SVEUČILIŠTE U ZADRUODJEL ZA EKONOMIJUSMJER: MENADŽMENT

Petra Štefulić

ŽIVOTINJE AUSTRALIJE

Seminarski rad

Zadar, 2008.

SVEUČILIŠTE U ZADRUODJEL ZA EKONOMIJUSMJER: MENADŽMENT

Petra Štefulić

ŽIVOTINJE AUSTRALIJE

Seminarski rad

Predmet: Zaštita okolišaMentorica: Živana Lambaša-Belak, dr. sc.Studentica: Petra ŠtefulićBroj indeksa: 53354-2006

Zadar, svibanj 2008.

SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................23. SISAVCI.................................................................................................................................4

3.1. JEDNOOTVORI.............................................................................................................43.2. TOBOLČARI..................................................................................................................53.3. PLACENTARNI SISAVCI.............................................................................................6

4. PTICE, VODOZEMCI, GMAZOVI I RIBE..........................................................................74.1. PTICE..............................................................................................................................74.2. VODOZEMCI.................................................................................................................74.3. GMAZOVI......................................................................................................................84.4. RIBE................................................................................................................................8

5. BESKRALJEŽNJACI...........................................................................................................106. LJUDSKI UTJECAJ I ZAŠTITA.........................................................................................127. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................13LITERATURA..........................................................................................................................14

1

1. UVOD

Predmet istraživanja ovog seminarskog rada su životinje Australije, njihove specifičnosti i različitosti.

Ciljevi i svrha pisanja ovog seminara su dati kratki prikaz australske faune, objasniti zašto i po čemu se razlikuje od faune ostatka svijeta te navesti neke značajne primjerke.

Ovaj seminarski rad se sastoji od sedam cjelina: uvod, općenito o fauni Australije, sisavci, zatim jedna cjelina koja obuhvaća ptice, gmazove, vodozemce i ribe, nadalje beskralježnjaci, ljudski utjecaj i zaštita te na kraju zaključak. U drugom poglavlju se objašnjava po čemu se razlikuje australska fauna i kako je došlo do te diferenciranosti. U poglavlju sisavci se navode tri glavne skupine sisavaca te njihove karakteristike. Sljedeće poglavlje govori o ribama, vodozemcima, gmazovima i ribama Australije. Cjelina beskralježnjaci navodi značajne predstavnike na tom području, dok ljudski utjecaj i zaštita daju objašnjenje koji su faktori utjecali na australsku faunu te kako se zakonom želi zaštiti taj životinjski svijet.

Metode znanstvenog istraživanja koje su korištene u ovom seminaru su: metoda indukcije i dedukcije, metoda deskripcije, metoda klasifikacije te metoda kompilacije.

2

2. OPĆENITO O FAUNI AUSTRALIJE

Na stvaranje jedinstvene australske faune utjecaj su imale i geološke i klimatske promjene. Australija je nekoć bila dio južnog superkontinenta Gondwane, koji je također uključivao i Afriku, Indiju i Antarktiku. Gondwana se počela razdvajati prije 140 milijuna godina, dok se Australija odvojila od Antarktike prije 50 mil. god. i bila je relativno izolirana sve do spajanja Indijsko-australske ploče s Azijom prije 5.3 mil. god. Kako se Australija odvojila, bila je do određene mjere izolirana od učinaka promjene globalne klime. Jedinstvene životinje koje su bile podrijetlom iz Gondwane, kao što su tobolčari, su preživjele i prilagodile se.1

Nakon razdoblja Miocena, fauna azijskog podrijetla se mogla nastaniti i u Australiji. Wallaceova linija (hipotetska linija koja razdvaja zoološke regije Azije i Australije) je spriječila stvaranje kopnenih mostova i rezultirala izričitom zoološkom razdiobom većine azijske i australske faune, s izuzetkom ptica.

Klima, reljef i tlo utjecali su na zonalne i ekološke varijacije australske vegetacije pa tako i na životinjski svijet.2 Životinje Australije ne mogu se usporediti s nijednima drugima na svijetu, a čak i ptičji svijet, koji je relativno mobilniji, znatno se razlikuje od ostalih. U vrijeme najznačajnije evolucije sisavaca, Australija je bila dovoljno udaljena od ostalih prostora što je uzrokovalo posebnu i različitu evoluciju njenih vrsta. Ovo je područje bilo jedna vrsta “faunskog azila” u kojem su rijetke i ugrožene vrste mogle preživjeti zbog nepostojanja predatora.

Fauna Australije se danas u znatnoj mjeri razlikuje od faune ostalih kontinenata. Otprilike 83% sisavaca, 89% gmazova, 93% žaba te 90% riba i kukaca koji naseljavaju taj kontinent su endemične vrste. Visok stupanj endemičnosti se može pripisati dugotrajnoj geografskoj izoliranosti, tektonskoj stabilnosti te učincima neobičnih klimatskih promjena na tlo i floru tijekom geografskoj razdoblja.

Jedinstvena značajka australske faune jest oskudica sisavaca plodvaša. Dok oni dominiraju na drugim kontinentima, u Australiji su oni ograničeni na oko 100 vrsta šišmiša, štakora i miševa, a prevladavaju relativno primitivni tobolčari koji rađaju nedovoljno razvijene mlade (gotovo embrije) koji se potom dalje razvijaju u tobolcu. Budući da nemaju posteljicu, tobolčari svoje mlade ne mogu dugo nositi u utrobi. Stoga tobolčari okupiraju mnoge ekološke praznine koje posteljični sisavci zauzimaju drugdje u svijetu.

Smatra se da u Australiji živi između 200 000 i 300 000 životinjskih vrsta. Trenutno je poznato svega oko 100 000 vrsta, od čega 244 vrste sisavaca (više od 120 vrsta tobolčara), 720 vrsta ptica (od toga ih se 570 gnijezdi u Australiji, a više od 320 su endemi), preko 500 vrsta reptila (od čega 450 vrsta guštera), 122 vrste žaba, 180 vrsta slatkovodne ribe i 2 vrste sisavaca koji legu jaja (kratkonosi kljunasti ježak i čudnovati kljunaš).

Naseljenje Aboridžina prije 40 000 godina i Europljana nakon 1788 je imalo značajan utjecaj na faunu Australije. Lov, uvoz ne-izvornih vrsta te čovjekovo djelovanje na zemlju, uključujući izmjenu ili uništenje staništa, doveli su do brojnih istrebljenja, kao što je izumiranje rajske ptice. Od dolaska Europljana izumrlo je 19 vrsta sisavaca, uključujući poznatog tasmanskog tigra, 7 vrsta ptica, a mnoge su ugrožene.

1 http://en.wikipedia.org/wiki/Fauna_of_Australia , 01.05. 2008.2 http://www.geografija.hr/novosti.asp?id_novosti=542&id_projekta=0&id_stranice=0 , 01.05.2008.

3

3. SISAVCI

3.1. JEDNOOTVORI

Jednootvori (Monotremata) su jedini red podrazreda sisavaca Protheria (prasisavci). Prasisavci se od svih drugih sisavaca razlikuju time da ne rađaju žive mlade, nego legu jaja.

Današnji prasisavci se dijele u dvije porodice: Kljunaši (Ornithorhynchidae)- čudnovati kljunaš (Ornithorhynchus anaticus) Ješci (Tachyglossidaea) - kratkokljuni ješci (Tachyglosus aculeatus)

- dugokljuni ješci (Zaglossus), 2 vrste

Prasisavci odnosno jednootvorni žive samo u Australiji i na Novoj Gvineji gdje nastanjuju različite okoliše. Dok ješci žive kopnenim životom, čudnovati kljunaši su vezani uz vodu i može ih se naći i u stajačicama i u tekućicama. Uglavnom su samotnjaci i aktivni noću ili u sumrak. Hrana im se sastoji pretežno od beskralježnjaka, rakova, insekata i njihovih larvi kao i crva.

Usprkos potpuno različitom načinu razmnožavanja od svih drugih sisavaca jer legu jaja, imaju druge osobine koje inače odlikuju sisavce. To su krzno, dojenje podmlatka mlijekom kao i niz drugih anatomskih osobina, u koje spadaju i tri slušne koštice. Pored istih osobina, nizom drugih tjelesnih osobina se razlikuju od drugih sisavaca. Imaju samo jedan tjelesni otvor za spolne organe, urinarni trakt i izmet, nazvan kloaka zbog čega se u nekim jezicima za njih koristi naziv ˝kloaka životinje˝. Detalji u građi lubanje, ramenog dijela i kukova su sličniji gmazovima nego onim kod drugih sisavaca. Oni su, istina, "toplokrvne" životinje ali su s tjelesnom temperaturom od 30°-32°C značajno ispod temperature drugih sisavaca, a i njihova sposobnost samostalnog održavanja stalne tjelesne temperature je ograničena.

Lubanja im je izdužena i završava gumastim kljunom. On im je opremljen vrlo osjetljivim elektroreceptorima uz čiju pomoć ove životinje registriraju električni naboj koji stvaraju pokreti mišića njihovog plijena. Na taj način određuju položaj lovine. Imaju vrlo male oči i malene ušne školjke. Odrasle životinje nemaju zube, ali mladunci u trenutku valjenja iz jaja imaju na kljunu izraslinu koja podsjeća na zub i uz čiju pomoć kao i ptica probijaju ljusku jaja. Udovi su im kratki i snažni i završavaju s po pet prstiju. Čudnovati kljunaš između njih ima plivaću kožicu, a kod ješca prsti završavaju kandžama dobro prilagođenim za kopanje.3

Posebnost ovih životinja je otrovna bodlja na gležnjevima zadnjih nogu. Imaju ju pretežno mužjaci, a koriste ih najčešće u obrani. Dužina tijela im se kreće od 30 do 77 cm a težina od 1 do 3 kg čudnovatog kljunaša pa do 16 kg dugokljunog ješca.

Prasisavci se od svih drugih sisavaca razlikuju još i time da ne rađaju žive mlade, nego legu jaja. Njihova jaja su mala, u promjeru imaju samo 10 do 15 mm i svojom kožastom ljuskom i velikim žumanjkom više podsjećaju na jaja gmazova nego ptica. Ženka leže na jednom do tri jaja. Novoizvaljeni mladunci su goli i mali, i svojim embrionalnim stadijem usporedivi su s novorođenim tobolčarima. Ženke nemaju bradavice nego ispod kože mliječne žlijezde koje čine mliječna polja s kojih mladunci ližu mlijeko.

3 Sisavci- dječja enciklopedija; Marjan Tisak, Split, 2005.; str. 106.

4

3.2. TOBOLČARI

Tobolčari (Marsupialia) su takson unutar razreda sisavaca koji se u tradicionalnoj sistematici zajedno s višim sisavcima svrstava u podrazred Theria. Od viših sisavaca (Eutheria) se razlikuju jer mladunče napušta majčino tijelo u vrlo ranom, embrionalnom stadiju, a dalje rastu najčešće u majčinom tobolcu.4 Danas na području Australije i dijelova Oceanije, te u Americi živi oko 320 vrsta tobolčara, što je 6% svih recentnih vrsta sisavaca.

Tobolčari su naselili najrazličitija staništa. Može ih se naći u šumama, na travnjacima, u brdovitim krajevima a i u pustinjama. Međutim, pada u oči da se, za razliku od viših sisavaca, jedva poneka vrsta prilagodila životu u vodi. Razvili su plivaće kožice, a tobolci im se vodonepropusno zatvaraju. Mnoge vrste žive na drveću i nasuprotnim palcem i repom kojim se koriste za prihvaćanje za grane pokazuju vrlo dobru prilagođenost toj vrsti okoliša, dok drugi žive isključivo na tlu.

Značajno su im različite i prehrambene navike. Postoje isključivi biljožderi kao što su klokani (Macropodidae), zdepaši (Phascolomyidae) i koale (Phascolarctos cinereus), zatim svežderi kao što su štakoraši (Didelphidae) i nosati tobolčari ali i mesožderi kao što su zvjeraši i neke vrste oposuma. Nakon što su izumrli veliki mesožderi, kao što su bili tasmanijski tigar (Thylacinus cynocephalus) koji je izumro nedavno te porodica lavova tobolčara (Thylacoleonidae), tasmanijski vrag (Sarcophilus harrisii) je najveći danas još živući tobolčar mesožder.

Tobolčari imaju čitav niz osobina koje su tipične za sve sisavce kao što su krzno koje se sastoji od dlaka, tri slušne kosti, ošit i druge osobine. No postoji i niz drugih anatomskih osobina, pored načina donošenja mladunaca na svijet, po kojima se razlikuju od viših sisavaca. Građa njihovih lubanja ima neke posebnosti. Dio lubanje u kojem je smješten mozak je relativno malen i uzak, što se u usporedbi s višim sisavcima iste veličine tijela odražava manjim i jednostavnije građenim mozgom. Još jedna osobitost je nepce, koje, za razliku od viših sisavaca, uvijek ima nekoliko otvora.

I zubalo ovih životinja se u nekim aspektima razlikuje od placentalnih životinja. Tako svi pripadnici ove takse, s jedinim izuzetkom zdepaša imaju različit broj sjekutića u gornjoj i doljnjoj čeljusti. Tobolčari u velikom broju slučajeva imaju 40 do 50 zubi, dakle bitno više od usporedivih placentarnih životinja. Pri tome imaju upadljivo veliki broj sjekutića, i do 10, u gornjoj čeljusti, kao i veći broj kutnjaka od pretkutnjaka. Promjena zubi se događa samo s trećim pretkutnjakom, svi ostali zubi već izbijaju kao trajni.

Građa organa za razmožavanje kod tobolčara se također razlikuje od onog kod viših sisavaca. Tobolčari imaju dvostruke spolne organe. Tako ženke imaju dvije maternice i dvije vagine, a mužjaci jedan rascijepljeni ili dvostruki penis. Tobolac (Marsupium) postoji kod mnogih, ali ne i kod svih vrsta ove grupe životinja. Neki tobolčari imaju stalni tobolac, kod drugih se razvija samo u razdoblju podizanja mladunaca, dok ga neke vrste uopće nemaju. Kod njih se mladunci skrivaju u kožnim naborima koji su u stvari zakržljali ostaci tobolca, ili krznu majke. Smještaj, odnosno otvor tobolca je različit, kako bi obzirom na način života vrste mladunci bili zaštićeni na najbolji mogući način. Tako klokani koji se kreću skakanjem, tobolac imaju otvoren odozgo, prema naprijed, dok mnoge druge vrste koje hodaju ili se penju imaju otvor tobolca na donjoj strani, otvoren prema natrag. Tobolac imaju u pravilu ženke, no

4 Sisavci- dječja enciklopedija; Marjan Tisak; Split, 2005., str. 102.

5

kod jedne vrste koja živi u vodi (Chironectes minimus) i mužjaci imaju tobolac. U njega kod plivanja i brzog trčanja smještaju skrotum.

Neke vrste pokazuju zapanjujuću sličnost s višim sisavcima, i zapravo su ogledni primjerci konvergencije. Tako je istrijebljeni tasmanijski tigar jako ličio na vuka, dok su mnoge vrste tobolčara razvile letne kožice na isti način kako su razvijene i kod viših sisavaca, i omogućuju im klizanje ili jedrenje zrakom. Neke skupine tobolčara već svojim imenom daju naslutiti veliku sličnost skupinama viših sisavaca (štakoraši, više vrsta iz reda zvjeraša).

3.3. PLACENTARNI SISAVCI

Australija originalno ima 2 reda sisavaca: šišmiše iz reda Chiroptera predstavljeni kroz 6 obitelji te miševi i štakori iz reda Rodentia. Šišmiši i glodavci su relativne pridošlice u Australiji. Šišmiši su vjerojatno stigli iz Azije i prisutni su u fosilnim ostacima od prije 15 mil. godina. Iako 7% svjetskih šišmišijih vrsta žive u Australiji postoje samo 2 endemične vrste šišmiša. Glodavci su stigli u Australiju prije 5-10 mil. god. i potkopali široku rasprostranjenost vrsta poznatih kao stare endemične vrste. Prije oko milijun godina štakor je došao u Australiju preko Nove Gvineje i evoluirao u 7 različitih vrsta Ratusa zajednički zvane nove endemične vrste.

Od ljudskog naseljavanja mnogi placentarni sisavci (Placentaria) su bili doneseni u Australiju i sad se smatraju domaćim. Prvi od njih je bio dingo (Canis lupus dingo). Fosilni ostaci sugeriraju da su ljudi sa sjevera donijeli dinga u Australiju prije otprilike 5 000 godina. Kad su Europljani naselili Australiju namjerno su pustili više vrsta u divljinu, uključujući i crvenu lisicu, smeđeg zeca i europskog kunića. Druge domaće vrste su pobjegle i tokom vremena proizvele divlje populacije uključujući mačku, jelene, konja, magarca, svinju, kozu, bivola i devu. Samo 3 vrste australijskih ne-originalnih placentarnih sisavaca nisu bili namjerno dovedeni , a to su: kućni miš te crni i smeđi štakor.

U australskim obalnim vodama se nalazi 46 morskih sisavaca iz reda Cetacea, ali budući da ove vrste imaju svjetsku distribuciju neki autori ih ne smatraju australskim vrstama. Tu se nalazi 9 vrsta kitova usana i 37 vrsta kitova zubana, koji uključuju svih 6 rodova obitelji Ziphiidae, te 21 vrsta oceanskog dupina uključujući i australskog dupina, vrsta koja je prvi put opisana 2005. godine. Neki oceanski dupini, kao što su orke, nalaze se u svim vodama oko kontinenta. Drugi, kao irrawaddy dupin (Orcaella brevirostris), se zadržavaju u toplim sjevernim vodama.

Dugong (Dugong dugon) iz reda Sirenia je ugrožena morska vrsta, koja naseljava vode sjevernoistočne i sjeverrnozapadne Australije, posebno Torresov prolaz. Može narasti sve do 3 metra dužine i težiti čak do 400 kg. Dugong je jedini biljožderni morski sisavac u Australiji, hrani se morskom travom u obalnim područjima. Uništenje nalazišta morske trave ugrožava opstanak ove vrste. 10 vrsta tuljana i morskih lavova žive kod južne australske obale i uz subantarktičkim australskim teritorijima.

6

4. PTICE, VODOZEMCI, GMAZOVI I RIBE

4.1. PTICE

Australija i njezini teritoriji su dom preko 800 vrsta ptica, od kojih su 350 endemične. Fosilni ostaci ptica su isprekidani. Ipak postoje podaci o precima današnjih vrsta još iz razdoblja kasnog Oligocena. Ptice sa gondwanskom povijesti uključuju neleteće ptice trkačice, emu (Dromaius novaehollandiae) i južni kazuar (Casuarius casuarius), zatim megapode i ogromnu grupu endemnskih papiga. Australske papige zauzimaju šestinu svjetske populacije papiga. Emu je druga ptica po veličini, može narasti do 1,7 m i težiti do 45 kg. Od svih kopnenih ptica, emu je najbolji plivač. Kazuar živi u šumama tropske Australije i Nove Gvineje. Ima greben koji upotrebljava kao kacigu dok se probija kroz gusto grmlje.5

U ptice pjevačice Australije spadaju: carić (Troglodytidae), crvendać (Petroica phoenicea), svraka (Gymnorhina tibicen), carska ptica (Paradisaea minor), kratkokljuni pužić (Climacteridae), sjenica (Ptilonorhynchidae) i još mnogo njih. Satenska sjenica je fascinantna ptica koja je privukla zanimanje mnogih evolucijskih psihologa. Ima kompleksni ritual parenja u kojem mužjak napravi gnijezdo ispunjeno plavim sjajnim stvarima da bi privukao partnericu.

Relativno nedavni kolonizatori iz Euroazije su: lastavice (Hirundo rustica), ševe (Alaudidae), drozdovi, slavuji i vrapci (Turdidae) te neki predatori kao što je australski orao (Aquila audax). Neki od njih, kao zelendur (Cardelius cardelius), koegzistiraju normalno sa australskim vrstama, dok drugi, kao što je domaći vrabac (Passer domesticus), uništavaju neke autohtone ptičje vrste i tako destabiliziraju početni ekosistem.

Oko 200 vrsta morskih ptica žive na australskoj obali uključujući mnoge vrste selica. Australija je na južnom kraju istočno-azijskog - austral-azijskog letnog puta za selidbene morske ptice, koji se proteže do daleko istočne Rusije i Aljaske kroz jugo-istočno Aziju do Australije i Novog Zelanda. Oko 2 milijuna ptica putuju ovom rutom u i iz Australije svake godine.

Jedna vrlo uobičajena velika morska ptica je australski pelikan (Pelacanus conspicillatus) koji se može naći na većini vodenih puteva u Australiji. Mali pingvin (Eudyptula minor) je jedina vrsta pingvina koja se razmnožava na australskom kontinentu.

4.2. VODOZEMCI

Australija ima četiri autohtone obitelji žaba i jednu donesenu, žabu krastaču (Bufo marinus). 1935. godine žaba krastača je donesena u Australiju kao neuspjeli pokušaj kontroliranja nametnika u nasadima šećerne trske. Međutim, ona je postala jedna od razarajućih štetočina, šireći se preko sjeverne Australije. Žaba krastača proizvodi otrov koji je toksičan za autohtonu faunu, kao i za čovjeka.

Južne žabe (Myobatrachidae), su australska najveća grupa žaba, sa 120 vrsta iz 21 rodova. Gatalinke (Hylidae), uobičajene su u kišnim područjima sjeverne i istočne obale i ima 77 vrsta

5 Farndon, J: 1000 stvari koje bi trebalo znati- divlje životinje; Extrade; Rijeka, 2002., str. 18.

7

žaba iz tri roda. 18 vrsta iz dva roda Microhylidae su ograničene na prašume. Najmanja vrsta, male žabe (Cophixalus exiguus), je iz ove obitelji. Postoji samo jedna vrsta iz svjetske dominacijske grupe žaba, a to je australska stablena žaba (Rana daemeli) koja se pojavljuje samo u prašumama Queenslanda. Kao i drugdje, dogodio se značajan pad u australskoj populaciji žaba zadnjih godina. Iako su svi razlozi za opadanje populacije nejasni, mogu se barem djelomično pripisati smrtonosnoj vodozemnoj gljivičnoj infekciji chytridiomycosis.

4.3. GMAZOVI

Australija ima i slatkovodne i morske krokodile. Morski krokodil (Crocodylus porosus) je najveći živući krokodil, koji dosiže preko 7 metara dužine i preko 1000 kg težine, a mogu i ubijaju ljude. Žive na obali te u rijekama i močvarnim staništima u sjevernoj Australiji, a uzgajaju se radi njihovog mesa i kože. Slatkovodni krokodili (Crocodylus johnsoni), koji žive samo u sjevernoj Australiji, se ne smatraju opasnima za čovjeka.

Australija je jedini kontinent gdje otrovne zmije brojčano nadmašuju njihove neotrovne rođake. Australske zmije pripadaju 7 obitelji, od kojih najotrovnije vrste uključuju vatrenu zmiju (Oxyuranus microlepidotus), istočno-smeđu zmiju (Pseudonaja textilis), taipan (Oxyuranus scutellatus) i istočno tigrastu zmiju (Notechis scutatus) iz obitelji Elapidae. Od 200 vrsta te obitelji, njih 86 su pronađene samo u Australiji. Postoji 33 morskih zmija iz obitelji Hydrorhiidae koje nastanjuju australske sjeverne vode, od kojih su mnoge i izuzetno otrovne. Dvije vrste morskih zmija iz Acrochordidae također se pojavljuju u australskim vodama. Australija ima samo 11 vrsta iz svjetski najvažnije obitelji zmija Colubridae. Nijedna od njih nije endemična i smatraju se relativno novim došiljcima iz Azije. Također se u Australiji mogu naći i 15 vrsta boa (Boidae) i 31 vrsta slijepih zmija (Typhlopidae).

U Australiji se nalazi više guštera nego igdje drugdje na svijetu, s predstavnicima 5 obitelji. 114 vrsta u 18 rodova macaklina (Gekkonidae) su rasprostranjeni po čitavom kontinentu. Pygopodidae je endemična obitelj bezudovnih guštera; od 34 vrsta iz osam rodova, samo jedna vrsta se ne pojavljuje u Australiji. Zmajski gušter (Agamidae) je predstavljen sa 66 vrsta u 13 rodova, dok se varani (Varanidae) pojavljuju u 26 vrsta.6 Gušterice (Scincidae) se pojavljuju u 389 vrsta iz 38 rodova što čini 50% australske faune guštera, a u tu skupinu spada i plavo-jezični gušter (Tiliqua rugosa).

4.4. RIBE

Više od 4400 vrsta riba nastanjuju australske plovne putove; od tih, 90% su endemske. Međutim, s obzirom na relativnu nestašicu slatkovodnih plovnih putova, Australija ima samo 170 vrsta slatkovodnih riba. Dvije obitelji slatkovodne ribe su antičkog podrijetla: arowana (Osteoglossidae) i queenslandska dvodihalica (Neoceratodus forsteri). Queenslandska dvodihalica je najprimitivnija od svih svih australskih dvodihalica, razvila se prije nego se Australija odvojila od Gondvane. Jedna od najmanjih slatkovodnih riba, svojstvena na jugo-zapadu Zapadne Australije, je riba salamander (Lepidogalaxias salamandroides), koja može preživjeti isušenje u suhoj sezoni zakopavanjem u blato. Ostale obitelji s potencijalnim gondvanskim podrijetlom uključuje Retropinnidae, Galaxiidae, Aplochitonidae i Percichthyidae.

6 Delano, M. F: National Geographic knjige o prirodi- pustinja; Egmont; Zagreb, 2005., str. 40.

8

Osim prastarih slatkovodnih vrsta, 70% australskih slatkovodnih riba imaju sličnosti s tropskom indo-pacifičkim morskim vrstama koje su se prilagodile slatkoj vodi. Ipak, fosilni dokazi ukazuju na to da mnogi od tih vrsta slatkovodnih riba su isto antičkog podrijetla. Te vrste uključuju slatkovodne paklare (Petromyzontidae), haringe (Culpidae), somove (Ictalurus), i oko 50 vrsta krkuša (Eleotridae), uključujući i spavajućeg bakalara (Oxyeleotris lineolatus). Autohtone slatkovodne ribe uključuju australskog barramundi grgeča (Lates calcarifer), murrayjevog bakalara (Maccullochella peelii peelii) i zlatnog grgeča (Macquaria ambigua).

Značajan broj egzotičnih vrsta slatkovodnih riba, uključujući smeđu (Salmo trutta), potočnu (Salvelinus fontinalis) i kalifornijsku pastrvu (Oncorhyncus mykiss), atlantskog (Salmo salar) i chinookovog lososa (Oncorhynous tshawytscha), crvenoperajastog grgeča (Perca fluviatilis), šarana (Cyprinus carpio) i gambuziju (Gambusia affinis), su uvedene u australske plovne putove. Gambuzija je osobito agresivna vrsta poznata po maltretiranju i ujedanju peraja drugih riba. To je povezano s opadanjem i lokalnim izumiranjem mnogih malih autohtonih ribljih vrsta. Uvedene vrste pastrve su imale ozbiljne negativne utjecaje na brojne gorske autohtone riblje vrste kao i na drugu gorsku faunu kao što je pjegava gatalinka (Litoria spenceri). Šaran je jako umješan u dramatični gubitak morske trave, zatim opadanje malih autohtonih ribljih vrsta te trajno povišene razine neprozirnosti u Murray-Dralingov slijev od jugoistoku Australije.

Postoji 80 vrsta škarpina (Osteichthyes) u australskim vodama, uključujući i jednu od najvećih svjetskih koštunjavih riba, ogromna škarpina (Epinephelus lanceolatus), koji može narasti i do 2,7 m i težiti do 400 kg. Veliki koraljni greben uzdržava veliki broj različitih malih i srednjih grebenskih riba, a ima i otrovnih vrsta među koje spadaju i neke čiji otrov može ubiti ljude. Može se naći i 11 vrsta otrovnih raža (Dasyatis), od kojih je najveća glatka raža (Dasyatis brevicaudata). Škarami (Sphyraena barracauda) su jedna od najvećih vrsta Velikog grebena. Međutim, velike grebenske ribe se ne bi smjele jesti zbog mogućeg ciguatera trovanja.

Morski psi nastanjuju sve obalne vode i eustarijska staništa na australskoj obali, a postoji 166 vrsta u tim područjima. 2004. godine se dogodilo 12 neizazvanih napada morskih psa na ljude, od kojih su dva bili kobni. Samo tri vrste morskih psa predstavljaju značajnu opasnost za ljude, a to su: bik ajkula (Carcharhinus leucas), tigrasti morski pas (Galeocerdo cuvier) i velika bijela psina (Carcharodon carcharias). Neke popularne plaže u Quenslandu i New South Walesu su zaštićene mrežom od morskih psa, metodom kojom je smanjena populacija opasnih i bezopasnih vrsta morskih psa putem slučajnog zaplitanja. Izlov morskih psa je također značajno smanjio njihov broj u australskim vodama, zbog čega su neke vrste postale ugrožene.

9

5. BESKRALJEŽNJACI

Od procijenjenih 200.000 životinjskih vrsta u Australiji, oko 96% su beskralježnjaci. Dok je pun raspon beskralježnjačke raznolikosti nesiguran, 90% insekata (Insecta) i mekušaca (Mollusca) se smatra endemičnim. Beskralježnjaci zauzimaju mnoge ekološke niše i važni su u svim ekosistemima kao razlagači, oprašivači i izvori hrane. Najveća skupina beskralježnjaka su insekti, koja uključuje 75% poznatih australskih vrsta životinja. Najraznolikiji red insekata su Coleoptera, s 28.200 vrsta buba i žižaka, zatim red Lepidoptera sa 20.816 vrsta uključujući leptire i moljce, 12.781 vrsta iz reda Hymenoptera u koji spadaju mravi, pčele i ose. Red Diptera, koji uključuje muhe i komarce obuhvaća 7.786 vrsta, ima 2.827 vrsta iz reda Orthoptera, među kojima skakavci, zrikavci i cvrčci. Uvedene vrste koje predstavljaju značajnu prijetnju autohtonim vrstama su: europska osa (Vespula germanica), vatrenocrveni (Solenopsis invicta) i ludi žuti mravi (Anoplolepis gracilipes) te pčela medarica (Apis mellifera) koja se natječe s autohtonim vrstama pčela.

Australija ima široku paletu Arachnidsa, uključujući i 135 vrsta paukova koji su dovoljno poznati kako bi imali zajednička imena. Postoji niz vrlo otrovnih vrsta, kao što je crvenoleđni pauk (Latrodectus hasselti), čiji ugrizi mogu biti smrtonosni. Postoje tisuće vrsta grinja i krpelji iz reda Acarina. Australija ima osam vrsta pseudoškorpiona (Pseudoscorpionida) i devet vrsta škorpiona (Scorpionoidea).

U beskolutičavcima postoji mnogo obitelji vodenih i zemljanih crva. U skupinu zemljanih crva spada i najveći zemaljski zemljani crv, divovski gippslandski crv (Megascolides australis), pronađen jedino u Gippslandu, Victoriji. Oni u prosjeku dosegnu 80 cm, ali pronađeni su primjerci sa do 3,7 m dužine.

Velika obitelj Parastacidae uključuje 124 vrsta australskih riječnih rakova, među kojima se nalaze najmanji riječni rak na svijetu, močvarni rak (Tenuibranchiurus glypticus) koji ne prelazi 30 mm u dužinu, te najveći riječni rak na svijetu, divovski tazmanijski riječni rak (Astalopsis gouldi) koji zna narasti i do 76 cm u dužinu te težiti i do 4.5 kg.

Ogromna raznolikost morskih beskralježnjaka je pronađena u australskim vodama te zajedno s Velikim koraljnim grebenom čini važan izvor te raznolikosti. Među ostalim, mogu se pronaći i: morske spužve (Porifera), meduze (Schyphozoa), koralji (Anthozoa), puževi (Echinoidea), morske zvjezde (Asteroidea), morski krastavci (Holothuroidea), hobotnice (Octopoda), lignje (Cephalopods), kamenice (Ostrea) i još mnoge druge. U otrovne beskralježnjake spadaju: morska osa (Chironex fleckeri), plava prstenasta hobotnica (Hapalochlaena lunulata) i deset vrsta čunjastih puževa (Conidae), koji mogu izazvati zastoj disanja i smrt kod ljudi. Trnokruna zvijezda (Acanthaster planci) obično nastanjuje greben na niskim gustoćama. Međutim, pod uvjetima koji još nisu dovoljno razrješeni, oni se mogu razmnožiti do neodržive gustoće populacije kad je koralj proždran brže nego što se može obnoviti. Ovo predstavlja ozbiljan problem za upravljanje grebenom.7

Ostale problematične vrste morskih beskralježnjaka uključuju autohtone vrste ljubičastog (Strongylocentrotus purpuratus) i bijelog morskog ježa (Salmacis sphaeroides), koji su sposobni preuzeti morska staništa zbog prekomjernog izlova njihovih prirodnih grabežljivaca među koje spadaju petrovo uho (Haliotis) i pećinski jastog (Jasus edwardsii). Uvedeni beskralježnjački napasnici ukljujučuju azijsku školjku (Musculista Senhousia), novo-

7 http://en.wikipedia.org/wiki/Fauna_of_Australia 01.05.2008.

10

zelandsku zelenousnu školjku (Perna canaliculus), crnoprugastu dagnju (Mytilopsis Sallei) i sjeverno pacifičku zvjezdaču (Asterias amurensis), i svi oni istiskuju autohtone vrste školjaka.U australskim vodama postoje mnogi jedinstveni morski rakovi. Najpoznatija klasa, u koju spadaju sve jestive vrste rakova, je Malacostraca. Tople vode sjeverne Australije su dom mnogim desteronožnim rakovima (Decapoda), u koje spadaju: rakovi (Brachyura), rak pustinjak (Paguroidea), jastozi (Palinuridae), škampi (Thalassinidea) i kozice (Dendrobranchiata).

11

6. LJUDSKI UTJECAJ I ZAŠTITA

Barem 40.000 godina australska fauna je igrala važnu ulogu u tradicionalnom životu urođenih Australaca koji su iskorištavali mnoge vrste kao izvor hrane i kože. Kralježnjake koje su uobičajeno lovili uključuju oposume, tuljane i ribe, a u beskralježnjake koje su lovili kao hranu spadaju kukci kao što su moljci, ličinke i školjkaši.8

Upotreba vatrenog poljodjelstva u velikim područjima žitnih polja je bila korištena kako bi se olakšao lov. Modificiranje flore i faune je pridonijelo izumiranju velikih biljojeda sa specifičnom prehranom. Utjecaj Aboridžina na urođene vrste njihove populacije se općenito smatra manje važnom od one europskih doseljenika, čiji je utjecaj na okoliš bio relativno velik. Od europskog doseljenja direktno iskorištavanje urođene faune, uništenje naselja i uvođenje stranih predatora i kompetitivnih biljojeda je dovela do izumiranja 27 vrsta sisavaca, 23 vrste ptica i 4 vrsta žaba.

Puno australske faune je zaštićeno zakonom. Značajna iznimka su klokani koji se brzo šire i redovito se moraju smanjivati. Federalni zakon je stvoren da bi upotpunio australske obveze u konvenciji iz 1992. godine o očuvanju biološke raznolikosti. Ovaj zakon štiti svu urođenu faunu i zaštićuje ugrožene vrste. U svakoj državi i teritoriju postoji osnovni popis ugroženih vrsti. Trenutno 380 životinjskih vrsti su određene kao ugrožene ili pred izumiranjem, no i druge vrste su zaštićene tim zakonom. Štoviše kompletno katalogiziranje svih vrsta u australiji se počelo provoditi, što je ključan korak u zaštiti australske faune i i bioraznolikosti. 1973. godine savezna vlada je uspostavila studij australskih bioloških resursa koji koordinira istraživanja u taksonomiji, identifikaciji, klasifikaciji i rasprostranjenosti flore i faune.

Australija je član internacionalne udruge za kitove i snažno se protivi komercijalnom izlovu. Sve vrste kitova su zaštićene u australskim vodama. Australija je također supotpisnik CITES-a, ugovora koji zabranjuje izvoz ugroženih vrsta. Zaštićena područja su stvorena u svakoj državi i teritoriju za zaštitu i očuvanje jedinstvenih ekosustava. Ova zaštićena područja uključuju nacionalne parkove i druge rezervate kao i 64 močvara registriranih u Ramsarskoj konvenciji i 16 mjesta svjetskog nasljeđa.

Od 2002. godine 10,8 % (774,619.51 km2) cjelokupne površine Australije je u zaštićenim zonama. Zaštićene pomorske zone su stvorene u više područja za zaštitu pomorske raznolikosti. Od 2002. godine ova područja pokrivaju oko 7% (646.000 km2) australske morske nadležnosti. Neka australska ribolovna područja su već preiskorištena i određene kvote su uspostavljene za održiv razvoj novih morskih vrsta.

Državno izvješće o okolišu iz 2001. godine, pripremljeno od strane neovisnih istraživača za saveznu vladu, je zaključilo da se stanje okoliša i upravljanje okolišem u Australiji pogoršalo od zadnjeg izvješća iz 1996. godine. Od posebne važnosti u očuvanju divljeg života, izvješće ističe da su mnogi procesi kao salinizacija, promjena hidroloških uvjeta, krčenje zemljišta, fragmentacija ekosustava, slabo upravljanje obalnim okolišem i uvedene vrste predstavljaju veliki problem za zaštitu australske bioraznolikosti.

8 http://en.wikipedia.org/wiki/Fauna_of_Australia , 01. 05. 2008.

12

7. ZAKLJUČAK

Zbog dugogodišnje izoliranosti, a time i drugačije evolucije, fauna Australije se danas znatno razlikuje od faune ostalih kontinenata. U vrijeme najznačajnije evolucije sisavaca, Australija je bila dovoljno udaljena od ostalih prostora što je uzrokovalo posebnu i različitu evoluciju njenih vrsta.

To područje je bilo jedna vrsta ˝faunskog azila˝ u kojem su rijetke i ugrožene vrste mogle preživjeti zbog nepostojanja predatora. Klima, reljef i tlo su utjecali na zonalne i ekološke varijacije australske vegetacije pa tako i na životinjski svijet.

Životinje Australije se ne mogu usporediti s nijednima drugima na svijetu. Sisavci Australije su vrlo neobični, za razliku u ptica, gmazova, vodozemca, riba i beskralježnjaka koji se toliko ne razlikuju od onih na ostalim kontinentima.

Smatra se da u Australiji živi između 200 000 i 300 000 životinjskih vrsta. Od dolaska Europljana izumrlo je 19 vrsta sisavaca, uključujući poznatog tasmanskog tigra, 7 vrsta ptica, a mnoge su ugrožene. Dozvoljen je komercijalni lov samo nekoliko autohtonih vrsta životinja.

13

LITERATURA

1. Delano, M. F: National Geographic knjige o prirodi- pustinja; Egmont; Zagreb, 2005.

2. Farndon, J: 1000 stvari koje bi trebalo znati- divlje životinje; Extrade; Rijeka, 2002.

3. Sisavci- dječja enciklopedija; Marjan tisak; Split, 2005.

4. http://en.wikipedia.org/wiki/Fauna_of_Australia

5. http://www.geografija.hr/novosti.asp? id_novosti=542&id_projekta=0&id_stranice=0

14

15