Život Marka Marulića Splićanina

(Vita Marci Maruli Spalatensis)

prema Frani Božićeviću

Humanisti životopis ne smatraju historiografskom vrstom, nego je uspoređuju sa slikarskim djelom ili s odrazom u ogledalu. Svrha je životopisa predočiti čitatelju svojstva pojedinca, njegov izgled i duhovne značajke te tijek događaja bez iscrpne dokumentarnosti. Sama riječ biografija ulazi vrlo kasno u upotrebu, ali zato od antike pa sve do 17. st. pojedinačan biografski tekst naziva se život (vita). Antika je poznavala dva temeljna modela biografije: u jednom se nastoji dati cjelovit i kronološki uređen popis nečijih djela iz kojih proizlaze karakterne crte, dok drugi za okosnicu ima unutarnje, duhovne osobine, a zadaća biografije je prikazati njihovo očitovanje u životnoj praksi. Tako je sastavljen i ovaj životopis od strane Marulićevog sugrađanina i mladog mu suvremenika Frane Božićevića (1469.-1542.).

Marko Marulić rođen je u Splitu 18. kolovoza 1450. Potekao je od plemenitih predaka, oca Nikole i majke Dobrice, što na ilirskom jeziku kod Latina znači Bona. Imao je petero braće i jednu sestru – Šimun, Petar, Ivan, Aleksandar, Valerije i Bira. Među svima njima Marko se isticao kako po dobi, tako i po učenosti i neporočnosti života. Petar, Ivan i Valerije služili su u mletačkoj mornarici kao zapovjednici troveslarki, no Ivan je u prvim danima zapovjedništva napustio svijet. Šimun je stekao zasluge za mletački senat u konjaničkoj vojnoj službi, a Aleksandar ih je sve nadživio i stvorio potomstvo. Bira je živjela u samostanu svetoga Benedikta, a od kolijevke je bila posvećena besmrtnomu Bogu. Kod nje se nalaze mnogobrojna književna djela i poslanice s poticajima na čestit i blažen život, što ih je na domaćem jeziku i vlastitom rukom napisao sam Marko.

Što god je učinio tijekom svog života bilo je vrijedno pohvale, što god je rekao bilo je vrijedno divljenja i što god je napisao bilo je vrijedno spomena. Bio oštrouman i pronicljiv: „Slikao bi poput Apela,rezbario poput Lizipa, oblikovao poput Praksitela.“1 Još od mladih dana bio je naviknut na skromnost. Nije se predavao tjelesnim nasladama, nego je sve vrijeme provodio u učenju, u noćnom radu uz svijeću; svima je bio drag i od svih je bio ljubljen. U latinskoj književnosti napredovao je pod najučenijim ljudima toga doba: Nikolom iz Ferma, Tideom Acciarinijem i Jeronimom Genesiom iz Picena, od kojega je naučio i osnove grčkoga, da je gotovo kao dječak na opće divljenje održao prekrasan govor u pohvalu prevedroga dužda Nikole Marcella.

Božićević Marulića opisuje kao muškarca srednjega stasa, širokih ramena, neugojena vitka tijela, čela vedra i široka, crnih očiju, orlovskoga nosa, pristalog lica, kose poput kore kestena i brade ozbiljne i časne. Svi dijelovi tijela skladno su se slagali sa stasom. Malo je govorio, a među prijateljima bio je ugodan i vrlo duhovit. Bio je mudar, učenost je više krio no što je pokazivao; što god je imao na srcu, to mu bijaše i na jeziku. Svojom čednosti i uljudnošću bio je otvoren svima da su ga s pravom nazivali

1 31. str.

„uzorom života, ogledalom kreposti, mjerilom poštenja.“ 2 Sve do smrti brata Šimuna posvećivao je brigu odijevanju. Pomisao na ljudsku krhkost navela ga je da svoj duh posve uzdigne prema božanskim stvarima.

Posjedovao je veliko nasljedstvo. Brigu o kućanstvu posve je posvetio najmlađemu bratu Valeriju, čiju je smrt jako teško podnio pokazavši to elegijom koju mu je posvetio. Nakon njegove smrti odabrao je sobičak s knjigama koji je zavolio i u njemu živio na najskromniji način. Oko četrdeset godina se danju i noću predano bavio čitanjem svetih svezaka i pisanjem vlastitih djela, a uz to je u najstrožoj pokori postio, bdio, molio i bičevao se u duhovnom zanosu. Jedino je odlazio do hrama posvećenog Djevici i svetom Dujmu, učeniku Petra, prvog apostola. Pomagao je siromasima i poklanjao im što god je mogao, sjećajući se one evanđeoske: „Neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica.“ (Mt. 6,3.) Fisković je dokazao da se Marulić radi mirnijeg života sklonio kao šezdesetogodišnjak na otok Šoltu gdje je živio na imanju svoga prijatelja životom ljudi svoga vremena, a ne u samostanu svetog Petra u Nečujmu, kako govori Božićević, jer ga u Nečujmu u to vrijeme nije bilo. Božićević dalje govori kako se vratio u Split zbog straha od gusara. Ovdje opisuje Split kao najstariji od dalmatinskih gradova, nekoć najčuvenije trgovačko središte dalmatinskih plemena, otoka i gradova, prema Strabonovim riječima.

Napisao je mnogo djela namijenjenih tiskanju, koja hvale i štuju mnogi učeni ljudi i potomci:

O načinu čestita i pobožna življenja po primjerima svetaca, u šest knjiga

Evanđelistar, u sedam knjiga

O nasljedovanju Krista, u jednoj knjizi

Pitanja obaju Zavjeta, u jednoj knjizi

Pedeset priča, u jednoj knjizi

Život svetoga Jeronima, u jednoj knjizi

Tumačenja uz natpise starih uklesane u mramor, u jednoj knjizi

Djela dalmatinskih kraljeva, u jednoj knjizi

Psihologija, o poznavanju ljudske duše, u jednoj knjizi

Davidijada, u četrnaest knjiga

Sedam knjiga pjesama

O Kristovoj poniznosti i slavi, u tri knjige

O proroku gramzivosti i preziranju bogatstva te o kreposti darežljivosti, u jednoj knjizi

O slavnim muževima Staroga zavjeta, u jednoj knjizi

Dijalog o Herkulu kojega su nadvisili kršćani

O posljednjem sudu, u jednoj knjizi

2 33. str.

O miru Italije, pjesma u herojskom stihu (heksametru)

Pripovijest o Juditi, urešena ilirskim ritmovima i skladno prevedena, tako da oni koji su vješti tom jeziku ne mogu pročitati ništa ljupkije i ništa ugodnije, u šest knjiga

Božićević opisuje i njegove vrste prijatelja. Govori o trima vrstama; slavnim ljudima koji ga nisu osobno poznavali, ali na temelju glasa koji se širio o njemu imali o hvaljenim mu djelima visoko mišljenje: Dominik Grimani, Petar Berislavić, Kristofor Marcello, Augustin Mula, Bernard Zane. Drugo su mjesto zauzimali valjani i poštovani, no manje učeni ljudi Dmine i Jerolim Papalić, Nikola Petrarka, Marin Kutejev, Petar Gregorijanić i Alojzije Papalić. Zatim slijede ljudi koji su bili istaknuti u pjesničkom umijeću: Kristofor Papalić, Toma Niger, braća Petar i Jerolim Cipika, Jerolim i Frane Martinčić, autor ovog životopisa, Frane Božićević te Nikola i Antun Alberti.

Marko Marulić umire 5. siječnja 1524. godine lagodnom smrću. Sahranjen je s počastima u crkvi svetog Frane izvan zidina u grobnici svojih pradjedova, kako je i sam odredio u oporuci, kojom je sve što mu je preostalo namijenio Kristovim siromasima. Uzveličan je brojnim epitafima od kojih neke Božićević navodi u životopisu.

Ovo je djelo dragocjeno svjedočanstvo o književniku čija nam se puna veličina ukazuje tek danas. Zbog bliskosti autora sa samim subjektom ovog životopisa i zbog povlaštene blizine iz koje je pisan, Božićevićev kratki, ali dubokim prijateljstvom i divljenjem ispunjen zapis i dan danas zaslužuje biti pročitan i hvaljen kao takav jer je prvi koji je uspio prikazati život i karakter oca naše hrvatske književnosti, Marka Marulića.