Zecharia Sitchin - Izgubljena Kraljevstva

Zecharia Sitchin

IZGUBLJENA KRALJEVSTVA

Knjiga četvrta Zemaljske kronike

Teledisk, 2004

Biblioteka Svjetlost

Nakladnik TELEDISK d.o.o.

Naslov originala The Lost Realms

Copyright © by Zecharia Sitchin

Urednik biblioteke Darko Imenjak

Prijevod Krunoslav Grdešić

Lektura prof. Kristina Stojanović

Naslovnica Fabula nova d.o.o.

Grafička obrada TELEdisk d.o.o.

Tisak i uvez STUDIO MODERNA d.o.o.

Ova knjiga tiskana je na recikliranom papiru

SADRŽAJ

PREDGOVOR 1

1. EL D O R A D O 3

2. IZGUBLJENI KAINOV GRAD 23

3. PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA 51

4. PROMATRAČI NEBA U D Ž U N G L A M A 77

5. STRANCI S DRUGE STRANE MORA 101

6. KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA 129

7. DAN KADA JE SUNCE STALO 155

8. PUTEVI NEBA 181

9. GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI 205

10. 'BAALBEK N O V O G SVIJETA 241

11. ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI 269

12. BOGOVI ZLATNIH SUZA 299

BIBLIOGRAFIJA 327

PREDGOVOR

U europskim analima otkriće Novog svijeta nosi pečat El Dorada - nesmiljene potrage za zlatom. Međut im, konkvistadori nisu shvatili da samo ponavljaju potragu, kako na Zemlji tako i u t im novootkr ivenim zemljama, koja se dogodila eonima ranije.

Zakopan ispod zapisa i priča o pohlepi, pljački i obi jesnom uništavanju koje su potaknula novopronađena bogatstva, u kronikama tog vremena postoji dokaz o tome kako su Europljani bili zbunjeni našavši civilizacije koje su bile u velikoj mjer i s rodne on ima Staroga svijeta: kraljevstva i kraljevski dvorovi, gradovi i sakralna područ ja , umje tnos t i poezija, visoki hramovi što se uzdižu do neba, svećenici i - s imbol križa te vjerovanje u Stvoritelja svega. I na kraju, ali ne i man je važno, tu su bile i legende o bijelim, bradat im bogovima koji su otišli, ali su obećali da će se vratiti.

Misterije i enigme Maya, Asteka, Inka i nj ihovih pre thodnika koji su zbunili konkvistadore još uvijek ne m o g u riješiti ni znanstvenici ni laici, pod jednako kao što je to bilo nemoguće i prije pet stoljeća.

Kako, kada i zašto su takve velike civilizacije nastale u Novom svijetu, i je li tek slučajnost da što više o nj ima znamo, to više se stječe dojam da su nastale nakon civilizacija drevnog Bliskog istoka?

Tvrdim da se odgovori na ta pitanja mogu pronaći jedino ako pr ihvat imo kao činjenicu - a ne kao mit - s tvarnu prisutnost Anunnaki ja na Zemlji kao 'Onih koji su došli s neba na Zemlju'.

I

1 EL DORADO

Danas je Toledo u velikoj mjeri provincijski gradić smješten oko sat vremena vožnje od Madrida; ipak, teško da će posjetitelj Španjolske propustiti razgledati ga, jer su unutar njegovih zidova sačuvani spomenici različitih kultura i razdoblja povijesti.

Njegovi počeci, prema lokalnim legendama, sežu u vrijeme od dva milenija prije kršćanske ere, a njegovo osnivanje pripisuje se biblijskim nasljednicima Noe. Njegovo ime, drže mnogi, dolazi od hebrejskog Toledoth ('povijest generacija'); njegovi drevni domovi i veličanstvene crkve svjedoče o pokrštavanju Španjolske - o usponu i padu Maura i muslimanskoj vlasti, te o iskorjenjivanju veličanstvenog židovskog naslijeđa.

Za Toledo, za Španjolsku i za sve druge zemlje 1492. g. bila je ključna godina, jer se tada stvarala trostruka povijest. Sva tri događaja dogodila su se u Španjolskoj - zemlji zemljopisno poznatoj kao 'Iberia - naziv čije se jedino objašnjenje može pronaći u izrazu Ibri ('Židov'), po kojem su možda bili poznati njezini najraniji stanovnici. Izgubivši veći dio Iberije od strane Muslimana, ratom razjedinjena kraljevstva na poluotoku prvo

3

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 4

su svoje veliko ujedinjenje doživjela kad su se 1469. g. vjenčali Ferdinand od Aragona i Izabela od Kastilje. Tijekom deset godina ujedinjenja oni su pokrenuli vojnu operaciju u namjeri da otjeraju Maure i stave Španjolsku pod zastavu kršćanstva; u siječnju 1492. g., padom Granade Mauri su konačno bili poraženi i Španjolska je postala kršćanskom zemljom. U ožujku iste godine kralj i kraljica su potpisali edikt o izgonu iz Španjolske svih Židova koji se ne obrate na kršćanstvo do 31. srpnja te godine. A 3. kolovoza te iste godine, Kristofor Kolumbo - Cristobal Colon za Španjolce - otplovio je pod španjolskom zastavom kako bi pronašao zapadni put u Indiju.

Kopno je ugledao 12. listopada 1492. U Španjolsku se vratio u siječnju 1493. g. Kao dokaz svog uspjeha kući je doveo četiri 'Indijca'; kako bi potkrijepio svoje tvrdnje o opravdanosti druge, veće ekspedicije pod njegovim zapovjedništvom, sa sobom je donio zbirku zlatnih sitnica koje je bio uzeo od domorodaca te priče o gradu, zlatnom gradu gdje ljudi nose zlatne narukvice na rukama i nogama i ukrašavaju vrat, uši i noseve zlatom, a svo to zlato dolazi iz golemih rudnika blizu grada.

Za to prvo zlato - na taj način dopremljeno u Španjolsku iz novih zemalja - Izabela, koja je bila toliko pobožna da su je zvali 'Katolkinja', zapovjedila je da se izradi složen sustav čuvanja i izložila ga je u toledskoj katedrali, tradicionalnom sjedištu španjolske katoličke hijerarhije. I tako u današnje vrijeme, kada posjetitelji katedrale dođu do riznice - prostorije zaštićene teškim rešetkama i ispunjene dragocjenim predmetima koji predstavljaju darove crkvi kroz stoljeća - mogu vidjeti, iako ne i dotaknuti, prvo zlato koje je sa sobom donio Kolumbo.

Danas se zna da je to putovanje bilo mnogo više od potrage za novim putem u Indiju. Jaki dokazi upućuju na to da je Kolumbo bio Židov primoran na obraćenje; njegovi financijski pokrovitelji, isto tako obraćenici, mogli su u tom pothvatu vidjeti izlaz za bijeg u slobodnije zemlje. Ferdinand i Izabela su imali viziju otkrića Rajskih rijeka i vječne mladosti. A sam Kolumbo je imao tajne ambicije, od kojih je samo neke izrazio u svojim osobnim dnevnicima. Vidio je sebe kao onoga tko će ispuniti

5 EL D O R A D O

drevna proročanstva o novom dobu koje će započeti otkrićem novih zemalja 'na kraju Zemlje'.

Međutim, on je bio dovoljno realan kako bi uvidio da je od svih informacija koje je donio sa svog prvog putovanja upravo spominjanje zlata privlačilo pozornost. Tvrdeći 'da će mu Bog pokazati' tajanstveno mjesto 'gdje se rađa zlato', uspio je nagovoriti Ferdinanda i Izabelu da mu osiguraju mnogo veću flotu za drugo putovanje, a zatim i za treće. Ovoga puta su, međutim, monarsi poslali i različite administratore i ljude manje poznate po vizijama, a više po akciji, koji su nadgledali i miješali se u admiralove operacije i odluke. Neizbježan sukob kulminirao je Kolumbovim povratkom u Španjolsku u lancima pod izlikom da je loše postupao s nekima od svojih ljudi. Iako su ga kralj i kraljica odmah oslobodili i ponudili mu novčanu odštetu, složili su se s mišljenjem da je Kolumbo bio dobar admiral, ali loš upravitelj i, svakako - onaj koji nije uspio prisiliti Indijance da odaju pravu lokaciju Grada Zlata.

Kolumbo je uzvratio na način da se još više oslanjao na drevna proročanstva i biblijske navode. Sve tekstove je sakupio u knjigu naslovljenu Knjiga proročanstava koju je pokazao kralju i kraljici. Namjera mu je bila da ih uvjeri kako je Španjolska predodređena da vlada Jeruzalemom i da je on, Kolumbo izabran da to postigne tako što će biti prvi koji će pronaći mjesto gdje se rađa zlato.

Budući da su i sami vjerovali u Sveto pismo, Ferdinand i Izabela su dopustili Kolumbu da još jednom krene na put, a takvoj odluci osobito je išao u prilog njegov argument da ušće rijeke (danas zvane Orinoco) koje je on otkrio predstavlja ušće jedne od četiriju rajskih rijeka; Sveti spisi su tvrdili da jedna od tih rijeka okružuje zemlju Havila, mjesto 'odakle dolazi zlato'. Ovo posljednje putovanje je donijelo više teškoća i duševne boli negoli i j edno od tri prethodna.

Ozbiljno pogođen artritisom, više nalik duhu nego samom sebi kakav je nekad bio, Kolumbo se vratio u Španjolsku 7. studenog 1504. g. Potkraj istog mjeseca, kraljica Izabela je umrla; iako je kralj Ferdinand još uvijek bio naklonjen Kolumbu,


odlučio je da drugi rade na posljednjem memorandumu koji je Kolumbo pripremio, u kojem je on skupio dokaze o postojanju velikog izvora zlata u novim zemljama.

'Hispaniola će okititi Vaša nepobjediva veličanstva svim potrebnim zlatom', uvjeravao je Kolumbo svoje kraljevske sponzore, govoreći o otoku kojega danas dijele Haiti i Dominikanska Republika. Tamo su španjolski doseljenici, koristeći lokalne Indijance kao robovsku radnu snagu, uistinu uspjeli iskopati zlata u golemim količinama: u manje od dva desetljeća španjolska je riznica iz Hispaniole zgrnula zlata u vrijednosti 500.000 dukata.

Kako se pokazalo, španjolsko iskustvo u Hispanioli ponavljalo se i nastavljalo diljem ogromnog kontinenta. Za vrijeme ta dva kratka desetljeća, kako su domoroci umirali ili bježali, a zlatne žile bivale sve siromašnije, euforija Španjolaca se pretvorila u razočaranje i očaj, te su sve smionije pristajali na nepoznate obale u potrazi za blagom. Jedno od ranih odredišta predstavljao je poluotok Yucatán. Prvi Španjolci koji su se ondje našli 1511. g. bili su preživjeli brodolomci; međutim, 1517. g. konvoj od tri broda pod vodstvom Franciska Hernandeza de Córdobe otplovio je s Kube za Yucatán u potrazi za robovskom radnom snagom. Na svoje zaprepaštenje naišli su na kuće od kamena, hramove i idole boginja; na nesreću lokalnih stanovnika (za koje su Španjolci razumjeli da sebe nazivaju'Maya'), Španjolci su također 'našli određene predmete od zlata koje su i uzeli'.

Zapis o španjolskom dolasku i osvajanju Yucatána prvenstveno se temelji na izvješću naslovljenom Relación de las cosas de Yucatán koje je napisao redovnik Diego da Landa 1556. g. (engleski prijevod Williama Gatesa nosi naslov Yucatán, Befare and After the Conquest). Hernandez i njegovi ljudi - izvještava Diego de Landa - vidjeli su na toj ekspediciji veliku stepenastu piramidu, idole i kipove životinja te veliki grad u unutrašnjosti. Međutim, Indijanci koje su pokušali uhvatiti žestoko su se borili, pa se nisu dali obeshrabriti ni topovskom paljbom s brodova. Teški gubici - i sam Hernandez bio je teško ranjen - prisilili

7 EL D O R A D O

su ih na povlačenje. Ipak, po povratku na Kubu, Hernández je preporučio daljnje ekspedicije, jer 'ta zemlja je dobra i bogata, zbog svog zlata'.

Godinu dana kasnije, ekspedicija je napustila Kubu i krenula u smjeru Yucatána. Pristali su na otoku Cozumel i otkrili Novu Španjolsku, Pánuco i provinciju Tabasco (tako su nazvali ta nova mjesta). Naoružani različitim dobrima za trampu, a ne samo oružjem, Španjolci su ovaj put sreli kako neprijateljski tako i prijateljski raspoložene Indijance. Vidjeli su više kamenih građevina i spomenika, osjetili ubode strijela i kopalja koja su na vrhu imala oštri kamen od opsidijana i proučili umjetnički napravljene predmete. Mnogi predmeti bili su napravljeni od kamena, običnog ili poludragog; drugi su sjali poput zlata ali, promotreni iz blizine, pokazalo se da su od bakra. Suprotno očekivanjima, našlo se tu malo zlatnih predmeta i baš nikakvih rudnika ili drugih izvora zlata, ili pak drugih metala.

Odakle je onda zlato, to malo što su pronašli, stiglo? Do njega dolazimo trgovanjem, rekoše Maye. Ono dolazi sa sjeverozapada: tamo, u zemlji Asteka, ima ga mnogo, u velikim količinama.

Otkrivanje i osvajanje područja Asteka, u gorama u srcu Meksika, povijesno je povezano s imenom Hernanda Cortésa. On je 1519. g. otplovio iz Kube zapovijedajući pravom armadom od jedanaest brodova, oko šest stotina ljudi s velikim brojem rasnih, rijetkih konja. Zaustavljajući se, pristajući i ponovno isplovljavajući, polako je nastavljao duž obale yucatánskog zaljeva. U području gdje je slabio utjecaj Maya i počinjala astečka dominacija, utemeljio je bazni logor i nazvao ga Veracruz (naziv mjesta zadržao se do danas).

Na veliko iznenađenje Španjolaca tu su se pojavili emisari astečkog vladara noseći pozdrave i prekrasne darove. Prema očevicu Bernal Díaz del Castillu (Historia verdadera de la conquista de la Nueva España), među poklonima se nalazio i 'kotač s izgledom sunca velik kao kotač kočije, s mnogo vrsta slika na njemu, čitav od finog zlata - divna stvar za gledanje - za kojeg su oni koji su ga poslije vagali rekli da je vrijedan više od deset tisuća dolara'. Zatim drugi, još veći kotač, 'načinjen od


srebra velikog sjaja koji je imitirao mjesec'. Našla se tu i kaciga, do vrha puna zlatnih zrna i nakit za glavu načinjen od perja rijetke ptice quetztal (ostatak se još uvijek čuva u bečkom Museum für Vólkerskunde).

To su bili darovi, objasnili su emisari, od njihovog vladara Moctezume božanskom Quetztal Coatlu, 'Pernatoj Zmiji', bogu Asteka, velikom dobročinitelju kojeg je davno Bog rata primorao da napusti zemlju Asteka. S mnoštvom sljedbenika on je otišao u Yucatán, a zatim otplovio na istok, zavjetovavši se da će se vratiti na dan svog rođenja u godini '1 Trske'. U astečkom kalendaru svake pedeset dvije godine navršava se godišnji ciklus i stoga se godina obećanog povratka, '1 Trska', može dogoditi jednom u pedeset dvije godine. U kršćanskom kalendaru to su bile godine 1363., 1415., 1467. i - 1519., godina u kojoj se Cortés pojavio s istočnog mora na vratima astečkih posjeda. Bradat i s kacigom kao što je bio i Quetzakoatl (neki drže da je bog bio i svijetle puti), činilo se da Cortés ispunjava proročanstva.

Darovi koje je ponudio astečki vladar nisu bili slučajno odabrani. Štoviše, bili su bogati simbolikom. Obilje zlatnih zrna ponuđeno je na dar, jer je zlato predstavljalo metal koji pripada bogovima. Pridodan je srebrni disk koji je predstavljao mjesec, jer neke legende govore da je Quetzakoatl otplovio kako bi se vratio na nebo, učinivši tako mjesec svojim prebivalištem. Bog koji se vratio trebao je nositi perjanicu i bogato ukrašenu odjeću. Zlatni disk je, pak, bio sveti kalendar koji je prikazivao ciklus od pedeset dvije godine i pokazivao Godinu Povratka. Znamo da se radilo o takvom kalendaru zato što su pronađeni i drugi, njemu slični, izrađeni, međutim, od kamena, a ne od čistog zlata (sl. 1).

Da li su Španjolci shvatili simboliku nije poznato. Ako i jesu, nisu je poštivali. Njima su ti predmeti predstavljali samo jedno: dokaz ogromnih bogatstava koja ih očekuju u astečkim krajevima. Ovi nenadomjestivi predmeti nalazili su se u umjetničkom blagu koje je stiglo u Sevillu iz Meksika 9. prosinca 1519. na palubi prvog broda s blagom koje je Cortés poslao natrag u Španjolsku. Španjolski kralj Karlo I, Ferdinandov unuk i vladar drugih europskih zemalja, zvan Car Karlo V Svetog

9 E L D O R A D O

Rimskog Carstva, nalazio se tada u Flandriji i brod je poslan dalje u Bruxelles. Gomila zlata je osim simboličkih darova sadržavala i zlatne figurice pataka, pasa, tigrova, lavova i majmuna, te zlatni luk i strijele. Ali sve ih je nadvisivao nadmoćni sunčev disk', promjera dvjesto pet centimetara i debeo kao četiri novčića reala. Veliki slikar i umjetnik Albrecht Diirer koji je vidio blago pristiglo iz 'Nove Zlatne Zemlje' napisao je da su 'te stvari sve bile toliko dragocjene da su bile procijenjene na 100.000 guldena. Ali u svim svojim danima, nikad nisam vidio nešto što mi je tako razveselilo srce kao te stvari. Jer vidio sam među njima zapanjujuće umjetničke predmete i divio se rijetkoj vještini i darovitosti ljudi u t im dalekim zemljama. Uistinu ne mogu izreći dovoljno o stvarima koje su bile preda mnom'.

Ali koliko god da su 'te stvari' imale jedinstvenu umjetničku, religioznu, kul turnu ili povijesnu vrijednost, kralju su one predstavljale prije svega zlato - zlato kojim je mogao financirati borbe protiv unutrašnj ih pobuna i vanjske ratove. Ne gubeći vrijeme, Karlo je zapovjedio da se ti kao i svi budući predmeti načinjeni od dragocjenih metala rastope čim stignu i pretale u zlatne ili srebrne šipke.

slika 1


U Meksiku, Cortés i njegovi ljudi prihvatili su isti stav. Polako napredujući i svladavajući pomoću sile ili diplomacije i prijevare svaki otpor na koji su naišli, Španjolci su stigli do astečkog glavnog grada Tenochtitlána - današnji Mexico City - u studenom 1519. g. Do grada, smještenog usred jezera, može se doći samo preko nasipa koji se lako brane. Ipak, još uvijek u strahopoštovanju zbog proroštva o Bogu Koji Se Vraća, Moctezuma i svo plemstvo izišli su pozdraviti Cortésa i njegovu pratnju. Jedino je Moctezuma nosio sandale; svi drugi su bili bosonogi, iskazujući time poniznost pred bijelim bogom. On je Španjolcima zaželio dobrodošlicu u svojoj veličanstvenoj palači; zlata je bilo posvuda, čak i posude i pribor za jelo bili su od zlata; vidjeli su i prostoriju za pohranu, prepunu zlatnih predmeta. Pribjegavši prijevari, Španjolci su uhvatili Moctezumu; za njegovo oslobađanje zahtijevali su otkupninu u zlatu. Na to su plemići poslali trkače kroz cijelo kraljevstvo da skupe otkupninu; zlatnih predmeta koje su predali bilo je dovoljno da se napuni brod koji je otplovio natrag u Španjolsku. (Međutim, Francuzi su ga zarobili, što je bio uzrok za izbijanje rata).

Domogavši se zlata pomoću lukavstva, ujedno slabeći Asteke stvaranjem nesloge među njima, Cortés je namjeravao osloboditi Moctezumu i ostaviti ga na tronu kao marionetskog vladara. Ali njegov, drugi po redu, časnik je izgubio strpljenje i zapovjedio krvoproliće astečkih plemića i zapovjednika. U metežu koji je uslijedio Moctezuma je ubijen, a Španjolci su se našli u pravoj bici. S teškim gubicima Cortés se povukao iz grada; vratio se, s jakim pojačanjem s Kube nakon produženih bitaka, tek u kolovozu 1521. godine. U to je vrijeme španjolska vladavina naposljetku nametnuta poraženim Astecima, zlato vrijedno oko 600.000 pesosa bilo je silom oduzeto, opljačkano i rastopljeno u ingote.

Meksiko je u vrijeme osvajanja uistinu bio Nova Zlatna Zemlja; ali kad su zlatni predmeti, stvarani i akumulirani tijekom stoljeća ako ne i tisućljeća, jednom bili odvezeni, postalo je jasno da Meksiko nije biblijska zemlja Havila, a ni Tenochtitlán legendarni Grad Zlata. I tako se potraga za zlatom od kojeg

11 E L D O R A D O

nisu htjeli odustati ni pustolovi niti kraljevi okrenula drugim dijelovima Novog svijeta.

Španjolci su do tada utemeljili bazu, Panamu, na pacifičkoj obali Amerike i otuda slali ekspedicije i zastupnike u Centralnu i južnu Ameriku. Tamo su čuli zavodljivu legendu o El Doradu - skraćeno od el hombre dorado, Pozlaćenom Čovjeku. On je bio kralj čije kraljevstvo je bilo tako bogato zlatom da su ga svakog jutra bojali kaučukom ili uljem posipanim zlatnom prašinom, pokrivajući ga od glave do pete. Navečer bi uranjao u jezero da spere zlato i ulje, da bi sljedećeg dana ponovio isti ritual. Vladao je u gradu koji se nalazio usred jezera, smješten na otoku od zlata.

Prema kronici naslovljenoj Elejias de Varones Ilustres de Indias, prvo konkretno izvješće o El Doradu Franciscu Pizzaru u Panamu je donio jedan od njegovih kapetana u sljedećoj verziji: rečeno je da je jedan Indijanac iz Kolumbije čuo za 'zemlju bogatu smaragdima i zlatom. Među stvarima koje su radili bilo je i ovo: njihov je kralj skinuo odoru i ukrcao se na splav, te otplovio na sredinu jezera da izvrši žrtvovanja bogovima. Njegov kraljevski lik bio je posipan mirisnim uljem koje je zatim bilo prekriveno slojem zlata u prahu, od stopala do vrha čela, čineći ga blistavim poput sunčevih zraka'. Da bi vidjeli taj ritual mnogi su hodočasnici dolazili s 'bogatim zavjetnim darovima od zlatnih sitnica i rijetkih smaragda, te raznim drugim ukrasima', bacajući ih u sveto jezero.

Prema jednoj drugoj verziji koja je upućivala na to da se sveto jezero nalazi negdje u sjevernoj Kolumbiji, pozlaćeni kralj nosio je 'veliku količinu zlata i smaragda u središte jezera. Tamo, u ulozi poslanika mnoštva koje je stajalo uokolo jezera, te vikalo i sviralo na glazbenim instrumentima, on je bacao blago u jezero kao žrtvu njegovom bogu. Postoji još jedna drukčija verzija koja zlatni grad naziva Manoa i tvrdi da se nalazi u zemlji Biru, španjolski - Peru.

Glas o El Doradu se među Europljanima u Novom svijetu proširio poput požara, a s vremenom i u samoj Europi. Glasine su uskoro bile i zapisane; pamfleti i knjige su počeli kružiti Europom


opisujući zemlju, jezero, grad i kralja kojeg još nitko nije vidio, pa čak i konkretan ritual pozlaćivanja kralja svakog jutra (sl. 2).

Dok su neki, kao Cortés koji je otišao u Kaliforniju ili drugi koji su otišli u Venezuelu, tragali smjerovima po vlastitom izboru, Francisco Pizzaro i njegovi pomoćnici potpuno su se oslonili na indijanska izvješća. Neki su uistinu otišli u Kolumbiju i pretraživali vode jezera Guatavita - to se pretraživanje nastavljalo i prekidalo kroz četiri stoljeća - a kao rezultat, pronađeni su zlatni zavjetni predmeti; pritom, tragači su ostavljali sljedeće generacije lovaca na blago u uvjerenju da, ukoliko bi se jezero potpuno isušilo, zlatno blago bi se moglo pokupiti s njegova dna.

Drugi su, kao i sam Pizzaro, prihvatili Peru kao onu pravu i točnu lokaciju. Dvije ekspedicije pokrenute iz baze u Panami duž

zauzme tako veliku zemlju koju su branile tisuće ratnika potpuno odanih svom gospodaru, Inki, za koga su smatrali da je personifikacija boga? Pizzaro je planirao pribjeći strategiji koju je već uspješno primijenio Cortés: namamiti vladara, uhvatiti ga, dobiti zlato kao otkupninu, a zatim ga osloboditi kako bi bio španjolska marioneta.

Činjenica da su Inke, kako se ispostavilo da sami sebe nazivaju, bili u građanskom ratu kad su Španjolci stigli, bila je neočekivana pogodnost. Oni su saznali da je nakon smrti gospodara Inka njegov prvorođeni sin od 'druge žene' osporio legitimnost nasljedstva sina kojeg je rodila Inkina glavna žena.

pacifičke obale Južne Amerike donijele su dovoljno zlata kako bi se stvorilo uvjerenje da će se veći napor u Peruu isplatiti. Nakon što je dobio kraljevsku povelju kao general vojske i guverner (provincije koju tek treba osvojiti), Pizzaro je otplovio u Peru predvodeći dvije stotine ljudi. Bilo je to 1530. godine.

slika 2 Kako je mogao očekivati da s tako malobrojnim snagama

13 EL D O R A D O

Kada su vijesti o dolazećim Španjolcima došle do izazivača po imenu Atahualpa, on je odlučio dopustiti Španjolcima da napreduju prema unutrašnjosti (te se tako udalje od svojih brodova i pojačanja), dok je on zauzimao glavni grad Cuzco. Nakon zauzimanja glavnog grada u Andama, Španjolci su mu poslali glasnike koji su nosili darove i ponudili pregovore o miru. Predložili su da se dvojica vođa susretnu na gradskom trgu, nenaoružani i bez vojne pratnje, te da pokažu dobru volju. Atahualpa se složio. Međutim, kad je stigao na trg, Španjolci su napali njegovu pratnju i zarobili Inku.

Kao naknadu za oslobađanje zahtijevali su otkupninu: zatražili su da se velika soba ispuni zlatom, i to do visine koliko može doseći ruka ispružena prema stropu. Atahualpa je shvatio da to znači ispuniti sobu zlatnim predmetima i složio se. Na njegovu zapovijed pristizalo je zlatno posuđe iz hramova i palača - pehari, vrčevi, poslužavnici, vaze svih oblika i veličina - ukrasni predmeti među kojima su bile i imitacije životinja i biljaka, te ploče koje su bile poredane na zidovima javnih zgrada. Zlato je donošeno tjednima kako bi se napunila prostorija. Tada su Španjolci ustvrdili da je dogovor bio da se prostorija ispuni čistim zlatom, a ne stvarima koje zauzimaju prostor; i više od mjesec dana su zlatari Inka topili sve umjetničke predmete u ingote.

Kao da je sama povijest inzistirala na ponavljanju, sudbina Atahualpe bila je istovjetna onoj koja je zadesila Moctezumu. Pizzaro ga je namjeravao pustiti da vlada kao marioneta; ali vatreni časnici i predstavnici Crkve su na tobožnjem suđenju osudili Atahualpu na smrt zbog zločina idolopoklonstva i ubojstva svog polubrata, suparnika za prijestolje.

Otkupnina dobivena za gospodara Inka, prema jednom kroničaru tog vremena, iznosila je 1.326.539 pesos de oro ('težine zlata') - oko 6.200 kilograma - bogatstvo koje je brzo podijeljeno između Pizzara i njegovih ljudi, nakon što su na stranu stavili potrebnu petinu za kralja. Ali koliko god da je ono što je svatko od njih primio bilo daleko iznad njihovih najluđih snova, to nije bilo ništa u usporedbi s onim što je tek trebalo doći.


Kad su konkvistadori ušli u glavni grad Cuzco, vidjeli su hramove i palače doslovno prekrivene i ispunjene zlatom. U kraljevskoj palači nalazile su se tri prostorije ispunjene zlatnim namještajem, a pet sa srebrnim, te zaliha od 100.000 zlatnih ingota od kojih je svaki težio oko 2 kilograma; bila je to rezerva dragocjenog metala koji je čekao da ga se oblikuje u umjetničke predmete. Zlatno prijestolje sa zlatnim sjedalom, izrađeno tako da se može pretvoriti u nosiljku na koju kralj može leći, težila je 25.000 pesosa (oko 120 kilograma); čak i motke za nošenje bile su pokrivene zlatom. Posvuda su se nalazile crkve i pogrebne odaje koje su štovale pretke, ispunjene kipovima i slikama ptica, riba i manjih životinja, naušnice, prsni oklopi. U velikom hramu (koji su Španjolci nazvali Hramom Sunca) zidovi su bili pokriveni teškim zlatnim pločama. Njegov vrt je bio umjetni vrt gdje je sve - drveće, grmlje, cvijeće, ptice, fontana - bilo izrađeno od zlata. U dvorištu je bilo malo polje kukuruza (lokalne žitarice) gdje je svaka stabljika bila načinjena od srebra, a klasovi od zlata; to polje je pokrivalo područje od 16.200 (90 puta 180 metara) četvornih metara zlatnog kukuruza!

U Peruu su španjolski osvajači ubrzo uvidjeli da su njihove početne lake pobjede ustupile mjesto teškim borbama s Inkama pobunjenicima, a umjesto početnog bogatstva došlo je do pokore u obliku inflacije. Za Inke, kao i za Asteke, zlato je bilo dar ili vlasništvo bogova, a ne sredstvo za razmjenu. Oni ga nikad nisu koristili kao robu, kao novac. Za Španjolce je zlato bilo sredstvo da dobiju sve što im srce poželi. Krcati zlatom, ali bez domaćih luksuznih predmeta ili čak stvari za svakodnevnu uporabu, Španjolci su uskoro plaćali šezdeset zlatnih pesosa za bocu vina, 100 za ogrtač, 10.000 za konja.

U Europi je priljev zlata, srebra i dragog kamenja izazvao zlatnu groznicu i potakao daljnja nagađanja o El Doradu. Bez obzira koliko je blaga dolazilo, ostajalo je uvjerenje da El Dorado još nije pronađen, da će ga pomoću ustrajnosti, sreće i ispravnog čitanja indijanskih znakova i zagonetnih mapa netko sigurno naći. Njemački istraživači su bili uvjereni da će naći zlatni grad na gornjem tijeku rijeke Orinoco u Venezueli ili možda u

15 EL D O R A D O

Kolumbiji. Drugi su zaključili da je rijeka koju treba slijediti neka druga, čak i Amazona u Brazilu. Možda je najromantičniji od sviju, zbog svoje prošlosti i svog kraljevskog pokrovitelja, bio Sir Walter Raleigh koji je 1595. g. otplovio iz Plymoutha s namjerom da pronađe legendarnu Manou i doda njenu zlatnu slavu kruni kraljice Elizabete.

U svojoj viziji on je vidio Manou kao

Carski El Dorado, prekriven zlatom! Čijih su se sjena -Usprkos svim potresima promjena, svih juriša hirovitih nesreća -Ljudi držali sa živom nadom koja neće umrijeti.

I on je, kao i drugi prije i poslije njega, i dalje vidio El Dorado - kralja, grad, zemlju - kao san koji se treba ostvariti,'živu nadu koja neće umrijeti'. Svi koji su krenuli u potragu za El Doradom bili su karika u lancu koji je započeo još prije faraona i nastavlja se s našim vjenčanim prstenjem i nacionalnim blagom.

Ipak, ti sanjari, ti pustolovi bili su oni koji su u svojoj pohlepi za zlatom otkrili Zapadnom čovjeku nepoznate narode i civilizacije Amerike. Time su, i ne znajući, ponovno uspostavili veze koje su postojale u zaboravljenim vremenima.

Zašto se potraga za El Doradom tako intenzivno nastavila te trajala i dugo nakon otkrića nevjerojatnih zlatnih i srebrnih blaga Meksika i Perua, da ne govorimo o manje opljačkanim zemljama? Ta produžena i intenzivirana potraga može se najviše pripisati uvjerenju da izvor svih tih bogatstava tek treba pronaći.

Španjolci su detaljno ispitivali domaće stanovništvo o izvoru zgrnutog bogatstva i neumorno slijedili svaki trag. Uskoro im je postalo jasno da Karibi i Yucatán nisu uopće bili primarni izvori: Maye su, ustvari, rekli da su dobivali zlato najviše trgujući sa svojim susjedima na jugu i zapadu, te objasnili da su umijeće kovanja zlata naučili od prijašnjih naseljenika (koje znanstvenici danas prepoznaju pod imenom Tolteci). Da, rekoše Španjolci, ali


odakle drugima zlato? Od bogova, odgovoriše Maye. U lokalnim jezicima zlato se nazivalo teocuitlatl što doslovno znači 'božja izlučevina, njihov znoj i njihove suze.

U astečkom glavnom gradu Španjolci su saznali da se zlato smatralo uistinu božjim metalom, krađa kojeg je bila zločin za koji se kažnjavalo smrtnom kaznom. I Asteci su ukazali na Tolteke kao svoje učitelje umijeća kovanja zlata. A tko je podučio Tolteke? Veliki bog Quetzalcoatl, odgovoriše Asteci. Cortés je u svojim izvješćima španjolskom kralju napisao da je opsežno ispitao astečkog kralja Moctezumu o izvoru zlata. Moctezuma je otkrio da je zlato došlo iz tri provincije njegovog kraljevstva, jedne na obali Tihog oceana, jedne na obali zaljeva i jedne u unutrašnjosti na jugozapadu gdje su bili rudnici. Cortés je poslao ljude da istraže tri naznačena izvora. U sva su tri pronašli da Indijanci zaista dobivaju zlato iz korita rijeka ili skupljaju grumenje koje je ležalo na površini gdje je kiša isprala zlato. U provinciji gdje je bilo rudnika, izgledalo je da se kopalo samo u prošlosti; Indijanci koje su Španjolci sreli nisu uopće radili u rudnicima. 'Nije bilo aktivnih rudnika', napisao je Cortés u svom izvješću. 'Grumenje zlata moglo se naći na površini; glavni izvor je bio pijesak riječnih korita. Zlato je čuvano u obliku praha u malim cijevima od trske ili u pokrivačima ili je bilo topljeno u malim loncima i lijevano u šipke'. Kad je bilo spremno, slalo ga se u glavni grad i vratilo bogovima kojima je oduvijek pripadalo.

Dok većina stručnjaka prihvaća Cortésove zaključke - da su se Asteci bavili samo rudarenjem po naplavinama (skupljanjem zlatnog grumenja i praha s tla i iz korita rijeka), a ne i stvarnim rudarstvom koje pretpostavlja kopanje okna i tunela u obroncima planina ~ ovo pitanje ipak još nije ni približno riješeno. Španjolski osvajači i rudarski inženjeri u sljedećim stoljećima ustrajno su govorili o pretpovijesnim zlatnim rudnicima pronađenim na različitim mjestima u Meksiku. Budući da izgleda nepojmljivo da su raniji meksički naseljenici - kao što su Tolteci čiji se počeci mogu pratiti do nekoliko stoljeća prije kršćanske ere - posjedovali višu rudarsku tehnologiju od kasnijih (i vjerojatno naprednijih) Asteka, te su 'pretpovijesne rudnike' istraživači odbacili kao stara

17 EL D O R A D O

okna koja su španjolski osvajači napravili i odustali od njih. Iznoseći najnovije poglede početkom 20. stoljeća, Alexander Del Mar (A History oj the Precious Metals) je ustvrdio da 'što se tiče pretpovijesnog rudarstva, mora se poći od činjenice da Asteci nisu poznavali željezo, te stoga to podzemno rudarstvo... ne dolazi u obzir. Točno je da su moderni tragači za rudama u Meksiku našli stara okna i ostatke rudarskih radova koji su im izgledali kao mjesta pretpovijesnog rudarstva'. Iako su takva izvješća našla put čak i do službenih publikacija, Del Mar je vjerovao da su ta mjesta bila 'drevni rudnici zajedno s vulkanskim erupcijama ili s nanosima lave koji su smatrani dokazom velike starosti'. 'Taj se zaključak - ustvrdio je - teško može održati'.

Sami Asteci, međutim, izvještavaju o nečem drugom. Oni su svojim prethodnicima, Toltecima, pripisali ne samo zanatsku vještinu, nego i znanje o skrivenom mjestu zlata i sposobnost da ga iskopaju iz planinskih stijena. Astečki spis poznat kao Códice Matritense de la Real Academia (sv. VIII), kojeg je na engleski preveo Miguel León-Portille (Aztec Thought and Culture) ovako opisuje Tolteke:

'Tolteci su bili sposoban narod; svi su njihovi radovi bili dobri, sve je bilo točno, sve dobro učinjeno i vrijedno divljenja... Slikari, kipari, klesari dragog kamenja, umjetnici s perjem, lončari, prelci, tkalci bili su umješni u svemu što su radili. Oni su otkrili dragocjeni zeleni kamen, tirkiz; poznavali su tirkiz i njegova nalazišta. Našli su nalazišta tirkiza, a također i planine koje skrivaju srebro i zlato, bakar i kositar, te mjesečev metal'.

Većina se povjesničara slaže da su Tolteci došli na središnju meksičku visoravan u stoljećima koja su prethodila kršćanskoj eri - barem tisuću godina, a možda čak tisuću i petsto godina prije pojave Asteka. Kako je moguće da su oni poznavali rudarstvo, pravo rudarstvo zlata i drugih metala, kao i dragog kamenja poput tirkiza, dok su oni koji su došli nakon njih - Asteci - mogli samo strugati zlatno grumenje s površine? I tko je bio taj koji je Tolteke naučio tajne rudarstva?

Odgovor je, kao što smo vidjeli, bio Quetzalcoatl, bog - pernata zmija.


Tajna akumuliranog zlatnog blaga s jedne strane i ograničena sposobnost Asteka u njegovom pridobivanju ponovila se i u zemlji Inka.

U Peruu, kao i u Meksiku, domoroci su dobivali zlato skupljajući zrnca i grumenje isprane s planina u riječna korita. Godišnja proizvodnja ovim metodama nije nikako mogla objasniti ogromna zlatna blaga nađena kod Inka. O golemoj količini zlatnih zaliha svjedoče španjolski zapisi koji se čuvaju u Sevilli, službenoj luci ulaska blaga iz Novoga svijeta u Španjolsku. Archives of the Indies - spisi do kojih se i danas može doći - čuvaju podatke o primitku 134.000 pesos de oro u razdoblju od pet godina, od 1521. - 1525. godine. U sljedećih pet godina (pljačka Meksika!) količina je iznosila 1.038.000 pesosa. Od 1531. do 1535. - kada su pošiljke iz Perua počele nadmašivati one iz Meksika - količina je narasla na 1.650.000 pesosa. Tijekom razdoblja između 1536. - 1540., kad je Peru bio glavni izvor, zaprimljeno zlato je težilo 3.937.000 pesosa; u desetljeću od 1550. ukupna količina iznosila je gotovo 11.000.000 pesosa.

Jedan od vodećih kroničara tog vremena, Pedro de Cieza de León (Chronicles of Peru), izvještava da su u sljedećim godinama osvajanja Španjolci iz carstva Inka godišnje 'izvukli' 15.000 zlatnih aroba i 50.000 srebrnih; to odgovara količini od preko 186 tona zlata i više od 620 tona srebra godišnje! Iako Cieza de León ne spominje vremensko razdoblje tijekom kojeg su tako fantastične količine bile 'izvučene', njegove brojke daju naslutiti količine dragocjenih kovina koje su Španjolci imali prilike opljačkati u zemlji Inka.

Kronike izvještavaju da su nakon početne velike otkupnine dobivene od gospodara Inka, pljačke bogatstava Cuzca, te razaranja svetog hrama u Pachácamacu na obali, Španjolci postali stručnjaci u 'izvlačenju' zlata iz provincija u jednako golemim količinama. Diljem cijelog carstva Inka, provincijske palače i hramovi bili su bogato ukrašeni zlatom. Drugi izvor su bila groblja koja su sadržavala zlatne predmete. Španjolci su saznali da je običaj Inka bio da zapečate rezidencije plemića i vladara, ostavljajući tamo njihova mumificirana tijela okružena

19 EL D O R A D O

dragocjenim predmetima koje su posjedovali za života. Također su sumnjali, i to opravdano, da su Indijanci odnijeli blago i sakrili ga na tajnim mjestima; neka blaga su bila pohranjena u špiljama, neka su bila zakopana, a ostala bačena u jezero. A postojala su i huacas, mjesta namijenjena štovanju ili za religiozne potrebe, gdje je zlato bilo nagomilano i ostavljeno na korištenje njegovim pravim vlasnicima, bogovima.

Priče o pronalascima blaga - do kojeg se često dolazilo mučenjem Indijanaca, kao i bez njihova mučenja, a s ciljem da ih se prisilili da otkriju skrivena mjesta - prožimaju zapise sljedećih pedeset godina nakon osvajanja, pa čak sve do sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. Na taj je način Gonzalo Pizzaro pronašao skriveno blago vladara Inka koji je vladao prije jednog stoljeća. Neki Garcia Gutiérrez de Toledo je našao niz humaka koji su pokrivali sveta blaga od kojih je između 1566. i 1592. izvučeno zlata u vrijednosti od preko milijun pesosa. Do 1602. Escobar Corchuelo osigurao je iz huace La Tosca predmete procijenjene na 60.000 pesosa. A kad su vode rijeke Moche bile skrenute, pronađeno je blago vrijedno otprilike 600.000 pesosa; ono je uključivalo, izvijestili su kroničari,'velikog zlatnog idola.

Pišući stoljeće i pol kasnije, i stoga mnogo bliže događajima nego što je to danas nama moguće, dvojica istraživača (M. A. Ribero i J. J. Von Tchudi, Peruvian Antiquities) ovako su opisali situaciju: 'U drugoj polovici šesnaestog stoljeća, u kratkom razdoblju od dvadeset pet godina, Španjolci su iz Perua izvezli u svoju domovinu više od četiri stotine milijuna dukata od zlata i srebra, a možemo biti sigurni da je devet desetina te količine činio sam plijen koji su uzeli osvajači; iz ove računice izostavljamo ogromne količine dragocjenih kovina koje su domoroci sakrili od pohlepe stranih osvajača, kao i lanac od zlata kojeg je Inka Huayna Capac zapovjedio da se načini u čast rođenja njegovog prvorođenog sina, Inti Cusi Huallapa Huáscara i za kojeg kažu da je bio bačen u jezero Urcos'. (Za lanac se govorilo da je bio dugačak dvjesto metara i debeo kao zapešće). 'Tu također nije uključeno ni jedanaest tisuća lama natovarenih zlatnim prahom u dragocjenim vazama od istog metala s kojima je nesretni

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 2 0

Atahualpa namjeravao sebi kupiti život i slobodu, a koje su njegovi vođe zakopali u Puni čim su čuli za novu kaznu na koju je njihov obožavani monarh bio izdajnički osuđen'.

Da su ove ogromne količine bile rezultat pljačke akumuliranog bogatstva, a ne stalne proizvodnje, nije poznato samo iz kronika, nego je i potvrđeno brojkama. Kroz desetljeća, nakon što su vidljiva i skrivena blaga bila iscrpljena, primitak zlata u Sevilli se smanjio na samo 180 - 220 kilograma zlata godišnje. Tada su Španjolci, koristeći svoje željezno oruđe, počeli prisilno novačiti domoroce za rad u rudnicima. Rad je bio toliko mučan da je krajem stoljeća zemlja gotovo ostala bez pučanstva, a španjolski dvor je nametnuo ograničenja iskorištavanja domorodačkog rada. Otkrivene su velike srebrne žile, kao npr. Potosí; ali količina dobivenog zlata nije nikad bila tolika da bi mogla objasniti silna bogatstva zgrnuta prije dolaska Španjolaca.

Tražeći odgovor na tu zagonetku, Ribero i von Tchudi su napisali:'Zlato, iako kod Peruanaca najcjenjeniji metal, posjedovali su u količini većoj od bilo kojeg drugog. Uspoređujući to obilje u vrijeme Inka s količinom koju su Španjolci mogli izvući iz rudnika i rijeka, postaje sigurno da su Indijanci imali znanje o žilama dragocjenog metala koje osvajači i njihovi nasljednici nikada nisu uspjeli otkriti'. (Oni su također prorekli da će 'doći dan kada će Peru maknuti veo sa svojih grudiju koji sada pokriva još čudesnija blaga od onih koja se danas mogu vidjeti u Kaliforniji'. A kada je potraga za zlatom potkraj devetnaestog stoljeća zahvatila Europu i rasplamsala novu zlatnu groznicu, mnogi stručnjaci za rudarstvo su povjerovali da će se takozvana 'majčinska žila', posljednji izvor zlata na Zemlji, naći u Peruu).

Kao i u Meksiku, opće prihvaćeno mišljenje o zemljama u Andama bilo je (riječima Del Mara) da su se 'dragocjeni metali koje su Peruanci dobivali prije španjolskog osvajanja sastojali gotovo potpuno od zlata dobivenog ispiranjem riječnog šljunka. Nije pronađeno nijedno domorodačko rudarsko okno. Načinjeno je nekoliko iskopina na obroncima brjegova gdje je zlato ili srebro izbijalo na površinu'. To je istina kada govorimo o andskim Inkama (i meksičkim Astecima); ali u zemljama

2 1 EL D O R A D O

Anda, kao i u Meksiku, na pitanje o pretpovijesnom rudarenju - iskopavanju metala iz stijena bogatim žilama - još nije bio pronađen odgovor.

Mogućnost da je u vrijeme mnogo prije Inka netko imao pristup do zlata na njegovom izvoru u zlatnim žilama (na mjestima koja Inke nisu otkrili ili za koja čak nisu niti znali), ostaje vjerojatno objašnjenje za nakupljena blaga. Uistinu, prema jednoj od najboljih suvremenih studija na tu temu (S. K. Lothrop, Inca Treasure As Depicted by Spanish Historians), 'moderni rudnici se nalaze na mjestima domorodačkih pokušaja. Često je izvještavano o pronalasku vrlo starih okna, kao i primitivnog oruđa, pa čak i tijela poginulih rudara'.

Zgrnuto zlato američkih domorodaca, bez obzira kako je dobiveno, postavlja još jedno, ali temeljno pitanje - u koju svrhu?

Kroničari i suvremeni znanstvenici, nakon stoljeća proučavanja, slažu se da ti narodi nisu imali nikakvu praktičnu korist od zlata, osim da njime kite hramove bogova i one koji su vladali narodom u ime bogova. Asteci su doslovno sipali zlato pred noge Španjolaca, vjerujući da oni predstavljaju božanstvo koje se vraća. Inke, koji su također u početku u Španjolcima vidjeli ispunjenje obećanja njihovog božanstva da će se vratiti s druge strane mora, kasnije nisu mogli razumjeti zašto su Španjolci išli toliko daleko i tako se zlo ponašali zbog kovine koju čovjek ne može upotrijebiti u praktične svrhe. Svi se znanstvenici slažu da Inke i Asteci nisu koristili zlato u monetarne svrhe, niti su mu pridavali komercijalnu vrijednost. Ipak, izvlačili su iz svojih podanika danak u zlatu. Zašto?

U ruševinama kulture koja je postojala prije Inka, u Chimuu na peruanskoj obali, veliki istraživač devetnaestog stoljeća Alexander von Humboldt (po profesiji rudarski inženjer) otkrio je veliku količinu zlata zakopanu pokraj mrtvih tijela u grobovima. Otkriće ga je ponukalo na razmišljanje zašto bi se zlato, budući da su ga domoroci držali praktično nekorisnim, zakapalo s mrtvima? Je li to bilo zato što se vjerovalo da će ga oni trebati u životu poslije smrti - ili da će, kad se sretnu sa svojim


precima, moći koristiti zlato na način kako su to jednom činili preci?

Tko je bio taj koji je uspostavio takve običaje i vjerovanja, te kada?

Tko je uzrok tome da je zlato postalo toliko cijenjeno i tko je bio taj koji ga je možda tražio na njegovim izvorima?

Jedini odgovor koji su Španjolci dobili bio je - 'bogovi'. Zlato je bilo stvoreno od božjih suza, rekoše Inke. I tako pokazujući na bogove, oni su i ne znajući ponavljali

riječi biblijskog Boga kroz proroka Hagaja:

Moje je zlato, moje je srebro -riječ je Jahve nad Vojskama.

Vjerujemo da ova objava krije ključ za odgonetavanje misterija, enigmi i tajni bogova, ljudi i drevnih civilizacija obje Amerike.

2 IZGUBLJENI KAINOV

KRAJ?

Astečki glavni grad, Tenochtitlan, bio je impresivna metro-pola kad su stigli Španjolci. Njihovo izvješće ga opisuje kao jednako velikog, ako ne i većeg od većine europskih gradova tog vremena, i dobro uređenog. Smješten na otoku na jezeru Texcoco, u središnjoj dolini visoravni, bio je okružen vodom i ispresijecan kanalima - Venecija Novog svijeta. Dugački i široki nasipi koji su povezivali grad s kopnom ostavili su snažan dojam na Španjolce, kao i brojni kanui koji su plovili kanalima, ulice koje su vrvjele ljudima, tržnice pune trgovaca i roba iz čitavog kraljevstva. Kraljevska palača je imala mnogo soba ispunjenih blagom i bila je okružena vrtovima s ptičnjakom i zoološkim vrtom. Veliki trg koji je brujao od aktivnosti, bio je mjesto za svečanosti i za vojne parade.

Ali srce grada i cijelog carstva bio je golemi religiozni centar - ogromni četverokut od više nego tri tisuće četvornih metara, okružen zidom tako načinjenim da podsjeća na sklupčane zmije. Unutar tog svetog prostora nalazilo se mnogo građevina; među najistaknutijima bio je Veliki Hram sa svoja dva tornja i

2 3


djelomično-kružni hram QuetzaJcoatla. Veliki trg i katedrala današnjeg Mexico Cityja zauzimaju mjesto drevnog svetog prostora, a također i mnoge okolne ulice i zgrade. Zahvaljujući iskopavanjima 1978. godine danas je moguće razgledati i posjetiti važne dijelove Velikog Hrama, a u posljednjem desetljeću 20. st. spoznaje su postale dovoljne da se izradi rekonstrukcija svetišta kakvo je ono bilo u slavnim vremenima.

Veliki Hram ima oblik stepenaste piramide koja raste do visine od 50-ak metara; njegova osnovica bila je velika oko 45 puta 45 metara. Hram predstavlja vrhunac nekoliko faza gradnje: poput ruskih babuški, vanjska struktura je građena oko prijašnje manje strukture, a u ovoj se nalazila još ranija struktura. Sveukupno postoji sedam struktura koje uokviruju jedna drugu. Arheolozi su uspjeli skinuti slojeve do Hrama II, koji je bio sagrađen oko 1400. g. n. e.; i taj je, kao i onaj posljednji, već imao na svom vrhu osebujne tornjeve - blizance.

2 5 IZGUBLJENI K A I N O V K R A j ?

Predstavljajući neobično dvostruko štovanje, toranj na sjevernoj strani svetište je posvećeno Tlalocu,bogu oluje i potresa (sl. 3a). Južni toranj bio je posvećen astečkom plemenskom božanstvu Huitzilopochtli, njihovom bogu rata. Njega se obično prikazivalo kako drži magično oružje zvano Vatrena Zmija (sl. 3b) kojim je porazio četiri stotine manjih bogova.

Dva su monumentalna stubišta vodila do vrha piramide na zapadnoj strani, po jedno za svaki toranj-svetište. Svako od njih bilo je ukrašeno na svom donjem kraju s dvije divlje zmijske glave isklesane od kamena, od kojih je jedna bila Vatrena Zmija Huitzilopochtlija, a druga Vodena Zmija koja je simbolizirala Tlaloca. U podnožju piramide istraživači su otkrili veliki i debeli kameni disk na čijoj je gornjoj strani bio isklesan prikaz raskomadanog tijela božice Coyolxauhqui (sl. 3c). Prema astečkoj predaji, ona je bila Huitzilopochtlijeva sestra i nastradala je od njegove ruke tijekom pobune četiri stotine bogova u koju je i sama bila umiješana. Čini se da je njena sudbina bila jedan od razloga za astečko vjerovanje da se Huitzilopochtlija mora udobrovoljiti na način da mu se ponudi izvađeno srce ljudskih žrtava.

slika 3


Motiv tornjeva-blizanaca bio je dalje razvijan u svetištu uzdizanjem dviju piramida s tornjem na vrhu - po jedna piramida stajala je sa svake strane Velikog Hrama, a još dvije nalazile su se nešto iza, prema zapadu. Ove posljednje dvije stajale su s obje strane hrama Quetzalcoatla. On je imao neuobičajen oblik pravilne stepenaste piramide sprijeda, ali straga je imao kružnu stepenastu strukturu koja je prelazila u spiralu da bi završila u kružnom tornju s konusnom kupolom (sl. 4). Mnogi vjeruju da je ovaj hram služio kao opservatorij. A. F. Aveni (Astronomy in Ancient Mesoamerica) ustanovio je 1974. g. da se u dane ekvinocija (21. ožujka i 21. rujna), kada sunce izlazi točno na ekvatoru, njegov izlazak može vidjeti s Quetzalcoatlovog tornja, i to između dva tornja na vrhu Velikog Hrama. To je bilo moguće zato što su projektanti svetišta podigli hramove duž arhitektonske osi koja nije bila precizno poravnata sa stranama svijeta, nego je bila pomaknuta prema jugoistoku za 7,5 stupnjeva; taj pomak je točno kompenzirao geografsku širinu Tenochtitlana (sjeverno od ekvatora), omogućujući na presudne datume pogled na sunce koje izlazi između dva tornja.

Iako Španjolci vjerojatno nisu bili svjesni ove sofisticirane osobine svetišta, zapisi koje su ostavili govore o njihovoj začuđenosti činjenicom što ne samo da su naišli na kulturni narod, nego i na civilizaciju tako sličnu njihovoj. Ovdje, s one strane opasnog oceana, izolirana od civiliziranog svijeta u svakom pogledu, nalazila se država na čelu koje je bio kralj - baš kao i u Europi. Kraljevski dvor bio je pun plemića, dostojanstvenika, kurtizana. Glasnici su dolazili i odlazili. Danak se izvlačio od vazalnih plemena, a lojalni građani plaćali su porez. Kraljevska arhiva je čuvala zapise o povijesti plemena, dinastijama, blagu. Postojala je i vojska s hijerarhijskim zapovjedništvom i usavršenim oružjem. Također su postojali umjetnost i obrt, glazba i ples. Festivali su bili povezani s godišnjim dobima, a religija je propisivala svete dane - državna religija, baš kao i u Europi. A tu je bio i sveti prostor s hramovima, kapelama i rezidencijama, okružen zidom - baš kao i Vatikan u Rimu - koje je vodila hijerarhija svećenika koji, kao i u Europi tog vremena,

2 7 IZGUBLJENI K A I N O V K R A j ?

nisu bili samo čuvari vjere i tumači božje volje, već i čuvari znanstvenih tajni. Među njima, na samom vrhu nalazile su se astrologija, astronomija i tajne kalendara.

Neki španjolski kroničari tog vremena, namjeravajući osujetiti neugodno pozitivne dojmove o onima koji su trebali biti divljaci, pripisali su Cortésu strogi ukor Moctezumi zbog obožavanja 'idola koji nisu bogovi, nego zli demoni', čiji je zli utjecaj Cortés trebao osujetiti izgradivši na vrhu piramide svetište s križem i sa 'slikom naše Gospe' (Bernal Díaz del Castillo, Historia verdadera). Ali na veliko iznenađenje Španjolaca, čak je i simbol križa Astecima bio poznat, i kao simbol sa nebeskim značenjem nacrtan kao amblem na Quetzalcoatlovom štitu (sl. 5).

slika 5

slika 4


Štoviše, u labirintu panteona brojnih božanstava moglo se prepoznati temeljno vjerovanje u Vrhovnog Boga, Stvoritelja Svega. Neke molitve njemu posvećene čak su zvučale poznato; evo nekoliko stihova iz astečke molitve, zapisane na španjolskom s izvornog Nahuatl jezika:

Ti koji stanuješ na nebesima, Ti koji podupireš planine... Ti si posvuda, vječan. Tebi se molimo, tebe zaklinjemo. Tvoja je slava vječna.

Unatoč svim zagonetnim sličnostima, razlika u astečkoj civilizaciji je stvarala nevolju. Nije se radilo o 'idolatriji' od koje je mnoštvo redovnika i padres učinilo casus belli; niti o barbarskim običajima vađenja srca zatočenika i žrtvovanju još pulsirajućih srca Huitzilopochtliju (običaj koji je, kako se čini, slučajno uveo baš kralj koji je prethodio Moctezumi). Radilo se, ustvari, o cijeloj skali te civilizacije, koja kao da je bila rezultat zaustavljenog napretka ili uvezene više kulture koja je poput tanke politure pokrivala sirovu strukturu ispod nje.

Građevine su bile impresivne i vješto poredane, ali nisu bile izgrađene od klesanog kamena; građene su bile kao od opeke - neobrađenog kamenja koje je zajedno držala obična žbuka. Trgovina je bila razgranata, ali sve je to bila trampa. Danak je bio u robi; porezi su se plaćali osobnim uslugama - nije bilo spoznaja o bilo kakvoj vrsti novca. Tkanine su se tkale na vrlo zaostalim tkalačkim stanovima; pamuk se namatao na vretenima od ilovače, poput onih pronađenih u Starom svijetu u ruševinama Troje (drugo tisućljeće pr. n. e.) i u Palestini (treće tisućljeće pr. n. e.). Sudeći po oruđu i oružju, Asteci su bili u kamenom dobu, neobjašnjivo lišeni metalnog oruđa i oružja iako su poznavali kovanje zlata. Za rezanje su koristili krhotine opsidijana sličnog staklu (a jedan od najčešćih predmeta iz astečkih vremena bio je nož od opsidijana kojeg su koristili za vađenje srca zarobljenika).

2 9 IZGUBLJENI K A I N O V KRAj?

Budući da se za ostale narode u obje Amerike držalo da ne poznaju pismo, Asteci su izgledali napredniji barem na tom polju jer su zaista imali sustav pisanja. Ali to pismo nije bilo ni abecedno niti fonetsko; to su bili nizovi slika, kao u stripu (si. 6a). Radi usporedbe, na drevnom Bliskom istoku pismo je nastalo oko 3800. g. pr. n. e. (u Sumeru) u obliku piktograma, ali ubrzo se kroz stiliziranje pretvorilo u klinasto pismo, zatim napredovalo u fonetsko pismo gdje su znakovi stajali umjesto slogova, te krajem drugog tisućljeća pr. n. e. u kompletnu abecedu. Slikovno pismo se pojavilo u Egiptu na početku kraljevstva, oko 3100. g. pr. n. e. i brzo se razvilo u sustav hijeroglifa.

Stručne studije, poput one Amelije Hertz (Revue de Synthèse Historique, br. 35), donose zaključak da je astečko slikovno pismo 1500. g. n. e. bilo slično najranijem egipatskom pismu, kao što je ono na kamenoj pločici za pisanje kralja Narmera (sl. 6b) za kojeg neki smatraju da je bio prvi dinastijski kralj u Egiptu - četiri i pol tisućljeća ranije. A. Hertz je pronašla još jednu neobičnu analogiju između astečkog Meksika i ranog dinastijskog Egipta: u obje zemlje, dok se bakrena metalurgija tek trebala razviti, kovanje zlata je bilo tako razvijeno da su zanatlije mogli umetati tirkiz u zlatne predmete (taj je poludragi kamen bio omiljen u obje zemlje).

slika 6


Nacionalni antropološki muzej u Mexico Cityju - sigurno jedan od najboljih u svijetu na tom području - prikazuje arheološku baštinu zemlje u zgradi koja ima oblik slova U. Ona se sastoji od povezanih odjeljaka ili dvorana i vodi posjetitelja kroz vrijeme i prostor, od pretpovijesnih izvora do astečkih vremena, te od juga i sjevera do istoka i zapada. Središnji dio posvećen je Astecima; to je srce i ponos meksičke nacionalne arheologije; naziv 'Asteci' tim je ljudima dan tek kasnije. Oni su sami sebe nazivali Mexica, davši tako ime ne samo glavnom gradu (sagrađenom tamo gdje je bio astečki Tenochtitlan), nego i cijeloj zemlji.

Dvoranu 'Mexica' muzej opisuje kao 'najvažniju dvoranu... Njene grandiozne dimenzije napravljene su da kulturi meksičkog naroda daju bogati okvir'. Među monumentalnim kamenim skulpturama nalazi se i ogromni Kameni kalendar (v. sl. 1) koji je težak oko dvadeset pet tona, divovski kipovi raznih bogova i boginja, te veliki i debeli kameni disk. Tu impresivnu dvoranu ispunjavaju i manji kipovi od kamena i gline, zemljano oruđe i posuđe, oružje, zlatni ornamenti i drugi asteški ostaci, te umanjeni model svetišta.

Zapanjujuć je kontrast između primitivnih glinenih i drvenih predmeta i grotesknih kipova s jedne strane, te moćnih klesanih kamenih iskopina s druge strane. On je neobjašnjiv kad se uzme u obzir manje od četiri stoljeća astečke prisutnosti u Meksiku. Kako objasniti takva dva sloja civilizacije? Ako odgovor tražimo u poznatoj povijesti, Asteci izgledaju kao nomadsko, divlje imigracijsko pleme koje se probilo u dolinu nastanjenu plemenima s naprednijom kulturom. U početku su zarađivali za život služeći tim plemenima, najčešće kao unajmljeni plaćenici. S vremenom im je uspjelo nadjačati svoje susjede i posuditi ne samo njihovu kulturu već i njihove obrtnike. Budući da su bili sljedbenici Huitzilopochtlija, Asteci su usvojili panteon svojih susjeda, uključivši u nj boga kiše Tlaloca i dobrohotnog Quetzalcoatla, boga zanatstva, pisanja, matematike, astronomije i računanja vremena.

3 1 IZGUBLJENI KAINOV KRAJ?

Ali legende koje znanstvenici nazivaju 'migracijskim mitovima', stavljaju događaje u drugo svjetlo - uglavnom smještajući priču u mnogo ranije vrijeme. Izvori te informacije nisu samo usmene predaje, nego i brojne knjige zvane kodeksi. Takva je npr. Codex Boturini, koja izvješćuje da se pradjedovski dom astečkog plemena zvao Azt-lan ('Bijelo Mjesto'). To je bilo sjedište prvog patrijarhalnog para, Itzac-mixcoatla ('Bijela Zmija Oblaka') i njegove supruge llan-cue ('Stara Žena'); oni su rodili sinove od kojih su potekla plemena koja su govorila nahuatlanskim jezikom, među njima i Asteci. I Tolteci potječu od Itzac-mixcoatla, ali njihova majka je bila neka druga žena; oni su tako tek polubraća Asteka.

Nitko ne može sa sigurnošću reći gdje je Aztlan bio smješten. Među brojnim studijama koje se bave ovim pitanjem (koje, između ostalih, uključuju i teoriju da je to bila legendarna Atlantida), jedna od najboljih je Wo lag Aztlan, die Heimat der Azteken? Eduarda Selera. To mjesto je očito bilo povezano s brojem sedam, jer ga se ponekad nazivalo Aztlan od sedam pećina. Osim toga, u kodeksima je opisano kao mjesto prepoznatljivo po svojih sedam hramova: središnjoj velikoj stepenastoj piramidi okruženoj sa šest manjih svetišta.

U svom elaboratu Historia de las cosas de la Nueva Espana, redovnik Bernardino de Sahagün, koristeći izvorne tekstove na domorodačkom Nahuatl jeziku napisane nakon španjolskog osvajanja,obrađuje multiplemensku migraciju iz Aztlana. Ukupno je bilo sedam plemena koja su Aztlan napustila brodovima. Slikovne knjige ih prikazuju kako prolaze pokraj jednog istaknutog objekta čiji piktogram ostaje zagonetka. Sahagün nam daje razna imena za postaje na putovanju, nazivajući mjesto pristajanja brodova 'Panotlan', što znači jednostavno 'mjesto dolaska na obali'; iz različitih indicija znanstvenici zaključuju da je to bila današnja Guatemala.

Pristigla plemena imala su četiri mudraca da ih vode, jer su oni sa sobom ponijeli ritualne rukopise, a također su poznavali i tajne kalendara. Odatle su plemena otišla u smjeru Mjesta Zmije-Oblaka i nakon toga se raspršila. Na kraju su neka, uključujući


Asteke i Tolteke, došla do mjesta nazvanog Teotihuacan gdje su sagrađene dvije piramide, jedna posvećena suncu, a druga mjesecu.

Kraljevi su vladali u Teotihuacanu, a tamo su bivali i pokopani, jer biti sahranjen u Teotihuacanu značilo je pridružiti se bogovima u životu nakon smrti. Nije jasno koliko je vremena prošlo do sljedeće seobe; ali nakon nekog vremena plemena su počela napuštati sveti grad. Prvi su otišli Tolteci da bi sagradili svoj vlastiti grad, Tollan. Posljednji su otišli Asteci. Lutanje ih je vodilo na razna mjesta, ali nigdje nisu našli predaha. U doba njihove zadnje seobe njihov vođa se zvao Mexitli, što znači 'Pomazanik'. To je prema nekim znanstvenicima (npr. Manuel Orozoco y Berra, Ojeada sobre cronología Mexicana) bio izvor plemenskog imena Mexico ('Pomazani narod').

Poticaj za posljednju seobu je Astecima/Meksikancima dao njihov bog Huitzilipochtli koji im je obećao zemlju gdje su 'kuće sa zlatom i srebrom, višebojni pamuk i kakao od mnogo boja'. Trebali su ići u pokazanom pravcu sve dok ne vide orla kako sjedi na visokom kaktusu koji raste iz stijene okružene vodom. Tamo su se trebali naseliti i nazvati se 'Mexica, jer oni su bili izabrani narod, predodređen da vlada nad ostalim plemenima.

Tako se dogodilo da su Asteci stigli - prema tim legendama, po drugi put - u meksičku dolinu. Došli su do Tollana, poznatog i kao'Srednje mjesto'. Iako su stanovnici po precima bili pripadnici istog naroda, nisu dočekali Asteke s dobrodošlicom. Gotovo dva stoljeća su Asteci živjeli na močvarnim rubovima središnjeg jezera, jačajući u snazi i znanju, konačno su osnovali svoj vlastiti grad, Tenochtitlán.

Ime grada znači 'Grad Tenocha'. Neki smatraju da je to stoga što se astečki vođa u to vrijeme, koji je i izgradio grad, zvao Tenoch. Ali, budući da je poznato da su se Asteci u to vrijeme smatrali za Tenochas - potomcima Tenocha - drugi smatraju da je Tenoch bilo ime plemenskog pretka, legendarnog očinskog lika iz davnih vremena.

Znanstvenici sada uglavnom drže da su Mexica ili Tenochas u dolinu stigli oko 1140. godine n. e. i utemeljili Tenochtitlán 1325.


godine n. e. Tada su dobili na utjecaju kroz savezništvo s nekim plemenima, dok su s drugima zaratili. Neki istraživači smatraju da su Asteci dominirali carstvom. Činjenica je da su oni, kad su Španjolci stigli, bili dominantna snaga u središnjem Meksiku, zapovijedajući saveznicima i podčinjavajući neprijatelje. Ovi posljednji su služili kao zarobljenici za žrtvovanja; njihov ustanak protiv astečkih ugnjetavača olakšao je španjolsko osvajanje.

Poput biblijskih Židova koji su pratili svoju genealogiju ne samo do patrijarhalnih parova nego i do početka čovječanstva, i Asteci, Tolteci te ostala Nahuatl plemena posjeduju Legendu o stvaranju koja slijedi iste teme. Međutim, dok je Stari zavjet sažeo svoje detaljne sumerske izvore izmislivši jedan mnogostruki entitet (Elohim) iz brojnih božanstava aktivnih u procesima stvaranja, nahuatlanske predaje su zadržale sumerske i egipatske koncepte o više božanskih bića koja djeluju samostalno ili udruženo.

Plemenska vjerovanja koja prevladavaju od jugozapada Sjedinjenih Američkih Država na sjeveru do današnje Nikaragve na jugu - u području Srednje Amerike - govore da je u samim počecima postojao Drevni Bog, Stvoritelj Sviju Stvari, neba i zemlje, čije je prebivalište bilo na najvišem, dvanaestom nebu. Sahagunovi izvori pripisuju podrijetlo tog znanja Toltecima:

A Tolteci su znali da je nebesa mnogo. Rekli su da ima dvanaest podjela, jedna iznad druge; tamo prebiva pravi bog i njegova supruga. On je Nebeski Bog, Gospodar Dualnosti; njegova supruga je Gospa Dualnosti, Božanska Gospa. Ovo je značenje toga: On je kralj, on je Gospodin, nad dvanaest nebesa.

Ovo zapanjujuće sliči prikazu mezopotamijskih religijskih vjerovanja, prema kojima je na čelu panteona bio Anu ('Gospodar Neba5) koji je zajedno sa svojom suprugom Antu ('Nebeska


Gospa) prebivao na najudaljenijem planetu, dvanaestom članu našeg Sunčevog sustava. Sumerani su ga opisivali kao zračeći planet čiji je simbol križ (sl. 7a). Taj simbol, kojeg su kasnije prihvatili svi narodi drevnog svijeta, razvio se u svugdje prisutni amblem krilatog diska (sl. 7b,c). Quetzalcoatlov štit (sl. 7d) i simboli prikazani na ranim meksičkim spomenicima (sl. 7e) nevjerojatno su slični.

Nahuatlanski tekstovi su u svojim legendama oslikavali drevne bogove kao bradate ljude (sl.8), kao što i dolikuje precima bradatog Quetzalcoatla. Kao i u mezopotamijskim i egipatskim teogonijama, i ovdje nalazimo priče o božanskim parovima i o brači koja su se ženila vlastitim sestrama. Asteci su najviše pozornosti posvećivali četvorici božanske braće - Tlatlauhquiju, Tezcatlipoca-Yaotlu, Quetzalcoatlu i Huitzilopochtliju, navedeni po redoslijedu njihova rođenja. Oni su predstavljali četiri strane svijeta i četiri prvotna elementa: Zemlju, Vjetar, Vatru i Vodu - koncept 'temelja sviju stvari' koji je dobro poznat u cijelom Starom svijetu. Ova četiri boga također predstavljaju boje: crvenu, crnu, bijelu i plavu, te četiri rase čovječanstva koje se često prikazuju (kao na naslovnoj stranici Codex Ferjervary-Mayera) u odgovarajućim bojama, zajedno sa svojim simbolima, drvećem i životinjama.

Postojanje spoznaje o četiri odvojene grane čovječanstva je zanimljivo, možda čak i značajno po svojoj različitosti od mezopotamijsko-biblijskog koncepta s podjelom na tri grane - azijsku, afričku i europsku koja potječe od Šem-Ham-Jafet Noine linije. Nahuatl plemena su dodala četvrtu rasu, crvene boje - narode obiju Amerika.

Nahuatlanske legende govorile su o sukobima i o ratu među bogovima. Tu se ubrajaju i incident kad je Huitzilopochtli porazio četiri stotine manjih bogova, te borba između Tezcatlipoca-Yaotla i Quetzalcoatla. Takvi ratovi za vladavinu nad Zemljom ili njenim prirodnim bogatstvima opisani su u predajama ('mitovima') svih drevnih naroda. Hetitske i indo-europske priče o ratovima između Tešuba i Indre sa svojom braćom stigle su u Grčku preko Male Azije. Semitski Kanaanci i Feničani zapisali su

3 5 I Z G U B L J E N I K A I N O V K R A j ?

priče o Ba'alovim ratovima s njegovom braćom tijekom kojih je Ba'al poklao stotine manjih 'sinova bogova kada ih je namamio na svoju pobjedničku gozbu. A u zemlji Ham, u Africi, egipatski tekstovi opisuju kako je Set raskomadao svog brata Ozirisa, te težak i dug rat koji je uslijedio između Seta i Horusa, Ozirisovog sina i osvetnika.

slika 7

slika 6


Jesu li to bili izvorno meksički bogovi ili su to bila sjećanja na vjerovanja i priče koje imaju korijene na drevnom Bliskom istoku? Odgovor na ovo pitanje izranjat će kako budemo ispitivali dodatne aspekte nahuatlanskih priča o stvaranju i pretpovijesti.

Nailazimo na Stvoritelja Sviju Stvari, da nastavimo s usporedbom, koji je bio bog koji 'daje život i smrt, dobru i lošu kob'. Kroničar Antonio de Herrera y Tordesillas (Historia general) napisao je da su ga Indijanci 'zazivali u nevolji, gledajući netremice u nebo gdje su vjerovali da se on nalazi'. Taj je bog najprije stvorio nebo i zemlju; tada je iz ilovače oblikovao muškarca i ženu, ali oni nisu dugo potrajali. Nakon dodatnih pokušaja, ljudski par je načinjen od pepela i metala i od njih su nastali narodi svijeta. Ali, svi ti muškarci i žene stradali su u potopu, a spasili su se jedino jedan svećenik i njegova žena koji su, zajedno sa sjemenjem i životinjama, plutali u izdubljenom deblu. Svećenik je otkrio kopno tako što je poslao ptice. Prema jednom drugom kroničaru, redovniku Gregoriju Garciji, potop je trajao godinu i jedan dan, i tijekom tog vremena cijela je Zemlja bila prekrivena vodom, a svijet je bio u kaosu.

Rani ili pretpovijesni događaji koji su utjecali na čovječanstvo i praoce Nahuatl plemena dijele se - prema legendama, slikovnim prikazima i isklesanom kamenju kao što je Kameni Kalendar - na četiri doba ili 'Sunca'. Asteci su smatrali da je njihovo doba posljednje od pet era, doba Petog Sunca. Svako od prijašnjih Sunaca je završilo zbog neke katastrofe, nekad prirodne (kao što je poplava), a nekad je to bila nesreća izazvana ratovima između bogova.

Za veliki astečki Kameni Kalendar (otkriven je unutar p o -dručja svetišta) vjeruje se da sadrži zapis iz pet doba. Simboli koji okružuju središnje polje i sam središnji prikaz bili su predmet brojnih studija. Prvi unutarnji prsten jasno prikazuje dvadeset znakova za dvadeset dana astečkog mjeseca. Četiri pravokutna polja koja okružuju središnje lice prepoznaju se kao simboli koji prikazuju četiri prošle ere i nesreću s kojom je svaka od njih završila - Vodu, Vjetar, Potrese i Oluje, te Jaguara.

Priče o četiri doba su vrijedne zbog informacija o dužini


era i o glavnim događajima koji su ih obilježili. Iako se verzije razlikuju, sugerirajući da je pisanim zapisima prethodila duga tradicija usmene predaje, sve se slažu u tome da je prvo doba završilo velikom poplavom, potopom koji je progutao Zemlju. Čovječanstvo je preživjelo, jer se jedan par, Nene i njegova žena Tata, uspio spasiti u izdubljenom deblu.

Ili prvo ili drugo doba bilo je doba Divova Bijele Kose. Drugo Sunce se zvalo 'Tzoncuztique' - 'Zlatno Doba'; okončala ga je Zmija Vjetra. Trećem je Suncu predsjedavala Vatrena Zmija; to je bilo doba Ljudi Crvene Kose. Prema kroničaru Ixtlilxochitlu, to su bili preživjeli iz drugog doba koji su došli brodom s istoka u Novi svijet, nastanivši se u području kojeg su nazvali Botonchan; tamo su sreli divove koji su također preživjeli drugo doba i postali njihovi robovi.

Četvrto Sunce je bila era Ljudi Crne Glave. Za vrijeme tog razdoblja se Quetzalcoatl pojavio u Meksiku - visok stasom, svijetao u licu, bradat i odjeven u dugu tuniku. Njegov štap u obliku zmije bio je obojen u crno, bijelo i crveno; bio je optočen dragim kamenjem i ukrašen sa šest zvijezda. (Možda nije slučajnost da je štap biskupa Zumárrage, prvog meksičkog biskupa, bio oblikovan tako da izgleda kao Quetzalcoatlov štap). Tijekom ovog razdoblja izgrađen je Tollan, toltečki glavni grad. Quetzalcoatl, gospodar mudrosti i znanja, uveo je učenje, obrt, zakone i računanje vremena u ciklusima od pedeset i dvije godine.

Potkraj Četvrtog Sunca vodili su se ratovi među bogovima. Quetzalcoatl je otišao natrag na istok u mjesto odakle je došao. Ratovi bogova doveli su do pustošenja zemlje; divljih životinja je bilo više nego ljudi, a Tollan je bio napušten. Pet godina poslije stigla su plemena Chichimec, odnosno Asteci i počelo je Peto Sunce, astečka era.

Zašto su se razdoblja zvala'Sunca' i koliko su trajala? Razlog za to je nejasan, a dužina različitih razdoblja nije navedena ili se razlikuje, već prema verziji. Verzija koja izgleda ispravna i, kako cemo vidjeti, zapanjujuće vjerojatna jest Codex Vaticano-Latino 3738. Tu se spominje da je prvo Sunce trajalo 4008 godina, drugo


4010, a treće 4081. Četvrto Sunce je 'počelo prije 5042 godina, a vrijeme njegovog završetka nije navedeno. Kako bilo da bilo, ovo je priča o događajima koji sežu sve do 17.141 godine prije vremena kad su zapisani.

To je priličan vremenski raspon da bi se ljudi mogli sjećati, pa su znanstvenici - premda se slažu da događaji iz Četvrtog Sunca sadržavaju povijesne elemente - skloni tome da prijašnja razdoblja odbace kao puki mit. Kako onda objasniti priče o Adamu i Evi, opći potop, preživljavanje jednog para - epizode (riječima H. B. Alexandera, Latin-American Mythology) 'koje zapanjujuće podsjećaju na priču o postanku u Knjizi Postanka II i na sličnu babilonsku kozmogoniju'? Neki znanstvenici pretpostavljaju da nahuatlanski tekstovi na neki način odražavaju ono što su Indijanci već čuli od Španjolaca koji su širili učenja iz Biblije. Međutim, budući da nisu svi kodeksi nastali nakon španjolskog osvajanja, biblijsko-mezopotamijske sličnosti mogu se objasniti jedino ako dopustimo mogućnost da su meksička plemena imala neke pradjedovske veze s Mezopotamijom.

Štoviše, Mexica-nahuatlanska predaja dovodi u vezu doga-đaje i vremena s tolikom znanstvenom i povijesnom preciznošću, da to svakoga mora primorati da zastane i začudi se. Ova predaja smješta vrijeme potopa na kraj Prvog Sunca, 13.133 godina prije vremena pisanja kodeksa, tj. oko 11.600 g. pr. n. e. No, u svojoj knjizi 'Dvanaesti planet' došao sam do zaključka da je globalni potop zaista progutao Zemlju oko 11.000 g. pr. n. e.; takva podudarnost, ne samo u legendi već i u približnom vremenu događanja, navodi na pomisao da astečke legende sadrže nešto više od pukog mita.

Jednako intrigantna je tvrdnja koju nalazimo u legendi da je četvrto razdoblje bilo vrijeme 'ljudi crne glave' (prethodila su mu razdoblja divova bijele kose, a zatim crvenokosih ljudi). Točno tim izrazom nazivali su se Sumerani u svojim tekstovima. Da li astečki tekstovi sugeriraju da je Četvrto Sunce bilo vrijeme kad su se Sumerani pojavili na pozornici čovječanstva? Početak sumerske civilizacije seže u otprilike 3.800. g. pr. n. e.; ne bismo se trebali iznenaditi, kako sad stvari stoje, da su Asteci taj početak

3 9 IZGUBLJENI K A I N O V KRAJ?

- određujući kao početak Četvrtog Doba 5026 godina prije svog vremena - vremenski smjestili ustvari u 3500. g. pr. n. e., što je zapanjujuće točno kada govorimo o početku doba 'ljudi crne glave'.

Objašnjenje da su Asteci govorili Španjolcima ono što su prije toga čuli od njih sasvim sigurno ne drži vodu što se tiče Sumera. Zapadni svijet je otkrio ostatke i baštinu velike sumerske civilizacije tek četiri stoljeća nakon španjolskog osvajanja.

Legende slične Knjizi Postanka - čovjeku se takav zaključak sam nameće - morale su Nahuatl plemenima biti poznate iz njihovih vlastitih pradjedovskih izvora. Ali, kako to objasniti?

To je pitanje zbunjivalo i same Španjolce. Zapanjeni otkrićem ne samo civilizacije u Novom svijetu, pa još toliko srodne europskoj, nego i 'velikog broja naroda ondje', bili su dvostruko zbunjeni biblijskim navodima u astečkim nevjerojatnim pričama. Dok su oni pokušavali naći objašnjenje, nameće se jednostavan odgovor: to su bili potomci Deset izgubljenih Izraelovih plemena koje su Asirci protjerali 722. g. pr. n. e. i koji su zatim nestali bez traga (preostalo kraljevstvo Judeje održala su dva plemena Juda i Benjamin).

Ako ne začetnik, onda onaj koji je to prvi podrobno protumačio u svojim spisima, bio je dominikanac Diego Duran koji je u Novu Španjolsku došao 1542. g. u dobi od pet godina. Njegove dvije knjige od kojih je jedna poznata pod engleskim naslovom kao Book of the Gods and Rites and the Ancient Calendar i Historia de las Indias de Nueva Espana, na engleski su preveli D. Heyden i F. Horcasitas. Upravo u drugoj knjizi Duran je, navodeći brojne sličnosti, s ushitom iznio svoj zaključak u vezi domorodaca, 'o Indijancima i o kopnu ovoga novog svijeta, zapisavši da'su to Židovi i židovski narod'. Ovu teoriju potvrđuje, piše on, 'njihova priroda: ti domoroci su dio deset izraelskih plemena koje je kralj Asiraca zarobio i odveo u Asiriju'.

Njegova izvješća o razgovorima sa starim Indijancima izmamila su plemenske predaje o vremenu kada su postojali 'ljudi


čudovišnog stasa koji su se pojavili i osvojili zemlju... A ti divovi, budući da nisu našli način da dosegnu sunce, odlučiše sagraditi kulu toliko visoku da njen vrh dosegne do neba. Ova epizoda, koja je lako usporediva s biblijskom pričom o Babilonskoj kuli jednako je značajna kao i druga priča o seobi sličnoj biblijskom Izlasku.

Ne iznenađuje da je, nakon što se povećao broj takvih izvješća, teorija o Deset izgubljenih plemena u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću postala omiljena, pretpostavljajući da su Izraelci, lutajući prema istoku kroz asirske posjede nekako došli do Amerike.

Ideju o Deset izgubljenih plemena podržavali su europski kraljevski dvorovi, ali su je znanstvenici kasnije ismijali. Suvremene teorije drže da je čovjek prvotno u Novi svijet stigao iz Azije preko ledenog prijelaza prema Aljasci prije otprilike 20.000 - 30.000 godina i polako se spuštao na jug. Važni dokazi koji se sastoje od predmeta, jezika te etnoloških i antropoloških procjena ukazuju na utjecaje s druge strane Tihog oceana - hinduske, jugoistočno-azijske, kineske, japanske, polinezijske. Znanstvenici ih objašnjavaju periodičnim dolaskom pripadnika tih naroda u obje Amerike; ali oni ističu da se to dogodilo tijekom naše ere, tek nekoliko stoljeća prije španjolskog osvajanja, a nikako prije nove ere.

Dok etablirani znanstvenici nastavljaju s ignoriranjem svih dokaza o transatlantskim kontaktima između Starog i Novog svijeta, dotle dopuštaju relativno nedavne transpacifičke kontakte kao objašnjenje za kolanje Amerikom legendi sličnih Knjizi Postanka. Uistinu, legende o Potopu i o stvaranju čovjeka iz ilovače ili iz sličnih materijala bile su teme mitologija po cijelom svijetu, a mogući put u Ameriku s Bliskog Istoka (odakle su legende potekle) mogao je ići preko jugoistočne Azije i otoka u Tihom oceanu.

Međutim, u nahuatlanskim verzijama postoje elementi koji ukazuju na vrlo rani izvor, a ne na relativno bliska stoljeća koja su prethodila španjolskom osvajanju. Jedan od tih elemenata jest činjenica da nahuatlanske legende o stvaranju čovjeka slijede


vrlo staru mezopotamijsku verziju koja čak nije ni uvrštena u Knjigu Postanka!

Biblija, ustvari, nema jednu, već dvije verzije o stvaranju čovjeka; obje polaze od ranijih mezopotamijskih verzija. Ali obje ignoriraju treću i vjerojatno najstariju verziju u kojoj čovječanstvo nije oblikovano od ilovače, već od božje krvi. U sumerskom tekstu, na kojem se temelji ova verzija, bog Ea u suradnji s boginjom Ninti je 'pripremio kupku očišćenja. 'Neka jedan bog iskrvari u nju', zapovijedio je; 'od njegovog mesa i krvi neka Ninti zamijesi ilovaču'. Iz te smjese stvoreni su muškarac i žena.

Smatram vrlo značajnim da se upravo ova verzija - koja nije u Bibliji - ponavlja u astečkom mitu. Tekst je poznat kao Manuskript 1558; on otkriva da su se bogovi nakon zlosretnog kraja Četvrtog Sunca skupili u Teotihuacanu.

Čim su svi bogovi došli, rekoše: "Tko će nastaniti Zemlju? Nebo je već stvoreno i Zemlja je stvorena; ali tko će, o bogovi, živjeti na Zemlji?

Sakupljeni bogovi su 'bili ojađeni'. Ali Quetzalcoatl, bog mudrosti i znanosti, imao je ideju. Otišao je u Mictlan, zemlju mrtvih, i objavio božanskom paru koji je tamo vladao: 'Došao sam po dragocjene kosti koje ovdje držite'. Izbjegavši prigovore i pokušaj prijevare, Quetzalcoatl se uspio dokopati 'dragocjenih kostiju':

Skupio je dragocjene kosti; kosti muškarca bile su na jednoj strani, kosti žene bile su na drugoj strani. Quetzalcoatl ih uze i načini svežanj.

Odnio je suhe kosti u Tamoanchan,'Mjesto našeg podrijetla' ili 'Mjesto odakle potječemo'. Tamo ih je predao boginji


Cihuacoatl ('Zmijska Žena'), boginji magije.

Ona je smrvila kosti i stavila ih u zemljano korito. Quetzalcoatl je na njih iskrvario svoj muški organ.

Dok su ostali bogovi promatrali, ona je pomiješala smrvljene kosti s krvlju boga; iz smjese nalik ilovači oblikovani su Macehuales. Čovječanstvo je bilo iznova stvoreno!

U sumerskim legendama čovjeka su oblikovali bog Ea ('Čiji dom je voda), poznat i kao Enki ('Gospodar Zemlja') čiji ga epiteti i simboli često prikazuju lukavim, a usto i metalurgom - sve riječi koje svoj lingvistički ekvivalent nalaze u terminu 'zmija. Njegova pomoćnica u pothvatu, Ninti ('Ona koja daje život'), bila je boginja medicine - zanata čiji je simbol od drevnih vremena bila omotana zmija. Sumerski prikazi na pečatima valjaka pokazuju dvoje božanstava u laboratorijskom okruženju, boce i ostala pomagala (si. 9a).

Uistinu je zapanjujuće da se svi ovi elementi mogu naći u nahuatlanskim legendama - bog znanja poznat po imenu Pernata Zmija, boginja magijskih moći nazvana Zmijskom Ženom; ilovača u kojoj se zemljani elementi miješaju s božjom esencijom (krvlju) i oblikovanje čovjeka, muškarca i žene iz smjese. Još više začuđuje činjenica da je taj mit bio slikovno prikazan u nahuatlanskom kodeksu pronađenom u području plemena Mixtee. On prikazuje boga i boginju kako miješaju neki element koji teče u ogromnu bocu ili bačvu u koju kaplje i krv boga; iz te mješavine nastaje čovjek (si. 9b).

Zajedno s drugim podacima i terminologijom koji se vežu za Sumer, ovo ukazuje na postojanje vrlo ranih kontakata. Čini se da taj dokaz dovodi u pitanje suvremene teorije o prvoj seobi ljudi u Ameriku. Time ne mislim samo na sugestije (ranije u ovom stoljeću na Međunarodnom kongresu amerikanologa) da se seoba nije dogodila iz Azije preko Berlingovog tjesnaca na sjeveru, nego iz Australije/Novog Zelanda preko Antarktika u Južnu Ameriku - ideja koja je nedavno ponovno zaživjela nakon

43 IZGUBLJENI K A I N O V K R A j ?

otkrića zakopanih mumija u sjevernom Čileu, blizu granice s Peruom, starih 9.000 godina.

Problem koji postoji kod obje teorije jest da one podrazumijevaju putovanje zapregama muškaraca, žena i djece preko tisuća kilometara smrznutog terena. Pitamo se kako je to bilo moguće ostvariti prije 20.000 ili 30.000 godina; štoviše, pitamo se zašto bi oni krenuli na takvo putovanje. Zašto bi muškarci, žene i djeca putovali tisućama kilometara preko smrznutog terena, naizgled ne dobivajući ništa osim još više leda - osim ako su bili svjesni da se iza leda nalazi obećana zemlja?

No, kako su mogli znati što se nalazi iza beskonačnog leda ako tamo još nisu bili, kao ni bilo tko prije njih - jer, po definiciji, oni su bili prvi ljudi koji su prešli u Ameriku?

slika 9


U biblijskoj priči o Izlasku iz Egipta, Gospodin opisuje Obećanu zemlju kao 'zemlju pšenice i ječma, vina i smokava i šipka, zemlju maslina i meda... Zemlju čije je kamenje od željeza i iz čijih planina možeš kopati bakar'. Astečki bog je opisao njihovu Obećanu zemlju kao zemlju 'kuća sa zlatom i srebrom, s odjećom s puno boja i kakaom s mnogo nijansi'. Da li bi rani useljenici u Ameriku poduzeli takvo nemoguće putovanje da im netko - njihov bog - nije rekao da idu i opisao im što ih očekuje? A ako to božanstvo nije bilo tek teološko božanstvo, nego biće fizički prisutno na Zemlji, je li im ono moglo pomoći da svladaju teškoće putovanja kao što je i biblijski Bog to učinio za Izraelce?

Upravo s takvim mislima - zašto i kako su krenuli na to nemoguće putovanje - čitao sam i ponovno čitao nahuatlanske priče o seobama i o Četiri Doba. Budući da je Prvo sunce završilo Potopom, to razdoblje moralo je biti završna faza posljednjeg Ledenog doba, jer sam u Dvanaestom planetu iznio zaključak da je Potop bio uzrokovan klizanjem dijela antarktičkog leda u ocean, uzrokujući tako iznenadni kraj Ledenog doba oko 11.000. g. pr. n. e.

Da li se legendarni dom nahuatlanskih plemena zvao Aztlan, 'Bijelo Mjesto', iz jednostavnog razloga što je to i bio - zemlja pokrivena snijegom? Da li su zato Prvo Sunce smatrali vremenom 'divova bijele kose'? Da li astečka povijesna sjećanja, vraćajući se na početak Prvog Sunca prije 17.141 godine ustvari govore o seobi u Ameriku oko 15.000. g. pr. n. e. kada je led oblikovao kopneni most sa Starim svijetom? Štoviše, je li moguće da se uopće nije radilo o prijelazu preko zaleđene morske površine, već brodovima preko Tihog oceana, kako govore nahuatlanske legende?

Legende o pretpovijesnom dolasku morem i pristajanju na obali Tihog oceana ne postoje samo kod meksičkih naroda. Mnogo južnije, narodi Anda sačuvali su slična sjećanja, prepričana kao legende. Jedna od njih, Legenda o Naymlapu, možda se odnosi na prvo doseljavanje naroda sa svih strana na tamošnje obale. Legenda govori o velikoj floti brodova od balse i trske (od vrste kakvu je koristio Thor Heyerdahl, simulirajući


sumersku plovidbu morem u brodovima od trske). Zeleni kamen koji je mogao izgovarati božje riječi, postavljen u vodeći brod, pokazivao je smjer vodi useljenika Naymlapu prema odabranoj obali. Božanstvo koje je govorilo kroz zelenog idola zatim je poučilo ljude umjetnosti obrađivanja zemlje, građenja i zanatstvu.

Neke verzije legende o zelenom kamenu određuju kao mjesto iskrcavanja rt Santa Helena u Ekvadoru; na tom mjestu južnoamerički kontinent strši na zapad u Tihi ocean. Više kroničara, među njima i Juan de Velasco, spominju predaje domorodaca o tome da su prvi doseljenici u ekvatorijalnom području bili divovi. Ljudski doseljenici koji su slijedili, obožavali su panteon od dvanaest bogova na čelu sa Suncem i Mjesecom. Tamo gdje je smješten glavni grad Ekvadora, piše Velasco, doseljenici su sagradili dva hrama okrenuta jedan prema drugome. Hram posvećen Suncu imao je ispred ulaza dva kamena stupa, a u prednjem dvorištu krug od dvanaest kamenih stupova.

Zatim je došlo vrijeme da njihov vođa Naymlamp, koji je završio svoju misiju, ode. Za razliku od svojih nasljednika, on nije umro: bila su mu dana krila i on je odletio (i nikad više nije viđen) - na nebo ga je odnio bog kamena koji govori.

Sto se tiče vjerovanja da se božanske upute mogu primiti kroz Kamen Koji Govori, američki se Indijanci nalaze u dobrom društvu; svi drevni narodi Starog svijeta opisivali su i vjerovali u proročko kamenje, na vrhu zavjetnog kovčega kojeg su Izraelci nosili za vrijeme Izlaska bio je Dvir - doslovno: 'govornik' -prijenosna naprava kroz koju je Mojsije mogao čuti Božje upute. Detalj o Naymlapovom odlasku na način da je bio odnesen u nebo također ima biblijsku paralelu. Čitali smo u petom poglavlju Knjige Postanka da je u sedmoj generaciji Adamove linije kroz Šeta, patrijarh bio Henok; nakon što je navršio dob od 365 godina 'otišao je' sa Zemlje, jer ga je Gospodin uzeo na nebo.

Znanstvenicima predstavlja problem mogućnost prelaska oceana prije 15.000 ili 20,000 godina: oni smatraju da je čovjek tada bio previše primitivan a da bi imao brodove koji mogu


preploviti ocean, te da bi plovio velikim morima. Sve do sumerske civilizacije, početkom četvrtog tisućljeća pr. n. e., čovječanstvo nije poznavalo transportna sredstva za duge relacije po kopnu (izrada kotača) i vodi (brodovi).

Ali to je, prema samim Sumeranima, bio slijed događaja nakon Potopa. Oni uporno tvrde da je na Zemlji postojala visoka civilizacija prije Potopa - civilizacija koju su na Zemlji započeli oni koji su došli s planeta Anu i nastavila se kroz liniju dugovječnih 'polubogova', potomaka vanzemaljaca (biblijski Nefilim) i 'kćeri ljudskih'. Egipatske kronike, kao što su zapisi svećenika Manethoa, slijedile su isti koncept. Tako je naravno učinila i Biblija koja opisuje seoski život (obrađivanje zemlje, stočarstvo), kao i gradsku civilizaciju (gradove, metalurgiju) prije Potopa. Sve to je međutim - prema svim tim drevnim izvorima - bilo Potopom izbrisano s lica zemlje i trebalo je krenuti od samog početka.

Knjiga Postanka započinje pričama o stvaranju, pričama koje predstavljaju sažetu verziju mnogo detaljnijih sumerskih tekstova. U njima se dosljedno govori o 'Adamu, doslovno -'Zemljaninu. Ali tada se prelazi na genealogiju jednog specifičnog pretka imenom Adam: 'Ovo je povijest Adamova roda. (Knjiga Postanka, 5:1). On je u početku imao dva sina, Kaina i Abela. Nakon što je Kain ubio svog brata, Jahve ga je otjerao. 'I Adam ponovno pozna svoju ženu, te ona rodi sina i nazva ga Šet'. Upravo je Šetova linija ona koju Biblija slijedi kroz genealogiju patrijarha do Noe, junaka priče o Potopu. Priča se zatim fokusira na azijsko-afričko-europske narode.

Ali što se dogodilo s Kainom i njegovom lozom? U Bibliji o tome nalazimo svega desetak stihova. Jahve je kaznio Kaina tako što ga je učinio nomadom,'bjeguncem i skitnicom na Zemlji'.

I Kain ode ispred lica Jahvina u zemlju Nod, istočno od Edena i ondje se nastani. Kain pozna svoju ženu, te ona zače i rodi Henoka. Podigao je grad i grad prozvao imenom svoga sina - Henok.


Nekoliko generacije kasnije rodio se Lamek. On je imao dvije žene. Od jedne se rodi Jabal;'on je bio praotac onih što pod šatorima žive sa stokom'. Od druge se rodiše dva sina. Jedan od njih, Jubal,'bio je praotac sviju koji sviraju na liru i sviralu'. Drugi sin, Tubal-Kain, bio je 'praotac onih koji kuju bakar i željezo'.

Ova mršava biblijska informacija donekle je iscrpnija u pseudoepigrafskoj Knjizi Jubileja, za koju se vjeruje da je sastavljena u drugom stoljeću pr. n. e., i to iz ranijih izvora. Govoreći o događajima u odlomku Knjige Jubileja, tu se kaže da je'Kain uzeo Avan, svoju sestru da mu bude ženom i ona mu rodi Henoka na kraju četvrtog jubileja. A u prvoj godini prvog tjedna petog jubileja gradile su se kuće na Zemlji i Kain je sagradio grad i nazvao ga po svom sinu Henoku'.

Proučavatelji Biblije dugo su vremena bili zbunjeni davanjem imena Henok (što znači: 'koji osniva', 'osnivanje') obojici Adamovih nasljednika, preko Seta i preko Kaina, kao i drugim sličnostima u imenima nasljednika. Koji god da je tomu bio razlog, očigledno je da su izvori na koje su se oslanjali pisci Biblije obojici Henoka - koji su možda bili jedna povijesna osoba - pripisivali izvanredna djela. Knjiga Jubileja kaže da je Henok 'bio prvi među ljudima koji su rođeni na Zemlji koji je naučio pisati i znanje i mudrost i koji je napisao u knjigu nebeske znake prema njihovim mjesecima'. Prema Knjizi Henokovoj, tijekom svog putovanja po nebu, ovaj je patrijarh bio poučavan u matematici, znanju o planetima i kalendaru, a pokazana mu je i lokacija 'sedam metalnih planina' na Zemlji, 'na zapadu'. Predbiblijski sumerski tekstovi poznati kao 'Popis kraljeva' također donose priču o pretpotopnom vladaru kojeg su bogovi naučili sve vrste znanja. Njegovo ime je bilo EN. ME. DUR. AN. Kl - 'Gospodin znanja o temama neba i zemlje i vrlo je vjerojatno bio prototip biblijskog Henoka.

Nahuatlanske priče o lutanju, dolasku na odredište, naseljavanju o kojem svjedoči izgradnja grada, o patrijarhu s dvije žene i sinovima od kojih su nastale plemenske nacije, o nekome tko je postao poznat po svom umijeću obrade metala ~ zar ne zvuče gotovo kao biblijske priče? Čak i nahuatlansko


naglašavanje broja sedam se odražava u biblijskim pričama gdje je sedmi potomak po Kainovoj liniji, Lamek, tajanstveno proglasio da će 'Kain biti osvećen sedmerostruko, Lamek sedamdeset i sedam puta!'.

Da li se mi ustvari u tradicijama sedam nahuatlanskih plemena susrećemo s odjecima - starim sjećanjima - prognane loze Kaina i njegovog sina Henoka?

Asteci su svoj glavni grad zvali Tenochtitlan, Tenohov grad, nazvavši ga tako po njihovom pretku. Uzmemo li u obzir da su Asteci u svom dijalektu ispred mnogih riječi stavljali prefiks T, Tenoh je izvorno mogao biti Enoh (engleska verzija imena Henok, prim. prev.), ako ispustimo prefiks T.

Jedan babilonski tekst koji se po mišljenju znanstvenika temelji na jednom ranijem sumerskom tekstu iz trećeg milenija pr. n. e. zagonetno govori o sukobu između brata-zemljoradnika i brata-pastira, koji završava ubojstvom, baš kao što je to bio slučaj kod Kaina i Abela. Osuđen da 'luta u žalosti', uvrijeđeni vođa zvan Kain, odselio je u zemlju Dunu i tamo 'sagradio grad s tornjevima-blizancima'.

Tornjevi-blizanci na vrhu hramova-piramida bili su zaštitni znak astečke arhitekture. Da li je to spomen Ka'inovoj gradnji 'grada s tornjevima-blizancima? I da li je Tenochtitlan,'Tenohov grad', bio tako nazvan jer je Kain, tisućljećima ranije, 'sagradio grad i nazvao grad po imenu svog sina, Henoka'?

Da li smo u Srednjoj Americi našli izgubljeni Kainov kraj, grad nazvan po Henoku? Ta mogućnost svakako nudi moguće odgovore na zagonetku ljudskih početaka u ovim područjima.

To također može baciti svjetlo na druge dvije zagonetke - onu o 'Kainovom znaku' i nasljednoj crti zajedničkoj svim Indijancima: odsutnosti dlaka na licu.

Prema biblijskoj priči, nakon što je Bog prognao Kaina iz naseljenih zemalja i odredio mu da postane lutalica na Istoku, Kainova briga bila je da ga ne ubiju osvetnici. Tako je Bog, da bi označio da Kain luta pod Božjom zaštitom, 'stavio znak na Kaina, da ga tko, našavši ga, ne ubije'. Iako nitko ne zna kakav je to 'znak' razlikovanja bio, općenito se smatra da je to bila neka


vrsta tetovaže na Kainovom čelu. Ali iz biblijskih priča koje slijede izgleda da su se osveta i zaštita od nje produžili sve do sedme generacije, i još dalje. Tetovaža na čelu nije mogla tako dugo trajati, niti se mogla prenositi iz generacije u generaciju. Samo genetska crta koja se nasljedno prenosi može odgovarati biblijskim podacima.

Glede osobite genetske crte američkih Indijanaca - nepostojanja dlaka na licu - nameće se pitanje je li to bila ta genetska promjena koja je predstavljala znak Kaina i njegovog potomstva. Ako je naša pretpostavka točna, onda je Srednja Amerika, koja predstavlja središte iz kojeg su se američki Indijanci proširili na sjever i jug Novog svijeta, uistinu bila Kainov Izgubljeni kraj.

3 PODRUČJE ZMIJSKIH

BOGOVA

Kada je Tenochtitlan dosegao svoju veličinu, toltečki glavni grad Tula već se smatrao za legendarni Tollan. A kada su Tolteci sagradili svoj grad, Teotihuacan je već postao mit. Njegovo ime je značilo 'Mjesto bogova' i točno to je, prema zapisanim legendama, on zapravo i bio.

Govori se da je postojalo vrijeme kada su nesreće zadesile Zemlju i ona je pala u tamu, jer se sunce više nije pojavilo. Samo u Teotihuacanu je bilo svjetla, jer je tamo i dalje gorio božanski plamen. Zabrinuti bogovi su se skupili u Teotihuacanu, pitajući se što napraviti. 'Tko će vladati i upravljati svijetom', ispitivali su jedan drugoga, ako se dogodi da ne bi uspjeli vratiti natrag sunce?

Tražili su dobrovoljca među sobom koji bi skočio u božanski plamen i svojom žrtvom vratio sunce. Bog Tecuciztecatl se dragovoljno javio. Obukavši svoju svjetlucavu odjeću, krenuo je prema plamenu, ali svaki puta kad se približio vatri, zakoračio je unatrag, gubeći hrabrost. Tada se javio bog Nanauatzin i bez oklijevanja skočio u vatru. Tako osramoćen, Tecuciztecatl je

51


slijedio njegov primjer, ali je pao tek na rub plamena. Kad je vatra progutala bogove, sunce i mjesec su se pojavili na nebu.

Premda ih je sada bilo moguće vidjeti, dva su svjetla ostala nepokretna na nebu. Prema jednoj verziji, sunce se počelo kretati kad je jedan bog odapeo strelicu na njega; druga verzija govori da je započelo kretanje po svojoj putanji kad je bog vjetra puhnuo na njega. Nakon što se sunce nastavilo kretati, i mjesec se počeo kretati; i tako se obnovio ciklus dana i noći, a Zemlja je bila spašena.

Ova je priča vrlo usko povezana s najglasovitijim spomenicima Teotihuacana, sa Sunčevom i Mjesečevom piramidom. Jedna verzija spominje da su bogovi sagradili dvije piramide kao uspomenu na dva boga koji su se žrtvovali; druga verzija tvrdi da su piramide već postojale kad se taj događaj zbio i da su bogovi skočili u božansku vatru s vrha već postojećih piramida.

Što god legende govorile, činjenica je da se Sunčeva i Mjesečeva piramida veličanstveno uzdižu sve do današnjih dana. Ono što je prije svega nekoliko desetljeća bila tek hrpa kamenja prekrivenog vegetacijom, danas je postalo glavnom turističkom atrakcijom, samo pedeset kilometara udaljenom od Mexico Cityja. Uzdižući se u dolini okruženoj planinama koje stoje kao pozadina vječne pozornice (si. 10), piramide prisiljavaju pogled posjetitelja da slijedi njihov nagib prema planinama u pozadini i prema nebu. Ti spomenici zrače moć, znanje, namjeru; njihov položaj govori o svjesnom povezivanju zemlje s nebom. Nemoguće je ne osjetiti dah povijesti, prisutnost prošlosti koja ulijeva strahopoštovanje.

Koliko daleke prošlosti? Arheolozi su najprije pretpostavljali da je Teotihuacan osnovan u prvim stoljećima kršćanske ere; ali taj se datum stalno pomiče unatrag. Radovi na terenu pokazuju da je ceremonijalni centar grada oko 200. g. pr. n. e. već obuhvaćao 7,2 kvadratnih kilometara. Tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća vodeći arheolog M. Covarrubias s nevjericom je ustanovio da je radio-karbonsko utvrđivanje starosti tom mjestu odredilo 'gotovo nemoguću starost koja seže do 900. g. pr. n. e'

5 3 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

(Indian Art of Mexico and Central America). Međutim, daljnji radio-karbonski testovi pomaknuli su starost na 1474. g. pr. n. e. (s mogućnošću manjeg odstupanja u oba smjera). Danas se uglavnom prihvaća razdoblje oko 1400. g. pr. n. e.; to je vrijeme kad su Olmeci, koji su vjerojatno bili narod koji je mučno radio na gradnji teotihuacanske spomeničke strukture, osnivali velika ceremonijalna središta drugdje u Meksiku.

slika 10

Teotihuacan je očigledno prošao nekoliko faza razvoja i njegove piramide odaju dokaze ranijih unutarnjih struktura. Neki su znanstvenici u ruševinama pronašli priču koja je vjerojatno počela prije 6000 godina - u četvrtom tisućljeću pr. n. e. To bi se sigurno slagalo s astečkim legendama koje govore o tom Mjestu Bogova koje je postojalo u Četvrtom Suncu. Poslije, kada se dogodio Dan Tame, oko 1.400 g. pr. n. e., dvije velike piramide su se uzdigle do današnje veličine.

Mjesečeva piramida se uzdiže na sjevernoj strani ovog ceremonijalnog središta; oko nje su manje vanjske strukture, a ispred nje je veliki trg. Odatle vodi velika avenija prema jugu,

dokle pogled dopire; oko nje su smještena niska svetišta, hramovi i ostale građevine za koje se vjerovalo da predstavljaju grobove;

sukladno tome, aveniju su nazvali Avenijom Mrtvih. Nekih 2000 stopa južnije, Avenija Mrtvih dolazi do Sunčeve piramide koja se

uzdiže na istočnoj strani avenije (sl. 11), iza trga i niza svetišta te drugih građevina.


Pokraj Sunčeve piramide i još 900 metara na jug, dolazi se do Ciudadele, četverokutnog dvorišta koje na svojoj istočnoj strani ima treću piramidu Teotihuacana zvanu Quetzalcoatlova piramida. Sada se zna da je nasuprot Ciudadele, preko Avenije Mrtvih, postojalo slično četverokutno dvorište koje je uglavnom služilo kao svjetovni, administrativno-trgovački centar. Avenija se zatim nastavlja prema jugu; teotihuacanski Kartografski projekt kojeg je u 60.-im godinama prošlog stoljeća vodio René Millon, ustanovio je da se ta avenija u smjeru sjever-jug proteže u dužini od gotovo osam kilometara - duže od najdužih pista u suvremenim zračnim lukama. Unatoč toj znatnoj dužini, ova široka avenija ide ravno poput strijele - pravi tehnološki pothvat, bez obzira na razdoblje u kojem je sagrađena.

Istočno-zapadna os, okomita na aveniju sjever-jug, proteže se na istok od Ciudadele i na zapad od administrativnog četverokuta. Članovi teotihuacanskog tima Kartografskog projekta južno od Sunčeve piramide pronašli su oznaku uklesanu u stijene u obliku kruga unutar dva koncentrična kruga; slična oznaka je pronađena i oko tri kilometra na zapad, na padini planine. Linija koja spaja dvije oznake dok ih se promatra precizno pokazuje smjer osi istok-zapad, a drugi kraci križa poklapaju se s osi sjever-jug. Istraživači su zaključili da su pronašli oznake koje su koristili izvorni graditelji grada, no nisu ponudili teoriju koja bi objasnila koja su sredstva korištena u drevna vremena da se nanišane dvije toliko udaljene točke.

Da je ceremonijalni centar bio namjerno tako postavljen očito je iz nekoliko drugih činjenica. Prva činjenica jest da je rijeka San Juan, koja teče u dolini Teotihuacana, bila namjerno skrenuta u smjeru gdje presijeca ceremonijalno središte: umjetni kanali skreću rijeku tako da teče kod Ciudadele i duž četverokutnog dvorišta potpuno usporedno s osi istok-zapad i zatim nakon dva precizna skretanja pod pravim kutom, duž avenije koja vodi na zapad.

Druga činjenica koja ukazuje na namjernu orijentaciju jest da dvije osi ne pokazuju na strane svijeta, nego su nakošene prema jugoistoku za 15,5 stupnjeva (si. U). Studije dokazuju da to nije


slika 11

bila slučajnost ili pogreška u proračunu drevnih projektanata. A. F. Aveni (Astronomy in Ancient Mesoamerica), nazivajući to svetom orijentacijom', ukazuje na kasnija ceremonijalna središta (kao što je Tula i neki još udaljeniji), privržena ovoj orijentaciji iako to nije imalo smisla na njihovim lokacijama i u vrijeme kad su sagrađeni. Zaključak tih istraživanja bio je da je u Teotihuacanu u vrijeme njegovog građenja korištena orijentacija kako bi se omogućilo promatranje neba u određene ključne dane kalendara.

Zelia Nuttal, u referatu iznesenom na dvadeset drugom Međunarodnom Kongresu amerikanista (Rim, 1926.) sugerira

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A K r A L J E V S T V A 5 6

da je orijentacija bila usmjerena na prolazak sunca u zenitu promatrača koje se događa dvaput godišnje, kada izgleda da se sunce kreće sa sjevera na jug i nazad. Ako su piramide služile za takva promatranja neba, njihov bi konačni oblik - stepenaste piramide zajedno sa stepenicama koje vode do pretpostavljenih hramova za gledanje na najvišoj terasi - imao smisla. Međutim, budući da jaki dokazi upućuju na to da ono što mi danas vidimo predstavlja tek zadnje vanjske slojeve dviju glavnih piramida (a kako su ih arheolozi k tome proizvoljno popravili), ne može se sa sigurnošću tvrditi da izvorna svrha tih piramida nije bila drukčija. Mogućnost, čak vjerojatnost, da su stepenice dodane naknadno sugerira nam činjenica da je prvi stupanj velikog stepeništa Sunčeve Piramide nagnut i nepravilno poravnat u odnosu na orijentaciju piramide (sl. 12).

salika 88

57 PODRUČJE ZMIJSKIH B O G O V A

Od tri piramide u Teotihuacanu, najmanja je Quetzalcoatlova piramida u 'Citadeli'. Kasnije izgrađeni dodaci djelomično su iskopani da bi se otkrila izvorna stepenasta piramida. Pročelje, djelomično izloženo pogledu, otkriva skulpture koje ju ukrašavaju, u kojima se zmijski simbol Qutzelcoatla izmjenjuje sa stiliziranim licem Tlaloca nasuprot pozadine od valova (sl. 13). Ova se piramida pripisuje toltečkim vremenima i slična je mnogim drugim meksičkim piramidama.

Dvije veće piramide su pak potpuno bez ukrasa. One su drukčije veličine i oblika i izdvajaju se svojom masivnošću i starošću. U svim tim aspektima one podsjećaju na dvije velike piramide u Gizi, koje se također u tome razlikuju od svih drugih kasnijih egipatskih piramida; te kasnije piramide su sagradili faraoni, dok su one u Gizi sagradili 'bogovi'. Možda se to isto dogodilo i u Teotihuacanu; u tom bi slučaju arheološki dokazi podržali legende o tome kako su nastale Sunčeva i Mjesečeva piramida.

slika 13


Iako su dvije velike piramide u Teotihuacanu, kako bi bila moguća njihova uporaba kao opservatorija, bile sagrađene kao stepenaste piramide s terasom na vrhu i opremljene stepeništima (kao što su bili mezopotamijski zigurati), nema mjesta sumnji da je njihov arhitekt bio upoznat s egipatskim piramidama u Gizi i da je, osim prilagodbe vanjskog oblika, oponašao jedinstvene piramide iz Gize. Evo jedne zapanjujuće sličnosti: iako je Druga piramida u Gizi manja od Velike piramide, njihovi vrhovi se nalaze na istoj nadmorskoj visini jer je Druga piramida sagrađena na višem zemljištu; isto vrijedi i za Teotihuacan, gdje je manja Mjesečeva piramida sagrađena na zemljištu koje je oko trideset stopa više od Sunčeve piramide, dajući tako njihovim vrhovima istu nadmorsku visinu.

Sličnosti su osobito očite između dviju većih piramida. Obje su sagrađene na umjetnim terasama. Njihove stranice imaju skoro iste mjere: oko 230 metara u Gizi, oko 227 metara u Teotihuacanu, a ova druga bi gotovo mogla stati u prvu (sl. 14).

Dok s jedne strane takve sličnosti i podudarnosti govore o skrivenoj vezi između dva skupa piramida, ne smijemo zanemariti postojanje nekih bitnih razlika. Velika piramida u Gizi je sagrađena od velikih kamenih blokova, pažljivo

slika 14


oblikovanih i poslaganih da se drže i bez žbuke, te teži ukupno 7.000.000 tona s masom od 2.800 kubičnih metara. Sunčeva piramida je sagrađena od cigala od blata, sušene opeke, oblutaka i šljunka koje zajedno drži sloj neobrađenog kamenja i štukatura, s ukupnom masom od samo 300 kubičnih metara. Piramida u Gizi sadrži unutarnji kompleks hodnika, galerija i prostorija zamršene i precizne konstrukcije; piramida u Teotihuacanu izgleda da nema takve unutarnje strukture. Ona u Gizi diže se do visine od 146 metara, a Sunčeva piramida visoka je svega 76 metara. Velika piramida ima četiri trokutaste strane koje se uzdižu pod neobičnim kutem od 52 stupnja; dvije piramide u Teotihuacanu sastoje se od nivoa koji se oslanjaju jedan na drugi, sa stranama koje se naginju prema unutra zbog stabilnosti, počevši s nagibom od 43,5 stupnjeva.

Ovo su značajne razlike koje odražavaju različito vrijeme i svrhu svakog skupa piramida. Ali, upravo ova posljednja razlika, koju prijašnji istraživači nisu primijetili, predstavlja ključ rješenja nekih od zagonetki.

Prilično strm nagib od 52 stupnja postignut je u Egiptu samo kod piramide u Gizi, koju nije sagradio niti Keops, niti neki drugi faraon (kako je dokazano u prethodnim knjigama Zemaljske kronike), nego bogovi drevnog Bliskog istoka, i to kao orijentacijsku točku za slijetanje u njihovu svemirsku luku na sinajskom poluotoku. Sve druge egipatske piramide - od manjeg značaja, one manje, propale ili srušene - uistinu su izgradili faraoni, tisuću godina kasnije, oponašajući božje 'stepenice u nebo'. Ali nikome nije uspjelo postići kut od 52 stupnja, a svaki put kad se to pokušalo, pokušaj je završio urušavanjem.

Lekcija je konačno naučena kada je faraon Sneferu (oko 2650. g. pr. n. e.) odlučio dohvatiti monumentalnu slavu. U sjajnoj analizi drevnih događaja K. Mendelssohn (The Riddle of the Pyramids) pretpostavlja da su Sneferuovi arhitekti sagradili njegovu drugu piramidu u Dahshuru kada se prva, izgrađena u Maidumu pod kutom od 52 stupnja, urušila. Arhitekti su tada ubrzano promijenili kut piramide u Dahshuru u sigurnijih 43,5 stupnjeva u sredini konstrukcije, dajući piramidi oblik, a time i


ime Svinuta piramida (sl. 15a). I dalje odlučan da iza sebe ostavi pravu piramidu, Sneferu je u blizini nastavio graditi i treću; ona je nazvana Crvena piramida zbog boje kamena i uzdiže se pod sigurnim kutom od 43,5 stupnja (sl. 15b).

Međutim, vrativši se sigurnom nagibu od 43,5 stupnja, Sneferuovi arhitekti su se vratili unazad, na izbor za koji se više od stoljeća ranije, oko 2700. g. pr. n. e. odlučio faraon Zoser. Njegova piramida - prva koju je dao sagraditi neki faraon, i koja još uvijek stoji (u Zaskari) - bila je stepenasta piramida koja se uzdizala u šest razina (sl. 15c), prilagodivši se plićem uglu od 43,5 stupnja.

Je li tek slučajnost da osnovice Sunčeve piramide i Velike piramide u Gizi imaju iste mjere? Možda. Je li puka slučajnost da je precizni kut od 43,5 stupnja koji je primijenio faraon Zoser i usavršio u svojoj stepenastoj piramidi primijenjen kasnije u Teotihuacanu? Sumnjam. Dok je blaži kut od, recimo, 45 stupnjeva jedan nesofisticirani arhitekt mogao postići jednostavno raspolovivši pravi kut (90 stupnjeva), kut od 43,5 stupnja u Egiptu je bio rezultat sofisticirane primjene faktora Pi (TT - oko 3,14) koji predstavlja odnos opsega kruga i njegovog promjera.

slika 15

6 1 PODRUČJE ZMIJSKIH B O G O V A

Kut od 52 stupnja kod piramida u Gizi zahtijevao je poznavanje istog faktora; njega dobijemo tako da se piramidi da visina (H) koja je jednaka polovici stranice (S) podijeljenoj s Pi, te pomnoženoj s četiri (230 : 2 = 115 : 3,14 = 36,5 x4 = 146 metara visine). Kut od 43,5 stupnja postignut je reducirajući visinu od množenja s četiri na množenje s tri. U oba slučaja, bilo je potrebno poznavati Pi; a kod naroda Srednje Amerike ne postoji apsolutno ništa što bi upućivalo na takvo znanje. Odakle onda kut od 43,5 stupnja u strukturama dvije jedinstvene (za Srednju Ameriku) piramide u Teotihuacanu, ako ne od nekoga tko je bio upoznat s građenjem egipatskih piramida?

Osim kod jedinstvene Velike piramide u Gizi, egipatske piramide su imale samo donji prolaz (v. si. 15) koji je obično počinjao blizu ruba osnovice piramide i nastavljao se ispod nje. Može li se postojanje takvog prolaza ispod Sunčeve piramide pripisati pukoj slučajnosti?

Slučajno otkriće dogodilo se 1971. g. nakon jakih pljuskova. Upravo ispred središnjeg stepeništa piramide isprana je zemlja sa podzemne šupljine. Ona je imala osam stepenica koje su vodile nekih šest metara prema dolje, do ulaza u vodoravni prolaz. Istraživači su zaključili da je to bila prirodna pećina koja je umjetno proširena i povećana, i koja se protezala ispod temelja na kojem je piramida sagrađena. Da je originalna pećina bila preinačena za neku svrhu, očigledno je zbog činjenice da je strop načinjen od teških kamenih blokova i da su zidovi tunela ožbukani. Na raznim mjestima uzduž podzemnog prolaza zidovi od sušenih opeka skreću pod oštrim kutom.

Oko 45 metara od drevnog stepeništa, tunel se širi u dvije izdužene pokrajnje prostorije, poput raširenih krila; to je točka točno ispod prve razine stepenaste piramide. Odatle se podzemni prolaz, uglavnom visok oko dva metra, proteže gotovo 60 metara. U tom unutarnjem dijelu konstrukcija postaje kompleksnija, koristeći raznovrsne materijale; podove, postavljene u s egmentima, izradio je čovjek; drenažne cijevi su postavljene za dosad nepoznatu svrhu (možda povezane s podzemnim vodenim tokom koji je u međuvremenu presušio). I konačno,


tunel završava ispod četvrte razine piramide u izdubljenom području koji podsjeća na list djeteline kojeg podržavaju stupovi od sušene opeke i bazaltne ploče.

Koja je bila svrha te kompleksne podzemne strukture? Budući da su zidovi bili napukli prije otkrića u moderno doba, nije moguće reći da li ostaci glinenih posuda, opsidijanske oštrice i pepeo drvenog ugljena pripadaju najranijoj fazi upotrebe tunela. Ali, odgovor na pitanje što se osim promatranja zvijezda odvijalo u Teotihuacanu, pružila su neka druga otkrića.

Avenija mrtvih izgleda kao široka, ravna pista od trga Mjesečeve piramide do južnog horizonta; međutim, njen mirni tok prekinut je na dijelu smještenom između Sunčeve piramide i rijeke San Juan. Čitav nagib od Mjesečeve do Sunčeve piramide još je naglašeniji u ovom dijelu Avenije, a ispitivanje na terenu jasno pokazuje da je taj nagib postignut namjernim klesanjem prirodne stijene; razlika u visini od Mjesečeve piramide do točke pored Citadele iznosi tridesetak metara. Ovdje je napravljeno šest segmenata postavljanjem nizova dvostrukih zidova okomito na smjer Avenije. Šupljina Avenije je i dalje ograđena zidovima i niskim strukturama u ravnoj liniji, što rezultira sa šest polupodzemnih odjeljaka otvorenih prema nebu. Okomiti zidovi pri dnu imaju branu. Stječe se dojam da je cijeli kompleks služio tome da kanalizira vodu koja je tekla niz Aveniju. Tok je možda započinjao kod Mjesečeve piramide (gdje je pronađen podzemni tunel koji ju je okruživao) i bio je na neki način povezan s podzemnim tunelom Sunčeve piramide. Nizovi odjeljaka su tada zadržavali, te ispuštali vodu jedan u drugoga, dok na kraju voda nije došla do skrenutog kanala rijeke San Juan.

Je li moguće da su ove umjetno kanalizirane vode bile razlog ukrašavanja fasade piramide u Quetzalcoatlu valovitim vodama - u unutrašnjosti, stotinama kilometara daleko od mora?

Vezu ovog mjesta u unutrašnjosti s vodom sugerira i otkriće ogromnog kamenog kipa Chalchiuhtlicue, boginje vode i supruge Tlaloca, boga kiše. Taj kip (si. 16), sada izložen u National Museum of Antropology u Mexico Cityju, bio je pronađen kako stoji u središtu trga ispred Mjesečeve piramide.

slika 16

U slikovnim opisima boginja, čije ime znači 'Gospa od voda', obično je bila prikazivana kako nosi suknju od žada ukrašenu školjkama. Od nakita je nosila tirkizne naušnice i ogrlicu od žada ili drugog plavo-zelenog kamenja s koje je visio zlatni medaljon. Na statui se ponavljaju ti odjevni i ukrasni elementi, a čini se da je bila okićena i sa stvarnim zlatnim privjeskom utaknutim u odgovarajuću šupljinu, a kojeg su odnijeli pljačkaši. Na slikama je često prikazana kako nosi krunu od zmija ili je na drugi način njima ukrašena, ukazujući na to da je ona bila jedna od zmijskih bogova Meksikanaca.

Je li Teotihuacan bio položen i građen kao neka vrsta vodovoda, koristeći vodu za neke tehnološke procese? Prije no što odgovorimo na to pitanje, spomenimo još jedno tamošnje zbunjujuće otkriće.

Duž trećeg segmenta niz Sunčevu piramidu, iskopine nizova međusobno povezanih podzemnih prostorija otkrivaju da su neki podovi bili pokriveni debelim slojevima tinjca. To je silicij čije ga posebne osobine čine otpornim na vodu, toplinu i električnu struju. Stoga ga se koristi kao izolator u raznim kemijskim procesima te električnim i elektroničkim uređajima, a u posljednje vrijeme i u nuklearnim te svemirskim tehnologijama.

Posebna svojstva tinjca donekle ovise o tome koliko drugih minerala u tragovima sadrži, te stoga o i njegovom geografskom izvoru. Prema mišljenju stručnjaka, tinjac pronađen u

P O D R U Č J E Z M I J S K I H B O G O V A 6 3


Teotihuacanu je od tipa koji je pronađen samo u dalekom Brazilu. Tragovi tog tinjca su nađeni i na ostacima maknutim sa razina Sunčeve piramide kad je otkrivena početkom 20. stoljeća. Koja je bila namjena postavljanja tog izolirajućeg materijala u Teotihuacanu?

Smatram da prisutnost Gospodina i Gospe od voda uz glavno božanstvo Quetzalcoatla, nakošena avenija, nizovi struktura, podzemne prostorije i tuneli, skrenuta rijeka, podzemne sekcije sa svojim bran ama i podzemni odjeljci podstavljeni tinjcem - sve to predstavlja komponente znanstveno osmišljene tvornice za odvajanje, profinjavanje ili pročišćavanje mineralnih tvari.

Da li je sredinom prvog tisućljeća pr. n. e. ili, vjerojatnije, sredinom drugog tisućljeća pr. n. e., netko upoznat s tajnom građenja piramida došao u tu dolinu; a podjednako upućen u fiziku, stvorio od lokalno dostupnih materijala tvornicu visoke tehnologije za preradu? Je li to bio netko u potrazi za zlatom, na što upućuje privjesak Gospe od voda ili za nekim drugim, još rjeđim mineralom?

A ako to nije bio čovjek - jesu li to bili bogovi, kao što nam cij 'lo vrijeme govore legende o Teotihuacanu i samo njegovo ime?

Tko su, osim bogova, bili izvorni stanovnici Teotihuacana? Tko je nosio kamenje i žbuku za podizanje prvih piramida? Tko je kanalizirao vodu i upravljao branama?

Oni koji se drže pretpostavke da Teotihuacan nije stariji od nekoliko stoljeća pr. n. e. imaju jednostavan odgovor: Tolteci. Oni koji su skloni mnogo ranijem početku, počeli su ukazivati na Olmeke, zagonetni narod koji se pojavio u Srednjoj Americi sredinom drugog tisućljeća pr. n. e. Ali, i sami Olmeci predstavljaju zagonetku, jer se čini da su bili Afrikanci (crni); i to je još jedna anatema za one koji jednostavno ne mogu prihvatiti prijelaz Atlantika prije više tisućljeća.

Čak i ako je podrijetlo Teotihuacana i njegovih graditelja obavijeno tajnom, gotovo je sigurno da su se u stoljećima koja su prethodila kršćanskoj eri počela doseljavati toltečka plemena. U početku obavljajući manualne kućne poslove, postupno su


naučili gradske zanate i primili kulturu gospodara, uključivši slikovno pismo, tajne kovanja zlata, znanje o astronomiji i kalendaru i obožavanje bogova. Oko 200. g. pr. n. e. tko god da je vladao Teotihuacanom, pokupio se i otišao, a mjesto je postalo toltečki grad. Stoljećima je bio slavan po svojem oruđu, oružju i rukotvorinama načinjenim od opsidijana, a njegov se kulturni i religiozni utjecaj daleko proširio. Tada, tisuću godina nakon što su doselili, i Tolteci su se spakirali i otišli. Nitko ne zna zašto; ali odlazak je bio sveobuhvatan i Teotihuacan je postao opustjelo mjesto koje živi samo u sjećanju na zlatnu prošlost.

Neki vjeruju da se taj događaj podudara s utemeljenjem Tollana kao toltečkog novog glavnog grada, oko 700. g. n. e. To mjesto na obalama rijeke Tula, gdje su se ljudi doseljavali tisućama godina, Tolteci su izgradili kao mini-Teotihuacan. Kodeksi i predaje opisivali su Tollan kao legendarni grad, središte umjetnosti i zanatstva, raskošan u svojim palačama i hramovima, blistav od zlata i dragog kamenja. Ali, dugo su vremena znanstvenici sumnjali u njegovo postojanje... Sada je bez sumnje poznato da je Tollan zaista postojao, na mjestu koje se danas zove Tula, oko osamdeset kilometara sjeverozapadno od Mexiko Cityja.

Ponovno otkrivanje Tollana počelo je potkraj devetnaestog stoljeća i početak tog procesa je uglavnom povezan s francuskim putopiscem Désiré Charnayem (Les anciennes villes du nouveau monde). Ozbiljni radovi na iskopavanju i restauraciji usredotočili su se na glavni ceremonijalni prostor nazvan Tula Grande; kasnija iskopavanja poduzeo je University of Missisipi, čiji su timovi stručnjaka proširili područje sa kojeg je uklonjena zemljana prašina prošlosti.

Otkrića ne samo da su potvrdila postojanje grada, nego i njegove povijesti, i to upravo onakve kakva je ispripovijedana u raznim kodeksima, a posebno u jednom, poznatom kao Anales de Cuauhtitlan. Danas je poznato da je Tollanom vladala dinastija svecenika-kraljeva koji su tvrdili da su potomci boga Quetzalcoatla

i stoga su, osim svog imena, nosili i božje ime kao patronim - običaj koji je prevladavao među egipatskim faraonima. Neki od

tih svećenika-kraljeva bili su ratnici, koji su išli samo za širenjem


toltečke vlasti; drugi su se više bavili vjerom. U drugoj polovici desetog stoljeća n. e. vladao je Ce Acatl Topiltzin-Quetzalcoatl; ime i razdoblje su pouzdani zbog njegovog portreta na kojem se nalazi i označena godina - 968. g. n. e.; portret uklesan u stijeni iznad grada još se uvijek može vidjeti.

Upravo u to vrijeme izbio je vjerski sukob među Toltecima; izgleda da se radilo o zahtjevu dijela svećenstva da se uvede ritual ljudskih žrtvi kako bi se umirilo bog rata. Godine 987. n. e. Topilzin-Quetzalcoatl i njegovi sljedbenici napustili su Tollan i otišli na istok, ponovivši raniji legendarni odlazak božanskog Quetzalcoatla. Naselili su se u Yucatanu.

Dva stoljeća kasnije, zbog prirodnih nesreća i navale ostalih suplemenika, Tolteci su se našli na koljenima. Nesreće su smatrane znakovima božjeg gnjeva, pretkazanjem propasti grada. Kroničar Sahagun je zapisao da je na kraju vladar, za koga mnogi misle da se zvao Huemac ali koji je također nosio patronim Quetzalcoatl, uvjerio Tolteke da moraju napustiti Tollan. 'I tako su otišli po njegovoj zapovijedi, iako su tamo živjeli mnogo godina i izgradili prekrasne, velike kuće i hramove i palače... Na kraju su morali otići, napuštajući svoje kuće, svoju zemlju, svoj grad i svoja bogatstva, a budući da nisu mogli ponijeti svo svoje bogatstvo, mnoge su stvari zakopali, pa je čak i danas neke od njih moguće pronaći pri iskapanju, ne bez divljenja njihovoj ljepoti i izradi'.

Tako je otprilike 1.168. g. n. e. Tollan postao napušten, prazan grad, prepušten propadanju i raspadu. Priča govori da je prvi astečki poglavica, kada je ugledao ostatke grada, gorko zaplakao. Razornim silama prirode pripomogli su osvajači, pljačkaši i razbojnici koji su oskvrnuli hramove, razrušili i uništili sve što je stajalo. I tako je Tollan, sravnjen sa zemljom i zaboravljen, postao tek legenda.

Ono što znamo o Tollanu osam stoljeća kasnije potvrđuje prikladnost njegovog imena koje znači 'Mjesto s mnogo susjeda'; jer izgleda da se sastojao od mnogo susjedstava i svetišta koja su zauzimala čitavih jedanaest četvornih kilometara. Kao i Teotihuacanu (kojeg su njegovi projektanti pokušavali oponašati), srce Tollana je bio sveti prostor koji se protezao duž kilometar


i pol duge osi sjever-jug; na njegovim stranama su se nalazile ceremonijalne strukture sagrađene u smjeru istok-zapad, okomito na os sjever-jug. Kako smo već spomenuli, smjerovima je bila dana 'sveta kosina' Teotihuacana, iako u to vrijeme i zbog zemljopisnog položaja Tollana to više nije imalo astronomskog smisla.

Kod mjesta koje je moglo predstavljati sjeverni rub svetog prostora, nađeni su ostaci neobične strukture. S prednje strane, ona je izgrađena kao obična stepenasta piramida sa stepeništem; ali straga je struktura kružna i vjerojatno je na njoj bio toranj. Građevina je možda služila kao opservatorij; u svakom slučaju, mogla je biti model za kasniji astečki hram Quetzalcoatla u Tenochtitlanu i za druge kružne piramide-opservatorije drugdje u Meksiku.

Glavni ceremonijalni dio, oko kilometar i pol južnije, bio je postavljen oko velikog središnjeg trga, u sredini kojeg je stajao Veliki Oltar. Glavni hram je stajao na vrhu piramide od pet razina na istočnoj strani trga. Manja piramida od pet razina na sjevernoj strani služila je kao uzdignuta terasa za još jedan hram; bila je okružena građevinama s mnogo prostorija koje pokazuju tragove vatre i koje su mogle služiti za neke industrijske namjene. Izdužene građevine ili vestibuli čiji su krovovi počivali na redovima stupova spajale su dvije piramide i također ograđivale južnu stranu trga. Igralište za svetu igru tlachli s gumenom loptom upotpunjavalo je trg sa zapadne strane (sl. 17, rekonstrukcija po uputi arheologa P. Salazara Ortegona).

slika 17


Između tog glavnog odjeljka Tule Grande i sjevernog ruba svetog prostora očito su postojale razne strukture i grupe građevina; iskopano je još jedno igralište. U određenim odjeljcima i kroz cijelo svetište nađeno je relativno mnogo kamenih kipova. To nisu samo kipovi životinja, kao poznati kojot ili nepoznati tigar, već i kip poluboga koji leži zvanog Chacmool (sl. 18). Tolteci su također klesali statue svojih poglavica, prikazujući ih najčešće kao ljude niskog rasta. Drugi, odjeveni kao ratnici i držeći (u svojoj lijevoj ruci) oružje atl-atl (zakrivljeni bacač koplja ili strijele), bili su prikazivani na reljefu na četvrtastim stupovima (sl. 19a), u profilu i straga (sl. 19b).

Kada je 40-tih godina prošlog stoljeća, pod vodstvom Jorge R. Acoste, započeo metodičan i sustavan arheološki rad, pozornost je bila usmjerena na Veliku piramidu koja je, okrenuta prema Velikom Oltaru, imala očiglednu astronomsku svrhu. U to su se vrijeme arheolozi pitali zašto lokalni Indijanci napušteni humak nazivaju El Tesoro - Blago; ali, kada je pronađeno više zlatnih predmeta nakon početnih iskopavanja, radnici su inzistirali na tome da se piramida uzdiže na 'zlatnom polju' i odbili nastaviti rad. 'Bilo da se radilo o stvarnosti ili praznovjerju', zapisao je Acosta,'rezultat je bio da je rad prekinut i nikad nije nastavljen'.

slika 18

Rad je zatim nastavljen na manjoj piramidi koja se različito naziva (isprva) Mjesečeva piramida, zatim piramida "B", a odnedavno Quetzalcoatlova piramida. Ta oznaka potječe prvotno od dugog urođeničkog imena za grobni humak koje


znači 'Gospodar jutarnje zvijezde', vjerojatno jedan od epiteta Q u e t z a l c o a t l a , te od ostataka obojene žbuke i niskih reljefa koji su ukrašavali razine piramide, pokazujući da je njenim bogatim ukrasima dominirao motiv Pernate zmije. Arheolozi također vjeruju da su na dva okrugla kamena stupa, od kojih je pronađeno nekoliko dijelova, bile uklesane slike Pernate zmije i da su stajali na ulazu u hram na vrhu piramide.

a b slika 19

Najveće arheološko (zakopano) blago pronađeno je kad je Acostin tim shvatio da je sjeverna strana ove piramide bila

mijenjana u pretšpanjolsko vrijeme. Niz sredinu te strane izgleda se spuštala masa poput rampe, zamjenjujući stepenastu

osinu. Iskopavajući na tom mjestu, arheolozi su pronašli da je kroz tu stranu piramide bio iskopan rov koji je prilično ulazio u

njenu unutrašnjost; a taj je rov koji je bio visok koliko i piramida, upotrijebljen da se u njega zakopa velik broj kamenih kipova.


Kada ih se izvadilo, uspravilo i spojilo, postalo je jasno da su to bili dijelovi dva okrugla stupa uz vrata, četiri kvadratna stupa za koje se vjeruje da su držali krov hrama piramide i četiri golema kipa u obliku čovjeka, visoka više od četiri i pol metra koji su postali poznati kao Atlanti (sl. 20). Uvjereni da su služili i kao karijatide (skulpture korištene kao zidni stupovi da drže krov ili njegove grede), arheolozi su ih ponovno uspravili na vrhu piramide kad je posao restauracije bio završen.

slika 20


Svaki od Atlanata (kako je prikazano na sl. 21) sastoji se od četiri dijela koja su isklesana na način da pristaju jedan u drugi. Najgornji dio čini glava kipa, a pokazuje divove koji su nosili perjanicu s trakom ukrašenom zvjezdanim simbolima; dva izdužena predmeta pokrivaju uši. Crte lica ne mogu se lako identificirati i do sada nije bilo moguće usporediti ih niti s jednom rasnom grupom; i premda četiri lica zadržavaju isti daleki izraz, pažljivije promatranje pokazuje da su malo različiti i individualni.

Torzo je izrađen od dva dijela. Glavna odlika većeg ili grudnog dijela je debela grudna ploča čiji se oblik uspoređuje s leptirom. Donji dio torza ima svoju glavnu karakteristiku na leđima: to je disk s ljudskim licem u sredini, okružen s neodgonetnutim simbolima i, po mišljenju nekih, 'vijencem' dviju isprepletenih zmija. Donji dio divova sastavljen je od bedra, nogu i stopala sa sandalama. Trake drže ovu opremu na mjestu; u ovu brižljivo složenu nošnju uključeni su i narukvice, grivne na gležnju i tkanina oko bokova (v. sl. 21).

slika 21

Koga predstavljaju ovi divovski kipovi? Prvi istraživači su ih nazvali idolima', uvjereni da predstavljaju božanstva. Popularni

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 7 2

pisci dali su im nadimak Atlanti, što je impliciralo da možda potječu od boginje Atlatone - 'One koja sjaji u vodi' i, također, da su možda došli s legendarne Atlantide. Manje maštoviti znanstvenici vide u njima jednostavno toltečke ratnike koji u lijevoj ruci drže pregršt strijela, a u desnoj atl-atl. Međutim, nemoguće je da je ovo tumačenje ispravno, jer 'strijele' u lijevoj ruci nisu ravne nego zakrivljene; a vidjeli smo da je oružje lijeve ruke bio atl-atl. Istovremeno, oružje u desnoj ruci (sl. 22a) nije zakrivljeno kao što to atl-atl mora biti; o čemu se onda radi?

Taj instrument izgleda više kao pištolj u futroli, pridržavan s dva prsta. Gerardo Levet (Misión Fatal) predložio je zanimljivu teoriju po kojoj to nije bilo oružje, već oruđe, 'plazma pištolj'. On je otkrio da jedan od kvadratnih zidnih stupova koji prikazuje toltečke poglavice ima u gornjem lijevom kutu (sl. 22b) ugraviranu sliku osobe koja nosi naprtnjaču i drži rečeno

slika 22


oruđe; on ga koristi kao bacač plamena da bi oblikovao kamen (sl. 22c). To oruđe je bez sumnje isti instrument kojeg drži desna šaka divova. Levet sugerira da je to bio visokoenergetski 'pištolj' koji se koristio za rezanje i klesanje kamenja, te ističe da su se takve Thermo-fet baklje koristile u moderno doba da se iskleše divovski kip planine Georgias Stone.

Značaj Levetovog otkrića ide možda i dalje od njegove teorije. Budući da su kamene stele i rezbarije pronađene duž cijele Srednje Amerike proizvod domorodačkih umjetnika, ne treba tragati za high-tech oruđima da bi se objasnilo klesanje kamena. S druge strane, prikazano oruđe može poslužiti kao objašnjenje jednog drugog zagonetnog aspekta Tollana.

Kad su ispitali dubinu piramide, nakon što su odstranili zemlju s rampe, arheolozi su otkrili da je vanjska i vidljiva piramida bila izgrađena preko ranije piramide tako da ju je skrivala, a čiji stepenaste razine vire po oko osam stopa na svakoj strani. Također su otkrili ostatke uspravnog zidaj koji je sugerirao postojanje unutarnjih odaja i prolaza unutar starije piramide (ali nisu išli za tim tragovima). Naišli su na iz/anrednu osobitost - kamenu cijev načinjenu od cjevastih dijelova koji su savršeno pristajali jedan u drugi (sl. 23), unutarnjeg promjera od oko četrdeset pet centimetara. Duga cijev bila je instalirana unutar

slika 23


piramide pod istim kutom kao i izvorni nagib i išla je po cijeloj njenoj visini.

Acosta i njegov tim su pretpostavili da je cijev služila za odvod kišnice; ali to se moglo postići i bez tako brižljivo izrađene unutarnje instalacije i pomoću jednostavnih glinenih cijevi umjesto precizno isklesanih kamenih dijelova. Položaj i nagib neobične, ako ne i jedinstvene cjevaste naprave bio je očito dio izvornog plana piramide i integralan dio svrhe cijelog objekta. Činjenica da ostaci okolnih višesobnih i višekatnih zgrada upućuju na neko industrijsko procesiranje, te također i činjenica da je u stara vremena voda iz rijeke Tula bila kanalizirana da teče uz te zgrade, povećava vjerojatnost da se na ovom mjestu, kao i u Teotihuacanu, u vrlo ranom razdoblju događala neka vrsta procesa pročišćavanja i profinjavanja.

Pitanje koje nam se nameće glasi: da li je zagonetno oruđe služilo umjesto za klesanje kamenja, za razbijanje kamenja zbog rude u njima? Drugim riječima, je li to bilo sofisticirano rudarsko oruđe?

I da li je mineral za kojim se tragalo bilo zlato?

Posjedovanje visoko razvijenih tehnoloških oruđa u rukama 'Atlanata' prije više od tisuću godina u centralnom Meksiku nameće pitanje tko su oni bili. Ako je suditi po crtama lica svakako nisu dolazili iz Srednje Amerike; vjerojatno su bili 'bogovi', a ne smrtni ljudi, ukoliko je veličina kipova izraz štovanja, budući da su uz ove divovske kipove stajali kvadratni stupovi na kojima su bile isklesane slike toltečkih vladara u normalnoj veličini. Činjenica da su u neko pretšpanjolsko vrijeme divovske slike bile rastavljene i pažljivo položene u dubine piramide te tamo zakopane, pretpostavlja određenu mjeru svetosti. Zaista, sve to potvrđuje ranije spomenutu Sahagunovu tvrdnju da su Tolteci, kada su napustili Tollan, 'zakopali mnoge stvari', od kojih su neke, čak i u vrijeme Sahaguna 'bile izvađene iz zemlje i ne bez divljenja njihovoj ljepoti i izradi'.

Arheolozi vjeruju da su četiri Atlanta stajala na vrhu Quetzalcoatlove piramide i držala strop hrama kao da drže


nebeski svod. To je uloga koju su u egipatskim vjerovanjima vršila četiri Horusova sina koji su podržavali nebo na četiri strane svijeta. Prema egipatskoj Knjizi mrtvih, to su bila četiri boga koji su spajali nebo i zemlju i koji su pratili preminulog faraona do svetih stepenica po kojima bi se on uspeo na nebo, u vječni život nakon smrti. Ove 'stepenice u nebo' su hijeroglifima prikazane kao jednostruko ili dvostruko stubište, gdje ovo drugo predstavlja stepenastu piramidu (sl. 24a). Da li je tek slučajnost da j e simbol stepenica ukrašavao zidove oko tollanske piramide i postao glavni astečki ikonografski simbol (sl. 24b)?

slika 24

U središtu tog simbolizma i religijskih vjerovanja nahuatlanskih naroda bio je njihov bog-junak, davatelj sveg znanja, Quetzalcoatl - 'Pernata Zmija'. Ali, čovjek se može zapitati sto je bila 'pernata' zmija, ako ne zmija koja ima krila poput ptice i može letjeti?

A, ukoliko je tako, onda koncept Quetzalcoatla kao 'Pernate Zmije' nije bio ništa drugo nego egipatski koncept Krilate Zmije (sl.25) koja je pomagala kod preobrazbe preminulog faraona u mjestu vječno živućih bogova.

Osim Quetzalcoatla, nahuatlanski panteon bio je prepun ozanstava povezanih sa zmijama. Cihuacoatl je bila 'Ženska Zmija. Coatlicue je bila 'Ona sa suknjom od zmija'. Chicomecoatl

je bio Sedam Zmija. Ehecacoamixtli je bio 'Oblak zmija vjetra' i


tako dalje. Velikog boga Tlaloca često se prikazivalo s maskom dvostruke zmije.

I tako, koliko god pragmatičnim znanstvenicima možda bilo neprihvatljivo, mitologija, arheologija i simbolizam vode nas do neizbježnog zaključka da je središnji Meksiko, ako ne i cijela Srednja Amerika, bio područje Zmijskih bogova - bogova drevnog Egipta.

slika 25

4 PROMATRAČI NEBA U

DŽUNGLAMA

Maye. To ime budi pomisao na tajnu, enigmu, pustolovinu.

Civilizacija koja je postojala i nestala, iščeznula, iako je njen narod ostao. Cijeli nevjerojatni gradovi koje je progutao zeleni pokrov džungle - napušteni su; piramide koje se uzdižu prema nebu, u želju da dotaknu bogove; i spomenici, pomno isklesani i ukrašeni koji govore umjetničkim hijeroglifima čije je značenje još uvijek najvećim dijelom izgubljeno u magli vremena.

Tajnovitost Maya osvojila je maštu i znatiželju Europljana od trenutka kad su Španjolci prvi puta kročili na poluotok Yucatán i vidjeli ostatke gradova izgubljenih u džungli. Sve je bilo toliko nevjerojatno, pa ipak je bilo tu: stepenaste piramide, terasasti hramovi, ukrašene palače, izrezbareni kameni stupovi; i dok su zurili u zapanjujuće ostatke, slušali su priče domorodaca o kraljevstvima, gradovima-državama i nekadašnjim slavnim vremenima. Jedan od najpoznatijih španjolskih svećenika koji je pisao o Yucatánu í Mayama za vrijeme i nakon španjolskog osvajanja, redovnik (kasnije biskup) Diego de Landa (Relación

17


de las cosas de Yucatán), izvijestio je da 'na Yucatánu postoje mnoge građevine velike ljepote i to su najistaknutije od sviju stvari otkrivenih kod Indijanaca; sve su izgrađene od kamena i ukrašene f i n i m ornamentima iako u toj zemlji nije pronađen metal za t akvo rezanje'.

S drukči j im nakanama na umu, kao što je potraga za blagom i obraćenje domorodaca na kršćanstvo, Španjolcima su bila potrebna gotovo dva stoljeća da obrate pozornost na ruševine. Tek 1785. g. kraljevska je komisija ispitala tada otkrivene ruševine Palenquea. Na sreću, kopija ilustriranog izvješća komisije našla je put do Londona; kad je izvješće objavljeno, enigma Maya privukla je bogatog plemića, lorda Kingsborougha. Čvrsto vjerujući da stanovnici Srednje Amerike potječu od Deset izgubljenih p lemena Izraelovih, on je potrošio ostatak svog života i cijelo svoje bogatstvo na istraživanje i opisivanje drevnih spomenika i spisa Meksika. Njegovi Antiquities of Mexico (1830. - 1848.), za jedno s Landinim Relación, neprocjenjivi su izvori podataka o prošlosti Maya.

Međut im, što se tiče šire javnosti, slava pokretanja arheološkog otkrivanja civilizacije Maya pripada Johnu L. Stephensu, r o đ e n o m u New Jerseyu. Budući da je bio izabran za poslanika Sjedinjenih Američkih Država za Centralnoameričku Federaciju, on se zaputio u zemlju Maya sa svojim prijateljem Frederickom Catherwoodom, školovanim umjetnikom. Dvije knjige koje je Stephens napisao, a Catherwood ilustrirao - Incidents of Travel in Central America, Chiapas, and Yucatán i Incidents of Travel in Yucatán - još uvijek su preporučljivo štivo, stoljeće i pol nakon prvog objavljivanja (1841. i 1843.). Ca therwoodova vlastita knjiga Views of Ancient Monuments of Central America, Chiapas, and Yucatán još više je razbuktala zanimanje za tu temu. Kada se Catherwoodovi crteži stave uz suvremene fotografi je, čovjek se zapanji gledajući preciznost njegovog r a d a (i rastuži kad shvati što je erozija u međuvremenu učinila).

Izvješća njihovog tima posebno su bila detaljna u vezi velikih mjesta kao što su Palenque, Uxmal, Chichén Itzá i Copan;

7 9 PROMATRAČI N E B A U D Ž U N G L A M A

ovo posljednje je više od svega povezano sa Stephensom, jer je on da bi ga mogao nesmetano istraživati, kupio to mjesto od lokalnog zemljoposjednika za pedeset američkih dolara. Sve u svemu, ova su dvojica istražila gotovo pedeset gradova Maya; to preobilje ne samo da je osupnulo maštu, nego je bez sumnje pokazalo da smaragdni pokrov kišnih šuma nije skrivao samo nekoliko izgubljenih predstraža, nego jednu cijelu izgubljenu civilizaciju. Od posebnog značaja bila je spoznaja da su neki od simbola i slika uklesanih na spomenicima ustvari označavali njihov datum, tako da se civilizacija Maya mogla postaviti u vremenski okvir. Iako je kompletno hijeroglifsko pismo Maya još daleko od toga da bude dešifrirano, znanstvenici su bili uspješni u čitanju datuma i utvrđivanju usporednih datuma u kršćanskom kalendaru.

O Mayama smo mogli mnogo više saznati iz njihove vlastite opširne književnosti: knjige koje su bile napisane na papiru načinjenom od istanjene kore drveta premazane vapnom za simbole pisane tintom. Ali ove su knjige, na stotine njih, sustavno uništavali španjolski svećenici - osobito isti onaj biskup Landa koji je na kraju u svojim spisima sačuvao mnoge 'poganske' informacije.

Samo su tri (ili, ako je autentičan, i četvrti) kodeksa ('slikovnice') ostala sačuvana. Dijelovi koji su većini znanstvenika najzanimljiviji su oni u kojima se govori o astronomiji. Druga dva glavna literarna rada također su dostupna, jer su bili ponovno napisani ili iz izvornih slikovnica ili iz usmenih predaja na domorodačkom jeziku, ali koristeći pritom latinično pismo.

Jedna od njih je knjiga Chilam Balam, što znači Proroštva ili Govori svećenika Balama. Mnoga sela u Yucatánu posjedovala su kopiju te knjige; najbolje sačuvana i prevedena je Book of Chilam Balam of Chumayel. Balam je, čini se, bio neka vrsta Edgara Caycea' Maya: ove knjige sadrže informacije o mističnoj Proslosti i prorokovanoj budućnosti, o ceremonijama i ritualima, 0 astrologiji kao i medicinske savjete.

Riječ balam na domorodačkom jeziku znači 'jaguar' i uzrokovala je zaprepaštenost među znanstvenicima zato što


nema očigledne veze s proroštvima. Smatram intrigantnim da je u drevnom Egiptu klasa svećenika zvana Šemovim svećenicima koji su izgovarali proroštva za vrijeme određenih kraljevskih ceremonija, kao i tajne formule s namjerom da 'otvore usta' kako bi se preminuli faraon mogao pridružiti bogovima u životu nakon smrti, nosila leopardovu kožu (sl. 26a). Pronađeni su prikazi Maya sa slično odjevenim svećenicima (sl. 26b); budući da je u Americi to morala biti koža jaguara umjesto afričkog leoparda, to bi moglo objasniti 'jaguarsko' značenje imena Balam. To bi još jednom upućivalo na egipatski ritualni utjecaj.

Još intrigantnija čini se sličnost ovog imena svećenika-proroka Maya s onim vidioca Bileama kojeg je, prema Bibliji, zadržao moapski kralj za vrijeme Izlaska kako bi bacio kletvu na Izraelce, ali ovaj je na kraju izgovorio proroštvo u njihovu korist. Je li to samo slučajnost?

Druga knjiga je Popol Vuh, 'Knjiga savjeta' planinskih Maya. Ona daje prikaz božanskog i ljudskog podrijetla i kraljevske genealogije; njene tradicije kozmogonije i stvaranja su u osnovi slične onima nahuatlanskih naroda, ukazujući na zajednički izvor. Što se tiče podrijetla Maya, Popol Vuh kaže da su njihovi praočevi došli 's druge strane mora'. Landa je zapisao da su 'Indijanci čuli od svojih predaka da je ovu zemlju zauzela rasa ljudi koji su došli s istoka i koje je Bog spasio otvorivši u moru dvanaest staza'.

slika 26


Ove izjave su u skladu s pričom Maya poznatom kao Legenda o Votanu. Nekoliko španjolskih kroničara izvijestilo je o njoj, a osobito redovnik Ramón Ordóñez y Aguiar i biskup Nuñez de la Vega. Kasnije ih je iž raznih izvora prikupio Abbé E. C. Brasseur de Bourbourg (Histoire de nations civilisées du mexique). Legenda govori o dolasku na Yucatán oko 1000. g. pr. n. e. po kroničarevim kalkulacijama 'prvog čovjeka kojega je Bog poslao u taj kraj da napuči i razdijeli zemlju koja se sada zove Amerika'. Njegovo ime je bilo Votan (nepoznato značenje), a njegov simbol bila je zmija. 'On je bio potomak Čuvara, od rase Can. Potjecao je iz zemlje koja se zvala Chivim'. Poduzeo je ukupno četiri putovanja. Prvi puta kada je pristao brodom, osnovao je naselje blizu obale. Nakon nekog vremena ušao je u unutrašnjost i 'na pritoci velike rijeke izgradio grad koji je bio kolijevka ove civilizacije'. Grad je nazvao Nachan sto znači Mjesto zmija'. Prilikom svojeg drugog posjeta istražio je novootkrivenu zemlju, ispitujući podzemne zone i prolaze; na jednom takvom putovanju je, kaže se, prošao ravno kroz planinu blizu Nachana. Kada se četvrti puta vratio u Ameriku, naišao je na neslaganje i suparništvo među ljudima. Zato je to područje podijelio na četiri pokrajine, utemeljivši po jedan grad da služi kao glavni grad svake od njih. Palenque se spominje kao jedan od njih; drugi izgleda da je bio blizu obale Tihog oceana. Ostali su nepoznati.

Nuñez de la Vega je bio uvjeren da je zemlja iz koje je Votan došao graničila s Babilonijom. Ordóñez je zaključio da je Chivim bila zemlja Hivijaca koje Biblija (Knjiga Postanka 10) smatra sinovima Kanaana, bratićima Egipćana. Nedavno je Zelia Nuttal, pišući u Papers of the Peabody Muséum harvardskog univerziteta, istaknuo da je riječ Maya za zmiju - Can usporediva sa židovskom Kanaan. Ako je doista tako, legenda Maya koja kaže da je Votan bio kanske rase i da je njegov simbol bila zmija mogla bi koristiti igru riječi da naznači kako je Votan došao iz Kanaana. Ovo sigurno opravdava naše čuđenje zašto je Nachan, 'Mjesto zmija' identično hebrejskom Nachash što znači 'zmija'.

Takve legende potkrjepljuju znanstvenu školu koja obalu Zaljeva drži za mjesto gdje je započela yucatánska civilizacija - ne


samo Maya, nego i ranijih Olmeka. U svjetlu rečenog, mnogo više pozornosti potrebno je pridati mjestu koje je posjetiteljima malo poznato, a koje pripada samim počecima kulture Maya 'između 2000. i 1000. g. pr. n. e., ako ne i ranije', prema istraživačima s Tulane univerziteta - National Geographic Society, koji su vršili iskopavanja. Nazvano Dzibilchaltun, smješteno je blizu lučkog grada Progreso na sjeverozapadnoj obali Yucatána. Ostaci koji se protežu na području od trideset četvornih kilometara otkrivaju da je grad bio nastanjen od najranijeg pa sve do španjolskog doba, njegove su građevine uvijek iznova građene te nadograđivane, a rezano i ornamentima ukrašeno kamenje se odvozilo i koristilo u španjolskim i modernim zdanjima. Osim golemih hramova i piramida, istaknuto obilježje grada je Veliki Bijeli Put, nasip s cestom popločen vapnencem koji se protezao ravno čitavih dva i pol kilometra kao os grada u smjeru istok-zapad.

Niz većih gradova Maya proteže se preko sjevernog vrha Yucatána, noseći imena dobro poznata ne samo arheolozima, već i milijunima posjetitelja: Uxmal, Izamal, Mayapan, Chichén Itzá, Tulum - da spomenemo samo najistaknutija mjesta. Svaki je odigrao svoju ulogu u povijesti Maya; Mayapan je bio središte saveza gradova-država, Chichén Itzá su proslavili Tolteci. Svaki od njih mogao je biti glavni grad iz kojega je, prema španjolskom kroničaru Diegu Garciji de Palacio, veliki poglavar Maya iz Yucatána osvajao južne visoravni i sagradio najjužniji centar Maya - Copan. Sve to je, piše Garcia, bilo zapisano u knjizi koju su mu Indijanci iz Copana pokazali kada je posjetio palaču.

Unatoč svim tim legendarnim i arheološkim dokazima, jedna druga arheološka škola vjeruje da kultura Maya - ili barem same Maye - potječu s južnih planina (današnja Gvatemala), odakle su se proširili na sjever. Studije jezika Maya prate njegovo podrijetlo do 'proto-Maya zajednice koja je postojala oko otprilike 2600. g. pr. n. e., a danas je to okrug Huehuetenango u sjeverozapadnoj Gvatemali (D. S. Morales, The Maya World). Ali, gdje god i kako god da se civilizacija Maya razvijala, znanstvenici smatraju da je drugo tisućljeće pr. n. e. njena 'pretklasična' faza, a oko 200. g. n. e. smještaju početak'klasične' faze maksimalnog postignuća; do 900.


g. n. e. se područje Maya već protezalo od obale Tihog oceana do Meksičkog zaljeva i Kariba. Tijekom tih mnogih stoljeća Maye su izgradili mnoštvo gradova čije piramide, hramovi, palače, trgovi, stele, skulpture, natpisi i ukrasi svojim obiljem, raznolikošću i ljepotom ostavljaju zatečenim kako znanstvenika, tako i posjetitelja, da i ne govorimo o njihovoj monumentalnoj veličini i maštovitoj arhitekturi. S izuzetkom nekoliko gradova ograđenih zidovima, gradovi Maya su zapravo bili otvoreni ceremonijalni centri okruženi administratorima, obrtnicima i trgovcima koje je podržavala znatna seoska populacija. U tim centrima je svaki uspješan vladar dodavao nove strukture ili povećavao stare, gradeći veće građevine preko onih prethodnih, kao kad bi se dodavala nova ljuska na luku.

A tada, pet stoljeća prije dolaska Španjolaca, iz nepoznatog razloga Maye su napustili svoje svete gradove i dopustili džungli da ih preuzme.

Palenque, jedan od prvih gradova Maya, smješten je blizu meksičko-gvatemalske granice, a do njega se može doći iz modernog grada Villahermose. U sedmom stoljeću on je označavao zapadnu granicu ekspanzije Maya. Za njegovo postojanje Europljani znaju od 1773. g.; arheolozi su otkrili ostatke njegovih hramova i palača i proučavali njihove bogate štuko-dekoracije i hijeroglifske natpise od dvadesetih godina 20. stoljeća. Ipak, njegova slava i draž narasli su tek poslije 1.949. g. kad je Alberto Ruiz Lhuillier otkrio da stepenasta piramida nazvana Hramom Natpisa sadrži tajno unutarnje stubište koje je vodilo u dubinu. Nekoliko godina iskopavanja te otklanjanja zemlje i ruševina koji su ispunili i sakrili unutarnju strukturu dovelo je na kraju do najuzbudljivijeg otkrića - grobnice (si. 27). Na dnu zavojitog stubišta trokutasti kameni blok je maskirao ulaz kroz zid koji su još uvijek čuvali kosturi Maya ratnika. Iza je bila nadsvođena kripta sa zidovima oslikanim muralima. Unutra se nalazio kameni sarkofag, pokriven velikom pravokutnom kamenom pločom koja teži oko pet tona i dugačka je 380 cm. Kad je maknut kameni poklopac, ukazali su se ostaci kostura


visokog čovjeka, još uvijek okićenog biserima i nakitom od žada. Njegovo lice je bilo pokriveno mozaičkom maskom od žada; mali privjesak od žada sa slikom božanstva ležao je među kuglicama koje su nekada bile ogrlica od žada.

slika 27

Otkriće je bilo zapanjujuće, jer do tada nije bila pronađena nijedna piramida u Meksiku koja je služila kao grobnica. Enigma grobnice i njenog stanovnika bila je uvećana prikazom uklesanim na kamenom poklopcu: to je bila slika bosonogog Maye koji sjedi na pernatom ili plamenom prijestolju i izgleda kao da rukuje mehaničkim uređajima unutar dobro opremljene prostorije (sl. 28). Društvo drevnih astronauta i njegov sponzor Erich von Dániken u tome su vidjeli prikaz astronauta unutar svemirskog broda kojeg pokreću plameni mlazni motori. Oni su iznijeli tumačenje d a j e tamo pokopan vanzemaljac.

Arheolozi i drugi znanstvenici ismijavaju tu ideju. Natpisi na zidovima te pogrebne građevine i u okolnim objektima navode ih na zaključak da je osoba koja je tamo pokopana vladar Pacal ('Štit') koji je vladao u Palenqueu od 615. - 683. g. n. e.


Neki u toj sceni vide prikaz preminulog Pačala kojeg odnosi Zmaj Podzemnog Svijeta u svijet mrtvih; oni uzimaju u obzir činjenicu da u vrijeme zimskog solsticija sunce zapada točno iza Hrama Natpisa kao dodatnu simboliku kraljevog odlaska sa zalazećim Bogom Sunca. Drugi, potaknuti činjenicom da prikaz uokviruje Nebeska traka, niz slika koje predstavljaju nebeska tijela i konstelacije u zodijaku, predlažu drukčiju interpretaciju: oni smatraju da ova scena pokazuje kako kralja odnosi Nebeska Zmija u nebesko carstvo bogova. Predmet sličan križu nasuprot preminulog danas se prepoznaje kao stilizirano Drvo Života koje sugerira da se kralja prenosi u vječni, onostrani život.

slika 28


Ustvari je slična grobnica, poznata kao Grobnica 116, otkrivena na Velikom Trgu u Tikalu, u podnožju jedne od njegovih glavnih piramida. Zakopan otprilike šest metara ispod zemlje, pronađen je kostur neobično visokog čovjeka. Njegovo tijelo bilo je položeno na kameno postolje, a on je bio okićen nakitom od žada i okružen (kao i u Palenqueu) biserima, predmetima od žada i grnčarijom. Također, prikazi osoba koje vatrene zmije nose u raljama (koje znanstvenici nazivaju Nebeskim Bogovima) poznati su iz različitih mayanskih mjesta, kao ovo (sl. 29) iz Chichón Itzá.

Uzevši sve to u obzir, znanstvenici su priznali da 'se ne može izbjeći implicitna usporedba s kriptama egipatskih faraona. Sličnosti između Pačalove grobnice i onih koji su ranije vladali uz Nil su zapanjujuće.' (H. La Fay, "The Maya, Children of Time" u National Geographic Magazine). Doista, prikaz na Pacalovom sarkofagu daje istu sliku kao i prikaz koji prikazuje faraona kojeg Krilata Zmija prenosi u vječni onostrani život među bogove koji su došli s nebesa. Faraon koji nije bio astronaut, postao je to po svojoj smrti; a to je, po mom mišljenju, ono što je uklesana scena implicirala za Pačala.

Nisu samo grobnice otkrivene u džunglama Srednje Ameri- ke, Centralne Amerike i ekvatorijalnih zona Južne Amerike. Uvijek iznova, ono što je izgledalo kao brežuljak obrastao tropskom vegetacijom, ispostavilo se da je piramida; grupe piramida bile su vrhovi izgubljenog grada. Sve dok 1978.

slika 29

P R O M A T R A Č I N E B A U D Ž U N G L A M A 87

slika 30

g. nisu počela iskopavanja u El Miradoru, mjestu u džungli s obje strane gvatemalsko-meksičke granice, otkrivajući veliki grad Maya koji datira unazad do 400. g. pr. n. e. i koji je zauzimao deset četvornih kilometara; oni iz škole južnih početaka (tj. S. G. Morley, The Ancient Maya) vjerovali su da Tikal nije bio samo najveći grad Maya, već i najstariji. Smješten u sjeveroistočnom dijelu gvatemalske provincije Petén, Tikal još uvijek uzdiže svoje piramide visoko iznad zelenog mora džungle. On je toliko velik, i stječe se dojam da se neprestano širi, kako se pronalaze novi ostaci. Sam ceremonijalni centar pokriva više od jednog i pol četvornog kilometra; prostor za gradnju nije bio samo isječen iz kišnih šuma, njega su fizički stvorili na vrhu planinskog hrpta kojeg su marljivo poravnali. Okolne gudure bile su pretvorene u rezervoare za vodu, povezane nizovima nasipa s cestom.

Piramide Tikala, grupirane jedna blizu druge, imaju konstrukciju dostojnu divljenja. Visoke i uske, one su pravi neboderi koji strmo rastu uvis i do preko 60 metara. Uzdižući

se svojim strmim razinama, piramide su služile kao uzdignute terase za hramove koji su stajali na njihovom vrhu. Pravokutni hramovi, koji su imali tek nekoliko uskih prostorija, imali su na

svom vrhu masivne ornamentalne nadstrukture koje su dodatno Povećavale visinu piramida (sl. 30). Arhitektonski rezultat bio


je taj da svetište izgleda kao obješeno između zemlje i neba, do kojeg se može doći strmim stepenicama koje su simbolično doista bile Stepenice u nebo. U svakom hramu niz prolaza vodio je izvana prema unutra, svaki prolaz za stepenicu viši od onog prije njega. Gornji dio dovratka bio je načinjen od rijetkog drveta i izuzetno lijepo izrezbaren. U pravilu je bilo pet vanjskih i sedam unutarnjih prolaza, ukupno njih dvanaest - simbolika čije značenje za sada nije privuklo posebnu pozornost.

Izgradnja male zračne luke pokraj ruševina Tikala ubrzala je njegovo istraživanje nakon 1950. g., pa su vođeni opsežni arheološki radovi, posebno od strane timova iz The University Museum s univerziteta Pennsylvania. Oni su otkrili da su veliki trgovi Tikala služili kao nekropola gdje su bili pokapani vladari i plemići; osim toga, utvrdili su da su mnoge od manjih struktura bile ustvari pogrebni hramovi sagrađeni ne preko grobnica, nego do njih, a služili su kao spomenik mrtvima. Također su iskopali i oko sto pedeset stela, isklesanih kamenih ploča najčešće tako uspravljenih da su okrenute prema istoku ili zapadu. One prikazuju, utvrđeno je, portrete aktualnih vladara i slave glavne događaje u njihovom životu i vladavini. Hijeroglifski natpisi uklesani na njima (sl. 31) bilježe stvarne datume povezane s tim

slika 31

8 9 P R O M A T R A Č I N E B A U D Ž U N G L A M A

slika 32

događajima, imenuju vladara pomoću njegovog hijeroglifa (ovdje 'Lubanja jaguarove šape', 488. g. n. e.) i identificiraju događaj; tekstualni hijeroglifi, znanstvenici su sada sigurni, nisu bili samo slikovni ili ideografski, 'već također fonetski pisani u slogovima slično kao i sumerski, babilonski i egipatski' (A. G. Miller, Maya Rulers of Time).

Upravo uz pomoć takvih stela arheolozi su mogli identificirati niz od četrnaest vladara u Tikalu koji su vladali od 317. do 869. g. n. e. Ali, izvjesno je da je Tikal bio kraljevski centar Maya već mnogo ranije: utvrđivanje starosti ostataka pomoću radioaktivnog ugljika u nekim kraljevskim grobnicama kao rezultat dalo je razdoblje do 600. g. pr. n. e.

Oko dvije stotine i četrdeset kilometara jugoistočno od Tikala nalazi se Copán, grad koji je Stephens kupio. On je bio smješten na jugoistočnoj periferiji područja Maya, u današnjem Hondurasu. Iako su mu nedostajali Tikalovi strmi neboderi,

po svom opsegu i načinu gradnje bio je možda tipičniji grad Maya. Njegov golemi ceremonijalni centar zauzimao

je sedamdeset pet jutara i sastojao se od piramida-hramova grupiranih oko nekoliko velikih trgova (sl. 32). Piramide, sa širokom osnovicom i visoke tek oko dvadeset metara, isticale su se širokim monumentalnim stubištima ukrašenim s pomno izrađenim skulpturama i hijeroglifskim natpisima. Trgovi su bili gotovo posuti svetištima, oltarima i - najvažnije za povjesničare


- stelama od isklesanog kamena koje su portretirale vladare i otkrivale njihove vremenske okvire. One pokazuju da je glavna piramida bila završena 756. g. n. e. i da je Copán dosegao svoj slavni vrhunac u devetom stoljeću n. e. - baš pred iznenadni kolaps civilizacije Maya.

Međutim, kako su daljnja otkrića i iskopavanja pokazala, jedno mjesto za drugim u Gvatemali, Hondurasu i Belizeu ukazuje na postojanje spomenika i datiranih stela već u 600. g. pr. n. e., otkrivajući razvijeni sustav pisanja koji je morao, svi se znanstvenici slažu, imati prethodnu razvojnu fazu ili izvor.

Copán je, kako ćemo uskoro pokazati, odigrao posebnu ulogu u životu i kulturi Maya.

Proučavatelji civilizacije Maya bili su osobito impresionirani preciznošću, vještinom i raznolikošću računanja vremena kod Maya, a to su pripisivali naprednoj astronomiji Maya.

I doista, Maye su imali ne jedan, već tri kalendara; ali jedan od njih - najznačajniji po našem mišljenju - nema nikakve veze s astronomijom. To je takozvano Dugo računanje. Taj je kalendar utvrđivao datum brojeći dane koji su prošli od određenog početnog dana nekog događaja kojeg su Maye zapisali na steli ili spomeniku. Taj zagonetni Prvi Dan - slaže se danas većina znanstvenika - bio je 13. kolovoza 3113. g. pr. n. e. po današnjem kršćanskom kalendaru - vrijeme je to i događaj koji su očigledno prethodili pojavljivanju civilizacije Maya.

salika 88

slika 34

Dugo računanje, kao i druga dva sustava računanja vremena, temeljilo se na vigezimalnom ('puta dvadeset') matematičkom sustavu Maya i - kao i u drevnom Sumeru - koristilo je koncept 'mjesta', pri čemu je 1 u prvoj koloni bio jedan, u sljedećoj koloni dvadeset, zatim četiristo, i tako dalje. Dugo računanje - sustav datuma Maya, koristeći vertikalne kolone gdje su najniže vrijednosti bile na dnu, davao je ime različitim višekratnicima i identificirao ih pomoću slika (sl. 33). Počinjući s kin za jedinice, uinal za dvadesetice, i tako dalje, višekratnici su došli do slike alau-tun, koja je označavala fantastičnu brojku od 23.040.000.000 dana - razdoblje od 63.080.082 godine!

Ali, kako je već rečeno, Maye se u svom stvarnom računanju vremena na svojim spomenicima nisu vraćali u doba dinosaurusa, nego do točno određenog dana, do događaja koji je za njih bio presudan, kao što je Kristovo rođenje za one koji slijede kršćanski kalendar. Tako Stela 29 u Tikalu (sl. 34) koja nosi do sada najraniji tamo pronađen datum na kraljevskom spomeniku (292. g. n. e.), daje datum Dugog računanja 8.12.14.8.15, koristeći točke za brojku jedan, a crte za petice:

P R O M A T R A Č I N E B A U D Ž U N G L A M A 9 1

Zecharia Sitchin -IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 92

8 baktun (8 x 400 x 360) = 1.152.000 dana 12 ka- tun (12 x 20 x 360) = 86.400 dana 14 tun (14 x360) = 5.040 dana

8 uinal (8 x 20) = 160 dana 15 kin ( 1 5 x 1 ) = 15 dana

Ukupno = 1.243.615 dana

Dijeleći 1.243.615 dana s brojem dana u solarnoj godini - 365,25, datum na steli tvrdi da se događaj prikazan na njoj dogodio 3404 godine i 304 dana nakon tajanstvenog Prvog Dana; tj. od 13 . kolovoza 3113. g. pr. n. e. Stoga, prema novo prihvaćenoj korelaciji, datum na steli odgovara godini 292. n. e. (3405 - 3113 = 292). Neki znanstvenici tu vide dokaz da su Maye počeli koristiti Dugo računanje u razdoblju Baktun 7, što odgovara četvrtom stoljeću pr. n. e.; drugi ne odbacuju čak ni mogućnost ranije upotrebe.

Uz taj kontinuirani kalendar postojala su i dva ciklička kalendara. Jedan je bio Haab solarne godine od 365 dana koji je bio podijeljen na 18 mjeseci po 20 dana plus dodatnih 5 dana na kraju godine. Drugi je bio Tzolkin ili kalendar Svete Godine u kojem se osnovnih 20 dana rotiralo 13 puta, što je imalo za rezultati Svetu Godinu od 260 dana. Dva su ciklička kalendara zatim bila sastavljena, kao da su kotačići zupčanika koji su tjerali jedan drugoga da bi stvorili veliki Sveti Krug od 52 solarne godine; naime, kombinacija brojeva 13, 20 i 365 ne može se ponoviti osim jednom u 18.980 dana, što odgovara razdoblju od 52 godine. Ovaj kalendarski krug od 52 godine bio je svet svim narodima drevne Srednje Amerike i oni su po njemu računali kako prošle, tako i buduće događaje kao, na primjer, mesijansko očekivanje povratka Quetzalcoatla.

Najraniji datum po Svetom Krugu pronađen je u meksičkoj dolini Oaxaca i datira unazad do 500. g. pr. n. e. Oba sustava računanja vremena, onaj koji se nastavlja i onaj Svetog Kruga vrlo su stari. Jedan je povijesni i broji odjeljke vremena (dane) od nekog događaja u dalekoj prošlosti čiji značaj i priroda još uvijek predstavljaju zagonetku. Drugi je ciklički, prilagođen neobičnom


vremenskom razdoblju od 260 dana; znanstvenici još uvijek pokušavaju odgonetnuti što se to, ako se uopće nešto, događalo ili se još uvijek događa jednom u svakih 260 dana.

Neki vjeruju da je taj ciklus čisto matematički: budući da pet ciklusa po 52 godine daju 260 godina, prihvatilo se kraće brojanje od 260 dana. Ali takvo objašnjenje broja 260 samo prebacuje problem i zahtijeva objašnjenje broja 52: gdje su, dakle, izvor i smisao broja 52?

Drugi tumače da razdoblje od 260 dana ima veze sa zemljoradnjom - na primjer, s trajanjem kišne sezone ili sušnih intervala. S obzirom na sklonost Maya prema astronomiji, neki pokušavaju izračunati odnos između 260 dana te kretanja Venere i Marsa. Pitam se zašto rješenje koje je ponudila Zelia Nuttal na dvadeset drugom Međunarodnom kongresu amerikanista (Rim, 1926.) nije dobilo puno priznanje kakvo zaslužuje. Ona je istaknula da je najlakši način za narode Novog svijeta za određivanje kretanja sunca kroz godišnja doba na njihovoj lokaciji bio taj da odrede Dane zenita, kada je sunce u podne prolazilo točno iznad njihovih glava. To se događa dvaput godišnje, kad izgleda da sunce putuje prema sjeveru i zatim prema jugu, dvaput prelazeći iznad glave. Indijanci su, tumačila je, mjerili interval između dva Dana zenita, a broj dana koji su na taj način dobili postao je temelj za Kalendarski Krug.

Ovaj interval predstavlja polovicu solarne godine na ekvatoru; on se produžuje kako se čovjek udaljava, bilo prema sjeveru, bilo prema jugu. Na 15 stupnjeva sjeverno, na primjer, interval iznosi 263 dana (od 12. kolovoza do sljedećeg 1. svibnja). To je sezona kiša, i sve do današnjih dana potomci Maya započinju sa sadnjom 3. svibnja (to je također i meksički Dan Svetog Križa), Interval je iznosio točno 260 dana na 1402 ' sjeverno - na zemljopisnoj širini Copána.

Z. Nuttal ponudila je točno objašnjenje na pitanje kako je određena 260-dnevna ritualna godina, što potvrđuje i činjenica da se Copán smatrao glavnim astronomskim središtem Maya. Osim uobičajene nebeske orijentacije građevina, neke od stela Copána određuju ključne datume u kalendaru. Na drugom


mjestu, jedna stela ('Stela A') označena datumom koji po Dugom računanju odgovara 733. g. n.e., također nosi i druga dva datuma Dugog računanja - jedan uvećan za 200 dana, a drugi manji za 60 dana (razdvajajući ciklus od 260 dana). A. Aveni (Skywatchers of Ancient Mexico) pretpostavlja da je to bio pokušaj da se uskladi Dugo računanje (koje je brojilo stvarnih 365,25 dana godišnje) s cikličkim Haabom od 365 dana. Potreba za preinakom ili reformom kalendara mogla je biti razlogom skupštine astronoma održane u Copanu 763. g. n. e. Ova je skupština obilježena kvadratnim spomenikom poznatim kao Oltar Q na kojem je portretirano šesnaest astronoma koji su prisustvovali skupu, sa svake strane po četvorica (sl. 35). Potrebno je napomenuti da ih simbol 'suze' na vrhu nosa - kao što je to i kod prikaza Pačala - identificira kao Promatrače neba. Datum uklesan na ovom spomeniku pojavljuje se i na spomenicima u drugim mayanskim mjestima, a to nam sugerira da su se odluke donesene u Copanu primjenjivale na cijelom području kraljevstva.

Reputaciji Maya kao školovanih astronoma doprinijela je i činjenica da njihovi brojni kodeksi sadrže dijelove koji se bave astronomijom, gdje se govori o pomrčinama sunca i mjeseca i planetu Veneri. No, podrobnije ispitivanje tih podataka otkrilo je da to nisu bili zapisi promatranja koja su obavili astronomi Maya. To su bili godišnjaci kopirani iz nekih ranijih izvora, a koji su Mayama dali već gotove podatke po kojima su oni trebali tražiti pojave na koje se mogao primijeniti 260-dnevni ciklus. Kao što

slika 35


je E. Hadingham ustvrdio (Early Man and the Cosmos), ovi su godišnjaci pokazivali 'neobičnu mješavinu dugoročne točnosti i kratkoročne netočnosti'.

Izgleda da je glavni zadatak lokalnih astronoma bio da provjeravaju ili prilagođavaju 260-dnevnu svetu godinu podacima iz ranijeg doba koji su se odnosili na kretanje nebeskih tijela. I doista, najpoznatiji opservatorij u Yucatanu koji još uvijek postoji, Caracol u Chichen Itzi (sl. 36), dao je povoda za frustraciju brojnim istraživačima koji su uzalud pokušavali pronaći njegovu orijentaciju i poglede kroz otvore prema solsticijima ili ekvinocijima. Međutim, čini se da se neki smjerovi promatranja odnose na Tzolkinov (260-dnevni) ciklus.

Ali, zašto broj 260? Isključivo zato što se poklopio s brojem dana između Zenita u Copanu? Zašto nije izabran, recimo, lakši broj 300, u slučaju da se je odabralo mjesto bliže 20§ sjeverne širine, kao što je Teotihuacan?

slika 36


Izgleda da broj 260 predstavlja proizvoljan, slobodan izbor; objašnjenje da je to rezultat množenja prirodnog broja 20 (broj prstiju na rukama i nogama) s 13, samo premješta problem na sljedeće pitanje: zašto i odakle broj 13? I Dugo računanje također sadrži proizvoljni broj - 360: ovdje se neobjašnjivo napušta čista vigezimalna progresija i, nakon kin-a (1) i uinal-a (20), uvodi se u sustav tun (360). Haab kalendar također polazi od broja 360 kao temeljnog trajanja, dijeleći taj broj u 18 'mjeseci' od po 20 dana; godinu zaokružuje dodavanjem 5 'loših dana' kako bi se dopunio solarni ciklus od 365.

Na taj način sva se tri kalendara temelje na brojevima koji nisu prirodni, koji su promišljeno odabrani. Pokazat ćemo da su i 260 i 360 došli u Srednju Ameriku iz Mezopotamije, i to preko Egipta.

Dobro nam je svima poznat brojem 360: to je broj stupnjeva kruga. Ali malo ljudi zna da taj broj dugujemo Sumeranima i da on potječe iz njihovog seksagezimalnog ('baza 60') matematičkog sustava. Prvi poznati kalendar bio je nippurski kalendar Sumera; bio je napravljen dijeljenjem kruga od 360 dijelova na 12 cjelina, a dvanaest je sveti nebeski broj iz kojeg je uslijedilo dvanaest mjeseci u godini, dvanaest kuća zodijaka, dvanaest bogova Olimpa, i tako dalje. Problem ostatka od 5,25 dana riješen je umetanjem - nakon što prođe određeni broj godina, dodaje se trinaesti mjesec.

Iako egipatski aritmetički sustav nije bio seksagezimalan, oni su prihvatili sumerski sustav od 12 x 30 = 360. No, budući da nisu mogli slijediti vrlo složene proračune umetanja, oni su pojednostavili stvari zaokružujući svaku godinu tako što su na kraju svake godine imali jedan kratki 'mjesec' od pet dana. Upravo taj sustav prihvaćen je u Srednjoj Americi. Haab kalendar nije bio samo sličan egipatskom, on je identičan. Štoviše, kao što su stanovnici Srednje Amerike imali ritualnu godinu uz onu solarnu, tako su i Egipćani imali ritualnu godinu koja je bila povezana s uzdizanjem zvijezde Sirius i s istovremenim podizanjem razine Nila.

Sumerski utjecaj na Egipćane, pa stoga i na kalendare Srednje Amerike nije bio ograničen samo na broj 360. Razne


stadije, uglavnom B. P. Reko-a u ranim brojevima magazina El Mexico Antiguo, ostavljaju malo mjesta sumnji da je trinaest mjeseci Tzolkinovog kalendara bio odraz 12-mjesečnog sustava Sumera kojem je pridodan trinaesti umetnuti mjesec, s time što je u Egiptu (te stoga i u Srednjoj Americi) trinaesti mjesec smanjen na 5 dana u godini. Izraz tun za 360 značio je u jeziku Maya nebeski' i predstavljao je zvijezdu ili planet u zodijaku. Zanimljivo je da se 'skupina zvijezda' - konstelacija - nazivala Mool, izraz je to gotovo istovjetan nazivu MUL kojeg su Sumerani koristili za 'nebesko tijelo'.

Povezanost kalendara Srednje Amerike sa Starim svijetom postat će još očiglednija kada razmotrimo najsvetiji broj 52, prema kojem su se usklađivali svi veliki događaji Srednje Amerike. Mnogi pokušaji da se ponudi neko razumno objašnjenje (poput tvrdnje da broj predstavlja rezultat 13 puta 4) ignoriraju najočitiji izvor - 52 tjedna bliskoistočnog kalendara (a kasnije i europskog). Do tog broja tjedana dolazi se samo ako se računa tjedan od sedam dana. No, to nije uvijek bio slučaj. Podrijetlo sedmodnevnog tjedna bilo je predmet proučavanja kroz gotovo dva stoljeća, a najbolja teorija tvrdi da potječe od četiri mjesečeve faze. Ono što se može sa sigurnošću utvrditi jest da se sedmodnevni t jedan pojavio kao božanski određen vremenski period u biblijska vremena, kad je Bog zapovjedio Izraelcima za vrijeme Izlaska iz Egipta da štuju sedmi dan kao Sabat.

Je li, dakle, 52 bio najsvetiji ciklus zato što je to bio zajednički nazivnik kalendara Srednje Amerike - ili je sveti ciklus od 260 bio prihvaćen zato što je on (a ne, recimo, 300) bio višekratnik od 52 (52 x5 = 260)?

Iako je božanstvo čiji je epitet bio 'Sedam' bio glavni sumerski bog, njega se štovalo s posebnog mjesta (npr. Beer- Šeba, Zdenac od sedam) ili osobnim imenima (Elisheva, Moj Bog je sedam) uglavnom u zemlji Kanaan. Broj 7 kao posebno štovani broj pojavljuje se u pričama hebrejskih patrijarha tek nakon sto je Abraham otišao u Egipat i ostao na faraonovom dvoru. Broj 7 prožima biblijsku priču o Josipu, faraonov san, te daljnje

°gađaje u Egiptu. A, budući da broj 52 vuče korijen iz broja 7


koji predstavlja temeljnu kalendarsku jedinicu, vidjet ćemo da je ovaj najsvetiji ciklus Srednje Amerike bio egipatskog podrijetla.

Još preciznije: 52 je bio magični broj, povezan s egipatskim Thothom, bogom znanosti, pisma, matematike i kalendara.

Drevna egipatska priča poznata pod naslovom 'Pustolovine Satni-Khamoisa s mumijama' - priča je to o magiji, tajnama i pustolovinama koja se može usporediti s nekim suvremenim trilerom - za ključnu scenu u radnji priče koristi povezanost magičnog broja 52 s Thothom i s tajnama kalendara. Priča je zapisana na papirusu (Kairo 30646) koji je otkriven u grobnici u Tebi, datirana u trećem stoljeću pr. n. e. Pronađeni su i dijelovi drugih papirusa s istom pričom, ukazujući na to da je to bila rasprostranjena knjiga u drevnoj egipatskoj literaturi koja je pripadala ciklusu priča o bogovima i ljudima.

Junak priče je faraonov sin koji je 'bio dobro podučen u svim stvarima'. On je običavao šetati nekropolom u Memphisu (tada glavni grad) i proučavati svete spise na zidovima hrama i stelama, te istraživati drevne knjige o magiji. S vremenom je postao 'mag kojem nije bilo ravna u Egiptu'. Jednog dana mu je neki tajanstveni starac rekao za grobnicu 'gdje je pohranjena knjiga koju je bog Thoth napisao vlastitom rukom', u kojoj su otkriveni misteriji zemlje i tajne neba, kao i božansko znanje u vezi 'izlaska sunca i pojave mjeseca, te kretanja bogova (planeta) koji kruže oko sunca' - tajne astronomije i kalendara.

Radilo se o grobnici Nenoferkheptaha, sina prijašnjeg faraona (za kojeg znanstvenici smatraju da je vladao oko 1250. g. pr. n. e.). Kada se Satni, kao što je bilo za očekivati, zaintere- sirao i upitao za lokaciju grobnice, starac ga je upozorio da Nenoferk-heptah, iako mumificiran, nije mrtav i da bi mogao napasti svakoga tko bi se usudio uzeti knjigu koja leži pored njegovih stopala. Satni, koji se nije dao obeshrabriti, krenuo je u potragu za grobnicom. Nju je, međutim, bilo nemoguće pronaći, jer se nalazila pod zemljom. Ali, kad je stigao na pravo mjesto, Satni je 'izgovorio formulu iznad nje i otvorio se prolaz u zemlji, te je on sišao do mjesta gdje je bila knjiga'.


U grobnici je Satni ugledao mumije Nenoferkheptaha, njegove sestre-supruge i njihovog sina. Knjiga koja je uistinu bila do Nenoferkheptahovih stopala sjala je svjetlom kao sunce'. Kad je Satni zakoračio prema njoj, progovorila je mumija žena, upozoravajući ga da ne prilazi bliže. Ona je Satniju ispričala sve

o Nenoferkheptahovim pustolovinama, kad se on želio domoći knjige, budući ju je Thoth bio sakrio na tajno mjesto, u zlatnu kutiju koja se nalazila unutar srebrne kutije koja je bila u nizu drugih kutija, od kojih je posljednja, vanjska bila od bronce i željeza. Ne obazirući se na upozorenja i svladavši sve prepreke, Nenoferkheptah je pronašao i dobio knjigu; nakon toga, Thoth ih je prokleo i osudio na zaustavljanje životnih funkcija: iako živi, bili su pokopani, iako mumificirani, mogli su vidjeti, čuti

i govoriti. Ona je upozorila Satnija da će Thothovo prokletstvo pasti i na njega ukoliko dotakne knjigu.

No, budući da je stigao tako daleko, Satni je čvrsto odlučio uzeti knjigu. Kad je ponovno zakoračio prema njoj, progovorila je Nenoferkheptahova mumija. 'Postoji način da dobiješ u posjed knjigu, a da se pritom ne izložiš Thothovom bijesu' - reče; tajna je u tome da se odigra i pobijedi u Igri Pedeset Dva, što je Thothov magični broj.

Satni je spremno prihvatio. Izgubio je prvu igru i djelomično potonuo u tlo. Izgubio je sljedeću igru i onu sljedeću, tonući sve više i dublje. Kako mu je ipak pošlo za rukom pobjeći s knjigom, nesreće koje su ga zbog toga snašle, te kako ju je na kraju vratio na njeno tajno mjesto - to je sadržaj ostatka ove drevne verzije Otimača izgubljenog kovčega'.

Pouka priče upozorava da nijedan čovjek, bez obzira koliko obrazovan i velikog znanja, ne može saznati tajne Zemlje, Sunca, Mjeseca i planeta bez božanskog dopuštenja; bez Thothova odobrenja, čovjek će izgubiti igru Pedeset Dva. A, izgubio bi je

čak i kad bi pokušao otkriti tajne skidanjem zaštitnih slojeva Zemljinih minerala i metala.

Vjerujem da je to bio isti Thoth, odnosno Quetzalcoatl, koji je narodima Srednje Amerike darovao kalendar od Pedeset Dva,

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 1 0 0

kao i svo drugo znanje. U Yucatánu su ga Maye zvali Kukulcan; u tihooceanskim područjima Gvatemale i El Salvadora zvali su ga Xiuhtecuhtli; sva su imena značila isto: Pernata ili Krilata Zmija.

Arhitektura, natpisi, ikonografija i spomenici izgubljenih gradova Maya omogućili su znanstvenicima da slijede i rekonstruiraju ne samo povijest tih gradova i njihovih vladara, već i njihove promjenjive religiozne ideje. Isprva su hramovi bili uzdignuti na vrhu stepenastih piramida za obožavanje Zmijskog Boga, a nebo se promatralo zbog ključnih nebeskih ciklusa. Ali, došlo je vrijeme kad je bog - ili svi nebeski bogovi - otišao. Budući da ih više nisu vidjeli, pretpostavili su da ih je progutao vladar noći - jaguar; slika velikog boga otada je bila prekrivena jaguarovom maskom (sl. 37) kroz koju se još uvijek pojavljuju zmije, njegov prijašnji simbol.

No, nije li Quetzalcoatl obećao da će se vratiti? Promatrači neba u džunglama s velikim su žarom proučavali

drevne godišnjake. Svećenici su iznijeli mišljenje da će se nestala božanstva vratiti ukoliko im se ponude živa, pulsirajuća srca ljudskih žrtava.

Međutim, na neki ključni kalendarski datum u devetom stoljeću n. e. prorokovani događaj nije dogodio. Svi su se ciklusi poklopili i zajedno zbrojeni dali nulu. I tako su ceremonijalni centri i gradovi posvećeni bogovima bili napušteni, a džungla je svojim zelenim ogrtačem prekrila područje Zmijskih Bogova.

slika 37

5 STRANCI S DRUGE

STRANE MORA

Kad su Tolteci sa svojim vođom Topiltzin-Quetzalcoatlom napstili Tollan 987. godine, razočarani i gnušajući se religije, u potrazi za mjestom gdje bi mogli štovati boga kao u stara vremena, otišli su na Yucatán. Sigurno je da su novi dom mogli pronaći i bliže, uz manje naporno putovanje, s manje prolazaka kroz područja neprijateljskih plemena. Ipak su se odlučili za putovanje od gotovo tisuću i pol kilometara, u zemlju potpuno različitu od njihove - ravnu, bez rijeka, tropsku. Nisu stali dok nisu došli do Chichén Itze. Zašto? Što ih je tjeralo da dođu do svetog grada kojeg su Maye već napustili? Odgovor možemo potražiti samo u ruševinama.

Budući da se do njega lako dolazi iz Méride, administrativnog glavnog grada Yucatána, grad Chichén Itzu se uspoređivao

s Pompejima u Italiji, gdje je nakon otklanjanja vulkanskog pepela pod kojim je bio zakopan, na svjetlo dana izišao rimski grad s ulicama, kućama, muralima, grafitima i koječim drugim. U slučaju Chichén Itzua trebalo je otkloniti pokrov džungle,

a posjetitelj je nagrađen dvostrukim užitkom: posjetom


mayanskom gradu 'Drevnog carstva' i zrcalnoj slici Tollana kako su ga iseljenici posljednji puta vidjeli; naime, kad su Tolteci stigli, ispočetka su izgrađivali i nadograđivali Chichén Itzá po uzoru na svoj prijašnji glavni grad.

Arheolozi vjeruju da je to mjesto bilo važna naseobina čak i u prvom tisućljeću pr. n. e. Chilam Balam kronika potvrđuje da je 450. g. n. e. to bio glavni sveti grad Yucatána. Tada se zvao Chichén, 'Usta zdenca', jer najsvetija od njegovih osobina je bio cenote ili sveti zdenac kojem su hodočasnici dolazili izdaleka. Većina vidljivih ostataka iz tog doba vladavine Maya smještena je u južnom ili 'Starom Chichén' dijelu mjesta. Na tom mjestu smješteno je najviše građevina koje su opisali i nacrtali Stephens i Catherwood, a koja nose takva romantična imena kao Akah-Dzib ('Mjesto okultnog pisma), Ženski samostan, Hram pragova, i tako dalje.

Posljednji koji su zaposjeli (ili još bolje, ponovo zaposjeli) Chichén Itzu prije dolaska Tolteka bili su Itzas, pleme za koje neki vjeruju da je bilo u rodu s Toltecima, dok ih drugi vide kao putnike s juga. Oni su tom mjestu dali njegovo tadašnje ime koje znači'Usta zdenca plemena Itza'. Izgradili su vlastiti ceremonijalni centar sjeverno od ruševina Maya; izgradili su najčuvenije mjesne građevine, veliku središnju piramidu ('El Castillo') i opservatorij (Caracol) - samo da bi ih Tolteci preuzeli i pregradili kada su ponovno stvarali Tollan u Chichén Itzi.

Slučajno otkriće ulaza omogućuje današnjem posjetitelju da uđe u prostor između piramide Itzá i toltečke piramide koja ju okružuje, te da se popne ranijim stepenicama do svetišta Itzá gdje su Tolteci postavili sliku Chacmoola i sliku jaguara. Izvana se može vidjeti samo toltečka struktura - piramida koja se uzdiže u devet razina (si. 38) do visine od otprilike 55 metara. Posvećena Bogu Krilate Zmije, Quetzalcoatl-Kukulcanu, ona ga štuje ne samo ukrasima u obliku pernate zmije, nego i umetanjem u strukturu raznih kalendarskih aspekata, kao što je gradnja na svakoj od četiri strane piramide po jednog stubišta s 91 stepenicom, s kojima najviša 'stepenica' ili terasa sveukupno daje zbroj dana solarne godine (91 x 4 + 1 = 365). Struktura

1 0 3 S T R A N C I S D R U G E S T R A N E M O R A

slika 38

nazvana Hram ratnika doslovno je kopija piramide Atlanata u Tuli po svom smještaju, orijentaciji, stubištu, pernatim kamenim zmijama s obje strane, ukrasima i skulpturama.

Kao i u Tuli (Tollan), nasuprot ovoj piramidi-hramu, s druge strane velikog trga nalazi se glavno igralište. To je ogromna pravokutna arena duga 166 metara - najveća u Srednjoj Americi. Visoki zidovi dižu se uz dvije duže strane; u sredini svakog od njih, jedan metar iznad tla strši kameni prsten ukrašen rezbarijama prepletenih zmija. Da bi pobijedili, igrači su morali ubaciti loptu od tvrde gume kroz prstenove. U svakoj momčadi je bilo po sedam igrača; momčad koja je izgubila platila bi visoku cijenu: njihovom vođi bila je odsječena glava. Kamene

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 1 0 4

slika 39

ploče ukrašene bareljefom postavljene duž zidova prikazivale su prizore iz igre. Središnja ploča na istočnom zidu (sl. 39) još uvijek prikazuje vođu pobjedničke momčadi (slijeva) kako drži odsječenu glavu vođe poraženog tima.

Okrutan kraj navodi na zaključak da je ta igra bila više od zabave. U Chichen Itzi kao i u Tuli postojalo je više igrališta, možda za treninge ili manje utakmice. Glavno igralište bilo je jedinstveno po svojoj veličini i raskoši, a važnost onoga što se tamo događalo naglašavala je i prisutnost triju hramova koji su bili bogato ukrašeni scenama ratnika, mitoloških susreta, Drvetom Života te krilatim i bradatim božanstvom s dva roga (sl. 40).

Sve te raznolikosti i oznake časti na igračima sugeriraju nam međuplemenski, ako ne i međunarodni aspekt tog događaja


od velikog političko-religioznog značaja. Broj igrača (sedam), odrubljivanje glave vođi poraženih i upotreba gumene lopte - sve to izgleda kao oponašanje mitološke priče u Popol Vuhu, priče koja govori o borbi između bogova vođenoj kao natjecanje s gumenom loptom. Bog Sedam-Makao i njegova dva sina igrali su protiv raznih bogova neba, uključivši Sunce, Mjesec i Veneru. Nad poraženim sinom Sedam-Huanaphu izvršena je smrtna kazna: 'Njegova glava je bila odsječena i otkotrljala se, a njegovo srce izvađeno iz grudiju'. Ali, budući da je bio bog, uskrsnuo je i postao planet.

Takvo ponavljanje božanskih događaja toltečki običaj čini srodnim religioznim igrama na drevnom Bliskom istoku. U Egiptu, komadanje i uskrsnuće Ozirisa svake se godine iznova uprizorilo u misterijskoj igri, u kojoj su glumci, uključujući i faraona, igrali uloge raznih bogova; u Asiriji je kompleksna predstava također igrana jednom godišnje, ponovno prolazeći bitku između dva boga u kojoj je onaj poraženi ubijen, da bi mu Bog Nebesa oprostio i uskrsnuo ga. U Babilonu je Enuma elish, ep koji opisuje stvaranje sunčevog sustava, svake godine bio čitan kao dio novogodišnje proslave; on je opisivao nebeski sudar koji je doveo do stvaranja Zemlje (sedmog planeta) kao i raskol te odsijecanje glave čudovišnom Tiamatu od strane vrhovnog babilonskog boga Marduka.

Mayanski mit i njegovo ponovljeno uprizorenje, kao odjek bliskoistočnih 'mitova i njihovih ponovnih igranja, izgleda da je zadržao nebeske elemente priče i simbolizam broja sedam u odnosu prema planetu Zemlji. Važno je primijetiti da u

slika 40


slika 41

prikazima Maya-Tolteka duž zidova igrališta neki igrači nose Sunčani Disk kao svoj amblem, dok drugi nose sedmokraku zvijezdu (sl. 41). Da je to bio nebeski simbol, a ne tek slučajni amblem, potvrđuje, po našem mišljenju, činjenica da se drugdje u Chichen Itzi ponavlja prikaz četverokrake zvijezde u kombinaciji s osmicom' - simbolom za planet Veneru (sl. 42a), te da su na drugim mjestima sjeverozapadnog Yucatana zidovi hramova bili ukrašavani simbolima šestokrake zvijezde (si. 42b).

Prikazivanje planeta kao zvijezda s krakovima je tako uobičajeno da i zaboravljamo kako se taj običaj pojavio: kao i mnogo drugih stvari, počelo je u Sumeru. Na temelju onoga što su naučili od Nefilima, Sumerani nisu brojali planete kao mi, od Sunca prema van, nego izvana prema unutra. Tako je Pluton bio prvi planet, Neptun drugi, Uran treći, Saturn četvrti, Jupiter peti. Mars je dosljedno tome bio šesti, Zemlja sedma, a Venera osma. Uobičajeno objašnjenje znanstvenika zašto Maye/Tolteci poistovjećuju Veneru s osmicom jest da je potrebno osam Zemljinih godina (8 x 365 = 2.920 dana) da se ponovi sinodičko poravnanje s Venerom nakon pet orbita Venere (5 x 584 = 2.920 dana). Ali ako je tako, Venera bi trebala biti broj 'Pet', a Zemlja 'Osam'.


Smatram da je sumerska metoda mnogo primjerenija i točnija, i držim da su prikazi Maya/Tolteka slijedili bliskoistočnu ikonografiju; jer, kao što se može vidjeti, simboli pronađeni u Chichen Itzi i drugdje na Yucatanu gotovo su istovjetni onima pomoću kojih su različiti planeti prikazivani u Mezopotamiji (sl. 42c).

Zaista, upotreba simbola zvijezde s krakovima na bliskoistočni način sve više prevladava, što više idemo prema sjeverozapadnom kutu Yucatana i do njegove obale. Tamo, na mjestu zvanom Tzekelna, pronađena je izvanredna skulptura koja se sada nalazi na izložbi u meridskom muzeju. Isklesana iz velikog kamenog bloka za koji su leđa statue još uvijek pričvršćena, ona prikazuje čovjeka s odlučnim crtama lica, moguće da nosi

slika 42

Zecharia Sitchin -IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 108

slika 43 slika 44

i kacigu. Njegovo tijelo je pokriveno prianjajućim odijelom izrađenim od krljušti. Pod savinutom rukom drži objekt koji muzej identificira kao geometrijski oblik petokrake zvijezde' (sl. 43). Opasač drži tajanstvenu kružnu napravu pričvršćenu uz njegov trbuh; znanstvenici vjeruju da one koji ju nose, to na neki način identificira kao Bogove Vode.

U obližnjem mjestu zvanom Oxkintok otkrivene su velike skulpture božanstava koje čine dio masivnog kamenog bloka; arheolozi pretpostavljaju da su služile kao strukturalni stupovi-držači u hramovima. Jedan od njih (sl. 44) izgleda kao ženski pandan gore opisanog muškog kipa. Njezina odjeća slična krljušti pojavljuje se na nekoliko većih i manjih statua s Jaine, otoka kraj sjeverozapadne obale Yucatana na kojem je stajao najneobičniji hram. Otok je služio kao sveta nekropola, jer to je mjesto, prema legendama, bilo konačno odmorište Itzamne, boga plemena Itza - velikog zlatnog boga koji je dokoračao s mora do obale, a čije ime je značilo 'Onaj čiji je dom voda'.

\

Tekstovi, legende i vjerovanja tako su upućivali na zaljevsku obalu Yucatana kao mjesto gdje je božansko ili obožavano biće došlo na obalu da započne naseljavanje i civilizaciju u tim


krajevima. Ta moćna kombinacija, ta kolektivna sjećanja izgleda da su bili razlog da su Tolteci putovali na taj kraj Yucatána i posebno u Chichén Itzu, kamo su stigli u namjeri da obnove i povrate čistoću svojih izvornih vjerovanja; bio je to povratak na mjesto gdje je sve i započelo, i mjesto gdje će Bog-povratnik ponovno uploviti, dolazeći s druge strane mora.

Središnje mjesto obožavanja Itzamne i Quetzalcoatla, a možda i sjećanja na Votana, bio je Sveti zdenac u Chichén Itzi - ogroman zdenac po kojem je Chichén Itza dobio ime.

Smješten točno sjeverno od glavne piramide i spojen dugačkom popločanom procesijskom avenijom s ceremonijalnim trgom, zdenac je danas dubok oko dvadeset i jednog metra od gornjeg dijela do razine vode, s još približno trideset metara vode i mulja u dubinu. Otvor zdenca, ovalnog oblika, dugačak je oko 75, a širok oko 50 metara. Postoje dokazi da je zdenac bio umjetno proširivan i da su nekoć dolje vodile stepenice. Na otvoru zdenca još uvijek se mogu vidjeti ostaci postolja i oltara; tamo su se održavali, zapisao je biskup Landa, obredi za boga vode i kiše, u njega su bacali djevice kao žrtve, a štovatelji koji su dolazili iz svih krajeva bacali su u njega dragocjene darove, uglavnom od zlata.

Godine 1885. Edward H. Thomas koji je stekao reputaciju kao autor rasprave pod naslovom Atlantis Not a Myth, postao je američki konzul u Meksiku. Vrlo brzo je za sedamdeset pet dolara kupio sto šezdeset četvornih kilometara džungle, uključivši ruševine Chichén Itze. Ruševine je učinio svojim domom, te organizirao za Peabody Museum harvardskog univerziteta sustavna ronjenja u zdenac da bi se izvadili sveti žrtveni predmeti.

Nađeno je svega četrdesetak ljudskih kostura; ali zato su ronioci iznijeli bogatu kolekciju od više tisuća umjetničkih predmeta. Više od 3.400 njih bilo je načinjeno od žada, poludragog kamena kojeg su Maye i Asteci najviše cijenili. Među predmetima su se nalazile kuglice, štapići za nos, čepovi za uši, gumbi, prstenje, privjesci, kugle, diskovi, reljefi, kipići. Više od 500 predmeta nosilo je na sebi rezbarije koje su prikazivale životinje

Zecharia Sitchin - Izgubljena KRaljevstva 1 1 0

slika 45

i ljude. Neki od tih prikazanih ljudi bili su očigledno bradati (sl. 45a, b), slični prikazima na zidovima hrama na igralištu (sl. 45c).

Još značajniji bili su metalni predmeti koje su ronioci iznijeli na površinu. Na stotine njih bilo je izrađeno od zlata, a neki su bili od srebra ili bakra - značajan je to nalaz na poluotoku bez metala. Neki su predmeti bili načinjeni od pozlaćenog bakra ili bakrenih slitina kao što je bronca, otkrivajući tako metaluršku sofisticiranost nepoznatu u zemljama Maya, što dokazuje da su ti predmeti bili doneseni iz dalekih zemalja. Od svega navedenog ipak najviše zbunjuje otkriće diskova od čistog kositra, metala koji je nemoguće naći u prirodnom stanju, jer ga se dobiva samo kompleksnim rafiniranjem ruda, i to ruda kojih uopće nema u Srednjoj Americi.

Predmeti od metala, izuzetne izrade, uključuju brojna zvona kao i obredne predmete (pehare, posude za vodu), prstenje, tijare, maske, ornamente i nakit, žezla, predmete nepoznate svrhe i, najznačajnije - diskove gravirane ili s ispupčenim reljefom sa scenama susreta. Oni prikazuju osobe u različitoj odjeći i različitih crta lica koje se suprotstavljaju jedna drugoj, možda u borbi, u prisutnosti zemaljskih ili nebeskih zmija odnosno Bogova Neba.


slika 46

Dominantni ili pobjednički junak uvijek je prikazan s bradom (sl. 46 a, b).

To očigledno nisu bili bogovi, jer su zmijski bogovi ili bogovi neba bili prikazani odvojeno. Takvi poput njih, različiti od bradatog i krilatog Boga Neba (sl. 40), pojavljuju se na reljefima uklesanim na zidovima i stupovima u Chichen Itzi, zajedno s drugim junacima i ratnicima, kao što je ovaj s dugom i uskom bradom (sl. 47) kojemu su neki nadjenuli nadimak'Ujak Sam'.

Identitet ovih bradonja predstavlja zagonetku; ono što je sigurno jest da to nisu bili tamošnji Indijanci koji nemaju dlaka na licu, niti nose bradu. Tko su onda bili ti stranci? Njihove 'semitske' ili čak istočno mediteranske crte lica (još upadljivije na predmetima od gline, oslikanima crtežima lica) neke su istraživače ponukale da ih identificiraju kao Feničane ili 'Židove moreplovce' koje je možda vjetar odnio s kursa, a struje Atlantskog oceana su ih donijele do obala Yucatana, u vrijeme kad su kralj Salomon i fenički kralj Hiram udružili snage i poslali ekspediciju moreplovaca oko Afrike, u potragu za zlatom (oko


1000. g. pr. n. e.); ili, nekoliko stoljeća kasnije, kada su Feničani bili protjerani iz svojih lučkih gradova na istočnom Sredozemlju, osnovali Kartagu i plovili u smjeru zapadne Afrike.

Bez obzira na to tko su mogli biti ti moreplovci i bez obzira na moguće vrijeme njihova prelaska oceana, priznati akademski istraživači automatski odbacuju svaku mogućnost namjernog prijelaza. Oni očigledne brade objašnjavaju ili kao lažne brade koje su Indijanci pričvršćivali na lice ili tvrde da su pripadale slučajno preživjelim brodolomcima. Razumije se, prvi argument (kojeg su ozbiljno iznijeli poznati znanstvenici) povlači novo pitanje: ako su Indijanci oponašali neke druge, bradate ljude, tko su bili ti drugi ljudi?

Niti objašnjenje o nekolicini preživjelih brodolomaca ne izgleda vjerodostojno.

Domorodačke tradicije, kao u legendi o Votanu, govore o više putovanja, kao i o istraživanju iza kojeg je uslijedilo naseljavanje (osnivanje gradova). Arheološki dokazi kose se s objašnjenjem o nekoliko slučajno preživjelih koje je more izbacilo na obalu. Bradati ljudi prikazivani su u raznovrsnim aktivnostima i okolnostima, i to na mjestima duž cijele meksičke obale zaljeva, na lokacijama u unutrašnjosti i na jug, sve do obale Tihog oceana. Ti su ljudi na crtežima prikazivani ne stilizirano, ne mitološki, već kao stvarni portreti konkretnih pojedinaca.

Neki od primjera takvih prikaza koji najviše zaprepašćuju nađeni su u Veracruzu (sl. 48a, b). Ljudi koji su tu ovjekovječeni očigledno su identični zapadnosemitskim dostojanstvenicima koje su zarobili egipatski faraoni za vrijeme njihovih azijatskih osvajanja; pobjednici su ih prikazali u svojim komemorativnim natpisima na zidovima hrama (sl. 49).

slika 47


slika 49

slika 48


slika 50

Zašto i kada su ti mediteranski moreplovci došli u Srednju Ameriku? Arheološke indicije zbunjuju, jer vode do još veće enigme - do Olmeka i njihovog očitog afričkog podrijetla; naime, kako to mnogi prikazi - kao ovaj iz Alvarada, Veracruz (sl. 50) - pokazuju, Bradati i Olmeci su se sreli, licem u lice, na istom području i u isto vrijeme.

Odsvih izgubljenih civilizacija Srednje Amerike,ona olmečka je najstarija i najtajnovitija. To je bila po svim procjenama Majka civilizacija koju su drugi kopirali i prilagođavali. Ona se pojavila duž obale Meksičkog zaljeva početkom drugog tisućljeća pr. n. e. Puni procvat doživjela je, u otprilike 40 mjesta, oko 1200. g. pr. n. e. (ili, kako neki drže, oko 1500. g. pr. n. e.). Šireći se u svim smjerovima, ali uglavnom prema jugu, obilježila je cijelu Srednju Ameriku oko 800. g. pr. n. e..

Prvo slikovno pismo u Srednjoj Americi pojavljuje se u kraju Olmeka, a također i sustav brojenja, s točkama i linijama.


slika 51

Prvi zapisi kalendara Dugog računanja s tajnovitim počet-nim datumom u 3113. g. pr. n. e., prva djela veličanstvene i monumentalne kiparske umjetnosti, početak uporabe zada, prvi prikazi oružja ili oruđa koje se drži u ruci, prvi ceremonijalni centri, prve nebeske orijentacije - sve su to dostignuća Olmeka. Nije ni čudo da su zbog tolikog mnoštva 'prvih', neki (kao J. Soustelle, The Olmecs) uspoređivali olmečku civilizaciju u Srednjoj Americi s onom drevnog Sumera u Mezopotamiji, koja se smatrala pravim početkom svega na drevnom Bliskom istoku. Osim toga, kao i sumerska civilizacija, i Olmeci su se pojavili iznenada, bez prethodnika ili prethodnog razdoblja postupnog razvoja. U svojim tekstovima Sumerani opisuju svoju civilizaciju kao dar bogova, posjetitelja Zemlje koji su mogli lutati nebom i stoga ih se često opisivalo kao krilata bića (sl. 51a). Olmeci su svoje 'mitove' zabilježili u kiparskoj umjetnosti, kao, npr. na ovoj steli iz Izape (sl. 51b) koja prikazuje kako jedan krilati bog drugom odrubljuje glavu. Ta 'priča u kamenu' izuzetno je slična sumerskom prikazu (sl. 51 c).

Tko su bili ljudi koji su činili ta junačka djela? S nadimkom Olmeca ('Narod gume'), budući je njihovo područje uz obalu


zaljeva bilo poznato po kaučukovcu, oni su zapravo bili enigma - stranci u stranoj zemlji, stranci s druge strane mora, ljudi koji ne samo da su pripadali drugoj zemlji, već i drugom kontinentu. U području močvarnih obala gdje je kamen rijedak, oni su stvorili i ostavili iza sebe kamene spomenike koji zadivljuju sve do današnjih dana; od tih spomenika najviše, međutim, zbunjuju oni koji portretiraju same Olmeke.

U svakom su pogledu jedinstvene divovske kamene glave isklesane nevjerojatnom vještinom i nepoznatim alatima, koje portretiraju olmečke vođe. Prvi koji je vidio takvu gigantsku glavu bio je J. M. Melgar y Serrano u Tres Zapotes u pokrajini Veracruz. On ju je opisao u Bulletin of the Mexican Geographical and Statistical Society (1869.) kao'umjetničko djelo...veličanstvena skulptura koja začudo predstavlja jednog Etiopljana'. Priloženi crteži vjerno su reproducirali negroidne crte lica (sl. 52).

Tek 1925. g. zapadni znanstvenici su potvrdili postojanje takvih kolosalnih kamenih glava kad je arheološki tim iz Tulane univerziteta, predvođen Fransom Blomom, pronašao 'gornji dio kolosalne glave koja je potonula duboko u tlo' u La Venti, mjestu blizu zaljevske obale u pokrajini Tabasco. Kad je glava u cijelosti iskopana (si. 53), ispostavilo se da je visoka 2,4 metra, s opsegom od 6,4 metra i da je teška otprilike dvadeset četiri tone. Nema nikakve sumnje da prikazuje Afrikanca negroidnih crta lica koji

slika 52


slika 53

nosi upadljivu kacigu. S vremenom je u La Venti pronađeno još takvih glava, od kojih je svaka portretirala vidno različitu osobu, s njezinom različitom kacigom, ali s istim rasnim crtama.

Pet sličnih kolosalnih glava četrdesetih godina prošlog stoljeća u San Lorenzu - olmečkom mjestu nekih sto kilometara jugozapadno od La Vente - pronašla je arheološka ekspedicija na čelu s Matthewom Stirlingom i Philipom Druckerom. Timovi s Yale univerziteta koji su stigli poslije njih, predvođeni Michaelom D. Coeom, otkrili su još glava. Oni su očitali vrijednosti radioaktivnog ugljika koje su dale datume od oko 1.200. g. pr. n. e. To znači da je organska materija (najčešće, drveni ugljen) pronađena na tom mjestu toliko stara; međutim, samo mjesto i njegovi spomenici lako bi mogli biti i stariji. I doista, meksički arheolog Ignacio Bernal koji je pronašao još jednu glavu u Tres Zapotes, ove kolosalne skulpture smješta u razdoblje koje odgovara približno 1.500. g. pr. n. e.

Do sada je pronađeno šesnaest takvih kolosalnih glava. Njihova visina varira između 1,5 do 3 metra, a teže do dvadeset i pet tona. Tko god da ih je klesao, namjeravao je klesati i dalje, jer je osim završenih glava bila pronađena i velika količina sirovine' - velikog kamenja koje je bilo odlomljeno i zaobljeno u oblik kugle. Bazaltno kamenje, dovršeno i nedovršeno, dopremljeno


slika 54

je iz njegovog izvora na mjesta bez kamenja, s udaljenosti od stotinu kilometara i više, kroz džungle i močvare. Na koji su način takvi kolosalni kameni blokovi bili lomljeni, transportirani i konačno isklesani, te uspravljeni na njihovom odredištu, ostaje tajna. Jasno je, međutim, da su Olmeci smatrali vrlo važnim na takav način očuvati uspomenu na svoje vođe. Da se radi o pojedincima-individuama, svima iz iste negroidne afričke loze, ali sa svojim osobnostima i različitim pokrivalima za glavu, može se jasno vidjeti iz galerije portreta nekih od tih glava (sl. 54).

Scene susreta, uklesane na kamenim stelama (sl. 55a) i drugim spomenicima (sl. 55b), jasno prikazuju Olmeke kao visoke,snažno građene ljude s mišićavim tijelima -'divovi' rastom, bez sumnje, u očima domaće, indijanske populacije. Međutim, kako se ne bi pomislilo da se ovdje radi samo o nekolicini vođa, a ne o stvarnoj populaciji negroidne afričke loze - muškarcima, ženama i djeci - Olmeci su za sobom ostavili na stotine, ako ne i na tisuće prikaza samih sebe, razbacane diljem ogromnog područja Srednje Amerike koje povezuje zaljev i pacifičku obalu. Na skulpturama, rezbarijama u kamenu, bareljefima, statuama -uvijek vidimo ista crna afrička lica, kao na žadu iz svetog zdenca u Chichen Itzi ili u zlatnim reljefima tamo pronađenima; na


slika 57

brojnim terakotama pronađenim cijelim putem od Jaine (kao što je ljubavni par) do središnjih i sjevernih dijelova Meksika, ili čak kao igrače s loptom (reljefi iz E1 Tajina); sl. 56 prikazuje neke od njih. Neke terakote (sl. 57a), a posebno kamene skulpture Olmeka (sl. 57b), portretiraju ih kako drže bebe - čin koji je za njih morao imati osobito značenje.

slika 55

slika 56


Sama mjesta gdje su pronađene kolosalne glave i drugi olmečki prikazi nisu ništa manje intrigantna; njihova veličina i strukture otkrivaju rad organiziranih doseljenika, a ne samo nekoliko brodolomaca-posjetitelja. La Venta je bila ustvari mali otok u močvarnom obalnom području koji je bio umjetno oblikovan, napunjen zemljom i izgrađen prema unaprijed smišljenom planu. Glavne građevine, uključujući i neobičnu konusnu 'piramidu, izduženi i kružni humci, strukture, popločena dvorišta, oltari, stele i druge osobitosti koje je načinio čovjek bili su postavljeni s velikom geometrijskom preciznošću duž osi sjever-jug, na potezu od oko pet kilometara. Na mjestu bez kamenja, zapanjujuća raznolikost kamenja - svaka vrsta kamena zbog njegove posebne osobine - korištena je u različitim građevinama, spomenicima i stelama, iako je sve njih trebalo dopremiti iz velike udaljenosti. Za samu konusnu piramidu trebalo je dopremiti i složiti 90.000 kubičnih metara zemlje. Sve je to zahtijevalo ogroman fizički napor. Osim toga, to je zahtijevalo i visoku razinu arhitektonskog i kamenorezačkog iskustva za što u Srednjoj Americi nije bilo primjera; to je umijeće očito odnekuda moralo doći.

Izvanredni pronalasci u La Venti uključivali su i pravokutni ograđeni prostor, okružen ili ograđen stupovima od bazaltnog kamena (istog materijala od kojeg su isklesane kolosalne glave). Taj prostor je štitio kameni sarkofag i pravokutnu pogrebnu komoru koja je imala krov i zidove također od bazaltnih stupova. Unutra je na niskom podiju ležalo nekoliko kostura. Sve u svemu, ovaj jedinstveni pronalazak sa svojim kamenim sarkofagom, čini se da je bio model za jednako neobičnu Pacalovu kriptu u Palenqueu. U svakom slučaju, inzistiranje na primjeni velikih kamenih blokova, čak i ako ih se trebalo donositi izdaleka, za spomenike, komemorativne skulpture i grobnice mora poslužiti kao indicija za tajnovito podrijetlo Olmeka.

Ne manje zbunjujuće bilo je otkriće u La Venti: pronađeno je na stotine umjetnički izrezbarenih predmeta od rijetkog žada, zajedno s neobičnim sjekirama načinjenim od tog poludragog kamena koji na tom području nije dostupan. Osim toga, da


sve bude još misterioznije, sve je bilo zakopano u dugačkim i dubokim rovovima koji su bili ispunjeni slojevima ilovače, a svaki sloj je bio druge vrste ilovače i druge boje - tisuće tona zemlje dopremljene s različitih udaljenih mjesta. Nevjerojatno, ali svi su rovovi bili popločeni na samom dnu tisućama ploča serpentina, još jednog zeleno-plavog poludragog kamena. Općenito se smatra da su rovovi bili iskopani kako bi se u njima zakopali dragocjeni predmeti od zada; međutim, podovi od serpentina mogu također upućivati na pretpostavku da su rovovi bili ranije izgrađeni, za posve drugačije svrhe, ali da su bili iskorišteni za zakapanje vrlo vrijednih predmeta, kao što su rijetke sjekire, kada je prestala potreba za njima (i za rovovima). Nema nikakve sumnje da su Olmeci napustili svoja mjesta oko početka nove ere i da su čak pokušali zakopati neke kolosalne glave. Tko god da je kasnije imao pristup do njihovih mjesta, učinio je to uz odmazdu: neke od glava bile su očigledno prevrnute s njihovih postolja i otkotrljane nizbrdo u močvaru; na drugima su uočljivi znakovi pokušaja sakaćenja.

Kao još jednu enigmu iz La Vente spomenimo pronalazak konkavnih ogledala od kristalizirane željezne rude (magnetit i hematit), oblikovanih i ispoliranih do savršenstva, nađenih u rovovima. Nakon proučavanja i izvršenih pokusa, znanstvenici sa Smithsonian Institution u Washingtonu, D.C., došli su do zaključka da su se ogledala mogla koristiti kako bi fokusirala sunčeve zrake, za paljenje vatre ili za 'ritualne svrhe' (način na koji znanstvenici kažu da ne znaju čemu neki predmet služi).

Zaključnu enigmu u La Venti predstavlja samo mjesto, jer ono je precizno smješteno po osi sjever-jug, koja je pomaknuta 8 stupnjeva na zapad od pravog sjevera. Različite studije su pokazale da je to bila namjerna orijentacija, čiji je cilj bio omogućiti astronomska promatranja, možda s vrha konusne piramide' čiji su istaknuti vrhovi mogli služiti kao pokazatelji smjera. Posebna studija M. Popenoe-Hatcha (Papers on Olmec and Maya Archaeology No. 13, University of California) zaključuje da'obrazac promatranja, kako se ono provodilo u La Venti 1.000 g- pr. n. e., upućuje na to da ono mora potjecati od davnog


znanja, stečenog jedno tisućljeće ranije....Mjesto La Venta i njena umjetnost u godini 1000. pr. n. e. izgleda da odražavaju tradiciju velikim dijelom utemeljenu na meridijanskim tranzitima zvijezda koji su se događali na solsticije i ekvinocije oko 2000. g. pr. n. e.'.

Vremenska odrednica koja seže na početak 2000. g. pr. n. e. La Ventu bi pretvorila u najraniji 'sveti centar' u Srednjoj Americi, prethodeći čak i Teotihuacanu, ne uzimajući u obzir legendarno doba, kad su tamo obitavali samo bogovi. To još uvijek ne mora biti točno vrijeme dolaska Olmeka preko mora, jer njihovo Dugo računanje počinje 3113. g. pr. n.e.; ali, to jasno pokazuje koliko su Olmeci bili napredniji od poznatih civilizacija Maya i Asteka.

U Tres Zapotes - čiju ranu fazu arheolozi smještaju u tri stoljeća, od 1500. do 1200. g. pr. n. e. - kamene konstrukcije (iako je tamo kamen rijedak), terase, stubišta i humci koji su mogli biti piramide, razbacani su po mjestu. U radijusu od dvadeset i pet kilometara oko Tres Zapotes locirano je još barem osam mjesta, što ukazuje na to da je Tres Zapotes bio veliko središte okruženo manjim, zavisnim mjestima - satelitima. Osim glava i drugih spomenika, tamo je otkopan i određeni broj stela; jedna od njih ('Stela C') nosi datum Dugog računanja 7.16.6.16.18 koji odgovara 31. g. pr. n. e., i tako potvrđuje prisutnost Olmeka na tom mjestu u to vrijeme.

U San Lorenzu olmečki se ostaci sastoje od građevina, humaka i nasipa, razdvojenih umjetnim jezercima. Središnji dio mjesta bio je izgrađen na ljudskom rukom napravljenoj terasi površine otprilike jednog i pol četvornog kilometra, a koja se izdizala oko 5,6 metara iznad okolnog terena - projekt koji zasjenjuje mnoge moderne pothvate. Arheolozi su otkrili da su ta jezerca bila međusobno povezana sustavom podzemnih cijevi cije značenje ili funkcija još nisu shvaćeni'.

Opisivanje olmečkih mjesta može se nastavljati - do sada ih je otkriveno četrdesetak. Posvuda se, osim monumentalne umjetnosti i kamenih građevina, nalaze deseci humaka i drugi dokazi namjernih, planiranih nasipa.

Zidanje kamenom, nasipi, rovovi, jezerca, cijevi, ogledala, moraju, međutim, imati neku smislenu svrhu, premda je moderni


znanstvenici ne mogu dokučiti. To se odnosi i na prisutnost Olmeka u Srednjoj Americi - osim ako niste skloni teoriji preživjelih brodolomaca, što mi nismo. Astečki povjesničari su opisivali narod, kojem su dali nadimak Olmeca, kao ostatak drevnog naroda - dakle, ne nekoliko pojedinaca - koji nije govorio nahuatlanski, i koji je stvorio najstariju civilizaciju u Meksiku. Arheološki dokazi to potvrđuju i pokazuju da od osnovnog područja ili 'područja prijestolnice' do Meksičkog zaljeva gdje su La Venta, Tres Zapotes i San Lorenzo tvorili glavni trokut, područje olmečkog naseljavanja i utjecaja zadire na jug prema tihooceanskoj obali Meksika i Gvatemale.

Stručnjaci za nasipe, majstori zidanja kamenom, kopači rovova, kanalizatori vode, korisnici ogledala - što su Olmeci, tako nadareni, radili u Srednjoj Americi? Stele ih prikazuju kako izranjaju iz 'oltara koji predstavljaju ulaze u dubine zemlje (sl. 58), ili u pećinama gdje drže zbunjujuću zbirku alata, kao na ovoj steli iz La Vente (sl. 59) na kojoj se mogu razaznati tajanstvena ogledala, pričvršćena na kacigu onoga koji drži alat.

Sve u svemu, njihove sposobnosti, prikazi, alati, vode nas ka jednom zaključku: Olmeci su bili rudari koji su došli u Novi Svijet kako bi došli do nekih dragocjenih metala - najvjerojatnije zlata, a možda i drugih rijetkih minerala.

Legenda o Votanu koja govori o kopanju tunela kroz planinu potvrđuje ovaj zaključak, kao, uostalom, i činjenica da je među Starim Bogovima koje je nahuatlanski narod prihvatio od Olmeka postojao i bog Tepeyolloti, što znači 'Srce planine'. On

slika 58


slika 59

je bio bradati Bog Pećina; njegov hram je morao biti od kamena, po mogućnosti izgrađen unutar planine. Njegova slika-simbol bila je prokopana planina; njega su prikazivali (sl. 60a) kako drži bacač plamena, svoj alat - baš kao što smo vidjeli i u Tuli!

Sugestiju da je bacač plamena (kojeg su držali i Atlanti i koji je bio prikazan na stupu) ovdje vjerojatno bio korišten za rezanje kroz kamen, a ne samo za klesanje kamena, nedvojbeno potvrđuje kameni reljef poznat kao Daizu br. 40, nazvan tako po mjestu u meksičkoj dolini Oaxaca, gdje je pronađen. Taj reljef zorno prikazuje čovjeka unutar zatvorenog područja koji koristi bacač plamena prema zidu ispred sebe (sl. 60b). Simbol 'dijamanta' na zidu vjerojatno označava mineral, no, njegovo značenje još nije odgonetnuto.

Kao što to mnogi prikazi potvrđuju, zagonetka afričkih 'Olmeka' isprepletena je s tajnom Bradatih s istočnog Sredo-zemlja. Oni su prikazani na spomenicima u svim olmečkim mjestima, na individualnim portretima ili u scenama susreta. Važno je napomenuti da se neki od tih prikazanih susreta događaju u špiljama; jedan od njih, iz Tres Zapotes (sl. 61), uključuje čak i pratioca koji nosi svjetleću napravu (u vrijeme kad se pretpostavlja da su se koristile samo baklje). Ne manje


slika 61

slika 60


zapanjujuća stela iz Chalcatzinga (sl. 62) prikazuje ženu 'bijele rase' koja upravlja nečim što izgleda kao sofisticirani tehnički uređaj; temelj stele nosi izdajnički znak'dijamanta'. Sve nevedeno upućuje na vezu s mineralima.

Jesu li Bradati Mediteranci došli u Srednju Ameriku u isto vrijeme kada i afrički Olmeci? Jesu li bili saveznici koji su se međusobno pomagali, ili su bili suparnici u potrazi za istim dragocjenim mineralima ili metalima? Nitko to ne može sa sigurnošću reći; osobno, vjerujem da su afrički Olmeci tamo stigli prvi i da korijene njihovog dolaska moramo tražiti u misterioznom početnom datumu Dugog računanja - 3113. g. pr. n. e.

Bez obzira na vrijeme i razloge zbog kojih je taj odnos započeo, izgleda da je završio s trzavicama.

slika 62


Znanstvenici su se pitali zašto na mnogim olmečkim mjestima postoje tragovi namjernog uništavanja - nagrđivanje spomenika (uključujući i kolosalne glave), razbijanje artefakata, prevrtanje spomenika - sve izvršeno sa žestinom i osvetnički. Izgleda da se uništavanje nije dogodilo odjednom; čini se da su olmečka mjesta bila postupno napuštana, najprije stariji 'metropolski centar' blizu Zaljeva oko 300. g. pr. n. e., a kasnije i južnija mjesta. Mi smo vidjeli dokaz datuma ekvivalentnog 31. g. pr. n. e. u Tres Zapotes; to sugerira da je proces napuštanja olmečkih središta, za kojim je slijedilo osvetničko uništavanje, mogao trajati nekoliko stoljeća, kako su Olmeci napuštali ta mjesta i povlačili se na jug.

Prikazi iz tog nemirnog razdoblja i iz te južne zone olmečkih krajeva prikazuju ih sve više kao ratnike koji nose zastrašujuće maske orla ili jaguara. Jedna takva izrezbarena stijena iz južnih područja prikazuje tri olmečka ratnika (dvojicu s maskama orla) kako drže koplja. Scena pokazuje i golog zarobljenika koji ima bradu. Ono što ostaje nejasno jest da li ratnici predstavljaju prijetnju zarobljeniku ili su prikazani u činu njegovog oslobađanja. To ostavlja otvorenim intrigantno pitanje da li su negroidni Olmeci i Bradati s istočnog Mediterana bili na istoj strani kad su nemirna vremena uzdrmala prvu srednjoameričku civilizaciju?

Međutim, izgleda da su i jedni i drugi dijelili istu sudbinu.

Na najzanimljivijem mjestu blizu tihooceanske obale zvanom Monte Alban - podignutom na ogromnom nizu ljudskom rukom napravljenih terasa i s neobičnim strukturama sagrađenim za astronomske svrhe - deseci kamenih ploča uspravljenih u komemorativnom zidu nose izrezbarene slike afričko-negroidnih ljudi u savinutim položajima (sl. 63). Dugo vremena su nosili nadimak Danzantes,

slika 63 'Plesači'; no, danas se znanstvenici slažu


da one prikazuju gola tijela osakaćenih Olmeka - vjerojatno ubijenih u nasilnoj pobuni lokalnih Indijanaca. Među ostalim negroidnim tijelima na prikazu nalazi se i tijelo bradatog čovjeka sa semitskim nosom (sl. 64) koji je očito dijelio istu sudbinu s Olmecima.

slika 64

Smatra se da je Monte Alban bio naseljeno mjesto od 1500. g. pr. n. e., a da je postao veće središte od 500. g. pr. n. e. Tako su, tijekom nekoliko stoljeća njegove raskoši, njegovi graditelji završili kao osakaćena tijela, ovjekovječena u kamenu, postavši žrtve onih koje su poučavali.

I tako je to tisućljeće, zlatno doba Stranaca S Druge Strane Mora, postalo samo legenda.

6 KRALJEVSTVO

ZLATNOG ŠTAPA

Priča o civilizaciji u zemljama Anda obavijena je velom tajni, tim više što nedostaju zapisi ili stele koje čuvaju priče u slikama; no, mitovi i legende puni su kazivanja o bogovima i divovima, te kraljevima koji su od njih potekli.

Obalni narodi sjećaju se predaja o bogovima koji su vodili njihove pretke u obećane zemlje, kao i o divovima koji su im pljačkali ljetine i silovali njihove žene. Planinski narodi, od kojih su Inke bili dominantni u vrijeme španjolskog osvajanja, priznavali su božansko vodstvo u svim vrstama aktivnosti i zanatstvu, uzgoju žitarica, izgradnji gradova. Oni su prepričavali Priče o Početku - priče o stvaranju, o danima potresa, o potopu koji je sve progutao. I početak svog kraljevstva i osnivanje svojih gradova pripisuju magiji zlatnog štapa.

Španjolski kroničari, kao i domoroci koji su naučili španjolski, ustanovili su da je otac dvojice kraljeva Inka u vrijeme španjolskog osvajanja, Huayna Capac, bio dvanaesti Inka (titula koja je značila gospodar, vladar) dinastije koja je započela u Cuzcu, glavnom gradu, oko 1020. g. n. e. Tek

1 2 9


nekoliko stoljeća prije dolaska Španjolaca Inke su se spustili sa svojih planinskih uporišta u područja na obali gdje su postojala kraljevstva iz mnogo ranijih vremena. Šireći svoju vlast na sjever do današnjeg Ekvadora i na jug do današnjeg Čilea uz pomoć poznate Autoceste Sunca, Inke su u značajnoj mjeri nametnuli svoju vladavinu i administraciju kulturama i organiziranim društvima koja su tisućljećima živjela u tim krajevima. Posljednje koje je palo pod dominaciju Inka bilo je pravo carstvo naroda Chimu; njihov glavni grad, Chan-Chan, bio je metropola čija su se svetišta, stepenaste piramide i nastambe prostirale na preko trinaest četvornih kilometara.

Smješten blizu današnjeg grada Trujilla, gdje rijeka Moche utječe u Tihi ocean, drevni glavni grad podsjetio je istraživače na Egipat i Mezopotamiju. Istraživač iz devetnaestog stoljeća E. G. Squier (Peru Illustrated: Incidents of Travel and Explorations in the Land of the Incas) vidio je goleme ostatke koji su ga zapanjili čak i u ruševnom stanju i još neiskopani. On je vidio 'duge linije masivnih zidova, gigantske piramide s prostorijama ili huacas, ostatke palača, nastambi, akvadukata, rezervoara, hambara... i grobova, koji su se prostirali mnogim kilometrima, na sve strane'. I doista, pogled iz zraka na ogromno mjesto koje se prostire kilometrima na ravnom obalnom zemljištu, doziva u sjećanje pogled iz zraka na Los Angeles dvadesetog stoljeća.

Obalna područja koje leže između zapadnog lanca Anda i Tihog oceana klimatski su područja bez kiše. Život i civilizacija ovdje su bili mogući jer vode koje se slijevaju sa visokih planina u ocean teku u obliku velikih i malih rijeka koje presijecaju obalne ravnice na otprilike svakih osamdeset ili stotinu šezdeset kilometara. Ove rijeke stvaraju plodna i zelena područja koja razdvajaju široke prostore slične pustinji. Naselja su stoga nikla na obalama i ušćima tih rijeka; a arheološki dokazi pokazuju da su Chimusi uvećavali ove izvore vode vodom dopremljenom s planina pomoću akvadukata. Osim toga, povezali su plodna i naseljena područja cestom koja je u prosjeku bila široka četiri i pol metra - pretečom čuvene Autoceste Sunca Inka.

1 3 1 KRALJEVSTVO Z L A T N O G ŠTAPA

PERU I NJEGOVI SUSJEDI


Na rubu izgrađenog područja gdje prestaje zelena dolina i počinje neplodna pustinja, iz pustinjskog se tla uzdižu velike piramide, stojeći jedna nasuprot druge preko rijeke Moche. One su bile izgrađene s ciglama od blata sušenim na suncu, podsjećajući istraživače, kao npr. V. W. von Hagena (Highway of the Sun i druge knjige) na visoke tornjeve hrama (zigurate) u Mezopotamiji, koji su također bili izgrađeni od cigala od blata i, poput onih na obalama rijeke Moche, pomalo su konveksnog oblika.

Tijekom četiri stoljeća procvata naroda Chimu, od oko 1000. do 1400. g. n. e., oni su također ovladali zlatarstvom u mjeri koju Inke, koji su uslijedili, nikad nisu dosegli. Španjolski konkvistadori su u superlativima opisivali zlatna blaga onoga što su ustvari bili Chimu središta (čak i pod vladavinom Inka); zlatna ograda grada zvanog Tumbes, gdje su biljke i životinje prikazane u zlatu, izgleda da je bio model po kojem su Inke oblikovale zlatnu ogradu glavnog svetišta u Cuzcou. Okolica jednog drugog grada, Tucume, dala je veći dio zlatnih predmeta koji su bili pronađeni u Peruu u stoljećima nakon španjolskog osvajanja (predmeta zakopanih u grob s mrtvacima). Kada su pregazili obalne zemlje, Inke su uistinu bili zapanjeni količinama zlata koje su Chimusi posjedovali. Te legendarne količine, kao i stvarni kasniji nalazi, još uvijek zbunjuju znanstvenike; naime, izvori zlata u Peruu ne nalaze se u neplodnim obalnim zemljama, već u planinama.

Chimu - država kulture - bila je nasljednik prijašnjih kultura ili organiziranih društava. Kao što je to slučaj i s Chimu, nitko ne zna kako su ti narodi sami sebe nazivali; imena koja se danas za njih koriste ustvari su imena arheoloških nalazišta ili rijeka gdje su ta društva i njihove prepoznatljive građevine bile skoncentrirane. Na središnjem sjevernom obalnom području narod nazvan Mochica uklanja maglu povijesti unatrag do otprilike 400. g. pr. n. e. Oni su poznati po svom umjetničkom grnčarstvu i prelijepim tkaninama; no, kako i kada su naučili te vještine, ostaje tajnom. Ukrasi na njihovim keramičkim posudama puni su ilustracija krilatih bogova i prijetećih divova,


te upućuju na religiju s panteonom na čijem čelu je bio Bog Mjesec, čiji je simbol bio polumjesec, a ime Si ili Si-An.

Artefakti Mochica razvidno pokazuju da su oni, stoljećima prije naroda Chimu, ovladali vještinom lijevanja zlata, građenja ciglama od blata i gradnjom dvorišta hrama s puno zigurata. Na mjestu zvanom Pacatnamu, tridesetih godina dvadesetog stoljeća, njemački arheološki tim (H. Ubbelohde-Doering, Auf den Koenigsstrassen der Inka) iskopao je zakopani sveti grad s, ni manje ni više, nego trideset i jednom piramidom. Utvrdili su da su mnoge od manjih piramida bile oko tisuću godina starije od nekoliko većih piramida, koje su imale stranice od po šezdeset metara i bile visoke oko dvanaest metara.

Južna granica Chimu carstva bila je rijeka Rimac, od čijeg su imena Španjolci iskrivljeno izveli naziv Lima kao ime za njihov glavni grad. U vrijeme koje je prethodilo dolasku Inka iza te granice nalazila su se obalna područja koja je nastanjivalo pleme Chincha; planine su zaposjeli narodi koji su govorili jezikom Aymara. Danas je poznato da su Inke od ovih prvih preuzeli svoje poimanje panteona, a od ovih drugih priče o Stvaranju i Početku.

Regija Rimac bila je žarište u staro vrijeme, kao što je i danas. Upravo na tom području, južno od Lime, stajao je najveći hram nekom peruanskom božanstvu. Još uvijek se mogu vidjeti njegove ruševine iz vremena kad su ga Inke ponovno sagradili i povećali. Bio je posvećen Pacha-Camacu, što znači 'Stvoritelj svijeta', bogu koji je predvodio panteon u kojem su bili i božanski par Vis i Mama-Pacha ( 'Gospodin Zemlja' i 'Gospođa Zemlja') i Ni i Mama-Cocha ('Gospodin Voda' i 'Gospođa Voda'), bog Mjeseca Si, bog Sunca Illa-Ra i bog junaka Kon koji je također bio poznat i kao Ira-Ya - imena koja podsjećaju na mnoge bliskoistočne božanske epitete.

Pachacamacov hram bio je 'Meka' drevnih naroda južnih obala. Hodočasnici su dolazili iz okolnih mjesta kao i izdaleka. Sam čin hodočašća bio je tako poštovan, da čak i kad su plemena bila u ratu, neprijateljskim je hodočasnicima bio zajamčen siguran prolaz. Hodočasnici su dolazili noseći darove od zlata,


jer to je bio metal za koji se držalo da pripada bogovima. Samo su odabrani svećenici mogli ući u najsvetije mjesto gdje je u određene prazničke dane božja slika izgovarala proroštva koja su svećenici prenosili narodu. Cijeli sveti prostor hrama bio je toliko štovan da su hodočasnici prije ulaska morali izuti sandale - kao što je to Mojsiju bilo zapovjeđeno na Sinaju, i kao što to muslimani još uvijek rade prilikom ulaska u džamiju.

Zlato koje se nalazilo u hramu bilo je previše bajoslovno a da bi promaklo pažnji Španjolaca. Francisco Pizzaro je p o -slao svog brata Hernandeza da ga opljačka. Ovaj je pronašao nešto zlata, srebra i dragog kamenja, ali ne i glavno blago, jer su ga svećenici sakrili. Nikakve prijetnje ili mučenja nisu mogli natjerati svećenike da otkriju mjesto gdje je blago bilo pohranjeno (o kojem se još priča da je negdje između Lime i Lurina). Hernandez je tada smrskao zlatnu božju statuu kako bi uzeo njen metal i izvukao iz zidova srebrne čavle koji su držali zlatne i srebrne ploče u nizovima na zidovima hrama. Sami čavli težili su gotovo jednu tonu!

Lokalne legende osnivanje toga hrama pripisuju 'divovima. Ono što se sa sigurnošću može reći jest da su Inke - prihvaćajući štovanje Pachacamaca od plemena koja su podčinili - povećali i ukrasili hram. Smješten na planini, s Tihim oceanom u podnožju, hram se uzdizao povrh četiri terase koje su držale petu, sto pedeset metara iznad tla; te četiri terase bile su stvorene podizanjem potpornih zidova, izgrađenih od ogromnih kamenih blokova. Najviša terasa protezala se preko nekoliko jutara. Završne strukture kompleksa hrama, zahvaljujući uleknutim trgovima, omogućavale su neometan pogled iz glavnog svetišta na veliki ocean.

Nisu samo živi dolazili ovdje na molitvu. I mrtvace se također donosilo u dolinu Rimac, kao i južno na obalnu ravnicu, da bi proveli život nakon smrti u sjeni proročanskih bogova; možda su ih donosili čak i zbog eventualnog uskrsnuća, jer je postojalo vjerovanje da Rimac može uskrsnuti mrtve. Na mjestima danas poznatim kao Lurin, Pisco, Nazca, Paracas, Ancon, Ica, arheolozi su u 'gradovima mrtvih' pronašli nebrojene grobove i podzemne


prostorije u kojima su bila sahranjena mumificirana tijela plemića i svećenika. Mumije, u sjedećem položaju sa savijenim šakama i nogama, bile su vezane i smještene u vreće; ali, u vrećama, preminuli su bili potpuno odjeveni u svoju najbolju odjeću. Suha klima i vreće izvanredno su zaštitili pletenu odjeću, vunene šalove, turbane i ponča te njihove nevjerojatno svijetle boje. Na tkaninama, čije je izuzetno tkanje arheologe podsjetilo na najfinije europske tapiserije, bili su izvezeni religiozni i kozmološki simboli.

Središnja figura, kako na tkaninama, tako i na keramici, bila je bog koji drži štap u jednoj, a munju u drugoj ruci i nosi krunu s rogovima ili zrakama (sl. 65); Indijanci su ga zvali Rimac, poput imena rijeke.

Jesu li Rimac i Pachacamac bili jedno te isto božanstvo ili dva različita boga? Znanstvenici se tu ne slažu, jer su dokazi nedostatni. Slažu se oko toga da su obližnje planine bile posvećene isključivo Rimacu. Njegovo ime je značilo 'Gromovnik', te je na taj način i fonetski slično nadimku Raman pod kojim je Adad bio poznat semitskim narodima - epitet koji potječe od glagola koji znači 'grmjeti'.

slika 65


Prema kroničaru Garcilasou u ovim planinama je 'idol u obliku čovjeka' stajao u svetištu posvećenom Rimacu. On je pritom mogao misliti na bilo koje od nekoliko mjesta u planinama oko doline Rimaca. Tamo krajolikom sve do današnjeg dana dominiraju ruševine nečega što znanstvenici smatraju da su bile stepenaste piramide (umjetnikova vizija, sl. 66), navodeći promatrača na pomisao da gleda zigurat sa sedam stepenica u drevnoj Mezopotamiji.

Je li Rimac bio bog ponekad zvan 'Kon' ili 'Ira-Ya', onaj kojeg su zvali Viracocha u lozi Inka? Iako to nitko ne može sa sigurnošću reći, ono što je izvan sumnje jest da je Viracocha bio prikazivan na identičan način kao i božanstvo prikazano na obalnoj grnčariji - držeći u jednoj ruci oružje u obliku viljuške, a u drugoj magijski štap.

Upravo s tim štapom - štapom od zlata - započinju sve andske legende o Početku; na obalama jezera Titicaca, u mjestu zvanom Tiahuanacu.

Kad su stigli Španjolci, zemlje Anda bile su carstvo Inka, kojim se upravljalo iz planinskog glavnog grada Cuzca. A Cuzco, prenose nam priče Inka, su osnovala Djeca Sunca koje je stvorio i poučavao na jezeru Titicaca Bog Stvoritelj, Viracocha.

slika 66

1 3 7 K R A L J E V S T V O Z L A T N O G ŠTAPA

Viracocha je, prema andskim legendama, bio veliki Bog Neba koji je na Zemlju došao u davna vremena i izabrao Ande za područje svog stvaranja. Jedan španjolski kroničar, otac Cristoval de Molina, zabilježio je: 'Rekli su da je Stvoritelj bio u Tiahuanacu i da je to bilo njegovo glavno prebivalište. Stoga se na tom mjestu nalaze izvanredne građevine, vrijedne divljenja.

Jedan od prvih svećenika koji je zapisao domorodačke priče o njihovoj povijesti i pretpovijesti bio je Blas Valera; nažalost, poznati su samo fragmenti njegovih zapisa iz iskaza drugih, jer su njegov originalni rukopis 1587. g. spalili Englezi prilikom pljačkanja Cadiza. On je zapisao priču Inka o tome kako je njihov prvi monarh, Manco Capac, izašao iz jezera Titicaca kroz podzemni prolaz. On je bio sin Sunca koje mu je dalo zlatni štap da pomoću njega pronađe Cuzco. Kad je njegova majka dobila trudove, svijet je bio u tami. Kad se rodio, nastalo je svjetlo i čule su se trube, a bog Pachacamac je objavio da je osvanuo divan dan Manca Capaca.

Međutim, Blas Valera je zapisao i druge verzije koje upućuju na to da su Inke osobu Manca Capaca i priče o njemu prilagodili svojoj dinastiji, a da su njihovi pravi preci bili doseljenici koji su u Peru stigli morem. Prema drugoj verziji priče, monarh kojeg su Inke zvali 'Manco Capac' bio je sin kralja zvanog Atau koji je stigao na obalu Perua s dvjesto muškaraca i žena koji su se iskrcali u Rimacu. Odatle su otišli u Icu, a odande su marširali do jezera Titicaca, mjesta odakle su Sinovi Sunca vladali Zemljom. Manco Capac je poslao svoje sljedbenike u dva smjera kako bi pronašli te legendarne Sinove Sunca. On sam je lutao danima dok nije došao na mjesto koje je imalo svetu pećinu. Pećina je bila umjetno isklesana i okićena zlatom i srebrom. Manco Capac je napustio svetu pećinu i otišao do prozora zvanog Capac Toco, što znači 'Kraljevski prozor'. Kad je izašao, bio je odjeven u zlatnu odjeću koju je dobio u pećini; zaodjenuvši se tom kraljevskom odjećom, zadobio je kraljevanje Peruom.

Iz ovih kao i iz drugih kronika proizlazi da su andski narodi upamtili različite verzije. Oni se sjećaju Početka stvaranja na jezeru Titicaca i početka kraljevstva na mjestu svete pećine


i kraljevskog prozora; kod Inka, ti su se događaji odvijali istovremeno i stvorili su temelj njihove dinastije. Druge su verzije, međutim, razdvojile događaje i razdoblja.

Jedna od verzija koja se odnosi na Početak govori d a j e veliki bog, Stvoritelj Svega, Viracocha, poslao četiri brata i četiri sestre da putuju zemljom i donose civilizaciju primitivnim narodima; jedan od tih parova brat-sestra/muž-žena započeo je kraljevstvo u Cuzcu. Druga verzija govori da je Veliki Bog, u svom sjedištu na jezeru Titicaca, stvorio taj prvi kraljevski par kao svoju djecu i dao im predmet načinjen od zlata. Rekao im je da idu na sjever i sagrade grad tamo gdje zlatni predmet potone u zemlju; mjesto gdje se to čudo dogodilo bilo je Cuzco. To je bio razlog zbog kojeg su kraljevi Inka - ukoliko su potekli iz niza brat-sestra kraljevskih parova - mogli tvrditi da potječu izravno od Boga Sunca.

Sjećanja na Potop pojavljuju se u gotovo svim verzijama Početka. Prema ocu Molini (Relación de las fabulas y ritos de los Yngas) već 'u vrijeme Manca Capaca koji je bio prvi Inka i otkada su se nadalje počeli nazivati Djecom Sunca ... imali su potpuni opis Potopa. Govore da su u Potopu nestali svi ljudi i sva stvorenja, a vode su narasle iznad svih najviših planina na svijetu. Nijedno živo biće nije preživjelo osim muškarca i žene koji su ostali 'u kutiji'; a kad su se vode povukle, vjetar ih je odnio u Huanaco koji je udaljen oko tri stotine kilometara od Cuzca, nešto manje ili nešto više. Stvoritelj Sviju Stvari zapovjedio im je da ostanu tamo kao Mitime, te je na tom mjestu, u Tiahuanacu, započeo podizati narod i nacije koji žive u tom području'. Ponovno napučivanje Zemlje Stvoritelj je započeo oblikujući iz gline po jednu osobu iz svakog naroda: 'zatim je dao život i dušu svakom, i muškarcima i ženama, i usmjerio ih k njihovim odredištima na Zemlji'. Oni koji nisu poštovali zapovijedi koje su se ticale bogoštovlja i ponašanja, bili su pretvoreni u kamenje.

Stvoritelj je kraj sebe na otoku jezera Titicaca imao i Mjesec i Sunce, jer su došli po njegovoj zapovijedi. Kad je sve što je trebalo nanovo stvoriti na Zemlji bilo učinjeno, Mjesec i Sunce su se uzdigli na nebo.


Ova dva božanska pomoćnika Stvoritelja Svega prisutna su u još jednoj verziji, kao njegpva dva sina. 'Nakon što je stvorio plemena i narode i dodijelio im odjeću i jezike', pisao je otac Molina, 'Stvoritelj je zapovjedio svojoj dvojici sinova da idu u različitim pravcima i uvode civilizaciju'. Stariji sin, Ymaymana Viracocha (što znači 'u čijoj su moći smještene sve stvari'), otišao je dati civilizaciju planinskim narodima; mlađem sinu, Topacu Viracochi ('stvaratelj stvari'), bilo je zapovjeđeno da ide obalnim ravnicama. Kada su dva brata završila posao, sreli su se na obali mora 'odakle su se uzdigli na nebo'.

Garsilaso de la Vega koji je rođen u Cuzcu, ubrzo nakon španjolskog osvajanja, od oca Španjolca i Inka majke, zapisao je dvije legende. Prema jednoj je Veliki Bog sišao s neba na Zemlju da pouči čovječanstvo i dao mu je zakone i pravila. On je 'postavio svoje dvoje djece na jezero Titicaca', dao im 'zlatni klin' i uputio ih da se nastane na mjestu gdje će on potonuti u zemlju, a to se dogodilo u Cuzcu. Druga legenda govori da 'nakon što su se vode potopa povukle, određeni čovjek se pojavio u zemlji Tiahuanacu koja leži južno od Cuzca. Taj je čovjek bio toliko moćan d a j e podijelio svijet na četiri dijela i predao po dio četvorici ljudi kojima je dodijelio titulu kralja'. Jedan od njih, čije je ime bilo Manco Capac ('kralj i gospodin' na Quechua jeziku Inka), utemeljio je kraljevstvo u Cuzcu.

Različite verzije govore o dvije faze Viracochinog stvaranja. Juan de Betanzos (Suma y Narración de los Incas) zapisao je Quechua priču gdje je bog Stvoritelj 'isprva napravio raj na Zemlji'; također je stvorio i ljude - čovječanstvo. No, 'ti su ljudi učinili nešto loše Viracochi i on se na to naljutio ... i te prve ljude i njihovog vođu je za kaznu pretvorio u kamenje'. Zatim, poslije razdoblja tame, u Tiahuanacuu je načinio nove muškarce i žene, iz kamenja. Dao im je zadaće i sposobnosti, i rekao im kuda da idu. Ostavši sa samo dva pomoćnika, jednog je poslao na sjever, a drugog na jug, dok je on sam otišao u smjeru Cuzca. Tamo je postavio poglavara; osnovavši tako kraljevstvo u Cuzcu, Viracocha je nastavio svoje putovanje 'sve do obale Ekvadora,


gdje su mu se pridružila njegova dva suputnika. Tamo su svi zajedno počeli hodati po moru i nestali!

Neke priče planinskih naroda usredotočile su se na to kako je došlo do naseljavanja u Cuzcu i kako je Cuzco bio božanski određen da postane glavni grad. Po jednoj verziji, ono što je Manco Capac dobio (kako bi mogao pronaći mjesto gdje će podići grad) bila je motka ili štap načinjen od čistog zlata; zvali su ga Tupac-yauri, što znači sjajno žezlo'. On je u pratnji braće i sestara krenuo u potragu za tim određenim mjestom. Došavši do određenog kamena, njegove suputnike je obuzela malaksalost. Kad je Manco Capac udario kamen svojim magičnim štapom, ovaj je progovorio i rekao mu da je izabran da vlada kraljevstvom. Potomak jednog indijanskog poglavice koji se obratio na kršćanstvo nakon dolaska Španjolaca tvrdio je u svojim memoarima da su Indijanci do današnjeg dana pokazivali drugima taj sveti kamen. 'Inka Manco Capac oženio je jednu od svojih sestara, imenom Mama Ocllo ... i oni su počeli donositi dobre zakone za vladanje svojim narodom'.

Ova priča, ponekad zvana legendom o četvero braće Ayar, govori - kao i sve druge verzije o osnivanju Cuzca - da je magični predmet kojim su bili određeni monarh i glavni grad bio načinjen od čistog zlata. To je indicija za koju smatram da je od vitalnog i središnjeg značenja za odgonetanje enigme svih američkih civilizacija.

Kad su Španjolci ušli u Cuzco, glavni grad Inka, naišli su na metropolu s nekih 100.000 stambenih kuća, koje su okruživale kraljevsko-religiozni centar veličanstvenih hramova, palača, vrtova, trgova i tržnica. Smješten između dviju rijeka (Tullumayo i Rodadero), na visini od nekih 3300 metara, Cuzco počinje na podnožju obronaka Sacsahuamana. Grad je bio podijeljen na dvanaest četvrti - broj koji je zbunio Španjolce - raspoređenih u ovalnom obliku. Prva i najstarija četvrt, prikladno nazvana Terasa Klečanja, bila je smještena na kosini obronka na sjeverozapadu. Tamo su prvi Inke (a pretpostavljamo i legendarni Manco Capac) izgradili svoje palače. Sve su četvrti nosile slikovita imena


(Mjesto Koje Govori, Terasa Cvijeća, Sveta Vrata, i sl.) koja su u stvarnosti opisivala njihovu glavnu osobitost.

Jedan od vodećih znanstvenika dvadesetog stoljeća za područje Cuzca, Stansbury Hagar (Cuzco, the Celestial City) isticao je vjerovanje da je Cuzco bio utemeljen i izgrađen u skladu s planom koji je nacrtao Manco Capac na pretpovijesnom svetom mjestu gdje je započela seoba Osnivača, u Tiahuanacu na jezeru Titicaca. U njegovom imenu ('Pupak Zemlje) i podjeli na četiri dijela, oponašajući četiri kuta Zemlje, on je (a i drugi) vidio izraz zemaljskih koncepata. Međutim, u nekim drugim karakteristikama plana grada, on je prepoznao aspekte znanja o zvijezdama (otuda i naslov knjige - Cuzco, Nebeski grad, op. prev.). Vodeni tokovi koji su prolazili kroz središte grada tekli su umjetnim kanalima koji su oponašali zavojitu Mliječnu stazu, dok je dvanaest četvrti oponašalo podjelu neba na dvanaest kuća zodijaka. Značajno je za naše proučavanje događaja na Zemlji, kao i vremena u kojem su se odvijali, da je Hagar zaključio da je prva i najranija četvrt predstavljala Ovna.

Squier i ostali istraživači devetnaestog stoljeća opisivali su Cuzco kao dijelom potpuno španjolski, a djelomično izgrađen preko ostataka ranijeg grada Inka. Stoga, da bismo saznali kako je izgledao Cuzco kakvog su ga Španjolci - osvajači zatekli, te kako bismo stekli uvid kakav je bio u još ranija vremena, treba posegnuti za zapisima ranih kroničara, Pedro de Cieza de Leon (Chronicles of Peru u engleskom prijevodu) opisao je glavni grad Inka, njegove građevine, trgove i mostove blistavim riječima 'plemenito urešen grad' iz čijeg su središta vodile četiri kraljevske ceste do najudaljenijih dijelova carstva; njegovo je blago pripisao ne samo običaju da se ne diraju palače preminulih kraljeva, već i zakonu koji je nalagao da se zlato i srebro donose u grad za štovanje i žrtvu, ali je zabranjivao njihovo iznošenje pod prijetnjom smrti. 'Cuzco', pisao je u njegovu slavu, 'je bio veličanstven, sjajan i divan, i morali su ga utemeljiti ljudi velike inteligencije. Imao je lijepe ulice, samo što su bile uske, a kuće su bile građene od čvrstog kamena, krasno spojenog. To je kamenje


bilo veliko i dobro rezano. Drugi dijelovi kuća bili su od drveta i slame; među njima nema ostataka crjepova, opeke ili vapna'.

Garcilaso de la Vega (koji je nosio očevo ime, ali također i kraljevski naslov 'Inka' jer je njegova majka bila iz kraljevske dinastije Inka) nakon stoje opisao dvanaest četvrti, kaže da su osim palače prvog Inke u Prvoj Četvrti, na obronku Sacsahuamana, ostale palače Inka bile smještene oko središta grada, u blizini velikog hrama. U njegovo vrijeme još su uvijek postojale palače drugog, šestog, devetog, desetog, jedanaestog i dvanaestog Inke. Neke od njih su bile na glavnom trgu glavnog grada koji se zvao Huacay-Pata. Tamo je vladajući Inka, sjedeći na velikom podiju, zajedno sa svojom obitelji, predstavnicima dvorske hijerarhije i svećenicima promatrao i upravljao festivalima i vjerskim svečanostima, od kojih su četiri bile povezane sa zimskim i ljetnim solsticijem, te proljetnim i jesenjim ekvinocijem.

Kao što i rani kroničari potvrđuju, najslavnija i najveli-čanstvenija građevina prethispanskog Cuzca bila je Cori-Cancha ('Zlatna ograda'), najvažniji hram u gradu i kraljevstvu. Španjolci su ga nazvali Hramom Sunca, vjerujući da je Sunce bilo najviše božanstvo Inka. Oni koji su vidjeli hram prije negoli je bio vandalski uništen i prije negoli su ga Španjolci ponovno izgradili, izvješćuju da je bio načinjen od nekoliko dijelova. Glavni hram je bio posvećen Viracochi; pokrajnje ili vanjske kapelice bile su posvećene Mjesecu (Quilla), Veneri (Chasca), tajanstvenoj zvijezdi zvanoj Coyllor te Illa-pa-u, bogu gromova i munja. Postojalo je i svetište posvećeno dugi. Upravo tu, u Coricanchi, Španjolci su opljačkali zlatna blaga.

Uz Coricanchu nalazio se samostan koji se zvao Acla-Huasi -'Kuća odabranih žena'. Sastojao se od nastambi koje su okruživale vrtove i voćnjake, kao i radionica za predenje, pletenje i šivanje kraljevskih i svećeničkih odora. To je bila osamljena enklava gdje su živjele djevice posvećene Velikom Bogu; jedna od njihovih zadaća bila je sačuvati Vječnu vatru koja se pripisivala bogu.

Španjolski osvajači, nakon što su opljačkali gradska blaga, krenuli su prilagoditi grad svojim potrebama, i to na način da su kockom među sobom podijelili razne građevine. Većinu njih

143 K R A L J E V S T V O Z L A T N O G ŠTAPA

su sravnili sa zemljom zbog načina njihove gradnje; tu i tamo je neki ulaz ili dio zida ostao sačuvan unutar novih španjolskih zgrada. Veća svetišta se koristilo kao prostor za crkve i samostane. Dominikanci, koji su se prvi pojavili, preuzeli su Hram Sunca tako što su uništili njegovu vanjsku strukturu, ali uključili drevni raspored te neke dijelove zidova u svoju crkvu-samostan. Jedan od najzanimljivijih odjeljaka koji je iskorišten na taj način i stoga još uvijek netaknut, jest polukružni vanjski zid koji je nekoć bio ograda Velikog Oltara hrama Inka (sl. 67). Upravo na tom mjestu Španjolci su pronašli veliki zlatni disk koji je predstavljao (kako su pretpostavljali) sunce; on je kockom pripao konkvistadoru Leguizanu koji ga je sljedeće noći prokockao. Pobjednik je religijske predmete rastopio i izlio u ingote.

slika 67


Nakon dominikanaca došli su franjevci, augustinci, jezuiti; svi su oni izgradili svoja svetišta, uključivši i veliku katedralu u Cuzcu, na mjestima gdje su nekada stajala svetišta Inka. Nakon svećenika, stigle su opatice; ne iznenađuje da njihov samostan stoji na mjestu samostana Inka - Kuće odabranih žena. Guverneri i španjolski dostojanstvenici slijedili su primjer, te gradili građevine i domove na ostacima kamenih kuća Inka, služeći se njihovim materijalom.

Neki vjeruju da je Cuzco, čije ime znači 'pupak', bio tako nazvan stoga što je bio glavni grad ili zapovjedno mjesto. Druga teorija kojoj su se mnogi priklonili govori da njegovo ime znači 'Mjesto podignutog kamenja'. Ako je tako, onda njegovo ime odgovara glavnoj atrakciji Cuzca - zadivljujućem megalitskom kamenju.

Dok je većina nastambi Inka u Cuzcu bila izgrađena od neobrađenog kamenja spojenog žbukom, od grubo klesanog kamenja sličnog opekama ili od tesanog kamenja, neke su starije građevine bile izrađene od savršeno izrezanog, isklesanog i oblikovanog kamenja, kao što je ono pronađeno u ostatku polukružnog zida u Coricanchi. Ljepota i kvaliteta izrade tog zida kao i nekih drugih, koji potječu iz istog vremena, zadivila je i dirnula bezbrojne putnike. Sir Clemens Markham je zapisao: 'Zadubivši se u ovo neusporedivo djelo zidarstva, čovjek se gubi u divljenju krajnjoj ljepoti njegovog oblika ... a iznad svega neumornoj ustrajnosti i vještini koja je bila potrebna da bi se svaki kamen oblikovao s takvom preciznošću, bez greške'.

Squiera, koji je bio više antikvar, a manje arhitekt, više je impresioniralo drugo kamenje Cuzca - veliko kamenje najčudnijih oblika koje je pristajalo jedno uz drugo sa zadivljujućom preciznošću i bez žbuke. Budući da su bili od smeđeg trahita Andahuaylillas, pretpostavio je da su morali biti posebno izabrani zbog svoje teksture, koja 'budući je hrapava, uzrokuje veće prianjanje kamenih dijelova, nego što bi se postiglo korištenjem bilo koje druge vrste kamena. On je potvrdio da se poligonalno (mnogostranično, koje ima više od četiri kuta) kamenje, kako su to tvrdili i španjolski kroničari, međusobno


uklapalo s takvom točnošću 'da je između njih bilo nemoguće ugurati najtanju oštricu noža ili najtanju iglu.' (sl. 68a). Jedan takav kamen, turistima najdraži, ima dvanaest strana i kutova (sl. 68b).

Svi ti teški blokovi od najtvrđeg kamena bili su dopremani u Cuzco, a nepoznati zidari su ih izrezali s očitom lakoćom, kao da oblikuju kit za staklo. Površina svakog kamena bila je oklesana do glatkoće i lagane zaobljenosti; na koji način je to učinjeno, to nitko ne može reći, jer se ne mogu vidjeti ni brazde, niti neravnine, niti tragovi čekića. Kako je to teško kamenje podizano i postavljano jedno na drugo, pod kutovima koji se uklapaju u nepravilne kutove ispod i pokraj njih, to je također tajna. Da bi tajna bila veća, svo se to kamenje čvrsto drži bez žbuke, opirući se ne samo ljudskom uništavanju, već i čestim potresima u tom području.

slika 68


Svi se danas slažu da prekrasno isklesano kamenje predstavlja 'klasičnu fazu Inka, a da divovski zidovi pripadaju ranijem razdoblju. U potrazi za jasnijim odgovorima, znanstvenici ga jednostavno nazivaju Megalitskom dobi.

To je zagonetka koja još uvijek traži rješenje. To je također i tajna koja se samo produbljuje, kako se čovjek uspinje obroncima Sacsahuamana. Tamo ono što se vjerovalo da je tvrđava Inka, izaziva kod posjetitelja još veću enigmu.

Ime obronka znači Sokolovo mjesto. Oblikovan kao trokut s osnovicom na sjeverozapadu, njegov vrh se uzdiže nekih dvjesto četrdeset metara iznad grada koji se nalazi u podnožju. Njegove strane oblikuju gudure koje ga odvajaju od planinskog lanca kojem pripada i s kojim se ponovo spaja pri dnu.

Obronak se može podijeliti na tri dijela. Njegovom širokom osnovicom dominira ogromna stijena koja je izbila na površinu, koju je netko izrezao i oblikovao u divovske stepenice ili terase i izbušio tunelima, nišama i žljebovima. Srednji dio obronka zauzima poravnato područje široko i dugačko stotinjak metara. A uži dio, uzdignut iznad ostatka obronka, sadrži dokaze o kružnim i pravokutnim građevinama ispod kojih su prolazi, tuneli i drugi otvori, raspoređeni u zbunjujući labirint urezan u prirodnoj stijeni.

Tri masivna zida koji se protežu usporedo jedan s drugim u cik-cak liniji (sl. 69) odvajaju ili štite ovo 'razvijeno' područje od ostatka obronka.

Tri linije cik-cak zidova sagrađene su od masivnog kamenja i uzdižu se jedna iza druge, svaka nešto viša od one ispred nje, do ukupne visine od oko osamnaest metara. Nakupine zemlje iza svakog zida stvorile su terase koje su, pretpostavlja se, trebale poslužiti braniteljima obronka kao grudobrani. Najdonji (prvi) zid građen je od golemih kamenih blokova i teži između deset i dvadeset tona. Na jednom mjestu kamen visok preko osam metra teži više od 300 tona (sl. 70). Mnogi kameni blokovi visoki su i po četiri i pol metra, a široki od tri do četiri metra u širinu i debljinu. Kao i u gradu ispod, površina ovog kamenja je umjetno oklesana do savršene glatkoće, a njihovi rubovi su zaobljeni, što znači da to


slika 69

slika 70


nije kamenje koje je ležalo uokolo i koje je upotrijebljeno onako kako ih je priroda oblikovala, već predstavljaju rad stručnih zidara.

Masivni blokovi kamenja leže jedni na drugima, ponekad razdvojeni zbog nekog nepoznatog građevnog razloga tankom kamenom pločom. Kamenje je posvuda poligonalnog oblika s nepravilnim stranicama i kutovima koji se bez žbuke uklapaju u odgovarajuće nepravilne oblike susjednih kamenih blokova. Njihov stil i razdoblje jasno ukazuju na to da pripadaju istoj divovskoj gradnji kao i ostaci Megalitskog doba u Cuzcu, ali su ovdje bitno masivniji.

Posvuda po zaravnjenim područj ima između zidova nalaze se ostaci građevina koje su bile izgrađene iz pravilno oblikovanog kamenja 'Inka stila'. Kako pokazuje raščišćavanje na tlu, kao i fotografije iz zraka, na vrhu obronka su postojale razne strukture. Sve je to zdrobljeno ili uništeno u ratovima koji su izbili između Inka i Španjolaca nakon osvajanja. Samo su kolosalni zidovi ostali čitavi, nijemi svjedoci koji odaju zagonetno doba i tajanstvene slike; jer kako su sve studije pokazale, gigantski kameni blokovi bili su lomljeni kilometrima daleko i moralo ih se do tog mjesta transportirati preko planina, dolina, gudura i divljih rijeka.

Kako i tko je to uradio i - zašto?

Kroničari iz vremena španjolskog osvajanja, putnici iz bliskih nam stoljeća i suvremeni istraživači, svi dolaze do istog zaključka: to nisu bili Inke, nego njihovi tajanstveni prethodnici s nekim nadnaravnim moćima... Ali, nitko ne nudi čak niti teoriju na pitanje - Zašto.

Garcilaso de la Vega o t im je u tvrdama napisao da nema druge nego vjerovati da su'uspravljene pomoću magije, od strane demona, a ne ljudi, zbog broja i veličine kamenja postavljenog u ta tri zida ... za koje je nemoguće povjerovati da su izrezani u kamenolomu, jer Indijanci nisu imali ni željezo niti čelik pomoću kojih bi ih mogli izrezati i oblikovati'. Podjednako je čudesno kako su tamo bili dopremljeni, budući da Indijanci nisu imali ni kola niti volove niti užad pomoću koje bi ih vukli. Niti su tamo


postojale ravne ceste po kojima bih prevezli; štoviše, trebalo je svladati strme planine i nagle strmine.

'Mnogi od kamenih blokova', pisao je Garcilaso,'dopremljeni su iz udaljenosti od pedeset do sedamdeset kilometara, a osobito se to odnosi na kamen ili bolje rečeno stijenu nazvanu Saycusa ili Umorni kamen, budući da nikad nije stigao do građevine, a koji je, to je poznato, bio dopremljen s udaljenosti od sedamdeset kilometara s druge strane rijeke Yucay... Najbliže mjesto iz kojeg je donošeno kamenje bilo je Muyna, dvadeset pet kilometara od Cuzca. To predstavlja pravi izazov za maštu - pokušati razumjeti na koji se način može tolika količina tako velikih kamenih blokova tako precizno uklopiti jedan u drugog, da se između njih jedva može ugurati vrh noža. Mnogi se do te mjere savršeno uklapaju jedan u drugog da se teško može otkriti mjesto spajanja. Sve je tim čudesnije kada znamo da oni nisu imali kutomjere ni libele da ih stave na kamenje, kako bi bili sigurni da odgovaraju jedan drugome... Niti su imali dizalice ili koloture niti ikakve druge strojeve'. Zatim nastavlja citirati brojne katoličke svećenike koji su govorili da'se ne može shvatiti kako se to kamenje rezalo, prevozilo i postavilo na njihovo mjesto... osim đavolskom vještinom'.

Squier, koji je o kamenju od kojih se sastoje tri zida rekao da predstavljaju 'bez sumnje najveličanstveniji primjer stila nazvanog Kiklopski ostaci u Americi', bio je očaran i zbunjen brojnim drugim osobinama kamenih kolosa i drugih kamenih površina u tom području. Jedna takva neobičnost bila su tri prolaza kroz redove zidova, od kojih se jedan zvao Viracochina vrata. Ovaj prolaz je bio čudo sofisticirane gradnje: otprilike na sredini prednjeg zida kameni su blokovi bili tako postavljeni da oblikuju pravokutno područje koje je vodilo do otvora u zidu velikog oko sto dvadeset centimetara. Otuda su stepenice vodile do terase između prvih i drugih zidova odakle se otvorio zamršeni prolaz pod pravim kutom na poprečan zid koji je vodio do druge terase. Tamo su dva ulaza, postavljena pod kutom u odnosu jedan prema drugom, vodila do trećeg zida i kroz njega.

Svi su kroničari pisali da se taj središnji prolaz, kao i druga dva na krajevima zidova, moglo blokirati spuštanjem velikih,


specijalno postavljenih kamenih blokova u otvore. Te kamene blokove i mehanizme za njihovo podizanje i spuštanje (da se otvore i zatvore prolazi) je netko u stara vremena maknuo, ali se kanale i žljebove za njih još uvijek može razaznati. Na obližnjem platou, gdje su stijene isklesane u precizne geometrijske oblike koji za modernog promatrača nemaju nikakvog smisla (sl. 71a), postoji mjesto (sl. 71b) gdje izgleda da se stijenu rezalo tako da drži neku mehaničku napravu. H. Ubbelohde-Doer ing (Kunst im Reiche der Inca) o ovim tajanstveno isklesanim sti jenama rekao je da su 'kao model u kojem svaki kut ima svoje značenje'.

slika 71


Iza reda zidova na obronku nalazilo se mjesto s gomilom građevina, od kojih su neke bez sumnje izgrađene za vrijeme Inka. Vjerojatno je da su izgrađene na ostacima ranijih struktura, ali je sigurno da nemaju nikakve veze s labirintom podzemnih tunela. Podzemni prolazi u obliku labirinta naglo počinju i završavaju. Jedan vodi u pećinu duboku četrdeset stopa; drugi završavaju na površini stijena tako odrezanih i oklesanih da podsjećaju na stepenice koje, stječe se dojam, nikamo ne vode.

Nasuprot divovskim zidovima preko širokog otvorenog ravnog područja nalaze se stijene koje izbijaju na površinu i koje nose opisna imena: Rodadero ('Tobogan') čiju stražnju stranu djeca koriste kao tobogan; Piedra Lisa ('Glatki kamen') kojeg je Squier opisao riječima 'izbrazdan kao da se stijenu gnječilo' - nešto poput igranja glinom - 'koja se stvrdnula u oblik s glatkom i sjajnom površinom'; u njihovoj blizini nalazi se i Chingana ('Labirint'), greben čije su prirodne raspukline umjetno povećane u prolaze, niske hodnike, male prostorije, niše i druge šuplje prostore. Uistinu, stijene oklesane i oblikovane u vodoravne, uspravne i kose površine, otvore, žljebove, niše - sve to isklesano pod preciznim kutovima i u precizne geometrijske oblike - mogu se naći posvuda iza tih grebena.

Moderni posjetitelj ne može taj prizor opisati bolje nego što je to prošlog stoljeća učinio Squier: 'Stijene po cijelom platou iza tvrđave, uglavnom od vapnenca, izrezane su i oblikovane u tisuće oblika. Ovdje je niša ili čitav niz njih; odmah pokraj jedno široko sjedalo poput sofe ili niz malih sjedala; pokraj je niz stepenica; zatim skupina četvrtastih, okruglih ili oktogonalnih bazena; dugi nizovi žljebova; tu i tamo probušene rupe ... raspukline u stijeni umjetno proširene u prostoriju - a sve to isklesano s preciznošću i završnom obradom dostojnima najvještijih radnika'.

Da su Inke koristili obronak za posljednje uporište protiv Španjolaca, to je stvar povijesnih zapisa. Da su na njegovom vrhu izgradili građevne strukture, također je razvidno iz preostalih zidova. Međutim, dokaz tome da oni nisu mogli biti izvorni graditelji mjesta predstavlja njihova zabilježena nesposobnost da dopreme makar jedan megalitski kamen.


Garcilaso izvješćuje o pokušaju koji je propao, u vezi s Umorn im kamenom. Prema njemu, jedan od majstora-zidara Inka koji je želio uvećati svoju slavu, odlučio je dovući kamen s mjesta gdje su ga ostavili izvorni graditelji i iskoristi ga za gradnju obrambene građevine. 'Više od 20.000 Indijanaca je teglilo taj kamen, vukući ga pomoću duge i debele užadi. Njihovo napredovanje bilo je vrlo sporo, jer je cesta kojom su došli vrlo neravna i ima mnogo strmih nagiba po kojima se treba penjati i spuštati. ... Na jednoj od tih strmina, uslijed nepažnje nosača koji nisu uspjeli podjednako vući teret, težina kamena se pokazala prevelikom za snagu onih koji su ga kontrolirali, te se on otkotrljao niz s trminu i ubio tri ili četiri tisuće Indijanaca".

Prema toj priči, dakle, jedini pokušaj Inka da dotegle i podignu divovski kamen na mjesto - doživio je neuspjeh. Možemo zaključiti, dakle, da nisu oni bili ti koji su donijeli, isklesali, oblikovali i podigli na njihova mjesta stotine drugih divovskih kamenih blokova koji su se jedan u drugi uklapali bez žbuke.

Ne iznenađuje da je Erich von Däniken, koji je popularizirao teoriju Drevnih astronauta, nakon posjeta ovom mjestu 1980. napisao (Reise Nach Kiribati, ili Pathways to the Gods, u engleskom prijevodu) da niti 'majka priroda' niti Inke - već samo drevni astronauti - nisu mogli biti odgovorni za te monumenta lne građevine i neobično oblikovane grebene. Jedan raniji putnik, W. Bryford Jones (Four Faces of Peru, 1967.) diveći se masivnim kamenim blokovima ustvrdio je: 'Osjetio sam da je njih mogla pomaknut i jedino rasa divova s drugog svijeta'. Pišući nekoliko godina prije toga, Hans Helfritz (Die alten Kulturen der Neuen Welt) o nevjerojatnim divovskim zidovima Sacsahuamana zapisao je: 'Stječe se dojam da su oni tamo stajali od samog početka svijeta'.

Davno prije njih je Hiram Bingham (Across South America) zapisao jedno od domorodačkih nagađanja o načinu kako su stvorene te nevjerojatne kamene skulpture i zidovi. 'Jedna od omiljenih priča', napisao je, 'je da su Inke poznavali biljku čiji su sokovi činili površinu bloka vrlo mekanom; izvanredno uklapanje


postizalo se na način da se nekoliko trenutaka međusobno trljalo kamene blokove zajedno s tim čarobnim sokom biljke'. No, tko je mogao podići i držati takvo divovsko kamenje kako bi ga trljao jedno o drugo?

Bingham nije prihvatio objašnjenje domorodaca, a tajna ga je i dalje proganjala.'Uvijek iznova posjećivao sam Sacsahuaman', napisao je u Inca Land-u. 'Svaki puta on podjednako obuzima i zapanjuje čovjeka. Praznovjernom Indijancu koji te zidove prvi put vidi, oni moraju izgledati kao da su ih izgradili bogovi'. Zašto je Bingham to izjavio, ako ne zato da izrazi 'praznovjerje' koje čuči i u njegovom srcu?

I tako smo se, opisavši puni krug, vratili do andskih legendi; samo one objašnjavaju megalitske graditelje tvrdeći da su u tim zemljama postojali bogovi i divovi i Drevno Carstvo i kraljevstvo koje je započelo s božanskim zlatnim štapom.

7 DAN KADA JE SUNCE STALO

Početna španjolska pohlepa za zlatom i blagom potisnula je u drugi plan njihovu zadivljenost činjenicom da su u Peruu, toj nepoznatoj zemlji na kraju svijeta, pronašli naprednu civilizaciju s gradovima i cestama, palačama i hramovima, kraljevima i svećenicima - i religijama. Prvi val svećenika koji su pratili konkvistadore bavio se uništavanjem svega što je imalo veze s 'idolopoklonstvom' Indijanaca. Međutim, svećenici koji su stigli kasnije - u to doba oni su bili znanstvenici svoje zemlje - naišli su na objašnjenja urođeničkih obreda i vjerovanja koja su im izložili indijanski plemići koji su se obratili na kršćanstvo.

Spoznaja da su andski Indijanci vjerovali u Vrhovnog Stvoritelja i da se njihove legende prisjećaju Potopa, povećala je znatiželju španjolskih svećenika. Tada se ispostavilo da su mnoge pojedinosti lokalnih priča nevjerojatno slične biblijskim pričama o Postanku. Stoga je bilo neizbježno da se među prvim teorijama o podrijetlu 'Indijanaca i njihovih vjerovanja, kao vodeća teorija nametnula ona o njihovoj povezanosti sa zemljama i narodima Biblije.

1 5 5


Kao i u Meksiku, nakon razmatranja brojnih drugih drevnih naroda, Izraelci iz Deset izgubljenih plemena činili su se najvjerojatnijim objašnjenjem, ne samo zbog sličnost d o m o - rođačkih legendi s biblijskim pričama, nego i zbog običaja među peruanskim Indijancima - kao što je žrtvovanje prvih plodova, pokora na kraju rujna koji je po prirodi i vremenu odgovarao židovskom Danu okajanja grijeha - te zbog drugih biblijskih zapovijedi kao, npr. ritual obrezivanja, ustezanje od krvi životinjskog mesa i zabrana jedenja ribe bez krljušti. Prilikom svetkovine prvih plodova Indijanci su ponavljali tajnovite riječi: Yo Meshica, He Meshica, Va Meshica-, neki od španjolskih stručnjaka su u riječi Meshica prepoznali hebrejski izraz'Mashi'ach' - Mesija.

(Suvremeni znanstvenici danas drže: da se komponentu Ira u andskim imenima božanstava može usporediti s mezopotamskim Ira/Illa, od kojeg potječe biblijsko El; da ime Malquis, kojim su Inke štovali svog idola, odgovara imenu kanaanskog božanstva Molekh ('Gospodin'); i, također, da kraljevska titula Inka Manco potječe iz istog semitskog korijena i znači'kralj').

U svjetlu teorija o izraelsko-biblijskom podrijetlu d o m o -rodaca, katolička hijerarhija u Peruu, nakon početnog vala zatiranja, okrenula se pokušaju da se indijanska baština zapiše i sačuva. Lokalni Svećenici, kao otac Bias Valera (sin Španjolca i Indijanke), bili su ohrabrivani da zapišu ono što su saznali i čuli. Potkraj šesnaestog stoljeća, pod okriljem biskupa grada Quito, zajedničkim nastojanjem pokušalo se sastaviti lokalnu povijest, vrednovati sva poznata drevna mjesta i skupiti u jednoj knjižnici sve relevantne manuskripte. Mnogo toga što nam je danas poznato temelji se na onome što se tada saznalo.

Zaintrigiran ovakvim teorijama, koristeći se prikupljenim manuskriptima, Španjolac imenom Fernando Montesinos stigao je u Peru 1628. g. i posvetio ostatak svog života sastavljanju opsežne i kronološke povijesti i pretpovijesti Peruanaca. Otprilike dvadeset godina kasnije završio je svoje remek djelo pod naslovom Memorias Antiguas Historiales del Peru i pohranio ga u knjižnici konventa San Jose de Sevilla. Tamo je djelo ležalo dva stoljeća,

1 5 7 D A N K A D A J E S U N C E STALO

neobjavljeno i zaboravljeno, nakon čega su izvaci iz knjige uključeni u francusku povijest obiju Amerika. Puni španjolski tekst ugledao je svjetlo dana tek 1882. g. (engleski prijevod P. A. Meansa objavilo je Hakluyt Society u Londonu, 1920.).

Odabravši zajedničku točku u biblijskim i andskim sjećanja - priču o Potopu - Montesinos je uzeo taj događaj za svoje polazište. U skladu s biblijskim zapisom, slijedio je ponovno nastanjivanje Zemlje nakon Potopa s planine Ararat u Armeniji u 10. odlomku Knjige Postanka. On je u imenu Peru (ili Piru/Pirua na indijanskom jeziku) prepoznao fonetski prikaz biblijskog imena Ofir, unuka Eberovog (pretka Židova) koji je sam bio praunuk Šema. Ofir je također bilo ime slavne Zemlje Zlata iz koje su Feničani donijeli zlato za hram u Jeruzalemu koji je gradio kralj Salomon. Ofirovo ime se u Bibliji stavlja do imena njegovog brata Havila - ime po kojem je slavna zemlja zlata nazvana u biblijskoj priči o četiri Rajske rijeke:

Prvoj je ime Pišon, a protječe zemljom havilskom, u kojoj ima zlata.

Mnogo prije vremena kraljevstava Judeje i Izraela, znatno prije nego što su Asirci prognali Deset plemena, narodi iz biblijskih zemalja došli su u Ande, teoretizirao je Montesinos. To nije bio nitko drugi nego sam Ofir, sugerira nam Montesinos, koji je prve doseljenike doveo u Peru, kad se čovječanstvo počelo širiti Zemljom nakon Potopa.

Priče Inka koje je Montesinos skupio, potvrđuju da je mnogo prije posljednje dinastije Inka postojalo drevno carstvo. Nakon razdoblja razvoja i napretka, iznenadni preokreti sručili su se na tu zemlju: na nebu su se pojavili kometi, zemlja se tresla od potresa, izbijali su ratovi. Kralj koji je u to vrijeme vladao napustio je Cuzco i poveo svoje sljedbenike na osamljeno utočište u planinama po imenu Tampu-Tocco; tek nekoliko svećenika je ostalo u Cuzcu da održava njegovo svetište. U to vrijeme nesreća zagubilo se i umijeće pisanja.


Stoljeća su prolazila. Kraljevi su povremeno odlazili iz Tampu-Tocca u Cuzco kako bi upitali za savjet božansko proroštvo. Jednog dana, žena plemenitog roda objavila je da je njenog sina Roccu odnio Bog Sunca. Nekoliko dana kasnije mladić se ponovno pojavio odjeven u zlatnu odjeću. Rekao je da je došlo vrijeme opraštanja, ali ljudi se moraju držati određenih zapovijedi; kraljev nasljednik će biti sin kojeg će kralju roditi njegova polusestra, čak ako i ne bude prvorođenac; a umijeće pisanja se neće nastaviti. Ljudi su se složili i vratili u Cuzco s Roccom kao novim kraljem; on je dobio titulu Inka - vladar.

Dajući ovom prvom Inki ime Manco Capac, povjesničari Inka su ga uspoređivali s legendarnim osnivačem Cuzca, Mancom Capacom od četvero braće Ayar. Montesinos je ispravno razdvojio suvremenu španjolsku dinastiju Inka (koja je počela vladati tek u jedanaestom stoljeću n. e.) od njenih prethodnika. Svi su znanstvenici potvrdili njegov zaključak da se dinastija Inka sastojala od četrnaest kraljeva, uključivši Huayna Capaca koji je umro kad su Španjolci stigli, i njegova dva zaraćena sina.

On je došao do zaključka da je Cuzco uistinu bio napušten prije negoli je ta dinastija Inka ponovno uspostavila kraljevstvo u glavnom gradu. Za vrijeme dok je Cuzco bio napušten, pisao je, dvadeset i osam kraljeva vladalo je iz skrivenog planinskog utočišta zvanog Tampu-Tocco. A prije toga doista je postojalo drevno carstvo s Cuzcom kao glavnim gradom. Tamo je šezdeset dva kralja sjedilo na prijestolju; od njih, četrdeset šestorica bili su svećenici-kraljevi, a šesnaestorica su bili polubožanski vladari koji su bili sinovi Boga Sunca. No, prije svega toga zemljom su vladali sami bogovi.

Pretpostavlja se da je Montesinos našao kopiju rukopisa Blas Valere u La Pazu, gdje su mu jezuiti dozvolili da iz njega prepisuje. On se također u velikoj mjeri oslanjao na pisanja oca Miguela Cabello da Balboa čija verzija spominje da prvi vladar, Manco Capac, nije došao u Cuzco izravno s jezera Titicaca, već iz skrivenog mjesta zvanog'Tampo-Toco' ( 'Odmorište prozora). Tamo je Manco Capac 'iskoristio svoju sestru Mama Occllo' i dobio od nje sina.

1 5 9 D A N K A D A J E S U N C E S T A L O

Montesinos je, dobivši potvrdu za to iz svih njemu raspoloživih izvora, prihvatio ovu informaciju kao činjenicu. Tako je započeo kroniku kraljevstva u Peruu s putovanjem četvero braće Ayar i njihove četiri sestre koji su bili poslani da pronađu Cuzco uz pomoć zlatnog predmeta. Međutim, on je zapisao verziju u kojoj je prvi koji je bio izabran za vođu, bio brat s imenom pretka koji je vodio narod u Ande, Piru Manco (i otuda ime Peru). On je bio taj koji je, kad je stigao na izabrano mjesto, objavio da je odlučio tamo izgraditi grad. Na odredište je stigao u društvu žena i sestara (ili sestara-žena); jedna od njih mu je rodila sina koji je dobio ime Manco Capac. Njegov sin je bio taj koji je u Cuzcu sagradio hram Velikom Bogu Viracochi; stoga se od tog vremena računa osnivanje drevnog carstva i počinje kronika dinastija. Manco Capac je bio pozdravljen kao Sin Sunca i bio je prvi od četrnaest vladara koje se takvima smatralo. U njegovo vrijeme su se štovala i druga božanstva, od kojih je jedno bila Majka Zemlja, a drugo bog čije je ime značilo Vatra; bio je predstavljen kamenom koji proriče.

Glavna znanost u to vrijeme, pisao je Montesinos, bila je astrologija; osim toga, bilo je poznato i umijeće pisanja na obrađenim listovima drveta pisang i na kamenu. Peti Capac je 'obnovio računanje vremena' i počeo je zapisivati protok vremena i vladavine svojih predaka. On je bio taj koji je uveo brojanje tisuću godina kao Veliki Period, te stoljeća i razdoblja od pedeset godina, ekvivalentno biblijskom jubileju. Capac koji je utemeljio kalendar i kronologiju, Inti Capac Yupanqui dovršio je hram i u njemu uveo štovanje velikog boga lila Tici Vira Cocha, što znači 'Svijetli Začetnik, Stvoritelj Voda.

Za vrijeme vladavine dvanaestog Capaca do Cuzca su doprle vijesti o iskrcavanju na obalu 'nekih ljudi velikog rasta ... divova koji su se nastanjivali po cijeloj obali' i, budući da su imali metalno oruđe, pljačkali su zemlju. Nakon nekog vremena počeli su odlaziti i u planine; nasreću, izazvali su bijes Velikog Boga i on ih je uništio nebeskom vatrom.

S prestankom opasnosti, ljudi su zaboravili zapovijedi i rituale. 'Dobri zakoni i običaji' bili su napušteni, no to nije prošlo


neprimijećeno od strane Stvoritelja. Za kaznu on je sakrio sunce; 'nije bilo zore dvadeset sati'. U narodu se podigao veliki vapaj i u hramu se molilo i žrtvovalo sve dok se (nakon dvadeset sati) sunce nije ponovno pojavilo. Kralj je odmah nakon toga ponovno uveo zakone o ponašanju i religiozne rituale.

Četrdeseti Capac na prijestolju Cuzca utemeljio je akademiju za studij astronomije i astrologije i ustanovio ekvinocije. Peta godina njegovog vladanja, izračunao je Montesinos, bila je dvije tisuće petstota godina od Točke Nula, koja je po njegovoj pretpostavci bio Potop. To je bila i dvijetisućita godina od početka kraljevstva u Cuzcu, u slavu čega je kralju dodijeljena nova titula Pachacuti (Reformator). Njegovi su nasljednici također promicali studij astronomije; jedan od njih je uveo prijestupnu godinu s jednim danom više svake četiri godine i jednu godinu više svakih četiri stotine godina.

Tijekom vladavine pedeset osmog monarha, 'kad je završilo Četvrto Sunce', navršilo se 2900 godina od 'Potopa'. To je, po Montesinosovom proračunu, godina kada se rodio Isus Krist.

To prvo carstvo u Cuzcu, koje započinje sa Sinovima Sunca, a nastavlja se sa svećenicima-kraljevima, snašao je gorki svršetak za vrijeme vladavine šezdeset drugog monarha. U njegovo vrijeme pojavljivala su se čuda i kobni znaci'. Zemlja se tresla od beskrajnih potresa, nebesa su se napunila kometima, znamenjima nadolazećeg uništenja. Plemena i narodi počeli su juriti na sve strane, sukobljavajući se sa svojim susjedima. Osvajači su došli s obale, pa čak i preko Anda. Uslijedile su velike bitke; u jednoj od njih kralja je oborila strijela i njegova se vojska razbježala u panici; svega pet stotina ratnika preživjelo je ove sukobe.

'Tako je vladavina peruanske monarhije bila izgubljena i uništena', pisao je Montesinos, 'a znanje o slovima bilo je izgubljeno'.

Nekoliko preostalih sljedbenika napustilo je Cuzco, ostavlja-jući za sobom samo šačicu svećenika da se brinu o hramu. Sa sobom su poveli i mladog sina svog mrtvog kralja, još dječaka, i našli utočište u planinskom skloništu zvanom Tampu-Tocco; to je bilo mjesto gdje je prvi polubožanski par izašao iz pećine da


uspostavi andsko kraljevstvo. Kad je dječak postao punoljetan, proglašen je prvim monarhom dinastije Tampu-Tocco. Ona je trajala gotovo tisuću godina, od početka drugog do jedanaestog stoljeća n. e.

Tijekom tih mnogih stoljeća izgnanstva, znanje je iščezavalo, a pisanje je palo u zaborav. Za vladavine sedamdeset osmog monarha - 3500. godina od Početka, jedna je osoba počela oživljavati umijeće pisanja. Tada je kralj primio upozorenje od svećenika u vezi pronalaska slova. Umijeće pisanja je bilo to, objašnjavala je njihova poruka, što je uzrokovalo pošasti i prokletstva koja su uništila kraljevstvo u Cuzcu. Božja želja je bila 'da nitko ne smije koristiti slova ili ih oživjeti, jer će od njihove upotrebe (ponovno) doći do velike štete'. Stoga je kralj zapovjedio 'zakonom, pod prijetnjom smrti, da nitko ne smije upotrebljavati quilcas, što su bili pergamenti i listovi drveća na kojima se pisalo, niti smije koristiti ikakvu vrstu slova'. Umjesto toga, uveo je korištenje quiposa, upletenih konopa u bojama, koji su otada služili u kronološke svrhe.

Za vrijeme devedesetog monarha navršilo se četvrto tisućljeće od Točke Nula. Monarhija u Tampu-Toccu postala je slaba i neučinkovita. Plemena koja su bila odana monarhiji pljačkali su i napadali njihovi susjedi. Plemenski poglavice su prestali odavati počast središnjem autoritetu. Običaji su se iskvarili, opačina širila. U takvim okolnostima, princeza izvorne krvi Sinova Sunca, jedna Mama Ciboca, pokazala se dorasla situaciji. Ona je objavila da je njezin mladi sin koji je bio toliko naočit da su mu njegovi obožavatelji dali nadimak Inka, predodređen da ponovno zadobije prijestolje u starom glavnom gradu, Cuzcu. On je na čudesan način nestao i ponovno se pojavio odjeven u zlatnu odjeću, tvrdeći da ga je Bog Sunca uzeo u visine, uputio ga u tajno znanje i rekao mu da odvede narod natrag u Cuzco. Njegovo ime je bilo Rocca; on je bio prvi iz dinastije Inka koji je doživio sramotan kraj u rukama Španjolaca.

Pokušavajući ove događaje smjestiti u određeni vremenski okvir, Montesinos navodi određene intervale u kojima je prošao


ili započeo period pod imenom 'Sunce'. Nikako nije moguće sa sigurnošću utvrditi na koju duljinu intervala (u godinama) je mislio, no, izgleda da je imao na umu andske legende o nekoliko 'Sunaca' u prošlosti naroda.

Iako su znanstvenici držali - danas nešto manje - da nije bilo nikakvih kontakata između srednjoameričke i južnoameričke civilizacije, potonja jedva da se razlikuje od astečkih i mayanskih poimanja pet Sunaca. Uistinu, sve civilizacije Starog svijeta imaju sjećanje na davna vremena, na razdoblja kad su sami bogovi vladali, iza kojih su uslijedili polubogovi i heroji, a tek tada smrtnici. Sumerski tekstovi zvani Popisi Kraljeva zabilježili su niz božanskih gospodara nakon kojih su došli polubogovi koji su vladali ukupno 432.000 godina prije Potopa, a potom su nabrojani kraljevi koji su nakon toga vladali kroz vrijeme koje se danas smatra povijesnim i čiji su podaci verificirani te je utvrđeno da su točni. Egipatski popis kraljeva, kako ga je sastavio svećenik-povjesničar Manetho, zabilježio je dinastiju od dvanaest bogova, a dinastija je započela otprilike 10.000 godina prije Potopa; za njima su došli bogovi i polubogovi sve dok se, oko 3100. g. pr. n. e., faraoni nisu uspeli na prijestolje Egipta. I ovdje se - kao i drugdje, gdje je bilo moguće verificirati njegove datume, uspoređujući ih s povijesnim zapisima - ispostavilo da su točni.

U peruanskoj kolektivnoj predaji i tradiciji Montesinos je pronašao predodžbe, koje potvrđuju i izvješća drugih kroničara o vjerovanju Inka, da je njihovo vrijeme bilo Peto Doba Sunca. Prvo doba je bilo doba Viracocha, bogova koji su bili bijeli i bradati. Drugo doba je bilo doba divova; neki od njih nisu bili dobronamjerni, a sukobi su izbijali između bogova i divova. Zatim je uslijedilo Doba Primitivnog Čovjeka, nekultiviranih ljudskih bića. Četvrto Doba je bilo doba heroja, ljudi koji su bili polubogovi. A, tada je nastupilo Peto Doba, doba ljudskih kraljeva, od kojih su Inke bili posljednji u nizu.

Montesinos je stavio andsku kronologiju u europski okvir, smjestivši je u suodnos prema Točci Nula (on je smatrao da to mora biti Potop) i - jasno - prema Kristovom rođenju. Ta dva


vremenska odsječka, napisao je, podudaraju se s vladavinom pedeset osmog monarha; dvije tisuće devetstota godina od Točke Nula bila je 'prva godina Isusa Krista. Peruanske monarhije, napisao je, započele su 500 godina nakon Točke Nula, tj. 2400. g. pr. n. e.

Stoga, problem koji znanstvenicima predstavljaju Montesi-nosova povijest i kronologija nije u nedostatku jasnoće; problem predstavlja zaključak da su kraljevanje i urbana civilizacija započeli - u Cuzcu - gotovo 3500 godina prije Inka. Ta je civilizacija - prema podacima preuzetim od Montesinosa i onih na čiji se rad oslanjao - poznavala pismo, posjedovala znanost koja je uključivala astronomiju i imala kalendar dovoljno dugo da ga periodički mora poboljšavati. Sve to (pa i više) posjedovala je sumerska civilizacija koje je procvala oko 3800. g. pr. n. e., kao i ona egipatska, koja je uslijedila oko 3100. g. pr. n. e. Još jedan izdanak sumerske civilizacije, onaj u dolini Inda, pojavio se oko 2900. g. pr. n. e.

Zašto bi bilo nemoguće da se takav trosmjerni razvoj pojavi i četvrti puta, u Andama? Bilo bi nemoguće ukoliko nije bilo kontakata između Starog i Novog svijeta. Postaje moguće, ukoliko su isti darovatelji sveg znanja - bogovi - bili isti i prisutni na cijeloj Zemlji.

Koliko god ovaj zaključak zvučao nevjerojatno, nasreću, može ga se dokazati.

Prvi test istinitosti događaja i kronologija koje je Montesinos sastavio, već se dogodio.

Ključni element u Montesinosovom izlaganju jest postojanje drevnog carstva, niza kraljeva u Cuzcu koji su konačno bili prisiljeni napustiti glavni grad i potražiti utočište na osamljenom planinskom mjestu zvanom Tampu-Tocco. Bezvlađe je trajalo tisuću godina; naposljetku je izabran mladić plemenitog roda da odvede narod natrag u Cuzco i uspostavi dinastiju Inka.

Da li je postojao Tampu-Tocco i da li se to mjesto moglo identificirati po oznakama krajolika koje je dao Montesinos? To je pitanje zaintrigiralo mnoge. Godine 1911. Hiram Bingham,


tražeći izgubljene gradove Inka, pronašao je mjesto; sada se zove Machu Picchu.

Bingham nije tražio Tampu-Tocco kad je krenuo na svoju prvu ekspediciju; ali, nakon brojnih povrataka i iscrpnih iskopavanja tijekom više od dva desetljeća, zaključio je da je Machu Picchu uistinu bio izgubljeni privremeni glavni grad Drevnog Carstva. Njegovi opisi tog mjesta, još uvijek najopsežniji, nalaze se u njegovim knjigama Machu Picchu, a Citadel of the Incas i The Lost City of the Incas.

Glavni razlog vjerovanju da je Machu Picchu legendarni Tampu-Tocco je ključ Tri Prozora. Montesinos je zapisao da je 'na mjestu svog rođenja Inka Rocca zapovjedio da se izvrše radovi koji su se sastojali od podizanja zida s tri prozora koji su bili simbol kuće njegovog oca, od kojeg je potekao'. Ime mjesta u koje se preselila kraljevska kuća iz glavnog grada Cuzca znači 'Sklonište Triju Prozora.

To da je mjesto postalo poznato po svojim prozorima ne bi trebalo čuditi, budući da nijedna kuća u Cuzcu, od najskromnijih do najveličanstvenijih, nema prozore. Činjenica da je mjesto postalo poznato po specifičnom broju prozora - tri - može biti rezultat jedino jedinstvenosti, antiknosti ili svetosti stvarnog postojanja takvog objekta. Tako je bilo u Tampu-Toccu, gdje je prema legendama, građevina s tri prozora odigrala ulogu u nastajanju plemena i drevnog carstva na početku Perua, te je struktura stoga postala 'simbol kuće njegovog oca od kojeg je (Inka Rocca) potekao'.

Ova legenda i legendarno mjesto pojavljuju se i u priči o braći Ayar. Kako je ispričao Pedro Sarmiento de Gamboa (Historia General Llamanda Yndica) i drugi rani kroničari, četvero braće Ayar i njihove četiri sestre, nakon što ih je stvorio bog Viracocha na jezeru Titicaca, došli su, ili ih je bog postavio, u Tampu-Tocco, odakle su 'izišli iz rečenog prozora po zapovijedi Tici-Viracoche i izjavili da ih je Viracocha stvorio da budu gospodari'.

Najstariji od braće, Manco Capac, nosio je sa sobom sveti simbol sa slikom sokola te zlatnu motku koju mu je dao bog da pronađe pravo mjesto za budući glavni grad, Cuzco. Putovanje

1 6 5 DAN K A D A JE S U N C E S T A L O

četvero parova (brat-sestra) započelo je mirno; no, uskoro se pojavila zavist. Pod izlikom da su neko blago ostavili u pećini u Tampu-Toccu, poslali su drugog brata, Ayar Cachija, natrag da ga donese. To je, međutim, bila samo varka troje braće da ga zatvore u pećinu, gdje se pretvorio u kamen.

Prema tim pričama, Tampu-Tocco potječe iz vrlo ranog doba; 'mit o Ayarima', napisao je H. B. Alexander u Latin American Mythology, 'vraća se unatrag sve do Megalitskog Doba i do kozmogonija povezanih s Titicacom". Kada su izgnanici napustili Cuzco, otišli su do mjesta koje je već postojalo, mjesta gdje je građevina s tri prostora već bila odigrala svoju ulogu u još ranije doba. Upoznati s ovim činjenicama, sada možemo posjetiti Machu Picchu, jer je struktura, čiji zid ima tri prozora, zaista pronađena tamo i nigdje drugdje.

'Machu Picchu ili Veliki Picchu je quichuansko ime za oštar vrh koji se uzdiže deset tisuća stopa iznad mora i četiri tisuće stopa iznad zapjenjenih brzaka rijeke Urubamba kraj mosta San Miguel - dva naporna dana putovanja sjeverno od Cuzca', zapisao je Bingham. 'Sjeverozapadno od Machu Picchua nalazi se još jedan prelijepi vrh okružen veličanstvenim ponorima koji se zove Huayna Picchu, odnosno Manji Picchu. Na uskom hrptu između dva vrha su ruševine grada Inka čije je ime izgubljeno u magli prošlosti. ... Moguće je da oni predstavljaju dva drevna mjesta, Tampu-Tocco, rodno mjesto prvog Inke i Vilcabamba Viejo'.

Danas putovanje od Cuzca do Machu Picchua, međusobno udaljenih nekih sto i dvadeset kilometara zračne linije, ne zahtijeva dva naporna dana putovanja koje je opisao Bingham. Vlak koji dahće putem uz, a zatim niz planinu, prolazeći kroz tunele i preko mostova i držeći se obronaka planina uz rijeku Urubamba, stiže na odredište za manje od četiri sata. Još jedna polusatna vožnja uzbrdo alpinističkim autobusom sa željezničke stanice i došli ste do grada. Pogled koji oduzima dah je upravo onakav kako ga je Bingham opisao. U sedlu između dva vrha stoje kuće, palače, hramovi - svi sada bez krova - okruženi terasama pripijenim uz planinu, spremnim za kultiviranje. Vrh


Huayna Picchu uzdiže se na sjeverozapadu kao stražar (sl. 72); iza njega i posvuda uokolo, vrh se natječe s vrhom dokle pogled seže. Dolje, rijeka Urubamba oblikuje potkovu, napola okružujući grad visoko iznad nje, a njene silovite vode krče bjelkasti put u smaragdnom zelenilu džungle.

Kako i dolikuje gradu koji je, vjerujemo, ispočetka služio kao model za Cuzco, a zatim ga oponašao, i Machu Picchu se sastojao od dvanaest četvrti ili grupa struktura. Kraljevsko-svećeničke grupacije su na zapadu, a rezidencijalno-funkcionalne (naseljene najviše djevicama i klanovskom hijerarhijom) na istoku, odvojene nizovima širokih terasa. Obični ljudi koji su obrađivali terasaste obronke planina živjeli su izvan grada (pronađena su mnoga takva seoca od početnog Binghamovog otkrića).

Nekoliko građevinskih stilova, kao u Cuzcu i na drugim arheološkim nalazištima, upućuju na različite faze nastanjenosti. Kuće za stanovanje građene su najčešće od pronađenog kamenja koje drži žbuka. Kraljevske rezidencije su građene od tesanog kamenja slaganog u redove, jednako fino izrezanog i oklesanog kao bilo gdje u Cuzcu. Potom, tu se nalazi i jedna građevina čija

slika 72


je izrada tako savršena da joj nema premca; osim toga, tu su i poligonalni megalitski kameni blokovi. U mnogim su slučajevima ostaci iz ranijeg Megalitskog Doba i Drevnog Carstva ostali kakvi su i bili; drugdje je očita kasnija gradnja povrh ranijih struktura.

Dok su istočne četvrti zauzimale svaku raspoloživu četvornu stopu vrha planine i prostirale se od gradskog zida na jugu prema sjeveru dokle god je to teren dopuštao, te na istok do ratarskih i pogrebnih terasa; zapadna grupa četvrti koja je također počinjala na zidu protezala se na sjever samo do granice Svetog Trga - kao da je nevidljiva crta označavala sveto tlo na koje se nije smjelo stupiti.

S druge strane nevidljive demarkacijske linije i nasuprot velikom terasastom trgu na istoku stoje ostaci koje je Bingham identificirao kao Sveti Trg, uglavnom 'stoga što s obje njegove strane su najveći hramovi', a jedan od njih ima tri presudna prozora. Upravo ovdje, u građevini koju je Bingham nazvao Hram Triju Prozora i u Glavnom Hramu na Svetom Trgu koji se na nju nastavljao, korišteni su divovski poligonalni kameni blokovi. Način na koji su rezani, oblikovani, klesani i uklopljeni jedan u drugog - bez žbuke, izjednačava ih s divovskim kamenim blokovima u megalitskim strukturama u Sacsahuamanu; jedan od kamenih blokova koji se ovdje nalazi ima trideset i dva kuta, čime nadilazi poligonalnost svega drugog, viđenog u Cuzcu.

Hram Triju Prozora stoji na istočnom rubu Svetog Trga; divovski kameni blokovi na njegovom istočnom zidu dobrano ga izdižu iznad razine terasa na njegovoj zapadnoj strani (sl. 73),

slika 73


omogućujući nesmetan pogled na istok kroz tri prozora (sl. 74). Trapezoidnog oblika, ploče prozora su isklesane iz divovskih kamenova koji tvore sam zid. Kao i u Sacsahuamanu i u Cuzcu su rezanje, oblikovanje te kut tvrdih granitnih kamenova izvedeni kao da se radi o mekom kitu za staklo; i ovdje se bijele granitne kamene blokove moralo dopremiti iz velike udaljenosti, preko neravnog terena i rijeka, niz doline i uz planine.

slika 74

Hram Triju Prozora ima samo tri zida, tako da je njegova zapadna strana potpuno otvorena; ona gleda na kameni stup visok oko dva metra (v. sl. 74). Bingham je pretpostavljao da je on možda podržavao krov koji bi bio (priznao je) 'nešto što se nije pronašlo ni u jednoj drugoj zgradi'. Moje je mišljenje da je stup, zajedno s tri prozora, služio za astronomska promatranja.

Nasuprot Svetom Trgu na sjeveru nalazi se građevina koju je Bingham nazvao Glavni Hram; i on ima samo tri zida, visoka tri i pol metra. Oni su položeni na divovskim kamenim blokovima ili su od njih građeni; zapadni zid, na primjer, je sagrađen od samo dva divovska kamena bloka koje je zajedno držao kamen u obliku slova T. Ogroman monolit, veličine 4,25 x 1,5 x 0,9 metara, stoji nasuprot središnjeg sjevernog zida u kojem sedam niša imitira trapezoidne prozore (ali to nisu) (sl. 75).


slika 75

Vijugave stepenice vodile su od sjevernog ruba Svetog Trga uzbrdo, po brežuljku čiji je vrh bio poravnat kako bi služio kao platforma za Intihuatanii, kamen izrezan velikom preciznošću, koji se koristio za promatranje i mjerenje kretanja sunca (sl. 76). Njegovo ime znači 'Onaj koji veže sunce i pretpostavlja se da je služio kod utvrđivanja solsticija, kad se sunce najdalje odmakne na sjever ili na jug; u vrijeme solsticija održavali su se rituali s ciljem 'da se veže sunce i da ga se vrati, kako ne bi otišlo i nestalo, te tako Zemlju vratilo u tamu koja se prema legendama već jednom dogodila.

Na suprotnom kraju svetog-kraljevskog zapadnog dijela Machu Picchua, s južne strane kraljevske četvrti, uzdiže se još jedna veličanstvena (i neobična) građevina ovog grada. Nazvana Torreon zbog svog polukružnog oblika, izgrađena je od kocaka


slika 76

tesanog kamena - odrezanog, oblikovanog i klesanog kamenja - rijetko viđene perfekcije, usporediva na neki način samo s kamenjem polukružnog zida koji je okruživao najsvetije mjesto u Cuzcu. Polukružni zid do kojeg se dolazi po sedam stepenica (sl. 77) stvara svoj vlastiti ograđeni dio u središtu kojeg se nalazi stijena koja je izrezana, oblikovana i prekrivena brazdama. Bingham je pronašao dokaze da su ta stijena i zidovi pored nje bili periodično izlagani vatri, te je zaključio da su stijena i ograđeni dio bili korišteni za žrtvovanja i druge rituale povezane sa štovanjem stijene.

(Ova sveta stijena unutar posebne strukture priziva u sjećanje svetu stijenu koja tvori srce Hrama na gori u Jeruzalemu, kao i Kabu (Qua'abah), crni kamen, skriven u najsvetijem muslimanskom svetištu u Meki).

Svetost stijene u Machu Picchuu ne potječe od njenog vrha koji strši, već od onog što leži ispod nje. To je ogromna prirodna


slika 78

stijena unutar koje se nalazi pećina koja je umjetno povećana i oblikovana do preciznih geometrijskih oblika koji izgledaju kao stepenice (ali to nisu), sjedala, hrpti i stupovi (sl. 78). Uz to, unutrašnjost je uređena zidovima od bijelog klesanog granita, najćišće boje i zrnatosti. Niše još više povećavaju kompleksnost unutrašnjosti. Bingham je nagađao da je prirodna pećina bila povećana i uređena kako bi čuvala kraljevske mumije koje su tamo donesene, jer je to mjesto bilo sveto. Ali, za početak, nameće se pitanje zašto je to mjesto bilo sveto i zašto je bilo važno tu sahraniti preminule kraljeve?


To nas pitanje vraća do legende o braći Ayar od kojih je jedan bio zatočen u pećini u Skloništu Triju Prozofa. Ako je Hram Triju Prozora bio legendaran, a pećina isto tako, onda legende potvrđuju to mjesto i mjesto je potvrđeno kao i legendarni Tampu-Tocco.

Sarmiento, jedan od španjolskih kroničara koji je i sam bio konkvistador, izvijestio je u svojoj knjizi History of the Incas 0 lokalnoj predaji da je deveti Inka (oko 1340. g. n. e.) 'budući znatiželjan o stvarima iz starih vremena i želeći ovjekovječiti svoje ime, osobno otišao u planinu Tampu-Tocco ... i tamo ušao u pećinu gdje se drži za sigurno da su došli Manco Capac 1 njegova braća kad su po prvi puta ušli u Cuzco. ... Nakon podrobnog ispitivanja, on je posvetio to mjesto ritualima i žrtvama, i postavio zlatni kapak na prozor Capac Tocca, te zapovjedio da otad svi trebaju štovati to mjesto, tako da ga učine svetim molitvenim mjestom za žrtve i proroštva. Nakon što je to učinio, vratio se u Cuzco'.

Glavni lik ovog izvješća, deveti Inka, zvao se Titu Manco Capac; dobio je i dodatnu titulu Pachacutec ('Reformator'), jer je nakon svog povratka iz Tampu-Tocca reformirao kalendar. Kao što Tri Prozora, Intihuatana - Sveta Stijena i Torreon, potvrđuju postojanje Tampu-Tocca, tako su i priča o braći Ayar, vladavine u drevnom carstvu prije Inka i poznavanje astronomije i kalendara ključni elementi u povijesti i kronologiji koje je zajedno sastavio Montesinos.

Vjerodostojnost Montesinosovih podataka može se dodatno potvrditi ako je on bio u pravu u vezi postojanja pisma u vrijeme drevnog carstva. Nalazimo da je i Cieza de Leon imao isti pogled na to i tvrdio da je 'u epohi koja je prethodila kraljevima Inka postojalo pismo u Peruu ... na lišću, kožama, tkanini i kamenu'.

Mnogi južnoamerički znanstvenici danas se pridružuju ranim kroničarima u vjerovanju da su domoroci u tim zemljama u stara vremena imali jedan ili više oblika pisma.

Brojne studije izvješćuju o petroglifima ('pismo u kamenu') pronađenim u cijelom području tih zemalja koje pokazuju, u


različitom stupnju, piktografsko ili crtano pismo. Rafael Larco Hoyle, na primjer (La Escritura Peruana Pre-Incana), sugerira uz pomoć prikaza da su obalski narodi sve do Paracasa posjedovali slikovno pismo, srodno pismu Maya. Arthur Posnansky, vodeći istraživač Tihuanacua, izradio je obimne studije koje pokazuju da su tamošnje rezbarije na spomenicima bile piktografsko-ideografsko pismo, što predstavlja još svega jedan korak do -fonetskog pisma. A dobro poznati nalaz Kamen iz Calanga, sada izložen u muzeju u Limi (si. 79), upućuje na spoj piktografskog s fonetskim, možda čak i alfabetskim pismom.

slika 79

Jedan od najvećih ranih istraživača Južne Amerike, Alexander de Humboldt, bavio se ovom temom u svom glavnom djelu Vues des Cordillères et Monumens des Peuples Indigenes de l'Amérique (1824.). 'U posljednje vrijeme postoji sumnja', napisao je, 'da su Peruanci, pored Quippusa, imali znanje o znakovnom pismu. Odlomak u L 'Origin de los Indios del Nuevo Mundo (Valencia, 1610.), strana 91, ne ostavlja nikakvu sumnju u pogledu toga'. Nakon što je govorio o meksičkim hijeroglifima, otac Garcia dodaje: 'Na početku osvajanja, Indijanci Perua ispovijedali su se na način da su crtali znakove koji su prikazivali Deset zapovijedi kao i grijehe počinjene protiv njih'. Moguće je doći do zaključka da su Peruanci koristili slikovno pismo, ali da su njihovi simboli bili grublji od meksičkih hijeroglifa i da su se uglavnom koristili quippusima.


Humboldt je također izvijestio da je, kad je bio u Limi, čuo za misionara imenom Narcisse Gilbar koji je među Panos Indijancima s rijeke Ucayale, sjeverno od Lime, pronašao knjigu presavijenih listova, sličnu onima koje su koristili Asteci u Meksiku; ali nitko u Limi nije ju mogao pročitati. 'Govorilo se da su Indijanci rekli misionaru da knjiga sadrži zapise o drevnim ratovima i putovanjima'.

Godine 1855. Ribero i von Tschudi pismeno su izvijestili o brojnim drugim otkrićima i zaključili da je u Peruu zaista postojala i druga metoda pisanja osim quiposa. Pišući odvojeno 0 svojim putovanjima, von Tschudi (u knjizi Reisen durch Südamerika) opisuje svoje oduševljenje kad mu je pokazana fotografija kožnog pergamenta s hijeroglifskim znakovima. Pergament je pronašao u muzeju La Paza u Boliviji i načinio kopiju pisma na njemu (si. 80a). 'Ovi su simboli izazvali u meni najveću zapanjenost', napisao je, 'stajao sam satima pred tom kožom', pokušavajući dešifrirati 'labirint' tog pisma. Ustanovio je da pismo počinje od lijeve strane, zatim se u sljedećem redu nastavlja s desne, te zatim u trećem redu ponovno polazi s lijeve 1 tako dalje, kao po serpentinama. Također je zaključio da je tekst napisan u vrijeme kada se obožavalo sunce; ali, to je bilo sve dokle je stigao.

Slijedio je natpis do mjesta njegova podrijetla, na obalama jezera Titicaca. Pater u crkvi misije u selu Copacabana na obali jezera potvrdio je da je takvo pismo bilo poznato u tom kraju, ali ga je pripisao post-osvajačkom razdoblju. To objašnjenje je bilo potpuno nezadovoljavajuće, jer da Indijanci nisu imali svoje vlastito pismo, onda bi primili latinsko pismo Španjolaca. Čak i ako je točno da se ovo hijeroglifsko pismo razvilo nakon španjolskog osvajanja, Jorge Cornejo je napisao {La Idolatria en el antiguo Peru): 'njegovo podrijetlo mora da je bilo negdje drugdje'.

Arthtur Posnansky (Guida general Illustrada de Tiahuanacu) je pronašao dodatne natpise na stijenama na dva sveta otoka jezera Titicaca. Istakao je da su bili od one vrste enigmatskih natpisa kakvi su pronađeni na Uskršnjim otocima (si. 80b)

L75 D A N K A D A J E S U N C E STALO

slika 80

- zaključak s kojim se znanstvenici danas uglavnom slažu. Međutim, poznato je da pismo s Uskršnjih otoka pripada obitelji indo-europskih pisama iz doline Inda i od Hetita. Zajednička crta svima njima (uključujući i natpise s jezera Titicaca) jest njihov sustav'kako vol ore': pisanje počinje u prvom redu s lijeve strane i završava na desnoj; nastavlja se u drugom redu, počevši s desna i završavajući na lijevoj strani; treći red ponovno započinje na lijevoj strani, i tako dalje.

Bez da ulazimo u raspravu o tome kako je pismo koje oponaša ono hetitsko (sl. 80c) došlo do jezera Titicaca, izgleda da


je potvrđeno postojanje jednog ili više oblika pisma u drevnom Peruu. I što se ovoga pitanja tiče, informacije koje je iznio Montesinos pokazuju se točnima.

Ako unatoč svemu dosad rečenom čitatelj teško može prihvatiti neizbježan zaključak da je u Andama, oko 2400. g. pr. n. e., doista postojala civilizacija slična onima Starog svijeta, evo još jednog dokaza.

Znanstvenici su potpuno ignorirali kao mogući valjani trag tvrdnju koja se ponavlja u andskim legendama: naime, legende govore da je u davnim vremenima došlo do zastrašujuće tame. Nitko se nije zapitao je li to bila tama - nepojavljivanje sunca kad je ono moralo biti na nebu - o kojem govore meksičke legende u priči o Teotihuacanu i njegovim piramidama. Jer, ukoliko je takav fenomen doista bio stvaran, što znači da sunce nije izišlo i da je noć bila beskrajna, tada se to moglo vidjeti na oba američka kontinenta.

Meksička kolektivna sjećanja te sjećanja ljudi iz Anda izgleda da potkrepljuju jedni druge, i tako potvrđuju istinitost sjećanja onog drugog - kao dva svjedoka istog događaja.

No, ukoliko ni to nije dovoljno uvjerljivo, možemo se pozvati na Bibliju kao dokaz, i to na nikog drugog nego Jošuu, da nam on bude svjedok.

Prema Montesinosu i drugim kroničarima, najneobičniji događaj se zbio za vrijeme vladavine Titua Yupanquia Pachacutija II, petnaestog monarha u vrijeme Drevnog Carstva. U trećoj godini njegove vladavine, kada su dobri običaji bili zaboravljeni, a ljudi se odali svim vrstama poroka, dvadeset sati nije bilo zore'. Drugim riječima, noć nije završila kada je to bilo uobičajeno, i izlazak sunca je bio odgođen dvadeset sati. Nakon velikog vapaja, ispovijedanja grijeha, žrtava i molitvi, sunce je konačno izašlo.

Ovdje nije mogla biti riječ o pomrčini: ne radi se o tome da je sunce koje je sjalo, bilo skriveno sjenom. Osim toga, nijedna pomrčina ne traje tako dugo, a Peruanci su poznavali takve periodične događaje. Priča ne kaže da je sunce nestalo; ona govori da nije izašlo - 'nije bilo zore' - dvadeset sati.


To bi značilo kao da se sunce, bilo gdje da se skrivalo, odjednom zaustavilo.

Ukoliko su andska sjećanja istinita, onda je negdje drugdje - na suprotnoj strani svijeta - DAN morao trajati jednako dugo, ne završavajući kad je trebao, nego trajući nekih dvadeset sati duže.

Nevjerojatno, ali takav je događaj zabilježen, i to u samoj Bibliji. Izraelci su, pod vodstvom Jošue, prešli preko rijeke Jordan u svoju Obećanu zemlju i uspješno zauzeli utvrđene gradove Jerihon i Aj. Tada su svi amorejski kraljevi sklopili savez i ujedinili snage protiv Izraelaca. Uslijedila je velika bitka u dolini Ajalon, blizu grada Gibeona. Počelo je s izraelskim noćnim napadom pred kojim su se Kanaanci razbježali. O izlasku sunca, kad su se kanaanske snage pregrupirale u blizini Bet-Horona, Jahve je 'bacao s neba na njih tuču kamenja ... te su ginuli. I poginulo ih je više od tuče kamene nego što su ih pobili sinovi Izraelovi svojim mačevima'.

Onoga dana kada Jahve predadeAmorejce sinovima Izraelovim, obrati se Jošua Jahvi i poviče pred Izraelcima: 'Stani, sunce, iznad Gibeona, i mjesece, iznad dola Ajalona!'

I stade sunce, i zaustavi se mjesec sve dok se nije narod osvetio neprijateljima svojim. Ne piše li to u knjizi Pravednika? I stade sunce nasred neba i nije se nagnulo k zapadu gotovo cio dan.

Znanstvenici su generacijama raspravljali o toj priči i 10. poglavlju Knjige o Jošui. Neki je odbacuju kao čistu fikciju, dok drugi vide u njoj odjeke mita; neki je, opet, pokušavaju objasniti pojmovima neuobičajeno produžene pomrčine sunca. Međutim, osim činjenice da tako duge pomrčine nisu poznate, priča ne


govori o nestanku sunca. Naprotiv, ona govori o događaju kada se sunce moglo i dalje vidjeti, kada se zadržalo na nebu 'gotovo cijeli dan', recimo - dvadeset sati?

Ova epizoda, čija se jedinstvenost priznaje u Bibliji ('Nije bilo takva dana ni prije ni poslije'), a koja se dogodila na suprotnoj strani Zemlje u odnosu na Ande, opisuje tako fenomen suprotan onome koji se manifestirao u Andama. U Kanaanu sunce nije zašlo oko dvadeset sati; u Andama sunce nije izašlo tijekom istog vremenskog perioda.

Zar onda ove dvije priče ne opisuju isti dogadaj i - budući da potječu s različitih strana Zemlje - ne potvrđuju li njegovu stvarnost?

O kakvoj je pojavi riječ, još uvijek ostaje zagonetka. Jedina biblijska naznaka jest spominjanje velikog kamenja koje pada s neba. Budući d a j e nama poznato da priče ne opisuju zaustavljanje sunca (i mjeseca), već poremećaj Zemljine rotacije oko svoje osi, moguće objašnjenje bilo bi da se jedan komet previše približio Zemlji i pritom se raspao. Budući da neki kometi kruže oko sunca u smjeru kazaljke na satu koji je suprotan smjeru vrtnje Zemlje i drugih planeta, shvatljivo je da bi takva kinetička sila mogla privremeno djelovati na Zemljinu rotaciju u suprotnom smjeru, i time ju usporiti.

Koji god bio pravi uzrok tog fenomena, ono što nas ovdje zanima jest vremensko podudaranje. Kao općeprihvaćeno vrijeme Izlaska uzima se trinaesto stoljeće pr. n. e. (oko 1230. g. pr. n. e.), dok su znanstvenici, koji su zastupali razdoblje od dva stoljeća ranije, u manjini. Pa ipak, u svojim dosad objavljenim radovima (v. Ratovi bogova i ljudi) došao sam do zaključka da bi godina 1433. pr. n. e. odgovarala tom događaju, kao i biblijskim pričama o židovskim patrijarsima, te se savršeno uklopila u poznate onovremene događaje i kronologije u Mezopotamiji i Egiptu. Nakon što su objavljeni ovi zaključci (1985. g.), dva eminentna bibličara i arheologa - John J. Bimson i David Livingston - poslije iscrpnog proučavanja (Biblical Archaeology Review, rujan/listopad 1987.) došli su do zaključka da se Izlazak dogodio oko 1460. g. pr. n. e. Izuzev njihovih vlastitih arheoloških


nalaza i proučavanja razdoblja Brončanog doba na drevnom Bliskom istoku, biblijski podaci o vremenskim odrednicama, kao i proces izračuna koji su koristili bio je isti onaj koji sam i sám primijenio dvije godine ranije. (Tom sam prilikom, također, iznio razloge zašto sam izabrao uskladiti dva niza biblijskih datiranja, tako da datum Izlaska pada u 1433. g. pr. n. e., a ne u 1460. g. pr. n. e.).

Budući da su Izraelci lutali sinajskom pustinjom četrdeset godina, ulazak u Kanaan se dogodio 1393. g. pr. n. e.; pojava koju je Jošua promatrao dogodila se ubrzo nakon toga.

Sada se nameće pitanje: je li se fenomen suprotnog predznaka, dakle, produžena noć, pojavio u Andama u isto to vrijeme?

Na nesreću, stanje u kojem su Montesinosovi spisi stigli do modernih znanstvenika ostavlja praznine u podacima glede trajanja vladavine svakog monarha, pa ćemo do podataka morati doći zaobilaznim putem. Događaj se zbio, priopćava Montesinos, treće godine vladavine Titua Yupanquia Pachacutija II. Kako bismo točno odredili njegovo razdoblje, morat ćemo računati s oba kraja. Rečeno nam je da se prvih 1000 godina od Točke Nula navršilo za vrijeme vladavine četvrtog monarha, tj. 1900. g. pr. n. e., a da je trideset i drugi kralj vladao 2070 godina od Točke Nula, tj. 830. g. pr. n. e.

Kada je vladao petnaesti monarh? Raspoloživi podaci sugeriraju da je devet kraljeva - koji dijele četvrtog i petnaestog monarha - vladalo ukupno otprilike 500 godina, smještajući Titua Yupanquianitos Pachacutija II u otprilike 1400. g. pr. n. e. Računajući unazad, od trideset i drugog monarha (830. pr. n. e.), dolazimo do broja od 564 godine koje ih dijele, što nam daje godinu 1394. pr. n. e. kao godinu vladanja Titua Yupanquia Pachacutija II.

Bez obzira na koji od dva načina, dolazimo do vremenske odrednice za događaj u Andama koja se poklapa s biblijskim datumom, kao i datumom događaja u Teotihuacanu.

Zaključak je jasan:


DAN KADA JE SUNCE STALO U KANAANU BILA JE NOĆ BEZ IZLASKA SUNCA U DVIJEMA AMERIKAMA.

Ova pojava, na ovaj način potvrđena, postaje nepobitan dokaz vjerodostojnosti andskih sjećanja na Drevno Carstvo koje je započelo kada su bogovi darovali čovječanstvu zlatni štap na jezeru Titicaca.

8 PUTEVI NEBA

Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al' po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do na kraj svijeta sežu. Ondje suncu razape šator.

Tako je biblijski psalmist opisivao čuda neba, čudo dana i noći koji slijede jedno za drugim, kako se Zemlja okreće oko svoje osi (biblijska 'linija koja prolazi kroz Zemlju) i kruži oko sunca koje sjedi u središtu svega (kao vladar u svom šatoru). 'Dan je tvoj i noć također, ti si uspostavio zvijezde i sunce ... Ljeto i zima od tebe su stvoreni'.

Tisućama godina, otkad je čovjek stvorio civilizaciju, astronomi-svećenici su gledali u nebo, tražeći vodstvo za čovjeka

1 8 1

Zecharia Sitchin - IIZGUBLJENA KRALJEVSTVA 182

na Zemlji - od sumerskih i babilonskih zigurata, egipatskih hramova, kamenog kruga Stonehengea ili Caracola u Chichen Itzu. Promatrali su složena nebeska kretanja zvijezda i planeta, računali, zapisivali; da bi to bilo moguće, zigurati, hramovi i opservatoriji bili su poravnati po preciznoj nebeskoj orijentaciji te opremljeni otvorima i drugim osobinama građevina koje su dopuštale svjetlu sunca ili neke druge zvijezde da prodire tuda kao zraka u doba ekvinocija ili solsticija.

Zašto je čovjek krenuo u takve daljine? Što je to želio vidjeti, što je želio odrediti?

Među znanstvenicima je uobičajeno da astronomska nastojanja drevnih ljudi tumače potrebom ratarskog društva za kalendarom, pomoću kojeg su određivali vrijeme sjetve i vrijeme žetve. Ovo objašnjenje dugo je vremena prihvaćano zdravo za gotovo. Ratar koji obrađuje zemlju godinu za godinom može procijeniti promjenu godišnjih doba i dolazak kiša bolje od astronoma, a ima na raspolaganju i svisca koji mu može ponešto otkriti. Činjenica jest da gdje god da su pronađene primitivne društvene zajednice koje žive od ratarstva, u nekom zabačenom dijelu svijeta, one su živjele i prehranjivale se generacijama bez astronoma i preciznog kalendara. Također je utvrđeno da je kalendar izum urbanog, a ne ratarskog društva.

Jednostavni sunčani sat može dati dovoljno dnevnih i sezonskih informacija, ako netko bez njega ne bi mogao preživjeti. Pa ipak je drevni čovjek proučavao nebo i poravnavao svoje hramove prema zvijezdama i planetima, te povezivao svoj kalendar i svetkovine ne sa zemljom na kojoj je stajao, već s putovima neba. Zašto? Zato što kalendar nije bio smišljen iz ratarskih, nego iz vjerskih razloga. Ne stoga da donese dobro čovječanstvu, nego radi štovanja bogova. A bogovi su, po prvoj ikad postojećoj religiji, i prema tvrdnjama ljudi koji su nam ostavili kalendar, došli s nebesa.

Čovjek treba čitati i iščitavati Psalme kako bi shvatio da promatranje čudesa nebeskih fenomena nema nikakve veze s obrađivanjem zemlje ili čuvanjem stoke; ono ima veze sa štovanjem Gospodara Svega. Nema boljeg načina da se to uvidi od povratka

1 8 3 P U T EVI N E B A

u Sumer; naime, tamo su, prije otprilike 6000 godina, astronomija, kalendar i religija, koji su predstavljali poveznicu Zemlje s nebom, imali svoj početak. To je bilo znanje, tvrdili su Sumerani, koje su im dali Anunnaki ('Oni koji su došli s neba na Zemlju'), koji su došli na Zemlju sa svog planeta Nibiru. Nibiru je bio, rekli su, dvanaesti član Sunčevog sustava, i to je razlog zašto se nebeski krug dijeli na dvanaest kuča, a godina na dvanaest mjeseci. Zemlja je sedmi planet (brojeći izvana prema unutra); stoga je dvanaest bio sveti nebeski broj, a sedam je bio sveti zemaljski broj.

Anunnaki su, Sumerani su o tome ostavili zapise na brojnim glinenim pločicama, došli na Zemlju mnogo prije Potopa. U knjizi Dvanaesti planet utvrđeno je da se to dogodilo 432.000 godina prije Potopa - razdoblje koje odgovara 120 orbita Nibirua, orbita koje premda Anunnakima predstavljaju tek jednu njihovu godinu, odgovaraju vremenu od 3600 zemaljskih godina. Oni su dolazili i odlazili sa Nibirua i Zemlje, svaki puta kad se njihov planet približio Suncu (i Zemlji), te kad je prolazio između Jupitera i Marsa; stoga, nema mjesta sumnji da su Sumerani počeli promatrati nebo, ne kako bi doznali kada je potrebno sijati, nego da bi vidjeli i slavili povratak nebeskog Gospodina.

To je razlog, po mom mišljenju, zašto je čovjek postao astronom. To je bio razlog zašto je čovjek - kako je vrijeme prolazilo, te više nije bilo moguće promatrati sam Nibiru - tražio znakove i znamenja u pojavama koje je vidio, a na taj način se iz astronomije rodila astrologija. Ukoliko se astronomske orijentacije i poravnanja, te podjele neba koje su započele u Sumeru može pronaći i u Andama, bit će to neoboriv dokaz za postojanje veze među njima.

Nešto ranije u četvrtom tisućljeću pr. n. e., prema sumerskim tekstovima, vladar Nibirua Anu i njegova supruga Antu posjetili su Zemlju. U njihovu čast izgrađeno je potpuno novo svetište s hramom-tornjem na mjestu koje je kasnije bilo poznato pod imenom Uruk (biblijski Erek). Sačuvan je tekst na glinenim pločicama koji opisuje noć koju su tamo proveli. Navečer je započeo ceremonijalni obrok s ritualnim pranjem ruku na znak sa neba - pojavu Jupitera, Venere, Merkura, Saturna, Marsa i


Mjeseca. Tada je poslužen prvi dio obroka iza čega je uslijedila stanka. Dok je grupa svećenika počela pjevati himnu Kakkab Anu Etellu Shamame ('Anuov planet se uzdiže na nebu'), jedan astronom-svećenik je na 'najvišoj razini tornja hrama' čekao da se pojavi Anuov planet Nibiru. Kad je ugledao planet, svećenik je glasno zapjevao 'Onome koji je sve sjajniji, nebeskom planetu Gospodina Anua' te psalam 'Stvoriteljev lik se pojavio'. Zapaljen je kriješ kako bi se obilježio taj trenutak i prenijelo novost okolnim gradovima. Prije negoli je noć završila cijela zemlja je plamtjela krjesovima; a ujutro su recitirane molitve zahvalnosti.

Pažnja i veliko astronomsko znanje koji su bili potrebni pri gradnji hramova u Sumeru vidljivi su iz spisa sumerskog kralja Gudea (oko 2200. g. pr. n. e.). Najprije se pred njim pojavio čovjek koji je sjajio kao nebo', koji je stajao pored 'božanske ptice'. To biće, napisao je Gudea, 'koje je po kruni na svojoj glavi bilo očito bog', pokazalo se da je bog Ningirsu. Njega je pratila boginja koja je 'držala ploču svoje povoljne zvijezde na nebu'. U drugoj ruci je držala 'sveti štapić' kojim je kralju pokazala 'povoljan planet'. Treći bog ljudskog izgleda držao je u svojim rukama ploču načinjenu od dragog kamena na kojoj je bio nacrtan plan hrama. Jedan od kipova Gudee prikazuje ga kako sjedi s pločom na koljenima. Jasno se može vidjeti božanski crtež; on prikazuje tlocrt hrama i mjerilo pomoću kojeg treba podići sedam razina, jednu kraću od druge kako se ide prema vrhu. A to, pokazuje tekst, nije bio Sunčev hram.

Sofisticirano astronomsko znanje koje su pokazali Sumerani nije bilo ograničeno na izgradnju hramova. Kako sam iznio u prethodnim knjigama, i kako je danas općeprihvaćeno, u Sumeru su bili postavljeni svi pojmovi i principi moderne sferne astronomije. Popis možemo započeti s podjelom kruga na 360 stupnjeva, pronalaskom zenita, horizonta i drugih astronomskih pojmova i terminologije, a završiti grupiranjem zvijezda u konstelacije, otkrićem, imenovanjem i slikovitim opisom zodijaka i njegovih dvanaest kuća te shvaćanjem pojave precesije - kašnjenja Zemljinog kretanja oko Sunca od oko jedan stupanj svake sedamdeset i dvije godine.


Dok se Planet Bogova, Nibiru, pojavljivao i nestajao unutar svojeg 3600-godišnjeg kruženja oko Sunca (brojeći zemaljskim godinama), čovječanstvo na Zemlji protok vremena moglo je mjeriti samo u terminima okretanja vlastitog planeta oko Sunca. Nakon fenomena dana i noći, najlakša za raspoznati su godišnja doba. Kako potvrđuju najjednostavniji i brojni kameni krugovi, bilo je lako postaviti oznake za četiri točke u odnosu Zemlja/ Sunce: prividno podizanje sunca na nebu i dulje trajanje dana, kako zima ustupa pred proljećem; točka u kojoj se dan i noć čine jednakima; zatim postupno udaljavanje Sunca, kako dani postaju kraći i temperatura počinje padati. Kada se hladnoća i tama povećavaju, i izgleda da bi Sunce moglo potpuno nestati, ono oklijeva, staje i počinje se vraćati; i cijeli ciklus se ponavlja - počela je nova godina. Na taj su način utvrđene četiri pojave u ciklusu Zemlja/Sunce: ljetni i zimski solsticij ('mrtve točke sunca') kada sunce dosiže svoj najudaljeniju poziciju na sjeveru i na jugu, te proljetni i jesenji ekvinocij (kada su dan i noć jednako dugi).

Za promatranje tog prividnog kretanja Sunca u odnosu na Zemlju, budući se ustvari Zemlja vrti oko Sunca - a to je činjenica koju su Sumerani znali i prikazivali - bilo je nužno da promatrač na Zemlji ima neku nebesku referentnu točku. Rješenje je pronađeno u podjeli neba, velikog kruga kojeg Zemlja stvara oko Sunca, na dvanaest dijelova - dvanaest kuća zodijaka, svaka sa svojom grupom vidljivih zvijezda (konstelacija). Odabrana je točka - proljetni ekvinocij - a kuća zodijaka u kojoj je Sunce viđeno u tom trenutku proglašena je prvim danom prvog mjeseca nove godine. To je bilo, pokazuju sva istraživanja najstarijih zapisa, u kući zodijaka ili u dobu Bika.

Međutim, tada je precesija sve pokvarila. Budući da je Zemljina os ukošena u odnosu na ravninu svoje orbite oko Sunca (danas to iznosi 23,5 stupnjeva), i vrti se oko sebe, os upire u točku na nebu koja se pomiče, stvarajući (na nebu) veliki zamišljeni krug, kojem je potrebno 25.920 godina kako bi se zatvorio. To znači da se odabrana 'fiksna točka', koja se pomiče za jedan stupanj svake 72 godine, u cijelosti preseli iz jedne kuće zodijaka u drugu svakih


2160 godina. Otprilike dvije tisuće godina nakon pojave kalendara u Sumeru, bilo je nužno preinačiti kalendar, a za fiksnu točku odrediti kuću Ovna. Suvremeni astrolozi još uvijek izrađuju svoje horoskope temeljeći ih na prvoj točci Ovna, premda je današnjim astronomima poznato da smo gotovo dvije tisuće godina u dobu Riba (te da smo na pragu ulaska u doba Vodenjaka).

Podjela velikog nebeskog kruga na dvanaest dijelova - u čast dvanaest članova Sunčevog sustava i odgovarajućeg panteona dvanaest 'Olimpskih' bogova - dovela je do bliskog suodnosa solarne godine s periodičnošću Mjeseca. No, kako su lunarni mjeseci prekratki da bi ispunili solarnu godinu točno dvanaest puta, pronađene su složene metode pomoću kojih se svako malo dodaju dani s ciljem da se dvanaest lunarnih mjeseci poravna sa solarnom godinom.

U babilonska vremena, u drugom tisućljeću pr. n. e., hramovi su zahtijevali trostruko poravnanje: prema novom zodijaku (Ovan), prema poklapanju s četiri solarne točke (od kojih je najvažnija u Babilonu bila proljetni ekvinocij) i prema lunarnom periodu. Glavni babilonski hram u čast nacionalnog boga Marduka, čiji su ostaci relativno dobro sačuvani, pravi je primjer svih tih astronomskih principa. Pronađeni su i tekstovi koji u arhitektonskim terminima opisuju njegovih dvanaest vrata i sedam razina, omogućujući znanstvenicima da rekonstruiraju njegovu upotrebu kao solarnog, lunarnog, planetarnog i zvjezdanog opservatorija (sl. 81).

slika 81


Tek se u posljednjih nekoliko godina otvoreno priznalo da nam astronomija, udružena s arheologijom, mogu pomoći kod određivanja starosti spomenika, mogu objasniti povijesne događaje i odrediti nebesko podrijetlo religioznih vjerovanja. Bilo je potrebno gotovo jedno stoljeće da bi ova spoznaja dosegla razinu discipline zvane arheoastronomija; naime, 1894. g. Sir Norman Lockyer (The Dawn of Astronomy) uvjerljivo je pokazao da su u svako vrijeme i gotovo posvuda - od najranijih svetišta do najvećih katedrala - hramovi bili orijentirani na temelju astronomskih principa. Vrijedi napomenuti da je do te spoznaje došao zbog 'izvanredne stvari: u Babilonu, od početka stvari, znak za Boga bila je zvijezda'; slično tome, u Egiptu 'u hijeroglifskim tekstovima, tri su zvijezde predstavljale množinu - 'bogovi". Također je primijetio da su i u hinduističkom panteonu najštovaniji bogovi hramova bili Indra ('Dan kojeg je donijelo Sunce') i JJshas ('Zora'), dakle, bogovi povezani s izlaskom sunca.

Usredotočivši se na Egipat, gdje drevni hramovi još uvijek stoje, pa je moguće podrobno proučiti njihovu arhitekturu i orijentaciju, Lockyer je došao do zaključka da su hramovi u drevna vremena bili ili hramovi Sunca ili hramovi zvijezda. Hramovi Sunca bili su hramovi koje su njihove osi te rituali ili kalendarske funkcije poravnavali bilo sa solsticijima, bilo s ekvinocijima; hramovi zvijezda su bili hramovi koji nisu bili povezani ni s jednom od četiri sunčeve točke, već su tako napravljeni da promatraju i štuju pojavljivanje određene zvijezde određenog dana na određenoj točci na horizontu. Za Lockyera je bilo zapanjujuće otkriće da što su hramovi bili stariji, to je njihova astronomija bila sofisticiranija. Tako su na početku svoje civilizacije Egipćani mogli kombinirati zvjezdani aspekt (najsvjetliju zvijezdu tada, Sirius) sa solarnim aspektom (ljetnim solsticijem) i godišnjim podizanjem Nila. Lockyer je izračunao da se trostruka koincidencija mogla dogoditi samo jednom u otprilike svakih 1460 godina i da je egipatska Točka Nula, kada se počeo računati njihov kalendar, padala u otprilike 3200. g. pr. n. e.


Lockyerov glavni doprinos onome što se (nakon gotovo cijelog stoljeća!) razvilo u arheoastronomiju bila je spoznaja da orijentacija drevnih hramova može biti ključ za točan izračun vremena njihove gradnje. Glavni primjer kojeg je ponudio u tu svrhu bio je kompleks hramova u Tebi u Gornjem Egiptu (Karnak). Tamo je nakon starije i sofisticiranije orijentacije najranijih svetih gradova (prema ekvinocijima) uslijedila lakša orijentacija prema solsticijima. U Karnaku se Veliki Hram posvećen Amon-Rau sastojao od dvije pravokutne strukture građene leđima jedna prema drugoj na istočno-zapadnoj osi, s južnim nagibom (sl. 82). Orijentacija je bila takva da bi u vrijeme solsticija sunčeva zraka putovala duž cijelog prolaza (dugog oko sto pedeset metara), prolazeći iz jednog dijela hrama u drugi između dva obeliska. Za nekoliko minuta sunčeva je zraka dotakla središte svetišta - Svetinju nad svetinjama - bljeskom svjetla na kraju prolaza, signalizirajući time trenutak kada je počeo prvi dan prvog mjeseca nove godine.

slika 82


Međutim, taj određeni trenutak nije bio nepromjenjiv; on se pomicao, što je opet imalo za posljedicu naknadnu gradnju hramova s promijenjenim orijentacijama. Kada se orijentacija temeljila na ekvinocijima, pomak je bio promjenjiva zvjezdana pozadina na kojoj se vidjelo Sunce - pomak u zodijakalnim 'dobima' zbog precesije. Ali činilo se da postoji još jedan, čak značajniji pomak koji je utjecao na solsticije: kut između krajnjih točaka među kojima se Sunce naizgled kretalo, smanjivao se! Tako se tijekom vremena došlo do zaključka d a j e kretanje Sunca podložno još jednom fenomenu u odnosu Zemlja-Sunce. Radi se o otkriću astronoma da Zemljina nagnutost, nagib njene osi prema njenoj orbitalnoj putanji oko Sunca, nije uvijek bila identična ovoj sadašnjoj (nešto ispod 23,5 stupnjeva). Zemljino kolebanje mijenja ovaj nagib za oko 1 stupanj tijekom otprilike 7000 godina, smanjujući se do vjerojatnih 21 stupnja prije negoli ponovno počne povećavati kut dobrano iznad 24 stupnja. Rolf Müller, koji je ovu činjenicu primijenio na andsku mitologiju {Der Himmel über dem Menschen der Steinzeit i druge studije) izračunao je da, ukoliko su arheološki ostaci bili orijentirani na nagib od 24 stupnja, to znači da su izgrađeni prije najmanje 4000 godina.

Primjena ove sofisticirane i nezavisne metode utvrđivanja datuma jednako je važna kao i utvrđivanje starosti pomoću radioaktivnog ugljika - možda čak i više, budući da se testovi s radioaktivnim ugljikom mogu izvoditi samo na organskim materijalima (kao što su drvo ili ugljen) pronađenim u ili blizu zgrada, što ne isključuje nepoznatu raniju dob takve građevine; no, arheoastronomija može sama odrediti starost zgrade, pa čak i vrijeme gradnje pojedinih njenih dijelova.

Profesor Müller, čiji ćemo rad pobliže razmotriti, došao je do zaključka da su savršene građevine od klesanog kamena u Machu Picchuu i Cuzcu (za razliku od poligonalnih megalitskih) stare preko 4000 godina, potvrđujući time Montesinosovu kronologiju. Takva primjena arheoastronomije na andske ostatke, kako ćemo vidjeti, unijela je još više pomutnje glede određivanja starosti civilizacije u dvjema Amerikama.


Suvremenim je astronomima dugo trebalo da dođu na Machu Picchu, ali su naposljetku ipak stigli. Godine 1930. Rolf Müller, profesor astronomije na univerzitetu u Potsdamu, objavio je svoje prve studije koje se bave astronomskim aspektima ruševina u Tiahuanacuu, Cuzcu i Machu Picchuu. Njegovi zaključci, koji govore o drevnosti ovih ostataka, a posebno spomenika u Tiahuanacuu, gotovo su mu uništili karijeru.

U Machu Picchuu Müller se usredotočio na Intihuatanu na vrhu brijega na sjeverozapadu grada, i na strukturu na vrhu svete stijene, jer je na oba mjesta vidio precizne karakteristike koje su mu omogućile da uvidi njihovu svrhu i upotrebu (Die Intiwatana (Sonnenwarten) im Alten Peru i drugi spisi).

Shvatio je da je Intihuatana bila postavljena na najvišoj točki u gradu. S nje se mogao vidjeti horizont u svim pravcima; ali zidovi od megalitskog klesanog kamenja ograničavali su pogled u samo određenim smjerovima, onim koje su graditelji zamislili. Intihuatana i njena osnovica bile su isklesane iz jednog prirodnog kamena, uzdižući stup do željene visine. I stup i osnovica bili su klesani i orijentirani na precizan način (v. sl. 76). Müller je ustanovio da su razne nagnute površine i strane pod kutom bile tako napravljene da omoguće određivanje zalaska sunca u vrijeme ljetnog solsticija, izlaska sunca u vrijeme zimskog solsticija, te proljetnih i jesenjih ekvinocija.

Prije svojih istraživanja u Machu Picchuu Müller je dugo ispitivao arheoastronomske aspekte Tiahuanacua i Cuzca. Jedan stari španjolski drvorez (sl. 83a) navodio ga je na zaključak da je veliki Hram Sunca u Cuzcu bio tako građen da dozvoli sunčevim zrakama da izravno obasjaju samo središte svetišta - Svetinju nad svetinjama - u trenutku izlaska sunca na dan zimskog solsticija. Primjenjujući Lockyerove teorije na Coricanchu, Müller je uspio izračunati i pokazati da su pretkolumbovski zidovi zajedno s kružnim svetištem mogli služiti istoj svrsi kao i egipatski hramovi (sl. 83b).

Prva očigledna karakteristika građevine na vrhu svete stijene u Machu Picchuu jest njezin polukružni oblik i savršeno klesano kamenje od koje sagrađena. To predstavlja očitu sličnost s


slika 83

polukružnim svetištem u Cuzcu (već sam iznio svoje mišljenje da je ova u Machu Picchuu prethodila onoj u Cuzcu); za Miillera to je značilo da ima sličnu funkciju - određivanje zimskog solsticija. Nakon što je utvrdio da su ravne zidove te strukture arhitekti orijentirali prema zemljopisnom položaju i nadmorskoj visini mjesta, ustanovio je da su dva trapezoidna prozora u kružnom dijelu (sl. 84) omogućavala promatraču da kroz njih vidi izlazak sunca u vrijeme ljetnih i zimskih solsticija - prije 4000 godina!

Tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća dva astronoma s opservatorija Steward na University of Arizona, D. S. Dearborn i R. E. White (Archaeoastronomy at Machu Picchu) krenuli


slika 84

su na isto mjesto s preciznijim instrumentima. Potvrdili su astronomsku orijentaciju Intihuatane i dva prozora u Torreonu (odakle se promatra s isturene svete stijene duž žljebova i rubova). Oni se, međutim, nisu pridružili Müllerovoj raspravi o starosti te strukture. Ni oni, a niti Müller nisu pokušali slijediti linije promatranja, stare nekoliko tisućljeća, kroz najdrevniju megalitsku strukturu, legendarna Tri Prozora. Tamo bi rezultati, vjerujem, bili još više zapanjujući.

Müller je, međutim, proučavao orijentaciju megalitskih zidova u Cuzcu. Njegov zaključak, čije su dalekosežne implikacije ignorirane, bio je da 'njih treba smjestiti u razdoblje između 4000. g. pr. n. e. i 2000. g. pr. n. e.' (Sonne, Mond und Sterne über dem Reich der Inka). To znači da vrijeme megalitskih struktura (barem onih u Cuzcu, Sacsahuamanu i Machu Picchuu) 2000 godina prethodi godini 2000. pr. n. e. kao vremenu Torreona i Intihuatane u Machu Picchuu. Drugim riječima, Müller je zaključio da se građevine iz razdoblja prije Inka protežu preko dva doba zodijaka: megalitske pripadaju dobu Bika, a one iz vremena Drevnog Carstva i pukotina u Tampu-Toccu su iz doba Ovna.

Na drevnom Bliskom istoku pomak uzrokovan precesijom zahtijevao je periodičnu preinaku izvornog sumerskog kalendara. Glavna promjena, popraćena velikim vjerskim preokretima, dogodila se oko 2000. g. pr. n. e., prelaskom iz zodijakalnog znaka


Bika u znak Ovna. Zapanjujuće za druge (ali ne i za nas), takve promjene i reforme uočene su i u Andama.

Da su drevni andski narodi imali kalendar, trebao bi biti zaključak do kojeg smo došli na temelju zapisa Montesinosa i drugih kroničara koji su spominjali opetovane preinake kalendara koje su provodili razni vladari. Međutim, bilo je potrebno objaviti nekoliko znanstvenih studija, počevši 30-tih godina 20. stoljeća, kako bi se potvrdilo da ovi narodi ne samo da su imali kalendar, nego su ga i zapisivali (iako se pretpostavljalo da nisu imali pismo). Pionir na tom području, Fritz Buck (Inscriptiones Calendaría del Peru Preincaico i drugi spisi) došao je do arheoloških dokaza koji podržavaju ove zaključke, kao što je žezlo koje predstavlja instrument za računanje vremena, te vaza, pronađena u ruševinama hrama u Pachacamacu, koja prikazuje četiri perioda od dvanaest pomoću oznaka u obliku linija i točaka, srodnim onima Maya i Olmeka.

Prema ocu Molini, Inke su 'započinjali računati godinu sredinom svibnja, koji dan prije ili poslije, na prvi mjesečev dan. Oni su išli u Coricanchu ujutro, u podne i po noći, noseći ovcu koju je trebalo žrtvovati toga dana'. Tijekom žrtvovanja svećenici su ponavljali himne, govoreći: 'O Stvoritelju, o Sunce, o Grome, budite zauvijek mladi i ne ostarite; neka sve stvari budu u miru; neka se ljudi množe, a njihova hrana i sve stvari i dalje neka budu obilni'.

Budući da je gregorijanski kalendar uveden u Cuzcu tek nakon Molininog vremena, dan Nove godine o kojem on govori odgovara datumu 25. svibnja ili blizu tog datuma. Tornjeve-opservatorije koje je opisao Garcilaso, posljednjih su godina otkrili astronomi teksaškog i ilinoiskog univerziteta; oni su pronašli da su linije gledanja bile točne za 25. svibnja. Prema kroničarima, Inke su smatrali da im godina počinje na zimski solsticij (ekvivalentno ljetnom solsticiju na sjevernoj hemisferi). Ali, taj događaj se ne zbiva u svibnju, već 21. lipnja ... što predstavlja razliku od cijelog jednog mjeseca!

Jedino prihvatljivo objašnjenje za to može se pronaći ukoliko dozvolimo mogućnost da su Inke naslijedili iz ranijeg


doba kako kalendar, tako i sustav promatranja na kojem se on temeljio: kašnjenje od jednog mjeseca rezultat je precesijskog pomaka koji traje 2160 godina po kući zodijaka.

Intihuatana na Machu Picchuu, kako smo spomenuli, koristila se za određivanje ne samo solsticija, nego i ekvinocija (kada su dan i noć podjednako dugi, u trenutku kada se sunce nalazi iznad ekvatora u ožujku i rujnu). I kroničari i suvremeni istraživači (kao što je L. E. Valcarel, The Andean Calendar) izvještavaju da Inke nisu žalili truda kako bi utvrdili točne dane ekvinocija i štovali ih. Taj običaj morao je potjecati iz ranijih vremena, jer smo u ranim izvješćima čitali da su vladari Drevnog Carstva bili zaokupljeni potrebom da odrede ekvinocije.

Montesinos nas izvještava da je četrdeseti monarh Drevnog Carstva osnovao akademiju za proučavanje astronomije i astrologije i utvrdio ekvinocije. Činjenica da je dobio titulu Pachacutec upućuje na to da je kalendar u to vrijeme bio do te mjere nesinkroniziran s nebeskim fenomenima da je reforma postala imperativ. Ovo je najzanimljiviji podatak, koji je, međutim, bio potpuno zanemaren. Prema Montesinosu, riječ je o petoj godini vladavine tog monarha, kada se navršilo 2500 godina od Točke Nula i 2000 godina od početka Drevnog Carstva.

Što se to događalo oko 400. g. pr. n. e. što je zahtijevalo preinaku kalendara? Duljina vremenskog razdoblja od 2000 godina jednaka je duljini vremenskih razdoblja unutar kojih dolazi do pomaka u zodijaku zbog precesije. Na drevnom Bliskom istoku, kada je stvoren kalendar u Nippuru oko 4000. g. pr. n. e., proljetni ekvinocij padao je u kuću ili doba Bika. On je kasnio prema ekvinocijima Ovna oko 2000. g. pr. n. e. i Riba koje su bile u Kristovo vrijeme.

Andska reforma provedena oko 400. g. pr. n. e. potvrđuje da su drevno carstvo i njegov kalendar doista počeli oko 2500. g. pr. n. e.. Osim toga, navodi na zaključak da su ti vladari bili upoznati sa zodijakom; međutim, zodijak je bila u potpunosti umjetna i proizvoljna podjela nebeskog kruga oko sunca na dvanaest dijelova; zodijak je izum Sumerana koji su u Starom svijetu prihvatili svi narodi koji su došli poslije njih (do današnjeg dana).

1 9 5 P U T E v i N E B A

Je li to moguće? Odgovor je - da. Jedan od pionira na tom polju, S. Hagar, na četrnaestom

Kongresu amerikanista 1904. g. u svom izlaganju pod naslovom 'Peruanske zvjezdane konstelacije i njihov odnos prema ritualu' pokazao je da Inke ne samo da su bili upoznati s kućama zodijaka (i njima odgovarajućim mjesecima), nego su imali i posebna imena za njih. Ta imena, na iznenađenje znanstvenika, ali ne i naše, nevjerojatno podsjećaju na imena koja su nam poznata i koja su potekla iz Sumera. Tako je siječanj, mjesec Vodenjaka, bio posvećen Mama Cochi i Capac Cochi, Majci Vode i Gospodaru Vode. Ožujak, mjesec Ovna kada je prvi mjesec u stara vremena označavao Staru godinu, zvao se Katu Quilla, Mjesec trgovine. Travanj koji odgovara Biku, dobio je ime Tupa Taruca, Jelen koji pase (u Južnoj Americi nije bilo bikova). Djevica je bila Sara Mama, Majka Kukuruza a njen simbol je bio ženski organ; i tako dalje.

I doista, sam Cuzco predstavlja potvrdu u kamenu, kako za dobro poznavanje zodijaka s dvanaest kuća, tako i za drevnost tog znanja. Već smo spomenuli podjelu Cuzca na dvanaest četvrti i njihovu povezanost s kućama zodijaka. Značajno je istaknuti da je prva četvrt, na obroncima Sacsahuamana, bila povezana s Ovnom. Da bi Ovan bio povezan s proljetnim ekvinocijem, kako je pokazano, moramo vratiti sat unazad više od 4000 godina.

Čovjek se mora zapitati je li se znanje, potrebno za astronomske podatke ovakve vrste kao i za reforme kalendara, moglo zadržati te dalje prenositi kroz tolika tisućljeća bez nekog sustava memoriranja podataka, bez da su ti podaci zapisani u nekom obliku. Kodeksi Maya, kao što smo vidjeli, sadržavali su astronomske podatke kopirane i dobivene iz ranijih izvora. Arheolozi su utvrdili da su duguljaste šipke koje drže vladari Maya (kako je prikazano na njihovim stelama) bile ustvari 'nebeske šipke' koje su prikazivale slike za određenu konstelaciju zodijaka (kao i nizovi slika koje uokviruju sliku Pačala na poklopcu njegovog lijesa u Palenqueu). Jesu li ovi umjetnički prikazi iz klasičnog razdoblja kopirani iz ranijih, možda manje umjetnički profinjenih kalendarskih zapisa? Na to upućuje


okrugli kamen pronađen u Tikalu (sl. 85a) na kojem se nalazi slika Boga Sunca (s bradom i isplaženim jezikom), okružena nebeskim simbolima.

Takvo 'primitivno' kalendarsko-zodijačko kružno kamenje moralo je prethoditi usavršenom astečkom 'kalendarskom kamenju', kojih je pronađeno nekoliko, a onaj zlatni, najsvetiji među svima, Moctezuma je poklonio Cortésu u uvjerenju da Bogu Pernate Zmije samo vraća ono što mu pripada.

Da li su takvi zapisi - u zlatu - postojali u drevnom Peruu? Unatoč španjolskom odnosu prema svemu što je bilo povezano s 'idolima', a osobito ako je predmet bio od zlata (koje je bilo brzo rastopljeno, kao što se to dogodilo sa Slikom sunca iz Coricanche), ipak je ostao barem jedan takav predmet.

Radi se o zlatnom disku, promjera oko 14 centimetara (sl. 85b). Otkriven u Cuzcu, sada se nalazi u Muzeju američkih Indijanaca u New Yorku, a opisao ga je prije više od jednog

slika 85


stoljeća Sir Clemens Markham (Cuzco and Lima; The Incas of Peru). On je zaključio da disk predstavlja sunce u sredini, a da je oko njega raspoređeno dvadeset različitih simbola; pretpostavio je da su to mjeseci, srodno kalendaru Maya koji se sastoji od dvadeset mjeseci. W. Bollaert je u predavanju održanom pred Kraljevskim Društvom arheologa 1860. g., kao i u spisima koji su potom uslijedili ustvrdio da je disk 'lunarni kalendar ili zodijak'. M. H. Saville (A Golden Breastplate from Cuzco, u publikaciji Muzeja iz 1921. g.) je istaknuo da se šest uokolo raspoređenih znakova ponavljaju dvaput, a dva znaka da se ponavljaju četiri puta (on ih je označio od A do H), te je time doveo u pitanje Markhamovu teoriju o dvadeset mjeseci.

Jednostavna činjenica da je šest puta dva dvanaest navodi nas na to da se složimo s Bollaertom i da prihvatimo da se radi o ploči zodijaka, a ne mjeseci. Svi se znanstvenici slažu da taj predmet potječe iz vremena prije Inka. Nitko, međutim, dosad nije govorio o tome koliko je sličan kalendaru u kamenu otkrivenom u Tikalu - možda, i iz razloga što bi to bio još jedan čavao u lijes, u kojem je pohranjen stav da između Srednje Amerike i Južne Amerike nije bilo nikakvih kontakta.

Početkom 1533. g. mala skupina iz Pizzarove grupe vojnika ušla je u Cuzco, glavni grad Inka. Glavnina Pizzarove vojske još je uvijek bila u Cajamarci gdje su držali zatočenog pretendenta na prijestolje Atahualpu; spomenuta grupa uputila se u Cuzco s ciljem da preuzme otkupninu u zlatu koju su Španjolci zahtijevali, odnosno dio otkupnine koji je trebao ponuditi glavni grad, u zamjenu za Atahualpinu slobodu.

U Cuzcu im je Atahualpin general Quizquiz dozvolio da uđu i pregledaju nekoliko važnih zgrada, uključujući i Hram Sunca; Inke su ga zvali, kako smo spomenuli, Coricancha, Zlatni samostan, jer su njegovi zidovi bili prekriveni zlatnim pločama, a između zidova su se nalazili brojni predmeti od zlata, srebra i dragog kamenja. Nekoliko Španjolca koji su ušli u Cuzco odnijelo je sedam stotina zlatnih ploča, a poslužilo se i drugim blagom; potom su se vratili u Cajamarcu.


Glavnina španjolske vojske ušla je u Cuzco krajem te godine; već smo opisali sudbinu koja je zadesila grad, njegove zgrade i grobove, uključujući oskvrnjivanje i pljačku svetišta, zatim topljenje Zlatnog simbola sunca koji je visio iznad Velikog Oltara.

No, fizičko uništavanje nije moglo izbrisati ono što su Inke zadržali u svom sjećanju. Coricanchu je izgradio, sjećaju se Inke, već prvi monarh; u početku, bila je to tek koliba pokrivena slamom. Kasniji su ju vladari povećali i poboljšali sve dok hram nije poprimio konačne dimenzije i oblik, kako su ga vidjeli Španjolci. U središtu hrama, pričali su, zidovi su od poda do stropa bili pokriveni zlatnim pločama. 'Iznad onoga što se zvalo Visoki Oltar', pisao je Garcilaso,'bila je slika sunca na zlatnoj ploči dvostruko debljoj od ostalih zidnih ploča. Slika je prikazivala sunce s okruglim licem, zrakama i plamenovima ognja, sve u jednom komadu'.

To je doista bio taj zlatni predmet kojeg su Španjolci vidjeli i maknuli. Ali, to nije bila izvorna slika koja je dominirala zidom, i koja je bila okrenuta u smjeru odakle je dolazila sunčeva zraka pri izlasku sunca, točno određenog dana.

Najdetaljniji opis ukrasa i slika koje su ga pratile dao je Don Juan de Santa Cruz Parachuti-Yumqui Salcamayhua, sin kraljevske Inka princeze i španjolski plemić (zbog čega ga se nekad spominje kao Santa Cruz, a nekad kao Salcamayhua). Izvještaj je bio uključen u njegov Relacion (engleski prijevod Sir Clemensa Markhama) u kojem on slavi kraljevsku dinastiju Inka u očima Španjolaca. Prvi kralj dinastije Inka, tvrdio je Salcamayhua, bio je onaj koji je 'zapovjedio kovačima da izrade ravnu ploču od zlata koja je označavala da je tu stvoritelj neba i zemlje'. Salcamayhua je ilustrirao svoj tekst crtežom: bio je to neobičan i rijedak ovalni oblik.

Taj prvi oblik bio je zamijenjen okruglom pločom kad je jedan monarh kasnije proglasio Sunce vrhovnim božanstvom. Ponovno je, međutim, vraćen prvotni, ovalni oblik, a to je učinio sljedeći Inka, 'veliki neprijatelj idola; on je zapovjedio svom narodu da ne izražavaju štovanje prema Suncu i Mjesecu', nego


radije neka štuju nebesko tijelo predstavljeno ovalnim oblikom; on je bio taj koji je 'potakao da se oko ploče stave slike'. Odnoseći se prema ovalnom obliku kao prema'Stvoritelju', Salcamayhua je pojasnio da nije pritom mislio na Sunce, budući da prikazi Sunca i Mjeseca stoje sa stane ovala. Kako bi ilustrirao što je mislio, Salcamayhua je nacrtao veliki oval pored kojeg su bila dva manja kruga.

Ukras je ostao takav, s ovalom kao glavnom slikom, do vremena Inke Huascara, jednog od dvojice polubraće uključene u borbu za prijestolje, u vrijeme dolaska Španjolaca. On je maknuo ovalnu sliku i zamijenio je 'okruglom pločom, poput Sunca sa zrakama'.'Inka Huascar je postavio sliku Sunca na mjesto gdje je bio Stvoritelj'. Uslijed toga, izmjenična religiozna načela vratila su se natrag u panteon, gdje je Sunce, a ne Viracocha, bilo vrhovno božanstvo. Kako bi dao do znanja da je on pravi nasljednik prijestolja, Huascar je svom imenu dodao epitet Inti ('Sunce'), što je značilo da je on, a ne njegov polubrat, bio pravi potomak izvornog Sina Sunca.

Objašnjavajući da je zid s ovalom kao glavnom slikom predstavljao 'ono što je poganin mislio' u vezi neba i zemlje, Salcamayhua je nacrtao veliku skicu, prikazujući kako je zid izgledao prije nego što je Huascar zamijenio ovalni oblik slikom Sunca. Skica je preživjela zahvaljujući Franciscu de Avili koji je ispitivao Salcamayhuu i druge o značenju prikazanog, te je skicu zadržao među svojim papirima. Osim toga, na skici i oko nje načrčkao je bilješke koje objašnjavaju slike, koristeći Quechus i Aymara termine domorodaca kao i svoj vlastiti kastiljanski španjolski. Kad se te njegove zabilješke maknu (si 86), čovjek dobiva jasnu sliku onoga što je bilo prikazano iznad oltara (velikog iskrižanog predmeta na dnu): zemaljski simboli (ljudi, životinja, rijeka, planine, jezero, itd.) u donjem dijelu, a nebeske slike (Sunce, Mjesec, zvijezde, tajanstveni oval, itd.) u gornjem dijelu.

Znanstvenici su se slagali i ne slagali glede interpretacije pojedinih simbola, ali ne i oko općeg značenja svetog zida. Markham je u gornjem dijelu crteža vidio 'kartu zvijezda koja


slika 86

je pravi ključ za simboličku kozmogoniju i astronomiju drevnog Perua'; osim toga, uvjeren je da je vrh trokuta bio hijeroglif za 'nebo'. S. K. Lothrop (Inca Treasure) tvrdi da su slike iznad velikog oltara 'tvorile kozmogonijsku priču o stvaranju neba i zemlje, Sunca i Mjeseca, prvog muškarca i žene'. Svi se slažu, kako je ustvrdio Salcamayhua, da je to predstavljalo 'ono što je poganin mislio' - zbroj svih njihovih vjerovanja i legendarnih priča; sagu o Nebu i Zemlji i vezu između njih.

Skup nebeskih oblika jasno prikazuje Sunce i Mjesec sa strane zlatne ovalne ploče, kao i grupe nebeskih tijela iznad i ispod ovala. Da dva zvjezdana simbola sa svake strane ovala predstavljaju Sunce i Mjesec, proizlazi iz tipičnih prikaza njihovih lica nacrtanih iznad simbola, a dodatnu potvrdu za to predstavljaju bilješke na domorodačkom jeziku: Inti (Sunce) i Quilla (Mjesec).

Budući da je Sunce prikazano na spomenuti način, što je predstavljao središnji oblik, veliki oval? Priče govore kako se ovaj simbol izmjenjivao sa Suncem kao predmet obožavanja i štovanja u vrijeme Inka. Njegov identitet je jasno objašnjen bilješkom koja kaže: 'Illa Ticci Uuiracocha, Pachac Acachi. Quiere decir imagen


del Hecedor del cielo y de la tierra. Prevedeno, to znači: 'Ilia Ticci Viracocha, Stvoritelj svega; to će reći: slika Stvoritelja neba i Zemlje'.

Ali se zašto se Viracochu prikazivalo kao oval? Jedan od glavnih istraživača ove teme R. Lehmann-Nitsche

('Coricancha - El Templo del Sol an el Cuzco y las Imagenes de su Altar Mayor) postavio je tezu da je ovalni oblik predstavljao 'kozmičko jaje', teogonijsku ideju koja je svoj odjek našla u grčkim legendama, u hinduističkim religijama, cak i u Postanku'. To je 'najstarija teogonija čije pojedinosti bijeli autori još nisu shvatili'. U svetištima indo-europskog božanstva Mitre pojavljuje se kao jaje okruženo konstelacijom zodijaka. 'Možda će jednog dana indijanolozi prepoznati sličnosti u pojedinostima i kultovima Viracoche, Brahme sa sedam očiju i izraelskog Jahve ... U klasičnoj antici i u orfičkom kultu postojale su svete slike Mističnog Jajeta; zašto Se ne bi isto dogodilo i u velikom svetištu u Cuzcu?'

Lehmann-Nitsche je smatrao da je Kozmičko Jaje jedino moguće objašnjenje za neuobičajenu upotrebu ovalnog oblika, budući daje , osim njegove sličnosti s oblikom jajeta, eliptični oblik (kojeg je teško precizno nacrtati ili oblikovati) nemoguće naći na Zemlji kao oblik prisutan u prirodi. Međutim, kako Lehmann-Nitsche, tako i drugi istraživači, izgleda da su zanemarili činjenicu da eliptični oblik na sebi (na dnu) ima zvjezdani simbol. Ukoliko se eliptični ili ovalni oblik, kako izgleda, odnosi na još jedno nebesko tijelo (osim pet iznad i četiri ispod), to nam govori o 'ovalu' koji se može pronaći u prirodi, ali ne na Zemlji, nego - na nebu: radi se o prirodnoj krivulji orbite planeta oko sunca. To je, po meni, orbitalna putanja jednog planeta u našem Sunčevom sustavu.

Dakle, ono što je sveti zid prikazivao nije bila neka daleka i tajanstvena konstelacija, već naš vlastiti Sunčev sustav, sa Suncem, Mjesecom i deset planeta, što ukupno iznosi dvanaest. Vidimo planete našeg Sunčevog sustava podijeljene u dvije grupe. Po meni, to je pet vanjskih planeta na većoj udaljenosti - Pluton, Neptvm, Uran, Saturn i Jupiter (brojeći izvana prema unutra).


Niža ili bliža grupa predstavlja četiri unutarnja planeta - Mars, Zemlju, Veneru i Merkur. Dvije grupe planeta razdvojene su ogromnom eliptičnom orbitom dvanaest člana Sunčevog sustava. Inkama, oval je predstavljao nebeskog Viracochu.

Treba li nas iznenaditi činjenica da je upravo takav bio i sumerski pogled na Sunčev sustav?

Kako se prikazi spuštaju sa neba prema Zemlji, na desnoj strani zida prikazano je zvjezdano nebo, a na lijevoj oblaci. Znanstvenici se slažu s izvornim bilješkama koje upućuju na - 'ljeto' (jasno zvjezdano nebo) i 'zimske oblake'. Promatrajući dio kreativnog čina koji se odnosi na godišnja doba, prikaz Inka ovdje ponovno slijedi bliskoistočni obrazac. Zemljin nagib (koji uzrokuje godišnja doba) u Sumeru se pripisivao Nibiruu, a u Babilonu Marduku. Odjek te ideje nalazimo kod psalmista koji pjeva biblijskom Gospodinu: 'Ti si stvorio ljeto i zimu'.

Ispod 'ljeta nalazi se simbol zvijezde, dok je ispod 'zime' prikazana divlja životinja. Općenito je prihvaćeno da te slike predstavljaju konstelacije povezane (na južnoj hemisferi) s ovim godišnjim dobima, gdje crtež za zimu predstavlja Lava u zodijaku. To je zapanjujuća spoznaja iz nekoliko razloga. Prvo, zato što u Južnoj Americi nema lavova. Kao drugo, stoga što, kad je u Sumeru nastao kalendar u četvrtom tisućljeću pr. n. e., ljetni solsticij se pojavljivao kada se Sunce nalazilo u zodijačkoj konstelaciji Lava (UR.GULA na sumerskom). Međutim, na južnoj hemisferi u to bi doba godine bila zima. Znači da prikaz Inka ne samo da je posudio ideju o dvanaest zviježđa zodijaka, nego i poredak po godišnjim dobima kakav je bio u Mezopotamiji!

Sada dolazimo do simbola koji - kao u Enuma Elishu te u Knjizi Postanka - prenose priče o stvaranju sa neba na Zemlju: prvi muškarac i žena, Raj, velika rijeka, zmija, planine, sveto jezero. Bila bi to 'panorama svijeta Inka, riječima Lehmann-Nitschea. No, točnije bi bilo reći - slikovna Biblija Anda.

Analogija je stvarna, a ne samo simbolična. Elementi u ovom dijelu slikovne kompozicije mogli bi poslužiti za ilustraciju mezopotamsko-biblijskih priča o Adamu i Evi u Rajskom vrtu, zajedno sa zmijom (na desnoj strani zida) i Drvetom Života (na


lijevoj strani zida). Sumerski E.DIN (od kojega potječe Eden) bio je dolina velike rijeke Eufrat koja dotječe sa velikih planina na sjeveru. Zemljopisne oznake su jasno prikazane na desnoj strani zida, gdje se nalazi kugla koja predstavlja Zemlju, te nosi natpis 'Pacha Mama' - Majka Zemlja. Čak je i Duga, koja se javlja u bliskoistočnim pričama o Potopu, ovdje prikazana.

(Svi se slažu da kugla odnosno krug označen kao Pacha Mama predstavlja Zemlju, no nitko se nije zapitao kako su Inke mogli znati da je Zemlja okrugla. Sumerani su, međutim, bili svjesni te činjenice pa su sukladno tome i crtali Zemlju, kao i sve ostale planete).

Grupa od sedam točaka ispod simbola Zemlje zadavala je beskrajne probleme znanstvenicima. Držeći se pogrešne pretpostavke da su u drevna vremena ljudi zamišljali da Plejade imaju sedam zvijezda, neki su sugerirali da taj simbol predstavlja dio zviježđa Bika. Ali, da je doista tako, onda bi taj simbol pripadao gornjem, nebeskom dijelu ploče, a ne bi se nalazio pri njenom dnu. Lehmann-Nitsche i drugi protumačili su simbol sedmice kao 'sedam očiju vrhovnog boga. No, već smo pokazali da su sedam točaka, sam broj sedam, u sumerskom brojanju planeta bile oznaka same Zemlje. Stoga se simbol 'sedam' nalazi upravo tamo gdje i pripada, kao ime Zemljine kugle.

Posljednji oblik na svetom zidu jest crtež velikog jezera povezanog kanalom s manjom vodom. Natpis na njoj kaže: 'Mama Cocha', Majka Voda. Svi se slažu da crtež predstavlja andsko sveto jezero Titicaca. Prikazujući ga, Inke su prenijeli priču o Stvaranju s neba na Zemlju, te iz Rajskog vrta u Ande.

Lehmann-Nitsche je sažeo značenje i poruku složenog prikaza na zidu iznad Velikog Oltara riječima:'to vodi čovjeka od tla do zvijezda'. No, dvostruko je zapanjujuće da prikaz vodi Inke do druge strane Zemlje.

9 GRADOVI IZGUBLJENI

I NAĐENI

Otkriće priče o Stvaranju u njenoj izvornoj, mezopotamskoj verziji, prikazane u najsvetijem dijelu hrama Inka, postavlja mnoga pitanja. Prvo, koje se samo nameće - kako? Kako su Inke saznali za te priče, ne samo na nekom općem nivou, kako su one univerzalno poznate (stvaranje prvog ljudskog para, Potop), već na način koji slijedi ep o Stvaranju, uključujući i znanje o cjelovitom Sunčevom sustavu i putanji Nibirua?

Jedan mogući odgovor glasi da su Inke posjedovali to znanje od pamtivijeka i da su ga donijeli sa sobom na Ande. Druga mogućnost je da su čuli od drugih koje su sreli u tim zemljama.

U nedostatku pisanih materijala kakvi se mogu naći na drevnom Bliskom istoku, izbor odgovora ovisi u nekoj mjeri o odgovoru na još jedno pitanje: tko su uistinu bili Inke?

Relacion Salcamayhue je dobar primjer pokušaja Inka da ovjekovječe upotrebu državne propagande: pripisivanje časnog imena Matico Capac prvom monarhu Inka, Inka Rocci, da bi narod kojeg su podjarmili vjerovao da je prvi Inka izvorni 'Sin Sunca', tek izašao iz svetog jezera Titicaca. U stvarnosti, dinastija

2 0 5


Inka započela je nekih 3500 godina nakon svetog početka. Osim toga, jezik kojim su Inke govorili bio je Quechua, jezik naroda centralno-sjevernih Anda, dok se u planinama oko jezera Titicaca govorilo Aymara jezikom. Uzevši ove i još neke druge činjenice u obzir, neki su znanstvenici nagađali da su Inke došli kasnije, s istoka i nastanili se u dolini Cuzca koja graniči s velikom ravnicom Amazonije.

Samo po sebi, to ne isključuje bliskoistočno podrijetlo Inka ili njihove veze s tim područjem. Dok je pozornost bila usmjerena na prikaz na zidu iznad Visokog Oltara, nitko se nije zapitao zašto - usred naroda koji su izrađivali slike svojih bogova i koji su svoje idole postavljali u svetišta i hramove - u velikom hramu Inka nije bilo nikakvog idola, kao niti u bilo kojem drugom svetištu koje je pripadalo Inkama.

Kroničari izvješćuju da se tijekom nekih svetkovina nosilo 'idola, ali to je bila slika Manca Capaca, a ne boga. Također izvješćuju da bi određenog svetog dana svećenik odlazio na daleku planinu na kojoj je stajao veliki idol boga, te tamo žrtvovao lamu. No, planina i njezin idol su potjecali iz vremena prije Inka i lako je moguće da se tu radi o hramu na obali u Pachacamacu (o kojem smo već pisali).

Zanimljivo je da su ta dva običaja u skladu s biblijskim zapovijedima iz vremena Izlaska. Deset Zapovijedi, između ostalog, sadrže i zabranu pravljenja i obožavanja idola. A navečer, na Dan okajanja, svećenik je morao žrtvovati 'kozu grijeha' u pustinji. Dosad još nitko nije spomenuo da su quipos (vrpce u različitim bojama koje su morale biti od vune, s čvorovima na različitim mjestima) koje su Inke koristili za pamćenje događaja, po načinu izrade i svrsi bili srodni tzitzitu, 'resama na rubu plavog konca', za koje je Izraelcima bilo zapovjeđeno da ih pričvrste na svoju odjeću kao podsjetnik na Božje zapovijedi. Postoji pravilo nasljeđivanja, po kojem je legalni nasljednik bio sin polusestre - sumerski je to običaj kojeg su slijedili hebrejski patrijarsi. Osim toga, kraljevske obitelji Inka imale su i običaj obrezivanja.

Peruanski arheolozi su izvijestili o zanimljivim nalazima u amazonskim provincijama Perua, koji, između ostalog, uključuju

2 0 7 G R A D O V I I Z G U B L J E N I I N A Đ E N I

očite ostatke gradova izgrađenih od kamena, osobito u dolinama dviju rijeka - Utcubambe i Marariôna. U tropskim zonama, bez dvojbe, postoje 'izgubljeni gradovi'; no, u nekim slučajevima objavljena otkrića zapravo su ekspedicije na poznata mjesta. Takav je bio slučaj s naslovnih stranica iz Gran Patajena, iz 1985. g.; to su mjesto posjetili peruanski arheolog F. Kauffmann-Doig i Amerikanac Gene Savoy dvadeset godina ranije. Postojala su izvješća o 'piramidama viđenim iz zraka na brazilskoj strani granice, o izgubljenim gradovima kao što je Akakor, te indijanske priče o ruševinama koje čuvaju nečuvena blaga. Jedan dokument u Nacionalnom arhivu u Rio de Janeiru po svojim značajkama predstavlja izvješće iz osamnaestog stoljeća o izgubljenom gradu u amazonskim džunglama kojeg su 1591. otkrili Europljani; taj dokument čak prepisuje spis koji je tamo nađen. To je bio glavni razlog ekspedicije pukovnika Pery Fawcetta, čiji je misteriozni nestanak u džungli još uvijek predmet znanstveno-popularnih članaka.

To sve ne znači da ne postoje drevne ruševine u amazonskom bazenu, duž južnoameričkog kontinenta od Guiane/Venezuele do Ekvadora/Perua. Humboldt u svojim izvješćima o putovanjima duž kontinenta spominje predaje koje govore da su se ljudi s druge strane mora iskrcali u Venezueli i produžili prema unutrašnjosti; glavna rijeka u dolini Cuzca, Urubamba, tek je pritoka Amazonije. Službeni brazilski timovi posjetili su brojna mjesta (međutim, bez izvođenja sustavnih iskopavanja). Na jednom mjestu blizu ušća Amazonije pronađene su glinene urne ukrašene urezanim uzorcima koji podsjećaju na dizajn zemljanih vrčeva iz Ura (sumerskog Abrahamovog rodnog mjesta). Jedan otočić koji se naziva Pacoval izgleda da je bio umjetno izgrađen i da je služio kao temelj za određeni broj humaka (koji nisu iskopani). Prema radu L. Netta, Investigacioes sobre a Archaeologia Braziliera, slično ukrašene urne i vaze 'vrhunske kvalitete' nađene su uzvodno uz Amazoniju. Osobno vjerujem da je, dalje prema jugu, postojala jednako važna ruta koja je spajala Ande s Atlantskim oceanom.

Ipak, još uvijek nije moguće sa sigurnošću ustvrditi da su Inke došli ovim putem, jedna od verzija njihovih predaka


pripisuje njihove početke iskrcavanju na obalu Perua. Njihov jezik, Quechua, podsjeća na Daleki istok i po značenju riječi i po dijalektu. S druge strane, oni očigledno pripadaju američko-indijanskoj lozi - četvrtoj grani čovječanstva koja, usudio sam se to sugerirati, potječe od Kainove linije. (Jedan vodič u Cuzcu, čuvši za ovakvu biblijsku ekspertizu, upitao je da li je moguće da In-ka potječe od Ka-in koji dobijemo zamjenom slogova. Tko zna!)

Vjerujem da ovi dokazi potvrđuju da su bliskoistočne priče i vjerovanja - uključujući poznavanje priče o Nibiruu i Anunnakima koji su odatle došli na Zemlju, te panteon dvanaestorice - precima Inka bili donešeni sa drugog kontinenta. To se dogodilo u vrijeme Drevnog Carstva; a priče i vjerovanja donijeli su sa sobom također Stranci S Druge Strane Mora, ali ne nužno isti oni koji su donijeli slične priče, vjerovanja i civilizaciju u Srednju Ameriku.

Uz sve činjenice i dokaze koje smo do sada iznijeli, vratimo se u Izapu, mjesto blizu obale Tihog oceana gdje se sastaju Meksiko i Gvatemala i gdje su Olmeci i Maye živjeli rame uz rame. Tek naknadno priznata kao najveće mjesto duž pacifičke obale Sjeverne ili Centralne Amerike, Izapa bilježi 2500 godina neprekinute naseljenosti - od 1500.g. pr. n. e. (godina do koje se je došlo datiranjem ugljikom) do 1000. g. n. e. U mjestu su postojale uobičajene piramide i igrališta, no, arheolozi su najviše ostali zatečeni klesanim kamenim spomenicima. Taj karakterističan stil, imaginacija, mitski sadržaj i umjetničko savršenstvo klesanja prozvani su 'Izapanski stil', i sada se priznaje da je upravo ovdje bio njegov izvor odakle se taj stil proširio na druga mjesta duž pacifičkih obronaka Meksika i Gvatemale. Riječ je o umjetnosti koja je pripadala ranim i srednjim pretklasičnim Olmecima a koju su prihvatili Maye kad je mjesto promijenilo stanovnike.

Arheolozi iz New World Archaeological Foundation s univerziteta Brigham Young, koji su posvetili desetljeća iskopavanjima i proučavanju tog mjesta, ne sumnjaju u to da je ono u vrijeme osnivanja bilo orijentirano prema solsticijima, te da su čak razni spomenici bili postavljani na način da su 'namjerno poravnati s planetarnim kretanjima' (V. G. Norman,

2 0 9 G R A D O V I IZGUBLJENI I N A Đ E N I

Izapa Sculpture). U kamenim rezbarijama prepoznaju se religiozni, kozmološki i mitološki motivi pomiješani s povi-jesnim temama. Već smo vidjeli (sl. 51b) jedan od brojnih, različitih prikaza krilatih božanstava. Posebno je zanimljiv veliki izrezbareni kamen, površine oko 900 cm2, kojeg su arheolozi označili kao Stela Izapa 5, i za kojeg je utvrđeno da je povezan s velikim kamenim oltarom. U zamršenoj sceni (sl. 87) različiti su znanstvenici prepoznali 'fantastičan mit' koji se odnosi na 'postanak čovječanstva pored Drveta Života koje raste uz rijeku. Mitsko-povijesnu priču priča bradati starac koji sjedi s lijeve strane, a prepričava ju čovjek koji izgleda kao Maya na desnoj strani (u odnosu na onoga koji promatra stelu).

U prikazu se razabiru raznovrsna vegetacija, ptice i ribe, kao i ljudske figure. Zanimljivo je da dvije središnje figure predstavljaju ljude s licem i stopalima slona - životinje potpuno nepoznate u dvjema Amerikama. Figura na lijevoj strani povezana je s Olmekom s kacigom, što potkrjepljuje našu tvrdnju da su kolosalne kamene glave, kao i Olmeci koje su te glave portretirale, bili Afrikanci.

slika 87


Lijevi dio stele, kad se poveća (sl. 88a), jasno otkriva detalje koje smatram iznimno važnima, ključnima. Bradati čovjek priča svoju priču preko oltara koji nosi simbol rezača pupčane vrpce; to je bio simbol (sl. 88b) po kojem se prepoznavalo Ninti (sumerska boginja koja je Enkiju pomogla stvoriti čovjeka) na pečatima valjaka i na spomenicima. Kad su bogovi među sobom podijelili Zemlju, ona je dobila vlast nad Sinajskim poluotokom, egipatskim izvorom njima dragocjenog plavo-zelenog tirkiza; Egipćani su ju zvali Hator i prikazivali je s kravljim rogovima, kao što se vidi i na ovom prikazu Stvaranja čovjeka (sl. 88c). Ove slučajne podudarnosti ' dodatno potkrjepljuju zaključak da Izapska stela ne prikazuje ništa drugo, negoli priče Starog svijeta o Stvaranju čovjeka i Rajskom vrtu.

Naposljetku, tu su - pri dnu crteža, pokraj rijeke koja teče - prikazane i piramide glatkih stranica kao što su one u Gizi na Nilu. I tako, dok čovjek stalno iznova preispituje i proučava tisućljećima star urezbareni crtež, ne može se ne složiti da slika doista vrijedi koliko i tisuću riječi.

salika 88


Legende i arheološki dokazi upućuju na to da se Olmeci i Bradati nisu zaustavili na obalama oceana, nego da su krenuli na jug u Centralnu Ameriku te prema sjevernim zemljama Južne Amerike. Moguće je da su napredovali kroz kontinent jer su, nema nikakve dvojbe, ostavili tragove svoje prisutnosti u zemljama unutrašnjosti. No, najvjerojatnije su za put prema jugu ipak odabrali lakši način - brodovima.

Legende u ekvatorijalnim i sjevernim dijelovima Anda čuvaju sjećanja ne samo na dolazak vlastitih predaka (kao što je Naymlap) morem, nego i na dva odvojena dolaska 'divova'. Jedan se dogodio u vrijeme Drevnog carstva, a drugi u vrijeme Mochica. Cieza de Leon ovaj drugi dolazak opisao je riječima: 'Tamo je stigla na obalu, u čamcima načinjenim od trske velikim poput velikih brodova, grupa ljudi takve veličine da je od koljena naniže njihova visina bila jednaka punoj visini običnog čovjeka. Oni su imali metalno oruđe pomoću kojeg su iskopali bunare u stijeni, ali su za hranu koristili zalihe domorodaca. Također su i silovali žene domorodaca, jer među divovima koji su se iskrcali nije bilo žena. Mochice su na svojoj grnčariji prikazivali te divove koji su ih porobili, bojeći njihova lica u crno (sl. 89), dok su lica Mochica bila nacrtana bijelom bojom. Osim toga, među ostacima Mochica pronađeni su glineni portreti starijih ljudi s bijelim bradama.

slika 89


Nagađam da su ti neželjeni posjetitelji bili Olmeci te njihovi bradati bliskoistočni drugovi koji su bježali od ustanaka u Srednjoj Americi, oko 400. g. pr. n. e. Kako su prolazili kroz Centralnu Ameriku prema južnijim ekvatorijalnim zemljama u Južnoj Americi, za sobom su ostavljali trag strahopoštovanja. Arheološke ekspedicije u ekvatorijalna područja obale Tihog oceana pronašle su tajanstvene monolite koji potječu iz tog zastrašujućeg razdoblja. Ekspedicija Georgea C. Heyea u Ekvadoru je naišla na divovske kamene glave s crtama lica sličnima ljudskim, ali s očnjacima divljeg jaguara. Jedna druga ekspedicija u San Augustinu, mjestu bliže kolumbijskoj granici, pronašla je kamene kipove, portrete divova koji su ponekad držali alate ili oružje; njihove crte lica istovjetne su onima afričkih Olmeka (sl. 90a, b).

slika 90


Upravo ovi nasilnici mogli su biti oni koji su proširili legende, koje nalazimo i u ovim zemljama, o tome kako je stvoren čovjek, o Potopu i o zmijskom bogu koji je zahtijevao godišnji prinos u zlatu. Jedan od običaja kojeg su Španjolci opisali bio je i ritualni ples koji su izvodila dvanaestorica muškaraca odjevena u crveno; ples se izvodio na obalama jezera povezanog s legendom o E1 Doradu.

Ekvatorijalni domoroci obožavali su panteon dvanaestorice, pri čemu je dvanaest broj velikog značenja i važan znak. Na čelu je bilo trojstvo koje se sastojalo o Boga Stvoritelja, Boga Zla i Boginje Majke; tu su još bili i bogovi Mjeseca, Sunca i Kiše-Groma. Također značajno, Bog Mjeseca bio je na višem položaju od Boga Sunca. Imena božanstava su se mijenjala od mjesta do mjesta, zadržavajući međutim nebesku pripadnost. Među imenima koja neobično zvuče, dva se posebno ističu. Predvodnik panteona na Chibcha dijalektu zvao se Abira, što zvuči nevjerojatno slično mezopotamskom božanskom epitetu Abir, u značenju - Snažan, Moćan; a Bog Mjesec, kao što smo primijetili, zvao se 'Si' ili 'Sian', što je naziv koji se lako može usporediti s mezopotamskim imenom Sin za to božanstvo.

Stoga panteon ovih južnoameričkih domorodaca neizbježno doziva u sjećanje panteon drevnog Bliskog istoka i istočnog Mediterana, dakle onaj Grka i Egipćana, Hetita, Kanaanaca i Feničana, Asiraca i Babilonaca, te još dalje unazad, u prošlost, odakle je sve i počelo: do Sumerana iz južne Mezopotamije od kojih su svi drugi baštinili bogove i svoje mitologije.

Sumerski panteon predvodio je 'Olimpski krug' dvanaestorice božanstava, budući je svaki od ovih vrhovnih bogova morao imati svoj nebesku kopiju, jednog od dvanaest članova Sunčevog sustava. I doista, imena bogova i njihovih planeta bila su identična (osim kad su korišteni raznovrsni epiteti s ciljem da se opišu posebne osobine bilo planeta, bilo božanstva). Na čelu panteona nalazio se vladar Nibirua ANU, čije ime je bilo sinonim za'nebo', jer je on obitavao na Nibiruu. Njegova supruga, također članica Dvanaestorice, zvala se ANTU. U toj grupi su se nalazila i dva glavna sina ANU-a: E.A ('Čija kuća je voda'),


Anuov prvorođenac, ali mu majka nije bila Antu, te EN.LIL ('Bog zapovjedi') koji je bio nasljednik stoga što je njegova majka bila Antu, Anuova polusestra. Ea se u sumerskim tekstovima nazivao i EN.KI ('Bog Zemlja'), budući je vodio prvu misiju Anunnakija sa Nibirua na Zemlju i osnovao na Zemlji njihove prve kolonije u E.DIN-u ( 'Dom Pravednih') - biblijskom Edenu.

Njemu je bio povjeren zadatak da nabavi zlato koje se moglo pronaći isključivo na Zemlji. Ono nije trebalo poslužiti za ukrašavanje ili za pothranjivanje taštine, nego za spašavanje Nibirua, i to na način da se zlatna prašina rasprši u stratosferu planeta. Kao što je zabilježeno u sumerskim tekstovima (i kao što je o tome bilo riječi u knjizi Dvanaesti planet te drugim knjigama Zemaljske kronike), Enlil je stigao na Zemlju kako bi preuzeo zapovjedništvo nakon što su se početne metode vađenja metala, koje je koristio Enki, pokazale nezadovoljavajućima. To je bila pozadina svađe i netrpeljivosti između dva polubrata, kao i između njihovih nasljednika; naposljetku, ova zavada dovela je do Rata Bogova; rat je okončan mirovnim ugovorom koji je izradila njihova sestra Ninti (poslije nazvana Ninharsag). Tada je nastanjena Zemlja podijeljena između zaraćenih klanova. Tri Enlilova sina - Ninurta, Sin i Adad - zajedno sa Sinovom djecom - blizancima Šamašom (Sunce) i Ištarom (Venera) dobili su zemlje Šema i Jafeta, tj. zemlje Semita i indo-europljana: Sin (Mjesec) nizinu Mezopotamije, Ninurta ('Enlilov ratnik', Mars) planine Elama i Asiriju; Adad ('Gromovnik', Merkur) Malu Aziju (zemlju Hetita) i Libanon. Ištar je zavladala kao boginja civilizacije u dolini Inda, a Šamašu je predano zapovjedništvo nad svemirskom lukom na Sinajskom poluotoku.

Prema toj razdiobi, koja nije prošla bez osporavanja, Enkiju i njegovim sinovima pripale su zemlje Hama - smeđih/crnih ljudi - u Africi: civilizacija doline Nila te zlatni rudnici južne i zapadne Afrike, što je bila izuzetno bitna i vrijedna nagrada. Budući da je bio izvrstan znanstvenik i metalurg, Enkijevo egipatsko ime bilo je Ptah ('Razvijač" ili 'Pokretač razvoja'; titula koja prevedena na grčki glasi Hefest, ili Vulkan kod Rimljana). On je dijelio kontinent sa svojim sinovima, među kojima su bili njegov prvorođenac


MAR.DUK ('Sin Svijetlog Humka') kojeg su Egipćani zvali Ra, te NIN.GISH.ZI.DA ('Gospodar Drveta Života') kojeg su Egipćani zvali Thoth (grčki Hermes), a koji je bio bog tajnog znanja, uključujući astronomiju, matematiku i gradnju piramida.

Znanje koje je objavio i razglasio ovaj panteon, potrebe bogova koji su stigli na Zemlju, te vodstvo Thotha usmjerili su afričke Olmeke i Bradate sa Bliskog istoka prema drugoj strani svijeta.

Prispjevši u Srednju Ameriku, na obalu Zaljeva - baš kao Španjolci nekoliko tisuća godina kasnije, nošeni istim morskim strujama - oni su presjekli srednjoameričku prevlaku na njenom najužem dijelu i - upravo kao i Španjolci, zbog istih zemljopisnih osobina - plovili niz tihooceansku obalu Srednje Amerike na jug, do zemalja Centralne Amerike i dalje.

Jer tu se nalazilo zlato, kako u vrijeme Španjolaca, tako i prije.

+ + +

Prije Inka, Chimu i Mochica, u planinama koje leže u sjevernom Peruu, između obale i amazonskog bazena, cvjetala je kultura koju su znanstvenici nazvali Chavin. Jedan od prvih istraživača, Julio C. Telio (Chavin i druga djela) nazvao ju je 'matricom andske civilizacije'. To znači da se vraćamo barem do 1500. g. pr. n. e.; kao i olmečka civilizacija u Meksiku koja se s njom vremenski podudara, i ona je nastala odjednom, bez očitog prethodnog stupnjevitog razvoja.

Obuhvaćajući veliko područje čije se dimenzije neprestano šire kako se otkrivaju novi nalazi, chavinska kultura izgleda da je imala središte u mjestu koje se zvalo Chavin de Huantar, u blizini sela Chavin (odakle i ime kulture). Mjesto je smješteno na visini od 3000 metara u Cordillera Blanci, lancu sjeverozapadnih Anda. Tamo, u dolini planine, gdje pritoke rijeke Mararion tvore trokut, poravnato je područje od približno 27.700 četvornih metara i napravljene su terase, te je teren postao pogodan za gradnju složenih građevina, pažljivo i precizno razmještenih


prema unaprijed utvrđenom planu koji je vodio računa o obrisima i osobinama mjesta (si. 91a). Ne samo da zgrade i trgovi tvore precizne pravokutnike i kvadrate; građevine su i precizno poravnate sa stranama svijeta, a glavna os jest istok-zapad. Tri glavne zgrade stajale su na terasama koje su ih izdizale, te su se naslanjale na vanjski zapadni zid koji se protezao približno 150 metara. Zid koji je očigledno okruživao kompleks s tri strane, ostavljajući otvorenu stranu koja je gledala prema rijeci što je tekla na istoku, izdizao se do visine od otprilike dvanaest metara.

Najveća zgrada nalazila se u jugozapadnom kutu, bila je otprilike veličine 73 x 76 metara, i sastojala se od barem tri kata (v. umjetničku rekonstrukciju, pogled odozgo, si. 91b). Bila je izgrađena od zidanih kamenih blokova, dobro oblikovanih, ali ne klesanih, postavljenih u pravilnim i ravnim nizovima. Kako neke preostale kamene ploče pokazuju, zidovi su izvana bili obloženi glatkim pločama sličnim mramoru; neki blokovi su do danas zadržali svoje urezane ukrase. S terase na istoku monumentalno stubište vodilo je kroz impozantan ulaz gore prema glavnoj zgradi; sa svake strane ulaza stajao je po jedan cilindričan stup, što je vrlo neuobičajena pojava u Južnoj Americi; ta dva stup, zajedno s okolnim vertikalnim kamenim blokovima, nosila su devet metara dugi vodoravni nadvratnik načinjen od jednog monolita. Dalje prema gore, dvostruko monumentalno stubište vodilo je do vrha zgrade. Stubište je bilo izgrađeno od savršeno rezanog i oblikovanog kamenja koje podsjeća na kamene blokove velikih egipatskih piramida. Na vrh zgrade gdje su arheolozi pronašli ostatke dva tornja vodila su dva stubišta; ostatak najviše terase ostao je neizgrađen.

Istočna terasa, koja je tvorila dio terase na kojoj je zgrada bila izgrađena, vodila je do (ili od) uleknutog trga, do kojeg se dolazilo ceremonijalnim stepenicama i koji je s tri strane bio okružen pravokutnim trgovima ili terasama. S vanjske strane jugozapadnog kuta uleknutog trga i savršeno poravnat sa stubištem glavne zgrade i terasama, stajao je veliki ravni kamen; na njegovoj površini vidljive su rupe i pravokutne niše.


Vanjsku preciznost nadmašila je unutarnja složenost. U unutrašnjosti triju struktura protezali su se hodnici i prolazi slični labirintu koji su povezivali galerije, sobe i stubišta, ili jednostavno nisu vodili nikuda, te su stoga nazvani 'labirint'. Neke su galerije bile obložene glatkim kamenim pločama, tu i tamo profinjeno ukrašenima; svi prolazi imaju krov od pažljivo odabranih kamenih ploča, više nego vješto i spretno postavljenih, kako se ne bi urušile tijekom tisućljeća. Uočljive su niše i izbočine za koje ne postoji neka očigledna svrha, te vertikalni ili nagnuti usjeci za koje su arheolozi mislili da su možda služili za ventilaciju.

S kojom je namjerom Chavin de Huantar izgrađen? Jedina vjerojatna svrha koju su uočavali ljudi što su pronašli ovo mjesto

slika 91


bila je da se radi o religioznom središtu, nekoj vrsti drevne'Meke! Ovo mišljenje potvrdila su tri očaravajuća i više no tajanstvena ostatka pronađena na tom mjestu. Jednog od njih, koji zbunjuje svojim kompleksnim slikama, otkrio je Telio u glavnoj zgradi, te je stoga nazvan Tellov obelisk (sl. 92 a,b pokazuje prednju i stražnju stranu). Na njemu je ugravirana gomila ljudskih tijela i lica, ali s mačjim rukama te s očnjacima ili krilima. Tu su i životinje, ptice, drveće; potom, bogovi koji emitiraju zrake slične raketama, kao i mnoštvo geometrijskih oblika. Je li to bio totemski stup koji je služio za obožavanje, ili pokušaj nekog drevnog 'Picassa da sve mitove i legende predoči na jednom stupu? Dosad još nitko nije ponudio vjerodostojan odgovor.

slika 92


slika 93

Drugi izrezbareni kamen nazvan je Raimondijev monolit (sl. 93) po arheologu koji ga je pronašao u obližnjem naselju; vjeruje se da je izvorno stajao na vrhu izbrazdanog kamena na jugozapadnom rubu uleknutog trga, poravnat s monumentalnim stubištem. Sada je izložen u Limi.

Drevni umjetnik je na ovom dva metra visokom granitnom stupu izrezbario crtež božanstva koje drži oružje - grom, kako neki vjeruju - u svakoj ruci. Dok su tijelo i udovi božanstva u bitnim crtama, iako ne potpuno, antropomorfni, lice to nije. Stoga je to lice zbunjivalo znanstvenike, budući da ne predstavlja, niti stilizira neko lokalno biće (kao npr. jaguara); prije bi se reklo da je to umjetnikova predodžba onoga što su znanstvenici


konvencionalno nazvali 'mitološkom životinjom'; riječ je o životinji za koju je umjetnik čuo, ali je nije i vidio.

Osobno bih, međutim, rekao da je lice božanstva lice bika - životinje koju je nemoguće pronaći u Južnoj Americi, ali koja je značajno zastupljena u predaji i ikonografiji drevnog Bliskog istoka. Znakovito je (po mom mišljenju) da je to bila 'kultna životinja' Adada, a planinski lanac koji je Adad dobio u posjed na području Male Azije sve do dana današnjeg zove se Taurus (Bik, op. prev.).

Treći neobični i tajanstveni izrezbareni kameni stup u Chavin de Huantaru zove se El Lanzon zbog svog oblika sličnog koplju (sl. 94). Otkriven je u srednjoj zgradi i tamo je i ostao, jer njegova visina (trideset i šest metara) premašuje visinu galerije (visoku trideset metara) gdje stoji; vrh monolita stoga prodire u kat iznad kroz pažljivo izrezani kvadratni otvor. Slika na tom monolitu bila je predmet brojnih nagađanja; osobno, rekao bih da je to prikaz antropomorfizirane glave bika. Znači li to onda,

slika 94


bez obzira tko je postavio taj spomenik - očigledno prije nego što je zgrada izgrađena, jer je rađena tako da se prilagodi kipu - da je obožavao Boga Bika?

Znanstvenika su se više dojmile veličina i umjetnička razina artefakata nego složene i neobične strukture, što ih je i navelo da Chavin proglase 'matricom kulture sjeverno-centralnog Perua, te da vjeruju da je to mjesto bilo vjersko središte. Međutim, izgleda da nedavni nalazi u Chavin de Huantaru pokazuju kako njegova svrha nije bila religijska, već više utilitarna. Ta su recentna iskopavanja otkrila mrežu podzemnih tunela iskopanih u stijeni; tuneli su potkopali cijelo mjesto, jednako ispod izgrađenih kao i neizgrađenih dijelova, a služili su za povezivanje nekoliko nizova podzemnih odjeljaka na lančani način (sl. 95).

Otvori tunela su zbunjivali istraživače jer je izgledalo da povezuju dvije riječne pritoke koje teku s obje strane mjesta, jedna (zbog planinskog terena) iznad, a druga u dolini ispod

slika 95


mjesta. Neki istraživači su sugerirali da su ti tuneli tako građeni kako bi omogućili kontrolu poplava, tj. da su kanalizirali vodu koja je dotjecala sa planina kada se snijeg topio, te je voda na taj način tekla ispod umjesto kroz zgrade. No, ukoliko je postojala opasnost od poplava, zašto bi inače genijalni graditelji svoje građevine smjestili na tako osjetljivom mjestu?

Držim da su to učinili namjerno. Njihova domišljatost iskoristila je dvije razine pritoka i tako stvorila moćan i kontrolirani vodeni tok, potreban za procese koji su se odvijali u Chavin de Huantaru. Tamo su se, kao i na mnogim drugim mjestima, takve naprave za tekuću vodu koristile prilikom ispiranja zlata.

U Andama ćemo pronaći još ovakvih genijalnih vodovoda; u nešto nerazvijenijem obliku vidjeli smo ih na mjestima gdje su živjeli Olmeci. U Meksiku su bili dio složenih zemljanih radova; u Andama su to bila remek-djela u kamenu - ponekad na velikim mjestima kao što je Chavin de Huantar, ponekad izdvojeni ostaci nevjerojatno rezanih i oblikovanih stijena, kao ona koju je vidio Squier u području Chavina (sl. 96), a koja izgleda kao da je bila namijenjena nekom najsuvremenijem postrojenju koje je davno nestalo.

slika 96


I tako, zidanje kamenom - ne građevina, nego umjetničkih predmeta - izgleda da nudi odgovor na pitanje: tko je to bio u Chavin de Huantaru? Umjetnička vještina i kiparski stilovi u kamenu iznenađujuće podsjećaju na olmečku umjetnost u Meksiku. Ti očaravajući objekti uključuju spremnik u obliku jaguara-mačke, mačku-bika, orla-kondora, bazen u obliku kornjače; velik broj vaza i drugih predmeta ukrašenih motivima stvorenim od ukrštenih očnjaka - motiv koji je ukrašavao kamene ploče na zidovima kao i razne druge predmete (sl. 97a). Međutim, ovdje postoje i kamene ploče prekrivene egipatskim motivima - zmijama, piramidama, svetim Raovim okom (sl. 97b). I kao da ova raznovrsnost nije bila dovoljna, tu su bili i fragmenti rezbarenih kamenih blokova koji su prikazivali mezopotamijske motive, kao što su božanstva u krilatom disku (sl. 97c) ili na kostima izrezbarene slike bogova koji nose konusne kape, pokrivalo za glavu po kojem se identificiralo mezopotamijske bogove (sl. 97d).

slika 97


Božanstva koja nose konusne kape imaju crte lica slične afričkima, a budući da su izrezbarena na kostima, moguće je da predstavljaju najranije umjetničke prikaze na tom mjestu. Da li je moguće da su Afrikanci - negroidni tj. egipatsko-nubijski - bili na tom južnoameričkom prostoru u najranija vremena? Iznenađujući odgovor glasi: da. Afrikanci su zaista bili ovdje kao i na okolnim mjestima (posebno na jednom koje se zove Sechin) i iza sebe su ostavili svoje portrete. Na svim tim mjestima deseci izrezbarenih kostiju nose prikaze tih ljudi; u najvećem broju slučajeva prikazani su kako drže neko oruđe; u mnogim slučajevima 'inženjer je prikazan zajedno s nekim simbolom za vodovod (sl. 98).

Na obalnim mjestima koja vode do Chavina u planinama, arheolozi su pronašli skulpture - glave od gline, a ne od kamena, koje mora da su predstavljale semitske posjetitelje (sl. 99); jedna je bila tako napadno slična asirskim skulpturama da ju je H. Ubbelohde-Doering (Ott the Royal Highway of the Incas) koji ju je otkrio, nazvao 'Kralj Asirije'. Međutim, nije moguće sa sigurnošću reći jesu li ti posjetitelji stigli i do planinskih mjesta - barem ne živi: skulpture kamenih glava sa semitskim crtama pronađene su

slika 98


slika 99

u Chavin de Huantaru - ali najčešće s grotesknim grimasama ili osakaćene, izložene kao trofeji na zidovima koji su okruživali mjesto.

Doba Chavina nam sugerira da je prvi val olmečkih i semitskih putnika iz Starog svijeta stigao tamo oko 1500. g. pr. n. e.. To je bilo vrijeme vladavine 12. monarha Drevnog Carstva kada su, zapisao je Montesinos, 'do Cuzca stigle vijesti o iskrcavanju na obalu nekih ljudi velikog rasta ... divova koji su se nastanjivali na cijeloj obali' i koji su posjedovali metalno oruđe. Nakon nekog vremena su krenuli u unutrašnjost, u planine. Vladar je poslao trkače da istraže o čemu se radi i da mu donesu izvješća o napredovanju divova, prije negoli se ovi previše približe glavnome gradu. Ali kako se pokazalo, divovi su isprovocirali bijes Velikog Boga i on ih je uništio. Ovi su se događaji dogodili oko jednog stoljeća prije zaustavljanja Sunca koje se zbilo oko 1400. g. pr. n. e. - odnosno oko 1500. g. pr. n. e., baš u vrijeme kad su izgrađeni vodovodi u Chavin de Huantaru.

Moramo naglasiti da to nije isti incident o kojem je izvijestio Garcilaso - o divovima koji su pljačkali zemlju i silovali žene - pojava iz vremena Moche, oko 400. g. pr. n. e.. Zaista, u to vrijeme, kao što smo već vidjeli, dvije su pomiješane grupe Olmeka i Semita bježale iz Srednje Amerike. Međutim, njihova


sudbina nije bila drukčija u sjevernim Andama. Osim grotesknih semitskih kamenih glava pronađenih u Chavin de Huantaru, nađeni su i prikazi osakaćenih negroidnih tijela na cijelom području, a posebno u Sechinu.

Tako se dogodilo, nakon otprilike 1000 godina u sjevernim Andama i 2000 godina u Srednjoj Americi, da je afričko-semitska prisutnost došla do svog tragičnog kraja.

Iako su možda neki Afrikanci otišli dalje na jug, kako potvrđuju nalazi u Tiahuanacuu, afričko-semitsko širenje u Ande iz Srednje Amerike izgleda da nije otišlo dalje od područja chavinske kulture. Priče o divovima koje je pokosila božanska ruka mogu sadržavati više od same činjenice; jer, sasvim je moguće da su se ovdje, u sjevernim Andama, susrela dva kraljevstva dvaju bogova, s nevidljivom granicom između ovlasti i ljudskih podanika.

Govorim to stoga što su, u tom istom području, bili prisutni i drugi bijeli ljudi. Oni su portretirani u kamenim bistama (si. 100) - elegantno odjeveni, s turbanima ili kapama sa simbolima autoriteta i ukrašeni onim što znanstvenici nazivaju 'mitološkim životinjama. Ovih poprsja najviše je pronađeno na mjestu blizu Chavina koje se zove Aija. Njihove crte lica, pogotovo ravni

slika 100


slika 101

nosevi, karakteriziraju ih kao indo-europljane. Zemlja njihovog podrijetla mogla je biti samo u Maloj Aziji i Elamu na njenom jugoistoku, a u doba doline Inda dalje na istoku.

Je li moguće da su u pretpovijesna vremena narodi iz tih dalekih zemalja prešli Tihi ocean i došli u Ande? Veza koja je očigledno postojala potvrđena je prikazima koji ilustriraju pothvate drevnog bliskoistočnog junaka o kojem su pričane i prepričavane priče. On se zvao Gilgameš, bio je vladar Uruka (biblijski Erek) koji je vladao oko 2900. g. pr. n. e.; krenuo je u potragu za junakom priče o Potopu kojem su bogovi obećali (prema mezopotamijskim verzijama) besmrtnost. Njegove pustolovine su ispričane u Epu o Gilgamešu, koji je u drevna vremena preveden sa sumerskog na druge jezike Bliskog istoka. Jedno od njegovih herojskih djela, hrvanje s dva lava i pobjeda nad njima koju je izborio golim rukama, bilo je omiljeni slikovni prikaz drevnih umjetnika, kao što onaj na hetitskom spomeniku (si. 101a).

Začudo, isti prikaz se pojavljuje na kamenim pločama iz Aije (sl. 101b) i obližnjeg mjesta Callejon de Huaylus (sl. 101c) u sjevernim Andama!


Ovi indo-europljani nisu ostavili tragove u Srednjoj Americi ili Centralnoj Americi, te moramo pretpostaviti da su došli preko Tihog oceana izravno u južnu Ameriku. Ukoliko nam legende mogu poslužiti kao vodič, oni su prethodili dvama valovima afričkih 'divova' i mediteranskih Bradatih, i mogli su biti najraniji doseljenici o kojima govori legenda o Naymlapu. Tradicionalno mjesto iskrcavanja bio je poluotok Santa Elena (sada Ekvador) koji zajedno s obližnjim otokom La Plata strši u Tihi ocean. Arheološka iskapanja su potvrdila tamošnja rana naseljavanja koja su započela s onim što se zvalo Valdivianska faza oko 2500. g. pr. n. e. Među pronalascima o kojima je izvijestio glasoviti ekvadorski arheolog Emilio Estrada (Ultimas Civilizaciones Pre-Historicas) bili su i kameni kipići s istim crtama - ravnog nosa (sl. 102a), kao i simbol na grnčariji (sl. 102b) koji je bio hetitski hijeroglif za'bogove' (sl. 102c).

slika 102


Vrijedno je spomena da sve megalitske strukture u Andama, kao što smo već vidjeli u Cuzcu, Sacsahuamanu i Machu Picchuu, leže južno od nevidljive demarkacione linije između dva božanska kraljevstva. Djela megalitskih graditelja - indo-europljana koje su vodili bogovi? - a koja započinju južno od Chavina (si. 96), pronalaze se na jugu sve do doline rijeke Urubamba i dalje - ustvari, svuda gdje se skupljalo i ispiralo zlato. Posvuda su se stijene, kao da su bile mekani kit, oblikovale u kanale, odjeljke, niše i terase koje iz daljine izgledaju kao stepenice koje ne vode nikuda; tuneli vode u planinu, raspukline u stijenju su povećane u hodnike čiji su zidovi bili izglađeni ili oblikovani pod preciznim kutovima. Posvuda, čak i na mjestima gdje su stanovnici mogli zadovoljiti svoje potrebe za vodom iz rijeke u podnožju, stvoreni su složeni lijevci i kanali za vodu na povišenom mjestu, da bi voda iz izvora, pritoke ili kišnih izvora tekla u željenom smjeru.

U smjeru zapad-jugozapad od Cuzca, na putu u grad Abancay, leže ruševine mjesta Sayhuiti-Rumihuasi. Kao i druga slična mjesta, i ono je smješteno blizu točke spajanja rijeke i pritoke. Tu se nalaze ostaci potpornog zida, podsjetnik na velike građevine koje su nekada tamo stajale; kao što je istakao Luis A. Pardo u studiji posvećenoj tom mjestu (Los Grandes Monolitos de Sayhuiti), njegov naziv na jeziku domorodaca znači 'Skraćena piramida'.

Mjesto je poznato po nekoliko monolita, a posebno po jednom koji se zove Veliki Monolit. Ime je prikladno budući da je to ogromna stijena koja iz daljine izgleda kao golemo svijetlo jaje koje počiva na obronku brda, veličine otprilike 4,3 x 3 x 2,7 metara. Dok je njegov donji dio pažljivo oblikovan kao polovica ovoida, gornji dio je bio isklesan tako da najvjerojatnije predstavlja predložak nekog nepoznatog područja. Razaznaju se minijaturni zidovi, terase, stubišta, kanali, tuneli, rijeke; razne strukture od kojih neke predstavljaju građevine s nišama i stepenicama između njih; slike različitih peruanskih životinja; i ljudske figure koje izgledaju kao ratnici i, neki kažu, bogovi.

Neki u tom predlošku vide religijski artefakt, koji štuje božanstva koja se na njemu razaznaju. Drugi vjeruju da je


riječ o prikazu dijela Perua koji obuhvaća tri okruga, protežući se na jug do jezera Titicaca (koje oni identificiraju s jezerom izrezbarenim u kamenu) i vrlo starog mjesta Tiahuanaco. Je li to, dakle, bila mapa izrezbarena u kamenu - ili možda predložak za veličanstvenog tvorca koji je planirao raspored i građevine koje je trebalo podići?

Odgovor može ležati u činjenici da kroz taj predložak vijugaju žljebovi široki od dva i pol do pet centimetara. Svi oni počinju iz'posude' smještene na najvišoj točki monolita i spuštaju se vijugajući i u cik-cak liniji do okruglih rupa na najnižem rubu predloška. Neki smatraju da su ovi žljebovi služili svećenicima za točenje napitaka (sokova od koke) koji su se prinosili na dar bogovima ucrtanim na stijeni. Ali ako su sami bogovi bili arhitekti, koja bi bila njihova svrha?

Isti takvi žljebovi karakteristika su još jedne goleme stijene koja izbija iz zemlje i koja je također bila izrezana i oblikovana geometrijskom preciznošću (sl. 103), a čiju površinu i strane čine stepenice, terase i kaskade niša. Jedna strana bila je rezana na način da tvori male 'posude' na gornjoj razini; one se potom

slika 103


spajaju u veći spremnik odakle vodi duboki kanal, razdvajajući se u sredini u dva žlijeba. Koja god tekućina da je njima tekla, otjecala je u stijenu koja je bila izdubljena i u koju se moglo ući kroz ulaz sa stražnje strane.

Drugi ostaci na tom mjestu, vjerojatno odlomljeni od većih kamenih ploča, zbunjuju složenim i geometrijski preciznim žljebovima i šupljinama izrezanima u njima; najlakše ih se može usporediti s kalupima za lijevanje nekih najmodernijih instrumenata.

Jedno od poznatijih mjesta, istočno od Sacsahuamana, zove se Kenko - ime koje na u jeziku domorodaca znači 'Isprepleteni kanali'. Glavnu turističku atrakciju ondje predstavlja ogroman monolit koji stoji na podiju koji je možda predstavljao lava ili neku drugu veliku životinju kako stoji na svojim stražnjim nogama. Ispred monolita nalazi se 1,8 metara visoki zid izgrađen od prekrasnog klesanog kamena koji okružuje monolit. Monolit stoji ispred goleme prirodne stijene, a kružni zid obuhvaća stijenu poput kliješta. Stijena je sa stražnje strane rezana, isklesana i oblikovana u nekoliko razina povezanih terasama. Na umjetno nagnutim stranama stijene urezani su cik-cak kanali, a njena unutrašnjost je prokopana da bi se stvorili tuneli i prostorije nalik labirintu. U blizini, raspuklina u stijeni vodi do otvora poput pećine koji je bio izdubljen s geometrijskom preciznošću da bi se dobili kameni oblici koje neki opisuju kao prijestolja ili oltare.

Ima više takvih mjesta oko Cuzca-Sacsahuamana, niz cijelu Svetu Dolinu sve do jugoistoka gdje jezero nosi ime Zlatno Jezero. Mjesto imenom Torontoy među svojim precizno rezanim megalitskim kamenim blokovima posjeduje i jedan s trideset i dva kuta. Nekih osamdeset kilometara od Cuzca, blizu Torontoya, načinjen je umjetni vodeni tok preko kaskada između dva zida i preko pedeset i četiri'stepenice'; sve je urezano u stijeni; značajno je da se mjesto zove Cori-Huairachina, 'Gdje se pročišćuje zlato'.

Cuzco znači 'Pupak' i Sacsahuaman doista izgleda da je bio najveće, najkolosalnije i središnje mjesto. Još jedan aspekt koji dokazuje njegovu središnju važnost može se vidjeti u mjestu


zvanom Pampa de Anta, nekih petnaest kilometara zapadno od Sacsahuamana: tamo je strma stijena bila isklesana u serije stepenica koje tvore veliki polumjesec (otuda i ime stijene Quillarumi, 'Mjesečev kamen'. Budući da se odatle ništa ne može vidjeti osim istočnog neba, Rolf Miiller (Sonne, Mond und Steiner iiber dem Reich der Inka) je zaključio da je to bila neka vrsta opservatorija, smještenog tako s ciljem da odražava astronomske podatke na obronke u Sacsahuamanu.

Ali što je bio sam Sacsahuaman, budući da je mišljenje da su ga Inke izgradili kao tvrđavu potpuno odbačeno? Zbunjujući kanali poput labirinta i drugi naizgled slučajni izrezi u koje su bile oblikovane prirodne stijene počinju dobivati smisao s rezultatima novih arheoloških iskopavanja koja su započela prije nekoliko godina. Iako daleko od toga da otkriju više od malog dijela brojnih kamenih struktura na platou koji se proteže iza glatke stijene Rodadero, ona su već otkrila dva glavna aspekta tog mjesta. Prva činjenica jest da su zidovi, cijevi, spremnici, kanali i si. bili izrađeni iz žive stijene kao i pomoću savršeno oblikovanih velikih klesanih kamenova, od kojih su mnogi bili od poligonalne vrste Megalitskog doba, s ciljem da se oblikuju nizovi struktura - jedna iznad druge - za kanaliziranje vode; na taj se način postizalo da kiša ili izvorske vode teku s jedne razine na drugu.

Drugi aspekt predstavlja otkriće ogromnog kružnog područja ograđenog megalitskim klesanim kamenjem koji je po općem mišljenju služio kao rezervoar. Također je pronađena prostorija s branom, izgrađena od megalitskog klesanog kamenja koja leži u podzemlju, na razini koja dozvoljava otjecanje vode iz kružnog rezervoara. Kako su pokazala djeca koja su se tamo dolaze igrati, kanal koji ide iz ove prostorije s branom vodi do Chingama ili 'Labirinta' isklesanog iz prirodne stijene iza i ispod ovog kružnog područja.

Čak i prije nego što je cijeli kompleks sagrađen na ovom obronku bio otkriven, bilo je jasno da su se neki mineralni ili kemijski sastojci slijevali niz Rodadero i takvom upotrebom izblijedjeli stražnju, glatku stranu stijene. Što god to bilo - zemlja


bogata zlatom? - teklo je dolje, u veliki kružni rezervoar. S druge strane se dovodila voda. Sve izgleda kao uvećano postrojenje za ispiranje zlata. Na kraju, voda je istjecala kroz prostoriju s branom te van kroz labirint. Ono što je ostalo u kamenim badnjevima, bilo je zlato.

Što su, u tom slučaju, megalitski, kolosalni cik-cak zidovi na rubu obronka čuvali ili podržavali? Na ovo pitanje još uvijek nema jasnog odgovora, osim nagađanja da je bila potrebna neka vrsta masivne platforme za vozila - zračna, moramo pretpostaviti - koja su se koristila za dovoženje rude i odvoženje grumenja.

Mjesto koje je moglo služiti ili je trebalo služiti za sličnu transportnu funkciju, smješteno nekih sto kilometara sjeverozapadno od Sacsahuamana, je OHantaytambu. Arheološki ostaci nalaze se na vrhu strmog planinskog izdanka; oni odozgo gledaju na otvor između planina koje se uzdižu tamo gdje se sreću rijeke Urubamba-Vilcanota i Patcancha. Selo koje je ustupilo svoje ime ruševinama smješteno je u podnožju planine; ime koje znači 'Odmorište OHantaya' potječe iz vremena kad je junak Inka tamo pripremao ustanak protiv Španjolaca.

Nekoliko stotina neobrađenih kamenih stepenica povezuju nizove terasa koje su načinili Inke i vode do glavnih ruševina na vrhu. Tamo, u onome za što se pretpostavlja da je služilo kao tvrđava, zaista se nalaze ostaci građevina s Inka-zidovima izgrađenim od sakupljenog kamenja. U usporedbi s pred-Inka građevinama iz Megalitskog doba, ovi izgledaju primitivno i ružno.

Megalitske strukture započinju s potpornim zidom izgrađenim od prekrasno oblikovanog poligonalnog kamenja kakvog se može naći među prije opisanim megalitskim ostacima. Prošavši kroz prolaz izrezan iz jednog jedinog kamenog bloka, dolazimo do platforme koju podržava drugi potporni zid, također izgrađen od poligonalnog kamenja, ali većeg. Na jednoj strani produžetak tog zida postaje zatvorena struktura s dvanaest trapezoidnih otvora - s dva koji služe kao vrata i deset koji su lažni prozori; možda je to razlog što je Luis Pardo (Ollamtaitampu, Una ciudad megalitica) nazvao ovu strukturu središnjim hramom'.


S druge strane zida stoji masivni i savršeno oblikovani ulaz (si. 104), koji je u svoje vrijeme (iako ne i danas) služio kao put prema gore, do glavnih struktura.

Najveći tajna Ollabambua krije se u sljedećem: red od šest kolosalnih monolita koji stoje na najvišoj terasi. Gigantski kameni blokovi visoki su od 3,3 do gotovo 4,3 metra, u prosjeku široki 1,8 ili više metara, te variraju u debljini od oko 1 do preko 1,8 metara (sl. 105). Oni stoje spojeni, bez žbuke ili nekog drugog vezivnog materijala, uz pomoć dugog klesanog kamenja koje je umetnuto među njih. Gdje je dubina blokova bila manja od najveće debljine (od preko 1,8 metara), tu su se uklopili veliki poligonalni kamenovi, kao u Cuzcu i Sacsahuamanu, da naprave podjednaku debljinu. Međutim, s prednje strane megaliti su stajali kao jedan zid, okrenut točno prema jugoistoku, a površina im je bila pažljivo izglađena da bi se dobila lagana zaobljenost. Najmanje dva monolita nose ostatke reljefnih ukrasa koje nije ispralo vrijeme; na četvrtom jasno (računajući s lijeva) je vidljiv simbol stepenica; svi se arheolozi slažu da je taj simbol, koji vuče podrijetlo iz Tiahuanacua na jezeru Titicaca, označavao uzlazak sa Zemlje na nebo ili, u suprotnom smjeru, silazak s neba na Zemlju.

slika 104


slika 105

Dovraci i izbočine na stranama i prednjim dijelovima monolita, te dijelovi slični stepenicama na vrhu šestoga, upućuju na to da konstrukcija nije bila završena. I doista, kameni blokovi različitih oblika i veličina leže razasuti uokolo. Neki od njih su izrezani i oblikovani, te imaju savršene kutove i rezbarije. Najznačajniji vidljivi trag - u njih je bio urezan duboki oblik slova T (sl. 106). Svi znanstvenici koji su pronašli takve rezove u divovskim kamenim blokovima u Tiahuanacuu morali su se složiti da je taj žlijeb bio namijenjen tome da drži dva kamena bloka zajedno pomoću metalne spone, kao predostrožnost protiv zemljotresa.

slika 106


Čovjek se stoga mora čuditi kako znanstvenici mogu i dalje ove ostatke pripisivati Inkama koji nisu imali nikakvog metala osim zlata, a taj je metal premekan i zato potpuno neprikladan da zajedno drži kolosalne kamene blokove koje bi uzdrmao potres. Također je naivno i objašnjenje da su vladari Inka izgradili to kolosalno mjesto kao divovsku kupelj, jer je kupanje bilo jedan od njihovih omiljenih užitaka. Uz dvije rijeke koje teku baš u podnožju planine, zašto dovlačiti ogromne blokove - od kojih neki teže i po 250 tona - da bi se izgradila kada na brdu? I sve to bez željeznog oruđa?

Ozbiljnije objašnjenje niza od šest monolita moglo bi glasiti da su oni bili dio planiranog potpornog zida, koji je vjerojatno trebao podržavati veliku platformu na vrhu planine. Ako je tomu tako, tada veličina i masivnost kamenih blokova podsjećaju na kolosalne kamene blokove korištene za gradnju jedinstvene platforme u Baalbeku, u libanonskim planinama. U knjizi Stepenice u nebo opisao sam i podrobno ispitao tu megalitsku platformu, te sam došao do zaključka da je to bilo 'mjesto za spuštanje', koje je bilo i prvo Gilgamešovo odredište - mjesto za spuštanje 'zračnih brodova Anunnakija.

Mnoge sličnosti koje postoje između OHantaytambua i Baalbeka uključuju i podrijetlo megalita. Kolosalni kameni blokovi u Baalbeku bili su lomljeni kilometrima daleko u dolini, zatim nevjerojatno podignuti, transportirani i postavljeni na mjesto da se uklope s drugim kamenim blokoovima u platformi. I u OHantaytambuu su divovski kameni blokovi iskopavani iz planine na suprotnoj strani doline. Teški blokovi od crvenog granita, nakon što su bili odlomljeni, isklesani i oblikovani, dopremani su sa planine, preko dvije rijeke i nošeni gore do OHantaytambua; zatim ih se pažljivo podiglo, precizno postavilo na mjesto i naposljetku spojilo.

Čiji je djelo bio OUantaytambu? Garcilaso de la Vega je zapisao da je to bilo 'iz najranije epohe, prije Inka'. Blas Valera je ustvrdio: 'iz doba koje je prethodilo epohi Inka ... doba panteona bogova iz vremena prije Inka'. Oko ove vremenske odrednice suvremeni se znanstvenici slažu.


Vrijeme je, osim toga, da se shvati da su ti bogovi bili ista ona božanstva kojima bliskoistočne legende pripisuju izgradnju Baalbeka.

Da li je OHantaytambuu bila namijenjena uloga tvrđave, kao što je to mogao biti Sacsahuaman, ili je trebao biti mjesto za spuštanje letjelica, kao što je bio Baalbek?

U svojim dosadašnjim knjigama pokazao sam da su Anunnaki, pri određivanju mjesta svemirske luke i 'mjesta za spuštanje', najprije odredili koridor za spuštanje, i to na nekom istaknutom zemljopisnom mjestu (kao što je planina Ararat). Staza leta u tom koridoru bila je pod kutom od točno 45 stupnjeva prema ekvatoru. U vremenu poslije Potopa, kada je svemirska luka smještena na Sinajski poluotok, a mjesto za spuštanje letjelica bilo je u Baalbeku, primijenjen je isti obrazac.

Torreon u Machu Picchuu ima, pokraj dva prozora za promatranje u polukružnom dijelu, još jedan zagonetni prozor (sl. 107) koji na svom donjem dijelu ima otvor u obliku stepenica i usku pukotinu na gornjem kraju. Osobna istraživanja pokazuju

slika 107


da linija od Svete Stijene kroz pukotinu do Intihuatane prolazi točno pod kutom od 45 stupnjeva prema stranama svijeta, stvarajući tako glavnu orijentaciju za Machu Picchu.

Ta orijentacija od 45 stupnjeva nije odredila samo razmještaj Machu Picchua, nego i lokaciju većih drevnih mjesta. Ako na zemljopisnoj karti regije povučemo liniju koja spaja legendarne postaje Viracoche od Otoka Sunca na jezeru Titicaca, linija će proći kroz Cuzco i nastaviti do Ollantaytambua - pod kutom od točno 45 stupnjeva prema ekvatoru!

Brojne studija i predavanja Marije Schulten de D'Ebneth, skupljeni u njenoj knjizi La Ruta de Viracocha, pokazali su da se linija pod kutom od 45 stupnjeva na kojoj se nalazi Machu Picchu poklapa s rešetkastim uzorkom duž stranica kvadrata nakošenog pod kutom od 45 stupnjeva (tako da kutovi, a ne stranice pokazuju prema stranama svijeta). Ona je priznala da ju je Salcamayhuin Relación ponukao na potragu za tim drevnim obrascem. Iznoseći priču o tri prozora, on je nacrtao skicu (si. 108a) i svakom prozoru dao ime: Tampu-Tocco, Maras-Tocco i Sutic-Tocco. Maria Schulten je shvatila da su to imena mjesta. Kada je primijenila nakošeni kvadrat na karti područja Cuzco-Urubamba, sa sjeverozapadnim kutom okrenutim prema Machu Picchuu (odnosno Tampu-Toccuu), otkrila je da su sva druga mjesta sjela na ispravnu poziciju. Povukla je linije koje pokazuju da linija pod kutom od 45 stupnjeva koja počinje u Tiahuanacuu, zajedno s kvadratima i krugovima određene veličine, obuhvaća sva ključna drevna mjesta između Tiahuanacua, Cuzca i Quita u Ekvadoru, uključujući i najvažnije - Ollantaytambu (sl. 108b).

Ništa manje značajno nije ni njezino drugo otkriće. Kutovi koje je izračunala između središnje linije od 45 stupnjeva i mjesta smještenih dalje od nje, kao što je Pachacamacov hram, otkrili su joj da je Zemljin nagib ('kosina tj. 'nakrivljenost') u vrijeme stvaranja ove matrice iznosio blizu 24° 08'. To bi značilo da je ta matrica bila zamišljena (prema njenom mišljenju) 5125 godina prije njezinih mjerenja provedenih tijekom 1953. g.; drugim riječima - ova matrica potjecala bi iz 3172. godine pr. n. e..


slika 108

To stajalište potvrđuje moj zaključak da te megalitske strukture pripadaju dobu Bika, razdoblju između 4000. g. pr. n. e. i 2000. g. pr. n. e. Koristeći paralelno suvremene studije s podacima koje su nam ostavili kroničari, potvrđuje se ono što su legende ustrajno ponavljale: Sve je započelo na jezeru Titicaca.

10 'BAALBEK NOVOG

SVIJETA'

Sve do jedne verzije svake od legendi u Andama ukazuju na jezero Titicaca kao na Početak - mjesto na kojem je veliki bog Viracocha izvodio svoje stvaralačke pothvate, gdje se čovječanstvo ponovno pojavilo nakon Potopa i gdje su preci Inka dobili zlatni štap kako bi pomoću njega utemeljili andsku civilizaciju. Ako je riječ o fikciji, onda je činjenice potvrđuju; jer upravo na obalama jezera Titicaca stajao je prvi i najveći grad u obje Amerike.

Njegov opseg, veličina njegovih monolita, zamršene rezbarije na njegovim spomenicima i kipovima nisu prestali iznenađivati sve koji su vidjeli Tiahuanacu (kako se mjesto zvalo), sve od trenutka kad je prvi kroničar mjesto opisao Europljanima. Svi su postavljali isto pitanje, zbunjeni njegovom neotkrivenom starošću - tko je izgradio taj jedinstveni grad i kako. Pa ipak, najveću zagonetku predstavlja sama lokacija: neplodno, gotovo beživotno mjesto na oko četiri kilometra visine, među najvišim vrhovima Anda koji su pokriveni vječnim snijegom i ledom. Zašto bi netko uložio nevjerojatan napor da uspravi kolosalne

2 4 1


građevine od kamena, koje se mora lomiti i prenositi iz mjesta kilometrima udaljenih u ovo osamljeno, vjetrom šibano mjesto bez drveća?

Ta je misao proganjala i Ephraim George Squiera koji je do jezera stigao prije jednog stoljeća. 'Otoci i rtovi jezera Titicaca', pisao je (Peru lllustrated), 'najvećim su dijelom neplodni. Vode skrivaju raznovrsnost čudnih riba, što pomaže populaciji koja nužno oskudijeva u području gdje ječam neće zreti, osim pod vrlo povoljnim okolnostima, i gdje kukuruz, onaj najmanje veličine, ima vrlo neizvjestan razvoj; mjesto je to gdje se krumpir stisnuo do najmanjih dimenzija i još je k tome gorak, gdje je jedina žitarica quinoa i gdje su jedine domaće životinje pogodne za hranu biscacha, lama i vicuña. Pa ipak, u tom svijetu bez drveća, dodao je,'ako nam je tradicija vodič, razvile su se klice civilizacije Inka', iz ranije,'izvorne civilizacije koja je klesala svoje spomenike u masivnom kamenju i ostavila ih na ravnici Tiahuanacua, a o kojima nije ostala nikakva predaja, osim da su oni djelo divova iz starih vremena koji su ih podigli u jednoj noći'.

Međutim, dok se uspinjao na obronak koji gleda na jezero i na drevno mjesto u podnožju sinula mu je jedna sasvim druga misao. Da li je možda upravo zbog izolacije, zbog okolnih vrhova, zbog pogleda između tih vrhova izabrano to mjesto? S hrpta na jugozapadnom rubu ravnice na kojoj se nalazi jezero, blizu mjesta gdje njegove vode istječu na jug rijekom Desaguadero, on ne samo da je mogao vidjeti jezero s njegovim južnim poluotocima i otocima, već i snježne vrhove na istoku.

'Ovdje', zapisao je, poprativši riječi svojeručno nacrtanom skicom,'puca pogled na veliki snježni lanac Anda u svoj njegovoj veličanstvenosti. Iznad jezera dominira masivni Illampu ili Sorata, kruna kontinenta, najviša planina u Americi koja se natječe, ako im nije i ravna, s visinama Himalaja; što se tiče njene visine, procjene i proračuni promatrača variraju između 7.600 i 8.200 metara'. Južno od ovog istaknutog geografskog obilježja, neprekinuti lanac planina i vrhova 'završava velikom planinom Illimani, visokom 7.500 metara'. Između zapadnog hrpta na čijem je rubu stajao Squier i divovskih planina na istoku leži ravno,

2 4 3 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

otvoreno uleknuće koje zauzimaju jezero i njegove južne obale. 'Vjerojatno se nigdje drugdje na svijetu', nastavlja Squier,'ne može vidjeti tako raznoliku i veličanstvenu panoramu s jednog jedinog mjesta. Cijela velika visoravan Perua i Bolivije na svom najširem dijelu, sa svojim sustavom voda, sa svojim rijekama i jezerima, svojim ravnicama i planinama, sve uokvireno lancima Kordiljera i Anda, predstavljena je u obliku zemljopisne karte' (sl. 109).

Jesu li upravo ove zemljopisne i topografske osobine bile razlog za odabir ovog mjesta - na rubu velikog, ravničarskog bazena, s dva vrha koji se ističu ne samo sa zemlje, nego i gledano s neba - baš kao što su i vrhovi-blizanci Ararata (5.200 i 4.000 metara) te dvije piramide u Gizi služile za označavanje putova za spuštanje Anunnakija?

slika 109


Premda je ovo Squieru bilo nepoznato, on je ipak postavio analogiju, budući da je naslovio jedan odlomak koji opisuje drevne ruševine s 'Tiahuanaco, Baalbek Novog svijeta; to je bila jedina usporedba koje se mogao sjetiti - usporedba s mjestom koje smo identificirali kao mjesto za spuštanje Anunnakija, kamo je Gilgameš stupio prije pet tisuća godina.

Najveći istraživač Tiahuanaca i njegovih ruševina kojeg je vidjelo ovo stoljeće bio je bez sumnje Arthur Posnansky, europski inženjer koji se preselio u Boliviju i posvetio svoj život tajnama tih ruševina. Već 1910. g. požalio se da od jednog posjeta do drugog može vidjeti sve manje artefakata, jer su lokalni domoroci, graditelji u glavnom gradu La Pazu, pa i sama uprava za gradnju željezničke pruge, sustavno odnosili kamene blokove, ne zbog njihove umjetničke ili arheološke vrijednosti, nego kao besplatni raspoloživi građevni materijal. Pola stoljeća prije toga Squier se požalio na isti problem kad je primijetio da su u obližnjem gradu, na poluotoku Copacabana, crkva kao i nastambe seljaka bile izgrađene od komada kamena odnesenih s drevnih ruševina kao da su kamenolom. Čak je i katedrala u La Pazu, pronašao je, bila podignuta od kamenja iz Tiahuanaca. Ipak, ono malo što je ostalo - najviše stoga što je bilo premasivno za micanje - stvorilo je kod njega dojam da se radi o ostacima civilizacije koja je nestala prije početka civilizacije Inka, a bila je suvremenik civilizacijama Egipta i Bliskog istoka. Ostaci pokazuju da su građevine i spomenici bili djelo ljudi sposobnih ostvariti jedinstvenu, savršenu i skladnu arhitekturu - ali koji 'nisu imali djetinjstva, i nisu prošli kroz razdoblje rasta'. Ne čudi, stoga, da su začuđeni Indijanci Španjolcima rekli da su ove artefakte preko noći podigli divovi.

Pedro de Cieza de Leon kbji je u vremenu između 1532. - 1550. g. proputovao krajeve koji danas čine Peru i Boliviju, izvijestio je u svojim Kronikama da su ruševine Tiahuanaca bez sumnje bile 'najdrevnije mjesto koje sam do sada opisao'. Među građevinama koje su ga zapanjile bio je 'brijeg napravljen ljudskim rukama na velikom temelju od kamena' koji je bio velik više od 270 x 120 metara na svojoj osnovici, a uzdizao se nekih 35 metara. Ispod njega je vidio'dva kamena idola ljudskog oblika


i figure, čije su crte lica bile vrlo vješto isklesane, tako da izgleda da ih je radila ruka nekog velikog majstora. Oni su toliko veliki da izgledaju poput malih divova, a jasno je da imaju odjeću druge vrste od one koju danas nose domoroci ovih krajeva; čini se da imaju nekakav ornament na glavi'.

U blizini je vidio ostatke još jedne zgrade i zida koji je bio 'vrlo dobro izgrađen'. Izgledao je vrlo star i trošan. U drugom dijelu ruševina vidio je 'kamenje tako ogromne veličine, da to izaziva čuđenje i razmišljanje o njima, te se postavlja pitanje kako ljudska snaga može biti dovoljna da ih pomakne i smjesti tamo gdje ih vidimo, kad su toliko veliki. Mnogi od tih kamenova su isklesani na razne načine, neki od njih imaju oblik ljudskog tijela, pa su to morali biti njihovi idoli'.

U blizini zida i velikih kamenih blokova on je primijetio 'mnogo rupa i šupljina u zemlji' koje su ga zbunjivale. Dalje prema zapadu također je naišao na drevne ostatke,'a među njima mnogo vrata s njihovim dovratcima, nadvratnicima i pragovima, sve u jednom kamenu'. Posebno se čudio tome da su 'iz tih velikih prolaza izlazili još veći kamenovi na kojima su prolazi bili oblikovani, pri čemu su neki od njih bili široki 9 metara, dugački 4,5 metra ili više, te debeli 1,8 metara. Sve to', izvještavao je krajnje zapanjen - prolaz, njegov nadvratnik i dovraci - 'bio je jedan jedini kamen'. Dodao je da je to 'djelo raskoši i veličanstvenosti, kad se sve uzme u obzir', i da sto se mene tiče, nikako ne mogu pojmiti kojim instrumentima ili alatima se to moglo uraditi, jer je vrlo izvjesno da prije negoli se to veliko kamenje moglo dovesti do savršenstva i ostaviti takvim kakvim ga vidimo, alati su morali biti mnogo bolji od onih koje danas upotrebljavaju Indijanci'.

Od svih artefakata koje su vidjeli prvi Španjolci koji su tamo stigli, a koje je Cieza de Leon tako iskreno opisao, ovi kolosalni ulazi iz jednog komada još uvijek leže tamo gdje su i položeni. Samo mjesto, smješteno otprilike kilometar i pol na jugozapad od glavnih ruševina Tiahuanaca, Indijanci su zvali Puma-Punku,

kao da se radi o odvojenom mjestu; međutim, danas pouzdano znamo da je to bio dio veće metropole unutar Tiahuanacua, veličine 1,6 x gotovo 3 kilometra.


slika 110

Ti su ostaci tijekom posljednja dva stoljeća svakog putnika koji ih je vidio ostavljali zatečenim, ali su ih prvi znanstveno opisali A. Stiibel i Max Uhle (Die Ruinestaette von Tiahuanaco im Hochland des Alten Peru, 1982.). Fotografije i skice koje su popratile njihovo izvješće pokazale su da su divovski kameni blokovi koji su ležali uokolo bili komponente nekoliko struktura zapanjujuće složenosti koje su mogle činiti istočnu građevinu (sl. 110 temelji se na posljednjim studijama). Četverodijelna građevina koja se urušila (ili je bila prevrnuta) leži poput ogromnih terasa, sa ili bez dijelova koji su s njima tvorili jednu cjelinu, uspravno podignuti ili pod drugim kutovima (sl. 111). Pojedini razlomljeni dijelovi teže i po sto tona svaki; načinjeni su od crvenog pješčenjaka, a Posnansky (Tiahuanacu - kolijevka

slika 111


slika 112

američkog čovjeka) je uvjerljivo dokazao da je kamenolom za ove blokove - koji su težili tri ili četiri puta više kad su bili u jednom komadu - bio na zapadnoj obali jezera, udaljen oko šesnaest kilometara. Ovi kameni blokovi, neki veličine 3,6 x 1,5 metara i debeli gotovo 60 cm, prekriveni su uleknućima, žljebovima, preciznim kutovima i površinama koje imaju različite razine. Na određenim točkama blokovi imaju uleknuća (sl. 112), zasigurno namijenjena tome da drže metalne spone, što predstavlja tehnički 'trik' koji smo vidjeli u OHantaytambuu. No, dok je tamo izgledalo da su spone bile izrađene od zlata (jedinog metala kojeg su Inke poznavali) - što je neodrživa hipoteza zbog mekoće zlata, ovdje su spone bile načinjene od bronce. Da je tome uistinu tako, znamo zato što su neke od tih brončanih spona i pronađene. To je, bez dvojbe, otkriće od ogromnog značenja, budući da je bronca slitina koju je najteže proizvesti, stoga što zahtijeva kombinaciju određenog omjera bakra (oko 85-90 posto) s kositrom; i dok se bakar može pronaći u svom prirodnom stanju, kositar se mora izlučiti mukotrpnim metalurškim procesom iz ruda u kojima je sadržan.

Na koji se način došlo do bronce i da li njeno pridobivanje predstavlja ne samo dio zagonetke, nego i ključ za odgovor?


Ako zanemarimo uobičajeno objašnjenje da su kolosalne i zamršene strukture Puma-Punkua predstavljale'hram', pitamo se: kojoj su praktičnoj svrsi one služile? Koja je bila njihova funkcija da je uložen takav ogroman napor i primijenjene sofisticirane tehnologije? Njemački arhitekt Edmund Kiss (čija je vizualizacija ovih struktura kako su one izvorno mogle izgledati nadahnula njegove planove za nacističke monumentalne zgrade) vjerovao je da su humci i ostaci prednjeg i okolnih dijelova urušenog odjeljka bili elementi luke, jer se jezero u stara vremena zaista protezalo tako daleko. Ali, to objašnjene ostavlja otvorenim pitanje: što se događalo u Puma-Punkuu? Što se dovozilo i koji proizvodi su se odvozili na toj neplodnoj visini?

Daljnja iskapanja u Puma-Punkuu otkrila su nizove polupodzemnih ograđenih prostora izrađenih od savršeno oblikovanih kamenih blokova. To podsjeća na uleknute trgove u Chavin de Huantaru i otvara mogućnost da su to bili dijelovi - rezervoari, bazeni, prostorije s branama - sličnog vodovodnog sustava.

Možda koji odgovor više može ponuditi nalaz koji najviše zbunjuje (ako je to još moguće) na tom mjestu: kameni blokovi, sami ili nesumnjivo odlomljeni od većih blokova koji su bili oblikovani, nakošeni, rezani i izbrazdani na zapanjujući način, sa zapanjujućom preciznošću i pomoću alata kakve je čak i danas teško naći. Najbolji način da se opišu ova tehnološka čuda jest predočiti neke od njih (sl. 113).

Nema baš nikakvog vjerodostojnog objašnjenja za ove artefakte, pa ne preostaje drugo nego sugerirati - uzimajući u obzir našu sadašnju tehnologiju - da su to bile matrice, kalupi za lijevanje zamršenih metalnih dijelova; dijelova za neku složenu i sofisticiranu opremu koju andski čovjek, ili bilo tko drugi za tu istu svrhu, bilo gdje drugdje, nikako nije mogao posjedovati u vrijeme prije Inka.

Brojni su arheolozi i istraživači, od tridesetih godina prošlog stoljeća nadalje, dolazili u Tiahuanacu, na kraći ili na dugotrajan rad - Wendell C. Bennett, Thor Heyerdahl i Carlos Ponce

2 4 9 ' B A A L B E K N O V O G SVIJETA'

slika 113

Sangines neka su od najpoznatijih imena; no, oni su uglavnom samo koristili zaključke Arthura Posnanskog, gradili na njima, prihvaćali ih ili s njima polemizirali; on je prvi predstavio svoj izvanredan rad i uvide 1914. g. u opsežnom djelu Una Metropoli Prehistórica en la America del Sur; nakon sljedeća tri desetljeća predanog istraživanja u Tiahuanacu objavljen je i njegov rad Cuna del Hombre de las Americas u četiri knjige, zajedno s engleskim prijevodom (1945.). Tom je izdanju iskazana čast time što je službeni predgovor napisala bolivijska vlada (mjesto je završilo na bolivijskom dijelu jezera, nakon što se Bolivija odvojila od Perua), te je proslavilo '12.000 godina Tiahuanacua!

Stoga, kad je sve bilo rečeno i učinjeno, zaključak Posnanskog bio je nadasve zapanjujuć (i kontroverzan): Tiahuanacu je star tisućljećima; njegova prva faza bila je izgrađena dok je razina jezera bila oko stotinu stopa viša i prije negoli je cijelo područje bilo poplavljeno vodenom bujicom - možda se radi upravo o


slavnom Velikom Potopu, tisućama godina prije kršćanske ere. Koristeći istovremeno arheološka otkrića s geološkim studijama, studijama flore i faune, mjerenjima lubanja pronađenih u grobovima i portretiranim kamenim glavama, te vodeći računa o svakom, pa i najmanjem, dijelu svog rada i tehnološke ekspertize, Posnansky je došao do zaključka da su postojale tri faze u povijesti Tiahuanacua; da su ga nastanjivale dvije rase - najprije mongoloidni ljudi, zatim stanovnici Kavkaza Srednjeg istoka - a ni u koje vrijeme negroidni narodi; mjesto su zadesile dvije katastrofe, prva je bila prirodna navala vodene bujice, a zatim je uslijedila druga iznenadna nesreća nepoznate prirode.

Bez da su se pritom nužno slagali s ovim potresnim zaključcima ili datiranjem, geološke, topografske, klimatske i sve znanstvene podatke koje je prikupio Posnansky, te, razumije se, njegova arheološka otkrića, prihvatili su i koristili svi koji su vršili istraživanja u pola stoljeća od njegovih monumentalnih napora. Njegova mapa samog mjesta (sl. 114) i danas predstavlja osnovu plana mjesta, njegovih mjera, orijentacija i glavnih građevina. Dok su neki od odjeljaka na koje je on ukazao kao na

slika 114


mjesta koja potencijalno sadrže dodatne ostatke i artefakte doista i iskopani, glavno zanimanje bilo je i ostaje usredotočeno na tri glavne komponente mjesta.

Jedna od njih, na jugoistočnom dijelu ruševina, jest brijeg poznat kao Akapana. Vjerojatno je izvorno imao oblik višeslojne piramide, a pretpostavlja se da je služio kao tvrđava koja je čuvala mjesto; glavni razlog za ovu pretpostavku bila je činjenica da je na vrhu ove piramide-brijega bilo iskopano njegovo središte koje je imalo oblik ovala obzidanog kamenom koji je služio kao rezervoar vode. Pretpostavljalo se da je njegova namjena bila skupljanje kišnice za opskrbu branitelja vodom, u slučaju da su se morali povući do ovog utvrđenja. Međutim, glasine su ustrajale u tome da je to bilo mjesto gdje je bilo skriveno zlato, te je u osamnaestom stoljeću Španjolac imenom Oyaldeburo dobio koncesiju za kopanje u Akapani. On je napravio prokop kroz istočnu stranu brijega kako bi se ocijedila voda, istražio je dno rezervoara, strgnuo strukture od prekrasnog klesanog kamena i kopao duboko u brijeg, gdje god bi naišao na kanale i cijevi.

Takvo razaranje je, međutim, otkrilo da Akapana nije bio prirodan brijeg, već vrlo složena građevina. Daljnja iskapanja koja još uvijek jedva da su zagrebla površinu, uslijedila su kao rezultat istraživanja Posnanskog, koji je pokazao da je kameni rezervoar imao majstorski napravljene brane koje su velikom preciznošću mogle regulirati otjecanje vode kroz kanale napravljene od klesanog kamena. Kompleksni unutarnji radovi u Akapani bili su tako izvedeni da odvode vodu s jedne razine unutar Akapane do druge, niže razine, naizmjence kroz okomite i vodoravne odjeljke, s vertikalne visine od petnaest metara, ali zbog cik-cak izvedbe pokrivajući puno veću udaljenost. Na kraju, oko metar ispod Akapane, voda je tekla kroz ispust od kamena u umjetni kanal (ili jarak) širok oko 30 metara koji je okruživao cijelo mjesto. On je odatle vodio do mola na sjeveru mjesta, a otuda do jezera. Dakle, ukoliko je svrha bila isključivo otjecanje viška vode kako bi se spriječilo njeno prelijevanje nakon jakih kiša, dovoljna bi bila jednostavna ravna nagnuta cijev (kakva je pronađena u Tuli). No, ovdje vidimo kanale pod kutom, građene


klesanim kamenjem uklopljenim s velikom domišljatošću, tako da reguliraju tok vode s jedne razine na drugu. A to nam ukazuje na tehniku procesiranja - možda korištenje tekuće vode za ispiranje rude?

Da se u Akapani moralo događati neko procesiranje, potvrđuje i otkriće - na površini, te u zemlji maknutoj s 'rezervoara' - velikih količina tamnozelenih 'oblutaka' veličine od 1,8 do 5 centimetara. Posnansky je ustanovio da su poput kristala, ali ni on niti drugi (koliko nam je poznato) nisu izvodili daljnje testove kako bi utvrdili prirodu i podrijetlo tih okruglastih predmeta.

Struktura bliža središtu mjesta ('K' na mapi Posnanskog) imala je toliko mnogo podzemnih i polupodzemnih osobitosti da je Posnansky pomislio kako bi mogla biti riječ o odjeljku ostavljenom po strani za grobove. Svuda uokolo bili su odjeljci od kamenih blokova, rezanih na način da služe kao kanali za vodu; oni su bili u neredu za što je Posnansky krivio ne samo lovce na blago, nego i prijašnji tim istraživača pod vodstvom grofa Crequi de Montforta koji je tijekom svojih iskopavanja 1903. g. vadio ostatke, razbijajući i uništavajući sve što im je stajalo na putu (prema Posnanskom), a usto je i odnio mnoge predmete. Izvješće o otkrićima i zaključcima ove francuske ekspedicije objavljeno je u knjizi Georgea Courtyja i u predavanju Manuela Gonzalesa de la Rose na Međunarodnom kongresu amerikanista 1908. g.. Bit njihovih nalaza bila je 'da su postojala dva Tiahuanacua, jedan u obliku vidljivih ruševina, a drugi podzeman i nevidljiv.

Sam Posnansky je opisao cijevi, kanale i branu (kao na vrhu Akapane) koje je pronašao među uleknutim dijelovima građevine i ustanovio da su se cijevi protezale na nekoliko razina, vodile možda do Akapane i bile povezane s drugim podzemnim strukturama na zapadu (u smjeru jezera). Riječima i crtežom (sl. 115a,b) dočarao je neke od podzemnih i polupodzemnih odjeljaka, ne mogavši pritom suspregnuti zadivljenost preciznošću izrade, činjenicom da je klesano kamenje bilo načinjeno od tvrdog andezita i da su ti odjeljci bili potpuno vodonepropusni: preko svih spojeva, a osobito na velikim krovnim kamenim blokovima


slika 115

protezao se sloj načinjen od vapna, debeo desetak centimetara, koji je zdanje činio apsolutno vodonepropusnim. Ovo je', zapisao je, 'prvi i jedini slučaj da nalazimo upotrebu vapna u pretpovijesnoj američkoj gradnji'.

Što se događalo u tim podzemnim odajama i zašto su bile građene na tako osobit način, on nam nije znao reći. Možda su čuvale blago, ali ono bi, istakao je, već odavno nestalo, zahvaljujući lovcima na blago. I doista, tek što je otkrio neke od tih odaja, 'ikonoklastički soj modernog Tiahuanacua ogolio je i opljačkao mjesto'. Osim onoga što je sam iskopao ili pronašao razbacano uokolo mjesta, velike količine kamenih cijevi - dijelova svih oblika, veličina i promjera - mogle su se vidjeti i u obližnjoj crkvi, u mostovima i nadvožnjacima moderne željezničke pruge, pa čak i u La Pazu. Tragovi su ukazivali na prostrani vodovod, kako na površini tako i pod zemljom u Tiahuanacuu; Posnansky im je posvetio cijelo poglavlje u svom najboljem djelu naslovljenom Hydraulic Works in Tiahuanacu. Nedavna iskopavanja otkrila su još više cijevi i vodenih kanala, potvrđujući tako zaključke Posnanskog.

Druga istaknuta građevina u Tiahuanacuu zahtijevala je najmanje iskopavanja, budući da stoji veličanstveno, da je svi mogu vidjeti; radi se o kolosalnom kamenom prolazu koji se


uzdiže iznad ravnine mjesta poput Are de Triomphe, ali bez ljudi koji bi tu održavali parade, gledali i klicali (sl. 116, sprijeda i straga).

Poznata kao Vrata Sunca, Posnansky ih je opisao kao 'najsavršenije i najvažnije djelo ... ostavština i elegantni testament kulturnog naroda, te znanja i civilizacije njegovih vođa'. Svi koji

slika 116


su Vrata vidjeli slažu se s takvom ocjenom, jer ona ne začuđuju samo zbog toga što su izrezana i oblikovana iz jednog jedinog kamenog bloka (veličine oko 3 x 6 metara i težine preko sto tona), nego i zbog zamršenih rezbarija koje oduzimaju dah.

Na donjem dijelu s prednje i stražnje strane Vrata nalaze se niše i geometrijski izrezbareni otvori i površine, ali ono što zadivljuje jest izrezbareni dio na gornjem prednjem dijelu vrata (sl. 117). Tamo vidimo središnju figuru, gotovo trodimenzionalnu premda izrezbarenu samo u reljefu, okruženu s tri reda krilatih pomoćnika; kompoziciju upotpunjuje donji red slika koje prikazuju samo lice središnje figure uokvireno vijugavom linijom.

Općenito se svi slažu da središnja, dominantna figura predstavlja Viracochu koji drži žezlo ili oružje u desnoj ruci, a munju u obliku viljuške u drugoj (sl. 118). Ovaj prikaz pojavljuje se na vazama, tkaninama i drugim artefaktima u južnom Peruu i okolnim zemljama, svjedočeći dokle se proširilo ono

slika 117


slika 118

što znanstvenici nazivaju kulturom Tiahuanacua. S obje strane boga nalaze se krilati pomoćnici, poredani u tri vodoravna reda, po osam njih u jednom redu sa svake strane središnje figure. Posnansky je istakao da je samo prvih pet na svakoj strani, u svakom redu, izrezbareno u isti istaknuti reljef kao i samo božanstvo; preostali na krajevima su nejasno izrezbareni, kao da su prikriveni.

Posnansky je nacrtao središnji lik, krivudavu crtu ispod njega, te petnaest kućica na svakoj strani (sl. 119); zaključio je da je to bio kalendar dvanaesto-mjesečne godine koja je počinjala na proljetni ekvinocij (rujan na južnoj hemisferi) i da velika središnja figura, koja prikazuje božanstvo u cjelini, predstavlja taj mjesec i njegov ekvinocij. Budući da ekvinocij' označava ono vrijeme u godini kada su dan i noć jednake duljine, pretpostavio je da dio smješten točno ispod središnje figure - koji se nalazi u sredini reda s vijugavom linijom - predstavlja drugi mjesec ekvinocija, odnosno ožujak. Preostale mjesece pripisao je po


slika 119

redu ostalim odjeljcima unutar krivudave linije. Ističući da dvije kućice na krajevima prikazuju trubača zajedno s glavom božanstva, sugerirao je da su to dva ekstremna mjeseca kada se sunce udalji do najdalje točke, odnosno mjeseci solsticija - lipanj i prosinac - kada bi svećenici zatrubili da dozovu sunce nazad. Vrata Sunca su, drugim riječima, bila kalendar u kamenu.

Ovaj kalendar, pretpostavljao je Posnansky, bio je solarni kalendar. Ne samo d a j e bio orijentiran na proljetni ekvinocij koji je i označavao njegov početak, nego je bilježio i drugi ekvinocij i solsticije. To je bio kalendar od jedanaest mjeseci po trideset dana svaki (broj krilatih pomoćnika iznad krivudave linije), uz dodatni 'veliki mjesec' od trideset i pet dana, mjesec Viracoche koji je zaokruživao solarnu godinu od 365 dana.

Posnansky je trebao napomenuti da je solarna godina s dvanaest mjeseci koja počinje na proljetni ekvinocij bila karakteristična za bliskoistočni kalendar, nastao u Sumeru, u Nippuru, oko 3800. g. pr. n. e.

Prikaz božanstva, kao i krilatih pomoćnika, te lica mjeseci naizgled su prikazani realistično, a ustvari su složeni od mnogo komponenata, od kojih svaka ima svoj, uglavnom geometrijski, oblik. Posnansky je tim različitim komponentama posvetio značajnu studiju. One se pojavljuju i na drugim spomenicima i skulpturama od kamena, kao i na keramičkim predmetima. On ih je piktografski klasificirao prema onome što su predstavljali (životinja, riba, oko, krilo, zvijezda, itd.) ili prema pojmu koji su označavali (zemlja, nebo, pokret, itd.). Ustanovio je da su krugovi i ovalni oblici prikazani na mnoštvo načina i raznih


boja predstavljali sunce, mjesec, planete, komete i druge nebeske objekte (sl. 120a), da je veza između Zemlje i neba (sl. 120b) često bila prikazivana, te da su dominantni simboli bili križ i znakovi stepenica (sl. 120c,d). On je u simbolu stepenica vidio 'zaštitni znak' Tiahuanacua, njegovih spomenika i njegove prvobitne civilizacije - izvora odakle se ovaj simbol, vjerovao je, proširio na obje Amerike. Priznao je da je to bio simbol temeljen na mezopotamskim ziguratima, ali i dodao da ne misli stoga da su Sumerani bili u Tiahuanacuu.

Sve to dodatno ga je učvrstilo u uvjerenju da su Vrata Sunca bila dio većeg strukturalnog kompleksa u Tiahuanacuu, čija su svrha i funkcija bile da služi kao opservatorij; to ga je, pak, dovelo do njegovog najznačajnijeg i, kako se pokazalo, najkontroverznijeg djela i zaključaka.

Službeni zapisi Komisije za uništavanje i okajavanje idolatrije koju su osnovali Španjolci s jasnom svrhom (iako neki sumnjaju da je to bio i paravan za lov na blago) potvrđuju da su ljudi iz Komisije stigli u Tiahuanacu 1625. g.. Izvješće oca Josepha de Arriage iz 1621. g. nabraja preko 5.000 'predmeta idolatrije' koji su bili uništeni lomljenjem, topljenjem ili paljenjem. Što su oni učinili u Tiahuanacuu, nije poznato. Vrata Sunca, kako pokazuju

slika 120


rane fotografije, pronađena su u devetnaestom stoljeću kako stoje prepolovljena na vrhu, s desnim dijelom koji se opasno nagnuo i otklonio od druge polovice.

Kada i tko ih je izravnao i ponovno sastavio predstavlja tajnu. Kako su pukla na dva dijela također je nepoznato. Posnansky nije smatrao da je to bilo djelo Komisije; on je vjerovao da su Vrata izbjegla njihov bijes, jer su se prije njihova dolaska bila srušila te ih je prekrila zemlja, i tako sakrila od pogleda kad su stigli Komisijini fanatici. Budući da su Vrata očito bila ponovno uspravljena, neki postavljaju pitanje jesu li postavljena na mjesto gdje su izvorno stajala; razlog tome jest mišljenje da Vrata izvorno nisu bila usamljena građevina koja je zasebno stajala na velikoj ravnici, nego da su tvorila dio ogromne strukture smještene istočno od njih. Oblik i veličina te građevine koja se zvala Kalasasaya bili su određeni nizovima vertikalnih kamenih stupova (što je i bilo značenje imena - 'Stupovi koji stoje'), djelomično otkrivajući pravokutan ograđeni prostor veličine otprilike 140 x 120 metara. Budući da se činilo kako je os ove strukture bila istok-zapad, neki su se pitali nisu li Vrata trebala stajati u središtu umjesto na sjevernom rubu zapadnog zida tog ograđenog prostora (kao danas).

Dok je ranije tek velika težina monolitskih Vrata predstavljala argument protiv stava da su ona pomicana za gotovo dvjesto stopa, danas je iz arheoloških dokaza jasno da ona najvjerojatnije stoje upravo na mjestu gdje su nekoć pripadala, budući da središte zapadnog zida zauzima terasa, čiji je vlastiti centar bio poravnat s osi Kalasasaye istok-zapad. Posnansky je uz ovu os pronašao različito kamenje, posebno isklesano na način da omogući astronomska promatranja; njegov zaključak da je Kalasasaya bila vješto izgrađen nebeski opservatorij danas je prihvaćen kao činjenica.

Najočitiji arheološki ostaci Kalasasaye su stojeći stupovi koji su tvorili pravokutni ograđeni prostor. Iako ovdje više nisu svi stupovi koji su nekada služili kao potpora za nizove zidova, njihov broj upućuje na povezanost s brojem dana u solarnoj godini i u lunarnom mjesecu. Posnanskog je posebno


zanimalo jedanaest stupova (sl. 121) uspravljenih uz terasu koja se prostirala od sredine zapadnog zida. Njegova mjerenja linije pogleda duž posebno postavljenih kamenova za promatranje, orijentacija strukture te lagana i namjerna odstupanja od savršenog poklapanja sa stranama svijeta, uvjerili su ga da su Kalasasayu gradili ljudi koji su poznavali najsuvremenije spoznaje iz astronomije za precizno utvrđivanje ekvinocija kao i solsticija.

Arhitektonski crteži Edmunda Kissa (Das Sonnentor von Tiahuanacu) koji se temelje na radu Posnanskog, kao i na njegovim vlastitim mjerenjima i procjenama, prikazuju (vjerojatno ispravno) strukturu unutar ograđenog prostora kao šuplju piramidu: strukturu čiji se vanjski zidovi uzdižu u razinama, ali samo da bi okružili središnje otvoreno dvorište u obliku kvadrata. Glavno monumentalno stubište bilo je na sredini istočnog zida; glavne točke za promatranje nalazile su se na sredini svake od dvije šire terase koje su upotpunjavale 'piramidu' na zapadu (sl. 122).

slika 121


slika 122

Upravo na toj točki Posnansky je došao do svog zapanjujućeg otkrića s eksplozivnim širenjem. Mjereći udaljenost i kutove između dvije točke solsticija, on je shvatio da se nagnutost Zemlje prema Suncu, na kojoj su bili utemeljeni astronomski aspekti Kalasasaye, nije poklapala s 23,5 stupnjeva našeg sadašnjeg razdoblja.

Nagnutost ekliptike, kako glasi znanstveni termin, za orijentaciju astronomskih linija pogleda u Kalasasayi, našao je,


bila je 23° 8' 48". Na temelju formula koje su astronomi odredili na Međunarodnoj konferenciji o efemeridama u Parizu 1911. g., koje uzimaju u obzir zemljopisni položaj i nadmorsku visinu mjesta, to bi značilo daje Kalasasaya izgrađena oko 15.000. g. pr. n. e.\

Objavivši da je Tiahuanacu najstariji grad na svijetu, 'izgrađen prije Potopa', Posnansky je izazvao neizbježan bijes znanstvene zajednice svoga vremena; tada se, naime, smatralo, na temelju teorija Maxa Uhlea, da je Tiahuanacu osnovan otprilike početkom kršćanske ere.

Nagnutost ekliptike ne treba miješati (kao što su činili neki kritičari Posnanskog) s fenomenom precesije. Ova druga mijenja zvjezdanu pozadinu (konstelaciju zvijezda) nasuprot koje se Sunce uzdiže ili djeluje u određeno vrijeme, kao npr. proljetni ekvinocij; promjena, iako mala, dodaje do 1 stupanj svake sedamdeset i dvije godine, te do 30 stupnjeva (cijela kuća zodijaka) za 2160 godina. Nagnutost mijenja rezultat od gotovo neprimjetne vrtnje Zemlje, kao kad se na brodu diže i spušta horizont. Ova promjena kuta nagiba Zemlje prema Suncu može doseći do 1 stupanj u razdoblju od oko 7.000 godina.

Zaintrigirana nalazima Posnanskog, njemačka Astronomska komisija je poslala ekspediciju u Peru i Boliviju; njeni članovi su bili profesor dr. Hans Ludendorff, direktor Astronomskog i astrofizičkog opservatorija u Potsdamu, profesor dr. Arnold Kohlschiitter, direktor Astronomskog opservatorija u Bonnu i honorarni astronom u Vatikanu i dr. Rolf Miiller, astronom s potsdamskog opservatorija. Oni su svoja mjerenja i promatranja vršili između studenog 1926. g. i lipnja 1928. g..

Njihova istraživanja, mjerenja i promatranja potvrdila su prije svega da je Kalasasaya zaista bila astronomsko-kalendarski opservatorij. Oni su, na primjer, pronašli da je zapadna terasa s jedanaest stupova duž nje, zbog širine stupova, udaljenosti/ među njima i njihovog položaja, omogućavala precizna mjerenja kretanja Sunca po godišnjim dobima koja su uzimala u obzir malo drukčiji broj dana od solsticija do ekvinocija do solsticija i nazad.

Štoviše, njihove su studije potvrdile da je u najkontro-verznijoj točki Posnansky bio u pravu: nagib na kojem su se


zasnivale astronomske osobine Kalasasaye doista se bitno razlikovao od kuta nagiba u naše vrijeme. Na temelju podataka koji vjerojatno osvjetljavaju nagib koji se promatrao u drevnoj Kini i Grčkoj, astronomi su sigurni u vezi primjenjive krivulje kretanja gore-dolje tek za razdoblje od nekoliko tisuća godina unazad. Astronomski tim je zaključio da bi rezultati doista mogli upućivati na vrijeme oko 15.000. g. pr. n. e., ali i oko 9300. g. pr. n. e., ovisno koju se krivulju primijeni.

Nije potrebno posebno naglasiti, i ovaj drugi datum bio je jednostavno neprihvatljiv znanstvenoj zajednici. Popuštajući pod pritiskom kritika, Rolf Müller je poduzeo daljnja proučavanja u Peruu i Boliviji, udruživši se s Posnanskim u Tiahuanacuu. Došli su do zaključka da se rezultati mijenjaju ako se uzmu u obzir određene varijante. Prvo, ukoliko se promatranje solsticija ne vrši s točke odakle je Posnansky pretpostavio, već s druge moguće točke, kut između krajnosti solsticija (a time i nagib) bio bi nešto drukčiji; također nitko ne može reći da li su drevni astronomi fiksirali trenutak solsticija kada je sunce bilo iznad linije horizonta, na njenoj sredini ili je upravo potonulo ispod nje. Sa svim tim varijantama, Müller je objavio konačno izvješće u vodećem znanstvenom časopisu Baesseler Archiv (vol. 14) u kojem je prikazao sve alternative, te zaključio da ukoliko se kut od 24° 6' prihvati kao najtočniji, krivulja nagnutosti bi se križala s ovim očitanjem ili u 10.000. ili u 4000. godini pr. n. e.

Posnansky je bio pozvan da o ovoj temi progovori na Dvadeset i trećem međunarodnom kongresu amerikanista. On je kao ispravan prihvatio kut nagnutosti od 24° 6' 52,8", što je značilo da treba birati između 10.150. g. i 4050. pr. n. e. Priznajući da je to 'vruć materijal', ovo je pitanje ostavio otvorenim, složivši se da su potrebne daljnje studije.

Daljnja istraživanja u tom smjeru doista su poduzeta, premda ne izravno u Tiahuanacuu. Već smo spomenuli da kalendar Inka upućuje na Početak u dobu Bika, a ne Ovna. Sam Müller je došao do 4000. g. pr. n. e. kao približnog doba megalitskih ostataka u Cuzcu i Machu Picchuu. Osvrnuli smo se i na istraživanje, provedeno duž potpuno različitih linija


ispitivanja, Marije Schulten de D'Ebneth koja su je dovela do zaključka da se matrica Viracoche poklapa s nagibom od 24° 8', te stoga odgovara vremenu od 3172. g. pr. n. e. (po njenim kalkulacijama).

Kako su se sve češće pronalazili predmeti sa slikom Viracoche - na tkaninama, na materijalima u koji su bile zamotane mumije, na grnčariji - po cijelom južnom Peruu, pa i dalje na sjever i na jug, može se povući paralela s drugim podacima koji nisu iz Tiahuanacua. Na temelju tih podataka čak su i tvrdoglavi arheolozi poput Wendella C. Bennetta doba Tiahuanacua počeli vraćati unazad, iz sredine prvog tisućljeća n. e. do gotovo početka prvog tisućljeća pr. n. e.

Datiranja radioaktivnim ugljikom, međutim, vraćaju opće prihvaćene datume sve dalje i dalje u prošlost. Šezdesetih godina prošlog stoljeća bolivijski Centro de Investigaciones Arqueológicas en Tiwanaku - CIAT - (Centar za arheološka istraživanja u Tiwanaku, op. prev.) poduzeo je sistematska iskapanja i radove na očuvanju mjesta. Prva velika stvar koju su poduzeli bilo je potpuno iskopavanje i restauracija potonulog 'malog hrama' istočno od Kalasasaye, gdje je pronađen veći broj kamenih kipova i glava. Tijekom radova otkriveno je polupodzemno dvorište, možda za ritualne žrtve koje je okruživao kameni zid u kojem su se nalazile kamene glave - na način kao u Chavin de Huantaru. Službeno izvješće Cariosa Ponce Sanginesa, direktora bolivijskog Nacionalnog arheološkog instituta, iz 1981. g. (Description Sumaria del Templete Semisubterraneo de Tiwanaku) tvrdi da uzorci organske materije nađeni na toj lokaciji daju očitovanja radioaktivnog ugljika od 1580. g. pr. n. e.; kao rezultat, Ponce Sangines je u svojoj opsežnoj studiji Panorama de la Arqueología Boliviana smatrao d a j e to vrijeme početka Stare faze Tiahuanacua.

Takva datiranja, do kojih se dolazi mjerenjima radioaktivnim ugljikom, upućuju na starost pronađenih organskih ostatakafali ne isključuju veću starost kamenih struktura koje sačinjavaju mjesto. I zaista, sam Ponce Sangines otkrio je u sljedećoj studiji (Tiwanaku: Space, Time and Culture) da su nove tehnike


utvrđivanja starosti dale raniji datum - 2134. g. pr. n. e. za predmete od opsidijana pronađene na Kalasasayi.

U vezi s time zanimljivo je pročitati u zapisima Juana de Betanzosa (Suma y Narracion de los Incas, 1551. g.) da nakon što je Tiahuanacu bio prvi puta naseljen pod vodstvom Con-Tiki Viracoche.'on je sa sobom imao određeni broj ljudi... I nakon što je izašao iz lagune, otišao je do mjesta pokraj nje, gdje danas stoji selo koje se zove Tiahuanaco. Govore', nastavio je Betanzos, 'da se jednom, kada se narod Con-Tiki Viracoche već tamo naselio, dogodila tama u zemlji'. Ali Viracocha je 'zapovjedio suncu da se pokrene u smjeru u kojem se sada kreće; odjednom, natjerao je sunce da započne dan.

Tama koja je nastala uslijed zaustavljanja sunca i 'početak dana' kada se kretanje nastavilo, nesumnjivo je sjećanje na isti onaj događaj koji smo smjestili, na obje strane Zemljine kugle, u otprilike 1400. g. pr. n. e.. Bogovi i ljudi, prema Betanzosovom zapisu lokalne predaje, u Tiahuanacuu su bili od ranijih vremena - možda tako drevnih kao što arheoastronomski podaci pokazuju?

Ali, zašto je Tiahuanacu utemeljen na tom mjestu, u to vrijeme?

Posljednjih godina arheolozi su pronašli slične arhitektonske osobitosti između Teotihuacana u Meksiku i Tiahuanacua u Boliviji. Jose de Mesa i Teresa Gisbert (Akapana, la Piramide de Tiwanacu) istakli su da je Akapana imala tlocrt (u obliku kvadrata s isturenim prilazom) kao i Mjesečeva piramida u Teotihuacanu, približno iste mjere osnovice piramide i istu visinu (oko petnaest metara) kao i prvotna Sunčeva piramida, te isti odnos visine prema širini. U svjetlu osobnih zaključaka da se izvorna (i praktična) svrha Teotihuacana i njegovih građevina očituje kroz mjesni vodovod, unutar i duž dvije piramide, vodeni kanali unutar Akapane i kroz cijeli Tiahuanacu poprimaju središnju ulogu. Je li Tiahuanacu utemeljen tamo gdje se nalazi postrojenje za obradu? A ako je tako, za obradu - čega?

Dick Ibarra Grasso (The Ruins of Tiahuanaco i druga djela) slagao se s predodžbom većega Tiahuanacua koji obuhvaća


odjeljak Puma-Punku koji se proteže kilometrima uzduž glavne osi istok-zapad, za razliku od 'Puta mrtvih' u Teotihuacanu s nekoliko glavnih arterija sjever-jug. Na rubu jezera, gdje je Kiss vidio pristanište, on vidi arheološki dokaz za masivne potporne zidove koji su, građeni sa zavojima, stvorili prave molove u dubokoj vodi na koje su se mogli vezati brodovi natovareni teretom. Ali ako je tako, što je Tiahuanacu uvozio a što je izvozio?

Ibarra Grasso je izvijestio o otkriću 'malih zelenih oblutaka' koje je Posnansky našao na Akapani, i drugdje u Tiahuanacuu: u ruševinama male piramide slične Akapani na jugu, gdje je veliko kamenje koje je služilo za to da ih drži postalo zeleno, na području podzemnih struktura zapadno od Kalasasaye i u vrlo velikim količinama među ruševinama Puma-Punkua.

Značajno je napomenuti da je i veliko kamenje u potpornim zidovima molova Puma-Punkua također pozelenilo. To može značiti samo jednu stvar: izloženost kamena bakru, jer oksidirani bakar je ono što kamenu i tlu daje zelenkastu boju (isto kao što prisutnost oksidiranog željeza daje crveno-smeđu boju).

Da li se, dakle, u Tiahuanacuu procesirao bakar? Vjerojatno; ali to se isto moglo činiti - a bilo bi i mnogo razumnije - na nekom manje nedostupnom mjestu i bliže izvorima bakra. Bakar je, izgleda, bio dopreman u Tiahuanacu, a ne odnošen iz njega.

Čega je to Tiahuanacu bio izvor, trebalo je biti jasno iz samog značenja imena njegove lokacije: Titicaca. Ime jezera dolazi od jednog od dva otoka koji leže kraj poluotoka Copaca-bana. Upravo tamo, na otoku koji se zvao Titicaca, govore legende, zrake sunca su pogodile Titikallu, svetu stijenu, čim se sunce pojavilo nakon Potopa. (Otok je stoga također poznat i kao Otok sunca). I upravo tu, na svetoj stijeni, Viracocha je predao božanski štap Mancu Capacu.

A što sva ta imena znače? Titi je na Aymara jeziku bilo ime za metal - olovo ili kositar, prema lingvistima.

Titikalla, smatram, značilo je 'Kositrena stijena. Titicaca je značilo 'Kositreni kamen'. A jezero Titicaca bilo je jezero koje je bilo izvor kositra.


Kositar i bronca bili su proizvodi zbog kojih je osnovan Tiahuanacu - točno tamo gdje njegove ruševine još uvijek očaravaju posjetitelje.

1 1 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

'Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla'. Bio je blagoslovljen velikom obitelji i tisućama ovaca i stoke. On je bio najugledniji među svim istočnjacima'.

'Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan. Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je'".

Tako počinje biblijska Knjiga o Jobu, pravedniku kojega je Sotona iskušavao do granica ljudske vjere u Boga. Kako je jedna nesreća slijedila drugu, a Job počeo dovoditi u pitanje Božje putove, trojica njegovih prijatelja doputovala su iz dalekih zemalja kako bi mu izrazila razumijevanje i pružila utjehu. Kad je Job izrekao svoj jad i sumnje u božansku mudrost , prijatelji su mu ukazali na mnoga čudesa neba i zemlje koja su bila poznata samo Bogu; među njima su bila čuda metala i njihovi izvori i domišljatost njihovog pronalaženja i dobivanja iz dubina zemlje:

2 6 9


Da, srebro ima svoja nalazišta, a zlato mjesta gdje se pročišćava. Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz rudače rastaljene bakar.

Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najvećih dubina za kamenom u mraku zakopanim. Čeljad iz tuđine rovove dube do kojih ljudska ne dopire noga,

Ima zemlja iz koje dolaze ingoti gdje kao od vatre sve je razrovano. Stijene njene safira su skrovišta, Prašina zlatna krije se u njima. Tih putova ne znaju ni grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaža.. .

Ali na kamen čovjek diže ruku, te iz korijena prevraća planine. U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaža. Žilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo.

Poznaje li čovjek sva ta mjesta? Job je upitao da li je čovjek sam otkrio sve metalurške procese. I doista, on je izazvao svoja tri prijatelja pitanjem odakle dolazi to znanje o mineralima i metalima?

Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojem mjestu Razum prebiva? Čovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili...

2 7 1 Z E M L J A I Z K O J E D O L A Z E I N G O T I

Zlatom se čistim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti; ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom. Sa zlatom, staklo ne poređuje se, Nit se daje za sud od suha zlata. Čemu spominjat prozirac, koralje, bolje je steći Mudrost nego biserje...

Jasno, Job priznaje, sve to znanje dolazi od Boga - od onoga koji ga je obogatio i osiromašio i koji će ga uzvisiti:

ledino je Bog put njen proniknuo On jedini znade gdje se nalazi. Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim.

Možda ovo uvrštavanje čuda rudarstva u Jobovu raspravu s njegovim prijateljima nije bilo slučajno. Iako se ništa ne zna o identitetu samog Joba ili o zemlji u kojoj je živio, imena triju prijatelja pružaju nam neke tragove. Prvi je bio Elifaz iz Temana, iz južne Arabije; njegovo ime znači 'Bog je čisto zlato'. Drugi je bio Bildan iz Šuaha, zemlje za koju se vjeruje da je bila smještena južno od hetitskog grada Carcemisha; ime zemlje znači 'Mjesto dubokih jama'. Treći je bio Sofar iz Naama, mjesta nazvanog po sestri Tubal-Kaina, 'majstora svih kovača', prema Bibliji. Sva su trojica, dakle, došla iz zemalja u kojima je postojalo rudarstvo.

Postavljajući tako precizna pitanja, Job (ili autor Knjige o Jobu) je pokazao zavidno znanje o mineralogiji, rudarstvu i metalurškim procesima. Jobovo vrijeme svakako je doba koje je uslijedilo mnogo poslije samih početaka korištenja bakra, kada je čovjek prikupljene grude bakra kovanjem obrađivao u korisne oblike; Jobovo vrijeme, naime, je doba kada su se metali dobivali kopanjem ruda koje se topilo, pročišćavalo i lijevalo. U klasičnoj Grčkoj, u prvom tisućljeću pr. n. e., kada se govori o umijeću rudarstva i obradi metala, ljudi su također smatrali da se


radi o otkrivanju tajni prirode; sama riječ metal dolazi od grčkog metallao, što znači 'tražiti, pronalaziti skrivene stvari'.

Grčki pjesnici i filozofi, a poslije njih i oni rimski, ovjekovječili su Platonovu podjelu ljudske povijesti prema četiri metalna doba - Zlatnom, Srebrnom, Brončanom (bakrenom) i Željeznom - u kojoj je Zlatno doba predstavljalo idealno doba, vrijeme kada je čovjek bio najbliže svojim bogovima. Biblijska podjela uključena u Danijelovu viziju započinje s glinom, prije popisa metala, te predstavlja točniju verziju čovjekovog napretka. Nakon dugog Starog Kamenog doba, Srednje Kameno doba je na Bliskom istoku započelo oko 11.000. g. pr. n. e. - odmah nakon Potopa. Nekih 3600 godina poslije, čovjek na Bliskom istoku sišao je s planina u plodne doline i počeo se baviti zemljoradnjom, pripitomljavanjem životinja i korištenjem metala u prirodnom stanju (grumenje metala pronađeno u koritima rijeka, koje nije zahtijevalo ni iskopavanja ni pročišćavanja). Znanstvenici su to doba nazvali Neolit (Novo Kameno doba), ali to je ustvari bilo doba kada je glina - za grnčariju i razne druge stvari - zamijenila kamen, upravo kao što govori odlomak iz Knjige o Danijelu.

Rana upotreba i primjena bakra rezultat je, dakle, bakrenog kamenja iz kojeg se metal dobivao, te stoga mnogi znanstvenici prijelaz iz Kamenog doba u metalna doba radije ne nazivaju Bakreno doba, nego Bakreno-kameno doba. Taj se bakar obrađivao u željeni oblik kovanjem ili procesom koji se nazivao kaljenje, ako se bakreni kamen najprije omekšavao vatrom. Vjeruje se da je čovjek započeo s takvom obradom bakra (i konačno i zlata) u planinama oko bliskoistočnog 'Plodnog polumjeseca', čemu su pogodovale i posebne okolnosti.

Zlato i bakar u prirodi, u svom 'prirodnom stanju' ne nalaze se isključivo u žilama duboko u stijenama u dubini zemlje, nego i u obliku grumenja i gruda (pa čak i praha, u slučaju zlata) koje su sile prirode - oluje, poplave ili neprestani tok potoka i rijeka - izbacile iz stijena na površinu. Čovjek je tada takve prirodne grude metala pronalazio pokraj rijeka ili u njihovim koritima; metal bi odvojio od mulja i šljunka ispiranjem vodom ili prosijavanjem kroz sito. Premda ovaj način dobivanja metala ne


uključuje kopanje okna i tunela, ovu se metodu naziva rudarenje ispiranjem. Većina autoriteta vjeruje da se takvo rudarstvo prakticiralo u planinama oko mezopotamskog 'Plodnog polumjeseca te na istočnim obalama Sredozemlja već u petom tisućljeću pr. n. e., a svakako prije 4000. g. pr. n. e.

(Ovaj se način rudarenja koristio stoljećima; malo ljudi zna da 'kopači zlata iz vremena poznate zlatne groznice devetnaestog stoljeća nisu zapravo bili rudari koji su kopali duboko u zemljane dubine u potrazi za zlatom, kao npr. u slučaju rudnika zlata u južnoj Africi. Oni su se, ustvari, bavili ispiranjem, prosijavajući šljunak iz rijeke u potrazi za zlatnim grumenjem ili prahom. Na primjer, za vrijeme zlatne groznice u Yukonu, u Kanadi, 'kopači' koji su koristili kramp, branu i lonac izjavili su da su svake godine - tijekom najboljeg razdoblja, prije jednog stoljeća - prikupili više od trideset tona zlata; stvarna proizvodnja je bila vjerojatno dvostruko veća. Zanimljivo je da čak i danas takvi ispirači i dalje u riječnim koritima Yukona i Klondikea te njihovih pritoka nalaze desetak tona zlata godišnje).

Vrijedi napomenuti također da - premda se i zlato i bakar moglo dobiti u njihovom prirodnom stanju, a zlato je bilo čak i prikladnije za upotrebu, budući da za razliku od bakra ne oksidira - čovjek Bliskog istoka tih ranih tisućljeća nije koristio zlato, nego se ograničio na uporabu bakra. Ovaj fenomen obično prolazi bez objašnjenja; međutim, držim da objašnjenje treba potražiti u stavu bliskom Novom svijetu - da je zlato bilo kovina koja je pripadala bogovima. Kad je zlato ušlo u upotrebu, na početku trećeg tisućljeća pr. n. e. ili nekoliko stoljeća ranije, koristilo se za ukrašavanje hramova (doslovno, 'Božja kuća') i za izradu zlatnih posuda koje su se koristile tijekom božje službe u njima. Tek oko 2500. g. pr. n. e. zlato su počeli koristiti i vladari, što ukazuje na promjenu stavova i odnosa, čiji se uzroci tek trebaju istražiti.

Sumerska civilizacija doživjela je procvat oko 3800. g. pr. n. e.; iz arheoloških otkrića proizlazi da počeci te civilizacije, kako u sjevernoj tako i južnoj Mezopotamiji, sežu u 4000. godinu pr. n. e.; to je, osim toga, i vrijeme kad se javlja stvarno kopanje te procesiranje ruda, kao i sofisticirana metalurgija - složeno


i napredno znanje za koje su (kao i u slučaju svih ostalih znanosti) drevni narodi govorili da su ga primili od Anunnakija, bogova koji su na Zemlju došli s Nibirua. Prikazujući stupnjeve čovjekovog korištenja metala, L. Aitchison (A History of Metals) sa zaprepaštenjem je primijetio da se oko 3700. g. pr. n. e. svaka kultura u Mezopotamiji temeljila na obradi metala'; zadivljen, zaključio je da se metalurški vrhunci koji su tada dosegnuti 'moraju neizbježno pripisati tehnološkom geniju Sumera.

Osim bakra i zlata koji su se mogli dobiti iz grumenja u prirodnom stanju, također su se pridobivali, procesirali i koristili i drugi metali koji su zahtijevali ekstrakciju iz rudnih žila unutar stijena (kao u slučaju srebra) ili taljenje, a potom čišćenje rude (kao npr. olovo). Razvilo se umijeće pravljenja slitina -kemijsko spajanje dvaju ili više metala u visokoj peći za taljenje. Primitivno kovanje ustupilo je mjesto umijeću lijevanja; osobito složen proces poznat kao Cire perdue ('izgubljeni vosak'), koji je omogućavao lijevanje i izradu lijepih i korisnih predmeta (kao što su kipići bogova ili životinja ili hramski pribor) nastao je - u Sumeru. Napredak se odatle proširio po cijelom svijetu. Riječima R. J. Forbesa zapisanim u Studies in Ancient Technology 'do 3500. g. pr. n. e. civilizacija u Mezopotamiji' (koja je započela oko 3800. g. pr. n. e.) 'apsorbirala je metalurgiju. Egipat je taj stupanj dosegao nekih tristo godina kasnije, a već 2500. g. pr. n. e. u cijelom prostoru između Nila i Inda kopaju se rude. Nekako u to vrijeme izgleda da i metalurgija u Kini bilježi svoj početak, ali Kinezi nisu postali pravi metalurzi sve do razdoblja Lungshan - 1800. - 1500. g. pr.n.e.... U Europi najraniji pronađeni metalni predmeti jedva su stariji od 2000. g. pr. n. e.'.

Prije Potopa, kad su Anunnaki iskopavali zlato u južnoj Africi za vlastite potrebe na Nibiruu, taljene rude su prevožene brodovima koji su mogli uplovljavati u njihov E.DIN. Ploveći kroz današnje Arapsko more i gore kroz Perzijski zaljev, isporučivali su svoj teret za konačno procesiranje i pročišćavanje u BAD.TIBIRA-i, pretpotopnom 'Pittsburgh'. To ime je značilo 'Mjesto utemeljeno za metalurgiju'. Ime se ponekad izgovaralo i kao BAD.TIBILA, u čast Tibila, boga metalurških obrtnika i


kovača; nema mjesta sumnji da ime metalurškog obrtnika u Kainovoj liniji, Tubala, ne potječe iz sumerske terminologije.

Nakon Potopa velika ravnica Tigrisa i Eufrata, gdje se nalazio Edin, bila je prekrivena neprobojnim muljem; trebalo je proći gotovo sedam tisućljeća da bi ravnica postala dovoljno suha kako bi se ljudi ponovno mogli tamo naseliti i stvoriti sumersku civilizaciju. Iako u toj ravnici osušenog mulja nije bilo izvora kamena niti minerala, tradicija je zahtijevala da sumerska civilizacija i njena urbana središta slijede "stariji plan", te je stoga osnovan sumerski metalurški centar na mjestu gdje je nekoć bio Bad-Tibira. Činjenica da su drugi narodi na drevnom Bliskom istoku koristili ne samo sumersku tehnologiju, nego i sumersku terminologiju, potvrđuje središnje mjesto Sumera u drevnoj metalurgiji. Ni u jednom drugom drevnom jeziku nije pronađen tako velik broj tako preciznih izraza koji se odnose na metalurgiju. U sumerskim tekstovima pronađeno je čak trideset izraza za bakar (URU.DU), prerađen ili neprerađen. Postojali su brojni izrazi s prefiksom ZAG (ponekad skraćenim na ZA) koji su označavali sjaj metala te KU za čistoću metala ili njegove rude. Također su postojali izrazi i za vrste i slitine zlata, srebra i bakra - pa čak i željeza (za koje se pretpostavlja da je ušlo u upotrebu tek jedno tisućljeće nakon sumerskog primata); pod imenom AN.BAR i željezo je imalo više od dvanaestak naziva, ovisno o njegovoj kvaliteti. Neki sumerski tekstovi bili su pravi leksikoni s izrazima za 'bijelo kamenje', obojene minerale, soli dobivene kopanjem i smolaste tvari. Poznato je iz zapisa i nalaza da su sumerski trgovci dospjeli do vrlo udaljenih izvora metala, nudeći zauzvrat ne samo sumersku robu - žitarice i vunene ogrtače - nego i gotove metalne proizvode.

Dok se ovo može pripisati sumerskoj vještini, znanju i pronicljivosti, činjenica da su i terminologija i početno slikovno pismo povezani s kopanjem metala također bili sumerski zahtijeva objašnjenje; naime, kopanje metala bila je aktivnost koja se izvodila u dalekim zemljama, a ne u Sumeru. Tako se, na primjer, opasnosti rada u rudniku u Africi spominju u tekstu pod naslovom 'Inannino spuštanje u niži svijet'; a teška muka ljudi


osuđenih na rad u rudnicima na Sinajskom poluotoku podrobno je opisana u epu o Gilgamešu, u epizodi kada su bogovi osudili njegovog pratioca Enkidua da u rudniku okonča svoje dane. Sumersko slikovno pismo je sadržavalo impresivni niz simbola (sl. 123) koji su se odnosili na rudarstvo, od kojih mnogi prikazuju raznolikost rudarskih okna prema njihovoj strukturi ili mineralima koji su u njima iskopavani.

Gdje su svi ti rudnici bili smješteni? Svakako ne u samom Sumeru, međutim, nije moguće uvijek dati jasan odgovor na ovo pitanje, jer mnoga imena mjesta ostaju neidentificirana. No, neki kraljevski zapisi upućuju na daleke zemlje. Dobar primjer za to je ovaj navod iz Valjka A, kolona XVI Gudee, kralja Lagaša (treće tisućljeće pr. n. e.) u kojem je zapisao rijetke materijale korištene prilikom gradnje hrama E.NINNU za svog boga:

Gudea izgradi hram sjajan od metala, On učini ga sjajnim od metala. On izgradi E.NINNU od kamena, učini ga sjajnim s draguljima; od bakra pomiješanog s kositrom on ga izgradi. Kovač, svećenik božanske gospodarice zemlje, radiše na njegovom pročelju; s dvije širine dlana sjajnog kamena obloži zidove od opeka, sa širinom dlana diorita, svijetlog kamena.

slika 120


Jedan od ključnih odlomaka u tom tekstu (kojeg Gudea ponavlja u Valjku B kako bi bio siguran da će potomstvo upamtiti njegova pobožna postignuća) govori o korištenju'bakra pomiješanog s kositrom' za gradnju hrama. Manjak kamena u Sumeru doveo je do izuma glinene cigle pomoću koje su bile izgrađene najviše i najimpozantnije građevine. Ali, kako nas Gudea izvješćuje, u ovom slučaju je korišteno posebno uvezeno kamenje i čak su i zidovi od opeka bili obloženi dioritom širine dlana i s dvije širine dlana od manje rijetkog kamena. Za takvo nešto, bakreni alati nisu mogli poslužiti; bio je potreban čvršći alat - alat od 'čelika' Starog svijeta - tj. bronce.

Kao što je Gudea ispravno ustvrdio, bronca je bila'mješavina' bakra i kositra, a ne prirodni element; ona je bila produkt pravljenja slitine bakra i kositra u peći za taljenje i stoga potpuno umjetni proizvod. Sumersko pravilo za izradu slitine glasilo je 1: 6, tj. oko 85% bakra i 15% kositra, što je uistinu odličan omjer. Bronca je međutim i na druge načine bila tehnološko dostignuće. Moglo je se oblikovati samo lijevanjem, a ne kovanjem ili miješanjem s drugim kovinama; a kositar za to potreban morao se dobivati iz ruda kroz proces koji se zove taljenje i redukcija, jer se u prirodi vrlo rijetko nalazi u svom prirodnom stanju. Mora ga se reducirati iz rude koja se zove kasiterit. Ova se ruda obično pronalazi u aluvijalnim nanosima koje su prirodne sile kao pljuskovi, poplave i bujice isprali iz kositrene žile u stijeni. Kositar se dobiva iz kasiterita pomoću taljenja, obično u kombinaciji s vapnencem u prvoj fazi redukcije. Čak i ovakav, previše pojednostavljen opis ovog metalurškog procesa bit će dovoljan da pojasni kako je bronca metal koji zahtijeva napredno metalurško znanje na svakom stupnju njegove proizvodnje.

Uz navedeno, spomenimo još jedan problem: to je bio metal kojeg je bilo teško naći. Svi raspoloživi izvori - što nije sigurno - blizu Sumera brzo su bili iscrpljeni. Neki sumerski tekstovi su spominjali dvije kositrene planine u dalekoj zemlji čiji je identitet nejasan; neki (npr. B. Landsberger u Journal of Near Eastern Studies, vol. XXI) ne izbjegavaju ukazati na takva daleka mjesta kao što je kositreni pojas Dalekog istoka (Burma, Tajland


i Malezija) koji je danas glavni izvor kositra. Utvrđeno je da su sumerski trgovci u potrazi za ovim životno važnim metalom, preko posrednika u Maloj Aziji, došli do izvora kositrene rude uz Dunav, osobito u provincijama koje su danas poznate kao Češka i Saska (odakle su rude odavno iscrpljene). Forbes je primijetio da 'nalazi na kraljevskom groblju u Uru (2500. g. pr. n. e.) pokazuju da su se kovači iz Ura ... savršeno razumjeli u metalurgiju bronce i bakra. Odakle je dolazila kositrena ruda koju su oni koristili, još uvijek je tajna'. Tajna, zaista, još uvijek postoji.

Nisu samo Gudea i drugi sumerski kraljevi, u čijim se spisima spominje kositar, morali daleko putovati kako bi ga dobili (vjerojatno već u njegovom reduciranom stanju). Čak je i boginja, čuvena Ištar, morala prelaziti planine da ga pronađe. U tekstu poznatom kao Inanna i Ebih (gdje je Inanna Ištarino sumersko ime, a Ebih ime dalekog, neidentificiranog planinskog lanca), Inanna je tražila dopuštenje od viših bogova govoreći:

Neka krenem na put do kositrenih ruda, Da naučim više o njihovim rudnicima.

Zbog svih tih razloga, a možda i zato što su bogovi - Anunnaki - morali podučiti drevnog čovjeka kako da dobije kositar iz njegove rude pomoću taljenja, Sumerani su taj metal smatrali 'božanskim'. Njihova riječ za njega bila je AN.NA, doslovno - 'nebeski kamen. (Slično tome, kad se počelo upotrebljavati željezo koje je zahtijevalo taljenje rude, nazvano je AN.BAR,'nebeski metal'). Bronca, odnosno legura bakra i kositra zvala se ZA.BAR,'svjetlucavi dvostruki metal'.

Izraz za kositar, Anna, posuđen j e od Hetita bez veće izmj ene. Ali u akadskom, jeziku Babilonaca i Asiraca, te jeziku drugih naroda koji su govorili semitski, taj je izraz doživio malu preinaku u Anaku. Obično se smatra da taj izraz znači cisti kositar' (Anak-ku)\ no, postavlja se pitanje nije li ta promjena možda odražavala bližu, intimniju povezanost tog metala s Anunnaki bogovima, jer je također pronađeno da se izraz piše kao Annakum, što znači - ono što pripada ili dolazi od Anunnakija.

2 7 9 Z E M L J A I Z K O ; E D O L A Z E I N G O T I

Ovaj se izraz u Bibliji pojavljuje nekoliko puta. Završavajući mekim kh, značio je kositreni konop olovnice, kao u Amosovom proročanstvu koje predočava Gospodina koji drži Anakh za ilustraciju njegovog obećanja da se više neće udaljiti od svog izraelskog naroda. Kao Anak, taj je izraz značio 'ogrlica', odražavajući tako visoku vrijednost pripisanu tom sjajnom metalu kako je postajao sve rjeđi i jednako dragocjen kao i srebro. Značio je, osim toga, i 'div' - židovska verzija (kako smo sugerirali u prethodnoj knjizi) mezopotamskog naziva 'Anunnaki'. Ovo izaziva intrigantne usporedbe s legendama Starog i Novog svijeta koje pojedina junačka djela pripisuju'divovima'.

Moguće je da sve te povezanosti kositra s Anunnakima potječu iz njihove izvorne uloge - poklanjanja tog metala i potrebnog znanja čovječanstvu. Ustvari, mala ali značajna modifikacija od sumerskog AN.NA u akadsko Anaku, upućuje na određeni vremenski okvir. Arheološka otkrića kao i tekstovi dobro dokumentiraju da je veliki val u Brončano Doba oslabio oko 2500. g. pr. n. e. Osnivač akadske dinastije, Sargon Akadijski toliko je cijenio taj metal, da se je dao ovjekovječiti (sl. 124), oko 2300. g. pr. n. e. radije u tom metalu, nego u zlatu ili srebru.

slika 124


Metalurški povjesničari nalaze potvrdu smanjivanja isporuka kositra u činjenici da se postotak kositra u bronci stalno smanjivao, a iz tekstova je vidljivo da je većina novih brončanih predmeta bila napravljena od stare bronce, taljenjem ranijih predmeta i miješanjem rastopljene legure uz dodatak novog bakra, ponekad smanjujući sadržaj kositra na svega 2%. Tada se, iz neobjašnjivih razloga, situacija naglo promijenila.'Tek od Srednjeg Brončanog Doba nadalje, recimo od 2200. g. pr. n. e.', pisao je Forbes,'koriste se pravi brončani oblici i viši postoci kositra se redovitije pojavljuju, i to ne samo za složene, teške oblike, kao u ranijem razdoblju'.

Poklonivši čovječanstvu broncu i tako omogućivši ljudima da stvore velike civilizacije četvrtog tisućljeća pr. n. e., Anunnaki su izgleda došli upomoć nakon jednog tisućljeća. Ali, dok su prvotni nepoznati izvori kositra možda potjecali iz Staroga svijeta, u drugom slučaju je izvor potpuna tajna.

Ovdje nudim jednu smjelu misao: Novi izvor je bio Novi svijet.

Ako je, kako vjerujem, kositar iz Novog svijeta stigao do centara Starog svijeta, on je mogao doći iz jednog, i isključivo jednog mjesta: jezera Titicaca.

Razlog tomu nije ime koje, kako smo pokazali, znači jezero 'kositrenog kamenja', već činjenica da je taj dio Bolivije još uvijek, tisućljećima kasnije, glavni svjetski izvor kositra. Kositar se, iako nije rijedak, smatra oskudnim mineralom koji se nalazi na svega nekoliko mjesta u komercijalnim količinama. Danas 90% svjetske proizvodnje dolazi iz Malezije, Tajlanda, Indonezije, Bolivije, Kongo-Brazavila, Nigerije i Kine (upravo tim redoslijedom). Neki raniji izvori, na Bliskom istoku ili u Europi, su iscrpljeni. Posvuda je izvor kositra aluvijalni kasiterit, oksidirana kositrena ruda koju su sile prirode isprale iz njenih žila. Na samo dva mjesta je ruda kositra pronađena u svojoj izvornoj rudnoj žili: Cornwall i Bolivija. Prvo mjesto je iscrpljeno; ovaj drugi izvor još uvijek opskrbljuje svijet iz planina koje izgleda da su doista 'kositrene planine' kao što je opisano u Inanninom sumerskom tekstu.


Ova bogata nalazišta, teška za kopanje, na visini koja prelazi 3.600 metara, koncentrirana su prvenstveno jugoistočno od La Paza, glavnog grada Bolivije i istočno od jezera Poopo. Aluvijalni kasiterit kojeg se mnogo lakše moglo dobiti iz riječnih korita došao je s istočnog obalnog dijela jezera Titicaca. Tamo je drevni čovjek skupljao rude zbog njihovog visoko cijenjenog sadržaja i tamo se ta vrsta proizvodnje nastavlja i danas.

Jedno od najpouzdanijih istraživanja u vezi s kopanjem kositra u drevna vremena na području Bolivije/Titicaca izvršio je David Forbes (Researches on the Mineralogy of South America); provedeno prije više od jednog stoljeća, moglo je dati napribližniju sliku stanja u doba španjolskog osvajanja, prije negoli su velike, mehanizirane operacije dvadesetog stoljeća promijenile krajolik i sakrile drevne dokaze. Budući da je čisti kositar krajnje rijedak u prirodi, Forbes se iznenadio kada su mu pokazali primjerak čistog kositra koji je obuhvaćao stijenu - nije bio unutar stijene, nego obuhvaćao stijenu u tom primjerku. Ispitivanje je potvrdilo da ovaj primjerak nije došao iz rudnika u Oruru, već iz bogatih naslaga naplavina kasiterita. On je u potpunosti odbacio ponuđeno objašnjenje d a j e kovinasti kositar bio rezultat šumskog požara koji je prouzročila munja koja je 'stalila' rudu kasiterita, budući da proces dobivanja kositra iz rude uključuje više od samog zagrijavanja rude: potrebno je spajanje najprije s ugljikom (da pretvori rudu Sn0 2 + C u C 0 2 + Sn), pa opet s vapnencem da se pročisti troska.

Forbesu su zatim pokazali primjerke kovinastog kositra dobivene ispiranjem zlata na obalama Tipuani, pritoke rijeke Beni koja teče istočno od planinskih lanaca u blizini jezera. Na njegovo iznenađenje - njegovim vlastitim riječima - našao je izvor bogat zlatnim grumenjem, kasiteritom, te grumenjem i kuglicama kovinastog kositra; to je značilo, bez dvojbe, da tko god da je u tom području tražio zlato, taj je također znao i kako procesirati kositrenu rudu da dobije kositar. Istražujući područje istočno uz jezero Titicaca, bio je zapanjen - njegove riječi - velikim količinama reduciranog i taljenog kositra. Ustvrdio je da se'misterij' pojavljivanja kovinastog kositra u ovim


područjima 'ne može objasniti isključivo prirodnim uzrocima'. U blizini Sorate pronašao je brončanu glavu žezla koja je na analizi pokazala leguru od preko 88% bakra i tek nešto više od 11% kositra, 'koja je sasvim identična mnogim drevnim broncama' Europe i Bliskog istoka. Ova su mjesta izgledala kao da potječu 'iz ekstremno drevnih vremena'.

Forbesa je iznenadila i činjenica da su Indijanci, potomci plemena Aymara, koji su živjeli oko jezera Titicaca, izgleda znali gdje mogu naći sva ta zanimljiva mjesta. Ustvari, španjolski kroničar Barba (1640. g.) ustvrdio je da su Španjolci pronašli rudnike kositra i bakra u kojima su radili Indijanci; rudnici kositra bili su 'u blizini jezera Titicaca'. Posnansky je pronašao takve pred-Inka rudnike deset kilometara od Tiahuanacua. On i drugi nakon njega potvrdili su golemu prisutnost brončanih predmeta u Tiahuanacuu i okolici. On je uvjerljivo tvrdio da je stražnji dio niša u Sunčevim Vratima bio popunjen zlatnim pločama koje su se mogle okretati na isturenim šarkama ili 'okrećućim šiljcima' koji su morali biti od bronce kako bi mogli nositi tu težinu. U Tiahuanacuu je pronašao kamene blokove s nišama koje su služile za to da drže brončane klinove, kao u Puma Punkuu. U Puma Punkuu je vidio komad metala, nesumnjivo od bronce, koji je 'sa svojim zubolikim šiljcima izgledao kao kolotur ili neka naprava za podizanje teških predmeta. Taj je komad vidio i nacrtao 1905. g., ali ga prilikom njegove sljedeće posjete više nije bilo. Zbog sustavnog pljačkanja Tiahuanacua u doba Inka, kao i u moderna vremena, alati od bronce pronađeni na svetim otocima Titicaca i Coati daju nam naslutiti razmjere onoga što je nekada moralo postojati na samom Tiahuanacuu. Ovi su nalazi uključivali brončane šipke, poluge, dlijeta, noževe i sjekire - sve alate koji su mogli služiti pri gradnji, ali isto tako i u rudarskim operacijama.

I doista, Posnanskyje svoju raspravu u četiri knjige započeo uvodom o kopanju ruda u pretpovijesnim vremenima na bolivijskoj visoravni općenito, a posebno u okolici jezera Titicaca. 'U planinskom lancu Altiplano' - na visoravni - 'nađeni su tuneli ili špilje koje su napravili drevni stanovnici u namjeri da se opskrbe korisnim metalima. Ove špilje potrebno je razlikovati


od onih koje su napravili Španjolci u potrazi za dragocjenim metalima, jer u ovima su vidljivi ostaci drevnih metalurških radova koji su se dogodili mnogo prije španjolskih ... u vrlo davno doba inteligentna i poduzetna rasa se ... opskrbljivala iz dubina ovog planinskog lanca korisnim, ako ne i dragocjenim metalima.

'Koju je to vrstu metala pretpovijesni čovjek Anda tražio u dubinama planina u tako drevnim vremenima?', pitao se Posnansky. 'Je li to bilo zlato ili srebro? Sigurno ne! Jedan mnogo korisniji metal natjerao ga je na najviše vrhove andskog planinskog lanca: bio je to kositar'. A kositar je, objasnio je, bio potreban za leguru s bakrom kako bi se stvorila'plemenita bronca'. Da je upravo to bila čovjekova namjera u Tiahuanacuu, tvrdio je, potvrdilo je otkriće brojnih rudnika kositra u polumjeru od sto pedeset kilometara od Tiahuanacua.

No, je li andskom čovjeku taj kositar bio potreban kako bi sebi izradio brončano oruđe? Očito ne. U svojoj glavnoj studiji vodeći metalurg Erland Nordenskiold (The Copper and Bronze Ages in South America) ustvrdio je da to područje nije prošlo niti kroz jedno od postojećih razdoblja: u Južnoj Americi nema tragova o razvijenom Brončanom, pa čak ni Bakrenom dobu, a nevoljko je zaključio da su se svi brončani alati koji su pronađeni temeljili na oblicima i tehnologijama Starog svijeta. 'Ispitujuću sve materijale oružja i oruđa od bronce i bakra iz Južne Amerike', pisao je Nordenskiold, 'moramo priznati da nema mnogo toga što bi bilo potpuno izvorno i da u većini osnovnih tipova postoji nešto što korespondira sa Starim svijetom'. I dalje oklijevajući prikloniti se ovom zaključku, još je jednom potvrdio da 'se mora priznati da postoji određena sličnost između tehnike metala Novog svijeta s onom Starog svijeta za vrijeme Brončanog Doba'. Značajno je napomenuti da neka oruđa iz njegovih primjera imaju drške u obliku glave sumerske boginje Ninti s njenim simbolom dvostrukih rezača pupkovine; ona je kasnije postala gospodarica sinajskih rudnika.

Povijest bronce u Novom svijetu na taj je način povezana sa Starim svijetom, a priča o kositru u Andama, odakle je potjecala bronca Novog svijeta, neizbježno je povezana s jezerom Titicaca.


U tome je Tiahuanacu imao središnju ulogu, usko povezan s mineralnim bogatstvom koje ga je okruživalo; u suprotnom, zašto bi uopće bio tamo izgrađen?

Tri civilizacijska središta Starog svijeta uzdigla su se u plodnim dolinama: sumersko u ravnici između Tigrisa i Eufrata, egipatsko-afričko duž Nila, a indijsko duž rijeke Ind. Te su se civilizacije temeljile na zemljoradnji; trgovina, koju su omogućavale rijeke, je opskrbljivala zemlje sirovinama i omogućavala izvoz žita i gotovih proizvoda. Gradovi su nicali uz rijeke, trgovina je zahtijevala pismo, zanatstvo je cvjetalo u vremenu kada je društvo bilo organizirano, a međunarodne veze razvijene.

Tiahuanacu se ne uklapa u taj obrazac. On izgleda kao da je, kako kaže popularna izreka, 'potpuno odjeven, a ne ide nikuda'. Velika metropola čija kultura i umjetnost su utjecale na gotovu cijelu andsku regiju, izgrađena je 'bogu iza leđa', na obalama negostoljubivog jezera na vrhu svijeta. Pa čak i ako je zbog minerala, zašto baš tamo? Zemljopis nam može ponuditi odgovor.

Uobičajeno je započeti svaki opis jezera Titicaca činjenicom da je to najviša plovna voda na svijetu, na visini od 4.224 metra. To je prilično veliko jezero površine 5.136 četvornih kilometara. Njegova dubina varira od tri stotine do trideset metara. Izduženog oblika, najveća mu je dužina 192 kilometra, a najveća širina 70 kilometara. Neravna linija obale, rezultat planina koje ga okružuju, oblikuje brojne poluotoke, rtove, prevlake i tjesnace, a jezero ima i više od četrdeset otoka. Sjeverozapadno-jugoistočni izgled jezera (si. 109) određuju planinski lanci koji ga obrubljuju. Na istoku se proteže veliki planinski lanac Cordillera Real bolivijskih Anda u kojem su i vrhovi-blizanci Mount Illampu u grupi Sorata i impozantni Illami jugoistočno od La Paza. Osim nekoliko malih rijeka koje iz ovih planina teku u jezero, većina teče na istok, dolje u veliku brazilsku dolinu i u Atlantski ocean udaljen oko 3.000 kilometara. Upravo ovdje na zapadnim obalama jezera i korita rijeka i rječica koje teku u oba smjera, pronađene su velike naslage kasiterita.


Ne manje impozantne planine obrubljuju jezero na sjeveru. Tamo kišne vode s planina teku najviše na sjever, puneći rijeke kao što je Vilcanota koju neki smatraju pravim izvorom Amazone; jer, skupljajući pritoke i spajajući se u Urubambu, one sve teku dolje prema sjeveru i zatim na sjeveroistok u veliki bazen Amazone. Na tom mjestu, između planina koje uokviruju jezero i Cuzca, nađeno je najviše zlata dostupnog Inkama.

Zapadna obala jezera Titicaca, premda gola i pusta, najgušće je nastanjena. Tamo, između planina i zaljeva, na obalama i na poluotocima, današnja sela i gradovi dijele lokaciju s drevnim mjestima - kao npr. Puno, najveći grad na obali jezera i luka s gotovo enigmatskim ruševinama Sillustanija. Na toj točki, kako su otkrili suvremeni željeznički inženjeri, cestovna ili zračna linija može voditi ne samo na sjever, nego i kroz jedan od nekoliko prolaza u Andama prema obalnim ravnicama i Tihom oceanu, udaljenom jedva tristo kilometara.

Pomorska i kopnena obilježja i topografija značajno se mijenjaju kada se gleda južni dio jezera (koji, kao i veći dio istočne obale, ne pripada Peruu, već Boliviji). Tamo se gotovo sastaju dva najveća poluotoka, Copacabana na zapadu i Hachacache na istoku (si. 125), ostavljajući tek mali tjesnac između mnogo većeg sjevernog i malog južnog dijela jezera. Taj južni dio tako poprima obilježja lagune (a tako su ga i zvali španjolski kroničari) s mirnim vodama u usporedbi sa sjevernim dijelom koji je pod stalnim udarima vjetra. Dva glavna otoka domorodačkih legendi, Sunčev otok (ustvari otok Titicaca) i Mjesečev otok (ustvari otok Coati) leže uz sjevernu obalu Copacabane.

Upravo na tim otocima je Stvoritelj sakrio svoju djecu, Mjesec i Sunce, za vrijeme Potopa. Prema jednoj verziji, upravo s Titi-kale,, svete stijene na otoku Titicaca, sunce se uzdiglo na nebo nakon Potopa; prema drugoj verziji, nakon što je Potop završio, prve sunčeve zrake pale su na svetu stijenu. A iz pećine ispod svete stijene poslan je prvi par da napuči zemlju - tamo gdje je Manco Capacu bio dan zlatni štap da pomoću njega pronađe Cuzco i započne andsku civilizaciju.


slika 125

Glavna rijeka koja istječe iz jezera, Desaguadero, počinje teći iz jugozapadnog kuta. Ona odnosi vodu iz jezera Titicaca u satelitsko jezero po imenu Poopo, smješteno oko 420 kilometara na jug, u bolivijskoj provinciji Oruro; cijelim tim putem mogu se pronaći bakar i srebro, kao i cijelim putem do tihooceanske obale, gdje se Bolivija sastaje s Čileom.

Na južnoj obali jezera vodom ispunjena šupljina između svih tih planinskih lanaca nastavlja se kao kopno, tvoreći dolinu ili plato na kojem je smješten Tiahuanacu. Nigdje drugdje okolo jezera nema takvog ravnog platoa. Nigdje drugdje u blizini nema


vode slične laguni koja se spaja s ostatkom jezera, omogućujući transport vodenim putem. Nigdje drugdje oko jezera nema mjesta poput ovog, s prolazima kroz planine u tri kopnena pravca i vodom na sjever.

I nigdje drugdje nisu cijenjeni metali u tolikoj mjeri nadohvat ruke - zlato i srebro, bakar i kositar. Tiahuanacu se tamo smjestio zato što je to bila najbolja pozicija za ono što je on bio: metalurška prijestolnica Južne Amerike i Novog svijeta.

Mnogobrojni i različiti načini izgovaranja koji su se mogli čuti - Tiahuanacu, Tiahuanaco, Tivvanaku, Tianaku - samo su pokušaj da se uhvati izgovor imena onako kako je ono bilo preneseno i kako ga je zadržala domorodačka populacija. Kao izvorno ime predlažem TI.ANAKU: mjesto od Titi i Anaku - GRAD KOSITRA.

Vjerujem da Anaku u imenu mjesta potječe od mezo-potamskog izraza koji je označavao kositar kao metal koji su darovali Anunnaki, i da predstavlja izravnu vezu između Tiahuanacua i jezera Titicaca te drevnog Bliskog istoka. Postoji i dokaz koji potkrjepljuje takvo mišljenje.

Bronca je pratila pojavu bliskoistočnih civilizacija i potpuno je ušla u metaluršku upotrebu oko 3500. g. pr. n. e. Ali, oko 2600. g. pr. n. e. zalihe kositra su se smanjile i gotovo presušile. Tada su se, oko 2200. g. pr. n. e., iznenada pojavile svježe zalihe; Anunnaki su nekako ušli u igru, kako bi okončali krizu kositra i spasili civilizacije koje su dali čovječanstvu. Na koji je način to učinjeno?

Pogledajmo neke poznate činjenice. Oko 2200. g. pr. n. e., kada su se zalihe kositra na Bliskom

istoku naglo povećale, na povijesnoj pozornici Bliskog istoka pojavio se zagonetni narod. Susjedi su ih zvali Kasiti. Ne postoji objašnjenje za njihovo ime koje bi znanstvenicima bilo poznato. No, čini mi se da bi korijen imena mogli naći u izrazu kasiterit pod kojim su rude kositra poznate od davnine; to bi značilo da se Kasitima kao narodu priznaje da su mogli nabaviti rudu ili pak da su došli iz kraja gdje je pronađena ruda.


Plinije, rimski učenjak iz prvog stoljeća n. e. piše da je kositar, kojeg su Grci zvali 'cassiteros', bio vredniji od olova. On tvrdi da su ga Grci cijenili od rata pod Trojom (i doista, spominje ga i Homer pod nazivom cassiteros). Trojanski rat se dogodio u trinaestom stoljeću pr. n. e. na zapadnom rubu Male Azije gdje su rani mediteranski Grci došli u dodir s Hetitima (ili su, možda, bili njihovi indo-europski rođaci). 'Legende govore da su ljudi taj cassiteros tražili na otocima u Atlantskom oceanu', piše Plinije u svojom djelu Historia Naturalis, 'i da su ga prevozili brodovima načinjenim od vrbe; cassiteros je bio pokriven životinjskim kožama zajedno sašivenim'. Otoci koje su Grci zvali Cassiterites, 'u skladu s njihovim obiljem kositra', napisao je, nalaze se u Atlantskom oceanu, nasuprot rtu koji se zove Kraj Zemlje;'postoji šest Otoka Bogova koje neki označavaju kao Otoke Blaženstva'. To je intrigantna tvrdnja, jer ukoliko su Hetiti, od kojih su Grci sve to saznali, govorili o bogovima koji su bili Anunnaki, onda ovdje imamo izraz sa svim konotacijama naziva Anaku.

Obično se, međutim, smatra da se time označavaju otoci Scilly kod Cornvvalla, osobito otkad se zna da su Feničani došli do tog dijela britanskog otočja u prvom tisućljeću pr. n. e.; prorok Ezekijel, njihov suvremenik, posebno spominje kositar kao jedan od metala koji su Feničani iz Tira uvozili u svojim brodovima.

Pozivanje na Plinija i Ezekijela su najčešći, premda ne i jedini stupovi na kojima je priličan broj suvremenih autora gradio teorije o feničkom iskrcavanju na američki kontinent u to doba. Misao vodilja bila im je sljedeća: nakon što su Asirci okončali nezavisnost feničkih gradova-država na istočnom Sredozemlju u devetom stoljeću pr. n. e., Feničani su osnovali novi centar, Kartagu (Keret-Hadasha, tj. 'Novi grad') na zapadnom Mediteranu, u sjevernoj Africi. Iz tog novog sjedišta nastavili su s trgovinom metalima, ali i počeli uzimati afričke urođenike kao robove. 600. g. pr. n. e. oplovili su Afriku u potrazi za zlatom za egipatskog kralja Nehoa (ponovivši tako junačko djelo izvršeno stoljećima ranije za kralja Salomona), a 425. g. pr. n. e. su pod vodstvom Hannoa oplovili Zapadnu Afriku da bi osnovali trgovačke položaje za dopremu zlata i robova. Hannova


ekspedicija se sretno vratila u Kartagu, budući je on po povratku ispričao sve o svojem putovanju. No, druge prije ili poslije njega, tako kaže teorija, atlantske su struje skrenule s kursa, te su doživjeli brodolom na američkoj obali.

Ostavljajući po strani spekulativnija otkrića predmeta koji ukazuju na mediteransku prisutnost u Sjevernoj Americi, dokaz takve prisutnosti u Srednjoj i Južnoj Americi donekle je iznuđen. Jedan od nekolicine akademika koji je krenuo u tom pravcu je i profesor Carus H. Gordon (Before Columbus i Riddles in History). Podsjetivši svoje čitatelje na ranije spominjanje sličnosti imena Brazil sa semitskim izrazom Barzel za željezo, iskazao je nemalo povjerenje takozvanom Paraiba spisu koji se pojavio u tom brazilskom mjestu 1872. g.. Nestanak spisa uskoro nakon toga i nejasne okolnosti njegovog otkrivanja utjecale su na mnoge znanstvenike da ga smatraju za krivotvorinu, a osobito zato što bi njegovo prihvaćanje kao autentičnog dokumenta potkopalo stav da nije bilo kontakta između Starog i Novog svijeta. No, izvrsno obrazovani Gordon se zalagao za prihvaćanje autentičnosti spisa koji je, ustvari, bio poruka kapetana feničkog broda kojeg je oluja odvojila od ostalih brodova, i koji je plovio s Bliskog istoka oko 534. g. pr. n. e.

Zajednička svim tim studijama jest tvrdnja da je 'otkriće' Amerike bilo slučajno, rezultat brodoloma ili skretanja s kursa zbog oceanskih struja; i drugo, da se to dogodilo u prvom tisućljeću pr. n. e. i to najvjerojatnije u drugoj polovici tog tisućljeća.

No, mi ovdje raspravljamo o mnogo ranijem razdoblju, gotovo dvije tisuće godina prije spomenutog vremena; osim toga, tvrdimo da razmjena dobara i ljudi između Starog i Novog svijeta nije bila slučajna, nego da je bila rezultat namjerne intervencije 'bogova' - Anunnakija.

Sigurno je da Kasiti nisu bili prerušeni Britanci. Bliskoistočni zapisi ih smještaju istočno od Sumerana, u područje koje je danas dio Irana. Oni su srodni s Hetitima u Maloj Aziji kao i s Hurijcima (biblijski - 'Ljudima iz rudnika') koji su bili zemljopisna i kulturna veza između Sumerana u južnoj Mezopotamiji i indo-europskih


naroda na sjeveru. Oni i njihovi prethodnici, uključujući Sumerane, mogli su doći do Južne Amerike tako da plove na zapad, oko vrha Afrike i preko Atlantika do Brazila; ili na istok, oko vrha Indokine i arhipelaga otoka, te preko Tihog oceana do Ekvadora i Perua. Svaka od ovih ruta zahtijevala je navigacijske pothvate i mape morskih putova.

Takve su mape, moramo zaključiti, postojale. Sumnja da su te rane mape bile dostupne europskim

moreplovcima počinje sa samim Kolumbom. Danas se općenito vjeruje da je on znao kuda ide, jer je od Paola del Pozzo Toscanellija, astronoma, matematičara i geografa iz Firenze nabavio kopije pisma i mapa koje je Toscanelli poslao 1474. g. Crkvi i Dvoru u Lisabonu, gdje je tražio od Portugalaca da isprobaju zapadni prolaz za Indiju umjesto oplovljivanja Afrike. Odbacujući stoljećima okamenjene zemljopisne dogme utemeljene na radovima Ptolemeja iz Aleksandrije (drugo stoljeće n. e.), Toscanelli je preuzeo ideje pretkršćanskih grčkih znanstvenika - kao što su Hiparh i Eudoksije - da je Zemlja kugla, a njene mjere i veličinu uzeo je od grčkih učenjaka iz prijašnjih stoljeća. Potvrdu tih teorija pronašao je u samoj Bibliji u prvom latinskom prijevodu, gdje se jasno govori o 'okruglom svijetu. Toscanelli je sve to prihvatio, ali je krivo izračunao širinu Atlantika; također je vjerovao da je zemlja koja leži nekih 6.200 kilometara zapadno od Kanarskih otoka vrh Azije. To je bilo mjesto gdje je Kolumbo ugledao kopno, otoke za koje je vjerovao da su'Zapadna Indija' - pogrešan naziv koji je ostao do današnjeg dana.

Suvremeni istraživači su uvjereni da je portugalski kralj čak posjedovao i mape koje su ocrtavale atlantsku obalu Južne Amerike, više od tisuću šesto kilometara istočno od otoka koje je otkrio Kolumbo. Oni su potvrdu za to uvjerenje pronašli u kompromisu koji je papa zapovjedio u svibnju 1493. g., kojim je povučena demarkaciona linija između zemalja koje su otkrili Španjolci zapadno od linije i nepoznatih zemalja, ukoliko postoje, istočno od nje. Ova linija sjever-jug, 1.800 kilometara zapadno od otočja Cape Verde koje su Portugalci potraživali, dala im je Brazil i


veći dio Južne Amerike - možda na iznenađenje Španjolaca, ali ne i Portugalaca za koje se vjeruje da su i prije znali za taj kontinent.

I doista, do sada je pronađen velik broj mapa iz pretkolumbovskih vremena; neke (poput Medičejske mape iz 1351., Pizingi mape iz 1367., i nekih drugih) pokazuju Japan kao veliki otok u zapadnom Atlantiku i, što je značajno, otok nazvan 'BrasiF na pola puta do Japana. Druge sadrže konture obje Amerike kao i Antarktika - kontinenta čija su obilježja skrivena ledom koji ga pokriva, ukazujući na to da su te mape, nevjerojatno, bile crtane na temelju podataka dostupnih u vrijeme kada Antarktik nije bio pod ledenim pokrovom - a to je bilo odmah nakon Potopa, oko 11.000. g. pr. n. e., te još neko vrijeme poslije njega.

Najpoznatija od tih nevjerojatnih, ali ipak postojećih mapa je ona od Piri Rea, turskog admirala, koja nosi muslimanski datum ekvivalentan 1513. g. n. e. Admiralova bilješka na njoj tvrdi da se ona djelomično temelji na mapama koje je koristio Kolumbo. Dugo vremena se smatralo da su se europske mape iz Srednjeg vijeka kao i arapske karte temeljile na Ptolemejevoj geografiji; no, studije na prijelazu stoljeća pokazale su da su se vrlo precizne europske mape iz četrnaestog stoljeća temeljile na feničkoj kartografiji, a posebno ona od Marinija iz Tira (drugo stoljeće n. e.). Odakle je on dobio te podatke? C. H. Hapgood, u jednoj od najboljih studija na temu Piri Rejeve mape i njezinih prethodnica (Maps oj the Ancient Sea Kings), zaključio je da 'dokazi prikazani na drevnim mapama izgleda upućuju na postojanje u dalekim vremenima ... prave civilizacije napredne vrste'; naprednije od Grčke ili Rima, a u nautičkim znanostima ispred Europe osamnaestog stoljeća. On priznaje da je prije svih drugih postojala mezopotamska civilizacija, koja se protezala unazad barem 6000 godina; no, određene oznake na mapi, poput Antarktika, navode čovjeka da se zapita tko je prethodio Mezopotamcima.

Dok se većina studija posvećenih tim mapama usredotočuje na značajke Atlantika, studije Hapgooda i njegovog tima utvrdile su da Piri Rejeva mapa ispravno prikazuje također i andske


planine, rijeke koje s njih teku na istok, uključujući Amazonu i južnoameričku tihooceansku obalu - od otprilike 4. stupnja južno do oko 40. stupnjeva južno - tj. od Ekvadora preko Perua do polovice Čilea. Začudo, njegov tim je pronašao da'crtež planina pokazuje da su ih promatrali s mora, s brodova uz obalu, a ne da ih se zamišljalo'. Obala je bila nacrtana toliko detaljno da se moglo razaznati poluotok Paracas.

Stuart Piggott (Aux portes de l'histoire) bio je jedan od prvih koji je primijetio da se to linija tihooceanske obale Južne Amerike pojavljuje i na europskim kopijama Ptolemejeve karte svijeta. Ona, međutim, nije prikazana kao kontinent s one strane ogromnog oceana, već kao Tierra Mítica, tj. Mitska zemlja koja se prostirala od vrha južne Kine iza poluotoka zvanog Quersoneso de Oro, odnosno Poluotok zlata, na jug sve do kontinenta kojeg danas zovemo Antarktik.

Ovo je zapažanje potaknulo uglednog južnoameričkog arheologa D. E. Ibarra Grassoa da pokrene opsežno istraživanje drevnih mapa; njegovi su zaključci objavljeni u studiji pod naslovom La Representación de America en mapas Romanos de tiempos de Cristo. Kao i drugi istraživači, i on je došao do zaključka da su se europske mape koje su dovele do Vremena Otkrića temeljile na Ptolemejevom radu, koji se pak bazirao na kartografiji i geografiji Marinija iz Tira, pa čak i na ranije dostupnim podacima.

Studija Ibarra Grassa uvjerljivo pokazuje da se obris zapadne obale ovog 'dodatka' nazvanog Tierra Mitica podudara sa zapadnom obalom Južne Amerike na mjestu gdje ona strši u Tihi ocean. To je i mjesto gdje legende smještaju pretpovijesna iskrcavanja!

Europske kopije Ptolemejevih mapa uključivale su i ime mjesta usred te mitske zemlje - Cattigara; lokacija je to, piše Ibarra Grasso,'gdje je ustvari smješten Lambayeque, glavni centar metalurgije zlata na cijelom američkom kontinentu'. Ne čudi da je na tom mjestu utemeljen Chavin de Huantar, pretpovijesni centar za procesiranje zlata, upravo tamo gdje su se sreli afrički Olmeci, bradati Semiti i Indoeuropljani.


Da li su se i Kasiti tamo iskrcali, ili možda u zaljevu Paracas, bliže Tiahuanacuu?

Kasiti su za sobom ostavili bogatu ostavštinu metalurškog zanatstva kroz treće i drugo tisućljeće pr. n. e. Među njihovim artefaktima nalaze se brojni predmeti načinjeni od zlata, srebra pa čak i željeza; no, od metala preferirali su broncu, pa su zahvaljujući njima 'Bronce iz Luristana postale prepoznatljiv izraz među povjesničarima umjetnosti i arheolozima. Oni su svoje predmete često ukrašavali slikama svojih bogova (sl. 126a) i svojih legendarnih junaka, među kojima je omiljen bio Gilgameš koji se hrva s lavovima (sl. 126b).

Nevjerojatno, ali identične teme i umjetničke oblike nalazimo i u Andama. U studiji pod naslovom La Religion en elAntiguo Peru, Rebecca Carnon-Cachet de Girard je ilustrirala bogove koje su Peruanci obožavali na temelju prikaza na zemljanim posudama pronađenim u središnjim i sjevernim obalnim područjima; sličnost s kasitiskim broncama je zapanjujuća (sl. 127a). U Chavin de Huantaru, prisjetimo se, gdje su kipovi bili hetitskog tipa, također smo vidjeli prikaze scene 'Gilgameš i lavovi'. Tko god da je došao iz Starog svijeta da tamo ispriča i prikaže tu priču, učinio je to i u Tiahuanacuu: među brončanim predmetima tamo pronađenim, brončana plaketa, kao u kasitskom Luristanu, jasno prikazuje bliskoistočnog junaka u istoj sceni (sl. 127b)!

slika 126


Prikazi 'anđela, krilatih 'bogova glasnika (biblijski Mal'achim, doslovno 'glasnici, izaslanici'), dio su umjetnosti svih drevnih naroda; hetitski (sl. 128a) najviše podsjećaju na krilate glasnike oko glavnog božanstva na Sunčevim Vratima (sl. 128b). Za rekonstrukciju događaja u američka drevna vremena značajno je da su u Chavin de Huantaru - gdje vjerujemo da su se susrela kraljevstva dvojice bogova, boga Teotihuacana i boga Tiahuanacua - olmečke karakteristike zamijenile mezopotamske na pločama s krilatim bogovima (sl. 128c).

slika 128

slika 127

2 9 5 Z E M L J A I Z K O ; E D O L A Z E I N G O T I

U Chavin de Huantaru indo-europsko božanstvo bio je Bog Bik, a za druge tamošnje kipare on je bio mitska životinja. No, premda nije bilo bikova u Južnoj Americi dok neke nisu dovezli Španjolci, znanstvenici su se iznenadili kad su otkrili da neke indijanske zajednice blizu Puna na jezeru Titicaca pa čak i u Pucari (legendarno stajalište na putu Viracoche od jezera u Cuzco) obožavaju bika u ceremonijama koje potječu još iz pretšpanjolskih vremena (v. J. C. Spahni, 'Lieux de culte précolombiens' u Zeitschrift fur Ehnologie, 1971.). U Tiahuanacuu i južnim Andama ovaj je bog prikazivan naoružan munjom i kako drži metalni štap - slika koja je rezbarena na kamenu, slikana na keramici i tkaninama. Taj spoj dvaju simbola dobro je poznat na drevnom Bliskom istoku, gdje je bog kojeg su Babilonci i Asirci zvali Ramman ('Gromovnik'), zapadni Semiti Hadad ('Kotrljajuća jeka), a Hetiti i Kasiti Tešub ( 'Onaj koji puše vjetar'), bio prikazivan kako stoji na biku, svojoj kultnoj životinji, i drži metalno oruđe u jednoj ruci, a munju u obliku viljuške u drugoj (sl. 129a).

slika 129


Sumerani, od kojih su potekli drugi panteoni Starog svijeta, zvali su tog boga Adad ili ISH.KUR ('On iz Dalekih Planina') i prikazivali ga s metalnim oruđem i munjom u obliku viljuške (sl. 129b). Jedan od njegovih epiteta bio je ZABAR DIB.BA - 'Onaj koji dobiva i dijeli broncu' - trag koji rasvjetljava našu priču.

Nije li Rimac s južnih obala Perua, Viracocha s andskih visoravni, bio taj čija se slika s metalnim oruđem i munjom u obliku viljuške posvuda pojavljivala, čiji se simbol munje sam pojavljivao na mnogim spomenicima? Može ga se čak vidjeti kako stoji na biku na rezbariji u kamenu koju su jugozapadno od jezera Titicaca pronašli Ribero i von Tschudi (sl. 129c). Znanstvenici koji su proučavali ime Viracocha u njegovim različitim varijantama slažu se da njegove komponente znače 'Gospodin/Vrhunski' koji od 'Kiše/Oluje/Munje' je 'Tvorac/ Stvoritelj'. Jedna himna Inka opjevala ga je kao boga 'koji dolazi u grmljavini i u olujnim oblacima'. To je gotovo doslovce istovjetan način na koji je to božanstvo, Bog Oluje, bio slavljen u

slika 130


Mezopotamiji; a zlatni disk iz Cuzca (sl. 85b) prikazuje božanstvo s izdajničkim simbolom munje u obliku viljuške.

U neko davno doba, u tim dalekim vremenima Iškur/ Tešub/Viracocha je postavio svoj simbol munje u obliku viljuške - tako da ga svi mogu vidjeti iz zraka i s oceana - na obronak planine u zaljevu Paracas (sl. 130) - u istom onom zaljevu kojeg je Hapgoodov tim identificirao na Piri Reovoj mapi; taj je zaljev vjerojatno bio sidrište za brodove koji su prevozili kositar i broncu iz Tiahuanacua u Stari svijet. To je simbol koji proglašava podjednako i bogovima i ljudima:

OVO JE KRALJEVSTVO BOGA OLUJE! Naime, kako je zapisano i u Knjizi o Jobu, uistinu je postojala

zemlja iz koje dolaze ingoti, čije podzemlje je potreseno kao vatrom ... Mjesto toliko visoko među vrhovima da 'čak niti lešinar ne zna put onamo, a sokolovo oko ga ne razaznaje'. To je bilo mjesto gdje bog koji je donio za život važne metale 'na kamen diže ruku.. . iz korijena prevraća planine... u kamenu prokopava prolaze'.

12

BOGOVI ZLATNIH SUZA

U neko vrijeme nakon 4000. g. pr. n. e. veliki Anu, vladar Nibirua, došao je na Zemlju u svečani posjet.

To nije bilo prvi puta da je krenuo na naporno putovanje kroz svemir. Oko 440.000 zemaljskih godina prije toga - što predstavlja tek 122 godine u nibirskom računanju vremena - njegov prvorodeni sin Enki poveo je prvu grupu od pedeset Anunnakija na Zemlju s ciljem da nabave zlato, budući da je taj sedmi planet njime bio blagoslovljen. Na Nibiruu, priroda i korištenje tehnologije zajedno su stanjili i oštetili atmosferu planeta, koja nije bila nužna samo za disanje, već je služila i kao omotač, pretvarajući taj planet u staklenik, te tako sprečavajući oslobađanje topline koja se u njemu stvarala. Isključivo raspršivanjem zlatnih čestica visoko iznad Nibirua - zaključili su njihovi znanstvenici - moguće je spasiti Nibiru i spriječiti da ne postane smrznuta i beživotna kugla.

Enki, budući je bio briljantan znanstvenik, spustio se u Perzijskom zaljevu i osnovao svoju bazu Eridu na njegovim obalama. Plan mu je bio doći do zlata njegovim izvlačenjem iz

2 9 9


zaljevskih voda; međutim, na taj način nisu dobivene dovoljne količine, a kriza na Nibiruu se sve više produbljivala. Umoran od Enkijevih uvjeravanja da će projekt ipak uspjeti, Anu je stigao na Zemlju u namjeri da se sam uvjeri kako stvari stoje. Sa sobom je poveo svog nasljednika Enlila: premda nije bio prvorođenac, Enlil je imao pravo nasljedstva jer je njegova majka Antu bila Anuova polusestra. On nije bio tako izvrstan znanstvenik kao Enki, ali je bio odličan administrator; nije bio od onih koji se daju očarati tajnama prirode, već od onih koji vjeruju u preuzimanje dužnosti i rješavanje stvari. U ovom slučaju trebalo je riješiti, na to su upućivala sva znanstvena istraživanja, pitanje iskopavanja zlata na mjestu gdje ga je bilo u izobilju: u južnoj Africi.

Izbile su teške svađe, ne isključivo u vezi samog projekta, nego i zbog rivalstva polubraće. Anu je čak razmišljao o tome da ostane na Zemlji i dopusti jednom od svojih sinova da preuzme ulogu regenta Nibirua; no, ta je zamisao prouzročila još žešće nesuglasice. Naposljetku su se odlučili za ždrijeb. Enki je morao otići u Afriku i organizirati iskopavanje; Enlil je morao ostati u E.DIN-u (Mezopotamija) i izgraditi nužna postrojenja za rafiniranje ruda i za slanje zlata nazad na Nibiru. A Anu se vratio na planet Anunnakija. To je bio njihov prvi posjet.

Potom je uslijedio drugi posjet, zbog drugog hitnog slučaja. Četrdeset nibirskih godina nakon prvog spuštanja, Anunnaki koji su bili zaduženi za rad u rudnicima zlata pobunili su se. Možemo samo nagađati u kojoj je mjeri uzrok tome bio naporan posao u dubokim rudnicima, a u kojoj mjeri je pobuna bila odraz zavisti i podijeljenosti između dvojice polubraće i njihovih ljudi. Činjenica je da su Anunnaki pod vodstvom Enkija u južnoj Africi odbili nastaviti s iskopavanjem i da su zadržali Enlila kao taoca, kad je tamo došao riješiti nastalu krizu.

Svi su ti događaji bili zapisani; tisućljećima kasnije prepričani su Zemljanima kako bi ovi znali kako je sve počelo. Sastao se Savjet bogova. Enlil je inzistirao na tome da Anu dođe na Zemlju i predsjeda sastanku, te da osudi Enkija. U prisutnosti okupljenih vođa, Enlil je iznio slijed događaja i optužio Enkija da je vodio pobunu. Ali, kad su pobunjenici ispričali svoju verziju

3 0 1 B O G O V I Z L A T N I H S U Z A

priče, Anu je suosjećao s njima. Oni su bili svemirski letači, a ne rudari; a njihova patnja je zaista postala nepodnošljiva.

No, nije li trebalo obaviti posao? Kako će život na Nibiruu opstati bez iskopanog zlata? Enki je ponudio rješenje: stvorit ćemo Primitivne Radnike, rekao je, koji će preuzeti težak posao! Priopćio je zapanjenom skupu da je vršio eksperimente, uz pomoć glavnog medicinskog časnika Ninti/Ninharsaga. Na Zemlji, u istočnoj Africi, već postoji primitivno biće - čovjekoliki majmun. To biće mora da se na Zemlji razvilo iz Sjemena Života s Nibirua, iz sjemena koje je preneseno s Nibirua na Zemlju za vrijeme pretpovijesnog zvjezdanog sudara s Tiamatom. Postoji, dakle, genetska kompatibilnost; potrebno je usavršiti to biće tako da mu se daju neki geni Anunnakija. Tada će to biti stvorenje koje će izgledati kao Anunnaki, sposobno da drži oruđe i dovoljno inteligentno da izvršava zapovijedi.

I tako je, genetskom manipulacijom i oplodnjom jajašca majmunice u laboratorijskoj retorti stvoren LULU AMELU - 'Miješani radnik'. Taj se mješanac nije mogao razmnožavati; Anunnaki žene svaki su puta morale biti božanske majke. Ali, Enki i Ninharsag su ih usavršavali kroz pokušaje i pogreške sve dok nisu dobili savršeni model. Nazvali su ga Adam tj. 'On sa Zemlje' - Zemljanin. Uz pomoć ovih plodnih slugu zlato se proizvodilo u izobilju, sedam naselja pretvorilo se u gradove, a Anunnaki - njih 600 na Zemlji, i 300 na orbitalnim stanicama - su se navikli na lagodan život. Neki od njih, unatoč Enlilovom protivljenju, uzeli su ljudske kćeri za svoje žene, pa čak imali i djecu s njima. Za Anunnakije je dobivanje zlata sada postao zadatak bez suza, ali Enlilu je sve počelo izgledati kao izopačena misija.

Svemu je došao kraj s Potopom. Već duže vrijeme su znanstvena promatranja upozoravala da je ledena kapa koja se stvarala na antarktičkom kontinentu postala nestabilna; sljedeći puta kad Nibiru prođe blizu Zemlje, između Marsa i Jupitera, njegova gravitacijska privlačnost mogla bi prouzročiti da ova ogromna ledena masa sklizne sa svog kontinenta i stvori plimni val koji bi obišao cijeli svijet, naglo mijenjajući temperaturu oceana i Zemlje, te uzrokujući neviđene oluje. Posavjetovavši


se s Anuom, Enlil je izdao zapovijed: pripremite svemirski brod, budite spremni napustiti Zemlju!

Ali, što učiniti s čovječanstvom, upitali su Enki i Ninharsag, njegovi tvorci. Neka čovječanstvo nestane, reče Enlil. On je od svih Anunnakija zatražio da se zakunu da neće odati tajnu, kako se očajni Zemljani ne bi umiješali u pripreme Anunnakija za odlazak. Enki, neodlučan, također se zakleo; ali, praveći se da govori zidu, uputio je svog vjernog pratioca Ziusudru da izgradi Tibatu, brod koji može roniti, u kojem bi on i njegova obitelj, te dovoljan broj životinja mogli preživjeti vodenu bujicu, tako da život na Zemlji ne bi nestao. Osim toga, Ziusudri je dao i navigator da dovede brod do planine Ararat, najistaknutije bliskoistočne planine s dva vrha.

Tekstovi o Stvaranju i Potopu koje su Anunnaki diktirali Sumeranima ove priče prenose mnogo podrobnije i specifičnije nego poznate biblijske sažete i objavljene verzije. U trenutku kada se katastrofa dogodila, na Zemlji nisu živjeli samo polubogovi. Neki od glavnih božanstava, članovi svetog kruga Dvanaestorice, i sami su na neki način bili Zemljani: Nannar/ Sin i Iškur/Adad, Enlilovi mlađi sinovi, bili su rođeni na Zemlji; tako je bilo i sa Sinovom djecom-blizancima, Utu/Šamašem i [nannom/Ištar. Enki i Ninharsag (s kojima je on možda podijelio tajnu o 'Operaciji Noa) pridružili su se ostalima s prijedlogom da Anunnaki ne napuštaju Zemlju zauvijek, nego da ostanu neko vrijeme u Zemljinoj orbiti i pričekaju kako bi vidjeli što će se dogoditi. I zaista, nakon što je ogromni plimni val došao i prošao, a kiše prestale, Zemljini vrhovi su se počeli pokazivati, a sunčeve zrake koje su sjale kroz oblake crtale su duge na nebu.

Enlil je, otkrivši da je čovječanstvo preživjelo, isprva bio bijesan. Ali onda se smekšao. Anunnaki, shvatio je, i dalje mogu ostati na Zemlji; no, ukoliko budu morali ponovno graditi svoje centre i nastave li proizvodnju zlata, čovjeku se mora dozvoliti da se razmnožava i napreduje, i ne smije ga se više tretirati kao roba nego kao partnera.

U pretpotopna je vremena svemirska luka za dolazak i odlazak Anunnakija i njihovih zaliha, te za odvoženje zlata bila


smještena u Mezopotamiji, u Sipparu. No, sada, nakon Potopa, cijela plodna dolina između Eufrata i Tigrisa bila je pokrivena milijardama tona mulja. I dalje koristeći dvovrhi Ararat kao žarišnu točku za određivanje vrha koridora za slijetanje, oni su podigli dvije umjetne planine na tridesetoj paraleli na obali Nila - dvije velike piramide u Gizi koje su služile kao vodilje pri spuštanju u postpotopnu zračnu luku na Sinajskom poluotoku. To je bilo podjednako blizu, ako ne i bliže, afričkim izvorima zlata, kao što je bila i svemirska zračna luka u Mezopotamiji.

I tako, budući da su Zemljani uspjeli preživjeti, množiti se i biti od pomoći Anunnakima, čovječanstvo je dobilo civilizaciju. Sjeme za glavne usjeve bilo je doneseno s Nibirua, žitarice su bile kultivirane, divlje životinje pripitomljene, a ljude se podučilo tehnikama izrade gline i metala. Ovo posljednje je bilo od velikog značaja, budući da se ticalo uspjeha i samih Anunnakija u daljnjoj opskrbi zlatom, sada kad su stari rudnici bili pod naslagama blata i vode.

Od vremena Potopa, Nibiru je još jednom došao u blizinu Zemlje i tom su prigodom odatle dopremljeni vitalni materijali; no, malo se toga vrijednoga imalo za poslati nazad. U nekadašnjim, starim nalazištima zlata sada je bilo potrebno locirati skrivene žile, izbušiti tunele u obroncima planina, iskopati okna u zemlji, razbiti stijene. Čovječanstvu je trebalo dati oruđe - snažno oruđe - da bi mogli izvući ono što su Anunnaki locirali, i razbiti stijene oružjem na zrake. Nasreću, vodena bujica je učinila i nešto korisno, jer je otkrila žile, isprala ih, a riječna korita napunila zlatnim grumenjem pomiješanim s blatom i šljunkom. Prikupljanje tog zlata moglo je značiti nove izvore - lakše za rad, ali teže za pristup i transport; naime, mjesto gdje je te vrste zlata u grumenu bilo u izobilju nalazilo se na drugoj strani Zemljine kugle: tamo, duž planinskih lanaca koji gledaju na ogromni ocean, otkrivena su nečuvena zlatna blaga. Samo ih je trebalo uzeti - ukoliko bi Anunnaki otišli tamo, ukoliko bi se pronašao način da se to zlato preveze.

U to je vrijeme, budući da se Nibiru opet približio Zemlji, veliki Anu sa svojom suprugom Antu stigao na Zemlju u svečani


posjet, da sam vidi kako stvari stoje. Što se postiglo time što su čovječanstvu darovana dva božanska metala, AN.NA i AN.BAR kako bi od njih izradili svoje čvrsto oruđe? Što je donijelo proširenje operacije na drugu stranu svijeta? Jesu li skladišta napunjena zlatom, kako su priopćavala izvješća, spremnim za slanje na Nibiru?

'Nakon što je Potop pomeo Zemlju, kada je Kraljevstvo bilo spušteno dolje s Neba, prvo je Kraljevstvo bilo u Kishu. Ovim riječima započinju stihovi sumerskog Popisa kraljeva raznih dinastija i glavnih gradova prve bliskoistočne civilizacije. Arheologija je zaista potvrdila veliku drevnost tog sumerskog grada. Od njegovih dvadeset tri vladara, jedan je nosio ime-epitet koje se može razumjeti da je on bio metalurg; jasno je rečeno da je dvadeset drugi vladar, Enmenbargsi, bio 'onaj koji je odnio kao plijen elamsko oružje za lijevanje'. Elam, na visoravnima istočno i jugoistočno od Sumera, doista je bilo jedno od mjesta gdje je počela metalurgija; a spominjanje oružja za lijevanje kao plijena potvrđuje arheološki dokaz o potpuno razvijenoj metalurgiji na drevnom Bliskom istoku ubrzo nakon 4000. g. pr. n. e.

Međutim, 'Kish je bio uništen oružjem', možda od strane istih Elamita čija zemlja je bila napadnuta; a Kraljevstvo, glavni grad, bio je pretvoren u potpuno novi grad nazvan Uruk (biblijski Erek). Od njegovih dvanaest kraljeva najpoznatiji je bio Gilgameš, slavan zbog svog junaštva. Njegovo ime je značilo 'Gibilu, bogu taljenja/lijevanja (posvećen)'. Obrada metala je, čini se, bila važna vladarima Uruka. Za jednoga od njih je riječ kovač opisivala ono po čemu je bio čuven. Već prvi vladar, čija je vladavina počela kada Uruk nije bio ništa više od svetišta, imao je prefiks MES - 'Gospodar lijevanja' - kao dio svog imena. Njegov naziv je bio neuobičajeno dugačak:

Mes-kiag-gasher, sin božanskog Utu, postade visoki svećenik Eanne kao i kralj... Meskiaggasher otiđe u Zapadno more i iziđe prema Planinama.


Ovo je, obzirom na činjenicu da se ta dugačka izjava nalazi na mjestu gdje se navode samo ime kralja i dužina njegove vladavine, vrlo važna informacija koja bilježi slavno djelo. Koje je more Meskiaggasher prešao i do kojih je planina stigao, nikada nećemo znati sa sigurnošću; ali tekst upućuje na drugu stranu svijeta.

Možemo razumjeti žurnost da se metalurgija u Uruku dovede do savršenstva: to je imalo veze s predstojećim svečanim posjetom Anua. Možda u namjeri da se ostavi dojam kako se sve dobro odvija, sam grad Uruk bio je sagrađen njemu u čast, a prikaz metalurških dostignuća bio je naglašen. Na mjestu svetišta sagrađen je hram s mnogo razina čiji su uglovi bili načinjeni od lijevanog metala. Njegovo ime, E.ANNA, općenito se uzima da znači 'Kuća Anua; ali također može značiti i 'Kuća kositra'. Podrobno sastavljeni tekstovi koji su zapisali protokol i program kraljevskog posjeta Uruku otkrivaju d a j e to bilo mjesto prepuno zlata.

Pločice pronađene u arhivama Uruka, koje su, prema bilješci onoga tko ih je pisao, bile kopije ranijih sumerskih tekstova, čitljive su tek od sredine. Anu i Antu već sjede u dvorištu hrama i gledaju procesiju bogova koji unose zlatno žezlo. U međuvremenu boginje pripremaju spavaonice za posjetitelje u E.NIR-u - 'Kući svjetline' - koja je bila pokrivena 'rukotvorinama od zlata Donjeg Svijeta'. Kad se nebo smračilo, svećenik se popeo na najvišu razinu zigurata kako bi promatrao očekivanu pojavu Nibirua, 'Velikog planeta Anua s neba'. Nakon što su izgovorene odgovarajuće himne, posjetitelji su oprali ruke u zlatnim posudama, te im je posluženo večernje jelo na sedam zlatnih poslužavnika; pivo i vino se točilo iz zlatnih posuda. Nakon što su recitirane i druge himne koje su slavile 'Stvoriteljev planet, planet koji je junak neba', posjetitelje je procesija bogova s bakljama povela u njihov 'zlatni samostan' da tamo prenoće.

Ujutro, dok su svećenici za vrijeme prinošenja žrtvi punili zlatna kadila, probudilo se bogove i pozvalo na bogati doručak poslužen u zlatnom posudu. Kada se približilo vrijeme odlaska, božanstva pristigla u posjet odvedena su u procesiji bogova te


u pratnji svećenika koji su pjevali himne, do pristaništa gdje je bio usidren njihov brod. Grad su napustili kroz Vrata Zanosa, nastavili duž Avenije Bogova i stigli do 'Svetog pristaništa, brazde Anuovog broda' koji ih je trebao odnijeti na 'Put Bogova'. U kapelici nazvanoj Kuća Akitua, Anu i Antu su se pridružili Bogovima Zemlje u njihovoj molitvi, izgovarajući blagoslove sedam puta. I tada, 'sklopivši ruke', bogovi su otišli.

Ako su u vrijeme tog svečanog posjeta Anunnaki već tragali za zlatom u Novom svijetu, ne bi li Anu i Antu poželjeli u svoj itinerar uključiti i te nove zemlje zlata? Ne bi li ih Anunnaki na Zemlji htjeli impresionirati svojim novim dostignućima, novim mogućnostima, obećanjem da će opskrbiti Nibiru dovoljnim količinama životno važnog metala, i to jednom zauvijek?

Ukoliko je odgovor pozitivan, tada je moguće objasniti postojanje Tiahuanacua, kao i mnogo toga s njim u vezi. Jer, ako je u Sumeru utemeljen jedan poseban grad, s novim novcatim svetištem, sa zlatnim samostanom i Avenijom Bogova i Svetim pristaništima za posjet Staroj Zemlji, možemo pretpostaviti da se je slično osnivanje novog grada, s novim zlatnim samostanom i svetom avenijom i svetim pristaništima dogodilo i u srcu Novih zemalja. I, kao i u Uruku, možemo očekivati opservatorij za utvrđivanje trenutka kad će se na večernjem nebu pojaviti Nibiru, popraćen pojavom ostalih planeta.

Držim da samo takvo podudaranje može objasniti potrebu za opservatorijem, što je Kalasasaya bila, zbog njene preciznosti i zbog njene starosti - oko 4000. g. pr. n. e. Mišljenja sam da isključivo takav svečan posjet može objasniti opsežnu arhitekturu Puma-Punkua, njegova kraljevska pristaništa i, svakako - njegov zlatom popločan samostan. Naime, upravo to su arheolozi pronašli u Puma-Punkuu: nepobitne dokaze da su zlatne ploče pokrivale ne samo dijelove vrata (kao stražnje ploče Vrata Sunca u Tiahuanacuu), nego su i čitavi zidovi, ulazi i zidni vijenci bili popločani zlatom. Posnansky je našao i fotografirao nizove malih, okruglih rupa u mnogim poliranim i oklesanim kamenim blokovima koje su 'služile za podržavanje zlatne ploče koje su ih pokrivale pomoću čavala, također od zlata'. Kad je u


travnju 1943. g. održao predavanje na tu temu u Geografskom društvu, predočio je jedan takav blok s pet zlatnih čavala koji su još bili zabijeni u njega (druge su čavle izvadili lovci na zlato kad su odnijeli zlatne ploče).

Mogućnost da je u Puma-Punkuu u najranija vremena bila podignuta građevina čiji su zidovi, stropovi i zidni vijenci bili pokriveni zlatom kao što je to bio i E.NIR u Uruku, dobiva još više na težini kada otkrijemo da su i bareljefi - koji su ukrašavali ceremonijalna vrata u Puma-Punku, kao i neke od divovskih kipova Velikog Boga u Tiahuanacuu - imali umetke od zlata. Posnansky je otkrio i fotografirao rupe za pričvršćivanje, 'oko dva milimetra u promjeru, oko reljefa'. Glavna vrata u Puma-Punkuu koje je on nazvao Vrata Mjeseca imaju reljef Viracoche, kao i božje lice uokvireno krivudavom linijom ispod njega, 's umetnutim zlatom... što je činilo da se glavni hijeroglifi ističu svojim velikim sjajem'.

Ne manje značajno bilo je otkriće Posnanskog koji je uočio da na mjestu gdje su te figure prikazivale božje oči, zlatni umeci i čavli su u prorezima očiju 'pridržavali male okrugle pločice od tirkiza. U kulturnim naslagama Tiahuanacua pronašli smo', izvještava Posnansky, 'mnoge takve komadiće tirkiza probušene u sredini'; ta ga je činjenica dovela do uvjerenja da nisu samo reljefi na vratima, nego i divovski kameni kipovi bogova, koji su pronađeni u Tiahuanacuu, imali umetke od zlata na licu, a njihove oči umetke od tirkiza.

Ovo predstavlja izvanredno otkriće, budući da tirkiza - poludragog plavo-zelenog kamena - nema nigdje u Južnoj Americi. To je mineral čiji začeci iskopavanja počinju potkraj petog tisućljeća pr. n. e., kako se vjeruje, na Sinajskom poluotoku i u Iranu. Nakon svega dosad rečenog, takve tehnike umetanja bile su potpuno bliskoistočne, i nisu pronađene nigdje drugdje u obje Amerike, a svakako ne u ta rana vremena.

Uistinu, svi kipovi pronađeni u Tiahuanacuu prikazuju bogove kojima iz svakog oka cure po tri suze. Suze su imale umetke od zlata i još uvijek se mogu vidjeti na nekim kipovima koji su sada izloženi u Museo del Oro u La Pazu. Čuveni veliki

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 308

kip koji je dobio nadimak El Fraile (sl. 131a), visok oko tri metra, bio je isklesan poput ostalih divovskih kipova u Tiahuanacuu od pješčenjaka; ovo upućuje na to da svi oni pripadaju najranijem razdoblju Tiahuanacua. To božanstvo drži nazupčano oruđe u desnoj ruci; jasno se mogu vidjeti tri stilizirane suze iz svakog oka u kojima su bez sumnje bili zlatni umeci (kao na skici, sl. 131b). Slične tri suze mogu se vidjeti i na licu nazvanom Divovska glava (sl. 131c) koju su lovci na blago odlomili od kolosalnog kipa zbog lokalnog vjerovanja da su graditelji Tiahuanacua 'posjedovali tajnu sastavljanja kamenja' i da ti kipovi nisu bili isklesani iz kamena, nego su bili izliveni magijskim procesom koji je omogućio skrivanje zlata u kipovima.

Moguće je da takvo umetanje zlata u božje suze - praksa koja bi mogla objasniti zašto su narodi Anda (kao Asteci) zlatno grumenje nazivali 'suzama bogova' - potkrjepljuje ovo vjerovanje. Budući da su svi ti kipovi prikazivali isto božanstvo kao i na

slika 131


Vratima Sunca, gdje je ono također prikazano kako pušta suze, prozvano je 'Bogom koji plače'. U svjetlu naših dokaza, smatram opravdanim prozvati ga 'Bogom zlatnih suza'. Divovski isklesani monolit koji je pronađen u jednom pratećem mjestu (Wancai) prikazuje božanstvo s konusnim i rogatim pokrivalom za glavu - tipičnom kapom mezopotamijskih bogova - i s munjama umjesto suza (si. 132), što ga jasno identificira kao Boga Oluje.

Jedan od zlatom popločanih kamenih blokova u Puma-Punkuu s 'tajanstvenim šupljinama' i dubokim unutarnjim kanalom bio je odrezan na uglu da drži lijevak, a Posnansky je pretpostavljao da je to bio dio žrtvenog oltara. Međutim, jedno od nekoliko zavisnih mjesta blizu Tiahuanacua - čiji ga kameni ostaci čine mini Puma-Punkuom i gdje su pronađeni zlatni predmeti - zove se Chuqui-Pajcha, što na aymarskom znači gdje se lijeva tekuće zlato', upućujući više na proces proizvodnje zlata, nego na žrtve Ijevanice.

Da se zlato u Tiahuanacuu i okolnim mjestima moglo naći, i to u izobilju, ne proizlazi samo iz legendi, priča ili imena mjesta, nego i iz arheoloških ostataka. Mnogi zlatni predmeti koje su znanstvenici zbog njihovih oblika i ukrasa (stilizirane slike Boga Zlatnih Suza, stepenice, križevi) klasificirali kao Klasičan Tiahuanacu pronađeni su u obližnjim mjestima na kopnu, kao i na otocima u vrijeme iskopavanja tijekom 30-ih, 40-ih

slika 132


i 50-ih godina prošlog stoljeća. Posebno su spomena vrijedne arheološke misije pod pokroviteljstvom American Museum of Natural History (pod vodstvom Williama C. Bennetta), Peabody Museum of American Archaeology and Ethnology (pod vodstvom Alfreda Kiddera II) i Etnološkog muzeja Švedske (pod vodstvom Stiga Rydena, te Maxa Portugala, tadašnjeg direktora Arheološkog muzeja u La Pazu).

Među predmetima su pronađene i šalice, vaze, diskovi, cijevi i pribadače (jedna od njih, duga oko petnaest centimetara, imala je glavu u obliku pera s tri grane). Zlatne predmete pronađene tijekom ranijih iskopavanja na dva sveta otoka, Titicaca (Otok Sunca) i Coatiju (Otok Mjeseca) Posnansky je opisao u svom Guida General (Opći vodič, op. prev.) za Tiahuanacu i njegovu okolicu, a još podrobnije je to učinio A. F. Bandelier (The Islands of Titicaca and Koati). Najviše nalaza na Titicaci bilo je u ruševinama koje se nisu mogle identificirati u blizini Svete Stijene i njene špilje; znanstvenici se ne mogu složiti da li ti predmeti pripadaju ranim razdobljima Tiahuanacua ili (kako neki smatraju) potječu iz vremena Inka, jer je poznato da su Inke dolazili na taj otok na molitvu i kako bi podigli svetišta za vrijeme vladavine Mayta Capaca, četvrtog vladara Inka.

Nalazi zlatnih i brončanih predmeta u i oko Tiahuanacua ne ostavljaju mjesta sumnji u to da je zlato na tom području prethodilo bronci (tj. kositru). Posnansky je bio odrješit u svrstavanju bronce u treće razdoblje Tiahuanacua i pokazao je slučajeve gdje su bili korišteni brončani škripci za popravak građevina iz zlatnog doba. Budući da rudnici u obližnjim planinama jasno pokazuju da su se ruda kositra i zlato dobivali na istim mjestima, vjerojatno je otkriće zlata za kojim je uslijedilo površinsko kopanje u području Titicace iznijelo na vidjelo prisutnost kasiterita: oba su pronađena, pomiješana u istim riječnim koritima i rijekama. U rijeci Tipuani i u rijeci koja teče s planine Illampu, službeni bolivijski izvještaj (naslovljen Bolivia and the Opening of the Panama Canal, 1912.) kaže da osim po rudi kositra, 'obje rijeke su čuvene po prisutnosti šljunka koji sadrži ogromne količine zlata'; na dubini od 300 stopa nije se moglo


naći stjenovito dno. Zanimljivo je da 'udio zlata raste s dubinom šljunka'. Izvještaj ističe da je zlato iz rijeke Tipuani finoće od 22-231/2 karata - gotovo najčišće zlato. Popis bolivijskih površinskih nalazišta zlata gotovo je neiscrpan, čak i nakon svih stoljeća eksploatacije, od španjolskog osvajanja do danas. Samo Španjolci su između 1540. i 1750. g. izvukli iz bolivijskih izvora preko 3.000 tona zlata.

Prije negoli je zemlja koja se danas zove Bolivija postala nezavisna u devetnaestom stoljeću, bila je poznata kao Gornji Peru i bila je dio španjolskih peruanskih posjeda. Mineralni izvori sigurno nisu znali za političke granice, a već smo u ranijim poglavljima opisali bogatstva u zlatu, srebru i bakru s kojima su se Španjolci sreli u Peruu, kao i europsko vjerovanje da 'majčinska žila svog zlata na zapadu Amerike, sjeverne i južne, leži u peruanskim Andama.

Pogled na kartu mineralnih izvora Južne Amerike pruža nam jasnu sliku. Tri linije, različitih širina, zlatnih, srebrnih i bakrenih žila vijugaju duž andskih planinskih lanaca na sjeverozapadno-jugoistočnoj kosini, cijelim putem od Kolumbije na sjeveru do Čilea i Argentine na jugu. Duž njih se nalaze neki od svjetski najpoznatijih izvora tih metala, od kojih se neke smatra gotovo u cijelosti mineralnim planinama. Polagane sile prirode i, bez sumnje, ogromna vodena bujica Potopa, istisnuli su metale i njihove rude iz njihovih žila u stijenama - izlažući ih i ispirući ih niz obronke planina u riječna korita. Budući da većina najmoćnijih rijeka Južne Amerike teče s andskih planina na istok, kroz velike ravnice Brazila u Atlantski ocean, nije čudo da je zlata i bakra bilo u izobilju na toj strani kontinenta.

Ali, rudne žile u andskim planinama su krajnji izvor svih ispiranih i iskopanih metala; kad čovjek pogleda te isprepletene linije rudnih žila, različito obojene na karti zbog lakše identifikacije, ta slika podsjeća na crteže u boji dvostruke spirale strukture DNA, koja se uvija unutar same sebe i sa svojim pandanom RNA na genetske lance života i nasljednost svega živog na Zemlji, Unutar tih linija razbacani su drugi vrijedni, čak rijetki minerali - platina, bizmut, mangan, volfram, željezo, živa,


sumpor, azbest, kobalt, arsen, olovo, cink; i, posebno važno za suvremeno i drevno taljenje - ugljen i nafta.

Neke od najbogatijih žila zlata, djelomično isprane u riječna korita, leže istočno i sjeverno od jezera Titicaca. Na tom mjestu, u Cordillera Real koji grli jezero od njegove sjeveroistočne do jugoistočne strane, četvrta linija se pridružuje ostalima - linija kositra u obliku kasiterita. Ona postaje upadljiva na istočnoj obali jezera, zakreće na zapad uz bazen Tiahuanacua i zatim ide na jug gotovo paralelno s rijekom Desaguandero. Ostalim trima linijama se pridružuje u blizini Orura i jezera Poopo, i tamo nestaje.

Kad su Anu i njegova supruga stigli kako bi vidjeli sva ta mineralna bogatstva, svetište Tiahuanacua, njegov zlatni samostan, njegova pristaništa, sve je bilo na mjestu. Koga su Anunnaki angažirali i doveli na drugu stranu svijeta - oko 4000. g. pr. n. e. - da sve to izgradi? U to su vrijeme gorštaci oko Sumera već posjedovali tradiciju rudimentarne metalurške tehnologije i obrade kamena, i moguće je da su oni bili među dovedenim zanatlijama. No, prava metalurška tehnologija koja uključuje lijevanje, visoko građenje, građenje prema arhitektonskim planovima i slijeđenje zvjezdanih orijentacija bila je u rukama Sumerana.

Središnji lik u polupodzemnom svetištu ima bradu, kao i mnoge druge kamene glave pričvršćene na zid koje portretiraju nepoznate dostojanstvenike. Mnogi imaju turbane, kao što su imali sumerski dostojanstvenici (sl. 133).

slika 133


Čovjek se mora zapitati gdje i na koji način su Inke, nastavljajući običaj Drevnog Carstva, došli do sumerskih pravila nasljeđivanja (tj. pravila preuzetih od Anunnakija). Zašto su u svojim napjevima svećenici Inka zazivali Nebo izgovarajući magične riječi Zi-Ana, a Zemlju riječima Zi-ki-a - potpuno besmislenim izrazima bilo na Quechua ili Aymara jeziku (prema S. A. Lafone Quevado, Ensayo Mitologico) - ali riječima koje na sumerskom znače 'Nebeski Život' (ZI.ANA) i 'Život Zemlje i Vode' (ZI.KI.A). I zašto su Inke od vremena Drevnog Carstva zadržali izraz Anta za metal općenito, a posebno za bakar - izraz koji bi na sumerskom kao AN.TA bio u klasi s AN.NA (kositar) i AN.BAR (željezo)?

Ovi ostaci sumerskih metalurških izraza (koje su posudili njihovi nasljednici) povećavaju se s otkrićem sumerskih rudarskih piktograma. Njemački arheolozi koje je predvodio A. Bastían pronašli su takve simbole urezane na stijenama na obalama rijeke Manizales u središnjem zlatnom području Kolumbije (sl. 134a); a francuska vladina misija pod vodstvom E. Andréa, istražujući riječna korita u istočnim područjima, pronašla je slične simbole (si. 134b) uklesane u stijenama iznad špilja koje su bile umjetno produbljene. Mnogi petroglifi u andskim središtima zlata, na putevima koji do njih vode ili na mjestima gdje se izraz Uru pojavljuje kao komponenta imena, imaju i simbole koji podsjećaju na sumersko klinasto pismo ili piktograme, kao što je zračeći križ (sl. 134c), nađen među petroglifima sjeverozapadno od jezera Titicaca - simbol koji su Sumerani koristili za označavanje planeta Nibiru.

Tome dodajte mogućnost da su neki od Sumerana, koji su bili dovedeni na jezero Titicaca, možda preživjeli do današnjih dana. Danas ih je ostalo svega nekoliko stotina; žive na pojedinim otocima na jezeru i plove po njemu u čamcima od trske. Pripadnici plemena Aymara i Kholla koji danas čine većinu stanovništva tog područja smatraju ih ostacima najranijih stanovnika tog kraja, strancima iz druge zemlje koju nazivaju Uru. Pretpostavlja se da to ime znači 'Oni Drevni'; no, nisu li ih tako nazvali zato što su došli iz sumerskog glavnog grada Ura?


slika 134

Prema Posnanskom, Urui su imenovali pet božanstava ili Samptni: Pacani-Malku, što znači Drevni ili Veliki Bog; Malku, što znači Bog, te bogove Zemlje, Vode i Sunca. Izraz malku očigledno je bliskoistočnog podrijetla, i značio je (kao što to i danas znači u hebrejskom ili arapskom) 'kralj'. Jedna od nekoliko studija o Uruima, ona W. La Barrea (American Anthropologist vol. 43), izvještava da 'mitovi' Urua govore da 'mi, narod jezera, smo najstariji na ovoj Zemlji. Dugo smo vremena ovdje, još od vremena prije negoli je sunce bilo skriveno... Prije nego što se sunce sakrilo, mi smo već dugo bili na ovom mjestu. Tada su došli Kollasi... Oni su koristili naša tijela za žrtve kada su polagali temelje za svoje hramove... Tiahuanaco je bio izgrađen prije vremena tame'.


Već smo utvrdili da se je Dan Tame, 'kada se sunce sakrilo', dogodio oko 1400. g. pr. n. e. Pokazali smo da je to bio globalni događaj koji je ostavio traga u spisima i sjećanjima naroda na obje strane Zemlje. Ova Uru legenda ili kolektivno sjećanje potvrđuje da je Tiahuanacu bio izgrađen prije tog događaja, i da su Urui također bili tamo mnogo ranije.

Do današnjeg dana pripadnici plemena Aymara plove po jezeru u čamcima od trske koje su, kako kažu, naučili graditi od Urua. Velika sličnost tih čamaca sa sumerskim čamcima od trske nagnala je Thora Heyerdahla da napravi kopiju čamca i krene putovima Kon-Tikija (epitet Viracoche), kako bi dokazao da su drevni Sumerani mogli prijeći ocean.

O razmjerima sumerske/uruske prisutnosti u Andama može se zaključivati i na temelju nekih drugih tragova i naznaka kao što je, na primjer, činjenica da uru znači 'dan' u svim jezicima koji se govore u Andama, i u aymarskom i quechuanskom, što pak odgovara značenju ('dnevno svjetlo') koje je ta riječi imala u Mezopotamiji. Drugi takvi andski izrazi kao uma/mayu za vodu, khun za crveno, kap za ruku, enu/ienu za oko, makai za puhanje, u toj su mjeri nedvosmisleno mezopotamskog podrijetla da je Pablo Patron (Nouvelles etudes sur les langues americaines) zaključio kako 'je jasno pokazano da su jezici Quechua i Aymara urođeničkog Perua imali sumersko-asirsko podrijetlo'.

Izraz uru se pojavljuje kao komponenta mnogih zemljo-pisnih imena u Boliviji i Peruu, kao što je važni rudarski centar Oruru, Sveta dolina Inka Urubamba ('Ravnica/dolina Urua') i njena čuvena rijeka, te kod mnogih, mnogih drugih. I doista, u središtu Svete doline još uvijek u špiljama žive preostali pripadnici plemena koji sebe smatraju potomcima Urua s jezera Titicaca; oni odbijaju preseliti se iz pećina u kuće jer bi se, kako tvrde, planine urušile ako bi oni napustili njihovu unutrašnjost, a time bi prouzročili kraj svijeta.

Ima i drugih očiglednih dodirnih točaka između mezo-potamske i andske civilizacije. Kako objasniti, na primjer, činjenicu da je, kao i Tiahuanacu, i sumerski glavni grad Ur bio okružen kanalom sa sjevernom i jugozapadnom lukom (koja je


vodila do rijeke Eufrat i dalje)? I kako objasniti Zlatni samostan glavnog hrama u Cuzcu, gdje su zidovi bili pokriveni zlatnim pločama - baš kao i u Puma-Punkuu i Uruku? A 'Biblija u slikama' u Coricanchi koja prikazuje Nibiru i njegovu orbitu?

Brojni su bili običaji domorodaca koji su pridošle Španjolce naveli da u Indijancima vide potomke Deset Plemena Izraela. Tu su bili i obalni gradovi s hramovima koji su podsjećali istraživače na sumerska svetišta i zigurate. I kako opisati nevjerojatno ukrašene tkanine ljudi na obali blizu Tiahuanacua, jedinstvene u obje Amerike, osim da ih se usporedi sa sumerskim tkaninama, pogotovo onima u Uru, koje su u drevna vremena bile čuvene po svom izuzetnom dizajnu i bojama? Odakle prikazi bogova s konusnim kapama i prikazi boginje s Nintinim rezačem pupkovine? Odakle kalendar kao u Mezopotamiji i zodijak kao u Sumeru, s precesijom i dvanaest kuća?

Bez da na ovom mjestu još jednom iznosimo sve dokaze kojima su ispunjena prethodna poglavlja, čini nam se da se svi djelići zagonetke andskih početaka uklapaju, ukoliko prihvatimo kao činjenicu djelovanje Anunnakija i prisutnost Sumerana (samih ili sa susjedima) u ovom području, u vremenu oko 4000. g. pr. n. e.. Legende koje govore o uzlazu u nebo Stvoritelja i njegova dva sina, Mjeseca i Sunca, sa svete stijene na Otoku Sunca (otok Titicaca) lako bi mogle predstavljati sjećanja na odlazak Anua, njegovog sina Sina i njegovog unuka Šamaša, nakon što su napravili kratki izlet brodom iz Puma-Punkua do letjelice Anunnakija koja ih je čekala.

Te noći za pamćenje, u Uruku, čim je Nibiru viđen, svećenici su zapalili baklje, što je bio signal okolnim selima. Zapaljeni su krjesovi kao signal susjednim naseljima; i uskoro je cijela sumerska zemlja zasjala, slaveći prisutnost Anua i Antu i pogled na Planet Bogova,

Bez obzira na to jesu li ljudi tada bili svjesni ili nisu da gledaju prizor na nebu koji se pojavljuje jednom u 3600 zemaljskih godina, sigurno su znali da je to pojava koju se vidi samo jednom u životu. Čovječanstvo nije prestalo iščekivati


povratak tog planeta, i s pravom se sjeća tog doba kao Zlatnog Doba: ne samo zato što je doslovno bilo takvo, nego i stoga što je to bio vrhunac razdoblja mira i neusporedivog napretka za čovječanstvo.

Ali, tek što (u terminima Anunnakija) su se Anu i Antu vratili na Nibiru, miroljubiva podjela Zemlje među pripadnicima Anunnaki-klanova bila je narušena. To se dogodilo oko 3450. g. pr. n. e., prema osobnim proračunima, u vrijeme incidenta s Babilonskom kulom: bio je to pokušaj Marduka/Raa da dobije primat za svoj grad Babilon u Mezopotamiji. Premda su Enlil i Ninurta to spriječili, sam pokušaj da se čovječanstvo uključi u izgradnju lansirne rampe, doveo je bogove do odluke da rasprše čovječanstvo i pomiješaju njihove jezike. Jedinstvena civilizacija i njen jezik trebali su se podijeliti; nakon kaotičnog razdoblja koje je trajalo nekih 350 godina, nastala je civilizacija Nila sa svojim jezikom i rudimentarnim pismom. To se dogodilo, govore nam egiptolozi, oko 3100. g. pr. n. e.

Osujećen u svom nastojanju da osvoji prevlast u civiliziranom Sumeru, Marduk/Ra je odlučio pružiti potporu i prenijeti znanja civilizaciji Egipćana kako bi se vratio u tu zemlju i zatražio vlast od svog brata Thotha. Sada je Thoth ostao bog bez ljudi; pretpostavljam d a j e u pratnji nekolicine vjernih sljedbenika odabrao boravište u Novim Kraljevstvima - u Srednjoj Americi.

Osim toga, sugeriram da se to nije dogodilo tek 'oko 3100. g. pr. n. e.', nego točno 3113. g. pr. n. e. - u vrijeme, u godini, pa čak i danu od kojeg su stanovnici Srednje Amerike započeli svoje Dugo Računanje.

Računanje vremena na način da se kalendar veže za neki veliki događaj nije uopće neuobičajeno. Zapadnjački kršćanski kalendar broji godine od rođenja Krista. Muslimanski kalendar počinje s Hegirom, odlaskom Muhameda iz Meke u Medinu. Preskačući mnoge primjere iz brojnih nekadašnjih zemalja i kraljevina, spomenut ćemo židovski kalendar koji je ustvari drevni (i uopće prvi) kalendar iz Nippura, sumerskog grada posvećenog Enlilu. Nasuprot opće prihvaćenom mišljenju da židovsko računanje vremena (5748. u godini 1988.) počinje


od 'početka svijeta' ono zapravo seže do početka nippurskog kalendara tj. 3760. g. pr. n. e. - u vrijeme, pretpostavljam, Anuova svečana posjeta Zemlji.

Zašto, dakle, ne bismo prihvatili mišljenje da je upravo dolazak Quetzalcoatla, tj. Krilate Zmije u njegovo novo kraljevstvo bila prilika za početak Dugog računanja srednjoameričkog kalendara - tim prije jer je baš on bio bog koji je uveo kalendar u te zemlje?

Budući da ga je zbacio vlastiti brat, Thoth (u sumerskim tekstovima poznat kao Ningishzidda - Gospodar Drveta Života) je bio prirodni saveznik protivnika svoga brata, Enlilovih bogova i njihovog vojskovođe Ninurte. Zabilježeno je da kad je Ninurta poželio da se za njega sagradi zigurat-hram u Gudei, Ningishzidda/Thoth je bio taj koji je izradio planove i nacrte za gradnju; moguće je da je on odredio i rijetke materijale za taj hram, te imao udjela u osiguravanju istih. Kao prijatelj Enlilovih sljedbenika, morao je biti u prijateljskim odnosima s Iškurom/ Adadom kao i andskim kraljevstvom koje je stavljeno pod njegovu kontrolu u području Titicaca; vjerojatno je tamo bio dobrodošao gost.

I doista, možemo prepoznati dokaze da su Zmijski Bog i njegovi afrički sljedbenici vjerojatno pomogli pri izgradnji nekih mjesta za procesiranje metala u blizini Tiahuanacua; neki od kipova ljudi pronađenih na obližnjim mjestima (sl. 135) kao i dva kolosalna poprsja koje su domoroci maknuli i postavili na ulaz seoske crkve u Tiahuanacuu (sl. 136), otkrivaju, čak i u erodiranom stanju, negroidne crte.

Posnansky, kojeg je opekla kritika njegove 'fantastične' starosti, nije pokušao datirati prijelaz iz I. Perioda - kad je za gradnju i kiparstvo korišten pješčenjak - u sofisticiraniji II. Period, kad se počeo koristiti tvrdi kamen andezit. No, činjenica da je tu promjenu u Tiahuanacuu označio i pomak sa zlata na kositar, upućuje na razdoblje oko 2500. g. pr. n. e.. Ukoliko, kako slutimo, Enlilovi bogovi zaduženi za bliskoistočna planinska područja (Adad, Ninurta) nisu bili prisutni u Novom Kraljevstvu, budući da su bili zaposleni osnivanjem kasitske kolonije, to objašnjava


slika 136

slika 135


zašto je, otprilike u to vrijeme, Inanna/Ištar uzurpirala vlast na Bliskom istoku i pokrenula krvavu ofenzivu protiv Marduka/Raa kako bi osvetila smrt voljenog supruga Dumuzija (koju je, kako je tvrdila, uzrokovao Marduk).

U to vrijeme, vjerojatno i uslijed nestabilnosti Starog Kraljevstva, zabrinuti su bogovi odlučili stvoriti novu civilizaciju, daleko od svega - u Andama. Dok se Tiahuanacu trebao usredotočiti na opskrbu kositrom, duž andskih obronaka nalazili su se gotovo neiscrpni izvori zlata. Jedino što je bilo potrebno učiniti bilo je dati andskom čovjeku nužno znanje i oruđe potrebno za vađenje zlata.

I tako se dogodilo, oko 2400. g. pr. n. e. - baš kao što je Montesinos zaključio - da je Manco Capac dobio zlatni štap i bio poslan u zlatno područje u Cuzcu.

Kakvog je oblika bio taj čarobni štap i koja je bila njegova svrha? Jedna od najtemeljitijih studija na tu temu je Corona Incaica od Juana Larrea. Analizirajući artefakte, legende i slikovne prikaze vladara Inka, on je zaključio da je to bila sjekira, predmet koji se zvao Yuari, koji je, kad je prvi puta bio predan Mancu Capacu, bio nazvan Tupa-Yuari tj. Kraljevska Sjekira (sl. 137a). No, je li to bilo oružje ili oruđe?

Da bismo pronašli odgovor, pođimo u drevni Egipat. Egipatski izraz za 'bogovi, božansko' bio je Neteru - 'Čuvari'.

slika 137


To je, međutim, bio izraz kojim se nazivalo i Sumer (ustvari, Shumer) - 'Zemlja Čuvara; u ranim prijevodima biblijskih i pseudo-biblijskih tekstova na grčki, izraz Nefilim (iliti Anunnaki) bio je preveden s 'Čuvari'. Hijeroglif za taj izraz bila je sjekira (si. 137b). E. A. Wallis Budge (The Gods of the Egyptians) u posebnom poglavlju pod naslovom 'Sjekira kao simbol boga' zaključio je da je ona bila izrađena od metala. On spominje da je taj simbol (kao i izraz Neter) bio vjerojatno posuđen od Sumerana. Da je uistinu bilo tako, može se zaključiti iz sl. 133.

Tako je stvorena andska civilizacija: andskom čovjeku dana je sjekira da njome kopa božje zlato.

Priče o Mancu Capacu i braći Ayar najvjerojatnije označavaju kraj mezopotamske i zlatne faze Tiahuanacua. Uslijedio je prekid koji je potrajao sve dok mjesto nije ponovno zaživjelo kao glavni svjetski grad kositra. Stigli su Kasiti i odnosili kositar ili gotovu broncu transpacifičkom rutom. U međuvremenu su se razvijali i drugi putovi. Naselja u kojima je pronađeno zapanjujuće obilje bronci ukazuju na rutu koja je išla duž rijeke Beni na istoku do brazilske obale Atlantika i odatle uz pomoć oceanskih struja sve do Arapskog mora, Crvenog mora u Egiptu ili Perzijskim zaljevom do Mezopotamije. Tamo je mogao ići, a vjerojatno je i išao put preko Drevnog Carstva i rijeke Urubamba, na što upućuju megalitska mjesta i otkriće grude čistog kositra u Machu Pichuu. Ta je ruta vodila do Amazone i sjeveroistočnog vrha Južne Amerike, a odatle preko Atlantika do Zapadne Afrike i Sredozemlja.

I tada, kad je Srednja Amerika dosegla minimum civiliziranih naselja, pojavila se treća i brža mogućnost zahvaljujući uskom vratu koji je predstavljao pravi kopneni most između Tihog i Atlantskog oceana, preko Karipskog mora - put koji su u pravilu slijedili, u obratnom smjeru, konkvistadori.

Ova treća ruta, ruta olmečke civilizacije, morala je postati omiljena nakon 2000. g. pr. n. e., a što potvrđuje i prisutnost Mediteranaca; naime, 2024. g. pr. n. e. Anunnaki pod vodstvom Ninurte, strahujući da će sljedbenici Marduka zauzeti svemirsku luku na Sinaju, uništili su je nuklearnim oružjem.


Nezaustavljiv, smrtonosni nuklearni oblak otišao je na istok prema južnoj Mezopotamiji, pustošeći Sumer i njegov posljednji glavni grad Ur. Kao da se sama sudbina umiješala, oblak je skrenuo na jug, poštedjevši Babilon; ne gubeći vrijeme, Marduk je s vojskom Kanaanaca i Amorejaca umarširao u grad i objavio kraljevstvo u Babilonu.

Vjerujem da je tada došlo do odluke da afrički sljedbenici Thotha/Quetzalcoatla dobiju civilizaciju u području Srednje Amerike.

Jedna od rijetkih akademskih studija koja dopušta mogućnost da su Olmeci bili negroidni Afrikanci jest Africa and the Discovery of America od Lea Wienera, profesora slavenskih i drugih jezika na Harvardskom sveučilištu. Temeljeći svoja istraživanja na rasnim crtama i drugim činjenicama, no najviše na lingvističkoj analizi, zaključio je da olmečki jezik pripada u grupu Mande jezika koji su potekli iz Zapadne Afrike, iz područja između rijeka Niger i Kongo. Ali, pišući svoju studiju 1920. g„pri je negoli se utvrdila stvarna starost olmečkih ostataka, on je njihovu prisutnost u Srednjoj Americi pripisao arapskim moreplovcima i trgovcima robljem u Srednjem vijeku.

Trebalo je proći više od pola stoljeća prije negoli se druga velika akademska studija, Unexpected Faces in Ancient America od Alexandera von Wuthenaua, ponovno pozabavila ovim pitanjem. Imajući na raspolaganju obilje fotografija semitskih i negroidnih portreta iz srednjoameričke umjetničke baštine, on je nagađao da se prva veza između Starog i Novog svijeta razvila za vrijeme vladavine egipatskog faraona Ramzesa III (dvanaesto stoljeće pr. n. e.) i da su Olmeci bili Kušiti iz Nubije (egipatskog glavnog izvora zlata). Još su neki crni Afrikanci, slutio je, mogli doći prijeko na 'feničkim i židovskim brodovima između 500. g. pr. n. e. i 200. g. n. e.. Ivan van Sertima, čija je studija They Came Before Columbus pokušala premostiti polustoljetni jaz između dva prethodna akademska rada, naginjala je kušitskom rješenju: kada su crni kraljevi Kuša došli na egipatsko prijestolje kao dvadeset peta dinastija u osmom stoljeću pr. n. e., trgujući srebrom i broncom, oni su - vjerojatno uslijed brodoloma - također završili u Srednjoj Americi.


Na ovaj ga je zaključak navelo mišljenje da su divovske olmečke glave bile otprilike iz tog vremena; no, sada znamo da olmečki počeci datiraju u vrijeme oko 2000. g. pr. n. e.. Tko su, dakle, bili ti Afrikanci?

Držim da su lingvističke studije Lea Wienera bile ispravne, ali ne i njegov vremenski okvir. Kada se uspoređuju lica na kolosalnim olmečkim glavama (sl. 138a) s licima Zapadnoafrikanaca (kao ovo nigerijskog vođe, generala I. B. Banagide - si. 138b), jaz od nekoliko tisuća godina premošćen je očiglednom sličnošću. Moguće je da je Thoth iz tog dijela Afrike poveo prijeko svoje sljedbenike i rudarske stručnjake, budući da je taj kraj obilovao zlatom i kositrom te bakrom potrebnim za pravljenje bronce. Nigerija je tisućljećima bila poznata po svojim brončanim figuricama, izlivenima u procesu Izgubljenog voska; nedavna ispitivanja pomoću radioaktivnog ugljika odredila su starost nekih mjesta u kojima su pronađene najstarije figure i smjestila ih u otprilike 2100. g. pr. n. e..

Upravo ovdje, u Zapadnoj Africi, nalazi se zemlja koja se danas zove Gana, a stoljećima je nosila ime Zlatna obala, jer je to i bila - izvor zlata poznat čak i Feničanima. Na tom području živi narod Ashanti, poznat diljem kontinenta po umijeću kovanja zlata; među njihovim rukotvorinama mogu se pronaći i utezi izrađeni od zlata, često u obliku minijaturnih stepenastih piramida (sl. 139)

slika 138


- u krajevima gdje ne postoje takve građevine. Vjerujem da je Thoth, kada je poredak Starog svijeta doživio

snažan preokret, poduzeo potrebne korake kako bi preko oceana doveo svoje sljedbenike-stručnjake: kako bi započeli nov život, novu civilizaciju i novu rudarsku proizvodnju.

Vremenom su se, kako smo pokazali, ta proizvodnja i rudari -Olmeci preselili na jug, najprije na pacifičke obale Meksika, zatim preko prevlake u sjeverni dio Južne Amerike. Njihovo krajnje odredište bilo je područje Chavin; tamo su sreli kopače zlata iz Adada, narod zlatnoga štapa.

Zlatno doba Novih Kralj evstava nij e trajalo zauvij ek. Olmečka mjesta u Meksiku pretrpjela su razaranje; sami Olmeci i njihovi bradati drugovi doživjeli su brutalan kraj. Grnčarstvo Mochica prikazuje zarobljene divove i krilate bogove kako ratuju metalnim oštricama. Drevno Carstvo bilo je svjedokom plemenskih sukoba i invazija. A na visoravnima Titicace, aymarske legende govore o napadačima koji su umarširali na planine s obale mora i pobili bijele ljude koji su još uvijek bili tamo.

Da li su to sjećanja na sukobe između Anunnakija, u koje su ovi sve više uvlačili čovječanstvo? Ili se sve to počelo događati nakon što su bogovi otišli - otplovivši morem, uzdigavši se na nebo?

slika 139


Kakav god da je bio slijed događaja, sigurno je da su u to vrijeme veze između Starih i Novih Kraljevstava bile prekinute. U Starom svijetu Amerike su postale samo blijedo sjećanje, čiji odjek pronalazimo u natuknicama ovog ili onog klasičnog pisca, ili u pričama o Atlantidi koje su autori čuli od egipatskih svećenika, ili pak u zbunjujućim mapama koje ocrtavaju nepoznate kontinente. Je li sve to tek mit, jesu li zaista postojale zemlje zlata i kositra s one strane Herkulovih stupova? Vremenom su Nova Kraljevstva, barem što se zapadnjaka tiče, postala Izgubljena Kraljevstva.

U samim Novim Kraljevstvima zlatna je prošlost - kako su stoljeća prolazila - postala tek legendarno sjećanje. No, sjećanja ne umiru, a priče su ostale - o tome kako i gdje je sve počelo, o Quetzalcoatlu i Viracochi, o tome kako će se oni jednoga dana vratiti.

Kada danas promatramo kolosalne glave, megalitske zidove, napuštena mjesta, usamljena vrata s njihovim Bogom Koji Plače, moramo se zapitati: jesu li narodi Amerike bili u pravu kad su nam govorili - očekujući njihov povratak - da su ti bogovi živjeli među njima?

Jer sve dok se bijeli čovjek nije ponovno vratio, te isključivo pustošio i haračio, narodi Anda, gdje je sve započelo, mogli su samo gledati prazne zlatne samostane i uzalud se nadati da će ponovno vidjeti svog krilatog Boga Zlatnih Suza.

slika 140

B I B L I O G R A F I J A

I. Znanstveni studije, članci i reportaže

Academia Colombiana de Historia: Biblioteca de Antropología (Bogota Acta Antropologica (Mexico City) American Anthropological Association, Memoirs (Menasha, Wise.) American Anthropologist (Menasha, Wise.) American Antiquity (Salt Lake City) American Journal of Anthropology (Baltimore)

American Museum of Natural History: Anthropological Papers (New York) American Philosophical Society: Transaction (Philadelphia) Anales del Instituto Nacional de Arqueología e Historia (Mexico City) Anales del Museo Nacional de Arqueología, Historia y Etnología (Mexico City) Annals of the New York Academy of Sciences (New York) Anthropological Journal of Canada (Ottawa) Anthropology (Berkley) Archaeoastronomy (College Park) Archaeology (New York) Arqueología Mexicana ( Mexico City) Arqueológicas (Lima) Atlantis (Berlin and Zurich)

Baessler Archiv ( Berlin and Leipzig) Biblical Archaeology Review (Washington, D.C.) Bibtioteca Boliviana (La Paz) Bureau of American Ethnology: Bulletin (Washington, D.C.) California University, Archaeological Research Facility: Contributions (Berkeley) Carnegie Institution of Washington, Publications: Contributions to American

Archaeology (Washington, D.C.) Carnegie Institution of Washington, Department of Archaeology: Notes on Middle

American Archaeology and Ethnology (Cambridge, Mass.) Connecticut Academy of Arts and Sciences: Memoirs (New Haven) Cuadernos Americanos (Mexico City) Cuzco (Cuzco) El Mexico Antiguo (Mexico City) Ethnographical Museum of Sweden: Monograph Series (Stockholm) Harvard University, Peabody Museum of American Archaeology and Ethnology:

Memoirs and Papers (Cambridge, Mass.) Inca (Lima)

3 2 7


Instituto Nacional de Antropología e Historia: Memorias and Boletín (Mexico City) International Congresses of Americanists: Proceedings (Various cities) Journal of the Ethnological Society of London (London) Journal of the Manchester Egyptian and Oriental Society (Manchester) Journal of the Royal Anthropological Institute (London) Liverpool University Centre for Latin American Studies: Monograph Series

(Liverpool) Museum fur Volkerkunde im Hamburg: Mitteilungen (Hamburg)

Museum of the American Indian, Heye Foundation: Contributions and Leaflets and Indian Notes and Monographs (New York)

National Geographic Magazine (Washington, D.C.) National Geographic Society, Technical Papers: Mexican Archaeology Series

(Washington, D.C.) Natural History (New York) New World Archaeological Foundation: Papers (Provo) Revista del Museo de La Plata (Buenos Aires) Revista del Museo Nacional (Lima)

Revista do Instituto Histórica e Geográfico Brasiliero (Rio de Janeiro) Revista Histórica (Lima) Revista Mexicana de Estudios Antropologicos (Mexico City) Revista Mexicana de Estudios Historíeos (Mexico City) Revista Universitaria (Lima) Revue Anthropologique (Paris) Revue d'Ethnographie (Paris) Scientific American (New York) Smithsonian Institution, Bureau of American Ethnology: Bulletin

(Washington, D.C.) Studies in Pre-Columbian Art and Archaeology (Dumbarton Oaks) University of California Anthropological Records (Berkeley) University of California: Publications in American Archaeology and Ethnology (Berkeley) University of Pennsylvania, the University Museum: The Museum Journal

(Philadelphia) Wira-Kocha (Lima)

II. Pojedinačni radovi i studije

Allen, G. Gold! 1964. America Pintoresca: Descripción de viajes al Nuevo Continente 1884. Anders, F Das Pantheon der Maya. 1963. Andree, R. Die Metalle bei den Naturvölkern. 1884,

3 2 9 B I B L I O G R A F I J A

Antiguo Peru: espacio y tiempo. 1960. Anton, E Alt-Peru und seine Kunst. 1962. Arnold, J. R. and W R Libby. Radiocarbon Dates. 1950. Arte Prehispanico de Mexico. 1933. Aveni, A. F (ed.) Archaeostronomy in Pre-Columbian America 1975.

. (ed.) Native American Astronomy. 1977.

. (ed.) Archaeoastronomy in the New World. 1982. Batres, L. Teotihuacan o la Ciudad Sagrada de los Tolteca 1889.

. Civilización Prehistórica (Esiado de Veracruz). 1908. Baudin, L. La Vie Quotidienne au Temps des Derniers Incas. 1955. Baudin, L., C. Troll and C. D. Gibson. Los origines del Indio-Americano. 1937. Belli, P. L. La Civilización Nazca. 1960. Beltran-Kropp, M. Cuzco-Window on Peru. 1956, 1970. Bennett, W C . Excavations at Tiahuanaco. 1934.

. Excavations in Bolivia. 1936.

. The Ancient Arts of the Andes. 1954. Bennett, W C. and J. B. Bird. Andean Culture History. 1964. Benson, E. P The Maya World. 1967.

. (ed.) The Dumbarton Oaks Conference on the Olmecs. 1968. Bernal, I. Ancient Mexico in Color. 1968.

. El Mundo Olmeca. 1968.

. Stone Reliefs in the Dainzu Area. 1973. Bernal, L, R. Pina-Chan and F Camara Barbachano. 3000 Years of Art and Life

in Mexico. 1968. Bird, J, Paracas Fabrics and Nazca Needlework. 1954. Bird, J. (ed.) Art and Life in Old Peru. 1962. Blom, R and O. La Farge. Tribes and Temples. 1926. Bollaert, W Antiquarian, Ethnological and Other Researches in New Granada,

Eqador, Peru and Chile. 1860. Braessler, A. Ancient Peruvian Art. 1902/1903.

. Altperuanische Metallgerate. 1906. Brinton, D. G. The Books ofChilam Balam. 1892. British Academy, The. The Place of Astronomy in the Ancient World. 1974. Buck, R El Calendario Maya en la Cultura Tiahuanacu. 1937. Burland, C.A. Peoples of the Sun. 1976. Buse, H. Huaras y Chavin. 1957.

. Guia Arqueológica de Lima. 1960.

. Machu Picchu. 1961.

. Peru 10,000 anos. 1962. Bushnell, G.H.S. Peru. 1957

. Ancient Arts of the Americas. 1965.

Cabello de Balboa, M. Historia del Peru. 1920. Carnero Albarran, N. Minas e Indios del Peru. 1981. Caso A. La religion de los Aztecas. 1936.

. Thirteen Masterpieces of Mexican Archaeology. 1936.

. El Complejo Arquelogico de Tula. 1941.


. Calendario y Eseritura de las Antiguas Culturas de Monte Alban. 1947.

. The Aztecs-People of the Sun. 1958.

. Los Calendarios Prehispanicos. 1967.

. Reyes y reinos de la Mixteca. 1977. Centro de Investigaciones Antropologias de Mexico. Esplendar del Mexico

Anriguo. 1959. Chapman, W The Search for El Dorado. 1967.

. The Golden Dream. 1967. Coe, M.D. Mexico. 1962

. Maya. 1966. Coe, M. D. and R. Diehl. In the Land of the Olmec. 1980. Cornell, J. The First Stargazers. 1981. Corson, C. Maya Anthropomorphic Figurines from Jaina Island. 1976. Cottrell, A. (ed.) The Encyclopedia of Ancient Civilizations. 1980. Crequi-Montfort, G. de Fouilles de la mission scientifique française à Tiahuanaco.

1906.

D'Amato, J. and J. H. del Mazo. Machu Picchu. 1975. Dennis, W H. Metallurgy in the Service of Man. 1961. Diccionario Porrua de Historia, Biografiay Geografia de Mexico. 1971. Dihl, R. A. Tula-The Capital of Ancient Mexico. 1983. Disseldorf, E. P Kunst und Religion der Maya Völker. 1926, 1931. Disselhoff, H. D. Gott Muss Peruaner Sein. 1956.

. Kinder der Erdgöttin. 1960. . Les Grandes Civilizations de VAmerique Ancienne. 1963.

. Geschichte der Altamerikanischen Kulturen. 1967.

. Oasenstadte und Zaubersteine im Land der Inka. 1968.

. El Imperio de los Incas. 1973.

. Incaica. 1982. Doering, H. Old Peruvian Art. 1926. Dubelaar, C. N. The Petroglyphs in the Guianas and Adjacent Areas of Brazil and

Venezuela. 1986. Duran, Fray D. Historia de las Indias de Nueva Espana. 1867. (English translation

by Heyden D. and E Horacasitas, 1964).

Emmerich, A. Sweat of the Sun and Tears of the Moon. 1965. . Gods and Men in Precolumbian Art. 1967.

Engel, E Elementos de Prehistoria Peruana. 1962. . Le Monde Precolumbien des Andes. 1972.

Fage, J. D. A History of West Africa. 1969. Falb, R. Das Land der Inca. 1883. Fernandez, A. Pre-Hispanic Gods of Mexico. 1984. Festschrift Eduard Seier. 1922.

Fisher, J. R. Silver Mines and Silver Miners in Colonial Peru. 1977. Flornoy, B. Découverte des Sources des Andes a la Foret Amazonienne. 1946,

_. The World of the Inca. 1956.

3 3 1 BIBLIOGRAFIJA

. Amazone-Terres et Hommes. 1969. Forbes, D. On the Aymara Indians of Bolivia and Peru. 1870. Forbes, R. J. Metallurgy in Antiquity. 1950. Fürst, ]. L. and E T. Fürst. Pre-Columbian Art of Mexico. 1980. Fürst, ET Gold Before Columbus. 1964.

Garcia Rosell, C. Los Monumentos Arqueologicos del Peru. 1942. Giarcilaso de la Vega, el Inca. Royal Commentaries of the Incas (translated into

English by Livermore, H. V ) 1966. Gates, W An Outline Dictionary of Maya Glyphs. 1931. Giesecke, A. A. Guide to Cuzco. 1924. Gonzalez de la Rosa, M. Les deux Tiahuanacos. 1910. Gordon, G. B. Prehistoric Ruins of Copan, Honduras, 1896.

Haberland, W Die Kulturen Meso-und Zentralamerika. 1969. Harlow, W T. (ed.) Voyages of Great Pioneers. 1929. Hawkins, G. S. Beyond Stonehenge. 1973. Hedges, E. S. Tin and Its Alloys. 1959. Heggie, D. C. (ed.) Archaeoastronomy in the Old World. 1982. Heim, A. Wunderland Peru. 1948. Heizer, R. E., E Drucker, and J. A. Graham. Investigations at La Venta. 1968. Helfritz, H. Mexican Cities of the Gods. 1970. Heyerdahl, T. The Kon-Tiki Expedition. 1951.

. The Ra Expeditions. 1971. Honmenaje al Profesor Paul Rivet. 1955.

Ibarra Grasso, D.E. Tiahuanaco 1956. . Prehistoria de Bolivia. 1965.

. Cosmogonía y Mitología Indígena Americana. 1980.

. Ciencia en Tihuanaku y el Incario. 1982.

. Ciencia Astronómica y Sociología. 1984.

. Pueblos Indígenos de Bolivia. 1985. Illescas Cook, G. El Candelabro de Paracas y la Cruz del Sur. 1981. Inwards, R. The Temple of the Andes. 1884. Ixtlilxochitl, F de Alva. Historia Chichimeca (Translated and edited by Bonte, H.

G.: Das Buch der Konige von Tezuco. 1930).

Jenness, D. (ed.) The American Aborigines and Their Origin and Antiquity. 1933. Joyce, T.A. South American Archaeology. 1912.

. The Weeping God. 1913. . Mexican Archaeology. 1920. . Maya and Mexican Art. 1927.

Katz, F The Ancient American Civilizations. 1972. Kaufmann-Doig, E Arqueología Peruana. 1971.

. Tiahuanaco a la luz de la Arqueología. 1965. Keating, R.W (ed.) Peruvian Prehistory. 1986. Krickberg, W Altmexikanische Kulturen. 1956.


. Felsplastik und Felsbilder bei den Kulturvolkern Altameriker. 1969. Krickberg, W, H. Trimborn, W iMuller, and O. Zerris, Pre-Columbian American

Religions. 1968. Kroeber, A. L. Archaeological Explorations in Peru. 1926 and 1931. Krupp, E. C. Echoes of Ancient Skies: The Astromornies of Lost Civilizations. 1983.

. (ed.) In Search of Ancient Astronomies. 1978.

. (ed.) Archaeo astronomy and the Roots of Science. 1983. Kubler, G. The Art and Archaeology of Ancient America. 1962. Kutscher. G. Chimu, Eine altindianische Hochkultur. 1950.

Lafone Quevedo, S. A. Tres Relaciones de Antiquedades Peruanas. 1950. Landa, Diego de. Relacion de las cosas de Yucatan. 1956 (English translation by W

Gates: Yucatan Before and After the Conquest. 1937). Larrea, J. Del Surrealismo a Machupicchu. 1967. Lathrap, D. W The Upper Amazon. 1970. Lawrence, A. W and J. Young, (eds.) Narratives of the Discovery of America. 1931. Leicht, H. Pre-Inca Art and Culture. 1960. Lehmann, W Einigeprobleme eentralamerikanische kalenders 1912.

. The History of Ancient Mexican Archaeology. 1922. Lehmann, W and H. Doering, Kunstgeshichte des alten Peru 1924. Leon-Portilla, M. Pre-Columbian Literature of Mexico. 1969. Lothrop, S. K. Zacaulpa: A Study of Ancient Quiche Artifaccs 1936.

. Metals from the Cenote of Sacrifice, Chicken Itza, Yuca tan. 1952.

. Treasures of Ancient America. 1964. Lothrop, S. K., W E Foshag, and J. Mahler, Pre-Columbiar. Art: The Robert Woods

Bliss Collection. 1957. Ludendorff, H. Uber die Entstehung der Tzolkin-Periode im Kalendar der Maya.

1930. . Das Mondalter in der Inschriften des Maya. 1931.

Maguina, J.E. Lima Guide Book. 1957. Maler, T. Explorations in the Department ofPeten, Guatemala. 1911. Mantell, C.L. Tin, Its Mining, Production, Technology and Application. 1929. Markham, C.R. Peru. 1880.

. Narratives of the Rites and Laws of the Yncas. 1883.

. The Travels of Pedro de Cieza de Leon. 1884.

. The Incas of Peru. 1912. Marquina, I. Arquitectura Prehispanica. 1951. Martinez Hernandez, J. La creacion del mundo segun los Mayas. 1912. Mason, J.A. The Ancient Civilizations of Peru. 1957, 1968. Maspero, G. Popular Stories of Ancient Egypt. 1915. Maudsley, A. P. Explorations in Guatemala. 1883.

.Archaeology. 1889-1902. Mead, C. Prehistoric Bronzes in South America. 1915. Means, P .A. Ancient Civilizations of the Andes. 1931. Meggers, BJ. Ecuador 1966. Metropolitan Museum of Art, N e w York The Iconography of Middle American

Sculpture. 1973.

3 3 3 BIBLIOGRAFIJA

Meyer, C. and C, Gallenkamp. The Mystery of the Ancient Maya. 1985. Middendorf, E.W Wórterbuch des Runa Simi oder der KeshuaSprache. 1890.

, Las Civilizaciones Aborigines del Peru. 1959. Miller, M . E . The Arts of Mesoamerica. 1986. Mitre, B. Las Ruinas de Tiahuanaco. 1955. Montell, G. Dress and Ornaments in Ancient Peru. 1929. Morley, S.G. The Inscriptions at Copan. 1920.

. The Inscriptions of Peten. 1937-1938. Morris, A.A. Digging in Yucatan. 1931. Morris, C. and D.E. Thompson. Huanaco Pampa. 1985. Moris, E.H., J. Chariot, and A. A. Moris. The Temple of the Warriors at Chichen

Itza. 1931. Mosley, M.E. The Maritime Foundations of Andean Civilization. 1975. Myers, B.S .Art and Civilization. 1967.

Neruda, P. Alturas de Machu Picchu. 1972. O'Neil, W M. Time and the Calendars. 1975. Pardo, L.A. La Metropoli de los Incas. 1937.

. Los Grandes Monolitos de Sayhuiti. 1945.

. Ruinas del Santurio de Huiracocha. 1946.

. Historia y Arqueología del Cuzco. 1957.

Paredes, R. Tiahuanaco y la Provincia de Ingavi. 1956. . Mitos y supersticiones de Bolivia. 1963.

Patron, P Nouvelles Etudes sur les Langues Americaines. 1907. Pina-Chan, R. El pueblo del jaguar. 1964.

.Jaina, La casa en el agua. 1968. , Chichen-Itza. 1980.

Ponce Sangines, C. Ceramica Tiwanacota. 1948. . Tunupa y Ekako. 1969. . Tiwanaku: Espacio, Tiempo y Cultura. 1977. . La cultura nativa en Bolivia. 1979.

Portugal, M. and D. Ibarra Grasso. Copacabana. 1957. Posnansky, A. Guia para el Visitante de los Monumentos Prehistóricos de Tihuanacu e Islas del Sol y la Luna. 1910.

. El Clima del Altiplano y la Extension del Lago Titicaca. 1911.

. Tihuanacu y la civilización prehispanica en el Altiplano Andino. 1911. . Templos y Viviendes prehispanicas. 1921.

Prescott, W .H, History of the Conquest of Mexico. 1843. . History of the Conquest of Peru. 1847.

Prieto, C. Mining in the New World. 1973. Proskouriakoff, T, An Album of Maya Architecture. 1946.

. A Study of Classical Maya Sculpture. 1950.

Raimondi, A. El Peru- 1874. . Minerales del Peru. 1878.


Ravines R. and J.J. Alvarez Sauri. Fechas Radiocarbonicas Para el Peru. 1967. Reiss, W and A. Stubel. Das Totenfeld von Ancon in Peru. 1880-1887. Rice, C. La Civilización Preincaica y el Problema Sumerologico. 1926.

Rivet, P. Los origines del hombre Americano. 1943. Roeder, G. Altaegyptische Erzählungen und Märchen. 1927.

Romero, E. Geografía Economica del Peru. 1961. Roys, R.L. The Book of Chilam Balam of Chumayel. 1967.

Rozas, E.A. Cuzco. 1954. Ruppert, K. The Caracol at Chichen Itza. 1933. Ruz-Lhuillier, A. Campeche en la arqueología Maya. 1945.

.Guia arqueológica de Tula. 1945. Ryden, S. Archaeological Researches in the Highlands of Bolivia. 1947.

. Andean Excavations. Vol. 11957, vol. II 1959. Saville, M.H. Contributions to South American Archaeology. 1907. Schölten de D'Ebneth, M. Chavin de Huantar. 1980. Schmidt, M. Kunst und Kultur von Peru. 1929. Seier, E. Peruanische Alterthiimer. 1893.

. Gesammelte Abhandlungen zur Amerikanischen Sprachund Alterthumkunde. 1902-03.

Shook. E.M. Explorations in the Ruins ofOxkintok, Yucatan. 1940. Shook, E.M. and T Proskouriakoff. Yucatan. 1951. Sivirichi, A. Pre-Historia Peruana. 1930.

. Historia de la Cultura Peruana. 1953. Smith, A.L. Archaeological Reconnaissance in Central Guatemala. 1955. Smith, G.E. Ships as Evidence of the Migrations of Early Cultures. 1917. Spinden, H.J. A Study of Maya Art. 1913.

. The Reduction of Maya Dates. 1924.

. New World Correlations. 1926.

. Origin of Civilizations in Central America and Mexico. 1933. Squier, E.G. The Primeval Monuments of Peru. 1853, 1879.

. Tiahuanaco-Baalbek del Nuevo Mundo. 1909. Steward, J.H. (ed.) Handbook of South American Indians. 1946. Stirling, M. An Initial Series from Tres Zapotes, Veracruz, Mexico. 1939.

. Stone Monuments of Southern Mexico. 1943.

Stoepel, K.T Südamerikanische Prähistorische Tempel und Gottheiten. 1912.

. Discoveries in Ecuador and Southern Colombia. 1912.

Strebel, H.Alt-Mexico. 1885-1889.

Tello, J.C. Antiguo Peru: Primera época. 1929. . Arte Antiguo Peruana. 1938.

. Origen y Desarrollo de las Civilizaciones Prehistóricas Andinas. 1942.

. Paracas. 1959. Temple, J.E. Maya Astronomy. 1930. Thompson, J.E.S. Maya Hieroglyphic Writing. 1950.

. A Catalog of Maya Hieroglyphs. 1962.

3 3 5 BIBLIOGRAFIJA

. The Rise and Fall of Maya Civilization. 1964. . Maya History and Religion. 1970.

Tozzer, A.M. Chichen Itza and its Cenote of Sacrifices. 1957. Tres Relaciones de Antiguedades Peruanas. 1879, 1950. Trimborn, H. Das Alte Amerika. 1959.

. Die Indianischen Hochkulturen des Alten Amerika. 1963. . Alte Hochkulturen Sudamerikas. 1964.

Tylecote, R.E A History of Metallurgy. 1976.

Ubbelohde-Doering, H. Old Peruvian Art. 1936. . The Art of Ancient Peru. 1952. .Alt-Mexicanische und Peruanische Malierei. 1959.

Uhle, M. Kultur and Industrie Sudamerikanischer Volker. 1889. . Pachacamac. 1903. . The Nazca Pottery of Ancient Peru. 1912. . Wesen und Ordnung der altperuanischen Kulturen. 1959.

Uzielli, G. Toscanelli, Colombo e Vespucci. 1902. Valcarcel, L.E. Arte antiguo Peruana. 1932.

. The Latest Archaeological Discoveries in Peru. 1938.

. Muestrari de Arte Peruana Precolombino. 1938.

. Etnohistoria del Peru. 1959.

. Machu Picchu. 1964. Vargas, VA. Machu Picchu-enigmatica ciudad Inka. 1972. von Hagen, V .F. The Ancient Sun Kingdoms of the Americas. 1963.

. The Desert Kingdoms of Peru. 1964. von Tschudi, J.J. Die Kechua-Sprache. 1853.

Westheim, P The Sculpture of Ancient Mexico. 1963 . The Art of Ancient Mexico. 1965.

Willard, T.A. The City of the Sacred Well. 1926. . The Lost Empires of the Itzaes and Maya. 1933.

Willey, G.R. An Introduction to American Archaeology, 1966. Willey, G.R. (ed.) Archaeology of Southern Mesoamerica. 1965. Williamson, R.A. (ed.) Archaeoastronomy in the Americas. 1978. Wiener, C. Perou et Bolivie. 1880.

. Viaje al Yucatan. 1884.

Zahm, J. A. The Quest of El Dorado. 1917.

Documents

Zecharia Sitchin - Izgubljena Kraljevstva