi nije bilo propisano kakva svojstva po pitanju struke treba da ima privremeni zastupnik. Sada je to propisano čl. 84. st. 1. ZPP, pa se kaže da sud postavlja privremenog zastupnika iz reda advokata ili drugih stručno osposobljenih lica.

Ako se pogleda oglasni dio službenih listova RCG gdje se objavljuju oglasi suda o postavljanju privremenih zastupnika za slučajeve iz čl. 84. st. 2. tač. 4. i 5. ZPP (zbog kojih se u praksi najčešće postavljaju privremeni zastupnici), može se uočiti da su sudije uglavnom rijetko za to angažovale advokate, već mahom pripravnike i stručne saradnike zaposlene u sudu, pa se pitamo zašto je ustanovljena takva praksa. Odgovor bi bio da su pripravnici i stručni saradnici dostupniji sudu jer rade u istoj zgradi, nerijetko i u istoj kancelariji, da je sudiji i tako određenom privremenom zastupniku zajednički cilj bio da se predmet što prije privede kraju, pošto su prethodno formalno bili ispunjeni uslovi za zastupanje stranke kojoj se postavljao privremeni zastupnik.

Mišljenja sam da je iz više razloga, o kojima neću sada govoriti, loša tako ustanovljena praksa, posebno što sudijski pripravnici i stručni saradnici a i uopšte postavljeni zastupnici ne vrše ovaj zadatak u obimu koji bi proisticao iz funkcije privremenog zastupnika a koji je ravan zadatku zakonskog zastupnika, tj. staraoca čiji položaj regulišu odredbe Porodičnog zakona. Ovo iz razloga što se uloga privremenog zastupnika ne može zasnivati samo na pukom, formalnom zastupanju, pri činjeničnom stanju zatečenom u spisima predmeta, već bi uloga tako postavljenog privremenog zastupnika trebala da bude puno aktivnija, npr. za slučaj da je privremeni zastupnik postavljen

89

prema čl. 84. st. 2. tač. 4. i 5. ZPP, isti bi morao da se npr. raspita i da stupi u kontakt sa tuženim ili njegovim zakonskim zastupnikom, pa da sazna i pribavi sve dokaze koji bi išli u prilog licu koje zastupa. Međutim, sve to iziskuje gubitak vremena na koje danas niko nije spreman bez materijalne dobiti, pa na kraju ni pripravnici, ni stručni saradnici čak i u onim slučajevima gdje nije potrebno njihovo posebno angažovanje.

Prema čl. 191. Porodičnog zakona, staralac sa kojim se privremeni zastupnik upodobljava, vrši svoju dužnost, po pravilu bez naknade i organ starateljstva mu može odrediti nagradu ako se posebno zalagao i isticao u vršenju dužnosti, kao i naknadu troškova učinjenih u vršenju svoje dužnosti a to se sve isplaćuje iz prihoda štićenika a ti troškovi, ukoliko bi se time ugrozilo izdržavanje štićenika padaju na teret sredstava kojima se obezbjeđuje dječja i socijalna zaštita.

Zato se novim zakonom otvaraju vrata da sudije sada u većem obimu angažuju advokate za privremene zastupnike, jer će se oni na profesionalniji način uključiti u spor, što podrazumijeva, npr. prethodnu obavezu tužioca da za slučajeve iz čl. 82. st. 3. ZPP sudu položi iznos troškova privremenog zastupnika. To će, nadamo se biti sredstva u visini dovoljnoj da se stručno lice koje se postavlja za privremenog zastupnika motiviše da se prihvati obaveze privremenog zastupnika. Problem može jedino nastati u tome što je u zakonu ostalo nedefinisano, šta će se desiti ako se ne položi taj iznos od strane tužioca.

d) Sudije laici-porotnici

U prvostepenom postupku i postupku po predlogu za ponavljanje postupka sudi sudija pojedinac-propisano je u čl. 16. st. 1. novog ZPP, čime je konačno u prvostepenom postupku otklonjen balast sudija porotnika. Sudije porotnici ili sudije laici su vršili sudijsku funkciju čineći vijeće u koje je ulazio i sudija profesionalac. Malo tih sudija je bilo stručno, pa samim tim

90

faktički nijesu ni učestvovali u donošenju odluka u toku glavne rasprave na osnovu ovlašćenja koja su imali po ZPP i u odlučivanju, iako su redovno morali potpisivati zapisnik o vijećanju i glasanju, koji je pak bio formalni dokaz da su i oni učestvovali u glasanju. Njihovo prisustvo je u pauzi između suđenja samo moglo dekoncentrisati sudiju, a troškovi koji su se javljali u vezi njih nijesu bili zanemarljivi. Stoga nam u prvostepenom postupku zbornost u suđenju nije potrebna.

Jedno od načela ZPP je i načelo neposrednosti, koje pretpostavlja da sud mora donijeti presudu u onom sastavu koji je imao prilikom zaključenja glavne rasprave. To načelo imajući u vidu postojanje vijeća je često predstavljalo prepreku u funkcionisanju suda. Evo zbog čega:

Čl. 315. odlazećeg ZPP je propisano da će se ako se ročište odloži, novo ročište održati po mogućnosti pred istim vijećem; ako se novo ročište drži pred istim vijećem, glavna rasprava će se nastaviti i predsjednik vijeća će ukratko izložiti tok ranijih ročišta, ali u ovom slučaju vijeće može odlučiti da rasprava počne iznova.

Rasprava je znala dakle početi iznova i u slučaju da se sastav vijeća nije mijenjao. O tome u "Građansko procesno pravo" iz 1989. god. izdatom od "Savremene administracije" Beograd, na str. 146 piše dr. Borivoje Poznić, piše na sljedeći način: "On će to učiniti ako je usled proteka vremena utisak članova veća o radnjama stranaka i o rezultatu izvedenih dokaza toliko oslabio da ne može predstavljati siguran osnov odlučivanja".

A ako se ročište držalo pred izmijenjenim vijećem, glavna rasprava je morala početi iznova, ali vijeće je moglo, pošto bi se stranke o tome izjasnile, da odluči da se ponovo ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne vrši nov uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju ovih dokaza.

91

Koliko se s toga postupak prolongirao u onim slučajevima gdje se moralo izvršiti ponovno saslušanje svjedoka i vještaka i ponovno vršenje uviđaja ne treba ni pominjati.

Vijeće je moralo biti sastavljeno na način propisan ZPP-om, pa bi to ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u donošenju presude učestvovao sudija ili sudija-porotnik koji nije sudjelovao na glavnoj raspravi predstavljalo apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. tač. 1. ZPP i ne mali broj odluka je ukidan upravo iz tog razloga, a to je bio i revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. tač. 1. i razlog za ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti iz čl. 404. st. 1. tač. 1., dok je razlog za ponavljanje postupka iz čl. 421. tač. 1. ZPP bilo to ako je pri donošenju odluke učestvovao sudija, odnosno sudija-porotnik koji je po zakonu morao biti izuzet (čl. 71. st. 1. tač. 1. do 5. ZPP), odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet.

U praksi sudije su redovno računale na diskreciju stranaka po ovom pitanju, formalno ih pitajući da li imaju primjedbi na sastav vijeća koga pred strankama nije bilo, pa je postojala bojazan da ovako donijete presude, iako možda ispravne u ostalom dijelu, zbog ovog nedostatka ako bi se ukazalo na isti, u pravnom lijeku budu ukinute. S druge strane, ako bi imale interesa za odlaganje rasprave, u praksi pojedine stranke su iz razloga što nije obezbijeđeno prisustvo sudija porotnika, odnosno suđenje u vijeću često tražile odlaganje rasprave, pa sudija-predsjednik vijeća nije imao alternativu po ovakvom zahtjevu stranke, već je bio prinuđen da po takvom prigovoru odloži raspravu.

Stoga nas raduje što više u prvostepenom postupku neće biti vijeća, jer će koristi od toga biti višestruke.

e) Dostavljanje

U dosadašnjoj praksi se dostava pismena iskazivala kao veliki problem koji je sve više operećivao sudove i onemogućavao im

92

rad, znatno usporavajući završetak skoro svakog predmeta. Skoro mi je jedan sudija Osnovnog suda u Podgorici rekao da od osam zakazanih rasprava, zbog neuredne dostave nije održao ni jednu, drugi da od jedanaest suđenja u toku jednog dana gdje je jedna od stranaka bilo JKP nije održana nijedna rasprava. Ili, šta reći za slučaj da u parnici za naknadu štete koja se vodi pred Osnovnim sudom u Podgorici pod oznakom P br. 19938/02 osiguravajuće društvo iz Beograda bude uredno obaviješteno o raspravi ali ne i osiguravajuće društvo iz Podgorice. Stoga pred ovako krupnim problemima ne smijemo zatvarati oči.

Najprije očekujem da će uvođenjem mogućnosti da sudsku dostavu vrši ovlašćeno pravno lice registrovano za obavljanje poslova dostavljanja poboljšati kvalitet dostavljanja, jer bi mu ovo bila jedina djelatnost, a da će se troškovi dostavljanja koji su se kad su pismena dostavljana preko pošte iskazivali u vidu poštarine, sada zbog konkurencije, moći znatno smanjiti. Poštarina je plaćana i u slučajevima nepravilne dostave pismena od strane poštanskog službenika, a uvođenjem pravnog lica registrovanog za obavljanje poslova moglo bi se urediti plaćanje samo pravilno izvršenih dostava, pa bi time dostavljanje bilo znatno ekonomičnije nego do sada.

Dostava će biti ekonomičnija i brža nego do sada i prema odredbi čl. 128. st. 2. ZPP koji propisuje da se dostava pravnom licu može izvršiti i dijelu pravnog lica, ako spor proizilazi iz pravnog odnosa tog dijela. Da napomenem da je u dosadašnjoj praksi bio problem što se dijelu pravnog lica nijesu mogla uručivati pismena već samo pravnom licu, što je znatno usporavalo postupak, pa je, iako se npr. dio pravnog lica u vezi čijeg je pravnog odnosa proizilazio spor nalazio u Podgorici, dostava morala vršiti pravnom licu koje se nalazilo u Republici Srbiji.

Problemi su se javljali i po pitanju čl. 145. odlazećeg zakona jer se dostava preko oglasne table suda mogla izvršiti samo kada stranka promijeni svoje prebivalište, a o tome odmah ne

93

obavijesti sud. Kao ilustraciju, navodim primjer iz prakse suda-pravno shvatanje zauzeto u rješenju Višeg Privrednog suda u Beogradu, Pž. br. 1233/97 od 12.4.1997. god.: "Kada tuženo pravno lice (preduzeće) u toku postupka promeni adresu, tužilac je dužan da postupi po nalogu suda i da u ostavljenom roku dostavi tačnu adresu tuženog ili da ukaže sudu na nemogućnost dostavljanja adrese. Ako tužilac ne postupi po nalogu suda tužba će biti odbačena kao neuredna na osnovu čl. 109. st. 4. ZPP, jer u konkretnom slučaju ne postoje uslovi za dostavljanje preko oglasne table suda primenom člana 145. ZPP koji se odnosi samo na promenu stana ili prebivališta fizičkog lica ili imaoca radnje". U obrazloženju ovog rješenja se kaže da je tužilac morao da postupi po nalogu suda i da u datom roku dostavi tačnu adresu tuženog, odnosno da ukaže na nemogućnost dostavljanja ove adrese i da eventualno predloži da sud tu adresu pribavi od registra odnosno drugog nadležnog organa saglasno odredbi iz čl. 148. ZPP, da proizilazi da tužilac nije uložio nikakvu aktivnost radi postupanja po nalogu suda, a da se navodi u žalbi da od registra istog suda nije mogao dobiti podatke, nijesu mogli cijeniti u ovom postupku, te da je te okolnosti tužilac morao istaći u datom roku po donošenju rješenja kojim mu je naloženo dostavljanje tačne adrese tuženog.

Ubuduće će se problemi ove vrste, bar po pitanju određenih procesnih subjekata rješavati na drugačiji način imajući u vidu odredbu čl. 140. ZPP koji propisuje da ako se dostavljanje subjektu upisanom u registar ne može izvršiti na adresi koja je navedena u registru, dostavljanje vrši isticanjem pismena na oglasnoj tabli suda, a da će se dostavljanje smatrati izvršenim nakon isteka roka od osam dana od dana isticanja na oglasnoj tabli suda.

Ubrzanju postupka će doprinijeti i primjena čl. 145. novog ZPP kojim je propisano da je nadležni organ dužan stranci, koja ima pravni interes da saopšti adresu lica kome treba izvršiti dostavljanje, s tim što stranka pravni interes dokazuje potvrdom

94

suda o podnošenju tužbe ili o postojanju parnice. Pretpostavka je da će stranka koja je zainteresovana sigurno brže reagovati i doći do tražene adrese nego što je to do sada radio sud prenatrpan predmetima. Kako je to ranije bilo najbolje nam ilustruje pravno shvatanje zauzeto na sjednici Odjeljenja za privredne sporove Višeg Privrednog suda u Beogradu od 09.07.1998. god.: "Sud nema obavezu da po službenoj dužnosti pribavlja adresu lica kome treba dostaviti pismeno. Ali, ako stranka obavesti sud da nije u mogućnosti sama da sazna adresu lica kome pismeno treba dostaviti, sud će saglasno odredbi čl. 148. ZPP nastojati da od nadležnog organa uprave, ili na drugi način dobije potrebne podatke."

Sud se u tom slučaju obraćao službenim putem nadležnom organu, pa za slučaj uredne dostave isti su morali odgovoriti po zahtjevu i dostaviti tražene podatke ali je sve to išlo veoma sporo, posebno iz razloga što su takvi zahtjevi prije nego što su realizovani zbog istaknutih problema sa dostavljanjem, ili nepostupanjem nadležnih organa uprave po njima više puta ponavljani.

f) Nepoštovanje suda

Visina kazni zaprijećenih ZPP se ranije teško i mogla odrediti, jer nijesu pratile stalno rastuću, a u jedno vrijeme i galopirajuću inflaciju, pa je to predstavljalo problem u smislu što je obeshrabrivalo sudije da izriču novčane kazne, koje su se da bi dale efekta, pored izricanja trebale i izvršiti prema licima prema kojima su i izrečene, pa su sudije u praksi ipak više koristile mogućnost da udalje stranku iz sudnice, što im je i ranijim a i novim zakonom ostavljeno kao alternativna mogućnost, uz novčanu kaznu, ili kao takođe zakonom predviđenu kumulativnu mogućnost. S druge strane, visina takvih kazni bila je toliko mala da njeno izricanje ne bi dalo efekte, koji su se trebali postići takvom vrstom sankcije.

95

Uvođenjem kazni u eurima kao valuti, u primjerno zaprijećenoj visini, u mnogome će se stranke disciplinovati po pitanju poštovanja suda, posebno što je čl. 183. novog ZPP propisano da će ako osoba koja je novčano kažnjena po odredbama ovog zakona ne plati kaznu u određenom roku, kazna biti zamijenjena kaznom zatvora, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu sa odredbama Krivičnog zakonika, ali koje ne može biti duže od 30 dana.

Identično rješenje je predviđeno i za vještake i svjedoke, s tim što je čl. 182. st. 1. novog ZPP predviđena i mogućnost da se vještak kazni i ako neopravdano ne dostavi sudu svoj nalaz i mišljenje u ostavljenom roku. S toga se ubuduće neće dešavati slučajevi da vještak mimo naloga suda dugo vremena odbija da se izjasni po primjedbama stranaka na nalaz i da se sud na razne načine dovija da privoli vještaka na davanje dopunskog izjašnjenja.

U udžbeniku "Građansko procesno pravo" izdatom u Podgorici, 1997. god., čiji su autori profesorica dr. Biljana Đuričin i profesor dr. Milisav Čizmović, na str. 209 i 210, autori ovako govore u vezi održavanja reda: "Predsjednik vijeća se brine o održavanju reda. U vršenju te dužnosti redovno je od osobite važnosti solidna priprema u konkretnom postupku. Ona pretpostavlja isplaniran rad, a ovaj disciplinu u radu."

I ja sam mišljenja da solidno izvršena priprema sudije vezano za konkretni predmet i njegov isplaniran rad umnogome utiču na disciplinu u radu. Ne može se očekivati od stranke koja je došla na sud, pogotovo od one koja je na sud došla da bi zaštitila neko svoje subjektivno pravo, a koja s druge strane ima nepripremljenog sudiju (što je nažalost čest slučaj kod prvostepenih sudova, da se sudija uopšte nije upoznao sa predmetom i da nema isplaniran pristup predmetu) da ne bude isprovocirana i ne ometa rad suda ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda. Sudija koji ne postupa u skladu sa odredbama ZPP prvo sam ne poštuje zakon, pa je neprimjereno

96

očekivati da će takav sudija naići na poštovanje od strane stranaka, ali će takav sudija po pravilu prvi zloupotrijebiti zakonska ovlašćenja i kazniti stranku koju je upravo isprovocirala nepripremljenost sudije i njegov neisplaniran rad. Na taj način sud sigurno neće ispuniti obavezu iz čl. 313. st. 3. koja se odnosi na vođenje brige o dostojanstvu suda.

ZAKLJUČAK

Pomenut je samo jedan dio od mnoštva problema koji su se pojavljivali u praksi povodom primjene pravila postupka-ZPP i njihov izbor je slučajan i nije dat po bilo kakvom prioritetu. Neki od tih problema će stupanjem na snagu novog ZPP nestati, neki će se rješavati na lakši način nego do sada, što ne isključuje mogućnost da će se i u vezi novog ZPP u praksi možda pojaviti problemi druge vrste. Međutim, svaki pokušaj ka prevazilaženju postojećeg stanja povodom primjene pravila postupka vrijedan je pohvale, posebno što odredbe novog ZPP tek treba da prokrče put kroz praksu novim pristupom dosadašnjim problemima.

97

mr Emilija Durutović sudija Suda Državne zajedice Srbija i Crna Gora ZAKON O IZVRŠNOM POSTUPKU CRNE GORE

PRIKAZ NOVIH ZAKONSKIH RJEŠENJA

Napomene opštijeg značaja

Po prvi put u svojoj pravnoj istoriji Crna Gora donosi svoj zakon u materiji sudskog izvršenja i obezbjedjenja. Njegovim donošenjem zaokružuje se sistem osnovnih procesnih zakona na nivou Crne Gore kao države članice, nakon preuzimanja nadležnosti usvajanjem Ustavne povelje Srbije i Crne Gore.

Članom 288. ZIP-a propisano je da on stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom listu RCG, a da će se primjenjivati po proteku tri mjeseca od dana stupanja na snagu, dok po članu 287. danom primjene tog zakona prestaje da važi savezni ZIP iz 2000. god.

Podsjećanja radi ukazujemo da je ZIP iz 2000. god. nastavak pravne tradicije započete još tridesetih godina prošlog vijeka sa osloncem na austijsko procesno pravo, ali uvažavajući diskontinuitet u pravnom poretku, objektivno za potrebe ovog prikaza relevantna je pravna veza sa ZIP-om iz 2000. god., s tim što su izvjesne paralele neophodne i sa ZIP-om iz 1978. god. i njegovim izmjenama i dopunama, koje su uglavnom bile rezultat izmijenjenih društveno-ekonomskih odnosa i napuštanja koncepta društvene svojine i samoupravljanja.

ZIP-om iz 2000. god. bila je provedena temeljitija reforma izvršnog postupka sa brojnim rješenjima i ciljem da se otkloni neravnoteža u odnosima povjerilac-dužnik, pri čemu je prezaštićenost dužnika bila posebno naglašena. Opšti je

98

zaključak da se ZIP-om iz 2000. god. otišlo u drugu krajnost. Nije nađena prava mjera neophodne zaštite dužnika. Neopravdano su bili ukinuti neki instituti, posebno institut odlaganja izvršenja po predlogu dužnika i trećeg lica, a izostala je i najnužnija zaštita trećih lica. Suženo je bilo i pravo stranaka da o bitnim odlukama izvršnog suda budu obaviještene i dr. Jedna od osnovnih primjedbi bila je i da je neopravdano ukinuto odlučivanje u postupku po pravnim ljekovima od strane drugostepenog suda, što je dovodilo u pitanje pravnu sigurnost u primjeni zakona i obezbjeđivanje jedinstvene pravne zaštite zbog odlučivanja po prigovorima od strane prvostepenih sudova. To je ocijenjeno i kao povreda ustavnog prava na žalbu ili drugo pravno sredstvo o kome treba da odlučuje drugostepeni, kao instancioni sud.

Mišljenja smo da su navedene slabosti uspješno otklonjene ZIP-om Republike Crne Gore.

Ne može se zanemariti ni činjenica da se građanima i pravnim subjektima sada izričito garantuje pravo na efikasnu i blagovremenu pravnu zaštitu i to kako članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, tako i čl. 16. st. 1. i čl. 17. st. 2. Povelje o ljudskim i manjinskim pravima Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Povreda tih prava postoji i sankcioniše se sve dok pravo iz izvršne isprave nije prinudno realizovano. Ideja vodilja ovakvog pristupa temelji se na činjenici da sama izvršna isprava ne predstavlja adekvatno pruženu zaštitu ako izostane dobrovoljno izvršenje.

Priroda postupka nameće odgovarajući formalizam, odnosno tehniku sprovođenja za svako sredstvo i predmet izvršenja što podrazumijeva skup i redosled tačno određenih radnji koje se moraju prethodno regulisati. To ne znači da se postupak ne može pojednostaviti ili odlučivanje i sprovođenje radnji u postupku, gdje je to moguće i opravdano, vezati za određene rokove. Praksa će pokazati koliko se u tome uspjelo, ali objektivno većih intervencija u ovoj materiji nije bilo.

99

Bitno je modifikovano izvršenje na sredstvima na računima pravnih lica i preduzetnika zbog izmjena u sistemu platnog prometa koje su preuzele poslovne banke i Centralna banka.

Kao nova sredstva izvršenja propisani su prodaja akcija i prodaja udjela u privrednom društvu radi namirenja novčanog potraživanja. Zakon reguliše i postupak predaje i oduzimanja djeteta, što takođe do sada nije bio slucaj.

ZIP nije jedini pravni izvor u materiji izvršenja i obezbjeđenja, bez obzira što kao sistemski zakon sveobuhvatno uređuje ne samo procesno-pravne već i materijalno-pravne odnose koji nastaju u toku i povodom ovih postupaka. Postoje brojni supsidijerni izvori na koje će posebno biti ukazano. Oni su takođe dio novog zakonodavstva Crne Gore kao države članice. Specifičnost je da se tim pravnim izvorima ostavlja znatno širi prostor za obezbjeđenje i izvršenje koje provode sami povjerioci, a ne sud. Nezaokruženo zakonodavstvo, pri čemu se prvenstveno misli na budući Zakon o hipoteci i Zakon o notarima, mogli bi biti osnov za buduće intervencije manjeg obima u ovom zakonu. Bitno je podvući da prodaja založene stvari koja svoj osnov ima u ugovoru o zalozi odnosno hipoteci, a ne putem suda, što nije dio tradicije evropskog kontinentalnog prava, za sada je u odnosu na bivše članice SFRJ dio pozitivnog zakonodavstva samo u Crnoj Gori. Objektivno, u perspektivi, povjerilačko obezbjeđenje i izvršenje trebalo bi da suzi prostor za sudsko izvršenje. Međutim, ono je od neposrednog uticaja kod rangiranja potraživanja i utvrđivanja prioriteta u postupku prinudne realizacije.

ZIP Crne Gore, osim što uređuje osnovne postupke izvršenja i obezbjeđenja, zadržava raniju sistematiku, što bi trebalo da olakša njegovu primjenu. To je podjela na osnovne odredbe, zajedničke odredbe koje se tiču postupka izvršenja i obezbjeđenja, zatim taksativno nabrojana sredstva za izvršenje novčanih i nenovčanih potraživanja. Isti je slučaj i sa poglavljima u postupku obezbjeđenja.

100

Zakonodavac se opredijelio za drugačije označenje stranaka na način što su, umjesto dosadašnje oznake stranaka – povjerilac i dužnik, u postupku izvršenja uvedeni izrazi – izvršni povjerilac i izvršni dužnik.

Kada je riječ o terminološkim poboljšanjima čini nam se da je bilo cjelishodnije u pozitivno zakonodavstvo vratiti izraze “plenidba” umjesto “popisa pokretnih stvari”, odnosno “zaplena” umjesto “zabrana” kada je u pitanju namirenje na novčanim potraživanjima. Slična primjena odnosi se i na zadržavanje izraza “službeno lice” umjesto klasičnog “sudski izvršitelj”. Time bi se bolje naglasio njihov specificni status i ovlašćenja koja imaju.

S obzirom da je u procesnom zakonodavstvu opšta tendencija jačanje procesne discipline stranaka i sprečavanje zloupotrebe procesnih ovlašćenja, nalazimo da je potrebno ukazati i na koncept novčanih kazni po ZIP-u Crne Gore. Novčane kazne izriču se po odredbama ZIP-a na način propisan u čl. 220. i one su po svojoj pravnoj prirodi sredstvo izvršenja. Kada je u pitanju sankcionisanje težih oblika protivpravnog ponašanja dužnika, sračunatog na izigravanje povjerilaca prikrivanjem imovine ili uništenjem, oštećenjem, nezakonitim raspolaganjem i dr., gdje bi u načelu izrečena novčana kazna mogla biti zamijenjena zatvorom, jer se one ne izriču kao sredstvo prinudnog izvršenja, zakonodavac se nije, čini nam se opravdanim, opredijelio za paralelizam zaštite. Umjesto novčanih kazni u samom izvršnom postupku, takva ponašanja sankcionišu se isključivo po odredbama člana 255. stav 2. Krivičnog Zakonika Crne Gore, s tim što treba imati u vidu da taj zakon nejednako tretira fizička lica kao povjerioce u odnosu na pravna. Krivični postupak u prvom slučaju pokreće se privatnom tužbom, a u drugom po službenoj dužnosti. Smatramo da nema opravdanja za ovako ustanovljeni nejednaki tretman. Sankcionisanje u krivičnom postupku nedozvoljenog ponašanja dužnika bilo je od uticaja da se u članu 80. stav 2. ZIP-a zadrži ranije zakonsko rješenje da se u rješenju o izvršenju koje sadrži zabranu raspolaganja

101

popisanim stvarima (na bilo koji način uključujući i prikrivanje ili uništenje), obavezno unosi i upozorenje na krivično pravne posledice postupanja protivno zabrani.

Na planu zaštite povjerilaca i efikasnosti samog postupka treba ukazati i na odredbu načelnog značaja sadržanu u članu 35. ZIP-a, koja predstavlja novinu, a koja se odnosi na utvrđivanje imovine dužnika.

Upućivanjem na kaznene mjere u postupku prinudnog izvršenja želi se ukazati na njihovu nužnost za postizanje efikasnosti i hitnosti postupka. Sudovi su se sretali i sretaće se sa različitim radnjama i ponašanjima dužnika kojima se ometa rad suda, naročito kod izvršenja na nepokretnostima (onemogućavanje razgledanja nepokretnosti, procjene njihove vrijednosti, neodržavanje stvari i nepreduzimanje drugih zaštitnih mjera, naročito kad su u pitanju stanovi i poslovne prostorije). Praksa će pokazati da li je nužno sankcionisati ovakva ponašanja samim ZIP-om ili upućivanjem na odgovarajuće odredbe drugih zakona. Ne treba izgubiti iz vida ni mogućnost primjene člana 375. Krivičnog Zakonika Crne Gore u slučajevima kada se službeno lice ometa u vršenju službenih radnji. Represivne mjere su često nužnost ako se želi obezbijediti efikasnost postupka i nema opravdanja što im naši sudovi nerado pribjegavaju.

Na kraju, da zaključimo opšti osvrt time da za procesnu disciplinu stranaka i sprečavanje zloupotrebe ovlašćenja u postupku neophodno je da sam sud striktno poštuje propisanu proceduru. Praksa pokazuje da se navedeni zahtjevi ne mogu ostvariti sa sudijama početnicima na poslovima prinudnog izvršenja i obezbjeđenja uz relativno kratko bavljenje ovim poslovima.

102

Natalija Filipović sudija Višeg suda u Podgorici

IZVRŠENJE I OBEZBJEĐENJE NA POKRETNIM STVARIMA

Zakon o izvršnom postupku (ZIP) određuje pravila koja se primjenjuju u postupku izvršenja i postupku obezbjeđenja. Postupak izvršenja ima dva stadijuma: stadijum odlučivanja o izvršenju i stadijum sprovođenja izvršenja. Stadijum odlučivanja počinje podnošenjem predloga za izvršenje a okončava se donošenjem rješenja o izvršenju (član 36. do 40.). Tu spada i pobijanje rješenja o izvršenju žalbom, odnosno odlučivanje o žalbi (član 49. do 51.). Stadijum sprovođenja izvršenja obuhvata načine i sredstva izvršenja koji se određuju zavisno od predmeta izvršenja, odnosno niz izvršnih radnji koje sud prinudno preduzima radi namirenja potraživanja.

Sredstva izvršenja radi ostvarivanja novčanog potraživanja predviđena su članom 28. ZIP-a. Tako, novčano potraživanje može se namiriti prodajom pokretnih stvari, prodajom nepokretnosti, prenosom novčanog potraživanja, unovčenjem drugih imovinskih prava i prenosom sredstava koja se vode na računu kod banke. Sredstva izvršenja radi ostvarenja nenovčanih potraživanja prilagođena su prirodi tih potraživanja – predaja pokretnih stvari, ispražnjenje i predaja nepokretnosti, obaveze na činjenje, nečinjenje ili trpljenje, upisivanje prava u javnu knjigu, dioba stvari i davanje izjave volje. Kao nova sredstva izvršenja novi ZIP propisuje prodaju akcija i prodaju udjela u privrednim društvima, radi namirenja novčanog potraživanja, a predaju i oduzimanje djeteta kao sredstvo izvršenja radi ostvarenja nenovnačnog potraživanja.

103

Predmet izvršenja shodno članu 29. ZIP-a može biti svaka stvar ili imovinsko pravo izvršnog dužnika koje nije zakonom izuzeto od izvršenja ili na koje izvršenje nije zakonom ograničeno.

Kada je u pitanju postupak odlučivanja može se reći da donošenjem novog ZIP-a objektivno nije bilo izmjena u odnosu na raniju regulativu, dok je u postupku izvršenja došlo do izmjena i nekih novih rješenja. Time su otklonjena lošija rješenja iz predhodnog ZIP-a i modernizovan izvršni postupak, a građanima i pravnim subjektima obezbijeđena blagovremena i efikasna zaštita.

Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja koje se sprovodi na pokretnim stvarima, a što je predmet ovog referata, regulisano je odredbama Glave devet (čl. 72. do 93.) novog ZIP-a.

U pogledu nadležnosti za odlučivanje nije bilo izmjena u odnosu na raniji ZIP.

Prema odredbi člana 72. novog ZIP-a za odlučivanje o predlogu za izvršenje na pokretnim stvarima i za sprovođenje tog izvršenja određena je posebna mjesna nadležnost prema području na kojem se stvari nalaze. To rješenje je prihvatljivo iz praktičnih razloga budući da se radi o tzv. «letećem izvršenju». Odredbom čl. 73. ZIP-a ostavljena je mogućnost izvršnom povjeriocu da ne naznači mjesto gdje se stvari nalaze, u kom slučaju je za odlučivanje o tom predlogu mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište ili boravište, odnosno sjedište izvršnog dužnika. Ista odredba predviđa kao izuzetak i mogućnost da izvršni povjerilac kome je dozvoljeno izvršenje bez naznačenja gdje se stvari nalaze, ovo rješenje može podnijeti svakom stvarno nadležnom sudu na čijem su području stvari izvršnog dužnika, sa predlogom da taj sud sprovede izvršenje. Time se izvršni povjerilac zaštićuje u slučaju da izvršni dužnik otuđi stvar koja je predmet izvršenja, skloni ili prenese na drugo

104

mjesto, pa će po saznanju za njih podnijeti rješenje o izvršenju stvarno nadležnom sudu.

U pogledu izuzimanja od izvršenja u odnosu na raniji ZIP postoji jedna izmjena. Tako se, odredbom člana 74. tačka 3. novog ZIP-a koja konkretizuje načelo zaštite izvršnog dužnika izričitim izuzimanjem od izvršenja pokretnih stvari koje su neophodne za zadovoljenje životnih potreba dužnika i lica koje je on dužan da izdržava, izuzimaju od izvršenja radna i rasplodna stoka, poljoprivredne mašine i druga oruđa za rad koja su izvršnom dužniku zemljoradniku neophodna za održavanje poljoprivrednog gazdinstva, u mjeri u kojoj je to potrebno za njegovo izdržavanje i izdržavanje članova njegovog domaćinstva, kao i sjeme za upotrebu na tom gazdinstvu i hrana za stoku za četiri mjeseca.

Odredbama ovog zakona ne pruža se zaštita pravnim licima, za razliku od rješenja u uporednom pravu.

Pošto je kod pravnih lica izostala bilo kakva zaštita (izuzimanje ili ograničenje izvršenja) za očekivati je da se u tržišnim uslovima ona ponašaju i postupaju «s pažnjom dobrog privrednika» i uredno izmiruju svoje obaveze. Takođe, zaplena većeg osnovnog sredstva blokira proizvodnju, vodi «umanjenju osnovnog kapitala», što sve zahtijeva odgovorno ponašanje izvršnog dužnika.

Inače, u vezi s pojedinim pokretnim stvarima koje ne mogu biti predmet izvršenja, a nabrojani su u tačkama 1. do 6. navedenog člana, valja istaći da one ne mogu biti predmet izvršenja samo u onoj količini koja je neophodna izvršnom dužniku i njegovom domaćinstvu, o čemu odlučuje sud. Pri tome se uzimaju u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja, ali i uslovi sredine u kojoj izvršni dužnik živi sa članovima užeg domaćinstva. Osim toga, pri ocjeni koje su stvari neophodne domaćinstvu izvršnog dužnika, svakako se uzima u obzir i broj članova domaćinstva, godine starosti pojedinih članova,

105

sposobnost za rad i dr. Ipak, ako izvršni povjerilac u predlogu za izvršenje, kao predmet izvršenja označi neke stvari iz navedenog člana, izuzev iz tačke 5. (ordenje, medalje i dr. priznanja), sud ne bi trebalo da odbije predlog za izvršenje, pošto mu nijesu poznate okolnosti u koje svrhe dužnik te stvari koristi (ili član njegovog domaćinstva), pa to može učiniti tek ako izvršni dužnik stavi prigovor na rješenje o izvršenju i u njemu ukaže da mu određene stvari služe za materijalnu egzistenciju, odnosno da su poljoprivredniku neophodne za održavanje poljoprivrednog gazdinstva.

Odredbe koje se odnose na izvršne radnje su iste kao u predhodnom ZIP-u.

Shodno članu 75. novog ZIP-a, kada predmet izvršenja čine pokretne stvari, izvršenje se sprovodi popisom i procjenom stvari, prodajom stvari i namirenjem izvršnog povjerioca iz iznosa dobijenog prodajom. Dakle, postupak izvršenja na pokretnim stvarima, po pravilu, sprovodi se u dvije faze. Prva faza obuhvata izvršne radnje na popisu (što objektivno odgovara pojmu plenidba) i procjeni stvari (čl. 77., 78. i 83.), a druga faza obuhvata prodaju stvari i namirenje izvršnog povjerioca iz novčanog iznosa dobijenog prodajom stvari (čl. 86., 87., 88. i 91.). Ako se iz prodajne cijene namiruje više povjerilaca dolazi u obzir i treća faza u koju spada dioba iznosa dobijenog prodajom stvari (čl. 92., 93., 179. i 185.), o čemu sud donosi rješenje poslije održanog ročišta.

U odnosu na prvu fazu mora se istaći značaj sudskog popisivanja, kao načina prinudnog sudskog zauzimanja predmeta izvršenja, a sastoji se u tome što se u ovoj fazi vrši sudsko popisivanje onih predmeta imovine izvršnog dužnika koje je izvršni povjerilac u predlogu za izvršenje predložio, a sud u rješenju o izvršenju odredio kao predmet izvršenja. Shodno čl. 77. ZIP-a službeno lice će u prvom redu popisati stvari koje se nalaze u državini izvršnog dužnika, zatim stvari koje se nalaze u državini izvršnog povjerioca po drugom osnovu (založnog prava)

106

i najzad stvari izvršnog dužnika koje se nalaze u faktičkoj državini kod trećeg lica, u kom slučaju je potreban pristanak tog lica. Ako treće lice ne pristaje na popis, sud će na izvršnog povjerioca ako ovaj to predloži, prenijeti pravo izvršnog dužnika na predaju stvari (čl. 132). Tako će se izvršenje na potraživanju izvršnog dužnika sprovesti zabranom tog potraživanja, njegovim prenosom na izvršnog povjerioca i prodajom stvari. Inače, nije potrebno popisati sve pokretne stvari koje se nalaze u državini dužnika, već u smislu čl. 78. ZIP-a samo one koje mogu biti predmet izvršenja, odnosno koje nijesu izuzete od izvršenja, a dovoljne su za namirenje izvršnog povjerioca. To mora imati u vidu službeno lice prilikom popisa stvari, kao i da se prvenstveno popisuju stvari u pogledu kojih nema primjedbi o postojanju prava koje bi sprečavalo izvršenje, pri čemu se uzima u obzir izjava prisutnih stranaka i trećih lica koja polažu pravo na određene stvari, kao i to da se popisuju stvari koje se najlakše mogu prodati u mjestu gdje se nalaze. Na taj način se realizuje načelo ekonomičnosti (čl. 5.) i određuje obim popisa i pravila kojih se službeno lice mora pridržavati. Stavom 4. ovog člana predviđen je izuzetak od pravila da se izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja određuje na onom predmetu koje je izvršni povjerilac označio u predlogu (čl. 30.). Ako su ispunjeni uslovi iz ove odredbe, sud će na predlog izvršnog dužnika, bez saglasnosti izvršnog povjerioca odrediti izvršenje na drugom predmetu.

Kod čuvanja popisanih stvari imamo novinu u odnosu na predhodni ZIP. Naime, odredbom čl. 79. st. 1. novog ZIP-a odstupilo se od pravila iz ranijeg ZIP-a da se popisane stvari predaju na čuvanje povjeriocu i samo na njegov predlog ostave dužniku pa se sada popisane stvari ostavljaju na čuvanje izvršnom dužniku, ako sud na predlog izvršnog povjerioca ne odredi da se predaju na čuvanje izvršnom povjeriocu.

Odredba čl. 79. st. 2. novog ZIP-a, čini novinu, a to je da izvršni povjerilac može tražiti upis stečenog prava zaloge u

107

skladu sa odredbama posebnog zakona. Time interes izvršnog povjerioca ne slabi jer se i sudska zaloga koja se stiče popisom stvari (čl. 81. st. 1.) može registrovati na osnovu Zakona o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja, pa se štiti od mogućeg otuđenja stvari. Ovdje treba napomenuti da registarska zaloga, shodno Zakonu o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja («Sl. list RCG» br. 38/2002) ne iziskuje da stvar preuzme povjerilac. Na taj način je napušten klasični institut obavezne državine založene stvari od strane zalogoprimca kao principa zaloge.

Postupak procjene pokretnih stvari izvršnog dužnika shodno čl. 83. novog ZIP-a vrši se istovremeno sa popisom prema tržišnim cijenama u vrijeme vršenja procjene, kako je to regulisao i predhodni ZIP. S tim u vezi, treba istaći da ni predlaganjem predmeta izvršenja od strane izvršnog povjerioca, ni rješenjem suda o određivanju izvršenja (ili obezbjeđenja) izvršni povjerilac, po pravilu, ne stiče pravo na prvenstveno namirenje iz tog predmeta, ukoliko ranije, putem dobrovoljnog ili prinudnog sticanja založnog prava na pokretnoj stvari izvršenog dužnika to pravo nije stekao. Za sticanje stvarnog prava, odnosno bar prava na prvenstvo namirenja iz označenog predmeta traži se sudska radnja kojom će se taj predmet vidno označiti, zauzeti kao objekat za ostvarenje dotičnog izvršnog zahtjeva. Tek tim aktom stiče tražilac izvršenja na zauzetom predmetu sudsko založno ili pravo na namirenje. Dakle, ako je sredstvo i predmet izvršenja prodaja pokretnih stvari dužnika, sudsko prinudno založno pravo može se steći na tri načina i to:

1) popisom i procjenom tih stvari ( čl. 77., 78. i 83. ZIP-a), i to tako što se te stvari popisuju tj. unose u zapisnik i procjenjuju, pa ako ostaju na čuvanju kod dužnika na njima se vidno označava da su već popisane ( član 79. ZIP-a ), a izvršnom dužniku, uz upozorenje na krivično pravne posljedice, zabranjuje raspolaganje na istim ( član 80. ZIP-a ). Zabrana na raspolaganje se odnosi na

108

nemogućnost otuđenja prava svojine i na nemogućnost faktičkog raspolaganja kojim bi se stvar uništila ili oštetila, dok istu može koristiti bez umanjenja njene vrijednosti;

2) za sva docnija izvršenja založno pravo na već popisanim pokretnim stvarima stiče se zabilješkom umjesto popisa ( član 85. ZIP-a). Naime, ako se poslije prvog popisa odredi izvršenje na popisanim stvarima za naplatu drugog potraživanja istog izvršnog povjerioca ili za naplatu potraživanja drugog izvršnog povjerioca, neće se vršiti ponovni popis i procjena tih već popisanih stvari, nego se umjesto novog zapisnika u nastavku ranijeg zapisnika o popisu, za svaki dalji popis, samo stavi zabilješka novog rješenja o izvršenju i konstatuje dan stavljanja te zabilješke;

3) predajom sudu, odnosno preporučeno pošti, predloga za izvršenje odnosno obezbjeđenje. Naime, shodno članu 81. ZIP-a ako je popis («plenidba») izvršen u korist više izvršnih povjerioca, onda se red prvenstva određuje prema danu kada je predlog za izvršenje odnosno obezbjeđenje primljen u sudu. Ako su ti predlozi primljeni istog dana, njihova založna prava imaju isti red prvenstva. U slučaju ako je predlog za izvršenje ili obezbjeđenje upućen preko pošte preporučeno, dan predaje pošti smatra se kao dan predaje sudu.

Time se određuje i red prvenstva za namirenje potraživanja povjerilaca (čl. 92. ZIP-a). Dakle, redosljed založnog prava i namirenja novčanog potraživanja više povjerilaca ostvaruje se po načelu: raniji po vremenu jači po pravu, koje načelo je izraženo u čl. 11. ZIP-a. Jedino ako su predlozi za izvršenje primljeni u sudu istog dana, onda založna prava povjerilaca imaju isti red prvenstva. Ako je predlog upućen preko pošte, preporučenom pošiljkom, dan predaje pošti smatra se kao dan prijema u sud. Naravno, to načelo važi ako se ne radi o potraživanjima koja, po zakonu, imaju prvenstveno pravo namirenja, kao što su

109

potraživanja po osnovu zakonskog izdržavanja, odnosno pravo na rentu za izgubljeno izdržavanje usled smrti davaoca izdržavanja (čl. 124. ZIP-a). I ovdje treba istaći da se odredba čl. 92, iako sadrži ista rješenja kao raniji ZIP u odredbi čl. 83, objektivno mora drugačije tretirati s obzirom na uspostavljanje registarske zaloge na pokretnim stvarima i njenog dejstva na prioritet kod namirenja.

Sadržina izvršnih radnji druge faze sprovođenja izvršenja zavisi od sredstava i predmeta izvršenja. Ako je sredstvo i predmet izvršenja prodaja pokretne stvari, onda se sadržina ove faze sastoji u pripremanju i prodaji stvari. Prodaja popisanih i procijenjenih pokretnih stvari izvršnog dužnika o kojoj se vodi zapisnik može se vršiti na tri načina i to: putem usmenog javnog nadmetanja, posrednom pogodbom između kupca, s jedne strane i službenog lica ili pravnog lica koje obavlja komisione poslove, s druge strane. Način prodaje stvari prema članu 87. ZIP-a u vezi člana 86. istog Zakona, određuje sud zaključkom vodeći računa o tome kako bi se postigla najpovoljnija cijena. Prodaja putem nadmetanja odrediće ako su u pitanju stvari veće vrijednosti, a može se očekivati da će se stvar prodati po većoj cijeni. U ovoj fazi sud konstatuje da li je rješenje o izvršenju pravosnažno ili je pak odloženo ili obustavljeno. Nakon toga, donosi zaključak o prodaji pokretnih stvari, kojim određuje način prodaje, tačno vrijeme, mjesto i uslove prodaje, pa naređuje da se zaključak o prodaji objavi na sudskoj oglasnoj tabli i na drugi uobičajeni način, kao i da se zaključak dostavi izvršnom povjeriocu i dužniku kao i svim povjeriocima koji su po ma kom osnovu stekli založno pravo na tim stvarima, odnosno u čiju korist je izvršena zabilješka umjesto popisa. Najzad, sud rukovodi usmenim javnim nadmetanjem za prodaju, koje, po pravilu, sprovodi službeno lice, a u složenijim slučajevima i sudija. Prema određenju iz čl. 88. ZIP-a popisane stvari se ne mogu prodati za iznos ispod procijenjene vrijednosti na prvom nadmetanju. Međutim, na drugom novom nadmetanju, odnosno u času određenom za prodaju neposrednom pogodbom, stvari se

110

mogu prodati ispod procijenjene vrijednosti, ali ne ispod trećine te vrijednosti. Ako ni jedna od stranaka u predviđenom roku od 30 dana ne predloži drugo nadmetanje, odnosno ponovnu prodaju putem neposredne pogodbe, ili ako se stvari na drugom nadmetanju odnosno u ostavljenom roku ponovnom neposrednom pogodbom nijesu mogle prodati, sud će u smislu člana 89. ZIP-a obustaviti izvršenje. Pravosnažnom obustavom postupka za sprovođenje izvršenja prodajom popisanih stvari prestaje založno pravo na njima, pa izvršni dužnik može ponovo da raspolaže sa njima.

Inače, kad službeno lice zaključi nadmetanje i utvrdi čija je ponuda najpovoljnija, onda je dužno da od tog lica kao kupca naplati prodajnu cijenu i preda mu kupljenu stvar, kada kupac stiče pravo svojine na toj stvari (član 90. ZIP-a). Ovdje treba istaći veliki značaj javne prodaje, jer kupac stvari prodate na javnoj prodaji postaje njen vlasnik ne samo ako je izvršni dužnik bio njen vlasnik, već i ako je u njeno pritežanje izvršni dužnik došao protivpravno. Dakle, pravo svojine stečeno kupovinom stvari na javnoj prodaji, jače je od svih prava ranijeg vlasnika te stvari, pa i od prava izvršnog dužnika kada bi uspio da se izvršna isprava ukine ili preinači odnosno rješenje o izvršenju ukine ili preinači. Naime, kupac stvari kupljene na javnoj prodaji, uživa potpunu pravnu zaštitu, jer je to originarni način sticanja svojine, pa kupac svoje pravo ne izvodi od predhodnika – izvršenog dužnika već originarno iz same javne prodaje, kao originarnog, zakonom priznatog prava svojine. Ipak, treba naglasiti da kupcu prema stavu 4. člana 90. ZIP-a, ne pripada nikakvo pravo po osnovu jemstva zbog fizičkih mana na stvari kupljenoj na javnoj prodaji, jer se pretpostavlja da se na javnoj prodaji stvar prodavala onakva kakva je po svojoj suštini.

Namirenje iz iznosa dobijenog prodajom pokretnih stvari, odnosno način namirenja zavisi od toga da li na iznos dobijen prodajom polaže pravo svojine jedan ili više izvršnih povjerilaca. Sprovođenje namirenja, kada je izvršni povjerilac jedan, vrši se

111

saglasno odredbi čl. 91. ZIP-a tako što sudija, pošto novac od prodaje stvari bude priložen sudu, bez održanog ročišta, po službenoj dužnosti, donosi rješenje kojim određuje da se izvršenom povjeriocu iz iznosa dobijenog prodajom stvari isplate troškovi izvršnog postupka, troškovi određeni u izvršnoj ispravi, kamata do dana unovčenja stvari i glavno potraživanje. Navedeni redosljed namirenja važan je stoga, što za slučaj da se iz dobijenog iznosa ne bude moglo izmiriti cjelokupno potraživanje izvršnom povjeriocu, omogućuje jasan redosljed i tačan obračun. Za neizvršeni dio povjeriočevog potraživanja, izvršni povjerilac moći će predložiti novo izvršenje. U slučaju da od prodajne cijene, poslije namirenja povjerioca preostane određeni iznos (višak), on se predaje izvršnom dužniku.

Kad je u pitanju više izvršnih povjerilaca sprovođenje namirenja vrši se tako što sudija, pošto novac od prodatih stvari bude položen sudu, zakazuje ročište na koje poziva sve povjerioce. Oni mogu shodno čl. 93. u vezi čl. 178. ZIP-a jedan drugome osporiti postojanje potraživanja, njegovu visinu i red prvenstva, a sud će lice koje je osporilo potraživanje, u smislu čl. 179. ZIP-a, uputiti da u određenom roku pokrene parnicu ako odluka zavisi od osporene činjenice, a u protivnom odlučiće o pitanju na koje se odnosi osporavanje. Sud će donošenje rješenja o namirenju lica čije je potraživanje osporeno odložiti do okončanja parnice, a iznos koji se odnosi na osporeno potraživanje položiti u sudski depozit. Po održanom ročištu prema čl. 185. ZIP-a donosi se rješenje o namirenju, pri čemu će sud voditi računa o njihovom redu prvenstva u skladu sa čl. 92. ZIP-a. Ukazuje se da se prema odredbi čl. 89. ZIP-a povjerioci, koji mogu učestvovati u namirenju iz prodajne cijene, smatraju - izvršni povjerilac po čijem je predlogu izvršenje određeno i stvari prodate, povjerilac za čiji je račun, prema čl. 92. ZIP-a, u zapisniku o popisu tih stvari stavljena zabilješka umjesto popisa, svi založni povjerioci i povjerioci za čije je potraživanje, po zakonu, rezervisano prvenstveno pravo namirenja.

112

Pravila u postupku obezbjeđenja novčanog potraživanja na pokretnim stvarima novi ZIP reguliše Opštim odredbama Glave dvadeset pete, odredbama Glave dvadeset sedme - Založno pravo na nepokretnim i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka (čl. 251. do 256.), odredbama Glave dvadeset osme - predhodne mjere ( čl. 257. do 266. ), odredbama Glave dvadeset devete - privremene mjere (čl. 267. do 281.). Pored toga, obezbjeđenje novčanog potraživanja na pokretnim stvarima, predmet je zakona o Fiducijarnom prenosu prava svojine («Sl. list RCG» br. 23/96), Zakona o obligacionim odnosima, odnosno sada Zakona o zalozi, kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja («Sl. list RCG» br. 38/2002) od čijeg stupanja na snagu se ne primjenjuju odredbe ZOO-a o zalozi. Uz to, predstoji uvođenje novog instituta javnog bilježnika - notara gdje će se, kao i u uporednom pravu, moći zaključiti sporazum o zasnivanju zaloge. To znači da je postupak obezbjeđenja višestruko i različito ragulisan, zavisno od toga da li je zaključen vansudski ili pred sudom, što izaziva određene nedoumice. No, to je posledica jednog prelaznog perioda uvođenja tržišnih principa i traganja za što efikasnijim sredstvima obezbjeđenja, pa će se pitanje potrebe postojanja paralelnih oblika obezbjeđenja sa istom svrhom i istim predmetima izvršenja i raspraviti u budućnosti.

Prema članu 243. ZIP-a, na postupak obezbjeđenja shodno se primjenjuju odredbe ovog Zakona o postupku izvršenja, a prema čl. 14. istog i odgovarajuće odredbe ZPP-a, ako nije drugačije određeno odredbama ovog dijela zakona, s tim da se u postupku obezbjeđenja stranke označavaju kao predlagač i protivnik obezbjeđenja, pa u ovom dijelu nije potrebno ponavljati već izloženo, kao ni u dijelu nedopustivosti obezbjeđenja (član 245.). Međutim, treba naglasiti da odredba čl. 244. ZIP-a određuje da se kao sredstva obezbjeđenja mogu odrediti samo založno pravo na nepokretnosti na osnovu izvršne isprave, založno pravo na nepokretnim i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka, predhodne mjere i privremene mjere.

113

Institut sporazumnog zasnivanja zaloge na pokretnim stvarima pred sudom preuzet je iz predhodnog ZIP-a, odnosno izmijenjenog i dopunjenog Zakona o izvršnom postupku iz 1990. godine. Ovim oblikom obezbjeđenja eliminiše se potreba za tzv. založnom tužbom koja je bila neophodna za sticanje presude kao izvršnog naslova, u realizaciji obezbijeđenih potraživanja iz založenih stvari. Sporazum o zasnivanju zaloge pred sudom je u suštini sudsko poravnanje i predstavlja izvršnu ispravu na osnovu koje se neposredno pokreće postupak izvršenja.

Prethodne mjere su sredstva obezbjeđenja novčanog potraživanja koje se u sudskoj praksi izuzetno rijetko koriste. Cilj prethodne mjere je da se obezbijedi novčano potraživanje, o kome je odlučeno usvajanjem zahtjeva, ali odluka nije pravosnažna ili nije izvršna pa nema uslova da se prinudno naplati, ili je u pitanju poravnanje zaključeno pred sudom ili upravnim organom, po kome potraživanje nije dospjelo. Uslovi za određivanje prethodne mjere su taksativno i kumulativno pobrojani u odredbi čl. 258. ZIP-a, a iste se mogu odrediti na osnovu domaće odluke koja glasi na novčano potraživanje ili da ista nije pravosnažna ili izvršna; na osnovu poravnanja po kome potraživanje nije dospjelo ili na platnom nalogu koji je izdat na osnovu mjenice ili čeka. Pored toga, predlagač obezbjeđenja mora učiniti vjerodostojnim opasnost da bi se bez tog obezbjeđenja osujetilo ili znatno otežalo ostvarenje potraživanja. Predlagač obezbjeđenja je oslobođen obaveze da dokazuje postojanje opasnosti od osujećenja potraživanja (da pravda određivanje prethodne mjere), čime se odstupa od pravila da se mora učiniti vjerovatnom u slučajevima taksativno nabrojanim u čl. 259. ZIP-a. Zajedničko u svim propisanim slučajevima jeste da je očigledno da je otežano ili ugroženo namirenje predlagača obezbjeđenja (objektivno ili zbog ponašanja dužnika), zbog čega se opasnost nemogućnosti namirenja pretpostavlja. Ovom mjerom štiti se i predlagač obezbjeđenja nedospjelih obroka potraživanja po osnovu naknade štete za izgubljeno izdržavanje usljed smrti davaoca izdržavanja i zbog oštećenja zdravlja ili

114

umanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti, ali samo za obroke koji će dospjeti u jednoj godini (član 260.). Zakon u čl. 261. taksativno nabraja koje prethodne mjere može sud da odredi, od kojih i predhodnu mjeru popis pokretnih stvari (tačka 1.).

Privremenim mjerama se može obezbijediti i novčano i nenovčano potraživanje, a sud je ovlašćen da o njoj donese odluku u svim postupcima, a može se odrediti prije pokretanja i u toku sudskog ili upravnog postupka, kao i po okončanju tih postupaka, sve dok izvršenje ne bude sprovedeno. Za razliku od prethodnih mjera za koje je potrebno postojanje odluke koja nije izvršna, privremene mjere se mogu odrediti bez bilo kakve odluke, njima se može obezbijediti i novčano i nenovčano potraživanje. ZIP propisuje dvije vrste i to:

1. privremene mjere za obezbjeđenje novčanog potraživanja; 2. privremene mjere za obezbjeđenje nenovčanog

potraživanja.

Prvi uslov za izdavanje privremene mjere je da je izvršni povjerilac učinio vjerovatnim svoje potraživanje, a drugi kumulativno zahtijeva postojanje opasnosti da će se ostvarivanje potraživanja osujetiti ili znatno otežati. Njenim izdavanjem se prevashodno štiti interes izvršnog povjerioca (obezbjeđenje konačnog namirenja), ali i istovremeno zadire u pravo i interes izvršnog dužnika ili trećih lica pa neopravdano izdavanje može da ima višestruke štetne posljedice. Zato je obaveza suda da stručno i odgovorno procijeni postojanje uslova za izdavanje, odmjeri vrijeme trajanja i odredi vrstu koja je najadekvatnija i kojom se podstiče svrha obezbjeđenja kao i da pažljivo cijeni sve okolnosti. Pošto potraživanje koje obezbjeđuje nije izvjesno i nesumnjivo, nego samo vjerovatno, a njeno izdavanje nije uslovljeno postojanjem sudske odluke, privremena mjera mora do kraja ostati sredstvo obezbjeđenja i ne smije služiti namirenju potraživanja. Osim toga, privremenom mjerom ne može se steći založno pravo u smislu čl. 272. ZIP-a. Inače, ZIP ne određuje

115

vrste privremenih mjera taksativno već primjerice. To znači da se može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha obezbjeđenja. Navedene su samo one najvažnije, između ostalih – radi obezbjeđenja novčanog potraživanja zabrana protivniku obezbjeđenja da raspolaže pokretnim stvarima i kao novina (tačka 2.) zabrana otuđenja ili opterećenja akcija ili udjela u privrednom društvu uz upis zabrane u nadležni registar.

Na kraju treba istaći da je novim ZIP-om uspostavljena ravnoteža između izvršnog povjerioca i izvršnog dužnika, što je bio jedan od ciljeva donošenja zakona (ranijim ZIP-om je neopravdano favorizovan povjerilac), a na taj način nije povrijeđeno načelo hitnosti (efikasnosti) izvršnog postupka, niti je u suprotnosti sa načelima ustavnosti i zakonitosti i odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Postignuta ravnoteža između ovih načela garantuje valjanu zaštitu prava građana i njihove imovine, za razliku od predhodnog Zakona koji je skraćivanjem rokova i isključivanjem žalbe, kao pravnog lijeka, narušavao princip jednakosti građana pred sudom i koncept dvostepenosti odlučivanja.

Inače, kako izvršni postupak propisuje pravila za prinudno sprovođenje odluke, a funkcionalno je povezan sa parničnim postupkom koji propisuje pravila o zaštiti povrijeđenog prava, to se rješenja iz novog Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) o koncentraciji postupka, objektivno moraju primijeniti i na Zakon o izvršnom postupku.

116

Radojka Nikolić sudija Višeg suda u Podgorici

IZVRŠENJE I OBEZBJEĐENJE NA NEPOKRETNOSTIMA

IZVRŠENJE NA NEPOKRETNOSTIMA

Izvršenje na nepokretnosti je regulisano odredbama čl. 143 – 187 Glave XIII Zakona o izvršnom postupku, kojim odredbama se na detaljan način reguliše postupak prinudnog izvršenja prodajom nepokretnosti, radi namirenja novčanog potraživanja. Izvršenje na nepokretnosti se sprovodi upisom rješenja o izvršenju u javnu knjigu, utvrđenjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem izvršnih povjerilaca iz iznosa dobijenog prodajom. Ove četiri izvršne radnje (faze postupka) sprovode se sukcesivno prema navedenom redu, s tim što se sledećoj radnji pristupa tek nakon što rješenje o sprovođenju prethodne izvršne radnje postane pravosnažno.

Prva izvršna radnja – upis rješenja o izvršenju u javnu knjigu

Postupak izvršenja na nepokretnosti se pokreće predlogom izvršnog povjerioca mjesno nadležnom sudu – sudu na čijem području se nalazi nepokretnost, koji predlog mora sadržati sve podatke predviđene čl. 37. Zakona, a uz koji se mora podnijeti izvod iz javne knjige, kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršnog dužnika. U našem pozitivnom pravu to je katastar nepokretnosti – osnovna evidencija, u kojoj se vode propisani podaci o nepokretnostima shodno odredbama važećeg Zakona o državnom premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnostima Republike Crne Gore (objavljen u

117

«Službenom listu RCG» br. 55/2000 od 1. XII 2000. godine), a koji katastar se vodi po klasičnim zemljišno – knjižnim principima. Ukoliko, pak pravo svojine na nepokretnosti nije upisano na ime izvršnog dužnika već na drugo lice, u toj situaciji izvršni povjerilac treba da podnese ispravu, koja je podobna za upis prava izvršnog dužnika (npr. sudska odluka, odluka o predaji na osnovu prinudne javne prodaje ili pak, ovjerena privatna isprava sa intabulacinom klauzulom).

Sud može u cilju zaštite izvršnog dužnika odrediti da se izvršenje sprovede na drugoj nepokretnosti, a ne na onoj na kojoj je predložio izvršni povjerilac ako postoji znatna nesrazmjera između vrijednosti nepokretnosti i iznosa potraživanja. Rješenje o izvršenju na nepokretnosti se upisuje u javnoj knjizi – katastru nepokretnosti. Ovaj upis ima veliki značaj jer tim upisom izvršni povjerilac stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo namirenja) i u slučaju da treće lice kasnije stekne pravo savojine na nepokretnostima a prije lica, koja kasnije steknu na toj nepokretnosti založno pravo ili pravo na namirenje. Ovo pravo je slično založnom pravu ali se od njega razlikuje po tome što pravno dejstvo zabilježbe traje samo dok traje izvršni postupak. Upis rješenja o izvršenju na nepokretnosti ima za posledicu da se ne može sprovesti poseban postupak izvršenja na istoj nepokretnosti, radi namirenja drugog potraživanja istog ili pak, drugog izvršnog povjerioca, već će sud po kasnije podnijetom predlogu za izvršenje donijeti rješenje o pristupanju novog izvršnog povjerioca u već pokrenuti postupak, s tim što novi izvršni povjerioci mogu pristupiti izvršnom postupku do pravosnažnosti rješenja – rješenja o dosuđenju nepokretnosti.

Značajna novina u tekstu novog ZIP-a je novi član 151. Naime, zakon iz 2000. godine je odredbom čl. 165. propisivao samo visinu naknade za lične službenosti i stvarne terete, iz čije sadržine se moglo posredno zaključiti da se stvarne službenosti i stvarni tereti na nepokretnostima prodajom ne gase, što nas je

118

opredijelilo da u pravcu otklanjanja dileme u novi Zakon ugradimo novi član 151., kojim se to reguliše, budući da se radi o značajnim pravima trećih lica. Dakle, stvarne službenosti – stvarno pravo na tuđoj stvari – nepokretnostima se ne gase prodajom stvari i to bez obzira da li su upisane u javnu knjigu – katastar nepokretnosti ili nijesu. Prodajom nepokretnosti se ne gase ni lične službenosti i stvarni tereti, koji su u javnoj knjizi upisani prije prava založnih povjerioca i prava na namirenje izvršnih povjerilaca na čiji predlog je određeno izvršenje. Ostale lične službenosti i stvarni tereti se prodajom gase izuzev ako nije između nosioca tih prava i kupca što drugo ugovoreno. Inače, nije na odmet ukazati da su čl. 60. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa predviđene tri lične službenosti i to: prava plodouživanja, pravo upotrebe i pravo stanovanja, kao i pravo stvarnog tereta.

U praksi se pojavilo kao sporno šta u situaciji kada se izvršenje sprovodi na poslovnoj zgradi ili pak prostoru, koja je predmet ugovora o zakupu, koji je obligaciono pravni odnos ranije zasnovan. U tom pravcu je ovaj zakon novim čl. 152. propisao da prodajom poslovne zgrade i poslovne prostorije ne prestaje zakup, a da kupac stupa u prava i obaveze zakupodavca. Ovo rješenje odgovara odredbi čl. 591. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, pribavilac (kupac) stvari ne može zahtijevati od zakupca da mu preda stvar prije proteka vremena na koje je zakup ugovoren, odnosno prije isteka otkaznog roka, ako vrijeme trajanja zakupa nije odredjeno ni ugovorom niti, pak zakonom.

Posebno je značajno ukazati je da je i novim zakonom, a u cilju efikasnosti i hitnosti postupka identičnom odredbom čl. 47. predviđena mogućnost traženja pomoći od nadležnog organa unutrašnjih poslova ukoliko dođe do ometanja u sprovođenju izvršenja. Službeno lice je ovlašćeno da udalji lice koje ometa sprovođenje, a po potrebi može zatražiti pomoć organa unutrašnjih poslova. U praksi se ne tako rijetko dešavaju

119

neprijatne scene prilikom sprovođenja izvršenja (npr. prilikom iseljenja), koje kadkad dovode i to odustajanja od prinudnog izvršenja. U takvim i sličnim situacijama sud ima ovlašćenja propisana citiranom zakonskom odredbom, koje rješenje ima veliki značaj u postupku sprečavanja zloupotreba od strane izvršnog dužnika ili pak trećeg lica. Saradnja suda i organa unutrašnjih poslova u ovom domenu, a u pravcu što efikasnijeg i bržeg sprovođenja izvršenja bi trebala da bude ostvarena na najvišem nivou. Medjutim, u praksi se pojavio problem šta smatrati pod pojmom «ometanje», to jest da li se pod tim podrazumijeva ometanje izvršnog dužnika ili pak drugog lica sa ili bez pružanja fizičkog otpora. Ovo sa razloga što organi unutrašnjih poslova postupaju u granicama djelovanja predviđenih čl. 29. Zakona o unutrašnjim poslovima. Kod naprijed navedenog, dilemu je moguće otkloniti tako što je na sudu da po slobodnom uvjerenju procijeni da li da zatraži pomoć od organa unutrašnjih poslova usled «osnovanosti očekivanog otpora».

Odredbom čl. 154. novog Zakona je predviđeno da predmet izvršenja ne može biti poljoprivredno zemljište zemljoradnika u površini od 10 ari, pa ako se ista dovede u vezu sa odredbom čl. 74. st. 1. tač. 3., kojom su propisane pokretne stvari, koje ne mogu biti predmet izvršenja (radna i rasplodna stoka, poljoprivredne mašine i druga oruđa...), jasno je da je u navedenim odredbama došlo do izražaja načelo zaštite ovih lica kao izvršnih dužnika, kao i članova njihove porodice, što je izostalo, kada se radi o imovini pravnih lica i preduzetnika.

Druga izvršna radnja – utvrđenje vrijednosti nepokretnosti

Nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju i uplate predujma troškova, sud će zaključkom odrediti vještačenje po vještaku radi utvrđivanja vrijednosti nepokretnosti odnosno utvrđivanja tržišne cijene na dan procjene. Angažovani vještak građevinske,

120

geodetske ili pak, poljoprivredne struke je dužan da opiše nepokretnost, i sve stvari za koje smatra da joj pripadaju i potom da svoje mišljenje o vrijednosti zemljišta odnosno objekta, koja vrijednost zavisi od mnogobrojnih faktora (bonitet zemljišta, kultura, lokacija, povezanost sa infrastrukturom, starost objekta, fukcionalnost, useljivost...). Vještak će takođe uzeti u obzir i vrijednost stvarne i lične službenosti, koje su upisane u katastru nepokretnosti i koja prava se ne gase.

Protiv rješenja o utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti se shodno čl. 156. st. 2. novog ZIP-a može izjaviti žalba. Dakle, ponovo je vraćena žalba, kao redovno pravno sredstvo umjesto prigovora, koji je bio predviđen ranijim zakonom čl. 50. Ovo sa razloga što je svođenjem pravnih ljekova samo na prigovor, o kojem je odlučivalo trojno vijeće prvostepenog suda, dovelo u pitanje pravnu zaštitu, koja se Ustavom garantuje kroz pravo na pravni lijek izvršnom dužniku kao i trećim licima a koje pravo je fundamentalno.

Treća izvršna radnja – prodaja nepokretnosti

Po pravosnažnosti rješenja o izvršenju i rješenja o utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti sud donosi zaključak o prodaji nepokretnosti, kojim se određuje način i uslovi prodaje, kao i vrijeme i mjesto prodaje, ako se prodaja vrši putem javnog nadmetanja, kao i mogućnost da se vrijednost nepokretnosti konačno utvrdi na ročištu za prodaju. Ovdje valja ukazati da je čl. 158. Zakona dodat stav 4. koji predviđa mogućnost objavljivanja zaključka o prodaji u medijima na predlog stranke, ako uplati potrebna sredstva a može se ovlastiti da to o svom trošku i sama objavi, a u cilju što bolje obaviještenosti zainteresovanih lica i nosilaca prava preče kupovine. Dakle, iz sadržine ove zakonske odredbe proizilazi da je isticanje zaključka o prodaji na oglasnoj tabli suda obavezno, bez obzira na objavu u medijima. S tim u vezi, izmijenjen je i stav 5. člana

121

158., koji predviđa da od objavljivanja zaključka u medijima do dana prodaje mora proteći najmanje 8 dana.

Ovaj zakon, kao i raniji predviđa dva načina prodaje nepokretnosti i to: usmenim javnim nadmetanjem i neposrednom pogodbom, a po sporazumu koji u svako doba mogu postići stranke i založni povjerioci, i to sve dok sud na ročištu za prodaju nepokretnosti ne objavi da se pristupa nadmetanju. Ugovor o prodaji neposrednom pogodbom se zaključuje u pismenom obliku i mora da sadrži uslove iz čl. 161. ZIP-a, a proizvodi pravno dejstvo od dana pravosnažnosti rješenja o dosuđenju nepokretnosti. Članom 161. ZIP-a su propisani uslovi prodaje, s tim što isti nijesu taksativno pobrojani, pa se zaključkom mogu odrediti i drugi uslovi prodaje.

Izmijenjena je odredba čl. 164. u odnosu na raniju zakonsku odredbu (član 153. ZIP-a iz 2000. godine). Naime, sud po službenoj dužnosti vodi računa o tome da se kao kupci ni po osnovu javnog nadmetanja, niti pak, po osnovu neposredne pogodbe ne mogu pojaviti lica, koja su navedena čl. 164 ZIP-a, kojom odredbom je znatno proširen krug lica, koja ne mogu biti kupci u odnosu na ranije zakonsko rješenje, a prednje u cilju sprečavanja eventualnih zloupotreba. Shodno citiranoj izmijenjenoj zakonskoj odredbi, kao kupac se ne može pojaviti: izvršni dužnik, sudija i službeno lice koje učestvuje u postupku prodaje, kao ni lice koje je njihov srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, a u pobočnoj do četvrtog stepena, bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stepena, staralac, usvojenik ili usvojilac, kao ni lice, koje po zakonu ne može steći nepokretnost koja je predmet izvršenja.

Što se tiče postupka javne prodaje novim tekstom Zakona nema izmjena, izuzev što sud o dosuđenju nepokretnosti prodate javnim nadmetanjem donosi posebno rješenje, koje se dostavlja svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, kao i svim učesnicima javnog nadmetanja. Kad je prodaja nepokretnosti izvršena neposrednom pogodbom i tada se donosi rješenje o

122

dosuđenju nepokretnosti ali tek, nakon što su ispunjeni uslovi za punovažnost prodaje (postignuta cijena, položeno jemstvo, da su označeni u ugovoru službenost i stvarni tereti koje kupac preuzima, kao i da postoji sporazum stranaka i založnih povjerioca o prodaji neposrednom pogodbom).

Dakle, novina u ovoj fazi postupka je uvođenje posebnog rješenja o dosuđenju nepokretnosti u postupku prodaje javnim nadmetanjem član 166. stav 5., a što nije predviđeno čl. 155. ranijeg Zakona, što se po našem mišljenju čini cjelishodnim. Međutim, u cilju ubrzanja postupka stavom 6. citirane zakonske odredbe je propisano da se rješenje o dosuđenju nepokretnosti ne može pobijati posebnom žalbom, već se razlozi mogu iznositi samo u žalbi na rješenje o predaji nepokretnosti.

Lice kome je dosuđena nepokretnost (kupac) mora položiti cijenu u depozit suda u roku koji je određen zaključkom o prodaji, a ako to ne učini do isteka poslednjeg dana određenog roka, sud će po službenoj dužnosti rješenjem oglasiti prodaju nevažećom i odrediti novu prodaju. Predaju nepokretnosti kupcu sud odredjuje rješenjem po službenoj dužnosti ako utvrdi da su ispunjena dva uslova i to: da je položena cijena u cjelini i da je rješenje o dosuđenju pravosnažno. Kada rješenje o predaji nepokretnosti postane pravosnažno, sud po službenoj dužnosti na osnovu njega upisuje u katastar nepokretnosti pravo svojine u korist kupca. Za ukazati je da je kupac u potpunosti zaštićen. Jer, ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije pravosnažnosti rješenja o predaji nepokretnosti kupcu nema uticaja na prava, koja je isti stekao u smislu čl. 169. ZIP-a.

Četvrta izvršna radnja – namirenje povjerioca

Sprovođenju namirenja iz iznosa postignutog prodajom nepokretnosti se pristupa tek po pravosnažnosti rješenja o predaji nepokretnosti kupcu. U ovoj fazi postupka nema novina u pogledu lica koja se namiruju, prvenstvo namirenja i redosleda

123

namirenja. Zadržan je i dalje princip «prvi u vremenu, jači u pravu» - po redu sticanja založnog prava i prava na namirenje izvršnih povjerilaca, koji su predložili izvršenje, odnosno po redu upisa u javnu knjigu ličnih službenosti i stvarnih tereta.

Po pravosnažnosti rješenja o predaji nepokretnosti, sud shodno čl. 184. određuje ročište za diobu iznosa postignutog prodajom samo ako ima više od jednog izvršnog povjerioca ili trećih lica koje imaju pravo na namirenje, na koje ročište pored stranaka poziva i druga lica koja prema stanju spisa i prema podacima iz javne knjige polažu pravo da se namire iz tog iznosa, s tim što će se ta lica u pozivu upozoriti o njihovim pravima i posledicama nedolaska (čl. 184. st. 3. Zakona). Dakle, izmijenjenim st. 1 čl. 184. Zakona je predviđeno suprotno odredbi čl. 173. ranijeg ZIP-a, da se ročište za diobu održava samo ako ima više od jednog izvršnog povjerioca ili trećih lica koji imaju pravo na namirenje, što se činilo cjelishodnim, budući da smo smatrali da bi bilo suvišno određivati ročište za diobu, ako nema više lica koja imaju pravo na namirenje.

Poslije zaključenja ročišta za diobu sud donosi rješenje o namirenju povjerilaca i drugih lica a na osnovu stanja, koje proizilazi iz spisa i stanja utvrđenog na ročištu. Za ovo rješenje je dovoljno da isto ima uvod i izreku a ukoliko se odbija predlog stranaka ili učesnika, ili kada se rješava o predlozima stranaka koji su u suprotnosti onda rješenje mora biti obrazloženo. Prilikom donošenja rješenja o namirenju uzet će se u obzir samo potraživanja po kojima je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno najkasnije na dan ročišta za diobu. Protiv rješenja o namirenju se može izjaviti žalba, koja ima suspenzivno dejstvo. Sud nakon pravosnažnosti rješenja o namirenju rješenjem određuje da se u javnoj knjizi, katastru nepokretnosti brišu upisana prava i tereti, osim onih koja i ostaju poslije predaje nepokretnosti kupcu ili pak, koje je kupac preuzeo.

Na izvršenje na nepokretnosti gdje nije uspostavljen katastar nepokretnosti shodno će se primjenjivati pravna pravila, koja na

124

tom području važe o ispravama, koje se uz predlog za izvršenje podnose kao dokaz o pravu svojine. Ako nije moguće pribaviti dokaz o svojini saglasno pravnim pravilima koja na tom području važe (izvod iz zemljišne knjige, tapija ili pak, izvod iz tapijske knjige) izvršni povjerilac je dužan da u predlogu za izvršenje naznači mjesto na kome se nepokretnost nalazi, njen naziv, granice i površinu, nakon čega će sud izvršiti popis nepokretnosti i na ročište za popis pozvati izvršnog povjerioca i dužnika te lica sa čijim se nepokretnostima graniči ta nepokretnost. Zapisnik o popisu ima značaj upisa izvršenja i objavljuje se na sudskoj tabli.

Dakle, izmijenjen je st. 1. čl. 187. Zakona u odnosu na raniju regulativu – čl. 176. st. 1, a prednje radi usaglašavanja sa odredbama sada važećeg Zakona o državnom premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnostima RCG (objavljen u «Službenom listu RCG». br. 55/2000 od 1.XII 2000. godine).

Upisivanje prava na nepokretnostima u javnu knjigu

Upisivanje prava na nepokretnosti u javnu knjigu je regulisano odredbama čl. 232 – 236 Glave XXII ovog Zakona shodno čl. 232. istog. Za odlučivanje o predlogu za izvršenje, radi zasnivanja prava na nepokretnosti upisom u javnu knjigu, kao i radi prenosa, ograničenja ili prestanka prava upisanog u javnoj knjizi je mjesno nadležan sud na čijem području se nalazi organ, koji vodi javnu knjigu, što je drugačije rješenje u odnosu na raniji Zakon. Ova izmjena je bila nužna radi usaglašavanja sa odredbama Zakona o državnom premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnostima RCG.

Takođe, odredbom čl. 233. novog zakona su u odnosu na raniju zakonsku odredbu (čl. 216.), konkretizovani načini sporovođenja izvršenja, tako što je umjesto «odgovarajućeg upisa» propisano da se sprovođenje upisa odnosi na zasnivanje prava na nepokretnosti odnosno prenos, ograničenje i prestanak

125

prava, što odgovara odredbi čl. 6. navedenog Zakona o državnom premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnostima.

Ukoliko izvršni dužnik nije u javnoj knjizi – katastru nepokretnosti upisan kao vlasnik, već je upisano neko drugo lice, dakle u situaciji kada postoji nesaglasnost između faktičkog i pravnog stanja u odnosu na pravo svojine izvršnog dužnika, sud će naložiti upis pravo svojine ili pak nekog drugog prava (založnog), tek nakon što izvršni povjerilac izvrši promjenu upisa. U vezi s tim valja ukazati da je čl. 89. Zakona o državnom premjeru, katastru i upisima na nepokretnostima propisana obaveza korisnika nepokretnosti da u roku od 30 dana, od dana nastale promjene istu prijavi, kao i obaveza nadležnog organa da po službenoj dužnosti sprovede postupak promjene za koju je saznao na drugi način.

Postupak obezbjeđenja

Novim zakonom kao i ranijim kao sredstvo obezbjeđenja su predviđena: založno pravo na nepokretnosti na osnovu izvršne isprave, založno pravo na nepokretnim stvarima na osnovu sporazuma, prethodne privremene mjere.

Založno pravo na nepokretnosti na osnovu izvršne isprave i založno pravo na nepokretnim stvarima na osnovu sporazuma

Založno pravo na nepokretnosti na osnovu izvršne isprave i založno pravo na nepokretnim stvarima na osnovu sporazuma je regulisano odredbama Glave XXVI i XXVII Zakona. Založno pravo je po zakonu sredstvo obezbjeđenja a ne sredstvo izvršenja, jer je svrha upravo u obezbjeđenju potraživanja predlagača obezbjeđenja.

Hipoteka je založno pravo na tuđoj nepokretnosti, koji je najčešći i najsigurniji oblik obezbjeđenja potraživanja, koja je regulisana odredbama čl. 63 – 69 Zakona o osnovama svojinsko

126

pravnih odnosa, s tim što je za napomenuti da je u proceduri donošenje Zakona o hipoteci, čijim će stupanjem na snagu prestati da važe navedene odredbe citiranog zakona. Na osnovu hipoteke hipotekarni povjerilac može u slučaju da dužnik ne ispuni svoju novčanu obavezu da naplati potraživanje iz vrijednosti založene stvari. Ista nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona. Značajno je reći da jedna nepokretnost može biti predmet više hipoteka, više hipotekarnih povjerilaca, što je od značaja za određivanje njihovog redosleda prilikom realizacije. Zakon o izvršnom postupku je prihvatio princip vremena upisa založnog prava u javnu knjigu.

Dakle, predlagač obezbjeđenja na osnovu izvršne isprave, koja glasi na novčano potraživanje ima pravo da zahtijeva obezbjeđenje tog potraživanja zasnivanjem založnog prava na nepokretnosti protivnika predlagača. Novina u ovom postupku je stav 2. člana 247. Zakona, kojim je propisano da je za sprovođenje nadležan organ koji vodi javnu knjigu za tu nepokretnost. Založno pravo na nepokretnosti se zasniva upisom u javnu knjigu – katastar nepokretnosti odnosno u list nepokretnosti a shodno čl. 76. Zakona o državnom premjeru katastru i upisima prava na nepokretnostima RCG.

U slučaju ako protivnik predlagača nije upisan u javnu knjigu, kao vlasnik nepokretnosti, onda je predlagač obezbjeđenja dužan da uz predlog dostavi dokaz da je na osnovu isprave o svojini protivnika predlagača pokrenuo potupak kod nadležnog organa za upis promjene prava svojine (čl. 249. st. 4.).

Upis založnog prava i izvršivosti ima pravni učinak prema trećem licu, koje je tu nepokretnot kasnije steklo.

Sporazum o zasnivanju založnog prava na nepokretnim stvarima, kao sredstvo obezbjeđenja, naše pravo poznaje još od 1990. godine.

Sud će na predlog stranaka a radi obezbjeđenja novčanog potraživanja predlagača obezbjeđenja zasnivanjem založnog

127

prava na nepokretnoj stvari protivnika obezbjeđenja odrediti ročište na kome će u zapisniku utvrditi sporazum stranaka o postojanju novčanog potraživanja i vremenu dospijeća i njihovu saglasnost da se upisom založnog prava na nepokretnotima koje će se bliže precizirati obezbijediti novčano potraživanje. S tim u vezi valja istaći da potpisani zapisnik o sporazumu stranaka ima snagu sudskog poravnanja odnosno izvršne isprave u smislu čl. 16. ovog zakona, na osnovu kojeg sporazuma sud rješenjem određuje upis založnog prava u javnu knjigu. Sud će na predlog predlagača obezbjeđenja, kada utvrdi da je sporazum postao izvršan u smislu čl. 19. ovog zakona odrediti i sprovesti izvršenje na nepokretnoj stvari radi namirenja novčanog potraživanja po postupku koji predviđaju odredbe čl. 143 – 187 Zakona, o čemu je bilo ranije riječi.

Iz naprijed navedenog može se izvesti zaključak da je sporazum stranaka, koji predstavlja izraz njihove slobodne volje efikasno sredstvo obezbjeđenja, pa je za očekivati da će ubuduće doći do njegove pune afirmacije. Takođe, valja napomenuti da će ubrzo i kod nas biti donesen Zakon o notaru, kojim će biti po prvi put uveden institut notara, pa će se postaviti pitanje mogućnosti postizanja sporazuma i pred sudom i pred notarom.

Prethodne i privremene mjere

Prethodne i privremene mjere su regulisane odredbama čl. 257 – 281 Glave XXVIII i XXIX ovog zakona.

Prethodno valja ukazati na razliku između prethodnih i privremenih mjera. Prethodne mjere su podobne samo za obezbjeđenje novčanih potraživanja, dok se privremenim mjerama može obezbijediti i novčano i nenovčano potraživanje. Za razliku od prethodnih mjera za čije određivanje je nužno postojanje odluke, koja nije postala pravosnažna ili pak, izvršna, privremene mjere se mogu odrediti i bez postojanja bile kakve

128

odluke, čak šta više iste se mogu odrediti shodno čl. 268. ovog zakona i prije pokretanja sudskog ili upravnog postupka.

Vrste prethodnih mjera koje sud određuje a po ispunjenju uslova predviđenih čl. 258. su propisane čl. 261. ZIP-a, s tim što je za ukazati da je u stavu 1. tač. 4. navedene odredbe upis založnog prava preciziran kao predbilježba – vrsta upisa, kojom se uslovno stiču, prenose i prestaju prava na nepokretnostima, kako to i predviđa čl. 79. st. 1. Zakona o državnom premjeru, katastru i upisima na nepokretnostima a da je tač. 5. predviđena nova prethodna mjera – plenidba akcija odnosno udjela u privrednom društvu.

U praksi se pokazalo da se prethodne mjere vrlo rijetko određuju, te bi ubuduće bilo vrlo korisno poraditi na njihovoj afirmaciji.

Privremene mjere su sredstva vremenski ograničenog obezbjeđenja budućeg potraživanja predlagača obezbjeđenja, koje se mogu odrediti kako je to već naprijed ukazano prije pokretanja sudskog ili upravnog postupka, u toku ili pak, po okončanju tih postupaka sve dok izvršenje ne bude sprovedeno. Zakon o izvršnom postupku predviđa dvije vrste privremenih mjera imajući u vidu potraživanje koje se obezbjeđuje i to: privremene mjere za obezbjeđenje novčanog potraživanja i privremene mjere za obezbjeđenje nenovčanog potraživanja, koje mjere je predviđao i raniji Zakon o izvršnom postupku (objavljen u «Službenom listu SRJ» br. 28/2000 od 30.06.2000. godine).

Zajedničko za obije vrste privremenih mjera je da se iste određuju po predlogu predlagača obezbjeđenja, koji se podnosi mjesno nadležnom sudu, a koji sud je mjesno nadležan zavisi od toga da li je postupak pokrenut ili ne. Ukoliko postupak nije pokrenut, u tom slučaju bi za odlučivanje bio mjesno nadležan sud, koji bi bio nadležan za odlučivanje o predlogu za izvršenje. Ako je pak, sudski postupak pokrenut, nadležan je sud pred kojim je postupak iniciran. Inače, pravila o mjesnoj nadležnosti

129

su pravila o isključivoj mjesnoj nadležnosti, pa stranke ne mogu ugovoriti nadležnost drugog suda.

Zakon o izvršnom postupku ne propisuje sadržinu predloga za odredjivanje privremene mjere, pa s tim u vezi valja ukazati da bi predlog da bi se po istom postupilo morao da sadrži sledeće podatke: označenje potraživanja koje obezbjedjuje, privremenu mjeru koja se zahtijeva, vrijeme trajanja privremene mjere i sredstvo obezbjedjenja, a u istom se moraju navesti činjenice na kojima se predlog zasniva, kao i dokazi kojima se potkrepljuje, na osnovu kojih će sud ocijeniti da li su se stekli uslovi za odredjivanje tražene privremene mjere propisane čl. 271. odnosno 273. ovog zakona.

Ni ovaj a ni raniji ZIP ne odredjuje ni sadržinu rješenja o određivanju privremene mjere, ali isto mora da sadrži sljedeće: ime odnosno naziv predlagača obezbjeđenja i protivnika obezbjeđenja, potraživanje koje se obezbjeđuje, kao i sredstvo i predmet obezbjeđenja, kao i vrijeme za koje je privremena mjera određena, rok u kome predlagač obezbjeđenja mora podnijeti tužbu ili pak, pokrenuti drugi postupak, radi opravdanja privremene mjere. Rješenje o određivanju privremene mjere mora biti obrazloženo za razliku od rješenja o izvršenju i isto predstavlja izvršnu ispravu u smislu čl. 16. st. 2. tač. 1. i čl. 17. st. 1. ovog Zakona, što je novina u ovom novom tekstu Zakona.

Novina u ovom zakonu je uvođenje žalbe, kao redovnog pravnog lijeka, koja se može izjaviti protiv rješenja o određivanju privremene mjere u roku od 3 dana, a u kojoj odlučuje drugostepeni sud u roku od 8 dana od dana prijema spisa.

Uslovi za određivanje privremene mjere za obezbjeđenje novčanog potraživanja su predviđeni čl. 271. Zakona i potpuno su identični uslovima, koji su bili predviđeni ranijim zakonom a to su: da je predlagač obezbjeđenja učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i postojanja opasnosti da će naplata potraživanja biti osujećena i otežana. Postojanje potraživanja se dokazuje svim

130

dokaznim sredstvima a opasnost mora biti subjektivna, dakle da se ista ogleda u aktivnom djelovanju ili pak, propuštanju protivnika predlagača, koje radnje su preduzete svjesno a u pravcu ugrožavanja namirenja predlagača obezbjeđenja. Međutim, ne mora se dokazivati postojanje opasnosti u situaciji kada predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim okolnost da bi predloženom mjerom protivnik predlagača pretrpio neznatnu štetu.

Uslovi za određivanje privremenih mjera za obezbjeđenje nenovčanih potraživanja su propisani čl. 273. Zakona. Za određivanje ovih mjera pored postojanja potraživanja, nužno je učiniti vjerovatnim opasnost da će potraživanje biti otežano i osujećeno ali za razliku od naprijed navedenih privremenih mjera, ovdje je dovoljna samo objektivna opasnost, dakle opasnost koja objektivno postoji (prezaduženot, nelikvidnost...).

Vrste privremenih mjera su primjerice propisane odredbama čl. 272. i 274. Zakona, koje je izuzev privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja akcija i udjela u privrednom društvu (čl. 272. st. 1. tač. 2.), zabrane otuđenja i opterećenja akcija ili udjela u privrednom društvu na koje je upravljeno potraživanje, uz upis zabrane u nadležni registar i vraćanje zaposlenog na rad (čl. 274. st. 1. tač. 2. i 7.), poznavao i ZIP iz 2000. godine.

Bitno je istaći da sud na predlog predlagača obezbjeđenja može odrediti dvije ili više privremenih mjera, ako je to potrebno, te da se privremenim mjerama radi obezbjeđenja novčanog potraživanja ne stiče založno pravo na stvarima na koje se privremena mjera odnosi.

Predložena mjera se ne može podudarati sa tužbenim zahtjevom, jer bi usvajanje takvog predloga značilo prejudiciranje konačne odluke, pa sud takav predlog ne može usvojiti, osim kada se tužbeni zahtjev odnosi na zaštitu državine, stanarsko pravo i naturalno izdržavanje.

131

Ovaj Zakon kao i raniji predviđa mogućnost polaganja jemstva umjesto privremene mjere, koje se može odrediti i na predlog protivnika predlagača, u kojem slučaju – nakon polaganja jemstva sud obustavlja postupak i ukida sve sprovedene radnje. Ostavljena je mogućnost određivanja privremenih mjera i u slučaju kada nijesu ispunjeni zakonski uslovi za njeno određivanje pod uslovom ako prethodno predlagač obezbjeđenja položi jemstvo u ostavljenom roku, iz kojeg iznosa bi se naknadila šteta, koju bi protivnik predlagača eventualno pretrpio.

U praksi je zapaženo da se polaganje jemstva vrlo rijetko koristi.

Na kraju valja reći da se u dosadašnjoj praksi pokazalo da su privremene mjere najčešće korišćeno sredstvo obezbjeđenja potraživanja, pa bi ubuduće trebalo afirmisati i ostala sredstva obezbjeđenja, o kojima je prethodno bilo riječi.

132

prof. Thomas Speedy Rice profesor Pravnog fakulteta Univerzitet Gonzaga, SAD POSTIZANJE NAJVEĆEG MOGUĆEG UČINKA U IMPLEMENTACIJI ZAKONA O PARNIČNOM

POSTUPKU CRNE GORE7

(preporuke)

Hvala vam na ljubaznom predstavljanju. Prije nego što počnem, želim da kažem da mi je zadovoljstvo što sam se vratio u Crnu Goru. Ovo je godinu I po dana bio moj dom i uvjek će to i ostati. Prof. dr. Đuričin me je naučila dosta toga o Crnoj Gori i njenim zakonima, i smatram da je pravna zajednica imala sreću što je profesorka bila uključena u radnu grupu za izradu nacrta Zakona o parničnom postupku. Uz tako dobar početak sumnjam da mogu mnogo toga dodati, ali mi dozvolite da u slijedećih trideset minuta izložim neka pitanja koja jedan američki pravnik smatra važnim isticanja.

Prije nego što sam postao profesor prava bio sam advokat i zastupao i velike i male klijente, davao savjete i pokušavao da arbitriram u parničnim predmetima. S toga je meni, a trebalo bi da bude i svim sudijama i advokatima, veoma važno kako će se implementirati i primjenjivati Zakon o parničnom postupku. Vrijeme i advokata i sudija u sudskom sistemu je dragocjeno. Važno je shvatiti da ono što imate ispred sebe nije kopija pravila drugih sistema već model kojeg drugi mogu slijediti. Ova nova pravila su efikasna i efektivna za rješavanje parničnih predmeta. Na vama je da učinite sljedeći korak: da se procesna pravila 7 Prevod: kancelarija USAID/Checchi and Company Consulting, Inc. u Podgorici.

133

dobro shvate i na fer način konzistentno primjenjuju u čitavom sudskom sistemu i da postanu istinski efikasna i efektivna.

Dosta smo naučili iz jučerašnje prezentacije i kroz pitanja koja ste postavili. Ono što je za mene bilo interesantno je da su mi neka od tih pitanja bliska, iz sopstvenog iskustva. Do 1986. struktura rješavanja parničnih predmeta u Kaliforniji je bila užasna. Rješavanje parničnih predmeta je trajalo pet godina i duže. Predmeti su se vukli, sudije su odobravale odlaganje za odlaganjem nadajući se da će se predmeti riješiti sudskim poravnanjem ali je situacija postajala sve gora. Nije postojala konzistentnost, dosta se forumski trgovalo o tome šta je “pravi” sud, ali bez sprovođenja pravde. Svako je gubio povjerenje u sudski sistem i najveći broj ljudi je vjerovao da ni kalifornijski sudovi ni advokati nijesu sposobni da sprovode pravdu. Konačno se umješala Vlada i imenovala ekspertsko vijeće sa plavom trakom, slično vašem, i naložila mu da sredi stanje ili će ona to sama učiniti. Vlada je imenovanim stručnjacima dala striktne vremenske okvire i rokove koji nam do tada nijesu bili poznati, a strankama i advokatima je nametnuta odgovornost uz mandatne kazne, odlaganja suđenja su se svela na najmanju moguću mjeru i odobravana su samo u izuzetnim okolnostima , a sudijama je naloženo da se uklope u program ili će se suočiti sa disciplinskim mjerama. Digla se velika galama širom parničnog pravnog sistema. Tvrdilo se da se to ne može uraditi, da nikada neće profunkcionisati, da nije korektno, šta će se dogoditi sa tim važnim izuzećima, mi u našem gradu imamo različito mišljenje o tome, itd. Ali smo svi takođe bili svjesni da moramo da učinimo napore da ovo profunkcioniše ako gajimo bilo kakvu nadu da može postojati fer, efikasan i efektivan parnični sistem sudstva. Odradili smo naš dio posla i nova pravila su profunkcionisala.

Isto će se dogoditi sa ovim novim pravilima i u Crnoj Gori. Na primjer: član 16.: “Jedan sudija će suditi u prvostepenom postupku i u postupku po prijedlogu za ponovno sudjenje”. Ovo

134

je efikasno i efektivno ne samo zbog toga što uključuje samo jednog obučenog sudiju već što kad sudije budu implementirale ovaj sistem, oni će bolje ući u suštinu pitanja i zakona koji se pojave pred njima, i biće u mogućnosti da donose brže i konzistentnije i fer odluke. Advokati će postati sigurniji u način implementiranja zakona i biće u mogućnosti da daju bolje savjete svojim klijentima o prednostima slučaja, a klijenti će imati fer, brzo i transparentno suđenje. Za advokate je veoma važno da znaju da se radi o nepristrasnom sudiji koji je voljan da pravila primjenjuje na pravi način i kroz sankcije kada je to neophodno. Ovo podiže nivo naše sopstvene pripreme kao i ponašanja pred sudom.

Ključna stvar za obezbjeđenje fer, brzih i transparentnih sudova je izuzeće sudija i primjena pravila zbog nepoštovanja suda. Potrebno je da se i jedno i drugo pažljivo i mudro koristi, ali na pravi način, što iziskuje mnogo strategije u komunikaciji sa ljudima van procesa. Ako se postigne jedan pošten i fer odnos kada su u pitanju izuzeća sudija, glas o integritetu sudstva će se pronijeti kroz čitavu državu. Za klijenta je veoma važno da suđenje izgleda fer. Možda se klijentima neće dopasti rezultati suđenja, ali će ih prihvatiti zbog neutralnosti i nepristrasnosti sudije koji je sudio po predmetu i bio fer u procesu. Kada su u pitanju advokati, veoma je važna spoznaja da je sudija nepristrasan i da je voljan da na fer način sprovodi pravila, uz nametanje sankcija, kad je to neophodno. To poboljšava nivo naše sopstvene pripreme za suđenje kao i naše ponašanje pred sudom.

Sprovođenje sudske kontrole je od presudne važnosti za rješavanje predmeta. Izmjene i dopune su prirodan dio nekih parnica i ova pravila efektivno određuju kada su izmjene i dopune dozvoljene. Isto tako, utvrđivanje istinitih i relevantnih dokaza je bitno ali se može i zloupotrijebiti. Neophodna je primjena ovlašćenja za nepoštovanje suda, da bi se spriječile zloupotrebe i na lokalnom i na međunarodnom nivou.

135

1991. godine sam učestvovao kao advokat u suđenju koje je zahtijevalo utvrđivanje velikog broja činjenica i dokaza. Advokat suprotne stranke u postupku je skrivao ključne svjedoke koji su radili za njegovog klijenta i odugovlačio predmet stvarajući velike troškove i meni i mom klijentu. Konačno mi je bilo dosta i prikupio sam sva loša ponašanja i obratio se sudu sa prijedlogom za izricanje kazni. Sudiji koji je sudio u predmetu nije se dopalo ono što je pročitao i pozvao je drugog sudiju iz susjednog kauntija gdje je ovaj advokat takođe učestvovao u suđenju koje je je bilo u toku. Sudije su uporedile ponašanje u predmetima i shvatile da se ovaj advokat ponaša nečasno i da zloupotrebljava sistem. U ovom mom slučaju advokat i klijent su kažnjeni novčanom kaznom od 25.500 US dolara, a advokat je bio optužen za nepoštovanje suda i prijavljen državnoj advokatskoj komori.

Bez efektivne primjene pravila za nepoštovanje suda i neutralog i nepristrasnog sudije, ovo nikada ne bi bilo moguće sprovesti i moj klijent bi snosio posljedice, a pravni sistem bi bio okaljan u očima pravne zajednice i javnosti.

Članovi 188. i 261. obuhvataju principe deklarativne presude i presude po kratkom postupku. Oni su važni za efikasno rješavanje pitanja ili predmeta kada je jasno da postoje pravi pravni odgovori. To je moćno oruđe za advokate i sudije radi sprječavanja nepotrebnog gubljenja vremena, novca i sredstava. Čak iako takav prijedlog nije dat, svako skoro uvjek, iz toga izvlači korist. Advokati se bolje pripremaju za pitanja u predmetu prije glavnog ročišta i sudije imaju mogućnost da riješe neke činjenice ili pitanja kako bi glavno ročište bilo što efikasnije.

Utvrđivanje krajnjih rokova i poštovanje istih će u velikoj mjeri doprinijeti efikasnosti pravnog sistema onda kada svi shvate da će sud odobriti izuzeća sudija samo kada su u pitanju opravdani razlozi. Sudski kalendari će biti stabilni i omogućiće da raspored poslova bude ravnomjeran. Advokati će moći da programiraju svoje živote i rad na bolji način što će takođe ići

136

klijentima u prilog. Jedna važna stvar sa aspekta stranih advokata, a koja se tiče predmeta ili advokata u Crnoj Gori, je organizovanje putovanja i svjedoka na isplativ način.

Član 272. daje sudu ovlašćenje preliminarnog donošenja odluke koje obezbjeđuje da se razjasni sve ono što se može obaviti prije glavnog ročišta.

Član 347. utvrđuje da presuda mora biti u pismenoj formi i šta ona treba da sadrži kao ključni elemenat u transparentnom sistemu i takođe promoviše efikasnije rješavanje predmeta. Jasna i iscrpna presuda će demonstrirati klijentima i javnosti legitimnu osnovu sudske odluke, što će istovremeno smanjiti broj žalbi na presudu i omogućiti efikasnije koncentrisanje na one žalbe koje treba da se proslijede.

Priznavanje arbitraže i medijacije kao alternativnih metoda za rješavanje sporova će obezbjeđivati i sudu i parničarima fleksibilnost u pronalaženju rješenja u korist klijenata. Juče smo čuli izlaganje o broju zaostalih predmeta, a ovi metodi rješavanja sporova nude opcije za rješavanje mnogih zaostalih predmeta kao i onih koji tek treba da se dostave.

Na kraju želim da dam komentar u vezi sa drugostepenim sudovima koji imaju mogućnost da zakazuju ročišta na osnovu novih dokaza. Ovo je potencijalno visoko efektivan metod za rješavanje nepoznatih pitanja od velike važnosti, bez da se predmet vraća na ponovno suđenje. Da bi ovo efikasno funkcionisalo, drugostepeni sud treba veoma škrto da izlazi u susret zahtjevima za uvođenjem novih dokaza. Na ovaj način, advokati će brže shvatiti da se predmet mora prezentirati na najbolji i najkompletniji način na prvostepenom sudu ili njihovi dokazi najvjerovatnije neće biti prezentirani niti tretirani ni na jednom sudu. Ovo je zaista ono što želite da postignete. Ovo unosi red i fer odnos u sami proces i promoviše pripremljenost advokata i omogućava drugostepenom sudu da bude siguran po

137

pitanjima o kojima donosi odluke. U apelacionim sudovima Sjedinjenih Država imamo slična pravila, ali nijednom advokatu (njoj ili njemu) ne pada na pamet da zadržava dokaze da bi ih prezentirao u žalbi, kao što je i malo vjetrovatno da bi takav zahtjev bio odobren. Ako se ovo pravilo štedljivo primjenjuje, ono će igrati važnu ulogu u efikasnosti novog zakona.

UTICAJ ZPP-a I ZIP-a NA RAZVOJ EKONOMIJE

“Mišljenje advokata praktičara o uticaju novih zakona na privredne aktivnosti u privatnom sektoru u Crnoj Gori”.

Kada me je profesor Parnall zamolio da govorim o ovoj oblasti, pomislio sam da prvo treba da pogledam, da li postoje, proučavanja koja su vršena o implementaciji novih zakona o izvršnom postupku i o obezbjeđivanju potraživanja. Iznenadila me je činjenica da u mnogim zemljama postoji značajan broj materijala koji se bave ovim izazovom. Ono što nije bilo iznenađujuće u toj korelaciji je da su one zemlje koje su efektivno implementirale ove nove zakone takođe ostvarile pozitivan ekonomski rast. Iako vršenje mnogih izmjena u zakonu u tako kratkom roku djeluje zastrašujuće, ono je vrijedno velikih napora koji se sada od vas zahtjevaju.

Grupa koju je predvodila Emilija Durutović, penzionisani sudija Vrhovnog suda, bavila se vrlo teškom oblasti zakona i vrlo dobro odradila posao.

Strane korporacije, investitori,ljudi sa novcem i turisti žele da ulože svoj novac, svoje poslove i sebe same, tamo gdje mogu najviše profitirati, gdje se osjećaju sigurnim i gdje mogu biti obeštećeni ako nešto ne ide kako treba. Kada se neko obraća advokatu lako je pogoditi da, ili nešto nije u redu ili neko želi da se osugura ako nešto ne pođe kako treba, kako bi se neke radnje mogle poduzeti po tom osnovu. Kada se razmišlja o nekoj investiciji u privatnom sektoru, ključna komponenta su zakoni i

138

pravni sistem. Što je investicija veća, oni koji investiraju žele više da znaju i treba da postoje jasna, koncizna i fer pravila.

Kada inostrane advokate kao što sam ja naši klijenti pitaju o zakonima u Crnoj Gori, mi ćemo, prije nego što im odgovorimo, provjeriti tri stvari:

Šta zakoni govore o namjeri zemlje da ih učini fer, efikasnim i efektivnim u praksi?

Kakvo je opšte mišljenje o pravnom sistemu i da li je on fer, efikasan i efektivan ?

Šta advokati i klijenti kojima mogu vjerovati kažu o svojim iskustvima pred crnogorskim sudovima?

Ako je odgovor na ova tri pitanja pozitivan, onda će investitori sa zapada ustanoviti da je Crna Gora privlačno mjesto, i vrste investicija koje ova zemlja želi i treba će stići u Crnu Goru. Ne samo kada su u pitanju zakoni već i vrsta infrastrukture i fiksne investicije kroz koje će se obezbijediti zaposlenje za ljude u Crnoj Gori i to sa platama koje su dovoljne za život, koje će promovisati razvoj udruženog poslovanja, što će za uzvrat, omogućiti zapošljavanje većeg broja ljudi i izgraditi privredu. Ekonomisti kažu da na svakih 100 novih legitimnih radnih mjesta sa pristojnom platom, u prosjeku, još 200 ljudi će naći bolja zaposlenja. Postoji izvjesna logika u tome što, ako se ljudi osjećaju sigurnijim kada su u pitanju njihovi prihodi i budućnost, oni će više ulagati u zajednicu kroz potrošačke nabavke, kupovinu nekretnina i kroz razna poboljšanja i lične investicije.

Taj proces kako će zajednica razumijeti zakone i kako će se oni implementirati počinje od prvog dana njihove primjene. Veoma je važno da se pravila odmah implementiraju tačno, fer i transparentno. Vršen je jedan broj istraživanja o tome kako se informacije o nekom događaju prenose kroz zajednicu. Rezultati dobijeni iz raznih perioda i kultura su dosta konzistentni. Svaki put kada se nešto dobro uradi, svaka osoba koja je sa tim

139

upoznata obavijesti o tome, u prosjeku, još tri osobe. Međutim, svaki put kad se nešto ne uradi kako treba ili kada neko smatra da nije na pravi način bio tretiran, o tome će obavijestiti druge ljude. Pošto su lokalna tradicija i običaji veoma važni, globalna ekonomija želi zakone koji su fer, efikasni i efektivni. Zapadne investicije su kao električna energija, slijede put koji je za njih najbolje provodljiv. Moderna globalna ekonomija ne čeka da joj dobre investicije stignu same od sebe već stalno za njima traga i proces počinje onda kada se izvrši analiza potencijalnog povraćaja investicije kao i zakona koji će zaštititi stranu investiciju.

Neuspjeh da se obezbijedi adekvatna zaštita investicije i opasnost od pravne nezaštićenosti investitora vidi se na primjeru Japana. 1970-tih i 1980-tih privreda Japana je doživljavala svoju najveću ekspanziju. Zemlja je imala skupi rast ali je onda balon pukao i japanska domaća ekonomija je počela da stagnira. Jedan od razloga ovog kolapsa je bio što se parnični pravni sistem Japana nije prilagodio potrebama moderne ekonomije. Pravni sistem Japana se temeljio na tradiciji konsenzusa, a ne konačnosti i izvršenju sudskih presuda. Do sredine 1980-tih banke i poslovanja su bili opterećeni lošim dugovima i nenaplativim fakturama koje se nijesu mogle niti naplatiti niti otpisati. Trebalo je da prođu godine da Vlada i sudovi reaguju na krizu. Tek sada domaća privreda Japana počinje ponovo da raste. Došlo je do izvjesnog broja bolnih prilagođavanja i izmjena u pravu i inostrane investicije se vraćaju u Japan čak i na visoko konkurentno azijsko investiciono tržište.

Vidimo da se ista stvar događa širom svijeta. Efikasno i efektivno sprovođenje ekonomskih reformi je osnova ekonomskog rasta. Ako investitori vjeruju da se vrijednost njihovih investicija uvažava, oni će izvršiti neophodno investiranje u svoju korist i u korist Crne Gore. U tom smislu nove procedure zakona o obezbjeđenju potraživanja su od presudne važnosti. Komisija je izradom nacrta ovih veoma

140

kompleksnih zakona obavila dobar posao. A sada je odgovornost na vama da upravljate tim kompleksnim pitanjima.

Globalna ekonomija je budućnost ekonomskog rasta Crne Gore. Ova nova ekonomija će više od svega zahtijevati tri stvari: profitabilni povraćaj investicije, poštovanje privatne svojine i efikasno rješavanje sporova. Sada Crna Gora ima svoju šansu. Investicije su na vašim granicama i upravo na domaku vaše obale. U julu mjesecu će odgovornost za implementaciju novih zakona biti na vama. Upravo onako kako upravljate svojim surovim terenom, upravljaćete i ovim kompleksnim zakonima. Advokati širom svijeta koji će doći u Crnu Goru pogledaće plodove vaših napora i siguran sam da će naći pravni sistem koji odgovara karakteru crnogorskog naroda i zapanjujućoj prirodnoj ljepoti vaše zemlje.

141

Evropska agencija za rekonstrukciju Parcela 137, Gorica C 81000 Podgorica tel. 081 406 600, fax 081 231 742 www.ear.eu.int CIP – Каталогизација у публикацији Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње 347.91/.95 (497.16) (082) 347.952 (497.16) (082) ZBORNIK radova sa okruglih stolova posvećenih novom Zakonu o parničnom postupku Republike Crne Gore i novom Zakonu o izvršnom postupku Republike Crne Gore održanih u Podgorici, Budvi i Bijelom Polju (maj-jun 2004.) / [priređivači Ana Spasič, Biljana Perunović Milić]. – Podgorica : Centar za obuku sudija Republike Crne Gore, 2004 (Podgorica : Grafo Crna Gora). – 142 str. ; 20 cm Tiraž 600. – Bilješke uz tekst. (Broš.) a) Парнични поступак – Црна Гора – Зборници b) Извршни поступак – Црна Гора - Зборници COBISS.CG–ID 7952656

142