Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, …Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović,

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-6861/18,

rješavajući apelaciju M.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2)

tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –

Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik

Mato Tadić, potpredsjednik

Mirsad Ćeman, potpredsjednik

Valerija Galić, sutkinja

Miodrag Simović, sudac

Seada Palavrić, sutkinja

na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je

Predmet broj: AP-6861/18 2 Odluka o dopustivosti i meritumu

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija M.K.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i

Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava

i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P

059280 17 Gž od 12. jula 2017. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da

po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h)

Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za

zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu s članom

72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri

mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne

i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 23. novembra 2018. godine apelaciju

Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog

suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 059280 18

Rev od 6. septembra 2018. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu:

Kantonalni sud) broj 41 0 P 059280 17 Gž od 12. jula 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-4422/17 od 20. decembra 2017. godine

(dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 26.


oktobra 2017. godine protiv presude Kantonalnog suda broj 41 0 P 059280 od 12. jula 2017.

godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom

sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U

obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti

te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom

obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog

suda u Visokom (u daljnjem tekstu. Općinski sud) i A.B (u daljnjem tekstu: tužiteljica)

zatraženo je 18. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, na traženje

Ustavnog suda, Općinski sud je 13. maja 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su u periodu od 21. maja do 3. juna

2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom

sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 059280 16 P od 11. aprila 2017. godine, obavezan je

apelant da na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda, zbog iznošenja

kleveta o tužiteljici, isplati iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da

izreku ove presude, nakon njene pravosnažnosti objavi u kolumni SokoVi.net i u listu Dnevni

Avaz. Presudom je dalje obavezan apelant da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka

u određenom novčanom iznosu dok je odbijen apelantov zahtjev za nadoknadu troškova

parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo sadržaj tužbe i apelantovog odgovora na tužbu te

istakao da apelant nije pristupio na pripremno ročište, zbog razloga koje sud nije mogao

smatrati opravdanim za ovako hitne postupke, pa je isto održano u njegovom odsustvu. Dalje je

naveo da je nesporno da je apelant autor teksta „Kud plovi ovaj brod”, „Lijepe kuće, hoteli,

kreveljenje, Amra, Dinka i potop Visokog”, Transformacija Amre Babić, objavljeni na internet

portalu SokoVi. Dalje je naveo da se u tekstu „Kud plovi ovaj brod” od 29. marta 2016. godine

navodi: “Politika je uvijek bila "maglovita" stvar za običnog smrtnika. Strana, nejasna, daleka.

Međutim, šta ako je ona takva i onima koji se bave istom?! Odgovor bi mogao biti u drugom

pitanju. Šta ako je ljekaru medicina nešto što mu je strano, nejasno, daleko? Dakle, jasno je da

će pacijent upiti štetu od takvog ljekara, isto kao što će i građani trpiti štetu od takvog političara.


Visoko ima nesreću da mu nikud nije nedostajalo takvih političara. I danas je to tako. Takve

političke štetočine se u jednom normalnom političkom ambijentu lako prepoznaju, zatim

margmalizuju, a sve kako bi se njihova štetnost svela na najmanju moguću mjeru. Moglo bi se

reći da je tako nekako funkcionisala i visočka politička scena. Donedavno. Posljedna sjednica

vijeća je pokazala nešto drugo, i sasvim je ogolila svu šizofrenost odnosa među političkim

akterima, te je pokazala i jedno novo, frankenštajnsko lice visočkih vlasti. Političke neznalice,

avanturisti i marginalci postali su pozicija. Počeli su da vladaju. Dovoljno da se svi zapitamo:

'Kud' plovi ovaj biod?' Pri tome, oktobarski lokalni izbori nam ne trebaju biti nikakva utjeha. Ni

moguća promjena vlasti nam ne smije biti utjeha. Kako štetu svesti na minimum, a do momenta

izbora, je misao koja treba da preokupira svakog dobronamjernog Visočanina. Izbori, i sve ono

što oni donose, će biti iskorišteni kako bi se u jednom sveopćem stampedu, protivniku lopta

provukla kroz noge. Pri čemu je protivnik narod, lopta je osmocifreni kredit (rezidencijalna

naselja, reciklazno dvorište, pješački most itd.), a onaj koji probacuje je vlast. "Sklepavanje"

vijećničke većine, od nespojivog, ide u prilog tezi da aktuelna načelnica u preostalih nekoliko

mjeseci pošto-poto želi: zadužiti nas, naseliti nas arapima i potrošiti nekoliko miliona što

budžetskih, što kreditnih, što nama nepoznatih sredstava. Sviđalo se to građanima ili ne,

podržavala to njena matična stranka ili ne. Općinska načelnica će za svoje naume obezbjediti

potrebnu većinu. Jer kako rekosmo, Visokom nikada nije nedostajalo političkih štetočina. Ima li

još iko ko se uzda u političku zrelost i odgovornost, recimo, Mirnesa Fatića, te karikature koja

se preko noći iz najneselektivnijeg kritizera transformiše u najvećeg zagovornika načelnicine

politike. “Vidi li iko u tom činu išta moralno, odgovorno ili pametno? Vidi li iko išta moralno

pri Daliboru Tomičiću? Tom guljaču javnih sredstava. 5.000 KM poticaja bratu, cijena je koju je

platila načelnica, kako bi isti zaboravio daje opozicija na nekoliko preostalih sjednica. I na

kraju, vidi li iko išta drugo osim gela u kosi i pudera na licu famozne SBB trojke? Očekivati od

takvih zrelo i odgovorno ponašanje je isto kao očekivati od bebe da fino ode do toaleta umjesto

što uneredi pelene. I Fatić, i Tomičić, i pomenuta trojka su svojom voljom i svojom političkom

'"vještinom" BPS. SDP i SBB predstavili kao poziciju neposredno pred izbore. Ma šta nam u

kampanji pričali na tu temu, zvučati će degutantno i jeftino. I sigurni smo, beskorisno. Dodamo

li nabrojanim stranačke kolege, kao i nekoliko nazovi nezavisnih vijećnika, dobijemo trenutnu

vlast Visokog. Treba li prešutiti daje ideolog i finansijer te i takve vlasti Amra Babić? Ta žena,

majka, kraljica (kako sama sebi tepa i kako voli da joj se tepa) je sve samo ne ono za šta nam se

predstavlja. Nezapamćeno političko prostituisanje je njena tekovina. Plaćanje podrške

budžetskim sredstvima je njen metod. Za njenog načelnikovanja Općinsko vijeće se pretvorilo u

pijacu, i to buvlju. Prekomponovnje pozicije na samom kraju mandata je njena ideja. A ovakva


većina je njen odraz u ogledalu. Visoko zaista nikada nije niže palo. Nikada nekompetentniji i

nedorasliji ljudi nisu predstavljali visočku vlast, i oktobar će sigurno promjeniti sve. Do tada

ostaje nada da će vlastoljublje i pohlepa, na čemu je i sazdan ovaj savez, bespovratno i prije

štetnih posljedica, isti, i rastočiti.“

8. Općinski sud je naveo da se u tekstu „ Lijepe kuće, hoteli, kreveljenje, Amra, Dinka i potop

Visokog” od 24. marta 2016. godine navodi: „Dinka Omanović predstavlja malignog pajaca koji

pravi cirkus na sjednicama Općinskog vijeća. Dok se ona krevelji i odvlači pažnju od stvarnih

problema, pojedinci iz vrha općinske vlasti kupuju vile, grade hotele na Visočici i putuju po

svijetu. Kako je izvještaj o radu načelnice prošao i zašto je opozicija podržala izvještaj i to u

vrijeme kada se pucalo, pljačkalo i otimalo na sve strane, građanima nije jasno, ali u Visokom

stvari tako funkcioniraju od kako je Amra Babić Načelnica. Sjetimo se samo javljanja iz Zaira u

vrijeme pucnjava ili proslava novih godina u Makarskoj, Splitu i na drugim elitnim lokacijama,

dok u isto vrijeme građanima Visokog uveden policijski sat a dočeka na otvorenom nema već

godinama. Činjenica je da su se mnogi funkcioneri, uključujući i načelnicu Amru Babić

obogatili za vrijeme mandata, kupuju se kuće, grade se hoteli, kupuju se automoili, edukacija

napreduje, ....) u vrijeme kad mnogi građani nemaju pitku vodu, a ako je imaju plaćaju je skupo

kao i odvoz smeća. Ulice u Visokom izgledaju kao kozije staze i svaki vozač proklinje dan kad

su pomenute došle na vlast. Dinka Omanović ne konta da je potrošna roba i da služi kao privatni

pajac kojeg Amra Babić koristi za odvraćanje pažnje od stvarnih problema, jer su kapitalna

ulaganja, kredit i javni poslovi odlična prilika da se opere još koji milion a vile se kupuju, hotel

se gradi a kulturni centar služi za prodaju kozmetike u familijarnom ambijentu, i umjesto da

opozicija otvoreno stane protiv diskutabilnih ideja Amre Babić ona je svesrdno podržava. Na

predstojećim izborima niko od aktuelnih članova kvaziopozicije ne bi trebao ostati u vijeću, jer

je sramota za opoziciju da SDA bude ispravna i da brani interese građana dok kompletna

opozicija kokošari zajedno sa Amrom Babić, dok se maliciozna Dinka krevelji".

9. Općinski sud je naveo da je iz sadržaja navedenog teksta utvrđeno da se u tekstu stalno

spominje tužiteljica, te da je iz gore pomenutih navoda iz objavljenih tekstova, tužbeni zahtjev

tužiteljice u cijelosti osnovan. Istaknuo je da je tužiteljica ostvarila pravo na sudsku zaštitu jer je

apelantu shodno članu 8. Zakona o zaštiti od klevete, uputila zahtjev za demanti tekstova: „Kud

plovi ovaj brod“, Lijepe kuće, hoteli, kreveljenje, Amra, Dinka i potop Visokog“ i

„Transformacija načelnice Amre Babić“, a koji demantiji navedenih tekstova od strane apelanta

nisu objavljeni. Općinski sud je citirao član 4. Zakona o zaštiti od klevete, te ocijenio da su

ispunjeni uslovi da se sporni navodi iz predmetnih tekstova u kojima se spominje tužiteljica,


mogu smatrati klevetom u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Dalje je citirao član 6. stav 1.

Zakona o zaštiti od klevete, te ocijenio da je iz tih navoda, očito da je tužiteljica identificirana

trećim licima, javnosti, kao lice koje se “veoma obogatilo za svog mandata, milionski kredit,

plaćanje budžetskim sredstvima je njen metod, školovalo od državnog novca, gradilo, kupovalo,

putovalo, slavilo, ogrizlo u kriminal, korumpirano...“ Općinski sud je dalje ukazao da iz navoda

teksta “oktobarski lokalni izbori nam ne trebaju biti nikakva utjeha...kako štetu svesti na

minimum, a do momenta izbora, je misao koja treba da preokupira svakog dobronamjernog

Visočanina“, zaključuje da koristeći se jezikom apelanta da razmišljati o “načinjenoj šteti” bez

navođenja koje su to štete, razmišlja svaki zlonamjerni građanin. Istaknuo je da je apelant u

odgovoru na tužbu i u svom iskazu naveo da su gore pomenuti navodi iz tekstova izražavanje

njegovih vrijednosnih stavova, a ne kleveta učinjenu prema bilo kome. Po mišljenju Općinskog

suda, apelant u toku cijelog postupka nije ponudio dokaze čijim bi provođenjem bila dokazana

istinitost objavljenih navoda o tužiteljici, kao i da u toku postupka nije dokazano da se prema

tužiteljici vodi krivični niti bilo koji drugi postupak u kome bi se utvrđivala njena odgovornost

za neke krimogene radnje.

10. Po mišljenju Općinskog suda, u postupku je utvrđeno da su navodi iz spornih tekstova koji se

odnose na tužiteljicu neistiniti, neosnovani, čime je ispunjen jedan od uslova predviđenih

Zakonom da se sporno izražavanje smatra klevetom. Dalje je naveo da se iz svih navedenih

tekstova ne vidi da tekstovi idu u korist nekog drugog, nego je Općinski sud zaključio da

apelant svjesno i proračunato stavlja tužiteljicu kao načelnicu općine u kontekst ljudi koji

“grade kuće, hotele, kupuju aute…, zatim posljedna sjednica vijeća je pokazala nešto drugo, i

sasvim je ogolila svu šizofrenost odnosa među političkim akterima, te je pokazala i jedno novo,

frankenštajnsko lice visočkih vlasti, te i ostali navodi....”, što pokazuje lični animozitet prema

tužiteljici. Također, ukazao je da saopćenjem navedenih sadržaja tekstova putem portala

SokoVi. Net, koji je prema apelantovom iskazu povezan sa Facebook stranicom, pred očima je

javnosti, što direktno utiče na javno mnijenje, i tužiteljicu je dovelo u veoma tešku i stresnu

situaciju, te joj je nanesena šteta koju trpi i koju nije lako ispraviti. Citirao je član 6. st. 2. i 3.

Zakona o zaštiti od klevete te ukazao da je za izražavanje objavljeno u predmetnim tekstovima

apelant odgovoran kao autor teksta i vlasnik portala. Po mišljenju Općinskog suda, iz utvrđenog

činjeničnog stanja očito proizilazi da je apelant namjerno ili iz nepažnje iznosio činjenice

kojima se tužiteljica, bez valjanih i uvjerljivih dokaza, optužuje za vršenje radnji koje mogu

imati i obilježja pojedinih teških krivičnih djela. Stoga je ocijenio da postoji osnov odgovornosti


apelanta za nastanak nematerijalne štete izazvane klevetom tužiteljici, a sve navedeno uveliko

izlazi iz okvira iznošenja vlastitih vrijednosnih stavova tuženog i poprima oblike klevete.

11. Općinski sud je naveo da je donoseći ovakav zaključak, imao u vidu i druge faktore koje u

ovakvom slučaju treba uzeti u obzir, pa je ocijenio da je u postupku utvrđeno da apelant nije bio

dobronamjeran, niti je uzeo u obzir princip zaštite privatnosti tužiteljice. Istaknuo je da apelant u

toku postupka nije osporio da nije poduzeo potrebne mjere da bi kontaktirao i tužiteljicu prije

izrade priloga, čime bi mogao provjeriti objavljenu informaciju o tužiteljici, niti je predložio

dokaze u tom smislu. Stoga je, po mišljenju Općinskog suda, očito da apelant prilikom izrade

tekstova nije postupio u skladu sa pravilima profesije i kodeksa za iznošenjem takvih članaka, u

kome je propisano da niko ne smije emitirati bilo kakav lažan ili varljiv materijal za koji zna da

je lažan ili se može utvrditi da je lažan na osnovu zdravog razuma ili rutinskom provjerom, ili

postoji opravdana osnova za pretpostavku da je lažan, te materijal koji nosi jasan i neposredan

rizik nanošenja javne štete. Zbog navedenih zaključaka Općinski sud ne smatra da je apelantu

povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, koje mu garantuje Zakon o medijima. S tim u vezi,

citirao je odredbe čl. 3. i 19. Zakona o medijima i zaključio da je u postupku nepobitno utvrđeno

da objavljene činjenice na portalu SokoVi.net iz spornih tekstova očito nisu provjerene, ili su

namjerno pogrešno interpretirane, čime su prekršene gore navedene zakonske odredbe. Također

je citirao član 6. st. 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete, te ocijenio da je prema tužiteljici kao

javnoj osobi navedenim spornim izražavanjem prekoračen i predviđeni veći stepen tolerancije. S

tim u vezi, obrazložio je da se sporna formulacija iz priloga ne odnosi kao kritika i

nezadovoljstvo na rad i na vršenje funkcije tužiteljice i kritiku njenog radnog ili političkog

angažmana, već se za tužiteljicu u kontekstu „cjelokupne političke općinske vlasti ukazuje da je

ogrizla u kriminalu... da Visokom nikada nije nedostajalo štetočina… osobu lošeg morala,

utrošak budžetskih sredstava iz poticaja...“ što upućuje na neka teža krivična djela.

12. Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno, a i po samom apelantovom držanju na ročištu,

da je apelant znao da je izražavanje o tužiteljici, koju po iskazu ne poznaje, neistinito ili je

nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja, pa su ispunjeni uslovi za odgovornost apelanta.

Istaknuo je da se formulacija koja je navedena u pomenutim tekstovima za tužiteljicu ne može

smatrati mišljenjem, idejom ili uznemiravajućom informacijom, već se očigledno radi o

činjeničnoj konstataciji kojom se tužiteljica grubo optužuje, a za koju je utvrđeno da su

neistinite i koje predstavljaju klevetu, budući da se tom konstatacijom očigledno nanosi šteta

časti i ugledu tužiteljici. Općinski sud je, analizirajući u cjelini sporne tekstove, imajući u vidu

značaj sredstava javnog informisanja i pravo na slobodu izražavanja, ocijenio da je u tekstovima


izneseno izražavanje koje prelazi slobodu izražavanja predviđenu članom 10. Evropske

konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Cijeneći navedeno, u kontekstu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud

je u skladu sa odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu:

ZOO), a u vezi sa članom 10. Zakona o zaštiti od klevete, dosudio tužiteljici potraživani iznos

na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda. Prilikom odmjeravanja visine

nastale nematerijalne štete, Općinski sud je naveo da je imao u vidu da je tužiteljica očigledno

oklevetana pronošenjem neistinitih činjenica, te odredbu člana 127. Zakona o parničnom

postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i član 8. Zakona o zaštiti od klevete, smatrajući da je

dosuđeni iznos adekvatan nanesenoj povredi ugleda i časti tužiteljice. Ukazao je da se tužiteljica

obratila apelantu da se objavi demanti za sva tri u zahtjevu pobrojana teksta i da apelant nije

objavio ovaj demanti, što je bio dužan u smislu člana 10. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, kao

i osnovnih principa pravednosti i nepristrasnosti. Istaknuo je da je u smislu odredaba člana 199.

ZOO, obavezao apelanta da izreku ove presude objavi u kolumni SokoVi.net i u listu Dnevni

avaz, pošto će se i time postići svrha naknade štete tužiteljici. Općinski sud je naveo da je

ustanovljeno da apelant, kao ni uredništvo portala, nije poduzeo mjere radi ublažavanja štete, što

je posebno cijenio prilikom određivanja visine naknade. Dalje je naveo da iz svih provedenih

dokaza i iskaza parničnih stranaka, od strane apelanta nije bilo iskrene volje za opozivanje

izražavanja neistinitih činjenica ili izvinjenje. Prilikom određivanja visine naknade, sud je imao

u vidu nalaz i mišljenje vještaka, životnu dob tužiteljice, njen položaj i ugled koji uživa,

funkciju koju obnaša, činjenicu da je samohrana majka troje muške djece, duševnu bol i patnju,

zatim izjavu tužiteljice datu u svojstvu parnične stranke, budući da je isti iskaz dat uvjerljivo i

nije u suprotnosti sa drugim iskazima, i odredbe člana 10. Zakona o zaštiti od klevete.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 059280 17 Gž od 12. jula 2017.godine, odbijena je

apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da

je prvostepeni sud u toku cijelog postupka favorizovao tužiteljicu kao parničnu stranku u

odnosu na njega, budući da je prvostepeni postupak u cijelosti proveden u skladu sa odredbama

ZPP. S tim u vezi obrazložio je da je apelantu dostavljena tužba na odgovor, apelant je uredno

pozvan na pripremno ročište i glavnu raspravu, te mu je omogućeno da raspravlja pred

prvostepenim sudom i da predlaže dokaze. Po mišljenju Kantonalnog suda, činjenica da

prvostepeni sud nije usvojio apelantov prijedlog za odgodu pripremnog ročišta ne može se

prihvatiti kao valjan razlog da je tužiteljica u toku prvostepenog postupka favorizovana. Ukazao


je da je prvostepeni sud o prijedlogu za odgodu pripremnog ročišta odlučio na pripremnom

ročištu donošenjem rješenja kojim je taj prijedlog odbijen, nakon izjašnjenja punomoćnika

tužiteljice koji se protivio navedenom prijedlogu, pravilno cijeneći da nisu bili ispunjeni uslovi

iz člana 111. ZPP za odgodu pripremnog ročišta. Također je ukazao da je u presudi navedeno da

apelant nije pristupio na pripremno ročište, zbog razloga koje sud nije mogao smatrati

opravdanim za ovako hitne postupke, pa je održano u njegovom odsustvu.

16. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu pravilne ocjene izvedenih dokaza,

izveo pravilan zaključak da je apelant autor predmetnih tekstova objavljenih na portalu internet

SokoVi, da je iz sadržaja teksta utvrđeno da se u tekstu stalno spominje tužiteljica, te da

pravilno smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan i da je tužiteljica ostvarila

pravo na sudsku zaštitu jer je apelantu shodno člana 8, Zakona o zaštiti od klevete, uputila

zahtjev za demanti predmetnih tekstova, a koji demantiji od strane apelanta nije objavljen. Po

mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je odlučujući o visini naknade nematerijalne štete

pravilno cijenio nalaz vještaka medicinske struke-neuropsihijatar, pravilno primijenio odredbu

člana 127. ZPP i član 8. Zakona o zaštiti od klevete, te pravilno ocijenio da je dosuđeni iznos

adekvatan nanesenoj povredi ugleda i časti tužiteljice. Istaknuo je da je prvostepeni sud

pravilnom primjenom člana 199. ZOO obavezao apelanta da objavi izreku prvostepene presude,

pošto će se i time postići svrha naknade štete tužiteljici. Kantonalni sud je ukazao da u toku

prvostepenog postupka apelant nije ponudio dokaze čijim bi provođenjem bila dokazana

istinitost objavljenih navoda o tužiteljici niti je dokazano da se prema tužiteljici vodi krivični ili

bilo koji drugi postupak u kome bi se utvrđivala njena odgovornost za neke inkriminisane

radnje. Stoga je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda, da je u postupku utvrđeno da

su navodi iz spornih tekstova koji se odnose na tužiteljicu neistiniti, neutemeljeni, čime je

ispunjen jedan od uslova predviđenih Zakonom da se sporno izražavanje smatra klevetom.

17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 P 059280 18 Rev od 6. septembra 2018. godine, odbačena

je apelantova revizija, jer je izjavljena protivno odredbi člana 301b. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz

člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na pravično

suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i

pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz


Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u povredi načela

ravnopravnosti stranaka i načela kontradiktornosti, te nemogućnosti apelanta da predloži sve

dokaze, posebno kada se radi o lokalnom načelniku – tužiteljici koja ima uticaj na rad suda,

nastojeći da na svaki način pokaže „snagu i moć“ prema građanima koji drugačije misle. S tim u

vezi ističe da sud nije udovoljio njegovom opravdanom prijedlogu da odgodi pripremno ročište i

nije dao razloge za odbijanje, čime mu je onemogućeno da predloži dokaze i izjasni se na

dokaze tužiteljice. Smatra da je postojao „politički“ pritisak tužiteljice da se ročište održi.

19. Apelant također ističe povredu materijalnog prava – odredbi čl. 4., 6. stav 1., čl. 8 i 10. Zakona

o zaštiti od klevete u vezi sa članom 10. Evropske konvencije, tačke 10. Deklaracije o slobodi

političke debate u medijima i članom 200. ZOO. S tim u vezi, navodi da sporni tekstovi nemaju

elemente klevete, jer se radi o iznošenju mišljenja i stava apelanta o trenutnoj političkoj situaciji

u Visokom na satiričan način. Kako se radilo o apelantovom mišljenju koje predstavlja njegovo

viđenje trenutne političke situacije i koje ne implicira niti upućuje na tužiteljicu, smatra da nije

imao obavezu da u smislu člana 7. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete dokazuje da li je sadržaj

teksta istinit ili ne. Također smatra da su sudovi trebali cijeniti činjenicu da je tužiteljica javna

ličnost, te da pored apelanta, eventualnu štetu mora nadoknaditi i urednik portala na kojem su

tekstovi objavljeni solidarno, kao i druga lica koja su vršila nadzor nad tekstom. Apelant smatra

da tužiteljica shodno čl. 7. i 123. ZPP nije dokazala štetu koja joj je navodno nanesena spornim

tekstovima, te nije bilo mjesta primjeni člana 127. ZPP. Apelant tvrdi i da tužiteljica nije uputila

zahtjev za ispravku tačno određenog sadržaja, već je uputila uopćen zahtjev bez navođenja koje

dijelove teksta je neophodno ispraviti. Posebno ukazuje da visinu naknade štete koje su dosudili

sudovi smatrajući je previsoko određenom, te da je pored naknade štete obavezan i na objavu

izreke presude.

20. Apelant smatra da je odbacivanjem revizije rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo

pravo na pristup sudu i povreda načela ravnopravnosti stranaka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i

Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kroz pogrešnu primjenu člana 301.b ZPP i

ograničavanja lica koja nemaju položen pravosudni ispit u ostvarivanju svojih prava pred

Vrhovnim sudom. Također ističe da je time diskriminiran u smislu člana II/4. Ustava Bosne i

Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i

Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije imao finansijska sredstva da

angažuje advokata, kao i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije zbog

nemogućnosti podnošenja revizije.


b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci. Smatra da nije povrijedio

pravo iz člana 13. Evropske konvencije, s obzirom na izričitu odredbu člana 301b. st 1. i 2. ZPP.

22. Kantonalni sud navodi da je drugostepena presuda zasnovana na zakonu i da njom nisu

povrijeđena apelantova prava.

23. Općinski sud navodi da ostaje kod razloga datih u prvostepenoj odluci. Smatra da nisu

povrijeđena apelantova prava.

24. Tužiteljica smatra apelantove navode neosnovanim, te ističe da su sudovi postupali u skladu sa

važećim zakonskim propisima. Ističe da apelant zlonamjerno insistira da je tužiteljica

gradonačelnica Visokog i da je postojao politički pritisak i uticaj tužiteljice na pripremno

ročište, što predstavlja još jednu klevetu.

V. Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene

dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze

zajedno.

Član 111. stav 1.

(1) Sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog

održavanja, ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo

održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta

(odgađanje ročišta).

Član 117.

Odredbe čl. 111., 112., 115. i 116. ovog zakona, shodno se primjenjuju na

pripremno ročište.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će

donijeti odluku.


Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na

zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može

utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome

odlučiti po svojoj ocjeni.

26. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br.

59/02, 19/03 i 73/05)

Značenje naziva koji se koriste u zakonu

Član 4. st. 1. tač. a) i d)

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

a) izražavanje - svaka izjava, a naročito svaki usmeni, pismeni, audio, vizuelni

ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili

pronošenja;

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem

ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili

pravnog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu

Član 6. st. 1.-5.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem

ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno

odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor,

odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad

sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu

ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite

činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili

javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili


pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je

nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni

javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom

organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od

političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7. stav 1. tačka a)

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini

istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

Obaveza ublažavanja štete

Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu

izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za

ispravku tog izražavanja.

Obeštećenje

Član 10. stav 1.

(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog

i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud

je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo

štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:

objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili

izvinjenje;

činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem

tog izražavanja, kao i

činjenicu da li bi iznos dodjeljene štete mogao dovesti do velikih

materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.


VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu

nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog

presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju

samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni

pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je

podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je

koristio.

29. Ustavni sud zapaža da je osporeno rješenje Vrhovnog suda broj 41 0 P 059280 18 Rev od 6.

septembra 2018. godine apelantu dostavljeno 1. novembra 2018. godine. U vezi s tim, Ustavni

sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant u roku propisanim članom 18. stav (1) Pravila

Ustavnog suda podnio apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda broj 41 0 P 059280 18 Rev od 6.

septembra 2018. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena iz formalnih

razloga jer ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno za njeno podnošenje. Stoga, Ustavni sud ne

može ispitivati apelantove navode da mu je (odbacivanjem izjavljene revizije zbog

nedopuštenosti) uskraćeno pravo na pristup sudu i načelo ravnopravnosti stranaka iz člana

II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te navode u vezi

člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske

konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske

konvencije. Ovo tim prije što je u svojoj praksi već zauzeo stav da u takvim situacijama

(zakonsko ograničenje lica koja mogu podnijeti reviziju) nije prekršeno pravo pristupa sudu

(vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine,

dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno,

konačna odluka u konkretnom slučaju je presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 059280 17 Gž

od 12. jula 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o tužiteljičinom tužbenom zahtjevu, koju

je apelant osporio u ovoj apelaciji i apelaciji broj AP-4422/17, pa će Ustavni sud apelacione

navode ispitati u odnosu na tu presudu.

30. Ustavni sud, dakle, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od

10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba),

kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelantova

apelacija u predmetu broj AP-4422/17 koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP-


4422/17 od 20. decembra 2017. godine (vidi tačku 2. ove odluke). Navedenu presudu apelantov

punomoćnik je primio 29. augusta 2017. godine, a apelaciju broj AP-4422/17 kojom je osporio

tu presudu podnio je 26. oktobra 2017. godine, dakle blagovremeno, tj. u roku od 60 dana kako

je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

31. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (1) (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne

postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima

facie) neosnovana.

VII. Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana

II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje

iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na

imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku

konvenciju.

Pravo na slobodu izražavanja

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava

2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

34. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu

vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja

javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju

dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono

se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama

propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu

nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi

sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili

prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi

očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.


Opći principi

35. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv.

kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim

stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim tim stavom.

Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tesktu: Evropski sud) i Ustavnog

suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov (demokratskog) društva, jedan od

osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2. člana 10.

ova sloboda je primjenjiva ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje nailaze na pozitivan prijem

ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju,

šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i

može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske

konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle

granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva

da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te

neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju

kao puku deklaraciju.

36. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da

test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do

kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj

potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i

opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je

potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima

ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje

odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se

utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom

konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz

člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti

svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska

prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj

64915/01, stav 70).

37. Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već

ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene)

jer se postojanje činjenice može dokazati dok se za istinitost mišljenja ne zahtijeva dokazivanje


(vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103,

stav 46, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, tač. 75-76, i Ustavni sud,

Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, tačka 31). Ovaj stav je putem odluka

Evropskog suda i Ustavnog suda konstantno reafirmiran s tim što je naročito ukazano da mediji

ne smiju prekoračiti određene granice koje ulaze u opseg člana 8. Evropske konvencije, već je

njihova dužnost da pružaju i saopćavaju informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa,

budući da javnost ima pravo da takve informacije dobije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne

samo suštinu iznesenih ideja i informacija već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska

sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi, Evropski sud, Hrico

protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)).

38. Osim toga, Evropski sud uvijek naglašava da se mora napraviti razlika između privatnih

pojedinaca i lica koja postupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili javne ličnosti.

Shodno tome, dok privatni pojedinac nepoznat javnosti može tražiti posebnu zaštitu svog prava

na privatni život, isto ne važi za javne ličnosti u vezi s kojima su granice kritičkog komentara

šire pošto su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju pokazati

posebno visok nivo tolerancije (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4.

aprila 2017. godine, predstavka broj 50123/06, tačke 31–34 s daljim referencama). Kada

predstavku ispituje prema članu 10. Evropske konvencije, Evropski sud, takođe, uzima u obzir i

način na koji se došlo do spornih informacija i njihovu vjerodostojnost (vidi Evropski sud,

Ärtztekammer fur Wien and Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine,

predstavka broj 8895/10, tačka broj 64 s daljim referencama).

39. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud više puta „potvrdio pravo da se saopštavaju, u

dobroj namjeri, informacije o pitanjima od javnog interesa, čak i ako to podrazumijeva štetne

izjave o pojedincima […], i naglasio da su granice prihvatljive kritike još uvijek šire kada je

meta političar […]. Iako je dragocjena za sve, sloboda izražavanja je posebno važna za političke

stranke i njihove aktivne članove […]“ (vidi Evropski sud, Filipović protiv Srbije, presuda od

20. novembra 2007. godine, stav 54).

Primjena općih principa na konkretan slučaj

40. Dovodeći navedene opće principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je

neupitno da osporena presuda predstavlja miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

Budući da je osporena presuda donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, za

Ustavni sud je takođe neupitno da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano


zakonom u smislu standarda iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije. Osim toga, ovi zakoni su

javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga,

Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim

odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom

konvencijom. Osim toga, osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenula

tužiteljica protiv apelanta zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja u

pravo apelanta na slobodu izražavanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ u okviru prava na

privatnost, dakle, ugleda tužiteljice, što je, svakako, legitiman cilj.

41. Ustavni sud, imajući u vidu princip proporcionalnosti, dalje treba ispitati da li su u osporenim

presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da je u konkretnom

slučaju apelant konzumirajući svoje pravo na slobodu izražavanja prouzrokovao štetu tužiteljici.

Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je

dokazati postojanje „hitne društvene potrebe“, koja je tražila konkretno ograničenje u

ostvarivanju slobode izražavanja. Za Ustavni sud se s tog aspekta postavlja pitanje da li je u

konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između slobode izražavanja apelanta i

tužiteljičinog prava na privatnost (ugled).

42. U vezi s tim, Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost

vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu dati dokazi. Imajući u vidu specifičnost postupka

radi naknade štete učinjene klevetom i činjenice da istinitost mišljenja nije potrebno dokazivati,

postavlja se pitanje da li je pretpostavka prema kojoj je apelant kao autor spornih tekstova iznio

neistinu, pa su, u smislu principa o teretu dokazivanja, bili obavezni dokazati njenu istinitost

isključivo primjenjiva, ili nasuprot tome, redovni sudovi, u smislu standarda prava na slobodu

izražavanja garantiranog članom 10. Evropske konvencije, imaju obavezu ocijeniti sve

relevantne okolnosti koje se tiču konkretnog slučaja u smislu uspostavljanja jasne razlike

između činjenica i vrijednosnih sudova. Pod tim okolnostima se, u smislu prakse Evropskog

suda koju Ustavni sud slijedi, prije svega podrazumijeva da li je pojedinac (o kome je izneseno

određeno izražavanje) javna ili privatna ličnost, da li se izražavanje odnosi na potrebu javnosti

da se informira o nekoj važnoj društvenoj temi, ili se tema tiče privatnog života lica koje je u

pitanju, da li ta tema može doprinijeti raspravi od općeg društvenog interesa ili ne, način na koji

su pribavljene informacije, da li je sa osobom koja je u pitanju (javno ili privatno) kontaktirano

radi provjere informacija, da li joj je data mogućnost da odgovori na iznesene navode, da li se

izvještavanje odnosi na privatni ili poslovni segment osobe koja je u pitanju, kontekst i cilj


objavljivanja informacije, da li je izražavanje rezultat namjernog ili postupanja uslijed nepažnje

itd.

43. U konkretnom slučaju su, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, redovni sudovi u

postupku povodom tužbe za naknadu štete imali u vidu nespornu činjenicu prema kojoj je

tužiteljica javna ličnost – načelnica općine Visoko. Nadalje, u vezi s tim, bilo je neophodno

utvrditi da li je apelant spornim izražavanjem u predmetnim tekstovima iznio neistinite činjenice

o tužiteljici ili je pak bio u pitanju vrijednosni sud. U tom kontekstu je, primjenom naprijed

navedenih kriterija, bilo neophodno napraviti jasnu razliku da li sporno izražavanje predstavlja

činjeničnu tvrdnju ili vrijednosni sud.

44. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon citiranja predmetnih tekstova,

ukazao da su ispunjeni uslovi da se sporni navodi iz predmetnih tekstova u kojima se spominje

tužiteljica mogu smatrati klevetom u smislu Zakona o zaštiti od klevete, te izdvojio određene

dijelove teksta koje je detaljnije obrazložio. Tako je Općinski sud ukazao da je iz iznesenih

navoda, očito da je tužiteljica identificirana trećim licima, javnosti, kao lice koje se “veoma

obogatilo za svog mandata, milionski kredit, plaćanje budžetskim sredstvima je njen metod,

školovalo od državnog novca, gradilo, kupovalo, putovalo, slavilo, ogrizlo u kriminal,

korumpirano...“ Općinski sud je dalje ukazao da iz navoda teksta “oktobarski lokalni izbori nam

ne trebaju biti nikakva utjeha...kako štetu svesti na minimum, a do momenta izbora, je misao

koja treba da preokupira svakog dobronamjernog Visočanina“, zaključuje da koristeći se

jezikom apelanta da razmišljati o “načinjenoj šteti” bez navođenja koje su to štete, razmišlja

svaki zlonamjerni građanin. Općinski sud je ukazao i da se iz svih navedenih tekstova ne vidi da

tekstovi idu u korist nekog drugog, nego je zaključio da apelant svjesno i proračunato stavlja

tužiteljicu kao načelnicu općine u kontekst ljudi koji “grade kuće, hotele, kupuju aute…, zatim

posljedna sjednica vijeća je pokazala nešto drugo, i sasvim je ogolila svu šizofrenost odnosa

medu političkim akterima, te je pokazala i jedno novo, frankenštajnsko lice visočkih vlasti, te i

ostali navodi....”, što pokazuje lični animozitet prema tužiteljici. Općinski sud je obrazložio i da

se sporna formulacija iz priloga ne odnosi kao kritika i nezadovoljstvo na rad i na vršenje

funkcije tužiteljice i kritiku njenog radnog ili političkog angažmana, već se za tužiteljicu u

kontekstu „cjelokupne političke općinske vlasti ukazuje da je ogrizla u kriminalu... da Visokom

nikada nije nedostajalo štetočina… osobu lošeg morala, utrošak budžetskih sredstava iz

poticaja...“ što upućuje na neka teža krivična djela. Ustavni sud još zapaža da je Općinski sud

nakon provedenih dokaza i analize spornog izražavanja utvrdio da se sporno izražavanje može

smatrati klevetom jer su objavljene neistinite informacije o tužiteljici i da izražavanje nije bilo


dobronamjerno, te stoga postoji osnov odgovornosti apelanta za nastanak nematerijalne štete

izazvane klevetom tužiteljici. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svemu podržao stav

Općinskog suda, ne ulazeći u eventualnu analizu predmetnih tekstova.

45. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom, kao

i u apelaciji, tvrdio da predmetni tekstovi predstavljaju vrijednosne sudove, odnosno iznošenje

njegovog mišljenja i stava o trenutnoj političkoj situaciji u Visokom na satiričan način, te stoga

nije imao obavezu da dokazuje da li je sadržaj teksta istinit ili ne.

46. Imajući u vidu sporno izražavanje u kontekstu iznesenih prigovora Ustavni sud, prije svega,

zapaža da redovni sudovi nisu napravili jasnu razliku između činjenica i vrijednosnih sudova. U

tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je Općinski citirao samo pojedine riječi ili dijelove rečenica i

cijenio ih izdvojeno, dovodeći ih u vezu sa tužiteljicom, iako se svi navedeni dijelovi nisu

odnosili eksplicitno samo na tužiteljicu. Također, Općinski sud je u citiranim dijelovima koristio

termine „ogrizlo u kriminal“ i „korumpirano“ kao dijelove citata, iako navedeni termini nisu

korišteni u predmetnim tekstovima. Nadalje, u citiranim dijelovima (kao i većem dijelu

predmetnih tekstova) radi se o uopćenom izražavanju, insinuacijama koje nisu konkretizirane,

iako imaju određenu činjeničnu podlogu. Osim toga u većem dijelu spornog izražavanja

upotrijebljena je množina, što upućuje na zaključak da sporni izrazi nisu upućeni samo za

tužiteljicu, nego i na ostale članove općinskih struktura vlasti. S druge strane, dovodeći pojedine

sporne izraze („šizofrenost odnosa medu političkim akterima“, „frankenštajnsko lice visočkih

vlasti“, „štetočina“, i dr.) u kontekst, Ustavni sud smatra da se radi o metaforama kojima je

apelant nastojao da ukaže na probleme u vezi političkom situacijom u Visokom, međusobnim

odnosima pozicije i opozicije i funkcionisanjem općinskih vlasti, pa je upravo iz tog razloga

apelant upotrijebio navedene izraze nastojeći da u prenesenom smislu, generalno, snažno ukaže

na problem. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je Kantonalni sud potvrdio odlučenje

prvostepenog suda prihvatajući njegove razloge kako u pogledu ocjene spornog izražavanja tako

i u pogledu iznosa štete. U kontekstu spornih izraza i sintagmi koji su upotrijebljeni u spornim

tekstovima, Ustavni sud podsjeća da član 10. Evropske konvencije štiti ne samo informacije i

ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i

one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez

kojih nema demokratskog društva (vidi Handyside protiv VB, ECHR (1976)). Imajući u vidu

sve navedeno, Ustavni sud, suprotno zaključku redovnih sudova, smatra da se izražavanje u

predmetnim tekstovima ne može smatrati činjenicama čija se istinitost ili neistinitost trebala

utvrđivati (dokazivati) u postupku, već vrijednosnim sudom (mišljenjem) o političkim odnosima


i radu općinskih vlasti. To, svakako, predstavlja opći interes da se određene informacije pruže i

saopće, ali i da ih javnost dobije. Pri tome nisu uzete pravilno u obzir okolnosti koje se tiču

statusa tužiteljice – načelnice Visokog, da se izneseno mišljenje apelanta odnosi na rad

općinskih vlasti, na javni domen u kom pogledu su i granice dozvoljene kritike mnogo šire nego

u odnosu na građane, te kontekst i cilj informacije.

47. Ustavni sud, stoga, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo mjesta za primjenu

odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete kojom je regulirana odgovornost za klevetu, jer

primjena navedene odredbe dolazi u obzir samo u slučaju kada se radi o iznošenju neistinitih

činjenica, a nikako o iznošenju nečijeg mišljenja. Nasuprot tome, Ustavni sud ocjenjuje da je

izostala primjena odredbe iz člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete kojom su

propisani izuzeci od odgovornosti za klevetu u slučaju kada je saopćenjem izneseno mišljenje

(vrijednosni sud) upravo zbog propuštanja redovnih sudova da se napravi jasna razlika između

onoga što predstavlja vrijednosnu ocjenu (mišljenje) od činjenica.

48. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja

povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i

Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

49. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava i

člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i

prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i

Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava

Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava

Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u

apelantovim tekstovima naprave jasnu distinkciju između činjenice i vrijednosnog suda, što je

rezultiralo miješanjem u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je

odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i

obavezujuće.

Documents

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, …Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović,