Dr Enver Imamovi

CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo UDK 94 (497.6) : 323.11+314.18 IMAMOVI, ENVER Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine / Enver Imamovi /. - Sarajevo 1998: Art 7, 1998. - 115 str.: ilustr.: 24 cm. (Edicija Bosanski korijeni) Bibliografske i druge biljeke uz tekst The Origins and Ethnicitv os the Population os Bosnia and Herzegovina Copvright 1998. by Enver Imamovic ISBN 9958 - 9732 -0-0 Sarajevo 1998.

PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNITVA BOSNE I HERCEGOVINE

1

UVOD Dr Enver Imamovi PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNITVA BOSNE I HERCEGOVINE Iako je prolost Bosne i Hercegovine obraena u znatnoj mjeri, ne moe se rei da je u svim sluajevima to uinjeno na zadovoljavajui nain. Bosna predstavlja kolski primjer kako i u kojoj mjeri se nauka moe podrediti interesima politike i nacionalizma. Mnogo toga to je napisano iz bosanske povijesti uinjeno je s ciljem da se potkrijepe politike i teritorijalne aspiracije susjednih zemalja na njen prostor i narod. Pri tome je prouavanje stanovnitva kod zainteresiranih strana dobilo strateko znaenje. Veina pisaca koji su se bavili bosanskohercegovakom prolou, a oni su skoro svi odreda bili stranci, uglavnom Srbi i Hrvati, polazila je od predubjeenja da suvremeno bosansko stanovnitvo, i to prije svega veinsko muslimansko, pripada srpskom, a po drugima hrvatskom etnikom korpusu. Srpska i hrvatska historiografija ne priznaje postojanje bosanskog naroda, a time nita od onoga to karakterizira njegovu zemlju: povijest, kulturu, tradiciju, dravnost. Pitanje bosanskog etnosa samo po sebi ne predstavlja problem. Takvim su ga uinili oni koji su u prvi plan svojih istraivanja stavili zadatak da dokau ono to je bilo u interesu njihovih politikih ubjeenja. Do ovakvog zakljuka dolazi se ve pri povrnom iitavanju onoga kako je interpretirana bosanska povijest. Na to se veoma kompetentno osvrnula Nada Klai, profesorica povijesti na Zagrebakom sveuilitu, u svojoj posljednjoj studiji "Srednjovjekovna Bosna" (Zagreb 1989.). Tu analitiki i argumentirano 2

ISBN 9958 - 9732 - 0 - 0

osporava mnogo toga to je srpska i hrvatska historiografija do sada iznijela o politikom i kulturnom identitetu srednjovjekovne Bosne. Kada je u pitanju prouavanje stanovnitva Bosne i Hercegovine mora se konstatirati da je taj problem sloen utoliko to mu se prilazilo s predubjeenjem da se radi o pripadnicima srpskog ili hrvatskog naroda. Struna obrada ovog pitanja se kod svih istraivaa uglavnom svodi na angairanje da se dokae srpska, odnosno hrvatska pripadnost bosanskog stanovnitva. Ta nastojanja su toliko naglaena da u nekim sluajevima pojedine studije vie lie na nacionalistiko-politiki propagandni materijal nego na ozbiljnu znanstvenu raspravu. Da bi se ulo u problematiku etnogeneze bosanskohercegovakog stanovnitva, neophodno je dotini problem sagledati u daleko dubljem i irem vremenskom kontekstu nego je to veina istraivaa inila. Ne moe se, naime, raspravljati o porijeklu stanovnitva bez sagledavanja arheoloko-povijesne problematike i dogaaja koji su se odvijali na ovim prostorima u kontinuitetu dva posljednja milenija. U tome su dogaaji iz kasnoantikog doba i seobe naroda imali poseban znaaj jer su oni doveli Slavene na Balkanski poluotok. Zbunjujua za istraivae ovog problema je injenica da u slavenskoj masi koja je naselila balkanske prostore nije bilo plemena bosanskog naziva, kakav je bio sluaj sa Srbima i Hrvatima. Shodno tome historiografija jednih i drugih je izvela teoriju da je slavenskom seobom bilo obuhvaeno i podruje dananje Bosne i Hercegovine, s tim da su po jednima to 3

uinila srpska, a po drugima hrvatska plemena. Kao uporite za te teorije slui im Konstantin Porfirogenet i Pop Dukljanin, ija se djela eksploatiraju i interpretiraju na nain kako kome odgovara. Ono to koristi njihovim konstrukcijama uzima se bez ikakve rezerve a ono to se ne uklapa preuuje se ili mu se atribuira povijesna neutemeljenost. Takav selektivan pristup upotrebe historijskih izvora akcentiran je prije svega kod pisanja bosanske povijesti. Prilikom prouavanja stanovnitva Bosne i Hercegovine mora se uzeti u obzir etnika vieslojnost kojoj je osnova predslavenski supstrat, neto slino kakav je sluaj sa Albanijom i Grkom, gdje autohtoni elementi nisu bili ugroeni slavenskim prodorom. Bosna se od tih zemalja razlikuje utoliko to se svojim geografskim poloajem nala u totalnom okruenju pa je proces slavenizacije bio neminovan i maksimalan. Geografska izdvojenost Albanije i Grke sprijeila je taj proces, to je imalo za posljedicu da su sauvale svoj etniki i kulturni identitet. Bosna je, za razliku od njih, zbog navedenih razloga bila potpuno slavenizirana ve u ranom srednjem vijeku. Studioznom analizom bosanske povijesti mogue je identificirati pojedine kulturne i etnike elemente koji nedvojbeno ukazuju na predslavenska obiljeja. Antropoloka obrada skeleta iskopanih ispod srednjovjekovnih steaka kao i analiza suvremenih ivuih individua, takoer pokazuje da se radi o pripadnicima naroda atipinog slavenskim rasnim osobinama. To govori da su srednjovjekovni Bonjani autohtoni narod ovog prostora ilirske etnike pripadnosti. Slavenska komponenta u

njihovoj genezi svodi se samo na kulturno a nikako na etniko preslojavanje. Ta komponenta je vremenom postala dominantna u njihovom ukupnom identitetu, pa je to razlog da veina istraivaa dananji bosanski narod (Bonjake, Bosance muslimane, katolike i pravoslavce) smatra slavenskim narodom, to jest Srbima, odnosno Hrvatima. Predstojea istraivanja usmjerena u ovom pravcu koja e biti liena politikih i nacionalistikih predrasuda, jamano e baciti vie svjetla na ovo pitanje. Mjerodavne znanstvene discipline, meu kojima na prvom mjestu povijest, arheologija i etnologija, nude dovoljno ubjedljivih dokaza. Ovaj na prilog ima cilj da naznai tek smjernice buduih takvih istraivanja.

4

I. DOBA PRETHISTORIJE I ANTIKE Zemlja migracionih raskrija Prouavanje porijekla bosanskohercegovakog stanovnitva predstavlja veoma sloen problem. Rije je o zemlji koju zbog izuzetnog stratekog i geografskog poloaja nije mogla mimoii nijedna migracija do kojih je dolazilo na irem prostoru Evrope od prethistorije do dananjeg dana. Preko bosanskohercegovakog prostora prolazila je jedna od najvanijih transverzala Evrope koja je vodila s juga na sjever i obrnuto. To su doline rijeka Neretve i Bosne, koje su spajale Mediteran i Podunavlje (srednju Evropu) -dva potpuno razliita klimatska, kulturna, etnika i politika svijeta. Zahvaljujui izuzetnom stratekom i geografskom poloaju Bosna i Hercegovina sadri veoma bogat i raznolik arheoloki materijal koji su iza sebe ostavile nebrojene ljudske zajednice iz raznih epoha koje su ovdje boravile ili prolazile na svom putu iz Azije u Evropu i obrnuto. Brdsko - planinska konfiguracija zemlje, obilje uma, divljai i panjaka, plodne doline rijeka, rudno blago i druga bogatstva kojima je bosanskohercegovako tlo oduvijek obilovalo, inilo je idealne uvjete za ivot ljudi. U nauci je ve davno iznesena konstatacija da Bosna i Hercegovina predstavlja izuzetno vano arheoloko podruje jer su se tu kao malo gdje taloili milenijski tragovi ivota ljudi koji su pripadali raznim rasnim, etnikim, kulturnim i 5

geografskim skupinama. Bosanskohercegovaki lokaliteti su dali unikatne nalaze koji u nekim sluajevima predstavljaju klju za rjeavanje arheoloke problematike ireg dijela Evrope, pogotovo Balkanskog poluotoka. Takve su, naprimjer, antropomorfne figure iskopane u Butmiru kod Sarajeva koje prikazuju pripadnike ak tri rase (crnaku, kavkasku i alpsku). To je zagonetka kojom se ve dugo bave arheolozi i etnolozi.1 Prvi ljudi na tlu Bosne Sve se donedavno smatralo da su se ljudi naselili na podruje dananje Bosne i Hercegovine tek koju hiljadu godina unazad, odnosno u epohi mlaeg kamenog doba prije 5-6 hiljada godina. Intenzivna arheoloka istraivanja obavljena nakon Drugog svjetskog rata pod vodstvom dr ure Baslera, dugogodinjeg radnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu, oborila su to miljenje. On je sustavnim iskopavanjima otkrio tragove ovjeka koji je ovdje ivio jo u epohi starijeg kamenog doba, ili tanije, u srednjem paleolitu koji obuhvaa vrijeme od 120.000 - 60.000 godina stare ere. Rije je o davnanjem ljudskom pretku (praovjeku) koji se izgledom i umom uveliko razlikovao od dananjih ljudi. To bie se u nauci naziva Homo neanderthalensis (Neandertalski ovjek), nazvan tako po uvenom nalazu u Neandertalu u Njemakoj. Za nauku je znaajan jer predstavlja jednu od najvanijih karika u razvoju ljudskog roda. Treba napomenuti da u Bosni nisu pronaeni njegovi fiziki1

A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo 1964., p. 49, 123 - 124.

ostaci (kosti) nego orue (kamene sjekire) kojima se sluio. To ne umanjuje znaaj nalaza jer oni nedvojbeno potvruju prisustvo praovjeka na bosanskohercegovakom prostoru prije nekih stotinjak hiljada godina.2 Po rasporedu nalaza moe se zakljuiti da su ti prastari bosanski stanovnici preteno naseljavali sjeverni (ravniarski) dio Bosne, prije svega predjele oko utoka Usore u Bosnu kod Doboja (lokaliteti: Kamen, Crkvina i Lona kod Makljenovca), zatim oko sastava Velike i Male Ukrine (lokaliteti: elinjak u Popovaama, Luki, Mala Gradina, Gaj i Krevine u Kulaima, Matica Glavica u Dragalovcima, Lupljanica, Krndija itd.) - Najjunija taka gdje su naeni ovakvi nalazi jeste Gradina Varvara na vrelu Rame kod Prozora. Homo bosniacus (Bosanski praovjek) O tome kako je fiziki izgledao bosanski praovjek znamo preko potpunijih nalaza iz drugih krajeva Evrope, prije svega iz Neandertala u Njemakoj, a onda iz susjedne Hrvatske otkud potjee znameniti nalaz Krapinskog ovjeka. Konstitucija tijela, oblik glave, izgled lica i nain pokreta, odnosno hoda, mnogo se razlikovao od suvremenog ovjeka. Ustvari, to jo nije bilo potpuno razumno bie. Jedva je poznavao vatru, hranio se korijenjem, umskim plodovima, puevima, mesom divljai (nosoroga, mamuta, divljih konja itd.). Hodao je go, a u hladnijim razdobljima2 . Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i Hercegovine", Sarajevo 1984., p. 13 i d; isti autor u knjizi: "Praistorija jugoslavenskih zemalja" I, Sarajevo 1979., p. 309 i d.

zaogrtao se koama ubijenih zvijeri. Jedino oruje kojim se sluio bio je kameni iljak, tek malo pritesan za lake rukovanje. Stupanj umnog razvoja nije mu dozvoljavao da izrauje savrenija orua. Prastanovnici Bosne ivjeli su u peinama a u nekim sluajevima na otvorenom prostoru pod nekom vrstom atora napravljenog od granja ili ivotinjskih koa. Nisu imali stalna stanita jer su lutali za stadima ivotinja i oporima zvijeri. Ne zna se tano kada i kako su iezli ti prvi stanovnici Bosne. Da li su to uzrokovale prirodne pojave kao to je naglo otro zahlaenje, bolesti i slino, ili su postali rtve prodora nove savrenije vrste ljudi, neizvjesno je. Nakon izumiranja Neandertalaca Bosnu su naselila savrenija, odnosno razumna bia (Homo sapiens). Oni pripadaju razdoblju mlaeg paleolita koje obuhvaa vrijeme od 60.000 10.000 godina st. e. Dok se za Neandertalskog ovjeka dri da je pripadao tipu evropskog praovjeka, za ovog iz mlaeg paleolita smatra se da je stigao iz Prednje Azije. Analiza sustava njegovog skeleta pokazuje da je bio veoma okretan i vjet lovac na brzu divlja. To je uvjetovalo da pone upotrebljavati sloenija orua i oruja kao to su primitivno koplje, luk i strijela i dr. Pojava razumnog bia Prvo razumno bie na bosanskohercegovakom prostoru pojavilo se prije nekih 35.000 godina. Njegovi tragovi su dosta brojni. Evidentirano je vie od deset lokaliteta koji potvruju njegovu prisutnost (Kadar kod Gornjeg Svilaja nedaleko od Odaka, Markovci u Detluku kod 6

Dervente, Veliki Majdan kod Tenja, Krevine u Maloj Brijesnici kod Graanice, Peine u Glamoanima kod Banje Luke itd.).3 Najpoznatiji bosanskohercegovaki lokalitet iz kasne faze mlaeg paleolita jeste peina Badanj kod Stoca u Hercegovini. Bila je intenzivno naseljena prije 12.000 - 14.000 godina. Uz brojne primjerke kamenog orua i oruja (preko 200.000 komada) naeno je mnogo nakita. Veinom su to ogrlice, nainjene od probuenih puia, zuba divljai, koljki i sl. Najvaniji nalaz iz ove peine je urezani crte na ivoj stijeni koji prikazuje konja. To je do sada jedini nalaz spiljske umjetnosti paleolitskih ljudi na podruju jugoistone Evrope.4 Prvi zemljoradnici i stoari na tlu Bosne i Hercegovine Prije pet - est hiljada godina desile su se nove velike promjene u Evropi pa tako i na tlu Bosne i Hercegovine. Bile su karakterizirane pojavom novog stanovnitva i opim kulturnim napretkom. Novost je bila da su se ljudi poeli baviti obradom zemlje, uzgojem domaih ivotinja, izradom zemljanog posuda itd. To su bili revolucionarni pomaci u kulturi ovjeka. I Bosna je s tim promjenama dobila nove stanovnike. Ne zna se pouzdano odakle su doli. Situacija na lokalitetima govori da izmeu njih i paleolitskih starosjedilaca nije bilo sukoba. Smatra se da su ovi posljednji izumrli prije dolaska neolitiara, ali nije jasno ha koji nain.3

. Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i Hercegovine", p. 16 - 18. 4 . Basler, Paleolitsko prebivalite Badanj kod Stoca, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. XXIX, Sarajevo 1974., p. 5 -18.

Naseljavanje neolitskog stanovnitva odvijalo se uglavnom u rejonima plodnih polja i dolina rijeka. Zanimljivo je da su predjeli zapadne Bosne ostali nenaseljeni u ovoj epohi. Nisu nigdje pronaeni tragovi ivota iz ovog doba. Smatra se da je razlog nedostatak kvalitetnog kamena od kojeg su neolitiari izraivali orue i oruje. U ostalim krajevima Bosne naseljenost je bila veoma gusta. Naselja su u prosjeku zapremala povrinu od 20.000 do 30.000 m2, kakav je sluaj s lokalitetom Kraljevina kod Novog ehera nedaleko od epa. Neolitiari su po pravilu podizali naselja u ravnicama ili na rijenim terasama (Gornja Tuzla, Nebo kod Travnika, Kakanj, Obre kod Kaknja, Butmir kod Sarajeva itd.). U krakoj Hercegovini za nastambe su koriene peine, kakav je sluaj sa Zelenom peinom iznad vrela Bune, Ravlia peinom kod Gruda itd.5 Neolitsko doba je donijelo napredak i u nainu stanovanja. Sada se grade nastambe uglavnom od drveta nad zemljom, ili dopola ukopane u zemlju (zemunice). U kostur nainjen od greda ugraivao se pleter koji se potom s obje strane lijepio ilovaom. Ognjite se nalazilo u sredini prostorije, a u toplijim razdobljima loilo se vani. Veliina pojedinih kua iznosila je 50 - 60 m2. U Gornjoj Tuzli otkriveno je sojeniko naselje. Tu su kue stajale na kolju iznad vode, odnosno uz obalu. To dokazuje da je prije pet -est hiljada godina dio dananje Tuzle bio pod jezerom ili movarom. Znaaj tuzlanskog naselja je to je to jedno od najstarijih i rijetkih sojenikih naselja iz razdoblja neolita,5

A. Benac, o. c, p. 28 i d; isti autor u knjizi: "Praistorija jugoslavenskih zemalja" II, Sarajevo 1979., p. 368 i d.

7

jer su ona specifikum bronanog i eljeznog doba. Doba mira i spokoja Razdoblje neolita je bilo mirno doba bez sukoba, pljakanja i pohoda. Kod ljudi se javlja potreba da meusobno komuniciraju pa se uspostavljaju trgovake veze izmeu najudaljenijih zajednica, to je dalo jo vei podstrek kulturnom razvoju. Tako bosanski neolitiari odravaju veze sa zajednicama i izvan Balkanskog poluotoka. Na ovdanjim lokalitetima naeni su predmeti iz Italije, Grke, Podunavlja itd. Jedan od glavnih trgovakih puteva u to doba vodio je dolinom Neretve i Bosne. Na nalazitima u Kaknju, Obrima i Lisiiima kod Konjica, esto se susree nakit nainjen od morskih koljki koje su ovamo dospjele trgovinom. Jo su ei nalazi keramike raene po uzorima iz Sicilije, Panonije ili jadranskih otoka. Dosta smo dobro obavijeteni i o duhovnom ivotu bosanskohercegovakih stanovnika od prije pet - est hiljada godina. U to doba imao je veliki znaaj kult predaka. Na lokalitetu Lisiii kod Konjica pored ognjita su naeni dijelovi ljudskog kostura to predstavlja ostatke kultnog obreda oboavanja umrlog pretka. Njih su esto zakopavali uz ognjite ili ispod poda nastambe kako bi ostali trajno uz svoje potomke i "uvali" ih od zla. U nekim sluajevima umrlog pretka su jeli kako bi u svojim potomcima "nastavio" ivjeti. Bio je est sluaj i rtvovanja djece, posebno dojenadi. U Obrima kod Kaknja i u Zelenoj peini iznad vrela Bune kod Mostara uz ognjite su 8

naene kosti djece izmijeane s kostima ivotinja.6 Ritualno ubijanje djece bilo je uobiajena pojava u neolitsko doba. To se inilo u posebnim prilikama kao to je podizanje novog naselja, izbor poglavice, da se pospjei plodnost stoke, ena i sl. Bosanski crnci Neolitsko nalazite u Butmiru kod Sarajeva je po svom neobinom sadraju postalo poznato irom svijeta i nezaobilazno je kada se govori o evropskom neolitu. To je bilo tipino zemljoradniko naselje iji su stanovnici bili nosioci napredne kulture. Izraivali su veoma kvalitetno zemljano posude jedinstvenih oblika i ukrasa. Ovaj lokalitet je, meutim, poznat prije svega po izradi ljudskih figura. Njihova vrijednost je ta to na realistian nain prikazuju osobe razliitih rasa. Na jednoj od njih kovrdava kosa, irok i spljoten nos, naglaene jagodice i debele usne prikazuju tipinog predstavnika crnake rase. Na drugoj figuri sa jako zabaenim elom, istaknutim i povijenim nosom izvedenim u jedinstvenoj kosoj liniji glave, prepoznaju se osobine armenoidne (kavkaske) rase. Trea figura prikazuje standardne crte lica s pravilno zaobljenom glavom, to je osobina alpske rase.7 Nauka nije jo odgonetnula pojavu i smisao ovih figura. Posebno je6

A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu, p. 118 i d; isti autor u knjizi "Praistorija jugoslavenskih zemalja" II, p. 384 i d. 7 A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, p. 123 - 124; B. orovi, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976., p. 52 - 65.

zanimljiva predstava crnca. To se dovodi u vezu s prodorom pripadnika te rase u sjeverno-mediteranske predjele, to je potvreno i na nekim nalazitima u Italiji. Bosanskohercegovaki neolitski stanovnici bili su poklonici jednog specifinog kulta, poznatog mnogim starim narodima, meu kojima starim Egipanima, Hindusima, Babiloncima i dr. Rije je o tzv. astralnom kultu. Sastojao se od oboavanja nebeskih tijela (sunca, mjeseca, zvijezda). U Obrima kod Kaknja iskopan je pljosnat kolut nainjen od peene zemlje na kojem su etiri rupice koje su sluile za vjeanje tog predmeta. Rije je o sunevom disku koji je upotrebljavan u obredu oboavanja sunca. U Lisiiima kod Konjica iskopana je keramika na kojoj su ukrasi u obliku polumjeseca. Oboavanje nebeskih tijela bilo je prisutno kod svih zemljoradnikih zajednica a bilo je u uskoj vezi s kultom plodnosti. Bosna i indoevropska seoba Koncem III i poetkom II milenija st. e. zbili su se krupni dogaaji koji su imali dalekosene posljedice za povijest ljudi na tri kontinenta. Dolo je do velikih etnikih pomjeranja koja su zahvatila iroki euroazijski prostor. To se odrazilo i na podruje dananje Bosne i Hercegovine. Brojne zajednice koje su do tada naseljavale prostrane euroazijske stepe pokrenule su se i pole u raznim pravcima. Jedni su krenuli na zapad u Evropu, drugi na jugozapad, naselivi obale istonog Mediterana, a trei na jugoistok prema Perziji i Indiji. Ta seoba je u Europu dovela brojne nove narode, meu kojima su najvaniji Germani, Kelti (Gali) i Iliri. 9

Svi su bili nosioci jedne nove kulture koja se zasnivala na poznavanju metala (bakar i bronca). Zahvaljujui novom ubojitom oruju od metala, poznavanju konja i lahkoj pokretljivosti, posvuda su unitavali mirne neolitske starosjedioce.8 Sukob Indoevropljana i neolitiara bio je nemilosrdan. Ovi posljednji nevini ratovanju, opremljeni kamenim oruem i orujem i fiziki inferiorniji u odnosu na indoevropske zavojevae, bili su posvuda proganjani pa su za kratko vrijeme bili sasvim istrijebljeni. O onome ta se tada deavalo na tlu dananje Bosne i Hercegovine svjedoe ostaci spaljenih i poruenih neolitskih naselja. Arheoloka iskopavanja nam predoavaju pravu dramu koja se odvijala na ovim prostorima prije 4.000 godina. Ostaci spaljenih kua, razbijeno pokustvo, nagorjele i prebijene ljudske kosti i dr., daju jasnu predstavu o razmjerama traginih zbivanja. Pronalaskom metala i usavravanjem sredstava za voenje rata, otpoelo je razdoblje trajnih neprijateljstava meu ljudskim zajednicama, i to u najveem intenzitetu. To je primoralo ljude da podiu naselja na uzvisinama s kojih se moglo lake braniti. Ta mjesta se obino nazivaju gradinama. Bila su okruena bedemima nainjenim od suhozida, palisadama ili jarkovima. Na podruju nae zemlje takvih gradina je evidentirano na hiljade, to govori da je prostor dananje Bosne i Hercegovine prije 4.000 godina bio gusto naseljen.

8

O tome: B. ovi, o. c, p. 71 i d.

Ilirska Bosna Tokom seobe Bosna i Hercegovina je dobila nove stanovnike. Bili su to Iliri. Znaajni su i po tome to su to prvi bosanskohercegovaki stanovnici ije nam je ime poznato. Oni su Bosni dali trajno kulturno, etniko i politiko obiljeje. Njihovu kompaktnost razbili su tek Sloveni dvije hiljade godina kasnije, tokom VII stoljea n.e. Iliri su bili vrsni ratnici, nosioci napredne kulture i tvorci novog drutvenog poretka koji je doveo do stvaranja prvih politikih organizacija na ovim prostorima iz kojih su potom nastale prve drave (Ilirska kraljevina). Privredni i politiki uspon Ilira vee se za razdoblje eljeza (od X do I stoljea st. e.). Kako je Bosna izuzetno bogata zlatom, srebrom, bakrom, eljezom itd., Iliri s ovog podruja su stekli znatnu prednost u odnosu na svoje susjede pa je to razlog da se Bosna i Hercegovina smatra njihovom centralnom kulturnom i politikom zonom. Bosnu su, naime, naseljavala najpoznatija i najjaa ilirska plemena. Jedno od njihovih glavnih sredita nalazilo se na Glasincu nedaleko od Sarajeva. Sjeverozapadnu Bosnu naseljavali su Japodi, sjevernu Mezeji, istonu Dindari, zapadnu Dalmati, srednju Desidijati, junu Daorsi i Ardijejci itd.9 Tokom I milenija st. e. za bosanskohercegovake Ilire desila su se tri velika dogaaja koja su odredila njihovu daljnju sudbinu. Od VII stoljea st. e. poinju kontaktirati sa9 A. Stipevi, Iliri, Zagreb 1974., p. 36 - 41; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba, Djela, knj. LXVI, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 6, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1988., p. 31 i d.

Grcima pa se uspostavljaju obostrane kulturne i trgovake veze. To je za Ilire imalo veliki znaaj jer su ih Grci uveli u historijsko doba. Pod njihovim utjecajem Iliri poinju kovati novac, susreu se s pismom, od njih preuzimaju savreniji oblik drutvenog organiziranja i druge tekovine visoke helenske kulture. Iz tog vremena potjeu i prvi pisani podaci o naoj zemlji i njenim stanovnicima. Time zapoinje historijsko doba bosanskohercegovakih zemalja. Drugi vaan dogaaj vee se za prodor Kelta (Gala), prastanovnika dananje Francuske i sjeverne Italije. Oni su poetkom IV stoljea st. e. provalili na Balkanski poluotok kojom prilikom je jedan njihov dio napao bosanske starosjedioce. Vodeni su dugi i teki ratovi o emu nas dosta opirno obavjetavaju grki pisci. Njihov prodor u Bosnu prouzrokovao je velika pomjeranja tamonjih plemena. Iz srednje Bosne potisnuli su Autarijate koji su se uputili u istonu Hercegovinu i dananju Crnu Goru. Od njih potjee naziv rijeke Tare. Pleme Ardijejaca, koje je naseljavalo gornji tok Neretve (od Konjica na jug), pomjerilo se niz Neretvu i zaustavilo na dijelu primorja i june Hercegovine od ua Neretve do Boke kotorske. Tu su kasnije stekli veliku mo pa su osnovali kraljevstvo koje je dugo predstavljalo bitan politiki faktor na srednjem Jadranu.10

10

F. Papazoglu, O teritoriji ilirskog plemena Ardijeja, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, knj. VII - 1, Beograd 1963., p. 71 84; isti autor: Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, Djela, knj. XXX, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 1., ANUBiH, Sarajevo 1969., p. 60 i d.

10

Stopedesetogodinji rat protiv Rima Najvaniji dogaaj u historiji bosanskohercegovakih Dira bio je stopedesetogodinji rat protiv Rima i njihovo konano pokorenje s te strane (I stoljee n.e.). To je predstavljalo veliku prekretnicu u njihovom ivotu. Pod rimskom vlau ostali su due od 500 godina. Kroz to vrijeme dijelili su sudbinu ostalih pokorenih naroda objedinjeni monim Rimskim Carstvom koje se prostiralo od dananjeg Maroka na zapadu do Irana na istoku, i od Velike Britanije na sjeveru do dananjeg Sudana na jugu. Zahvaljujui rezultatima arheolokih iskopavanja i djelima grkih i rimskih pisaca, dosta smo dobro obavijeteni o izgledu, nainu ivota, drutvenom poretku i kulturi tih starobosanskih starosjedilaca. Sasvim je izvjesno da su Iliri pripadali indoeuropskoj grani naroda, srodnih precima dananjih Francuza, Nijemaca, panjolaca, Grka, Iranaca, Hindusa itd. Grki i rimski pisci ih opisuju kao visoke, rie, spretne, ratoborne i slobodoljubive ljude. U historijsko doba ivjeli su u plemenima kojih je bilo na desetine. Povezivala ih je krvna i jezika srodnost. Osnovno zanimanje bilo im je stoarstvo. Zahvaljujui obilju ruda koje su im osiguravale dovoljno metala za izradu oruja, i jo k tome gortaci, bili su neustraivi ratnici. To je razlog da je moni Rim protiv njih vodio stoljetne iscrpljujue ratove.

Korijeni multietnike, multivjerske i multikulturne Bosne Rimsko osvajanje Bosne znatno je izmijenilo njenu etniku sliku. S dolaskom Rimljana zapoeo je proces koji je Bosnu doslovno pretvorio u multietniku, multivjersku i multikulturnu zemlju. Rim je ve tokom osvajanja doveo na ovaj prostor veliki broj vojnih jedinica koje su bile sastavljene od pripadnika raznih naroda sa raznih strana prostranog Rimskog Carstva. Za vojskom su doli inovnici, trgovci, radna snaga (robovi), zanatlije i dr. Mnogi od njih su ovdje stalno ostali. O tome svjedoe brojni nadgrobni spomenici na kojima se skoro uvijek navodi etnika pripadnost umrlog. Tako smo saznali da su u antiko doba uz starosjedilake Ilire u Bosni ivjeli i Rimljani, Italici, Gali, Germani, Britanci, Egipani, Sirijci, Grci, Iranci itd. Prisustvo stranaca potvruju i vjerski (kultno-votivni) spomenici. Svaka od nacionalnih skupina donosila je svoje vjerske predstave pa se tako stvorilo multivjersko drutvo. Evidentirane su ak 24 razne vjere i desetine raznih boanstava.11 Prisustvo stranaca nije naruilo etniku kompaktnost starosjedilakog ilirskog stanovnitva. Oni su za sve vrijeme rimske okupacije uglavnom ostali stanovnici sela i malo su saobraali i mijeali se sa strancima. Romaniziranih (civiliziranih) Ilira bilo je malo. Njih su uglavnom inili islueni vojnici koji su se po odsluenju 20 - 30-godinjeg vojnog roka vraali u svoj zaviaj i11

E. Imamovi, Antiki kultni i votivni spomenici na podruju Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1977.

11

nastanjivali u gradovima. Takvi su ivjeli po rimskim uzorima, ukljuivali se u javni ivot, i obino se enili strankinjama. Njih je, meutim, bio mali broj i oni nisu utjecali na etniko raslojavanje svojih sunarodnjaka. Slom antike civilizacije i Bosna Kraj rimskog prisustva i slom antike civilizacije, do ega je dolo krajem VI i poetkom VII stoljea n.e., bili su sudbonosni i za bosanskohercegovako podruje i njegove starosjedioce. To je bilo praeno prodorom brojnih znanih i neznanih hordi, plemena i naroda koji su posvuda ruili, palili, pljakali i ubijali. Na taj nain nestalo je svega to je na ovim prostorima do tada postojalo i to je stvarano vie od pola milenija. Sa zemljom je sravnjeno vie od 100 gradova, a svi su bili graeni po standardima visoke rimske civilizacije, opremljeni tekuom vodom, kanalizacijom, sistemom centralnog grijanja itd. Zapisi suvremenih pisaca podrobno opisuju stravina zbivanja koja su pod konac antikog doba zahvatila Evropu. Balkan je u tome imao posebno mjesto, a u njemu, pak, Bosna. Na udaru barbarskih zavojevaa prvo su se nali stanovnici gradova. Oni koji nisu uspjeli pobjei, nestali su u plamenu svojih kua i gradova. Iskopavanja ruevina iznose na vidjelo stravina svjedoanstva onoga to se ovdje deavalo u doba seobe naroda (kraj VI i poetak VII stoljea n.e.). Skoro u svakoj ruevini nailazi se na sloj garei a u njoj ljudske kosti, polomljeni inventar, vrhovi strjelica i sl. Pustoenja su bila tolika da se na veini takvih mjesta nije nikada vie obnovio ivot. 12

Od naroda za koje se pouzdano zna da su najvie uestvovali u napadima, pustoenju i pljakanju bosanskohercegovakog prostora bili su Vizigoti, Ostrogoti, Avari i Slaveni. Oni su u velikoj mjeri izmijenili dotadanju etniku sliku ovog prostora. Njihove rtve su uglavnom bili gradski stanovnici, a njega su najveim dijelom inili stranci, dok su starosjedioci ivjeli po vrletnim selima pa su bili manje izloeni stradanjima. Bosna je u takvim okolnostima i u takvom stanju ula u srednji vijek. Isti je sluaj, manje - vie, bio s itavim Balkanskim poluotokom.

II. DOBA SREDNJEG VIJEKA ija je Bosna Jedan od najsloenijih problema koji se vee za srednjovjekovnu bosansku povijest odnosi se na doseljenje Slavena na ove prostore. Osnovno pitanje je da li i u kojoj su mjeri Slaveni zaposjeli prostor dananje Bosne i Hercegovine. Na ovom pitanju spoticali su se skoro svi historiari koji su se bavili srednjovjekovnom bosanskom povijeu. Ono pored naunog ima i politiki znaaj. Na njegovoj tendencioznoj interpretaciji graene su sve politike aspiracije stranaca prema Bosni. Pri tome se prvenstveno misli na srpske i hrvatske historiare koji su se odnosili krajnje tendenciozno i nekritiki u svome pristupu izuavanju i pisanju bosanske povijesti. I jedni i drugi su bez ikakvog uporita u izvornoj gradi iznosili proizvoljne i niim utemeljene zakljuke koji su u mnogo sluajeva imali dalekosene politike posljedice za Bosnu. Hrvatski povjesniari su, naime, bez ikakve rezerve tvrdili da su Bosnu u doba seobe naselili Hrvati, daje to hrvatska zemlja i daje sve u njoj hrvatsko.12

Srpski historiari tvrde, pak, suprotno. Po njima, Bosnu su naselili Srbi, pa je shodno tome etniki, kulturno i politiki pripadala Srbiji i Srbima.13 Dravne politike tih zemalja su na takvim teorijama izgradile svoje tobonje "povijesno", odnosno "istorijsko" pravo na Bosnu. Kako za jednu te istu stvar ne mogu postojati dvije istine, jasno je da nijedna od tih strana nije u pravu. S Bosnom se, naime, u vrijeme doseljenja Slavena na Balkan desilo neto to srpski i hrvatski historiari nisu nikada pokuali uzeti u obzir ni kao mogunost a kamoli kao injenicu. Mnoge okolnosti, naime, govore da je Bosna ustvari bila zaobiena u slavenskoj najezdi. Njen brdsko planinski karakter omoguio je starosjediocima da se spase ispred zavojevaa, ega su bili lieni stanovnici ravniarskih krajeva. Drugo, Slavenima kao izrazitim ratarima dolim iz ravniarske postojbine, nije odgovarala brdovita Bosna, i tree, to je, bez sumnje, bilo odluujue, Slaveni su ovdje naili na otpor starosjedilakog stanovnitva. U pitanju je gortaka populacija za koju se tradicionalno vee visoka borbenost. Tome treba dodati jo jedan bitan faktor. Obilje ruda osiguravalo je starosjediocima dovoljno metala za izradu oruja, bez kojeg nema odbrane. Ilirski korijeni Da je slavenska najezda dobrim dijelom zaobila Bosnu potvrdili bi i rezultati arheolokih istraivanja. Oni pokazuju da nema, ili su sasvim rijetki, tipini slavenski nalazi kao to su13

V. Klai, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 43; T. Smiiklas, Povjest Hrvatske, I, Zagreb 1882., p. 157 i d; V. Klai, Povjest Hrvata, sv. I, Zagreb 1899., p. 32 i d; O. Knezovi, u "Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942., p. 173 - 174, 188; D. Mandi, Bosna i Hercegovina, sv. I, Dravna i vjerska pripadnost srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Chicago Rim 1978., p. 203 i d; P. ivkovi, Etnika i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljea, Sarajevo - Mostar 1996., p. 5,10 i d.

12

V. orovi, Historija Bosne, Beograd 1940., p. 104, 135; S. irkovi, Istorija srednjovekovne Bosne, Beograd 1964., p. 34, 39.

13

nastambe, grobovi, orue, oruje, nakit i dr., za razliku od susjednih zemalja gdje su takvi nalazi esti i brojni. Evidentirani sluajevi uglavnom potjeu iz perifernih oblasti uz Savu, Drinu i prema morskoj obali, to jest tamo dokle su vjerojatno dopirali pokuaji prodora slavenskih zavojevaa. I oni nalazi koji su oznaeni slavenskim dosta su upitni. Veina arheologa pojedine nalaze bez dovoljno kritinosti pripisuje Slavenima. Ne uzima se u obzir pojava koja je u arheologiji dosta esta i istraivae moe lahko zavesti. Moe biti u pitanju retardirano umjetniko oblikovanje ili refleks koji zrai sa strane. U takvim sluajevima objekti materijalne kulture mogu biti potpuno identini s onima iz blieg ili daljeg okruenja a da nisu u pitanju etnika preslojavanja izvedena s ove ili one strane. Na koncu treba uzeti u obzir injenicu da se Bosna nije uspjela apsolutno oduprijeti slavenskoj najezdi. U nastalom meteu koji je zahvatio itav Balkan, pojedine slavenske skupine su, bez sumnje, uspjele probiti odbranu ilirskih starosjedilaca i prodrijeti u dubinu zemlje gdje su se trajno naselili. Takvi su, meutim, predstavljali kap u moru u odnosu na starosjedioce. Okruena sa svih strana slavenskim elementima (Hrvatskom, Srbijom i Dukljom (Crnom Gorom), Bosna nije mogla trajno zadrati svoju etniku i kulturnu samobitnost. Kada se stanje nakon seobe smirilo, otpoeo je neminovan proces kontakata sa susjedima u kojima su bosanski starosjedioci kao manjina bili u podreenom poloaju naspram svog slavenskog okruenja. S trgovinom dolazili su kulturni utjecaji (Jezik, 14

pismo, obiaji i dr.). Bosanski starosjedioci su se na koncu toliko slavenizirali da je u srednjem vijeku Bosna po svemu izgledala kao tipina slavenska zemlja iako u sutini to nije bila.14 Doba mraka Nakon burnih zbivanja koja su pratila slom antike civilizacije i doseljenja Slavena na Balkanski poluotok, Bosna ulazi u najmranije razdoblje svoje povijesti. Taj mrak je trajao skoro 300 godina, odnosno od 7. do 10. stoljea. Kroz to vrijeme nema ama ba nikakvih pisanih vijesti o Bosni. Ono neto malo arheolokih spomenika ni u kom sluaju ne moe nadoknaditi pisanu gradu. Skoro daje isti sluaj s ostalim okolnim zemljama. U tom vremenu se, bez sumnje, vrila konsolidacija doseljenih slavenskih plemena koja su se konano razmjestila i stabilizirala u onom rasporedu kako ih vidimo u 9. i 10. stoljeu. U to vrijeme Bosna je jamano prolazila kroz proces slavenizacije. To je bilo tako radikalno da se u prvim vijestima poev od 10. stoljea pa nadalje, ona ni po emu ne razlikuje od susjednih slavenskih zemalja kakva je bila Hrvatska, Srbija ili Duklja. U njoj se govori slavenskim jezikom, pie se slavenskim pismom, osobna imena su slavenska itd. Bitno je meutim napomenuti da se ve tada Bosna navodi kao zasebna geografska i politika cjelina, a njeni stanovnici kao zaseban narod. U sluajevima kad neki od onovremenih pisaca daje drugaije podatke o Bosni, to ne mora znaiti da14

O tome: E. Imamovi, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995., p. 26.

oni oslikavaju stvarno stanje na terenu. Veina starih pisaca su koristili podatke iz druge ruke, prema neijim kazivanjima, a mnogo toga su i pogreno zapisali. To se ne odnosi samo na Bosnu. Neki pisci, naprimjer, ak u 11. stoljeu ne prave razliku izmeu Srba i Hrvata. Tako bizantski pisac Ivan Scylices iz sredine 11. stoljea u djelu "Epitome historion" doslovno kae: "Narod Srbi, koje takoer zovu Hrvati".15 Ako im je takvo znanje o Srbima i Hrvatima koji su takorei graniili sa Bizantom i Italijom, ta su onda mogli znati o zabaenoj brdsko - planinskoj Bosni i njenom narodu. Bosanci - narod zemlje Bosne Nema nikakve sumnje da je u Bosni u srednjem vijeku ivio jedinstven bosanski narod zvan Bonjani. U odnosu na susjedne zemlje koje su dobile ime po doseljenim Slavenima, pa tako Hrvatska po Hrvatima ili Srbija po Srbima, s Bosnom je bilo drugaije. Njezin naziv je predslavenskog korijena. Nauka je ve davno utvrdila da se Bosna u rimsko doba nazivala otprilike Bassania, kako se to moe proitati na epigrafskim spomenicima (ablativni oblik Ad Bassantem, to se odnosi na rijeku Bosnu). Utvreno je i to da su Rimljani taj naziv preuzeli od starosjedilakih Ilira. Zahvaljujui grkom historiaru Apijanu iz I stoljea n. e., saznali smo da je u antiko doba u Bosni ivjelo jedno ilirsko pleme koje se zvalo Poseni (bez sumnje iskvarena grafija od Boseni). Taj naziv su naslijedili srednjovjekovni Bonjani, odnosno15

Bosanci. Ustvari, rije je o jednom te istom narodu istog imena s kontinuitetom od preko 2.000 godina. Kako je svugdje bio sluaj da toponim odgovara etnonimu, pa tako Galia zemlja Gala, Germania zemlja Germana ili Trakia zemlja Traana i sl., takav je bio sluaj i s Bosnom: Bassania zemlja Bassana, odnosno Bosena. U procesu slavenizacije od Bassania je nastao naziv Bosona, a potom Bosna, a od naroda Bassani (Boseni) nastali su srednjovjekovni Bonjani. Iz tog naziva razvio se suvremeni oblik Bonjaci, odnosno Bosanci. Proces transformacije iliro rimskog naziva Bassania u Bosna i od Boseni ili Bassani u Bonjani, odnosno Bonjaci i Bosanci, moe se donekle pratiti u srednjovjekovnoj izvornoj gradi. Bizantski pisac Konstantin Porfirogenet iz 10. stoljea Bosnu naziva Bosona, a kasniji latino talijanski dokumenti donose razne varijante tog naziva kao Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl. Jasno da je svaki narod izvorni iliro - romanski naziv prilagoavao svom izvornom izgovoru, isto tako kako je pod slavenskim jezikim uplivom nastao suvremeni oblik Bosna, Bonjani, Bonjaci i Bosanci.16 Mitovi i povijesna zbilja U naunoj literaturi nije se nikada ozbiljno razmotrilo pitanje ko su bili stanovnici srednjovjekovne Bosne. Ono to je napisano o tome potjee od srpskih i hrvatskih povjesniara. Veina ih je, meutim, bez ikakve dublje analize i oslonca na izvornu16

O tome: E. Imamovi, o. c, p. 23 - 25.

F. ii, Povijest Hrvata, Zagreb 1925., p. 277.

15

gradu iznijela sasvim decidne zakljuke. Za njih se moe rei da su vie izraz njihovih nacionalistikih predrasuda nego su u pitanju nauno utemeljene konstatacije. Po jednima, Bosnu su naselili Srbi, po drugima Hrvati. Iako su obje strane koristile istu izvornu gradu iznesene su potpuno dijametralne konstatacije. To jasno ukazuje na neutemeljenost njihovih teorija. One su meutim ule u historiografiju pa se ve dugo prenose iz knjige u knjigu kao historijska injenica, iako su daleko od historijske istine. Ipak, kao takve one se jo uvijek ue u kolama, i to na svim nivoima, od osnovnog i srednjeg do fakultetskog obrazovanja. Glavno uporite srpskim i hrvatskim historiarima za tvrdnju da su Bosnu naselili Srbi, odnosno Hrvati, predstavljaju dva izvora. Prvi je spis "De administrando imperio" (O upravljanju dravom), koji potjee iz 10. stoljea od bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta, a drugi je "Ljetopis" Popa Dukljanina iz 12. stoljea. Iako se u tim djelima nigdje izriito ne navodi da su Bosnu naselili jedni ili drugi, dotini historiari se stalno na njih pozivaju i to im je glavno uporite u njihovim teorijama. Historijska kritika je ve davno dala sud o valjanosti onoga to piu Porfirogenet i Pop Dukljanin. Opi zakljuak je da su obojica krajnje nepouzdani za izvoenje historijske rekonstrukcije. Oba govore o dogaajima koji su se zbili nekoliko stotina godina prije njih, i to uglavnom na osnovi narodnih predanja. Historijska kritika nalae krajnji oprez kada je u pitanju taj vid izvora. Analiza Porfirogenetova spisa pokazuje da je njegov sastavlja jednostavno kupio podatke iz raznih razdoblja i slagao ih 16

jedne uz druge bez ikakvog kronolokog reda i povezanosti. To je razlog da je pun kontradikcija i netanosti.17 Isti je sluaj sa Popom Dukljaninom.18 Izvlaiti historijske zakljuke iz grade ovakvog karaktera, kako su to inili srpski i hrvatski historiari, ne samo da je nauno neprihvatljivo nego je i opasno. Takvi zakljuci su veoma plodno tlo za raanje nacionalistikih ideologija i veliko-dravnih pretenzija na tue teritorije to u kriznim vremenima moe dovesti do nesagledivih tragedija meu zemljama i narodima. Bosna je ve nekoliko puta u svojoj daljoj i blioj prolosti osjetila na svojoj koi teinu takvih pseudo-naunih teorija. Bosanski franjevci brane bonjatvo Protiv takvih teorija dizali su, meutim, veoma otar glas ueni Bonjaci, a meu njima i pojedini franjevci, od kojih se posebno isticao fra Anto Kneevi (roen u VarcarVakufu). On je jo u prolom stoljeu s ponosom isticao svoje bonjatvo a Bosnu smatrao svojom jedinom i dragom domovinom. Uope, Kneevi je bio estoki borac za nacionalnu afirmaciju bonjatva. Moe se rei daje ustvari to bio zvanini stav skoro svih bosanskih franjevaca. U jeku ivih polemika srpskih i hrvatskih historiara i politiara oko toga "ija je Bosna", fra Anto Kneevi je 1871. godineO tome: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IL Srpska Akademija nauka i umetnosti, pos. izd., knj. CCCXXIII, Vizantoloki institut, knj. 7, Beograd 1959., p. 4 - 5; Sredi: F. ii, o. c, p. 234 i d. 18 Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1950., p. 11 - 36.17

objavio u zagrebakom "Zatoeniku" raspravu u kojoj pobija aspiracije Maara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa kae: "ao mi je na Maare ali mi je alije na ... jednakokrvnu bratju Srbe i Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepie Bosnu i Bonjake te rekoe da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bonjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji piu irilicom, a Hrvati koji piu latinicom; trei da su u ovoj Bosni sami Srbi; doim etvrti proglasie da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle "Bosna ponosna" i Bonjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmiljenja od nekih zaneenjakah".19 Zanimljivo je pisanje Josipa Ljubica, koji je pod pseudonimom Ud Bogdanov, godine 1895. u brouri "Spor izmeu Srba i Hrvata" napisao ovo: "Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u ivot, pohitae Srbi i rekoe Bonjacima: "Amo k nama, vi ste Srbi". Kad to opazie Hrvati, pohitae i oni i rekoe Bonjacima: "Ne k Srbima, ve k nama, vi ste Hrvati". Ali Bonjaci nisu bile lude. Prije nego to bi se odluili il' na desno il' na lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je ta hitnja "bratska ljubav" ili to drugo, pa kad vidjee o emu se radi, tad jednostavno, logino, sasma logino, dooe do zakljuka: "Ni amo ni tamo, ve svak za se". Evo logike kojom se posluie: Kad se Hrvati i Srbi smatraju "dva naroda", a jezik im je jedan, zato ne bi i mi, kad govorimo kao oni, bili "trei narod?" Kad Srbi i Hrvati kau, da ne mogu da budu isti narod, jer su im "dva" imena, zato ne bi i mi, kad nam je ime19

drugaije nego li njihovo, bili "trei narod?" Kad Srbi i Hrvati kau, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prolosti isti kraljevi vladali, zato ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili "trei narod"? Kad Srbi i Hrvati kau, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zato ne bi i mi, kad smo muhamedanci, bili "trei narod"?20 Srpski i hrvatski nacionalisti su na ovakvo pisanje odgovarali jo ee, pa tako mladobosanski srpski ideolog Pero Slijepevi pie 1910. godine: "Mladi narodni rad smije da zna meu domaima samo dva imena; Srbi i Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije vie da bude - po toj alosnoj politici bosanska, nego samo srpska i hrvatska, a jezik ni zemaljski, ni bosanski, ve samo srpsko - hrvatski".21 Pojedini franjevci su ak u javnim glasilima odrjeito ustajali protiv toga da se bosanski katolici poinju nazivati Hrvatima, tumaei da oni nisu Hrvati nego Bosanci, i da se "kao Bosanci imaju mnogo veim slavama ponositi, nego kad bi bili Hrvati."22 Slino je bilo i u vezi sa srpskim imenom. Suvremenik zbivanja, pisac pozamanog djela o Bosni tog vremena T. Herkalovi, zapisao je da se "tekar od tog vremena (1862. g.) poinju pravoslavci zvati Srbima",23 a fra Grga Marti je s time u vezi zapisao daIld Bogdanov (Josip Ljubi), Spor izmeu Srba i Hrvata, Zadar 1895. 21 P. Slijepevi, Stara i nova kultura, Kalendar Prosvjete za godinu 1911, Sarajevo 1910. 22 To se odnosi na fra Antu Kneevia. (Sredi: S. Arnautovi, "Hrvatski dnevnik", od 30. augusta 1917. g. Zagreb. 23 T. Herkalovi, Vorgeschichte der Occupation Bosniens und der Hercegovina, Zagreb 1906., p. 17 - 19.20

A. Kneevi, Pad Bosne, Senj 1886., p. 7 - 8.

17

"onda (1848. g.) jo nije bilo srpstva u Bosni", te da se "istom tada, za namjesnikovanja Osman Topal-pae (1860-1869. g.) na sav mah razmahalo u Bosni i Hercegovini".24 ezdesetih godina prolog stoljea srpski nacionalisti su u Bosni osnovali naroito drutvo sa sjeditem u Sarajevu, s ciljem da se iri srpsko ime. lanovi su bili uitelji, trgovci, popovi i dr, i posvuda su propagirali pravoslavcima da se ubudue ne zovu "Vlasi", "Rkai" ili "Riani", nego "Srbi". S time u vezi, zanimljiva je direktiva Vae Pelagia upuena kolama i uiteljima. Tu izmeu ostaloga stoji: "Svaki uitelj treba da naui prvo svoje uenike, a posle svu ostalu varoku dieicu koia god umeju govoriti: da kad jih kogod upita: ta si ti mladiu? pa da mladi na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi nali koji bi dieici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima jo vema pobuuje revnost k tome odgovoru". ("Obzor", br. 78, od 19. III 1911.). O svijesti bosanskih franjevaca da se nacionalno osjeaju Bonjacima i da to svoje opredjeljenje prenose na svoje vjernike, razoarano je svojevremeno pisao hrvatski javni djelatnik Ivan Radi, koji se u to uvjerio na terenu prilikom putovanja po Bosni. U svojim putnim biljekama je izmeu ostaloga zapisao: "U jednom hanu, pijem crnu kavu, kad doe mali djearac. Vidim odmah da je Hrvat. Pitam ga, to je? Nakon nekog vremena ree da je katolik. Zaboli me dua, pa sam si mislio: Boe moj to ne ubije onog fratra i popa koji kae: najprije si katolik, onda budi to hoe, makar i24 Fra G. Marti, Zapamenja, Zagreb 1906., p. 10, 43.

ivine".25 Doba bezimenih banova Da je Bosna ve u ranom srednjem vijeku bila zasebna i samostalna drava s posebnim (bosanskim) narodom svjedoe izmeu ostaloga kontinuirani napadi na nju koji su dolazili iz susjednih zemalja. Sredinom 10. stoljea srpski upan aslav je zauzeo sjeveroistoni dio Bosne. Nakon toga, tek to se oslobodila, Bosnu je napao hrvatski kralj Kreimir II, iza toga dukljanski vladari itd. Izvorna graa je zabiljeila da su i tada na elu Bosne stajali banovi. Prilikom napada Hrvata 968. godine tadanji bosanski ban je pod velikim pritiskom morao izbjei iz Bosne i sklonio se u Madarsku. Sedamdeset godina kasnije opet se spominje bosanski ban, ovaj put u ratu s dukljanskim kraljem Bodinom (1042. g.), a onda 1084, pa 1103. godine itd. Dokumenti ne navode njihova imena, samo se kae "ban bosanski" pa se zato taj dio bosanske povijesti naziva dobom bezimenih banova. Iz 12. stoljea potjee dragocjen podatak o Bosni i njenom narodu. Zabiljeio ga je bizantski ljetopisac Cinam. Opisujui rat izmeu Maara i Bizanta (1154. g) u kojem je uestvovao i bosanski ban Bori na strani Maara, za njega kae da se sa svojom vojskom borio kao saveznik maarskog kralja, napominjui usput da se njegova Bosna protee sve do Drine i tu granii sa Srbijom. Dalje kae da su Bosanci (Bonjani) narod koji ivi samostalno, da imaju svoje obiaje, uredbe, kao i svog vladara.2625

I. Radi, Iz mog putovanja po Bosni, "Slobodni dani", 14. oujak 1923., Zagreb. 26 V. Klai, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 51, nap. 19, 21.

18

O stanovnicima srednjovjekovne Bosne izvorna graa nije ba obilata. Sasvim je izvjesno, meutim, da je to bio etniki kompaktan narod kojeg dokumenti uvijek nazivaju jedinstvenim imenom Bonjani. Teko je rei koliko je u Bosni bilo slavenskog ivlja, ali ga je bez sumnje bilo jer se tokom stoljea svakako doseljavao na ovaj ili onaj nain. Kad se Bosna od 12. stoljea poela otvarati prema vanjskom svijetu, priliv stranog stanovnitva je bio jo vei. U tome su prednjaili trgovci, zanatlije, umjetnici, diplomatski emisari i dr. Najvie je bilo Dubrovana, o emu govori i Kulinova povelja iz 1189. godine kojom im jami osobnu i imovinsku sigurnost u svojoj "vladaniji" (dravi). Preseljavanja stanovnitva iz jedne zemlje u drugu bilo je u svim vremenima. Do toga je najee dolazilo za gladnih godina, zbog ratnih pustoenja, epidemija, velikog prirataja stanovnitva itd. U Bosni je bio jo jedan bitan faktor koji je izazivao esta pomjeranja stanovnitva. Bili su to vjerski progoni bogumila koji su ispred kriara bjeali i sklanjali se i izvan zemlje. Pomjeranje stanovnitva Bosnu su u srednjem vijeku esto pogaale i nerodne godine. U najgorem sjeanju ostale su 1338, 1339, 1356, 1416, 1418, 1454-1456. godina itd. U Dubrovakom arhivu ima puno grade koja podrobno opisuje te nesree. Deavalo se da je izgladnjeli narod iao potraiti spas izvan zemlje. Tako su 1456. godine skupine Humljana (Hercegovaca) dole na teritorij Dubrovake Republike.

Ona im je, meutim, uskratila pomo pa se izgladnjeli narod morao nastaniti po peinama, hranio se irom, travom i korijenjem.27 U vrijeme kralja Tvrtka I Bosnu je pogodila jo jedna teka nesrea. Izbio je poar u kojem su izgorjele skoro sve ume. Bio je tolikih razmjera da se nije niim mogao ugasiti. Pustoio je dotle dok se nije sam od sebe ugasio. Pomjeranje i preseljavanje stanovnitva uzrokovale su i druge pojave. Kada su snani vladari ban Stjepan II i kralj Tvrtko I zapoeli proirivanje bosanskih granica, u novoosvojene oblasti su krenule mnoge skupine stanovnika. Bili su to uglavnom stoari (vlasi). Njihov pravac kretanja bila je Dalmacija, odnosno primorje, gdje su se nalazila izvrsna zimska ispasita. Oni su i ranije tamo tjerali stoku ali s puno tekoa koje su im pravile tamonje vlasti. U zadarskom arhivu spominju se bosanski katuni ve u 14. stoljeu. inili su ih stoari iz jugoistone Bosne i istonog Huma. Razlikovali su se od dalmatinskih starosjedilaca i po imenima. U arhivskoj gradi primorskih gradova Bosanci redovito nose narodna imena (Milovac, Bogavac, Putnik, Radmil i sl.), dok hrvatski starosjedioci imaju kranska imena (Nikola, Petar, Pavle i sl.). Izvorna graa pokazuje da su se bosanski stoari naseljavali i na jadranske otoke. Tako je 1443. godine zabiljeeno njihovo prisustvo ak na otoku Rabu. Bosanski doseljenici vrlo esto nose ime Bosna, bilo da se radi o mukim ili enskim lanovima. U jednom spisu iz zadarskog arhiva spominje se izvjesna Bosna, nazvana27 K. Jireek - J. Radoni, Istorija Srba, knj. II, Beograd 1952., p. 419.

19

tako po zemlji iz koje je dola, a bila je supruga izvjesnog zadarskog graanina zvanog Stanko.28 Starosjedioci i stranci Kako je god izvan Bosne bilo Bosanaca tako je u Bosni bilo stranaca. Meu njima je bilo najvie Hrvata i Srba, budui da je rije o pripadnicima naroda susjednih zemalja. Naprijed je bilo govora o neargumentiranim tvrdnjama da je Bosna u srednjem vijeku bila zemlja Srba ili Hrvata. Povremena osvajanja i kratka prevlast ove ili one strane nije znaila trajno prikljuenje Bosne tim zemljama niti je mogla uzrokovati znaajnije etniko preslojavanje s tih strana. Pripadnika srpskog i hrvatskog naroda u Bosni je bilo onoliko koliko je Bosanaca bilo u tim zemljama postoje uvijek bilo seljakanja i prelaenja granica, osobito ako je u pitanju stoarski dio stanovnitva. Izvorna graa je sasvim jasna o etnikoj pripadnosti stanovnika onovremene Bosne. Svi spomenici iskljuivo spominju bosanski narod (Natio bosnensis) koji nosi ime po svojoj domovini. To su iz izvorne grade dobro poznati Bonjani, koje dokumenti vjerojatno s razlogom esto nazivaju i Dobrim Bonjanima. Kako su god Hrvati narod Hrvatske, a Srbi narod Srbije, tako su i Bosanci narod Bosne. U Bosni se najvie Srba naselilo kad je juni dio zemlje (Hum) osvojio srpski car Nemanja (druga polovica 12. stoljea). Od tada pa do 1325. godine taj dio Bosne je s prekidima bio pod28 B. Hrabak, Naseljavanje hercegovakih i bosanskih vlaha u Dalmatinsku zagoru u XIV, XV i XVI veku, u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 83.

Srbima. U tom je razdoblju (1219. g.) u Stonu - glavnom gradu Huma, osnovana srpska pravoslavna episkopija. To je znatno podstaklo irenje pravoslavlja na prostoru dananje june i istone Hercegovine. Tu vjeru, meutim, ne treba iskljuivo vezati za pripadnike srpskog naroda na ovom prostoru. Jamano je odranije postojao izvjestan broj Bonjana koji su ispovijedali tu vjeru, i sada su sa doseljenim Srbima predstavljali brojniji pravoslavni korpus u tom dijelu Bosne. Njihov broj je meutim jo uvijek bio simbolian. Nakon to je ban Stjepan II 1325. godine protjerao Srbe iz Huma nestalo je i pravoslavne episkopije u Stonu. Njen rad je ustvari ve ranije zamro zbog pritiska bogumila. On je bio toliko snaan da je iz Stona na koncu izbjegao i posljednji kaluer. Nakon toga se u izvornoj gradi pravoslavnoj episkopiji u Stonu gubi svaki trag.29 Neutemeljene aspiracije Bosna je sauvala svoje starosjedilako stanovnitvo u punoj etnikoj kompaktnosti sve do sredine 15. stoljea, odnosno do dolaska Turaka. Tome je najvie doprinijela geografska izoliranost zemlje i njene prirodne granice koje zaokruuju strogo definiran geografski prostor smjeten izmeu tri velike rijeke: Une, Drine i Save i mora. Unutar tih granica ve se u prethistorijsko doba formirala kulturna i etnika, a potom i politika potpuno izdvojena kompaktna zajednica sa svim svojim specifinostima. U srednjovjekovnoj Bosni bila je29 B. Nilevi, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije, Sarajevo 1990., p. 41.

20

veoma jako izraena svijest o nacionalnom i teritorijalnom jedinstvu. To je najbolje izraeno rijeima dijaka bana Stjepana II koji je na kraju jedne povelje sastavljena 1325. godine ponosno dopisao da ie on dijak bana "koji drae od Save do mora, od Cetine do Drine".30 U raspravama o srednjovjekovnoj Bosni i njenom stanovnitvu neki pisci iznose odreene zakljuke bez dovoljno kritinosti i sagledavanja problema. Oni, naprimjer, periferne bosanske oblasti kao to su podruja dananjeg Bihaa, Cazina, Kladue, Huma, oblasti Duvanjskog, Glamokog i Livanjskog polja, ili sjeveroistone dijelove Bosne, ne smatraju bosanskim zato to su doli u sastav bosanske drave tek u 14. i 15. stoljeu, tvrdei da su do tada pripadali Srbiji ili Hrvatskoj. Pri tome se zaboravlja injenica da su sve stare drave nastajale etapno i da su tek u zavrnoj fazi dobile konanu teritorijalnu fizionomiju. Do tada su se izmeu dravnih jezgri nalazili teritoriji tzv. "niije zemlje" (teritorium nullis) koji su etapno ulazili u sastav ove ili one politike organizacije. Osim toga, treba razlikovati pojam "geografskog", "etnikog" i "politikog". Zemlja jedinstvenog etnikog prostora, kakva je bila Bosna, u procesu politikog organiziranja zadrala je svu svoju kompaktnost. Ne znai, naime, da Bosni nisu oduvijek pripadale i one njene oblasti koje su prikljune dravnom jezgru u kasnijem razdoblju. Bosna se i u Kulinovo doba sterala od Save do mora i od Une do Drine, bez obzira to je bosanska drava u to vrijeme obuhvaala samo30

ui prostor dananje srednje Bosne. Rije je o politikom objedinjavanju etnikog prostora poto je u navedenim granicama odranije ivio jedan te isti narod - Bonjani. I susjedne drave su prole slian politiki razvoj. Hrvatska drava je, naprimjer, nastala iz jezgra koje se nalazilo u Dalmaciji. Kako joj je rasla politika mo tako se i teritorijalno irila pa je na koncu u njen sastav ula i Panonija (Slavonija), koja je takoer bila naseljena Hrvatima. Tako je nastala dalmatinsko - panonska hrvatska drava. Bosna prema tome ne predstavlja nikakav izuzetak. Od susjednih drava se razlikuje utoliko to predstavlja prastari strogo omeeni geografski i etniki prostor koji je dobio tu fizionomiju jo u prethistorijsko doba. Dolazak stranaca u Bosnu Stranci su dolazili i boravili u Bosni raznim poslovima i dunostima, najee kao trgovci, zanatlije, crkveni emisari, izaslanici dvorova, vlada i sl. Iako su njihovi boravci po pravilu bili privremeni, bilo je sluajeva da su neki od njih trajno ostajali. Meu takvim je najvie bilo trgovaca i zanatlija. Trgovci su bili prvi koji su poeli zalaziti u Bosnu privueni njenim rudnim i drugim bogatstvom. U tome su pionirsku ulogu imali primorski gradovi, posebice Dubrovnik. Taj grad je bio ivotno zainteresiran za bosansko trite i vremenom je postao glavni trgovaki partner Bosne. Na bogatstvu steenom trgovinom s Bosnom izgraena je njegova ukupna mo i blagostanje. I Bosna je mnogo ovisila od Dubrovnika. Taj grad je za nju predstavljao, pak, vrata u svijet. Zbog 21

M. Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1990., p. 80 i 349.

tako bliskih obostranih veza Bosna je bila puna Dubrovana. Nije bilo kutka gdje ih nije bilo. U veim naseljima postojale su njihove kolonije koje su imale odreenu autonomiju - svog elnika (konzula), kancelariju, vlastito sudstvo itd. U Zvorniku je izmeu 1415. i 1431. godine registrirano 640 dubrovakih graana, u Visokom 370, a u Srebrenici tokom 1431, 1432. i 1435. godine 300. Godine 1434. njihov je broj je u tom gradu iznosio blizu pet stotina.31 Njihovo mnotvo, meutim, nije utjecalo na promjenu nacionalne strukture domaeg stanovnitva. Iako su mnogi od njih boravili po 10, 20 pa i vie godina, malo ih je trajno ostajalo u Bosni. enidbe s domaim djevojkama su bile rijetke zbog vjerskih razlika. Oni su, naime, bili katolici a bosanska sredina je mahom bila bogumilska. Vjerska ekskluzivnost Bosanaca, odnosno podvojenost, doprinijela je da oni dugo vremena sauvaju svoja specifina kulturna i etnika obiljeja. Druga po brojnosti kategorija stranaca koji su dolazili i boravili u Bosni bili su zanatlije. Na poziv bosanskih vladara iz Njemake su u 14. stoljeu doli brojni rudari (Sasi), vrsni strunjaci. Najvie ih je bilo u Fojnici i Srebrenici. Zna se pouzdano da su mnogi od njih ovdje trajno ostali. Vremenom su se potpuno utopili u domau sredinu i tako izgubili svoja etnika obiljeja.32 Pored Nijemaca i Hrvata (Dubrovana), izvorna graa je zabiljeila prisustvo stranaca i iz drugih zemalja - Grka, Talijana,31 D. Kovaevi, Gradska srednjovjekovne bosanske drave, 1978., p.159-164. 32 D. Kovaevi, o. c, p. 228 - 229.

Turaka, Srba itd. Osobito su bili brojni Mleani i Fiorentinci. U Srebrenici je bilo i Turaka, i to puno godina prije pada Bosne pod Tursku. Zabiljeeno je i prisustvo Cigana. Oni se na Balkanskom poluotoku javljaju u veim skupinama ve u 14. stoljeu. U jednom arhivskom spisu iz 1442. godine u Srebrenici se spominje izvjesni Radojko Ciganin koji se bavio trgovinom. Njihovo masovnije prisustvo na bosanskohercegovakom prostoru vee se za dolazak Turaka u ove krajeve. Izgled i narav srednjovjekovnih Bonjana O tome kako su fiziki izgledali srednjovjekovni Bonjani poneto saznajemo iz izvorne grade kao to su likovne predstave na stecima, rukopisne ilustracije, portreti, opisi suvremenika, analiza posmrtnih ostataka itd. Opi zakljuak je da su nam srednjovjekovni preci imali sve osobine koje karakteriziraju gortake: krupan stas, nabijeno tijelo, hitri i okretni, neustraivi, vrsni ratnici i pronicljivi. Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja ima sauvane posmrtne ostatke svojih srednjovjekovnih vladara. U kraljevskom mauzoleju u Arnautoviima kod Visokog pronaeni su ostaci kralja Tvrtka. Jedan od naenih prstenova u njegovoj grobnici ima promjer ak 3,5 cm. Moe se zamisliti kolika ga je ruka nosila. Za posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaevia suvremeni ljetopisac je zapisao da je rastom bio pravi div. Prema svjedoanstvima suvremenika takvog je izgleda bio i Hrvoje Vuki, veliki vojvoda bosanski, strah i trepet Evrope. Takvi su mahom bili svi 22

naselja Sarajevo

onovremeni Bonjani. Na to upuuje i veliina pronaenog oruja ispod steaka kao i njihovi skeleti.33 Srednjovjekovni Bonjani su se vidno antropoloki razlikovali od susjednih Srba i Hrvata. Mletaki povjesniar Danijel Farlati iz 18. stoljea, pisac znamenite crkvene povijesti junoslavenskih zemalja, na osnovi starih splitskih kronika, navodi da su se bosanske izbjeglice i njihovi potomci koji su po padu Bosne pod Tursku izbjegli u Split i Dalmaciju, razlikovali i isticali meu tamonjim stanovnicima takoer likom i izgledom.34 To jasno ukazuje na njihovu antropoloku osobenost u odnosu na mjesne Hrvate. Spomenimo da su se ve u srednjem vijeku vodile rasprave u uenim krugovima o etnikom porijeklu Bosanaca. Tako hrvatski ueni benediktinac iz Dubrovnika Ludovik Crijevi, zvani Tubero, pie oko 1500. godine ovo: "Ne slaem se s onima koji misle da su Bosanci i Slaveni istog porijekla, i pored slinosti u jeziku".35 Vrijedno zapaanje o Bosancima donosi i Evlija elebija. Iako se to odnosi na Bonjake 17. stoljea, zanimljivo je jer se radi o potomcima srednjovjekovnih Bonjana, za koje kae: "Svijet ih zove Bonjacima ali oni vie vole da se zovu Bosnevijama (Bonjanima) ... zaista, kako im je jezik, tako su i oni isti, dobri i razumni ljudi".36 Austrijski antropolozi su krajemO tome: E. Imamovi, o. c, p. 51. D. Farlati, Illyricum sacrum, Venetiis 1751., p. 397. 35 J. G. Schwandtner, Scriptores rerum hungaricarum, II, Vindobonae 1746., p. 189 192. 36 E. elebija, Putopis, Sarajevo 1979., p. 121.34 33

prolog i poetkom ovog stoljea vrili opsena antropoloka istraivanja bosanskohercegovakog stanovnitva. Oni su doli do rezultata koji pokazuju da veliki dio populacije, i to prije svega muslimanske, pokazuje u velikom postotku neslavenske antropoloke crte. Do istih rezultata je doao poznati hrvatski arheolog iro Truhelka. To je potvrdila i antropoloka obrada skeleta iskopanih ispod steaka na raznim stranama Bosne i Hercegovine, to je obavljeno prije nekoliko godina u organizaciji Balkanolokog instituta Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.37 To sve govori da je veliki dio bosanskohercegovakog stanovnitva sauvao svoje predslavenske (ilirske) antropoloke osobine do u kasni srednji vijek. O naravi i karakteru naih srednjovjekovnih predaka saznajemo iz opisa suvremenika. Vano je istaknuti da se radi o strancima pa je njihov sud tim mjerodavniji. Svi jednoduno istiu njihovo potenje, pravinost i odanost onome u koga jednom steknu povjerenje. Gore spomenuti mletaki povjesniar Danijel Farlati u opisu bosanskih izbjeglica u Splitu takoer hvali njihovo potenje, ispravno dranje i plemenitost, a onda kae da su zbog toga bili svima "ugodni i mili".38 Svi stranci koji su dolazili u dodir s Bosancima, prije svega Dubrovani i Mleani, iznose jedinstven sud o njima. I oni na prvom mjestu istiu njihovu dobrotu, potenje i pravinost. Tim vrijednostima ih je uila i njihova37

Z. Miki, Prilog antropolokoj strukturi skeleta iz nekropola sa stecima u Jugoslaviji, Godinjak, Centar za balkanoloka ispitivanja, ANUBiH, knj. XXIII / 21, Sarajevo 1985., p. 55 - 67. 38 D. Farlati, o. c, p. 397.

23

(bogumilska) vjera. Potenje i dobrota Bonjana bili su poslovini. To je razlog to su ih suvremenici nazivali Dobrim Bonjanima, kako se to moe proitati na brojnim dokumentima. Tako su se i sami Bonjani izmeu se zvali, prvenstveno oni koji su visokomoralnim naelima zasluili da steknu i nose taj epitet. Brak na bosanski nain Srednjovjekovni Bonjani su bili neobini strancima i zbog svog braka, odnosno naina kako su ga sklapali i kako su se prema njemu odnosili. Dok je u cijeloj Evropi bio na snazi crkveni brak, to je podrazumijevalo crkveno vjenanje ispred sveenika uz propisani ritual, u Bosni toga nije bilo. Kod njih je bio na snazi graanski brak, sklapan na jednostavan nain, bez vjerskog posrednitva. On je pretea braka koji su evropske zemlje uvele tek u nae doba. Kao takav ve je u srednjem vijeku dobio pravni izraz "matrimonium ad modus bosnensis" (brak na bosanski nain). Stari Bonjani su se, naime, vjenavali tako to je mladoenja pitao djevojku: "Hoe li mi biti dobra i vjerna?" (Si eris mihi bona et fidelis), i kad bi ova odgovorila potvrdno, brak je bio sklopljen. U tim pitanjima sadrano je ustvari ono osnovno to brak ini sretnim i vrstim - vjernost i dobrota. Rije je o arhajskom obliku sklapanja braka praenom paganskim obiajima kojih u zvaninoj crkvi dakako nije bilo. To su preostaci prastarih drutvenih odnosa koji su se sauvali i u brojnim drugim oblicima u brdsko - planinskoj Bosni. U literaturi se ovaj brak naziva i bogumilskim brakom. Njegova neobinost je bila i u tome to je eni davao veliku slobodu i 24

punu ravnopravnost. U Bosni je bio toliko ukorijenjen da ga se nisu htjeli odrei ak ni oni koji su prelazili na katoliku vjeru. Papinska kurija je na tube svojih izaslanika esto utke prelazila preko takvih pojava, vodei rauna o specifinostima Bosne koje je bilo nemogue iskorijeniti.39 Bogumilstvo - ivotna odrednica Bonjana Moralne osobine i nain ivljenja srednjovjekovnih Bonjana bili su u uskoj vezi s njihovom vjerom. U naem narodu je poznata pod nazivom bogumilska vjera, dok se u dubrovakim izvorima naziva "Vjera bosanska". Sami Bonjani su je nazivali "Naa vjera" ili "Na zakon". Iako se temeljila na kranskom uenju, sadraj joj je bio u sutoj suprotnosti s uenjem zvanine crkve zbog ega je proglaena herezom (krivom vjerom) i kao takva najotrije je proganjana i zabranjivana. Na Bosnu su stoljeima polazile kriarske vojne daje iskorijene ali nije bilo uspjeha. Bonjani je se nisu htjeli odrei bez obzira na strahote koje su zbog nje trpjeli. Ta vjera ih je ivotno nadahnjivala kroz itavo razdoblje srednjeg vijeka i bila je njihova trajna odrednica.40 Ova vjera je bila razlogom da su se srednjovjekovni Bonjani rijetko rasno mijeali s drugim narodima, odnosno katolicima i pravoslavcima, kojima je39 D. Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knj. 270, Zagreb 1949., p. 149 -153; S. Jalimam, Studija o bosanskim bogumilima, Tuzla 1996., p. 161 164. 40 E. Imamovi, o.c, p. 167 - 215; S. Jalimam, o. c, p. 68 i d.

pripadalo itavo ue i ire bosansko okruenje. Koliko god su katolici i pravoslavci zazirali od bogumila, ovi su jo vie zazirali od njih. Vjerske razlike su iskrsavale kao problem i u sluajevima kada su bili u pitanju brakovi vlastele i vladara. U krajnjim sluajevima pravio se neki kompromis, to je ipak predstavljalo rijetke iznimke. To se uglavnom odnosilo na vladare, odnosno lanove dvora, kad bi se, naprimjer, nae princeze udavale na evropske dvorove, ili bi se koja katolika princeza udala na bosanski dvor. Broj stanovnika srednjovjekovne Bosne O tome koliko je srednjovjekovna Bosna imala stanovnika nema pouzdanih podataka. Uglavnom se iznose paualne procjene. Ako su u pitanju izvjetaji suvremenika podaci su uopeni i kao takvi takorei neupotrebljivi. Uglavnom je rije o stranim putopiscima koji su prolazili Bosnom i koji to pitanje dotiu uzgred. Tako austrijski putopisac Benedikt Kuripei, koji je proputovao Bosnu 66 godina nakon njenog pada pod Tursku, odnosno 1530. godine, navodi da je stanovnitvo u nekim mjestima znatno opalo poslije dolaska Turaka. Za neka sela kae da su prije imala do 80 kua a u njegovo doba svega 7 - 8. Za Blauj kod Sarajeva navodi da je u doba bosanske samostalnosti to bila velika varo, od koje je preostalo svega 10 12 kua. Kao razlog opadanja broja stanovnitva navodi kugu, ratna pustoenja i dr.41 Odreene podatke crpimo i iz41

izvjetaja papinih izaslanika i drugih stranih dunosnika koji su dolazili i boravili u Bosni. Njihova panja je uglavnom bila usmjerena na bogumilski dio stanovnitva. Za njih esto samo kau da ih ima puno i to je sve. U pismu pape Grgura IX iz 1236. godine, u kojem hrabri usorskog kneza Sebislava, gospodara sjeveroistone Bosne, koji je bio pristao uz katoliku crkvu, kae da je opstao meu bogumilima kao ljiljan meu trnjem. To je aluzija na obiaj bosanskih bogumila koji su sebe poistovjeivali sa ljiljanima, i zato papa poruuje Sebislavu daje on ljiljan, iz ega proizilazi da su njegovi bogumilski zemljaci trnje.42 Dominikanac Nikola Barbuci alje 1459. godine iz Jajca izvjetaj u Rim u kojem navodi da se bosanski kralj Toma ne moe sam boriti protiv Turaka zbog bogumila, koji "vie vole Turke nego krane, a malo da nije vei dio stanovnitva bogumilski".43 Ovi i slini izvjetaji samo aludiraju na broj stanovnika srednjovjekovne Bosne, bez jasnih i preciznih navoda. Treba naglasiti da Bosna u tom pogledu nije nikakav izuzetak jer tih podataka nema ni za ostale evropske zemlje. Mora se imati na umu injenica da je broj stanovnika posvuda, a posebno na Balkanu, bio dosta skroman. Na to su utjecali i prirodni uvjeti. Bosna je u ono vrijeme bila prekrivena gustim umama, ak i dananja Hercegovina, a ravniarski krajevi sjeverne Bosne (Posavina) bili su puni movara. este42 T. Smiiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. IV, Zagreb 1906., p. 27 43 L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Mnchen 1914., p. 415 - 416.

B. Kuripei, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo 1950., p. 18.

25

epidemije i sune godine ili otre zime, ratna pustoenja i dr. neprestano su prorjeivali stanovnitvo. Veina populacije ivjela je po selima. Gradskih naselja bilo je malo. U vrijeme dolaska Turaka (polovica 15. stoljea) gradovi Visoko, Fojnica, Kreevo i Srebrenica imali su do 2.000 stanovnika, a Gorade, Viegrad, Praa, Olovo i Foa ispod hiljadu. Porast stanovnitva se vee za dolazak Turaka kada je uslijedio napredak u svim sferama ivota. Bogumili postaju muslimani Sredinom 15. stoljea u Bosni su se zbili dogaaji koji su za nju bili sudbonosni. Pod navalom Turaka 1463. godine nestalo je srednjovjekovne bosanske drave. To je predstavljalo veliku prekretnicu koja se po vanosti i posljedicama moe jedino porediti s dogaajima koje je izazvala seoba naroda s kraja 6. i poetkom 7. stoljea kad su u ovim krajevima bile definitivno unitene tekovine antike civilizacije i kad su se Slaveni trajno naselili na balkanske prostore. Tursko osvajanje Bosne odvijalo se pod okolnostima i na nain kakav se nije ponovio ni u jednoj drugoj zemlji koja je potpala pod tursku vlast. Iako je Bosansko Kraljevstvo predstavljalo jaku dravu, na ope iznenaenje suvremenika nije pruen oekivani otpor. O tome su pisali ve suvremenici i svi se slau s konstatacijom da je to bilo u uskoj vezi s politikim prilikama u zemlji, odnosno s vjerskim progonima bogumila. Iako su bili esti, sudbonosni su bili oni koji su poduzeti neposredno pred najezdu Turaka. Tokom krvavih obrauna i stradanja, iz 26

zemlje je izbjegao veliki broj stanovnika. Oni koji su ostali u zemlji mogli su birati: prei na katoliku vjeru ili otii na lomau. Mnogi bogumili su prebjegli Turcima kod kojih su nali spas. Ovi su ih objeruke prihvatili s namjerom da ih u potrebnom trenutku iskoriste za svoje politike ciljeve u pogledu Bosne. Kad su Turci 1463. godine krenuli na Bosnu, nije je imao ko braniti. Oni koji su tokom progona nasilu postali katolici sad su iskoristili priliku da se osvete za sve ono to su pretrpjeli tokom progona. Narod je bio ljut na svoga kralja koji je prislonio uz njihove progonitelje - inkviziciju i kriare, i zato je ostao pasivan.44 U tim sudbonosnim trenucima zbili su se neki dogaaji koji su trajno odredili sudbinu Bosne i njenog naroda. Predstavnici domaeg plemstva i vjerske starjeine s masama bogumilskog stanovnitva samoinicijativno su doli pred sultana u Jajce da mu se poklone i priznaju ga za svoga gospodara. Tom prilikom su izjavili da od svoje volje ele prei na islam. Sve se desilo neoekivano i na nain daje i sultan time bio zateen. Kao odgovor na sve to dao im je neuobiajeno niz krupnih povlastica koje su Bosni i njenom narodu, odnosno bivim bogumilima, a sada novim muslimanima, osigurale poseban status u Turskom Carstvu.45

44

O tome: E. Imamovi, o. c, p. 209 - 211, 340 i

d. M. Handi, Islamizacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1940., p. 20-21; Sueska, Bonjaci u osmanskoj dravi, Sarajevo 1995., p. 13-14.45

III. DOBA TURSKE VLADAVINE Vjersko arenilo Bosne U Bosni je i prije dolaska Turaka postojalo izvjesno vjersko arenilo jer je uz veinske bogumile bilo neto katolika i pravoslavaca. Takvo stanje je i nadalje ostalo. Promjene su se zbile u tom pogledu to su se bogumili pretopili u muslimane. Bosna je na taj nain izgubila svoju staru vjeru s kojom je ivjela due od pola milenija. I opet se desio fenomen koji je jo jednom pokazao svu neobinost Bosne. Kako god su Bonjani do tada bili nepokolebljivi privrenici bogumilske vjere zbog koje su radije odlazili na lomau nego je se odricali, sada, kada su primili islam, na isti nain su prigrlili tu vjeru. U njoj su ustrajavali punih pet stotina godina unato brojnim iskuenjima kroz koja su za sve to vrijeme prolazili. Kao da je Bosancima sama sudbina odredila da budu vjeiti muenici zbog svojih vjerskih ubjeenja. Uzimajui u obzir i bogumilsko razdoblje, iza njih je preko hiljadu godina patnji, stradanja i borbe za vjerski i nacionalni opstanak. Tursko osvajanje Bosne znatno je utjecalo na njeno stanovnitvo. S obzirom da je Turska Carevina predstavljala kozmopolitsku zajednicu u kojoj nije bilo vjerskih ni nacionalnih predrasuda, taj princip je bio primijenjen i u Bosni. Vojne i ekonomske potrebe Carstva u Bosnu su dovele kontingente vojnika, inovnika, zanatlija, trgovaca i radnika koji su bili raznog nacionalnog i geografskog porijekla. Zahvaljujui injenici da je Tursko 27

Carstvo predstavljalo naprednu i administrativno dobru organiziranu dravu, vodena je evidencija o svim zbivanjima, pa i o stanovnitvu. Ti popisi predstavljaju dragocjen materijal za prouavanje bosanskohercegovakog stanovnitva kroz razdoblje od preko etiri stotine godina. Prve evidencije o bosanskohercegovakom stanovnitvu Jedan od najvanijih i najpouzdanijih izvora za izuavanje razvoja i porijekla stanovnitva u zemljama Evrope jesu matine knjige roenih. U ranijim vremenima vodene su iskljuivo u crkvenim institucijama. Popisi vjernika po parohijama javljaju se dosta kasno, tek u 16. stoljeu. Prva uredba kojom se nalae njihovo uvoenje donesena je u Parizu 1515. godine. Na koncilu odranom u Tridentu 1563. godine donesena je naredba da se u svim parohijama vode spiskovi vjernika (Status animarum), te knjige vjenanih, krtenih i umrlih koje moraju sadravati ime, zanimanje i boravite upisane osobe. Papskom enciklikom (Rituale romanum) iz 1614. godine zaveden je jedinstven sistem knjiga vjernika u itavom katolikom svijetu.46 Ovaj vid evidentiranja puanstva vaan je i za Bosnu s obzirom da je i u njoj bilo katolika koji su u svojim upama bili obuhvaeni na ovaj nain. Zbog estih ratnih pustoenja i poara crkvenih objekata veina ovih dokumenata je naalost nestala. U svakom sluaju, oni imaju veliku46 S. Pascu, L'actualit de la dmographie historique, Population et socit, No 3 - 4, Cluj 1980., p. 48.

vrijednost jer su daleko pouzdaniji i sadre vie podataka od onovremenih dravnih popisa stanovnitva. Ti podaci omoguavaju kvalitetnu analizu i kvantitativnu rekonstrukciju demografske slike na ovim prostorima u svim segmentima. One daju podatke o strukturi stanovnitva, dinamici rasta, unutarnjim migracijama, prirataju, obliku porodice i sl. Oni se, meutim, odnose samo na jedan dio stanovnitva -katolike. to se tie pravoslavnog dijela stanovnitva, njihovi popovi i vjerski poglavari nisu vodili nikakve potpunije podatke o svojim vjernicima. To se nije inilo i iz praktinih razloga poto je takva evidencija mogla posluiti vlastima za provjeru poreskih spiskova, stoje raja izbjegavala na svaki nain. Poreski spiskovi (defteri) takoer slue za prouavanje stanovnitva. Oni su redovno i revnosno vodeni od strane turske administracije a vani su jer sadre niz podataka korisnih za historiju stanovnitva, bilo da je rije o pojedinim oblastima ili cijeloj zemlji. Nedostatak im je to ne evidentiraju cjelokupno stanovnitvo nego samo nosioce poreskih obveznika, odnosno domaine ili odrasle muke lanove. Isti je sluaj s popisom vojnih obveznika. Oni su obuhvaali samo muslimanski dio stanovnitva poto raja, odnosno krani, nisu bili obuhvaeni vojnim obavezama.47 Koristan materijal predstavljaju i putopisna djela stranih putnika koji su posjeivali Bosnu. U njima, meutim, nema puno podataka. Rijetko spominju broj stanovnika i vie se osvru na pripadnike ove ili one vjere. Pravog popisa stanovnitva u Bosni i47

Hercegovini nije bilo sve do sredine prolog stoljea. Prvi pokuaj je uinjen 1851. godine, ali su rezultati bili slabi. Katolici i pravoslavci su krili lanove porodice zbog poreza a muslimani su opet iz patrijarhalnih razloga nerado davali podatke o enskim lanovima svoje porodice. Ni slijedei pokuaji popisa nisu urodili plodom iz istih razloga. Kada se s tim opet pokualo 1875. godine pobunila se skoro cijela zemlja. Popisivai su doli u ivotnu opasnost pa se akcija morala obustaviti.48 Svojatanje bosanskohercegovakog stanovnitva U zemljama ija je historijska sudbina bila u znaku burnih vjerskih, nacionalnih i politikih zbivanja, kakav je sluaj s Bosnom, prouavanje stanovnitva ima poseban znaaj. U sluajevima kada su u njegovoj pozadini politiki motivi, tendencioznom interpretacijom izvorne grade nastoji se dokazati historijsko pravo ove ili one strane na pojedine oblasti ili cijelu zemlju. Istraivanja vezana za Bosnu predstavljaju primjer kako se jedna itava znanstvena grana moe podrediti potrebama odreene nacionalistike politike sa zadatkom da se dokae da je Bosna ovoga ili onoga. Tako je pod konac prolog stoljea Srpska akademija nauka poduzela opsena etnografska i demografska istraivanja Srbije i srpskih zemalja, u48 . Pejanovi, Stanovnitvo Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, pos. izd. knj. CCXXIX, Odelenje drutvenih nauka, n. s. knj. 12, Beograd 1958; O tim istraivanjima: M. Nikanovi, Pregled etnografskih istraivanja, migracija i porijekla stanovnitva Bosne i Hercegovine, u zborniku "Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 31 - 38.

Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb 1959., p. 116 i d.

28

koje je takoer uraunata Bosna i Hercegovina. Na elu projekta bio je poznati srpski etnograf Jovan Cviji. On je u tu akciju pokuao ukljuiti i Zemaljski muzej u Sarajevu ali je tadanji direktor Kota Herman to odluno odbio nazirui pozadinu tog projekta. Istraivaki tim je sastavljen od bosanskohercegovakih Srba (popovi, uitelji, studentska omladina i dr.) koji su pripadali nacionalistikom pokretu Srba u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je istraivaki tim predvodio pop Stjepo Trifkovi, u Krajini knjievnik Petar Koi, u Hercegovini etnolog Jefto Dedijer, mitropolit Milan Karanovi itd. U uputama za ovo istraivanje je izmeu ostaloga stajalo da se tu "radi o pitanjima od najveeg nacionalnog i patriotskog interesa". Ustvari, trebalo je dokazati da je Bosna i etniki srpska zemlja. Glavni organizator istraivanja i nosilac projekta u ime Srpske akademije nauka bio je akademik Jovan Cviji, jedan od glavnih ondanjih ideologa velikosrpskog nacionalizma. Poznate su njegove rijei koje je izgovorio uoi austrijske aneksije Bosne i Hercegovine (1908. g.): "Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija moe da operie s mnogo veom celinom, no to je njena teritorija. Od Srbije mogu da podu najvee teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za nae nacionalne interese. Ali da bismo takav strah mogli sa uspehom izazvati, mi moramo biti zemlja, koja je za rat spremna i u kojoj je narod gotov na sve rtve."49 Desilo se, meutim, da je najvei dio49 J. Cviji, Govori i lanci, Beograd 1987., p. 66.

skupljene grade o istraivanju stanovnitva Bosne i Hercegovine u organizaciji Cvijia i Srpske akademije nauka uniten u bombardiranju Beograda 1941. godine. Muslimani - "cvijee hrvatskog naroda" Svi koji su se bavili prouavanjem etnogeneze bosanskohercegovakog stanovnitva najvie su se bavili muslimanima, s obzirom da su bili veinski narod u toj zemlji. I srpski i hrvatski istraivai su sloni u konstataciji da su muslimani autohtoni narod ovih prostora, s tim to su po jednima srpskog a po drugima hrvatskog porijekla. Po tumaenju srpskih uenjaka oni su islamizirani Srbi a po hrvatskim su islamizirani Hrvati. Tu tezu su od poznatijih historiara zastupali iro Truhelka, Vladimir orovi, Vjekoslav Klai, Vladimir Skari, Aleksandar Solovljev, Jefto Dedijer, Milenko Filipovi itd. U vrijeme utrke izmeu Srba i Hrvata u dokazivanju da su bosanski muslimani islamizirani Srbi, odnosno Hrvati, nastala je poznata krilatica da su oni "cvijee hrvatskog naroda", kako je to svojevremeno definirao "otac hrvatske nacije" dr Ante Starevi.50 Naprijed je bilo govora ko su i otkad postoje bosanski muslimani i ta o tome kae nauka. Raspoloiva izvorna graa nam daje obilje podatak o tome kada i na koji nain su u Bosnu poeli doseljavati pripadnici drugih50

A. Starevi, Izabrani spisi, Zagreb 1945., p. 430; O stavu Ante Starevia prema muslimanima: M. Hadijahi, Jedan neostvareni nacionalno - politiki projekat u Bosni iz g. 1853, Historijski zbornik, XIX - XX, Zagreb 1966 - 1967., p. 87 i d.

29

naroda, najvie Srbi i Hrvati. Njihov broj, meutim, nije nikada dostigao tolike razmjere da bi formirali znaajniju masu koja bi ugrozila starosjedilaki etniki korpus. To je razlog da njihova nacionalna imena nisu nikada ula u opu komunikacijsko - administrativnu upotrebu na bosanskohercegovakom prostoru. Sve do autonomnog pokreta Husein-bega Gradaevia (tridesetih godina prolog stoljea) u Bosni se rijetko spominju druge nacionalnosti. Svi stanovnici Bosne su Bonjaci koji se izmeu se razlikuju samo po vjeri, pa tako Bonjaci muslimani, Bonjaci katolici i Bonjaci pravoslavci. Doseljeni Srbi i Hrvati su se gubili u istovjernoj masi autohtonih bosanskih katolika i pravoslavaca. Dovoljno neupueni u ovu problematiku veoma grijee kad u dananje vrijeme sve bosanske katolike identificiraju s Hrvatima, odnosno pravoslavce sa Srbima. To su dva potpuno odjelita pojma to treba imati na umu kada se raspravlja o vjersko nacionalnoj problematici bosanskohercegovakog stanovnitva. "Hasan, sin popa" Kako su god u doba srednjovjekovne bosanske samostalnosti veinsko stanovnitvo u zemlji bili bogumili, tako su u doba pod turskom upravom to bili muslimani. Naprijed je bilo govora kada i na koji nain je izvren prijelaz bogumila na islam. Opi zakljuak povjesniara je da se primanje islama u Bosni odvijalo na takav nain da je on postao trajnom vjerskom odrednicom veine stanovnitva ovog prostora. Povijesna vrela pruaju dosta podataka 30

koji pokazuju kako je tekao taj proces. Ve u prvom turskom popisu stanovnitva provedenom 1468. godine, dakle pet godina nakon osvajanja zemlje, navode se brojni pojedinci koji nose tipina muslimanska imena uz koje stoji kransko ime njihovog oca (Pribia, Petar, Marko i sl.). Ima sluajeva da su u istoj porodici jedni lanovi primili islam dok su drugi jo u staroj (bogumilskoj) vjeri. Tako u popisu stanovnika Sarajeva iz 1489. godine stoji: "Hizir, sin Radie, muslim, Grubia, muslim", "Jusuf, muslim" i sl. U kasabi Visoko su zabiljeeni sluajevi da su neka lica primila islam ali nisu jo promijenila ime, pa tako: "Ivan, sin Pavla, muslim", ili "Boidar, sin Mihovila, muslim i Alija, njegov brat muslim". U selu Dubrave (Sprea) dokumenti biljee jednu porodicu na ijem elu je stajao izvjesni Dafer, sin Abdulaha. Daferov brat je Petar, stric mu je Vukas, a amidii su uro, Radovan, Radman, Pavko i Vukman, dok su sinovi Dafera vi nosili imena Ali i Bali. U selu Trbunica (Ptiar) spominje se izvjesni Hasan za kojeg se kae da je sin popa.51 irenje islama na bosanskohercegovakom prostoru predstavlja karakteristinu pojavu iz jo jednog razloga. Naime, iako su pod turskom vlau bile sve balkanske zemlje, pa tako i susjedna Srbija, ni u jednoj od njih islam nije prihvaen na nain i u onoj mjeri kako je to bilo u Bosni. Pri tome je vano naglasiti da rijeka Drina predstavlja otru granicu irenja islama prema Srbiji, iako su obje zemlje bile u okviru iste drave i pod istim51 A. Handi, 0 irenju islama u sjeveroistonoj Bosni u XV i XVI vijeku, u knjizi: "Studije o Bosni", Istanbul 1994., p. 50.

zakonima. Treba napomenuti da je Srbija dola pod tursku vlast ak prije Bosne. Nahije istono od Drine meu kojima Arane, Ma, Ras, Zvean, Sjenica, Vrae, Dobrun i dr., sadre sasvim mali procenat muslimana dok nahije s lijeve strane Drine, dakle na bosanskoj strani, kao Viegrad, Osat, Borac, Vratar, Brodar i dr., sadre veliki procenat muslimana a malo krana. Specifinost Bosne je ta to je u njoj islam primljen od svih drutvenih slojeva, kako od vlastele tako i od seoskog stanovnitva, dok su u drugim zemljama to uglavnom inili gornji drutveni slojevi koji su eljeli na taj nain sauvati povlateni status. U Bosni su motivi promjene vjere imali jaku ideoloko - politiku pozadinu (teoloka bliskost bogumilstva sa islamom i stoljetni vjerski progoni bogumila) pa se zato opseg islamizacije ovdje savreno podudara s vjersko - etnikim prostorom koji su naseljavali srednjovjekovni Bonjani (bogumili), to se opet podudara s politikim granicama srednjovjekovne bosanske drave. Doseljenje Srba i Hrvata Ukljuivanje Bosne u sastav Turskog Carstva, koje je objedinjavalo brojne zemlje i narode, u prvoj fazi je imalo za posljedicu naseljavanje brojnih stranaca na njen teritorij, a u drugoj fazi iseljavanje njenog starosjedilakog stanovnitva. Bilo je nekoliko razloga koji su utjecali da se u Bosnu ponu naseljavati stranci. Kao granina, odnosno najisturenija provincija Carstva (serhat, krajite) prema Evropi, uvijek je bila puna vojske. Nju su pratile mase hizmetara (radno - pomono osoblje) koji su 31

obavljali razne poslove za vojne potrebe (gradnja puteva, mostova, utvrda, prijevoz opreme i naoruanja, uvanje klanaca i sl.). Turske vlasti su naseljavanjem stranaca takoer eljele popuniti domae stanovnitvo koje su este epidemije, vjerski progoni i dogaaji koji su pratili tursko osvajanje znatno prorijedili. Neki krajevi, posebno Posavina, bili su skoro potpuno pusti. Takvo stanje nije odgovaralo turskim vlastima ni iz stratekih razloga jer se radilo o graninoj provinciji. Glavna migraciona podruja iz kojih su krenule' rijeke iseljenika prema Bosni bili su stoarski krajevi susjednih zemalja. Stoari su zbog specifinog naina privreivanja i lahke pokretljivosti predstavljali najpodesniji elemenat za preseljavanje i naseljavanje drugih teritorija. To je razlog da su u tursko doba u Bosni skoro iskljuivo naseljavani stoarski narodi, to jest vlasi. U naunoj literaturi se dosta raspravljalo o tome ko su, odakle su i ta su vlasi. Vano je napomenuti da se u tursko doba pod pojmom vlaha nije podrazumijevao narod nego zanimanje, i to stoarsko. Drugo, naziv vlah nije u svim vremenima imao isto znaenje na svim prostorima. Openito se smatra da to ime potjee od naziva keltskog etnosa. Germanski Bastarni su na podruju Besarabije (u dananjoj Moldaviji) tako zvali doseljene Kelte (Volh, Volhoz). Od starih Germana taj naziv su preuzeli Slaveni. Oni su kasnije tim imenom nazivali ne samo preostale stoarske starosjedioce po balkanskim planinama nego i stanovnike primorskih gradova, koji su takoer bili romanski starosjedioci. U ranijoj fazi Dubrovani i stanovnici drugih primorskih gradova, koje su

nekada Slaveni nazivali vlasima, sada vlasima nazivaju stoare Hercegovine, odnosno stanovnike svog zalea. Na isti nain su Spliani i Zadrani tako zvali stoare sa planine Dinare i Velebita.52 Najzad, za stanovnike jadranskih otoka vlasi su stanovnici obale, dakle Dubrovani, Spliani, Zadrani i dr., a za ove su, pak, to stanovnici zalea. Bosanski muslimani su vlasima nazivali sve krane u svojoj zemlji, i katolike i pravoslavce. Vano je napomenuti da su skoro svi stranci koji su za turske vladavine doselili u Bosnu bili upravo vlasi, doli iz Srbije, Crne Gore i masiva june Hrvatske. Njihovo teritorijalno porijeklo odreuje njihovu etniku pripadnost, a to znai da su ti doseljenici dio srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda. Korijeni bosanskog begovata Turci su po dolasku u Bosnu zadrali mnoge zateene oblike drutvenih odnosa s tim da su ih prilagodili svojim normama. Nije dolo do veih promjena ni u vlasnikim odnosima, u emu je inae svaki zavojeva prvo intervenirao. Feudalni posjedi su u veini sluajeva ostavljeni starim vlasnicima, to je bilo u uskoj vezi s beneficijama koje su bogumili dobili od sultana kada su mu doli na poklonstvo u Jajce. Bosanski feudalizam se temeljio na istim principima kao kod Turaka pa nisu bile potrebne nove intervencije za usklaivanje. Brojne vojvode, knezovi i ostala vlastela postali su spahije odgovarajuih rangova tako da je52

Bosna takorei u cijelosti sauvala svoje staro plemstvo. Stanovnitvo se i nadalje dijelilo na dvije osnovne skupine: feudalce (spahije) i raju (radne slojeve). Izmeu njih je bio meusloj gradskog stanovnitva (zanatlije i trgovci) koji nisu plaali rajinski porez.53 Bitno je napomenuti da se u Bosnu nisu naseljavali turski feudalci niti su uope stranci ovdje stjecali posjede u onoj mjeri kako je to bilo u drugim dravama, poto je sva zemlja uglavnom ostala u rukama domae vlastele koji su postali spahije. Oni su zauzvrat preuzeli odreene obaveze prema novom gospodaru uz uvjet da zadre batinu. Uli su u redove spahijske vojske koja se na svaki poziv morala odazvati i poi u pohod. Tu obavezu su i ranije imali prema svojim banovima i kraljevima tako da im to nije predstavljalo posebno optereenje pa su se brzo prilagodili novim uvjetima. Zahvaljujui ratnikoj tradiciji brzo su stekli visoko mjesto u vojnoj hijerarhiji Carstva. Ogroman broj Bonjaka dosegao je najvee asti u dravi bilo kao veliki veziri, admirali, beglerbegovi, ali i kao uleme, pjesnici ili uenjaci.54 Naseljavanje vlakog stanovnitva Tursko osvajanje je znatno utjecalo na etniku sliku Bosne. Turci su masovno naseljavali vlako (stoarsko) stanovnitvo iz Srbije i Crne Gore koje su koristili kao radnu snagu u vojnim pohodima i za naseljavanje opustjelih graninih podruja. Zbog lahke53 A. Sueska, Bonjaci u Osmanskoj dravi, Sarajevo 1995., p. 11 i d. 54 S. Baagi, Znameniti Hrvati, Bonjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Sarajevo 1986., p. 329 - 433.

N. Vukevi, Etimologija pojma "Vlah" i njegova razna znaenja, u zborniku: "Predmet i metod istraivanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji", Titograd 1981.

32

pokretljivosti (kao stoari i nomadi), ta kategorija stanovnitva je bila veoma pogodna da prati vojsku i njena osvajanja pruajui joj razne usluge kao to je