Zvonimir Lončarić

Zvonimir Lončarić —— Umjetnost kao igra

Galerija ULUPUH, Tkalčićeva 14, Zagreb8. — 15. 5. 2014.

GaLerija KoPrivnica

Galerija KoPrivnica, Zrinski trg 9, Koprivnica1. — 24. 8. 2014.

Kipar, crtač, slikar, scenograf i animator Zvonimir Lončarić (1927 –2004.), jedan je od najistaknutijih umjetnika druge polovine 20. stoljeća u Hrvatskoj. Svoje je iskustvo pokrenute figure pokazao prvo u serijama crtanih filmova, ali i u nizu mobilnih skulptura većih dimenzija. Kiparstvo, scenografije i Lončarićevi animirani filmovi većim su dijelom bili poznati javnosti jer je tijekom svoje karijere imao solidan broj samo-stalnih i zajedničkih izložbi. Među posljednjima, dvije značajne samostalne izložbe održane su 2003. godine u Koprivnici i u Parizu, a od zadnjih predstavljanja u Dubrovniku i Samoboru prolazi deseta godina.

Tijekom godina izblijedile su crvene cipele iznad modrih i ružičastih traka na nogama njegova ‘Putokaza’ na savskom nasipu u Zagrebu (postavljen 2007.) koji priziva sjećanje na popularni ‘babinjak’ i društveni život uz kupalište na Savi. Te noge ispružene do neba često izmame smiješak na lice šetača. Na drugoj, zagorskoj strani, mobilna kubična figura ‘Kupača’ locirana u Parku skulptura uz dvorac Jakovlje također vapi za prvotnom bojom, a obnovu čeka i Podravkin ‘Pijetao’ koji više ne maše krilima. Upravo je taj Pijetao jedna od najljepših skulptura koja je objedinila kontinentalnu tradiciju gradnje drvetom — običnim daskama, letvama i gredama, po uzoru na dugačke ‘lojtre’ nekadašnjih seoskih kola za sijeno (od njem. leiterwagen) s jednostavnošću i monumentalnošću visoke skeletne forme i suvremenoga kiparskog izraza. Do danas se istrošio mehanizam s utegom, popucale žičane spojke skeletnoga ljepotana koji kukuriče usred Koprivnice.

Jedino se oko svoje osi aktivno još uvijek okreće ‘Pijetao s gazdaricom’ na čijim se nogicama mogu zarotirati najmlađi posjetitelji Muzeja prehrane u Koprivnici, pred čijom zgradom još stoji vremešni gospodar seoskoga dvorišta pozivajući posjetitelje u jedini hrvatski muzej koji ima priču o razvoju našega kulinarstva. Upravo je taj Pijevac s gazdaricom bio glavni lik daleke 1987. godine, tijekom Podravkine marketinško-likovne izložbe ‘Pijetao na Griču’ priređene u Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu (današnjim Klovićevim dvorima).

Umjetnostkao igra

—— Dorotea jendrić

Galerija ULUPUH / Galerija Koprivnica

Žena s pticom, 1968.,obojeno drvo, visina 65 cm

Kao iskusni kipar, crtač, scenarist i animator Zvonimir Lončarić svoje je iskustvo pokrenute figure pokazao prvo u seriji igračaka za djecu i crtanih filmova jer je po završetku Akademije za primijenjenu umjetnosti postao suradnikom Zagreb filma (od 1956.). Lončarić je sve oko sebe vidio u kretanju, u žarkim bojama. Njegov crni kos ili tintilinić sretne su ptice koje su slijetale na ruke i na glave njegovih figura. Kao da i danas pjevaju najljepše pjesme svojemu stvaratelju.

Lončarić je na neki način pripadao generaciji sretnika koji su studirali na zagrebačkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, ono kratko vrijeme njezina djelovanja. Upravo su se na toj akade-miji stvorila trajna prijateljstva i sjajna poslovna povezanost različitih osobnosti.

Akademik Zlatko Bourek i Pavao Štalter među prijateljima su koji su se posebno angažirali i po-mogli u organizaciji ove izložbe svojega prijatelja, pribavivši Lizu i Akrobata s pticom, dvije skul-pture iz ranoga Lončarićeva stvaralaštva koje se čuvaju u prostorima Zagreb filma. Također, za pri-kazivanje na izložbi kopirana su četiri Lončarićeva animirana filma. Zlatko Bourek prisjeća se kako im je profesor Radovani navodio Marina Marinija kao primjer, uz još četvoricu talijanskih kipara. No, oni su brzo napustili podržavanje Marinija. Ali im je Kosta Angeli Radovani cijelo vrijeme ostao u glavi zbog poučavanja o formi s naglašenom silhuetom. ‘Za Lončarića je pak posebno važno što je kod njega uvijek razvijena jedna široka forma koja buja iznutra, kao da ima germu. To je iznutra bujna skulptura. Ne gladi se ona s vanjske strane. I to je karakteristično za jednu vrstu kipar-stva za koje se može reći da se poslije Kršinića i Radauša, pojavio Radovani, Ružić i Bakić. Poslije njih dolazimo Lončarić, ja i Vasko Lipovac’, kaže Zlatko Bourek, dodajući da su se oni cijelo vrijeme divili dobroj skulpturi. ‘A Riba nije imao potrebu raditi nešto što je novo. On je po prirodi čovjek zlatnih ruku, sve što je dotaknuo ispalo je dobro u njegovim rukama. On je “prst Božji”, umjetnik iz najdublje duše’, tumači akademik Bourek.

Ondašnja je ‘misija i vizija’ tvrtke u poslov-nom usponu bila, među ostalim, ispričana i Lončarićevim likom simpatične gazdarice koja stoji na pijevcu, a u visoko podignutim rukama maše kišobranom i kuhačom.

Lončarićeve mobilne skulpture jedinstvene su u našem kiparstvu. U tom je kretanju istodobno prisutan onaj ludički i zabavni element, on je majstor pokreta. Ono što je Felinijev film Amarcord učinio u Italiji u prikazu života maloga čovjeka, tako je Lončarić u hrvatskom kiparstvu znao prepoznati geg i smiješnu stranu ljudskih lica, zaigrati se erotikom i stereotipovima najče-šće predočenim u muško — ženskim parovima.

Od početka stvaralaštva, na osobit način on je unio i polikromiju u hrvatsko kiparstvo. Nešto slično je radio i kolega mu s akademije Vasko Lipovac, no cijela je stvaralačka priča jednoga i drugoga ipak drukčija. Konačno, nisu sve Lončarićeve mobilne javne skulpture imale sreće. ‘Akrobat na jarbolu’ jedna je od onih koja je natragom nestala s javne površine kod knjižnice Vladimira Nazora na Črnomercu, jer je, navodno, zbog škripanja mehanizma za okre-tanje, smetala noću uspavanim stanarima.

U obiteljskoj ostavštini Lončarić, koju čuva umjetnikov sin, arhitekt Stjepan Lončarić, sačuvano je mnogo najrazličitijih pripremnih crteža, krokija i studija, skica za plakate i anima-cije, slika u različitim tehnikama, malih i većih skulptura, veći broj radova u keramici s kojom je posebno volio eksperimentirati.

4 / 5 Zvonimir Lončarić / Umjetnost kao igra

‘Pred brončanim klasičnim kipovima imate osjećaj da se morate pokloniti, može se klečati, ostvaruje se kontakt sa stavom adoracije, kako je dobro primijetio Marijan Špoljar. A pred Lončarićevm kipovima — meni se odmah usta razvuku u osmijeh. Tu ima života, to je bliskost i ljudskost, te strogost istodobno. On ide prema čistoći forme, očistio je i reducirao formu’ govori Pavao Štalter, Lončarićev kolega i prijatelj, surad-nik na animiranom filmu. On podsjeća kako je šutljivi Lončarić, kojega su prijatelji zvali Riba, na akademiju došao likovno već dobro formiran iz gimnazije (kao i Pejaković). A potom je u kipariji kod Koste Angeli Radovanija najviše razvio svoj kiparski talent.

Ovom smo izložbom koja se prvo održava u zagrebačkoj Galeriji ULUPUH, a potom u Ga-leriji grada Koprivnice željeli današnjim generacija-ma učiniti vidljivim barem dio toga vrijednoga, golemoga i za mnoge još neotkrivenoga Lonča-rićeva umjetničkoga blaga. Želimo podsjetiti na majstora dojmljivih, živo obojenih muških i ženskih figura — gospode s cilindrima, osobenjaka i zavodnika, svijeta šarenih lutaka i putenih ero-tiziranih namiguša, frajli i dama koje susrećemo u Lončarićevu stvaralaštvu koje je neprekinuto trajalo više od pola stoljeća.


Iako duboko ukorijenjen u kretanja likovne umjetnosti našega doba, Zvonimir Lončarić se u svojim kipar-skim i slikarskim djelima, plakatima i opremi knjiga, scenografiji i animiranim filmovima, odlikuje uzornom individualnošću i nezamjenjivom prepoznatljivošću. Pokušavajući da (riječima) iskažemo svojstva te likovne osobnosti, što se očituju u pojedinom djelu, kao i u opusu u cjelini, svjesni smo da su sva određenja izvanj-ska i čak kada bi nam uspjelo sve što je sadržano u djelu bez ostatka opisati, to ipak nikada ne bi bilo adekvatno djelu. Jer se likovno, kao i svako drugo umjetničko djelo ponaša poput bića, ono jest biće . Kao što možemo u preciznim omjerima sabrati sve tvari od kojih se sastoji neko živo biće, pa ipak nikada nećemo odgonetnuti tajnu života, niti mrtvoj tvari udahnuti život, tako ni kritika ne može uskrsnuti u život likovno djelo, jer, srećom, po umjetnost i čovjeka, nikada i ništa ne može zamijeniti djelo. U najboljem slučaju može nas pota-knuti da ga pomnije pogledamo, da bismo ga dublje proniknuli i cjelovitije doživjeli.

S tom skromnom nakanom napisano je i posvećeno je ovih nekoliko riječi opusu Zvonimira Lončarića, što potiho raste i smireno se taloži u svojoj plemenitoj jed-nostavnosti kraj nas i uz nas duže od četiri desetljeća.

Što ga to, dakle, između drugih čini svojim, što ga to odlikuje da ga smatramo našim?

Naše je stoljeće doba previranja i mnogi su smjerovi i umjetnici vodili bitke da nešto dokažu ili ospore, a pri tome je ne mali postotak djela sadržavao komponentu negacije. Stoga bismo, ponajprije istaknuli Lončarićevu vrlinu afirmacije. Njegovo je gledište afirmativno: potvrdno prema životu i prema čovjeku. Možda otuda potječe i svjesno ograničenje ikonografije: Lončarićev je svijet sazdan od živih bića, to je savez i suživot čovjeka i životinja, najčešće ptica. Krajolik se ne javlja čak niti kao pozadina njegovih brojnih serigrafija i slika na svili. Pozadina ima isključivo likovnu funkciju — uskladiti boju podloge s bojama motiva — a nedefiniranim prostorom zanemareno je i vrijeme, čime se likovi osamostaljuju do simbola.

ZvonimirLončarić

—— Dr. radovan ivančević


Plakat 4. svjetskog festivala animiranih filmova Zagreb, 1980.

Lončarić je istraživao i provjeravao svoju kiparsku misao u različitoj građi. U drvetu, keramici i bronci, čak u nekim tvarima što su gotovo zaboravljene, kao vosak ili nisu pripuštene u ‘akademsko’ kiparstvo, poput poliestera.

Pratimo li slijedom njegovih izložaba djela i skupine radova, vidjet ćemo da je počeo malim broncama u kojima je maksimalno privukao ovojnicu jezgri, a uporedo glaziranom kerami-kom u kojoj je otopljenu formu prelio delikat-nom bojom transparentnom poput akvarela. Sedamdesetih se posvećuje poliesteru i radi veće formate, a boje su agresivnije. Međutim, sve tri tehnike i odgovarajuće forme trajati će usporedno, do devedesetih.

Bez obzira na tehniku i veličinu, kroz čitav se opus od najmanjih bronca do najvećih skulptura od poliestera provlači izazov pokreta i mijene: bilo da cijela skulptura rotira ili se samostalno mogu gibati dijelovi od kojih je sazdana, tako da je samo u sklopu relativno samostalnih dijelova sadržana ideja potencijalnoga gibanja.

Uz djela namijenjena intimnom prostoru stanovanja i življenja, svojim je intervencijama oplemenio i javne prostore, namijenjene odmoru i razonodi.

Redukcionizam i minimalizam druga su dva svojstva autora: u skulpturi sažeti sve detalje u osnovni volumski pojam, u slikarstvu ničim ne narušiti elementarnu jednostavnost i plošnost oblika. Govorimo o volumskom pojmu jer su pojmovi teme i sadržaj Lončarićevih skulptura, a ne pojedinačni likovi. Jednako kao što su to u slikarstvu ogoljela bića, bez natruha pojedinač-noga i slučajnoga. Psihološki portreti tipskoga. Poema malim ljudima, zatečenim, čini nam se, najčešće u svakodnevnoj nedoumici. Umjetnik ih prihvaća i suosjeća s njima, no bez senti-mentalnosti. Njihova nas otvorenost i naivnost razoružava. Njihove malene vrline i mane, skromna htijenja ili sputane taštine predstavlje-ne su s humorom i simpatijom. Umjetnik bi nas gotovo uvjerio (nasuprot povijesnu iskustvu) da u svojoj jednostavnosti, čovjek nije ni naročito dobar niti zao: sred vapijućih nemira i kovitlaca stoljeća Lončarićevo je djelo oaza u kojoj traju bezazlena bića.

Njegov je način komponiranja dijaloški (imagi-narnih likova s realnom publikom): najčešće nam se obraćaju neposredno, gledajući nas u oči.

Vedrina i humor, pomiješani ponekad s blagom ironijom, što zrače iz Lončarićeva djela, ne smiju nas zavarati: lakoću ne treba shvatiti olako. Ozbiljno je to slikarstvo i kiparstvo.

Oblikovanje se temelji na načelu dosljednog pojednostavljivanja i optimalnog sažimanja (nasuprot simplifikaciji), u jedinstvenom načinu koji je jednak pri oblikovanju volumena kao i plohe. Očigledno je to od najstarije figure na izložbi, u bronci (izvorno u drvu), nastale još u okviru studija i morfološki u orbiti učitelja Koste Angeli Radovanija. No, kasnije će se putovi razići: Radovani će krenuti put naglašene dramatike i loma volumena, a Lončarić smirivanju i još jednostavnijem zatvaranju.


Zidnim kompozicijama u kojima kombinira različite tehnike i građu oplemenio je pojedine prostore hotela i restorana u Zagrebu, Opatiji, Rabcu, Zadru, Rabu, Dubrovniku. Neočekivani i nekonvencionalni kao ‘pojedinci’ i u kombi-nacijama, njegovi su likovi našli svoju socijalnu funkciju: uvijek upućeni gledatelju oni najčešće komuniciraju sa samotnicima javnih prostora, iskorijenjenim iz svoje sredine.

U javnim skulpturama istraživao je Lončarić i primjenjivao najčešće dvije komponente: pokret (cjeline ili dijelova) i pokušaj dijaloga s prolaznicima i gledateljima, te nastojanjem da ih ‘uvuće u igru’.

Većina je velikih skulptura od obojena polie-stera, a oblikovno je atipičan drveni ‘Pijetao’ u Koprivnici, zaštitni znak i maskota mjesne prehrambene industrije Podravka. Projektiran je kao skeletna konstrukcija letvama i oblicama, a posredstvom jednostavne poluge, na ručni pogon djece i prolaznika, otvara kljun, širi rep i maše krilima. Konstruktivnim članovima i krilima podsjeća na projekte prvih zrakoplova, no u cjelini je to neka arhajska ptica.

Paradigmatičan je za autora time, što nema nikakva ustupka autentičnome zaštitnom znaku (naturalističkom pijetlu), nego je i obli-kom i živom obojenošću primarnim bojama pojedinih članova, sasvim nova i neovisna ma-štarija i invencija. Uz još dvije javne skulpture u Koprivnici izrađene od poliestera, ogromnog živo obojenoga ‘Pijetla s gazdaricom’ (koja mu stoji na leđima, a oboje rotiraju oko osi) i ‘Grupu’ gimnastičara na gredi uz sportski centar, treba s poštivanjem istaknuti duhovnu klimu ovoga maloga kulturnoga žarišta koje stimulira suvremenu umjetnost i prihvaća smiona i nekonvencionalna ostvarenja.

Naprotiv, na neobičan način nisu se održale Lončarićeve javne skulpture u Zagrebu, iako će ih mnogi zauvijek zadržati u mentalnoj slici grada. Njegovi su akrobati od poliestera, sa štangom s dvije kugle za ravnotežu što su se vrtjeli nad malim bazenom u atriju zagrebač-koga Teatra ITD netragom nestali, a njegov modro-crveni ‘Akrobat na jarbolu’ (skulptura od 2,40 m, na jarbolu od sedam metara) postavljen u jednoj stambenoj četvrti kružio stojeći na jednoj nosi, a pokretan na ručni pogon, okre-tanjem kotača u koji je bio usađen, nasilno je uklonjen. Djeca su oduševljeno prihvatila izazov autora i neumorno je okretali i nesumnjivo bi ovo bila mobilna skulptura dok je djece, svijeta i vijeka, no nadobudni su stanari kuće (opsjed-nuti tradicionalizmom) zahtijevali da se ukloni jer skulptura ‘uznemiruje’. Reagiranje tih dviju sredina Koprivnice i Zagreba na modernu skulpturu ostat će zabi-lježeno kao kulturološki paradoks: urbanizaciju suvremene hrvatske periferije i sve dublja provincijalizacija metropole.

No, Lončarićeva će skulptura, kao i serigrafije i posljednje rafinirane slike na svili, uvijek imati svoju privrženu publiku, kao što je njegov opus u cjelini zauvijek ostavio trag i oplemenio hrvatsku umjetnost xx. stoljeća.

/ tekst napisan 1997. godine



ZvonimirLončarić

—— Dr. radovan ivančević

Although deeply rooted in the fine arts movement of our time, Zvonimir Lončarić’s sculptures and paintings, posters, book designs, set designs and animation films are exemplary in their individuality and are exceptionally recognizable. In attempting (by using words) to express the properties of this artistic uniqueness, which is reflected in individual pieces, as well as in his entire oeuvre, we become aware of the fact that these are all external determiners, and that even if we were to succeed in describing everything that is contained within the work without leaving anything out, this still would not adequately portray the work itself. As art, like any other work of art, behaves like an organism, it is an organism. Just as we can gather all the substances that constitute a living being in precise ratios, and yet we will never be able to unravel the mystery of life, nor breathe life into dead matter, so also criticism may not give life to a work of art, because, fortunately, as far as art and man are concerned, nothing can ever replace a work of art. In the best case, it may lead us to take a closer look at it, that we may fathom it and gain a completer experience of it.

This is the modest underlying intention of this handful of lines written and dedicated to the opus of Zvonimir Lončarić, which has been flourishing quietly and tranquilly, that has accu-mulated beside us in its noble simplicity and that has been with us for more than four decades.

What it is, therefore, among other things, which makes it unique and that makes us consider it as being ours?

Galerija ULUPUH / Galerija KoprivnicaGalerija ULUPUH / Galerija Koprivnica

Our century is a period of turmoil and there have been many streams and artists that have led battles in attempts to prove or challenge something, and in these strivings more than a small percentage of works have contained a nega-tive component. Therefore, it is essential that Lončarić’s virtue of affirmation be highlighted. His view is affirmative: positive to life and to man. Perhaps this is where the conscious limitation of iconography stems from: Lončarić’s world is made up of living creatures, it is an alliance and the coexistence of humans and animals, mostly birds. The landscape does not even occur as the backdrop to his numerous serigraphs and paintings on silk. The background is exclusively in the function of art — matching the background colour with the colour of the motifs - and in this undefined space time is also neglected, thus elevating the characters to independent symbols.

Reductionism and minimalism are a further two characteristics of the author: in sculptures, the summarizing of all the details into the basic concept of volume, in paintings, avoiding the impairment of the elemental simplicity of the shape and surfaces of an object. We discuss the concept of volume as concepts are the theme and content of Lončarić’s sculptures, and not individual characters. Just as in painting they are divested beings, without the corrupting influence of the individual and the accidental. Psychological portraits of type. A poem to the little people, trapped, so it seems, mostly facing everyday dilemmas. The artist accepts them and empathizes with them, but without sentimental-ity. Their openness and naïveté disarms us. Their meagre virtues and flaws, modest aspira-tions or restrained vanity are presented with humour and compassion. The artist would almost seek to convince us (as opposed to historical experience) that, in his simplicity, man is neither particularly good nor is he particularly evil: amidst the distressing turmoil and the whirlwind of events of this century Lončarić’s work is an oasis in which innocent beings endure.

The manner of his composition is in the form of dialogue (imaginary characters with a real audience): predominantly they address us directly, looking us in the eyes.

The vivacity and humour, sometimes mixed with mild irony, which radiate from Lončarić’s works, should not fool us: effortlessness should not be taken lightly. His paintings and sculptures are serious works of art.

His artistic expression is based on the principle of consistent simplification and optimal compression (as opposed to mere simplification), in a unique manner that is equally applied to the shaping of volume, as well as surfaces. This is evident in the oldest piece at the exhibition, created in bronze (originally in wood), which was made during his studies and morphologically inspired by his teacher, Kosta Angeli Radovani. Later their paths would diverge: Radovani would opt for dramatic and accentuated fracturing of volume and Lončarić for calming and even simpler closure.

Lončarić researched and applied his sculptural deliberations in a variety of materi-als. In wood, ceramics and bronze, even in certain substances which have almost been forgotten, such as wax, or those that are not acknowledged in ‘academic’ sculpting, such as polyester.

In his public sculptures Lončarić usually researched and applied two components: motion (of the whole or parts of the whole) and an attempt to strike up a dialogue with passers-by and spectators, and to ‘draw them into the game.’

Most of his large sculptures are made of coloured polyester while the wooden ‘Rooster’ in Koprivnica, trademark and mascot of the local food industry Podravka, is stylistically atypical. It is designed as a skeleton construc-tion consisting of rods and logs, and by means of a simple, hand-operated lever children and passers-by may make it open its beak, spread its tail and flap its wings. Its structural parts and wings are reminiscent of the first aircraft projects, but, overall, it evokes an archaic bird.

Paradigmatic for the author in that there is no concession to the authentic trademark (a natu-ralistic rooster), on the contrary, its shape and lively colourfulness achieved through the use of primary colours for individual parts, make for a completely innovative and independent fantasy and invention. In addition, there are a further two public sculptures in Koprivnica made of polyester — a large vibrantly coloured ‘Rooster with a Landlady’ (who is standing on its back, whilst both rotate about their axis) and the ‘Group’ of gymnasts on a balance beam by the sports centre, both of which should be stressed with all due respect as they emphasize the spiritual climate of this small cultural hot spot that stimulates contemporary art and accepts bold and unconventional creations.

On the other hand, it is unfortunate that Lončarić’s public sculptures in Zagreb are lost, although many of them will forever remain part of the mental image of the city.

If we follow the sequence of exhibitions of his works and groups of works, we see that he started with small bronzes in which the sheath has been maximally attracted to the core, accompanied by glazed ceramics in which the dissolved form is coated in delicate colours which are as transparent as watercolours. In the 1970s he turned to polyester and produced larger formats, whilst the colours are more aggressive. However, he applied all three tech-niques and the apposite forms simultaneously until the 1990s.

Regardless of technique and size, throughout his entire opus of works, from the smallest bronze works to the largest polyester sculp-tures, he challenges motion and changes: either with the entire sculpture rotating, or with its constituent parts moving independently, so that the idea of the potential of motion is retained.

Aside from works intended for intimate living spaces, his interventions also lent dignity to public spaces, designated for relaxation and recreation.

His wall compositions which combine a variety of techniques and materials add dignity to individual rooms of hotels and restaurants in Zagreb, Opatija, Rabac, Zadar, Rab, Dubrovnik. Unexpected and unconventional as ‘individu-als’ and in combinations, his characters have a social function: always facing the specta-tor, they usually communicate with solitary individuals in public spaces, uprooted from their environments.



His polyester acrobats with balancing barbells that rotated above a small pool in the atrium of the Zagreb Theatre ITD disappeared without a trace, and his blue-and-red ‘Acrobat on a mast’ (a 2.40 m sculpture appended to a seven-metre mast) where the hand-operated figure of the acrobat circled around the mast on one leg with the aid of wheels on which it was attached and placed in a residential area was forcibly removed. Children were thrilled by the challenge and relentlessly turned the wheels and no doubt this would have continued to be a mobile sculpture as long as there were children and the world and life existed, but aspiring tenants (obsessed by traditionalism) insisted that the sculpture be removed as it was ‘troublesome’.

The reactions of these two environments, Koprivnica and Zagreb, to modern sculpture will remain a cultural paradox: the urbanization of the contemporary Croatian periphery and the ever increasing provincialism of the metropolis.

However, Lončarić’s sculptures and his seri-graphs, as well as his most recently refined paint-ings on silk, will always have their loyal audience, just as his entire oeuvre has forever left a mark and enriched Croatian art of the 20th century.

/ text written in 1997


Skice na celuloidu

Skica na celuloidu


Skica na celuloidu

Zvonimir Lončarić / Umjetnost kao igra16 / 17

Detalj plakata za izložbu u Varaždinu, 1996.

18 / 19

U zrcalu, 1985.



Pijetao i gazdarica. 1987.

Zavedeni, 2001 Magdalena zavodnica, 2001.


Putokaz, 2007.


Pijetao ispred Podravke, 1979.


Gospodarica psa, 1986.



Pas i mačka, 1984.


Glava, 1967.


Fontana, 1985.


Ptica, 1986.


Vjeverica, 1987.


40 / 41

Ptica, 1989.

Plakat volim, volim, 90-te

4 / 5 Zvonimir Lončarić / umjetnost kao igra

Biografija ——

Zvonimir Lončarić rodio se u Zagrebu 1927. godine. Vrstan je hrvatski kipar, slikar, grafičar, scenograf, animator, crtač i jedan od najistaknutijih scenarista i animatora u Zagreb-filmu. Za animirani film ‘Surogat’ redatelja Dušana Vukotića, što je dosad jedini hrvatski film nagrađen Oscarom u Hoolywoodu 1961. godine, Lončarić je oslikao minimali-stičku strukturu pozadine. Radio je i scenografije za crtane filmove Vlade Kristla, Dušana Vukotića, Vatroslava Mimice, Dragutina Vunaka, Zlatka Grgića, Ante Zaninovića i drugih. On sam kao autor potpisuje nekoliko animiranih filmova: 1 x 1 = 1, Bijeg, Žderi, Gosti, Allegro vivace. Paralelno uz slikarski i kiparski rad, stvorio je brojne scenografije za kazališta od Zagreba, Varaždina, Karlovca, Rijeke, Splita do Dubrovnika i Tuzle. Autor je i nastavnih element filmova snimljenih u produkciji Filmoteke 16, te zaštitnoga znaka Animafesta (1980.). Lončarićev Pijetao prepoznatljiv je za-štitni znak koprivničke Podravke od 1979. godine, a mobilni Pijevac i gazdarica okreću se oko svoje osi ispred Muzeja prehrane u Koprivnici. Skulptura Putokaz, devetmetarske prugaste noge postavljene su 2007. u Aleji skulptura na savskom nasipu u Zagrebu. Izradio je lutke za prezentaciju nošnji u Etnografskom muzeju u Dubrovniku i Vinkovcima.

Lončarića je u svijet umjetnosti uveo slikar Edo Kovačević za gimnazijskih dana. Nakon mature 1946., upisao je studij arhitekture, a za njegovu umjetničku karijeru presudno je bilo osnivanje Akademije primjenjenih umjetnosti u Zagrebu na kojoj je diplomirao 1955. godine. Na toj su se Akademiji stvorila doživotna umjetnička i osobna prija-teljstva Zlatka Boureka, Mladena Pejakovića, Zvonimira Lončarića, Pavla Štaltera, Ante Jakića, Vaska Lipovca, Ordana Petlevskog i drugih.

Ilustrirao je brojne knjige i časopise. Njegovi radovi viđeni su na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji (Zagreb, Čakovec, Varaždin, Koprivnica, Slavonski Brod, Rijeka, Labin, Dubrovnik) i inozemstvu (Pariz, Den Haag, Rim, Atena, Solun, Bruxelles, Graz). Stvarao je na relaciji između Zagreba i Podravine. Obitelj arhitekta Stjepana Planića postala je i njegova obitelj kad se oženio Marijom Planić, istaknutom povjesničarkom umjetnosti. Početkom osamdesetih godina u očevu Novigradu Podravskom uredio je tradicionalno seosko imanje pretvorivši ga u inspirativan prostor umjetničkoga ateliera koji je često bio mjesto susreta mnogih generacija umjetnika. Umro je u Zagrebu 2004. godine.


1. Žena s pticom, 1968., obojeno drvo, visina 65 cm2. Gospodarica psa, 1986., obojeni poliester, visina 210 cm3. Putokaz, 2007., maketa skulpture za Aleju na savskom nasipu, visina 90 cm4. Pas i mačka, 1984., poliester, visina 40 cm5. Glava žene, 1967., plavo i bijelo obojena keramika, visina 35 cm 6. Glava žene, 1968., bijelo zelenkasto obojena keramika, visina 32 cm 7. vjeverica, 1987., obojeno drvo, 28 cm 8. Sirena, 1984., obojeno drvo, 22 cm9. Fontana, 1985., obojeni poliester, visina 23 cm 10. Mačka, 1984., terakota, visina 46 cm11. U zrcalu, 1985., drvo, karton, zrcalo, visina 15 cm 12. akrobat s pticom, 1970., obojeni poliester (vlasništvo Zagreb filma)13. Liza, 1970.,obojeni poliester (vlasništvo Zagreb filma)14. Stol briga i radosti, 1984., poliester i drvo, 280 × 400 × 120 cm15. Podravska nika, 2003., patinirani bakreni lim, visina 270 cm16. Portret para, 2003., bakreni lim, visina 207 cm 17. anđeo, 2004., pozlaćeni bakreni lim, visina 80 cm18. anđeo, 2004., pozlaćeni bakreni lim, visina 35 cm19. anđeo u haljini, 2004., pozlaćeni bakreni lim, visina 130 cm20. Kuća lutaka, maketa za film Allegro vivace, drvo, papir, visina 75 cm

Katalog ——

46 / 47 Zvonimir Lončarić / umjetnost kao igra

SLiKe, GraFiKe, FoToGraFije, PLaKaTi i crTeŽi

Scenografija,akrilik na platnu, 350 × 260 cm Plakat national Film Theatre London, 1977., ZagrebPlakat 4. svjetskog festivala animiranih filmova, 1980., ZagrebMuška figura, 80-te, sitotisak, 170 × 35 cm Plakat volim, volim, 90-te, serigrafija Ptica, 1989., višebojni sitotisak adam i eva, 1999., serigrafija, 70 × 50 cmZavedeni, 2001., sitotisakMagdalena zavodnica, 2001., sitotisakFotografije lutaka za narodne nošnje za narodne nošnje u stalnom postavu Etnografskoga muzeja u Dubrovniku i ČakovcuTridesetak crteža, skica na celuloidu, studije za skulpture, ilustracije za knjige

aniMirani FiLMovi

Surogat, 1961.,režija Dušan Vukotić, scenografija Z. LončarićŠagrenska koža, 1960., režija Vlado Kristl, scenografija Z. Lončarićizmeđu usana i čaše, 1968., režija Dragutin Vunak, scenografija Z. Lončarić1 × 1 = 1, 1964., režija i animacija Zvonimir Lončarić Bijeg, 1969., režija i animacija Zvonimir Lončarićallegro vivace, 1982., režija A. Zaninović, animacija Z. Lončarić

raDovi U javnoM ProSTorU

1. Pijetao, 1979.,uz poslovnu zgradu Podravke u Koprivnici, 1979., obojeno drvo, visina 470 cm 2. Pijetao i gazdarica, 1987.,ispred Muzeja prehrane Podravke u Koprivnici, obojeni poliester, visina 387 cm 3. Grupa, 1989., park kod Srednjoškolskoga centra u Koprivnici,figure od obojenoga poliestera 4. Putokaz, 2007., Aleja skulptura na savskom nasipu u Zagrebu, obojeni poliester, visina 900 cm 5. Kupač, 1997.,Park skulptura dvorca Jakovlje, obojeni poliester6. Ptica, 1976., Krapina, obojeno drvo, visina 296 cm Neke su Lončarićeve pokretne javne skulpture uklonjene, primjerice Akrobat na jarbolu postavljen 1989. u Zagrebu. Mnoge su posljednjih godina ‘sazrele’ za obnovu. Za svježom bojom vapi Putokaz na zagrebačkom savskom nasipu, kao i Kupač u Jakovlju. Postoji hvale vrijedna inicijativa da se prema sadašnjoj konstrukciji izradi novi drveni Pijetao, zaštitni znak Podravke u Koprivnici koji tamo kukuriče punih 35 godina.

—Autorica zahvaljuje akademiku Zlatku Boureku i Pavlu Štalteru na suradnji, te vlasniku umjetnina arhitektu Stjepanu Lončariću na ustupanju radova za izložbu. Animirani filmovi posudba su Zagreb filma.


nakladnici

za nakladnike

urednice

tekstovi

prijevod na engleski

fotografije

dizajn

tisak

naklada

koncepcija i likovni postav izložbe

organizatori izložbe

t / f

e

w

t

f

w

izložba je realizirana uz financijsku potporu

isbn

ZvoniMir LonČariĆ

Umjetnost kao igra

Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti,

Preradovićeva 44 / i, Zagreb 10000, Hrvatska i

Muzej grada Koprivnice, Trg dr. Leandera Brozovića 1, Koprivnica

Ivana Bakal, predsjednica ULUPUH-a

Marijan Špoljar, ravnatelj Muzeja grada Koprivnice

Dorotea Jendrić i Maša Štrbac

Dorotea Jendrić, Radovan Ivančević

Tamara Budimir

Kruno Heidler, Dorotea Jendrić i Ivica Kiš

Ivan Klis

Kerschoffset Zagreb, svibanj 2014.

400 primjeraka

Dorotea Jendrić

Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti,

Preradovićeva 44 / i, Zagreb 10000, Hrvatska

+ 385 (0) 1 4552 595

ulupuh @ zg.t-com.hr

www.ulupuh.hr

Muzej grada Koprivnice

Trg dr. Leandera Brozovića 1, 48 000 Koprivnica

+385 (0)48 622 307

+385 (0)48 222 871

www.muzej-koprivnica.hr

Ministarstva kulture RH, Gradskog ureda za obrazovanje,

kulturu i šport Grada Zagreba i Grada Koprivnice

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

978-953-327-063-0

Zagreb, 2014.

iMPreSUM

97

89

53

32

70

63

0

Documents

Zvonimir Lončarić