Etnologija BiH I- II kolokvijNASELJAVANJE BOSNE I HERCEGOVINE-SREDNJI VIJEKija je bosna?Jedan od najsloenijih problema koji se vee za srednjovjekovnu bosansku povijest odnosi se na doseljenje Slavena na ove prostore. Osnovno pitanje je da li i u kojoj su mjeri Slaveni zaposjeli prostor dananje Bosne i Hercegovine. Na ovom pitanju spoticali su se skoro svi historiari koji su se bavili srednjovjekovnom bosanskom povijeu. Ono pored naunog ima i politiki znaaj.Na njegovoj tendencioznoj interpretaciji graene su sve politike aspiracije stranaca prema Bosni. Pri tome se prvenstveno misli na srpske i hrvatske historiare koji su se odnosili krajnje tendenciozno i nekritiki u svome pristupu izuavanju i pisanju bosanske povijesti. I jedni i drugi su bez ikakvog uporita u izvornoj gradi iznosili proizvoljne zakljuke koji su u mnogo sluajeva imali dalekosene politike posljedice za Bosnu.Hrvatski povjesniari su tvrdili da su Bosnu u doba seobe naselili Hrvati, da je to hrvatska zemlja i da je sve u njoj hrvatsko.Srpski historiari tvrde, pak, suprotno. Po njima, Bosnu su naselili Srbi, pa je shodno tome etniki, kulturno i politiki pripadala Srbiji i Srbima.Dravne politike tih zemalja su na takvim teorijama izgradile svoje tobonje "povijesno", odnosno "istorijsko" pravo na Bosnu. S Bosnom se, naime, u vrijeme doseljenja Slavena na Balkan desilo neto to srpski i hrvatski historiari nisu nikada pokuali uzeti u obzir ni kao mogunost a kamoli kao injenicu. Mnoge okolnosti, naime, govore da je Bosna ustvari bila zaobiena u slavenskoj najezdi.1. Njen brdsko - planinski karakter omoguio je starosjediocima da se spase ispred zavojevaa, ega su bili lieni stanovnici ravniarskih krajeva.2. Drugo, Slavenima kao izrazitim ratarima dolim iz ravniarske postojbine, nije odgovarala brdovita Bosna, 3. I tree, to je, bez sumnje, bilo odluujue, Slaveni su ovdje naili na otpor starosjedilakog stanovnitva. U pitanju je gortaka populacija za koju se tradicionalno vee visoka borbenost.4. Tome treba dodati jo jedan bitan faktor. Obilje ruda osiguravalo je starosjediocima dovoljno metala za izradu oruja, bez kojeg nema odbrane.Ilirski korjeniDa je slavenska najezda dobrim dijelom zaobila Bosnu potvrdili bi i rezultati arheolokih istraivanja. Oni pokazuju da nema, ili su sasvim rijetki, tipini slavenski nalazi kao to su nastambe, grobovi, orue, oruje, nakit i dr., za razliku od susjednih zemalja gdje su takvi nalazi esti i brojni. Evidentirani sluajevi uglavnom potjeu iz perifernih oblasti uz Savu, Drinu i prema morskoj obali, to jest tamo dokle su vjerojatno dopirali pokuaji prodora slavenskih zavojevaa. I oni nalazi koji su oznaeni slavenskim dosta su upitni.Veina arheologa pojedine nalaze bez dovoljno kritinosti pripisuje Slavenima. Ne uzima se u obzir pojava koja je u arheologiji dosta esta i istraivae moe lahko zavesti. Moe biti u pitanju retardirano umjetniko oblikovanje ili refleks koji zrai sa strane. U takvim sluajevima objekti materijalne kulture mogu biti potpuno identini s onima iz blieg ili daljeg okruenja a da nisu u pitanju etnika preslojavanja izvedena s ove ili one strane.Na koncu treba uzeti u obzir injenicu da se Bosna nije uspjela apsolutno oduprijeti slavenskoj najezdi. U nastalom meteu koji je zahvatio itav Balkan, pojedine slavenske skupine su, bez sumnje, uspjele probiti odbranu ilirskih starosjedilaca i prodrijeti u dubinu zemlje gdje su se trajno naselili. Takvi su, meutim, predstavljali kap u moru u odnosu na starosjedioce.Okruena sa svih strana slavenskim elementima (Hrvatskom, Srbijom i Dukljom (Crnom Gorom), Bosna nije mogla trajno zadrati svoju etniku i kulturnu samobitnost. Kada se stanje nakon seobe smirilo, otpoeo je neminovan proces kontakata sa susjedima u kojima su bosanski starosjedioci kao manjina bili u podreenom poloaju naspram svog slavenskog okruenja. S trgovinom dolazili su kulturni utjecaji (Jezik, pismo, obiaji i dr.). Bosanski starosjedioci su se na koncu toliko slavenizirali da je u srednjem vijeku Bosna po svemu izgledala kao tipina slavenska zemlja iako u sutini to nije bila.DOBA MRAKANakon burnih zbivanja koja su pratila slom antike civilizacije i doseljenja Slavena na Balkanski poluotok, Bosna ulazi u najmranije razdoblje svoje povijesti.

Taj mrak je trajao skoro 300 godina, odnosno od 7. do 10. stoljea. Kroz to vrijeme nema ama ba nikakvih pisanih vijesti o Bosni. Ono neto malo arheolokih spomenika ni u kom sluaju ne moe nadoknaditi pisanu grau. Skoro da je isti sluaj s ostalim okolnim zemljama. U tom vremenu se, bez sumnje, vrila konsolidacija doseljenih slavenskih plemena koja su se konano razmjestila i stabilizirala u onom rasporedu kako ih vidimo u 9. i 10. stoljeu.U to vrijeme Bosna je jamano prolazila kroz proces slavenizacije. To je bilo tako radikalno da se u prvim vijestima poev od 10. stoljea pa nadalje, ona ni po emu ne razlikuje od susjednih slavenskih zemalja kakva je bila Hrvatska, Srbija ili Duklja. U njoj se govori slavenskim jezikom, pie se slavenskim pismom, osobna imena su slavenska itd. Bitno je meutim napomenuti da se ve tada Bosna navodi kao zasebna geografska i politika cjelina, a njeni stanovnici kao zaseban narod.U sluajevima kad neki od onovremenih pisaca daje drugaije podatke o Bosni, to ne mora znaiti da oni oslikavaju stvarno stanje na terenu. Veina starih pisaca su koristili podatke iz druge ruke, prema neijim kazivanjima, a mnogo toga su i pogreno zapisali. To se ne odnosi samo na Bosnu. Neki pisci, naprimjer, ak u 11. stoljeu ne prave razliku izmeu Srba i Hrvata. Tako bizantski pisac Ivan Scylices iz sredine 11. stoljea u djelu "Epitome historion" doslovno kae: "Narod Srbi, koje takoer zovu Hrvati". Ako im je takvo znanje o Srbima i Hrvatima koji su takorei graniili sa Bizantom i Italijom, ta su onda mogli znati o zabaenoj brdsko - planinskoj Bosni i njenom narodu.BOSANCI NAROD ZEMLJE BOSNENema nikakve sumnje da je u Bosni u srednjem vijeku ivio jedinstven bosanski narod zvan Bonjani. U odnosu na susjedne zemlje koje su dobile ime po doseljenim Slavenima, pa tako Hrvatska po Hrvatima ili Srbija po Srbima, s Bosnom je bilo drugaije. Njezin naziv je predslavenskog korijena. Nauka je ve davno utvrdila da se Bosna u rimsko doba nazivala otprilike Bassania, kako se to moe proitati na epigrafskim spomenicima (ablativni oblik Ad Bassantem, to se odnosi na rijeku Bosnu).Utvreno je i to da su Rimljani taj naziv preuzeli od starosjedilakih Ilira. Zahvaljujui grkom historiaru Apijanu iz I stoljea n. e., saznali smo da je u antiko doba u Bosni ivjelo jedno ilirsko pleme koje se zvalo Poseni (bez sumnje iskvarena grafija od Boseni). Taj naziv su naslijedili srednjovjekovni Bonjani, odnosno Bosanci. Ustvari, rije je o jednom te istom narodu istog imena s kontinuitetom od preko 2.000 godina.Proces transformacije iliro - rimskog naziva Bassania u Bosna i od Boseni ili Bassani u Bonjani, odnosno Bonjaci i Bosanci, moe se donekle pratiti u srednjovjekovnoj izvornoj grai. Bizantski pisac Konstantin Porfirogenet iz 10. stoljea Bosnu naziva Bosona, a kasniji latino - talijanski dokumenti donose razne varijante tog naziva kao Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl.Jasno da je svaki narod izvorni iliro - romanski naziv prilagoavao svom izvornom izgovoru, isto tako kako je pod slavenskim jezikim uplivom nastao suvremeni oblik Bosna, Bonjani, Bonjaci i Bosanci.MITOVI I POVIJESNA ZBIVANJAU naunoj literaturi nije se nikada ozbiljno razmotrilo pitanje ko su bili stanovnici srednjovjekovne Bosne. Ono to je napisano o tome potjee od srpskih i hrvatskih povjesniara. Veina ih je, meutim, bez ikakve dublje analize i oslonca na izvornu grau iznijela sasvim decidne zakljuke. Za njih se moe rei da su vie izraz njihovih nacionalistikih predrasuda nego su u pitanju nauno utemeljene konstatacije. Po jednima, Bosnu su naselili Srbi, po drugima Hrvati. Iako su obje strane koristile istu izvornu grau iznesene su potpuno dijametralne konstatacije. To jasno ukazuje na neutemeljenost njihovih teorija. One su meutim ule u historiografiju pa se ve dugo prenose iz knjige u knjigu kao historijska injenica, iako su daleko od historijske istine. Ipak, kao takve one se jo uvijek ue u kolama, i to na svim nivoima, od osnovnog i srednjeg do fakultetskog obrazovanja. Glavno uporite srpskim i hrvatskim historiarima za tvrdnju da su Bosnu naselili Srbi, odnosno Hrvati, predstavljaju dva izvora: 1. Prvi je spis "De administrando imperio" (O upravljanju dravom), koji potjee iz 10. stoljea od bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta, 2. a drugi je "Ljetopis" Popa Dukljanina iz 12. stoljea.Iako se u tim djelima nigdje izriito ne navodi da su Bosnu naselili jedni ili drugi, dotini historiari se stalno na njih pozivaju i to im je glavno uporite u njihovim teorijama. Historijska kritika je ve davno dala sud o valjanosti onoga to piu Porfirogenet i Pop Dukljanin. Opi zakljuak je da su obojica krajnje nepouzdani za izvoenje historijske rekonstrukcije. Oba govore o dogaajima koji su se zbili nekoliko stotina godina prije njih, i to uglavnom na osnovi narodnih predanja. Historijska kritika nalae krajnji oprez kada je u pitanju taj vid izvora. Analiza Porfirogenetova spisa pokazuje da je njegov sastavlja jednostavno kupio podatke iz raznih razdoblja i slagao ih jedne uz druge bez ikakvog kronolokog reda i povezanosti. To je razlog da je pun kontradikcija i netanosti.Isti je sluaj sa Popom Dukljaninom. Izvlaiti historijske zakljuke iz grae ovakvog karaktera, kako su to inili srpski i hrvatski historiari, ne samo da je nauno neprihvatljivo nego je i opasno. Takvi zakljuci su veoma plodno tlo za raanje nacionalistikih ideologija i veliko-dravnih pretenzija na tue teritorije to u kriznim vremenima moe dovesti do nesagledivih tragedija meu zemljama i narodima. Bosna je ve nekoliko puta u svojoj daljoj i blioj prolosti osjetila na svojoj koi teinu takvih pseudo-naunih teorija. Bosanski franjevci brane bonjatvoProtiv takvih teorija dizali su, meutim, veoma otar glas ueni Bonjaci, a meu njima i pojedini franjevci, od kojih se posebno isticao fra Anto Kneevi (roen u Varcar-Vakufu). On je jo u prolom stoljeu s ponosom isticao svoje bonjatvo a Bosnu smatrao svojom jedinom i dragom domovinom. Uope, Kneevi je bio estoki borac za nacionalnu afirmaciju bonjatva. Moe se rei daje ustvari to bio zvanini stav skoro svih bosanskih franjevaca. U jeku ivih polemika srpskih i hrvatskih historiara i politiara oko toga "ija je Bosna", fra Anto Kneevi je 1871. godine objavio u zagrebakom "Zatoeniku" raspravu u kojoj pobija aspiracije Maara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa kae: "ao mi je na Maare ali mi je alije na ... jednakokrvnu bratju Srbe i Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepie Bosnu i Bonjake te rekoe da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bonjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji piu irilicom, a Hrvati koji piu latinicom; trei da su u ovoj Bosni sami Srbi; doim etvrti proglasie da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle "Bosna ponosna" i Bonjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmiljenja od nekih zaneenjakah".Zanimljivo je pisanje Josipa Ljubica, koji je pod pseudonimom Ud Bogdanov, godine 1895. u brouri "Spor izmeu Srba i Hrvata" napisao ovo: "Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u ivot, pohitae Srbi i rekoe Bonjacima: "Amo k nama, vi ste Srbi". Kad to opazie Hrvati, pohitae i oni i rekoe Bonjacima: "Ne k Srbima, ve k nama, vi ste Hrvati". Ali Bonjaci nisu bile lude. Prije nego to bi se odluili il' na desno il' na lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je ta hitnja "bratska ljubav" ili to drugo, pa kad vidjee o emu se radi, tad jednostavno, logino, sasma logino, dooe do zakljuka: "Ni amo ni tamo, ve svak za se". Srpski i hrvatski nacionalisti su na ovakvo pisanje odgovarali jo ee, pa tako mladobosanski srpski ideolog Pero Slijepevi pie 1910. godine: "Mladi narodni rad smije da zna meu domaima samo dva imena; Srbi i Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije vie da bude - po toj alosnoj politici - bosanska, nego samo srpska i hrvatska, a jezik ni zemaljski, ni bosanski, ve samo srpsko - hrvatski".Pojedini franjevci su ak u javnim glasilima odrjeito ustajali protiv toga da se bosanski katolici poinju nazivati Hrvatima, tumaei da oni nisu Hrvati nego Bosanci, i da se"kao Bosanci imaju mnogo veim slavama ponositi, nego kad bi bili Hrvati." Slino je bilo i u vezi sa srpskim imenom. Suvremenik zbivanja, pisac pozamanog djela o Bosni tog vremena T. Herkalovi, zapisao je da se "tekar od tog vremena (1862. g.) poinju pravoslavci zvati Srbima", a fra Grga Marti je s time u vezi zapisao da "onda (1848. g.) jo nije bilo srpstva u Bosni", te da se "istom tada, za namjesnikovanja Osman Topal-pae (1860-1869. g.) na sav mah razmahalo u Bosni i Hercegovini.DOBA BEZIMENIH BANOVADa je Bosna ve u ranom srednjem vijeku bila zasebna i samostalna drava s posebnim (bosanskim) narodom svjedoe izmeu ostaloga kontinuirani napadi na nju koji su dolazili iz susjednih zemalja. Sredinom 10. stoljea srpski upan aslav je zauzeo sjeveroistoni dio Bosne. Nakon toga, tek to se oslobodila, Bosnu je napao hrvatski kralj Kreimir II, iza toga dukljanski vladari itd. Izvorna graa je zabiljeila da su i tada na elu Bosne stajali banovi.Prilikom napada Hrvata 968. godine tadanji bosanski ban je pod velikim pritiskom morao izbjei iz Bosne i sklonio se u Maarsku. Sedamdeset godina kasnije opet se spominje bosanski ban, ovaj put u ratu s dukljanskim kraljem Bodinom (1042. g.), a onda 1084, pa 1103. godine itd. Dokumenti ne navode njihova imena, samo se kae "ban bosanski" pa se zato taj dio bosanske povijesti naziva dobom bezimenih banova. Iz 12. stoljea potjee dragocjen podatak o Bosni i njenom narodu. Zabiljeio ga je bizantski ljetopisac Cinam. Opisujui rat izmeu Maara i Bizanta (1154. g) u kojem je uestvovao i bosanski ban Bori na strani Maara, za njega kae da se sa svojom vojskom borio kao saveznik maarskog kralja, napominjui usput da se njegova Bosna protee sve do Drine i tu granii sa Srbijom. Dalje kae da su Bosanci (Bonjani) narod koji ivi samostalno, da imaju svoje obiaje, uredbe, kao i svog vladara. O stanovnicima srednjovjekovne Bosne izvorna graa nije ba obilata. Sasvim je izvjesno, meutim, da je to bio etniki kompaktan narod kojeg dokumenti uvijek nazivaju jedinstvenim imenom Bonjani. Teko je rei koliko je u Bosni bilo slavenskog ivlja, ali ga je bez sumnje bilo jer se tokom stoljea svakako doseljavao na ovaj ili onaj nain. Kad se Bosna od 12. stoljea poela otvarati prema vanjskom svijetu, priliv stranog stanovnitva je bio jo vei. U tome su prednjaili trgovci, zanatlije, umjetnici, diplomatski emisari i dr. Najvie je bilo Dubrovana, o emu govori i Kulinova povelja iz 1189. godine kojom im jami osobnu i imovinsku sigurnost u svojoj "vladaniji" (dravi).Preseljavanja stanovnitva iz jedne zemlje u drugu bilo je u svim vremenima. Do toga je najee dolazilo za gladnih godina, zbog ratnih pustoenja, epidemija, velikog prirataja stanovnitva itd. U Bosni je bio jo jedan bitan faktor koji je izazivao esta pomjeranja stanovnitva. Bili su to vjerski progoni bogumila koji su ispred kriara bjeali i sklanjali se i izvan zemlje. SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DRAVA 1180.-1463.Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka esto je zbrkana i dovodi ovjeka u nedoumicu. Ipak, istiu se trojica monih vladara: Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204.), ban Stjepan Kotromani (1322-1353) i kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391). Pod drugim od ove trojice Bosna se proirila i na kneevinu Hum (Hercegovinu), a pod treim se proirila jo dalje na jug i domogla se velikog dijela dalmatinske obale. Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmonija drava na zapadu Balkana. Jedini dio dananje Bosne koji nije bio ukljuen u Tvrtkovo kraljevstvo jest pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Biha, to je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju. ( Noel Malkolm, Bosna Kratka povijest )To su bili vrhunci srednjovjekovne bosanske moi i nezavisnosti. U razlinim razdobljima izmeu vladavine te trojice vladara, Bosna je bila podijeljena, bilo slubeno bilo de facto, kao posljedica borbe za vlast meu lokalnim plemikim porodicama. Premda je drutveni i politiki sustav u Bosni bio u osnovi feudalan, ipak nije rije o strogoj formi feudalizma u kojoj bi plemiki posjedi pripali kruni kad plemii ne bi izvrili svoju vojnu dunost: plemii su bili samostalni zemljoposjednici i esto su sa svojih pozicija teritorijalne moi diktirali tko e naslijediti bosansku krunu.1 Tu lee korijeni stalne nepostojanosti u bosanskoj politici u srednjem vijeku. ( Noel Malcolm, Bosna kratka povijest )Ugarska je za sve to vrijeme bila dominantna susjedna zemlja. U 13. i na poetku 14. stoljea Srpska je Kraljevina takoer prerasla u monu dravu u vojnom smislu; ipak, zaudo, srpski kraljevi nisu nikad ozbiljno pokuali osvojiti Bosnu. Ugarski kraljevi imali su pak vieput priliku ustanoviti kako je teko domoi se Bosne zbog nepristupanosti njena terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je bila vrijednost tog posjedovanja zbog neposlunosti zemljoposjednike vlastele. ( Noel Malcolm, Bosna kratka povijest )

Povelja kulina bana 1189.U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obeavam Tebi knee Krvau i svim graanima Dubrovanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu drati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem iv.Svi Dubrovani koji hode kuda ja vladam, trgujui, gdje god se ele kretati, gdje god koji hoe, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a ta mi ko da svojom voljom kao poklon. Nee im biti od mojih asnika sile, i dokle u mene budu, davat u im pomo kao i sebi, koliko se moe,bezikakve zle primisli.Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanelje.Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od roenja Kristova tisuu i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

POMJERANJE STANOVNITVABosnu su u srednjem vijeku esto pogaale i nerodne godine. U najgorem sjeanju ostale su 1338, 1339, 1356, 1416, 1418, 1454-1456. godina itd. U Dubrovakom arhivu ima puno grae koja podrobno opisuje te nesree. Deavalo se da je izgladnjeli narod iao potraiti spas izvan zemlje. Tako su 1456. godine skupine Humljana (Hercegovaca) dole na teritorij Dubrovake Republike. Ona im je, meutim, uskratila pomo pa se izgladnjeli narod morao nastaniti po peinama, hranio se irom, travom i korijenjem. U vrijeme kralja Tvrtka I Bosnu je pogodila jo jedna teka nesrea. Izbio je poar u kojem su izgorjele skoro sve ume. Bio je tolikih razmjera da se nije niim mogao ugasiti. Pustoio je dotle dok se nije sam od sebe ugasio. Pomjeranje i preseljavanje stanovnitva uzrokovale su i druge pojave. Kada su snani vladari ban Stjepan II i kralj Tvrtko I zapoeli proirivanje bosanskih granica, u novoosvojene oblasti su krenule mnoge skupine stanovnika. Bili su to uglavnom stoari (vlasi). Njihov pravac kretanja bila je Dalmacija, odnosno primorje, gdje su se nalazila izvrsna zimska ispasita. Oni su i ranije tamo tjerali stoku ali s puno tekoa koje su im pravile tamonje vlasti. U zadarskom arhivu spominju se bosanski katuni ve u 14. stoljeu. inili su ih stoari iz jugoistone Bosne i istonog Huma. Razlikovali su se od dalmatinskih starosjedilaca i po imenima. U arhivskoj gradi primorskih gradova Bosanci redovito nose narodna imena (Milovac, Bogavac, Putnik, Radmil i sl.), dok hrvatski starosjedioci imaju kranska imena (Nikola, Petar, Pavle i sl.). Izvorna graa pokazuje da su se bosanski stoari naseljavali i na jadranske otoke. Tako je 1443. godine zabiljeeno njihovo prisustvo ak na otoku Rabu. Bosanski doseljenici vrlo esto nose ime Bosna, bilo da se radi o mukim ili enskim lanovima. U jednom spisu iz zadarskog arhiva spominje se izvjesna Bosna, nazvana tako po zemlji iz koje je dola, a bila je supruga izvjesnog zadarskog graanina zvanog Stanko. Kako je god izvan Bosne bilo Bosanaca tako je u Bosni bilo stranaca. Meu njima je bilo najvie Hrvata i Srba, budui da je rije o pripadnicima naroda susjednih zemalja. Naprijed je bilo govora o neargumentiranim tvrdnjama da je Bosna u srednjem vijeku bila zemlja Srba ili Hrvata. Povremena osvajanja i kratka prevlast ove ili one strane nije znaila trajno prikljuenje Bosne tim zemljama niti je mogla uzrokovati znaajnije etniko preslojavanje s tih strana.Pripadnika srpskog i hrvatskog naroda u Bosni je bilo onoliko koliko je Bosanaca bilo u tim zemljama postoje uvijek bilo seljakanja i prelaenja granica, osobito ako je u pitanju stoarski dio stanovnitva. Izvorna graa je sasvim jasna o etnikoj pripadnosti stanovnika onovremene Bosne. Svi spomenici iskljuivo spominju bosanski narod (Natio bosnensis) koji nosi ime po svojoj domovini. To su iz izvorne grade dobro poznati Bonjani, koje dokumenti vjerojatno s razlogom esto nazivaju i Dobrim Bonjanima. Kako su god Hrvati narod Hrvatske, a Srbi narod Srbije, tako su i Bosanci narod Bosne.U Bosni se najvie Srba naselilo kad je juni dio zemlje (Hum) osvojio srpski car Nemanja (druga polovica 12. stoljea). Od tada pa do 1325. godine taj dio Bosne je s prekidima bio pod Srbima. U tom je razdoblju (1219. g.) u Stonu - glavnom gradu Huma, osnovana srpska pravoslavna episkopija. To je znatno podstaklo irenje pravoslavlja na prostoru dananje june i istone Hercegovine. Tu vjeru, meutim, ne treba iskljuivo vezati za pripadnike srpskog naroda na ovom prostoru. Jamano je odranije postojao izvjestan broj Bonjana koji su ispovijedali tu vjeru, i sada su sa doseljenim Srbima predstavljali brojniji pravoslavni korpus u tom dijelu Bosne. Njihov broj je meutim jo uvijek bio simbolian. Nakon to je ban Stjepan II 1325. godine protjerao Srbe iz Huma nestalo je i pravoslavne episkopije u Stonu. Njen rad je ustvari ve ranije zamro zbog pritiska bogumila. On je bio toliko snaan da je iz Stona na koncu izbjegao i posljednji kaluer. Nakon toga se u izvornoj gradi pravoslavnoj episkopiji u Stonu gubi svaki trag. Neutemeljene aspiracijeBosna je sauvala svoje starosjedilako stanovnitvo u punoj etnikoj kompaktnosti sve do sredine 15. stoljea, odnosno do dolaska Turaka. Tome je najvie doprinijela geografska izoliranost zemlje i njene prirodne granice koje zaokruuju strogo definiran geografski prostor smjeten izmeu tri velike rijeke: Une, Drine i Save i mora. Unutar tih granica ve se u prethistorijsko doba formirala kulturna i etnika, a potom i politika potpuno izdvojena kompaktna zajednica sa svim svojim specifinostima. U srednjovjekovnoj Bosni bila je veoma jako izraena svijest o nacionalnom i teritorijalnom jedinstvu. To je najbolje izraeno rijeima dijaka bana Stjepana II koji je na kraju jedne povelje sastavljena 1325. godine ponosno dopisao da ie on dijak bana "koji drae od Save do mora, od Cetine do Drine".U raspravama o srednjovjekovnoj Bosni i njenom stanovnitvu neki pisci iznose odreene zakljuke bez dovoljno kritinosti i sagledavanja problema. Oni, naprimjer, periferne bosanske oblasti kao to su podruja dananjeg Bihaa, Cazina, Kladue, Huma, oblasti Duvanjskog, Glamokog i Livanjskog polja, ili sjeveroistone dijelove Bosne, ne smatraju bosanskim zato to su doli u sastav bosanske drave tek u 14. i 15. stoljeu, tvrdei da su do tada pripadali Srbiji ili Hrvatskoj. Pri tome se zaboravlja injenica da su sve stare drave nastajale etapno i da su tek u zavrnoj fazi dobile konanu teritorijalnu fizionomiju.Do tada su se izmeu dravnih jezgri nalazili teritoriji tzv. "niije zemlje" (teritorium nullis) koji su etapno ulazili u sastav ove ili one politike organizacije. Osim toga, treba razlikovati pojam "geografskog", "etnikog" i "politikog". Zemlja jedinstvenog etnikog prostora, kakva je bila Bosna, u procesu politikog organiziranja zadrala je svu svoju kompaktnost. Ne znai, naime, da Bosni nisu oduvijek pripadale i one njene oblasti koje su prikljune dravnom jezgru u kasnijem razdoblju. Bosna se i u Kulinovo doba sterala od Save do mora i od Une do Drine, bez obzira to je bosanska drava u to vrijeme obuhvaala samo ui prostor dananje srednje Bosne. Rije je o politikom objedinjavanju etnikog prostora poto je u navedenim granicama odranije ivio jedan te isti narod - Bonjani. I susjedne drave su prole slian politiki razvoj. Hrvatska drava je, naprimjer, nastala iz jezgra koje se nalazilo u Dalmaciji. Kako joj je rasla politika mo tako se i teritorijalno irila pa je na koncu u njen sastav ula i Panonija (Slavonija), koja je takoer bila naseljena Hrvatima. Tako je nastala dalmatinsko - panonska hrvatska drava. Bosna prema tome ne predstavlja nikakav izuzetak. Od susjednih drava se razlikuje utoliko to predstavlja prastari strogo omeeni geografski i etniki prostor koji je dobio tu fizionomiju jo u prethistorijsko doba. Dolazak stranaca u bosnuStranci su dolazili i boravili u Bosni raznim poslovima i dunostima, najee kao trgovci, zanatlije, crkveni emisari, izaslanici dvorova, vlada i sl. Iako su njihovi boravci po pravilu bili privremeni, bilo je sluajeva da su neki od njih trajno ostajali. Meu takvim je najvie bilo trgovaca i zanatlija. Trgovci su bili prvi koji su poeli zalaziti u Bosnu privueni njenim rudnim i drugim bogatstvom. U tome su pionirsku ulogu imali primorski gradovi, posebice Dubrovnik. Taj grad je bio ivotno zainteresiran za bosansko trite i vremenom je postao glavni trgovaki partner Bosne. Na bogatstvu steenom trgovinom s Bosnom izgraena je njegova ukupna mo i blagostanje. I Bosna je mnogo ovisila od Dubrovnika. Taj grad je za nju predstavljao, pak, vrata u svijet. Zbog tako bliskih obostranih veza Bosna je bila puna Dubrovana. Nije bilo kutka gdje ih nije bilo. U veim naseljima postojale su njihove kolonije koje su imale odreenu autonomiju - svog elnika (konzula), kancelariju, vlastito sudstvo itd. U Zvorniku je izmeu 1415. i 1431. godine registrirano 640 dubrovakih graana, u Visokom 370, a u Srebrenici tokom 1431, 1432. i 1435. godine 300. Godine 1434. njihov je broj je u tom gradu iznosio blizu pet stotina. Njihovo mnotvo, meutim, nije utjecalo na promjenu nacionalne strukture domaeg stanovnitva. Iako su mnogi od njih boravili po 10, 20 pa i vie godina, malo ih je trajno ostajalo u Bosni. enidbe s domaim djevojkama su bile rijetke zbog vjerskih razlika. Oni su, naime, bili katolici a bosanska sredina je mahom bila bogumilska. Vjerska ekskluzivnost Bosanaca, odnosno podvojenost, doprinijela je da oni dugo vremena sauvaju svoja specifina kulturna i etnika obiljeja. Druga po brojnosti kategorija stranaca koji su dolazili i boravili u Bosni bili su zanatlije. Na poziv bosanskih vladara iz Njemake su u 14. stoljeu doli brojni rudari (Sasi), vrsni strunjaci. Najvie ih je bilo u Fojnici i Srebrenici. Zna se pouzdano da su mnogi od njih ovdje trajno ostali. Vremenom su se potpuno utopili u domau sredinu i tako izgubili svoja etnika obiljeja. Pored Nijemaca i Hrvata (Dubrovana), izvorna graa je zabiljeila prisustvo stranaca i iz drugih zemalja - Grka, Talijana, Turaka, Srba itd. Osobito su bili brojni Mleani i Fiorentinci. U Srebrenici je bilo i Turaka, i to puno godina prije pada Bosne pod Tursku. Zabiljeeno je i prisustvo Cigana. Oni se na Balkanskom poluotoku javljaju u veim skupinama ve u 14. stoljeu. U jednom arhivskom spisu iz 1442. godine u Srebrenici se spominje izvjesni Radojko Ciganin koji se bavio trgovinom. Njihovo masovnije prisustvo na bosanskohercegovakom prostoru vee se za dolazak Turaka u ove krajeve. Izgled i narav srednjovjekovnih BonjanaO tome kako su fiziki izgledali srednjovjekovni Bonjani poneto saznajemo iz izvorne grade kao to su likovne predstave na stecima, rukopisne ilustracije, portreti, opisi suvremenika, analiza posmrtnih ostataka itd. Opi zakljuak je da su nam srednjovjekovni preci imali sve osobine koje karakteriziraju gortake: a) krupan stas, b) nabijeno tijelo, c) hitri i okretni, d) neustraivi, e) vrsni ratnici i f) pronicljivi. Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja ima sauvane posmrtne ostatke svojih srednjovjekovnih vladara. U kraljevskom mauzoleju u Arnautoviima kod Visokog pronaeni su ostaci kralja Tvrtka. Jedan od naenih prstenova u njegovoj grobnici ima promjer ak 3,5 cm. Moe se zamisliti kolika ga je ruka nosila. Za posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaevia suvremeni ljetopisac je zapisao da je rastom bio pravi div. Prema svjedoanstvima suvremenika takvog je izgleda bio i Hrvoje Vuki, veliki vojvoda bosanski, strah i trepet Evrope. Takvi su mahom bili svi onovremeni Bonjani. Na to upuuje i veliina pronaenog oruja ispod steaka kao i njihovi skeleti.Srednjovjekovni Bonjani su se vidno antropoloki razlikovali od susjednih Srba i Hrvata. Mletaki povjesniar Danijel Farlati iz 18. stoljea, pisac znamenite crkvene povijesti junoslavenskih zemalja, na osnovi starih splitskih kronika, navodi da su se bosanske izbjeglice i njihovi potomci koji su po padu Bosne pod Tursku izbjegli u Split i Dalmaciju, razlikovali i isticali meu tamonjim stanovnicima takoer likom i izgledom. To jasno ukazuje na njihovu antropoloku osobenost u odnosu na mjesne Hrvate. Spomenimo da su se ve u srednjem vijeku vodile rasprave u uenim krugovima o etnikom porijeklu Bosanaca.Tako hrvatski ueni benediktinac iz Dubrovnika Ludovik Crijevi, zvani Tubero, pie oko 1500. godine ovo: "Ne slaem se s onima koji misle da su Bosanci i Slaveni istog porijekla, i pored slinosti u jeziku.Vrijedno zapaanje o Bosancima donosi i Evlija elebija. Iako se to odnosi na Bonjake 17. stoljea, zanimljivo je jer se radi o potomcima srednjovjekovnih Bonjana, za koje kae: "Svijet ih zove Bonjacima ali oni vie vole da se zovu Bosnevijama (Bonjanima) ... zaista, kako im je jezik, tako su i oni isti, dobri i razumni ljudi".Austrijski antropolozi su krajem prolog i poetkom ovog stoljea vrili opsena antropoloka istraivanja bosanskohercegovakog stanovnitva. Oni su doli do rezultata koji pokazuju da veliki dio populacije, i to prije svega muslimanske, pokazuje u velikom postotku neslavenske antropoloke crte. Do istih rezultata je doao poznati hrvatski arheolog iro Truhelka. To je potvrdila i antropoloka obrada skeleta iskopanih ispod steaka na raznim stranama Bosne i Hercegovine, to je obavljeno prije nekoliko godina u organizaciji Balkanolokog instituta Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. To sve govori da je veliki dio bosanskohercegovakog stanovnitva sauvao svoje predslavenske (ilirske) antropoloke osobine do u kasni srednji vijek.O naravi i karakteru naih srednjovjekovnih predaka saznajemo iz opisa suvremenika. Vano je istaknuti da se radi o strancima pa je njihov sud tim mjerodavniji. Svi jednoduno istiu njihovo potenje, pravinost i odanost onome u koga jednom steknu povjerenje. Gore spomenuti mletaki povjesniar Danijel Farlati u opisu bosanskih izbjeglica u Splitu takoer hvali njihovo potenje, ispravno dranje i plemenitost, a onda kae da su zbog toga bili svima "ugodni i mili".Svi stranci koji su dolazili u dodir s Bosancima, prije svega Dubrovani i Mleani, iznose jedinstven sud o njima. I oni na prvom mjestu istiu njihovu dobrotu, potenje i pravinost.Tim vrijednostima ih je uila i njihova (bogumilska) vjera. Potenje i dobrota Bonjana bili su poslovini. To je razlog to su ih suvremenici nazivali Dobrim Bonjanima, kako se to moe proitati na brojnim dokumentima. Tako su se i sami Bonjani izmeu se zvali, prvenstveno oni koji su visokomoralnim naelima zasluili da steknu i nose taj epitet. Brak na bosanski nainSrednjovjekovni Bonjani su bili neobini strancima i zbog svog braka, odnosno naina kako su ga sklapali i kako su se prema njemu odnosili. Dok je u cijeloj Evropi bio na snazi crkveni brak, to je podrazumijevalo crkveno vjenanje ispred sveenika uz propisani ritual, u Bosni toga nije bilo. Kod njih je bio na snazi graanski brak, sklapan na jednostavan nain, bez vjerskog posrednitva. On je pretea braka koji su evropske zemlje uvele tek u nae doba. Kao takav ve je u srednjem vijeku dobio pravni izraz "matrimonium ad modus bosnensis" (brak na bosanski nain). Stari Bonjani su se, naime, vjenavali tako to je mladoenja pitao djevojku: "Hoe li mi biti dobra i vjerna?" (Si eris mihi bona et fidelis), i kad bi ova odgovorila potvrdno, brak je bio sklopljen. U tim pitanjima sadrano je ustvari ono osnovno to brak ini sretnim i vrstim - vjernost i dobrota. Rije je o arhajskom obliku sklapanja braka praenom paganskim obiajima kojih u zvaninoj crkvi dakako nije bilo. To su preostaci prastarih drutvenih odnosa koji su se sauvali i u brojnim drugim oblicima u brdsko - planinskoj Bosni. U literaturi se ovaj brak naziva i bogumilskim brakom. Njegova neobinost je bila i u tome to je eni davao veliku slobodu i punu ravnopravnost. U Bosni je bio toliko ukorijenjen da ga se nisu htjeli odrei ak ni oni koji su prelazili na katoliku vjeru. Papinska kurija je na tube svojih izaslanika esto utke prelazila preko takvih pojava, vodei rauna o specifinostima Bosne koje je bilo nemogue iskorijeniti.Bogumilstvo - ivotna odrednica BonjanaMoralne osobine i nain ivljenja srednjovjekovnih Bonjana bili su u uskoj vezi s njihovom vjerom. U naem narodu je poznata pod nazivom bogumilska vjera, dok se u dubrovakim izvorima naziva "Vjera bosanska". Sami Bonjani su je nazivali "Naa vjera" ili "Na zakon". Iako se temeljila na kranskom uenju, sadraj joj je bio u sutoj suprotnosti s uenjem zvanine crkve zbog ega je proglaena herezom (krivom vjerom) i kao takva najotrije je proganjana i zabranjivana. Na Bosnu su stoljeima polazile kriarske vojne daje iskorijene ali nije bilo uspjeha. Bonjani je se nisu htjeli odrei bez obzira na strahote koje su zbog nje trpjeli. Ta vjera ih je ivotno nadahnjivala kroz itavo razdoblje srednjeg vijeka i bila je njihova trajna odrednica.Ova vjera je bila razlogom da su se srednjovjekovni Bonjani rijetko rasno mijeali s drugim narodima, odnosno katolicima i pravoslavcima, kojima je pripadalo itavo ue i ire bosansko okruenje. Koliko god su katolici i pravoslavci zazirali od bogumila, ovi su jo vie zazirali od njih. Vjerske razlike su iskrsavale kao problem i u sluajevima kada su bili u pitanju brakovi vlastele i vladara. U krajnjim sluajevima pravio se neki kompromis, to je ipak predstavljalo rijetke iznimke. To se uglavnom odnosilo na vladare, odnosno lanove dvora, kad bi se, naprimjer, nae princeze udavale na evropske dvorove, ili bi se koja katolika princeza udala na bosanski dvor. Broj stanovnika srednjovjekovne BosneO tome koliko je srednjovjekovna Bosna imala stanovnika nema pouzdanih podataka. Uglavnom se iznose paualne procjene. Ako su u pitanju izvjetaji suvremenika podaci su uopeni i kao takvi takorei neupotrebljivi. Uglavnom je rije o stranim putopiscima koji su prolazili Bosnom i koji to pitanje dotiu uzgred. Tako austrijski putopisac Benedikt Kuripei, koji je proputovao Bosnu 66 godina nakon njenog pada pod Tursku, odnosno 1530. godine, navodi da je stanovnitvo u nekim mjestima znatno opalo poslije dolaska Turaka. Za neka sela kae da su prije imala do 80 kua a u njegovo doba svega 7 - 8. Za Blauj kod Sarajeva navodi da je u doba bosanske samostalnosti to bila velika varo, od koje je preostalo svega 10 -12 kua. Kao razlog opadanja broja stanovnitva navodi kugu, ratna pustoenja i dr. Odreene podatke crpimo i iz izvjetaja papinih izaslanika i drugih stranih dunosnika koji su dolazili i boravili u Bosni. Njihova panja je uglavnom bila usmjerena na bogumilski dio stanovnitva. Za njih esto samo kau da ih ima puno i to je sve. U pismu pape Grgura IX iz 1236. godine, u kojem hrabri usorskog kneza Sebislava, gospodara sjeveroistone Bosne, koji je bio pristao uz katoliku crkvu, kae da je opstao meu bogumilima kao ljiljan meu trnjem. To je aluzija na obiaj bosanskih bogumila koji su sebe poistovjeivali sa ljiljanima, i zato papa poruuje Sebislavu da je on ljiljan, iz ega proizilazi da su njegovi bogumilski zemljaci trnje. Dominikanac Nikola Barbuci alje 1459. godine iz Jajca izvjetaj u Rim u kojem navodi da se bosanski kralj Toma ne moe sam boriti protiv Turaka zbog bogumila, koji "vie vole Turke nego krane, a malo da nije vei dio stanovnitva bogumilski". Ovi i slini izvjetaji samo aludiraju na broj stanovnika srednjovjekovne Bosne, bez jasnih i preciznih navoda. Treba naglasiti da Bosna u tom pogledu nije nikakav izuzetak jer tih podataka nema ni za ostale evropske zemlje. Treba se imati na umu injenica da je broj stanovnika posvuda, a posebno na Balkanu, bio dosta skroman. Na to su utjecali i prirodni uvjeti. Bosna je u ono vrijeme bila prekrivena gustim umama, ak i dananja Hercegovina, a ravniarski krajevi sjeverne Bosne (Posavina) bili su puni movara.este epidemije i sune godine ili otre zime, ratna pustoenja i dr. neprestano su prorjeivali stanovnitvo. Veina populacije ivjela je po selima. Gradskih naselja bilo je malo.U vrijeme dolaska Turaka (polovica 15. stoljea) gradovi Visoko, Fojnica, Kreevo i Srebrenica imali su do 2.000 stanovnika, a Gorade, Viegrad, Praa, Olovo i Foa ispod hiljadu. Porast stanovnitva se vee za dolazak Turaka kada je uslijedio napredak u svim sferama ivota. Bogumili postaju muslimaniSredinom 15. stoljea u Bosni su se zbili dogaaji koji su za nju bili sudbonosni. Pod navalom Turaka 1463. godine nestalo je srednjovjekovne bosanske drave. To je predstavljalo veliku prekretnicu koja se po vanosti i posljedicama moe jedino porediti s dogaajima koje je izazvala seoba naroda s kraja 6. i poetkom 7. stoljea kad su u ovim krajevima bile definitivno unitene tekovine antike civilizacije i kad su se Slaveni trajno naselili na balkanske prostore. Tursko osvajanje Bosne odvijalo se pod okolnostima i na nain kakav se nije ponovio ni u jednoj drugoj zemlji koja je potpala pod tursku vlast. Iako je Bosansko Kraljevstvo predstavljalo jaku dravu, na ope iznenaenje suvremenika nije pruen oekivani otpor. O tome su pisali ve suvremenici i svi se slau s konstatacijom da je to bilo u uskoj vezi s politikim prilikama u zemlji, odnosno s vjerskim progonima bogumila. Iako su bili esti, sudbonosni su bili oni koji su poduzeti neposredno pred najezdu Turaka. Tokom krvavih obrauna i stradanja, iz zemlje je izbjegao veliki broj stanovnika. Oni koji su ostali u zemlji mogli su birati: prei na katoliku vjeru ili otii na lomau. Mnogi bogumili su prebjegli Turcima kod kojih su nali spas. Ovi su ih objeruke prihvatili s namjerom da ih u potrebnom trenutku iskoriste za svoje politike ciljeve u pogledu Bosne. Kad su Turci 1463. godine krenuli na Bosnu, nije je imao ko braniti. Oni koji su tokom progona nasilu postali katolici sad su iskoristili priliku da se osvete za sve ono to su pretrpjeli tokom progona. Narod je bio ljut na svoga kralja koji je prislonio uz njihove progonitelje - inkviziciju i kriare, i zato je ostao pasivan. U tim sudbonosnim trenucima zbili su se neki dogaaji koji su trajno odredili sudbinu Bosne i njenog naroda. Predstavnici domaeg plemstva i vjerske starjeine s masama bogumilskog stanovnitva samoinicijativno su doli pred sultana u Jajce da mu se poklone i priznaju ga za svoga gospodara. Tom prilikom su izjavili da od svoje volje ele prei na islam. Sve se desilo neoekivano i na nain daje i sultan time bio zateen. Kao odgovor na sve to dao im je neuobiajeno niz krupnih povlastica koje su Bosni i njenom narodu, odnosno bivim bogumilima, a sada novim muslimanima, osigurale poseban status u Turskom Carstvu. NASELJAVANJE BOSNE I HERCEGOVINE TURSKI PERIODVJERSKO ARENILO BOSNEU Bosni je i prije dolaska Turaka postojalo izvjesno vjersko arenilo jer je uz veinske bogumile bilo neto katolika i pravoslavaca. Takvo stanje je i nadalje ostalo. Promjene su se zbile u tom pogledu to su se bogumili pretopili u muslimane. Bosna je na taj nain izgubila svoju staru vjeru s kojom je ivjela due od pola milenija. I opet se desio fenomen koji je jo jednom pokazao svu neobinost Bosne. Kako god su Bonjani do tada bili nepokolebljivi privrenici bogumilske vjere zbog koje su radije odlazili na lomau nego je se odricali, sada, kada su primili islam, na isti nain su prigrlili tu vjeru. U njoj su ustrajavali punih pet stotina godina unato brojnim iskuenjima kroz koja su za sve to vrijeme prolazili. Tursko osvajanje Bosne znatno je utjecalo na njeno stanovnitvo. S obzirom da je Turska Carevina predstavljala kozmopolitsku zajednicu u kojoj nije bilo vjerskih ni nacionalnih predrasuda, taj princip je bio primijenjen i u Bosni. Vojne i ekonomske potrebe Carstva u Bosnu su dovele kontingente vojnika, inovnika, zanatlija, trgovaca i radnika koji su bili raznog nacionalnog i geografskog porijekla. Zahvaljujui injenici da je Tursko Carstvo predstavljalo naprednu i administrativno dobru organiziranu dravu, voena je evidencija o svim zbivanjima, pa i o stanovnitvu. Ti popisi predstavljaju dragocjen materijal za prouavanje bosansko-hercegovakog stanovnitva kroz razdoblje od preko etiri stotine godina. PRVE EVIDENCIJE O BOSANSKOHERCEGOVAKOM STANOVITVUJedan od najvanijih i najpouzdanijih izvora za izuavanje razvoja i porijekla stanovnitva u zemljama Evrope jesu matine knjige roenih. U ranijim vremenima voene su iskljuivo u crkvenim institucijama. Popisi vjernika po parohijama javljaju se dosta kasno, tek u 16. stoljeu. Prva uredba kojom se nalae njihovo uvoenje donesena je u Parizu 1515. godine. Na koncilu odranom u Tridentu 1563. godine (Trent, Italija) donesena je naredba da se u svim parohijama vode spiskovi vjernika (Status animarum), te knjige vjenanih, krtenih i umrlih koje moraju sadravati ime, zanimanje i boravite upisane osobe. Papskom enciklikom (Rituale romanum) iz 1614. godine zaveden je jedinstven sistem knjiga vjernika u itavom katolikom svijetu.Enciklika (papino okruno pismo upueno svim biskupima i vjernicima). Ima obavezujui karakter. Ovaj vid evidentiranja puanstva vaan je i za Bosnu s obzirom da je i u njoj bilo katolika koji su u svojim upama bili obuhvaeni na ovaj nain. Zbog estih ratnih pustoenja i poara crkvenih objekata veina ovih dokumenata je naalost nestala. U svakom sluaju, oni imaju veliku vrijednost jer su daleko pouzdaniji i sadre vie podataka od onovremenih dravnih popisa stanovnitva. Ti podaci omoguavaju kvalitetnu analizu i kvantitativnu rekonstrukciju demografske slike na ovim prostorima u svim segmentima. One daju podatke o strukturi stanovnitva, dinamici rasta, unutarnjim migracijama, prirataju, obliku porodice i sl. Oni se, meutim, odnose samo na jedan dio stanovnitva - katolike. to se tie pravoslavnog dijela stanovnitva, njihovi popovi i vjerski poglavari nisu vodili nikakve potpunije podatke o svojim vjernicima. To se nije inilo i iz praktinih razloga poto je takva evidencija mogla posluiti vlastima za provjeru poreskih spiskova, to je raja izbjegavala na svaki nain.Poreski spiskovi (defteri) takoer slue za prouavanje stanovnitva. Oni su redovno i revnosno voeni od strane turske administracije a vani su jer sadre niz podataka korisnih za historiju stanovnitva, bilo da je rije o pojedinim oblastima ili cijeloj zemlji. Nedostatak im je to ne evidentiraju cjelokupno stanovnitvo nego samo nosioce poreskih obveznika, odnosno domaine ili odrasle muke lanove. Isti je sluaj s popisom vojnih obveznika. Oni su obuhvaali samo muslimanski dio stanovnitva poto raja, odnosno krani, nisu bili obuhvaeni vojnim obavezama.Koristan materijal predstavljaju i putopisna djela stranih putnika koji su posjeivali Bosnu. U njima, meutim, nema puno podataka. Rijetko spominju broj stanovnika i vie se osvru na pripadnike ove ili one vjere. Pravog popisa stanovnitva u Bosni i Hercegovini nije bilo sve do sredine prolog stoljea. Prvi pokuaj je uinjen 1851. godine, ali su rezultati bili slabi. Katolici i pravoslavci su krili lanove porodice zbog poreza a muslimani su opet iz patrijarhalnih razloga nerado davali podatke o enskim lanovima svoje porodice. Ni slijedei pokuaji popisa nisu urodili plodom iz istih razloga. Kada se s tim opet pokualo 1875. godine pobunila se skoro cijela zemlja. Popisivai su doli u ivotnu opasnost pa se akcija morala obustaviti. Doseljavanje srba i hrvataUkljuivanje Bosne u sastav Turskog Carstva, koje je objedinjavalo brojne zemlje i narode, u prvoj fazi je imalo za posljedicu naseljavanje brojnih stranaca na njen teritorij, a u drugoj fazi iseljavanje njenog starosjedilakog stanovnitva. Bilo je nekoliko razloga koji su utjecali da se u Bosnu ponu naseljavati stranci. Kao granina, odnosno najisturenija provincija Carstva (serhat, krajite) prema Evropi, uvijek je bila puna vojske. Nju su pratile mase hizmetara (radno - pomono osoblje) koji su obavljali razne poslove za vojne potrebe:a) gradnja puteva, b) mostova, c) utvrda, d) prijevoz opreme i naoruanja, e) uvanje klanaca i sl.

Turske vlasti su naseljavanjem stranaca takoer eljele popuniti domae stanovnitvo koje su este epidemije, vjerski progoni i dogaaji koji su pratili tursko osvajanje znatno prorijedili. Neki krajevi, posebno Posavina, bili su skoro potpuno pusti. Takvo stanje nije odgovaralo turskim vlastima ni iz stratekih razloga jer se radilo o graninoj provinciji. Glavna migraciona podruja iz kojih su krenule rijeke iseljenika prema Bosni bili su stoarski krajevi susjednih zemalja. Stoari su zbog specifinog naina privreivanja i lahke pokretljivosti predstavljali najpodesniji elemenat za preseljavanje i naseljavanje drugih teritorija. To je razlog da su u tursko doba u Bosni skoro iskljuivo naseljavani stoarski narodi, to jest vlasi. U naunoj literaturi se dosta raspravljalo o tome ko su, odakle su i ta su vlasi. Vano je napomenuti da se u tursko doba pod pojmom vlaha nije podrazumijevao narod nego zanimanje, i to stoarsko. Drugo, naziv vlah nije u svim vremenima imao isto znaenje na svim prostorima. Openito se smatra da to ime potjee od naziva keltskog etnosa. Germanski Bastarni su na podruju Besarabije (u dananjoj Moldaviji) tako zvali doseljene Kelte (Volh, Volhoz). Bastarni (200 godina p.n.e. do 300 godina n.e.), naseljavali su prostor izmeu Karpata i rijeke Dnjepar.Kelti su jo u kameno doba naseljavali prostor izmeu sadanje Francuske i eke. Keltska se civilizacija do danas odrala u Irskoj, kotskoj, Bretanji i Velsu.Germani ine srodnu skupinu indoevrospkih naroda ija je pradomovina na podruju dananje june vedske, Danske i Sjevernonjemake nizije.Od starih Germana taj naziv su preuzeli Slaveni. Oni su kasnije tim imenom nazivali ne samo preostale stoarske starosjedioce po balkanskim planinama nego i stanovnike primorskih gradova, koji su takoer bili romanski starosjedioci. U ranijoj fazi Dubrovani i stanovnici drugih primorskih gradova, koje su nekada Slaveni nazivali vlasima, sada vlasima nazivaju stoare Hercegovine, odnosno stanovnike svog zalea. Na isti nain su Spliani i Zadrani tako zvali stoare sa planine Dinare i Velebita. Najzad, za stanovnike jadranskih otoka vlasi su stanovnici obale, dakle Dubrovani, Spliani, Zadrani i dr., a za ove su, pak, to stanovnici zalea. Bosanski muslimani su vlasima nazivali sve krane u svojoj zemlji, i katolike i pravoslavce. Vano je napomenuti da su skoro svi stranci koji su za turske vladavine doselili u Bosnu bili upravo vlasi, doli iz Srbije, Crne Gore i masiva june Hrvatske. Njihovo teritorijalno porijeklo odreuje njihovu etniku pripadnost, a to znai da su ti doseljenici dio srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda. Korjeni bosanskog begovataTurci su po dolasku u Bosnu zadrali mnoge zateene oblike drutvenih odnosa s tim da su ih prilagodili svojim normama. Nije dolo do veih promjena ni u vlasnikim odnosima, u emu je inae svaki zavojeva prvo intervenirao. Feudalni posjedi su u veini sluajeva ostavljeni starim vlasnicima, to je bilo u uskoj vezi s beneficijama koje su bogumili dobili od turske vlasti zbog prelaska na islam.Bosanski feudalizam se temeljio na istim principima kao kod Turaka pa nisu bile potrebne nove intervencije za usklaivanje. Brojne vojvode, knezovi i ostala vlastela postali su spahije odgovarajuih rangova tako da je Bosna takorei u cijelosti sauvala svoje staro plemstvo. Stanovnitvo se i nadalje dijelilo na dvije osnovne skupine: a) feudalce (spahije) i b) raju (radne slojeve). Izmeu njih je bio meusloj gradskog stanovnitva (zanatlije i trgovci) koji nisu plaali rajinski porez. Bitno je napomenuti da se u Bosnu nisu naseljavali turski feudalci niti su uope stranci ovdje stjecali posjede u onoj mjeri kako je to bilo u drugim dravama, poto je sva zemlja uglavnom ostala u rukama domae vlastele koji su postali spahije. Oni su zauzvrat preuzeli odreene obaveze prema novom gospodaru uz uvjet da zadre batinu. Uli su u redove spahijske vojske koja se na svaki poziv morala odazvati i poi u pohod. Tu obavezu su i ranije imali prema svojim banovima i kraljevima tako da im to nije predstavljalo posebno optereenje pa su se brzo prilagodili novim uvjetima. Zahvaljujui ratnikoj tradiciji brzo su stekli visoko mjesto u vojnoj hijerarhiji Carstva. Ogroman broj Bonjaka dosegao je najvee asti u dravi bilo kao veliki veziri, admirali, beglerbegovi, ali i kao uleme, pjesnici ili uenjaci.NASELJAVANJE BOSNE I HERCEGOVINE TURSKI PERIODNASELJAVANJE VLAKOG STANOVNITVATursko osvajanje je znatno utjecalo na etniku sliku Bosne. Turci su masovno naseljavali vlako (stoarsko) stanovnitvo iz Srbije i Crne Gore koje su koristili:1. kao radnu snagu u vojnim pohodima i 2. za naseljavanje opustjelih graninih podruja. Zbog lahke pokretljivosti (kao stoari i nomadi), ta kategorija stanovnitva je bila veoma pogodna da prati vojsku i njena osvajanja pruajui joj razne usluge kao to je:a) gradnja, b) odravanje i uvanje puteva i tvrava, c) prijevoz ratnog materijala (tekih topova), d) isporuka mesa, mlijenih proizvoda i sl.Vlasi su se kasnije naseljavali mimo inicijative i organizacije od strane vlasti jer su im bosanskohercegovaka brda i doline veoma pogodovale za njihovo stoarsko privreivanje.Mnogi vlasi su iz svoje zemlje bjeali od bijede s nadom da e im u novim krajevima biti bolje. Uzrok seljenja je esto bio i krvna osveta, odnosno bjeanje od kazni zbog raznih prijestupa, Posebno ih je tjerala prenapuenost pa je viak stanovnitva morao potraiti druga stanita. Veina bosanskog muslimanskog stanovnitva je u tursko doba pripadala povlatenom sloju dok su raju uglavnom inili krani (katolici i pravoslavci), iako je takvih bilo i u muslimanskim redovima. Zbog stalne ratne zauzetosti muslimana i njihove velike pogibije na bojitima Carstva te estih epidemija, stanovnitvo se stalno prorjeivalo. Zemlja je ostajala pusta i nije je imao ko obraivati. Da bi se dolo do potrebne radne snage, prilo se naseljavanju stranaca. I u ovom sluaju su lahko pokretljivi vlasi iz susjednih zemalja za to bili najpogodniji elementi. Dolazak vlaha znatno je izmijenio vjersku strukturu bosansko-hercegovakog stanovnitva. U Bosni je i prije dolaska Turaka bilo vlakog stanovnitva, posebno u Hercegovini. To su bili domai vlasi koji su pripadali bosanskom narodu i kao takvi nisu imali nita zajedniko sa vlasima iz okolnih zemalja. Naseljavanje vlaha iz susjednih zemalja (Crne Gore, Srbije i Hrvatske) odvijalo se u takvim razmjerama da su turske vlasti ve pod konac 15. stoljea morale donijeti posebne propise, tzv. Vlake zakone, koji su trebali regulirati njihovo prisustvo i obaveze prema dravi. 1. Prva takva uredba datira iz 1477. godine a odnosi se na hercegovake vlahe.2. Druga iz 1485. godine govori o vlasima naseljenim u zemlji Pavlovia (istona Bosna), 3. dok je trea iz 1489. godine a regulira njihovo prisustvo na podruju srednjeg toka rijeke Bosne, odnosno maglajskog kraja.Vlasti su iz stratekih razloga vlahe najvie naseljavale u granina podruja (na liniju osvajanja) gdje su obavljali razne poslove za potrebe vojske (kao martolozi, derbendije, vojnuci i sl.). Za te usluge dobijali su izvjesne poreske olakice u odnosu na zemljoradniko stanovnitvo koje je bilo pod punim poreskim optereenjem. MartoloziiliMartolosisu bilipomone jedinice vojskeuOsmanskom Carstvusastavljene u prvo vrijeme od lokalnogkranskogstanovnitva. U zamjenu za slubu imali su neto povoljniji status od ostalog stanovnitva. Njihove jedinice su se u prvo vrijeme koristile za osiguranje granica novoosvojenih teritorija ali i za upade na neprijateljski teritorij da bi se tako oslabila mo protivnike strane.Od sredine16. vijekasve se vie koriste kaoneka vrsta policijepo unutranjosti Osmanskog Carstvana odravanju unutranjeg reda i mira. Derbendije su bile pomone jedinice vojskeuOsmanskom Carstvusastavljene od lokalnogkranskog stanovnitva zaduene za osiguravanje prometa na nesigurnim mjestima (klanci,prijevoji) Derbendijesu u zamjenu za slubu, imali neto povoljniji status od ostalog stanovnitva, plaali su manji ili skoro nikakavporez.Vojnucisu bili pomone jedinice osmanske vojske sastavljene od lokalnog kranskog stanovnitva Balkana. Na samom poetku, glavna zadaavojnukabilo jepatroliranjedugranicau novoosvojenim teritorijama poBugarskojiMakedoniji, i upadanje na neprijateljski teritorij. Kasnije suvojnucipostali pomone snageosmanskevojskezaduene za transport ikonjeza vrijeme vojnih kampanja.Veina vlakog stanovnitva pristiglog u Bosnu bila je pravoslavne vjere, jer su uglavnom dolazili iz pravoslavnih zemalja (Srbije i Crne Gore). Bilo je, meutim, i katolikih vlaha koji su dolazili iz Hrvatske, ali manje. Pravci njihovog naseljavanja u Bosnu mogu se pratiti:1. preko deftera (lista popisa stanovnitva), 2. raznih sudskih dokumenata, 3. po ostacima crkvene arhitekture koja je podizana u mjestima njihovog naseljavanja, 4. crkvenim matinim knjigama itd. Prvi val naseljavanja vlaha uslijedio je neposredno nakon pada Bosne pod Turke (1463. g.) i trajao je do kraja 16. stoljea kada je zavreno osvajanje Bihake krajine (1592. g.). Kroz tih stotinjak godina bila su naseljena mnoga slobodna prostranstva, prije svega brdski i umoviti tereni, koji su odgovarali njihovoj stoarskoj privredi. Malo je vlaha trajno ostajalo na jednom mjestu. Pratili su turska osvajanja i zaposjedali novosteena podruja. Mnogi od njih su kasnije preli granicu i naselili se na austrijski teritorij (Liku, Kordun, Dalmaciju), a na njihova mjesta su dolazile nove skupine pristigle iz njihove postojbine (Crne Gore i Srbije). Taj proces se odvijao kroz itavo razdoblje turske vladavine. HERCEGOVINA VLAKA MAGISTRALAHercegovina je odigrala znaajnu ulogu u procesu naseljavanja vlaha na bosanskohercegovako podruje. To je tipini stoarski kraj ija su bogata ispasita bila na meti crnogorskih i srpskih stoara jo u srednjem vijeku. Dolazak Turaka irom im je otvorio vrata i ubrzo je sva Hercegovina bila preplavljena tom kategorijom stranaca.Preko Hercegovine je vodio jedan od glavnih migracionih pravaca srpskih i crnogorskih vlaha na njihovom putu prema zapadu (Dalmaciji, Lici, Istri itd.). Hercegovina kao i Bosna, bile su im sabirne i privremene stanice odakle su nakon odreenog vremena kretali dalje prema Hrvatskoj, posebno primorju, a na njihova mjesta dolazili su novi kontingenti njihovih sunarodnjaka. U Hercegovinu su takoer dolazili ili su njome prolazili stoari iz Albanije, Makedonije, pa ak i Grke (Epira i Tesalije), koje uz junu Srbiju i Crnu Goru predstavljaju glavne stoarske oblasti. Znatan broj bosanskohercegovakih pravoslavnih i katolikih vlakih rodova na ovim prostorima ima grko i albansko porijeklo. U takve, naprimjer, spadaju Sopoti. Prije dolaska u Hercegovinu stanite im se nalazilo u okolici Nikia. Odavde su u 16. stoljeu krenuli za turskim osvajaima i pojedina njihova bratstva su se zaustavila tek u okolici Plitvikih jezera. Usput ih je izvjestan broj zaostao u Hercegovini i Bosanskoj krajini. Njihovi potomci su dananji uputi (iskvareni oblik od Sopot). urovii (kojih ima oko Trebinja), doli su iz ura kod Prizrena, gdje se spominju 1330. Godine.Na podruju Hercegovine spominje se puno vlakih imena koja su tipina za junu Srbiju i Makedoniju, Ohrid, Nikiki kraj, Pivljani, crnogorske planine.Za veinu njih Hercegovina je predstavljala etapnu stanicu odakle su nakon nekog vremena kretali dalje na zapad i sjever. Podruje dananjeg Neuma dugo je sluilo kao zimsko ispasite vlakim stoarima iz unutranjosti. Neki od njih su se tu stalno naselili. Na srpsko - vlako porijeklo jednog dijela stanovnitva ukazuju tipini srpski svadbeni obiaji, predanja, prezimena i dr. U dubrovakom primorju stanovnike neumskog kraja nazivaju vlasima a ovi njih Latinima. Na tom prostoru je sauvano dosta toponima koji ukazuju na vlako porijeklo starijeg stanovnitva.Dananji stanovnici neumskog kraja skoro su u cijelosti noviji doseljenici. Od svih rodova 62,10% otpada na doseljenike iz ostale Hercegovine, 18% iz Dalmatinske zagore (Sinjske krajine)18% iz Crne Gore. Starije vlako stanovnitvo je mahom izumrlo dok su neki njihovi rodovi preli na katoliku vjeru iji potomci jo uvijek ive u tom kraju.Hercegovinu su dakle naseljavali vlasi:1. June Srbije i vlasi crnogorskih planina2. Prolazili su stoari iz Albanije, Makedonije, pa ak i Grke (Epir i Tesalija)3. Okolica Nikia u istonoj C. Gori (naseljavali su Hercegovinu i Bosansku krajinu)4. Vlasi iz okoline Prizrena na Kosovu u podnoju planine are ili ar planine (naselili se oko Trebinja)5. Ohrid6. Piva (dolina rijeke Pive u Crnoj Gori)7. 18 % stanovnitva iz neumskog kraja potie od vlaha iz Dalmatinske zagore, odnosno Sinjske krajine PODRINJSKI KRAJPodrinje je odigralo vanu ulogu u procesu naseljavanja crnogorskih i srpskih vlaha u Bosnu i Hercegovinu. U tim seobama foanski kraj je imao ulogu prve stanice odakle su nastavljali put u druge krajeve Bosne. Mnogi rodovi su tu stalno ostali.Prvi doseljenici su uglavnom potjecali iz Vasojevia i doline Lima (rijeka Lim u protie kroz Crnu Goru, dijelom Bosnu i Hercegovinu i Srbiju). Oni su dugo prije stalnog nastanjenja dovodili stoku na zimsku ispau u taj dio Bosne i u Posavinu. Dokumenti su zabiljeili da su se njihovi obani esto lano predstavljali muslimanskim imenima da bi bolje proli kod vlasti i mjesnog stanovnitva. Nakon to bi upoznali teren i sagledali mogunosti, s porodicama su se za stalno preseljavali a onda bi nakon nekog vremena odatle krenuli dalje a na njihovo mjesto su dolazili novi doseljenici iz njihove postojbine.Prisustvo vlaha u Zvornikom kraju evidentirano je ve 1476. godine. Neki od njih su bili vezani za tamonju tvravu za iju posadu su obavijali uslune poslove za plau. U popisu stanovnitva tog kraja iz 1476. godine navodi se 165 vlakih doseljenih domainstava ijih 89 domaina slue u tvravi. Doseljavali su se iz:1. Polimlja2. Crnogorski vlasi podigli naselje elopek kod Zvornika ime su naselje dali po planini elopek u njihovoj postojbini3. Rudine - Crna Gora4. Tamnava u Srbiji (sjeverno od Valjeva)5. Vlasi sa Laba u Srbiji6. Vlasi BanjaniNaseljavali su se u:1. Zvorniki kraj ve 1476. godine2. Sapna 1528. godine3. Teoak 1528. godine4. Teanjska nahija 1476. godine5. Ugljevik6. Maglajski kraj7. Zvornik8. Kraj izmeu doline Spree i Krivaje9. Dolina SpreeMaglajski kraj je takoer rano dobio vlake doseljenike. I ovdje su u prvo vrijeme opsluivali tvravsku posadu. U Zakonu o maglajskim vlasima iz 1489. godine doslovno se kae da su to vlasi koji su "doli sa strane". Predstavljali su masu od 900 domainstava. Za jednu njihovu skupinu navodi se da su to Banjani (iz Crne Gore). Kako ovuda prolazi vana komunikacija, Maglaj je dugo za vlahe predstavljao prolaznu stanicu. Nakon odreenog zadravanja odatle su nastavljali put u druge krajeve Bosne ili jo dalje, najvie na sjever i sjeveroistok. Oni koji su iz Zvornika prosljeivani u zapadne krajeve kretali su se uz Drinjau. Na taj nain je u prvoj polovici 16. stoljea naseljen prostrani stoarski kraj izmeu Krivaje i Spree. Iz tog vremena potjeu pravoslavne crkve i manastiri na Ozrenu (Papraa, Lomnica, Vozua, Gostovi i Ozren). Manastir Tamna u Banjici podignut je neto prije 1580. godine, poznat kao sjedite Zvornike eparhije.Tokom 17. i 18. stoljea na ovaj prostor su doselili brojni Bonjaci povratnici iz Maarske. Najvie ih se naselilo u Kalesiju i Caparde.

Naseljavanje sjeveroistone bosneDo dolaska Turaka stanovnitvo sjeveroistone Bosne bilo je stopostotno bosansko. To dokazuje i veliki broj steaka, koji predstavljaju tipina nacionalna grobna obiljeja bosanskog naroda. To je razlog da je ovdje domaa, bogumilska vjera imala veoma jako uporite. O tome govore i srpski izvori iz 13. stoljea u kojima se opisuje nastojanje srpskog kralja Dragutina da ih prevede na pravoslavlje. Kasnije je i katolika crkva vrila velike napore da mjesno stanovnitvo prevede na katolianstvo. U tu svrhu je u tom dijelu Bosne podignuto desetak franjevakih samostana (Srebrenica, Bratunac, Zvornik, Teoak, Bijeljina, Koraj, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Modria). Svi su nastali prije dolaska Turaka ali se nisu dugo odrali jer je ovaj dio Bosne zahvatila intenzivna islamizacija. Na njihovo zamiranje utjecao je i veliki priliv i pritisak pravoslavnih doseljenika iz Crne Gore i Srbije.U tuzlanskom kraju su do 1528. godine vlasi naselili svih 11 nahija. Sjeveroistonu bosnu naselili su:1. Tuzlanski kraj su naselili brojni crnogorski i srpski rodovi meu kojima su najbrojniji bili Rudinjani, kojima je postojbina Gornja Zeta u Crnoj Gori2. Piva3. Kolain4. Sjenice na Kosovu5. Okolina Loznice, Uica, Koviljae, Kaera i dr.6. Piper u Crnoj Gori7. Polimlje8. Tamnava u junoj SrbijiDoseljeni vlasi su posvuda mijenjali toponime i davali im nazive po onima iz starog zaviaja.Muslimansko stanovnitvo tuzlanskog kraja je najveim dijelom starosjedilakog porijekla iji su bogumilski preci primili islam u vrijeme osvajanja Bosne. Krajem 17. stoljea na ovaj prostor su doselile mnoge bonjake porodice izbjegle iz Maarske, kud su otile u vrijeme turskog osvajanja te zemlje. Meu starosjediocima bilo je i katolikih porodica, najvie u Drijeni i Humcima. One su krajem 17. stoljea tokom austrijsko -turskih ratova veim dijelom iselile preko Save a preostali su mahom izumrli u naletima kuge.U majeviki kraj je koncem 18. stoljea doselilo neto Karavlaha (rumunski cigani). Bavili su se izradom drvenog posuda (anari). Svi su pravoslavne vjere.Naseljavali su se u:1. Lopare2. Maoa3. Bijeljina4. Branski i gradaaki krajPodruje Gradaca je dugo ostalo slabo naseljeno. Pripadalo je nahiji Nenavite koja je obuhvaala prostor izmeu rijeke Tinje, Bosne i Save sa sjeditem u Gradacu. Zbog slabe naseljenosti vei dio nahije je predstavljao tzv. "niiju zemlju". Godine 1533. u itavom kraju bila su svega 4 naseljena mjestaZvorniki sandakbeg je 1541. godine uputio poziv vlakim knezovima da se nasele na gradaako podruje, obeavajui im poreske olakice.Katoliko stanovnitvo se mahom doselilo iz Dalmacije i Hercegovine. Meu njima ima dosta rodova albanskog porijekla. Posljednji veliki val naseljavanja Bosanske Posavine zbio se u 19. stoljeu. NASELJAVANJE SREDNJE BOSNEVlaki stoari su u prvom valu dobrim dijelom zaobili srednju Bosnu. Razlog je bila gusta naseljenost pa nije bilo slobodnog prostora kao i to to je bila daleko od linije osvajanja. Povoljni uvjeti za to stvoreni su tek u 17. stoljeu kad su uestale epidemije kuge koje su prorijedile domae stanovnitvo. Visoko je u srednjoj Bosni imalo ulogu prolazne stanice za veinu pravoslavnog vlakog stanovnitva, kao i za katolike koji su bili na putu za sjevernu i sjeverozapadnu Bosnu. Mnogi su, meutim, ovdje stalno ostali. Tokom 18. i u prvoj polovici 19. stoljea u estim naletima kuge i kolere mnogi ifluci su ostali bez radne snage pa su age dovodili novu radnu snagu. U visokom kraju skoro da nema pravoslavnih i katolikih rodova starijih od 150 - 200 godina. Najvei broj pravoslavaca je doselio iz Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije i Like. I katoliko stanovnitvo je u najveem broju doselilo tokom 18. i 19. stoljea, uglavnom iz zapadne Hercegovine, zapadne Bosne i Dalmacije. Starosjedilako stanovnitvo uglavnom ine muslimani. ?su pokazala veliku antropoloku slinost izmeu muslimanskih i katolikih starosjedilaca, to pokazuje da se radi o pripadnicima istog naroda (Bosancima muslimanima i katolicima). Ostali doseljenici se znatno razlikuju od ovih (tamnija pigmentacija koe, tamnija kosa i oi, povijen nos i sl.). Isti je sluaj sa doseljenim muslimanskim rodovima, uglavnom begovskim, kao naprimjer u Bijelom Polju, Gori i Motru. Mnogo muslimana je doselilo iz Madarske, Slavonije, Hrvatske i drugih zemalja koje je Turska izgubila tokom 17, 18. i 19. stoljea. U veini sluajeva radi se o domaim, bonjakim radovima koji su svojevremeno s turskom vojskom odselili u te zemlje pa se radi o povratnicima. Tokom 18. - 19. stoljea naseljen je i zeniki kraj. Vlasi Polimlja, gornji tok rijeke Ibar. Skoro sve pravoslavno stanovnitvo zenikog kraja je crnogorskog i srpskog porijekla. Vie crnogorskih rodova s nekoliko hiljada eljadi doselilo je 1714. godine na Glasinac kod Sarajeva. Turske vlasti su ih, ustvari, ovdje prisilno naselile za kaznu zbog odmetnitava i stalnih pljaki po drumovima Crne Gore. Crnogorski brani su doseljavali u ovaj dio Bosne u jo dva navrata: 1866. 1878. godine. Od tih doseljenika potjee skoro sve dananje pravoslavno stanovnitvo naseljeno po Romaniji i njenoj iroj okolici (Pale, Sokolac, Praa, Trnovo). Sarajevsko poljePodruje Sarajevskog polja, Vogoe i Blauja primilo je u veem broju strane doseljenike tek u 18. i 19. stoljeu.Prva, jaa dovela je stanovnike iz junih i jugoistonih krajeva (iz istone Hercegovine i Crne Gore), a druga, neto slabija, iz Dalmacije i zapadne Hercegovine. Prvu struju je uglavnom inilo srpsko i crnogorsko (pravoslavno) stanovnitvo, a drugu hrvatsko (katoliko).Starije doseljeno stanovnitvo Sarajevskog polja je do 18. stoljea dobrim dijelom izumrlo u estim naletima kuge, osobito one koja je teko harala u razdoblju 1781 - 1785. godine. Nakon toga je dolo do ponovnog naseljavanja opustjele sarajevske okolice. To je razlog da je meu tamonjim pravoslavnim i katolikim rodovima teko nai one koji su stariji od 150-200 godina. Pravoslavno stanovnitvo u najveem broju potjee iz Srbije i Crne Gore, a neto manje iz istone Hercegovine iji su preci, takoer, tamo doselili iz Crne Gore i Srbije. Katoliko stanovnitvo je mahom doselilo iz Dalmacije i zapadne Hercegovine. Kiseljako-busovaki krajNaseljavanje Hrvata u kiseljako - busovaki kraj imalo je dvojaku tendenciju: a) s ciljem da se tu trajno nasele kao radna snaga na spahijskim posjedima, ili b) da im to bude prolazna stanica za daljnji put prema posavskim i prekosavskim krajevima. Dokumenti pokazuju da se proces prelaska na islam u fojniko - lepenikom i kiseljakom kraju od vio neposredno nakon pada Bosne. Na to upuuju brojna stara muslimanska groblja koja se skoro sva nalaze uz srednjovjekovne nekropole steaka, to govori da je rije o starosjedilakom stanovnitvu koje je s bogumilstva prelo na islam. Koliko je preostalo starjenika ne moe se rei jer ih je mnogo nestalo u estim epidemijama kuge. Masovno naseljavanje katolikog stanovnitva na ovo podruje zbilo se krajem 18. stoljea nakon strahovitog pomora stanovnitva koji je izazvala velika epidemija kuge 1781 - 1785. g. Zemlja je ostala bez radne snage pa je pozvano stanovnitvo iz Dalmacije i zapadne Hercegovine da naseli pusta sela, odnosno ifluke.Veina doseljenih katolikih rodova potjee iz Dalmacije (Cetinske i Kninske krajine) te zapadne Hercegovine. Slina situacija je i u busovakom kraju. Po upnim knjigama roenih i vjenanih moe se odrediti porijeklo mnogih porodica u tom kraju. Veina dananjih tamonjih katolikih porodica dalmatinskog su porijekla, ali ih ima i iz Like. Porodice talijanskog porijekla (Batista, Glibo, Katava) naselili su se u ovaj kraj tek u doba austrougarske uprave, to jest iza 1878. godine. Naseljavanje zapadne i sjeverozapadne bosneHrvatsko stanovnitvo koje se naselilo na prostore krakih polja zapadne Bosne (Kupres, Livno, Glamo, Duvno) kao i stanovnici Rame, mahom su doli sa juga, iz Dalmacije a dijelom kao raselice iz zapadne Hercegovine. Dio pravoslavnog stanovnitva je ovdje doselio ve pod konac 15. i poetkom 16. stoljea. Oni su ve tada zaposjeli veinu tamonjih planina. Jedan dio ih je odavde proslijedio dalje na zapad i sjever prema Sani, Plivi i Krajini. Koncem 16. stoljea bosanski beglerbeg Hasan-paa Predojevi je dio ovih pravoslavnih vlaha odveo da nasele puste krajeve oko rijeke Une. Time je zapoelo naseljavanje pravoslavnog stanovnitva na prostor sjeverozapadne Bosne (Krajine). Na prostoru sjeverozapadne Bosne bilo je i albanskih vlaha.Veliki dio starosjedilakog stanovnitva krakih polja zapadne Bosne preao je na islam ve u prvim decenijama turske vladavine. To se moe pratiti u defterima iz 16. stoljea. O tome daju podatke i pojedini crkveni djelatnici kao to je sveenik Stjepan Posedarski koji 1520. godine izvjetava Papsku kuriju kako su Turci u posljednjih pedeset godina uspjeli veoma pridobiti tamonji narod koji ostavlja staru vjeru i prima islam. Dalje se navodi da ne predstavljaju rijetkost ni mijeani brakovi izmeu krana i muslimana.Stanovnitvo zapadne hercegovineEtnografska istraivanja litikog (irokobrijekog) kraja dokazala su da vie od polovice tamonjih rodova, njih 119, pripada doseljenicima iz dinarskih oblasti (Dalmacije) i Crne Gore. Ustvari, itava oblast zapadne Hercegovine u velikom postotku ima doseljeniko stanovnitvo. To je posljedica geografskog poloaja tih krajeva. Preko njih su, naime, vodili glavni migracioni putevi od juga prema sjeveru i tuda su prole brojne skupine vlaha, a mnogi su i zastali, pa je to razlog da se na tom prostoru malo zadralo starosjedilakog stanovnitva.Dananje stanovnitvo Livanjskog polja je takoer u najveoj mjeri novijeg datuma. ak 43 % ukupnog stanovnitva, pripada novim doseljenicima. Na njihovo dalmatinsko porijeklo ukazuju jeziki elementi dalmatinske akavtine, obiaji, nazivi rodova, predanja itd. Etnoloka istraivanja su dokazala da je veina muslimanskih rodova na Livanjskom polju starosjedilakog porijekla. S druge strane, dio vlakog pravoslavnog stanovnitva s ovog prostora srodan je sa stanovnicima Starog vlaha u junoj Srbiji. Meu brojnim strancima koji su doselili u Bosnu bili su i idovi. Njihov dolazak je bio u uskoj vezi s njihovim izgonom iz panije (1492. g.). Mnogi su tada nali utoite i zatitu u Turskoj Carevini. Tada ih je jedan broj doselio u Bosnu, odnosno Sarajevo (izmeu 1541. i 1565. g.). Nakon pada Budima 1686. godine sa izbjeglim Bonjacima je tada u Bosnu dolo i neto idova koji su do tada ivjeli u Ugarskoj. Naselili su se u Sarajevu, gdje su pojaali postojeu isto-nacionalnu zajednicu. idova je bilo i u drugim mjestima po Bosni i Hercegovini i posvuda su bili stanovnici gradova. Uglavnom su se bavili trgovinom i zanatima. Njihova zajednica je za sve vrijeme ostala malobrojna i nije nikada utjecala na nacionalnu strukturu starosjedilakog stanovnitva Bosne i Hercegovine.Iseljavanje bosanskog stanovnitvaKada se raspravlja o migracijama koje su se odvijale na bosanskohercegovakom prostoru, treba napomenuti da su one bile dvosmjerne. Naime, kako god su u nju masovno doseljavali stranci tako je iz nje iseljavalo njeno starosjedilako stanovnitvo, kako muslimani tako i krani. Katolici su se najvie iseljavali prilikom prodora stranih vojski, kakav je bio sluaj 1478. godine kad je s vojskom upao u Bosnu maarski kralj Korvin, zatim nakon upada austrijskog vojvode Pernlija 1690. godine, kad je iz sjeveroistone Bosne odveo vie od 3.000 katolika. Provala princa Eugena Savojskog u srednju Bosnu sve do Sarajeva 1697. godine uzroila je iseljavanje vie od 40.000 krana, preteno katolika, koji su se naselili preko Save.Preostalo katoliko starosjedilako stanovnitvo sjeveroistone Bosne odselilo se 1717. godine pri povlaenju vojske pod zapovjednitvom generala Petraa, nakon njegovog pokuaja osvajanja Zvornika. U vie navrata su i franjevci odvodili katoliko stanovnitvo.I muslimansko stanovnitvo se iseljavalo u ogromnom broju. To je uslijedilo odmah iza 1463. godine nakon to su se Bonjaci ukljuili u tursku osvajaku silu koja je nezadrivo napredovala u Evropu. Kao nagradu za njihova junaka djela i ogroman doprinos stvaranju turske moi, dobijali su posjede u evropskim zemljama ija su osvajanja platili potocima krvi i nebrojenim rtvama. Mnogi su u tim zemljama stalno ostali kao spahije i visoki dravni, odnosno vojni dunosnici. Podaci govore da je veina gradova Cetinske krajine, Dalmacije, Like, Slavonije i Maarske, bila naseljena Bonjacima. Turski putopisac Evlija elebija je 1660. godine zabiljeio da se u veini gradova osvojene Ugarske (Budimu, Sigetu, iklou, Peuju, Stolnom Biogradu), Temivara itd. uje samo bosanski jezik, a za stanovnike Budima kae da su svi Bonjaci. I stanovnici Kanjie su veinom bili Bonjaci, koji govore nekoliko jezika, a bosanski im je na prvom mjestu. elebija dalje navodi da su i drugi gradovi bonjake varoi. Tako u Drniu (Dalmacija) ivi vie od 300 muslimanskih porodica te da iz tog kraja ode svake godine na had 100 do 150 hadija.Sline podatke donosi 1625. godine splitski plemi Atanasije Jurjevi. On navodi da je u to vrijeme u Sinju bilo 100 muslimanskih (bonjakih) kua, a u njegovoj okolici 500, u Skradinu (kod ibenika) 200, u Vrani (kod Zadra) 200, Zemuniku 150, Karinu 230, Kninu 300, Vrlici 85, Drniu 300, u Petrovu Polju u 40 sela i zaselaka 600 kua itd. Povratak iseljenih bonjakaZa iseljene Bonjake u evropskim zemljama zapoele su velike nesree krajem 17. stoljea i trajale su sve do Prvog svjetskog rata.Uzrok su bili porazi turske vojske koje je doivljavala na evropskim i drugim ratitima. Sve je zapoelo velikim Bekim ratom 1683. godine i neuspjelom opsadom Bea nakon ega je Turska poela gubiti sve osvojene zemlje u Evropi. Tako su se morali povui iz Maarske, Slavonije, Bake, Banata, Srijema, Like, Dalmacije, a neto kasnije i iz Srbije. S vojskom se iseljavalo i muslimansko, odnosno bonjako stanovnitvo. Oni koji su ostali bili su proganjani, ubijani i na silu pokrtavani, pri emu su morali promijeniti i ime pa su takvi za Bosnu izgubljeni za sva vremena. Sve izbjeglo stanovnitvo iz Maarske, Hrvatske i drugih krajeva doselilo je u Bosnu jer se radilo o Bonjacima. Naseljavali su se u razne dijelove Bosne - oko rijeke Une, u srednju Bosnu, oko Vrbasa, Spree, Ukrine, Drine, Save, Neretve, Lave, Sane, Prae, Vrbanje, Rame, Krivaje, Unca, Bregave itd. Iseljenici iz Dalmacije, Cetinske i Kninske krajine uglavnom su se naselili u Krajinu. Oni iz Cetinske krajine doli su u Malu Kladuu i Todorovo, a oni iz Srba u Jezero kod Ostroca. Od tada se to mjesto naziva Srbljani. Izgon muslimana iz srbijePoloaj Bonjaka muslimana pogorao se i u Srbiji nakon Karaorevog ustanka (1804 - 1813. g.). Srpski ustanici su posvuda progonili muslimansko stanovnitvo, pljakali ih i ubijali. To je poprimilo jo vee razmjere nakon pada Beograda 1807. godine, kad je nastao opi pokolj "Turaka", i to na prvi dan Kurban - bajrama. Rauna se da je samo u Beogradskom paaluku u to vrijeme ivjelo 20.000 Bonjaka. Od njih su mnogi pobijeni, ostatak pokrten, a dio protjeran. Izvjetaji govore kako je nakon toga meu ustanikim voama nastalo razraunavanje oko raspodjele bonjake opljakane i prisvojene imovine u mnogim srpskim gradovima, posebno u Beogradu. Stradanje preostalih Bonjaka u Srbiji nastavilo se i tokom Drugog srpskog ustanka. Najzad, odredbama Jedrenskog mira sklopljenog 1830. godine izmeu Turske i Rusije, usvojen je zahtjev Srbije, ije je interese zastupala Rusija, da svi muslimani moraju napustiti tlo Srbije. Uslijedila je masovna selidba (izgon) i veina ih je prela Drinu i naselila se po Bosni jer se i u ovom sluaju uglavnom radilo o Bonjacima. Posljednja naredba o izgonu muslimana (Bonjaka) iz Srbije izdata je 1862. godine, to je sankcionirala i meunarodna konferencija, odrana 22. IX 1862. godine u Kanlidi (Turska).Priliv velikog broja povratnika veoma je poveao broj muslimana u Bosni, to su pripadnici druge dvije vjere nerado gledali. Zahvaljujui povratku Bonjaka iz dijaspore sprijeeno je da ih potpuno nestane u vlastitoj domovini. itavo razdoblje 18. i 19. stoljea bilo je, naime, u znaku najveih stradanja i pomora Bonjaka. Tursko Carstvo se nalazilo u tekom stanju i s velikim naporima je branilo steevine i Ranice. Tamo gdje je bilo najtee slali su Bonjake, prekaljene ratnike, koji su masovno ginuli u nebrojenim bitkama sa Austrijancima, Maarima, Poljacima, Rusima, Mleanima, Perzijancima itd. Samo u dvije bitke na perzijskom i ruskom ratitu izginulo ih je vie od 30.000. Taj pomor je poetkom 18. stoljea dostigao zabrinjavajue razmjere. Kako jedna nesrea ne dolazi sama, javile su se epidemije koje su sa svoje strane desetkovale stanovnitvo. Zemlji je bila potrebna nova radna (kmetovska) snaga pa je tako zapoeo novi val naseljavanja stranaca u Bosnu i Hercegovinu. To je trajalo promjenljivim intenzitetom kroz itavo razdoblje 18. i 19. stoljea, odnosno sve do Prvog svjetskog rata. I ovaj put doseljenici su uglavnom bili iz susjednih zemalja (Srbije, Crne Gore i Hrvatske). Pomor se nastavio i u narednom stoljeu. Najvie svijeta je pomrlo u razdoblju 1813 - 1818. godine. Po izvjetaju suvremenika pomor je prepolovio stanovnitvo i mnogi krajevi su ostali potpuno nenaseljeni. Begovi i age su na svoju ruku dovodili potrebnu radnu snagu iz Crne Gore, Srbije i Dalmacije i naseljavali ih kao kmetove ili ifije (zakupce) na svoja opustjela imanja. Izvjetaji govore da su novi doseljenici nalazili u kuama pustih sela itave skelete pomrle eljadi. Posvuda su se susretale kosti nepokopanih stanovnika jer su itavi krajevi ostajali bez ijednog ivog. Novi priliv stanovnitva i njegov razmjetaj dao je Bosni konanu nacionalno - vjersku sliku u onom obliku i rasporedu kakva je manje - vie i danas. Raspored stanovnitva u bih sredinom xix vijekaOko 1865. godine slika naseljenosti u Bosni i Hercegovini je ovako izgledala: u srednjoj, istonoj, junoj te sjeverozapadnoj Bosni veinsko stanovnitvo su inili muslimani. Tu je ivjelo vie od 66 % ukupnog broja Bonjaka muslimana. Starosjedilako bonjako - katoliko stanovnitvo i doseljeni Hrvati ustalili su se u zapadnoj Hercegovini, jugozapadnoj Bosni, zatim du desne obale Save od Brkog do Broda, te u lepeniko - lavanskom kraju. Na tim prostorima ivjelo je oko 80 % svih bosanskohercegovakih katolika i doseljenih Hrvata. Pravoslavno starosjedilako stanovnitvo, te doseljeni Srbi i Crnogorci zauzeli su u apsolutnoj veini prostrane oblasti na sjeverozapadu zemlje izmeu Sane i Une.Pravoslavci su inili apsolutnu veinu i u istonoj Hercegovini, na podruju izmeu srednje i donje Drine, uz Savu, te istono od linije povuena od Brkog prema Vlasenici i Viegradu. Na tim prostorima bilo je koncentrirano oko 70 % ukupnog pravoslavnog stanovnitva Bosne i Hercegovine. NASELJAVANJE BOSNE I HERCEGOVINE AUSTROUGARSKI PERIODAUSTRIJSKA KOLONIZACIJA BIHUspostavljanje austrijske vlasti u Bosni i Hercegovini izazvalo je nove migracione pokrete i razmjetanje stanovnitva na itavom bosanskohercegovakom prostoru. I ovoga puta promjene su ile na tetu starosjedilakog stanovnitva, prije svega muslimana, ali takoer katolika i pravoslavaca jer je ova seoba konano izbrisala nacionalnu kategoriju Bonjaka (Bosanaca) katolika i Bonjaka (Bosanaca) pravoslavaca.Politike promjene su uzrokovale masovno iseljavanje muslimana u tui svijet.

Zvanina austrijska politika je ila za tim da u Bosni i Hercegovini to vie ojaa katoliki elemenat pa je provoena planski razraena politika naseljavanja stranaca iz njenih provincija.U prvoj fazi, koja je uslijedila odmah nakon uspostavljanja austrijske vlasti (1878. g.), najbrojniji doseljenici (slubena lica) bili su sami Austrijanci a onda pripadnici drugih naroda koji su ivjeli u sklopu Monarhije (Hrvati, esi, Maari, Tirolci).

Istovremeno je uslijedilo doseljavanje seoskog stanovnitva iz hrvatskih krajeva (Dalmacije i Like). Ono je bilo u potrazi za obradivom zemljom pa ih je veina primljena na aginska imanja. Meu njima bilo je i uzurpatora koji su samoinicijativno zaposjedali zemlju starosjedilaca.Najvie doseljenika u prvom valu doselilo se u bosansko-krupski kraj. Iz tog vremena potjeu naselja na obroncima Grmea (Hasani i Gornja Suhaja). Puno Liana je doselilo u bosansko-petrovaki i sanski kraj a neto manje u cazinski. Doseljenici su pravili velike probleme domaem stanovnitvu. Mnogi od njih su uzurpirali dravno zemljite, posebno umske povrine, a oni koji su se naselili na aginskim imanjima odbijali su izvravati zakonske obaveze prema gospodarima pa su uslijedile incidentne situacije. Ustvari, u svim proteklim vremenima bilo je puno nesporazuma, pa ak i tekih sukoba izmeu domaeg stanovnitva i doseljenika. Kako je ta kategorija doseljenika uglavnom bila vlakog porijekla, poznata po svojoj besprimjernoj agresivnosti i openito krajnje nezgodnom karakteru, sada, u izmijenjenim politikim prilikama, postali su jo agresivniji. Sa svojim stadima priinjavali su obraenim povrinama velike tete, prekoraivali data im prava, i openito, na svaki nain nanosili su tetu i uznemiravali starosjedioce. Iz njihovih redova su se regrutirale hajduke ete koje su se profesionalno bavile pljakom i napadale imanja. Sredinom 19. stoljea ponaanje vlakih doseljenika dostiglo je nesluene razmjere. Po ukidanju turske vlasti toliko su se osilili da su nasilu poeli otimati aginske posjede, pa ak ugroavati ivote njihovih vlasnika. ( Primjer: izvjetaj izaslanika ruske carice Jelisavete )Austrija je ubrzo poela naseljavati koloniste iz svih dijelova svoje drave. Godine 1881. doli su doseljenici iz junog Tirola i Hrvatske i naselili se na prostor izmeu Kostajnice i Bosanske Gradike.

Naseljavanje nijemacaU okolicu Banje Luke doselili su kolonisti iz Njemake. U tome je veliku ulogu odigrao Franz Pfanner, tadanji starjeina trapistikog samostana "Marija Zvijezda" nedaleko od Banje Luke. On je u njemakom asopisu "Christlichen Pilger" objavio lanak o Bosni i ukazao na velike mogunosti naseljavanja u njoj. Prvi doseljenici su stigli 1878. godine iz Hanovera 1879. godine, doli su kolonisti iz Oldenburga i BraunsveigaTako je u banjalukom kraju nastalo nekoliko njemakih naselja (Rudolfsthal - danas Bosanski Aleksandrovac, Konigsfeld - Dubrave, Windhorst - Nova Topola itd.) Nijemci su kolonizirali i bijeljinski kraj, gdje su osnovali naselje Franz Josefsfeld.Austrija je nastojala dovesti to vie doseljenika iz svog pasivnog junog Tirola. Bilo je, meutim, teko nai slobodno zemljite. Kolonisti su skuene parcele proirivali tako to su zaposjedali slobodne umske povrine koje su krili. Javili su se meutim stari vlasnici (begovi i age) i nastao je spor s vlastima i doseljenicima. U drugoj fazi naseljavanja koja je trajala od 1890. do 1905. godine dolo je mnogo Talijana, eha, Slovaka, Ukrajinaca, Rusina i Poljaka. Svi su se naselili na podruje bosansko-novskog, bosansko-dubikog, derventskog i banjalukog okruga. Vlast im je dodijelila dravno zemljite koje je nakon deset godina obraivanja bez naknade prelazilo u njihovo trajno vlasnitvo. Talijanski doseljenici su se uglavnom koncentrirali u banjalukoj regiji oko Laktaa, Mahovljana i Jazovca. I Hercegovina je u austrijsko doba primila mnoge doseljenike. Ovdje su opet prednjaili crnogorski brdani bezemljai. Odmah iza 1878. godine doselilo se puno Rudinjana, Bjelica, Cuca i Prekotaraa. Broj doseljenih stranacaAustrijske vlasti su naseljavanjem kolonista s podruja Monarhije eljele brojano ojaati katoliko stanovnitvo kao siguran oslonac svoje vlasti na ovim prostorima. Kolonisti su 1895. godine u svojim rukama drali 51.027 hektara ziratskog zemljita. Ustvari, vlada je imala brojne planove u vezi s tim. Jedno vrijeme je predsjednik Zemaljske vlade general Albori predlagao da se u Bosni osigura zemlja (imanja) za naseljavanje penzioniranih andara, dok su vojne vlasti to traile za penzionirane oficire. Pored zemljoradnikih kolonista u Bosnu je doselio veliki broj dravnih inovnika, zanatlija, trgovaca, vojnog kadra i dr. Do 1885. godine ukupno je doselilo 27.438 stranaca, do godine 1895. 70.848, a do 1910. godine 114.591, osoba, to je iznosilo 6,04 % ukupnog stanovnitva Bosne i Hercegovine. To su u najveem broju bili Hrvati, Austrijanci, Slovenci, Maari, esi i Poljaci. Hrvati su za Austriju bili vani zbog poznavanja jezika pa ih je jedno vrijeme u administraciji bilo 23,49 % od svih zaposlenih. Tu kategoriju doseljenika narod u Bosni je nazivao kuferaima. Od ukupnog broja doseljenih, a) iz Austrije je bilo 46.859 lica, b) a iz Ugarske 61.151, od toga eha 7.000, Poljaka 11.000, Maara 6.500 itd. c) Austrijske vlasti su iz dravnih razloga krile stvarni broj doseljenih stranaca. d) Zvanini izvjetaji barataju brojem od 137.000 ali se vjeruje da je iznosio vie od 200.000 ljudi. e) Po vjerskoj pripadnosti bili su skoro svi katolici

Odnos muslimana prema austrijskim vlastimaOdlazak Turaka, preuzimanje vlasti od strane Austro Ugarske i promjene koje su potom uslijedile na politikom, kulturnom, vjerskom i drutvenom polju, kod veine Bonjaka muslimana izazvali su nelagodu, depresiju, strah i neizvjesnost. Svoj stav prema pogodbi velikih sila da Turska prepusti njihovu zemlju Austriji iskazali su pruanjem estokog otpora austrijskoj okupacionoj vojsci. Ukidanje turske vlasti s kojom su ivjeli due od etiri stotine godina, nametanje gospodara druge vjere, drugaije kulture i obiaja, i osjeaj gubitka privilegiranog drutvenog i politikog statusa koji su uivali stotinama godina, zabrinulo je sveukupno muslimansko stanovnitvo. Bili su puni mrnje i prezira prema onima koji su ih doveli u takvu situaciju. Pripadnici druge dvije vjere (katolici i pravoslavci) dolazak Austrije su doivjeli drugaije. Prije svega, oekivali su temeljne drutvene promjene - ukidanje begovata, to jest agrarnu reformu. Takoer su oekivali preuzimanje politike inicijative naspram do tada drutveno - politiki dominirajueg bonjako - muslimanskog stanovnitva. Razvoj dogaaj bi bez sumnje krenuo u pravcu tekog zaotravanja vjersko - nacionalnih i politikih odnosa sa nesagledivim posljedicama da nova vlast nije kategoriki svima dala na znanje da se njena vladavina temelji na principima pravne drave u kojoj su svi njeni podanici jednaki pred zakonom. S nastalim promjenama ipak se nije mogao pomiriti veliki dio muslimanskog stanovnitva. Uestali napadi na njihove posjede i njih same, pritisci, zastraivanja i prijetnje, izazivali su opu nesigurnost i strah. Veinu nasilja su inile statusno ovisne osobe kmetovi i zakupci (ifije) spahijske zemlje. Veliki broj muslimana je izlaz iz takve situacije vidio u naputanju zemlje i odlasku u tuinu. Iseljavanje muslimana u turskuIseljavanje Bonjaka nije prestajalo za sve vrijeme austrougarske vladavine Bosnom. Prvi val je uslijedio odmah nakon okupacije 1878. godine, drugi nakon uvoenja vojne obaveze 1881. godine i nakon ustanka 1882. godine u kojem su uestvovali i muslimani, trei u vrijeme borbe za vjersku i vakufsko - mearifsku autonomiju muslimana koja je poela 1899. godine, etvrti nakon aneksije 1908. godine i peti u vrijeme balkanskih ratova (1912/1913. g.). Pravac iseljavanja bila je Turska. Iseljenika je bilo iz svih krajeva zemlje, najvie iz gradova. O tome koliko se ukupno iselilo Bonjaka nema tanih podataka jer su ih austrijske vlasti krile kao i broj useljenih stranaca u Bosnu. Po njenim zvaninim izvjetajima iselilo ih se tek 137.000, dok procjene govore daje taj broj iznosio izmeu 180.000 i 200.000 ljudi, a moda i vie. Na taj zakljuak navodi podatak da je u Balkanskim ratovima tokom 1912/1913. godine na bojitima u sastavu turske vojske bilo oko 20.000 vojnika regrutiranih iz redova bosanskohercegovakih muslimana koji su tih godina doselili u Tursku. Prema izvjetaju carigradskog povjerenika za smjetaj izbjeglica, samo u razdoblju od 1900 - 1905. godine doselilo je 72.000 lica, dok je po austrijskim zvaninim izvjetajima taj broj iznosio svega 13.750 osoba.Sauvan je izvjetaj Jovana Cvijia, poznatog srpskog etnologa, u kojem opisuje kako je i sam bio svjedokom masovnog odlaska bosanskih muslimana u Tursku. On navodi da je tih godina beogradska eljeznika stanica svakodnevno bila krcata bosanskohercegovakim muslimanima koji su preko Beograda odlazili solunskim vozom za Tursku.Cviji u svom osvrtu iz 1910. godine navodi da u Bosni nee ostati ni polovica naroda ako se iseljavanje nastavi tim razmjerama. Taj srpski uenjak ne proputa priliku da jo jednom istakne tobonju srpsku pripadnost bosanskih muslimana, pa s time u vezi konstatira: "Ako se iseljavanje ne zaustavi, u Bosni e sasvim nestati srpskog jezika, mada su razgovarajui s njima u stanici, oni (muslimani) nesvesni svog srpskog porekla i imena.Austrija se nije trudila da zaustavi to iseljavanje. ak je raznim mjerama sprjeavala povratak onih koji su odluili da se vrate u domovinu. Njoj je bio potreban slobodan prostor za naseljavanje njenih kolonista. Bilo je, meutim, i svijetlih primjera kada su pojedinci iz redova pripadnika druge dvije vjere odvraali svoje zemljake da naputaju svoja ognjita. Jedan od njih je bio i pjesnik Aleksa anti, koji je tim povodom spjevao uvenu pjesmu namijenjenu Bonjacima "Ostajte ovdje".Brojano stanje bosanaca i hercegovaca u posljednja tri stoljeaO tome koliko je Bosna imala stanovnika u doba turske uprave nema pouzdanih podataka jer malo koji izvor precizno o tome govori. Podaci se esto navode odoka a i u tim sluajevima govori se samo o pojedinim gradovima ili oblastima. Strani putnici se na taj problem uglavnom osvru kada govore o odnosu vjera, odnosno koliko je pripadnika jedne ili druge vjere. Turski popisi stanovnitva su nepotpuni jer obuhvaaju samo njihove odreene kategorije. Ako su u pitanju muslimani, evidentirani su samo vojni obveznici dok se kod krana evidentiraju oni koji su podlijegali poreskim obavezama, to jest domaini, odnosno odrasle muke glave. U opem popisu Bosanskog sandaka (bez Hercegovine) iz 1604. godine, od ukupno 64.721 kue, muslimanskih domainstava je bilo 45.941, a kranskih (katolikih i pravoslavnih) svega 18.891. Omjer jednih i drugih je 71% naspram 29 %.U izvjetaju papskog vizitatora Petra Masarechija upuenom Svetoj stolici 1624. godine, u kojem govori o stanju katolika u Bosni, kae se da u toj zemlji ima oko 300.000 katolikaAtanasije Grgievi alje 1626. godine austrijskom caru Ferdinandu II izvjetaj o svom putovanju po Bosni, u kojem stoji: "Katolika ima u Kraljevstvu bosanskom 250.000, a izmatika (pravoslavaca), u ovom Kraljevstvu ima vei broj nego katolika".Godine 1655. bosanski biskup Marijan Maravi javlja u Rim da su "stanovnici Bosne veim dijelom muslimani od poroda, a djemino poturenjaci. Osim njih ima katolika i hriana. idova ima jedino u Sarajevu, a Cigana posvuda". Ni za pravoslavno stanovnitvo nema pouzdanih podataka. Poneto se nalazi u izvjetajima stranih putopisaca mada je to nepotpuno i nepouzdano. Spomenuti Petar Masarachi pie 1624. godine