ZANE GREYRIDER OF THE PURPLE

SAGE

Jahači rumene kadulje

Biblioteka Divlji zapad 1.

1. LASSITER

Postepeno se gubio topot kopita, a onda sasvim nestade, dok su se oblaci guste prašine dizali ispod topola, rasplinjavajući se, malo-pomalo, iznad kadulje.

Jane Withersteen je zamišljenim i uznemirenim očima gledala dolje, niz prostrani crvenkasti obronak. Prije nekoliko trenutaka joj je konjanik, koji se sada udaljavao, dojuo poruku koja ju je zabrinula i gotovo ražalostila. Sad je mogla očekivati dolazak pripadnika mormonske crkve i njihove prijekore što prijateljuje s nevjernikom – gentilom. Stavit će joj do znanja da taj njen odnos neće trpjeti.

I pitala se, Jane, neće li prilike i nju natjerati da se umiješa u nemire i borbe, što su u posljednje vrijeme potresali malo naselje Cottonwoods. Pomislivši na to, uzdahnu prisjećaj'ući se da je vlasnica prostranih poljskih dobara i pašnjaka što ih je u neku ruku njezin otac stvorio tamo dolje, u onoj usamljenosti krajnjeg južnog dijela Utaha, velikog ranca Withersteenovih. Njoj su, stvarno, pripadali tereni i najveći dio građevina. Withersteen House bio je njen, njene su bile tisuće glava stoke, njeni najbrži konji u pokrajini. Njen je, najzad, Amber Spring, bogati izvor koji je opiođivao tlo oko naselja i omogućavao život u širokom prostranstvu što se pružalo svuda naokolo po purpurnim brežuljcima. Ne, nije se mogla nadati da će ostati po strani od svega onoga što se događalo i događa u Cottonwoodsu.

Te, 1871. godine, desile su se promjene koje su

utjecale na život miroljubivih mormona nastanjenih na tom dijelu granice. Glaze, Stone Bridge, Sterling, mjesta više na sjeveru, bila su se podigla protiv najezde gentila, i protiv lopovskih družina što su im krale stoku. Sad se i Cottonwoods počeo uznemiravati zbog istih razloga.

Jane je molila nebo da njen mir i vedru ljupkost njena života poštedi potresa i nevolja, željna da sve do kraja živi u toj idiličnoj mirnoći koja joj je bila toliko draga. Međutim, premda je već mnogo učinila za svoje ljude i imala namjeru još više učiniti, plašila se da će neprijateljstvo između mormona i gentila stvoriti od nje nesretno i jadno biće. I ona je bila rođena mormonka ali je to nije priječilo da se iskaže milostivom i prijateljski raspoloženom prema onim gentilima za koje je znala da su nesretni i siromašni. Željela je da živi u miru i da čini dobročinstva.

Zato je čekala zbunjena i zabrinuta, gledajući kao kroz maglu prostrani obronak, koji se prema sjeveru gubio sve do nejasne tamne linije kanjona nad kojima se uzdizala gomila stjenovitih brežuljaka, crvenkastih pod zrakama zalazećeg sunca i tu i tamo ispresijecanih snažnim sivim crtama, koje su obilježavale urvine.

Onda je trže topot kopita. Pojavila se grupa jahača, koji se približiše kasom i sjahaše. Bilo ih je sedam. Njihov vođa, Tuli, visok i tamnoput čovjek, bio je jedan od starješina bratovštine kojoj je Jane pripadala.

– Da li ste primili moju poruku? – kratko je upita.– Jesam – odgovori djevojka.– Dao sam do znanja onom Ventersu da u roku od

pola sata dođe dolje u mjesto, ali on nije došao.– On ništa ne zna o tome – odgovori Jane. – Ja mu

nisam saopćila vaš nalog. Ostala sam ovdje da vas

dočekam.– Gdje je Venters?– Kad sam ga ostavila, nalazio se u dvorištu.– Ti, Jerry – zovnu Tuli obraćajući se jednom od

svojih ljudi – pođi s ostalima potražiti Ventersa, pa ako bude potrebno i vezana ga dovući ovamo.

Šest ljudi se udalji zveckajući dugim mamuzama, i uskoro nestadoše u šumarku topola.

– Što namjeravate takvim načinom postići, starješino Tuli? – upita Jane. – Ako hoćete uhapsiti Ventersa, budite barem ljubazni i pričekajte da napusti moju kuću, jer ćete, postupajući drugačije, počiniti ne samo nepravdu prema njemu već će to predstavljati i napad na moj dom. Naime, nepravedno je optužiti Ventersa da je sudjelovao u onoj gunguli što se noćas dogodila u naselju u kojoj je, rekli su mi, ispaljeno nekoliko hitaca. Nepravedno, kažem vam, jer se on u to vrijeme nalazio ovdje, – a mnom, a da i ne spominjem kako se njegovo oružje nalazilo u pohrani kod mene. Vi se samo izgovarate. Dakle, što namjeravate učiniti s Ventersom?

– Odmah ću vam kazati; ali mi najprije recite zašto branite tog nedostojnog jahača?

– Nedostojnog! – uzviknu Jane srdito. – To se, zaista, ne može za njega reći. On je najbolji jahač kojeg sam dosada imala i ne znam zašto ga ne bi trebalo braniti. Dapače, svi me razlozi navode da se stavim u njegovu obranu.

Stid me, starješino Tuli, da moja zaštita i moje prijateljstvo navlače na njega neprijateljstvo moga naroda. S druge strane, dugujem mu vječnu zahvalnost, što je spasio život mojoj Fay.

– Da, poznato mi je da volite Fay Larkins i da je

namjeravate pokćeriti. Ali, imajte na umu, Jane Withersteen, da je ta djevojčica gentil!

– Točno je; ali ni mormonska djeca nisu manje draga zato što volim jednu djevojčicu gentila. Da, pokćerit ću Fay Larkins ako njena majka htjede da mi je dade.

– Tome se mnogo ne protivim, tim više što će djevojčica tako dobiti niormonski odgoj; ali mi se ne sviđa što oko vas stalno vidim onog Ventersa. To treba da prestane. Toliku brigu pokazujete prema tim bijednim gentilima da sam počeo vjerovati da je to zato što volite Ventersa.

Tuli to reče surovo kao mormon koji poznaje svoju moć i zavidno kao čovjek obuzet ljubomorom. Jane istodobno osjeti i strah i ljutnju. Ipak odgovori: .

– Možda je tako kako kažete. U svakom slučaju, nikad još nisam mislila na to. Siroti Venters! Zaista mu je potrebno da netko suosjeća s njim.

U tom se trenutku iz topola pojaviše Tullovi Ijjudi vodeći između sebe vezanog, visokog i lijepo građenog mladića širokih, mišićavih ramena. Kad ugleda Tulla, u mladićevom pogledu zaplamsa vatra prezira i prkosa.

Jane po prvi put postade svjesna tko je, zaista, njezin štićenik i upita neće li se na kraju zaljubiti u tog sjajnog mladića. Onda se njeno uzbuđenje smiri i ona sve svoje sposobnosti usmjeri na to da pronađe izlaz iz tog sukobom bremenitog stanja.

– Venters – reče bez okolišanja Tuli – hoćete li smjesta i zauvijek napustiti Cottonwoods, – Zašto? – upita mladić.

– Jer hoću da bude tako.Venters se hladno, prezrivo nasmija, dok se oštro

crvenilo penjalo u starješinine obraze.

– Ako ne odete, upozoravani vas da će to biti vaša propast.

– Propast? – uzviknu Venters. – Pa zar.me već niste upropastili? Sto vi nazivate propašću?

Prije godinu dana posjedovao sam konje i stoku i ugledno ime u Cottonwoodsu; a sada huškate na mene svoje ljude, lovite me, kao da sam neka zvijer, progonite me, kao da sam razbojnik. Propast! Što još mogu izgubiti osim vlastitog života!?

– Dakle, hoćete li ili ne napustiti Utah? – Oh, znam, znam da pomisao na lijepu i bogatu Jane

Withersteen, prijateljicu sirotog gen tila, izaziva kod vas tjeskobu. Shvaćani, cijelu je hoćete za sebe, za mormone mnogožence: a zajedno s njom i Withersteen House, i Amber Spring, i sedam tisuća glava stoke!

Tuli steže vilice dok su mu se na vratu, |J!I poput konopa, nadimale žile.

– Po posljednji put – uzvikne on stisnu tih zuba – hoćete U otići ili ne?

– Ne! – Onda ću vas dati izbičevati do krvi i izbacit ću vas

odavde Ako se opet vratite, bit će jož gore. Ventersovo se lice ukoči i postade sivkasto. Jane se nije mogla savladati i iskorači. – Starješino Tuli! – uzvikne. – Ne smi jete učiniti to

što kažete. – Bit će kao što rekoh – odgovori mor mon prijeteći

joj prstom i tresući se od gnjeva – i učinit ću vama za inat. Ta shvatite već jednom da vam nećemo dozvoliti da spram ovog čovjeka gajite prijateljstvo koje vrijeđa našeg biskupa. Jane Withersteen, vaš vam je otac ostavio bogatstvo i moć koji su vam toliko udarili u glavu da ste

potpuno zaboravili kakvo vam mjesto pripada kao mormonki. Pokušali smo da s vama raspravljamo, da vas uvjerimo; strpljivo smo čekali, podnosili smo vaše mušice, puštali vas slobodnu, bili obzirni prema vama više nego prema ijednoj drugoj mormonki. Ali vi se niste opametili. Zato vam sad, jednom za uvijek kažem, da ova priča mora svršiti. Ven ters će biti išiban i protjeran iz Utaha, shvaćate li?

– Oh, ne šibajte ga, ne šibajte ga! Bila bi to odvratna podlost! – za vapi Jane osjećajući kako je napušta hrabrost. Taj Tuli ju je uvijek ispunjao strahom, a ona se samo naizgled držala hrabro. Pa i sad se sva tresla od užasa jer je starješina bio ne samo ljubomoran već i čovjek koji je u sebi utjelovljavao onaj tajanstveni despotizam što ga je upoznala još u djetinjstvu, onu skrivenu moć svoje sekte.

– Venters – hladno nastavi Tuli poput nekog suca – hoćete li da vas se išiba ovdje ili tamo u kadulji?

– Ako je to neizbježno, više volim da to bude ovdje – odgovori Venters. – Ali, dođavola, Tuli, učinili biste bolje da me odmah ubijete, vjerujte mi. Ovo ćete bičevanje skupo platiti i vi i svi vaši pobožni momci, jer ćete od mene stvoriti drugog Lassitera!

Nekom se moglo učiniti da je Tuli imao strogo držanje zato što je bio ponosan na tešku dužnost što ju je obavljao među mormonima, što je samo donekle bila istina, no u ovom je slučaju bilo očito da ga je opasnim i neumoljivim činilo prije mržnja nego fanatizam.

Jane zadrhta. Njen vjerski osjećaj i odgoj koji je dobila bijahu je navikli na poslušnost, te su i sada lomili njenu želju za otporom.

– Starješino, ja… kajem se zbog svojih riječi – reče

slomljenim glasom. Onda prošaputa: – Ali, poštedite toga mladića!

– Sad ga više ne možete spasiti – odgovori Tuli škripavo, Ona prikloni glavu pred neizbježnim. Nije bila pokorena. Uzmicala je, a ipak, reklo bi se da u njenu srcu nisu bile uništene sve nade, jer se i sama iznenadi gdje mrmlja riječi psalmopisca: „Podižem oči k planinama da vidim otkuda će mi doća pomoć.” I upravo u tom trenutku Tullovi ljudi ispuste mladića kojega bijahu već pograbili. Uslijedi dugo mrmorenje, nemirno tapkanje nogama, a onda uzvik: – Pogledajte, tamo dolje!

Jedan od ljudi pružio je ruku prema zapadu.– Neki jahač! – reče drugi.Jane se naglo okrene i stvarno spazi kako se, prema

plamenom nebu na zapadu, ocrtava konjanik koji je brzo napredovao uz obronak.

Vjerojatno ga zbog sunčevih zraka iza njegovih leđa nisu prije primijetili. Da li je to bio orgovor na njezino zazivanje, – Poznajete li ga, Jane? – Zna li tko od vas tko je taj jahač? – brzo upita Tuli.

Ljudi su gledali i gledali, onda jedan za drugim odmahnuše glavom.

– Vidi se da dolazi iz daleka – reče jedan od njih.– I da ima dobrog konja – dodade drugi.– Jasno, to je neki stranac.Znakom ruke, koji je naređivao tišinu, Tuli istupi

naprijed, namjestivši se tako da sakrije Ventersa. Jahač se, sa svoje strane, zaustavi nedaleko i vrlo brzim pokretom skoči na zemlju, ne prestajući ni za trenutak da bude potpuno okrenut prema ljudima, koji su se nalazili pred njim.

– Gledajte – prošapta jedan mormon – ima za

pojasom dva pištolja sa crvenim drškama, jedva se vide, nisko ih nosi, crne se na crnim nogavicama.

– Zacijelo neki revolveraš! – odgovori drugi, također šapatom, i dodade: – Momci bolje ne mrdajte rukama.

Stranac se primicao polako, korakom koji je mogao značiti nemarnost ili nenaviknutost na hodanje, baš kao čovjek koji najveći dio vremena provodi na konju. Ali on je namjerno napredovao tako, i to zato što nije htio ni na trenutak izgubiti iz vida ljude koji su se nalazili pred njim, nadzirući svaki njihov pokret.

– Zdravo, strance! – uzviknu Tuli, ali u njegovim se riječima nije osjećao prizvuk dobrodošlice, nego samo nestrpljiva radoznalost.

Pridošlica odgovori samo kratkim pokretom glave. Lice mu se gotovo i nije vidjelo budući da je bilo zasjenjeno obodom prostranog sombrera koji je bio crne boje baš kao i kožnato mu odijelo. Nekoliko je trenutaka pažljivo gledao Tulla i njegove ljude, onda, zastavši, pozdravi Jane skinuvši sombrero pokretom kojemu nije nedostajalo otmjenosti.

– Dobro veće, gospođo.Jane ljubazno odzdravi, promatrajući ga ipak veoma

pažljivo. Imao je osobine čovjeka naviklog da živi na svježem zraku: suhonjavo i opaljeno lice, sporost pokreta, pod kojima se naslućivala mačja gipkost; ali ono što je nadasve privuklo djevojčinu pažnju, bila je snaga i oštrina pogleda, a u isto vrijeme nešto u sivim očima što je ostavljalo dojam da traže nešto što još ne bijahu našle. Svojim ženskim nagonom Jane je letimičnim pogledom naslutila da je taj čovjek nosio u sebi neku tajnu i da je njegovo normalno duševno stanje moralo da se sastoji u iščekivanju i tuzi.

– Jane Withersteen, zar ne, gospođo? – upita on zatim.– Da.– Ova voda je vaša?– Da.– Dozvoljavate li mi da napojim konja?– Svakako. Pojilo je tamo, pogledajte.– Hvala, ali kad bi znali tko sam, možda…– Oklijevao je, zadržavajući pogled na ljudima, koji su

slušali pažljivi i tihi, onda nastavi: – možda mi ne biste dozvolili, premda, najzad ništa ne tražim za samog sebe.

– Ma tko da ste, strance, napojite samo svog konja. A ako ste gladni i žedni, uđite bez ustezanja u moju kuću.

– Hvala, gospođo. Rekoh da za sebe ništa ne tražim, ali za svog konja, koji je umoran…

Učini nekoliko koraka i pri tom, pošto se Tullovi ljudi nisu micali, spazi zarobljenika.

– Ah! Ah! Možda sam poremetio… Vidim da ste imali nekoga posla ovdje – reče.

– Da – odgovori Jane, a u glasu joj je bilo nešto poput suzdržanog jecaja.

Ona opazi da je pridošlica bacio pogled na vezanog Ventersa, pa na ljude koji su ga okružili, i najzad na njihova starješinu. Najzad reče: – Događa se da u ovom kraju kradljivci stoke, razbojnici, revolveraši, jednom riječju svi probisvjeti, pripadaju rasi gentila. Kojoj od tih kategorija pripada ovaj mladić, gospođo?

– Ni jednoj. To je častan mladić.– Jeste li sigurni u to, gospođo?– Da… Oh, da!– Pa što je onda rđavo učinio, te je vezan?Njegovo precizno pitanje, upućeno jasnim glasom i

Jani i Tullu, ostade nekoliko trenutaka bez odgovora.

Najzad djevojka jednostavno reče: – Pitajte njega.Stranac se udalji od Jane istim onim korakom, koji bi

se mogao nazvati opreznim i odmjerenim, i stade između nje i Tulla.

– Govorite, mladiću – reče Ventersu.– Nisu to vaši poslovi, strance – umiješa se Tuli – i ne

uplićite se u ono što vas se ne tiče. Ponuđeno vam je da jedete i pijete, a to je čak i više nego što ste mogli očekivati u ma kojem drugom naselju na granici Utaha. Napojite konja i onda produžite svojim putom.

– Polako, polako prijatelju… Još se ne uplićem… – odgovori jahač i njegov glas odjeknu drugačije, kao da je poticao od nekog drugog; bio je hladan i zajedljiv u odnosu na ljubazan, skoro nježan, kojim se obraćao Jane. – Kako se čini, stigao sam da prisustvujem nekom pomalo čudnom događaju. Sedam naoružanih mormona i jedan vezani gentil, za čiju čast garantira jedna žena! Čudno, čudno, zar vam se ne čini?

– Bilo čudno ili ne, to je stvar koja vas se ne tiče – jetko odbrusi Tuli.

– U kraju u kojem sam se rodio, riječ jedne žene predstavlja zakon, a ja to još nisam zaboravio.

Tuli je lebdio između zabezeknutosti i gnjeva. Onda još jetkije odgovori: – Mi imamo ovdje zakone koji ne ovise o hirovima neke žene, a to su zakoni mormona… !

Dobro pazite da ih i vi ne prekršite!– Do đavola vaši zakoni, mormone!Taj odlučni odgovor bio je popraćen promjenom u

držanju stranca, koje se pretvori u jasnu prijetnju. Izgledalo je da se Tuli zanjihao i zamucao zbog tog psovanja mormonskih zakona koji su za njega predstavljali nešto najsvetije.

Jerry, koji je držao konje za uzde, od silnog iznenađenja ispusti vodice. Ostali ljudi se ukočiše, u stavu iščekivanja, netremice gledajući stranca. Ovaj kao da uopće nije vodio računa o njima, produži okrenuvši se Ventersu: – Hajde, recite mladiću, šta ste učinili da su vas tako vezali?

– To je nepravedna uvreda! – prasnu Venters. – Ništa rđavo nisam učinio. Ovaj starješina mormona izgleda da je uvrijeđen samo zato što se gospođica odnosi dobroćudno prema meni.

– Da li je to istina, gospođo? – upita jahač, obraćajući se Jane, ali ni za trenutak ne ispuštajući iz vida grupu ljudi.

– Da, istina je, čista istina – odgovori djevojka.– Onda, mladiću, biti prijatelj jedne ovakve žene,

izgleda mi savršeno prirodna stvar, a vjerujem da ne bi to mogli učiniti drugačije ni kad biste htjeli. Kažite, šta su vam htjeli učiniti da bi vas kaznili za taj zločin?

– Htjeli su me išibati, a vi dobro znate šta to znači u Utahu!

– Znam – polako odgovori stranac.Svi su šutjeli u iščekivanju šta će dalje biti.Ali onda Tuli prekide tišinu smijehom, smijehom bez

života, kojim je loše prikrivao svoj strah.– Hajde, odlazimo! – zapovjedi obraćajući se svojim

ljudima.Jane se ponovo obrati neznancu.– Strance – zamoli – zar zbilja ništa ne možete učiniti

da spasite Ventersa?– Gospođo, tražite od mene da ga spasim…od vaših

vlastitih ljudi?– Da li tražim? Ja vas molim!

– Ali ne znate kome upućujete tu molbu!– Oh, gospodine, spasite ga! Spasite!– Oni su mormoni, a ja…– Spasite ga, po… po svaku cijenu, jer…jer mi je stalo

do njega!Tuli se iskesi.– Dobra, dobra ludice, oboljela od ljubavne bolesti! –

uzviknu. – Otkrijte mu svoje tajne.Hajde, vi ostali, odlazimo, kad vam kažem!– Mormoni, mladić će ostati ovdje – reče stranac, a

njegov glas zaustavi Tulla poput metka.– Šta kažete?– Kažem da će mladić ostati ovdje.– A tko će me spriječiti da ga ne odvedem? On je moj

zarobljenik! – uzviknu Tuli.– Strance, još vas jednom upozoravam da se ne

miješate u naše stvari. Već sam i suviše bio strpljiv. Odlazite svojim putom, inače…

– Čujte, vi! Mladić ostaje ovdje!U tihom i mirnom strančevom glasu osjećao se zvuk

potpune sigurnosti, što nadasve iznenadi starješinu. On ipak odgovori: – Pa tko ste vi? I zar ne vidite da nas je sedam ovdje?

Stranac učini jedva primjetan pokret i kao nekom magijom stvoriše mu se dva pištolja u ispruženim rukama. Onda, uvijek mirno, odgovori: – Lassiter.

Čuvši to čudesno ime, Venters ispusti krik.Tullu se opustiše ruke, a oči mu potamniše, kao da je

očekivao smrtonosni hitac. Ali smrt, koja je lebdjela nad njegovom glavom, ne spusti se na njega. Lassiter je uzalud čekao da njegovi dršćući prsti polete k pištolju koji je imao za pašom.

Onda se Tuli okrenu svojim drugovima, koji su ga čekali blijedih lica i krenu prema konjima.

2.COTTONWOODS

Pošto je odmah odvezan, Venters je bio suviše uzbuđen a da bi mogao izraziti zahvalnost koja mu se čitala na licu, ali se Jane obrati oslobodiocu i steže mu ruke, osmjehujući mu se i plačući u isto vrijeme, na njegovo veliko zaprepaštenje. Zatim, kad se donekle smirila, posveti svoju pažnju Lassiterovom umornom konju.

– Hoću sama da ga napojim – reče i odvede konja k pojilištu podignutom pod starom topolom. Prstima, koji su joj još drhtali, skide mu žvale i uzde. Konj stane pohlepno piti.

Jane se okrene strancu: – Mnogo je kasao, zar ne?– Da, gospođo. Šezdesetak, možda i sedamdesetak

milja.– To je dugo jahanje, jahanje koje… Oh, pa ova sirota

životinja je slijepa!– Da, gospođo – odgovori Lassiter.– Zaboga! Pa tko ju je oslijepio?– Neki sa ga ljudi jednom uhvatili lasom, svezali ga i

prošli preko bjeloočnica usijanim željezom.– Ljudi, kažete? Pa to su morali biti demoni … Da

nisu to, možda, bili vaši neprijatelji mormoni? – Baš oni, gospođo.– Osvetiti se na jednom konju! Lassiteru, ljudi moje

vjere postali su okrutni, moram to priznati s velikim bolom u duši! Ganjani su i zlostavljani, sve dok im se

srca nisu tako stvrdnuta. Ali, mi žene se još uvijek nadamo i molimo se bogu da srca naših ljudi ispuni blagošću.

– Oprostite mi, gospođo, ako vam kažem da… da to vrijeme nikad neće doći.

– Oh, doći će! Vi dakle, Lassiteru smatrate da su mormonske žene nevaljale? Da li ste, možda, podigli svoju ruku na njih?

– Naprotiv, gospođo. Mormonku smatram najčestijim, najboljim i najstrpljivijim bićem, ali isto tako i najzatucanijim i najnesretnijim među svim ženama na zemlji.

– Ah! – uzviknu djevojka, uputivši mu zamišljen i ozbiljan pogled. – Ako je tako, hoćete li prelomiti pogaču sa mnom?

Lassiter se očito nije nadao takvom pozivu.Nekoliko se trenutaka kretao s nelagodnošću, okrećući

među prstima svoj sombrero. Najzad odgovori: – Gospođo, bojim se da vam dobrota vašeg srca prikazuje stvari u krivom svjetlu. Možda u ovom kraju nisam dovoljno poznat; ali tamo gore, na sjeveru, počivaju ne baš malobrojni mormoni, koji bi se od zaprepaštenja okrenuli u svojim grobovima, kad bi saznali da sjedam za vaš stol.

– Ne vjerujem. Ali ma kako bilo, recite, pristajete li? – uporno će djevojka.

– Ali, možda imate brata, nekog rođaka, koji ibi mogao banuti svakog trenutka i uvrijediti se, videći me ovdje; a ne bih želio.., – Nemam, nikakvog rođaka u Utahu, koliko znam, i nitko nema pravo da sudi o mojim postupcima.

Onda, osmjehujući se, ona se okrenu Ventersu: –

Bern, dođite i vi s Lassiterom, Mirno ćemo jesti ono što imamo, dok to možemo.

– Ali, ne bih želio da onaj Tuli i njegovi drugovi podignu naselje protiv nas – opet primijeti Lassiter koji je izgledao sklon pristanku.

– Da, Tuli će to učiniti, ali tek nakon što neko vrijeme provede u molitvi – odgovori Jane. – Dođite, dakle.

Vodeći konja za uzdu obavljenu oko mišice, ona povede dva mladića prema kući, prošavši najprije kroz jednu šumicu i onda idući dugačkom stazom zasjenjenom velikim topolama niskih grana. Uz stazu je tekao kanalić kojim je žuborila voda izazivajući osjećaj prijatne svježine i mirnoće.

Kuća je bila zdepaste konstrukcije i dugačka, sazidana od crvenog kamena, s neotesanom verandom, iz čije sredine je izbijao izvor koji je opskrbljivao kanalić svojom vodom. Jasno se vidjelo da je tu grubu građevinu podigao čovjek koji je želio da se zaštiti od napada i nevremena; ali cvijeće što je raslo uz rubove kanala i verande, u čijem se jednom kutu vidjela viseća postelja i stol prekriven snježnobijelim stolnjakom, bijaše dokazom da je kći toga čovjeka svim tim stvarima dala pečat svoje ljupkosti i da je ona tu živjela mirnim i sređenim životom.

Jane pusti Lassiterova konja neka slobodno pase bujnu travu. Onda se obrati Lassiteru: – Smatrala sam da najviše volite da vam je nadohvat ruke, inače bih ga odvela na livadu s djetelinom.

Lassiter potvrdi glavom, skoro s poštovanjem, a onda Jane zovnu. Na njezin doziv pojavi se nekoliko žena, koje se odmah prihvate posla oko spremanja stola, a ona sama, pošto se ispričala gostima, uđe u kuću.

Rijetko je Jane ulazila u svoju udobnu sobu a da se ne pogleda u ogledalo. Nije krila ni pred sobom ni pred drugima da joj je bilo prijatno gledati u njemu odraženu ljepotu koja je još od djetinjstva izazivala svačije divljenje. Njeni rođaci, njeni prijatelji, a kasnije gomile laskavaca, mormona i gentila, oživjeli su u njoj prirodnu taštinu tako da se sa dvadeset i osam godina više brinula za svoju ljepotu, nego za blagotvoran utjecaj koji je mogla imati u maloj zajednici, zahvaljujući moći i bogatstvu koje joj je, u stvari, otac ostavio u nasljedstvo. Ovog puta, međutim, ona se pogleda s najvećom pažnjom, i to ne iz uobičajene navade. U stvari, pitala se da li će njenu ljepotu uočiti taj Lassiter, čije je ime odjekivalo prostranim krajem, po naseljima i ravnima kadulje, taj lijepi mladić blagog glasa i tužnog lica, taj ubica mormona. Zbog toga zamijeni svoje jahaće odijelo bijelom haljinom, promatrajući zatim dugo svoj vitki lik, nježne ljupke obrise, lijepo lice rumenih usana, tamnomodre, duboke, prkosne i strastvene oči.

„Kad bih na neki način uspjela da ga zadržim ovdje nekoliko dana, pomisli, jednu sedmicu, na primjer, sigurna sam da nikad više u svome životu ne bi ubio ni jednog mormona.

Lassiter… ! Još uvijek se naježim pri pomisli na to ime; ali, gledajući tog čovjeka zaboravljam tko je i skoro… da, skoro nalazim da je simpatičan i prijatan. I onda, ne smijem zaboraviti da je spasio Berna i da, kako izgleda, mora da je mnogo pretrpio. Ali zašto… ? Tko zna nije li nekad volio neku mormonku i… Kako li se samo uznosio govoreći o nama, neshvaćenim i jadnim mormonkama. On nekako zna mnogo toga.” Onda se Jane vrati svojim gostima i pozva ih da sjednu za stoL

Udalji žene želeći da ih sama posluži. Bila je to raskošna večera za te krajeve. Desno do Jane nalazio se Venters, pocijepan i napola ogladnio koji joj je, kako je bilo očigledno, na neki način donosio zadovoljstvo, i koji je stalno naličio čovjeku protjeranom iz vlastite kuće i oko kojeg kao da je lebdjela propast kojom mu je Tuli prijetio. Slijeva je sjedio Lassiter, s izgledom čovjeka koji se našao u položaju o kojemu nije ni u snu sanjao. Nije pokazivao teka, nije govorio; samo se s vremena na vrijeme pomicao, nespokojan, a pri tim pokretima pištolji, što ih je imao za pojasom, udarali su o noge stola, podsjećajući ostalo dvoje da je njihov drug za stolom bio Lassiter, što su oni i bez toga imali stalno na umu. Jane je bila ta koja je govorila za sve, osmjehujući se i otkrivajući pri tom sve one draži kojima se svaka žena služi za postizanje nekog cilja.

Kad završi večera i kad muškarci odgurnuše stolice malo nazad da bi se udobno smjestili, ona se preko stola naže Lassiteru gledajući ga ravno u oči.

– Zašto ste došli u Cottonwoods? – upita ga.Kao da je to pitanje trgnulo Lassitera iza sna. Ustade

naglim pokretom kao da se iznenada nečeg važnog sjetio i pobojao da će zakasniti više nego je želio.

– Gospođo, tražio sam po cijelom južnom Utahu i Nevadi… nešto. A po vašem imenu najzad sam doznao gdje ću to naći: ovdje, u Cottonwoodsu.

– Moje ime! Ah, da, sjećam se! Kad ste me oslovili, već ste ga, zaista, znali. Recite mi od koga ste ga čuli i gdje?

– U jednom malom naselju… U Glazeu, mislim da se tako zove.. Pedesetak milja odovud prema zapadu. Kazao mi je neki gentil koji je uz to nadodao da vi znate i da

ćete mi pokazati gdje se nalazi…– Šta? – upita ona blagim, ali istovremeno i

zapovjednim glasom, kad je Lassiter naglo zašutio.Odgovor stiže nakon nekoliko trenutaka, izgovoren

šapatom, nerado: – Grob MUly Erne.Venters se okrenu prema Lassiteru, gledajući ga

zapanjeno, a Jane, blijeda, polako ustade.– Grob Milly Erne? – ponovi glasom, koji je zvučao

malo jače od mrmlja ja. – A što vi znate o Milly Erne, mojoj najdražoj prijateljici, koja… koja je umrla u mom naručju, šta ste vi njoj?

– Zar sam rekao da sam joj nešto? – odgovori on. – Posrijedi je netko … rođaci…

koji su odavno željeli doznati gdje je sahranjena. To je sve.

– Rođaci, kažete? Ona mi nikad nije govorila da je imala rodbine, osim jednog brata kojega su joj ubili u Texasu. Lassiteru, grob Milly Erne nalazi se na jednom skrovitom mjestu na inom posjedu.

– A hoćete li me odvesti tamo? Znadem da ćete tako uvrijediti mormone više nego dijeleći sa mnom kruh; ali…

– Istina je, uvreda će za njih biti veća, ali ću vas ja ipak odvesti tamo. Samo, moramo tamo otići da nas nitko ne vidi. Možda sutra.

– Hvala, gospođo Jane Withersteen – odgovori jahač i, naklonivši joj se, nagovijesti da odlazi s verande.

– Pa zar ne biste mogli ostati ovdje i… i spavati pod mojim krovom? – upita Jane.

– Još jednom vam zahvaljujem, gospođo; ali je to nemoguće. Uvijek spavam pod vedrim nebom; ali kad bih i učinio izuzetak, treba očekivati da nas oni iz naselja,

tamo dolje, svakog trenutka mogu napasti. Ne, ne, idem u kadulju.

Nadam se da nećete imati nikakvih neprilika zbog ljubaznosti što ste je meni iskazali.

– Lassiteru – umiješa se Venters s pomalo gorkim osmijehom – i ja ću odsad spavati pod vedrim nebom. Možda ćemo se večeras ponovno susresti.

– Možda, ali su tereni ovdje prostrani i neću se baš blizu zaustaviti. Laku noć.

Na gospodarev zvižduk, crni konj odgovori rzanjem i krene naprijed, reklo bi se oprezno, obzirom na sljepoću. Lassiter mu ne stavi uzde, nego pođe korakom uz njega vodeći ga jednostavnim dodirom ruke. Nestadoše u sjeni topola.

– Jane, treba da idem – reče Venters, kad je ostao sam sa njom. – Molim vas, vratite mi moje oružje. Da sam ga imao…

– Da ste ga imali, ovog trenutka bi ili moj prijatelj ili starješina moje crkve bili mrtvi – prekide ga ona.

– Možete biti sigurni da bi to bio Tuli.– Zar vas nikad neću naučiti šta je to snošljivost, šta je

to milosrđe, divlji mladiću? – uzviknu Jane. – Zar ne znate, Bern, kako je božanstveno opraštati vlastitim neprijateljima.

Pisano je: Ne dopuštajte da gnjevni dočekate zalazak sunca.

– Dosta, Jane, ne govorite mi više o vjeri i o opraštanju, nakon onoga što se dogodilo danas. Neočekivana Lassiterova intervencija spasila me sramote bičevanja, zahvaljujući njemu ostao sam čovjek i kao čovjek ću umrijeti. Ponovo vas molim: dajte mi oružje.

Ona tiho uđe u kuću i uskoro se vrati noseći pušku,

pištolj i teški redenik. Pruži to mladiću i, dok je on opasivao redenik, gledala ga u dirljivoj tišini.

– Jane – reče on ublaživši glas – ne gledajte me tako. Ne idem da ubijem nikog od vaših istovjernika, pa čak ni vašeg starješinu. Dapače, pokušat ću da izbjegnem i njega i njegove ljude.

Ali, zar ne primjećujete da sam dospio do krajnje granice strpljivosti? Vi ste divna žena; dapače, ni jedna žena nije bila poput vas nesebična i dobra, ali ste slijepa u jednoj jedinoj stvari…

Slušajte!Tamo, od šumice, čuo se konjski galop.– Netko od vaših ljudi – nastavi Venters.– Vrijeme je da odem. Ispratite me, ako hoćete, do

šumice gdje možemo izmijeniti još koju riječ.Još je bio dan, ali pod topolama su staze već zamrkle

sjenom. Venters povede Jane poprečnom stazicom, širokom jedva toliko da su dvije osobe mogle koračati usporedo, a onda okrene i izvede je na brežuljak na ivici šumice, nedaleko od njene kuće u pravoj liniji. Tu se nalazila grubo istesana klupa skrivena među lišćem, otkud se kroz granje nazirahu obronci pod kaduljom, zid stjenjaka i tamna linija kanjona. Ona još nije izustila ni riječi, otkako ju je mladić s dosta odlučnosti u glasu nagovorio da mu preda oružje, ali se za vrijeme kratkog hoda oslonila na njegovu mišicu, a i sada, kad se već zaustavio i prislonio pušku na klupu, stiskala se uz njega.

– Jane, bojim se da vas moram ostaviti.– Bern! – uzviknu ona.– Da, izgleda da tako mora biti. Ne nalazim se u

lijepom položaju. Ne uspijevam da nađem moralnu ravnotežu. Sve sam izgubio ….

– Dat ću vam sve što vam treba. Bern…– Slušajte me, molim vas. Kad govorim o gubicima,

mislim na gubitak volje da činim dobro, na gubitak mog dobrog imena. Kad toga ne bi bilo, još bih mogao ostati u naselju, bez gorčine i bez mržnje. Sad je suviše kasno… Što se tiče budućnosti, mislim da ćete učiniti najbolje ako me pustite da odem. Tuli je nepomirljiv, a iz onoga što se danas desilo, morali biste vidjeti da… Ali ne, vi ne možete vidjeti; slijepi ste, rekao sam vam, a to što vas zaslijepljuje je vaša prokleta crkva. .. Oprostite mi, Jane, što tako govorim; ali ogorčen sam i osjećam da se nešto buni u meni. A onda, plašim se da ona nevidljiva ruka ne usmjeri svoje tajanstveno djelovanje na vašu propast.

– Nevidljiva ruka? Sta to kažete, Bern? – Mislim na vašeg biskupa. – Jane ustukne ali je

Venters ne pusti da ode. – Slušajte me.Ovdje je zakon vaš biskup. On je bio taj, koji je izdao

ukaz protiv mene i eto šta sam postao.A sata ta ista ruka djeluje da prisili vas da se pokorite

volji crkve. – Nepravedni ste prema biskupu Dveru.Tuli se danas, znate, pokazao okrutan, ali treba misliti

i na to da me on godinama voli. – Eto, kao i obično, vaša vjera i vaše nastojanje da

opravdate sve i svakoga. Vi ne možete, međutim, vidjeti ono što ja znam, a da to i vidite, ne biste to htjeli priznati ni za spas života.

To je zato što ste prava mormonka. Te starješine i ti biskupi ne uzmiou ni pred čim u svom nastojanju da ojačaju crkvu bogatstvom i moći, stvarajući ono što predstavlja vlast. Razmislite o svemu onome šta su učinili gentilima ovdje, o onome što su meni učinili… !

Razmislite o sudbini Milly Erne. – Milly! Kako znate za nju? I što znate?– Dosta znam. Možda sve, osim imena onog

mormona, koji ju je doveo ovamo. Ali nije sad prilika da unedogled produžavamo ovaj razgovor.

Ona mu steže ruku umjesto svakog odgovora i sjedoše zajedno. Venters je šutio poštivajući tu tišinu, pogađajući da je puna ženstvenog uzbuđenja. Onda Jane, koja je zamišljeno gledala pred sebe, iznenada uzviknu.

– Pogledajte! Jedan konjanik! Da nije to opet Lassiter?Venters također pogleda u smjeru njene ispružene

ruke put zapada i stvarno spazi konjanika kako se ocrtava crn na obzorju i kako je zatim uronio u rumenilo kadulje.

– Možda – odgovori – ali nije vjerojatno.Bit će to, možda, netko od vaših ljudi. Da, sad to jasno

vidim. A eno i drugog…– Di, vidim ih.– Jane, kako izgleda, imate mnogo IjudstvaSamo jučer

sam ih sreo pet na stazi koja vodi za Deception Pass. Pratili su „bijelo stado”.

– Kako, zar još idete u taj kanjon, Bern?Htjela bih da se okanite toga, vidite, jer se tamo, na

nekom mjestu, skrivaju Oldring i njegova lopovska družina.

– Šta to treba da znači?– Znači da je Tuli već nešto nabacio o ovim vašim

posjetama u Deception Pass. Shvaćate li?– Shvaćam. – Venters se nasmija. – Vidjet ćete da će

me na kraju optužiti i za krađu stoke. Ali, pomislite, Jane, da na pedeset milja od vašeg imanja nigdje nema vode osim u tom kanjonu, a ipak je potrebno da se napijem i da napojim konja. Gledajte, eno još nekih ljudi!

Ali kao da se ti udaljavaju. – Da, točno! Vodili su stado prema Beception Passu.

Nadam se da neće sresti Lassitera.– Bern – iznenada reče Jane zamišljenog izgleda – pa

tko je, zapravo, taj Lassiter? Za mene je samo ime… stravično ime i ništa više.

– Tko je? Ne znam, Jane, i nikad nisam čuo da netko zna tko je. Prema naglasku bi se reklo da je iz Texasa, kao Milly Erne, da li ste to primijetili?

– Da. Zapravo je čudno da znade za Milly!Uz to je ona živjela ovdje deset godina, a već su prošle

dvije otkako je mrtva. Ali, recite mi što znate o Lassiteru? Zašto ste rekli Tullu prijetećim glasom da ćete postati poput Lassitera?

– Jane, samo sam neodređeno čuo o njemu.Pokušavao sam, što više, da ne vjerujem u to.U Glazeu, na primjer, njegovo je ime bilo poznato, ali

ga nitko nikad nije vidio. U Stone Bridgeu nisam čuo da ga se spominje dok sam, međutim, često slušao o njemu u Sterlingu i drugim naseljima Sjevera. A zatim, ono što se govori o njemu, često je protuslovno. Ima ih koji tvrde, na primjer, da je s pucnjavom dolazio u ovo ili u ono mormonsko naselje, dok drugi to poriču.

Sklon sam vjerovanju da je tu i tamo stvarno pucao, to tim više što znam kako su mormoni skloni da sakriju istinu. Ali, u jednoj jedinoj točki svi se slažu: smatraju Lassitera najspretnijim revolverašem koji postoji, kako to vi ovdje kažete. Zaista je vanredno brz i točan u upotrebi pištolja. Sada, međutim, kada smo ga vidjeli, znam nešto više o njemu. Lassiter je neustrašiv.

Vjerujem da je, uzviknuvgi onako svoje ime, spasio život Tullu, jer bi ovaj inače položio ruku na pištolj čime

bi, ustvari, bio zapečatio svoju sudbinu.Jane zadrhta.U tišini, koja uslijedi, začu se zavijanje jednog kojota.

Iz daljine mu odgovori drugi.– Evo kojota – reče Venters.– Ne volim ih slušati kad zavijaju – odgovori Jane. –

Ponekad noću, dok sam budna, slušajući to opako zavijanje, pomišljam na vas i osjećam kako mi se srce steže.

– Jane, niti vi možete čuti ugodniju muziku, niti ja imati bolju postelju.

– Treba li govoriti o tim stvarima, Bern?Pa ljudi poput vas i Lassitera nemaju kuće, nemaju

udobnosti, ni mjesta gdje da se odmore…Strpljenje. Možda se Tullov bijes smiri i vrijeme

poboljša stvari. Mogli biste, na primjer, dobiti neki posao u naselju… Tko zna? Pa pretpostavimo da otkrijete skrovište Oldringa i njegovih bandita, skrovište što je dosad ostalo nepoznato, zatim to svoje otkriće povjerite mojim ljudima?

To bi sasvim razoružalo Tulla a vama bi bilo od velike koristi. Godinama su moji ljudi pratili tragove pokradenih životinja, ali uzalud. – I vi znate da su mi krali stoku! Oldring je odvodi u taj zapleteni kanjon, a otuda na sajmove po Utahu. Zato, ako je potrebno da ponekad odete u Deception Pass, pokušajte pronaći te tragove.

– Mislio sam o tome, Jane, i pokušat ću.– A sada, Bern, moram se vratiti u kuću.Zao mi je što, kad god vas ostavljam, ne mogu biti

sigurna da ću vas opet vidjeti. Hoćete li barem sutra doći. – Sutra da, svakako. Potražit ću Lassitera i doći ću s

njim.– E pa, laku noć.Ona ga ostavi rasplinjuci se u pomrčini.Venters pričeka dok ga daleki štropot zalupljenih vrata

ne uvjeri da je Jane ušla u kuću; onda ponovno dograbi pušku i tiho šmugnu među granje i džbunje, držeći se ruba šumice kako bi ostao u sjeni topola. Nebo se sad od sivog pretvaralo u crno, i to prvo crnilo već su osvjetljavale prve zvijezde. S prostrane ravni ispred šumice puhao je svjež vjetar, bremenit miomirisom kadulje. Držeći se ruba šumice, Venters se bešumno i hitro kretao u pravcu zapada. Ali, šumica je bila prostrana i on još nije dospio do njena drugog kraja, kad začu nešto zbog čega naglo stane. Po muklom topotu pogodio je da to idu konji. Mladić se sakri i pričeka. Ali prije nego se to moglo očekivati, barem sudeći prema – udaljenosti otkuda je dolazio zvuk, a na njegovo veliko zaprepaštenje, nedaleko se pojaviše dva konjanika i prođoše ispred njega. Jahali su uz rub kadulje, a konji su im imali omotana kopita.

Svjetlost zvijezda bila je prilično slaba, ali je Venters imao oštar vid, tako da je, oprezno isturivši glavu, mogao prepoznati grubi obris i bradato Oldringovo lice. Uz njega je jahao njegov pomoćnik, vitak i okretan čovjek, lica pokrivena krinkom. Njih dvojica prođoše i učas se izgube kao da ih je pomrčina progutala. Uto daleko na obronku, Venters opazi smeđu i čvrstu mrlju. Bila je to druga grupa konjanika koja prođe tiho, poput aveti, i također se raspline u pomrčini.

3. AMBER SPRING

Za Oldringa i nekog od njegovih nije predstavljalo ništa neobično da banu u Cottonwoods usred dana; ali to što je u pomrčini išao uokolo, a koji mu imali umotana kopita, znači da se sprema nešto sumnjivo. Ono što je Ventersu izgledalo još opasnije, predstavljala je prisutnost zakrinkanog jahača. Taj čovjek je stvarno bio okružen velikom tajanstvenošću. Rijetko je prolazio naseljeni i uvijek galopom; po danu ga se rijetko susretalo. Njegovu su pojavu uvijek pratili mračni i tajanstveni događaji, poput krinke koju je nosio, jer se Oldringova banda nije ograničavala samo na krađu stoke.

Venters neko vrijeme ostade u sjeni topola, a onda se iznenada vrati natrag. Stigavši jednom na glavni put, skrene prema naselju.

Prilično širok put koji je vodio do njega, bio je oivičen visokim topolama pod kojima je kroz dva kanala tekla voda nastala iz Janinog izvora.

Tu i tamo kroz lišće je zasjalo poneko svjetlo, a dalje su se pojavljivali osvijetljeni prozori dućana. Nije međutim, bilo vidjeti uobičajenih dokoličara, koji su provodili mnoge sate po uglovima ulica ili sjedeći na neotesanim klupama pod topolama.

Stalno se držeći sjene, mladić je išao naprijed, dok ne začu glasove; ali nije mogao razabrati šta se govorilo. Prepozna i neke mormone, ali ne ugleda Tulla ili nekog od njegovih ljudi, ma kako pažljivo gledao. Zaključi da Oldringova banda nije prošla kroz naselje. Čuo je stalno uzbuđene, mada tihe glasove i zaključi da se govorilo o Lassiterovom dolasku u taj kraj. Smatrajući da malo može uočiti na tom mjestu, Venters se vrati natrag. Prođe ispred crkve. Vidio je da je bila mračna, kao što su bile mračne obližnja biskupova kuća i Tullova brvnara. Bilo

je to, zaista, vrlo neobično, stoga Venters i zamijeti tu stvar.

Ponovo se peo obronkom što je vodio u šumicu, kad osjeti kako se približavaju dva konjanika. Bio je spreman da se sakrije za jedno drvo; i ovaj put zahvaljujući svjetlosti zvijezda u dvojici konjanika prepozna Tulla i jednog od njegovih ljudi, Jerryja. Napredovali su tiho i uskoro nestadoše.

Venters pođe dalje udubljen u misli. Eto, tamo dolje, za tom šumom, stanovala je žena koja je pokazala prijateljstvo prema njemu; a on je sada, put Indijanca, tumarao oko njene kuće, držeći u ruci stegnutu pušku, skitnica bez svojih, bez cilja. Nad njom se prijeteći nadvila tajanstvena moć, okrutna, prijeteća, a ipak nijedna kraljica nije nikad svoje podanike obdarila tolikom dobrotom kao što je to činila Jane, i nijedna žena se ne pokaza tako plemenitom prema onima koje su mrzili njezini istovjernici. Davala je koliko je mogla, a u zamjenu je tražila jedino da se sačuva božansko pravo svakog ljudskog bića da živi u slobodi i ljubi po želji vlastitog srca. Pa ipak, uzalud joj bila sva ta njena nada.

Godinama, mislio je Venters, oluja se skupljala nad njenom glavom i Cottonwoodsom, a sad je, čini se, došao trenutak da se svom snagom razulari. Te su večeri stanovnici govorili po ulicama, lopovi su išli uokolo na konjima čija su kopita bila uvijena u krpe, Tuli je izgledao kao da dolazi s nekog tajnog pohoda, a tamo dolje, u kadulji, skrivao se čovjek čije je samo ime imalo strašno značenje: Lassiter!

Venters prođe crne topole, uđe u kadulju i stane se uspinjati padinom.

Naposljetku se zaustavi kraj šumarka za koji mu se

učini da bi mogao predstavljati dosta sigurno sklonište. Zavuče mu se u sredinu i ispruži se po golom tlu. Ležao je tako neko vrijeme zagledavši se u zvijezdu što je svjetlucala pravo nad njim, sama na nebeskom svodu kao što je i on na zemlji bio sam.

Probudi se u zoru, ukočen od hladnoće. Protegnu smrznute udove, onda skupi nekoliko suhih grančica i zapali vatru. U torbici je imao kriške suhog mesa koje mu poslužiše za doručak.

Kad je s tim bio gotov, uputi se pravo k visokoj stjenovitoj litici u kojoj je, na šest do sedam metara visine, zjapila neka vrsta pećine; do nje se dolazilo vrletnom, ali ne i neprohodnom stazicom. Tu tiho zazvižda, a na taj zvižduk odgovori radostan lavež. Bila su to dva njegova psa, Ring i Whitie; ovaj posljednji je bio potpuno bijel. Psi ga pozdraviže kevkanjem i stresanjem uzica. Kad se stazicom popeo do njih, uzeše mu lizati ruke. Tu, u toj pećini, nalazila se sva nje gova imovina, sve što je uspio od mormona sakriti: njegovi psi, njegov konj, njegovo sedlo.

Uskoro s litice primijeti konjanika u trku.Bio je to Lassiter. Odmah uspuže navrh stijene, na

mjesto s kojega se njegov lik jasno ocrtavao na vedru nebu. Uze mahati šeširom i ubrzo privuče Lassiterovu pažnju. Vrati se u pećinu, osedla konja i doviknuvši psima da ga slijede, pođe strancu u susret.

Odavno Ventersa nijedan muškarac nije prijateljski pozdravio; Lassiterov pozdrav kao da je oživio u njemu usnula osjećanja. Kad je načas stisnuo željeznu strančevu šaku i pri tom mu zagledao u lice i oči, shvati da su njih dvoje postali prijatelji.

– Popričajmo, Venters, trenutak, prije nego nastavimo

put – reče Lassiter. – Ne žuri mi se.Jesu li ono vaša dva psa, tamo gore? Prekrasni su… –

Onda okom stručnjaka razgleda Ventersova konja, ali ne izrazi svoje mišljenje i nastavi: – Kažite mi da li se šta dogodilo tamo dolje, nakon što sam sinoć otišao?

Venters mu ispriča ono što je vidio o Oldringu i njegovoj družini.

– Povukao sam se na takvo skrovito mjesto da ništa nisam vidio – odvrati Lassiter. – Prema onom što znam, Oldring se ovdje prilično dobro snašao… Ja i on baš nismo bili strani jedan drugome prije nekoliko godina, kada je on gonio stoku za Bostil's Ford, na ušću Rio Virgin, ali je tamo poslije zapao u neprilike.

– Poznavali ste Oldringa, Lassiteru? Kažite mi, da li je on mormon ili gentil?

– Ne bih vam to znao reći. Poznavao sam mormone, koji se izdaju za gentile.

– Niti jedan mormon to ne bi učinio, osim ako nije lopov ili bandit – izjavi Venters.

– Možda – jednostavno odgovori Lassiter.– Tako, odlučio sam da odem iz Utaha.Moja majka živi u Illinoisu. Vratit ću se kući.Već me osam godina nema tamo.Očigledna simpatija koju je prema njemu pokazao

Lassiter navede Ventersa da mu ispriča svoju prošlost. Napustio je Quincy da potraži sreću u rudnicima zlata, ali nije otišao dalje od Salt Lake Cityja, radeći sve moguće poslove. Bio je pastir, vozač kola, cowboy. Onda se zatekao u Cottonwoodsu. Od ušteđevine je nabavio nekoliko glava stoke i neko je vrijeme napredovao, dok ga slučaj nije doveo na ranč Jane Withersteen.

– Nema potrebe da vam kažem ostalo, Lassn'teru –

zaključi.– Nije to novo za mene. Poznajem mormone. Dobro

sam upoznao njihove žene, njihovu ljubav, njihovu strpljivost i poštovanje, i mirnoću, i ono što sam ja nazvao njihovom mahnitošću za bogom, kakvim ga one zamišljaju, ali nadasve poznajem podmuklost njihovih muževa.

Oni djeluju u tišini i tami, ruku pod ruku i svi zajedno. Nitko im se ne može oduprijeti, osim ako to ne čini s pištoljem u ruci, jer se mormoni teško odlučuju na umorstvo što je jedina dobra stvar njihove vjere. Vjerujte mi, Venters, tim ljudima nije glava baš potpuno na mjestu. Inače, recite, kako bi jedan mormon mogao oženiti drugu ženu, kad već ima jednu, i nazivati to svojom dužnošću.

– Mislim upravo isto što i vi, Lassiteru, – Ali onda, oprostite mi, kako to da vam nikad nije palo na pamet da pucate u Tulla ili u nekog drugog njegova čovjeka? – radoznalo upita jahač.

– Jane me stalno molila da budem strpljiv, da podnosim, da opraštam. Čak je stigla dotle da drži moje oružje iz bojazni da nešto ne učinim. A sa druge strane našao sam se u položaju da sam sve izgubio još prije nego sam mogao postati svjestan onoga što se dešavalo – govorio je Venters crveneći se. – Ali, slušajte, Lassiteru.

Iz brodoloma sam spasio pušku vinčester, dva pištolja kolt i veliku količinu metaka. Sve sam odnio na skrovito mjesto u Deception Passu i tamo sam, može se reći, svakog dana unazad šest mjeseci vježbao u rukovanju puškom, dok mi se cijev ne bi užarila u rukama. Satima i satima sam se vježbao u trzanju pištolja.

– To je, zaista, vrlo, vrlo zanimljivo – reče Lassiter. –

Dakle, da vidimo što ste naučili?Venters učini pokret brz poput blijeska i u ruci mu se

pojavi pištolj.Lassiter se osmjehnu, onda reče: – Vi ćete ubiti Tulla.Nije to bilo pitanje. Bila je to tvrdnja. Venters

odgovori: – Obećao sam Jane da ću izbjegavali Tulla i održat ću obećanje. Ali prije ili kasnije mi ćemo se sresti pa makar ga ne znam koliko izbjegavao i mogu vam reći da ću u tom slučaju pucati ako me samo i pogleda.

– Potpuno sam uvjeren u to.Uslijedi kratka šutnja. Činilo se da Lassiter prati neku

svoju misao, a onda iznenada reče: – Venters, vidim da ste se preko mjere uzbudili. Ne bi li bilo bolje da za trenutak govorimo o nečem drugom. Hoćete li mi, na primjer, ispričati sve što znate o Milly Erne?

Prigušeno uzbuđenje u Lassiterovom glasu odvrati Ventersa od njegovih misli i on odgovori: – O Milly Erne? Ako hoćete, Lassiteru, reći ću vam, dakako, samo ono što znam. Kad sam stigao u Cottonwoods, Milly Erne se već više godina nalazila tu i najveći dio onoga što ću vam ispričati potiče iz perioda koji je prethodio mom dolasku. Vrlo dobro sam je poznavao. Bila je veoma pobožna, ali sam imao dojam da je u duši više bila gentil, nego mormon. Smatrali su je ipak mormonkom i imala je osobine žene te vjere, to jest znala je da šuti. Vidite, u svakom mormonskom naselju nalaze se žene koje nam izgledaju tajanstvene, ali je Milly bila nešto više od toga.

– Kad je došla u Cottonwoods, sa sobom je dovela i svoju lijepu djevojčicu koju je strastveno voljela. Uopće se nije znalo da li je i ona bila žena nekog mormona ili ne, ali ja sam uvjeren da je bila. Možda ju je krivo gledala druga mormonova žena, ili pak žene. Takve se

stvari događaju u svim selima. Mormonke pokorno nose svoj jaram, ali su dozlaboga ljubomorne. U svakom slučaju, ma kakav razlog bio – ljubav ili vjerski fanatizam – koji je Milly doveo ovamo, činjenica je da se poslije pokajala. Isprva je bila učiteljica u naselju, ali onda više nije htjela ni da čuje za to. Napustila je crkvu i usprotivila se da djevojčicu odgaja u mormonskom duhu.

Tada je mormoni počeše progoniti, ali onako potajno, svaki put sve jačim okretanjem zavrtnja, već prema njihovom običaju. Najzad, jednog dana, nestade djevojčice. Govorilo se da se izgubila i da je negdje zaglavila, ali sam siguran da su je mormoni ugrabili. Taj užasni bol potpuno dotu če siroticu. Ipak ju je nada još držala u životu.

Sumnjala je, u stvari, i gonjena željom da ponovo dođe do svog djeteta, pretvorila se u robinju, čineći sve što se od nje tražilo. Vrijeme je, međutim, prolazilo ali o djevojčici nikad nikakvih vijesti nije dobila. Tada Milly ne odoli više…

Još mi se čini da je vidim lomnu, sasvim blijedu, prozirnu, mogao si vidjeti kroz nju. A onda one njene oči… ! Stalno vidim te oči. Kad god ih se sjetim zadrhtim od suosjećanja i užasa. Imala je samo jednu jedinu pravu prijateljicu, Jane Withersteen. Ali ni Jane, sa svom svojom nježnošću, nije mogla izliječiti njeno iskidano srce.

Tako je Milly Erne i umrla …Kad je Venters završio, Lassiter ne reče ni riječi i ne

okrenu glavu. Jedino, nakon nekog vremena, upita potmulim glasom: – Tko je bio … čovjek .,. njen muž?

– Nemam pojma tko je taj mogao biti, ali svakako neki mormon. Nijedan gentil u Cottonwoodsu to ne zna.

– Ali Jane Withersteen to možda zna?– Zacijelo zna, ali kad bi je i živu pržili, ne bi to rekla.Ne dodavši ništa, Lassiter krenu držeći konja za uzdu,

a Venters pođe za njim. Pola milje daleko od obronka, koji je vodio u Withersteen House, uđoše u gustu vrbovu šumicu, usred koje se nalazila ledina, prekrivena vanredno zelenom izniklom travom, sličnom samtu. Čuo se žubor plahog toka vode i cvrkut ptica. Venters odvede druga na izvor, koji je izbijao iz litice prekrivene mahovinom i poluskriven visokom travom izraslom uokolo. Bio je to izvor Jane Withersteen, Amber Spring. Lassiter kleče i napi se jednom, pa odmah zatim još jednom. Ne reče m riječi, a šutio je i Venters, poštujući njegovu šutnju Osim svoga konja, jahač kadulje najviše voli izvor. A ovaj izvor bio je najbolji i najpoznatiji jahačima s visoravni južnog Utaha. Upravo je taj izvor stvorio od starog Withersteena najbogatijeg čovjeka u tom kraju, a njegova ie kći sada vraćala žiteljima kadulje u obliku dobročinstva od oca joj utjeranu vodarinu.

Zatim se dva jahača uputiše prema Janino] kući i upravo su ulazili kroz vratašca ograde, koja su vodila na put, kad ih djevojka sustiže, vukući konja za uzdu. U svom jahaćem odijelu, jednostavnoj bluzi i kratkoj suknji, u visokim čizmicama na malim nogama, Jane je možda izgubila nešto od svoje ponosne ljepote, ali je dobila na ljupkosti; svojim je izgledom sada više podsjećala na običnu djevojku nego na gospodaricu Withersteen Housea i svega što mu je pripadale.

Bila je vesela, osmjehivala se a pozdrav što ga je uputila dvojici muškaraca, bio je topao i srdačan.

– Imam dobre vijesti – objavi. – Bila sam u naselju i sve je mirno. Očekivala sam…

zaista ne znam što, ali sam se, srećom, prevarila.Tuli je odsutan, otišao je u Glaze.– Tuli otputovao? – začuđeno upita Venters. Ta vijest

pobudi u njemu sumnje. Starješina je vjerojatno otputovao zato da izbjegne novi susret s Lassiterom, ali se to njegovo iznenadno izbivanje moglo na neki način povezati i sa prisustvom Oldringa i njegove bande u blizini Cottonwoodsa.

– Da, otputovao je, hvala bogu – odgovori Jane. – Sad ću barem kratko vrijeme biti na miru. Lassiteru, htjela bih da bacite jedan pogled na moje konje. Vi ste izvrstan jahač, prema tome lako ćete shvatiti moju želju. Mnogi su arapske krvi. Moj ih je otac kupio uglavnom od Indijanaca koji su tvrdili da vuku svoje porijeklo od konja što su ih Španjolci doveli iz Evrope.

– Već ovog što držite na uzdi, gospođo, čovjek bi odmah zapazio među tisućama – odgovori Lassiter, gledajući očima stručnjaka lijepa konja vitkih nogu i male, oholo podignute glave.

– Gdje su moji ljudi? – upita onda Jane i zovnu: – Jerd, Paul, gdje ste? Pustite konje da iziđu.

Začu se zvuk teških drvenih kračuna koji su padali na tlo i kroz vrata obližnje staje izađe niz čistokrvnih konja. Milina ih bilo pogledati.

Zaustaviše se malo dalje, onda krenuše naprijed, ržući od radosti što vide svoju gospodaricu i sumnjičavo njušeći dva stranca i njihove konje.

– Na, na, na… – zvala je Jane ispruživši ruke. – Bells, Wrangle, šta je? Kako se to ponašate? A ti, Black Star? Night, amode… Dragi moji ljepotani, moji trkači kadulje!

Samo se dva konja odazvaše djevojčinom dozivanju i

priđoše, sve dok joj gubicama ne dodirnuše rame. Bili su to Night i Black Star, dvije prekrasne životinje što ih je Venters uvijek gledao s uzdrhtalim divljenjem i zadovoljstvom. Izgledalo je da oba zasluženo nose svoja imena. Night je stvarno bio crn poput noći, a Black Star je svoje ime dugovao blistavom sja'ju svoje, također crne dlake. Bio je to sjajan par.

Bili su iste visine, moćnih i vitkih oblika. Očigledno, bili su djevojčini ljubimci, što se vidjelo i po sjaju njihove dlake i po dobro istimarenim glavama, i po načinu kako su se umiljato približavali.

– Nikad nisam vidio ovakvih konja – pohvali ih Lassiter – mada ih je bezbroj prošlo ispred mojih očiju. Dakle, gospođice, ako biste bili prisiljeni da dugo i brzo jurite, recimo pokušavajući da pobjegnete…

Prekide se, ali se osjećalo da te riječi imaju skrovito značenje. Jane pocrveni i obješenjački ga pogleda.

– Pazite, Lassiteru, mogla bih to smatrati prijedlogom – odgovori vedro. – Opasno je jednoj mormonki govoriti o bijegu… Dakle, čekala sam vas, jer mi se ovaj trenutak učinio pogodnim da vam pokažem grob Milly Erne.

Naime, oni iz noćne smjene još nisu stigli, a oni što su bili u dnevnoj, već su otišli. Sto je, Bern, što vi mislite o tome? Ima li razloga za bijeg?

Znate da me nije teško na to natjerati.– Ne, ali primjećujem da nemaju običaj da tako kasno

dolaze – odvrati Venters, dobacivši Lassiteru brz pogled. – I ne bi bilo prvi put da neki kojot natjera u bijeg „bijelo stado” ….

– Ne, bolje da ne brinem – odgovori Jane.– Dođite.Uzjahaše i predvođeni s Jane iziđoše na put i skrenuše

prema zapadu, slijedeći stazu koju je utrla stoka. Onda ljupka voditeljica napusti stazu i uputi se kroz kadulju, sve dok na jednom mjestu ne sjaha. Muškarci učiniše isto i sve troje prođoše pored nekoliko humki, i zaustaviše se pred posve malom, jedva primjetnom humčicom, tako malom, da bi konjanik prešao preko nje a da ne bi ni primijetio da je nagazio na grob koji se nalazio u sjeni kaduljina žbunja, u samom podnožju brežuljka.

– Evo! Stigli smo.Jane je izgledala žalosna i ne dade nikakvo objašnjenje

očevidnoj zapuštenosti u kojoj se grob nalazio. Samo je u jednom kutu rastao grm lavandule koju je, nesumnjivo, ona zasadila.

Onda, dok je Lassiter gledao grob, nepomičan i sličniji nekom brončanom kipu nego čovjeku, djevojka stidljivo dodade: – S vremena na vrijeme dolazim ovamo da oživim uspomene i da se molim, ali ne ostavljam traga!

Lassiter ne odgovori; tada djevojka blago dodirne Ventersa u mišicu i zajedno s njim pode prema konjima.

Kad su bili toliko daleko da stranac nije mogao čuti njihovih riječi, ona će šapatom: – Bern! A ako je Lassiter bio Millyn muž, odnosno otac odavno izgubljene djevojčice?

– I to bi moglo biti, Jane. – Onda nakon jednog trenutka dodade: – Ali, bit će najbolje da odemo. Ako Lassiter bude htio da nas opet vidi, doći će.

Uzjahaše konje i šuteći se udaljiše.Kad stigoše na jednu uzvišicu, Venters se okrenu. Ne

spazi Lassitera, kao što je očekivao.Umjesto njega ugleda u daljini oblak prašine, koji se

naglo približavao.– Pogledajte, Jane, tamo dolje! Neki jahač!

– Da, vidim.– Kako li samo juri! Jane, mora da se nešto dogodilo!– Da, točno… Očajnički juri…Jahač nestade u kadulji, ali prašina, koja se dizala za

njim, pokazivala je smjer njegova kretanja.– Krenuo je prijekim putom prema oborima !Pustiše tada konje u galop i malo zatim stigoše do

staze koja je vodila udesno od gaja.S druge strane staze istovremeno je poput strijele

prilazio lijep konj zadihan i u znoju. Venters odmah prepoznade jahača.

– Pa to je Judkins, Jane! Onaj gentil, vaš jahač! Ah, kad Judkins tako juri, znači da se nešto strašno dogodilo.

4. DECEPTION PASS

Pridošlica zaustavi konja tako naglo da zamalo ne pade. Bio je to čovjek divovskog rasta i neustrašivih očiju.

– Judkins! – uzviknu Jane. – Šta je? Oh, vi ste sav krvav… ! Jesu li pucali na vas?

– Nije ništa ozbiljno, gospođice Withersteen, jedno zrno u ramenu. Ali sam uznojen i ovo što vidite nije sve krv.

– Šta se dogodilo? – nemirno upita Venters.– A gdje su moji ljudi? – upita Jane.– Gospođice, ja sam cijele noći ostao sam sa stadom.

Kradljivci su naišli u zoru i počeli pucati u mene. Neko su me vrijeme progonili, potrošivši pri tom dosta baruta, ali ipak sam uspio pobjeći.

– Vidi se da su vas htjeli ubiti, Judkins – primijeti

Venters.– Hm, pitam se nije li baš tako, jer ti ljudi obično ne

gube vrijeme progoneći čovjeka koji bježi.– Hvala bogu da ste se uspjeli spasiti! – uzviknu Jane.

– Ali ostali, gdje su onda oni?– Ne bih znao. Noćas su me ostavili samog da pazim

na stado. Znate, nisam uopće sreo ljude koji su trebali biti u dnevnoj službi.

– Zaboga! Judkins, Bern, nisu ih valjda…pobili Oldringovi banditi?

– Ne vjerujem – smrknuto odgovori Venters. – Vaši se ljudi, Jane, nisu naprosto javili na dužnost, eto, to je sve!

– Ama šta kažete? Sto ste pod tim mislili, Bern? – upita djevojka, problijedevši.

– Sjećate li se što sam vam rekao o tajanstvenoj ruci?– Oh! Nemoguće…!– Nadajmo se da nije tako, ipak…Venters se prekine značajno kimnuvši glavom.– Nepovjerljivi ste, Bern, ali shvaćam vaSe duševno

stanje. Dosta, brzo ćemo vidjeti što se desilo s mojim ljudima. Judkins, dođite sa mnom u kuću, treba da vam previjem ranu.

– A ja odoh da vidim kamo je Oldring odveo vašu živinu – nato će Venters.

– Ne, ne, Bern, molim vas…! Ne izlazite se opasnosti upravo sada, kad lopovi izgledaju tako ogorčeni i krvožedni!

– Smirite se, ništa mi se neće dogoditi. Kažite mi, Jane, koliko je bilo glava stoke?

– Dvije i po tisuće.– Ništa manje! I što će Oldring uraditi s tolikom

stokom? Da je odveo samo stotinjak glava, bio bi to

prilično veliki podvig. No, možda je ovako bolje, lakše ćemo pronaći to blago.

– Ne idite, ne idite! – opet zavapi Jane.– Venters – umiješa se Judkins – potreban vam je konj

brzih nogu. Gospođice, ako dozvolite, ja bih vam savjetovao da mu date jednog od vaših najboljih konja ili da ga ne pustite da ode.

– Točno je, točno je, Judkins – zabrinuto potvrdi Jane. – Ako se baš odlučio da ode, treba imati konja kojeg drugi ne mogu sustići. Kojeg hoćete, Bern? Black Stara ili Nighta?

– Ni jednog ni drugog, Jane! – živo odgovori mladić. – Ne bih htio izložiti opasnosti nijednog od vaših ljubimaca.

– Onda uzmite Wranglea! – nato će Jane.– Evo, to je ono što se hoće – opet se umiješa Judkins

– jer je Wrangle u stanju da pobijedi čak i Black Stara i Nighta. Izgleda vam to čudno, gospođice, ali ja dobro znam da je Wrangle, zaista, najsnažniji i najbrži konj u pokrajini.

– Oh, ne. Wrangle ne može pobijediti Black Stara! U svakom slučaju uzmite ga samo, Bern, kad baš želite otići. Kažite Jerdu da vam dade sve što vam treba, ali budite pažljivi, oprezni…

I neka vas bog čuva, Bern!I stisnuvši mu ruku pokretom iz kojega je izbijao

nemir, djevojka se udalji s Judkinsom.Venters dojaše do staje, skoči s konja i zovne Jerda.

Dečko dođe trkom. Venters ga pošalje po meso, kruh i suho voće. Svog konja utjerao je u obližnji obor. Potom pođe do Wranglea, koji spremno iziđe iz staje, ali čim se našao vani, pokuša se otrgnuti. Venters ga je morao

vezati. Tada konj s nekoliko snažnih udaraca kopitom razbi dio ograde od kolja i uze se propinjati. Zahvaljujući svojoj umješnosti, dvojica konjušara ga najzad smire, osedlaju i zauzdaju.

– Wrangle je vraška beštija – objasni Jerd.– Čim se nađe u oboru, odmah hoće da bježi.Hoće da trči, u stvari. Vidjet ćete, kad se nađete

napolju!– Pravi je demon, izgleda mi, Jerd! Vjerujem da je brz

poput vjetra.Venters okači o sedlo bisage s kruhom i sušenim

mesom, a onda skoči u sedlo. Wrangle se prope i poleti poput strijele. Za te lude jurnjave mladić se sjeti nedavnog vremena, kad je jahao kaduljom, na čelu Janinih ljudi. Uzdahnu, ali ga novi Wrangleov skok upozori da u prvom redu mora svu svoju pažnju usmjeriti na upravljanje životinjom u tom brzom galopu.

Na trenutak se zaustavi kod jedne male lokve uz pećinu koja mu je, tako reći, bila kućom i, dok je Wrangle pio, pope se da nahrani i napoji svoje pse. Nato se vrati prema konju, uzjaha i praćen psima, pojuri brzinom za koju je računao da iznosi u prosjeku desetak milja na sat, uključujući u to uspone i prepreke. Usmjerio je pravo prema kanjonu zvanom Deception Pass, o kojem je prošle večeri govorio s Jane.

Stvarno je za tri sata prešao nešto manje od tridesetak milja. Onda otkri tragove ukradenog stada, koji su počinjali od mjesta na kojem su se životinje odmarale za vrijeme noći. Uspori Wrangleov galop, jer je sad trebalo dobro motriti teren oko sebe. Prema tome, valjalo je napeti vid, a smanjiti brzinu. U daljini se vidio početak uspona, koji je vodio u zavoj Deception Passa.

Pažljivo krenu za tragovima, koje su životinje ostavile idući tako zbijeno da se izgaženu kadulju moglo smatrati stazom koju je za so bom ostavila neka ogromna zmijurina. Najzad stiže do ulaza u kanjon i primijeti da su tragovi tekli usporedo s njim do unedogled. Očigledno to nije bilo prvi put da stoka prolazi tim istim putom koji je baš zbog toga vremenom postao utabanom stazom. Venters je znao da je ta staza vodila do onog njemu još nepoznatog mjesta gdje je Oldring vodio ukradene životinje, kao što je znao i to da se nikad nije vraćao natrag onaj tko joj je htio stići na kraj. Uza sve to bio je zadovoljan što kradljivci nisu otjerali stoku nekim drugim putom. Zaokrene ulijevo, u pravom kutu od staze i zaputi se prema kanjonu premda se sunce već primicalo zapadu. Zatim, stigavši u ogroman procijep kroz koji se ulazilo u kanjon, pričeka pse koji su se približavali stazom.

Sirote životinje stigoše zadihane, isplaženih jezika i odmah mu se sklupčaju kraj nogu. Venters nakon nekoliko trenutaka ponovo krenu, a one u stopu za njim. Pošto je prevalio dio puta, pošalje Ringa naprijed u izviđanje i kad je vidio da se pas vraća mašući repom i miran, odlučno krenu naprijed.

Deception Pass predstavljao je jedan od vrlo poznatih prirodnih fenomena u predjelu u kojem, na beskrajnoj ravnici, iznenada iskrsavaju ogromne kamene litice, a u njih se usjekli duboki kanjoni kojih pojedini kraci prilično često ostaju skriveni i nepoznati i u kojima, nakon kratkih zaravni, slijede zamršene provalije kao da je čitav taj prostor u pradavna vremena ispreturao neki strašan potres. Opasna i vrletna staza, kojom je Venters morao dalje, opasna i za mazgu i naizgled neprohodna za

ljude i konje, pružala se liticom duž ponora dubokog oko pet stotina stopa. Mladić je dobro poznavao tu stazu jer je već više puta prolazio njom i sad se sjeti kako su mu živci bili dozlaboga napeti svaki put kad se na njoj našao. Na sreću, koračajući rubom ponora, Wrangle ne pokaza namjeru za uzmicanjem, jedino zarza. Konjanik sjaha i, pustivši mu uzde na vratu, pomilova ga po sapima, i pođe pred njim. Gorda životinja poče se spuštati niz strminu, opirući se moćnim kopitama o stijenu.

Venters je s vremena na vrijeme osjećao kako ga kamenje, što se rušilo pod nagazom konjskog kopita, udara u noge, a poneki veći komad mogao ga je lako raniti. No zaustaviti se nije smio, zato produži, dakako, što je opreznije mogao. Za Wrangleom su išli psi.

Ipak sretno stigoše na dno usjeka, a tada Venters, odahnuvši s olakšanjem, iznenada osjeti sigurnost i uspjeh svog opasnog poduhvata.

Sad je tlo bilo skoro ravno i svjetlost zalazećeg sunca prodirale do dna kanjona koji je tu bio okrenut u pravcu zapada. Venters krene uz kanjon, ali ga ubrzo, i gotovo iznenada, zateče noć. Nije mu se rijetko događalo da je tamo mo-irao provesti noć stoga se sjetio prikladnog skloništa, gdje se naumio ulogoriti. Ubrzo stiže do tog mjesta, rasedla konja i odvede ga da se napoji na malom izvoru koji se nalazio u blizini Pošto je i pse nahranio, spremi se na počinak, dok su se dvije vjerne životinje sklupčale u blizini.

Kad se probudio, već je bila zora. Dostajalo mu je nekoliko trenutaka da posvršava sve one stvari što ih je na takvu mjestu u to doba dana valjalo obaviti. Nedaleko se nalazio Wran~ gle koji, na njegovo čuđenje i radost, pritrča čim ga je dozvao. Wrangle je bio jedan od onih

konja koji u neku ruku podivljaju od mirovanja u uskom skučenom prostoru obora. Osedla ga i, praćen psima, krenu uz kanjon koji je na tom mjestu bio širok pedesetak metara i zatvoren sa dvije skoro okomite litice. Kanjon se tako nastavljao oko pet milja s lakim odstupanjem od prave linije; onda se ponovo sužavao, dok su litice stršile još jače uvis. Venters se nikad nije usudio poći dalje od toga mjesta gdje je kanjon mijenjao svoje osobine. U stvari, bio je to ulaz u onu zavrzlamu provalija i litica po čemu je i dobio ime Deception Pass.

Napredovao je s Wrangleom korak po korak, pažljivo istražujući oko sebe i na kraju stiže u neku vrstu velikog amfiteatra opkoljenog visokim i vrletnim stijenama, u koji su se slijevali drugi kanjoni, od kojih su se neki međusobno ukrštali.

Venters se zaustavi i uze promatrati očima stručnjaka taj tako sumorni splet hodnika oko kojih su se gomilale litice kao kakvi kameni kipovi. Da ne bi zalutao, olučno pođe uz mali potočić koji je tekao podnožjem jedne od litica i zatim se gubio u jednom kanjonu. Nadao se da je na pravom putu. Bio je to vrlo uzan tjesnac usječen između dviju litica od kojih se jedna nalazila u sjeni, dok je druga bila obasjana suncem koje je već bilo odskočilo. Taj se tjesnac provlačio oko pola milje kroz uske i strme zavoje a zatim izbio u dolinu, čiji izgled začudi smjelog konjanika. Obrasla rumenom ka duljom ta je dolina bila, u stvari, beskrajno duga i nekoliko milja široka ravan sa svih strana zatvorena nepristupačnim stijenama zahvaljujujući čemu je toliko vremena ostala neotkrivenom. Usred nje uzdizale su se tu i tamo grupe žućkastih stijena, od kojih su se neke poput kula dizale do velike visine. Venters prijeđe cijelu dolinu, tjerajući

pri tom u bijeg bezbrojne zečeve i ostalu divljač. Na kraju se dolina ponovo suzi i on ugleda druge kanjone od kojih je, pomisli, jedan, bez sumnje, vodio do pokradene stoke za kojom se bijaše otputio u potragu.

Više nije mogao slijediti vodeni tok jer se voda rušila u neku vrst okna što se razjapio između dvije stijene. Pošto je istražio kanjone, jednoga za drugim, usmjeri jednim koji mu se učinio najpodesnijim za prolaz velikog krda stoke.

No u njemu je tlo bilo tako nepouzdano da je više volio nastaviti put pješice. Zato sveza konja za stjenovito ispupčenje, ostavivši uz njega Ringa a on produži dalje s psom Whitiem.

Hodao je krajnje oprezno, poput Indijanca kad slijedi tragove neprijatelja prigibajući se s vremena na vrijeme k tlu, osluškujući i dajući psu znak da bude miran. Ali jedini zvuk koji je remetio tišinu bilo je zujanje tisuća kukaca koji su zvrndali oko njega.

Nakon nekog vremena spazi da kanjon neočekivano skreće u okuku nakon koje se, na razdaljini od jedva stotinjak koraka, lepezasto otvarao. Sad se promijenila boja tla i kamenja.

Žućkasta je ustupila mjesto crvenoj boji u svim njenim nijansama, od ružičaste do purpurne. Venters nastavi put idući duž jedne litice i, na svoju veliku radost, iznenada ugleda neku vrstu staze koju je utabala brojna stoka. Staza je dolazila iz stjenovitog i neplodnog predjela posutog komadićima stijena i kamenja. Mladić odjednom shvati zašto je trag stoke tako naglo nestajao i ponovo se javljao. Čitavo se vrijeme čudio zašto ga prije nije primjećivao, i tek mu sada posta jasno da su životinje dotle, vjerojatno, išle drugim putom. U svakom slučaju,

ponovo je otkrio trag, a to je bilo najvažnije.Nemalo se začudio primijetivši da je staza bila vlažna

premda nije padala kiša. Došao je do jedinog mogućeg zaključka, to jest da su životinje prije no što su stigle do tog mjesta prošle kroz neku vodu koje bijaše u izobilju u tom kraju. Mnogi su potoci, i široki i brzi, proticali kanjonima.

Pas iznenada potmulo zareži. Venters se naglo sagne među kadulju, a onda pogleda. Nekoliko je konjanika dolazilo iz suprotnog pravca.

Vjerojatno su bili pripadnici Oldringove razbojničke družine. Zabrinut, Venters se ogleda unaokolo, ne bi li otkrio prikladniji zaklon. Nemoguće – trebalo bi pretrčati dio brisanog prostora.

Konjanici su se u međuvremenu približili.Bilo ih je ukupno osam. Prema njihovu kretanju

zaključi da će proći podalje od njega. Obradova se mada opasnost još ne bijaše minula. Mladiću je snažno kucalo srce. Sad se opruzi u kadulju koja ga sasvim sakrije, a zatim primiri psa na kojemu se jasno vidjelo da je prilično uznemiren.

Na maloj razdaljini začu topot potkovanih konjskih kopita po kamenjaru, grube glasove i nezgrapan smijeh ljudi, a onda se svi ti zvuči postepeno rasplinuše.

Venters pričeka još nekoliko trenutaka prije no što je nanovo dignuo glavu i ugledao razbojnike kako zamiču u kanjon. Konji su im, očigledno, bili umorni, a sa sobom su vodili i nekoliko tovarnih konja. Očito su se vraćali s duga i naporna puta. Možda su to bili isti oni lupeži koji su otjerali Janeinu stoku. U svakom slučaju, ti su ljudi bez sumnje pripadali Oldringovoj bandi.

Malo zatim oni nestadoše u zavoju kanjona, ali

Venters uze pažljivo gledati svuda naokolo ne bi li pogodio otkuda su došli.

Njegov je oprez bio više nego opravdan.Dok je pokušavao da se nekako snađe u toj zbrci,

spazi još tri jahača koji su izmiljeli iz jednog usjeka kakvih je bilo sijaset u blizini.

Opet se sakri, a tri pridošlice također prođu podalje od njega i zađu u onaj isti kanjon u kojemu je maloprije nestalo i onih osam jahača.

– Znači, kroz onaj se kanjon stiže u Oldringovo sklonište – reče sam sebi Venters. – Najzad sam otkrio ono što sam tražio.

Sad sa smanjenim oprezom krene prema kanjonu u koju bijahu zamakli banditi. Ali ne bijaše još napravio ni stotinjak koraka kad pas zareza. Venters se okrene i spazi gdje ravno prema njemu dolaze još dva konjanika, od kojih se jedan nalazio malo pozadi. Vrlo dobro su se razaznavala i mladić se trgne prepoznavši u ono me, koji je jahao zadnji, Oldringovog maskiranog jahača.

Veoma brzim pokretom Venters se sagne u travu, ali ga prvi konj ipak vidje, jer se naglo zaustavi i zarza strižući ušima. Bandit, koji je jahao na njemu, nagne se nad životinjin vrat, kako bi bolje vidio pred sobom, onda hitro, poput blijeska munje, poteže pištolj i opali.

Metak prozuji kroz grmlje i komadići stabljika pogode Ventersa. Kao da ga je taj bolni uštip izazvao, mladić u hipu skoči, strelovito nanišani puškom iz čije plave cijevi prasne jedan pa drugi hitac.

Prvi jahač ispusti oružje i sruši se ostavši jednom nogom u stremenu. Poplašeni konj se prope, a onda nasumce udari u trk, vukući za sobom beživotno tijelo. Maskirani jahač se zanjiha, naže se naprijed, oslonivši se

obadvjema rukama o jabuku sedla, a onda pade uz slab krik, koji čudno odjekne u Ventersovim ušima.

5. MASKIRANI JAHAČ

Venters osta na mjestu. Mislio je na razbojnike što su maloprije ušli u kanjon i koliko će im vremena trebati da dojure ukoliko su čuli hice. Budući da se nakon odužeg čekanja nitko nije pojavio, pretpostavi da pucnjevi nisu prodrli u dubinu kanjona i namah se osjeti sigurnijim.

Tada otrča do mjesta gdje je prvog bandita odvukao konj, koji je pobjegao pošto se bjesomučnim skokom oslobodio tereta. Čovjek je mrtav ležao opružen u gustoj travi, otvorenih usta, iskolačenih i staklenih očiju. Od toga prizora Ventersa podiđe jeza. Ubio ga je pogodivši ga metkom u samo srce. Ipak se sada potrudi i odvuče les među stijene i prekri ga kamenjem, oznojivši se pri tom od napora i uzbuđenja. Konja više nije bilo na vidiku.

Nato mladić krene prema maskiranom jahaču. Dojam nelagode u njemu ustupi mjesto živoj radoznalosti, snažnoj želji da zaviri u lice Oldringovog pomoćnika, u lice koje još nikad nitko nije vidio. Što li bi sada rekao Tuli koji mu je zamjerio zbog njegovih suviše čestih izleta u Deception Pass?

Nije bio siguran da li je maskirani čovjek mrtav, zato mu se približi s podosta opreza. Ali nježan smeđi lik koji je ležao opružen u travi osta posve miran. Venters se poprilično iznenadio primijetivši da je jahač još uvijek preko lica imao krinku po kojoj je dobio ime i da je bio nenaoružan, čak nikakvo oružje nije visilo o sedlu u što se uvjerio pošto je bacio pogled na njegova konja koji je

pasao travu.– Takav bandit pa bez oružja! – promrmlja Venters. –

Čak nema ni redenika … Čudno!Slab jauk i grčevit pokret tijela opruženog u travi,

upozoriše ga u tom trenutku da je čovjek još bio živ. Ventersu se srce steglo. Pucao je u nenaoružana čovjeka a da to nije ni znao, a sad je morao prisustvovati njegovoj agoniji. U svakom slučaju, mora mu pružiti pomoć ukoliko nije prekasno. Stoga se sagne nad palog jahača i najprije mu skine masku.

Zadrhta. Lice koje mu se ukaza, bilo je mladenačko, golobrado, nježne puti, uokvireno kesten jastom prirodno valovitom kosom, – Dječak! – uzvikne Venters. – Zar je moguće da je ovo Oldringov pomoćnik, maskirani jahač?

Dok ga je gledao, ranjenik ponovo jaukne i pomače se. Usne se pokrenuše, a mala, opaljena ruka pođe prema grudima s pokretom bola. Venters klekne kraj njega i ubrzo zaključi da ga je metak vjerojatno pogodio u desno rame. Dršćućom rukom skide maramu koju je ranjenik imao oko vrata, otvori košulju natopljenu krvlju, i ugleda tamnocrvenu rupicu na ramenu, otkuda je krv tekla po bijeloj puti. Potom, na svoje najveće zaprepaštenje, uoči ljupke obline ženskih grudi.

– Zaboga! Pa to je žena! – uzvikne ustuknuvši. – Djevojka … ! Ubio sam djevojku!

U tom trenutku ona otvori oči i pogleda ga.U njenim lijepim prodorno modrim očima kao da se

krio predosjećaj o skoroj smrti, izraz nemira i boli. Vjerojatno nije ni vidjela Ventersa.

Pogled joj je bio prazan, pust. Onda uslijedi novi grč. Ona se savije u zagrljaj mladića koji se bijaše sagnuo u namjeri da je pridrži. Ona ga ponovo pogleda, ali sad

očima kojima se vratila svijest.– Oprostite mi…! Oprostite mi! – provali iz njega. –

Nisam znao… Nisam mogao znati…– Ranili ste me… Ubili ste me! – prošaputa ona dišući

s mukom. Dok je govorila, crvenkasta joj pjena izbije na usta, po čemu Venters shvati da joj je metak zacijelo prošao kroz pluća.

Nakon nekog vremena ona s mukom nastavi: – Znala sam… da će se kad tad… ovako dogoditi … Oh, kakav grč… ! Podignite me… U pomoć… Mrači se… ! Zaboga, imajte samilosti prema meni!

Snažan joj drhtaj prostruji tijelom, onda se opruzi i osta nepomična, bijela poput snijega, zatvorenih očiju.

Venters najprije povjerava da je mrtva. Protrnuo od straha, opipa joj puls i utvrdi da joj srce još uvijek kuca mada vrlo slabo. Još je dakle živa, ali smrt nije mogla biti daleko. Ipak on na brzu ruku opra ranu, nabere kadulje i pritisne je na ranu, koju sveže djevojčinim rupcem.

Onda joj nanovo zakopča košulju. Nije znao što da učini. Banditi su mogli naići svakog

trenutka, u tom slučaju njemu nema spasa. Ipak, nije mogao ostaviti samu tu siroticu koja je umirala. Najzad se odluči. Vrlo pažljivo podigne djevojku u naručje i krene prema stjenovitoj litica, nadajući se da će pronaći neko mjesto gdje će je sakriti od pogleda ma kakvog namjernika. Pas ga je pratio, a i konj pođe za njim mada ga ne bijaše pozvao.

Imao je sreće otkrivši u neposrednoj blizini liticu a malim udubljenjem koje bijaše skriveno zbunjeni. Tu položi djevojku, izbjegavajući i da je pogleda. Brzo napravi ležaj od lišća i smjesti je na njega, a onda sjede uz nju i pričeka.

Iako hladna i blijeda poput kakva mramornog kipa, ta je sirotica bila još živa, što se vidjelo po gotovo neprimjetnom bibanju njenih grudi. Venters joj opra od vrućice zapečene usne a lice joj poprska vodom. Ona načas otvori oči stenjući i mrmljajući nerazumljive riječi, zatim ih ponovo zaklopi. Onda joj se, malo-pomalo, na jagodicama pojave dvije ružičaste mrlje, znak iznenada nadošle groznice. Najzad se činilo da je postepeno prešla iz stanja agonije u polusan, koji je mogao biti mučan, ali je ipak donekle otklanjao bojazan o neizbježnom kraju.

Venters iskoristi taj predah i skoči po Wranglea. Pošto je uz djevojku ostavio psa, s najvećim se oprezom izvuče iz udubi jenja, a zatim nastavi do mjesta gdje je ostavio konja i psa s kojima se brzo vrati natrag a da pri tom nikoga nije ni vidio ni sreo. Djevojku je zatekao u istom položaju u kojem je bijaše ostavio. Sa svojim pokrivačima načini udobniji ležaj i smjesti je što je bolje mogao, a da ona nije ni jednom otvorila oči. Onda ode da skine sedlo s Wranglea i odvede ga za nedaleku gomilu stijena, gdje se nalazilo mnogo svježe i bujne trave. To isto učini i s djevojčinim konjem, a najzad ode po masku tamo gdje je bila pala. Uklonivši tako svaki trag onoga što se dogodilo, kao i svaki trag svog vlastitog prisustva, vrati se u udubljen je odlučivši da tu provede noć.

Sunce je zalazilo. Venters se bojao da će nadolaskom mraka umrijeti ta jadna djevojka, koja je s mukom disala kraj njega. Sto da čini u tom slučaju? „Sahranit ću je”, pomisli, dok mu se srce od muke steglo, „& njen nestanak ostat će zauvijek tajnom kao što joj je i život bio.” Ali on 6e se naći u daleko težem i gorem položaju ako ona duže pozivi. Dakako, napustiti je nije mogao, a niti je sa sobom povesti, a nije se smio ni predugo

zadržati u tom za njega krajnje opasnom položaju.Malo-pomalo misli su mu se vraćale onom bolnom

prizoru kad ga je i pogledom i riječima preklinjala da joj se smiluje. I u tom turobnom monologu postavljao je pitanja na koja nije nalazio odgovora i tako bio prisiljen, s obzirom na stanje u kojem se nalazio, da samo nagađa. Djevojka! I kakve je odnose mogla imati s Oldringom? Kradljivci stoke imaju i žene i djecu i nikad ih ne vode na svoje pljačkaške pothvate.

Onda? Možda je bila neka izgubljena žena…A ako se nije od svoje volje nalazila s banditima?Možda i nije bila propalo stvorenje? Ono njeno

zazivanje, ona usrdna molba … ? Život je ponekad čudan i okrutan. Tko zna da li je u Oldringovoj bandi bilo i drugih žena? Eto, dakle, tko je bio maskirani jahač: goloruka djevojka.

A to je ime izazivalo jezu, jer su se tajanstvenoj osobi pripisivali svi mogući zločini. Kakvu li je, stvarno, ulogu igrala ta djevojka u svoj toj zbrci tajanstvenosti i zločina? A nije li sve to bilo Oldringovo lukavstvo, kako bi oko sebe stvorio oreol tajanstvenosti i tako učinio strasnijim svoje ime, a svoje zločine lakše izvodivim?

U tome su prolazili sati. Kroz grmlje se naziralo nebo osuto zvijezdama; vladala je potpuna tišina. Venters je stalno bio zagledan u nejasnu bijelu priliku koja se s mukom micala s vremena na vrijeme, u lice te djevojke koja se možda nalazila na pragu smrti. Sasvim je smetnuo s uma nimalo častan položaj što ga je zauzimala u Oldringovoj družini i mislio samo na tugu trenutka, na okrutnost udesa. Ma tko da je bila, ma što da je učinila, bila je žena koja je, možda, proživljavala svoj zadnji trenutak.

Noć je bila beskrajno duga. Pred samu zoru djevojka se uznemireno stane micati. Venters pomisli da je stigao strašni čas. Uto u zaklon prodre prva sivkasta svjetlost i on ponovo ugleda blijedo lice, koje, međutim, kao da smrt više nije pritiskala svojim hladnim rukama. Nagne se, dugo je osluškivao kucanje njena srca, onda se mrmljajući ispravi.

– Ako odmah ne umre, vjerujem da će ostati živa.Blago odmače oblog i zavoj od kadulje i na svoje

veliko olakšanje spazi da je rana izgledala zatvorena. Sjeti se primjera teško ranjenih ljudi koji su ipak nadživjeli i srce mu zaigra od rado sti. Djevojčina bi mu smrt zaista, nanijela nepodnošljivu grižnju savjesti. Pažljivo opra ranu i ponovo je previ a da ona, osim nekoliko slabih jecaja, ne dade od sebe drugih znakova života.

Sa suncem se vratiše ostale brige. Venters se ponovo, po tko zna koji put, pitao što da radi.

Bilo je neoprezno još ostati u tom skloništu. Ako je uz to namjeravao po tragovima ukradene stoke pronaći zborno mjesto Oldringove bande, morao je to odmah učiniti, tim prije što će dugo izbivanje maskiranog jahača i njegova ubijena druga biti uskoro otkriveno i kradljivci će poći u potragu za njima.

– Tko se iole razumije u tragove, odmah bi me pronašao – promrmlja – a onda bi me lako uhvati i ubili. Bolje da preduhitrim tu opasnost.

Pošto je brižljivo nabio pušku i uvjerio se da se djevojka još uvijek nalazila u onom nesvjesnom snu i pošto je naredio psima da ostanu na straži kraj nje, on se brzo udalji.

Kanjon u koji su jučer zamakli oni lupeži bio je

vijugav i dug nešto više od jedne milje.Na kraju se otvarao u prostranu dolinu, u dnu

zatvorenu visokim liticama. Pogled mu odmah spazi crvene mrlje među rumenom kaduljom, a podalje, prema liticama, neprekinutu crvenu traku: Janeina stoka!

Najzad ju je pronašao! Druge pokretne mrlje, bijele i crne, uvjeriše ga da je upravo na tom mjestu Oldring skrivao ukradenu stoku. Dolina je bila bogata travom i vodom i Venters pomisli kako je to mjesto bilo vrlo podesno za podizanje prvorazredne farme.

Došavši k sebi od prvog iznenađenja, mladić nije gubio vrijeme već odmah krene natrag. Sad je dovoljno znao, a kasnije će vidjeti što mu valja poduzeti da se ponovo domogne stoke a možda i lopova.

Bijaše baš stigao do polovice kanjona, do vodopada koji je snažno izvirao iz prostrane pukotine u litici, kad spazi u daljini, nedaleko ulaza u kanjon, nekoliko konja. Brzo se sakri u visoku travu i pričeka čvrsto stegnuvši pušku. Malo-pomalo, dok su se životinje približavale, spazi da se radi o koloni natovarenih mula, koje su vodila tri konjanika. Iskusno mladićevo oko odmah zapazi da su životinje umorne, svakako zbog duga i naporna puta.

Očekivao je da će povorka natovarenih životinja proći dalje, ali na svoje neiskazano zaprepaštenje, spazi da se uputila pravo prema vodopadu i nestala u vodenom prahu koji se taložio na par metara od podnožja stijene. I ljudi zađu iza vodopada razgovarajući između sebe, ali zbog silne buke nije čuo ni njihovih riječi, ni topot kopita.

Venters duboko odahnu, ne mogavši da obuzda uzvik.Zaboga! Kakvog li skrovišta?Stvarno nije se mogao načuditi. Iza vodopada se,

vjerojatno, nalazila neka pećina, možda kanjonom

podijeljen prolaz i tu su se, dakle, sklonili lopovi ne bojeći se iznenađenja. Mule su, očigledno, dovlačile zalihe hrane i tako je, u toj vrsti dobro opskrbljene tvrđave, Oldring mogao prkositi svakom neprijatelju. Uostalom, bilo je vjerojatno da je pećina imala i drugi izlaz, koji je mogao poslužiti u slučaju opasnosti.

Brzo se vrati u udubljenje u kojem je ostavio djevojku, misleći da će, prema stanju u kojem će je naći, odlučiti što će s njom uraditi.

Bila je pri svijesti. Kad je mladić kleknuo kraj nje, pogleda ga velikim razrogačenim očima, uspaljenim groznicom. On je podiže, dade joj da se napije svježe vode, po koju je otrčao na obližnji izvor, i osjeti beskrajno olakšanje videći da guta bez teškoće. Onda je ponovo blago namjesti na pokrivač.

– Tko ste vi? – upita djevojka nakon nekoliko trenutaka slabim glasom.

– Čovjek što vas je ranio.– Onda … Onda me sad… nećete ubiti?– Oh, ne!– A šta ćete… učiniti sa mnom?– Kad vam bude bolje i stanete na svoje vlastite noge,

odvest ću vas do vodopada iza kojega se sknvaju vaši ortaci – odgovori Venters gledajući je pravo u oči.

Ali, na svoje čuđenje, opazi sjenu užasa na djevojčinu licu i ona zavapi slomljenim glasom: – Ne, nemojte… nemojte me odvući tamo!

6. „ZAOSVANJE STADA”

Nakon Ventersovog odlaska, Jane je najprije umješno

previla Judkinsovu ranu, mada se ovaj bunio tvrdeći kako nema baš nikakva smisla da gospođica gubi vrijeme na takve gluposti.

– Ne, ne, Judkins, pustite me… Ali, recite mi, što se, zaboga, dogodilo s mojim ljudima?

– Eto, to je ono o čemu bih radije šutio, gospođice.– Samo mi recite ono što znate, ili barem ono što

mislite. Počinjem više brinuti zbog njih, nego zbog gubitka stoke. Venters mi je nabacio jednu svoju pretpostavku… Recite mi, Judkins, svoje mišljenje, molim vas.

– E pa, ja sam istog mišljenja kao i Venters. Vaši su ljudi zadržani u naselju.

– Što kažete? A tko ih je zadržao?– Dobro znate tko može naređivati vašim mormonima.– Ta ne mislite, valjda, kazati da su crkveni glavari

naredili mojim ljudima da ostanu u naselju?– Ja ništa ne mislim, gospođice – odgovori Judkins s

podosta mrzovolje u glasu. – Ali, vrlo dobro znam što sam kazao. Vidite, stvarno nisam želio o tome razgovarati s vama.

– Ali, ne mogu u to vjerovati, ne mogu da to vjerujem! Tuli je, dakle, svjesno htio prepustiti moju stoku na milost i nemilost lopovima i vukovima… ? Ne, ne, to nikako ne mogu vjerovati!

– Stvarno se za nešto slično nije čulo u Cottonwoodsu, ali je istina i da nikad nije bilo tako bogate i nezavisne mormonke, odlučne da sama brine o sebi.

Bila je to smjela tvrdnja od strane Judkinsa, koji je obično bio vrlo suzdržan u svojim izjavama, a Jane se ipak ne uvrijedi. Mada nije vjerovala u tu čudovisnost, slut.la je da se nešto čudno i neobično događalo oko nje.

Oduvijek je bila od koristi crkvenim poglavarima i trudila se da izvršava njihova naređenja, mada se nikad nije potpuno odrekla svoje nezavisnosti; a to ih je, možda, i navelo da ne biraju sredstva da bi je potčjiili svojoj volji. Pri toj pomisli osjeti kako se u njoj krv komeša i kako joj dušu razdire borba što se u njoj zametnula između želje za nezavisnošću i onog osjećaja što ga je smatrala svojom mormonskom dužnošću.

– Judkins, pođite u naselje – naredi mu – i kad nešto točno doznate u vezi s mojim jahačima, odmah trčite ovamo da me obavijestite.

Ostavši sama, dugo je razmišljala, premećući po mislima mnoge stvari koje u posljednje vrijeme bijaše zanemarila. Otac ju je navikao da vodi farmu sa stotinjak njoj podređenih osoba, da nadzire rad u vrtu i u polju, da točno vodi računa o kretanju stoke i jahača. Uza sve to ona je sebi dodala još jedan, vrlo osjetljiv zadatak, s obzirom na uvjete u kojima je živjela. U stvari potajno je i preko povjerljivih osoba pružala pomoć obiteljima gentila, nastanjenim u naselju, od kojih bi neke, da nije bilo njene pomoći, bukvalno umrle od gladi ili bi bile dovedene u beznadan položaj.

Nije sebi krila da je, djelujući tako, varala glavare svoje crkve; bja je, međutim, uvjerena da je zbog tog grijeha ne treba gristi savjest.

Tom se ukazivanju milosrđa često suprotstavljao ponos onih kojima je bila potrebna njena pomoć.

Da bi prebrodila tu prepreku morala je biti uporna i napregnuti sve svoje snage.

Dan prođe mirno, ali se Judkms ne vrati.Zato je sutradan, već zarana, jedna od dvorkinja

obavijestila da on želi s njom govoriti. Jane odmah istrča

u dvorište i, videći čovjeka naoružana puškom i pištoljem, zaprepasti se toliko da je čak zaboravila raspitati se za njegovu ranu.

– Judkins! – uzvikne. – Čemu to oružje?Nikad nisam vidjela da ga nosite …– Krajnje je vrijeme – odgovori Judkins.– Da li biste, na trenutak, htjeli doći u šumicu,

gospođice Withersteen? Ne bi bilo baš ugodno da me vide ovdje.

Ona odmah pristade; a kad su bili sami i daleko od kuće, upita ga nestrpljivo: – E pa šta ima novog?

– Gospođice, sinoć sam otišao kući, k majci.Dok sam se nalazio tamo, dođe neki čovjek i upita za

mene. Iziđoh na vrata. Lice mu bilo skriveno maskom, a kad ga upitah šta želi, jednostavno mi reče da bih najbolje učinio da ne radim više za gospođicu Withersteen. Glas mu bio čudan, piskav, očigledno povišen. Nisam imao vremena da mu išta odgovorim. Brzo ode, nestavši u tami.

– Maskiran… ! – polako reče Jane. – Zar niste mogli dokučiti tko je to bio?

– Da – odgovori Judkins, ali ne reče drugo.Ona nije navaljivala, bojala se da ne dozna nešto, što

bi je duboko rastužilo.– Eto zašto sam naoružan – nastavi Judkins. – Zato što

nikad neću napustiti službu kod vas, gospođice, sve dok me ne otpustite.

– Želite li me ostaviti, Judkins?– Zar, možda, izgledam kao da to želim učiniti? Dajte

mi konja, brzog konja, i pošaljite me u kadulju.– Hvala, Judkins, vi ste mi odaniji nego moji vlastiti

istovjernici. Ja bih se morala odreći vaših usluga i

odanosti, inače biste mogli imati velikih neugodnosti, ali što da radim? Dogodile su se tolike stvari… Nepravde nanesene Ventersu, krađa stoke, ti maskirani ljudi, te prijetnje, taj prikriveni rat… Ne shvaćam dobro, ali osjećam da nešto mračno i užasno lebdi nad svima nama.

– Ipak je nešto u svemu tome prilično jednostavno! – živahno uzvikne Judkins. – Slušajte me sada, molim vas gospođice, ali ne svojim mormonskim ušima. Oprostite mi što tako govorim. Jučer sam tumarao po dućanima i krčmama, i kratio vrijeme s dangubama. Dajem vam do znanja da se svi vaši potčinjeni nalaze u naselju. Govori se o nekoj grupi, koja je, čini se, stavila sebi u zadatak da krene u lov na kradljivce. Sebe nazivaju „Jahačima”. A baš su se tim razlogom poslužili da bi privoljeli vaše ljude da vas napuste. Čudno je, međutim, da ljudi koji su zaposleni na drugim farmama, osim vrlo rijetkih iznimaka, ne osjećaju potrebu da se udruže s njima. Šef im je Jerry Card, Tullov potčinjeni. Vidio sam i njega i njegova konja i uvjerio sam se da nije bio u Glazeu; a prema tome nije tamo bio ni Tuli. Znate, čim vidim konja gotovo sa sigurnošću mogu pogoditi da li je bio na putu ili nije.

Jane uzdahnu, ali ne reče ni riječi.– Razgovarao sam s Blakeom i Domom – nastavi

Judkins. – Obojica su moji dobri prijatelji, barem toliko, koliko im to dozvoljavaju njihovi mormonski zakoni, i pitao ih, tako, bez okolišanja, kao čovjek čovjeka, zašto napuštaju službu kod vas.

– Kod mene ne pali lukavstvo – nastavi Judkins – a da kažem istinu, nisu ni nastojali da to učine. Podsjetio sam Blakea, kako ste njegovali njegovu majku, kad je bila bolesna, i Dorna, kako ste bili dobri s njegovom djecom.

Vidjelo se na njima da ih je stid, gospođice, i da je njihovu slobodnu volju sputavala neka tajanstvena briga. Nisu znali šta da mi odgovore. Vidite, stvar je jasna kao sunce.

– Jasna! Jasna, kad se želi napustiti moju stoku da bi je opljačkali, kad se želi dovesti Jane Withersteen u položaj sirote, koja mora pognuti glavom pred višom silom…! Ipak, Judkins, možda ste u pravu. Da, da, stvar je prilično jasna…

– Gospođice, trebali biste me ovlastiti da unajmim druge ljude, koliko ih god bude moguće unajmiti, za čuvanje „bijelog stada”, koje se sada nalazi na paši desetak milja odavde. Tamo je tr1 tisuće grla, i to gotovo sve mladih bikova i junaca.

– Jednog dana ću vam se odužiti za vašu odanost, Judk;ns, ako mi ne oduzmu sve što imam. Unajmite sve muškarce koje možete. Recite Jerdu neka vas pusti da izaberete konja koji vam se najviše svidi, osim Black Stara i Nighta. Samo… izbjegavajte prolijevanje krvi pri spašavanju moje stoke i ne izlazite nepotrebno svoje živote opasnosti.

Jane se odmah vrati u svoju sobu i tu se prepusti izljevu posve novog osjećaja koji se budio u njoj. Nikad prije nije osjetila toliki bijes pobune, koji je sve do samih temelja potresao njenu navikom ukorijenjenu poslušnost i popustljivost. Umorna i utučena, klone na krevet. Tek je tada uspjela izmjeriti dubinu tih novih osjećaja što su se javljali u njoj. Ono što ju je uvijek nadasve ispunjalo užasom bio je duh mržnje, koji je, po njenu mišljenju, predstavljao smrtni grijeh; a ipak je sada mržnja zauzela znatno mjesto u njenu srcu. Čovjek koji je počinio to zlodjelo, koji je istrgnuo njenu dušu iz stanja ljubavi i

vedrine, i okaljao je tim osjećajem mržnje bio je propovjednik božje riječi, bio je čovjek koga je ona toliko voljela i poštovala. Nije ju mučio pretrpljeni gubitak, nije čak strepila pred mogućnošću da ostane bez farme, kuće, pa čak i bez Amber Springa, koji je bio izvor njena bogatstva l njene moći. Mučila ju je briga o budućnosti njene duše, strah da je zauvijek ne izgubi.

Siđe s kreveta, klekne i uze se moliti. Molila je kao nikad prije, da joj grijeh bude oprošten, da je bog poštedi opakog plamena mržnje, da još uzmogne misliti na Tulla kao na svoga brata, da ponovo bude u stanju vršiti svoju dužnost prema svojoj crkvi i prema onima kojima je bila potrebna.

Kad je ustala, njenom su dušom ponovo ovla dali mir i vedrina. Izvršavat će svoju dužnost onako kako ju je ona shvaćala, živeći životom kakav je za nju bio častan i prav. Možda se ni kad neće udati za čovjeka po svome izboru, ali nikad neće postati ni Tullova žena, pa makar zbog toga izgubila sve što posjeduje. Nije vje rovala da bi se biskup, koji ju je učio kako da se obraća bogu, zbog njena neslomiva otpora po služio svojom moći prokletstva i osudio njenu dušu na paklene muke.

Buka potkovanih kopita u dvorištu istrgne je iz njenih razmišljanja. Istrča na verandu i ugleda Lassitera kako stoji uz konja smiješeći se, što nije nimalo bilo u skladu s njegovim crnim odijelom i crnim revolverima. Videći ga, Jane pomisli: kad bi svojom ljepotom uspjela djelovati na tog čovjeka, ublažila bi njegovu mržnju prema mormonima i spriječila ga da.ubija druge ljude.

Time bi ne samo ugodila svojim istovjernicima nego bi i u tom krvniku, vjerojatno, pobudila ljudske osjećaje.

– Dobar dan, gospođo – pozdravi Lassiter skidajući

crni sombrero. – Lasšiteru, ja nisam gospoda, a niti sam toliko stara

da bi mi taj naziv bolje priličio – ona će vedro se osmjehujući. – Ako vam se ne sviđa da me zovete gospođicom Withersteen, onda me naprosto zovite Jane.

– Jane? To više volim. Uvijek mi je draže upotrijebiti ime.

– Neka onda bude Jane. Drago mi je da vas vidim, Lassiteru, jer se nalazim u nevolji.

Ispriča mu o Judkinsovu povratku, o krađi „crvenog stada”, o Ventersovom odlasku na njegov opasni poduhvat, najzad o napuštanju posla od strane njenih ljudi.

– Nije loše! – nato će Lassiter. – Ali, dozvolite mi da vam kažem kako mi izgledate isuviše vesela i vrlo ljupka za ženu na koju su se svalile sve te nevolje.

– Laskate li mi? Da pravo kažem, odlučila sam da se ne smijem prepustiti očaju. Izgubila sam mnogo, možda ću još mnogo izgubiti, ali zašto da se zbog toga kinjim… nema to smisla.

Lassiter zašuti trenutak, okrećući sombrero u rukama, kao što mu je bio običaj, a onda odvrati: – Žene su, zaista, zagonetka za mene i oduvijek sam se uzalud naprezao da ih shvatim.

U svakom slučaju, energične mi se žene dopadaju. Mogu li vas pitati, namjeravate li se boriti protiv onih koji vam stvaraju te neprilike?

– Boriti se! A kako? Kad bih to i htjela, nemam nijednog prijatelja, osim Ventersa, koji bi mi htio i mogao pomoći.

– Dozvoljavam sebi da primijetim, gospođo… hoću da kažem Jane… da je tu još netko, ako želite…

– Vi, Lassiteru? Hvala vam. Ali, zar vas Ja smijem uzeti za mog branitelja? Ta vi ćete otići u naselje da poubijate moje neprijatelje, a … oni su moja braća po vjeri.

– Sve mi se čini da će me baš na to natjerati – suho odgovori on.

Jane ispruži obje ruke.– Lassiteru! Pnstajem na vaše prijateljstvo i bit ću

ponosna da vam ga uzvratim, samo ako se suzdržite od ubijanja mormona.

– Mogu vam reći samo jedno – odgovori Lassiter – a to je da ste vi rijetko dobra i plemenita žena i da nije pošteno da vas se progoni kao što vas progoni ovaj svijet… Ne, ne, ja i vi u tim uvjetima ne možemo biti prijatelji.

U želji da postigne svoj cilj, Jane se približi strancu, u isti mah odbijena i privučena iznenadnom promjenom njegova raspoloženja.

Njegova spremnost da se bori za nju bijaše istodobno i stravična i divna.

– Priznajte, Lassiteru, došli ste ovamo da ubijete jednog čovjeka, čovjeka koji je Milly Erne…

– čovjeka koji je mučio i ubio Milly Erne, morali ste reći. Točno je. Jane, radi toga sam došao ovamo. Ne bih to rekao ni jednoj drugoj osobi na svijetu… ali ima stvari, koje jedna žena, poput vas, ni ne sanja; i zato bih vas molio da ne spominjete Milly barem dok mi ne kažete ime tog čovjeka.

– Ja da vam ga kažem? Nikada!– Ipak ćete mi to jednoga dana sami reći.Čovjek sam koji misli drugačije od ostalih i nekad mi

izgleda da slutim ono što će se zbiti. To nije lako

objasniti. Put kojim sam išao tolike godine bio je mučan i vijugav, ali se sada izravnava i pojednostavljuje. Vi ste jednom ušli u moj život, ublaživši agoniju sirote Milly; a to je, htjeli vi ili ne, učinilo Lassitera vašim prijateljem. Ali sad se vi ponovo pojavljujete i meni nešto značite – sam bog zna što! – a svojom plemenitom naivnošću samo još jače podjarujete moju mržnju prema mormonima.

Jane osjeti da ne može otvoreno pobijediti neukrotivu volju toga čovjeka, ali ipak ne odustade od namjere da mu smiri dušu.

– Vjerujem da ne želite da nastavim u tom smislu nastavi Lassiter nakon trenutka – l zato je bolje da govorimo o drugim stvarima. Došao sam da vam kažem da je vaše „bijelo stado” tamo dolje, iza onog sljemena, i da sam vidio nešto što bi moglo pobuditi vašu znatiželju kad biste to isto i vi vidjeli. Imate li dogled?

– Imam ih dva. Idem da ih uzmem, a onda možemo izići zajedno. Pričekajte na trenutak, molim vas.

Potrča u kuću, naredi Jerdu da joj osedla Black Stara i potom ga izvede u dvorište, onda ode u svoju sobu da obuče jahaće odijelo u kojem je obično odlazila u kadulju. Tako odjevena, pogleda se u ogledalo i bi zadovoljna svojom ljepotom. Vrati se na verandu. Ako se nadala Lassiterovu divljenju, nije se u tome prevarila jer se on osmjehnu onim svojim lijepim osmijehom, koji ga je činio posve drugim čovjekom.

– Izgledate poput nekog dječaka! – uzviknu on. – Nevjerojatno je kako odjeća može izmijeniti osobu! Dosad sam vas se pomalo plašio kao, na primjer, sinoć, onako sva u bijelom, ali sada…

Black Star je poigravao i vukao Jerda koji ga nije mogao obuzdati, ali kad je opazio Jane, odmah se smiri i

priđe joj tresući lijepom glavom. – Stani, Black Star! Stani! – reče Jane. Vješto uzjaše i konj odmah pojuri uzagrepce, praćen

Lassiterovim konjem. Jane ga pusti neka trči nekoLko milja, onda, kad je vidjela da se malo stišao, povuče uzde i pričeka druga koji je bio zaostao.

– Treba poći na ovu stranu – reče Lassiter, kada je sustiže. – Bit će malo više od milje puta.

– Ali što hoćete da mi pokažete? Na sve sam spremna, ne bojte se.

Kad su stigli do jednog brežuljka i dobrim se dijelom popeli uza nje, Lassiter sjaha i dadne znak Jane da učini isto. Ostaviše tamo konje, s uzdama na vratu, onda se zajedno uzveraše do samog vrha.

– Bit će dobro da se što manje izlažemo, tuđim pogledima – reče on. – Zato se smjesti mo iza onog ispupčenja. Bio sam ovdje prije jednog sata. Stado se nalazilo sedam do osam milja prema jugu, ako su ga još tamo ostavili,..

– Ako su ga još tamo ostavili!? Sto ste time htjeli kazati?

– Upravo sam tako rekao. Pogledajmo. S druge strane brežuljak se skoro strmo spuštao u

prostranu dolinu u čijem dnu Jane gotovo odmah spazi svoje stado, i uperivši đogled prema njemu, shvati da se nešto neobično s njim događalo. Svuda oko stada bile su razasute brojne životinje koje su, izgledalo je, čuvale ostale. Iz gledale su vrlo uznemirene, trčeći tamo-amo, a onda su se zaustavljale, njušeći zrak.

– Judkins još nije dospio unajmiti ljude i odvesti ih do stada – primijeti Jane. – Vjerujem, međutim, da bi svakog časa morao stići.

Nadajmo se da nije prekasno. Ali što je, po vašem mišljenju, toliko poplašilo te životinje?

– Ništa, u ovom trenutku. Peplašene jesu, ali ne suviše. Međutim, primjećujem da se stado premjestilo za nekoliko milja, otkako sam ga maloprije vidio.

– Svakako nije pojelo toliku travu za tako kratko vrijeme.

– Tako je. Stado je jednostavno pobjeglo i stvar je, ocijenite sami, vrlo čudna i zabrinjavajuća.

– Ali što ga je moglo uplašiti? – nestrpljivo ponovi Jane.

– Ostavite za trenutak svoj dogled, jer ćete bolje vidjeti golim okom. Vidite li, tamo, pod onim brežuljkom? Da, vrlo dobro. A sad čekajte.

Prođe neko vrijeme a da Jane ništa ne zapazi. Onda Lassiter prošapta: – Eno, ponovo počinje… Pričekajte …. Eno!

Da li ste vidjeli?– Ne. A što?– Tamo, poput blijeska… Kao da se sunce odražava na

nečem bijelom.Stvarno, sada već pažljivo Janeino oko spazi nešto

poput zasljepljujućeg odsjaja. Stade gledati dogledom i nakon nekolko trenutaka spazi sjajnu zraku kako, kao kakvim čudom, izbija iz visoke, rumene kadulje.

– Što bi moglo biti? – uzviknu. – Mislim da se netko zabavlja, odbijajući na stado

sunčane zrake s kakve plahte ili bijelog ćebeta.– Ali zašto? – opet upita Jane začuđeno više nego

ikad.– Zašto? Da bi stoku zaplašio i natjerao u bijeg –

odvrati Lassiter kroz stisnute zube.

– Ah! – I Jane učini ljutit pokret snažno stežući dogled. Onda gotovo pokajnički prigne glavu a kad ju je podigla, obrati se Lassiteru blijedim osmijehom, ograničivši se da kaže podrugljivim glasom: – Čini se da su se moja vjerska braća ponovo prihvatila pravednog djela.

Bila je uspjela ugušiti žestinu bijesa, ali je po prvi put u životu na takav način govorila o svome narodu, svijetu kojemu je i sama pripadala. Lassiter je prodorno pogleda svojim sivim mirnim očjna.

Ona započe: – Rekla sam da sam spremna na sve ali to nije bilo točno. Ali zašto, pitam se, oni hoće da natjeraju u bijeg moje stado?

– Vjerojatno se mormoni po božjem naputku služe tim sredstvima da bi vas prisiLli na poslušnost.

– Prije ću umrijeti nego popustiti, Lassiteru. Vođu priznajem, ali goniča ne! Ipak, recite mi, zar to ne bi mogla biti neka Oldringova podvala?

– Mogla bi biti, ali nije, Jane. Oldring je, da se tako kaže, pošten lopov i ne bi se sakrivao plašeći vaše životinje i rasturajući ih na sve strane. On vas napadne, a ako vam se to ne sviđa, izvolite se latiti oružja.

Jane se ugrize za usnu da bi izbjegla odgovor koji joj je spontano navro na usne: o ljudima koji su htjeli da ih se smatra svecima, a koji su, međutim, izgledali bjedniji čak i od surovih kradIjivaca stoke.

– Gledajte, gledajte! – iznenada uzvikne Lassiter. – Predvodnici stada se pokreću … počinju trčati…

Jane nije dospjela da pogledom slijedi pokrete što ih je spomenuo Lassiter, ali spazi kako se suzila crta stada. Onda, poput roja pčela koje izlaze iz košnice, gomila se rasturi nevjerojatnom brzinom. Čak i do Janeinih ušiju

dopre slaba buka, poput dalekog odjeka grmljavine, a onda se postepeno raspline, dok su se daleko, oko stada, podizali oblaci prašine.

– To je paničan bijeg – hladno reče Lassiter siter.– Oh, Lassiteru! – uzvikne ona slomljenim glasom

čvrsto ga stegnuvši za mišicu. – Životinje su usmjerile prema kanjonu… ! A tamo dolje nalazi se provalija …

– Da, znam… znam. Bojim se da će se sve do posljednje strovaliti u nju. Ipak sve nade nisu izgubljene. Provalija je udaljena više milja a stado će proći na milju od nas.

Duga, bjeLčasta crta stalno je tekla u istom pravcu. Onda se iznenada učini da zavija udesno.

Sad se još razgovjetnije čula daleka buka.– Razmišljam o tome može li ih se zaošijati – polako

reče Lassiter, dok je pogledom promatrao dolmu. – Vidim tamo dolje, s one druge strane, oblak prašine, koji, izgleda, dolazi iz naselja. Možda su to Judkins i njegovi ljudi, ali teško da će stići na vrijeme. Da, najbolje je da pođem. Bit će dobro da ostanete blizu Black Stara.

Potrča svome konju, skide s njega bisage i sve što se nalazilo okačeno o sedlo, stegne remenje i zajahavši ga jednim skokom odgalopira pravo u doLnu. Jane uzjaha Black Stara i vrati se na isto mjesto, gdje je kao na žeravici čekala da vidi što će se dogoditi. Ćula je priče o zaošijanju stada u bijegu, i znala je da se u taj pothvat upuštaju samo najhrabriji jahači.

Stado se sad razvuklo u liniji dugoj dvije milje. Topot tisuća kopita podsjećao je na stalnu i stravičnu grmi javnu. Sto su se životinje više približavale brežuljku, grmljavina je bivala jača.

Jane ugleda Lassitera kako galopom juri prema mjestu

kojim je stado moralo proći i tu se zaustavi. Kad su bikovi predvodnici stigli u pravu Lniju s mjestom gdje je Jane stajala, Lassiter obode vranca i potjera ga uzagrepce.

Sustiže predvodnike stada i stade juriti pored njih. Kad je stado stiglo do mjesta otkuda je najprije krenulo, poče skretati prema zapadu.

Sporo, ali sigurno, zavijalo je i pretvaralo se u lijepi, pokretni bijeli luk. Jane je kao opčarana gledala kako je čelo sad krenulo natrag i stvo rilo polumjesec. Lassiter je svejednako gonio predvodnike, skrećući ih sve više ulijevo. Napo kon, na pola milje od Jane stado se počelo oblikovati u krug. Sva uzbuđena, Jane se pitala što li će biti s tim hrabrim čovjekom kada se krug oko njega zatvori i kad se bude našao među razbješnjelim životinjama. Usrdno poče moliti za njega. Oblak prašine podiže se nad nezaboravnim prizorom.

Izgubila je iz vida Lassitera; u jednom trenutku učini joj se da je spazila vranca, ali bez jahača, kako se propinje i pada. Lassiter je pao – gotovo je! U to se on pojavi, u trku je iskrsnuo iz prašine i jurnuo u kadulju. Spasio se!

Srce joj se oslobodi teške more.Kao u transu, Jane je promatrala to divno kružno

okretanje stada. Eto tako izgleda zaošijanje stada. Stado se stalo smirivati jer predvodnici nisu više mogli trčati, dok su se ostale životinje gomJale jedna na drugu. Najzad prestade sve, stado ostade zbijeno i nepokretno, a oblak prašine koji ga je pokrivao; lagano se poče rasturati.

Jane je čekala sa srcem punim divljenja i zahvalnosti. Lassiter se najzad pojavi umoran y krene put nje, dok se u daljini vidjelo kako Judkins juri s ljudima. Zasad je

„bijelo stado” bilo spašeno a odsad će biti pod nadzorom sigurnih ljudi.

Kad je, najzad, Lassiter zadihan stigao do nje i kad je oslonio ruku na vrat Black Stara, Jane nije mogla doći do riječi.

– Ubiše mi… konja – on će jedva dišući.– Oh, kakve li štete! Znam da za vas predstavlja

nenadoknadiv gubitak, Lassiteru, ali dat ću vam jednog od mojih najboljih trkača, Bellsa, ili Nighta, ili čak Black Stara.

– Da, uzet ću jednog od vaših trkača, Jane, ali neću vaših ljubimaca. Samo, hoćete li mi za trenutak posuditi Black Stara, da pođem tamo dolje i iz jazbine izvučemo ološ što je zaplašio stado? – Govoreći tako, pokaže na nekoliko dalekih oblačića prašine i crnih mrlja što su se isticali u rumenoj kadulji! – S ovim ih konjem mogu sustići, a onda…

– A onda, Lassiteru?– Onda više neće plašiti ničija stada, budite sigurni.– Ne, Lassiteru …! Ne, ne, ne dozvoljavam!Ali joj obrazi buknuše vatrom, njene drhtave ruke

ispustiše uzde Black Stara, a pogled joj poniknu pred Lassiterovim očima.

7. KĆI WITHERSTEENA

– Lassiter, da li biste htjeli raditi za mene? – upitala ga je Jane, a on odgovori: – Radio bih vrlo rado!

Ma kako bile jednostavne te riječi, Jane je odmah shvatila od kolike su važnosti bile za nju.

Zatražila je od njega da na sebe preuzme brigu o

njezinoj stoci, konjima i posjedima, i da spasi što je bilo moguće spasiti. Dapače, na taj je način zaštitila od sigurne i užasne osvete čovjeka koji je namamio Milly Erne u Cottonwoods.

Jedan od njenih najboljih trkača bio je vranac, kome je ona dala ime Bells, jer je kopitima tako udarao po kamenu da je sve ječalo, baš kao prava zvonjava. Kad mu Jerd dovede lijepu životinju, brzu i snažnu, Lassiter pokaza veliko zanimanje za nju. U pogledu mu se čitala ljubav pravog jahača prema rasnom konju. Stao ga je obilaziti, i po njemu se jasno vidjelo kako se koleba da li da uzme ili ne tog Janeinog ljubimca.

– Lasiteru, vi ste neka vrst kentaura i Bells je to već osjetio – smijući se reče djevojka. – Pogledajte mu oči! Očigledno mu se dopadate i brzo će vas zavoljeti. Zašto se, onda, opirete? Izvrstan je trkač, Lassiteru. Može se mjeriti s Wrangleom. Jedino je Black Star bolji od njih. Onda, previše je živ za jednu ženu.

Uzmite ga, vaš je.– Pomalo sam slab kad se radi o konjima – odgovori

Lassiter. – Uzet ću ga i čekat ću vaše zapovijedi, gospođo.

– Oh, baš mi je drago. Ali, sjetite se da me uvijek morate zvati Jane.

Od tog trenutka Lassiter kao da je provodio život na konju, danju i noću; a to njegovo djelovanje podudaralo se s jednim razdobljem u kojem se, izgledalo je, nekadašnji mir bio vratio u Janeinu kuću. Djevojka je slutila da je to samo zatišje pred oluju, no to nije željela priznati.

Započe svoje posjete naselju i, za vrijeme jednog od tih obilazaka, sretne Tulla. Ovaj je pozdravi kao što je to

radio i prije, u vrijeme kad još ništa ne bijaše pomutilo njihove međusobne odnose i ona mu, mada je sve dobro pamtila, ali željna mira, gotovo radosno uzvrati.

Starješina zatim reče kako mu je žao što je ostala gotovo bez polovine svoje stoke uvjeravajući je da će ljudi, kojima je stavljeno u zadatak da oslobode kraj od kradljivaca, učiniti sve da pronađu njenu stoku i onda joj je vrate.

– Ali, učinili ste nepromišljenost, unajmivši onog Lassitera. On je došao u Cottonwoods sa zlim namjerama.

– Ipak sam nekog morala uzeti, a njegovo će uposlenje na kraju koristiti i mormonima Cottonwoodsa.

– Hoćete li ga vi obuzdati?– Hoću ako budem mogla. – Žena poput vas može od jednog muškarca učiniti

sve što hoće. Bilo bi to vrlo dobro i tako biste se, bar donekle, iskupili za svoje pogreške.

Nakon toga razgovora, Jane pođe da posjeti obitelj Collier Brandta, mormona koji je imao četiri žene i čija je kuća bila na j bučni ja u naselju zbog velikog broja djevojčica i dječaka koji su u njoj prebivali Bila je to stara, živopisna građevina sagrađena od brvana, podijeljena na četiri dijela. U svakom je dijelu stanovala po jedna žena sa svojom djecom, a u nj se ulazilo izvana.

Kad je ušla, četiri su Brandtove žene na zajedničkom trijemu bile baš u razgovoru s biskupom Dyerom. Bile su to žene dobrodušnog i materinskog izgleda, manje-više istih godina.

Biskup je bio visokog stasa, grub, željeznosive kose i brade i jasnih modrih očiju. Sad su te oči izgledale vedre, ali ih je Jane vidjela i kad bi ih nešto pomutilo i u tim se

trenucima bojala biskupa, kao što se bojala svoga oca.Kad se pojavila, žene se okupiše oko nje da je

pozdrave.– Kćeri Witherstena – reče skoro veselo i uze je za

ruku – već nas prilično dugo nisi počastila svojim ljupkim prisustvom. Pa čak ni nedjeljom te nema na bogoslužju! Prekorit ću zbog toga starješinu Tulla.

– Ja sam kriva, biskupe – odgovori Jane.– Doći ću da se ispovjedim.Rekla je to nehajno, ali je osjećala skriveni smisao

svojih riječi. – Mala mormonka, bolesna od ljubavi! – uzviknu

biskup trljajući ruke. – Shvaćam, Tuli te zarobio.– Griješite. On mi uopće ne udvara.– Šta kažeš? Baš je prava pravcata lijenčina! Ako ne

požuri, sam ću se pojaviti u Withersteen Houseu kao takmac.

Biskup se još malo šalio i zadirkivao, potom je blagim tonom prešao na razgovor o događajima u naselju, i na kraju ode, a Jane ostade sa svojom prijateljicom Mary Brandt.

– Jane, ne izgledaš mi više ista – reče joj ova. – Možda te je pogodila krađa stoke? Svakako je to velik gubitak, ali još uvijek imaš napretek stoke mada bi i bez nje bila vrlo bogata.

Tada joj se Jane donekle povjeri, ne otkrivajući joj ipak svojih sumnji i bojazni.

– Jane, pa zašto se, onda, ne udaš za Tulla i ne postaneš poput jedne od nas?

– Ali ja ga ne volim, Mary! – otvoreno odgovori ona.– To ti ne predbacujem, ali Jane Withersteen shvati da

moraš birati između ljubavi prema muškarcu i ljubavi

prema bogu. To se nama, mormonkama, gotovo uvijek dešava. Znam, nije to lako i o takvoj sreći, o kakvoj snivaš, snivala sam i ja, ali sam je se morala odreći. I tebi to predstoji ako ne želiš izgubiti dušu. Svi mi, koji te volimo, pratili smo s drhtajem i zebnjom razvoj svega onoga s Ventersom i, ako se ne odlučiš, svašta bi se moglo dogoditi. Ti svakako ne želiš da ga objese, ili ustrijele, ili ga još kakvom gorom smrću kazne kao što se dogodilo u Glazeu onom mladom gentilu koji se isuviše motao oko jedne mormonke. Udaj se za Tulla, Jane, ponavljam ti, to je tvoja dužnost mormonke. Dakako, neće ti biti bogzna kako lijepo kao njegovoj ženi, ali moraš misliti i na svoju dušu. Ni mi se ostale nismo udale iz ljubavi, nego zbog dužnosti.

Primi na ramena svoj teret, Jane. Sjeti se da je tvoj otac našao Ambre Spring, sagradio ti kuću, doveo ovamo mormone i očinski upravljao njima. A ti si kći Withersteena.

Kad je napustila svoju prijateljicu, Jane ode da obavi ostale posjete. Svi je primiše jednakom srdačnošću i žene joj, manje-više, ponoviše isto što je čula u Brandtovoj kući. U ušima joj je sve brujalo od Tulla, Ventersa, Lassitera dužnosti jedne mormonke i slave nebeske.

– Zaista se više ne prepoznajem – pomisli – ako nakon svega ne samo što ostajem postojana u svojim idejama nego ih se držim čvršće nego ikad.

Pa ipak taj obilazak uvjerio ju je da nju'u naselju još uvijek vole.

Gdje se pojavila, gomila uznojene djece, dućandžije, uobičajeni dokoličari po ulicama i kauboji koji su dolazili umorni i prašnjavi, svi su je srdačno pozdravljali, a žene su pritrčavale vratima da je vide kako prolazi, gledajući

je sa ushićenjem i osmijehom.Na kraju Jane pođe u četvrt gentila, u jedan od krajnjih

dijelova naselja. Tu se nalazilo tridesetak obitelji koje su živjele veoma sirotinjski u kolibama od trupaca i u trošnim brvnarama.

Neki su ljudi imali jedva nekoliko glava stoke, drugi su s vremena na vrijeme nalazili posao, kod mormona koji im ga nisu rado davali. Neko liko je obitelji živjelo isključivo od Janeine pomoći.

Pošto je i tu bila primljena s velikom srdačnošću, kao i uvijek, ta posjeta rastuži Jane, kao što joj se često dešavalo. Prizor siromaštva i nezaposlenosti oduvijek ju je uznemirivao. Toga je dana bila još žalosnija kada je, pošto je svirn muškarcima koje bijaše srela ponudila da stupe u njenu službu sad kad su je njeni istovjerci napustili, dobila odgovor da se ne usuđuju prihvatiti njenu ljubaznu ponudu.

– Ne bi to moglo ići – reče neki Carson, pametan čovjek koji je vidio i bolje dane. – Sasvim su nas jasno upozorili. Vidite, gospođice, Judkins je naoružan i može da upotrijebi svoje oružje, a isto tako i ostali koji su pošli s njim.

Ali to su sve ljudi koje ne pritišću tako ozbiljne obaveze kao nas. Mi se, na primjer, izlažemo opasnosti da nam zapale kuće dok nas ovdje nema.

Jane zadrhta.– Carsone – upita ona – plaćate li vi i ostali najamninu

za ove kuće?– Dobro biste to morali znati, gospođice, jer neke kuće

pripadaju vama.– Morala bih znati… ? Carsone, nikad još nisam uzela

najamninu za svoje kuće ni u obliku nadnica, ni teleta, ni

sijena, a da o novcu i ne govorim.– Istina je, ali tu brigu briga Bivens koji vrši dužnost

administratora.– Slušajte, Carsone – odvrati Jane, dok joj se krv pela

u lice. – Učinite ovako: vi, Black i Willet sa svojim obiteljima i stvarima preselite u moje kolibe, tamo u šumici. Mnogo su udob nije i sigurnije od ovih brvnara ovdje. Onda stupite u moju službu, a ako vam se dogodi neko zlo, dat ću vam dovoljno novca da možete napustiti Utah.

Zatečen tom darežljivom ponudom, čovjek jedva jedvice promuca nekoliko riječi dok su mu se oči napunile suzama. Kad mu se ponovo vratio dar govora uze na pasja kola kleti. Tom bujicom psovki izrazio je potpunije i jasnije nego bilo kojom drugom riječi osjećaje što ih je gajio prema Jane Withersteen. Na kraju zaključi: – Ne, nemoguće, gospođice. –Postoje stvari koje vi ne znate i nema nikog među nama tko će vam ih reći.

– Međutim, počinjem da shvaćam mnoge stvari, Carsone. Dakle, da vidimo hoćete li dopustiti da vam pomognem, barem dok ne dođu bolja vremena?

Carson je ponovo izgledao zbunjen. Onda se iznenada odluči.

– Neka bude! – uzvikne ozarena lica. – Dobro vidim da je to od stanovite važnosti za vas. Hvala. A ako dođu, kao što kažete, bolja vremena, bit ću presretan da vam se uvijek mogu staviti na raspolaganje.

– Nesumnjivo će ta vremena doći. Pouzdajem se i imam povjerenja u ljude. Do viđenja, Carsone.

Uputi se posljednjoj brvnari bijedne četvrti, koja je izgledala siromašnija od svih. Bila je to kol'ba koja je, možda, nekad služila za običan zaklon od nevremena, a

koja je sad bila u takvom stanju da bi čovjek teško povjerovao da tu ipak stanuju ljudi. Tu je obitavala neka bijedna udovica sa svojom djevojčicom.

Videći je, gdje se pojavljuje, djevojčica radosno vrisne i poleti joj u susret. Bilo je to stvorenje od oko četiri godine, kovrčave kose i zvala se Fay. I to ime „Vila” dobro joj je pristajalo, jer je bila toliko lijepa i eterična, kao da je vanzemaljsko biće.

– Mama slala po tebe! – povika dok se Jane saginjala da je zaljubljeno poljubi – ali ti nisi došla.

– Nisam znala, Fay, ali evo me.Fay je provodila život na ulici i otud je bila prljava i

odrpana, pa ipak, ni dronjci ni prljavština nisu mogli nauditi njenoj ljepoti. Tijelo joj je bilo nježno i lijepo oblikovano, obrazi blago ružičasti, oči ljubičasto modre, kosa sva u zlatnim kovrčama. Sva kotonvudska djeca bila su Janeini prijatelji, i Jane ih je sve voljela, bli je Fay bila njena ljubimica. Ona je za igru imala malo drugova svojih vršnjaka, jer je među gentilima bilo malo djece njene dobi, a ona mormonska se nisu mogla igrati s njom, jer su im to branili roditelji. Otuda je djevojčica bila povučena, divlja i osamljena.

– Dođi, mama bolesna – reče ona vodeći za ruku Jane prema vratima kolibe.

Djevojka uđe u kolibu koja se sastojala od samo jedne mračne i gole, ali čiste i uredne sobe. Na krevetu je ležala žena.

– Kako ste, gospođo Larkin? – upita Jane zabrinuto.– Čitav tjedan mi je zaista bilo loše, gospođice, ali mi

je sada bolje. – Valjda niste bili cijelo vrijeme sami bez ičije

pomoći?

– Oh, ne! Susjede su mi dobre i pomagale su mi na smjenu.

– Slali ste po mene?– Da, više puta.– Ali nitko mi ništa nije rekao! Koga ste slali?– Neki susjedi su odlazili u vašu kuću i kod vaših žena

ostavljali poruku da sam bolesna i da bi me radovalo da vas vidim.

Drhtavica strese Jane. To što joj nijedna od njenih žena nije prenijela poziv te sirote žene, nije se moglo pripisati običnoj zaboravnosti, jer se to ponovilo nekoliko puta. Vjerojatno su se i njene žene urotile protiv nje pokoravajući se nečijoj tuđoj volji. Ponovo joj u duhu iskrsne ona ista predodžba što je prije nekoliko dana bijaše izazvao Venters svojom tvrdnjom da neka podmukla i skrivena ruka djeluje u njenoj vlastitoj kući protiv nje i njenih interesa. Onda je u to posumnjala, a sad je bila sigurna. Ta porazna činjenica je ne obeshrabri, naprotiv ispuni je novom snagom oživjevši u njoj prkosni i borbeni duh njenih predaka.

– Sad vam je bolje, gospođo Larkin, i to me mnogo veseli – reče. Mogu li nešto učiniti za vas? Treba li vam pomoći, ili da vam štogod pošaljem, ili da se brinem za Fay?

– Vi ste sušta dobrota, gospođice. Da nije vas, što bi bilo od mene i Fay poslije smrti mog muža? Pa ja sam upravo željela da govorim s vama o djevojčici. Mislila sam da mi je kucnuo posljednji čas i bila sam zabrinuta za nju. Sad, da, ponovo ću ustati samo što sam došla nakraj svojih snaga i neću dugo živjeti. Zato vam mogu reći sve što sam onda željela da vam kažem.

Sjećate li se, jednom ste izrazili želju da djevojčicu

uzmete k sebi i pokćerite je?– Dabome da se sjećam. Bila bih presretna da imam

Fay uza se. Ali, nadam se da je taj dan…– Ne radi se o tome. Taj će dan doći prije ili poslije.

Onda sam odbila vašu ponudu, a sad ću vam reći zašto.– Znam zašto. Jer ne želite da se Fay odgaja kao

mormonka.– Da, ali to nije sve. – I bolesnica podiže prozirnu

ruku i položi je na djevojčinu. – Ne sviđa mi se da vam to kažem a ipak… Eto, uostalom u čemu je stvar: o vašem sam prijedlogu pričala svim svojim prijateljima. Svi oni vas i poznaju i vole, i svi su mi odreda savjetovali da vam bez daljeg povjerim djevojčicu. Ali žene pričaju, znate već, i tako je stvar doprla do ušiju mormona. Onda mi netko šapne na uho da vi ne biste uzeli k sebi Fay zato što je volite, nego jed:no zato da izvršite svoju vjersku dužnost, da djevojčicu odgojite za ženu nekom mormonu.

– To je podla laž! – uzvikne Jane crvena u licu.– E pa, zato sam oklijevala, ali vam moram reći da

uopće nisam povjerovala u tu klevetu.Zato bih sada pristala da…– Pričekajte, gospođo Lark'n. U svom sam se životu i

ja, vjerojatno, poslužila nekom nedužnom laži, ali, zacijelo, ne takvom koja bi nekom nanijela štetu. Vjerujte mi, volim Fay i ako je uzmem k sebi, vjerujem da ću je, na kraju, zaista zavoljeti kao da sam joj majka.

Samo sam na to mislila kad sam je tražila od vas, a sad vam to želim dokazati. Vi i Fay ćete se nastaniti kod mene. Moja kuća je vrlo velika, a ja sam jako osamljena. Njegovat ću vas, a vi, kad ozdravite, možete raditi kod mene. Njegovat ću Fay, učit ću je i odgajati ne obazirući se na mormonske pouke. Kad poraste, neću se protiviti da

me napusti, ako to zaželi, i poslat ću je, i ne baš praznih ruku, u Illinois, u vaš kraj. To vam obećavam!

– Znala sam da je ono bila kleveta! – uzdahne udovica i klone na jastuk s nekim mirom i olakšanjem na bijelom, izmučenom licu. – Jane Withersteen, neka vas bog blagoslovi! Ne znam kako da vam iskažem svu svoju zahvalnost. Stalno sam vam bila zahvalna i samo me je vaša mormonska vjera dosad priječila da vam se još više približim. O vjeri ne znam mnogo, ali znam da vaš bog i moj bog imaju isti oblik.

8 DOLINA IZNENAĐENJA

– Ne, ne vodite me tamo! – zavapila je čudna djevojka, kad joj je Venters ponudio da je, kolko-toliko zaliječenu, odvede do pećine iza vodopada, gdje su se skrivali Oldring i njegova banda. On je zinuo u čudu. Bilo je to – za njega novo iznenađenje u ovoj dolini, koju je, zaista, mogao nazvati „Dolinom iznenađenja”. Ta njena odvratnost ga zatim učvrstila u njegovu uvjerenju da je ona bila prije nesretnica nego krivac. Bio je zadovoljan što je tako, mada ni sam nije znao zašto.

– Kako se zovete? – upita je zatim, nakon što ju je uvjerio da neće učiniti ništa protivno njenoj volji.

– Bess – odgovori djevojka.– Bess … i još?– Bess i gotovo.Crvenilo, koje joj sada pokri obraze, nije poticalo od

groznice i Venters s novim čuđenjem shvati, da je zbog stida spustila dugačke trepavice. Da, možda je zaista bila djevojka nekog od razbojnika, no uza sve to još ne bijaše

izgubila stid, još je bila osjetljiva na čast i poštenje.– Vrlo dobro, Bess – odgovori. – Nije važno. Ali,

recite mi, ipak, što želite da s vama učinim? – Da li ste vi kauboj? – ona će šapatom.– Ne više. Nekada sam bio. Vodio sam brigu o stoki

Jane Withersteen, ali izgubih taj posao i s njim sve što sam posjedovao. Sad sam…kako da kažem… prognan iz toga kraja i gotovo bez prijatelja. Zovem se Bern Venters.

– Nećete me, valjda, odvesti u Cottonwoods ili u Glaze. Objesili bi me …

– Ne, neću! A ipak nešto treba da učinim s vama i to brzo, jer ovdje mi prijeti velika opasnost. Ubio sam onog bandita koji se nalazio s vama. Prije ili kasnije će naći les, a onda moje tragove. Moram naći sigurnije skrovište.

– Ostavite me ovdje.– Samu, ovdje, da umrete!– Da.– Ama ni u snu! – odvrati mladić.– Pa šta onda namjeravate učiniti sa mnom? – prošapta

djevojka, govoreći sa sve većom teškoćom i tako slomljenim i slabim glasom da ju je Venters s mukom razumijevao.

– Vidjet ćemo – polako odgovori. – Htio bih vas odvesti na neko mjesto gdje bih mogao da vas njegujem sve dok potpuno ne ozdravite.

– A… a onda?– O tome ću kasnije misliti, kad vam rana, koja nije

laka, zacijeli. Ali, Bess, ako ne budete imali čvrstu yolju za životom i ne budete se borili za njega, nikad nećete…

– Oh, dabome da želim živjeti! Znate, bojim se smrti! Pa ipak, više bih voljela i umrijeti, nego se vratiti k…

– K Oldringu? – prekine je Venters, a ona potvrdno klimnu glavom. Onda mladić nastavi.

– Pa obećao sam vam da vas neću odvesti k njemu, a ni u Cottonwoods ili u Glaze.

Ona ga pogleda sa izrazom duboke zahvalnosti, a Venters utvrdi da tako lijepe oči nikad ne bijaše vidio.

– Napregnut ću se da živim – reče djevojka tako tiho da ju je on jedva razumio. – Činite od mene što god hoćete.

– Odmorite se, spavajte i ne brinite za ostalo.– Nakon toga naglo ustane kao da su ga te riječi

potakle da nešto preduzme. Uz kratku zapovijed psima, iziđe. Htio je razmisliti o stanovitom sukobu što se u njemu pojavio, a prije svega želio je pronaći sigurnije sklonište u koje bi prenio ranjenu djevojku.

Još je nedostajalo nekoliko sati do zalaska sunca i on se nije htio izlagati opasnosti u otvorenoj dolini; zato se držao uz liticu, spreman da se sakrije ako bi to bilo potrebno. Taj dio stijene bio je gol, strm, posut malim udubljenjima koje je stoljećima stvarala kiša. Uspeo se uz liticu i kad je dospio na stotinjak metara visine, spazi red cedrova koji se pružao vodoravno sve do istočnog kraja litice. Pođe tuda i uvjeri se da to drveće, mada je narijetko raslo, pruža neki zaklon.

Na jednom mjestu ugleda zeca koji je odnekle izišao, i sad bezbrižno čučao. Venters se zaželio svježeg mesa, ali se nije usudio pucati.

Umjesto toga brzo odlomi sa cedra granu i hitne je na životnju, koju pogodi. Iako ranjen, zec uze bježati uz brijeg. Venters potrči za njim.

Da zečevi obično bježe uzbrdo, to je Venters odavno znao, ali mu ipak sada bi čudno jer je ovaj zec mogao

lakše umaći bijegom nizbrdo.Najzad ga je uspio uhvatiti, kad je uspon postao

strmiji. Ubije ga i okači o opasač.Prije no što će stići, zaustavio se da bi došao do daha i

uz put se ogleda unaokolo. Bio se popeo visoko i stigao je gotovo do podnožja visoke žute stijene koja je, kako se činilo, sezala u samo nebo i koju je, naizgled, bilo nemoguće prijeći.

Na svoje zaprepaštenje Venters spazi da su u njoj izdubeni plitki nogostupi duboki svega nekoliko palaca, a široki čitavu stopu. Podsjećali su na grubo stepenište. Uze ih mehanički brojati jedan, dva, tri… Izbroja ih šesnaest. Nizali su se jedan iznad drugog, u kratkim razmacima, sve do prve zaravni na stijeni, ali je njegovo oštro oko zapazilo, da se na još nepristupačnijoj stijeni koja je slijedila, nalaze drugi usjeci, koji se penju sve do stanovite visine i onda kao da se gube iza neke izbočine.

Letimičan pogled ne bi otkrio te male usjeke a da im Venters nije znao značenje ne bi ih ni udostojio pažnje. Međutim, znao je da ih je stvorila ljudska ruka i da su to zubom vremena istrošene stepenice što su ih nekad u stijeni izdubli obitavaoci pećina. Dok mu je bilo snažno tuklo, a mir ga sasvim napustio, on je pogledom mjerkao to teško uočljivo stepenište sve do mjesta gdje je izbočina na stijeni skrivala njegov dalji tijek. Venters je nagađao da iza nje vjerojatno, leži neka pećina ili pukotina koju nitko živ odozdo, iz daljine, ne bi primijetio. Sreća, koja mu je odonomad naklonjena, sad ga, vjerojatno, vodi k nekom zaklonu. Opet je odložio pušku, skinuo čizme i opasač i stao se penjati uz ono stepenište. Okretan, sigurna koraka poput brze koze, prešao je niz do prve zaravni gotovo ne pomažući se rukama. Na drugom

usponu morao se služiti i nogama i prstima, ali se penjao hitro i sigurno, dosegao isturenu izbočinu i prešao je. Tu se našao pred jednom napuklinom u stijeni. Najedared se obreo pred škriIjastim procijepom što je parao onaj silni zid od samog vrha nad kojim je visila uska traka plavog neba.

Procijep je u podnožju bio mračan, hladan i vonjao po suhoj ustajaloj prašJu. Protezao se u cik-caku, te je Venters mogao vidjeti samo nekoliko jardi ispred sebe. Zamijetio je tragove zečeva i divljih mačaka na prašnjavom tlu. Na svakom zaokretu očekivao je da će nabasati na kakvu ogromnu pećinu punu maLh četvrtastih udubljenja u kamenu što svojim malim otvorima zure poput crnih očiju. Međutim, prolaz se uširi, postade svjetliji i otvori se u podnožju uska i strma uspona. Venters očas zapazi kako je stijena ovog uspona isto toliko glatka i tvrda koliko i padina u podnožju zida pa mu pogled nezadrživo sune uvis, uz bočne okmite zidove tih širokih granitnih ljestvica. Bili su to zidovi od trošnog žutog pješčenjaka toliko napukli i ispucali, toliko opterećeni čitavim blokovima uravnoteženih izbočina i stravično prijetećih drobnih l'.tica da se Venters u jezi prestravi, naglo udahne i nagonski ustukne kao da će, učini li samo korak naprijed, iz samih temelja potresti ono silno stijenj e. Zaista, činilo se kao da te razvaline od stijena samo čekaju puki dašak vjetra, pa da se sruše i tutnjem zgrominjaju. Venters je krzmao.

Samo će mahnito smion muškarac staviti život na kocku pod prijetnjom kamene lavine u toj orijaškoj napuklini. Pa ipak, koliko se beskrajnih godina to stijenje grozi a ne ruši! U podnožju uspona bila je ogromna gomila vremešnog pješčenjaka što se u prah raspadao, ali

ni traga onim silnim, poput zdanja velikim gromadama što su tako lakotno i stravično počivale gore kao da strpljivo čekaju čas kad će se stropoštati. Polako, zubom vremena otcijepljene od matične stijene, stoljećima vjetrom i kišom dubene i rovane, čekale su svoj trenutak. Venters pomisli kako je baš lud što se plaši tog naprslog zida, što strepi da to stijenje, koje već tisućama godina tako lebdi, jedva čeka trenutak da on zađe poda nj pa da se surva. Uzalud – ipak ga se plašio.

– Kakvog li skrovišta! – izmuca Venters.– Popet ću se… baš da vidim kamo to čudo vodi. Da

mi je samo naći vode!Tvrdo stisnutih zuba prihvatio se uspona.Penjući se, trsio se da ne diže pogleda. Ovo mu,

međutim, malo kasnije posta nemoguće; morao je uzgledati, morao se podvrći volji živa, znatiželjna duha. Podiže oči i zagleda se u svjetlo što se prolijeva između beskrajnih nizova lit:ca, oštraca i šiljaka što su štrcali iz stjenovita zida.

Neki se naslanjali na stijenu, neki jedni na druge; mnogi se pak okomice usamlli: a sve je to bilo raspucano, trošno, lomno. Svukud žuta, kršIjiva propast. Kako se uspinjao, prolaz mu se suzio, pretvorio u strmu kosinu, glatku poput mramora za koju se teško lijepio. Konačno stiže do njena kraja, i zaprepasti se uočivši da se bočni zidovi još jednako dižu nekoliko stotina metara nad njim. Usko ždrijelo pred njjn vodilo je na onu stranu nizbrdo. Bila je to ravan između dvije kosine, široka otprilike dvadeset jardi. Na jednoj strani stajala je ogromna stijena. Venters je bolje zagleda, jer je počivala kao na nekom postolju. Bijaše nalik na golemu kamenu krušku što se posadila na peteljci. U podnožju, naokolo, tisuće

oku jedva zamjetljivih sitnih urezotina.Tragovi kamenih sjekira. Pećinski ljudi tesali su,

cjepkali i odlamali u podnožju ovog kamena sve dok mu strahotna gromada nije ostala ležeći, tako reći, na jednoj pukoj točki. Venters se pitao zbog čega li su žitelji pećina toliko otesali podnož'je ove stijene. Lik joj nije dočaravao nikakve sličnosti s kakvim kipom idola ili boga ili čudovišta.

On nagonski stavi ruke na nju i uze je gurati, potom se navali ramenom i još jače gurne. Stijena kao da je zastenjala, zaškripala, mrdnula, pokrenula se. Malo se nagnu nan'že i osta za dug čas viseći u ravnoteži, pa se sporo vrati, kao za vas zaljulja, krene i smiri u svom iskonskom položaju.

Venters joj pogodi namjenu. Svrha joj je bila u obrani. Od užasnih dušmana satjerani u ovo posljednje uporište, promućurni obitavaoci pećina izdubili su podnožje ove stijene tako da ona leži u savršenoj ravnoteži, čekajući spremno da je snažne mišice prevrnu. Upravo ispod nje nagnula se neka klimava litica koja bi se survala te bi stvorila takvu lavinu koju po onoj kliskoj strmeni ništa ne bi moglo zaustaviti. Oštraci, šiljci, raspuklo stijenje, nagnute gromade i čitave litice u grmljavini bi se stuštile i zanavijek zakrčile prolaz u Deception Pass.

– Sad mi je zaista malo falilo – Venters će mirno. – Pomična stijena! Pećinski ljudi nisu došli u priliku da je zavaljuju. Pomriješe, iščezoše, a evo stijene, stoji li stoji, po svoj prilici, ista onakva kakva je nekad bila… Neka je, tko zna. Možda će poslužiti nekom današnjem samotnom stanovniku pećina. Samo ako nađem vode, sakrit ću se nekamo ovdje gore.

Stao se spuštati stazom na drugoj strani. Kosina bijaše

blaga, prolaz tijesan, a u dužim razmacima prav poput štapa. MrkLna ležaše između kamenih zidina što su brisale uvis. Na jednom zavojku prolaz se suzio na jedva dvanaestak stopa i tu je vladala prava noćna tama. Ali, naprijed se naziralo svjetlo. Iza druge oštre okuke dan opet zasja, i pred Ventersom puče prostor.

Nad njim vinuo se divan kameni luk što je poput mosta spajao vrhove dviju suprotnih stijena, a ispod tog divotnog lučnog portala ljeskala se i blistala čarobna dolina ozarena zlaćanim sunčevim zrakama što su se odbijale od okolnih stjenovitih zidina. Venters se iznenađeno prene.

Dolina je bila milju duga, a pola široka, a njeno kameno oziđe bijaše glatko i raznobojno, duboko ulubljeno sa širokim pećinama. Venters ocijeni da je tlo ove doline daleko više od razine Deception Passa i izukrštanih kanjona. Rumena kadulia nije bojila njeno tlo. Umjesto nje bijelila se jasikovina čije se granje i nisko stablje iz zelenila hrastovine, a posred ove šume, od jednog do drugog zida, krivudala je traka blještava zelenila koja je označavala tok topola i vrba.

– Ovdje ima vode… i to je mjesto za mene – reče Venters. – Samo se ptice mogu nadviriti povrh ovih zidina. Sad sam Oldringa nadmudno.

Kanjon je nazvao Dolinom iznenađenja, a golemu stijenu, koja je čuvala ulaz, Uzdrhtaiorn stijenom.

Nije više gubio vrijeme i brzo se vratio natrag. Prođe prolazom, siđe niz stepenice uklesane u stijeni ne nailazeći na velike teškoće. Uze pušku i cipele i siđe niže, brinući se da s vremena na vrijeme obilježi svoj trag nekim kamenčićem, da bi lako pronašao put kojim je prošao. Već se spustio sumrak.

Samo ga je jedno uznemiravalo: kako će dovući Wranglea tamo gore? Eto, bio je skoro zaboravio gordog trkača. Taj se nikako ne može uzverati uz strmu stijenu. Najbolje da ga oslobodi. Možda će ga nagon odvesti natrag u Withersteen House.

Onda da potraži konja, koji zarza, osjetivši ga gdje dolazi. On ga pomilova, rasedla, skide bisage, onda uzde i s dubokim uzdahom se udalji.

Životinja je, izgleda, opazila da ju je napuštao i ne bi se moglo reći da li je bila zadovoljna ili ne iznenadnom slobodom.

Venters se oprezno vrati u udubljen je u kojem je ostavio Bess i s olakšanjem spazi da je zapala u dubok san. Možda od slabosti. Već su se spustile sjene, i to je bio trenutak za akciju. On tada učvrsti bisage na leđa pomoću lasa i, stegnuvši pokrivače oko djevojke, podiže je u naručje. Onda krenu u pratnji dva psa.

Koračao je dugačkim koracima, dobro pazeći da ne posrne i ne osjećajući suviše težinu tijela što je nosio. S vremena na vrijeme, kad je prolazio kojim otvorenim mjestom, pri svjetlosti zvijezda nejasno je nazirao blijedo Bessino lice. Nije se makla i stalno je spavala.

Ne zaustavi se sve do podnožja litice. Tu nježno položi na zemlju djevojku i sjede da se trenutak odmori. Bio je sav u znoju, ali se nije osjećao umornim. Želio je, dapače, da trči, da između sebe i svojih neprijatelja postavi nesavladivu prepreku. Onda opet započe s hodanjem.

Ali je uspon uz liticu bio mučniji i teži. Korak po korak, prislanjajući nogu samo nakon Što bi napipao tle, da bi izbjegao tolike rupe razasute po njemu, napredovao je držeći djevojku stisnutu na grudi. Na jednom mjestu

ona otvori oči.Izgledalo je da ga je prepoznala pri svjetlosti zvijezda.– Jeste li to vi? – upita slabim glasom.– Da, Bess.– Oh! A gdje … smo?– Nosim vas na sigurnije mjesto, gdje vas nitko neće

tražiti. Moramo se sad malo verati.Za trenutak 6u vas ostaviti samu. Ne plašite se, odmah

ću se vratiti.Ona ne odgovori. Pogleda ga časak, onda zaklopi oči.

Nekoliko stopa dalje Venters skiđe cipele i pipajući nađe prvu stepenicu uklesanu u stijeni. Stiže pred procijep i sjede. Onda zovnu: – Ring, Wlrtie!

Začu se dahtanje iz podnožja stijene. Tiho tapkamnje ga uskoro obavijesti da su ga psi sustizali. Stvarno su se brzo stvorili kraj njega. On im naredi da se sklupčaju i onda, skinuvši bisage, veza laso za jedno ispupćenje na stijeni.

Side, držeći konop u ruci, i iskuša njegovu čvrstinu, cimajući ga svom težinom tijela.

Stigavši k djevojci, zakači drugi kraj lasa za drugo ispupčenje i onda podiže, reklo bi se beživotno tijelo, čvrsto ga držeći lijevom rukom, dok mu je ona položila glavu na rame, poput usnule djevojčice. Započe da se vere, držeći se bez imalo straha, desnicom za laso i osjećajući u sebi nadčovječansku snagu.

Uže se, s vremena na vrijeme njihalo, i on se tada zaustavljao na stepenici da bi održao ravnotežu a zatim nastavljao da se penje.

S lakoćom stigne pred procijep, gdje je bio ostavio pse. Tada blago položi djevojku na tlo, opet siđe po cipele, pušku i zeca i uskoro se vrati noseći laso.

– Jeste li to vi? – dopre iz tame djevojčin slabi glas.– Da – odgovori on, još uvijek teško dišući.– Oh! Sta je ovo? Čujete li vodopad? Odveli ste me

tamo!Venters začu dubok uzdah, onda nešto poput tihog,

prigušenog jecaja.– Ama ne, Bess! – reče dršćući. – To je vjetar… koji

puše među stijenama … Daleko ste od Oldringova kanjona.

Po naporu, kojim je govorio, shvati da je izmoren. Sve do toga trenutka održavalo ga uzbuđenje, ali više nije bio u stanju podnijeti dalje napore. Opruzi se na tlu, malaksao.

Noć mu donese odmor, ali ne i san. često je ostajao tako, preko cijele noći, bdijući i raz mišljajući, ali mu je ovo sad izgledalo drugačije.

Bilo je to osjećanje koje se ne bi moglo objasniti i koje mu je ipak donosilo neosporno olakšanje.

U čemu se poboljšalo njegovo stanje?Tek nakon mnogo vremena, dok je tako ležao

nepokretan, slušajući vjetar koji je žestoko puhao između stijena, i gledajući blistave zvijezde, shvati. Razlika, koju je tako duboko osjećao između svog sadašnjeg stanja i onog od unazad dva dana, ovisila je od jedne vrlo jednostavne okolnosti: više nije sam.

9. MEĐU SMREKAMA I JASIKAMA

Slijedećeg jutra Venters se vraški namučio dok je djevojku prenio u Dolinu iznenađenja, Srećom je i ovaj put spavala inače bi se uplašila, često gledajući sebe kako

lebdi nad provalijom.Ali sve prođe dobro i nakon dva sata užasnih napora,

mladić je mogao položiti Bess na mjesto koje bijaše odabrao za logor.

Za logor je izabrao travnato i sjenovito mjesto između stijene i luga srebrnih smreka. Tu je, u kamenom zidu vjetar divno izdubio nekoLko dubokih pećina a kiša ih isprala. Bile su čiste, suhe, prostrane. Nasjekao je granja i od njih napravio djevojci ležaj u najvećoj pećini.

Iz sna ili letargije prizvao ga je k svijesti djevojčin tihi glas kojim je tražila vodu.

Potrča da napuni čuturicu u potoku i ustanovi da je voda bila tako hladna da su mu se prsti ledili. Djevojka je pohlepno pila, podigavši se lagano na lakat a da joj on nije morao pomoći.

– Eh, ožednili ste? – veselo reče on. – Voda je izvrsna. Zaista sam našao lijepo mjesto.

Kažite mi, kako se osjećate?– Osjećam bol… ovdje – i ona pokaza na lijevu stranu. – Tamo? Čudno, jer ste ranjeni u desno rame. Mislim

da ste gladni.Ona se slabašno osmjehnu.– Pa, bogme, to je glad – nastavi Venters i nasmija se.

Za trenutak se začuđen upita otkuda mu odjednom ta provala veselosti, a onda nastavi ne zadržavajući se na toj misli: – Cesto sam i ja osjećao tu vrstu boli, a osjećam je i sada. Ali vi još ne smijete jesti. Piti vodu da, koliko god hoćete.

– Pa zar neću umrijeti od gladi?– Oh, znajte, ne umire se od gladi tako lako!Znam nešto. Morate ležati što je moguće mirnije,

morate spavati i odmarati se… nekoliko dana.

– Ruke su mi prljave… lice mi… gori i ljepljivo je. Čizme me stežu …

– Ne bojte se, postarat ću se za vas.Teško mu je bilo što se nije sam sjetio svega toga.

Diže pokrivač s nje i za trenutak zastade, gledajući je. Kako li je nježna! Nije bilo nimalo čudno što ju je toliko vremena uspio nositi u naručju i verati se s njom uz stijenu. Čizme su bile od meke kože, sa srebrnim mamuzama i dopirale su joj sve do koljena. On joj ih skiđe, ne bez teškoće, a onda joj svuče i čarape. Malene noge bile su crvene i podnadule i Venters joj ih opra hladnom vodom, onda joj opra i lice i ruke.

– Sad moram da vam vidim ranu – reče zatim blago.Bess ne odgovori i samo se zagleda u njega, dok joj je

on otvarao bluzu i skidao zavoj. Lagano su mu drhtali snažni prsti. Strah ga podiđe pri pomisli da se rana, možda otvorila. Ništa. Ne htjede ponovo staviti zavoje i ostavi ranu otkrivenu.

Bess mu zahvali pogledom.– Slušajte me – reče joj Venters. – Više sam puta bio

ranjen i vidio sam druge u istom položaju: otuda se pomalo razumijem u to. Ako budete ležali dva-tri dana, bit ćete spašeni i više neće biti opasnosti od izljeva krvi.

– Zašto hoćete da ozdravim? – updta djevojka, kao da je bila odsutna mislima. Njeno jednostavno pitanje ga zbuni. Strahovita gorčina smrači joj pogled, a usne joj zadrhtaše.

– Zašto? – ponovi polako njeno pitanje. – Ranio sam vas i ne želim da me savjest grize da sam ubio ženu. A zatim, radi vas same… Ali dosta sada, suviše ste govorili.

U njenoj neiskazanoj gorčini otkrio je takvo crno raspoloženje, koje se nikako nije moglo pravdati

sadašnjom slabošću i groznicom. Ona zapravo mrzi život koji je vodila, na koji je vjerojatno bila silom gnana. Mora da ju je Oldring povrijedio nekom neoprostivom nepravdom. Uvjeren u to, cijelim Ventersovim bićem sune plamen. On se ponovo uspali ludim i svirepim bijesom. Mrzio je divljinu, samotnost visoravni.

Iščekivao je da se nešto dogodi. I eto – dogodilo se. Poput Indijanca konjokradice ušunjao se u zabit kanjona. Našao je Oldringovo gnijezdo; ubio jednog kradljivca; nastrijelio jednu nesretnu djevojku, posve nenamjerno, a potom je spasio, te joj sad želi prištedjeti dalji gubitak krvi, spriječiti njenu groznicu, vratiti joj snagu. I za nju i za sebe mora se boriti protiv gladi. Dok mu je krvoproliće ranije bilo mučno, sad je na njega mislio mirno, i hladnokrvno mrko. Kako mu se narav kalila, tako je gubio i strah od ljudi. Motrit će na Oldringa, čekat će pogodan trenutak, i ubit će tog golemog crnobradog razbojnika, koji je djevojku držao u zatočenju i njom se koristio za svoje besramne ciljeve.

Venters je pretpostavljao da se u njemu zbila promjena u prvom redu zahvaljujući tome što su dani dokolice prošli. I tijelo i duh gorjeli mu oštrom, plamenom životnom snagom. Sve što mu se desilo u Cottonwoodsu činilo se predalekim za pamćenje. Sasvim ga obuzeše današnje teškoće i opasnosti, zaokupiše ga kao kakvom magijom.

Najprije je pećinicu pored djevojčine prostorije uredio za sebe. Dalje, sagradio je kameno ognjište i stvorio zalihu drva. Potom, izručio je na travu sve što je imao u bisagama: sjekiru s kratkom drškom, lovački nož, mnogo naboja za pušku, odnosno revolver, limeni tanjur, solju, žlicu i viljušku, prilično suhog mesa i suhcg voća, i male

platnene vrećice s čajem, šećerom, soli i biberom. Sve to za njega samog b'la bi božja mana kojom će započeti život u divljini, ali_nije više sam. Glad u visoravni nije bila neobična pojava, međutim, njega to nije Vrinulo, samo se plašio da neće biti u stanju zadovoljiti potrebe onako slabe žene u krajnje teškom stanju.

Ako u dolini ne bude divljači – u što je sumnjao – neće mu biti teško da se noću prikrade Oldringovoj stoci i ugrabi koje tele. Zasada mu je najpreče utvrditi ima li divljači u Dolini iznenađenja. Whitie je i dalje stražario pored ubijenog kunića, a Ring je u blizini spa vao ispod jedne omorike. Venters pozove Ringa i pođe do ruba zaravni da osmotri dolinu.

Očekivao je da će biti veća nego što mu je izgledala na prvi površan pogled po kojem je stekao samo maglovitu sliku njenih razmjera, ovalnih oblika i jedinstvene ljepote. Opet se iznenadio i pomislio kako je zapravo sretno odabrao ime dolini. Teren je bio terasast. Ispod samog crvenog okomitog zida, svukud unaokolo osim pod kamenim mostom, pružala se terasa, u samom podnožju stijenke obrasla srebrnastim omorikama. Ispod nje, nastavljala se u blagom nagibu druga, šira gusto obrasla jas^kama. Onda je dolazio središnji dio doline, kružno ravno tlo pod hrastovima i johama, prepolovljene blistavo zelenom prugom vrba i topola. Venters spazi gdje se po granama uskomešalo mnoštvo ptica. Ulijevo, naspram kamenom mostu, u zidu je zjapila ogromna pećina, a niže, ponad samih krošnja, razaznao je dug niz pećinskih nastambi s malim crnim otvorima. LičJi su mu na oči koje ga motre. Ono nekoliko nastambi koje je našao – sve sam prah – ostavile su u njemu dojam vremešnosti, osamljenosti i pradavne prošlosti. U neku

ruku, postao je i on pećinski čovjek, a te ga šutljive oči gledaju kao iznenađene što se nakon tisuća godina našao čovjek koji će provaliti u njihovu dolinu.

Bijaše siguran da je jedini bijeli čovjek koji je stupio pod vrletnu sjenu divotnog kamenog mosta, i zakoračio u ovu velebnu dolinu okruženu pećinama i terasastim trakama srebrnih omorika i jasika.

Ispod njega pseto zareza i pojuri u šumarak.Venters se zaleti nizbrdo i nađe se u sjeni drveća kroz

čije krošnje su prodirali sunčevi zraci. Hrastovi bijahu vitki, ništa deblji od^pola stope, a toliko gusti da im se granje preplitalo. Ring se trkom vrati, s kunićem u zubima. Venters uzme lovinu, pa tiho, praćen psom, pođe dalje. Svukud među granjem čuo se lepet krila i ptičji poj, a na tlu je šuštalo suho lišće pod hitrim šapama divljači. Venters naiđe na dobro utrvene stazice obilježene svježim tragovima; kad se odšuljao još malo dalje, spazio je upravo bezbroj ptica, brzih prepelica i kunića. U hrastovu šumu zašao je jedva kojih stotinu jardi, a onoj pruzi vrba i topola, uz koju, znao je, mora teći voda, nije se ni primakao, ali se već i ovako osvjedočio da je Dolina iznenađenja dom mnogobrojne divljači.

Vratio se u logor. Oderao je kuniće, psima dao jednog oko kojeg su se natezali, i čiju kožu on nategne i postavi da se suši, predosjećajući da će doći vrijeme kad će mu zatrebati. Koža je bila veoma lijepa, bogata krznom, s krasnim bijelim repom. Ventersu pade na pamet kako ne bi uopće spazio kunića da mu nije za oko zapalo mrdanje tog bijelog repica, a ne bi bio otkrio ni Dolinu iznenađenja. Slučajnosti poput ove pognale su ga amo-tamo po Deception Passu; a sad su te slučajnosti za njega

poprimile značenje i neumitnost sudbine.Sreća što ga je u lovu poslužila, navede da misli o

tome da divljač mora zadržati u dolini.Stoga dohvati sjekiru, nasiječe granja i odvuče ga do

prolaza što je ispod mosta vodio k izlazu.Tu stane praviti kolje, zabijati ga u zemlju i

međusobno vezivati vrbovim prućem. Nekoliko je puta odlazio po novo granje, i kad je na svoje zadovoljstvo završio posao, dan je već prošao.

Preko ograde mogu se uspentrati divlje mačke, ali od nje niti će kojoti moći da uđu i traže plijen u dolini, niti će iz nje moći da bježe kunići i druga sitna divljač.

Pošto se vratio u logor, posve slobodno se zaposlio oko vatre i mirno uze spremati večeru ne plašeći se da će ga netko otkriti. Nakon teškoga i korisnog rada, posebno je uživao u ovoj slobodi i prilikama. Dok se onako uposlen vrtio oko logorske vatre, često je sebe zatekao kako baca poglede na prJiku u pećini, pa na pse što su se lijeno opružili pokraj njega, te na lijepu dolinu. Još uvijek mu se sve ovo činilo nestvarnim.

Dok je jeo, sunce zapade za jednim rezom na rubu ispupčenog zida. Kako god je sunce ujutro na izlazu divotno sjalo kroz veliki luk u samu dolinu, tako je uvečer, na zalazu, sjalo kroz pukotinu u stijenama kroz koju je slalo širok, crven trak kojim je ognjem palilo jajoliku površinu doline. Ventersu su i izlaz i zalaz sunca bili kao u kakvoj bajci.

Mrak još nije potpuno pao, a svjež vjetar dune preko doline, zatalasa hrastovo granje, jasikovo lišće pretvori u bezbroj lelujavih purpurnih dragulja, i stane sagibati vitke smreke. Potom s vjetrom, padoše sjene i tama, i dolina ođjedared posta siva. Noć je tu brzo padala nakon

zalaza sunca. Venters tiho pođe da pogleda djevojku. Spavala je, disala je tiho i mirno. Podigao je psa Ringa, položio ga u pećinu, i odlučno mu naložio neka tamo stoji na straži. Potom brižno pokrije djevojku pokrivačem i vrati se vatri.

Premda umoran, ipak je žudno želio da se posveti samotnosti, mada te noći ne radi osluškivan ja, i opreznog stražarenja; bilo je to iz želje da posve raščisti položaj u kojem se našao.

Pojedinosti u onoj divljini što ga je okruživala činjahu mu se jedinim stvarnostima posred čudna sna. Gledao je crne rubove stijena, sivu ovalnu dolinu što se u crno zavija, valovitu šumu nalik zatalasanom jezeru i usiljene vrhove smreka. Slušao je šuštanje jasikova lišća i mekani neprekidni mrmor vode što pada. Sjetan pjev neke ptice, samotan i čist, odjeknu s visokih stijena. Venters nije znao imena toj noćnoj pjevačici, niti je uopće takvu vidio, ali onih nekoliko nota, što se dizahu u sam mrak, postaše mu bliske poput tišine kanjona. Potom pjev prestade, a šuštanje lišća i mrmor vode zaguši neki zvuk, koji se Ventersu učini vanzemaljski. Ni za to on nije imao imena, samo mu bijaše neizrecivo divlji i divan. Nadođe mu pomisao da to možda djevojka jeca u posljednjim trzajima života, i on osjeti kako ga ježur svega prođe. Ali – ne!

Ovaj zvuk nije bio iz ljudskog grla, mada je nosio pečat očajanja. Sad je Venters posumnjao u svoja ćutila, počeo je vjerovati da je to, u stvari, sanjao, a ne u stvarnosti čuo. Uto, kako je vjetrić jačao, i onaj zvuk osili, i Venters shvati da to vjetar zviždi kroz stijenje.

Malo-pomalo san ga stao svladavati, i on počne klimati, upola usnuo, nasloni en leđima na jednu smreku.

Ustade, dozove psa Whitiea, i pođe u pećinu. U mraku se jedva nazirala djevojka na svom ležaju. Ring se skutrio pokraj nje, a tapšanje njegova repa po kamenu uvjeri Ventersa da je budan i vjerno ispunjava svoju dužnost.

Venters potraži svoj ležaj od mirisnih grana; legao je nekako usrećen osjećajem sigurnosti i lagodnosti, a noć kao da se stala iskradati i udaljavati, pa on tiho utone u nedokučiv prostor, u san i odmor.

Probudio se na zvuk neke melodije, koja mu se učini odjekom neke muzike iz sna. Otvorivši oči, dočeka ga novo iznenađenje u ovoj dolini krasnih iznenađenja. Spazio je kako ispred pećine savršeno fino lišće srebrnih smreka šara po okruglom komadiću plavog neba. Posred te lisnate čipke lepršale su nekakve sive ptičice sa crnim i bijelim pjegama i dugih repova. Bili su to drozdovi a pjevali su iz puna grla. Venters ih je slušao. Jedna duga, srebrom poprskana grana padala je gotovo do same pećine, a na njoj je, nekoliko jarda od njega, sjedila jedna od tih divnih ptica. Venters je gledao kako joj se grlo u pjesmi nadima i drhturi. Ustade, i kad izađe iz pećine ptice sunuše i odlepršaše dalje.

Stao je pred otvor susjedne pećine i pogledao u nju. Djevojka je bila budna, široko otvorenih očiju, pažljivo je slušala, a ruku držala Ringu na vratu.

– Drozdovi! – ona će.– Jeste – prihvati Venters. – Rekao bih da im se

dopada naše društvo.– Gdje se nalazimo?– Pustimo to zasada. Reći ću vam kasnije. – Ptice su me probudile. Kad sam ih začula i spazila

ovo sjajno drveće, i plavo nebo, pa zlatan trak što se spustio, pomislila sam…

Nije završila šta joj je mašta dočarala, ali Venters pomisli da je shvatio što ona osjeća. Po njoj se vidjelo da joj duh luta. Venters joj opipa čelo i ruke i osjeti kako gore vrućicom. Pođe po vodu, i bi mu drago što je bila hladna gotovo kao da preko leda protiče. Ova mu voda bila jedini lijek, i on se povjeri njegovu djelovanju.

Djevojka nije htjela piti, ali je on natjera da guta vodu, a potom joj umije lice, navlaži glavu i rashladi zapešća.

Dan je počeo sa sve jačom vrućicom. Venters je nastojaše smanjiti hladeći vodom djevojčine vrele obraze i sljepoočnice. Budno je bdio nad njom, i na najmanji znak nemira, za kojim bi se, znao je, tijelo njeno stalo bacati i valjati, on bi je čvrsto stisnuo, da joj kakav nagao trzaj ne bi ponovo otvorio ranu. Sate i sate je ona mucala, smijala se, vikala i jecala u bunilu; ali, ne odade ono što joj bijaše tajnom. Dan prođe, za Ventersa praćen crnom sjenkom. Noću, uz svjež vjetar, vrudica se smanji, i djevojka pade u san.

Sutradan ponovilo se isto. Trećeg dana činilo se Ventersu da djevojka vene i sahne mu na oči. Tog dana gotovo se nije makao od nje osim što je išao po svježu, hladnu vodu. I ništa ne okusi. Vrućica pade četvrtog dana. Djevojka se sva skupi i smalaksa, činila se nekom sablasti u koje bijaše života još samo u očima. Bile su uperene u Ventersa, šutke i uporno, i on iznađe da u njima leži neka nada.

Kako upaliti žižak koji se gotovo ugasio, kako nahraniti ono malo života i vitalnosti što je u djevojci ostalo – to je Ventersu bio težak problem. Ali, osim mesa kunića i prepelica, druge hrane nije imao. Od toga je mesa načinio juhu što je bolje mogao, i djevojku uze hraniti njome.

Spoznao je da je ljudsko tijelo, poput ljudske duše, čudna stvar koja je u stanju doći k sebi i poslije strahotnih udaraca. Jer, na djevojci se gotovo odmah ispoljiše slabi znaci vraćanja snage. Protekao je još jedan dan u iščekivanju, i on ga proveo u strahu, i duge, duge sate bio je uz nju, dok je ona spavala, i motrio kako joj se grudi ljupko nadimlju i padaju pri disanju, a vjetar joj mrsi kestenjaste uvojke. Sutradan je već bio siguran da je djevojka izmakla smrti.

Shvativši to, on naglo napusti peć.nu i potraži svoje staro mjesto uz deblo velike smreke.

Odatle on ponovo pusti pogled neka mu lunja po terasastim padinama doline. Djevojka će živjeti, i s tom spoznajom kao da crna sjenka napusti dolinu, a Venters osjeti bolno olakšanje.

Potom, prizvan dužnostima, ustade da posvrši sve što mu treba kako bi što bolje uredio logorište, spremio što mu treba za uspješan lov i udovoljio znatiželji da razgleda dolinu.

Međutim, riješio se da se za nekoliko dana još ne udaljava od logora, jer mu se činilo da će djevojci biti lakše ako joj on bude pri ruci.

Već mu se prvog dana učini da njena slabost ustupa mjesto novoj iskri života. Iza svakog kratkog sna budila se jačom; jela je pohlepno, mijenjala položaj na svom ležaju od grana i, kako li se Ventersu učinilo, njega stalno pratila pogle dom. Sad mu je već bilo jasno da će se brzo oporaviti. Progovorila bi koju o psima, o pećinama, dolini, o svojoj velikoj gladi, sve dok je Venters ne bi ušutkao tražeći od nje da pričanje odgodi za kasnije. Poslušala bi ga, ali bi sjela na ležaj, a oči su joj letjele amo-tamo, i uvijek se vraćale na njega.

Drugog jutra, čim ju je probudio ona sjede, i ne dozvoli mu da joj umije lice i nahrani je, već to sama učini. Međutim, malo je govorila, i Venters odmah zamijeti u njoj prve znake razmišljanja, radoznalosti i ocjene položaja. On napusti logor i povede sobom Whitiea u lov na kuniće. Pri povratku, zapanjio se i nekako zabrinuo spazivši svog ranjenika kako sjedi naslonjena na stijenu pećine, i njiše golim nogama. Žurno se primakao, u nakani da je savjetuje neka odmah legne, i da joj kaže kako je možda precijenila svoje snage. Sunce je u nju sijalo, svjetlucalo joj na zamršenoj svijetloj kosi, i na malom, ovalnom, blijedom licu na kojem su tamnoplavi podočnjaci još jače isticali njene tamnoplave oči.

Ona pogleda u njega, a on u nju. U toj izmjeni pogleda, Ventersu se učini da to oni sad gledaju jedno drugog u posve drugom ruhu. Njemu se činilo nemogućim da je ova krhka djevojka zapravo Oldringov maskirani jahač. Sinulo mu je da je u zabuni koju će ona sad objasniti.

– Pomozite mi da siđem – ona će.– Ali… da li vam je dobro? Zašto ne biste još malo

pričekali?– Slaba sam… vrti mi se u glavi. Ali ipak hoću da

siđem.Podigao ju je – što je sada lagana! – i spustio na noge

ispred sebe, pa ju je podizao dok je ona nesigurna koraka pokušavala hodati. Međutim, brzo se umorila. On joj namjesti udoban ležaj pod smrekom kraj koje je ložio vatru.

– A sad, recite mi.. sve – reče ona.Venters joj ispriča sve što se dogodilo od trenutka kad

je ugledao bandite kako stižu u dolinicu i kako zatim nestaju u kanjonu.

– Onda ste pucali u mene… a sad mi spašavate život?– Pa liječio sam vas, nakon što sam vas gotovo ubio.– Pa jeste li zadovoljni?– Nego šta! – iskreno odgovori Venters.Ona ga je gledala čudnim izrazom u očima, koji je

istovremeno izražavao divljenje, zahvalnost, zanimanje, tugu. Onda započe: – Pričajte mi o sebi…

On joj najkraće što je mogao ispriča svoju prošlost. Onda završi, pitajući je: – Pa zar ste vi, zaista, Oldringov maskirani jahač?

– Jesam – odgovori djevojka oborivši oči.– Teško mi je da u to povjerujem. Vi, pa takav bandit,

lupež, otmičar žena, ubica!– Ne, nikad nisam krala niti počinila neko zlo u svom

životu. Jedino sam pratila Oldringa… – Ali zašto? Zašto? – planu Venters. – Zašto ona

maska, ona tajna, one prijetnje u vaše ime, oni zločini, koje vam je sam Oldring pripisivao?

– Nikad ništa nisam znala o tome – odgovori djevojka i, podigavši oči, pogleda ga očima u kojima on pročita istinu.

– Nikad to niste znali? Čudnovato! Da li ste mormonka?

– Nisam.– A da li je Oldring mormon?– Nije.– Da li ga… da li ga volite?– Pa volim. A mrzim njegove ljude, život koji

provodi, a ponekad mi se čini da mrzim i njega!Venters zašuti trenutak skupivši se pred gorkom

istinom čiji je nadolazak osjećao i čiju se potvrdu bojao čuti i, najzad, sasvim tihim glasom upita: – Šta ste… šta ste bili Oldringu?

Poput nježnog predmeta, iznenada izloženog vatri, djevojka je izgledala kao da se dršćući uvija, dok joj se plamen stida peo u omršavjelo joj lice koje bijaše prignula na grudi. Venters je bio gotovo potresen i sve bi bio dao da nije postavio to pitanje; a ipak to crvenilo i ta zbunjenost činili su da prema njoj osjeti poštovanje veoma slično onom što joj ga je toliko želio pružiti iz najopravdanijih razloga.

– Do đavola moje glupo pitanje! – uzviknu u nastupu bijesa protiv samog sebe. – Zaboravite ga, molim vas. Ali, jednom zauvijek, recite mi… Znam to, a ipak želim da čujem iz vaših usta. Nalazili ste se… Zar niste mogli sebi pomoći?

– Oh, nisam. – Dobro, tu nemam šta da kažem – nastavi on iskreno.

– Ja … vidite htio bih da vi… znate, našli smo se zajedno. Ja… želim vam pomoći. Ne želim vam nanijeti nikakvo zlo.

Život je bio okrutan prema meni, ali kada pomislim kakav je bio prema vama, izgleda mi bijedno da sa svoje strane jadikujem o onom šta mi se dogodilo. A onda, ja sam bio izgnanik, usamljenik, dok sada … Eto, ne bih vam znao točno objasniti. Ali, uostalom, sad smo zajedno i ostat ćemo ovdje barem dok se potpuno ne oporavite. Ne, nikad se više nećete vratiti Oldringu. Sad se i ja imam čemu posvetiti. I ako vam uspijem pomoći da ozdravite, da vas odvedem iz ovog divljeg predjela, da vam stvorim sretniji život, znajte da će to za mene vrlo mnogo značiti!

Slijedećih dana Venters se s vremena na vrijeme udaljavao da istražuje dol'nicu. Bess je sad ustajala i odlazila da sjedne na zaravan gdje ju je često viđao kako gleda u pravcu kojim je on otišao. Jednog jutra, dok je uzimao pušku i dozivao psa, djevojka se usudi da ga upita: – Hoćete li dugo biti daleko?

– Ne – odgovori mladić. – Idem samo da bacim jedan pogled uokolo i da ulovim malo svježeg mesa.

Ode, ali ga taj događaj učvrsti u dojmu što ga je već prije stekao, to jest, otkako se počela oporavljati Bess se čin:la mirnom samo onda kada je on bio pokraj nje.

Kad se vratio, primijeti da je, videći ga gdje se približava, brzo promijenila držanje, kao da mu ne želi pokazati da se nalazila tamo čekajući ga. Ipak je zateče rumenu u licu i blistavih očiju.

– Kako li ste natovareni! – uzviknu Bess.– Sta ste donijeli?– Dva zeca i malo ilovače. Našo sam je tamo dolje, u

dnu doline i pomisLo da bi nam mogla biti korisna za pravljenje posuđa. Zdjelica koju imam nije dovoljna za sve: juhu, varivo, čaj…

– Vjerujem da nećemo imati tko zna šta za kuhanje u vašim posudama – reče ona smijući se.

Bilo je to prvi put da se smijala.– Hoćete li me povesti da mi pokažete dolinu, čim se

budem dobro osjećala? – upita zatim djevojka.– Svakako. Divan je to kraj. Tamo dolje, vidite, nalazi

se jedna ogromna pećina, koja je morala biti nastanjena, jer se tamo još nalaze tragovi drvenih sad već srušenih koliba. Da li ste ikad čuli da se govorilo o starim stanovnicima ovih brežuljaka?

– Da… Ljudi kažu da je Deception Pass pun starih

srušenih kuća.– Vjerujem da ste morali tu i tamo vidjeti poneku, kad

ste onoliko lutali – reče Venters.Govorio je polako, kao da je birao riječi, i poprimio je

nemaran izgled jer se zarekao da joj više neće tierati stid u obraze svojom nametljivom radoznalošću. Pa ipak, nikad nije bio tako pohlepan da upozna pojedinosti njena života kao sada.

– Kad sam jahala, jurila sam poput vetra – odgovori Bess – i nisam imala vremena da se zbog nečeg zaustavljam.

– Da, sjećam se dana kad … kad sam vas sreo, tamo dolje u dolini. Bili ste prašnjavi, a konj vam je izgledao vrlo umoran. Jeste li stalno bili u pokretu?

– Oh ne! Nekad su prolazili čitavi mjeseci a da uopće nisam jahala, kad su me, na primjer, zatvarali u kolibu.

Venters protrnu, ali se napregnu da se obuzda i nehajno reče: – Zatvarali su vas? Kako to?

– Oldring me je zatvarao, kad je odlazio na neko od svojih dugačkih putovanja, koja bi trajala čitave mjesece.

– Pa zašto?– Valjda me htio spriječiti da ne pobjegnem. Stalno

sam prijetila da ću to učiniti i on je preduzimao mjere opreza. Postojao je tu, onda, i drugi razlog: ljudi su se opijali, a on se bojao da mi ne nanesu neko zlo, mada su uvijek bili dobri prema meni i nisam ih se bojala.

– Onda ste, znači, bili zarobljenica. Moralo je to biti veoma teško za vas.

– Ama ne. Dopadalo mi se, naprotiv, da budem tako zatvorena. Koliko mogu da se sjetim, stalno mi se događalo da ostanem pod ključem s vremena na vrijeme i bili su to jedini mirni dani koje sam imala. Koliba je

velika, smještena na vrhu jednog brežuljka i otuda sam mogla gledati napolje. Zatim sam imala pse, životinje koje sam pripitomila i nekoliko knjiga. Bio je skrenut i tok vode iz obližnjeg izvora i doveden u kolibu. U njoj je bilo dovoljno hrane a, s vremena na vrijeme, ljudi su mi donosili svježe meso. Jednom sam tako provela čitavu zimu.

Ventersa je stajalo muke da i nadalje izigrava ravnodušnost. Ta gorio je od želje da je pogleda u lice i upita mnoge druge stvari. Ipak se ograniči da kaže: – To znači, koliko se možete sjetiti, stalno ste, zar ne, živjeli u Deception Passu?

– Nejasno se sjećam drugog kraja gdje su se nalazile žene i djeca, ali ništa više. Ponekad razmišljam i preturam po pamćenju sve dok se ne umorim, – Onda znate čitati, kad ste imali knjige?

– Oh da! Znam vrlo dobro čitati i pisati.Oldring je kulturan čovjek i on me sam učio mnoge

stvari. Onda, prije više godina, jedan njegov čovjek, neki starac, bio mi je učiteljem.

– Rekli ste da je Oldring odlazio na dugačka putovanja – zamišljeno reče Venters. – A ne znate kamo?

– Ne. Svake godine vodi stoku sjeverno od Sterlinga, onda je čitave mjesece odsutan.

Jednom ga je netko optužio da živi dvostrukim životom i on ga je ubio. Bilo je to, sjećam se, u Stone Bridgeu.

Venters joj ovog puta pogleda u oči. ne pokušavajući više da se pravi ravnodušnim prema onom što je govorila.

– Bess – reče živo – i ja sam sumnjao da je Oldring bio još nešto, a ne samo šef družine kradljivaca stoke.

Recite mi, ako to znate, s kojeg se razloga on zadržao ovdje, u Deception Passu? Spreman sam povjerovati da to što čini, čini da sakrije svoj pravi život i svoju stvarnu ličnost.

– U pravu ste. Oldring je nešto više od kradljivca stoke i sami njegovi ljudi sada tvrde da krađa stoke ni je ništa drugo nego bacanje ljudima prašine u oči. Istina se sastoji u tome da se u ovim krajevima nalazi zlato.

– Ah!– Da, zlato, ako i ne u velikoj količini, dovoljno za

njega i njegove ljude. Sedmicama i sedmicama samo kopaju i ispiru zlato; onda potjeraju nešto stoke, upadaju u naselje gdje pucaju i ponekog ubiju da zavaraju svijet.

– Nešto stoke, Bess, rekli ste! – I po drugi put je Venters nazove po imenu. – A stado gospođice Withersteen, „crveno stado”? Dvije i po tisuće glava, a to nije malo.

– Pa Oldring uopće nije ukrao „crveno stado”! Taj je posao uglavio s mormonima. Čuvari stada su prisilno zadržani u Cottonwoodsu, a Oldnng je odveo stado, pogodivši se s mormonima da ga skriva neko vrijeme, ne znam koliko dugo, i da ga onda ponovo vrati na farmu. Ne bih znala reći kolika mu je zarada u tom poslu.

– Pa da li ste doznali zašto je sklopljen taj posao?– Ne, ali bit će da se radi o jednom od uobičajenih

lukavstava mormona. Možda žele prisiliti gospođicu Withersteen da učini nešto što neće. Vidjela sam čovjeka koji je bio došao da pregovara s Oldringom o tom poslu. Bio je sitnog rasta i nekako nakazan, na smiješan način… Ali dobro se držao na konju. Ćula sam poslije od jednog čovjeka da je bio najbolji jahač u svom kraju. Ali kako li se zvao? Ne sjećam se…

– Možda Jerry Card? – natuknu Venters.– Eto, upravo tako. A Jerry Card, izgleda bio je u

odličnim odnosima s Oldringovim ljudima.– Ne čudi me mnogo – zamišljeno će Venters.Tako, njegova se sumnja u Tulla potvrđivala.U stvari, ugovor sklopljen s Oldringom nije mogao

biti samo djelo Jerry Carda, drugorazredne osobe, nego je, jamačno predstavljao dio plana zamišljenog u pokvarenom umu starješine protiv Jane Withersteen! Jane! Sad je to ime Ventersu izgledalo daleko, kao što je daleko bila djevojka koja se pokazala toLko dobrom prema njemu. Njegovo oduševljenje za nju nije bilo manje, samo mu se činilo da je postalo drugačije.

– Bess, recite mi još nešto – reče na kraju. – Zar nikad niste upoznali žene, djevojke? I nikad ni mladiće?

– Ponekad bi netko od naših ljudi imao uza se ženu, ali Oldring nikad nije htio da ih upoznam. Sto se tiče djevojaka i mladića, vidjela sam ih jedino na brzinu, u prolazu.

Venters nije navaljivao drugim pitanjima.To što je čuo od te čudne djevojke, potaklo ga da još

više razmišlja o njenoj pravoj ličnosti.Toga je dana bila s njim jednostavna i otvorena,

prirodna poput ma koje druge djevojke, ljupka u postupcima. On joj nije mogao gledati u lice, sresti onaj živ i iskren pogled, a u isto vrijeme vjerovati da je tu ženu posve točno ocijenio kad je na njegovo izravno pitanje odgovorila šutnjom punom stida. Da, ona je dugo živjela s Oldringom i s nečasnim ljudima, učestvovala je u zločinima svake vrste. Uza sve to, oko nje je lebdjelo nešto čemu nije znao odrediti bit, neka nevinost koja je izazivala divljenje i poštovanje.

Bio je to problem koji ga je slijedećih dana mučio više od ma kojeg drugog. Kako uskladiti život koji je ona, želeći to ili ne, vodila, sa njenom nevinošću? A ta je neizvjesnost samo povećavala oreol tajanstvenosti oko nje, učinivši da ta tajanstvenost postane dijelom same njene ličnosti. Ali, malo-pomalo, dok je tijelo ozdravljalo, činilo se da ona zaboravlja svoju bolnu prošlost, kao da nikad nije ni postojala, upijajući se samo u sadašnjost.

Potreba da njoj, a i sebi, pruži što bolju hranu, navede ga na misao da se vrati u kanjon u kojem je Oldring držao stoku, kako bi otuda donio mesa. Htio je, međutim, ostvariti taj pothvat a da o njemu prethodno ne obavijesti Bess i zato krene na put noću kad je ona spavala.

Krišom se udalji i prođe prolazom uz koji se nalazila Uzdrhtala gromada. Noću više nego danju pridavao je toj prijetećoj gromadi neko svojstvo koje u njemu izazivaše čudan osjećaj uznemirnosti i iščekivanja, kao da se nešto kobno nalazilo u njoj. Tako mu se dogodilo da kaže glasno, kao da ga je gromada mogla čuti: – Prijatelju, ako se misliš skotrljati dolje, molim te nemoj prije no što se vratim k djevojci.

Kad stiže u dolinu u kojoj se nalazila stoka, pogled na mnogu telad izmijeni njegov prvobitni plan koji se sastojao u tome da ubije bika ili tele i da ponese samo komade mesa. Sad, napro tiv, odluči da sa sobom odvede živa telića. Izabra jednog, uhvati ga lasom, čvrsto mu veza zajedno sve četiri noge i naprti ga na leđa.

Teret je bio zbilja težak, ali je i on bio vrlo jak, tako bez velike muke stiže sve do podnožja stijene. Teži je dio predstavljalo veranje uz hrapavu liticu, služeći se usjecima.

Ipak je uspio. Kad se vratio u logor, Bess je još uvijek spavala.

Slijedećeg dana ne reče šta je učinio. Telića je zatvorio u neku vrst malog tora, napravljenog na brzinu te iste večeri, daleko od logora, s dovoljno vode i ispaše. Slijedeće noći učini još dva takva izleta, a isto tako i naredne noći, tako da je, nakon nekoliko dana u svom toru imao osam teladi. Bio je potpuno zadovoljan.

Opazio je da su sve te životinje bile crvenkaste kože te se od srca nasmijao sjetivši se kako Oldringu krade stoku koju je ovaj ukrao Jane Withersteen!

Posljednje noći, stigavši u dolinu gdje se nalazila stoka, lasom uhvati jednog junca i ubi ga. Isječe velike komade mesa a ostalo ostavi.

Nije odmakao daleko, kad ga zavijanje kojota uvjeri da djelo njegova noža neće biti otkriveno. Vrati se u logorište, objesi meso o jednu granu i ode da spava.

Slijedećeg jutra ustade raspoložen, zadovoljan iznenađenjem što će ga prirediti Bess i s nestrpljenjem pričeka da ona izađe iz pećine u kojoj je spavala. Najzad je ugleda kako se približava vatri. Ljupko lice, preplanulo svježim zrakom i suncem izgledalo je procvjetale zdravljem, a tijelo joj se počelo zaobljavati.

– Niste li mi, Bess, prije nekoliko dana govorili da vam je dojadilo jesti samo zečeve i ptice? – upita je Venters.

– Da, a zašto?– Što biste onda željeli?– Umorila sam se jedući meso, ali, budući da je

nemoguće doći do nečega drugog rado bih pojela malo govedine.

– E pa, zar ne vidite da je imamo? – reče on sasvim

ozbiljno, pokazujući na meso obješeno na drvetu. – Bit će nam za nekoliko dana, dok bude svježe, zatim ćemo ostatak isjeći na komade i osušiti.

Bess je neko vrijeme šuteći gledala veliki komad mesa, onda polako upita: – Gdje ste ga uzeli?

– Ukrao sam ga Oldringu.– Išli ste tamo dolje! Izlagali ste se opasnosti za…Oklijevala je i zašutjela, činilo se da je lako

problijedjela.– Opasnosti ne, samo malom naporu – usprotivi se

Venters.– Zao mi je što sam vam rekla da sam se umorila

jedući zečeve. Da sam mogla pomisliti … Pa kad ste išli po ovo meso?

– Protekle noći.– Dok sam spavala?– Da.– Bila sam budna neko vrijeme, a ipak ništa nisam

primijetila.Sad je gledala pred sebe, kao da je udubljena u neku

misao, koja joj čudno zasja u očima. Venters pomisli da se ražalostila samo zato što se izložio opasnosti.

– Pa nisam donio samo ovo meso – nastavi. – Nekoliko sam noći napravio isti put i sada se, tamo dolje, u našem oboru nalazi osam teladi.

– Išli ste više noći?Gledajući u njene iskolačene oči, Venters povjerova

da se bojala za njega i za sebe, zato veselo reče.– Pa da. Nisam vam ništa govorio, jer biste se uplašili,

ostajući tako sama.– Sama? – ponovi ona. Ne, nije mislila na to. On

samog sebe zateče gdje se pita zašto li je misao o tim

njegovim noćnim izletima sada plaši. Nije se ona bojala za sebe; bila je posrijedi opasnost kojoj se on izlagao. Zbog toga je još uvijek drhtala. Zašto… ? Prođe rukom preko čela, kao da bi htjela bolje da shvati, onda reče nesigurnim glasom: – Oldring ima ljude koji čuvaju stoku…

Ubili bi vas da su vas otkrili. Obećajte mi da više nećete ići!

Govoreći tako okrene se, kao da želi sakriti od Ventersova začuđena pogleda izraz svoga lica, ali je on uze za mišicu: – Bess, više neću ići.

Naslonila se na njega malaksalim tijelom što se gibalo dugim, ustreptalim drhtajem. Gledala je u njega. Svojim licem žene, očima žene, usnama žene – svim je neposredno, slijepo, slatko i krajnje iskreno odavala svoja čuvstva.

Ali, kako joj i strah bio nagonski tako se sad također nagonski privi jala uz jedinog prijatelja.

Venters je blago odmače od sebe. Srce mu je snažno udaralo, a nešto ugodno i duboko kao da mu je oduzimalo snage, nešto što nije točno shvatio i što je izgledalo navlas slično uzbuđenju što je preplavilo djevojku. Stalno ju je osjećao blizu, suviše blizu, mirisnu poput cvijeta, ljupku i lijepu toliko da takve ljupkosti i ljepote još nije sreo u životu.

Svim snagama se borio da dođe k sebi i da ponovo zadobije svoj mir. Bess ga je stalno gledala i u tom pogledu čitala se cijela njezina duša. Onda on iznenada, odlučno, otjera jednu nametljivu misao i zaželi da iz njezina života pamti samo zajednički provedene dane. U tim divnim očima koje su ga gledale, čitao je njenu sudbinu i osjećao da se u njima ogleda i neizbježnost

njegove. U njoj je bilo jednostavnosti, ljupkosti djevojčice koja osjeća novo i čudno uzbuđenje, a istovremeno i slijepi užas žene, koja nazire mogućnost da izgubi svog spasioca i zaštitnika. Onda se sve te misli zbrkaše i rasplinuše, dok se u Bessimm očima sad pojavljivalo nešto poput vedrine koja je izražavala divnu izvjesnost.

– O čemu mislite, Bess? – upita on tihim glasom.Djevojka zatrese glavom ne odvajajući pogled od

njega.– Shvaćate li da smo ovdje sami… muškarac i žena? –

nastavi Venters.– Da.– Jeste li pomislili da bismo se mogli povući u divljinu

ili čak ostati ovdje sami…zauvijek skriveni od svijeta?– Nikad na to nisam pomislila… sve dosad.– E pa šta birate? Otići ili… ostati ovdje sama sa

mnom?– Ostati!Zvuk njena glasa, siguran i treperav, dade toj

jednostavnoj riječi posebnu snagu.Venters zadrhta i brzo odvoji pogled od njenih očiju

uprtih u sebe. Shvatio je ono što je Bess samo djelomično naslućivala: ona ga voli.

10. VJERA I NEVJERA

Jane Withersteen je održala obećanje dato udovici Larkin i mala Fay ušla je u staru usamljenu kuću, poput sunčane zrake. Velike tihe dvorane odzvanjale su njenim

djetinjim smijehom.U sjenovitom dvorištu, gdje je Jane najradije provodila

najveći dio toplih svibanjskih dana, neprekidno je jurcala tamo-amo, a djevojka je pomišljala koliko se njena kuća sada duboko promijenila i nije shvaćala kako je sve do tog trenutka mogla živjeti tako sama.

Prisustvo Fay je osim toga predstavljalo razlog da Jane češće viđa Lassitera. Stvarno, sve do tog trenutka ovaj je gotovo sve svoje vrijeme provodio napolju i nije pokušavao da je vidi, osim kad se radilo o stvarima vezanim za njegov posao, tako da je Jane od samog početka morala priznati uz stanovitu gorčinu da su uzaludni bili njeni napori da ga pobijedi. Ali, kad stiže djevojčica, Lassiter je od prvog trenutka zavoli čitavim srcem. Fay se sa svoje strane rado igrala s njim i kad bi ga spazila gdje se pojavljuje, trčala mu u susret i puštala ga da je uzme u naručaj, te bi ga milovala i pričala mu ljupkim cvrkutom svašta, što bi on slušao s ozbiljnim osmijehom.

Jane ih je promatrala u tim trenucima i mislila da je to bilo vrijeme kad je, više nego ikad, morala pokušati da iz srca ovog čovjeka iščupa mržnju koja je njime vladala. Ali stvar nije izgledala lagana. Sto je Lassitera više poznavala, više ga je poštivala, a to joj je poštovanje sve više smetalo da ga pokuša pridobiti svojim ženskim vještinama. Ipak je govorila da mora uspjeti: ta radilo se barem o Tuliovu životu i o životu onog drugog, na koga nije htjela ni misliti, vezanog uz uspomenu na sirotu Milly Erne. Zato njoj njena vjerska samilost uli snage da svlada onu granicu koju zbog svoje sujete nikad ne bi prekoračila.

Tako mu reče jednog dana: – Lassiteru, znate li da vas

veoma rijetko viđam? – I osjeti kako crveni.– Imao sam mnogo posla – jednostavno odgovori on.– Pa ne možete cijeli život provesti na konju. Dođite

ponekad k meni!– Je li to zapovijed?– Kakva glupost! Jednostavno vas molim da mi dođete

u posjetu kad ste slobodni.– Zašto?Čudno pitanje nije zbunilo Jane, kako bi se moglo

povjerovati. Bila je dovoljno hrabra da se prepusti iskrenosti.

– Imam svoje razloge, a dosta je da vam kažem samo jedan – odgovori. – Ako bi bilo moguće, htjela bih da promijenite osjećanja koja gajite prema mojim istovjercima. Ne znam šta ne bih dala da postignem taj cilj.

– Vjerujem vam – odgovori Lassiter i nasmija se.Kao i uvijek, Lassiter je budio u njoj najbolje osobine

njena bića, ali i neki čudan nemir i strah.– Hoćete li, onda, doći? – i odlučno ga pogleda u oči.

– Nikad nešto slično nisam tražila ni od jednog čovjeka… osim od Berna Ventersa.

– Čini mi se da se time ne izlažete nikakvoj opasnosti, a niti Venters se nije izlagao dok to za mene, možda, ne bi bilo dobro.

– Zar mislite da bi bilo opasno češće dolaziti ovamo? Možda se bojite zasjede u topolama?

– Ne, nije u tome stvar.U tom trenutku mala Fay priđe Lassiteru.– Imaš ti malu curicu? – ona upita.– Nemam, ljepotice – odgovori jahač.– Onda možeš doći k meni – reče Fay i nato stidljivost

ustupi mjesto prijateljskoj znatiželji na njenu licu.On je pomilova osmjehujući se, onda se djevojčica

ohrabri i reče mu: – Znaš, volim te.Na Lassiterovu licu u tom trenutku Jane zapazi izraz

blagosti i sreće. Gledajući ga, nije mogla vjerovati da je srce tog čovjeka bilo zadojeno tako strašnom mržnjom protiv mormona.

U svojoj, gotovo materinskoj ljubavi za djecu, ona lako shvati da ih i Lassiter voli i da bi bio sretan kad bi imao svoje djece.

On slijedećeg dana opet dođe, i uskoro joj je dvaput dnevno dolazio, ujutro i uveče. Za vrijeme kratkog boravka, međutim, govorio je malo, ali ju je pažljivo promatrao dok se rasijano igrao s djevojčicom, koja mu je s vremena na vrijeme ponavljala: – Znaš, ja te volim!

I Jane je šutjela.A ipak, iz dana u dan Lassiter je postajao sve

ljubazniji. Tako je svaki put po malo dolazila do izraza stanovita živahnost njegove naravi koja je nju ugodno iznenadila. Cesto je malu Fay stavljao na konja i pješice je pratio sve do kraja brežuljka. Uvečer se zabavljao bezbrojnim igrama što ih je djevojčica izmišljala i često na kraju prihvaćao poziv da ostana na večeri koji mu je Jane neizostavno svaki put uputila. Nijedan drugi posjetilac nije se tih dana zaticao u Withersteen Houseu, tako da se tu malo-pomalo počeo osjećati kao kod svoje kuće s tim što se uvijek trudio da bude pažljiv i smotren. Tih večeri, poslije jela odlazili su u šetnju do šumice. Djevojčica, koja se uvijek nalazila u sredini, držala ih je za ruke. Kad se spustila noć, Fay ih je ljubila i vraćala se majci, ostavljajući ih same, U tim trenucima se Janeina taština, koja naposljetku nije nikad bila prekomjerna,

osjećala zadovoljena šutljivim Lassiterovim divljenjem, tim više što je njena plemenita želja da iskoristi svoju žensku moć da tog čovjeka odvrati od krvavih obračuna nije priječila već naprosto silila da ima na umu obaveze prema samoj sebi. Od nekog vremena bila je prestala da ličenjem ukrašava lice, zaključivši da to ne pristaje njenu dostojanstvu. Poslije joj se činilo f da joj se on baš zbog toga više divio.

Ponekad, šaleći se, pružala je ruku prema njegovim pištoljima od kojih se nije nikad odvajao. Dakako, on joj nije dozvoljavao da ih dira i vadi iz futrole ali su se pri tom njihove ruke dugo dodirivale. Nju je poslije toga spopadalo promjenljivo raspoloženje, čas je bila živahna i vesela, čas tužna i zamišljena, čas opet tajanstvena poput žene čije srce tišti nekakva i tajna koju se nije usudila otkriti samoj sebi.

Što je vrijeme više odmicalo Lassiter je bivao sve ljubazniji, izgubio je prvotnu suzdržIjivost, ali i onaj mir koji, činilo se, ništa nije moglo narušiti. Dušu mu je uskomešala želja za nečim što nije mogao postići. Njegovoj mržnji protiv mormona pridružila se sada i strast, ali isto tako potpuna i silovita. Promatrajući tu promjenu, Jane je proživljavala trenutak velike radosti, za koji se, međutim lijepio neki čudan osjećaj nelagodnosti.

Jedne večeri, u šumici obasjanoj mjesečinom, Jane skupi svu svoju odvažnost odlučna da ostvari jednu želju do koje joj je bilo mnogo stalo. Koračali su jedno kraj drugoga. Iznenada ona se okrene prema njemu i priđe mu tako blizu da ga je dodirivala.

– Lassiteru! – prošapta, – Biste li za mene ma šta učinili?

U blijedoj svjetlosti mjesečine ona spazi kako mu se

lice izmijenilo i postalo poput mramora hladno. Ona svojim rukama klizne prema njegovim pištoljima i, uhvativši ih za drške, molećivo upita tresući se pri tom čitavim tijelom: – Mogu li vam uzeti oružje?

– Zašto? – upita on, i po prvi put mu u glasu zatitra jedva zamjetljiv prizvuk osornosti.

Jane osjeti kako njegove čelične ruke stegoše njena zapešća. Osloni mu se na rame, ali ne namjerice, već zato što su joj njegov pogled i dodir njegovih ruku oduzimali snagu.

– Ne, nije to šala – odgovori – nije to ženski hir. Duboko osjećanje nagoni me da vas za to molim, duboko… poput moga srca. Hoćete li mi dozvoliti?

– Zašto? – ponovi on.– Jer vas želim spriječiti da ubijete još nekog…

mormona, jer vas želim spasiti od novih krvoprolića, jer mi je vruća želja da više ne prolijevate ljudsku krv… – Onda kao da je istina prokrčila put, usprkos njenoj volji, dodade: – Morate me pustiti… hoću da kažem, morate mi pomoći da održim obećanje što sam ga dala Milly Erne. Zaklela sam joj se, dok je ležala na samrti, da ću pokušati sve ne bih li zadržala ruku onoga tko bi mogao ovamo banuti s namjerom da je osveti. Možda samo ja mogu spasiti čovjeka koji… koji… Oh, Lassiteru! Ako ubrzo ne uspijem djelovati na vaše srce, osjećam da ćete ponovo poći da ubijate…i ubijat ćete nagonski. Među onima koje ćete ubiti, nalazit će se i onaj koji… Oh, ako prema meni imate malo… imalo naklonosti, učinite to meni za ljubav, pustite da… da vam skinem to užasno oružje.

Kao da su te male ruke pripadale nekoj djevojčici, on ih bez napora razdvoji od kundaka pištolja, onda,

odalečivši je od sebe bez grubosti, pogleda je trenutak a zatim nestane u sjeni topola.

Kad je prošao prvi trenutak uzbuđenja, Jane je bila uvjerena da su njegova šutnja i postupak bili prije izraz zapanjenosti, gorčine i bola zbog njena pokušaja da ga izda, nego njegove želje da je odbije od sebe. Svojim je predosjećaj em slutila da će se vratiti i oprostiti joj. Lassiter se nije mogao pokazati grub prema jednoj ženi, a možda više i nije bio u stanju da živi daleko od nje. Ako se pokaže da je tako, ona nikad neće odustati od svoje namjere i svoje želje da ga izmijeni, nikad neće odustati od nade da će joj to kad-tad poći za rukom.

Za bdijenja te nesane noći, razdirana osjećajem bola, nemira i sumnje, Jane Withersteen pomisli kako bi bila kadra baciti se Lassiteru oko vrata samo kad bi znala da će se on pokoriti zapovijedi božjoj „Ne ubij”! Jest, i to bi učinila.

Slijedećeg jutra nije imala hrabrosti da ode u dvorište u uobičajeno vrijeme i posla malu Fay da vidi da li je Lassiter došao. Onda, pošto se djevojčica nije vraćala, odluči da izađe, ali je nađe samu gdje se igra. Stegne joj se srce.

Ali, upravo u tom trenutku začu se zvuk potkovanih kopita. Nije to bio onaj njoj prisni Bellsov topot l zato se nemirno okrenu. Bio je to Dyer, biskup, koji joj je dolazio u posjetu.

Dyer gipko sjaha i priđe djevojci. Njegovo zapovjedničko čelo, rumenilo lica, koje je odrazavalo njegovu jarost, sjetiše Jane njena oca kojega je toliko voljela i bojala ga se.

– Je li ta mala od one prosjakinje Larkin?– upita napraši to bez ijedne riječi pozdrava.

– To je djevojčica gospođe Larkin – polako odgovori Jane.

– Čuo sam da je namjeravaš odgojiti.– Točno ste čuli.– I, dakako, namjeravaš joj dati mormonski odgoj?– Ne.Jane se učini da na biskupova kratka i zapovjednim

tonom postavljena pitanja ne odgovara ona već netko drugi.

– Došao sam da ti nešto kažem – odgovori biskup i zastade promatrajući je pažljivo.

Jane je toga čovjeka voljela i poštovala od najranijeg djetinjstva. On je, uostalom, deset godina bio prisan prijatelj i savjetnik njena oca i njezin učitelj u vjerskim stvarima. Još je odonda bio za nju neka vrst utjelovljenja tajanstvenog mormonskog vjerovanja i od svih ljudi što ih je poznavala, on joj se stalno prikazivao kao osoba najbliža bogu.

Upravo zato je sada i trpjela videći ga u drugom liku. Nije to dolazio biskup da razgovara s njom, već surov čovjek koji je nije čak ni pozdravio ni skinuo šešir pred njom, koji ničim ne pokaza da je lijepo odgojen i uljudan. Onako prašnjav, obuven u velike čizme s mamuzama, naoružan pištoljem i sa korbačem u ruci više je ličio na farmera nego na slugu božjeg. Ipak se u nečemu razlikovao od drugih ljudi: u gnjevu što mu se sve više hvatao lica, – Dolazio je brat Tuli da razgovara sa mnom – započe on nakon nekoliko trenutaka. – Zelja tvoga oca bila je da se udaš za Tulla, a to je bio i moj nalog. Ali ti si odbila, rekao mi je. Da li je to istina?

– Istina.– I nisi se htjela, rekao ini je također, odeći

prijateljstva prema onoj skitnici Ventersu.– Istina je.– Ali ti ćeš raditi kako ja naredim! – zagrmi biskup. –

Jane Withersteen, izlažeš se opasnosti da zapadneš u krivovjerje. Zahvaljujući gentilima, svojim prijateljima, svoju ćeš dušu osuditi na vječite muke u ognju paklenom.

Od tih riječi kao da se u Janeinoj duši rasplinula svaka želja za otporom, očas ju je potisnula vjera što je od najranijeg djetinjstva usađivana u nju. Bila je mormonka i biskup je ponovo stekao utjecaj nad njom.

– Došao sam na vrijeme, Jane Withersteen! – uzvikne Dyer. – Sto bi rekao tvoj otac kad bi vidio kako se ponašaš? Da je živ, zatvorio bi te u jednu sobu, držao te na kruhu i vodi i tako te podsjetio na nešto što si ti, čini se, zaboravila.

Zato imaj uvijek na umu: ti si rođena kao mormonka. Bilo je, istina, mormona koji su postali krivovjerci; njihova je duša prokleta! Ali se još nije rodio mormon koji nas je napustio, čitam stid na tvome licu: znači, tvoja vjera nije uzdrmana. – Biskupov glas posta blaži: – Hajde, nisi ništa drugo do li buntovna i nesmotrena djevojka, a stigao sam na vrijeme… A sad mi kaži o onom Lassiteru. U vezi s tim čuo sam vrlo čudne stvari.

– Što hoćete da znate? – upita Jane.– Sve o tom čovjeku, kažem ti. Unajmila si ga, je li

istina?– Da, radi za mene. Kad su me iznenada napustili moji

ljudi, morala sam uzeti sve one koji su se htjeli primiti službe kod mene.

– Ja sam čuo da taj čovjek mrzi mormone, da je krvnik, ubica, revolveraš? Je li to istina?

– Jest, istina je, strašna istina.

– Pa što onda radi u Cottonwoodsu? Bolje bih shvatio da je otišao, na primjer, u Sterling i u naselja na sjeveru, gdje ne prolazi dan a da osobe njegova soja ne izazovu tučnjavu. Cottonwoods je samo malo naselje uz granicu, izgubljeno u samoći. Dakle, tog je čovjeka, zacijelo, neki razlog doveo ovamo i naveo ga da tu ostane?

Jane ne odgovori.– Govoril – potmulo zapovjedi biskup.– Da.– A kakav?– Ne mogu vam to reći, biskupe.On rukom načini zapovjednički pokret, dok mu je u

lice ponovo navalila krv. Jane se nije mogla oduprijeti toj nijemoj zapovjedi.

– Prvog dana, kad je stigao ovamo – promuca – rekao mi je da je došao da nađe …grob Milly Erne.

Uslijedi trenutak tišine. Oborenih očiju Jane je iščekivala, skupljala, pokušavajući da misli na vodu koja je tekla u obližnjem kanaliću, na kamenje, na drveće, ali zalud. Osjećala se kao da ju je pritisla neka kamena gromada, neko strašno breme kojega ju je mogao osloboditi jedino biskupov glas. A on je šutio i ta njegova tišina činila joj se da traje čitavu vječnost.

– I… zašto još?Dverov glas odjekne iznenada u tišini, čudno oštar,

kao da će svakog časa prsnuti. Ne podižući oči, Jane tiho prozbori: – Da ubije čovjeka, koji je nagovorio Milly Erne da ostavi svoju kuću, svoga muža i … svoga boga.

Ponovo zavlada tišina i Jane je odlično čula zvukove oko sebe, žubor tekuće vode, šuštanje lišća, ubrzano disanje čovjeka koji se nalazio pred njom. Onda odnekud, kao iz neke beskrajne daljine, dopre do nje

lagan, oprezan zvuk koraka popraćen zveckanjem mamuza. Taj zvuk je potrese poput udara struje, skine joj teret s omamljenih očnih kapaka. Ona uzgleda i potresena, zapanjena, pepeljasto blijeda spazi pred sobom Dyera, ali ne više u svojstvu biskupa već muškarca! A iza njega, iza ugla dopirao je onaj tihi srebrnasto zveckav korak. Ukaže se visoka crna čizma s blistavom mamuzom, a potom Lassiterov lik.

Biskup ga ne ugleda, ne ču. On je u tom trenutku gledao Jane, gledao kao da je bio zatečen iznenadnim otkrićem.

– Shvaćam! – uzviknu najzad promuklim glasom. – Sad shvaćam zašto ljubakaš s tim Lassiterom! Da ga spriječiš!

Janein pogled uprt u Lassitera nagna biskupa da se okrene. Nato joj se slika zamagli. Zbrkano, kao u snu, ona spazi Dverovu ruku kako je poletjela prema pojasu, ugleda crvenkast plamen, začu prasak, onda joj se učini da se sve uokolo okreće i miješa i nju proguta mrak.

Odjednom joj se s očiju podigao veo i ona osjeti da joj nešto svježe i vlažno prelazi preko čela. Polako otvori oči i spazi da se nalazila opružena kraj kanala, s glavom na Lassiterovu koljenu. On joj je močio čelo vodom koju je rukom zahvatao. Ali istovremeno ugleda i nekoliko mrlja krvi, nedaleko, na tlu i osjeti miris baruta.

– Ah! – zajeca dugim bolnim jecajem i ponovo zaklopi oči, kao da je opet pala u nesvijest.

Ali, Lassiterov glas ju je dozvao u život.– Ne bojte se, Jane. Nije se nikakvo zlo dogodilo!– Da li ste ga ubili? – jedva jedvice promuca

slomljenim glasom.– Koga? Onog debeljka što je bio ovdje?

Ne, nisam ga ubio.– Oh, Lassiteru!– Ali znate, čudno je što ste se onesvijestili. Smatrao

sam vas veoma snažnom ženom, nesposobnom da se onesvijesti tek tako, zbog malenkosti. Dosta, sad ste došli k sebi… Samo ste malo blijedi … Nisam znao šta da učinim; ne razumijem se mnogo u ove stvari.

– Ali, Lassiteru … ta krv …– Ah, zar vas to straši? Ne, nije ništa. Vidjeli ste,

pretpostavljam, što se dogodilo. Dolazio sam ovamo kad ugledah onog čovjeka kako se na vas dere. Okrenuo se, ugledao me i veoma neljubazno potegao pištolj. Dobro znate da je opasno služiti se takvim pokretima protiv mene, do đavola! Htio me tući na mom vlastitom terenu.

Nisam znao tko je, da li vaš prijatelj, rođak, običan posjetilac. Ipak, vidio sam jasno da je u svakom slučaju mormon i nisam ozbiljno shvatio njegov pokušaj. Tako ga predusretoh. Bilo mi samo do toga da mu izbijem pištolj iz ruke prije no što uspije opaliti. Eto to je, u stvari, sve. Malo krvi… i ništa više. Tada mu rekoh da mi se dovoljno predstavio, i neka mi se, molim lijepo, makne s očiju. I otišao je.

Lassiter je govorio staloženim, mirnim glasom, kao da je htio djelovati na Jane, a ruka, kojom joj je još prelazio preko čela, bila je čvrsta i blaga.

– Znači – reče djevojka, čije se uzbuđenje pomalo stJavalo – on je prvi povukao pištolj na vas? A vi ste pucali samo da biste ga ranili..ne ubili!

– Otprilike je tako.Ona mu iznenada poljubi ruku, ali kao da je taj njen

pokret izbacio jahača iz ravnoteže.– Ne! Ne činite to! Ne mogu to dozvoliti!

I, znajte, nije mi uopće do toga da doznam tko je bio taj debeljko!

Zatim pomogne Jane da ustane i onda je odvede do jednog naslonjača u koji se ona bez snage svali. Onda maramicom obrisa mrlje krvi na kamenu, podiže biskupov pištolj i baci ga na jednu stolicu da bi se na kraju ushodao gore-dolje zveckajući pri tom mamuzama.

Nakon nekog vremena zaustavi se pred djevojkom.– Recite mi sada.. Da li je istina ono što sam načuo?

Ljubakate sa mnom da biste me spriječili da nekoga ne ubijem?

– Da – priznade Jane i skupi svu svoju žensku hrabrost da se suprotstavi oluji koju je nazirala u onim sivim očima upravljenim u nju.

– To jest, vi ste se sve ove dane pokazivali tako ljubazni i prijateljski raspoloženi prema meni… sve ove za mene tako uzbudljive večeri vi ste se dotjeravali da biste bili što ljepši… i gledali me na onaj način, i stiskali se uza me…

jednom riječju, sve ste to izvodili potaknuti ženskim lukavstvom da biste me spriječili u mom naumu?

– Da.– I ona vaša nježnost, koja je izgledala tako prirodna, i

ono slanje male Fay pred mene, zato što je volim… da li ste i to radili s istih razloga?

– Da.Lassiter opusti ruke. Bio je to čudan pokret za njega.– E pa, po vašem mormonskom poimanju, možda u

svemu i nema nikakva zla, ali uplitanje djevojčice u … sve to… Da, to mi, zaista, miriše na paklensku rabotu!

Te posljednje riječi trgnuše Jane iz njena čudnog mrtvila.

– Lassiteru, ono što su u početku bile namjere, znate da… sigurni ste da vas Fay mnogo voli i.. da sam ja… počela osjećati za vas isto što i ona.

– To je vanredno ljubazno od vas! – podrugljivost u njegovu glasu osine je poput udarca biča. – I nakon svega toga vama nije neugodno da me gledate u oči! Zaista ste vi vrlo čudna žena, Jane Withersteen!

– Ne moram se stiđitl ono? Sto sam učinila i što sam rekla, Lassiteru. Pa rekla sam vam ne samo jednom da ću pokušati sve ne bih li vas promijenila.

– Ah! I, ako vam nije neugodno, kažite mi u čemu su se sastojali ti vaši pokušaji?

– Trudila sam se da otkrijete moju žensku ljepotu zato da vam smekšam dušu. Izvodila sam to s namjerom da uza se vežem vaše misli i tako utječem na vas. Nije to bila ugodna dužnost.

Najprije ste bili neosjetljivi poput kamena, i slijepi … Onda se ponadah da ćete, možda, zavoljeti Fay i na taj način osjetiti užas stvaranja siročadi…

– Jane Withersteen, ili ste ludi, ili je u vas tako poštena duša da to nadilazi moje poimanje.

Možda je po srijedi i jedno i drugo. Jednom riječju, htjeli ste me pošto poto spriječiti u mom naumu, rekoste, no vi.. ste me svojim ponašanjem naveli da se zaljubim u vas.

– Lassiteru!– Vjerujem, najzad, da sam čovjek, ništa nego čovjek,

premda sam u životu volio samo svoju sestru .. Milly Erne …

– Vi ste Millyn brat!– Da, i mnogo sam je volio. Sve dosad nije bilo

drugog zanosa u mome srcu. Zar vam nisam rekao da već

odavna izbjegavam žene? Bio sam teksaški jahač sve do dana.. kada je M.lly napustila dom. Toga dana postadoh drugi čovjek, postadoh Lassiter. Godinama sam ostao usamljen, zanesen jednim jedinim ciljem. Došao sam ovamo, upoznao vas i … I sad više nisam isti čovjek. Ta se promjena odigrala tako polako da to nisam ni opazio. Sad shvaćam razlog one, nkad zasićene, želje da vas gledam, da vas slušam, da vas osiećam blizu sebe. Sad shvaćam zašto mi ni za trenutak niste izlazili iz misli, zašto nisam mogao a da stalno ne mislim na vas. I sada, kad znam šta to sve znači, kad znam i šta ste vi htjeli, sad govorim kao da me sam pakao peče!

– Ne, Lassiteru… ! Nemoguće je da me toliko volite!– Ako je to ljubav, onda vas, zaista, ljubim.– Oprostite mi! Nisam htjela da me zavolite do te

mjere! Kakve li zavrzlame, kakve li nevolje! Vi, brat Milly Erne, a ja, slijepo, tvrdoglavo zaintačila da bih smekšala vašu mržnju prema mormonima!

– Najzad, Jane, vaš stav može biti samo zaslijepljenost… mormonska zaslijepljenost. Samo se tako mogu objasniti vaši postupci tom gotovo bih kazao sebičnošću.

– Ja nisam sebična. Odvratna mi je sama ta riječ. Da sam slobodna …

– Ali niste slobodni, naime, niste se oslobodili svojih mormonskih ideja. I postupivši sa mnom onako kako ste postupili, postali ste nevjernica.

– Nevjernica! – izmuca Jane.– Da, rekao sam: nevjernica! Ostali ste vjerni biskupu

ali ste samu sebe iznevjerili. Vi se zbog svoje vjere odričete svoje ženstvenosti, spremni ste da izdate i mene i sebe samu i da se srozate na bijedno, podlo stvorenje

dostojno prezira… a sve to zato da biste spasili od smrti jednog mormona nitkova! Kako da onda sve to čovjek objasni nego vašom mormonskom zaslijepljenošću. No, na sreću, spasila vas vaša nevinost.

– Zar je nisko, zar je podlo, zar je samo mormonskoj vjeri svojstvena želja da se spasi ljudski život? Vi kažete da je to zaslijepljenost?

Ne, Lassiteru, to je zakon, jedinstven za sve ljude.– Zaslijepljenost o kojoj ja govorim spriječila vas je da

vidite istinu. Da, upoznao sam mnoge dobre mormone, ali ima ih među njima koji su gori od demona. Da ste toga i svjesni, vi ne biste priznali, jer da nije tako, čemu onda to vaše strastveno nastojanje da spasite život onog .. onog…

Jane pokri oči dršćućim rukama.– Slijepa, jest. Dopustite mi da vam to dokažem –

nastavi Lassiter, ali je njegov glas postepeno gubio gnjevan prizvuk. – Spomenut ću vam samo jedan primjer. Sinoć ste mi htjeli oduzeti pištolje, sjećate li se? Da, vjerojatno su vam pobude bile plemenite, potekle iz dobrote vašeg srca, ali.. ali je to ipak bila strašna ludost, Jane! Ta valjda pretpostavljate da je i meni život drag kao ma kojem drugom čovjeku… Ako je tome tako,, kažite kako da ga onda čuvam i očuvam? Koji čovjek može hodati uokolo nenaoružan, u predjelu poput ovoga? Zar da to pravilo važi za svakoga osim za Lassitera? Da sam učinio tako, već davno bih zagnojio zemlju. Još od građanskog rata, na Zapadu je nošenje oružja postala neka vrst moralne nužde, a onda. kao da to predstavlja i razliku između čovjeka i bića nižih od njega. Ta i sami ste se mogli uvjeriti čemu ste izložili Ventersa oduzevši mu oružje?

čak su naoružani i vaši crkveni ljudi. Tuli je ubio čovjeka i pucao u druge, sam je vaš biskup ranio pet-šest osoba, a što su izvukle živu glavu, htjede pucati u mene i vjerojatno bi me ubio da nisam bio spremniji od njega. Kako bih sad mogao ja, jedino ja, ići po Cottonwoodsu nenaoružan? Surova su ovo vremena, Jane Withersteen!

Surova!– Nije to za jednu ženu – uzviknu Jane slomljenim

glasom. – Lassiteru, osjećam se sama, izgubljena, očajna i ne znam kome da se obratim. Slijepa sam, kažete? Pa onda, trebam nekoga, prijatelja … vas, Lassiteru, više nego ikad!

– Pa tko je rekao da ću vas napustiti?

11.NEVIDLJIVA RUKA

Jane primi od biskupa Dyera pismo koje on nije svojeručno napisao. U njemu joj je stavljao do znanja da mu je iznenadni prekid njihova razgovora ostavio neke sumnje u njeno buduće ponašanje. Laka rana ga za trenutak sprečava da je ponovo posjeti, nastavljalo se u pismu koje se završavalo molbom, u stvari naredbom, da ona dođe k njemu.

Taj jednostavni događaj nagna Jane da shva ti kako se u njoj nešto promijenilo. Ne odgovori na pismo i ne ode biskupu. U nedjelju ne ode u crkvu – to se dogodilo tek drugi put za tolikih godina i ostade u tmurnom iščekivanju, osjeća jući da će njeno buduće držanje prema ljudima iz njene crkve zavisiti u neku ruku od njihova držanja prema njoj. Lassiteru je rekla da se os jeća osamljenom, izgubljenom, a sad je osjećala da je i u

odnosu na vjeru muče ista čuvstva. Sve do toga trenutka, kroz mnoge zgode i nezgode njena vjera je ostala nedirnuta: ali sada, kad se našla u otvorenom ratu sa svojim vjerskim starješinama, rasplinula se vedrina i vjera joj i s, se uzdrmala. Nešto joj je govorilo da ona, naj– !i zađ, nije prekršila nijednu božju zapovijed i da je sad red na njenoj braći, obdarenoj velikom moći, da pokažu prema njoj istu onu krepost o kojoj su propovijedali, a koja se sastojala u pravilu: „Ne činite drugima ono što ne želite da se vama učini”. Kad bi oni djelovali u skladu s tim pravilom, njena bi se vjera i njena gorljivost udvostručili. Ako međutim, tajna moć pruži oko nje svoje tajanstvene niti, ako je ona velika, nevidljiva ruka polako učini neškodljivom i materijalno upropasti, ona će tada biti sigurna, isključivši svaku sumnju, da jedino hladna računica, a nikako želja za spasom njene duše rukovodi postupke onih kojima je stvarni cilj da ovladaju njom i svima drugima. Bila bi to propast njene duše, nestanak zvijezda na njenu nebu. Uza sve to, predosjećala je da bi i iz te duševne smrti uskrsla, vođena novom svjetlošću jer božja milost ne može biti okrutna prema ženi koja je izgubila spoznaju o pravom putu.

Tako prođe tjedan dana. Mala Fay se stalno igrala s Lassiterom koji se sve češće poiavljivao u Withersteen Houseu. Jane je shvatila da je kod niega nadošla promjena koja se ispoljavala u zamišljenoj mirnoći. Samo, nije više dolazio na konju. Redovito se pojavljivao iznenada i tiho, poput siene, iz šumice.

– Ostavo sam Bellsa na paši – reče jednog dana, pri kraju te sedmice. – Moram mu odnijeti vođe da ga napojim.

– A zašto ga ne dovedete ovamo? – spremno upita dievoika.

– Vieruiem da je za mene sigurnije da dolazim iz šumice. Opazio sam da me je tamo dolje netko nadzirao.

– Nadzirao! A tko?– Ne znam tko je to bio. Neki čovjek, koji je bio

siguran da je vrlo dobro skriven. Ali, ja imam dobre oči, vidio sam ga. Zbilja, Jane – nastavi zatim skoro šapćući – vjerujem da bi ovdje bilo smotreno govoriti šapatom.

– Šta kažete, Lassiteru! – odgovori ona, ali i sama spusti glas. – Moje me žene vole. Bilo bi mi veoma teško vjerovati da…

– Pa šta ako vas vole? Bilo bi dobro, dapače, da je tako. Ali, one su mormonske vjere.

Staro povjerenje preovlada nad sumnjom u Janeinu srcu.

– Ne, ne mogu vjerovati – tvrdoglavo odgovori.– Izvedlte, onda, mali pokus. Govorite sada i ponašajte

se prirodno, kao da vas nisam upozorio. Dajte vremena svojim ženama da prisluškuju, onda se napravite da idete prema stolu, a zatim pritrčite vratima i naglo ih otvorite. Vidjet ćete.

– U redu.Stvarno, malo zatim ona poče da glumi tu malu ulogu.

Našali se s Fay, i porazgovara s Lassiterom o konjima. U jednom trenutku spomenu neki spisak koji se nalazio na stolu a u kojem siu se, reče, nalazile neke – zabilješke, koje su se odnosile na njenu stoku i polako se pomače, kao da ide da ga uzme. Međutim, kad je bila kraj vrata okrene se i brzim ih pokretom naglo otvori. Zamalo nije vratnicom pogodila ženu koja se nalazila iza nje. Bilo je očito da je prisluškivala.

– Ester – oštro će Jane – pođite kući i ne vraćajte se više.

Ponovo zatvori vrata i vrati se k Lassiteru.Bila je toliko uzbuđena da mu rastreseno položi ruku

na mišicu. On jasno shvati iz izraza njena lica da sad više ne sumnja u točnost onoga što joj je rekao i da ju je to uhodarenje služinčadi mnogo rastužilo.

– Uhode me u vlastitoj kući! I to moje žene!Oh, bijednici! – uzviknu ona sa suzama u očima,

crvena od gnjeva.– To vam nisam htio reći – odgovori Lassiter i ona

shvati da joj to ne htjede prije reći zato da bi je poštedio tog bola. – Ali, kao što vidite, oni iz sjene počinju djelovati.

– Ne, Lassiteru, vjerujem da nikad nisu ni prestajali.Gorka izvjesnost, koje postade svjesna, učini ja

nepovjerljivom prema svima u kući i van nje.Njene žene, koje su joj toliko dugovale, nisu je voljele

manje, nisu prestale izvršavati svoje domaće dužnosti, a ipak su kvarile sad ovo sad ono tisućama lukavih postupaka. Jane se jednom u to na svoje oči uvjerila, ali je pred sobom vidjela samo mramorne krinke. Prelazila je preko svega, jer je znala da su te sirotice zavedene.

Dapače, osjećala je u srcu duboku samilost za te nesretne robinje kojima je užasna moć pečatila usta, čineći ih nezahvalnim prema njihovoj dobrotvorki. Ali, više im ne uputi riječi. One tiho nastaviše da se brinu o kući, kao što su tiho nastavljale i svoj tajanstveni posao, onako kako im je bilo zapovjeđeno da čine. Uhodile su i prisluškivale, slale su i primale tajanstvene poruke.

Onda počeše da nestaju spiskovi, a nakon njih i papiri, dokumenti o raznovrsnim Janeinim posjedima. Na kraju,

jedna po jedna, bez ijedne riječi objašnjenja ili pozdrava, napustiše Withersteen House i ne vratiše se više.

Gotovo u isto to vrijeme ostali Janeini radnici, vrtlari i ratari, također odoše, ne tražeći čak ni svoju zaradu. Tako od svih mormona, koji su se prije nalazili u kući, ostade jedino Jerd, koji je nastavljao svoj posao kao i prije.

– Jerd – reče mu Jane jednog dana – pošaljite na pašu one konje o kojima ne možete da se starate. Brinite se nadasve o Black Staru i Nightu, uvježbajte ih i dobro ih pazite.

Čini se da je u tom trenutku mislila da bi mogao osvanuti dan u koji bi joj ti brzi trkači mogli biti od prijeke potrebe.

Sad nije više imala slobodnog vremena. Gospođi Larkin, koja se nikad nije savršeno oporavila, stanje se pogoršavalo; trebalo se brinuti o Fay, Jane je morala voditi računa o cijeloj kući.

Lassiter je sad ostavljao Bellsa u staji s ostalim konjima i svoj trud usredotoči na to da pomogne Jane, kojoj se ta njegova pomoć činila kao prava blagodat. Stalno je bio tu, soreman da joj se nađe pri ruci, tih i uslužan. Pokazalo se da se razumije u sve, a svoiu je brigu nadasve poklanjao gospođi Larkin, koja joj je osobito noću bila potrebna.

Dobra žena nije znala tko je on, u stvari, bio i jedno? dana ga stade hvaliti Jane.

– Toliko je dobar i voli djecu – reče.Jane oseti nešto poput grižnie savjesti nft tu pohvalu

čovjeka za koga je smatrala da je izgubio svaku mogućnost iskupljenja, i učini joj se da iz njegova lika koji joj se u prvi mah pri-i kazao tako opakim, izbija neko novo svjetlo.!

Gotovo je i zaboravila neugodnosti što ih je još| nedavno imala u vezi sa svojom stokom kadli se jednog jutra u dvorištu pojavi Judkins, naoružan s dva pištolja i puškom. Jane ga srdačno pozdravi, iznese pred njega jelo i piće i zovne Lassitera.

Dva čovjeka samo izmijenjaju pregled, ali djevojci ne izbježe pitanje sadržano u Lassiterovu pogledu, kao ni odgovor koji se čitao u Judkinsovim očima.

– Gdje vam je konj, Judkinse? – upita potom Lassiter.– Ostavio sam ga tamo dolje. Noćas sam spavao gdje

ste mi rekli da i vi često prenoćite, ali vas nije bilo.– Sad spavam malo bliže izvoru.– A „bijelo stado”, Judkinse? – upita Jane.– Gospođice, ponosan sam što vam mogu reći da

nisam izgubio ni jednog jedinog junca.On dana kada je Lassiter izvršio onaj divni pothvat,

mislio sam da nećemo imati drugih muka.Međutim, izgleda da su sada ponovo počeli onu igru

sa svjetlom, a s vremena na vrijeme služe se i oblacima dima. Noću se, opet, čuju zvižduci i buka… Ali, stoka se ne miče. Moji su ljudi, gospođ'ce, još dječaci, ali izvrsno izvršavaju svoju dužnost. Svi su me u naselju ismijavali kad sam ih unajmio, ali ja znam šta radim i znam da su mladići često hrabriji i od odraslih ljudi, jer su manje svjesni opasnosti kojima su izloženi. Da, ja poznajem te opasnosti, ali sam čvrst.

Sad ćemo odvesti stado prema jednom od krajnjih dijelova Deception Passa, gdje se nalazi dollna u kojoj neće biti lako nastaviti igrariju sa svjetlom i bukom, i gdje ima u izobilju trave i vode. A sad sam došao ovamo da se opskrbim hranom kojom ću natovariti dvije mule. Krenut ćemo večeras kada se smrači.

– Uzmite iz ostave sve što hoćete, Judkinse.Lassiter će vam pomoći. Ja vam se ne mogu dovoljno

zahvaliti, ali… pričekajte..Jane ode u svoju sobu, u kojoj je nekad stanovao njen

otac, i iz skrovitog spremišta uze kovčežić krcat zlatnog novca kojim napuni jednu kutijicu i odnese je Judkinsu.

– Uzmite, Judkinse, molim vas i znajte da ovim želim da vam iskažem svoje priznanje, a ne da vam platim za vašu vjernost. Dajte, ako hoćete, nešto vašim ljudima, a ostatak zadržite za sebe. Neće, možda, biti na odmet da sakrijele taj novac.

– Oh gospođice! – uzviknu Judkins. – Za deset godina rada ne bih mogao zaraditi toliko novaca. Ne, nije pravo, ne mogu to uzeti.

– Vi znate, Judkinse, da sam bogata dok, međutim, imam malo vjernih prijatelja. Došli su žalosni dani i tko zna što me očekuje i šta će biti sa mnom i s njima. Uzmite, zato, inače ćete me ražalostiti.

Ljupko se osmjehnu čovjeku na čijem se Hcu čitala neiskazana zahvalnost, i ostavi ga s Laasiterom. Ćula ga je gdje govori najprije šapatom, a potom, dižući glas i lupajući kundakom puške o kamenje.

– Paklenski rad, Lassiteru! Rad o kakvom ni vi nikad niste sanjali!

– Sine moj – odgovori mu Lassiter – to što se događa gospođici Withersteen može vam izgledati vrlo ozbiljno, ali vjerujem da je to samo početak. Neke od onih valjanih osoba, koje izgledaju kao da hodaju putom obasjanim Kristovom svetošću, vjerojatno pripremaju djela dostojna same sotone.

Jane prstima začepi uši i zavuče se u svoju sobu, gdje, uzrujana, stade hodati gore-dolje, sva uskomešana

zbrkom čuvstava, sve dok mala Fay ne dođe i ne odagna svojim milim prisustvom njene tmurne misli.

Jane je sutradan sjedila u dvorištu. Zrak je bio zagušljiv, prijetila je oluja. Iznenada neki konjanik stiže pred nju, sjaha i priđe joj s izgledom čovjeka koji je odlučio da obavi ono zbog čega je došao. Jane u njemu odmah prepozna jednog od svojih starih jahača, mormona Blakea; njega joj je jednom prilikom i Judkins spomenuo. Od svih njenih ranijih jahača, taj je imao najviše razloga da joj bude zahvalan i on pokaza da mu je to na umu kad je, s kapom u ruci, krenuo prema njoj trudeći se da svlada svoje uzbuđenje.

– Gospođice Withersteen, mama je mrtva! – reče jednostavno.

– Oh, Blake! – Jane jedva procijedi.– Ona je, najzad, prestala da trpi i sad se odmara… A

ja sam došao da se ponovo zaposlim kod vas ako ćete me primiti. Nisam vam spomenuo mamu zato da bih izazvao vašu simpatiju. Dok je bila živa, morao sam se pridružiti onima što su vas napustili jer sam se bojao za nju. Sad eto, stvari drugačije stoje. Gospođice, nema smisla da vam govorim o onome Sto se događa ovih dana u naselju.

– A što, Blake?– Znam mnoge stvari, ali, vi to shvaćate, moje su jisne

kao zapečaćene. Zato vam, bez okolišanja i ispričavanja, nudim svoje usluge.

Mormon sam i vjerujem da sam dobar mormon, ali se događaju neke stvari koje… Uzalud, gospođice Withersteen, ne mogu više da kažem ma koliko to želio. Hoćete li me, dakle, ponovo primiti u službu?

– Znate li, Blake, što to može značiti za vas?– Znam i nije me briga. Gadi mi se da gledam kako …

kako … Uostalom, pokazat ću vam da postoji mormon koji se ne boji da vam ostane vjeran.

– Oni vam mogu, Blake, zagorčiti život.– Dakako da mogu, ali zar ga vama nisu zagorčali?– Jesu, Blake. Zbog toga mnogo patim.– Gospođice, možda je od mene loše što sebi

dozvoljavam slobodu da govorim s vama ovako kako činim, ali vam moram reći da vas vrlo dobro poznajem i znam da nikad nećete popustiti.

Ni ja ne bih popustio da sam na vašem mjestu.Zato moram… moram vas upozoriti da ono najgore

još nije došlo, eto, i to je sve. Ništa vam više ne mogu reći. I, ponavljam, dolazim da vam se stavim na raspolaganje, tako da svima otvoreno pokažem kakav je moj stav i kakve su moje namjere.

– Blake, to što mi kažete predstavlja veliku utjehu za mene. Kad biste znali koliko sam prepatila kad su me ostavili svi moji ljudi! – Blake spazi kako joj krupne suze padaju s očiju na ruke što ih je stiskala u krilu. – Sve sam ih voljela. Trudila sam se da im budem dobra…

A niti jedan mi nije ostao vjeran. Možda su, potajno, mnogi od njih osjećali kao vi ali se nisu usudili da mi to pokažu. A ipak, ma kako vaša ponuda bila utješna, vidite, Blake, oklijevam da je prihvatim premda mi je vaša pomoć potrebna!

– Uzmite me, dakle. Nema sumnje, vaš će odvažan otpor poslužiti za primjer ženama naše vjere, a muškarcima će biti poukom. Sto je pravo, pravo je. Imam povjerenja u vas i nudim vam svoj život da vam to dokažem.

– Vaš život! – uzvikne Jane problijedevši.– Znači, vi se izlažete opasnosti da budete ubijeni?!

– Ne govorimo o tome. Dakle, vraćam se, kao što bi učinio svaki od vaših starih jahača samo kad bi smio… Gospođice Withersteen, možda je suvišno da vam kažem kako me majka na svom samrtnom odru hrabrila da tako postupim. Ona je sve znala, shvaćala je moje duševno stanje i rekla mi da se vratim. Još jednom vas pitam, hoćete li me uzeti ili ne?

– Pa neka je sa srećom, Blake! Da, ponovo vas uzimam. A sad mi dozvolite da vam dam nešto novca!

– Gospođice!– Dala sam Judkinsu nešto zlata, pa ću dati i vama.

Ako ga odbijete, neću vas uzeti.Tako je vidite, možda ćete raditi mjesecima,

tjednima… ili nekoliko dana, možda čak samo dok ne izbije oluja. Past ćete u nemilost, ostat ćete bez ičega. Zato hoću da vas bar donekle zaštitim od bijede. Dat ću vani novaca, možete ga sakriti dok… ne dođe vrijeme kad će vam biti od koristi.

– Ako je tako, ako to želite, onda… Ali, nadam se da ćete, zaista, shvatiti da nisam ni pomišljao na takvu nagradu. Sad, na kraju, gospođice, htio bih vidjeti toga Lassitera. Da li je ovdje?

– Jest. Ali zašto… zašto ga želite vidjeti?– uzviknu Jane zabrinuto. – Mogu ja s njim govoriti

… reći mu ono što biste mu vi željeli kazati…– Ne, nemoguće ja mu sam moram nešto reći. Gdje je?– U ovom trenutku je s gospođom Larkin, koja je

oboljela. Sad ću ga dozvati..Ode do vrata i tiho zovnu Lassitera.Odmah zatim začu se zveckanje mamuza i na pragu se

pojavi jahačev visoki lik.– Lassiteru, ovo je Blake, jedan moj stari jahač. Vratio

se u službu kod mene i sad želi da govori s vama.Opaljeno Blakeovo lice problijedi.– Da, moram vam nešto reći – brzo započe on. –

Zovem se Blake i mormon sam. Prije nekog vremena napustio sam službu kod gospođice Withersteen i sad sam došao da je molim neka me ponovo uzme. Ja vas ne poznajem, ali znam…

znam tko ste, zato sam želio da sve kažem u vašem prisustvu. Ne bih htio da gospođica pomisli da sam došao ovamo kao špijun, da je izdam … ili da kidišem na vas iz potaje, s leđa, podmuklo. Zaista, Jane Withersteen je nesposobna da pomisli nešto takvo, a ipak je dobro da vam to kažem. Ne, nisam došao da to učinim.

Želim joj biti od koristi, želim joj pomoći, želim raditi s Judkinsom i … i sa vama. I to je sve!

Da li mi vjerujete?– Vjerujem – odgovori Lassiter, a njegov hladan i

strogi glas bio je u neskladu sa Blakeovim uspaljenim riječima. – Vjerujem vam i mislim da ste mogli sebi uštedjeti sav taj dah. Jer, vidite, Blake, i dobro to utuvite u glavu: poznavao sam časne mormone i možda ….

Jane ga prekide, nestrpljiva da privede razgovor kraju, bojeći se da ne dobije neželjeni pravac i još više ne razgnjevi Lassiter a.

– Blake, idite sada, pa se vratite da mi kažete kako su moji konji.

– Gospođice… ! Mislite na cijeli onaj veliki čopor koji se nalazio tamo dolje, na pašnjacima?

– Dakako, svi se moji konji nalaze tamo, osim čistokrvnih, koje držim u konj usnici.

– Pa… pa zar niste znali… ?– Znali? Nisam… a što… što se dogodilo?

– Nestali su, gospođice, nestali su ovih posljednjih dana! Rekao mi je to Dorn, ali ja sam želio da se sam osvjedočim.

– Da li ste to znali, Lassiteru? – upita Jane.– Jasno da sam znao. No kakvog je imalo smisla da

vam to spominjem?Okrenuo je glavu ustranu, dok je Blake izgledao kao

da traži nešto u sastavu kamenih ploča kojima je dvorište bilo popločano. Djevojka pokuša da odoli očajanju što ju je obuzimalo, ali nije uspjela u tome.

– Oh, moji konji! Moji konji! Što se s njima dogodilo?– Prema onom što je rekao Dorn, to bi moglo biti novo

Oldringovo djelo… Stvarno, osobno sam pratio tragove konja sve do Deception Passa.

– Izgubljeno „crveno stado”! Izgubljeni moji konji. Pa i „bijelo stado” će kad-tad nestati…

Sve ću to podnijeti, ali kad bi mi oteli Nighta i Black Stara, činilo bi mi se da mi otimlju vlastito meso i vlastitu krv. Blake, Lassiteru, recite… prijeti li i njima ista opasnost?

Kradljivac stoke, ili… ma tko drugi naumio da vam ukrade konje prije svih drugih će poželjeti baš njih – reče Lassiter, a njegov zaobilazan odgovor imao je isuviše jasno značenje.

Blake tmurno potvrdi klimanjem glave. Djevojka se zaklati, uz očajnički jecaj.

– Hoćete li da ja preuzmem brigu o Nightu i Black Staru? – upita Blake. – I tako jedan čovjek više ili manje ne znači Judkinsu mnogo.

– Da, da Blake! Mnogo mi je stalo do mojih trkača, a onda, postoji i drugi razlog zbog kojeg ih ne bih htjela izgubiti… Brinite se za njih, pratite Jerda kad ih izvodi

napolje i ne gubite ih iz vida. Ako hoćete da mi ugodite, spasite moja dva konja.

Kad se Blake udaljio, Lassiter pogleda Jane uz onaj svoj osmijeh, koji kao da je iz dana u dan postajao sve rjeđi. – čini mi se, Jane – reče – da pridajete vanrednu važnost tim konjima. Ne kažem da nisu najljepši, ljepših nikad nisam vidio, ali, znajte, da bi Bells u trci pobijedio Nighta i bio ravan s Black Starom.

– Želite li me rastresti, Lassiteru? Ne, ne, isu više sam utučena! Jest, Bells je brz, ali se ne može mjeriti s ona dva druga. Jedino im Wrangle može biti ravan.

– Oh, Wrangle može i više, može ih potpuno podmašiti i u dugačkoj trvi daleko bi ih ostavio za sobom.

– Ama ne! – odgovori Jane nestrpljivim glasom. – Zašto uvijek govorite tako? Znam, ponekad me peckate, jer me želite odvratiti od mojih briga, ali, govoreći uvijek isto o mojim konjima, imate i neki drugi cilj.

– I ja to mislim… E pa, Jane, čini mi se da pomalo jasno čitam vaše misli.

– Ne pomišljate, valjda, da mislim napustiti kuću, pobjeći iz Cottonwoodsa, iz Utaha?

– Možda. Ali, zapamtite, ako se na to ikad odlučite i krenete na Black Staru ili Nightu, ne bih želio da iza vas ostane Wrangle koji bi vas, ako bi ga dobar jahač po jahao, svakako stigao.

Istina je, Venters ga je odveo, ali nikad se ne zna… Možda sad više i nije u njegovim rukama. Događaju se tolike čudne stvari, pa se neka mogla i Ventersu dogoditi.

– Tko zna da li ste u pravu. Koliko je već prošlo otkako je siroti Bern krenuo! Zbog pustih svakodnevnih neugodnosti gotovo sam ga zaboravila … Pa ipak, vidite,

ne bojim se mnogo za njega. Znam da je prepreden poput Lsice.

A što se tiče čitanja mojih misli, kako kažete, e pa… priznajem vam da se ta u početku nejasna ideja malo-pomalo pretvorila u moju stalnu namjeru. Na primjer… ako se usudim zamolit ću vas da osedlate moja dva trkača i pobjegnete sa mnom… da me saknjete.

– Jane!Opaljeno Lassiterovo lice problijedi. Rijetko ga je

Jane vidjela kako gubi mir, pa čak se ni tada njegova uzbuđenost nije mogla usporediti sa sadašnjom, jer ne izgubi samo mir, nego iznenada divlje, požudno zagrli djevojku i privi je na grudi.

– Lassiteru! – dršćući povika ona dok joj mozgom sinu kako je, u stvari, sama bila kriva što je taj čovjek dopustio sebi toliku slobodu.

Ali na taj povik on je odmah pusti, kao da se opekao. – Lassiteru, oprostite mi! Stalno zaboravljam vaša… vaša osjećanja. Govoreći onako kako sam govorila, mislila sam na vas kao na odanog prijatelja. Ne znam, vi me stalno podsjećate na biće koje živi izvan civilizacije…

Ali, ponavljam ono što sam rekla u pogledu mog bijega. Umorna sam, umorna! I neiskazana mi se gorčina uhvatila srca.

– Jane – on će, kad je malo stišao ubrzano disanje, što mu je grčevito nadimalo grudi. – Najveće je zlo u tome što vi ne možete pobjeći!

– Što hoćete da kažete? Pa slobodna sam, najzad!– Ni u snu… Ali vidim da bih s vama morao jasno

govoriti.– Recite mi sve. Neizvjesnost me plaši više od ičega.

Svakog jutra budim se s nadom u srcu, nadom koja neće

da umre. Onda dolazi dan sa svojim razočaranjima, sa svojim gorčinama i sjenama, koje mi siđu u samo srce.

Uveče molim, čini mi se da se nebo razvedrava, a tada mirno mogu da spavam. Ali, ako želite da se prekinu sve te neizvjesnosti, ako želite da se pokažem odvažnom ženom, recite mi, recite mi sve. Ma kakva da je, stvarnost mi je najdraža.

– Nadziru vas, Jane. Na svaki vaš pokret, osim kad ste zatvoreni u kući, oni motre. Vaša vlastita šumica vrvi uhodama. Zavukli su se u travu poput Indijanaca. Kad ste nedavno izjahali, tko zna koliko vas je znatiželjnih očiju pratilo. Noću se ti ljudi šuljaju pod vašim prozorima, po vašem dvorištu, možda čak i po kuci, znajući da Jane Withersteen nikad ni jedna vrata nije zaključala. I znaju da sam ja opazio te njihove manevre. Htjeli bi me maknuti samo što sam ja za njih isuviše tvrdi orah. Sve ovo, Jane, znači da sad ne možete slobodno otići kamo želite. Kasnije, možda, kad osiromašite, kad vas ukrote. A budući da sve želite znati, kažem vam i da ćete izgubiti stoku koja vam je još preostala, i zemlju, i Amber Spring, pa i zlato što ste ga sakrili, jer ga ne možete odnijeti ni danju ni noću. Kažem vam sve to jer je bolje, kako i sami kažete, da budete na sve spremni kad kucne taj trenutak.

– Zaboga, zaboga… ? Pa šta da činim, Lassiteru?– Ništa, rekao bih. Samo znajte šta se može dogoditi i

čekajte. Kad biste mi dozvolili da malo porazgovaram s Tullom i da odem u posjetu onom … onom …

– Psst! Ne, ne! – zamoli ona.– Uostalom, ni to vam ne bi mnogo koristilo.– Ali zašto mi to rade? Nisam izdala svoju vjeru, ništa

nisam učinila što je u suprotnost s mojom dužnošću. Godinama sam davala dragovoljno, otvorena srca. Kad

mi je otac umro, ostavio mi je čitavo svoje bogatstvo, a ako sam još bogata, to je zato što nije bilo dovoljno siromaha da im sve podijelim. Zašto, dakle?

– Zato što onaj tko sve to pokreće i muti želi sačuvati svoju neograničenu moć.

– Ali ja ću dati sve, samo neka me puste na miru! Možda je njima stalo do moje duše?

Ali ne misle da gubim povjerenje u njih…– Šutite, djevojčice! – uzviknu Lassiter, glasom u

kojemu se dostojanstvo miješalo sa sažaljenjem, – Vi ste jedna od najjačih i najboljih žena, ali ste u mnogome ostali djevojčica. Reći ću vam još nešto, a onda dosta. Među tisućama vaših suvjernica, jedina ste koja je imala hrabrosti da se odupre svojoj crkvi. Kad nisu uspjeli da vas uvjere, pokušali su prijetnjama, a sad hoće, sad vas moraju uništiti, shvaćate li? A onaj koji to želi toliko je dalek od Krista, kao što je nebo daleko od zemlje.

Treba vas smrviti, jer niste htjeli popustiti.Vaše tijelo treba predati nekom mormonu da bi rađalo

nove mormone. Zanimljivo bi bilo znati što će učiniti s vašom dušom? Zar vi, zbilja, mislite da je njima do vaše duše?

12. OSAMLJENOST I OLUJA

Bess je sad već potpuno ozdravila. Često je s Ventersom pravila dugačke šetnje da istraži, govorila je, „njihova usamljena imanja”, i prema mišljenju njena druga, ti izleti su joj prijali zdravlju. U sebi je Venters dodavao: ,,i njenoj ljepoti”.

Prokrstariše tako čitavu dolinu, uspeše se sve do

Uzdrhtale stijene, koja pobudi u djevojci i strah i radoznalost, nađoše i kosti starih stanovnika tih bregova.

Ona je sad često bila vedra, djetinjski bezbrižna i samo joj je s vremena na vrijeme oblak tuge zastirao oči, osobito dok bi promatrala Ventersa kad je on nije gledao.

Jednog dana bili su se mnogo udaljili od prebivališta i s neke kamene terase gledali divan prizor suncem obasjanih dolinica, dok su psi, Ring i Whitie, skakutali oko njih. Bess se osmjehivala, vedra, bezbrižna, sa sanjalačkcm sjenkom u velikim očima. Najednom Venters rukom pokaza velike oblake, koji su se gomilali nad zapadnom stijenom, purpurno obojeni zrakama zalazećeg sunca.

– Odavno nisam vidio nešto takvo – reče.– Pogledajte! Mislim da se nalazimo pred uraganom.– Oh, nadajmo se da nije! Plašim se uragana.– Zbilja! A zašto?– Da li ste ikad imali prilike vidjeti bijes uragana u

dolinicama koje su odasvud zatvorene? Ne? E pa, znajte da je to, zaista, nešto strašno. Svakog ljeta smrtno sam se plašila kad su nadolazili uragani. Odlazila sam da se sakrijem na kakvo mračno mjesto. Uragani su ponekad stravični i u ravnici, ali se ni izdaleka ne mogu uspoređivati s ovima ovdje, u kanjonima. Zatim, u ovoj maloj dolini grom vjerojatno jezivo ječi.

– Ništa se ne bojte, savršeno smo sigurni, Bess.– Znam to, ali vam ne vrijedi govoriti, jer se plašim

gromova i munja i na kraju dobijem glavobolju. Recite, hoćete li biti uza me, ako naiđe uragan?

– Svakako. Uostalom, ako hoćete vratimo se u logor.Ona radosno pristade i oni krenuše natrag. S vremena

na vrijeme djevojka je uplašeno pogledala prema zapadu.

Sunce je zalazilo i zrak je bio zagušljiv. Ni najslabiji dah vjetra nije micao listove drveća, dok su se purpurni oblaci podizali, zastirući nebo.

Kad stigoše u logor, uragan ipak još nije izbio, ali kad su pripremali večeru, začu se daleka tutnjava koja se malo-pomalo rasplinjavala. Bess kriknu.

– Evo grmljavine! – uzviknu uplašena.– Ama ne – htede je uvjeriti mladić. – Još ranije smo

vidjeli velike oblake, koji su zatim prošli, a uraganu ni traga ni glasa.

– Ali sad je grmjelo!– Pa šta! ? Neka uragan samo dođe, osvježit će zrak.

Uostalom, ponavljam, čovjek nema čega da se boji.Po večeri ostadoše zbog nekog posla u logoru, onda

odoše da sjednu na zaravan, i gledaju približava li se nevrijeme.

Zavjesa oblaka sa zapada stalno se zgušnjavala i bivala sve tmurnijom. Onda iznenada odjekne tutnjava po čitavu nebeskom svodu, a zasljepljujuća munja bijesnu dva-tri puta.

– Eto! – povika Bess, pokrivajući uši rukama. – Sta sam vam govorila?

– Hajde, budite razboriti, Bess!– Ne, ne, bojim se!– Čudno da se toliko plašite. Meni se, na primjer,

uragani dopadaju.– Kažem vam da je u ovim kanjonima uragan jeziv. Pa

i na samog Oldringa neugodno djeluju, a njegovi ljudi naprosto polude od straha. Zamislite da je jednom jedan oglušio od snažnih udaraca groma i više nije ozdravio.

– Vidim da još koješta moram naučiti, Bess, i to uskoro, po svemu se čini. U svakom slučaju, ostanimo

napolju dok je to moguće.Vjetar je u međuvremenu žestoko jačao.Munje su sada slijedile jedna drugu, gotovo bez

prestanka, ali su udarci gromova bili rijetki, premda su potmulo odjekivali dolinom.

– Slušajte, slušajte! – povika u jednom trenutku Bess, približivši usta Ventersovu uhu, jer zbog bijesa vjetra nisu uspijevali jasno razabrati značenje riječi. – To je Oldringovo mrtvačko zvono!

– Što kažete? – upita on, pomislivši da nije dobro čuo.– Oldringovo mrtvačko zvono. Kad vjetar žestoko

puše u šupljinama stijena, profrzvodi zvuk koga ljudi, tamo dolje, tako zovu i koji je za njih, kako vjeruju, predznak smrti. Vjerujem da i Oldring misli isto. Slušajte, ne naliči nikakvom drugom zvuku …

Venters napregnu sluh i stvarno začu kako se pobješnjeli vjetar duboko zabija u šupljine stijena, proizvodeći niz jecaja, koji su prelazili iz najvišeg u najniži ton, obilježeni potmulim udarcima, koji kao da su udarali u neko ogromno zvono. Slegnu ramenima. „To je vjetar!” pomisli, ali je ipak i dalje osluškivao, uz neku laku jezu, dok se Bess dršćući stiskala uz njega.

Malo zatim uragan se raspomami divljim bijesom. Gustu tamu iznenada pocijepaju zasIjepljujuće munje, za njima su slijedili čudovišni udarci groma koji dobijaju na snazi odbivši se od stijene. Vjetar je divlje urlao, drveće se svijalo do same zemlje, kamenje se kotrljalo niz padinu brežuljaka bučno poput lavine. Venters u tami potraži Bessinu ruku i osjeti da je hladna i da drhti te povede djevojku u pećinu koja im je služila za stanovanje. Baš dok su ulazili, stravična svjetlost propara nebeski svod i pri njoj Venters spazi kao krpa bijelo

djevojčino lice s velikim iskolačenim očima od straha. I sami psi poskakaše u sklonište. Odmah zatim odjekne prasak groma. Činilo se da je užasna tutnjava iz samih temelja potresla pećinu. Obamrla, Bess se stegne uz svoga druga, uze mu ruke, stavi ih sebi na uši, prikloni glavu na njegovo rame i sklopi oči.

Ostadoše tako za sve vrijeme uragana. Prošao je jedan sat, dug kao vječnost. Čak se i Ventersu oduljio, njemu koji je prvi put u životu nasmrt preplašenu ženu držao u svom zagrljaju i koji je, osim te, proživljavao još jednu oluju: oluju kojom je ljubav haračila u njegovu srcu.

Kad je najzad oluja počela jenjavati, Venters se povuče u svoju pećinu. Zadrijemao je kasno u noći kad se primirila oluja što mu je u srcu izbila.

Probudi se u zoru i izađe na zaravan. Sva je dolina bila sjajna i blistavo zelena, a stjenovite litice, oprane kišom, svijetlile su se na suncu.

Tu i tamo su nastali mali slapovi i potočići koji su muklo i neprekidno žuborili. Počeo je pripremati doručak, kadli se pojavi Bess.

– Dobar dan – reče ona. – Divnog li dana!– Da. Nakon nevremena popuhuje zapadnjak.– Nevrijeme… Recite mi, zar vam se nisam sinoć

učinila kao kakva djevojčica? – upita ona gledajući ga pažljivo.

– Nije to nikakvo zlo.– Kakve li sramote! Ali, vidite, to je bilo jače od

mene.– Zašto se stidite? Ja sam, međutim, bio zadovoljan

što ste se toliko uplašili.– Oh! A zašto?nejasna ideja malo-pomalo pretvorila u moju stalnu

namjeru. Na primjer… ako se usudim zamolit ću vas da osedlate moja dva trkača i pobjegnete sa mnom… da me saknjete.

– Jane!Opaljeno Lassiterovo lice problijedi. Rijetko ga je

Jane vidjela kako gubi mir, pa čak se ni tada njegova uzbuđenost nije mogla usporediti sa sadašnjom, jer ne izgubi samo mir, nego iznenada divlje, požudno zagrli djevojku i privi je na grudi.

– Lassiteru! – dršćući povika ona dok joj mozgom sinu kako je, u stvari, sama bila kriva što je taj čovjek dopustio sebi toliku slobodu.

Ali na taj povik on je odmah pusti, kao da se opekao. – Lassiteru, oprostite mi! Stalno zabo ravljam vaša … vaša osjećanja. Govoreći onako kako sam govorila, mislila sam na vas kao na odanog prijatelja. Ne znam, vi me stalno pod sjećate na biće koje živi izvan civilizacije…

Ali, ponavljam ono što sam rekla u pogledu mog bijega. Umorna sam, umorna! I neiskazana mi se gorčina uhvatila srca.

– Jane – on će, kad je malo stišao ubrzano disanje, što mu je grčevito nadimalo grudi. – Najveće je zlo u tome što vi ne možete pobjeći!

– Što hoćete da kažete? Pa slobodna sam, najzad! – Ni u snu … Ali vidim da bih s vama morao jasno

govoriti. – Recite mi sve. Neizvjesnost me plaši više od ičega.

Svakog jutra budim se s nadom u srcu, nadom koja neće da umre. Onda dolazi dan sa svojim razočaranjima, sa svojim gorcinama i sjenama, koje mi siđu u samo srce.

Uveče molim, čini mi se da se nebo razvedrava, a tada mirno mogu da spavam. Ali, ako želite da se prekinu sve

te neizvjesnosti, ako želite da se pokažem odvažnom ženom, recite mi, recite mi sve. Ma kakva da je, stvarnost mi je najdraža.

– Nadziru vas, Jane. Na svaki vaš pokret, osim kad ste zatvoreni u kući, oni motre. Vaša vlastita šumica vrvi uhodama. Zavukli su se u travu poput Indijanaca. Kad ste nedavno izjahali, tko zna koliko vas je znatiželjnih očiju pratilo. Noću se ti ljudi šuljaju pod vašim prozorima, po vašem dvorištu, možda čak i po kući, znajući da Jane Withersteen nikad ni jedna vrata nije zaključala. I znaju da sam ja opazio te njihove manevre. Htjeli bi me maknuti samo što sam ja za njih isuviše tvrdi orah. Sve ovo, Jane, znači da sad ne možete slobodno otići kamo želite. Kasnije, možda, kad osiromašite, kad vas ukrote. A budući da sve želite znati, kažem vam i da ćete izgubiti stoku koja vam je još preostala, i zemlju, i Amber Spring, pa i zlato što ste ga sakrili, jer ga ne možete odnijeti ni danju ni noću. Kažem vam sve to jer je bolje, kako i sami kazete, da budete na sve spremni kad kucne taj trenutak.

– Zaboga, zaboga… ? Pa šta da činim, Lassiteru?– Ništa, rekao bih. Samo znajte šta se može dogoditi i

čekajte. Kad biste mi dozvolili da malo porazgovaram s Tullom i da odem u posjetu onom … onom …

– Psst! Ne, ne! – zamoli ona, – Uostalom, ni to vam ne bi mnogo koristilo.

– Ali zašto mi to rade? Nisam izdala svoju vjeru, ništa nisam učinila što je u suprotnost s mojom dužnošću. Godinama sam davala dragovoljno, otvorena srca. Kad mi je otac umro, ostavio mi je čitavo svoje bogatstvo, a ako sam još bogata, to je zato što nije bilo dovoljno siromaha da im sve podijelim. Zašto, dakle?

– Zato ito onaj tko sve to pokreće i muti želi sačuvati

svoju neograničenu moć.– Ali ja ću dati sve, samo neka me puste na miru!

Možda je njima stalo do moje duše?Ali ne misle da gubim povjerenje u njih…– Šutite, djevojčice! – uzviknu Lassiter, glasom u

kojemu se dostojanstvo miješalo sa sažaljenjem. – Vi ste jedna od najjačih i najboljih žena, ali ste u mnogome ostali djevojčica. Reći ću vam još nešto, a onda dosta. Među tisućama vaših suvjernica, jedina ste koja je imala hrabrosti da se odupre svojoj crkvi. Kad nisu uspjeli da vas uvjere, pokušali su prijetnjama, a sad hoće, sad vas moraju uništiti, shvaćate li? A onaj koji to želi toliko je dalek od Krista, kao što je nebo daleko od zemlje.

Treba vas smrviti, jer niste htjeli popustiti.Vaše tijelo treba predati nekom mormonu da bi rađalo

nove mormone. Zanimljivo bi bilo znati što će učiniti s vašom dušom? Zar vi, zbilja, mislite da je njima do vaše duše?

12. OSAMLJENOST I OLUJA

Bess je sad već potpuno ozdravila, često je s Ventersom pravila dugačke šetnje da istraži, govorila je, „njihova usamljena imanja”, i prema mišljenju njena druga, ti izleti su joj prijali zdravlju. U sebi je Venters dodavao: ,,i njenoj ljepoti”.

Prokrstariše tako čitavu dolinu, uspeše se sve do Uzdrhtale stijene, koja pobudi u djevojci i strah i radoznalost, nađoše i kosti starih stanovnika tih bregova.

Ona je sad često bila vedra, djetinjski bezbrižna i samo joj je s vremena na vrijeme oblak tuge zastirao oči, osobito dok bi promatrala Ventersa kad je on nije gledao.

Jednog dana bili su se mnogo udaljili od prebivališta i s neke kamene terase gledali divan prizor suncem obasjanih dolinica, dok su psi, Ring i Whitie, skakutali oko njih. Bess se osmjehivala, vedra, bezbrižna, sa sanjalačkcm sjenkom u velikim očima. Najednom Venters rukom pokaza velike oblake, koji su se gomilali nad zapadnom stijenom, purpurno obojeni zrakama zalazećeg sunca.

– Odavno nisam vidio nešto takvo – reče.– Pogledajte! Mislim da se nalazimo pred uraganom.– Oh, nadajmo se da nije! Plašim se uragana.– Zbilja! A zašto?– Da li ste ikad imali prilike vidjeti bijes uragana u

dolinicama koje su odasvud zatvorene? Ne? E pa, znajte da je to, zaista, nešto strašno. Svakog ljeta smrtno sam se plašila kad su nadolazili uragani. Odlazila sam da se sakrijem na kakvo mračno mjesto. Uragani su ponekad

stravični i u ravnici, ali se ni izdaleka ne mogu uspoređivati s ovima ovdje, u kanjonima. Zatim, u ovoj maloj dolini grom vjerojatno jezivo ječi.

– Ništa se ne bojte, savršeno smo sigurni, Bess.– Znam to, ali vam ne vrijedi govoriti, jer se plašim

gromova i munja i na kraju dobijem glavobolju. Recite, hoćete li biti uza me, ako naiđe uragan?

– Svakako. Uostalom, ako hoćete vratimo se u logor.Ona radosno pristade i oni krenuše natrag. S vremena

na vrijeme djevojka je uplašeno pogledala prema zapadu. Sunce je zalazilo i zrak je bio zagušljiv. Ni najslabiji dah vjetra nije micao listove drveća, dok su se purpurni oblaci podizali, zastirući nebo.

Kad stigoše u logor, uragan ipak još nije izbio, ali kad su pripremali večeru, začu se daleka tutnjava koja se malo-pomalo rasplinjavala. Bess kriknu.

– Evo grmljavine! – uzviknu uplašena.– Ama ne – htede je uvjeriti mladić. – Još ranije smo

vidjeli velike oblake, koji su zatim prošli, a uraganu ni traga ni glasa.

– Ali sad je grmjelo!– Pa šta! ? Neka uragan samo dođe, osvježit će zrak.

Uostalom, ponavljam, čovjek nema čega da se boji.Po večeri ostadoše zbog nekog posla u logoru, onda

odoše da sjednu na zaravan, i gledaju približava li se nevrijeme.

Zavjesa oblaka sa zapada stalno se zgušnjavala i bivala sve tmurnijom. Onda iznenada odjekne tutnjava po čitavu nebeskom svodu, a zasljepljujuća munja bijesnu dva-tri puta.

– Eto! – povika Bess, pokrivajući uši rukama. – Šta sam vam govorila?

– Hajde, budite razboriti, Bess!– Ne, ne, bojim se!– Čudno da se toliko plašite. Meni se, na primjer,

uragani dopadaju.– Kažem vam da je u ovim kanjonima uragan jeziv. Pa

i na samog Oldringa neugodno djeluju, a njegovi ljudi naprosto polude od straha. Zamislite da je jednom jedan oglušio od snažnih udaraca groma i više nije ozdravio.

– Vidim da još koješta moram naučiti, Bess, i to uskoro, po svemu se čini. U svakom slučaju, ostanimo napolju dok je to moguće.

Vjetar je u međuvremenu žestoko jačao.Munje su sada slijedile jedna drugu, gotovo bez

prestanka, ali su udarci gromova bili rijetki, premda su potmulo odjekivali dolinom.

– Slušajte, slušajte! – povika u jednom trenutku Bess, približivši usta Ventersovu uhu, jer zbog bijesa vjetra nisu uspijevali jasno razab rati značenje riječi. – To je Oldringovo mrti. vačko zvono!

– Što kažete? – upita on, pomislivši da nije dobro čuo. – Oldringovo mrtvačko zvono. Kad vjetar žestoko

puše u šupljinama stijena, prolizvodi i , zvuk koga ljudi, tamo dolje, tako zovu i koji je za njih, kako vjeruju, predznak smrti. Vjerujem da i Oldring misli isto. Slušajte, ne naliči i nikakvom drugom zvuku …

Venters napregnu sluh i stvarno začu kako se pobješnjeli vjetar duboko zabija u šupljine stijena, proizvodeći niz jecaja, koji su prelazili iz najvišeg u najniži ton, obilježeni potmulim udarcima, koji kao da su udarali u neko ogromno zvono. Slegnu ramenima. „To je vjetar!” po misli, ali je ipak i dalje osluškivao, uz neku laku jezu, dok se Bess dršćući stiskala uz njega.

Malo zatim uragan se raspomami divljim bijesom. Gustu tamu iznenada pocijepaju zasIjepljujuće munje, za njima su slijedili čudovišni udarci groma koji dobijaju na snazi odbivši se od stijene. Vjetar je divlje urlao, drveće se svijalo do same zemlje, kamenje se kotrljalo niz padinu brežuljaka bučno poput lavine. Venters u tami potraži Bessinu ruku i osjeti da je hladna i da drhti te povede djevojku u pećinu koja im je služila za stanovanje. Baš dok su ||r ulazili, stravična svjetlost propara nebeski svod i pri njoj Venters spazi kao krpa bijelo dje vojčino lice s velikim iskolačenim očima od straha. I sami psi poskakaše u sklonište. Odmah zatim odjekne prasak groma. Činilo se da je užasna tutnjava iz samih temelja potresla pećinu. Obamrla, Bess se stegne uz svoga druga, uze mu ruke, stavi ih sebi na uši, prikloni glavu na njegovo rame i sklopi oči.

Ostadoše tako za sve vrijeme uragana. Prošao je jedan sat, dug kao vječnost. Čak se i Ventersu oduljio, njemu koji je prvi put u životu nasmrt preplašenu ženu držao u svom zagrljaju i koji je, osim te, proživljavao još jednu oluju: oluju kojom je ljubav haračila u njegovu srcu.

Kad je najzad oluja počela jenjavati, Venters se povuče u svoju pećinu. Zadrijemao je kasno u noći kad se primirila oluja što mu je u srcu izbila.

Probudi se u zoru i izađe na zaravan. Sva je dolina bila sjajna i blistavo zelena, a stjenovite litice, oprane kišom, svijetlile su se na suncu.

Tu i tamo su nastali mali slapovi i potočići koji su muklo i neprekidno žuborili. Počeo je pripremati doručak, kadli se pojavi Bess.

– Dobar dan – reče ona. – Divnog li dana!– Da. Nakon nevremena popunu je zapadnjak.

– Nevrijeme… Recite mi, zar vam se nisam sinoć učinila kao kakva djevojčica? – upita ona gledajući ga pažljivo.

– Nije to nikakvo zlo.– Kakve li sramote! Ali, vidite, to je bilo jače od

mene.– Zašto se stidite? Ja sam, međutim, bio zadovoljan

što ste se toliko uplašili.– Oh! A zašto?– Reći ću vam drugi put – ozbiljno odgovori mladić i

na njegovu se licu pojavi tako čudan izraz da ga djevojka zadivljeno pogleda.

– Sta vam je? Nikad vas nisam takvog vidjela.– Ništa, Bess.– On, da! Čita vam se na licu da vam je nešto. Zar mi

ne želite reći o čemu se radi?– E pa, činjenica je da sam snivao. Vidite, krivica je na

toj dolinici i nevremenu što izazivaju snove… Ali, pustimo to sada. Štaviše, Bess, mislim da ovako ne možemo dugo živjeti.

Treba da odem u Cottonwoods, moram po namirnice koje su nam potrebne!

– U Cottonwoods! – zamišljeno ponovi ona. Onda, nakon jednog trenutka upita ga pažljivo ga gledajući: – Vjerujete li da možete otići i da vam se ništa neće dogoditi?

– Pa jasno. Noću kroz Deception Pass, a…– A da li ćete se vratiti? – upita ga ona čudno živahno.– Da li ću se vratiti? Dajte mi četiri dana vremena.

Ako se za četiri dana ne vratim, znači da sam mrtav. Kažem to zato, jer se jedino u tom slučaju ne bih vratio.

– Bern!

– Da, vratit ću se, Bess. Postoji stanovita opasnost, nema smisla to skrivati, ali ću znati da se čuvam.

– Znam, sigurna sam u to! Pa ipak… Ne, ne, to me ne plaši.

– Ne? A što drugo?– Zašto ćete se vratiti? – upita ona, izbjegavajući da

daje točan odgovor.– Pa ne mogu vas samu ostaviti ovdje!– Možete, kad se već jednom nađete u naselju,

promijeniti mišljenje… Među starim prijateljima…– Neću promijeniti mišljenje, a što se tiče starih

prijatelja…I mladić se prekide uz kratak izražajan osmijeh.– Ali, možda … možda se tamo dolje nalazi… neka

žena! – i val krvi joj oboji opaljeno lišće i vrat. U očima joj izbi stid, pa ipak ih nije oborila, već je gledala pravo u njega, da vidi nisu li njene brige zasnovane. Zatim pokri lice rukama.

– Bess! – uzvikne Venters glasom koji gotovo promuklo odjekne od napora što ga je činilo da bi svladao uzbuđenje.

Kao da je prisiljena protiv svoje volje, djevojka otkri lice i pogleda druga žalosnim očima, a usne su joj drhtale kao da bi htjela nešto reći.

– Ne postoji nikakva žena, Bess – nastavi Venters – i ništa me na svijetu ne može spriječiti da se vratim, osim stvari jačih od nas.

Na licu joj se pojavi nešto poput blijeska radosti, onda iznenada malaksa, s izrazom koga on nikad prije nije vidio na njoj. – šta vam je, Bess? – uzvikne mladić, uzimajući je za ruku.

– Ja… ja sam ništa… Djevojka sam bez imena… –

promrmlja ona i Venters shvati.– Hoćete li da se ne Vratim? – naglo upita obamro i

hladan. – Kažem to zato…zato što možda želite da se vratite tamo, u skrovište iza vodopada …

Djevojka ustane, dršćući od gnjeva, činilo se da njene uspaljene oči i drhtave ruke odbacaju tu nepravednu uvredu. Ali se na Ventersu već vidjelo kajanje zbog njegove nerazumne plahovitosti.

– Oprostite mi, oprostite, Bess, molim vas…Istina je, nisam to trebao reći. Eto, osjetio sam se

izazvan. Namjeravam raditi, napravit ću vam kuću ovdje, bit ću vaš… vaš brat, dokle god me budete trebali. A vi morate zaboraviti što ste..! hoću da kažem, ono što ste bili i da budete sretni. Kad se sjetite svoje prošlosti, obuzima vas gorčina, a to me muči i uzrujava.

– Da, Bern. Bit ću sretna… Vidite, vi ste tako dobri da se čak stidim. Kad promislim, ne vjerujem na kraju tolikoj dobroti i pobenavim pitajući se… zašto? Da, zašto? Ja sam, dopustite da kažem, samo izgubljena djevojka, bezimena žena, „Oldringova djevojka”, kako su me zvali njegovi ljudi. Sad, kad vi hoćete da me spasite, da me usrećite, to, eto, nadmašuje moje poimanje. Zato se ne treba čuditi što me očaj spopada pri pomisli da vas više neću vidjeti. Ali, više neću očajavati, više neću govoriti o stvarima koje vam se ne dopadaju, dajem vam riječ. Oh, kad bih vam dobrotu barem djelomično mogla uzvratiti…!

– Već ste mi stotinu puta uzvratili. Hoćete li mi vjerovati ako vam nešto kažem?

– Vjerovati vama? A kako bih mogla drugačije?– Slušajte me, dakle. Spasivši vas, spasio sam samoga

sebe. Živeći ovdje, naučio sam da mislim, dok sam sve

dosad samo sanjario. Ne vjerujem ni riječi od svega što za sebe tvrdite.

To je stvar koju ne mogu objasniti riječima, suviše je duboka, ali osjećam da je tako. Ma kakve patnje vam bile dosuđene, tko zna što ste sve doživjeli i preživjeli u životu, ali ipak ste ostali čestiti i besprijekorni. Vidite, ja tamo dolje u Illinoisu imam majku i sestru. Kad bih mogao, već sutra bih vas odveo k njima.

– Bern! Kad bi se to obistinilo! Onda bih i te kako mogla podići glavu!

– Pa podignite, jer vam se kunem da je istina.Ona stvarno učini pokret i podiže glavu onom pomalo

divljom Ijupkošću kojom je potkrepljivala svaki svoj čin, onim izrazom nevinosti koji je toliko uznemiravao Ventersa, ali je ovaj put u njenoj kretnji bilo još nečeg, jer se činilo da se na mladićeve odlučne riječi njezin duh uzdiže iz provalije u koju je bio pao.

– I ja sam naučila da razmišljam – odgovori ona s osmijehom na đršćućim usnama i dišući s mukom. – Mlada sam, volim život…žena sam.

– Bess, na ovo vaše otkriće polažem pravo prvenstva jer sam do njega došao prije vas – smijući se reče Venters.

– Ali ima još nešto što treba da vam kažem … Kad ćete krenuti za Cottonwoods?

– Čim prođe period uragana, koji će, možda, potrajati nekoliko dana, ili barem da se ponešto smire.

– Prije no što krenete, reći ću vam nešto što smatram da vam moram reći, premda ni sama ne znam kako ću vam to saopćiti. A ipak je potrebno … Jer, usprkos vašem uvjeravanju, postoji mogućnost da se više ne vratite.

Prođe više dana za vrijeme kojih je vjetar bijesno puhao, zvoneći „Oldringovim mrtvačkim zvonom”, a poslije podne su se gomilali oblaci, crni i prijeteći, i izbijali stravični uragani, što su plašili djevojku. Ali, dolina kao da se proljepšala nakon tih uragana, a kiša joj vraćala mladost. Venters je još čekao, neodlučan, a u međuvremenu je odlazio u duge šet'nje s Bess, a vraćao se u logor uvijek na vrijeme, da ih uragan ne iznenadi. Najzad je izgledalo da se vrijeme proljepšava. Oblaci više nisu bili tako prijeteći, vjetar je gubio žestinu, uragani su bili rjeđi i kraći. Tada mladić jednog jutra najavi: – Vrijeme je da idem, Bess.

– Kad ćete krenuti?– Odmah, hoću da kažem, večeras.– Drago mi je što je došao taj trenutak.Idite! što prije krenete, prije će te se vratiti.Nešto prije zalaska sunca ona ga otprati gore,

strmenitom stazom, kroz uski prolaz, sve do Uzdrhtale stijene. Htjela je proći usjek i sa druge strane se nagnu, gledajući niz strminu.

– Kakve li strahote! – uzviknu. – I vi ste me donijeli ovim prolazom?

– Pa što ste mislili?– Plaši me i sama pomisao, a ipak nikad se nisam

bojala veranja. Na primjer, prošla sam bez straha kud god konj može da prođe. Ovdje je,' međutim, drugačije. Tu nema staze. Treba se verati, stavljajući noge u ove usjeke, lebdjeti nad provalijom… Ne znam, čini mi se kao da bi me ponor zvao, privlačio k sebi… Kad se vratite, gurnut ću Uzdrhtalu stijenu, gurnut ću je tako da će se skotrljati dolje i zauvijek zatvoriti prolaz.

Posljednje riječi reče gotovo šaljivim tonom, u kojem

se Ventersu učini da zapaža dublje značenje.– Da, Bess, kad se vratim sa zalihama i sa sjemenom,

koje namjeravam donijeti, skotrljajte stijenu i bit ćemo zatvoreni ovdje … zauvijek.

– Šalila sam se – odgovori djevojka ali joj je glas lagano podrhtavao. – Treba da budete uvijek slobodni i pođete tamo gdje vam se dopada. Sad krenite… Ovaj kraj me žalosti, čini mi se kao da me nešto pritišće.

– Idem, Bess. Ali, rekoste onomad da ćete mi prije odlaska nešto reći.

– Jest… A hoćete li se, zaista, vratiti?– Ako budem živ, vratit ću se.– Ali, mogli biste se i ne vratiti…– Naravno, i to je moguće, ali nije mene baš tako lako

ubiti. Naoružan sam, pa ako me napadnu, znat su se braniti. Ne brinite.

– Imam povjerenja u vas i neću biti zabrinuta dok ne prođu četiri dana o kojima ste mi govorili. Pa i dalje ću vas čekati. Ali, pošto se ipak može desiti da se vratite, trebam…moram vam reći…

Izgledalo je kao da joj malo-pomalo nestaje glasa. Blijeda, uspravna, u polusjeni usjeka nalikovala je nekakvom biću.

Venters ju je čekao, nijem, kao da naslućuje izjavu.– Morate znati – nastavi ona najzad, skoro mrmljajući

– šta mislim… o vašoj dobroti prema meni. Stalno sam šutjela i vjerojatno ste me smatrali nezahvalnicom, ali čuvstvo što ste ga u meni pobudili pustilo je duboko korijenje u mome srcu. A ipak, čak i sada, ako… ako sam drugačija od one koja sam, ne bih vam mogla reći… Pa ja sam samo jadna i izgubljena djevojka, bez imena, drugarica bandita…

– Bess!– Da, moram vam to reći: vi ste me spasili i ja sam

vaša, i bit ću ono što zaželite… Svom dušom svojom, Bern, svim srcem vas… volim!

13. SJENE

Tog oblačnog, prijetećeg poslijepodneva, sjene su se zgušnjavale nad Withersteen Houseom.

Jane ih je uspoređivala sa sjenama koje su zamračivale njen vlastiti život.

Nekoliko dana ranije umrla je gospođa Larkin i ostavila malu Fay samu na svijetu, bez rodbine, bez zaštitnika, osim Jane; djevojčina ljubav prema djevojčici se udvostruči. I u Lassiterovoj duši smrt sirote žene kao da je izazvala dubok dojam i prouzrokovala u njemu nevidljivu promjenu, koja Jane ipak nije izbjegla. Sve do toga događaja često je savjetovao Jane da djevojčicu povjeri kakvoj obitelji gentila, obzirom na okolnosti u kojima su se nalazili, ali je Jane stalno odbijala, ne želeći uopće da raspravlja o toj mogućnosti. Sad on više nije navaljivao s tim savjetom i kad je govorio o djevojčici, uvijek je bio mirniji i žalosniji.

Jane je toga dana upravo iščekivala Lassitera. Nalazila se na verandi, kad je daleki pucanj puške prene iz misli. Učini joj se da dopire iz šumice, uz obor. često je u posljednje vrijeme čula pucanj iz vatrenog oružja tu i tamo u šumici, a poslije bi doznala da se radilo o hicima kukavički ispaljenim Lassiteru iza leđa, ali srećom iz velike daljine, jer su se uhode bojale strašnog strijelca. Sad se, međutim, radilo o puškaranju. Među svima koje

je poznavala, samo su Venters i Judkins ponekad hodali naoružani puškom…

Buka privuče njenu pažnju, a onda začu prisni zvuk koraka, popraćen zveckanjem mamuza i Lassiter stupi u dvorište.

– Netko tamo dolje ima dalekometnu pušku – reče on, skinuvši sombrero i Jane spazi da mu je glava povezana okrvavljenim rupcem.

– Čula sam pucanj i zaista sam se pobojala da to pucaju na vas. Pokažite mi ranu, da li je cpasna?

– Nije. Pa, možda su pucali iz suviše velike daljine. Sad, ako dozvolite, sjest ću u ovaj kut, gdje me nitko ne može zapaziti iz šumice.

Skide rubac kojim mu je bila povezana glava i pokaza krvavu biljegu na lijevoj sljepoočnici.

– Rana je, srećom, samo površinska – reče Jane. – Ali jako krvari! Držite za trenutak rubac na njoj dok se ne vratim.

Otrča u kuću i gotovo odmah se vrati, noseći platnene zavoje i svilac. Dok je ispirala ranu i previjala je, Lassiter je govorio: – Ovaj valjani momak što je pucao u mene imao je lijepe mogućnosti da me pogodi, ali mora da se bojao dok je pucao. Kad se okrenuh, spazih ga gdje bježi među drvećem. To sam i očekivao, da će i puške ući u igru. Sad moram malo više pripaziti. Oni se, izgleda, pomalo plaše kad pucaju na mene, pa im ne ide za rukom da me pogode kako treba. Ali, možda se među njima ipak nađe netko tko će bolje gađati pa makar to bilo i slučajno.

– Zar ne bi bilo zgodnije da odete i napustite Cottonwoods, kako sam vas molila da učinite, još prije nego je sve ovo počelo?

– A, eto, ja namjeravam ostati.

– Ali, vaša će krv pasti na mene, Lassiteru!– Vidite li, lijepa gospo, kakve su upravo sada vaše

ruke? Nisu li lijepe, bijele, sigurne?Pa ipak su krvave od Lassiterove krvi! Čudnovato,

tako umrljati svoje lijepe ruke. Ako bolje pogledate tu krv, vidjet ćete je u jasnijoj boji, boji krvi koja potječe iz srca.

– Oh … ! Prijatelju moj!– Ne, Jane, nisam čovjek koji napušta igru, kad je na

vrhuncu, kao što ni vi nište žena koja bi mogla to učiniti. Zlo je što upoznam pokrete protivnika tek onda kad ih već učine. Da nije toga, ne bih bio izložen opasnosti da budem ubijete?

– Zar ne osjećate potrebu da potražite čovjeka koji je pucao, da ga sustignete … da ga ubijete?

– Da vam pravo kažem, ne umirem od želje da to učinim.

– Zbilja! Divno! Znala sam da će biti tako, molila sam, vjerovala sam … Lassiteru, zamalo ne dadoh cijelu sebe da ublažim vašu mržnju protiv mormona. Zahvaljujući vama, prijatelju, uspjela sam … A ipak, sebičnjak kakva sam, zar je moj život dostojan vašega? Mislim na vašu užasnu mržnju prema onom koji … Mislim na neumoljivu nakanu koja je rukovodila valim životom i pitam se može li biti da …

– Slušajte! – prekide je on šapatom. – Čujem kako se primiče neki konj.

Uskoro zatim i Jane razabra zvuk ritmičkih kopita, koji je za nju imao nešto prisno, pa iako sad više nije bila toliko podložna uzbuđenjima, učini joj se da joj srce snažnije tuče.

Odjednom shvati.

– Wrangle! To je Wrangle. Poznala bih mu korak među tisućama.

Zbilja je to bio Wrangle, koji izbi iz drvoreda i s tutnjavom požuri u dvorište, udarajući moćnim kopitima po kamenju, zaprašen, divljeg izgleda, znojan. Naglo se zaustavi, oduprijevši se prednjim nogama, dok je jahač gipko skočio na zemlju, bacajući mu uzde na vrat. U tom bradatom, odrpanom momku duge i razbarušene kose, poderanih čizama, Jane s mukom prepoznade Ventersa.

– Polako, polako sada, Wrangle! Tako! Ta zar nisi kod kuće? Sad ćeš imati hrane i pića koliko hoćeš!

Kao da je zvuk toga glasa stresao Jane. Bio je zaista Venters.

– Bern, vi!– Jane, Jane! Zadovoljstvo vas je opet vidjeti. Zdravo,

Lassiteru. Zbilja sam to ja, Venters.Njegova čelična ruka stegnu Janeinu; a u tom dodiru

ona osjeti razliku između starog Ventersa i ovoga koji se sada pojavio pred njom.

Otišao je kao mladić a sad se vraćao, tako reći, kao odrastao čovjek. Izgledao je viši, širih grudi, snažnji i gledao ju je otvorenijim i čvršćim pogledom, istim kao što je u Lassitera bio.

– Ta ja sam, tko bi drugi bio! – uzviknu on smijući se. – Gledajte me koliko god hoćete, uvijek ću biti takav. I nemate zašto da mi se rugate vas dvoje, jer Lassiter ima krvav zavoj oko glave, a vas tako blijedu još nikad nisam vidio. Da, netko je iz puške pucao na mene, dok sam se peo uz obronak. Šta se to događa, do đavola? Da nije bilo Wranglea, koji juri poput demona … Kakav li je to konj, Jane! I još kad pomislim da sam ga ostavio slobodnog da se sam vrati kući… A međutim je ostao tamo u kanjonu,

kao kakav divlji konj. Vidio me, onjušio i dokasao mi u susret. To je, znate, velika sreća, inače ne bih živ stigao ovamo. Ali vi, možda, imate više toga za pričanje.

Jane ga ukratko upozna sa situacijom i sa onim šta se desilo za vrijeme njegova dugog izbivanja. Na njegovu preplanulom licu pročita gnjev, koji je izazvao bljedilo.

– Zaista! Sve to! A šta vi, Lassiteru… ?Šta je vas zadržalo?– Jane je imala dovoljno neugodnosti i bez ono

nekoliko metaka što sam ih mislio ispaliti dolje u naselju – odgovori Lassiter, miran i vedar, što Jane nikad ne bi povjerovala.

Venters kao da je radoznalo i uporno istraživao njihova lica, dok je Jane osjećala kako crveni. Onda samo reče: – Hm, imate pravo… Stvar me je malo začudila, to je sve.

Svaki put kad je mislila na mogućnost Ventersova povratka, djevojka je bila odlučna da mu kaže sve šta je učinila da u Lassiteru izazove tu čudesnu promjenu. Nije namjeravala sebe štedjeti. No u tom trenutku Venters je nastavljao da priča, ali sa stanovitim oklijevanjem, kao da je odjednom izgubio onu laku sigurnost, koju je ispoljio na početku.

– Pronašao sam Olđringovo skrovište i vaše „crveno stado”, Jane. Onda sam doznao … Sve u svemu, siguran sam da je postojao dogovor između Tulla i Oldringa.

Prekide se, kao opsjednut jednom misli. Bol, stid i sažaljenje su mu se čitali na licu, smjenjujući se kao da se svako od tih osjećanja htjelo probiti naprijed. Najzad je izgledalo da se odlučio i nastavi: – Jane, suviše sam vas koštao. Zbog mene ste skoro uništeni, a zlo je što nisam vrijedio toliko. Nikad nisam bio dostojan tolikog

prijateljstva. U svakom slučaju, možda još nije prekasno, okanite se mene, molim vas. Pazite, ja nisam odustao od mog nauma i uvijek sam isti: ne želim odustati. Dapače, kad sam već tu, vidjet ću Tulla i reći mu u lice da se vi više ne zanimate za mene.

– Sad je već suviše kasno, Bern – mirno odgovori Jane.

– Prisilit ću ga da mi vjeruje! – uzviknu Venters.– I tako, vi tražite da prekinemo naše prijateljstvo?– Da, a ako ne htjednete, sam ću to učiniti.– Zauvijek, Bern?– Da, zauvijek.Jane uzdahnu, kao da se novi oblak spustio da zamrači

njeno već i tako mračno nebo. Mladić se vratio kao odrastao čovjek, oholiji, jači, čvršći u namjerama. Jednom mu je već uslužno pružila ruku. Sad ju je pružala opet, ali uzdrhtalu, primajući ono što joj izgleda sudbina dodjeljuje. Venters se nagnu nad tu ruku, poljubi je, stegnu u svojim, i izgledalo je kao da guši jecaj. Kad podiže glavu, oči su mu bile zamućene suzama.

– Ima žena koje … koje imaju gorku sudbinu – reče promuklim glasom. Onda se strese i produži odlučnije: – Moram Tullu reći jednu sitnicu kad ga vidim.

– Bern, zar ne da se nećete tući s njim? Ne, do toga ne smije doći! Obećajte mi da…

– Obećavam samo to – prasnu mladić žest'nom koja je uplaši – da ako kažete još samo jednu riječ u prilog toga demona, ubit ću ga kao pobješnielog kojota.

Jane uznemireno izvi ruke. Zar je moguće da je taj tako ponosni čovjek blistavih očiju bio mladić koga je ona oblikovala kao u vosku, po svojoj volji? Da li je Venters, možda, postao Lassiter, a Lassiter Venters?

– Ne… neću reći drugo – promuca.– Jane – nastavi mladić. – Lassiter vam je jednom

rekao da ste bili slijepi. Mora biti da je tako. Ali vas ne želim uznemiravati. Tražim od vas da u meni ne budite demona, govoreći mi u prilog Tullu. Kad ga vidim, trudit ću se da budem miran, i to je sve. Sad bih vas još nešto hteo zamoliti, Jane, to je posljednje. Dolje u Deception Passu našao sam dolinicu, divan kraj, namjeravam se u njoj nastaniti. Tako je skrivena da vjerujem da je nitko nikad neće naći. Ima dobru vodu, lovište, u izobilju trave. Htio bih je zasijati žitom, i uzgajati stoku i trebao bih sobom ponijeti sjeme i zalihe. Hoćete li mi ih dati?

– Svakako, Bern. Što ih više uzmete, bit ću zadovoljnija. Možda će mi tako … moji neprijatelji manje zamjerati.

– Ali, Venters, mislim, da ćete imati neprilika ako pođete s tovarom – umiješa se Lassiter koji je dotle prisustvovao tom prizoru šuteći.

– Krenut ću noću.– Možda bi to bila greška jer bi vas noću lakše napali.

Bolje je poći u zoru. To je najpogodnije vrijeme da se ode odavde.

– Nije mene lako ucmekati, Lassiteru! – uzviknu Venters, mračan u licu.

– Vjerujem.– Bern – reče Jane. – Prije svega pođite u nastambe

mojih ljudi i uzmite potpunu opremu. Ta vi ste u takvom stanju… Onda se uslužite kako bolje možete: uzmite mule, žito, sjeme, suho voće, meso, kavu, šećer… Sve ono što možete ponijeti. Na kraju ću vam dati jedan paket, ali mi morate obećati da ćete ga otvoriti tek onda kad se vratite tamo dolje u svoju dolinicu.

Što bi mi bilo drago da je vidim! Sudeći po vama i Wrangleu, mora to biti veoma usamljeno, čak divlje mjesto.

Onda ona priđe konju koji, videći je, kao da zadrhta, i pomilova ga.

– Wrangle! Dragi, stari Wrangle! Oh, podivljao je, da, ali me prepoznao. Kažite mi, Bern, juri li kao nekad?

– Juri li? Da se sad utrkuje s Black Starom ostavio bi ga daleko za sobom.

– E, to je nemoguće! – pobuni se Jane – ne bi to mogao ni da je potpuno svjež.

– Čini mi se da se još ne može reći koji je od njih bolji – reče Lassiter – ali kad bi se morala upriličiti takva trka, Jane, više bih volio da vas vidim na Wrangleu.

– I ja – dodade Venters. – Ali, možda Lassiter pretjeruje. Siguran sam da nikad nećete biti prisiljeni na bijeg ma u ne znam kako loš položaj dospjeli.

– Tko zna! – uzviknu ona uz lak osmijeh.– Ne, kažem vam, Jane. Nemoguće je da dođe dotle.

Čim se nađem s Tullom, stvari su se promijeniti u vašu korist. Sad idem u naselje.

Ne brinite, savjetujem vam.Jane se povuče u svoju sobu i neko se vrijeme predade

svojim bolnim razmišljanjima, podvojena pesimističkim Lassiterovim predskazivanjem i Ventersovim povjerenjem, ali je nadasve mislila na mladićevo izgubljeno prijateljstvo i pitala se da li bi ikakav drugi gubitak učinio njen život žalosnim.

Trgnuo ju je Lassiterov korak u dvorištu.Izađe i pozva ga da dođe u dvoranu, široku i

polutamnu, jer je držala zatvorene prozore.– Vjerujem da ćete ovdje biti najsigurniji – reče. –

Dvorište je suviše izloženo.– Točno, a onda ovdje je svježije – odgovori Lassiter.

– Dan je zagušljiv. Tako, bio sam s Ventersom u naselju.– Već! A gdje je Venters sada? – začuđeno upita Jane.– U oboru je, gdje mu Blake pomaže da natovari mule.

Dobar je mladić taj Blake!– Da li je Bern vidio Tulla?– Dabome! – uzviknu Lassiter i nasmija se.– Pa pričajte mi! On, dovodite me u očajanje tim

svojim mirom! Zaboga, recite mi šta se dogodilo!– Ovo je prvi put nakon toliko vremena što sam otišao

u naselje – blago odvrati Lassiter.– Časna riječ, bilo je smiješno gledati nas, Ventersa i

mene, kako hodamo ulicom. Ja se ne brinem suviše o onom što se zbiva oko mene, a što se Ventersa tiče, sami ste vidjeli da zbilja izgleda divlje. Uglavnom, netko je potrčao bez daha do trga tako da na njemu ne zatekosmo nikoga osim nekoliko hulja, koji su ostali pred dućanima nemajući vremena da pobjegnu. Venters uđe pravo u gostionicu, a ja sam ga, naravno, slijedio.

Ne bih vam znao reći što mi je više godilo, da li rasturanje ljudi ili Ventersova hrabrost. Uvjeravam vas, Jane, da sam bio zadovoljan što sam ga otpratio. Leže mi te stvari, vidite. Ali u gostionici Tulla nije bilo. Onda krenusmo po dućanima da ga tražimo. Opet ništa. Najzad, neki gentili rekoše Ventersu da bi ga mogao naći u onoj dugačkoj građevini koja se nalazi kraj Parsonova dućana, nekoj vrsti dvorane za sastanke. Stvarno, kad zavirismo tamo, spazismo da je bila puna svijeta.

– Venters zaurla: „Neka nitko ne poteže pištolj! Nismo došli da pucamo!” Onda krenu naprijed a ja sam se nalazio uz njega. Nastade larma, tabanje nogama,

šaputanje i onda ona teška tiš'na koja ti se čini kao da je možeš nožem rezati. Tuli se nalazio tamo, a s njim onaj debeljko koji je jednom prilikom pokušao da puca u mene, pa ostale važne ličnosti, a i onaj krivonogi, koji je bio s Tullom kad se prvi put zatekoh ovdje. Sto bih volio da ste vidjeli njihova lica, naročito Tulla i debeljka. Hm, to vam nikako ne mogu opisati.

Venters i ja stadosmo usred dvorane sa svim tim ljudima sabijenim na jednom njenom kraju pred nama, a da ni jedan ne trepnu. Ipak, prirodno, zapazih da je većina njih nosila pištolje. Bila je to prva stvar na koju obratih pažnju.

Onda Venters progovori visokim i odsječnim glasom i reče Tullu da mu mora kazati neke stvari.

Dodade da je prekinuto prijateljevanje između vas i njega, da vas je on zauvijek napustio. Reče da ste to obadvoje učinili zato da bi se udobrovoljili oni, mormoni, ali da vi nikad nećete izmijeniti svoju odlučnost u drugim stvarima.

– Onda je govorio vama u prilog. Ne bih vam znao ponoviti sve šta je rekao, ali je dovoljno da znate da nikad ni jedna žena nije imala takvog zagovornika. Imali ste dostojnog suborca, Jane, i ne sumnjajte da u ovo doba ima ikoga među tim tvrdoglavim ljudima, koji vas ne poznaje. A Venters je rekao istinu, svima im je rekao pravu pravcatu istinu. Reče Tullu gdje se nalazi „crveno stado”, predbacio mu savez koji je sklopio s Oldringom posredovanjem Jerry Garda. Izgledalo je da Tuli guta slinu, a onaj drugi, krivonogi, bio je blijed i tih kao miš. Potom Venters nazove Tulla svim i svačim, ispsova ga, ismija. Reče da su i ostali paklenski psi poput njega htjeli učvrstiti svoju đavolsku vladavinu, cijepajući nevina i

pravovjerna srca žena kao što je Jane Withersteen. Nazva Tulla licemjerom, potkupljivačem, jednom od najvećih kukavica na svijetu, jastrebom koji se baca na slabu ženu pokrivajući se plastom vjere. Onda završi, skoro izgubivši glas u govorničkom bijesu, ali je još uspio dodati nekoliko riječi. „Tuli” reče, „Jane me je molila da danas ne pucam u vas. Molila bi za vas i sa lomače na koju biste je vi rado smjestili… Ali, dobro me slušajte: kunem vam se, ako se vi i ja još jednom sretnemo licem u lice, ubit ću vas poput psa, što i jeste u stvari.” Nakon toga mirno odosmo i nitko nas nije pratio.

Jane je plakala toplim suzama. Osjećala je da je Ventersov čin predstavljao za mormone ozbiljniju stvar nego metak iz pištolja. Stvarno, ljudi poput Tulla bili su ranjavani, ubijani, ali nikad tako užasno javno optuženi. Ali, iznad ma kojeg drugog osjećanja nešto joj je ispunjavalo dušu neopisivom radošću zbog Ventersovog kavalirskog postupka.

– Dobro, dobro, Jane – nastavi Lassiter rastužen, videći je gdje plače. – Ne uzimajte to tako k srcu. Morao sam vam sve reći, čini mi se.

Čudno, plačete slušajući ove stvari, a prije sam vas viđao vedru u težim trenucima. Pa, ne razumijem se u žene i, možda, u onom što se desilo vi nalazite neki razlog za plač. Samo vam još jednom kažem da mi se mnogo dopada Ventersov postupak i da bih ga ja rado ponovio. Ali, ja nisam, vidite, sposoban ni za šta drugo nego da pucam iz pištolja, a to izgleda da vas ne oduševljava. Dosta, sad treba da idem.

– Kamo?– Venters je odveo Wranglea u konjušnicu.Izgubio je potkovu i treba mu je staviti.

– Kažite Bernu neka ne propusti da dođe uzeti paket o kojem sam mu govorila, i… da mi kaže zbogom.

Bilo je pred zalazak sunca i ona je sjedila na trijemu s malom Fay, kad se pojavi Venters. Gotovo ga nije prepoznala, jer je mladić bio odjenuo novo odijelo, obrijao bradu i počešljao se.

Pa ipak, nije to bio onaj stari Venters na čije se prisustvo već bila navikla. Kad joj je prišao, Jane je, kao da slijedi pokrete i riječi neke druge osobe, vidjela sebe kako pokazuje na paket koji je pokraj nje ležao, čula sebe kako govori o stvarima čiji smisao nije razumijevala. Mladić joj reče zbogom, zagrli je, poljubi, onda se okrenu da pođe i visoka pojava uskoro nestade među drvećem.

Pade tama na Withersteen House, dođe beskrajna noć, pojaviše se prvi osviti zore, a Jane je još uvijek bila budna u svojoj sobi, oči su je pekle. Gotovo je željela da novi dan ne osvane.

Šta će joj on donijeti? Iznenada je strese daleki, prigušeni pucanj pištolja. Očekivala je taj pucanj, pa ipak uzdrhta čitavim bićem.

– Jane! Jane! – blago zovnu Lassiter malo zatim pod prozorom.

Ona nešto odgovori.– Sve je u redu. Venters je krenuo. Pomislio sam da

ste čuli onaj pucanj i da ste se zabrinuli.– Tko je pucao?– Neki luđak je pokušao zaustaviti Ventersa, vjerujem

da je bio sam. Nisam ni vidio ni čuo druge. Venters može bez brige dalje. Osedlao sam Bellsa i slijedit ću njegove tragove, ali vam obećavam da me on neće vidjeti, osim u slučaju da ga napadnu i da mu ustreba pomoć. Osim toga

želim se uvjeriti da li je to mjesto, o kojem je govorio, zaista tako sigurno kako kaže. Venters uporno traži da ga nitko ne ide tamo tražiti, ali ja imam svoje sumnje, jer još nisam čuo za takvo mjesto gdje se čovjeka ne bi moglo potražiti.

Sad, Jane, ostanite u kući dok se ne vratim, i stalno držite uza se Fay, jeste li čuli?

– Da, da.– I još nešto, Jane – dugo je šutio. – Još nešto … Ako

pri mom povratku ne budete ovdje, ako odete … ne bojte se, pronaći ću vaše tragove.

– Pa kamo bih mogla otići, Lassiteru, – upita ona radoznalo i ne shvaćajući potajni značaj njegovih riječi.

– Ne znam … Na neko mjesto. Tko zna?Možda vas vežu u nekom starom ambaru, zaključaju u

nekoj ostavi, bace u kakvu spilju… To se desilo mojoj sestri Milly, dok nije popustila.

Možda vas stigne nov … Najzad, ako vas ne nađem ovdje, potražit ću vas.

– Ne, Lassiteru – odvrati Jane tihim i žalosnim glasom. – Ako me ne nađete, zaboravite nesretnu ženu na čiju sebičnu prevaru vi uzvraćate požrtvovanjem i ljubavlju.

Začula je nešto poput prigušene kletve, onda zveket mamuza koji se udaljavao.

Tmurno mirna, Jane se stane baviti svojim poslom. Izgledalo je da nad kućom, kao predznak teške nesreće, lebdi nešto mračno. Kad je došao da joj podnese svoj dnevni izvještaj, Blake je također izgledao zabrinut, a isto tako i Jerd. Onda, kada se kasnije pojavio Judkins, spazivši konja koji mu je šepao, on sam bio sav prašnjav i uznojen u licu, Jane nije bilo potrebno da on progovori

da bi shvatila kako se još jedna nevolja svalila na nju.– Gospođice Withersteen – promuklo reče Judkins –

došao sam da vam kažem da je „bijelo stado” izgubljeno.– Dođite, sjedite najprije i okrijepite se nečim – reče

Jane usrdnom brižljivošću. – Iscrpljeni ste.Otrča da nađe neko jelo i piće i dok je čovjek jeo, po

svemu sudeći gladan kao vuk, ona mu ne uputi nikakvo pitanje.

– Nitko ne bi mogao učiniti više od onog što sam ja učinio – iznenadno će Judkins.

– Ne žalostite se suviše. Znam, učinili ste što je bilo u ljudskoj moći. Taj gubitak za mene ne predstavlja iznenađenje. Odavno sam to očekivala. Mnogo sam vam zahvalna za vašu vjernu službu, Judkins.

– Znao sam da ćete to tako primiti, gospođice, i upravo mi je zato bilo još teže da vam javim ovu novost. Vidite, za vas treba učiniti sve što se može, jer ste tako ljubazni i dobri, a onda, volim svoj posao … Ne, nema smisla da vam govorim o bezbrojnim trikovima što ih upbtrijebiše da zaplaše stado, i kako smo ih stalno odbijali. Najzad, sinoć … E, pa, ne bih vam znao reći koji je vrag uplašio stoku. Pojavio se oblačić, prašina, nevini oblačić … Ali životinje su već bile nervozne od drugih pokušaja i tada se dadoše u bijeg. Bio je to pravi pakao. Lassiter je u pravu kad kaže da su te životinje, kad se uplaše, gore od bizona. Pokušali smo ih skrenuti, ali nije bilo moguće. Vjerujte, gospođice, nije lako napraviti ono što je Lassiter sam izveo… Sve u svemu, u jednom trenutku cijelo se stado dade u trk, kao da su ga opsjeli demoni, i jedan dio svrši u provaliji, milju daleko. Ali najgore je što…

– Najgore? – upita Jane, zadrhtavsi. – Možda vaši

ljudi?Judkins tužno potvrdi.– Njih trojica, Jimmv Vail, Joe Willis i mali Cairns,

odvažan dječak, vidite, pojuriše naprijed u namjeri da zadrže stado. Luđačka pomisao, kažem vam. Ništa nisam mogao učiniti da to spriječim. Vail i Willis razneseni su nama na oči, a Cairns, koji je imao dobrog konja, sruši se na dno provalije. Slomio je vrat i on i konj mu.

I dio stada, zatim … Vidite, gospođice, sve se to sinoć desilo. Pa, ako stado nije završilo u klancima Deception Passa, onda još i sada trči, Za vrijeme dva dana, koji uslijediše nakon Judkinsova dolaska, Jane ostade kod kuće, u smrtnoj žalosti zbog sirotih mladića, žrtava svoje vjernosti. Uz to je počela osjećati čudan nemir.

Sjedila je ispod trijema, kad začu zvuk, čiji je nedostatak tih dana osjećala više nego je to željela priznati. Zveckanje Lassiterovih mamuza.

Potrča u dvorište s osjećanjem neiskazanog olakšanja.– Lassiteru! Vratili ste se! Da li ste pronašli

Ventersove tragove? Da li ste vidjeli njegovu prekrasnu dolinicu?

– Jesam i zbilja je vrlo lijepa.– Kažite mi, pričajte mi!– Nije to bilo lako. Put, koji sam slijedio, jedan je od

najgorih što sam ih ikad vidio. Ali, nađe li se tamo neki bandit poput mene vješt u praćenju tragova, onda Venters nije na sigurnom.

Zatim, na veliko Janeino razočaranje, Lassiter se pokaza uzdržljivim u pričanju ostalih pojedinosti o svom putovanju i o životu koji je tamo provodio Venters. Na kraju ona pomisli da je Lassiter umoran. Stvarno, takvo putovanje, obzirom na kratkoću vremena, moralo je

izmoriti i najizdržljivijeg jahača. Tada ga ona obavijesti o gubitku „bijelog stada”, vijest koju revolveraš primi ne pokazujući iznenađenje, i zamoli ga da ode na počinak.

Prođe još nekoliko dana, za koje se vrijeme Jane, vjerojatno prirodnim nagonom, poče ponovo smirivati. Sama je sebe uvjeravala u svoju divnu sposobnost da se prilagodi svakom i najgorem stanju. Osim toga, obnovila je svoje šetnje sa Fay u šumicu.

Jednog jutra, dapače, otišla je sve do nakraj šumice, gdje se nalazilo neobrađeno polje. Puhao je svjež vjetar, koji je lelujao i savijao visoku travu, uz divnu igru boja. Na povratku prođe uz konjušnicu i tek što je ušla u dvorište, kad ugleda Lassitera gdje se približava krupnim korac:ma. Fay, koja ju je držala za ruku, odvoji se i, trčeći prema ogradi od kolja, poče se igrati s jednom mulom, s kojom se zabavljala povlačeći je za uši stojeći na visokom kamenu koji joj je omogućavao da dosegne do vrha kolja.

Jane je bio dovoljan jedan Lassiterov pogled da se pripremi i primi nov udarac. Bez ijedne riječi on je povede kroz dvorište, k stražnjim vratima konj usnice.

– Pogledajte, Jane! – reče on pokazujući na tlo.Ona pogleda. Zapazila je mnoge mrlje krvi na

kamenju i jednu prugu u prašini, koja se udaljavala prema vratašcima na ogradi od koija.

– Tko je ovo učinio? – upita ona još ne shvaćajući sve.– Kako izgleda, netko je odvukao tijelo jednog

mrtvaca ili ranjenika tamo, gdje su čekali konji.– Mrtvaca ili ranjenika?– Do đavola, Jane, jeste li jaki? Možete li podnijeti

jednu bolnu vijest?– Blago joj je držao ruke u svojim promatrajući je tako

da je u stanovitom trenutku ona oborila oči.– Da, bit ću… bit ću snažna – promuca.On je odvede u konjušnicu, čvrsto je držeći za mišicu.– Pa, gdje su Blake i … Jerd? – upita Jane, zaustavivši

se pogođena nekom iznenadnom brigom.– Ne znam gdje je Jerd. Vrlo vjerojatno je zatvoren na

nekom mjestu. Ali Blake … Siroti Blake! Nestao je zauvijek… Budite pripremljeni na sve, Jane!

Osjećajući kako joj se koža ježi i s čudnim zujanjem u ušima ona pričeka. Ali, gledajući očima uprtim u zemlju, zapazi pištolj s praznim bubnjem, dok su naokolo ležale ispaljene čahure.

Iza ugla građevine ona spazi Blakea, pomodrjelog, opruženog na tlu, mrtvog, još je u jednoj ruci stezao pištolj, dok mu je druga bila zgrčena na okrvavljenom kaputu.

– Ma tko bili kradljivci – reče Lassiter – ljudi vaše vjere ili banditi, Blake je ubio nekog od njih.

– Kradljivci? – prošapta Jane.– Dakako! Kradljivci konja. Pogledajte!Prstom je upirao u drvene pregrade za konje.Jane kriknu. Sve su bile prazne. Night je iščezao,

Black Stara tu više nije bilo.

14. ZLATO

Kao što je Lassiter izvijestio Jane, Venters je stigao živ i zdrav u svoju dolinu, ali se njegovoj radosti što se ponovo našao kraj Bess pridružio i osjećaj nelagodnosti. Jer, on Jane ništa ne reče o velikoj promjeni koja se odigrala u njegovu životu. Pravdao se, doduše, sam pred sobom, da je to propustio učiniti zato što su djevojku isuviše zaokupljale brige o ozbiljnoj opasnosti koja se prijeteći nad njom nadvila te je smatrao nezgodnim govoriti joj o Bess i svojoj ljubavi prema njoj. Pa ipak, mučilo ga je što je to prešutio.

Bess, sretna zbog njegova povratka, bila je prosto očarana zalihama što ih je donio. Bilo ih je toliko da su u dolini mogli živjeti čitave godine, no njena je radost bila još veća čim bi pomislila da sad nema više nikakva razloga da Bern ponovo odlazi u naselje.

Venters se toga dana odmori. Slijedećeg jutra odmah se dade na posao s Bess, čija mu je pomoć bila dragocjena. Ona, sa svojim gotovo djetinjim oduševljenjem, nadahnjivala ga, davala mu snage, mada su njeni planovi često ispadali neizvodljivi, te ih se moralo preinačiti od početka do kraja, čim bi počeli da ih ostvaruju. Zato ju je Venters uglavnom slao u pećinu gdje bijahu smještene dragocjene zalihe da mu donese sad ovo sad ono.

Za vrijeme jednog od tih odlazaka, dok se on nalazio malo dalje od logorišta i na takvu mjestu odakle ga nije mogao vidjeti, Venters začu uplašen krik i odmah zatim lavež pasa.

Ukoči se od zaprepaštenja. Nikad nije ni u snu slutio da u takvoj potpunoj samoći može biti opasnosti za djevojku i pomisli da se vjerojatno uplaš'la od kakve divlje mačke ili zmije. Ali mu se onda učini opasnim lavež pasa koji nije prestajao. On potrča u pravcu logora.

Dok se približavao, spazd kroz granje jednog grma visoku spodobu nekog čovjeka. Ruka mu nagonski poleti k mjestu za opasačern gdje mu je visio pištolj no odmah gadno opsuje svoju nesmotrenost utvrdivši da ga je ostavio u pećini.

Uto u onom čovjeku prepozna Lassdtera. Tad krene laganije naprijed, obuzet drugom vrstom uzbuđenja, i kad stiže do prebivališta, ugleda prijatelja gdje netremice zuri u djevojku koja je bila sasvim problijedjela. U međuvremenu su, čini se, i psi prepoznali došljaka i umirili se.

– Hej, Venters! Dolazim vam u posjetu! – uzvikne Lassiter, onda polaganije doda: – Ali sam silno iznenađen… vašim prekrasnim društvom.

Stvarno, Lassiteru je bio dovoljan samo jedan pogled da u Bess prepozna ženu odjevenu u mušku odjeću, pa i poslije Ventersova dolaska gledao ju je netremice, dok je bljedoća na njenu licu i vratu ustupala mjesto crvenilu.

– Lassiteru, vi! – odgovori Venters čim je došao do daha. – Kakvog li olakšanja kad sam vas prepoznao! Ali kako ste, zaboga, uspjeli doći ovamo?

– Jednostavno sam slijedio vaše tragove Mi… htio sam vidjeti gdje ste i da li ste ovdje zaista u sigurnosti.

– Slijedili ste moje tragove! – uzvikne Venters kao da nije dobro čuo.

– Pa jasno. Nije bilo lako kad sam stigao do litice. Izgubio sam prilično vremena tražeći ih u onim usjecima,

ali je poslije išlo lako.– Pa gdje vam je konj? Nadam se da ste ga dobro

sakrili.– Vezao sam ga za one cedrove, na polovici uspona. Iz

doline ga se ne može vidjeti.– Dobro, dobro! Sto ćete, zbunjen sam vašom

pojavom, jer sam čvrsto bio uvjeren da nitko nije u stanju doći mojim tragom do ovog mjesta.

– Stvarno je to sve drugo nego lako. Ali ako se netko u ovom kraju nađe vješt poput mene, ipak bi vam ušao u trag.

– To me zabrinjava. Ali, Lassiteru, sad kad ste tu, zadovoljan sam što vas ponovo vidim.

Bess, ovo je jedan moj prijatelj… Jednom mi je spasio život, a možda i više od toga.

Lassiter stegnu djevojčinu ruku, sad već s tolikom prirodnošću, da njoj odmah laknu, a Venters odahnu s olakšanjem.

– Neću se mnogo zadržati – reče zatim Lassiter. – Ipak, ako vam ne pričinja teškoće, reći ću vam da sam vraški ogladnio. Ponio sam sa sobom malo dvopeka koji sam odavna pojeo. Venters, znate li da je ovo mjesto zbilja čarobno?

Pitam se kako ste ga pronašli. Mora da je to vrlo zanimljiva priča.

Dok se pripremalo jelo, Venters ukratko ispriča svoj mali pothvat. Lassiter je mnogo slušao i malo govorio ali Venters opazi da se sve više zanimao za Bess i kao da je njegovu urođenu hladnoću ublažavao izraz naklonosti. Onda, iznenada, pošto se založio, ustade i reče da mora odmah krenuti. Pozdravi djevojku ljubaznim i skoro dirljivim glasom i žurno se okrene da pođe.

Venters ga isprati, ali ne progovoriše sve dok ne stigoše u prolaz kraj Uzdrhtale stijene. Tada Lassiter položi ruku prijatelju na rame i onda ga značajno pogleda.

– Lassiteru – reče Venters, koji je shvatio – nisam mogao Janei sve reći. Vjerujte mi, nisam mogao. Ona ne bi shvatila, a ima dovoljno briga …! Lassiteru, volim Bess.

– Priznajem da uopće nisam očekivao sve to, premda sam vid'o mnoge čudne stvari u svome životu. Ali ta djevojka … tko je ona?

– Ne znam!– Ne znate! Pa onda šta je!– Svejedno mi je. To je najčudnija priča koju sam ikad

čuo. Ispričat ću vam je, ali znam da mi nećete vjerovati.– Tko zna, Venters? Žene su za mene uvijek

predstavljale predmet divljenja. Sto se tiče ove djevojke, ako nije nevina poput djevojčice, znači da sam onda vrlo loS poznavalac ljudi. Siguran sam da ćete se prema njoj pošteno ponijeti.

– Da Lassiteru!– Tako sam i mislio. Ali pazite, ona mi se čini već

potpunom ženom bez obzira na godine.Malo je starija od djevojčice.– Znam, znam to, ali strašno je, Lassiteru, što ona,

usprkos svojoj potpunoj nevinosti, nije ono na šta liči…– Ventersu! Ne bih htio … Hoću da kažem, ne mogu

vam reći da ste klevetnik!– To je ono najgore, što je ona … pogodite? Ona je

Oldringov maskirani jahač!Očekivao je da će Lassitera zapanjiti to otkriće, ali nije

ni u snu pomišljao da će ga se duboko kosnuti što se na

njemu vidjelo. Revolveraš ga za trenutak pogleda, kao da mu je htio čitati u duši, onda sjede na jedan kamen i obriše znoj koji mu je ovlažio čelo.

– Sine – reče – ispričajte mi sve što znate o tome.Venters upotpuni netom ispričanu zgodu sa svim

pojedinostima koje su se odnosile na Bess, od trenutka kad ju je ranio, sve do svog polaska za Cottonwoods.

– Što više živim, život mi izgleda čudniji – reče Lassiter kad je Venters svršio, očiju uprtih u zemlju. – Vaša priča je takva da bi unijela pomutnju i u trezveniju glavu od moje. Vi ste jednom govorili Jane o nevidljivoj ruci koja upravlja stvarima, ja dodajem da postoji još jedna ruka, svemoćna i mudra, koja svime upravlja.

Ne bih vam mogao dati neki savjet, čak i da me pitate, ali bih vam, možda, mogao pomoći ako se, kako ste mi rekli, žel'te oženiti s Bess. Na primjer, mogu potražiti Oldringa, prvi put kad dođe u naselje i navesti ga da mi sve kaže o djevojci.

Upoznao sam tog bandita prije mnogo godina i vjerujem da će me se sjetiti.

– Lassiteru, ako ikad sretnem Oldringa, ubit ću ga! – strastveno uzvikne Venters.

– Mislim da bi to bila najprirodnija stvar na svijetu – jednostavno odgovori Lassiter.

– Ali, ako ga vi vidite … učinite barem da povjeruje da je Bess mrtva, kao što je stvarno mrtva za njega i za stari život – Dobro, dobro, sine. Sad se umirite. Upamtite, ako želite potegnuti pištolj na Tulla i Oldringa, morate to učiniti hladnokrvno. Vjerujem, uostalom, da ćete učiniti najbolje ako djevojku i dalje ovdje skrivate. Sad, Venters, moram poći.

– Još nešto … Zar ne, ništa nećete reći Jane o Bess.

Molim vas …– Budite mirni. Ali, kladio bih se, vidite, da bi nakon

prvog bijesa što ste joj to prešutjeli, jednom u životu i ona bi se mogla razjariti!

Jane opet, o vama je imala najbolje mišljenje. I meni samom nije teško priznati da ste valjan mladić.

Govoreći tako on ustade da pođe i uz put razgleda Uzdrhtalu stijenu. Venters mu iznese svoje pretpostavke u vezi s tom čudnom stijenom, našto se Lassiter radoznalo snažnom rukom osloni o nju.

– Stojte! – povika Venters. – Jednom je umalo nisam gurnuo. Vraški sam se uplašio da će se strovaliti i zauvijek zatvoriti prolaz.

– Kako izgleda, vanređno ste nervozni – odgovori Lassiter osmlehnnvSl se. – Što se mene tiče, uvijek mi je bila strast da kotrljam kamenje, još od djetinjstva, l što je bilo veće, više me zabavljalo. No, recite mi, šta bi se po vašem mišljenju dogodilo kad bi se ova stijena skotrljala?

– Zauvijek bi zatvorila izlaz i dolim'cu od vojila od svijeta. E pa, zbogom Lassiteru. Sačuvajte moju tajnu i ne zaboravljajte me. Dobro pazite kad izlazite iz kanjona… Zate, otkako ste otkrili moje prebivalište, ne osjećam se više sigurnim u njemu.

I Venters ode, zabrinut, pitajući se ne bi li, zaista, bilo bolje zavaljati Uzdrhtalu stijenu i zatvoriti se tako zauvijek, s Bess, u nepristupačnoj Dolini iznenađenja.

Za trenutak sune mu mozgom da ode odatle, ali tu pomisao odmah odbaci. Pa ipak, kad se vratio k djevojci, upita je da li bi ona rado na pustila dolinicu.

– Oh ne! – uzviknu ona i pocrvenje. Ven ters je radoznalo pogleda.

– Shvaćam, Bess. Ali, vjerojatno postoji neki razlog

zbog kojeg ne želite otići odavde? – Ne – opet odgovori djevojka, ali ne gle dajući mu u

lice. Venters je uze za ruke. – Bess, ne gledate me u lice, znači niste re kli istinu.

Vidim, nešto skrivate… Vidite, i ja imam jednu tajnu, ali ću vam je odmah reći.

– Da, Bern, istina je, imam jednu tajnu. Nisam vam je htjela priopćiti prije vašeg odlaska u

Cottonwoods. – A sada? – Sada da, otkrit ću vam je. – Onda, tajanstvena gospođice, recite brzo.Ona potrča k jednom udubljenju iza grupe jela i vrati

se noseći nešto naizgled teško, umotano u onu crnu maramu koje se on dobro sjećao.

– De, pogodite što sam radila za vrijeme vašeg izbivanja? – upita zatim.

– Pa… pretpostavljam da ste provodili vrijeme čekajući da se vratim – osmjehujući se odgovori on. – Znate, i ja sam tašt!

– Pogriješili ste. Radila sam. Pogledajte mi ruke.– Vidi se da ste ih dugo držali u vodi. Kakve su to

ludosti, Bess?– Ludosti? Pogledajte!Vještim prstima ona razveže čvorove na marami i

hrpica metalnog praha zasja na suncu.– Zlato! – zaprepašteno uzvikne mladić.– Da, zlato, i to nekoliko libara. Našla sam ga, isprala

u vodi i brižljivo probrala, zrnce po zrnce.– Zlato!– Zlato, zlato, kažem vam. A sad ismijavajte moju

tajnu.Nekoliko trenutaka Venters je i dalje zaprepašteno

gledao; onda opipa metalni prah, gotovo u želji da se uvjeri je li, zaista, zlatan i uzvikne: – Pa ovdje su tisuće i tisuće dolara u zlatu, Bess! Da li ga još ima tamo gdje ste ovo našli?

– I te koliko! Dobro znate da sam često morala ispirati zlato, te se u to pomalo razumijem. Nema ga u neiscrpnim koLčinama, ali svakako više no što je potrebno da biste postali sretni.

– Ali ta tajna pripada vama!– Da, ali ja mrzim zlato, jer pretvara ljude u

bjesomučne i divlje zvijeri. Vidjela sam i te kakve koji su se za malo zlata nasmrt izboli noževima, – I zato mi niste htjeli govoriti o svom otkriću?

– Ne… Ili barem ne samo zbog toga. – I Bess pognu glavu. – I zato što… što znam da ne biste dugo ostali ovdje kad biste se domogli veće količine zlata.

– Bojali ste se da bih vas ostavio.– Da.– Djevojčice! Slušajte onda i vi moju tajnu.Znam da ne možemo dugo ostati ovdje, u ovoj dolini, i

mnogo sam razmišljao o tome što bismo mogli raditi kad se jednom vratimo među ljude.

Siromašan sam kao crkveni miš. Da odemo u Sterling, treba novaca. Što učiniti, dakle? Međutim, eto sad imamo zlata… ! Kad jednom prođemo Sterling bit semo sigurni od bandita.

– Zajedno, Bern?– Zajedno… Odvest ću vas daleko od ovog divljeg

kraja i započet ćemo novi život.Vidjet ćete grad, brodove, nove ljude. Sva sramota,

sve boli vašeg života bit će zaboravljeni, kao da ih nikad nije ni bilo. Jer, Bess, sirota draga djevojko žalosnih očiju, ljubim te! Nisi to shvatila? Ljubim te i slobodan sam. Sad sam nezavisan čovjek i nisam prosjak, a to je tvoje djelo! Poljubi me, Bess! Usrećit ću te. Šta me se tiče… tvoja prošlost! Ljubim te, odvest ću te svojoj kući, u Illinois k majci, a onda drugdje, kamo ushtjednemo! Dat ću ti ponovo sve što si izgubila. A znam da i ti mene ljubiš.

Znao sam to i prije nego si mi rekla, i ta je činienica izmijenila moj život. Da, poći ćeš sa mnom, zauvijek. Ali ne samo kao moja drugarica, kako si ovdje, ne kao sestra, Bess ljubljena, nego kao moja ženal

15. WRANGLEOVA TRKA

Plan što ga dvoje zaljubljenih skovaše u zajedničkom dogovoru sastojao se u tome da Venters ode u naselje i dovede za Bess konja i neko odijelo u kojem bi je bilo teže poznati, ili barem bilo manje upadljivo i poznato od onog što ga je sad imala na sebi. U međuvremenu djevojka je trebala povećati zalihe zlata. Onda će zajedno krenuti na dug i opasan put koji će ih odvesti iz Utaha.

– Teško mi je napustiti ovaj ljupki kraj koji me toliko zanio! – reče jednom Bess.

– Jakako. Ali, tko zna! Za nekoliko godina …I tako se još jedared oprostiše pokraj Uzdrhtale stijene

i u njihovu je šapatu ovaj put bilo i nade, i nježnosti i strastvene vjere.

Pošto je ostavio Bess, Ventersu se još dugo činilo da osjeća stisak njena zagrljaja, slast njenih usnica na

svojima. Izgubljena i bezimena djevojka preobrazila se u ljubavi.

Mladić je sobom nosio samo pištolj, pušku i nešto malo kruha i mesa. Tako slabo opterećen brzo je napredovao, spuštajući se iz doline. Padao je sumrak i bio je zadovoljan. Bez teškoće nađe Wranglea u grupi drveća gdje ga je bio ostavio, na jednoj maloj čistini s izobiljem trave i vode, ali ga je morao uhvatiti lasom, jer je konj, možda ga ne prepoznavši, pokazivao želju za bijegom.

– Uvijek divlji! – promrmlja Venters, dok mu je namještao sedlo, što ga je bio sakrio u obližnjem grmu. – Ne prepoznaješ me, je li?

Hajde, hajde …Sutra ujutro, u samu zoru, stiže na vrletnu stazu koja je

vodila labirintom Deception Passa.Uspon, daleko teži i mučniji za životinju nego za

čovjeka, tražio je neminovno malo odmora kad su stigli na ravnicu. Onda mladić nastavi put. Ne prođe gotovo ni dvije milje, kadli se Wrangle tako iznenada zaustavi da se on nagonski uhvatio za jabuku sedla da se ne bi našao na tlu.

– No, što je prijatelju? – uzvikne Venters i odmah se nagne da izvidi čemu je imao zahvaliti za to naglo zaustavljanje. Možda kakvoj zmiji ili gubitku potkove. Ne ugleda ništa, ali zamijeti da je konj ostao uspravne glave i naćuljenih ušiju. Istom tada, gledajući preda se, spazi u oblaku prašine grupu konjanika koji su se kretali u pravcu Deception Passa, suprotnom od njegova. Ako su ga i primijetili, očito im nije bilo stalo, jer ničim ne pokazaše da bi skrenuli sa svoga puta.

U svakom slučaju, pomisli Venters, najbolje je da se sakrijem. Stoga skliznu sa sedla i, vodeći konja za uzde,

ode da se smjesti za malom uzvišicom, prekrivenom visokom travom. Odluči da tamo ostane sve dok nepoznati konjanici ne prođu blizu njega. Za svaki slučaj uvjeri se da li su pištolj i puška napunjeni, a onda uze čekati.

Postepeno, kako su se oni jahači približavali, Venters primijeti da su toliko zbijeni da je nemoguće razabrati koliko ih ima. Jahali su galopom. Ako to nisu banditi, pomisli Venters, onda je zaista zaboravio kako izgledaju ti tipovi s kojima se još nedavno sreo.

Promatrao je dok su na maloj razdaljini od njega prolazili. Iznenada začu nešto poput prigušenog krika, popraćenog pucnjima a brojni meci zazviždaše oko njega ne pogodivši ga. Navlačeći na mišicu uzdu, kojom je držao Wranglea da mu ne bi pobjegao, brzo poput munje nabi pušku i opali jednom, pa još jednom.

Spazi čeonog konjanika, kako se zanjiha i pade na bok, dok drugi polegne po vratu konja uz bolni krik. Na pucnjavu Wrangle poskoči i kao da će pobjeći, ali ga on zadrža željeznom rukom i vješto skoči u sedlo, iščekujući da vidi što če sada biti.

Konjanici su se okrenuli prema njemu, raspršili se jer su zbijeni pružali isuviše laku metu.

Jedan od njih opali, ali se srećom u tom trenutku Wrangle odbavi u stranu i metak prođe nedaleko od mladićeve glave. Ovaj spremno nanišani na onog koji je pucao, opali i obori ga.

Ostalo je pet konjanika. Očigledno su to bili kradljivci. Jedan od njih skoči na zemlju da uzme pušku mrtvog druga, ali Ventersov hitac, koji ga za malenkost promaši, prisili ga da potrči k svome konju. Onda zapuškaraše, idući čas tamo, čas ovamo. Ventersu se učini da vidi gdje

jedan od njih ima na sedlu pred sobom neku vrstu paketa čudna oblika, ali mu u onoj brzini nije uspjelo razabrati ili dokučiti što bi to moglo biti.

Dva su kradljivca ostala pozadi i Venters primijeti da jedan jaše Bellsa, trkača kojega je Jane poklonila Lassiteru. Za trenutak osta kao ukopan od iznenađenja. Onda divlje kriknu, našto se jedan od onih, što je dohvatio uzdu konja jednog od ubijenih, žestoko trgne. Taj bijaše malog rasta, i po tome, kao i po vanrednoj umješnosti kojom je upravljao svojim konjem, Venters pogodi o kome se radi. Najednom se sjetio i bio je siguran da ne griješi.

– Jerry! Jerry Card! – povika.Bio je to, zaista, onaj prokletnik, Tullova desna ruka.

Venters s užasom i neiskazanim gnjevom spazi kako jaše Black Stara, a za uzdu vodi Nighta, dva ljubimca Jane Withersteen.

Ne misleći na ostale, i kao da su mu sve nepravde nanesene i njemu i Jane odjednom pomutile mozak, Venters podbode svoga konja.

Wrangle poskoči uz divlje rzanje i pojuri uzagrepce, a Venters za to vrijeme ubaci nove metke u pušku. Jerry i njegov sudrug jurili su oko pola milje ispred njega.

– Evo, Wrangle, trke za tebe! – uzvikne Venters. – Treba ih stići prije nego se dohvate kanjona.

Znao je da u ovom času jaše najsnažnijeg, i najizdržljivijeg konja u cijelom Utahu, sposobnog da prestigne Black Stara i Nighta, usprkos Janeinom suprotnom tvrđenju. Volio bi da je djevojka mogla promatrati tu trku koja je jednom zauvijek trebala odlučiti koji je od njenih konja bio najbrži, ali odmah u sebi dodade da je bolje što je nema, jer je bio odlučio da

trku završi Jerryjevom smrću a znao je da će Wrangle stići i prestići Black Stara!

Dvojica progonjenih su, u međuvremenu, skretali udesno, ali u tako širokom luku, da Venters nije smatrao zgodnim da pođe na njih dijagonalno novim naglim zaokretom. Oni, naprotiv, nastaviše uvijek na isti način, udaljavajući se istovremeno od kanjona i naselja. Već su tako prevalili više milja i Wrangle je smanjio razmak tako da je Venters razabirao Jerryja kako se okreće i dugo gleda prema njemu. Venters se prezrivo nasmija, shvaćajući da Tullov suučesnik, premda smatran najboljim jahačem u pokrajini, nema tako sigurno i oštro oko da bi prepoznao Wranglea.

– Hajde, hajde, Wrangle! – uzvikne podstičući čudnog trkača. – Hajde, dajmo pouku tim lopovima! Trči, stari vraže!

Izgledalo je da konj razumije i pošto mu je Venters spustio uzde na vrat, stvarno se činilo da leti. U međuvremenu je njegov jahač, nagnuvši se naprijed, i uskladivši pokrete s njegovim, hvatao pušku, odmjeravajući okom razmak koji ga je odvajao od Jerryja.

Još dvije milje trke i Bells je već počeo zaostajati, dok je Wrangle stalno skraćivao razmak.

Čovjek koji je jahao na Bellsu okrene se i uze pucati, ali su njegovi meci zujali oko Wranglea ne pogodivši ni konja ni jahača već uzdižući za njima oblačke prašine. Sad i Venters nanišani i opali.

Razmak je još bio velik, a ciljanje otežano stalnim pokretom, kao i Ventersovom brigom da ne pogodi Bellsa kojeg je namjeravao uhvatiti živog i zdravog, pa ipak je on bio toliko siguran u svoju vještinu, toliko

usplamsao gnjevom protiv tih ljudi s kojima se po prvi put mogao tući otvoreno, da je nastavio pucati. Nakon šestog hica bandit najzad raširi ruke u grčevitom pokretu i pade u travu. Venters čas zatim poput strijele projuri kraj njega a da ga nije ni pogledao. Bells potrča još dvjesto-tristo metara onda uspori i najzad stade, sav se tresući.

Jerry, koji se gotovo i ne obazre na puškaranje, bit će da je shvatio kako se njegov progonitelj trudi da ne nastrijeli konje, zato se šćućurio u sedlu da bi predstavljao što manji cilj.

Za trenutak načini pokret poluskoka, čije značenje Venters najprije ne shvati, onda primijeti da je vanredni jahač skočio na Nighta i da sad Black Stara vodi za uzdu. Dva konja trčala su jedan uz drugog poput jednog jedinog tijela.

Sad se činilo, međutim, da Wrangle više ne smanjuje razmak. Jerry je jahao kako samo on umije jahati u puom trku. Venters je ovaj put potpuno jasno vidio kako skače s jedne na drugu životinju. Tada podbode mamuzama svog konja u trbuh. Wrangle zarza, ponovo se prope i jurnu kao ispaljen iz topa, što umalo ne obori jahača iz sedla.

Strašna trka potraj a još pola sata, i na kraju jedva je stotinjak metara dijelilo progonitelja od progonjenog. Divovski riđan je trčao tutnjeći poput grmljavine.

Najednom se Ventersu učini da je Jerry nestao i da dva konja još trče, ali bez jahača. Stvarno, Black Star uspori i malo zatim Wrangle je bio kraj njega, dok je Night kasao u neposrednoj blizini.

Venters se ispruži prema Janeinom ljubimcu, koji se povede, pa pade sav prekriven krvavom pjenom. Venters

pomisli da je ta trka konja koštala života.Ne htijući da prisustvuje agoniji plemenite životinje,

Venters potrča za drugim konjem, gledajući za to vrijeme neće li zamijetiti neki trag Jerryja Garda. Lako sustiže konja i pusti ga da se odmori neko vrijeme. Wrangle je dahtao, ali je još uvijek bio nemiran, očiti znak da ne bijaše još istrošio sve svoje snage.

Mladić sjaha i ogleda se svud uokolo. Jerryju ni traga ni glasa. Pri tom opazi da je u onoj ludoj trci još skrenuo i da se na oko dvije stotine metara od njega nalazila provalija koja je vodila u Deception Pass. Bio je zbunjen, znao je da je Jerry sposoban na svako lukavstvo, a konji su bili umorni, osobito Night kojeg nije želio napustiti. Trebalo ga je napojiti i dati mu mogućnost da se odmori. Pođe da vidi gdje se nalazi voda, ali iznenadno i silovito rzanje i dobro poznat zvuk Wrangleovih kopita prisile ga da se okrene.

Strašni riđan je sad ponovo trčao. Pošto se žestoko propeo, pojurio je u pravcu Deception Lassa očajnički ržući. O vratu mu se okačio i kao čičak zalijepio neki čudan lik. Nakon prvog trenutka zapanjenosti, Venters prepoznade Jerryja. Vanredni je jahač s nekog mjesta u visokoj travi uskočio riđanu za vrat, dobro znajući da je Night suviše izmoren da ga slijedi, a da s druge strane Venters neće pucati da ne bi pogodio svoga konja.

– Stoj, Jerry! Stoj, ubit ću te! – zaurla mladić.Ali onaj se ne obazre, a konj je jurio te jurio. Ventersu

nije bilo jasno da li je čovjek upravljao na neki način njim ili se životinja pomamila, ali se već bijahu primakli stazi kojom se silazilo u provaliju, i Wrangle bi se, svakako, u toj ludoj trci sunovratio u nju dok bi se Jerry, možda, uspio spasiti nekim od svojih paklenih trikova.

Sad se više Wranglea nije moglo spasiti, a Jerry bi nastavio živjeti svojim razbojničkim životom, proganjajući Jane, Jane Withersteen, nevinu žrtvu…

– Stoj, Jerry! Stoj ili pucam!Wrangle je dalje trčao. Provalija se nalazila na

nekoliko koraka… U jednom trenutku riđan se ocrta prema plavetnilu neba.

Jedan, dva hica … Wrangle se prope, užasno zarza, no čovjek okačen o njegov vrat ne napusti ga. Onda treći hitac; nasta buka poput lavine koja se ruši, krik bola i čovjek i konj nestadoše u ponoru.

Wrangle je završio svoju trku

16. OLDRING

Sutradan je Venters prolazio glavnom ulicom Cottonwoodsa jašući na Black Staru i vodeći za uzde Nighta i Bellsa kojeg je našao kraj lesa poginulog bandita, Venters nije ni pomišljao da to prelaženje s konjima Jane Withersteen kroz gradić onih koji su organizirali zavjeru, predstavlja junačenje i izazov. Jedino je htio da narod vidi i shvati da se više neće vratiti banditi koji su odveli konje. Htio se sresti a Tullom, licem u lice, a ako ne s Tullom, onda s Dyerom ili s nekim drugim od šefova koji su spleli svu onu paklenu mrežu protiv Jane. Susret s banditima, razbojnički napad na njega, prolivena krv, gubitak Wranglea, sve je to uspalilo mladića i dovelo ga u takvo duševno stanje da je bio spreman na sve. Pucao bi na Dyera, čak da se ovaj nalazio i za oltarom, ubio bi Tulla čak i pred njegovim ženama i njegovom djecom.

Zaustavi se pred Tullovom brvnarom. Žene, koje su se nalazile pod trijemom, za trenutak ga zaprepašteno pogledaju a onda pobjegnu. Sam Tuli se pojavi na pragu, ali se odmah povuče, bučno zalupi vrata i navuče na njih željezni kračun, dobro ih zatvorivši.

Venters zatrese Black Staru uzde i sitnim kasom krenu prema trgu, ponovo se zaustavljajući pred dućanima. Mnogobrojni ljudi, što su se tamo nalazili i u grupicama brbljali, prekinuše svoje razgovore pri pojavi tri konja i gledahu začuđeni i zbunjeni, povukavši se gotovo nagonski na jednu ili drugu stranu ceste, tako da je Venters prošao između dva reda problijedjelih lica. On prepozna mnoge među njima, ali ne spazi nikog od onih koje je želio vidjeti.

– Da li je netko od vas vidio Jerryja Carda? – glasno upita on.

Ni jedna riječ, ni jedan pokret ne uslijedi kao odgovor. Lica su izgledala bezizražajna, poput kamena.

– Reklo bi se da vam je netko iščupao jezike – nastavi on – ili kao da vam nož nad glavom visi. Pa, imate jednoga koji zna vrlo dobro baratati nožem, nekog Tulla, čini mi se.

Ni na to svoje ruganje ne dobi nikakva odgovora i ta tišina ljudi nepomičnih poput kipova samo ga još više uzruja.

– Vidim da neki od vas nose pištolje – dodade jetkim glasom i pošto se još uvijek nitko nije ni makao, on nastavi: – Onda, neka netko odnese Tullu poruku: ja sam vidio Jerryja Carda, i Jerry Card se više neće vratiti.

U istoj mrtvačkoj tišini Venters okrenu konja u pravcu Withersteen Housea. Ali još prije nego stiže na uspon kojim je tekao drvored, začu se živahan zov: – Hej,

Ventersu!Jedan čovjek mu potrča u susret. Bio je to Judkins,

koji mu prihvati ruku i stisnu je snažno.– Pa, kako si nam, Ventersu, doveo te konje? To je,

zaista, sjajan podvig! Uza sve to, ne izgledaš previše zadovoljan. Sto je, o čemu se radi? Jesi li poludio? Shvaćam, mora da si malko ćaknut, dok si prošao kroz naselje usred bijela dana.

– Nisam ćaknut, Judkinsu, razjaren sam, to je sve.– Drago mi je što te čujem da to kažeš, Berne, jer kad

sam te vidio, izgledao si poput mrtvaca s dva plamena ugarka umjesto očiju. Hajde da malo popričamo. Novosti koliko hoćeš, ispričat ćemo se do mile volje. – Judkins zajaha Bellsa i zajedno odoše u šumicu što se nalazila pred Janeinom kućom. Tamo se zaustaviše među drvećem i sjahaše.

– Reci mi, najprije, kako si uspio dovesti ove konje? – upita Judkins. – Pretpostavljam da se Jerryju dogodilo isto što i Horneu.

– Horneu? A što mu se dogodilo?– Nađen je mrtav, rekli su mi, i sad su ga već kojoti

raščerečili.– Gdje su ga pronašli?– Nekoliko milja od kanjona koji silazi u Deception

Pass.– To je tamo gdje sam sreo Jerryja i bandite. Pa što je,

do đavola, Horne radio s njima?Mislio sam da je on pošten farmer.– Mani me se, Berne, s tim pitanjima, pusti me, pa ja

više ne znam ni tko mi glavu nosi.Venters sa svoje strane ispriča o borbi koju je vodio, o

trci između Jerryja i njega i o njenu tragičnom svršetku.

– Znao sam to! – likovao je Judkins. – Hoću da kažem: znao sam da je Wrangle bio najbolji Janein trkač! Gospode, što bih volio da sam mogao gledati tu trku i vidjeti Wrangleov posljednji skok! Nego, reci mi, pošto si se domogao konja, zašto si otišao da tako izazivaš Tulla?

– Htio sam da to on vidi i da mu pri tom malo zagledam u oči!

– Ne vjerujem da ćeš mu se moći približiti – prekide ga Judkins. – Ta on i Dyer su okruženi čitavom vojskom tjelesnih stražara.

– Pa zar Lassiter još ništa nije učinio? Vjerovao sam da će on tim ljudima očitati bukvicu baratanja pištoljima.

– Koješta! .– uzviknu Judkins uz prezriv pokret. – Jane mu je zavrtjela glavom. Zaljubljen je do ušiju i svud je prati, poput kakva psića. Lassiter je gotov. Izgubio je svu svoju neustrašivost. Ne izgleda više isti čovjek. Svi to znaju i služi za priču po mjestu. Ni jedan jedini metak nije ispalio iz pištolja i neće ga više ni ispaliti.

– Kladim se da će ga ispaliti, i to brzo, Judkinsu – živo odgovori Venters. – Zapamti što ti kažem. Lassiter je više od običnog revolveraša. Nek se nebo smiluje Tullu i Dyeru kad se on nađe pred njima, jer ni konji, ni zidovi, ni straža neće ga spriječiti da obavi ono što je sam sebi postavio za zadatak.

– Nadajmo se da je tako. Dakako, ne mogu zanijekati Lassiterovu hrabrost ni onev osobine koje još posjeduje i kojima kao da paralizira ljude kad ga vide. Jutros, ne suviše kasno, mirno je išao trgom. Bilo je tu mnogo svijeta, ali se kladim da su sva srca kucala snažnije, sve dok Lassiter nije iščezao. Otišao je u Snellov lokal.

Ušao sam i ja, da vidim. Hoćeš li mi vjerovati?

Lassiter je stajao uz šank, pio je i pričao s Oldringom.– S Oldringom?! – zaprepasti se Venters.– Jasno, s Oldringom! Koješta, ali pusti mi ruku,

ranjena mi je! Da, s Oldringom, ponavljam ti. Zašto? Kažem ti, ima nešto što nije u redu u svom tom poslu. Ama šta ti je? Blijed si poput krpe, a svakako nisi toliko problijedio od straha. No, pusti me da ti tu stvar ispričam do kraja.

– Dakle, kao što ti rekoh, njih su dvojica pričala, reklo bi se kao dva dobra prijatelja, ili barem bez gorčine, i ljudi se više nisu na njih obazirali, ali sam ih ja promatrao, kao mačak kad vreba miša. Taj mi je razgovor izgledao čudan. Zar se i tebi ne čini? Od svih čudnih stvari koje se vidjelo u ovo posljednje vrijeme, ta mi je izgledala najnevjerojatnija. Malo-pomalo ostaše sami uz šank, tako blizu da su im se pištolji skoro dodirivali. Primijetih da je najprije Oldring izgledao malo začuđen, dok je Lassiter bio hladan poput leda. U jednom trenutku na nešto što reče Lassiter, Oldring opsova i izgledalo je da se zateturao, tako da se morao osloniti na šank. Ljudi su gledali i smijali se. Najzad Oldring dođe k sebi, ali je bilo očigledno da ga je nešto potreslo. Baš tako, dragi moj. Ta Ijudeskara kao da je odjednom izgubila svu svoju hladnokrvnost Onda i on stade govoriti i pričao li je, pričao.

Dobro se vidjelo da mu Lassiter odgovara tako da ga izbacuje iz takta, kao da ga trese, ali je Lassiter jednako bio hladan poput komada leda.

A što je najljepše, najzad stegoše ruke i… Stegoše ruke, shvaćaš li, Berne? I Lassiter iziđe.

Ne mogu se uzdržati od pomisli da je u tom trenutku čak i dječak mogao ubiti velikog revolveraša. Međutim,

ništa. Oldring još neko vrijeme ostade uz šank i dobro se vidjelo da su mu misli drugamo bludjele. Na kraju naruči viski i uze piti. Ja bih deset puta bio mrtav pijan od pustog viskija što ga je on strusio.

– A gdje je sada? – čudno gledajući upita tiho Venters kojemu Judkinsovo pričanje nije više bilo nimalo zanimljivo.

– Još je u gostionici. Možda ne znaš da se njegovi ljudi u zadnje vrijeme ponašaju kao da su pomahnitali. Išli su u Stone Bridge i u Glaze, pucali desno i lijevo i tri dana su samo pili i kartali. Imaju masu zlata, kako izgleda. Da se radilo o zlatnom prahu, mogao bih i shvatiti, ali ne, to je pravi zvečeći novac, novoiskovani, izgleda kao da je upravo iz kovnice izišao. Znaš, nije lažan, netko se u to uvjerio. Najzad, Oldring je sav izvan sebe. Otprije nekog vremena ostao je, priča se, bez svog maskiranog jahača i čini se da taj nestanak nikako ne uspijeva objasniti.

Tko zna, možda mu je Lassiter štogod o njemu govorio? Taj mali demon najzad je nestao…

– Judkinse, valjan si ti čovjek – prekide ga Venters. – Kad-tad nešto ću ti ispričati…

Sad, vidiš, nemani vremena. Učini mi uslugu, odvedi Jane ove konje.

Judkins ga začuđeno pogleda trenutak, pa ona gunđajući sebi u bradu skoči na Bellsa i vcdeći druga dva konja za uzde nestade među drvećem.

Jednom, tome je davno bilo, one noći kada je nosio Bess kroz kanjon i gore u Dolinu iznenađenja, Venters je osjetio kako mu se sva ćutila i sposobnosti čudnovato i gotovo bolno napinju.

Sad se s njim isto događa s tom razlikom što se

osjećao hladnim, smrznutim, automatom nesposobnim za bilo kakvo razmišljanje, a sve oko njega činilo mu se nestvarnim, dalekim, nejasnim. Sakrio je pušku u kadulji, i krajnje brižljivo označio mjesto. Potom pođe niz put i laganim hodom dospije u središte naselja. Njegova su ćutila bilježila lagani hladni dodir vjetrića, hladni srebrnasti šum tekuće vode, hladno sunce što je sijalo iz hladnog neba, daleki hladni pjev ptica i dječji smijeh. Sve mu je, i na zemlji i na nebu bilo hladno i nedokučivo. Hladnija i napetija bila mu i sama koža na licu; hladniji i tvrđi bio mu i ulašteni držak pištolja; hladnije i mirnije postale su mu ruke kojima je brisao ljepljivi znoj s lica ili koje je zaticao za opasač. Ljudi što su ga sretali uz put daleko su mu se sklanjali.

Ispred Bevinova dućana gomila se razdvoji da mu napravi prolaz, a lica i šapat tih ljudi doimali su ga se kao lica i šapat ljudi iz sna.

Skrenuo je za ugao i našao se s Tullom licem u lice. Već je jednom ranije vidio tog čovjeka kako je aventinjski problijedio i pozelenio, a to se i sad desilo. Tuli stade kao ukopan, desnu je ruku podigao, tresla mu se. Najedared mu se ruka spusti, a on kao da iščeznu, kao da se izgubi iz Ventersova vidokruga.

Slijedeća slika što iskrsnu ispred Ventersa bijahu konji – nekakvi vitonozi, mrki dorati i vranci – konji pljačkaša. Kroz otvorena vrata dopirali su bučni glasovi, razuzdan smijeh, štropot kocki, struganje stolica i zveket zlata. Venters uđe.

Ugledavši pred sobom prostoriju zastrtu dimom i nabijenu ljudima mrka lica što su pili, kleli i kockali, pred Ventersom ponovo puče stvarnost.

Njegov dolazak nisu primijetili, i on upravi pogled na

one što su stajali za šankom. Sve su to bili neki tamnoputi muškarci, od sunca preplanuli, u crno odjeveni, krivih nogu kao većina jahača kadulje, ali niti vitki niti mršavi. Venters svrne pogled na stolove i njime brzo prođe preko tvrdih lica kartaša i zaustavi ga na golemoj, čupavoj crnoj glavi vođe razbojnika.

– Oldring! – on kriknu i njemu se učini da mu vlastiti glas zvonjavom zapara uho.

Buka se utiša.Muk najedared razbije struganje i škripa Oldringove

stolice. Ustao je i dok se njegova golema tamna spodoba primicala Ventersu, prostorija je bila ispunjena još gušćom tišinom.

– Oldring, imam nešto da ti kažem!– Gle! A šta to? – za tutnji Oldring, namršteno mjereći

mladića.– Izađi van, sam. Imam poruku za tebe…od tvog

maskiranog jahača!Oldring nogom odbaci neku stolicu što mu se našla na

putu i srne naprijed s takvim teškim korakom da se pod njim pod ugibao. Mahnu rukom i smiri svoje ljude koji su već ustajali mrmljajući.

Venters ustuknu i izađe kroz vrata, pa pričeka, slušajući brz, težak korak razbojnika. Još nikad neki zvuk nije mu se toliko usjekao u dušu.

Oldring se pojavi i Venters jednim pogledom obuhvati njegovu golemu spodobu, zlatom optočeni opasač s obješenim pištoljima, visoke čizme sa zlatnim mamuzama. U tom času Venters je osjetio neku čudnovatu nerazumljivu radost što je Oldring živ. Razbojnikovo široko čelo, njegove velike crne oči, gusta brada, crna poput gavranova krila, stravično široka

ramena i snažne grudi, njegova cijela silna pojava toliko divno nabijena vitalnošću, silinom i snagom, kao da su Ventersu pružili neizrecivu dušmansku radost jer je on ovom veličanstvenom primjerku muškog roda i života namijenio hladnu i nenadanu smrt.

– Oldring, Bess živi! Ali, ona je za tebe mrtva, mrtva je za život na koji si je nagonio, mrtva kao što ćeš ti začas biti!

Brz poput munje Ventersov pogled klizne s Oldringovih izbuljenih očiju na njegove ruke.

Jedna od njih, desna, sune, pa se stušti na pištolj – a Venters trže i pogodi Oldringa posred srca.

Polako, Oldring klone na koljena, a ruka mu, što je potezala pištolj, pade. Ventersova čudnovato napeta ćutila shvatiše značenje te mlitave ruke, uzdrhtale tjelesine, roptanja i uzdaha, nemirne brade. Ali, da li je taj silan duh u onim crnim očima značio samo životnu snagu?

– Čovječe … zašto … nisi …. pričekao?… Bess … je …

Oldringov šapat zamre u bradi i on se uz težak štropot sruši.

Munjevitim skokom Venters zaobiđe ugao, prijeđe ulicu, preskoči jednu ogradu, pretrči dvorište i vrt i dočepa se kadulje. Tamo, u zaštiti visokog grmlja, on skrenu prema zapadu i pojuri k mjestu gdje je sakrio pušku. Pošto ju je uzeo, on ponovo pođe trkom i dojuri iza štale i obora Jane Withersteen. Zastao je da dođe do daha, grudi mu bijahu mokre od znoja i teško se nadimahu, a nešto ga je bolno poput noža sjeklo u slabini. Dok se odmarao, ogledavao se ne bi li gdje spazio kakva konja. Na štali i vrata i prozori bijahu širom

otvoreni i ona se činila pustom. U obližnjem oboru osamilo se neko žalosno magare. Doista se neka čudna tišina spustila nad nekada radosnim i bučnim domom Janeinih ljubimaca.

Ušao je u obor, trudeći se da ne ostavlja tragove, i povede magare na pojilo. Mada nije bio žedan, Venters se također napije do sita. Potom vodeći magarca preko kamenita terena, zađe u kadulju i pođe niz padinu.

Hitro je išao i s vremena na vrijeme se okretao i pogledom pretraživao padinu pomalo u strahu da ne otkrije kakve jahače. Njemu je samo glava izvirivala iznad samog vrha kaduljine šikare, a magare se nije uopće vidjelo. Zelenilo Oottonwoodsa polako utone iza padine, i na kraju osta drhtava crta rumene kadulje što se sastajala s plavetnilom neba.

Ostati neopažen, pobjeći, sakriti svoj trag – to su mu bile jedine misli dok je išao prema Deception Passu. I na ozbiljno 'izvršenje takvog nauma usmjerio je svu oštrinu i oka i uha, i svu svoju sposobnost jahača da izmjeri udaljenosti i ocijenio tlo. Držao se kadulje daleko ulijevo od staze što je vodila u Pass. Prešao je desetak milja, a osvrnuo se tisuću puta. Svaki put mu se lijepa, rumena, talasasta kadulja ukazala u svoj širini čista i neumrljana prisustvom ljudi. Došavši do dijela kamenita tla, on se time okoristi da prijeđe preko staze i da produži desno. Na kraju, uvjerio se da bi bio u stanju spaziti jahače na konjima prije nego bi oni njega vidjeli na malom magaretu, i stoga pojase.

Satima i satima je neumorno magare održavalo svoj vjerni, uporni kas. Sunce zapade i duge se sjene opruže preko padine. Iz jaruga iznikoše koprene purpurnog sumračja, koje se ubrzo izgubiše i utopiše u noćnom

mraku. Venters usmjeri magare bliže stazi, tako da sa hrpta može slijediti njen bijeli tok; tako je jahao satima.

Kad se jednom nađe u Passu, ne ostavljajući za sobom traga, bit će privremeno siguran.

Kasno u noći se dočepao ulaza u Pass, potjerao je magare ispred sebe, ali je izazvao takvo odronjavanje kamenja da je zamalo zatrpao životinju na dnu staze. Sav izubijan, ipak je odahnuo s olakšanjem, jer je zameo svoj trag. Ponovo je pojahao magare i produžio put. Bilo je već gluho doba noći kada se dočepao šikare u kojoj se nalazio njegov stari logor. Tu on pusti magare neka pase travu blizu potoka, a on sam legne na svoj stari ležaj od lišća.

Tek neodređeno, kao vanjske pojave, osjećao je da ga mišići bole, peku i trzaju. No, najzad čitava bujica sputanih čuvstava provali prepreke i u tom trenutku oslobađanja od potrebe za neposrednim djelovanjem, reakcija njegova duha potpuno ga smuti. Trpio je ne znajući zašto. U teškoj tmici duha zamijetio je časovite slike nečega. Vatra što ga je bila oslijepila i led što ga bio smrzao, sad se ujedinili i mučno ovladali njegovim duhom i srcem i poput kakva plamena konja ledenih kopita projuriše njegovim bićem, uskovitlaše mu krv, gazeći u njemu prirođeno mu dobro i stalno navađajući zlo da digne glavu.

Iz te silne zbrke iskočilo preda nj razgovijetno pitanje: Šta se desilo? On je napustio dolinu da pođe u Cottonwoods. Zašto? Kako se čini pošao je zato da ubije jednog čovjeka – Oldrin?*a! Ovo ime usmjeri njegovu svijest na jedinog čovjeka na ovom svijetu s kojim se želio sresti.

I on se susreo s razbojnikom. Venters se sjeti

zadimljene gostionice, ljudi mrkih lica, i golemog Oldringa. Ponovo ga je vidio kako izlazi na vrata, ponovo je ugledao taj divni primjerak muškog soja, tog krasnog diva purpurnocrne guste brade. Sjetio se prodornog pogleda njegovih sokolovih očiju. Začuo je sebe kako mu dobacuje: „Olđring, Bess živi! Ali, ona je za tebe mrtva”, i osjeti kako se trza, u uhu mu odjekuje pucanj pištolja, i on spazi diva kako polako pada na koljena. Taj strašan sjaj u onim očima, da li je to bila samo njegova životna snaga, da li se to u tom stravično snažnom nečovjeku život tvrdokorno borio sa smrću? Slomljen šapat, neobičan poput smrti: „Čovječe … zašto …. nisi … pri čekao? … Bess… je …” I Oldring se mrtav srušio licem naprijed.

– Ubio sam ga – krikne Venters u užasu izazvanom sjećanjem. – Ali, nije u tome stvar.

Ah, kakav mu je ono pogled bio i šta je ono istisnuo! U tome je ležala tajna koja ga je mučila kroz sva ona

njegova uzburkana i tjeskobna osjeća nja. Kakvog li pogleda u očima čovjeka pogođe nog tanetom ravno u srce! U tom pogledu nije bilo niti mržnje, niti krvoločnosti, niti straha od ljudi, niti straha od smrti. Nije tu bilo uspalje nog, uzavrelog duha srčanog neprijatelja, koji na metak želi odgovoriti metkom, koji za život traži život samo što za to nema fizičke moći. Sad, kad ga se jasno sjećao, tako da ga nikad neće zabo raviti, u onom Oldringovom divnom pogledu Venters pročita nekakvo veL'ko, radosno iznena đenje – blaženstvo. Ljubav! Uto je nastala stan ka – strahotom natčovječanski napor Oldringo va duha da progovori. Oldring, pogođen u samo srce, borio se, zadržava smrt, ne zato da bi do spio da puca ili prokune, već da šapne neke ta janstvene riječi.

Kakvih li riječi? Zašto su se baš one našle na usnama umirućeg čovjeka?! Zašto Venters nije pričekao? A na što? U njima nije bilo molbe za život. Bilo je tu žaljenja što nema više ni časka života da se nešto kaže. Bess je … U ovom je ležala nova muka za Ventersa. Šta je to Bess bila Oldringu? Staro pitanje, poput aveti, ustade iz svoga groba da ga progona. On je već nešto smetnuo s uma, pa joj 'je oprostio i zavolio je najzad, zaboravio njenu prošlost. A sad, potaknuta tajanstvenim šaptom umirućeg čovjeka, ponovo je ustala ta izopačena, nezadovoljena ljubomora i nesigurnost. Bess je voljela tog divnog, crnokosog diva – po svom vlastitom priznanju voljela ga je, i u Ventersovu duhu ponovo se uspali pakao ljubomore. Potom, u tom uzburkanom paklu plane hitac koji je ubio Oldnnga i odjeknuo divljom dušmanskom radošću, osvetoljubivim slavljem. Nato ponovo iskrsnu slika sjaja i ljubavi u Oldringovim očima, i spomen na njegov tajanstveni šapat. I tako su se čuvstva poput plime i oseke smjenjivala u Ventersovu srcu.

Stigao je na vrhunac patnji u toj godini ispunjenoj čemerom. Nastupila je odsudna borba njegova života. Kad je zora u svom sivilu nadošla, on ustade mrk gotovo slomljena srca, ali pobjednik nad zlim strastima. Prošlost ne može izmijeniti i čak ako ne voli Bess svom svojom dušom, postao je čovjek koji neće izmijeniti budućnost što ju je skrojio za nju. Samo, i jednom zauvijek, on mora doznati istinu, mora doznati i najgore, mora otjerati sve ove uporne sumnje, suptilne nade i maštarije ljubomore, i ubiti prošlost time što će doznati istinu šta je Bess bila Oldringu. Pravo rečeno, on to zna, on je to od početka znao, ali sad to hoće i da čuje. Kasnije, kada se oni uspiju udaljiti iz ovog divljeg kraja, da bi se upustili u nov i

bogat život, ona će zaboraviti, bit će sretna, i kroz to, tokom godina što dolaze, njemu će život biti nešto zaista vrijedno.

Čitav je dan polako i oprezno jahao uz Pass, bez žurbe je zagledao za svaki zavoj, izbirao kamenito tlo, izbjegavao travnati teren, i pazio da li ga tko goni. Ponovo je pala noć i on stiže do glatke stijene iza koje je ležala dolina; tu pusti magare na slobodu. Popeo se uza zid i zašao u taman, zvijezdama osvijetljen procijep. Umoran od naporna puta, uvukao se u jednu špilju i zaspao.

Ujutro, kad se spustio niz stazu, sunce je rasulo svoje zlatne zrake ispod luka velikog kamenog mosta. Pred Ventersom je ležala Dol:.na iznenađenja, kao neka dolina iz snova, mistično lijepa, bajna, što se budila na poplavu zlatnog sjaja koji je iz nje tjerao pospane magle i blistavilom bojio okolne joj stijene.

Još iz daljine spazi Bess koja je nešto radila pod jelama. Dva psa ga nanjušiše i potrčaše mu u susret, a za njima, upozorena radosnim lavežom, dođe i Bess ispruženih ruku.

– Berne! Već si se vratio!Htjede mu se baciti u zagrljaj, ali iznenada spazi na

njegovu licu izraz koji je zadrža. U jednom trenutku kao da iščeznu sva njena radost, ostavljajući je blijedu, nesigurnu, uzdrhtalu, – Šta se dogodilo, Berne?

– Mnoge stvari, Bess, ali ne treba da ti kažem kakve. Iscrpljen sam i tjelesno i duševno.

– Dragi… ! Kako mi izgledaš čudan i kako me gledaš! – promuca ona.

– Ne obraćaj pažnju na to. Vrlo dobro sam, samo sam malo umoran. Nemaš čega da se bojiš … Stvari su se

odvijale točno kako sam predviđao. Čim malo dođem k sebi, otići ćemo iz ovog kraja. Samo … Samo sad, da, sad odmah, moram znati svu istinu o tebi.

– Istinu, kažeš? – i Bess zadrhta. Izgledala je kao da traži nešto što je zaboravila.

– Da, istinu. Ali me nemoj krivo shvatiti, Bess. Ja te silno ljubim, vidiš, još više nego prije i još više ću te voljeti. Oženit ćemo se čim to bude moguće i bit ćemo sretni… Ali jedan demon je u meni, još okrutniji demon, demon ljubomore. Neko vrijeme nisam na to mislio. Čitavi rojevi sićušnih misli navalili na mene i razapinju mi dušu između sumnje i povjerenja. Hoću da ih zauvijek dotučem, ali zato moram znati istinu.

– Berne! Sve sam ti rekla, ali spremna sam da odgovorim na ma koje pitanje što ćeš mi ga postaviti.

– Onda, do đavola, završimo odmah s tom gadnom rabotom. Reci mi, Bess, da li te je Oldring … volio?

– Dakako da jest.– A ti… da li si ti njega voljela?– N'sam ga mrzila, osim, doduše, u nekim trenucima.

Čini mi se da sam ti to rekla.– Pa zar tako olako možeš govoriti o nečem tako

ozbiljnom? – planu Venters u nastupu strasti i gnjeva. – Nemaš, dakle, ni najmanje smisla za … za …

Ali zadrža gorku riječ koja mu je navirala na usta; uze joj ruke i privuče ih k sebi gledajući je plamenim očima. Ona izdrža taj pogled s izrazom ljubavi i povjerenja i gotovo veličanstvenog samoodricanja. Prodrijevši pogledom do dna njene duše, Venters zadrhta. Ne, u tom trenutku ona nije bila kadra lagati. Pa ipak, on će vatreno: – Pa, šta si ti … šta si ti bila … Oldringu?

– Kći – spremno odgovori ona.

Vanters je lagano pusti i za trenutak ostade nijem kao da nije shvatio.

– Šta … šta si rekla? – upita onda kao da je pobenavio.– Ja sam njegova kći.– Oldringova kći?– Da.Trgnuvši se, on joj zgrabi ruke i privuče je sebi.– Oduvijek si … bila Oldringova kći?– Naravno.– Ali, Bess, govorila si mi… stvorila si kod mene

uvjerenje … ne znam, vidio sam te tako skrhanu stidom.– Pa zar nemam razloga da se stidim? – tiho odgovori

ona pocrvenjevši. – Rekla sam ti da sam izgubljena djevojka, bez imena … Ništa nego Bess, sve u svemu: Oldringovo djevojče.

– Tako je, sjećam se. Ali, nisam vjerovao … Onaj put kad si se nalazila između života i smrti, učinilo mi se… učinilo mi se da si priznala da si bila … da si bila … izgubljena djevojka …

– E pa? A nije li kći jednog bandita, koja živi među banditima, izgubljena djevojka?

Ona ga je sada gledala uz blag osmijeh u koiem se čitala sva nevinost jedne djevoičce.

Venters je najzad shvatio, ali značenje njegova izgleda ona nije razumjela.

– Bess! Bess!

17. FAY

U kući Jane Withersteen, mala Fay penjala se Lassiteru na koljena.

– Kaži, voliš li me? – pitala je.Lassiter, koji je s djevojčicom uvijek bio blag i

ozbiljan, davao ioi je do znanja što je bolie umio da joj je odan. Fay ostade trenutak začuđena, a onda kao da je htjela ,iskušati odanost svoga kavalira, nadometne: – A voliš li i moju novu mamu?

Jane, koja je bUa prisutna, prasnu u smijeh i po prvi put nakon toliko vremena osjeti da se zacrvenjela.

Bilo je zagušljivo poslijepodne umirućeg ljeta. Fay, koja se nakon boli zbog majčine smrti b'la oporavila, postajući sve ljepša, skakutala je oko svoja dva prijatelja, igrajući se. Za Jane je ta djevojčica bila poput odgovora na njenu upornu molitvu, kao kakav blagoslov, najdragocjeniji dar za sve što je izgubila. Lassiteru, pogađala je Jane, Fay je bila poput nebeskog bića, prema kojem on pali skoro verske osjećale.

– Reci mi – navali malo zatim djevojčica – voliš li moju novu mamu?

Lassiterov odgovor bio je jednostavan: – Da.– Pa zašto onda ne oženiš mamu i ne pobtaneš moj

tata?Među tisućom pitanja koje mu je postavljala mala Fay,

bilo je to jedino na koje Lassiter nije znao odgovoriti.– Fay, Fay, ne postavljaju se takva pitanja – opomenu

je Jane.– A zašto?– Zato – odgovori Jane i pri tom utvrdi da je čudno

zbunjuje susret s pogledom djevojčice. Reklo bi se da joj one velike modroljubičaste oči prodiru u samu dušu.

– Pa ti ga voliš, zar ne? – nastavi Fay, po svojoj nesmiljenoj dječjoj logici.

– Idi, draga, idi igraj se – reče Jane. – Ali ne udaljuj se

suviše.Djevojčica odmah iskoristi dozvolu i ode skakućući.– Jane – upita Lassiter nakon jednog trenutka – znate

li mi reći zašto su mališani iskreniji od odraslih?– Mislite?– Nego! Djevojčica čita s naših lica ono što na njima

piše. Indijanci, koji su, u stanovitom smislu ostali djeca i primitivni, čine to isto. Pa i psi. Uz to obratite pažnju da su gotovo uvijek u pravu.

– A što, dakle, vidi Fay?– Mislim da to i vi znate. Htio bih znati što se dopada

u mozgu Fay. Ta ona vidi svojim očima djevojčice dio istine, i u želji da dozna više, primjećuje da niste sasvim iskreni. Da, jer u neku ruku vi i niste iskreni mada vam po dobroti srca nema ravne među ženama. Uglavnom, to što sam vam htio reći je slijedeće: Fay izgleda čita na vašem licu da me vi … volite. Što, u stvari, nije istina. Izgled stvari nas ponekad zavara.

– U pravu ste, Lassiteru, djetetu uvijek treba govoriti istinu. Ali, da li je to u stvarnosti moguće? Nisam joj uvijek mogla reći istinu, mada sam oduvijek bila ponosna na svoju iskrenost. Prilazim s poštivanjem mnogim stvarima koje sam nekad potcjenjivala, prijatelju moj. Sto se tiče onog… voli ti vas, kako kažete, mislim da je njena primjedba istinita, samo što ne znam kako vas i koliko volim. Srce mi je pocijepano, Lassiteru, pa se s tog razloga i ne može jasno čitati u njemu. Pomislite, prijatelju moj, igram se s Fay, govorim, radim, ali misli su mi uvijek kojekuda, rastrgane. Ne molim se više, Lassiteru, ne molim se više! Nije mi još jasno kako, ali sam čvrsto uvjerena da ću iz ove agonije izići bolja, s većom i sigurnijom ljubavlju za ljude. Čekam blaženi čas

kad će se to dogoditi.– Taj će čas brzo doći, Jane. Ali bojim se za vas.

Vrijeme je užasna stvar a vi ste godinama bili vezani uz stanovite nauke i prisiljeni da mislite i da se prilagođavate određenom učenju kojeg se nećete baš lako otarasiti.

Ali čekam i ja i pitam se, Jane, da li je… brak između nas, zaista, stvar koja prelazi ljudski razum.

– Lassiteru! Dobri moj prijatelju…! Dobro znate da je brak između nas nemoguć.

– A zašto, kako kaže Fay? – upita Lassiter blagom upornošću.

– Zašto? Ne znam, jer nikad nisam razmišljala, ali je to nemoguće. Ja sam Withersteenova kći, mormonka po rođenju i po vjeri. Kad bih se udala za vas, moj otac bi se digao protiv mene iz svoga groba. Moja vjerska braća će me uništiti, ali ja ću uvijek biti mormonka. A vi…vi ste Lassiter!

– Možda nisam više onaj negdašnji Lassiter.– I to vi kažete? Postoje stare navike kojih se nije lako

osloboditi. Vi ne možete promijeniti namjere koje su u stanovitom smislu usmjerile vaš život. Zašto nosite to oružje? Zato što vas još obuzima strast za prolijevanjem krvi.

Lak osmijeh, poput sjenke, prijeđe Lassiterovim licem, dok je odgovarao: – Nije tako.

– Čujte, Lassiteru, lažem, istina je, ali ne bih htjela da i vi mene lažete. Mnogo vas cijenim i mnogo poštujem. Mislim da ste postali mnogo blaži prema mojim istovjercima osim, možda, prema… upravo sam mislila na tu osobu kad sam vam spomenula vaše ubilačke namjere. U tom se, sigurna sam, niste promijenili.

Umjesto bilo kakva odgovora on lagano, razriješi opasač na kojem su se nalazili okačeni pištolji i bavi ga kraj nje.

– Lassiteru! – uspjela je samo promucati Jane, gledajući čas u njega čas u opasač.

Tako razoružan izgledao je nezaštićen, nemoćan, prepušten na milost i nemilost svojim neprijateljima i Jane osjeti kako joj se srce steže.

Zar da ona postane njegovom Dalilom? Ne že leći da taj čovjek njenom krivnjom postane žrtva svojih neprijatelja, ona nakon par trenutaka podiže opasač, ustade i priđe mu da mu ga pripaše. On je pusti da to učini gledajući je ozbiljno.

– Oprostite mi, Lassiteru.– Pođimo zajedno iz Utaha u kraj gdje mi neće biti

potrebno oružje da bih branio svoj život i ljudsko dostojanstvo! – on će vatreno.

– Ponovo su tu Black Star, Bells i Night. Uzjašimo trkače, povedimo sa sobom malu Fay i napustimo Utah. Jedino su vam ti konji i to dijete još ostali. Pođimo!

– Ne, ne, Lassiteru. Nikad neću napustiti Utah. Što bih ja, slomljena srca i bez igdje ičega, radila u bijelom svijetu? Ne, nikad neću napustiti ove purpurne padine koje toliko volim.

– To sam morao znati. Na kraju, ostat ćete ovdje, i živjeti u nekoj straćari, a dojučerašnja Jane Withersteen postat će biće za poučnu priču.

Želio sam samo da mi date priliku da vam pokažem kako čovjek … ma kakav čovjek….

može postati bolji nego što je bio. Ako bismo napustili Utah, mogao bih vam dokazati i pokazati svu silinu osjećaja što ga vi nazivate ljubavlju. Vi mi, više od

ostalih, izgledate u stanju da to osjećate, ali sve dosad ste rasipali tu svoju ljubav na vjerske dužnosti, na one koje zovete svojom braćom, na siromahe. U stvari, vi i ne znate što je istinska ljubav, što je nebo i pakao istovremeno, što može promijeniti jednu osobu…! Slušajte, ispričat ću vam život Milly Erne i vidjet ćete kako je nju ljubav izmijenila.

– Milly i ja bili smo djeca kad je naša porodica iz Missourija prešla u Texas, gdje smo odrasli kao da smo se rodili tamo. Bili smo siromašni, ali nam je zatim krenulo na bolje.

Naselje u kojem smo se nalazili, malo-pomalo, postade grad i tu se nastaniše mnogi došljaci.

Još mi se čini da je vidim… One oči… Sjećate li se Millynih očiju?

– Rasla je i uvijek bila najljepša među djevojkama u gradu. Zadesio se tamo mladi evangelistički svećenik, koji se zaljubio u nju.

Utrkivao se s ostalim udvaračima i pobijedio.Milly je uvijek bila privržena vjeri i kad je upoznala

Franka Ernea bacila se svim svojim snagama na spašavanje duša. Po mom mišljenju, taj njen rad i odgovarajuća biblijska lektira pogubno su djelovali na njenu pamet. Nije me uspjela preobratiti, oko čega se mnogo trudila, ali smo ipak ostali najbolji prijatelji na svijetu. Ne vjerujem da su ikad postojali brat i sestra koji su se više voljeli. I Frank Erne postade moj dobar prijatelj. Bio je to vrlo drag i dobar čovjek. Njegova vjera bila je snošljiva i nikad me nije gnjavio prijedlozima da se preobratim. Znao je dobro jahati, bio je dobar lovac, a jednog dana mi je, štaviše, spasio život ubivši jednog bizona koji me je napao. Onog dana kad je oženio Milly,

moja je radost bila tolika da sam se napio.– Onda napustih kuću. Rekao bih da sam se dotad

zadržao kod kuće zahvaljujući samo Millynu utjecaju. Prelazio sam iz jednog kraja u drugi i pošto su u tim danima Kansas i Nebraska bili, manje-više, kakav je Utah još i danas, naučih da se krećem naoružan i da se dobro služim pištoljem. Postadoh i smotren jahač. Imao sam teških trenutaka, ali sam ipak sve prepreke svladao. Onda, jednog lijepog dana, poslije dvije godine, spopade me sjeta i zaželih se kuće.

– Stvari su se u međuvremenu bile izmijenile. Mama je umrla; otac je bio poput živa sjene; Frank Erne izgledao je poput sablasti – daleko od svog posla, kao da je bio daleko i od života – a Milly je bila iščezla. Istom kasnije saznadoh što se desilo, jer se otac više nije sjećao ničega, a Frank se bojao da bilo šta kaže.

Našao se netko, tko me je obavijestio.– Kako se ispostavilo, desilo se slijedeće: nakon mog

odlaska u grad je došao drugi svećenik, čovjek drugačiji od Franka, koji je propovijedao drugu vrstu vjere, neobuzdan isto toliko, koliko je Frank bio mio i blag. Postadoše suparnici. On je, rekoše mi, bio nedorastao Frenku, ali je imao neku moć nad ženama. Milly podleže njegovu utjecaju, vanredno se zanimajući za njegovo naučavanje. Frank je to podnosio, pošto je bio za slobodu savjesti i, na kraju, radilo se o istom bogu. A budući da je Frenk često bio odsutan iz grada jer se bavio uzgojem stoke, dogodilo se da je pridošlica dolazio u posjetu Milly pa i za vrijeme kad njena muža nije bilo kod kuće.

U to vrijeme u grad dođe još jedan stranac, koji se prijateljski ophodio s novim svećenikom. Bio je rekoše mi, gorostasan čovjek duge brade, bogat, ali pomalo

tajanstven. Sav je grad brujao kad je on nestao, jer je u isto vrijeme nestala i neka mlada žena koja se silno zanimala za vjeru novog svećenika. Saznade se zatim da je ta vjera bila mormonizam. Stvar najzad razljuti Franka i između njega i onog drugog svećenika izbi žestoka netrpeljivost. Završi se tako da jednog lijepog dana Frank ode tamo gdje je onaj drugi propovijedao, a gdje se nalazila i Milly i pred svima mu reče, manje-više, sve ono što je Venters rekao Tullu i ostalima prije nekoliko dana. Učini i više: jahaćim bičem, koji je držao u ruci, tjerao je tog propovijednika sve do izvan grada.

– Tada je već bilo vidljivo da Milly gubi sav svoj blagi karakter. Neki su govorili da se to zbiva zbog njena skorog materinstva, a drugi su tu promjenu pripisivali njenoj novoj vjeri.

Jednog dana, vrativši se kući, Frank ustanovi da je otišla. Neki susjed mu ispriča da je jedne noći vidio prekrivena kola kako se približavaju kućnim vratima, i to je bilo sve.

– Vijest da je Milly pobjegla od svog muža puče gradom poput groma iz vedra neba. Jedino Frank nije htio vjerovati da je stvar baš takva i tražio ju je, tražio… Mama je umrla od bola i nije htjela oprostiti Milly; otac je poludio od dvostruke nesreće.

– Od prvog trenutka kad saznah užasnu vijest, bio sam siguran da Milly nije otišla dobrovoljno. Dobro sam je poznavao i znao sam da ona nikad ne bi učinila takvu podlost. Ostadoh kod kuće neko vrijeme pokušavajući da nagovorim Franka da mi sve kaže. Ali on, ako je nešto i znao, nikad ništa ne reče. Onda pokušah da slijedim trag njena zavodnika. Znao sam da neće prestati s propagiranjem svoje vjere i tako krenuh iz grada u grad,

pokušavajući da se sretnem s njim. Doznao sam kuda su otišli krenuvši od kuće, pronađoh Millyne tragove, doznadoh da je donijela na svijet djevojčicu u jednoj kolibi u kojoj su je držali kao zatvorenicu. Čuvar te kolibe bio je neki gadan tip, šugavo pseto nijemo poput ribe. Budući da nije htio govoriti, prije nego odoh, ostavih mu lijepu uspomenu. Onda se vratih kući, ali dom nađoh razoren. U međuvremenu je otac umro, a Frank, kojega više nije bilo briga nizašto, sasvim je propao. Morao je znati nešto, što mi nije htio reći, a kad mu ispričah da sam tri godine tragao za Milly i da je rodila djevojčicu, povjerovah da će se mrtav srušiti pred moje noge. Ali ne progovori i ja dugo ostadoh s njim.

– Ipak, boraveći u njegovoj kući, primijetio sam da je u jednoj ladici držao neke papire.

Jednom ih prilikom razgledam i među njima pronađem dugačko Millyno pismo, koje mu je pisala nekoliko mjeseci nakon njena nestanka.

Govorila mu je da su je otela tri čovjeka, da su je vezali i zapušili joj usta. Spomenula je i imena te trojice ljudi: Hurd, Metzger i Slack.

Ali ih nije vidjela. Pisala je o gradiću u kojem sam otkrio njene tragove. Kako izgleda, onaj propovjednik se nije htio izlagati opasnosti da je izgubi. Govorila je da je neko vrijeme bila izvan sebe i da se, onda, došavši k svijesti, zatekla majkom jedne djevojčice. Snivala je o tome da to nevino stvorenje preda njtegovu ocu, nakon čega bi umrla na miru. Ali je pismo naglo završavalo, ostavljajući nedovršenu rečenicu i nije bilo potpisano.

– Drugo pismo bilo je također datirano iz Salt Lake Cityja. U njemu je Milly govorila samo da je doznala da sam je tražio i molila je muža neka mi kaže da prekinem

s traganjem, inače će to po nju imati vrlo neugodne posljedice. Završavala je govoreći da će uskoro napustiti Salt Lake City s čovjekom koga je zavoljela i da se nikad više ništa neće čuti o njoj.

– Prepoznah Millyn rukopis i stil, ali po drugom pismu zaključih da se morala mnogo izmijeniti. U pomamnom razmišljanju najzad dođoh do uvjerenja da je to pismo prije bilo napisano pod utjecajem nekog golemog straha nego pod nadahnutim djelovanjem ljubavi što ju je osjećala za onog čovjeka.

– Da sam onda poznavao mormone, kao što ih poznajem sada, ni trenutka ne bih sumnjao u istinitost njenih riječi. Vratih se u grad, gdje je Milly rodila djevojčicu, pronađoh vlasnika kolibe i prisilih ga da mi kaže sve što je znao. Nije znao mnogo, ali se i na temelju toga uvjerih da je, sirotica, morala podnijeti paklene muke. Ostavih tog nitkova u takvu stanju da za neko vrijeme nije mogao drugima nanositi zlo, i dođoh u tltah.

– Ovdje upoznah mormone i sve mi je bilo jasno. Ali ni traga od Milly. Izgledalo je da su svakom živom stvoru bila zapečaćena usta. Ipak mi se posrećilo i sretnem jednog od one trojice, Hurđa. Budući da nije htio govoriti, ostavih ga zatvorenih usta i probušena trbuha. Isto se dogodilo kasnije i s ostalom dvojicom. Čak i mrtvi imali su tako stisnute zube da ih se ni nožem nije moglo razdvojiti. Tako su prolazile godine.

– Stekao sam glas revolveraša, i taj je glas išao preda mnom svuda kuda sam išao.

Ali, nikad nisam uspio doznati nešto o onom demonskom propovjedniku i onom gorostasnom bradonji, njegovu prijatelju. Tako sam osamnaest godina lunjao za tragom svoje sestre.

Osamnaest godina! A sad se osjećam starim.Imao sam dvadeset godina kad sam započeo.U takvu životu mi ode gotovo sva moja mladost.Najzad mi jedan tuđinac reče da bi mi Jane

Withersteen, jedina prijateljica Milly Erne, mogla reći gdje ću naći njen grob.

Lassiter zašuti. Izgledao je udubljen u brojanje srebrnih ukrasa na svom sombreru. Jane je slušala kao okamenjena, očiju upravljenih u tog čovjeka čije lice bijaše opustošeno dugim, bezimenim nespokojstvom.

– Ali vam moram još nešto reći – nastavi odlučno. – Vi mi nikad niste htjeli reći ime toga čovjeka, ali sam vam rekao da ćete mi ga kazati a da vas više ne pitam. E pa, sjećate li se onog dana kad je onaj debeljko, ovdje, htio povući pištolj na mene?

– Šutite, molim vas! – zavapi Jane unezvjereno podižući ruke.

– Onog dana sam na vašem licu pročitao da je Dyer, sada biskup, bio Millyn zavodnik.

Za trenutak Jane se učini da joj se u glavi vrti kao u kakvu vrtlogu; a onda, kad je došla k sebi, vidje da se drži Lassitera poput davljenika. Munjevito se sjeti njegovih tvrdnji i prodorno kriknu.

– Ne! To je laž! Lassiteru! – I nastavi jadikujući: – Ne, ne, kunem vam se… griješite!

– Šutite i ne kunite se lažno. Ipak va: praštam, sirota ženo! Ženo, zaslijepljena vjirom i odanošću zauvijek! Ali slušajte: ja znar čujete li? Znam! No, ne govorimo više o tom Odustajem od svoje namjere.

– Šta … ? Sta ste rekli?– Odustajem od svoje namjere! Počeo sa; osjećati

drugačije. Ne mogu više biti od koriš sirotoj Milly i

jedino bih utažio svoju želju: osvetom. Shvatio sam da nemam prava sudi drugom čovjeku i da ne mogu ubiti jedno ljudsko biće samo zato jer ga mrzim. Ne mrzi: više, otkako sam zavolio vas i Fay.

– Htjeli ste reći… Htjeli ste reći, Lass teru, da se više nećete krvlju svetiti?

– Neću.– Meni za ljubav?– Svakako. Ne mogu shvatiti zašto, ali po tujem vaša

osjećanja.– Možda zato … zato što me volite? Osan naest

godina, Lassiteru! Osamnaest godina i kojih ste se prometali u strašna čovjeka koj su se svi bojali! A sada… odustajete od osve jer me volite!

– Upravo tako Jane!– Oh, pa ja ću vas na kraju zavolieti!kako da vas ne zavolim, recite? Morala bi imati srce

od kamena. Ali, pričekajte još, Lass teru… ! Dajte mi vremena. Nisam više kako sam bila. Nekad mi je bilo tako lako voljeti.

Sad mi se, međutim, mržnja čini prirodnijim osjećajem. Pričekajte! Predosjećam da će naići sretniji dani za vas, lutalicu osvetnika, i za mene, buntovnicu koju je odbacila njena sredina. Voljela sam, toliko sam voljela Milly, vašu sestru, pa ću i vas zavoljeti. Ma kako nisko pala, ma kako bila sama, uvijek će u mom srcu biti dovoljno ljubavi da je i vama pružim. Čekajte! Zaboravimo zlosretni Millyn život, u vezi s kojim bih vam morala nešto povjeriti, ali ne sada… ne sada… već jedino na svom mrtvačkom odru.

Sad nisam u stanju.– U ovom trenutku je dovoljno da i to znam.

Jane mu se osloni na grudi i brižne u grčevit plač. Činilo se da je ništa ne može umiriti.

Lassiter ju je držao u zagrljaju, u savršenoj tišini. Ona se zatim, malo-pomalo, smiri. Izgledala je kao da se oslobodila nekog nepodnošljivog tereta i baš htjede prozboriti kadli osjeti kako se Lassiter trgnuo.

– Konji! Konji s umotanim kopitima! – reče on. – I odmače je od sebe pažljivo gledajući unaokolo.

– Lassiteru! Sta… Oh, pa gdje je Fay! Fay! Djevojčice moja!

Ne dobi odgovora.– Fay! – ponovo zovnu Jane s prizvukom neiskazanog

nemira. Nato baci pogled na Lassitera koji je stajao kraj nje krut kao da je od kamena.

– Fay … oh … Fay! – sad je vrisnula Jane.Lišće je treperilo i šuštalo, osamljeni zrikavac se

glasio u travi, čulo se zujanje pčele.Tišina kasnog popodneva bijaše nabijena nekom

strašnom zlokobnošću. Užas se pojavi na Janeinom licu, u njenim očima. Nikad joj tišina nije bila strasnijom!

– Ona je … samo … daleko, pa nas ….ne čuje… – zamuca Jane gledajući Lassitera.Blijed, uspravan kao kip, jahač je stajao, ali ne kao da

osluškuje i traži, već u stavu užasne izvjesnosti. Najedared on gvozdenom rukom zgrabi Jane i, skrenuvši pogled s njena lica, povuče je za sobom.

– Vidite… tu se Fay igrala. Napravila kuću od kamenčića i iver ja… A tu je obor od šljunka, za konje – reče Lassiter škripavim glasom upirući prstom. – Ovuda je išla gore-dolje … Vidite, tu je nešto zakopala ….mrtvog skakavca, stavila mu nadgrobni kamen ….tu je jurila guštera… vidite onaj tanki, vijugavi trag …

zgulila je koru s ove topole ….pogledajte prašinu na stazi… ucrtala slova koja ste je naučili… crtala ljude, konje, ptice ….Pogledajte, neki križ! Oh, Jane, to je vaš križ!

Vukao je i dalje Jane, i iz Favinih tragova čitao kao iz otvorene knjige. Čitavim putom niz glavicu, kroz šibljak, pa oko jedne topole, Fayina lutajuća mašta ostavila je tragove njene nevine igre i slatkih djetinjarija. Dugo se zadržala pokraj ptičjeg gnijezda i u njemu ostavila šareno krilo nekakva leptira. Dugo se igrala pokraj brzog potoka, niz koji je slala čamce natovarene kamenčićima. Potom je lutala kroz gustu travu, mala joj nožica jedva zgazila pokoju slabašnu vlat, i nešto je sanjarila pored starog, uvenulog cvijeća. Odatle je trag vodio na široku stazu.

Tragovi njenih bosih nožica jasno su se ocrtavali u prašini, išli su malo niz puteljak. Tu se s njenim tragovima izmiješao trag muškarca koji je izišao iz šikare i ponovo se vratio u nju.

18. LASSITEROVA PRAVDA

Tragovi su ispričali priču o otmici male Fay. U svom stravičnom nemiru, Jane se okrenu Lassiteru bez ijedne riječi i na njemu ugleda potvrdu svoga straha. Bio je smrknut, najedanput je ostario, pogođen užasnim udarcem. Njoj se učini da se sve oko nje ruši.

– Gotovo je! – promrmlja ona. – Treba da odem … treba da odem …

– Kamo? – upita Lassiter i mrko se naže nada nju.– K … k tim okrutnim ljudima ….

– Kojima? – zagrmi Lassiter. – Da čujem imena! I s kojim ciljem, do vraga?

– Hoću Fay. Ne mogu živ.ieti bez nje.Oteli su je kao što su oteli Millynu djevojčicu …

Moraju mi je vratiti… Samo nju hoću.Predajem se. Otići ću biskupu da mu kažem kako se

smatram pobijeđenom, spremnom za jaram. Neka mi vrate Fay, a ja ću se… ja ću se udati za Tulla!

– Nikad! – sikne Lassiter.Duga mu ruka segne za njom. Gotovo u trku, odvuče

je pod topole, pa preko dvorišta u veliku dvoranu Withersteen Housea. Zatvarajući vrata tako je žestoko tresnuo njima da su se debeli zidovi zatresli. Otkako su im vraćeni Black Star, Night i Bells držali su ih u toj dvorani, i sad su zatoptali kopitima po kamenu podu. Lassiter pusti Jane i uz nekakav promukao krik tresući se i posrćući kao da je pijan pođe prema stolu na kojemu je držao svoju opremu. Stao je rovati po bisagama. Potom se začu nekakav metalni zvuk – zveckanje metaka.

Dršćućim prstima nabije mecima još jedan redenik koji zatim pričvrsti iznad onoga što ga je inače stalno imao na sebi. Ruke su mu sad bile potpuno mirne. Na ovom drugom opasacu bijahu dva pištolja manja od onih crnih što ih je nosio nisko obješene, i on ih zabaci za leđa i sakrije pod kaputom. Potom mu pokreti zabrzaju. Ne shvaćajući ništa, Jane ga je promatrala kao zatravljena dok je hitro sedlao Black Stara i Nighta. Nakon toga je on povuče k svjetlu velikog prozora i naže se nad njom, stežući joj mišicu prstima nalik na hladan čelik.

– Da, Jane, gotovo je… ali nećete vi ići k Dyeru… Njemu idem ja!

Pod dojmom njegova strašna izgleda, Jane uopće ne

shvati značenje tih riječi. Tko li je taj čovjek poput smrti siva lica i očiju od kojih bi vrisnula kad bi imala snage, a usana čudnovato gorkih? Kamo se odjednom djenuo onaj ljubazni Lassiter? I što je to u ovoj dvorani, i na njemu, i na njoj – što se to uvuklo u nju, hladno i nevidljivo, pitala se.

– Da, gotovo je, Jane – govorio je užasno hladno i neumoljivo – i ja idem da kažem dvije-tri riječi onim ljudima. Zatvorit ću vas ovdje unutra, ali dok se vratim neka bisage budu pune mesa i kruha. A vi, spremite se za put.

– Lassiteru! – uzvikne Jane.Očajnički je pokušavala da mu pogleda u sive oči –

uzalud; očajnički je to ponovo pokušavala, boreći se sama sa sobom, dok su je mučno raspinjale misli i osjećanja, i uspjela je.

Konačno, shvatila je.– Ne! Ne! – zajeca. – Rekli ste mi da ste odustali od

osvete. Obećali ste mi da nećete ubiti biskupa Dyera.– Ako mi želite govoriti o njemu, ostavite po strani

ono „biskupa”. Ne razumijem taj naziv, niti čemu služi.– Zar mi niste rekli da odustajete od osvete… da

nećete ubiti Dyera?– Jesam.– Pa, vaši postupci, vaše riječi… Ti pištolji, taj vaš

izgled… Zar to sve ne govori o osveti?– Sad to više nije osveta, Jane, sad se radi o pravdi.– Hoćete li ga … hoćete li ga ubiti?– Hoću, samo nek me bog još jedan sat pozivi! Ako

neće bog, neka to učini đavo koji me vodi!– Želite ga ubiti! Zbog sebe samog, zbog svoje želje

za osvetom?

– Ne.– Zbog Millyne ljubavi?– Ne.– Onda zbog Fay?– Ne!– Onda zbog koga?– Zbog vas!– Krv će njegova pasti na moju dušu! – šapne Jane i

sruši se na koljena. Ovo je bio dugo očekivani čas iskušenja. Godinama stečene navike i od rođenja usađena vjerska uvjerenja trgnu se kao iza sna, a sumnja, što se dugo, mjesecima skupljala u njoj, nestade kao da je nikad nije ni bilo. – Ako njegovu krv prolijete, past će na moju dušu… i na dušu moga oca. Čujete… – i ona mu zgrabi koljena, očajnički se držeći za njih dok se on trudio da je digne na noge. – Čuj… zar ti ništa ne predstavljam?

– Ženo, ne igraj se riječima! Volim te! I to ću ti ubrzo dokazati!

– Onda, evo tvoja sam… otići ću s tobom … udat ću se za tebe, samo ti njega poštedi!

Odgovorio joj je hladnim, stravičnim, zaglušnim smijehom.

– Lassiteru, voljet ću te! Poštedi ga!– Ne!Zdvojna i slomljena duha, skočila je na noge, bacila

mu se oko vrata i pripila se uza nj u zagrljaju iz kojeg se uzalud kušao iščupati.

– Lassiteru, zar me želiš ubiti? Ovo je moj posljednji boj za uvjerenja iz moje mladosti…za ljubav prema vjeri, za ljubav prema ocu. Ti ne znaš… ne možeš ni slutiti istinu, a ja ti je ne mogu reći! Sve gubim. Mijenjam se. Sve što sam pretrpjela ništa nije prema ovom sada.

Smiluj mi se … pomozi mi u biiedi. Ti si opet snažan … oh, tako nemilosrdno hladno snažan!

Ubijaš me. Gledam te … osjećam te kao nekog drugog Lassitera! Gospodaru moj, budi milostiv … poštedi ga!

Odgovorio joj je podrugljivim cerenjem.Još jače je prionula uz njega, pritisla ga svojim

uzbibanim grudima, lice uzdigla k njegovu.– Lassiteru, zaista te volim! Ljubav se rodila u grču

mojih muka. Najedared mi sinulo, odjednom me zgodila istina. Ti si čovjek, pravi čovjek! Toga sam tek sad postala svjesna. Kad sam spazila to tvoje sivo strašno lice, i vidjela kako opasuješ te pištolje, u meni se desila neka divna promjena. Zavoljela sam te tog trena. Cio sam život voljela, ali nikad kao sada. Nema ljubavi, do ljubavi slomljene žene. Da nema samo jedne smetnje … jedne, o kojoj, na žalost, ne mogu govoriti … ja bih obožavala tvoju čovječnost … obožavala bih lava u tebi, koji je spreman da razdire zbog mene. Vjeruj mi … i poštedi Dyera. Budi milostiv … budi velik, jer ti si stvoren da budeš velik. On, poslušaj me, vjeruj mi… ništa nemam, ali sam žena … koja te voli! Uzmi me … sakrij me gdje bilo u divljini … ljubi me i liječi moje slomljeno srce.

Njega poštedi, a mene odvedi sa sobom.Primakla je lice posve blizu njegovu, usne im se

gotovo dodirnuše, objesila mu se oko vrata, i svom preostalom snagom pritiskala svoje uzdrhtalo tijelo uz njegovo.

– Poljubi me! – šapnula je mahnito.– Ne … ne po toj tvojoj cijeni – on odvrati. Glas mu se

izmijenio, ili je nju sluh izdao.– Poljubi me… ! Jesi li muškarac? Poljubi me i spasi

me.

– Jane, nikad nisi bila poštena sa mnom.Ali sada, pak, lažima crniš dušu, i same usne ti od njih

gore!– Tako mi uspomena na moju majku, tako mi moje

biblije … Ne, ja nemam biblije … !Mojom nadom u spasenje kunem ti se da te ljubim!Blijede Lassiterove usne izustiše gotovo nečujno kako

čak ni njena ljubav ne može izmijeniti njegovu odluku. Oslobodio se njenih ruku kao da su dječje, i ustuknuo.

– Čekaj! Ne odlazi! Čuj još jednu, posljednju riječ! Neka mi neki bolji i pravedniji bog od onoga što ga obožavam sudi, neka mi oprosti, i spasi me… ! Više ne mogu šutjeti. Lassiteru, moleći te za Dvera, molila sam za svog oca. Da, za svog oca. On je bio jedan od glavara mormona i on je poslao Dyera na propovijedanje. Moj je otac bio onaj sa ledenoplavim očima i zlatnom bradom. Za mojim si ocem godinama tragao. Istina, Dyer je upropastio Milly Erne, ali je to učinio zbog moga oca! Ako je Milly ikad bila žena nekog mormona, taj je mormon bio moj otac! Ne znam, nikad nisam doznala, da li je postala njegovom ženom. Lassiteru, možda sam slijepa, poput fanatika odana lažnoj vjeri, ali znam što je pravda, a moj je otac van dometa ljudske pravde. On sad sigurno plaća za svoje grijehe … negdje. Pomisao da bi ti ubio Dyera zbog grijeha moga oca, oduvijek me ispunjala užasom. Eto, zato sam te toliko molila!

– Jane, prošlost je sahranjena. Na nju sam zaboravio u svojoj ljubavi prema tebi. Ali ono što činim, rekao sam ti, ne činim ni zbog Milly, ni zbog Fay, nego zbog tebe! Slušaj, znam svoju snagu i kažem ti, Jane, da ga samo jedno od onih čuda u koje Dyer kaže da vjeruje, može spasiti.

Jane se ponovo učini da se sve vrti oko nje kao u vrtlogu. Neodređeno osjeti kako je padala na koljena pred jednim obasjanim likom, pred Lassiterom, čovjekom koji ju je spasio od sebe same, čovjekom koga ne možeš odvratiti od njegove namjere, i koji će ubiti radi pravde. Odjednom se izgubi u mraku.

Kad se osvijestila, spazi da se nalazi na postelji pokraj prozora u dnevnoj sobi. Čelo joj bilo hladno, vlažno, znojno. Netko ju je tapšao po rukama. Prepozna Judkinsa i na njegovu mršavom, tvrdom licu spazi uzbuđene, prestrašene oči.

– Judkinse! – glas joj slomljeno zamre.– Najzad, gospođice! Ne, ne, ležite još malo. Sad je u

redu, sve je u redu.– Gdje je on?– Tko?– Lassiter!– Ne brinite vi za njega.– Gdje je? Recite mi, hoću odmah da znam!– Pa, eno ga u drugoj sobi, previja nekoliko rupa od

metaka na sebi.– Ah …! A biskup Dyer?– Kad sam ga, prije pola sata, vidio posljednji put,

klečao je. Nešto je radio, ali vas uvjeravam da se nije molio.

– Čudnovato govorite, Judkinse! Pustite me, da sjednem. Sad mi je dobro. Pričajte mi. Dyer na koljenima! A šta je radio?

– Ukratko, gospođice, i uz vaše dopuštenje, klečao je, a sa rukama, znate … onim rukama koje su se toliko puta podizale na blagoslov, da blagoslove, na primjer, kovrčave glavice poput glavice male Fay ili glave žena

poput vaše ….S tim rukama, stiskao je veliku ranu na grudima.– Judkinse, dovest ćete me do ludila. Da li je Lassiter

ubio Dvera.– Ubio!– I Tulla?– Ne. Srećom po njega, nalazio se negdje vani s

većinom svojih ljudi. Večeras bi se trebao vratiti, ali Lassiter mora što prije odovud, inače mu nema spasa, a još će biti gore za vas, gospođice Withersteen. Doći će do gadnog meteža kad se Tuli vrati.

– Otići ću s Lassiterom. Ali, Judkinse, recite mi sve što znate o tom… o tom događaju.

Bez uzbuđenja je shvatila da je Dverova smrt, o kojoj ju je Judkins obavijestio, upotpunila u njoj onu promjenu koja ju je učinila drugom ženom. Izgledala je mirna, pomalo hladna, jaka kao što nikad nije bila otkako su se na njenu nebu pojavili prvi oblaci.

– Onda, bilo je to ovako – započe Judkins.Nalazio sam se u sudskoj dvorani, gdje je Dyer, u

svojstvu suca, vodio raspravu. Uz njega se nalazilo pet ljudi, njegovih tjelohranitelja: Čarter, Wright, Jengessen i još dva koje ne poznajem, što su došli iz Stone Bridgea, svi naoružani i sličniji razbojnicima nego časnim ljudima.

– Dyer je optuživao Willie Kerna, jednog od mojih najboljih ljudi, da se uz njegovu kuću nalaza jarak iz kojeg voda ističe tamo gdje ne treba, a Willie je pokušavao dokazati da se on nikad nije nalazio kod kuće kad se to dešavalo što je, najzad, bila istina. Kadli se odjedared sudac netremice zagleda u dno sale, a isto tako i ostali koji su se nalazili s njim i koji kao da se

odjednom okameniše.I ja se, naravno, okrenuh da vidim što je to tako čudno

i silno djelovalo na suca. Kad tamo, usred dvorane, u samom prolazu između klupa, stoji Lassiter! Bio je sav bijel i crn, ne bih ga ni sa čim mogao usporediti, osim sa smrću, I pred Ventersom, kad je ono izazvao Tulla, sva je dvorana utihnula i sledila se, ali ovo je bilo drugačije. Na časnu riječ, gospođice Withersteen, meni se krv ledila u žilama. A zašto, ni sam ne znam. No, eto, Lassiter svojom pojavom, onim svojim držanjem, čovjeka ispunjava jezom. Rekao je samo jednu riječ, neko ime, nisam ga razumio, iako mu je glas odjeknuo poput zvona.

Možda zato što sam bio previše uzbuđen. Mora da je sudac Dyer razumio i više toga, to je za ihene tajna, jer se odmah svalio sa stolice pravo na podij.

– Nato ona petorica jahača, Dverovih tjelohranitelja, skoče, a dvojica od njih, za koje sam kasnije doznao da su iz Stone Bridgea, iskoče pravo kroz najbliži prozor tako brzo da rie biste stigli ni udahnuti. Bilo je jasno da nisu mormoni.

– Jengessen, Čarter i Wright zagledaju se u Lassitera, na trenutak samo, ali meni se činilo da je to potrajalo čitav sat. Bili su blijedi i napeti, no živci im nisu popustili. Lassitera sam dobro osmotrio. Stajao je nekako ukočeri, malko pognut, ruke mu 'bile svinute, a prsti skvrčeni kao pandže u jastreba. A oči… ?! E, to se ne da opisati! Samo jedno znam, oči su njegove unaprijed čitale namjeru onog koji je mislio trgnuti pištolj. Zagledam u njega, nisam, dakako, vidio kad su ona trojica trgnula. I, mada sam gledao pravo u njeg'a, i to kako gledao, nisam vidio kad i kako je trgnuo. Bio je brži od oka, to je sve.

Ali sam vidio kako mu vatra izbija iz cijevi i čuo hiee

baš na tren prije no što su odjeknuli hici one trojice. Okrenuo sam se, a ono Wright i Čarter već leže, a Jengessen, koji je bio jak kao bik, još pokušava pucati, ali mu se pištolj trese.

Bilo je jasno da je pogođen, i to usred sredine.Najednom se sruši, i pištolj mu pade na pod.– Dvoranom zavlada sablasna tišina. Ljudi su prestali

disati. Kako bilo, ja ni dahnuo nisam.Vidio sam Lassitera kako pištolj koji se dimi zatiče za

neki pojas. Nije on izvukao one svoje velike, crne pištolje, i ja se zaipanjih. Sve se to odvijalo tako brzo, da se to ni zamisliti ne može.

– Čulo se neko struganje na podiju, i Pyer ustade, a lice mu kao olovo sivo. Htio sam pogledati u Lassitera, ali mi se oči zalijepiše za Dyera kad sam mu vidio lice. Vidio sam kako poteže pižtolj. Čak bih i ja bio bolji, brži od njega. Uto Lassiterov pištolj zagrmi, metak pogodi Dyera u desnu ruku i pištolj mu ispade. Pogledao je u Lassitera kao kojot u zamci. Urliknuo je pa opet segnuo za pištoljem. Tek što ga je digao s poda, a Lassiter opet opali. Odjeknulo je kao tresak groma i Dyeru gotovo odnese ruku, kako se meni učinilo. Pištolj opet ispade i Dyer pade na koljena, kao da će bauljati za njim. Užasno je bilo gledati kako se sav strašno napinje.

Zašto se taj čovjek tako grčevito hvata za život, pitao sam se. Bilo kako bilo, dohvatio je pištolj lijevom rukom i upravo ga podigao, nategnuo obarač, ali ga uto i treći metak zgodi, sad u lijevu ruku, i on opet ispusti pištolj. No, u toj mu je ruci ostalo još dovoljno snage da se ponovo dokopa pištolja i da tresući se sav, zbog čega bih požalio svakog drugog čovjeka osim njega, nasumce otvori vatru. Jedan metak pogodi nekog čovjeka koji se

nalazio na dvadeset stopa od Lassitera. I čovjek pogibe, što sam poslije doznao. Nato sve zaori od zaglušne i tako brze pucnjave da više nisam razaznavao pojedine pucnje. Kasnije sam doznao da je Lassiter devet metaka sasuo u Dyera iz svojih crnih pištolja.

– Ispričao sam na vlas točno kako se sve to zbilo, gospođice Withersteen, tako da znate.

Vas će to poslije proći. Na ovoj našoj granici Utaha vidio sam prizora da ti se koža ježi, ali mi je ovaj bio najstrašniji. Sjećam se da sam sklopio oči, i neko vrijeme mislio na sasvim desete, najčudnije stvari, koje nemaju veze s onim što se zbivalo oko mene, stvari kakve vam ni u snu neće pasti na um. Vidio sam kadulju i konje kako jure, a to je meni najljepši prizor, i nešto nejasno, jer je upravo to, kao u kovitlacu, istjeralo misli iz moga mozga, te sam otvorio oči što rekoh, sasvim jasno da je zamirisao barut.

– Sudnica je bila baš pravo mjesto za onakva suca. Bio je na koljenima, ali nije molio. Dahtao je i pokušavao da svoje izmrcvarene, polomljene ručetine pritisne na tijelo. Sve one metke što je na kraju ispucao, Lassiter je usuo u njega.

To je bila Lassiterova pravda.– Lassiter tada progovori. Ako ikad zaboravim što je

rekao, zacijelo nikad neću zaboraviti njegov glas.„Propovjedniče – rekao je – mislim da je za te najbolje

da se što brže obratiš za milost bogu što si ga zastupao na zemlji, jer on ti vjerojatno neće doći u posjetu tamo gdje ćeš sada poći!” – Vidio sam kako Dyer gleda svoje krupne bespomoćne ruke, no te su krupne ruke bile isuviše sitne da izmole milost za zločine što su ih počinile. On se zagleda u Lassitera, a potom se strahovito

zabulji u nešto nedokučivo. Nije to bio ni Lassiter, ni ma tko drugi u onoj prostoriji, ni zrak, ni rumena kadulja što se nazirala s one strane prozora. Tko zna što je gledao, no gledao je pogledom čovjeka koji nešto prekasno otkriva.

Strašan je to bio pogled…! Uz užasan krik spoznaje on pade naprijed, s licem u podij.

Judkins stane, teško je disao i obrisao vlažno čelo.– To vam je otprilike sve' – zaključi. – Lassiter je

napustio sudnicu, a ja požurio za njim. Krvario je iz triju rana, ali nijedna vrijedna pažnje. Došli smo pravo ovamo. Našao sam vas gdje ležite u dvorani, pa sam imao malo posla oko vas.

Jane Withersteen ne osjeti potrebu da se pomoli za Dverovu dušu. Iz dvorane se začuje Lassiterov korak – onaj poznati mekani korak praćen srebrnkastim zveketom – i ona ga oslušnu s novim uzbuđenjem u kojem je bilo neodređene radosti u samom strahu od njega. Vrata se otvore i ona ga spazi, starog Lassitera, odmjerenog, bezbrižnog, ljubaznog i sabranog, starog a ipak drugačijeg. Ona ustane a oči joj se na tren zamute od suza.

– Jesi li… zdrav? – upita ga strepeći.– Rekao bih.– Lassiteru, ja ću s tobom. Sakrij me dok ne prođe

opasnost, dok nas ne zaborave, a onda me povedi kamo god hoćeš. Tvoji neka budu 4 moji, i tvoj bog neka i meni bude bog!

Poljubio joj je ruku onako čudno umilno i kavalirski kao što je u rijetkim trenucima radio.

– Black Star i Night su spremni – on će jednostavno.Mirno pominjanje njenih crnih trkača kao da je

potaklo Jane da se prene. Požurila je u svoju sobu, obukla

jahaće odijelo, smotala dragocjenosti i zlato što joj je preostalo, pa se vratila u dvoranu. Black Star je tapkao potkovanim kopitama, zabacivao lijepu glavu, i gledao u nju svojim pametnim očima. : – Judkins, poklanjam vam Bellsa, – reče Jane. – Nadam se da ga nećete otuđiti i da ćete se dobro brinuti za njega.

Judkins izmuca u znak zahvalnosti nešto što nije bio u stanju razgovjetno izustiti, a oči ma sinu.

Lassiter priveza Janeine bisage na Black Stara i povede vrane trkače u dvorište.

– Vi, Judkinse, od jaši te s Jane u kadulju.Ako primijetite kakve jahače, opalite brzo dvaput. A

vi se, Jane, ne osvrćite! Odmah ću vas stići. Dočepat ćemo se ulaza u Pass do ponoći, a onda ćemo sačekati jutro da se spustimo dolje.

Dok se spuštao na prednje noge da ga Jane što lakše uzjaše, Black Star saže svoj divan vrat i kimne plemenitom glavom.

Jane izjaha za Judkinsom iz dvorišta, i pode širokom stazom u kadulju, s jasnom spoznajom da napušta Withersteen House zauvijek. Pri tom se uopće ne osvrne. Dušu joj preplavi nekakav neobičan, tih mir kao iz sna. Sudbina je bila okrutna s njom, uza sve to život joj se nije činio bezvrijednim, naprotiv još vrednijim i pun milja poput zapadnog lahora, krasan i neznan poput padine pod kaduljom na kojoj su se pred njom istezale rumene sjene sumračja. Osjetila je Judkinsove ruke na svojima; čula je kako joj promuklo želi sretan put; potom na mjestu gdje je do maloprije kasao Bells uleti kao ugalj crna, pametna, gubica Nighta. Po tome je znala da sad Lassiter jaše pokraj nje.

– Ne osvrćite se! – reče joj ne baš nehajnim glasom.

Gledajući pravo pred sebe, u zasjenčenu, talasastu kadulju, Jane opruzi ruku u rukavici i osjeti kako ju je obujmio snažan stisak. Jahala je ne osvrnuvši se nijednom da pogleda lijepi šumarak Cottonwoodsa. Reklo bi se da uopće ne misli na prošlost, na ono što je za sobom ostavila, već na šarenu, tajanstvenu i divlju padinu pod kaduljom, što vodi do Deception Passa, i na ono što je u budućnosti čeka. Promatrala je kako se sjene izdužuju preko padine, osjetila je kako joj svjež zapadni vjetar zviždi pored uha. Ražmišljala je o onim žutim oblacima što su hitro plutali iznad i okolo nje.

– Ne osvrćite se! – ponovi Lassiter.Vjetar je dotjerao debele spirale dima, i s njima dopre

jak, oštar vonj nagorjela drveta.Lassiter je zapalio Withersteen House. Ali, Jane se ne

osvrnu.Tamni veo zastre joj bistar, ispitljiv pogled kojim se

tvrdokorno držala rumene padine i nejasnih obrisa rubova kanjona. Kasnije, kad je vela nestalo, to jest kad se razišao oblak dima što se za njima valjao, dolina pred njom utone još više u sjenu sumračja. Noć pade, hitro poput najbržih trkača, zvijezde izvire, zasvijetle, narastu, a prostran, vjetrovit istočni rub ravni pod kaduljom izblijedi na mjesečini i srebrnasto zasvjetluca. Okupana mjesečinom, kadulja je ipak zadržala svoje rumenilo i činila se neizmjerno samotnijom i divljijom. Noćni su sati odmicali, a Jane Withersteen se nijednom ne osvrnu.

19. BLACK STAR I NIGHT

Došao je trenutak da Venters i Bess napuste svoje

sklonište. Imali su dosta posla da odaberu nešto stvari koje će sobom ponijeti na put što će ih odvesti iz Utaha.

– Berne, šta je u ovom omotu? – upita Bess u jednom trenutku, crvena u licu.

Udubljen u svoj posao, Venters niti ne pogleda. Odgovori samo da je ponio mnoge stvari iz Cottonwoodsa i da se ne može sjetiti svega.

– Ovaj omot je pravila neka žena! – uzviknu Bess.Zvuk njena glasa natjera mladića da podigne oči, i on

u omotu što ga je držala u ruci odmah prepozna onaj što mu ga je dala Jane i na koji je bio potpuno zaboravio.

– Oprosti – uzvikne zbunjeno, a onda, ugledavši izraz Bessina lica, prasne u smijeh.

– Napravila ga je jedna žena! – tužnim glasom ponovi ona.

– Dobro, a je li to, možda, neki zločin?– Onda … onda je po srijedi neka žena?– Ama, Bess …– Jesi li mi lagao?Venters u sebi zaključi kako je djevojka, premda je

stalno živjela u pustoj samotnosti, ipak naslijedila stanovite ženske osobine.

– Znaš li da ćeš me, malo-pomalo, rasrditi? – on će. – Čitav si život provela u divljini, a da si živjela među svijetom, imala bi čitavo tuce udvarača i izrekla bi čitavu gomilu laži. Mogao bih se zakleti da bi tako bilo.

– Ništa od svega toga ne bih učinila! – plane djevojka ljutitim glasom.

– Možda ne bi govorila laži, ali bi udvarača imala napretek. Ta drugačije ne bi ni moglo biti s obzirom da si tako lijepa.

Te riječi upališe i rad se produži bez novih ispada.

Najzad, kad probraše stvari, Venters pažljivo odloži sve što je ostalo i zatvori ulaz u pećinu s nekoliko slomljenih grana. Tko zna, moglo bi se možda dogoditi da ne uspiju izaći iz Utaha i tada bi se vratili u dolinu, pa bolje da tu nađu sve što bi im moglo zatrebati.

– S ovim bi se mogao proživjeti cijeli život – zamišljeno reče Venters.

– Želiš li možda da pođem i skotrljam Uzdrhtalu stijenu? – upita ona gotovo šaljivim glasom, ali s plamenom u očima.

– Oh, nikako!– Hm, ti ne zaboravljaš na svijet i zlato – uzdahnu ona.– Djevojčice! Zar ne pomišljaš na lijepe haljine,

putovanja i tolike druge lijepe stvari?– Da, želim otići, ali bih i ostala rado. Ne znam…– Dakako. I sa mnom je isto.Oslobode telad ali zadrže dvije mule što ih je Veaters

doveo iz Cottonwoodsa. Onda ih u zoru osedlaju i krenu. ..

Ne osvrnuše se unazad sve dok ne stigoše do prolaza. Dolina je bila zanosna, kao umotana u blistavo bijele i srebrne velove. Pred njima se pružao prizor lijep i nestvaran poput sna.

– Uvijek ćemo se sjećati doline – zajeca Bess.– Pst. Ne plači, draga. Zahvaljujući našoj dolini, na

drugom nekom mjestu poživjet ćemo još ljepšim životom. Hajdemo.

Šilaženje je bilo dosta naporno, ali ipak sretno stigoše do dna. Uputiše se spletom kanjona, koji je Bess dobro poznavala, čak i bolje od Ventersa. Prisiljeni da idu polako, veče ih zateče prije nego se popeše uz stazu što je vodila na zaravan. Zanoćiše tamo, no Venters nije uspio

zaklopiti oči, dok je Bess, umorna, spavala s glavom na sedlu, između dva psa. Ujutro, u zoru nastaviše put i uskoro savladaše vrletnu stazu.

Zaravan se otvarala pred njima.– Tu smo! – radosno uzvikne Venters, dok se Bess

kraj njega odmarala oslonjena o sedlo.– I nikog ovdje nema. Spašeni smo, neće nas vidjeti!

Oh, Bess…!Ali prekide ga Ringovo potmulo rezanje.Pas je sumnjičavo njušio zrak. Mladić smjesta dograbi

pušku. Whitie se ponekad varao, ali Ring nikada. Venters se toliko uznemirio da se nije usudio ni okrenuti kad je čuo kako se hodom približava nekoliko konja njemu zdesna. Najzad se trgne pomislivši na opasnost koja bi mogla zaprijetiti Bess čija mu je sigurnost bila glavnom brigom. Pogleda i pomisli da sanja. Iza jednog malog uspona, skrivenog visokom travom, dolazio je Lassiter, vodeći za uzde Black Stara i Nighta, dok je Jane Withersteen, u jahaćem kostimu, išla odmah za njim.

Na neki način Venters dođe k sebi. Lassiter se zaustavi, osmjehujući se, dok je Jane zaprepašteno gledala Ventersa i Bess.

– Vi, Berne? – uzviknu ona. – Baš je divno što smo vas sreli! Kao što vidite, mi smo napustili Cottonwoods. Oluja je žešća nego ikad i ja sam upropaštena… Ali, oprostite, vjerovala sam da ste sami.

Venters, koga je njeno sasvim razumljivo zaprepaštenje učinilo nesposobnim da govori i da se sjeti što bi trebalo učiniti, šutke je gledao svoju staru prijateljicu.

– Kud ste se zaputili, djeco? – upita Lassiter.– Tamo … nije bila u sigurnosti. Idem…

idemo iz Utaha. Vraćamo se na Istok – jedva je smogao mladić.

– Mislim da je ovaj susret prava sreća za vas i mene, a osobito za Jane i… Bess – mirno će Lassiter.

– Bess! – uzviknu Jane i val krvi joj obli blijedo lice.Venters se nikako nije mogao dosjetiti kakva se sreća

mogla izleći iz tog susreta, kao što reče Lassiter. Jane odmjeri brzim i ženi svojstvenim pogledom djevojku, koja je na sebi imala svoje jahaće odijelo.

– Venters! Je li to djevojka? Žena? – zajedljivo upita.– Pa djevojka.– I bila je s vama u onoj divnoj dolini?– Jeste, ali Jane…– Stalno, otkako ste tu dolinu otkrili?– Da, ali vam nisam mogao reći…– I da li ste me zbog nje pitali za zalihe? Da li ste zbog

nje tu svoju dolinu htjeli pretvoriti u raj zemaljski?– Oh, Jane!– Odgovorite mi!– Jest.– Oh, lažljivče!I Jane zahvati jedan od onih rijetkih nastupa bijesa,

koji je bio tim žešći što je bio rjeđi. U tome je bila nalik svome ocu, pa i gora od njega, jer je bila dozlaboga ljubomorna, ljubomorna čak i na svoje prijatelje. Međutim taj se nastup ubrzo smiri. Mirnom rukom, Lassiter ju je pridržavao, dok se ona oslanjala na Nightov vrat a lice krila u gustoj mu grivi.

Venters je zapanjeno zurio u nju. Kad je primijetio da Jane polako diže glavu, nije se više mogao uzdržati te poviče glasom u kojem su treperili i ponos, i stid i bol: – Jane, Jane! Ona je nevina djevojka!

– Zar, zbilja, mislite da ću povjerovati toj vašoj tvrdnji? – ona gorko otpovrne.

– Nisam lažljivac, i to znate. Ako sam lagao … hoću da kažem, ako sam šutio kad mi je čast nalagala da govorim, bilo je to zato da vas poštedim. Došao sam u Cottonwoods s namjerom da vam sve kažem, ali vam nisam htio nanijeti novu bol. A namjeravao sam vam reći da sam zavolio, da sam zavolio ovu djevojku. Ipak, Jane, nisam zaboravio što ste učinili za mene i moja osjećanja prema vama nisu se izmijenila. Beskrajno cijenim vaše prijateljstvo sada kao što sam ga uvijek cijenio. Zato, ako je nešto prividno protiv mene, ne budite nepravedni prema meni.

Djevojka je čista i nevina. Pitajte Lassitera.– Istina je, Jane – ozbiljno reče Lassiter.– Čista je i nevina poput male Fay.I blago se osmjehnu.Venters je vidio, a primijetio je da je to vidio i

Lassiter, kako se Janeina uzbuđena duša bori protiv mržnje, protiv odvratnosti, sumnje i sumnjičavosti, i kako iz tog dvoboja izlazi kao pobjednik. Najzad ona se smiri i reče: – Berne, ako sam vas u svojoj nesreći nepravilno optužila, oprostite mi. Nisam više ona nekadašnja Jane. Ali, recite mi, tko je ta djevojka?

– Jane, ovo je Oldringova kći. Lassiter će vam reći kako sam pucao u nju smatrajući je maskiranim jahačem i kako sam joj zatim spasio život… To je, uostalom, sve. Čudna je to priča, Jane, veoma čudna, pa ipak istinita, istinita poput njene nevinosti. I vi to morate vjerovati.

– Maskirani jahač! Oldringova kći! – uzviknu Jane. – I kažete da je sasvim nevina!

Zaista mnogo tražite, kad hoćete da vam vjerujem.

Ali, ako je ta djevojka ono… što vi kažete, kako može poći s čovjekom koji joj je Ubio oca?

– Tko vam je to rekao? – zaurla Venters.Ali su Janeine riječi trgle Bess iz čuđenja kojemu se

bijaše prepustila od prvog trenutka tog čudnog susreta. Ona širom rastvori oči, s izrazom nepodnošljive boli, priđe Ventersu i podižući ruke, kao da želi da izbjegne udarac, izmuca: – Ti… ! Ti si ubio Oldringa… ?! Da li je to istina?

– Istina je, Bess, i neću to sebi oprostiti, ali ti dobro znaš da mi nije na kraj pameti bilo da bi on mogao biti tvoj otac. Vjerovao sam…vjerovao sam da ti je nanio zlo. I ubio sam ga, ljubomora me na to natjerala.

Za trenutak je Bess šutjela, a onda iz nje provali: – Ali to mi je bio otac! Eto, moram se vratiti… Ne, ne mogu poći s tobom! Svršeno je, svršeno je s lijepim snom! Znala sam da se ni kad ne može ostvariti!

– Bess, ako mi možeš oprostiti, san što smo ga zajedno snivali neće se rasplinuti! – zavapi Venters.

– Ne, ne, nemoguće! Moram se vratiti. Najzad, voljela sam ga, bio mi je otac. I on je mene volio. Ne, to ne mogu podnijeti.

– Ako se misliš vratiti Oldringovim ljudima, pratit ću te i oni će me ubiti.

– Ne, ti nećeš sa mnom, Berne! Pusti me da idem, zaklinjem te. Bolje je da me zaboraviš, priuštila bih ti samo bol i sramotu.

Nije plakala, ali je izgledala kao da je sam život napušta. Najzad joj glava pade na grudi, kao da se pokorava užasnoj sudbini.

– Eto, Jane, pogledajte svoje djelo! – uzviknu Venters izvan sebe od očajanja. – Zar je bilo potrebno da

spominjete Oldringa? Gdje je sad sva dobrota vašeg srca? Ova je djevojka živjela usamljenim i bijednim životom i ja sam i, našao načina da je usrećim. Razorili ste naš san, razorili ste nešto čisto, ljupko, razorili ste dva života!

– Oh, Berne! Bila je greška… Nisam mislila … Kako sam mogla pomisliti da ona ni pojma nema…

Najednom se Lassiter pomače i svojim ljubaznim osmijehom koji kao da mu je obasjavao lice, okrene se najprije Jani i Ventersu, a onda mu se blagi pogled spusti na Bess.

– Dobro, čini mi se da ste svi vi rekli ono što ste imali da kažete, i sada je red na Lassiteru da govori. Uz to, strasno sam želio da dođe do ovog susreta! Bess, dođi ovamo.

Blago je uze za mišicu i okrene joj lice prema Ventersu i Jane. Onda joj skide šešir i pusti neka joj zlatna kosa padne niz ramena.

– Priđite, Jane, i vi, Ventersu. Pogledajte ovu sliku. Zar ne prepoznajete ovu djevojku?

Jane promotri sliku i ustuknu uz krik uzbuđenja, – Milly! To je Milly Erne!

Lassiter, ozbiljan, pruži sliku Ventersu.– Evo, Ventersu, ovo je Milly Erne!Zaprepašteno gledajući i uspoređujući sliku i Bess,

mladić naglo trgne glavom.Svojom snažnom rukom Lassiter zagrli Bess oko

struka i nagnu se nad nju.– Djevojčice, ova je žena bila tvoja majka.Ti si kći Milly Erne i zoveš se Elizabeth Erne.Oldring ti nije bio otac, nego je to bio Frank Erne, moj

najbolji prijatelj. Bio je lijep, dobar, čestit… Duša od čovjeka. U tvojim venama teče krv više nego poštena,

djevojčice, a dobra se krv ne može pokvariti.Bess iskliznu iz ruke koja ju je držala i pade na

koljena stišćući sliku na grudima.– Ne, ne … To ne može biti!– Zaista je tako, djevojčice. Vidjela si da su i Jane i

Bern u tebi prepoznali tvoju majku.Šute, jer su zapanjeni, to je sve.– A vi, tko ste vi? – prošapta djevojka.– Ja sam Millyn brat, prema tome tvoj ujak. Ujka Jim!

Zar ti to ne izgleda lijepo?– Oh, ne mogu da vjerujem … San je to, ne budite me!

Berne, čitam na tvome licu, na licu gospođice, da je to istina. Recite mi, recite mi sve!

– Bila bi to suviše dugačka priča, djevojčice. Dovoljno ti je da znaš da su ti majku oteli i da su je s tobom odveli u Cottonwoods. Te sam pojedinosti doznao prije nekoliko dana, a povjerio mi ih je sam Oldring. Iz razloga, o kojemu nema smisla da ti govorim, biskup Dyer te je odvojio od tvoje majke, a budući da je mrzio Franka Ernea, tvoga oca, skovao je pakleni plan, povjerivši te Oldringu. Htio je, kad jednom odrasteš, da dijeliš sramotnu sudbinu kradljivaca i ubojica. Oldring se držao sporazuma te stvorio od tebe maskiranog jahača, davši ti tako nečasno ime, ali te i zavolio poput rođene kćeri i branio tvoju nevinost i čast od svojih vlastitih ljudi.

Dok mi je to govorio, oči su mu se ovlažile suzama. Dyer je htio stvoriti od tebe propalu ženu, Oldring je bio štitom tvoje nevinosti. Čak je ubio jednog od svojih ljudi, koji je pokušao da ti se približi. Prema tome, vidiš, Oldring nije bio sasvim loš čovjek i svakako te volio.

– Oh, Bess! – uzvikne Venters. – Lassiter govori

istinu. Kakve li grižnje, kakve li grižnje savjesti! Kad sam opalio u njega, on pade i samo je smogao da kaže: „Zašto nisi čekao? Bess je…” Smrt ga je spriječila da dovrši.

– Elizabeth Erne! – uzvikne Jane. – Poznavala sam tvoju majku i vidim kako ona izrasta u tebi. Voljela sam je, pa sad volim i tebe.

I privi je u naručje.Bess dopusti da je Jane miluje i ljubi, stidljivo

uzvraćajući njene izljeve ljubavi, a onda se zavuče Lassiteru u zagrljaj, mrmljajući glasom koji je odavao krajnje ushićenje: – Ujka Jim! Ujka Jim!

– Eh, da, tvoj sam ujak. Zbilja je divno čuti kako to izgovaraš!

Venters je bio gotovo zaboravio na Jane.Okrenu se, pogleda je, i na njenu, njemu dobro

poznatom licu jasno pročita: Jane je voljela Milly, voljet će i Bess, i svakako će, u dobroti svoga srca, naći načina da pruži naknadu za riječi gorčine što ih je djevojci dobacila.

– Sad – reče najzad Lassiter – čini mi se da je vrijeme da se ozbiljno porazgovara. Vrijeme leti.

– U pravu ste – odgovori Venters. – Na sve sam zaboravio, Lassiteru. Da li je Jane napustila Withersteen House?

– Da, zauvijek – odgovori sama Jane..– A Dyer?Ovaj put Lassiter odgovori.– Tamo, kamo je otišao Dyer, nema više otimanja

djevojaka.– Mrtav l Znao sam da će se tako završiti.Rekao sam to Judkinsu. A Tuli?

– Tuli se nije nalazio u naselju, kad sam iSao tamo. Sad nas vrlo vjerojatno slijedi sa svojim ljudima.

– Lassiteru, hoćete li da se svi vratimo u Deception Pass i sakrijemo se tamo dok ne prođe oluja?

– Mislim da će oluja duže potrajati. U svakom slučaju, što se tiče nas dvoje, ostat ćemo ovdje. To je Janeina zamisao. A što se tiče vas, bolje je da zajedno s Bess napustite Utah.

– Istina je. Lassiteru, Bess je našla zlato u dolini, imamo ga pune bisage. Možemo stići do Sterlinga…

– Do Sterlinga? Pa zar ne znate da se Sterling nalazi stotinu milja odavde? Mazge neće izdržati i izlažete se opasnosti da vas iznenade.

– Onda … – oklijevajući će Venters, ali mu Jane lagano dodirnu mišicu.

– Berne, saslušajte me. Bolje se smrti izložiti nego ne odvesti Elizabethu izvan ovog užasnog kraja. Morate to učiniti, barem pokušati.

Pokazat ćete joj svijet, spasit ćete je od tisuću opasnosti, usrećit ćete je. Mislit ću na vas, sanjat ću o vama, molit ću se za vas.

– Hvala, Jane – odgovori Venters pokušavajući da svlada uzbuđenje. – Oh, da smo bar na granici!

– Berne, kao da ste već tamo – blago će Jane. – Lassiter je u pravu. S mazgama j e to dug i opasan put, ali na konju, to je čas posla.

Kao da ste već tamo.Mladić je zapanjeno pogleda i upita se nisu li joj boli

pomutile um. Ali Lassiter ju je odmah shvatio, smješkao se. – Vi ste dobar jahač, a i Bess je, kako mi kažete – nastavi Jane istim glasom. – Jurit ćete, jurit ćete kao da spašavate gole živote.

– Ali, kako, Jane?– Jednostavno, Berne. Dajem vam Black Stara i

Nighta, – Black Stara i Nighta, Jane?– Tako je! Lassiteru, prebaci naše bisage na mazge?– Jane, Jane! Vi mi pomažete da spasim djevojku koju

ljubim!– Bit će to meni čast, Berne. Požurite.– Ja… ne nalazim riječi, Jane …. Ali to što činite

suviše je lijepo! Shvaćam, Da, uzet ću konje.Zamjena je izvršena za nekoliko trenutaka.Venters htjede pomoći Bess da uzjaše, ali djevojka

zamoli da je u sedlo smjesti – ujka Jim”. Onda se dvije žene zagrle, a muškarci stegnu ruke željeznim stiskom.

– Želio bih da se opet sretnemo, Lassiteru – reče Venters potresenim glasom.

– To nije vjerojatno, sine. Ipak… tko zna?– Zbogom, ujka Jim! Zbogom!– Elizabeth Erne, budi sretna! – uzviknu Jane.I dvoje mladih nestadoše u oblaku prašine.

20. JAHAČI RUMENE KADULJE

Podbodeni mamuzama, Black' Star i Night poput vjetra jurnuše prema zapadu po bjelkastom blagom usponu puta oivičenog kaduljom. Venters začuje kako Ring žalosno zavija, ali je Whitie žutio. Konji su brzali ujednačenim dugim galopom. Nakon prvog blagog brežuljka on se ogleda.

Lassiter mu mahnu rukom, a Jane rupcem. U znak odgovora, Venters se podigne u stremenima i zavitla sombrerom. Potom, pošavŠi nizbrdo, izgubi iz vida ono

dvoje. Stigavši navrh drugog brežuljka, opet se okrenuo. No, Lassitera, Jane i njihovih mazgi više nije bilo. Ušli su u Pass.

Mladića pođiđe neko čuvstvo nenadoknadiva gubitka.– Berne, pogledaj! – Bess je upirala prstom u dugu

padinu.Neka mala, tamna, pokretna mrlja parala je crtu na

kojoj se spajaju purpur kadulje i plavetnilo neba. To bijaše grupa jahača.

– Uspori konja, Bess.Prešli su iz galopa u lagani trk, potom u običan kas.

Živim i odmornim konjima to se nije dopalo.– Berne, znaš da Black Star daleko vidi.– Razmišljam da li su ono Tullovi ljudi. A možda su

razbojnici. Ali nama je ionako svejedno.Crna točka preraste u crnu mrlju što se kretala praćena

niskim oblakom prašine. Mada veoma sporo, cijelo je vrijeme rasla. Neko bi; poduže vrijeme bila na vidiku, a tu i tamo, u intervalima, utonula bi onkraj kadulje. Vranci su kaskali pola sata, pa onda još pola sata, ft ona pokretna mrlja se svejednako zibala na crti nebosklona. Ali, što je vrijeme više odmicalo,: činilo se da se širi, da mili niz padanu, da po-' nešto skraćuje- razdaljinu.

– Bess, šta ti kažeš? Meni se čini da to nisu razbojnici.– Nisu. To su kauboji. Vidim bijelca i nekoliko čilaša.

Razbojnici imaju gotovo uvijek samo dorate i vrance.– Onaj bijelac je Tullov. Zaustavi konja, Bess. Hoću

da siđem i pritegnem kolan. Bit će jurnjave. Je li te strah?– Sad nije – osmjehnu se djevojka.– A zašto bi te i bilo! Bess, toliko si lagana da te Black

Star uopće ne osjeća na sebi. Ni ja se s tobom ne. mogu nositi a kamoli Tuli. Njega i njegove ostavit ćeš za

sobom kao da pješke idu. Ne boj se. Ako već ne mogu juriti kao ti,.

još uvijek mogu da se narugam Tullu.– Pazi, Berne! Zastali su na onom hrptu.Gledaju nas.– Da, gledaju nas, ali smo im predaleko da bi nas

raspoznali. Vrance će najprije zapaziti. > Prešli smo mnogo brežuljaka i najgušću kadulju.

Kad viknem pusti uzde Black Staru i pojuri što brže možeš.

Procijenio je da su im jahači udaljeni milju ili nešto više. Približavahu im se u brzom trku.

Ubrzo je raspoznao Tullovog bijelca i zaključio da su jahači također prepoznali Black Stara i Nighta. Ali bili su im još predaleko da bi vidjeli kako se ne radi o Lassiteru i Jane. Venters uoči da su Tuli i njegovi konjanici, kojih je možda bilo oko tuce, u više navrata zastali i oštro se zagledali niz padinu. Tullu se to moralo čudnim učiniti. Mladić se mrko nasmije na pomisao kako li će Tuli mahnitati kada otkrije da je obmanjen. Venters je smjerao da zbriše u 'kadulju, prije nego se Tuli uvjeri tko zapravo jaše vrance.

Razdaljina se među njima smanjila na oko pola milje. Tuli ostade. Njegovi ljudi priđu i stvore mrku grupu oko konja. Ventersu se učini da je vidio kako starješina razmahuje rukama, i ubrzo se uvjeri da se nije prevario, jer jahači sunuše u kadulju, desno i lijevo od staze. Tuli je točno predvidio Ventersov naum.

– Bess, sad! – vikne Venters. – Pravo na sjever. Zaobiđi ono tamo, pa skreni zapadno.

Black Star se vinu preko niske kadulje, u nekoliko skokova nađe se u galopu i u tren oka bijaše u punom

trku. Venters obode Nighta za njim. Nije bilo lako juriti kaduljom. Konji su njom mogli tako reći, letjeti, ali su jahači morali stalno napinjati i oči i biti oprezni pri biranju puta. Tako, jahanje je bilo otežano neprekidnim zaošijanjem između grmlja, preskakivanjem bara i humčića i probijanjem kroz gustu i bujnu kadulju. Skrećući na poduži čistac, Ventersu se pruži prilika da se ogleda za Tullovim ljudima. Oni su se sad lepezasto raširili i jahali u pravcu sjeveroistoka. Ako Venters i Bess nastave u smjeru sjevera, Tuli i njegovi će – ukoliko ne izgube na brzini i snazi, presjeći vrancima put i natjerati ih niz padinu.

Tullovi nisu štedjeli konje, tjerali su ih krvnički.Venters se jedino plašio da se vrancima što ne desi, pa

će tu mogućnost izbjeći vješto i budno oko jahača. Dovoljan mu je bio jedan pogled da uoči kako Bess ništa gore od njega ne bira put kroz kadulju. Ona se nije ogledala, niti se obazirala na Tullove jahače, već je polegla Black Staru na vrat i pazila na tlo pred sobom.

Pošto je nekoliko puta pogledao u pravcu Bess, Ventersu pade u oči da djevojka sve više odmiče, baš kako je očekivao. Međutim, u svom predviđanju računao je samo na brzinu Black Stara i na mali teret koji konj ima: ali sad je uvidio da je konj, zapravo, jurio zahvaljujući jahaču kakav ga dotad nije jahao, osim kad je Jerry Card na njemu izgubio trku s Wrangleom.

Bess je lako, ljupko, neusiljeno sjedila u sedlu.Kakav jahač! Najedared se Venters sjeti njenih rijeci

da može i te kako jahati. Ali, u ono vrijeme nije ni slutio da je ona u stanju tako savršeno divno vladati konjem. I u to iznebuha, poput munje, uzbuđujuće zgodi ga pomisao, da je to Bess – Oldringov maskirani jahač.

Smetnuo je s uma i Tulla, i njegove ljude, i utrku. Pustio je Nightu uzde, i pustio ga da slijedi Black Stara sad već siguran da je taj put odabrao najbolji jahač kadulje. Najbolji jahač. Pa jasno, otkako Jerry Card više nije bio živ. A fama je njemu stvorila samo jednog takmaca, tu vitku djevojku što sada s nepojmljivom lakoćom upravlja galopom Black Stara. Ventersa je ispunjala užasom njena slava, ali se sada strastveno ponosio njenom vještinom, smjelošcu i vlašću nad konjem. Misli mu se zasiju u uspomene, i podsjetiše ga na čuvene trke o kojima je slušao u naseljima i oko logorskih vatri. Oldringov maskirani jahač! Mnogo je puta ovaj neobični jahač, istodobno dobro znan i neznan, u nezapamćenoj utrci izbjegavao progoniteljima. Taj se probio kroz kordon niz glavnu ulicu Stone Bridgea, ostavljajući za sobom mrtve konje i razbojnike. Taj je s konjem preskočio Gerber Wash, široku i duboku klisuru što je zjapila između polja Glazea i divlje kadulje.

Toga su sjeverno od Sterlinga opkolili, a on se probio kroz obruč. Slušao je o noćnim prepadima, o gonjenjima, i o tome kako je maskirani jahač strelovito, poput fijuka vjetra, nestajao u kadulji! Poput blijeska munje sune vranac, na njem tamna vitka prilika, s crnom maskom, šikne niz padinu, pretvori se u ornu točku na rumenilu kadulje, i parip se tiho, poput sjene stapa s noćnom tminom, iščezava!

I taj maskirani jahač visoravni bijaše Elizabeth Erne!Čist vjetar kadulje šibao je Ventersu u lice i pjevao mu

u ušima. Slušao je tup, brz topot Nightovih kopita, gledao kako Black Star sve više odmiče. Nato ga pucnjevi otpozadi sjetiše na Tulla, Ogledao se. Daleko po strani, zaostajući, pribirali su se jahači. Pucali su. Venters nije

spazio niti oblačića prašine niti je začuo fijuk tanadi. Bio im je daleko od dometa. Kad se ponovo ogledao, spazio je da su se Tullovi ljudi okanili gonjenja. Nedvojbeno, mogli su jedino to, da im se primaknu toliko koliko treba da raspoznaju tko zapravo jaše na vrancima. Venters vidje Tulla kako se opustio u sedlu.

Stao je konju usporavati trk. Ovih nekoliko milja jedva je ugrijalo vranca, ali ga je Venters htio što više štedjeti. Bess se okrenu i, mada veoma daleko, Venters spazi kako joj se bjelasa ruka kojom je zamahhula. Potjerao je Nighta kasom, gledajući u Bess i Black Stara, u komadić kadulje uzbrdo, i s vremena na vrijeme u crne jahače koji su odustali od gonjenja.

Ubrzo iščezoše iza jedne glavice i on se više ne okrenu. Oni će se vratiti na Lassiterov trag i slijedit će ga – i to uzaludno. Tako je produžio put, a svjež vjetar bivao mu sve mirisniji i draži, rumena kadulja bogatijom, a nebo plavetnijim; zvonkim brujem odzvanjaše mu pjesma u ušima. Ovda-onda Bess zastajaše da ga pričeka, a on uoči da je stigla na stazu. Dostigao ju je i nasmiješio se gledajući je kako je rukama obujmila vrat Black Stara.

– Oh, Berne! Ljubim ga! – kriknula je.– Divan je, pametan… a što juri! Imala sam brzih

konja, ali ovakvog kao Black Star… ! Ni Wrangle ga nije potukao!

– Sve se pitam da li ovo sanjam. Bess, vranci su nam veličanstveni. Mora da se Jane srce cijepalo od jada… ah! Ja, kad izađemo iz ove divljine sa ovim vrancima, i nađemo se u mom domu u Illinoisu, kupit ćemo lijepu farmu s livadama izvorima i sjenovitim drvećem. Tamo ćemo pustiti konje neka slobodno pasu, brste i piju, neka nikad više ne osjete mamuzu, neka ih više nitko ne

uzjaše!– To će me nadasve veseliti – otpovrne Bess.Odmoriše se. Potom pojahaše i krenuše bijelom

stazom, jedno pored drugog. Za njima se sunce sve više penjalo. Daleko ulijevo nazirao se Cottonwoods nalik niskoj zelenoj crti. Venters pogleda samo jednom i ne htje više. Bess je gledala samo pravo pred sebe. Vrance su tjerali dugim, jahaćim kasom, pogdjekad ih usporavali na lagani sitni kas, a tu i tamo prelazili u hod.

Sati su prolazili, milje odmicale za njima, a ispred njih se nazirao stjenoviti zid. Prolaz se široko rastvorio. Bijaše to džombast, kamenit tjesnac ali ravnog i otvorenog tla kojim Venters i Bess pognaše vrance. Neki je stari put vodio udesno, uzduž zida prolaza i Venters se dosjeti da je to staza što ju je Lassiter spominjao.

Mali zaselak Glaze, mrlja bijela i zelena usred širokog prostranstva rumenila, ležala je miljama daleko ispod padine umnogome nalik na padinu Cottonwoodsa, samo što je ova vodila prema zapadu. A miljama još dalje na zapad slabo razaznajna zelena točka označavala je Stone Bridge. Čitav ostatak ovog beskraja bijaše naoko glatka, blago valovita ravan neispucana i neisječena kanjonima koji bi pojačali njenu divljinu.

– Bess, spašeni smo… slobodni! – reče Venters. – Sami smo u kadulji, na pol puta do Sterlinga.

– Ah! Mislim… kako su prošli Lassiter i gospođica Withersteen.

– Ne brini, Bess. Prevarit će on Tulla. Pobjeći će mu, i nju sakriti na sigurno mjesto. Mogao bi se uspeti u Dolinu iznenađenja, ali ne vjerujem da će biti prisiljeni na tako dalek put.

– Berne, hoćemo li ikada naći mjesto poput naše

čarobne doline?– Nećemo. Ali, čuj draga, jednog dana ćemo se vratiti,

možda i za deset godina. Nas će dotad zaboraviti. A naša će dolina biti ista onakva kakvu smo ostavili.

– A šta ako Uzdrhtala stijena padne i zatvori ulaz u Pass?

– I na to sam pomislio. Ponijet ćemo sobom puno konopaca. Bude li prolaz zatvoren, uzverat ćemo se uza stijenje i preko njega prići ćemo dolini, pa ćemo sići po ljestvicama od konopa. Može se izvesti. Upamtio sam mjesto gdje bismo se uzverali, nikad ga neću zaboraviti.

– Oh, moramo se vratiti! – Divno je pomišljati na tako nešto. Kad pomišljam

na to, Bess, kao da mi se budućnost smiješi. – Zovi me… Elizabeth – ona će stidljivo.– Elizabeth Erne! Lijepo ime. Ali Bes neću nikad

zaboraviti. Znaš li ti…jesi li pomislila…da ćeš sutra, u ovo vrijeme, biti Elizabeth Ven' ters?

Jahali su starom stazom. Sunce je naginjalo k zapadu, a po kadulji polegao njegov zlaćani sjaj. Sati su prolazili, dan je izmicao. Počešće su odmarali konje. Ventersovo oko zapne za neku vodu što se ljeskala, i on tu rasedla vrance i pusti ih nek se napiju, brste i valjaju. Kad je zajedno sa Bess napuštao vodu, sunce je već bilo nisko, nalik purpurnoj kugli, a dolina se činila omotana prozirnom purpunom ognjenom koprenom. Bijaše to onaj kratak čas kad sunce na samom smiraju naizgled kao da zastane, a tišina, poput sata nevidljiva života, legne i pritisne sav taj žmirkavi svijet pod kaduljom.

Promatrali su sunce kako ukapa svoj crveni oblutak u tamu obzorja.

– Jahat ćemo do kasno u noć – Venters će. – Onda ćeš

ti malo spavati, a ja ću stražariti i pustiti konje neka pasu. Sutra u svanuće odjahat ćemo u Sterling. Oženit ćemo se! Stići ćemo na vrijeme da uhvatimo poštanska kola.

Black Stara i Nighta vezat ćemo za kola i poći ćemo u susret kraju koji nije divlji i užasan poput ovoga!

– Oh, Berne… ! Ali pogledaj! Sunce se spušta nad kaduljom… za nas po posljednji put dok ne smognemo hrabrosti da se ponovo nađemo na granici Utaha. Deset godina! Oh, Berne, pogledaj, da nikad ne zaboraviš!

Ponad valovitih brežuljaka kadulje rumeni oganj se dremljivo povlačio i slabio. Daleku padinu na zapadu izrojtaše duge zrake, šiljci, motke i koplja. Nestajući, zlatne koprene miješale se s niskim rumenim sjenama. Boje i sjene mijenjahu se u sporom, čudesno divnom preobražaju.

Odjedared Ventersa prene mukla buka, tutanj tako mukao da je ličio na šum u morskoj školjci.

– Bess, čuješ li šta? – šapnu on.– Ne.– Poslušaj !… a možda se meni samo čini… ah!Negdje na istoku ili sjeveru, iz daleka beskraja, poput

daha dopre neizrecivo mukao produbljeni dugi huk – dubok, avetinjski tresak, što je grmio, pa izumirao i – iščezao.

21. UZDRHTALA STIJENA

Očiju zamućenih suzama, Jane Withersteen pratila je odlazak Ventersa i Elizabeth Erne koji su se na vrancima trkačima izgubili iza hrpta pokrivenog kaduljom.

– Otišli su! – reče Lassiter. – I sad su u sigurnosti. U

njihovu novom sretnom životu neće im proći niti jedan dan a da se ne sjete Jane Withersteen i … i ujke Jima !… Jane, mislim da je najbolje da i mi krenemo.

Sitnim i opreznim koracima spuštale su se poslušne mazge niz prolaz koji je vodio u kanjon. Međutim, pse koji su cviljeli Lassiter je morao vezati za uzicu i povesti ih. Jane se osjećala sputanom nekim čuvstvom što ne bijaše niti ravnodušnost niti nehat, ali niti radoznalost za svijet što ju je okruživao. Fizički je još bila snažna, ali psihički izmorena. Taj čas ulaska u Deception Pass predstavljao je vrhunac njenih patnji, poplavu njena gnjeva, njenu posljednju žrtvu – najviše dostignuće njene ljubavi. Od života više ništa ne bi tražila kad bi uza se imala Fay, mislila je.

Slijedila je Lassitera poput automata niz strmu prašnjavu stazu prekrivenu komadićima zdrobljena kamenja. Kad bi se negdje poskliznula ili bi joj se odronjeno kamenje dokotrljalo do nogu, ona se uopće nije plašila. Preovladalo je njome neko neodređeno olakšanje pri pomisli da će život provoditi zatvorena među crnim kamenim stijenama, duboko skrivena od sunčeva blještavila i rumenila kadulje. Lassiter podesi stremenje na jednoj mazgi i zamoli Jane neka pojase. Našla se kako jaše između tamnih svjetlucavih stijena. U ovom je kanjonu bilo tišine, mira i hladovine. Posve ravnodušna, zamijetila je kako prolaze ispod nekakvih stjenovitih klisura, preko dijelova tla pokrivenih travom, kaduljom, šikarom i šumarcima s vitkim stabljem, pa preko bijelih, šljunkom pokrivenih jaruga, i zaobilaze gromade porazbijanih stijena. Mazge su neumorno kaskale a psi, ponovo slobodni, neumorno su trčali. Lassiter je išao dalje, bez zastoja, i na svakoj čistini se

ogledavao. Sjenke ispod zidina stadoše uzmicati pred sunčevom svjetlosti. Došli su do gustog šumarka tankih stabala, kroz koji su prošli i izbili na bogat travnjak s vodom. Tu je Lassiter kratko vrijeme odmorio mazge, ali je sam bio neumoran, nemiran, šutljiv, uvijek na oprezu. Često je virkao iza stabala. Ona tmurno pomisli kako se neprijatelji nalaze iza njih i ispred njih. Ipak, ova pomisao ne pobudi u njoj niti strah niti ikakvo zanimanje.

Na njegov znak ona pojase i potjera mazgu da u stopu prati Lassiterovu mazgu. Kanjon se sužavao, izupčani rubovi zidine bijahu sve viši; sunce je vrelo pržilo iz samog središta plave trake neba iznad njihovih glava. Sad je Lassiter išao sporije, s još većom brigom birao teren i neprestano nešto mrmljao psima. Sad su to bili lovački psi – pametni, oprezni, sumnjičavi, psi što njuše topao vazduh. Jednoličnost žutih zidina razbi druga boja i glatka površina kamena, a izupčani rubovi postadoše još kršniji.

U dubokim usjecima zjapile su provalije, prijevoji su zavijali u pravom uglu, i potom se Pass širio na jednom mjestu gdje su se kanjoni ukrštavali.

Lassiter sjaše i povede svoju mazgu. Pozove pse bliže k sebi i puževim korakom stane prolaziti između crnih naslaga stijena i guste šikare ispod lijevog zida. Dugo je promatrao i osluškivao prije nego što bi se usudio da prijeđe ispred otvorenih ulaza u poprečne kanjone, Na kraju je zastao, vezao svoju mazgu, digao ruku da upozori Jane, potom skliznuo među stijenje i, praćen vjernim psima, nestao iz vidokruga.

Jane njegova odsutnost ne bijaše niti kratka niti duga.Kad se ponovo pojavio pored nje bio je blijed, usne

mu se stisle u tvrdu crtu, a sive mu oči hladno sijevale.

Zamolio ju je da sjaše i poveo je mazge u zaklon od kamenja i cedrova, gdje ih sveže.

– Jane, naletio sam na ljude koje sam tražio i sad ću za njima.

– Zašto?– Nema smisla gubiti vrijeme na objašnjavanja.– Zar ne bismo mogli proći a da nas ne vide?– Izgleda da bismo. Ali tu igru ja ne igram. Međutim,

želio bih znati šta ćeš ti učiniti ako se ne vratim.– Šta bih mogla učiniti?– Mislim, mogla bi se vratiti Tullu, ni ostati u Passu

gdje će te zarobiti kradljivci. Šta ćeš učiniti?– Ne znam. Nisam sposobna da razmislim.Samo, mislim da bih više voljela da me zarobe

kradljivci.Lassiter sjedne, zagnjuri glavu među šake i nekoliko

trenutaka osta zaokupljen dubokim mislima. Podigao je lice koje mu je bilo tvrdo, izbrazdano i hladno kao isklesano u kamenu.

– Ja idem. Samo sam tek tako spomenuo mogućnost da se ne vratim, ali sam prilično siguran da ću se vratiti.

– Je li potrebno da toliko riskiraš? Zar se moraš još tući? Zar nisi prolio dosta krvi?

– Volio bih ti reći zašto odlazim – nastavi on hladnim tonom kojim se rijetko služio u razgovoru s njom. To joj upade u oči, ali joj je bilo svejedno, kao da je progovorio na svoj stari, ljubazan, topli način. – Ali, neću ti reći. Ipak znaj: dobrota i milosrđe, to blago tvoje duše, usprkos tome što su najljepši darovi kojima je priroda obdarila ljude, nisu ni od kakve dobrobiti na ovoj našoj granici Utaha. Ovdje je život pakao. Ti vjeruješ, vjerovala si da tvoja vjera ovaj život pretvara u nebo.

Možda si spoznala da je to čista tlapnja. Pa ipak, Jane, ne bih te želio drugačiju, i zato hoću da te sakrijem nekamo u ovom Passu. Volio bih sakriti još žena, jer sam došao do uvjerenja da među mormonkama ima tebi sličnih. A volio bih da ti uvidiš koliko je život na ovoj granici tvrd i okrutan.

Krvav je. Ti si pomislila da će ga crkve i crkveni ljudi učiniti boljim. Ali ne, oni ga čine gorim. Ti daješ imena pojmovima i stvarima…

nazivaš ih biskupom, starješinom, svećenikom, mormonizmom, dužnošću, vjerom, obožavanjem.

Ti sanjaš, ili te pritislo ludilo. Ja sam čovjek, i ja znam. Za mene postoje imena kao fanatici, zaslijepljene žene, sljedbenici, tlačitelji, kradljivci, rančeri, pljačkaši, jahači. A život je...ono što si proživjela za ovih posljednjih mjeseci.

Tu nema pomoći. Ali, ne može dovijeka trajati.Upamti ovo: jednog će dana granica biti bolja,

poštenja, zahvaljujući osjećaju za pravdom ljudi poput Lassitera!

Gledala je kako se njegova visoka spodoba diže, kako je uporno i čudnovato gleda, a potom se bešumno iskrada i nestaje među stijenjem i drvećem. Ring i Whitie, nepozvani da ga slijede, ostadoše uza nju. Osjećala se krajnje iscrpljenom, pa opet joj se činilo kao da se ne radi o njenu vlastitom tijelu. Sjela je u sjenu i pokušala da razmišlja. Spazila je jednog guštera, pogled joj pao na kaktusov cvijet, na pse što su se odmarali, na mazge, vidjela je i jednog orla što se vinuo visoko ponad nekog žutog oštraca. Nekada sii joj i najbolju radost pričinjali najsitnije cvijeće, ili neka boja, ili pak let pčele, ili ma kakav živi stvor. Lassiter je otišao slijedeći poziv svoje

neutažive žeđi za krvlju, otišao je možda u vlastitu smrt, i njoj je bilo žao, ali u njenoj žalosti nije bilo osjećanja.

Najedared iz ulaza u kanjon, upravo ispred nje, odjeknu jasan, oštar pucanj iz puške. Jeka mu odgovori. Odmah uslijedi prodoran vrisak bola koji se brzo slomi. Jeka opet odjeknu, u tmurnom podražaju zvuka. Mukli pucnji pištolja – hrapava vika – topot kopita. – nj istanje konja – izmiješana jeka – i opet tišina! Lassiter vjerojatno ima pune ruke posla, pomisli Jane, a tijelo njeno ne zadrhti, niti joj se koža napne.

Da, granica je krvavi kraj. Ali, život je oduvijek bio krvav. Ljudi su majstori za prolijevanje krvi.

U duhu joj proletješe slike iz povijesti svijeta – ratovi Grka i Rimljana, tama srednjovjekovna, zločini u ime vjere. Na moru, na zemlji, svukuda – ljudi što pucaju, bodu, kunu i tuku se. Žudnja, moć, potlačivanje, fanatizam, ljubav, mržnja, osveta, pravda, sloboda – eto zbog čega ljudi ubijaju jedan drugoga.

Ležala je pod cedrovima, zurila kroz nježno, čipkasto lišće u plavo nebo, razmišljala i prepuštala se lutanjima mašte i sve joj je bilo svejedno.

Podnevnu tišinu poremetiše novi oštri pucnji.ćula je kako se negdje kamenje odronjava, kako netko

promuklo uzvikuje nekakvo upozorenje, do nje je dopro povik na uzbunu, pa opet jasan oštar pucanj iz puške, i još jedan krik koji je bio krik smrti. Uto se puščana paljba izmiješa s muklom pucnjavom iz pištolja. Tanad je letjela iznad Janeina skrovišta. Jedan metak udari u neki kamen i zviždukom odletje nekuda u zrak. Nakon toga, za neko vrijeme čuli su se samo pojedinačni pucnji, potom se i oni izgube, Zatomljeni dugom treskom paljbe iz težih piš tolja.

Nešto kasnije Jane začuje topot konjskih kopita po kamenju, koji je bivao sve bliži. Nastupila je tišina sve dok Lassiterov mekani, zveketavi korak nije uvjerio Jane da se to on približavao. Pojavio se sav obliven krvlju.

– U redu je, Jane – on će. – Vratio sam se. I ne brini. Pomoću vode iz jedne čuturice on ispere krv s lica i

ruku. – Jane, sad požuri. Iscijepaj moj rubac na dva dijela i

previj mi ova mjesta. Ova rupa na ruci mnogo smeta, gore nego ova rana iznad uha. Tako… fino to radiš. Nisi ni najmanje nervozna… ne drhtiš. Mislim da nisam odao dovoljno priznanja tvojoj hrabrosti. Milo mi je što si odvažna upravo sada, kada je najpotrebnije. Pa, bio sam se lijepo sakrio, koliko mi je trebalo da me ozbiljnije ne pogode, ali su oni cijelo vrijeme samo sipali olovo. Ispucao sam svm puščanu municiju, pa sam onda krenuo za njima. Možda si čula. Tada su me pogodili. Morao sam ispaliti do posljednjeg metka iz svojih pištolja, a i oni su morali, kako sam vidio. To su razbojnici i mormoni zajedno, Jane! Sad imam pet rupa u trupini, i pištolje bez metaka. Hajde, požuri.

Odvezao je bisage sa mazgi, skinuo je s njih sedla i bacio ih na tlo, pustio je mazge slobodne, pa je pozvao pse i pošao nekuda među stijenj e i cedrove do čistine gdje su stajala dva konja.

– Jane, jesi li jaka? – Mislim. Nisam umorna.– Nisam tako mislio. Možeš li sve podnijeti?– Mislim da mogu.– Činiš mi se nekako hladnom i tupom.Stoga te želim pripremiti.– Za što?

– Nisam ti rekao zašto moram poći za onim tipovima. Nisam ti mogao reći, bojao sam se da ćeš svismiti od bola. Ali sada stvari stoje drugačije… nadam se da ćeš podnijeti udarac što ću ti ga sad zadati.

– Hajde, reci, prijatelju moj.– Doveo sam malu Fay! Živa je… teško ranjena… ali

će preživjeti.Lassiterov dubok, uzdrhtali glas snažno podrma

Janeina zamrla čuvstva i obdari ih novim osjećajem za život, novom životnom snagom.

– Ovdje – on dometne i pokaže joj gdje je mala Fay ležala na travi.

Nesposobna da govori, nesposobna da stoji, Jane klone na koljena. Po onim dugim, krasnim zlatnim vlasima Jane prepozna svoju ljubljenu Fay. Samo što sada više nije bila lijepa. Lice joj bilo nagrđeno i činilo se kao ostarjelo bolom. No, bila je živa, srce joj je tuklo, i Jane osjeti kako joj se vraća snaga i želja za životom.

– Vidiš, naprosto sam morao otići po Fay – govorio je Lassdter dok je klečao i vodom prao Fayino malo blijedo lice. – Ali ne bih se više nikad želio naći u sličnu položaju i donositi odluke kao maloprije. Među onom bagrom bio je neki ranjenik, Jane. Možda ga je Venters ranio.

Radi njega su se zadržali ovdje. Čim sam spazio Fay, odmah sam odlučio da je moram osloboditi.

A i konji su mi bili potrebni. Prema tome, morao sam se izložiti opasnosti. Tako sam dopuzao blizu logora. Jedan od njih skoči na konja s malom Fay. Opalio sam, on je, naravno, pao. I ona s njim… pala je ravno na glavu i… pri tom se ugruvala i izranila. Jane, pazi, dolazi k sebi! Nije teško ranjena!

Fayine duge trepavice trepnuše, oči joj se otvore. U prvi mah činile su se staklastim. Bile su kao izbezumljene bolom. Potom se raširiše, potamniše, zasvjetlucaše shvaćanjem … preneraženjem … sjećanjem … i naglom divnom radošću.

– Mama … Jane! – mala šapner – Oh, mala Fay, mala moja Fay! – krikne Jane dižući i stišćući dijete uza se.

– A sad, što brže možemo! – reče Lassiter mrko, mirno. – Jane, pogledaj u Pass!

Iznad gomila stijenja i čistina kadulje Jane spazi grupu jahača koji su izbijali kroz uski prolaz što je vodio u Pass. Na čelu im bijaše bijeli konj kojeg je ona, čak i na tu udaljenost od jedne milje ili možda više, odmah prepoznala.

– Tuli! – gotovo je kriknula.– Tako je. Ali, još uvijek smo mi u boljem položaju.

Njihovi su konji umorniji od naših. Čini se da ih je Venters izmorio. On je to namjerno učinio, da bi ih što više zadržao.

Užurbano je prikačio bisage na sedla, brzim pogledom provjerio da li je stremenje i sve ostalo u redu, potom se jednini skokom našao u sedlu.

– Daj mi malu Fay – on će.Jane mu dršćućim rukama pruži djevojčicu.– Ženo, smiri se. Sad je pitanje života ili smrti.

Upamti! Na konja! Ne gubi živce. Drži se blizu mene. I pazi kuda ti konj ide.

Jane nekako uzjaše, nekako smogne snage da dohvati uzde, da podbode konja, da se drži na njemu, da jaše. Užasan, grozan strah obuzeo joj dušu. Lassiter povede u munjevitom trku preko čistine, jaruga, kadulja, u uski kanjon u kojem se brz topot kopita oštro odbijao od

zidova.U Janeinim ušima zviždao je vjetar, kraj nje je blistavo

stijenj e munjevito promicalo. Ispod konja jurila je staza, kadulja i trava. Lassiter okrene k njoj previjeno, krvlju obliveno lice, dovikne joj par riječi ohrabrenja, ogleda se natrag prema Passu i podbode konja. Jane učini isto. Iz bjesomučnog galopa konji prijeđoše u jednoličan brzi trk. Ovako Jane još nikad nije jahala. Očajnički je pokušala da uskladi svoje pokrete s pokretima konja, da konju na neki način pomogne, da ga vodi i usmjerava preko lakšeg terena. Ali joj ništa nije polazilo za rukom. Prava je sreća da se održala u sedlu i da je još uspijevala podbadati konja. Tu i tamo zatvorila bi oči, da ne gleda Fajdne zlatne kovrče kako vijore na vjetru. Moliti nije mogla, a kleti još manje. Više je nije bilo briga za sebe. Svi njeni sni o životu, sve njene nade u božju providnost usredotočile su se u jednoj jedinoj želji da Lassiter s malom Fay umakne progoniteljima. Ona bi rado okrenula tešku mrcinu koju je jahala, i sebe predala crnom, bezobzirnom Tullu, ali znala je da bi tada Lassiter okrenuo za njom, stoga je produžila jahati.

Koliko je potrajala ta luda trka Jane ne bi um jela reći. Vjetar ju je zasipao bijelom pjenom što se otkidala sa zvala Lassiterova konja. Oba su konja tjerana čas najvećom mogućom brzinom, a zatim brzim kasom, da bi načas došli do predaha i tako oznojeni, zasopljeni, spotičući se jurili dalje.

– Oh, Lassiteru, moramo brže … moramo brže.Okrenuo se, ali ne reče ništa. Povez mu pao s glave,

krv mu curila s lica. Povodio se od naporna jahanja, od tereta Sto ga je nosio pred sobom i od zadobivenih rana. Pa ipak, kako je bio miran, mrk, neustrašiv! Konji su išli

hodom, kasom, galopom, mahnitom trkom, pa opet prelazili u hod. Sati su jurili ili se vukli. Vrijeme je bilo čas i vječnost. Jane se osjećala kao da joj sami pakleni vrazi jure za leđima i nije se usudila osvrnuti iz straha da ne bi pala s konja.

– Oh, Lassiteru! Idu li?Mrki jahač baci pogled preko ramena, ali ne odgovori.

Na vjetru je lepršala Fayina zlatna košića. Sunce je sijalo, zidovi su se ljeskali, kadulja blistala. A potom, kao da je sunce iščezlo, na zidove pade sjena, kadulja izgubi sjaj. Konji su išli hodom – kasom – galopom – trkom – i vraćali se na hod. Ispod visokih stijena skupljale se sjene. Kanjon je skretao, širio se i pretvarao u dugu široku zidovima opkoljenu dolinu.

Opet se pojavilo sunce, koje se spuštalo k zapadu i svojim rumenilom bojilo kadulju. Daleko naprijed okruglo ispreturano kamenje kao da je priječilo prolaz Passom.

– Drž' se, Jane, drž' se! – vikne Lassiter.– Ako ne popustiš, bitku smo dobili, – Lassiteru, idi,

produži sam! Spasi malu Fay!– Samo s tobom!– Oh! … Ja sam kukavica … bijedna kukavica! Ne

mogu se boriti, niti misliti, niti se nadati, niti moliti! Izgubljena sam! Oh, Lassiteru, pogledaj! Da li nam se on primiče? Neću … izdržati …

– Ne govori, ženo, štedi dah i jaši, ne radi sebe ili mene, već radi Fay!

Nakon još jednog trka preko kadulje Lassiterov konj prijeđe u hod.

– Gotov je – reče jahač.– Oh, nije, nije valjda! – jekne Jane.

– Ogledaj se, Jane, pogledaj iza sebe. Prešli smo ovom dolinom tri ili četiri milje, a Tulla još nema na vidiku. Samo još nekoliko milja!

Jane se ogleda i zamijeti kroz uski procijep u zidu niz crnih konja sa jednim bijelcem na čelu. Spazivši jahače, Jane kao da se trgla. Popustio je onaj teret hladne, užasne strave. Gledajući naprijed u pse, u Lassiterova konja koji je hramao, u krv na Lassiterovu licu, u obližnje stijene i najzad u Fayinu zlatnu košiću, nesta ledene jeze iz njenih žila i mada vrlo sporo, ona smogne snage, dovoljno snage da se spasi kao što je Lassiter tvrdio. Uto se Lassiterov konj spotakne i padne.

On oslobodi nogu i skoči iz sedla.– Jane, uzmi dijete – on će podižući malu Fay, koju

Jane zgrabi iznenada ojačaliin rukama. – Sustižu nas – nastavi Lassiter, promatrajući jahače koji su ih gonili. – Pa ipak ćemo im umaća.

Okrene se, držeći uzde Janeina konja, i taman je htio krenuti kad mu pogled pade na bisage posrnulog konja.

– Još nije sasvim prigustilo – izgunđa i brzim prstima, sigurnim i vještim, odriješi spone i prebaci bisage preko ramena. Potom, vodeći Janeina konja, pojuri, pa pođe korakom, da bi zatim udario trkom i ponovo jurio. Jane sad spazi kako su se posve primakli usponu u goloj stijeni.

Lassiter stiže do njega, stane nešto pretraživati uzduž podnožja i, našavši pristupačno mjesto, izvuče umornog konja i povede ga preko kamena. Jane se ogleda i spazi Tullova bijelca na nepunu milju od njih, a iza njega dug niz jahača.

Ispred sebe vidjela je na desnoj strani nastavak doline, a na lijevoj visoku liticu. Lassiter je vukao konja i išao

dalje.Mala Fay ležala joj je na rukama široko otvorenih

očiju koje su još uvijek bile osjenčene bolom, ali ne više staklaste od užasa. Janeine su usne milovale njene zlatne kovrče, male joj ručice slabašno su stezale njenu mišicu. Na slatkim usnicama djevojčice lebdjela je sjenka uznemirena i nadom prožeta osmijeha. I u Jane Withersteen uzdiže se duh snagom lavice.

Lassiter je vodio konja uz laku padinu prema nekim iskrivljenim i izgubljenim cedrovima.

Stigavši do stabala, zastao je.– Jane, daj mi malu i siđi.S nekim čudnim izrazom nečeg konačnog, i kao u boli

zbog rastanka, on otkopča opasač sa praznim pištoljima, potom dohvati malu i načas stane ogledajući se. Tullov bijeli konj počeo se penjati usponom glatke stijene, a za njim nekoliko dorata i vranaca.

– Volio bih znati šta će pomisliti kada spazi ove prazne pištolje. Jane, uzmi svoje bisage i penji se za mnom.

Neki blještav, savršeno gladak uspon, sa malim rupama, uzdizao se sve više i više i pretvarao u žutu liticu. Jane je budno pazila na svaki korak i penjala se za Lassiterom, koji se lagano kretao. Možda je samo štedio snagu, ali ona spazi kapi krvi na kamenu i po tome dokuči razlog. Penjali su se i penjali, ne osvrćući se.

On je teško disao, a ona je počela osjećati kao da joj male užarene čelične iglice badaju slabine i pluća. Čula je kako Lassiter teško dahće i kako psi ubrzano sopću.

– Sačekaj … ovdje – on će.Pred njom se dizao stjenoviti zid, na kojem su bili

mali usjeci, a iznad toga visoka, široka golema litica. Psi

se uspeše, i nestadoše iza jedne izbočine. Lassiter se pope usjecima držeći Fay i povodeći se kao pijan čovjek, potom i on nestade. Ali se odmah vrati sam i upola trčeći upola kližući spusti se do nje.

Uto odozdo začuju grubu viku bijesnih ljudi.Tuli i nekoliko njegovih jahača došli su do mjesta gdje

se Lassiter oprostio sa svojim pištoljima.– Još će vam taj dah trebati … možda! – reče Lassiter

gledajući dolje plamenih očiju.– A sad, Jane, još samo jedan trzaj – on produži. –

Penji se tim malim usjecima. Ja ću za tobom, podržavat ću te. Ništa ne misli, samo se penji. Mala Fay je gore. Oči su joj otvorene.

Rekla mi je samo: gdje je mama Jane?Bez straha, bez drhtaja, bez i jednog dodira

Lassiterove ruke, ne skliznuvši ni jednom, Jane se pope stepeništem malih usjeka.

On je gurne iza izbočine na zidu. Široko rastvorenih očiju Fay je ležala u sjeni mračnog kamenog zida. Psi su čekali. Lassiter uzme dijete i uđe u neki taman procijep koji je išao u cik-caku.

Procijep se proširi. Otvori se. Jane je zapanjeno gledala divno gladak i strm uspon što je vodio između opasno nagnutih, raspuklih zidina. U prolazu lebdjela je neka crvena koprena od umirućeg sunca. Lassiter se penjao sporim odmjerenim korakom, a krv što je iz njega kapala crveno je bojila bijeli kamen. Jane je pokušala da ne stane nogom na njegovu krv, ali nije uspjela jer nije bilo drugog mjesta gdje da gazi. Bisage joj otežale, dah joj posustao, pomislila je da će joj srce pući. Mada sporije, jahač se ipak penjao a iz njegovih je pluća hripalo i zviždalo. Uspon se širio.

Ogromni kameni šiljvi i gromade uzdizali su se i stravično opasno naginjali. Kroz procijepe u ispucanom zidu dopirala je crvena svjetlost sunca na zalazu. Jane nije dizala pogled gore, ali je osjećala stijene nad glavom. Osjetila je grozu i strahotu tog mjesta mada joj je od siline napora srce htjelo prsnuti. Iza Lassitera i Fay stupila je na vrh uspona i ušla u uzak gladak otvor.

Lassiter je teturao i dovukao se do ogromne nagnute stijene što je počivala kao na malom pijedestalu. Položi ruku na nju – onu ranjenu ruku – i Jane spazi kako krv kaplje iz otvorene rane. On pade.

– Jane … ne mogu … to učiniti – šapnu.– Šta?– Srušiti … stijenu… Čitavog …. života volio sam …

valjati stijene … a sada … ne mogu!– Sta ti je? Kao da buncaš. Zašto da gurneš tu stijenu?– Naumio sam … da te dovedem ovdje ….i da srušim tu stijenu. Vidiš! Ona će porušiti druge

stijene … obrušiti zidove … zatvoriti prolaz!Jane se zagleda niz dugi uspon, opkoljen nagnutim

stijenama, što čekaju samo najmanji potres pa da se sruše, i spazi Tulla kako se pojavio na dnu i počeo se penjati. Za njim je krenuo jedan jahač, pa drugi, pa treći…

– Gledaj! Tuli! Jahači!– Jest … sada će nas ….. uhvatiti.– A zašto? Zar nemaš snage da srušiš tu stijenu?– Jane … ne radi se o tome … izgubio sam hrabrost!– Ti…! Lassiter izgubio hrabrost?!!– Htio sam je srušiti … namjeravao ….ali … ne mogu.

Ventersova dolina je iza nas, dolje. Mogli bismo … živjeti tamo. Ali … ako srušim stijenu … zatvoreni smo

zauvijek. Ne usuđujem se. Mislim na tebe!– Lassiteru! Sruši stijenu! – klikne Jane.Ustao je, posrćući, ali tvrda i odlučna lica, i opet

položio krvavu ruku na Uzdrhtalu stijenu. Jane je gledala dolje u prolaz. Tuli se penjao.

Pomislila je kako mu gotovo vidi tamno nemilosrdno lice. Za njim se više jahača penjalo. Šta oni donose maloj Fay – Lassiteru – njoj?

– Sruši stijenu! Lassiteru, volim te!