VISOKA ŠKOLA ZA POSLOVNU EKONOMIJU I PREDUZETNIŠTVO
BEOGRAD
SEMINARSKI RAD
Predmet: EKOLOŠKI MENADŽMENT
DILEME I MOGUĆNOSTI EKOLOŠKOG MENADŽMENTA
Mentor: Student:Prof. dr Slavoljub Vujović Mijailović Vladimir Broj indeksa 200-012-08 Mijailović Katarina Broj indeksa 200-012-08
Beograd, jun 2009. godina.
Sadržaj
I UVOD 2
1. POJMOVNO ODREĐENJE EKOLOŠKI MENADŽMENT 2
2. GLOBALNI EKOLOŠKI PROBLEMI 4
3. TEHNOLOŠKI RAZVOJ I UTICAJ NA ŽIVOTNU SREDINU 6
4. OTPADI I NJIHOV UTICAJ NA AKOLOŠKU SREDINU 7
4.1. Industrijski otpad i životna sredina 7
4.2. Hemijski otpad i životna sredina 7
4.3. Radioaktivni i nuklearni otpad 8
5. EKOLOŠKI MENADŽMENT I ZAŠTITA ŽIVOTNE SREDINE 9
I I ZAKLJUČAK 11
I I I LITERATURA 12
1
I UVOD
Tokom 19. pa i 20 veka čvrsto se verovalo da je tehnički napredak vrednost o kojoj ne
treba posebno raspravljati, niti ga kontrolisati, jer se njegov proces odvijao saglasno važećem
shvatanju o položaju i odnosu čoveka i društva prema prirodi sadržanom u antropocentrizmu
tj. čovek je u centru sveta i sve što je dobro za njega, dobro je i za prirodu.
Ekološka problematika postavlja temeljna pitanja vezana uz sadašnje funkcionisanje,
ali i budućnost društvenih zajednica. Trostruki je ulog ekološke krize za ekosistem. Reč je o
integritetu biosfere, tj. fizičkog (vazduh, voda, zemlja) i biljnog i životinjskog carstva. Ovde
govorimo o opstanku ljudskog roda u tom okruženju i kvalitetu života na zemlji i društvu.
Problemi savremenog sveta, tehničko-tehnološki napredak ubrzan ekonomskim rastom,
urbanizacijom i industrijalizacijom, porastom stanovništva, iscrpljivanjem prirodnih resursa i
njihovim uticajem na narušavanje ekološke ravnoteže, upoznavanje sa stavom naučnika i
međunarodnih foruma prema problemima životne sredine i globalnim karakterom ekoloških
problema predstavljaju svakodnevna suočavanja naučnika i eksperata na lokalnom,
regionalnom i globalnom nivou.
Negativne posledice ljudskog uticaja na životnu sredinu prevladale su u industrijskom
razvoju toliko da su stvorile uslove ekološke krize koja je u stanju da prirodnu sredinu učini
nepogodnom za život čoveka. Smena negativnog uticaja čoveka na životnu sredinu
pozitivnim,danas je jedan od osnovnih zadataka za dalji održivi razvoj čovečanstva. Posle
početka industrijske revolucije, životna okolina utiče na kulturu i oblike socijalne organizacije
u kombinaciji sa drugim najvažnijim faktorima, i uglavnom posredno, preko njih. Postoji
mišljenje da, ukoliko je veći stepen socijalnog i ekonomskog razvoja društva, utoliko je manja
specifična težina životne sredine među faktorima, koji određuju njegovu dalji sudbinu.
1. POJMOVNO ODREĐENJE EKOLOŠKI MENADŽMENT
Izraz ekološki menadžment (ili skraćeno ekomenadžment) predstavlja jednu od
savremenih formulacija koja se vrlo često sreće u upotrebi. U stranoj literaturi se češće koristi
termin “environmental management” mada se koristi i izraz “ecological management” ili
“eco-management”. Oba termina kod nas imaju slično značenje i odnose se na niz
2
upravljačkih aktivnosti u vezi sa ekologijom, pa na taj način i u vezi sa životnom sredinom.
Ipak, postoji jedna značajnija razlika između ova dva pojma. Tako se izraz envrionmental
management vezuje sa upravljanje u rešavanju nekih konkretnih problema vezanih za životnu
sredinu u nekoj konkretnoj oblasti (otpad, vode, vazduh...) pa se u tom smislu govori o “waste
management”, “water management” itd. S druge strane, termin eco-management se vezuje za
upravljanje u pojedinim privrednim subektima a u kontekstu nastojanja da se kroz pivredne
aktivnosti obezbedi postovanje zahteva vezanih za stanje i uslove životne sredine. Takođe u
ovoj raspravi treba uzeti u obzir i termin “environmental governance” koji se vezuje za
upravljanje od strane države i drugih organa u oblasti životne sredine.
Ako pod menadžmentom podrazumevamo proces kojim se usmerava, planira,
motiviše, organizuje, koordinira i kontroliše privredna ili druga aktivnost, onda bi pod
ekološkim menadžmentom verovatno trebalo podrazumvati proces kojim se usmerava, planira,
motiviše, organizuje, koordinira i kontroliše privredna ili druga aktivnost u oblasti ekologije ili
u vezi sa ekologijom ili na ekološki način ili radi ostvarivanja ciljeva koji se sastoje pre svega
u domenu ekologije, itd. Ponekad se za ekološki menadžment kaze da on predstavlja sistem
upravljanja zaštitom životne sredine s ciljem da se u industriji i drugim granama uspostavi
sistematizovan pristup koji obezbeđuje da se razlozi koji se tiču životne sredine ugrade u
biznis strategiju i praksu. Primena ekološkog menadžmenta omogućava stvaranje uslova za
dobro poslovanje budući da unapređenje učinka u životnoj sredini može značajno uticati i na
upređenje ukupnog poslovnog ucinka. Najčešće se navode sledeće prednosti koje se primenom
instrumenata ekološkog menadžmenta ostvaruju: smanjenje troskova, obezbeđenje postovanja
propisa, smanjenje rizika po životnu sredinu, unapređenje odnosa sa institucijama koje se
staraju o donošenju i sprovođenju propisa, unapređenje javnog imidža i drugo.
O ciljevima ekološkog menadžmenta moguće je govoriti na više načina od koji se dva
čine naročito interesantnim:1
kao o opštim ciljevima vezanim za zaštitu životne sredine kakvi su održivi razvoj,
pravo čoveka na zdravu životnu sredinu, kvalitet života, opstanak ekosistema, itd.
kao o konkretnijim ciljevima pojedinih subjekata privređivanja vezanih pre svega za
samu suštinu tržišnog privređivanja – ostvarenje profita.
1 Pavlović, V., Ekologija i etika. Beograd, 1996, str 24
3
Neki od tih ciljeva su i formalno određeni. Tako, naprimer, prvi princip Rio deklaracije
o životnoj sredini i razvoju eksplicitno formuliše da “ljudska bića imaju centralno mesto u
brizi za održivi razvoj. Ona imaju pravo na zdrav i produktivan život u harmoniji sa
prirodom”. Agenda 21, kao najširi globalni dokument usvojen na Svetskom samitu o životnoj
sredini i održivom razvoju (Rio, 1992), u glavi 30, koja je posvećena jačanju uloge biznisa i
industrije, sadrži dva odvojena programa: unapređivanje čistije proizvodnje i unapređivanje
odgovornosti preduzetništva. Ciljeve upravljanja zastitom životne sredine je moguće
posmatrati i kroz ciljeve sistema upravljanja zaštitom životne sredine. Tako je, na primer,
ciljeve ekomenadžment i audit šeme Evropske unije (prema EMAS Pravilu iz 2001) moguće
posmatrati kao opšte i konkretnije. Opštim ciljem se smatra procena i unapređivanje
ekološkog učinka neke organizacije i obezbeđenje relevantnih informacija javnosti i drugim
zainteresovanim subektima.
2. GLOBALNI EKOLOŠKI PROBLEMI
Životna sredina je prirodni okvir u kome sva živa bića žive i deluju, mnogostruko
povezana uzajamnim uticajima. Svako živo biće je zavisno od svoje okoline ineraskidivo je
vezano za celokupnu neživu i živu prirodu koja ga okružuje. Pod pojmom ž i v o t n a s r e d i
n a podrazumevamo prostor, okolinu u kome živa bića provode svoj život u stalnim
međusobnim odnosima, kako organizama koji nastanjuju taj prostor, tako i sredine prema
njima. Sredina je organizovani kompleksni sistem, a ne samo goli prostor naseljen živim
organizmima. Zagađenost i zaštita životne okoline već više decenija predstavljaju veoma
značajan problem čovečanstva, bez obzira na trenutni stepen razvoja društva i proizvodnih
snaga u pojedinim delovima naše planete. Postojeći problemi se nameću nauci i operativi
naglašenom aktuelnošću i akutnošću, te sve jasnije dolazi do zaključka da zdrave životne
okoline nema previše, da su brojni elementi u njoj ugroženi, da je stepen samoregulacije nekih
objekata neznatan i da jednom poremećeni ekološki odnosi gotovo ničim i nikada ne mogu biti
dovedeni u prvobitno stanje. Bez obzira na značajne regionalne razlike u stepenu ugroženosti
životne okoline, posebno njene prirodne komponente, planovi, programi i akcije njene zaštite i
unapređenja su globalni problem. Savremeno društvo mora brže i bolje shvatiti upozorenje
naučnika i stručnjaka o stanju životne okoline. Druga se širi na račun prve brže nego što se
4
mnogima čini, brže nego što je nauka sa kraja našeg veka to mogla da utvrdi i prognozira.
Narušavanje ekološke ravnoteže nastaje kao posledica čovekove radne delatnosti, kojom
čovek „prisvaja” prirodu, i stvara proizvode. Pri tome ne dolazi samo do poremećaja ekološke
ravnoteže i ekosistema, već i do ugrožavanja integriteta čoveka i njegovog opstanka. U ovom,
XXI veku, društvo se suočava sa sledećim globalnim problemima: - oštećenjem biosfere i
njenim ekosistemima, - ogromnim brojem stanovnika – preko 6 milijardi sa prognozom
udvostručavanja do 2020.godine, - iscrpljivanjem i umanjenim količinama mnogih izvora
mineralnih i energetskih sirovina, - zagađenjima i degradaciom medijuma vazduha, vode,
zemljišta, - globalnim promenama klime, - uništenim vrstama biljnog i životinjskog sveta i
daljim ugrožavanjem biodiverziteta, - beskućništvom ¼ svetskog stanovništva, - oštećenjima
ljudskog zdravlja i ugrožavanjima života, - velikim količinama otpada u sva tri agregatna
stanja i sl. Opstanak ljudskih zajednica je u prošlosti veoma često bio ugrožen prirodnim
katastrofama, epidemijama, ratovima, oskudicom hrane i drugim uticajima koji su, međutim,
uvek bili prostorno ograničeni. Za razliku od egzistencijalnih kriza prošlosti, krize današnjice
ne potiču od prirodnih nepogoda koje su prostrorno ograničene, već od globalnog nesklada u
idejno-materijalnom smislu čitave industrijske civilizacije.
Životna sredina je svakim danom sve ugroženija, pa se postavlja problem života i
opstanka živih bića na Zemlji. Sadašnje stanje ugroženosti životne sredine opominje i ukazuje
na sve moguće posledice po zdravlje i život ljudi globalnim ekološkim problemima: vazduh je
sve zagađeniji, biljni svet je ugrožen negativnim dejstvom kiselih kiša, ugroženost voda je sve
bliža granici funkcionalne upotrebe, zemljište je sve više izloženo degradaciji, svakodnevna
industrijska proizvodnja, korišćenje » prljavih tehnologija», nepoštovanje ekoloških standarda
koji utiču na zagađivanje osnovnih resursa prirode, razni izvori jonizujućeg zračenja i
problemi bezbednog otklanjanja radioaktivnih materija i problemi smeštaja drugih otrovnih
materija i industrijskog otpada. Sve ovo dovodi do neproporcionalnog odnosa između sve
brojnijeg stanovništva i manjeg prostora sa zdravom životnom sredinom za stanovanje,
življenje i rad.
Činjenica je da od kada postoji, čovek u cilju zadovoljenja svojih životnih potreba
menja prirodu. Menjajući je i transformišući, čovek je ujedno deformiše i degradira, vodeći
skoro isključivo računa o sopstvenim potrebama i postavljanim ciljevima, što je još jedan
ekološki problem globalnog karaktera.
5
3. TEHNOLOŠKI RAZVOJ I UTICAJ NA ŽIVOTNU SREDINU
Tehnološki razvoj bio je postepen, omogućen značajnim tehničkim i naučnim
dostignućima, a bio je paralelan sa kulturnim razvojem. Tehnologija omogućava ostvarivanje
svih ljudskih potreba i želja.
Gotovo da ne postoji predmet koji ljudski um zamisli a da se on tehnološki ne može
ostvariti. Medutim, danas se tehnologiji zamera da je najveći krivac za degrdaciju životne
sredine. Ceo razvoj tehnologije je išao ka povećanju entropije. Osnovne negativne
karakteristike koje primena tehnologije izaziva u životnoj sredini su:
1. Štetnost u životnoj sredini na živi svet se izražava u delovima ili umnošcima
maksimalno dozvoljenih koncentracija date supstance.
2. Maksimalno dozvoljena koncentracija predstavlja proizvod faktora intenziteta i faktora
kapaciteta supstance koja se meri.
Faktor intenziteta odreden je dtetnošću supstance po okolinu i zdravlje ljudi.
Faktor kapaciteta predstavlja volumen proizvodnje u jedinici vremena
Iz ovoga se može zaključiti da za odredeni stepen zagadivanja u dozvoljenim
granicama, tehnološki proces mora da obezbedi 10 puta manji faktor intenziteta ili za
odredenu supstancu 10 puta veću hermetičnost, za desetostruko veći proizvodni
kapacitet. To znači da za jedan isti tehnološki proces ovaj faktor može da bude
dopustiv za malog proizvodača, a nedopustiv za velikog.
3. Opasnost po okolinu se stalno povećava rastom tehnološke proizvodnje. Opasnost po
okolinu dolazi od: 2
nekontrolisanih emisija zagadivača koje nastaju zbog lošeg vodenja i obavljanja
proizvodnog procesa i zbog havarija na postrojenjima i
lošeg organizovanja uništavanja i deponovanja otpadnih, gasovitih, tečnih i čvrstih
materija do kojih najčešće dolazi zbog nedostatka sredstava ili štednje i zbog
nedovoljno razvijene ekološke svesti o opasnostima.
U razvijenijim zamljama automatizacija proizvodnih procesa umanjuje opasnost, a instrumenti
za kontrolu i merenje zagadivača pomažu da se ne prelaze vrednosti MDK. U tehnološkom
razvoju oba vida negativnih efekata u sredini : opasnost i štetnost dokazuju zakon entropije..
2 Đukanović, M. (1991) Ekološki izazov. Beograd: Elita. str 87
6
4. OTPADI I NJIHOV UTICAJ NA AKOLOŠKU SREDINU
Kada se radi o odlaganju na otpad, mora se analizirati motor u celini, kao i njegove
komponente. Može se reci da ekološki uticaj odlaganja na otpad ne bi bio znacajan kada bi se
iskoristila mogucnost reciklovanja skoro svih njegovih komponenata.
4.1. Industrijski otpad i životna sredina
Industrijski objekti kao što su:3 hemijsko-bazni, metalurški, za preradu ruda,
prehrambeni, celuloze i papira i tekstilni i gradevinskog materijalaizlivaju svoje otpadne vode
posle tehnološke upotrebe. Ove vode su često agresivne sa velikim brojem otrovnih materija,
sa uljem i muljem. Obim i razmeštaj industrijskih zagadivača je različit i po kvantitetu i po
kvalitetu. Po rečnim slivovima je posebno nepovoljan jer se dešava da se u gornjem toku
lociraju oni korisnici kojima nije značajan kvalitet vode, a sa druge strane baš su oni veliki
zagadivači. Istovremeno najveći korisnici čistih voda se nalaze u donjim delovima slivova.
Industrijski otpad svakim danom postaje sve veći problem, njegov sastav, količina i toskičnost
zavise od vrste industrije. Većina industrijskih pogona a naročito bazne, hemijske i
petrohemijske industrije imaju veoma toksične otpadne materijalekoji bi morali pre puštanja u
spoljašnju okolinu da se podvrgnu tretmanu prečišćavanja. Industrijske kotpadne materije
prema ssastavu mogu da budu organske i neorganske, a najznačajniji zagadivači su industrijski
otpad: jprehrambeno-preradivačke industrije, mlekara, klanica, tekstilne industrije, energetskih
i termoenergetskih objekata, hemijske industrije, metalopreradivačke industrije i dr.
4.2. Hemijski otpad i životna sredina
Najveći zagadivači životne sredine hemijskim sredstvima su hemijska i metalska
industrija. U životnu sredinu preko ovih objekata stužu toksični i sgresivni elektroliti kao što
su : cijanidi, hromiti i joni teških metala (koncentracija jona pojedinih metala i soli kreće se
izmedu 10 – 800 gr/l što je velika i štetna količina), mineralne kiseline i alkalije, ugljovodonici
iz pesticida i drugi. Najveće štete životnoj sredini nanose pogoni: hemijske industrije sa oko
3 Rajović D.G., Ekološka svest kao osnova održivog razvoja ruralnih prostora, 2007., str 54
7
20%, crne metalurgije oko 25%, celuloze i papira oko 14%, prehrambene industrije oko 14% i
obojenih metala oko 8%. U mnogim industrijskim granama u tehnološkim procesima predvida
se prečišćavanje gasova iz dimnjaka različitim uredajima i postupcima. Voda koja se tom
prilikom koristi za prečišćavanje takoće je veoma zagadena i osim supstanci iz gasova sadrži i
hemijska jedinjenja korišćena pri apsorbovanju i obradi gasova. Ako se ovakva voda ispusti u
reku direktno zagadenje se prenosi na površinsku vodu. Hemijska industrija kako bazna tako i
preradivačka prizvodi na hiljade raznih hemijskih supstanci ikoje se u vidu otpadnih voda ili
suspendovanih materija mogu naći u rečnih tokovima ili uopšte u životnoj sredini, zemljištu ili
vazduhu. Većina njih ima toksično dejstvo na biocenozu, floru i faunu. Najveći zagadivači sa
neorganskim materijama su fabrike kiseline, amonijaka i azotare, a od mnogih industrijskih
pogona jedan od najvećih hemijskih zagadivača životne sredine je industrija papira i celuloze.
4.3. Radioaktivni i nuklearni otpad
Radioaktivni otpad se javlja kod veštačkih izvora radijacije, odnosno one koju stvara
čovek. Veštačke izvore radioaktivnog otpada svrstavamo u tri grupe: nuklearnu energetiku, i
medicinske izvore i nuklearne eksplozije. Kod nuklearne energetike odnosno proizvodnje
nuklearne energije i kod najefikasnije zaštite ima negativnih posledica i to u svim fazama
proizvodnje, počev od eksploatacije i prerade rude pa do dobijanja sekundarne električne
energije, posle čega ostaju radioaktivni neuništivi otpadni materijali.Kod medicinskih izvora
najpoznatiji oblik su X-zraci. Iako je savremena tehnika snimanja umanjila mogućnost
zračenja pacijenta, isluženi aparati i oprema ostaju kao problem u vidu otpadnog materijala.
Kod nuklearnih eksplozija posebno su štetne nuklearne probe vršene u atmosferi jer nuklearne
padavine nošene vazdušnim strujama kontaminiraju celu planetu i to tako što :
- jedan deo radioaktivnih otpadaka ostaje u blizini mesta,adržava u najnižem sloju
atmosfere-troposferi, on se vazdušnim strujama raznosi širom sveta, a u vazduhu se
zadržava oko mesec dana i
- najveći deo odlazi u više slojeve atmosfere –stratosferu gde se mesecima zadržava pa se
postepeno spušta na sve delove planete i od ove radijacije niko nije pošteden.
Nuklearni otpad osim iz nuklearnih elektrkona dobija se i iz raznih drugih
istraživačkih, medicinskih, poljoprivednih i drugih centara koji rade sa radio-izotopima. Osim
8
otpada od istrošenog goriva tu su još i razne vrste opreme pomoću koje se radilo, a i delovi
odeće i obuće. Nuklearni otpad može biti u dva agregatna stanja i to : tečnom i čvrstom.
Nuklearni otpad se ne može uništiti, a ne može se ni zaštita upotrebiti. Njegovo deponovanje
ne može biti u potpunosti izvršeno. Količine mu se stalno uvećavaju, naročito iz tehnološkog
procesa nuklearnih elektrana. Po jednom reaktoru dobije se oko 8 tona otpada godišnje, a
danas u svetu ima oko 500 reaktora. Tečni nuklearni otpadni materijali se odlažu u podzemne
rezervoare ili stare napuštene rudnike i okna, dok se čvrsti nuklearni otpadni materijali odlažu
u eksploatisana rudarska okna ili pećine, posebno radene rezervoare ili sa zakopavaju u zemlju
predhodno spakovani u olovnu burad.
5. EKOLOŠKI MENADŽMENT I ZAŠTITA ŽIVOTNE SREDINE
Novi sistemi upravljanja treba da se zasnivaju na stalnom unapređenju poslovnih
procesa u skladu sa održivim razvojem. U okviru koncepta kvaliteta prema seriji standarda
ISO 9000, pored tržišne i poslovne dimenzije, održanje kvaliteta života se javlja kao značajni
aspekt strategije kvaliteta.
Kvalitet života obuhvata zaštitu zdravlja i bezbednost ljudi, zaštitu čovekove radne i
životne sredine i štednju prirodnih resursa. Prema standardu ISO 14000, upravljanje zaštitom
životne sredine-ekološki menadžment predstavlja upravljanje ljudskimaktivnostima u cilju
smanjivanja negativnih uticaja na životnu sredinu. Dakle, u savremenim uslovima poslovanja
neophodno je u poslovni sistem upravljanja uklopiti eko-menadžment..
Koncepcija ekolološkog menadžmenta sadrži se u ''zaduživanju ''proizvoda svim
ekološkim efektima koje on uzrokuje u životnoj sredini u svim fazama životnog ciklusa. Pod
fazama životnog ciklusa proizvoda podrazumeva: ekstrakciju sirovina, transport sirovina,
dobijanje poluproizvoda, pakovanje i transport poluproizvoda, preradu poluproizvoda u
finalne proizvode, pakovanje i transport finalnih proizvoda, korišćenje finalnih proizvoda,
stvaranje otpada, transport otpadaka, preradu otpadaka u sekundarne sirovine ili deponovanje
kao završnu fazu.
Pod ekološkim efektima podrazumeva se racionalno trošenje prirodnih resursa: eko
sistema (vazduh, voda i zemljište), sirovina, energetskih izvora, (naročito neobnovljivih),
ispuštanje nepoželjnih nusprodukata u životnu sredinu i drugo. Ovom koncepcijom osigurali
9
bi se uslovi za sistemsko stvaranje ekološkog kvaliteta u preduzeću shodno sistemu
upravljanja kvaliteta ISO 9000. Najvažniji segmenti sistema ekološkog menadžmenta su: 4analiza ekoloških rizika preduzeća (tzv. auditing); analiza ekološke podobnosti snabdevača;
razrada opštih ekoloških ciljeva preduzeća u operativne ciljeve i radne zadatke, stvaranje
organizacionih rešenja; stvaranje informacionog sistema ekoloških implikacija poslovanja;
sistem praćenja i dokumentacije stvaranja ekološkog kvaliteta i dr.
U okviru aktivnosti na ispunjavanju zahteva iz serije standarda ISO 14000 pojavile su
se dve jasno izdvojene oblasti. S jedne strane to je oblast proizvoda i usluga preduzeća a sa
druge strane oblast organizacije preduzeća. Za potrebe proizvoda i usluga neophodno je
obezbediti eko označavanje “ekološki znak” ili “znak zaštite životne sredine” i ocenjivanje
životnog ciklusa proizvoda. Za potrebe organizacije neophodno je metodama upravljanja
obuhvatiti sistem upravljanja zaštitom životne sredine, koji kontroliše i ocenjuje stanje zaštite
životne sredine. Navedeni zahtevi standarda ISO 14000 su sastavni deo upravaljanja svakim
poslovnim sistemom i predstavljaju novi pristup menadžmentu preduzeća. U savremenim
proizvodnim preduzećima ekološki aspekt je integrisan u sistemmenadžmenta na najvišem
nivou.
U praktičnom radu koriste se tehnike ekomenadžmenta u svim funkcijama
proizvodnog sistema, počev od razvoja proizvoda i tehnologija, preko planiranja,
projektovanja, izgradnje, eksploatacije, prometa proizvoda, do zatvaranja objekta. U velikom
broju zemalja, pa i kod nas, obavezna je procena uticaja na životnu sredinu (EIA) onih
delatnosti i objekata koji u većoj meri mogu uticati na promene u životnoj sredini i procena
rizika (RA) od industrijskih udesa i ekoloških šteta. Osim ovih zakonom obaveznih
instrumenata (EIA i RA), proizvodjači i investitori mogu koristiti i neobavezne instrumente
ekološkog upravljanja predloženi standardima ISO 14000 (LCA, EL, EMS i EA).
Upravljanje i kontrola kvaliteta životne sredine zasniva se na stalnoj primeni
analitičko-sintetičkog metodološkog pristupa jer on omogućava održavanje stabilne ravnoteže
sistema uz istovremeni razvoj istraživačko razvojnih sruktura zbog stalnih promena uslova i
uticaja na sistem upravljanja.
I I ZAKLJUČAK4 Program ekološkog menadžmenta, Ministarstvo zaštite životne sredine Republike Srbije, Beograd, 1995, str 102
10
Do nastanka čoveka i njegovog delatnog odnosa prema prirodi, u živom svetu vladala
je uzajamna i harmonična povezanost i zavisnost u ekološkoj ravnoteži. Narušavanje ekološke
ravnoteže nastaje kao posledica čovekove radne delatnosti, kojom čovek “prisvaja” prirodu, i
stvara proizvode. Pri tome ne dolazi samo do poremećaja ekološke ravnoteže ekosistema, već i
do ugrožavanja intengriteta čoveka i njegovog opstanka. Savremeni svet i njegova tehnička
civilizacija na početku tzv. planetarne ere, stravičnom progresijom umnožava štetne događaje
koji često po svom obimu prevazilaze državne i prirodne granice i prete ekološkom
katastrofom. Naše vreme je vreme ostvarenja neslućenog tehničkog progresa, ali progresa
kome stalno podnosimo nove žrtve, kako u brojnom stanju Ijudi, tako i u poremećenoj
ravnoteži prirodnih dobara.
Poznavanje ekoloških zakonitosti, procesa i pojava u prirodi obogaćuje čoveka da
sagleda prirodu u celini. Uređujući je prema svojim potrebama on ne sme da dovedi do
prekida procesa u njoj, niti da poremeti funkcionalnu ravnotežu koja postoji između živih bića
i njihove životne sredine. To se može izbeći samo ako se dobro poznaju ekološke zakonitosti i
ako se ponašaju ljudi uskladu s njima. Međunarodni ekološki ambijent karakteriše niz
parametara koji se mogu označiti kao ekološka kriza, a u pojedinim delovima sveta i kao
ekološka katastrofa. Među brojnim informacijama o ugroženosti životne sredine, čak i tamo
gde se to najmanje očekuje, posebnu težinu, na globalnom planu imaju upozorenja
mnogobrojnih međunarodnih organizacija.. Efikasnost rešenja pretpostavlja da svest ljudi o
civilizacijskom razvoju u skladu sa društvenim vrednostima bude toliko utemeljena da
parcijalni subjekti odlučivanja iskažu maksimalan osećaj odgovornosti u rešavanju problema u
svojim domenima. Za takav oblik delovanja potreban je etički i kulturni odnos, kao i visoko
razvijena ekološka svest, u kojima se neće favorizovati kratkoročni ciljevi na račun dugoročne,
ekološki održive razvojne politike. Možemo da zaključimo na kraju ovog seminarskog rada da
ekološki menadžment postaje neraskidiv deo poslovanja svake firme. Pokazatelji o tome kako
preduzeće utiče na životnu sredinu, na prirordne resurse, na zagađivanje i slično utiču na
njegovu sudbinu, a nepoštovanje zakonske regulative može da košta proizvod i firmu gubitka
tržišta. Značaj primene ovih standarda, u obliku pravilnika, zakona, direktiva i normi, posebno
dolazi do izražaja u specifičnim i vanrednim situacijama.
11
I I I LITERATURA
1. Cifrić, I. (1989) Socijalna ekologija - prilozi zasnivanju discipline. Zagreb: Globus
2. Đukanović, M. (1991) Ekološki izazov. Beograd: Elita
3. Đukanović, M. (1991) Ekološki izazov. Beograd: Elita
4. Gereke, Z.K. (1995) Principi ekološkog menadžmenta. Direktor, Beograd, vol. 27, br.
4-5
5. Grul, H., (1985), Jedna planeta je opljačkana – zastrašujući bilans jedne politike,
Beograd,
6. Rajović D.G., (2007), Ekološka svest kao osnova održivog razvoja ruralnih prostora
Crne Gore, Beograd,
7. Pavlović, V., (1996), Ekologija i etika. Beograd, Neoplan,
8. Program ekološkog menadžmenta, (1995), Ministarstvo zaštite životne sredine
Republike Srbije, Beograd,
9. Internet adrese:
www [email protected] (Preuzeto sa Interneta 05.06.2009. godine)
www. [email protected] (Preuzeto sa Interneta 05.06.2009. godine)
www.ekoforum.org.yu (Preuzeto sa Interneta 10.06.2009. godine)
12
Recommended