0

Sadržaj

UVOD.......................................................................................................... 2

1.DOBROBIT SVINJA.......................................................................... 3

1.1. Definicija dobrobiti................................................................................. 3

1.2. Načini držanja svinja............................................................................. 5

1.3. Ponašanje svinja..................................................................................... 5

1.4. Zdravlje svinja........................................................................................ 6

1.5. Načini proizvodnje u otvorenom sustavu............................................... 8

2. DRŽANJE SVINJA NA OTVORENOM..................................... 10

2.1. Pasmine i križanci.................................................................................. 10

2.2. Površine u držanju svinja na otvorenom............................................... 11

2.3. Lokacije................................................................................................ 12

2.4. Smještaj po kategorijama..................................................................... 12

2.4 Hranidba............................................................................................... 12

3.GENOTIPOVI SVINJA DRŽANIH NA OTVORENOM.... 18

3.1. Turopoljska svinja............................................................................... 18

3.2. Slavonska crna svinja.......................................................................... 19

3.3. Durok................................................................................................... 20

ZAKLJUČAK ........................................................................................ 22

Literatura.................................................................................................... 23

1

UVOD

Važnost svinjogojske proizvodnje procjenjuje se po udjelu vrijednosti svinjogojstva u

ukupnoj vrijednosti stočarske i poljoprivredne proizvodnje. Taj udio iznosi oko 35 %,

odnosno oko 14 %. To je znatno niže nego u zemljama Zapadne Europe. Hrvatska u odnosu

na svijet i Europu ima komparativne prednosti za proizvodnju svinja jer proizvodi više

kukuruza i ječma po stanovniku koje su temeljne sirovine za proizvodnju svinjskog mesa. U

svijetu se najviše svinjetine konzumira u Kini, SAD-u, Njemačkoj, a najviše se proizvodi u

Danskoj, Belgiji i Nizozemskoj, državama koje imaju najintenzivniju svinjogojsku

proizvodnju.

Ekonomska važnost svinjogojstva proizlazi iz činjenice da je svinjsko meso najvažniji

izvor mesa i prerađevina od mesa za opskrbljivanje stanovništva. Sama prednost uzgoja svinja

u odnosu na druge domaće životinje proizlazi iz činjenice da su svinje među najplodnijim

životinjama, ranozrele su (potomstvo daju s 11 – 12 mjeseci), imaju kraći reprodukcijski

ciklus (150 dana), bolje iskorištavaju hranu, svinje su svežderi uz kukuruz konzumiraju

bundeve, krumpir, pašu,... Svinjsko meso je kaloričnije pa je zbog toga izuzetno dobro za

sušenje i preradu u kobasice i druge proizvode.

Držanje svinja na otvorenom uvelike utječe na pojeftinjenje svinjogojske proizvodnje,

na samu dobrobit životinja te zaštitu okoliša. To je ujedno i jednostavan način proizvodnje i

držanja rasplodnih svinja te svih kategorija krmača i nerasta. Da bi se taj sustav održao

potrebno je osigurati otporne pasmine (crna slavonska svinja, durok, safolk te križance s

velikim jorkširom). Površine za uzgoj svinja trebale bi biti bez visokih podzemnih voda te bi

trebale imati kućice ili nadstrešnice kako bi se životinje mogle skloniti od oborina i lošeg

vremena. Općenito ovaj način uzgoja se smatra prirodnijim načinom držanja svinja te se

osigurava bolja dobrobit životinja i očuvanje okoliša.

U svijetu se sve više širi držanje svinja na otvorenom i to radi pojeftinjenja

svinjogojske proizvodnje. Troškovi za nastambe su puno manji, za 30 – 40 % u odnosu na

konvencionalnu proizvodnju u zatvorenim objektima. Otvoreni način uzgoja uključuje

slobodan pristup otvorenim prostorima i korištenje prirodnih resursa zemlje i biljaka što

uvelike utječe na ponašanje životinja. Također dobrobit životinja poboljšava držanje u

skupinama. Usprkos držanju na otvorenom kao najprirodnijem načinu, često dolazi do

različitih zaraza parazitske prirode koje dovode do oboljenja svinja, a time i oboljenja ljudi pa

2

je najbolje u takvom uzgoju koristiti pasmine koje se mogu prilagoditi otežanim uvjetima te

one koje pokazuju otpornost. Uspješno suzbijanje bolesti jedna je od najvažnijih metoda u

otvorenom uzgoju koji može poboljšati zdravlje životinja. Također u upravljanju svinja na

otvorenom veliku važnost imaju klimatski uvjeti, dostupnost zemljišta te značajke tla.

Povoljan uzgoj na otvorenom uključuje nisku količinu oborina bez ekstremnih temperatura,

uz dovoljne količine svjetlosti na propusnom tlu. Tlo bi trebalo biti dobro pokriveno travom i

drugim biljkama, u takvim uvjetima do zaraze patogenim bakterija dolazi rjeđe.

Otvoreni način držanja je usko povezan sa ekološkim načinom uzgoja i samom

dobrobiti životinja jer omogućuje životinji normalan rast i razvoj u prirodi bez stresova što

pogoduje kvaliteti mesa i mesnih prerađevina sa visokom dodanom vrijednošću koja se

očituje u izvrsnim organoleptičkim svojstvima.

3

1. DOBROBIT SVINJA

1.1. Definicija dobrobiti

Gledano na isplativost, odnosno na sam profit u svinjogojskoj proizvodnji čovjek

manje gleda na dobrobit životinje, a više je usmjeren na što manje troškove proizvodnje,

odnosno na što veću zaradu. Međutim dobrobiti životinja u posljednje vrijeme pridaje se sve

veća pozornost, pa su i mnoge zemlje zakonski odredile postupke sa životinjama koji su u

funkciji dobrobiti. Zakon o dobrobiti životinja određuje se samim postupanjem sa životinjama

te uvjetima držanja i njihovim zdravljem. Budući da je teško odrediti definiciju „ dobrobiti“

postoji više njih, a sve su točne. Prva glasi „ pod dobrobiti svinja podrazumijeva se uporaba

životinja za potrebe ljudi (hrana, druženje, razonoda, istraživanja i dr.) sve dok životinje ne

trpe bol, stresove, nestašice hrane, vode i ostalog“. Prema drugoj definiciji, „dobrobit je stanje

ukupnog mentalnog i fizičkog zdravlja u kojem je životinja u skladnom odnosu s okolišem“.

Zbog naglaska na dobrobit čovjek želi zaštiti visokoproizvodne životinje od vanjskih

stresova nastojeći im pružiti zaštitu pomoću novih tehnologija hranidbe, načina držanja i

drugih načina djelovanja protiv uzroka stresa. Time čovjek omogućuje prasadi da ostaje u

istom boksu od prasenja pa sve do klanja, a time je potrebna veća površina boksa tj. umjesto

3,5 m2 potrebno je 7 m2. Taj sustav se zove sustav slobodan od stresa, ili eng. SSF – specific

stress free sustav. U drugom tipu sustava u takozvanom «park» sustavu omogućeno je držanje

prasadi sa krmačom, s time da krmača može izlaziti i ulaziti u nastambe po želji. Time je

dobrobit krmača i prasadi zadovoljena. Nasuprot tome, zbog povećanja proizvodnje dolazi do

poremećaja ravnoteže dobrobiti. Dugotrajna selekcija na mesnatost dovela je do smanjenja

otpornosti i snažnijeg djelovanje stresora na organizam životinja. Time se ujedno pogoršala

kakvoća mesa i masnog tkiva.

Budući da čimbenici sredine mogu imati i pozitivne i negativne utjecaje, teško je u

potpunosti osigurati dobrobit, ali se po danim parametrima može prosuditi i to u nekoliko

točaka. Prvo i najvažnije je zdravlje životinje, jer je ono pokazatelj dobrog postupanja sa

životinjom, zatim stanje metabolizma, što je procijenjeno prema fiziološkim parametrima te

prema načinu ponašanja i samoj proizvodnji koja ovisi o genotipu. Nadalje, postoje znatne

razlike u propisima zemalja koje definiraju dobrobit. Uz veću razvijenost idu i veći zahtjevi za

4

definiranje dobrobiti. Najvažnije mjere, uz osiguravanje površina za određene kategorije,

dobrobiti svinja su sama površina ležišta te oprema koja ne smije stvarati ozljede na svinjama.

Životinje moraju imati dovoljne količine vode i hrane, u nastambama je potrebno regulirati

temperaturu, vlagu, strujanje zraka i održavanje higijene. U slučaju premještanja i prijevoza

svinja ne smije se koristiti električne palice. Odbiće prasadi nastupa nakon navršena tri tjedna

života i kastracije, sječenje zubi i repova te obilježavanje najbolje je smanjiti na minimum.

Također se dobrobit životinja može izraziti u 5 točaka slobode koje su donesene u Velikoj

Britaniji; sloboda od žeđi, gladi i pohranjenosti, sloboda od nelagode, sloboda od boli, ozljeda

i bolesti, sloboda normalnog ponašanja te sloboda straha. "Dobra skrb znači: životinja u

dobroj formi, sretna, u kondiciji s osjećajem sigurnosti" (Webster, 2005). "Dobra skrb je

također nepostojanje patnje. Patnja je definirana od strane jednog uglednog znanstvenika koji

navodi da patnja uključuje širok raspon neugodnih emocionalnih stanja uključujući strah,

frustracije i bol" (Dawkins, 2000). "Definicija dobrobiti kao znanstvene discipline uključuje

primjenu aspekata etologije, bioetike, koncept patnje i blagostanje" (Svjetska udruga za

veterinarstvo, 2000).

Slika 1. Svinje na pašnjaku

Preduvjeti za ostvarivanje dobrobiti svinja:

Potrebno je osigurati 3 m3 zračnog prostora po tovljeniku, ujedno treba osigurati vlastitu

proizvodnju prasadi za tov i temperatura u tovu svinja trebala bi biti od 16 do 18 ˚C te od 60

do 80 % relativne vlage zraka. Sadržaj amonijaka u zraku mora biti manji od 20 ppm, te

kolebanja temperature bi se trebala svesti na minimum. Količina ugljikovog dioksida u zraku

morala bi biti od 0,25 do 0,35 volumnih %. Nadalje prirodna ventilacija je dozvoljena ako je

širina objekata manja od 12 m i uz razlike vanjske i unutarnje temperature 5 ˚ C.

5

Rasplodne svinje se trebaju držati na otvorenom, zatim potrebno je što više primjenjivati

hranilice za vlažnu hranidbu. Prasad se treba držati podno i u jednoetažnim kavezima.

Također rasplodnim svinjama treba omogućiti slobodno kretanje u ispustima i na pašnjacima.

Ujedno tovne svinje treba držati u dubokoj prostirci.

Negativne učinke na dobrobit svinja stvaraju previsoke temperature ljeti ( >28 ˚C ) te

su tada rezultati proizvodnje lošiji. Međutim, kako ne bi došlo do stvaranja stresa zbog

visokih temperatura u nastambe se postavlja ventilacija pomoću koje se temperature zraka

stavlja pod kontrolu.

1.2. Načini držanja svinja

Način držanja svinja ovisi o broju svinja te o njihovoj masi. Prema tim parametrima se

određuje način držanja odnosno površina za uzgoj svinja.

Tablica 1. Minimalna podna površina po životinji određene tjelesne mase

Tjelesna masa, kg Podna površina po životinji, m3

do 10 0,15 10-20 0,20 20-30 0,30 30-50 0,40 50-85 0,55 85-110 0,65 više od 110 1,00

Za držanje nazimica nakon osjemenjivanja podna površina mora biti 1,64 m2, a za

krmače 2,25 m2, zatim za suprasne nazimice iznosi 0,95 m2, a za suprasne krmače 1,30 m2 te

rešetkasti podovi mogu iznosi 15 % od navedene površine.

1.3. Ponašanje svinja

Ponašanje svih životinja kao i svinja ovisi o: smještaju, prostoru, toplini, zvuku,

opskrbi hranom i vodom, te o strahu. Osjetila poput njuha i vida uvelike utječu na ponašanje.

Svinje se dobro prilagođavaju okolini i uvjetima u kojima žive i razvijaju emocionalnu

povezanost sa drugim svinjama, ali i sa drugim životinjama i čovjekom. Možemo reći da su

6

svinje socijalni tipovi, odnosno društvene životinje. Njihovo socijalno ponašanje započinje

vrlo rano i jako je izražena socijalna dominacija u prasadi u borbi za sisu. Osim što pripadaju

socijalnom tipu životinje, svinje su agresivne i borbene životinje. Primjerice krmače štite

svoju mladunčad pokazujući agresivnost. Također, kod njih postoji hijerarhija – dominacija

mužjaka nad ženkama i ženki nad mladima.

Krmače su prije prasenja vrlo nemirne i uređuju sklonište, traže dobar položaj, poslije

poroda postaju nježne te prasad njuškom približavaju trbuhu. Također glasanjem odnosno

roktanjem komuniciraju sa prasadi. Krmače čuvaju svoje leglo i ponašaju se vrlo zaštitnički

braneći leglo od napada uljeza.

Svinje često koriste stabla za trljanje i uklanjanje parazita pa time drže kožu u dobrom

stanju. Valjanje u blatu (kaljužanje) im služi za hlađenje u vrućim danima. Spavaju u grupama

jedna pored druge i ujedno time smanjuju toplinske gubitke. Tijekom aktivnog razdoblja

većinu vremena provedu u potrazi za hranom.

Kako postoji pozitivno ponašanje svinja, tako se ono može lako promijeniti u

negativno, a izazvano je vanjskim utjecajima. Primjerice prevelika buka, neadekvatna veličina

prostora, nedostatak hrane i vode, promjene temperature, vlažnosti zraka, brzine strujanja

zraka i osvjetljenje mogu dovesti do promjene u ponašanju životinje. Kako bi svinje mogle

nesmetano nastaviti svoj rast i razvoj potrebno je ove čimbenike postaviti u ravnotežu kako bi

i dalje osjećale udobnost i ne bi se remetile njihove potrebe. Negativno ponašanje svinja se

više pojavljuje u zatvorenom tipu držanja jer one imaju viška slobodnog vremena pa nerijetko

dolazi do griženja repova, uška, pojava anksioznosti i agresivnosti. Stoga je potrebno

svinjama omogućiti prostor za ležanje i odmaranje, socijalni kontakt te mogućnost izlaska na

otvoreni prostor.

1.4. Zdravlje svinja

Zdravlje svinja je povezano sa samim ponašanjem te ovisi o tehnologiji uzgoja i

provođenju preventivnih mjera. Za razliku od prije desetak godina otvoreni način uzgoja se

promijenio na način da se zaštite svinje od onih divljih koje su prenositelji različitih bolesti,

od kojih je najpoznatija klasična svinjska gripa. Zbog različitih bolesti koje uzrokuju

poremećaje, a i na samom kraju smrt uzgajivač ograđuje pašnjake na kojima se nalaze svinje.

7

Držanje svinja na otvorenom je regulirano propisima što ima za cilj zaštiti zdravlje

životinja odnosno spriječiti širenje bolesti. Osim što su svinje na otvorenom izložene

zaraznim bolestima koje uzrokuju velike gubitke u proizvodnji. Izložene su i parazitskim

bolestima i bakterijama čime su ugrožene sve kategorije svinja. Međutim, u otvorenom

uzgoju koriste se više otporne pasmine koje su tolerantne na promjenjive vanjske utjecaje i

koje su tolerantnije na bolesti. Primjerice, u Hrvatskoj su to dvije izvorne pasmine crna

slavonska svinja i turopoljska svinja te njihovi križanci s plemenitim pasminama. Njihova

tolerantnost ima granicu, uslijed loše tehnologije i načina držanja ipak mogu oboljeti.

U odnosu na zatvoreni tip proizvodnje, naglasak je na teškim pritiscima endo i ekto parazita,

toplinskih stresora te socijalne konkurencije otvorenog načina držanja ( Kanis i sur., 2005).

Od zaraznih bolesti zdravlje svinja osim klasične svinjske kuge ugrožavaju i leptospiroza,

tuberkuloza, bruceloza i bjesnoća koja je u zadnjih godina svedena na minimum. Od

parazitskih bolesti koje stalno ugrožavaju zdravlje svinja najpoznatiji su paraziti želuca

(trichostrongylus axei), crijeva (ascaus suum, trichinella spiralis), pluća (echinoccus

granulosus), jetra (fasciola hepatica ) te muskulature (trichinella spiralis). Jedna od bolesti

koja je se često javlja kod uzgajivača je trihineloza izazvana parazitom trichinella spiralis.

Glavni gubitci koje uzrokuju paraziti su gubitak u prirastu, osjetljivost na razvoj drugih

bolesti te napad bakterija. Kako bi se parazitske bolesti stavile pod kontrolu moraju se često

provoditi pretrage balege te tretiranja protiv parazita.

Iz istraživanja koja su provedena na svinjama koje obitavaju na otvorenom pokazalo

se da one imaju puno manje problema sa bolestima, odnosno njihovo zdravstveno stanje je

bolje u odnosu na svinje držane u zatvorenim objektima. Svinje držane na otvorenom imaju

puno manje problema sa dišnim putovima, manje problema sa crijevnim bolestima koje su

česte u intenzivnom stočarstvu. Manje je oboljenja od mastitisa, ali zato veću smrt uzrokuje

zatajenje srca (21,85 %). Na otvorenom se mogu javiti na koži ožiljci od opekotina sunca,

upale pluća, ozljede tkiva uzrokovane parazitima. Kožne promjene su uvjetovane neobičnim

ponašanjem primjerice grižom repa ili uška. Njihovo zdravstveno stanje je bolje zbog toga što

nisu dodatno izloženi ventilacijskim uređajima koji sadrže velike količine prašine, amonijaka

i sumporovodika. Zbog boravka na otvorenom pojavljuje se proljev prasadi i to mlađe dok je

on u starijih životinja puno rjeđi. Od virusnih bolesti javlja se rotavirus.

8

Slika 2. Svinja se čisti od nametnika Slika 3. Domaća bijela svinja u kaljuži

1.5. Način proizvodnje u otvorenom sustavu

Postoje više načina uzgoja na otvorenom, koji označava način postupanja sa svinjama

i samu proizvodnju. Sljedeće definicije opisuju različite sustave otvorenog uzgoja te su

određeni načinima postupanja sa svinjama tijekom života:

1. Svinje se drže na otvorenom, gdje su rođene i tamo ostaju sve do odvajanja ili

odbića

2. Svinje su uzgajane na otvorenom, gdje su i rođene u tim područjima borave

polovinu svog života.

3. Svinje se uzgajaju na otvorenom i tamo ostaju sve do svog klanja.

Slika 4. Krmača sa prasadi

9

Tablica 2. Minimalni prostori za odrasle svinje u otvorenom načinu uzgoja Masa, kg Prostor za ležanje, m2 Ukupni prostor, m2

10 0,10 0,50 20 0,15 0,50 30 0,20 0,50 35 0,23 0,50 40 0,26 1,30 50 0,31 1,30 60 0,36 1,50 70 0,41 1,50 75 0,43 1,50 80 0,45 1,67 90 0,47 1,67 95 0,49 1,67

100 0,50 1,72

Za sva tri sustava postoji načelo da sve svinje moraju u tom prostoru na otvorenom

gdje obitavaju većinu svog života imati prostor koji je natkriven kako bi im omogućilo zaštitu

od vjetra i oborina te im pružiti što produktivniji život. Otvoreni uzgoj traži zahtjevniju

okolinu u odnosu na zatvoreni (Edwards, 2005).

U svim tim oblicima skloništa mora svinja imati dovoljno mjesta za odmaranje i

ležanje i to za odrasle svinje 1,5 m2, a za mlađe kategorije 1m2. Smještaj rasplodnih krmača

ne smije prelaziti 30 životinja po jednom hektaru.

Za svinje koje su u slobodnom uzgoju na otvorenom mora se omogućiti minimalno 12

m2 prostora gdje neometano mogu ležati i odmarati te gdje se mogu bez otežavanja kretati.

Također sve životinje moraju imati pristup skloništu, koji ne smije biti izgrađen na zemljištu

propusnom za vodu.

Slika 5. Crna slavonska svinja na otvorenom

10

2. DRŽANJE SVINJA NA OTVORENOM

Držanje svinja na otvorenom proteklih je desetljeća postalo vrlo popularno zbog mnogih

prednosti, a to je jeftinija proizvodnja odnosno manji utrošak rada, manja potrošnja energije te

očuvanje okoliša. Uspoređujući s konvencionalnim uzgojem zahtjeva veći utrošak rada

(pogotovo za dostavu hrane i vode), osiguranje stelje, uređivanje površine, nadzor ograde i

električni pastir. Dobrobit za sve kategorije svinja detaljno razmatra opće principe, nadzor,

postupke sa svinjama, transport i obilježavanje (Anon, 2003). Održavanje dobrog zdravlja

predstavlja najvažniji uvjet za očuvanje dobrobiti svinja. Osim primjene cjepiva, veterinarskih

preparata, mjere za zaštitu zdravlja obuhvaćaju dobre higijenske, prostorne i mikroklimatske

uvjete uzgoja (Broom i Fraser, 2007).

Za uzgoj svinja na otvorenom potrebno je poznavati genotipove (pasmine i križance),

zatim površine najpogodnije za uzgoj na otvorenom, lokacije te kategorije svinja i način

hranidbe.

2.1. Pasmine i križanci

U otvorenom sustavu držanja od velike važnosti je pravilno odabrati genotipove za ovaj

sustav držanja. Njihova prednost pred ostalim pasminama je otpornost i prilagodljivost na

vanjske uvjete. Primjerice, mesnate pasmine poput belgijskog landrasa i pietrena ne

odgovaraju ovakvom načinu proizvodnje, dok crna slavonska svinja i turopoljska svinja su

bolje za ovakav način uzgoja. Veliku važnost imaju i križanci koji su dobiveni križanjem sa

plemenitih pasmina sa otpornim pasminama.

Često se u praksi koriste sljedeće sheme križanja:

Domaća bijela svinja × crna slavonka svinja x durok

Domaća bijela svinja × turopoljska svinja x durok

11

2.2. Površine u držanju svinja na otvorenom

Po 1 hektaru može biti 20 krmača, što ovisi o veličini zemljišta i samoj hranidbi. Ako

je zemljište veće, bolje je da bude što manji broj svinja. Najčešće se koriste ratarska zemljišta

i pašnjaci. Na ratarskim zemljištima rotiranje svinja mora biti češće kao se tlo ne bi zagadilo

velikim količinama mikroorganizama i s parazitima što negativno utječe na životinje i tlo.

Što se tiče pašnjaka oni moraju biti što ravniji i gusto zasijani sa raslinjem i travom što

sprječava eroziju tla. Potrebno je premještanje životinja kao i na ratarskim zemljištima.

Površina se njeguje košnjom, drljanjem, tanjuranjem i adekvatnom gnojidbom.

Slika 6. Hranidba svinja na otvorenom

2.3. Lokacije

Kao što smo već naveli površina za držanje svinja na otvorenom bi trebala biti što

ravnija ili blago nagnuta, ali ne previše i trebala bi biti zaštićena šumom i raslinjem. Tlo treba

biti propusno zbog erozije i jakih vjetrova. Oblik površine je najčešće pravokutan, a u novije

vrijeme i zrakast. Također je parcela podijeljena u manje skupine električnom ogradom ispod

koje se na tlo stavljaju herbicidi kako životinje ne bi prilazile ogradi.

12

2.4. Smještaj po kategorijama

Pri otvorenom načinu uzgoja svinje se slobodno kreću po površinama, dok se noću

zatvaraju u objekte. Postoje dva tipa objekata: prvi je veći objekt gdje su smještene sve

kategorije svinja i razdvojene po boksovima. Svakim se danom puštaju van na otvoreno.

Ovakav način je poznat u Slavoniji za uzgoj crne slavonske svinje. Drugi tip objekta je više

manjih kućica na zemljištu koje mogu biti posebne kućice za krmaču s leglom, zatim kućice

za zasušene krmače i za nazimice koje se drže u skupinama.

Slika 7. Nastambe za svinje

2.5. Hranidba

Krmače vole više vremena provoditi na otvorenom, pa je zato i veći apetit vani, nego u

zatvorenom prostoru. Krmačama u vrijeme laktacije osim voluminoznog krmiva poput silaže

kukuruza, krumpira, stočne repe potreban je i koncentrat. Prasad treba dodatnu prihranu već

nakon prvog tjedna života.

Voda za piće treba im biti stalno dostupna i svježa. Osim što jedu biljke, rovanjem po tlu

u organizam unose i crve, parazite i gliste. Na otvorenom se drže samo rasplodne životinje,

dok one za tov se drže zatvorene u tovilištima.

13

Slika 8. Krmača s prasadi Slika 9. Hranidba svinja na otvorenom

Kategorije svinja

Krmače

Krmače se mogu držati na otvorenom prostoru i to je praktičniji način držanja te je jako

raširen u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Takav način držanja se pozitivno

odražava na kondiciju krmača čime su smanjeni troškovi liječenja. Osim na zdravlje, krmače

se brže i lakše prase te imaju više mlijeka što pozitivno utječe na zdravlje prasadi. Potrošnja

hrane je za 10 do 20 posto veća od držanja u staji. Naravno za uzgoj na otvorenom potrebno je

osigurati dovoljan broj nastambi kako bi se pri visokim temperaturama i lošim vremenskim

prilikama svinje mogle skloniti. Također treba uzeti u obzir postojeće propise za suzbijanje i

sprječavanje zaraznih bolesti, primjerice svinjske kuge.

Krmače s prasadi

Krmače se prije poroda drže u skupinama, a nakon toga se odvajaju jer im je potrebno

mirno i tiho mjesto kako bi pripremile gnijezdo za prasad. Postoje tri načina držanja krmača s

prasadi: pojedinačno, kombinirano ili u grupi. Pri svim tim načinima uzgoja one se drže

slobodno i nisu uklještene kao što je to slučaj u konvencionalnom uzgoju (Radoević, 2006;

Pavičić, 2007). Krmače se nakon poroda drže zajedno sa prasadi oko 14 dana u odjeljku za

prasenje koje sadrži izlaz za krmaču, ali ne i za prasad. Da prasad ne bi izlazila postavljaju se

zaštite. Time je spriječeno sisanje strane prasadi što bi izazvalo nemir i poremećaje u

ponašanju krmača. Što se tiče samog smještaja na otvorenom za krmače sa prasadi napravljeni

14

su manji boksovi. Ta nastamba može biti od različitih materijala, od drveta ili metala, na krov

se stavlja slama kako bi omogućila optimalnu temperaturu za prasad i krmaču i kako krmača

ne bi izlazila van. Ulaz u nastambu treba biti okrenut prema jugu radi zaštite od jakih

vjetrova. Nakon odbića prasadi u trajanju od četiri do šest tjedana potrebno je tetovirati prasad

da ne bi došlo do miješanja.

Odbijena prasad

Postoji nekoliko načina držanja odbijene prasadi: u staji, kombinirani način te držanje na

otvorenom. Držanje odbijene prasadi u staji se temelji na tome da prasad ostaje u prostoru za

prasenje s majkom sve dok se ne premjesti u prostor za tov. Prasad se u ekološkoj proizvodnji

ne smije držati u kavezima niti na rešetkastim podovima (Senčić i Antunović, 2003). Prednost

ovakvog načina jest ta da prasad ne trpi kolebanja temperatura te su manje osjetljiva na

bolesti. Ujedno što duži boravak uz majku omogućuje dobrobit i bolje napredovanje prasadi

(Pavičić, 2007).

Za kombinirani način uzgoja se predviđa poluotvorene staje. Nakon odvajanja od majke

prasad se seli u nastambe ili nadstrešnice u kojima je jedini izvor topline njihova tjelesna

temperatura kojom se zagrijavaju. Hranidba se odvija pod nadstrešnicom ili na otvorenom.

Držanje prasadi na otvorenom moguće je organizirati u ograđenim prostorima gdje se

nalaze nastambe polukružnih oblika. U unutrašnjosti nastambe je postavljena stelja te

hranilice koje se nalaze u stražnjem dijelu. Pri ovakvom načinu uzgoja treba uzeti u obzir

odgovarajuće veličine prostora po prasetu.

Nazimice i zasušene krmače

Zasušene krmače se drže u skupinama od 10 do 20 komada. Prvo se formira od 5 do 6

zasušenih krmača i dodaju im se 2 nerasta i isto toliko krmača. Nazimice se drže isto kao i

zasušene krmače. Nastambe u kojima borave moraju imati odgovarajuću mikroklimu i dobro

osvjetljenje. Dobrobit suhih krmača može se poboljšati pružanjem prostora za vježbanje,

odmor, davanjem visokovrijedne vlaknaste krme, držanjem u malim skupinama, smanjenjem

gustoće naseljenosti te osiguranjem optimalne temperature.

15

Nerasti

Nerasti se drže pojedinačno ili po dva u boksu jer nisu skloni društvu (Pavičić, 2007).

Pri ekološkom uzgoju, odnosno uzgoju na otvorenom primjenjuje se držanje nerasta u

kućicama s ispustom jer to pozitivno utječe na njegovu konstituciju i libido. Boksovi trebaju

biti veličine od 6 do 9 m2 površine s ispustom površine od 15 do 20 m2. Prostor u kojem se

nalaze, odnosno uvjeti u tom prostoru su vrlo važni zbog osjetljivosti na temperaturna

kolebanja, naročito su osjetljivi na visoke temperature. Primjerice, ako su temperature više od

30 ˚C već se za tri dana smanjuje broj pokretljivih spermija. Ukoliko se tijekom ljeta

povećavaju temperature i prelaze 28 ˚C potrebno je rashlađivanje tuširanjem. Nerasti se

moraju držati na suhim podovima uz odgovarajuću higijenu i koristiti preparate protiv

parazita, jer svaki stres umanjuje kvalitetu sperme.

Tovne svinje

Tov je završna faza u svinjogojskoj proizvodnji. U tovu svinja moraju se pokriti ne samo

troškovi tova nego i troškovi krmača i prasadi. Zbog toga proizvodni rezultati moraju biti

visoki uz što niže troškove proizvodnje.

Što se tiče dobrobiti najbolje je držanje svinja u tovu na dubokoj stelji jer su mogućnosti

prehlade manje i ozljeda papaka je svedena na minimum. Tim držanjem glavna prednost je

dobivanje kvalitetnog stajskog gnoja što doprinosi smanjenju uporabe mineralnih gnojiva na

gospodarstvima i sniženje troškova gnojidbe. Zagađenje okoliša plinovima (amonijakom,

sumporovodikom, ugljičnim dioksidom) je svedena do minimuma te nema zagađenja tekućim

gnojem.

Tovne svinje se drže u skupinama od 15 do 20 životinja. Po grlu se koristi od 0,8 do 1,5

kilograma slame po danu. Visina nastambe treba biti 2,5 metra iznad stelje kako bi se

osigurao optimalni protok zraka. Držanje svinja u stelji daje bolje rezultate u prirastu nego

držanje na konvencionalni način za 4,3 %, bolje je iskorištavanje hrane za 10,2 % te je

smanjena potrošnja vode za 27,9 % (Uremović i sur., 2007). Međutim, držanje na stelji ima i

negativne strane kao što je veći utrošak rada, potreban je veći prostor u tovilištu i to oko 50

%. Također je važna opskrba svježom i pitkom vodom.

Pri držanju na otvorenom prostoru svinje se drže u neizoliranim kućicama što je slično

držanju krmača. Ovakav sustav je lakše provesti ljeti nego u jesen i zimi jer se tlo tijekom

16

kišnog razdoblja te zbog relativno visoke gustoće naseljenosti svinja na prostoru u kojem

obitavaju pretvara u blato. To naravno ovisi o vrsti tla, pa područja koja su pogodna za

držanje na otvorenom su blago nagnute ili ravne površine. Radi unosa što kvalitetnije hrane

treba voditi računa o plodnosti tla te bi svinje trebale koristiti istu površinu svake tri godine.

Pri organizaciji tova prema ekološkim načelima smije se proizvesti 170 kilograma dušika

po grlu na jednom hektaru površine što odgovara količini gnojiva koje proizvede 14 svinja u

tovu. U uzgoju na otvorenom se još prakticiraju šatorske nastambe (Danska i Engleska) koje

daju više sjene, manji su troškovi uzgoja i bolji radni uvjeti.

Bolesti svinja

Svinje obolijevaju od različitih bolesti, a najviše od parazita koji se lako prenose na

ljude. Najčešće bolesti su: trihineloza, ciroza i bruceloza, također česte upale pluća, što

izaziva bronhitis i na kraju smrt. Problem je što mogu svinje biti agresivne i rade štete u

područjima gdje se uzgajaju. Paraziti kao najčešći nametnici na svinjama oštećuju organe

čime nastaju infekcije, tiho razaraju organizam i često ostaju neprimijećene. U ponašanju

svinja zarazu parazitima lako je otkriti jer primjerice svinje smanjuju unos hrane i slabiji su

dnevni prirasti. Veće su zaraze u otvorenom načinu uzgoja, nego u zatvorenom.

Ascaris summ je najčešći parazit koji napada unutarnje organe, ali se i nastanjuje na

koži. Veći je problem kada parazit uđe u probavni trakt jer svinja fekalnim izlučevinama širi

jaja parazita i dolazi do kontaminacije.

Paraziti u svinjama na otvorenom mogu biti važan izvor brojnim uzročnicima bolesti

kod ljudi. Pojava nekih uzročnika parazita u otvorenom držanju usko je povezana sa

izloženosti svinja s drugim svinjama, ali i sa pticama i ostalim grabežljivcima.

Ektoparaziti su manje opasni uzročnici bolesti što se očituje kroz produktivnost i

dobrobit životinja. Oštećuje kožu i potkožno tkivo što uzrokuje preosjetljivost imuno sustava

što se može primijetiti na ponašanju svinja. Ujedno doprinose širenju drugih uzročnika bolesti

kao što su to protozoe, bakterije, virusi, trakavice i oblići. Uobičajeni ektoparaziti u držanju

svinja na otvorenom su: šuga, uši, buhe i krpelji. Njihova učestalost povezana je sa stambenim

uvjetima i poljoprivrednim sustavom. Najrašireniji uzročnik šuge je Sarcoptes scabiei var.

suis. Šuga se javlja tijekom zime i ranog proljeća, zbog nemogućnosti izlaska svinja na

otvoreno ili lošeg stambenog stanja.

17

Slika 10. Trihineloza

Ostali uzročnici bolesti

Osim parazitskih bolesti, svinje predstavljaju važnu riznicu bakterijskih uzročnika

bolesti koji kod ljudi stvaraju zaraze i mogućnost trovanja hranom.

Bruceloza (Brucella suis) je prouzročila oboljenja kod svinja koja se prenose i na

ljude. Primarna je kod domaćih i diviljih svinja. Bolest se širi sjemenom, tijekom gutanja ili

udisaja bakterije u reproduktivne tekućine- fekalije, urin ili mlijeko. Veća mogućnost zaraze

dolazi kod čestih kontakata svinja od različitih vlasnika, te sa divljim svinjama. Istraživanjem

na primjeru Turopoljske svinje ustanovljeno da je većina svinja zaraženo Brucelozom zbog

ispaše svinja različitih vlasnika na istom mjestu.Kontrola bolesti na otvorenom u svinjskoj

proizvodnji usko je povezana sa stambenim prostorima i hranidbom te klimatskim uvjetima.

Ujedno se koriste pasmine otporne na bolesti i vanjske utjecaje. Veliku ulogu ima pravilna

hranidba (svinje jedu biljke i gljive koje imaju štetan utjecaj na uzročnike bolesti, odnosno

parazite. Koriste se i različiti lijekovi.

Slika 11. Vrbanac – zoonoza

18

3. GENOTIPOVI SVINJA ZA DRŽANJE NA OTVORENOM

3.1. Turopoljska svinja

Turopoljska pasmina autohtona je pasmina nastala u okolici Turopolja. Zbog dobrih

proizvodnih svojstava ova se pasmina počela širiti i izvan Turopolja i to na dio Slovenije,

Podravine i jugozapadni dio Mađarske. U uzgoju i širenju turopoljske pasmine pomogao je

specifičan način ishrane koji se zasnivao uglavnom na šumskoj ispaši i završnom tovu s

kukuruzom. Danas se ova pasmina uzgaja na području grada Velika Gorica i području

Lonjskog polja.

Slika 12. Turopoljska svinja

Plodnost te pasmine je osredenje i iznosi 6-7 prasadi u leglu. Tovne sposobosti

relativno su dobre, u kasnom tovu u dobi od 18 mjeseci postiže tjelesnu masu 200 - 220 kg, uz

utrošak 5- 6 kg kukuruza za kg prirasta.

Turopoljska pasmina nastala je u 6. stoljeću križanjem šiške sa slovenskom krško –

poljskom pasminom svinja. Razvoj turopoljske svinje tekao je tijekom dugog vremenskog

razdoblja. Turopoljska pasmina svinja pripada u srednje velike pasmine svinja. Glava je

srednje duga s ugnutim profilom, s jakim srednje dugim rilom te srednje dugim i

poluklopavim ušima.

Ova pasmina svinja savršeno se uklopila u tadašnji ekosustav Turopolja koristeći

proizvode hrastovih šuma kao bitni element hranidbe. Bjelančevinastu komponentu hrane

svinje su nalazile u šumskoj ispaši, a u tlu gliste i ličinke. Tov svinja se provodio kod kuće ili

19

u šumi hraneći ih određenim količinama kukuruza ovisno o urodu žira i raspoloživoj količini

vode.

Iako je program očuvanja ove pasmine započeo prije više godina, danas se u Hrvatskoj

uzgaja vrlo mali broj svinja ove pasmine. U 2001. Pod kontrolom proizvodnosti bilo je 45

krmača i 5 nerasta. Prema broju svinja ova pasmina spada i danas u skupinu „kritična“ za

opstanak. Turopoljska svinja kao i crna slavonska vrijedan je genetski materijal, kojeg

svakako treba sačuvati.

Inače ovaj tip svinje, osim genetike, baštine i znanosti danas je poželjan i kao

delikatesna gastronomska ponuda. Meso svinja držanih u prirodi posebna je okusa, ima dosta

masnoće, ali posebne strukture i arome. Meso je sočno i kvalitetno.

3.2. Crna slavonska svinja (FAJFERICA)

Crna slavonska svinja, autohtona hrvatska pasmina, poznata kao “fajferica”, koja je

godinama bila potcjenjivana pasmina, postaje omiljena i na našem području. Program

očuvanja te ugrožene pasmine počeo je 1996. Godine, kada je utvrđeno da je u Hrvatskoj

preostalo samo 46 krmača i pet nerasta. Osnovana je i udruga uzgajivača, a od tada se crna

svinja širi.

Slika 13. Crna slavonska svinja

20

Crne svinje nisu zahtjevne, mogu se uzgajati vani, a vlasnici koji su ih već imali, kažu

da imaju puno ukusnije meso od bijelih svinja, prošarano s malo masnoće, a ukusni su i svi

suhomesnati proizvodi spravljeni od tih svinja.

U leglu oprasi 7-8 prasadi. U dobi od godine dana tovljenici postižu 120- 140 kg, s 40-

45 % masti u polovicama. Tovljenici su bolje kakvoće mesa i za 1 kg prirasta potroše od 4,5-

5 kg kukuruza. One se koriste kao čista pasmina ili se križa s plemenitim pasminama. Smatra

se ugroženom pasminom isto kao turopoljska svinja i u Hrvatskoj su uključena u program

očuvanja ugroženih pasmina.

S crnom svinjom može se poboljšati konstitucijska svojstva i kakvoća mesa

plemenitih pasmina svinja. Najveća kvaliteta crne svinje je njezino mišićno i masno tkivo

koje je pogodno za preradu suhomesnatih proizvoda. Ti proizvodi imaju mjesto na europskom

tržištu. Smatram da ima dovoljno mjesta i na hrvatskom tržištu. Crna slavonska svinja nastala

je križanjem crne mangalice s nerastima berkšir pasmine. U prošlosti se najviše koristila za

dobivanje masti i slavonskih specijaliteta poznatim pod imenom Slavonski kulen. Proizvodna

svojstava su vrlo skromna , plodnost niska. Meso je tamnije boje, odnosno jače crveno od

mesa modernih svinja.

3.3. Durok

Durok je najraširenija pasmina u SAD-u i Kanadi. Postoje 2 soja te pasmine: smeđi i

bijeli soj. Ta je pasmina snažne konstitucije pa je povoljno držanje na otvorenom. Dobro

iskorištava pašu i ostala hranjiva manje vrijednosti. Plodnost nije ujednačena pa broj prasadi

varira od 9 do 11. Krmača ima odlične majčinske osobine (pažljiva i brižna majka). Durok

pasmina se koristi u svrhu križanja za povećanje postotka intramuskularne masti, naročito ako

su u križanje uključene pasmine pietren ili belgijski landras. Današnji durok je velike

konstitucije, duži, mesnatiji i plodniji od nekadašnjeg. Dosta je otporniji od ostalih mesnatih

pasmina, glava je nešto teža leđna linija je ravna, a ponekad blago izvijena. Noge su duge i

jake što ovoj pasmini olakšava kretanje po pašnjaku.

21

Slika 14. Durok

Pojedini primjerci mogu težiti i preko 400 kg. Meso ima veći postotak

intramuskularne masti pa je s time kvalitetnije za sušenje i preradu. Kod nas je manje

zastupljena i većinom se koristi za križanje radi poboljšanja mesnatosti (landras, jorkšir)

odnosno kvaliteta mesa (pjetren).

Stresno otpornije pasmine su : veliki jorkiš, švedski landras, durok, hemšir te domaće

autohtone pasmine crna slavonska i turpoljska svinja. Naime domaće atohtone pasmine su

prikladne za ekološku proizvodnju jer su pogodne za držanje na otvorenom. Konzumiranjem

paše i žira poboljšavaju se kakvoće mesa te masnog tkiva ( bogate omega 3 masnim

kiselinama). Omega 3 masne kiseline povoljno utjeću na krvožilni sustav te daju ukusnost

mesa. Pasmine poput durok, crne slavonske svinje i turopoljske svinje osim što daju visoko

kvalitetne mesne proizvode njih se koristi za stvaranje stresno otpornih svinja. Na tehnološku

kakvoću također utječe genotip i način hranidbe.

22

ZAKLJU ČAK

• Za uzgoj na otvorenom važne su dvije hrvatske autohtone pasmine svinja koje su vrlo

otporne na loše uvjete držanja i hranidbe, a to su crna slavonska i turopoljska svinja.

• One služe za križanje s nekom od plemenitih bijelih svinja. Križanci bi bili

zadovoljavajuće otpornosti i mesnatosti i vrlo dobre kvalitete mesa.

• Produljenim tovom do 180-200 kg dobilo bi se zrelo, kvalitetno meso za proizvodnju

autohtonog hrvatskog proizvoda kulena ili nekog drugog sličnog proizvoda (pršuta,

šunke, pancete, ...).

• Važna je dobrobit životinja koja omogućava životinjama što manje stresnih situacija

zbog kojih bi došlo do lošije kvalitete mesa i mesnih prerađevina. Primjerice sindrom

blijedog, mekog i vodenastog mesa (BMV).

• Što se tiče same dobrobiti svinje bi trebalo držati u skupinama što odgovara njihovom

prirodnom načinu životu. Ujedno potrebno im je osigurati dovoljno prostora za

odmaranje, ležanje, hranjenje i slobodno kretanje. Time njihovu dobrobit stavljamo na

višu razinu.

23

Literatura:

J.L. Gourdine, K.H. Gref, L. Rydhmer,Breeding for welfare in outdoor pig production : A

simulation study, France,

K. Salajpal, D. Karolyi, Z. Luković, Sanitary aspects of outdoor farming systems,

International symposium on the Mediterranean pig, Slovenia, Ljubljana, October 2013

Efsa, Anima health and welfare in fattening pigs in relation to housing and husbandry 2007

J.J. McGlone, The future of pork production in the world : towards sustainable welfare –

positive systems 2013

Dr D. Arey, Animal welfare aspects of good agricultural practice : pig production, 2006

Z. Uremović, M. Uremović, V. Pavić, B. Mioč, S. Mužic, Z. Janječić, Stočarstvo,

Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 2002

Z. Uremović, M. Uremović, D. Filipović, M. Konjačić, Ekološko stočarstvo, Zagreb 2008

URL : A. Pejaković, Zagreb 2002

http://www.savjetodavna.hr/adminmax/publikacije/s_uzgoj_svinja_na_otvorenom.pdf

URL : S. Hristov, B. Stanković, M. Dokmanović

http://www.agrosym.rs.ba/agrosym/agrosym_2010/PDF/Stocarstvo/Hristov_i_sar.pdf

URL : T. Balnović

http://www.vef.unizg.hr/org/stocarstvo/prezentacije/Za_Web_TPIUZ/IV_sem/Predavanja/SVI

NJOGOJSTVO_05.pdf

URL : Ž. Pavičić, M. Ostović, Smještaj i držanje svinja u uvjetima ekološkog uzgoja, Zagreb 2011

URL: A. Kostelić, LJ. Maltar, T. Kiš, Ž. Mahnet, R. Džakula http://veterina.com.hr/?p=33167