27

onu situaciju u kojoj se zatekao primordijalni ademovski duh dok je lebdio kopna i mora

meridijanu zemaljske kugle prebivao. Istini za volju, suvremeni humanum je u daleko kompleksnijoj egzistencijalnoj situaciji nego li je to bio njegov rajski rodoslovnik. Ovaj potonji

-egzistencijalnim bremenom tradicije, ni one

tradicionalnosti kojoj ni imena nije kadar dati, a koja, s druge strane, gotovo da i

On, napros- homo modernus (Ibn Al-Waqt).

(1) Lice njegova duha se geometrijskom progresijom profilira u svojoj izvanjskoj kulturnoj, religijskoj

horizontalnog provincijaliziranja. On je duboko zabasao u neku vrstu neprevladivog duhovnog strabizma

prvom je homo modernustradicij

smrt tradicije. On nnepovijesnog kairosa, koji je

, ijesnoga Mahdija, Buddhu Nirgunu . . . . .

Kao homo modernus tradicionalnog heksamerona

Deusa Ludensa, koji svoj orni ples izvodi u silazno-

bilo koja paradigma na temelju koje prepoznaje u kojoj vertikali je ukotvljen njegov duh, kojoj istini revnuje njegov um, kojoj horizontali pripada njegova

jednoga trena - u protivnom njegov n moderan - i u tom jedinom trenu u njegovoj nutrini odjekne strahotna egzistencijalna i

Traditia u sebi nosi, tako da se u njemu jednodobno posvijesti svetopovijesna vizija suhufske, zebursketevratske, kur'anske, biblijske, zen-

Znakovi vremena

28

marijansk

parametrima kulturno-da i ne govorimo. Takav profil homo modernusu

novom ruhu, u novom duhu koji nema nikakve veze sa Bogom ili sa Objavom, sa metafizikom i etikom, ali ni sa svojim vlastitim kulturno-povijesnim i tradicijsko-

moralnim padom adamovske metapovijesti. Moralni pad homo traditionis-homo modernusa

vi

vertikalno i horizontalno, sapijencijalno i egzistencijalno, po dubini svoga duha i e, u svojoj sveto/geografskoj prostornosti i sveto/povijesnoj

vremenitosti Traditiu, homo traditionis je -tradiciju koja je primjerena mentalitetu i

Traditia, nalik izgubljenom Raju, zaboravlj

relativiziranja primjetljiva je na samom licu primordijalne adamovske osobnosti homo traditionis-neprevladive naprsline u njegovoj vertikali i njegovoj horizontali, u metapovijesti

homo traditionis-religijske perspektive, "svoju" svetu povijest proglasio univerzalnim

" jezikom literarno uosobljenu razbijenu primordijalnu tradiciju navijestio kao puninu nebeskog objavljenja, "svoj"

"svoje lice" proglasio jedinim licem pod kapom nebeskom koje snagom zrcala posve vjerno

u njemu puls

-danas snagom beskrajne provinci

29

kulturno-civilizacijskih iskustava, u simbolizam neizbrojnih religijskih genija, u

prebogate svetopovijesne fenomenologije svom vlastitom egzistencijalnom odrazu koji odjekuje unutar neke druge egzistencijalne i sapijencijalne perspektive osim unutar one perspektive i onog svjetopogleda u kojem on sam jest. Izuzetak jedino

izbrisala nijedan narrazliku od njega, onaj prvotni je, naprosto, svoju takovrsnu egzistencijalnu

snagom dogmatske definicije

Augusti

adamovski duh u nama sekularni j

autoriteta kakav je Crkva, sudbinski je raspolutio primordijalnu osobnost homo traditionis i onoga koji nije

drugo doli homo modernus

epohama koje dijele vijekovi, govore jezike koje uzajamno ne razumiju, toliko

jedna religsebe povijesnu odgovornost za gornji polaritet i biva rodoslovnikom dvostrukog

bilo kojem svom svetopo

zabune, treba odmah kazati da onaj

svake konstitutivne

Kerygme, koja ima za cilj da postane sasvim novom tradicijom Crkve. No, i jedan e i

Kerygme

Znakovi vremena

30

plodove takovrsnog duhovnog-

homo traditionis-a, europocentrizam, kao pandan crkvenom panecclesijanizmu

prepoznatljivog u licu homo modernusaKerygme

nije samo u raskoraku sa samim sobom u smislu neprevladive egzistencijalne eka; naprotiv, ni

najprirodnija podudarnost (Insan An-Nakli) i moderniteta (Insan Al-Haditi), u ma kojoj tradiciji i u ma kojem geografskom,

-

(Homo mundi Homo Dei

povijesnim tokom i vlastitom mudrosti i voljom uspostavljati najsvetiju tradiciju

krunsko stvorenje -Danas, kada je Tradicija je iznova

moralnim padom

vremensko-prostornog aiona

apsko-islamskom svijetu, a o njegovu

31

nacionalnoj, nacionaliziranoj i oj religiji, kulturi, tradiciji, politici. 5) O razlozima koji su do toga doveli gotovo da

ijtihada) koju je u islamu donio jedan halifa, a ( Justinijanovo zatvaranje akademija u kojima

vehabizma ili selefizma kao jedinog predstavnika auten

svim drugim narodima pod kapom nebesk

, izgubio mjeru, vjeru, onoga i onoga Traditia kao takva izgubila je

Traditia kao takva je u dobroj mjeri postala upitnom, gdjegdje posve zaboravljenom, jer jedno je, primjerice, Isaova/Isusova

-carigradski simbol vjere, Hadit i Sunna

formativnom razmu'tazilizam, sufizam wahabizmom, tradicionalizmom, revivalizmom salafizmomMojsijevim duhovnim testamentom Jevrejima (

nabiim tanaimispovijedaju hamoraim

jedne religijske, kulturne ili civilizacijske forme, uvijek valja imati na pameti potrebu da

homo traditionis- homo modernus-

tradicije, i to u jednakoj mjeri u s

-filozofski modulirane paradigme rane apostolske Kerygme, nikada nije bitno preodgojila tradicionalno paganski evropski

Znakovi vremena

32

suprotstavlja, u smislu sekularno predoziranog modernizma, metafiziku bez

odgovornosti i morala, umjetnost bez duha i, slijedno tome, bez ikakve

prostor, za napredak i prosperitet, za univerzalnost i kontinuum prerano izgubila i krijes ustrajnog rasta i napredovanja u mudrosti prepustila drugima, koji su sve najbolje duhovne tekovine te mudrosti prevrednovali u one najgore i, umjesto da

e protiv njega do

poput nesavl

vu neobuzdanog paganskog duha sekularizirane

a (Ef 1,9) odgovara

no

ibrahimovske religijske tradicije, nisu priznali mjesto pod zvjezdanim nebom hijeropovijesne lin

vlastiti primjer nedosljednosnajplemenitijoj, najcjelovitijoj i najizvornijoj koju je Bog ikada otkrio svjetovima.

e kraljeve, a gdjekada i same pape kao

ideje promovirali kroz razvijanje najbolje metafizike, fizike, matematike, geografije, astronomije, etike, biologije, sociologije, filozofije, filozofije prirodnih

a i Turske, rasprava -

jednog mezheba nad drugim, o tome da li je Poslanik islama (a.s.) nosio zavrnute ciji, jer

33

ostajanjem kod njenih izvora u smislu umrtvljena slova na papiru. Nikakav taklid

onog et taklidaIjtihad -

onog na Istoku jednako ta

duhovne

homo traditionis i homo modernus nikada ne smiju biti dva zakrvljena neprijatelja

par excellence. Da bi se ozbiljio taj susret modernog i

svojoj vlastitoj tradiciji vratiti sve oduzete joj i svo pokradeno joj vrijeme, to

mjeri nego sav ostatak

druge

i njego

homo traditionis-a i homo modernus-svrhu. (8)

1. F. Schuon, De l'Unite transcendante des religions, Paris, 1979.

2. Sayid Mujtaba Rukni Musawi Lari, Westwrn civilisation through Muslim Eyes, chap. Evaluation of Modern Occidental Civilisation, Qomm, 1977,

Znakovi vremena

34

pp. 5-6; Ziauddin Sardar, The Future of Muslim Civilisation, London, 1979; Muslim Civilisation Through The Western Eyes, London, 1977).

3. Tomas Gerholm, Two Muslim intellectuals in the postmodern West -Akbar Ahmed and Ziauddin Sardar, u Islam, Globalisation and Postmodernity, ed. by Akbar S. Ahmed and Hastings Donnan, London - New York, 1994, p. 203).

4. Rene Guenon, Introduction generale a l'etude des doctrines hindoues, chap. Que faut-il entendre par tradition?, Paris, 1987, pp. 67-71, osobito p. 69).

5. Ralph Lerner i Muhsin Mahdi, Medieval political philosophy, New York, 1983.

6. Fereshteh Ahmadi i Nader Ahmadi, Iranian Islam and the Concept of the Individual, Uppsala, 1995.

7. M. Attas, Islam and Secularity, Kualalumpur, 1987.

8. R. Mileau, Musulmans et Chretiens: des freres ennemis?,neobjelodanjeni tekst (49 stranica) francuskog teologa, islamologa i ekumeniste.

BETWEEN TRADITION AND MODERNITY

Resid Hafizovic, Ph. D.

Spiritual situation of modern man to a great extent reminds on the situation within which was caught primordial Adam's spirit while was floating between clay and water or between lost heavenly and not yet discovered earthly Paradise. That was, certainly, age of painful homeless whose damnedness follows Adam'soffspring of today whichever meridian of globe he was inhabiting. Out of truth, contemporary man is in much more complexed existential situation than it was his paradisiac parent. The latter one had not been charged with epistemological and existential charge of tradition, neither the good one nor the bad one, while the former deadly moans under the charge of some kind of traditionality for which he is inapt even to chose its name, and which one, from the other hand, is not more a symbol of his origin, nor a sign of his earthy phenomenology. He is, simply, neither a traditional man, nor a man of tradition. On the contrary, he is a man of an instant, the instantaneous nameless man - homo modernus (Ibn Waqt). (1) The face of his spirit is developed with geometrical progression in its outwardly cultural, religious, civilisation's national, traditional distinction and manyfoldeness in general. The eternal tranquility of his single primordial spirit with giddy