Transcript

P R E D G O V O R

Konjhodi, H., Muratovi, H., Petrovi, A.,

Sablji, V., Svilokos, T.

FISKALNA ZNANOST

Redaktor: Halid Konjhodi

PRAVNI FAKULTET SVEUILITA U MOSTARU

Copyright: Konjhodi, H., Muratovi, H., Petrovi, A., Sablji, V., Svilokos, T.

Za izdavaa: prof.dr.sc. Ljubomir Zovko

Recezenti: prof.dr.sc. Drago Radi, prof.dr.sc. Mirko Markovi

Lektor: prof. Mile Bodiroga

Tehniki urednik: Ana RoziTisak: IC Mosar

Tira primjeraka: 300

SADRAJPOGLAVLJE PRVO

UVODNA RAZMATRANJA

1P R E D G O V O R

I. POJAM, PREDMET, POSTANAK I RAZVOJ FINANCIJA I FINANCIJSKOG PRAVA21. Pojam i predmet financija i financijskog prava22. Postanak i povijesni razvoj financija i financijskog prava5II. DOHODAK I FINANCIJE121. Pojam i vrste dohotka122. Znaaj dohotka za fiskalne financije16POGLAVLJE DRUGO

JAVNI RASHODI

I. POJAM, NAELA I PODJELA JAVNIH RASHODA191. Pojam javnih rashoda192. Naela javnih rashoda203. Podjela javnih rashoda22II. OPSEG, POKRIE I EFEKTI JAVNIH RASHODA241. Opseg i porast javnih rashoda242. Pokrie javnih rashoda303. Efekti javnih rashoda32POGLAVLJE TREE

JAVNI PRIHODI

I. POJAM, PRAVNE OSNOVE I RASPODJELA JAVNIH PRIHODA351. Pojam i pravne osnove za stjecanje javnih prihoda352. Vrste javnih prihoda372.1. Originarni i derivativni javni prihodi372.2. Redovni i izvanredni javni prihodi382.3. Prihodi od stanovnitva i prihodi od pravnih osoba382.4. Povratni i nepovratni prihodi392.5. Prihodi u novcu i prihodi u naturi392.6. Namjenski i nenamjenski javni prihodi392.7. Prihodi irih i uih teritorijalnih jedinica403. Raspodjela javnih prihoda40II. POREZI561. Pojam i karakteristike poreza562. Vrste poreza582.1. Redovni i izvanredni porezi582.2. Osnovni i dopunski porezi592.3. Porezi u naturi i novcu592.4. Reparticioni i kvotni porezi602.5. Centralni i lokalni porezi612.6. Fundirani i nefundirani porezi612.7. Pretpostavljeni i faktini porezi622.8. Porezi po vrijednosti i specifini porezi632.9. Katastarski i tarifni porezi632.10. Opi i namjenski porezi642.11. Subjektni (osobni) i objektni (realni) porezi642.12. Neposredni i posredni porezi653. Poreska terminologija elementi oporezivanja683.1. Poreska osnovica703.1.1. Indicijarna metoda703.1.2. Metoda vlastite prijave713.1.3. Metoda po prijavi tree osobe713.1.4. Slubena metoda723.1.5. Komparativna metoda ili metoda parafikacije723.2. Poreska stopa733.2.1. Proporcionalna poreska stopa733.2.2. Progresivna poreska stopa733.2.3. Degresivne (regresivne) poreske stope754. Teorije o opravdanosti ubiranja poreza764.1. Teorija sile764.2. Teorija cijene774.2.1. Teorija osiguranja774.2.2. Teorija uivanja784.2.3. Teorija rtve784.2.4. Teorija reprodukcije poreza794.2.5. Organska teorija794.2.6. Socijalistika teorija805. Viestruko oporezivanje805.1. Kumuliranje poreza805.2. Nadoporezivanje815.3. Dvostruko oporezivanje816. Poreska naela846.1. Financijsko-politiko naelo856.2. Ekonomsko politiko naelo876.3. Socijalno politiko naelo886.4. Administrativno tehniko naelo897. Ciljevi oporezivanja918. Efekti oporezivanja938.1. Signalni efekti poreza948.2. Prevaljivanje poreza988.3. Difuzija poreza1019. Poreski sistem104III. CARINE1121. Pojam, nastanak i zadaci carina1122. Vrste carina114IV. TAKSE - PRISTOJBE1171. Pojam i karakteristike taksa1172. Evolucija i naela taksa1193. Vrste taksa120V. DOPRINOSI I PARAFISKALITETI121VI. JAVNI ZAJAM1231. Pojam, karakteristike i povijesni razvoj javnih zajmova123Godina1262. Vrste javnih zajmova1282.1. Prinudni, patriotski i dobrovoljni zajmovi1292.2. Kratkoroni, srednjoroni i dugoroni zajmovi1302.3. Unutranji i vanjski zajmovi1312.4. Amortizacioni i rentni zajmovi1323. Emisija javnih zajmova1334. Financijska teorija o javnim zajmovima1355. Granice zaduenja i bankrot drave1396. Konverzija javnih zajmova142VII. OSTALI JAVNI PRIHODI144POGLAVLJE ETVRTO

BUDET U TEORIJI I PRAKSI

I. OPENITO O BUDETU1461. Pojam i historijski razvoj budeta1462. Pravna priroda budeta1493. Zadaci i funkcije budeta1524. Instrumenti razliiti od budeta155II. BUDETSKA NAELA1571. Statika budetska naela1581.1. Naelo potpunosti budeta1581.2. Naelo budetskog jedinstva1601.3. Naelo budetske realnosti - tonosti1611.4. Naelo budetske jasnoe1622. Dinamika budetska naela1632.1. Naelo budetske specifikacije1632.2. Naelo budetske ravnotee1642.3. Naelo prethodnog budetskog odobrenja1672.4. Naelo godinjosti budeta1682.5. Naelo javnosti169III. SASTAVLJANJE, IZVRENJE I KONTROLA BUDETA1701. Sastavljanje budeta1702. Izvrenje budeta1723. Kontrola budeta175POGLAVLJE PETO

RAZVOJ FISKALNIH - DRUTVENIH FINANCIJA

I. FISKALNI SISTEM STARE JUGOSLAVIJE1781. Razliitost fiskalnog sistema stare Jugoslavije1782. Unifikacija fiskalnog sistema stare Jugoslavije179II. RAZVOJ FISKALNOG SISTEMA BIVE JUGOSLAVIJE1811. Fiskalni sistem u razdoblju od 1945. do 1951. godine1812. Fiskalni sistem u razdoblju od 1952. do 1964. godine1853. Fiskalni sistem u razdoblju od 1965. do 1972. godine1904. Fiskalni sistem od 1972. godine do raspada SFRJ1965. Fiskalni sistem u Bosni i Hercegovini199POGLAVLJE ESTO

BUDETSKO-PRORAUNSKO

FINANCIRANJE U BOSNI I HERCEGOVINI

I. OPA RAZMATRANJA200II. POREZI NA PRIHODE2021. Objektni porezi na prihode2021.1. Porez na prireivanje zabavnih i sportskih priredaba2022. Sintetiki porezi na prihode2032.1. Bosanskohercegovaki porez na dohodak2032.1.1. Opa razmatranja2032.1.2. Federalno kantonalno upanijski porez na dohodak2052.1.3. Oporezivanje dohotka u Republici Srpskoj2112.1.4. Hrvatski porez na dohodak2142.2. Porez na dobit2212.2.1. Opa razmatranja2212.2.2. Federalni porez na dobit2232.2.3. Hrvatski porez na dobit226III. OPOREZIVANJE POTRONJE2301. Opa razmatranja2302. Neizravno oporezivanje u Bosni i Hercegovini2322.1. Opi porez na promet2342.2. Porez na dodanu vrijednost2362.2.1. Ope napomene2362.2.2. Porez na dodanu vrijednost u Bosni i Hercegovini2382.2.3. Hrvatski porez na dodanu vrijednost2493. Porez na promet nekretnina2564. Akcize troarine2584.1. Opa razmatranja2584.2. Troarine akcize u Bosni i Hercegovini2595. Carine u Bosni i Hercegovini265IV. POREZI NA IMOVINU2691. Uvodne napomene2692. Bosansko hercegovaki porezi na imovinu2703. Porez na nasljedstvo i darove272V. BOSANSKO-HERCEGOVAKE TAKSE2741. Uvodne napomene2742. Takse u uem smislu2753. Takse u irem smislu276VI. MJESNI SAMODOPRINOS277VII. POSTUPAK ZA RAZREZ I NAPLATU POREZA2781. Razrez poreza2792. alba i obnova postupka2803. Naplata poreza2814. Otpis poreskog duga2835. Jamstvo kod poreza2836. Zastarjelost poreza2847. Poreski delikti i kazne2858. Financijska policija285POGLAVLJE SEDMO

FONDOVSKO FINANCIRANJE JAVNIH POTREBA

I. JAVNE POTREBE DRUTVENE NADGRADNJE2871. Fondovi zdravstvenog osiguranja u BiH2882. Fondovi penziono-mirovinskog i invalidskog osiguranja2903. Federalni fond za zapoljavanje2924. Financijski uinci socijalnih doprinosa293II. FONDOVI U TRANZICIJI2951. Fondovi za stambeno komunalna gospodarenja2952. Fondovi za privatizaciju296POGLAVLJE OSMO

SISTEM JAVNIH PODUZEA

I. DRAVNA JAVNA PODUZEA - DRUTVA2981. Elektroprivreda Federacije2982. eljezniko poduzee Federacije299II. KOMUNALNA JAVNA PODUZEA3001. Javno poduzee Vodovod Sarajevo3002. Javno poduzee istoa Sarajevo302POGLAVLJE DEVETO

FISKALNA POLITIKA

I. UVODNA RAZMATRANJA3031. Fiskalna politika - pojam3032. Ciljevi i sredstva fiskalne politike3033. Efekti fiskalne politike305II. BOSANSKO-HERCEGOVAKA FISKALNA POLITIKA3091. Federalizam i fiskalna politika3092. Fiskalno-porezni sistem BiH lex ferenda310Literatura312

P R E D G O V O R

Problemima financijske znanosti i financijskog prava bavimo se ve skoro 30 godina, a ve vie od 20 godina redovito izvodimo nastavu iz ove znanstvene discipline na pravnim i ekonomskim fakultetima u zemlji i inozemstvu. Suglasno reenom nastojali smo svoja predavanja autorizirati i objaviti, te studentima olakati uspjeno savladavanje navedene problematike, to i ovaj put inimo.

Materija financijskog prava i financijske znanosti je izuzetno opsena te smo je u cilju racionalizacije podijelili u dvije knjige i to: na Monetarnu znanost objavljenu prvi put 1996. godine i Fiskalnu znanost koja je prvi put objavljena 2000. godine. Sada ovim novim izdanjima Monetarne i Fiskalne znanosti nastojimo spomenutu materiju to vie prilagoditi suvremenim gospodarsko pravnim potrebama.

Fiskalna znanost je de facto peto izmijenjeno i temeljito dopunjeno izdanje, tako da bi se moglo smatrati i novim udbenikom. Ideje oko izmjena u sastavu udbenika dugujemo dijelom i uvaenim recenzentima, kojima se ovom prilikom najtoplije zahvaljujemo.

Po onome to je izneseno, po prikazanim rezultatima i nainu izlaganja knjige su prvenstveno namijenjene studentima prava i ekonomije, a mogu posluiti i irem krugu zainteresiranih osoba, posebno poslovnim ljudima, dravnim slubenicima, a i mnogim graanima koji skoro svaki dan osjeaju da im drava gotovo stalno uzima pozamane sume dohotka i imovine.

Autori

P O G L A V L J E P R V O

UVODNA RAZMATRANJA

I. POJAM, PREDMET, POSTANAK I RAZVOJ FINANCIJA I FINANCIJSKOG PRAVA1. Pojam i predmet financija i financijskog prava

Financije su nauna disciplina u okviru ekonomskih nauka, koje prouavaju pojave, kategorije i institute koji su u vezi s novcem, kreditom, bankama, burzama, dravnim prihodima, dravnim rashodima, javnim zajmovima, te prihodima i rashodima drugih javno pravnih kolektiva. Onaj dio financija koji prouava problematiku vezanu za novac, novane transakcije, kredite i kreditne odnose, burze i osiguravajua drutva, najee se u ekonomskoj literaturi naziva monetarnim financijama, dok se dio koji se odnosi na dravne prihode, dravne rashode, rashode i prihode drugih javno pravnih ili pak drutveno pravnih tijela naziva fiskalnim financijama (drutvenim financijama, dravnim financijama, javnim financijama i sl.)

Inae, sam termin financije, koji je u ekonomsko-financijskoj literaturi ope prihvaen, potie od starolatinske imenice finis koja je upotrebljavana da bi oznaavala granice ili kraj neega, nekog pravnog posla, neke inidbe i sl. Vremenom je od rijei finis nastala rije finire, kasnije finare oznaavajui kraj, prestanak novanih obveza, prinudno izvrenih na osnovu pravosnanih sudskih presuda.

No, brz razvoj proizvodnih snaga, a posebno razvoj robnonovane privrede, kako u privatnom tako i u javnom sektoru, doveo je do potrebe stvaranja rijei koja e sadravati u sebi ne samo plaanja izvrena na osnovu sudskih odluka, ve i sve vrste plaanja, i dobrovoljna i prinudna. Tako je dolo do transformiranja i evoluiranja rijei finare u finatio s znaenjem novanih plaanja uope ili sume plaanja. Kasnije dolazi do proirenja znaenja rijei finatio tako da danas ona oznaava razne novane poslove koje obavljaju fizike i pravne osobe, ona oznaava i razne novane zavode, oznaava i financijsku djelatnost poduzea, drave, javnopravnih tijela i drugih pravnih osoba to su u stvari financije u irem smislu.

Termin finatio se internacionalizirao, tako da ga danas prihvaaju skoro sve zemlje svijeta, u SAD i Velikoj Britaniji finance, u Njemakoj finanzen, u SSSR finansii, a prihvatili su ga skoro i svi nai narodi, u Bosni finansije, u Makedoniji finansii, u Hrvatskoj financije itd.

S financijama, odnosno naukom o financijama u uskoj je vezi i financijsko pravo. Ustvari, financijsko pravo i nauka o financijama imaju isti predmet izuavanja, s tom razlikom to je pristup materiji koja se izuava razliit. Naime, nauka o financijama (monetarne i fiskalne financije) izuava pojmove, institute, zakone i sl., koji postoje i djeluju u mnogobrojnim ekonomsko-financijskim odnosima. Dakle, nauka o financijama izuava ekonomske aspekte financijskih pojava. Utvruje uzrono-posljedine odnose izmeu dva i vie financijskih fenomena i njihovu vezu s stvarnou, s materijalnom proizvodnjom, s produkcionim odnosima i sociolokim, politikim i drugim faktorima.

Financijsko pravo je, nasuprot financijskoj nauci, pravna disciplina koja promatra i prouava financijske odnose i financijske poslove s pravnog aspekta. Financijsko pravo tako prouava pravne norme kojima je regulirana materija novanih odnosa, novanog sistema, kreditnih odnosa, deviznog sistema (tzv. monetarno-financijsko pravo), zatim prouava norme kojima je regulirana materija prikupljanja, raspodjele i troenja sredstava od strane drave, njenih organa i drugih javno pravnih tijela (tzv. javno financijsko pravo). Prouava i objanjava pravnu opravdanost nastanka, postojanja i prestanka financijsko-pravnih odnosa, prati primjenu postojeih pravnih normi, te u tom smislu predlae eventualna nova rjeenja, sistematizira postojee pozitivno-pravne financijske propise, daje usporedne analize i sl.

Iz izloenog bi bilo pogreno zakljuiti da je financijsko pravo strogo apstraktna pravna disciplina, jer njegov predmet nije samo praenje pravnih normi, njihovo opisivanje te njihovo ralanjivanje, nego ono za svoj predmet izuavanja ima analizu financijskog mehanizma i financijsko-pravne tehnike koja se primjenjuje pri prikupljanju i troenju novanih sredstava. Financijsko pravo prati i tokove kretanja financijskih sredstava te analizira utjecaje koji na te tokove imaju organi drave.

Financijsko pravo moemo promatrati i kao dio pravnog sistema odreene zemlje, pa ga u tom smislu moemo definirati kao skup pravnih normi kojima se reguliraju financijsko-pravni odnosi te zemlje. Zavisno od karaktera normi kojima se reguliraju financijsko-pravni odnosi moemo razlikovati ope, i posebno financijsko pravo. Opi dio financijskog prava ini ukupnost pravnih propisa kojima se utvruju opa naela financijskog sistema neke zemlje, dok se posebni dijelovi financijskog prava odnose na pojedine segmente financijskih odnosa (novano pravo, kreditno pravo, devizno pravo, poresko pravo, budetsko pravo itd.).

Zavisno od teritorija na kojemu se primjenjuju pravni propisi, financijsko pravo dijelimo na: domae (nacionalno unutarnje pravo) i meunarodno financijsko pravo. Domae pravo je dio pravnog sistema odreene zemlje, pa tako moe biti financijsko pravo Italije, financijsko pravo Hrvatske, financijsko pravo Austrije, itd. Meunarodno financijsko pravo je skup normi kojima se reguliraju meunarodno-financijski odnosi. Subjekti meunarodno-financijskog prava su osobe s elementom inozemnosti ili drave, kod kojih pravo nema subordinarni karakter nego svojstva koordinacije i saglasnosti. Zbog toga meunarodno financijsko pravo nema univerzalan karakter. Neke norme, kojima su regulirani financijsko pravni odnosi meu dravama su ope prihvaene, dok se pojedine norme primjenjuju samo u odnosima izmeu dvije ili vie drava.

Iz izloenog jasno proizlazi da financijsko pravo prouava izuzetno znaajnu i dinaminu materiju tako da ono ima dodirnih toaka sa nizom naunih disciplina. Tako ga neki autori smatraju samostalnom granom prava, drugi ga stvrstavaju u upravno, trei u imovinsko, a neki i u ustavno pravo. Iako financijsko pravo ima niz dodirnih toaka sa spomenutim granama, ono ipak ima dosta specifinih karakteristika koje ga ine samostalnom grupom prava.

Financije, kao ekonomska nauka i financijsko pravo kao pravna disciplina tijesno su povezani i meusobno uvjetovani. Uspjeno izuavanje brojnih aspekata financijske djelatnosti drutva pretpostavlja i poznavanje odreenih financijsko-pravnih odnosa i odreenih pravnih normi koje ih reguliraju, isto kao to i izuavanje financijskog prava iziskuje poznavanje ekonomskih i drugih ciljeva i uinaka primjene pravnih propisa kojima je regulirana materija financijskih odnosa. Dakle, izuavanje materije kojom se bavi nauka o financijama pretpostavlja odreeno poznavanje financijskog prava ali i vice versa.

2. Postanak i povijesni razvoj financija i financijskog prava

Utvrditi tono i precizno nastanak financija je zaista teko, s obzirom da o tome nisu ni sauvani vjerodostojni dokazi, ali se moe sa sigurnou tvrditi da su se one poele javljati prije vie tisua godina, usporedo sa nastankom i razvojem robe, novca, kredita, drave i prava uope. Tako se ve u radovima grkih filozofa Ksenofona i Aristotela, istina uvijek sporedno, zapaaju izvjesna razmiljanja o ekonomskim i financijskim pitanjima toga vremena. Ksenofon je razmatrao problematiku dravnih prihoda, a Aristotel pitanja vezana za neplaena potraivanja, koja su insolventne dunike pretvarala u robove, smatrajui pri tom da je davanje zajmova uz kamatu nedolian i neastan posao, zalaui se istovremeno za ravnomjernije rasporeivanje poreza zavisno od poreske snage graana.

Kod nekih rimskih pisaca takoer moemo nai izvjesna razmiljanja o financijsko-pravnim fenomenima, na primjer kod Tacita i Cicerona. Oni najee opisuju pojedine poreze, navode mjere koje poduzimaju pojedini vladari, istiu upute i savjete viih organa i slino. Interesantna su u tom smislu Ciceronova razmiljanja izloena u djelu De officiis (O dunostima). Ciceron u ovom radu, obraajui se svom sinu Markusu, iznosi potrebu uspostavljanja ravnotee izmeu dravnih rashoda i prihoda. Porezni obveznici moraju biti informirani i uvjereni u neophodnost ubiranja poreza, a tokom oporezivanja ne bi ni u kom sluaju smjelo doi do zloupotrebe, posebno ne do osobnog bogaenja pojedinaca na bazi zadravanja izvjesnog dijela ubranog poreza za sebe, to je u Rimu bio dosta est sluaj. U Rimu dolazi do razvoja bankarsko pravnih poslova, pa je ak bila izvrena i njihova podjela po subjektima, na argentare koji su posuivali novac uz visoke, zelenake kamate i numelare koji su se bavili mjenjakim poslovima.

Meu prvim podacima koji su ostali o financijama ranog srednjeg vijeka bez sumnje su razmiljanja arabljanskih velikodostojnika u slubi mone i kulturne vladavine Arabljana tog vremena. Najinteresantniji arabljanski pisac tog doba je Ibn Haldun, jedan od najslavnijih islamskih i arapskih naunika. U svom djelu Prolegomena za svjetsku povijest isticao je da mo drave poiva na dva stupa: dobroj vojsci i dobrim financijama; popusti li jedan od njih, snaga drave mora nazadovati. U Europi toga doba valja spomenuti Tomu Akvinskog, pisca vjerskih filozofskih djela, u kojima su uzgred dotaknuti i neki financijsko-pravni problemi. On je davao za pravo vladaocu da u izvanrednim prilikama, kada redovni domenski prihodi od vladaoeve imovine ne bi bili dovoljni, moe ubrati porez i od svojih podanika. Naime, u to vrijeme porezi su smatrani samo kao pomoni, izvanredni izvori prihoda, koji su se samo izuzetno mogli primjenjivati.

Za razvoj financijskog prava poseban znaaj ima donoenje Velike povelje o slobodama Magna Carta Libertatum iz 1215. Od Tada u Engleskoj poinje demokratizacija financija. Velikom poveljom se uveliko ograniava kraljeva vlast putem staleke skuptine i Vijea dvadesetpetorice (organ sastavljen od plemstva i sveenstva). Velika povelja o slobodama je de facto zbirka financijsko-politikih i pravnih pravila koja su bila usmjerena na ograniavanje financijskog apsolutizma engleskih monarha, te prenoenje financijske vlasti na visoko plemstvo i sveenstvo. Od tada se nijedna dabina u Engleskoj nije mogla uvesti bez raspravljanja i odluivanja u stalekim skuptinama. Kontrolu nad tim je imalo ve spomenuto Vijee dvadesetpetorice. Izvjesna prava u pogledu ubiranja poreza dobili su Poveljom i vei gradovi Engleske.

Znatno ee i sa sve veom panjom poinje se pisati o financijskim problemima u XV. i XVI. stoljeu, posebno u talijanskim srednjevjekovnim dravama. To je vrijeme kada u talijanskim gradovima cvjeta trgovina, novac, kredit i uope sve kategorije robno-novane privrede. Dolazi i do osnivanja banaka, od kojih je ona u Genovi pod imenom Casa di San Giorgio najpoznatija. To je i doba renesanse, kada su umjetnost i nauka dostigli zavidan nivo. Od pisaca iz toga doba treba spomenuti Napolitanca Carafau i Firentince Mattea Palmieria i Francesca Guiciardinia.

Carafau (umro 1487. godine) u svom radu De regis et boni principi officio (O dunostima kralja i dobrog vladara) prouava problematiku javnih rashoda i javnih prihoda napuljskog kraljevstva. Javni prihodi i rashodi moraju biti uravnoteeni, a vladar treba imati uvijek na raspolaganju izvjesna sredstva rezervi koja mu slue za podmirenje izuzetnih i teko predvidivih potreba. Carafau je protiv konfiskacije, kvarenja novca i prisilnih javnih zajmova kao izvora prihoda drave, naglaavajui da oni mogu imati mnotvo negativnih, kako ekonomskih tako i politikih posljedica. Izjasnio se protiv privredne aktivnosti vladara (trgovine, proizvodnje), a u sreditu interesa vladara mora biti dobrobit podanika. Privatnicima treba prepustiti da se bave trgovinom, da proizvode i organiziraju proizvodnju. Za razliku od mnogih savremenika i prethodnika, Carafau je u sakupu poreza vidio laki, ugodniji i sigurniji nain prikupljanja javnih prihoda, to, meutim, po njemu, ne iskljuuje nego naprotiv pretpostavlja postojanje dobre i nekorumpirane dravne administracije.

Shvaanja Mattea Palmieria dola su do izraaja u knjizi Della vita civile (O ivotu graana) koja je 1529. objavljena u Firenzi, a u kojoj se Palmieri zalae za sistem proporcionalnog oporezivanja, uporno pobijajui poresku progresiju, izraavajui na taj nain konzervativno shvaanje po kojem se ekonomska snaga graana poreskih obveznika moe smanjivati u korist drave, ali se pri tom ne smiju mijenjati imovinski odnosi relacije meu ljudima koje su postojale prije oporezivanja.

Guiciardinijeva (Francesco Guiciardini, 1483 1540) shvaanja o financijsko-ekonomskoj problematici tog vremena moemo nai u njegovoj knjizi Sel reggimento di Firenca (O upravi Firencom). Pri prouavanju poreza i poreskog sistema Guiciardini uzima u obzir strukturu privrede jedne drave. Razliitiji sistemi poreza, istie on, postoje u dravama s agrarnom proizvodnjom od drava s razvijenom trgovinom, novcem i zanatstvom, kao to je bio sluaj s dravicama sjeverne Italije. Zalae se za podjelu poreskih tereta na cijelo stanovnitvo proporcionalno, iznosei mnotvo argumenata protiv progresivnog oporezivanja u kojem vidi elemente samovolje i naruavanja prirodnog poretka u dravi. Zato se prvenstveno zalae za oporezivanje imovine, a tek potom kao dopunsku mjeru dozvoljava uvoenje potronih poreza, izmeu ostalog poreza na sol i brano.

Razvoj robno-novane privrede zahvaa i ostale dijelove Europe tako da se prouavanje financijskih problema proiruje na ostale zemlje. Istaknuto mjesto u tom smislu pripada svakako francuskom znanstveniku Jeanu Bodinu (1530-1596). Svoja razmiljanja on izlae u djelu Lex six livres de la republique (est knjiga o republici). U ovim knjigama Bodin analizira financijsku privredu Francuske i drugih europskih drava. Kritizira rasipnitvo, kvarenje novca, kupovine slubenih mjesta i sl. Zalae se za zakonitost i pravinost u oporezivanju, zahtjevajui da poreze plaaju svi podanici, kako seljaci i trgovci, tako i plemii i sveenici. U IV: glavi svoje knjige izlae tri osnovna naela u financijama: pokrie dravnih potreba mora biti smiljeno i planski provedeno; prihodi se moraju troiti razmjerno priticanju sredstava i od jednog dijela prihoda se moraju formirati rezerve sigurnosti (tzv. budetske rezerve). Takoer je radio i na sistematizaciji dravnih prihoda, pri emu je poreze, kao supsidijarne izvore prihoda, stavio na posljednje mjesto. Za pokrie izvanrednih rashoda predviao je i dao mogunost koritenja dravnih dobrovoljnih zajmova. Bodin daje i kvantitativnu teoriju novca, ukazujui da vrijednost novca stoji u obrnutom odnosu s njegovom koliinom u opticaju. Zalae se i za slobodno kretanje seljenje bankovnog kapitala.

Istaknute financijere mislioce Francuska daje i u XVII. i XVIII. stoljeu, meu kojima valja spomenuti Vaubana, Montesquieua i Boisguilleberta. U svom djelu La dime royale (Kraljeva desetina) Vauban se zalae za openitost poreske obveze borei se protiv svih poreskih privilegija koje su naroito pod Louisom XIV. dostigle vrhunac teine i nepravde. Pledira za sistem objektivnih poreza, istiui posebno kraljevski desetak, kao jednu vrstu ravnomjernog objektivnog poreza na prinos od zemljita i ostalih izvora prihoda. Boisguillebert u svojim djelima jo otrije nego Vauban ustaje protiv poreskih privilegija. Izjanjava se protiv svih potronih poreza, jer oni terete siromanije drutvene slojeve. Zahtijevao je uproenje poreskog sistema, ravnomjernost oporezivanja i primjenu poreske progresije. uveni francuski pravni filozof Montesquieu (pisac Duha zakona), spada u onaj krug prosvjeenih umova XVIII. stoljea koji su zajedno sa filozofskim pravcem oko Enciklopedije prihvatili od financijskih strunjaka tadanje probleme ekonomije i financija i dali djela od izuzetne vrijednosti. Montesquieu se smatra kao mislilac koji je prije Adama Smitha najvie unaprijedio financijsku nauku, iako je bio prvenstveno filozof i politiki pisac. Doveo je u vezu razvoj financija s razvojem drave i drutva uope. U spomenutom djelu daje i teoriju o opravdanosti poreza, polazei od shvaanja da je porez cijena za uinjene usluge sigurnosti od strane drave, tj. da podanici daju jedan dio svoje imovine i prihoda za usluge dravi koja im osigurava, uva ostali dio imovine-prihoda, tzv. teorija osiguranja.

Za razvoj financijsko-pravne misli znaajna je i fiziokratska ekonomska doktrina (Jacque Turgot, Francois Quesney) koja je u okviru svojih teorijskih razmatranja razvila teoriju poreskog monizma, tj. teoriju o jednom jedinom porezu i to porezu na prihod od poljoprivrede. Bit fiziokratske doktrine moemo najsvrhovitije nai u radovima Tableau economique i Maximes generales Francoisa Quesneya. Vrijednost i viak vrijednosti se po Quesneyu, jedino stvaraju u poljoprivredi, ali ne kao rezultat ljudskog rada, nego kao dar boiji, dar prirode, pa je sljedom toga logino i teorijski ispravno oporezivati samo ist prihod od poljoprivrede uvoenjem jednog jedinog poreza tzv. impot unique. Svaki drugi poreski oblik van poljoprivrede vratio bi se u krajnjoj liniji ponovno na poljoprivredu, prouzrokujui znatne i nepotrebne trokove oko ubiranja poreza. Zato poreska politika mora o tom voditi rauna ne dozvoljavajui zaobilazno (indirektno) oporezivanje vika proizvoda (produit net) stvorenog u poljoprivredi. Fiziokrati su, dakle, pored jednog jedinog poreza, istakli u svojoj teoriji i neposredan porez kao najpogodniji i najracionalniji poreski oblik. Taj osnovni stav o zahvaanju vika vrijednosti, istie prof. D. Aleksi, iz zemljoradnje putem jednog jedinog poreza iz poljoprivrede, posluio je fiziokratima kao baza za klasifikaciju poreza na direktne i indirektne poreze. Svaki drugi porez, osim poreza na isti viak od poljoprivrede, bio bi neizbjeno prevaljiv na nju, jer se viak vrijednosti jedino stvara u poljoprivredi. U tom smislu su fiziokrati sve poreze izvan poljoprivrede definirali posrednim porezima, a poreze koji optereuju prihode od poljoprivrede neposrednim porezima.

Odreeni financijski problemi bili su predmet razmatranja i izvjesnog broja njemakih pisaca XVII. i XVIII. stoljea, u okviru tzv. Kameralistike kole ekonomske misli. Kameralistika, varijanta njemake merkantistike kole, bila je sinteza pravnog, politikog, financijskog i opeg ekonomskog znanja s zadatkom da spremi odreeni broj slubenika za dravnu upravu (Camera principis) vladaoca i to kako iz administrativno-tehnike tako i ekonomsko-merkantilne oblasti. U starije kameraliste ubrajamo Johana Joachima Bechera, Ludviga v. Seckendorffa i Samuel Pufendorfa, znaajnog po tome to je prvi u njemaku literaturu uveo interesni princip u oporezivanju, smatrajui da drava ima pravo na porez, jer je to cijena za odravanje pravnog poretka, zatite ivota i imovine pojedinaca (teorija cijena u opravdanju poreza). U mlae kameraliste treba spomenuti Johanna Von Justia i Josepha Sonnenfelsa. Justi je u svom poznatom djelu System des Finanzwesens (Sistem financiranja) izvrio sistematizaciju dravnih prihoda, zaloio se za jedinstvo budeta, te za razdvajanje dravne imovine od imovine vladara. Predlagao je i izvjesna pravila (porezna naela) pri oporezivanju. Bio je protivnik opeg poreza na promet, zalaui se za vie pojedinanih poreza na promet, tvrdei da se na taj nain mogu uveliko ublaiti negativni efekti posrednih poreza. Joseph Sonnenfels u svom udbeniku Grundstze der Polizei, Handlung und Finanzwissenschaft (Naela policije, trgovine i nauke o financijama) nastavlja Justijeve ideje i s mnogo uspjeha sistematizira kameralistiku financijsku nauku. Sonnenfelsova knjiga je sluila i kao udbenik na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Financije i financijski problemi nisu bili zapostavljeni ni kod engleskih pisaca, esnaestog do devetnaestog stoljea. Naime, i oni su slino europskim kolegama unutar svojih filozofskih, pravnih, politikih i ope ekonomskih razmatranja iznosili i mnoga razmiljanja o aktualnim financijskim problemima. Kao najznaajnije pisce tog vremena treba spomenuti Thomasa Hobbesa (1588 1679), Johna Locka (1632 1704), Davida Humea (1711 1776), Adama Smitha (1732 1790) i Davida Ricardoa (1772 1823). U vrijeme prvoimenovanih pisaca, u Engleskoj se vodila una rasprava oko izbora neposrednih i posrednih poreza, tzv. akcizni spor. Hobbes se zalagao za posredne poreze i to poreze na potronju akcize istiui da su jedino oni pravini, jer tako svi plaaju poreze razmjerno potronji bogatstva, dok su po njemu porezi na prihode i imovinu neposredni porezi kontribucije nepravedni, jer kanjavaju drutveno korisne osobe, osobe sklone tednji. Nasuprot Hobbesu, Lock brani i zastupa kontribucije neposredne poreze, istiui da su oni jedino pravini jer vode rauna o poreskoj snazi obveznika. Javno mnjenje prihvaa Lockove ideje, te tako Velika Britanija ve krajem XVII. stoljea uvodi katastar i porez na prinos od zemljita tzv. Land Tax.

David Hume u svom poznatom djelu Essay of public credit iznosi svoj ope poznati negativni stav o javnom kreditu rijeima narod mora unititi dravne dugove ili e dravni dugovi unititi narod. Ovu misao su uveliko prihvatili predstavnici engleske klasine ekonomije Adam Smith i David Ricardo, a neki je ak i danas citiraju elei da dokumentiraju svoje opreno miljenje prema pretjeranom zaduivanju drava.

Adam Smith, velikan klasine ekonomije, je kao to smo rekli, imao negativan stav o dravnom javnom kreditu. No, dao je i izvjestan doprinos nauci o financijama, mada ju je tretirao kao dio politike ekonomije. U svom poznatom djelu Bogatstvo naroda izlae svoja poznata porezna naela koja su dugo vremena bila ope usvojena a to su naelo openitosti, po kojem su svi graani jedne drave duni plaati poreze; naelo odreenosti, po kojem poreski oblik, vrijeme obrauna i poreski iznos trebaju biti unaprijed pravnim aktom odreeni; naelo ugodnosti, po kojem svaki poreski obveznik treba platiti porez u vrijeme i na nain koji njemu najbolje odgovara i naelo ekonominosti, po kojem naplata poreza treba biti to je mogue jeftinija, a i ukupan iznos poreza ne bi trebao biti odve velik. U protivnom bi, po Smithu, dolo do guenja i usporavanja privatne inicijative, investicija i uope privrednog razvoja liberalistiko gledanje na ekonomsku ulogu drave, tzv. politika lassez faire, laissez passer la mond va de lui meme. Smith je znaajan i za razvoj monetarnih financija. Razrauje kvantitativnu teoriju novca te daje velik doprinos teoriji optimalnog novanog opticaja, istiui da koliina novca u opticaju mora rasti srazmjerno porastu vrijednosti obima proizvodnje Naprotiv, u svakoj zemlji mora se koliina novca prirodno poveavati, kako se poveava vrijednost njenog godinjeg proizvoda.

Smithov slavni uenik David Ricardo u svom djelu Principles of Political Econnomy and Taxation (Naela politike ekonomije i oporezivanja), radei na kvantitativnoj teoriji novca, koja je ostala aktuelna sve do dananjih dana posebno u radovima ikakih monetarista (Milton Friedman), smatra da novac ne mora imati svoju vlastitu unutranju vrijednost, ako se ogranii njegova koliina na potrebe prometa. Premda on nema nikakve unutranje vrijednosti, ipak je njegova prometna vrijednost, ako se ogranii njegova koliina ba tako velika kao vrijednost jednake jedinice kovanog novca ili poluge u tom kovanom novcu. To je tzv. Zakon reprezentacije, kojeg e kasnije detaljno razraditi Karl Marx. Ricardo analizira i problem inflacije istiui da nedovoljan opticaj izaziva pad cijena, izvoz robe i uvoz zlata, dok prepun, pretjeran utjee na porast cijena, pojaani uvoz i izvoz zlata. Ricardo nije zanemario ni javne financije. Detaljno je prouavao fenomen prevaljivanja poreza posebno s aspekta proizvodnje, zaposelnosti i formiranja kapitala. Bio je i velik protivnik koritenja javnih zajmova za financiranja javnih rashoda, vidjevi u njima veliku opasnost za privredu i privredni razvoj, te je zato preporuivao dravama suzdrljivost u koritenju ovog izvora.

Razvoju financija i financijskog prava dosta je doprinijela Peticija o pravu (Petitio of Right) i Zakon o pravima (Bill of Rights) iz 1689. Peticijom o pravu ograniavaju se prava kralja u prikupljanju javnih prihoda. To je akt ustavnog karaktera koji je na zahtjev plemstva prihvatio engleski kralj 1628. U peticiji je ukazano na nepotivanje odredbi sadranih u Velikoj povelji o slobodama kao i nekim drugim zakonima u kojima je bila ograniena kraljeva vlast i utvreno, izmeu ostalog, da kralj ne moe bez saglasnosti parlamenta uvoditi nove poreze, koristiti javne zajmove, te uvoditi druge dabine. Drugim instrumentima financijske politike mogao se kralj slobodno sluiti. Osim toga slobodno je raspolagao i ubranim sredstvima. Ogranienja kraljeve vlasti u ovom smislu se uvode tek Zakonom o pravima, ime se konano zaokruuje budetsko pravo parlamenta u Engleskoj.

Devetnaesto stoljee je stoljee u kome trina privreda cvijeta. Razvija se industrija, trgovina, novac, kredit, dok se banke meusobno povezuju i udruuju s industrijskim i trgovakim kapitalom. Dravni prihodi i rashodi takoer rastu. Sve ovo daje velik podstrek razvoju nauke o financijama i to kao samostalne nauke. Osamostaljenju nauke o financijama posebno doprinose njemaki teoretiari: Karl Heinrich Rau (1792 1870) objavio je 1832. udbenik Finanzwissenschaft (Nauka o financijama); Lorenz von Stein (1815 1890) s udbenikom Lehrbuch der Finanzwissenschaft (Udbenik o nauci o financijama); Adolf Wagner (1835 1917) zasluan za izvanrednu sistematizaciju nauke o financijama, za unoenje socijalnih, ekonomskih i financijskih pristupa materiji, objavio je udbenik u etiri knjige pod nazivom Finanzwissenschaft (Nauka o financijama); i Albert Schffle (1830 1903), koji unosi etike momente u prouavanju financijske djelatnosti drave.

I Francuska je zemlja koja u devetnaestom stoljeu daje znaajan doprinos financijskoj nauci. Ovdje je znaajno navesti Gastona Jzea, Paula Leroya Beaulieua, a od savremenijih H. Laufenburgera, F. Perrouxa, J. Marchala, A. Barrerea, M. Flamanta i M. Duvergera.

Krajem 19. stoljea pisac Bastablea prvi put u financijskoj povijesti Engleske, objavljuje cjelovit udbenik iz financija pod nazivom Public Finance. Pored Bastablea u engleskoj financijskoj literaturi zapaeni su i J. Stamp i F. Chirras, a od novijih teoretiara Pigou, Ursula Hicks i Hugh Dalton, a posebno John Maynard Keynes (1883 1946) iji e radovi, naroito djelo Opa teorija zaposlenosti, kamate i novca iz 1936. revolucionizirati financijsku nauku. Keynesovo uenje dalo je teoretsku podlogu za novi pravac u razvoju nauke o financijama, za naglaeni ekonomski pristup izuavanju financijske djelatnosti. Od tada su se mnogi autori poeli orjentirati na prouavanje djelovanja financijske privrede i financijske politike na zaposlenost, privredni rast, preraspodjelu dohotka, konjukturna kretanja, inflaciju, deflaciju, alokaciju proizvodnih resursa i sl. Svugdje se mogao osjetiti Keynesov utjecaj. No, velika zasluga u daljem razvoju Keynesova uenja pripada i njegovim sljedbenicima najee Amerikancima, zaslunim za razvoj savremene fiskalne teorije, fiskalne politike i funkcionalnih financija. Ovdje treba navesti: A. Hansena i njegovo djelo Fiscal Policy and busines Cycles zatim H. Sommersa: Public Finance and National Income, P. Teylora: The Economics of Public Finance, R. Musgrave: The Theory of Public Finance a study of Public Economy i mnotvo drugih o kojima e se u narednim poglavljima detaljnije govoriti.

Na kraju ovog kratkog prikaza razvoja financijsko-pravne misli treba rei da se financije izuavaju i na ruskim ekonomskim i pravnim fakultetima. Meutim financijska nauka Rusije je velikim dijelom usmjerena na pravne probleme. Najznaajniji predstavnici ruskih financija su E. A. Rovinski, M. I. Piskotin, B. Lisovski, A. M. Aleksandrov i K. N. Plotnikov. Izuavanje ekonomskih reperkusija primjene pojedinih financijskih instrumenata bilo je dugo vremena potisnuto. Poslije drugog svjetskog rata, a naroito posljednjih desetak godina, sve je vei broj radova i u Rusiji u kojima se cjelovitije raspravlja o ekonomskim uincima financijske djelatnosti. Teko je spomenuti sva znaajnija imena novih teoretiara ali se ipak mogu istai: A. M. Birman, E. A. Vaznesenski, N. V. Cipkin, R. D. Vinkoru, V. P. aenko, J. G. Libermna i dr.

II. DOHODAK I FINANCIJE

1. Pojam i vrste dohotka

Dohodak je vrlo znaajna ekonomska kategorija i ulazi u predmet politike ekonomije i ekonomske politike. No, on ima izuzetan znaaj i za financije, pa emo na ovom mjestu o njemu govoriti samo toliko koliko je neophodno za naa daljnja izlaganja.

Dohotkom, u financijsko pravnom smislu, moemo definirati ukupnost sumu sredstava (najee novanih) koju neka osoba fizika ili pravna, ostvari prodajom robe, vrenjem usluga ili po nekom drugom pravnom osnovu, u odreenom vremenskom periodu, najee u toku jedne godine.

Novani prihod, kao prvorazredni oblik izraavanja vrijednosti robe, ne treba identificirati s pojmom dohotka. Dohodak je, u pravilu, kvantitativno znatno manji. Primjera radi poimo od pretpostavke da se neka osoba bavi proizvodnjom mukih odijela, te da ih tokom godine proizvede 1.000 komada, pa ih proda po cijeni od 10 $ po komadu, to ini ukupno 10.000 $. Ovaj iznos predstavlja ukupni novani prihod te osobe. Meutim, njezin dohodak je znatno nii, jer da bi ta osoba proizvela odijelo ona mora utroiti tof, postavu, konac i ostali pomoni materijal (tzv. materijalni trokovi reprodukcije). Upotrijebit e pri proizvodnji i izvjesna sredstva za rad (maine za ivanje, radei u radnim prostorijama, koristei pegle i sl.). Istina, ona se nee u procesu proizvodnje u potpunosti utroiti, ali e svakako umanjiti dio svoje vrijednosti upotrebom, habanjem, tako da e se taj dio vrijednosti prenijeti na novi proizvod (amortizacija), koji e sluiti, kad se sredstva za rad nakon vie procesa proizvodnje utroe, za zamjenu dotrajalih sredstava rada.

Sve ovo jasno pokazuje da se ukupan novani prihod neke osobe sastoji od materijalnih trokova, amortizacije i ostatka vrijednosti od prodajne cijene, to de facto ini dohodak, odnosno realiziranu novostvorenu vrijednost. U naem sluaju, ukupna prodajna cijena (ukupan novani prihod) iznosi 10.000 $. Neka su materijalni trokovi 5.000 $, a amortizacija 3.000 $, onda bi ostatak vrijednosti, odnosno dohodak iznosio 2.000 $.

Ovako formiran dohodak se naziva bruto dohodak. Od njega treba odbiti dravne dabine koje treba platiti neka osoba, zatim kamate na zajmove, zakupninu, premiju osiguranja i sl. Ono to ostane naziva se neto dohodak (isti dohodak), koji se opet dijeli: na osobnu potronju, akumulaciju i rezerve sigurnosti.

U ekonomsko-financijskoj literaturi se susreemo sa raznim klasifikacijama dohotka po vrstama. Tako se po formi ispoljavanja dohodak dijeli na naturalni i novani. Naturalni se dohodak ostvaruje u dobrima i raznovrsnim uslugama, a novani u odreenoj sumi novca. Prema izvoru dohodak moemo podijeliti na izvorni, koji nastaje neposredno u procesu reprodukcije i prenosno transformirani, koji se javlja u obliku poklona, ostavtina i sl. Zavisno od vremena stjecanja dohodak dijelimo na stalni (plaa, renta, kamata), periodini (sezonski prihodi) i izvanredni (lutrijski zgodici, pokloni i sl.)

Dohodak se dijeli na osobni i nacionalni. Osobni je onaj koji pokazuje dohodak neke osobe, fizike ili pravne, u toku jedne godine, dok se nacionalni odnosi na cjelokupnu naciju, bolje rei dravu. Nacionalni dohodak je, dakle, novani izraz novostvorene vrijednosti jedne drave u jednoj godini. Postoje, uglavnom, dvije metode obraunavanja nacionalnog dohotka i to realna i osobna. Po realnoj metodi nacionalni dohodak se dobije ako se od drutvenog proizvoda odbije samo amortizacija. Po osobnoj metodi nacionalni dohodak (realni neto drutveni proizvod) dobijamo jednostavno zbrajanjem svih dohodaka: najamnine, profita, kamate, rente i sl. Ova se metoda, koja ima osnovu u uenju Adama Smitha i Davida Ricardoa, najee primjenjuje u zemljama slobodnog poduzetnitva.

Dosta slino drutveno raunovodstvo obraunava i drutveni bruto proizvod. U tom kontekstu postoji proizvodni i dohodno-prihodni pristup njegovog izraunavanja. Po proizvodnom pristupu, bolje rei po toku procesa reprodukcije, drutveni bruto proizvod (DBP, odnosno engleski GDP Gross Domestic Product ili jednostavno GNP) jedne zemlje ini ukupna trina cijena svih finalnih roba i usluga proizvedenih tokom jedne godine u jednoj privredi, a to se izrauna tako to se zbroji:

ukupna osobna potronja date drave (C)

bruto domae investicije (I)

javni rashodi (G) i

neto ostvareni izvoz (X).

Znai, matematiko-simboliki prikazano to ini:

GDP = C + I + G + X

Po trokovno-prihodovnom pristupu domai drutveni proizvod ini sumu svih dohodaka ostvarenih tokom jedne godine u jednoj dravi, uveanoj za posredne poreze. U tom kontekstu tako obraunati GDP ini simboliki izraeno:

GDP = W + I + R + P + A + IDT

W = nadnice

I = kamata

R = renta

P = profit

A = amortizacija

IDT = indirektni porezi

Ilustracije radi u tablici br. 1. prikazujemo drutveni bruto proizvod SAD obraunat na dva prikazana naina.

Tablica br. 1: Bruto drutveni proizvod (GNP), 1990.

(milijarde tekuih dolara)

Proizvodni pristupPrihodni ili trokovni pristup

1. Rashodi osobne

potronje$ 3,6571. Nadnice i ostali

dodaci zaposlenima$ 3,244

Trajna dobra$ 4802. Neto kamata467

Potrona dobra1,1943. Dohodak od rente7

Usluge1,9834. Neizravni poslovni

porezi, prilagodbe i

statistike razlike526

2. Bruto privatne

domae investicije7415. Amortizacija520

Fiksna

stambena

izgradnja2226. Dohodak

neinkorporiranih

poduzea403

Fiksna poduzea5247. Profiti korporacija

Promjena zaliha- 5 prije poreza298

Dividende134

3. Dravne kupovine

dobara i usluga1,098 Neraspodijeljeni

profiti32

Porezi na profit

4. Neto izvoz- 31 poduzea132

Izvoz673

Uvoz704_____________

Bruto drutveni proizvod$ 5,465Bruto drutveni proizvod$ 5,465

Ovo je prikaz dvaju pogleda na raune GNP pomou stvarnih brojki

Lijeva strana mjeri tok proizvoda (po trinim cijenama). Desna strana mjeri tok trokova (prihodi faktora proizvodnje i amortizacija plus neizravni porezi).

Izvor: P. Samuelson, W. Nordhous: Ekonomija, Mate, Zagreb, 1995., str. 427.

Rezultati obrauna obaju pristupa su jednaki, jer je profit ukljuen i u trokovno-prihodovnom pristupu. Kako je dobit iznos koji ostaje poslije prodaje proizvoda, a nakon plaanja svih trokova (kao to su nadnice, rente, kamate itd.), ona, prilagoavajui se, izjednaava iznos drutvenog bruto proizvoda izraunatog po proizvodnom i prihodovnom pristupu. Jednakost rezultata ukazuje da je iznos potroen na kupovinu godinjeg ukupnog outputa jednak novanom dohotku koji dolazi od proizvodnje.

Za fiskalnu analizu je vaan i neto drutveni proizvod odnosno neto nacionalni proizvod (esto zvan i nacionalni dohodak) kojeg dobijamo ako GNP umanjimo za amortizaciju. Statistiko-simboliki prikazano imamo:

NNP = GNP amortizacija

2. Znaaj dohotka za fiskalne financije

I osobni i nacionalni dohodak su od izuzetnog znaenja za fiskalne financije, jer od njihovog kretanja i njihove visine zavise i mogunosti zadovoljavanja opih i zajednikih potreba drutva. S tim u vezi prof. V. Grivev istie da se znaaj dohotka za fiskalne financije dvostruko manifestira i to:

1. to je on osnovni izvor sredstava za podmirenje javnih potreba, i

2. to od tempa stope porasta dohotka u mnogome zavisi i tempo stopa rasta dravnih prihoda, a od toga i mogunost drave da bude samostalna.

Zbog svog izuzetnog znaaja za financije, dohodak postaje predmet interesiranja mnogih financijskih teoretiara. injeni su ak pokuaji da se matematiki odredi granica do koje drava moe zahvatiti nacionalni dohodak za javne potrebe. Meutim, praksa je pokazala da je to teko utvrditi, posebno da se da neki postotak koji bi vaio za sva vremena i sve drave. No, ako bi se i pored toga, traili neki okvirni principi za zahvaanje, onda bi se oni mogli svesti na slijedee:

prvo, zahvaanje ne smije unititi elju, interes proizvoaa za rad;

drugo, zahvaanje mora voditi rauna o minimumu sredstava za

neometano odvijanje procesa proste reprodukcije;

tree, pri zahvaanju se mora voditi rauna o minimumu egzistencije i

etvrto, pri zahvaanju se moraju osigurati uvjeti za odvijanje procesa

proirene reprodukcije bar na nivou demografskih investicija.

Vrijedno je istai da se danas u mnogim dravama svijeta za javne potrebe zahvata znatan dio nacionalnog dohotka, dostiui stopu ak i preko 50%. Odnos izmeu ukupnih fiskalnih davanja dabina i nacionalnog dohotka se u financijskoj literaturi naziva fiskalno optereenje poreski pritisak. Ono se moe i matematiki prikazati, jednostavno ako se ukupna fiskalna davanja stave u brojnik, a u nazivnik postavi ukupan nacionalni dohodak. Ukoliko dobijeni rezultat pomnoimo sa 100 tada dobijamo stopu fiskalnog optereenja. U obliku formule bi to izgledalo ovako:

Fs = stopa fiskalnog optereenja

UD = ukupne dabine

ND = nacionalni dohodak, odnosno neto drutveni,

ili neto nacionalni proizvod

Iz prikazane formule se moe zakljuiti da je stopa fiskalnog optereenja funkcija ukupnih sredstava to se dobije dabinama (porezi, doprinosi, takse, parafiskalne obveze) i visine nacionalnog dohotka. esto se stopa fiskalnog optereenja, posebno na Zapadu, obraunava i tako to se umjesto nacionalnog dohotka koristi kategorija drutveni proizvod. Ilustracije radi u tablici br. 2. dajemo stope fiskalnih optereenja kod izvjesnog broja zapadnih zemalja.

Analizirajui podatke prikazane u tablici br. 2. da se zapaziti da su se sve do 1980. iz godine u godinu fiskalna izdvajanja poveavala u skoro svim prikazanim zemljama osim u SAD, gdje je dolo do smanjenja javnih rashoda zbog prestanka vijetnamskog rata. Devedesetih godina se javni izdaci stabiliziraju na nivou od 40-50%, tako da su danas najvii u vedskoj, Norvekoj i Danskoj, a najnii u Novom Zelandu i Australiji.

Udio dabina u nacionalnom dohotku, ili pak neto drutvenom proizvodu, odnosno visina fiskalnog optereenja izuzetno je bila visoka u socijalistikim zemljama. Tako je u Istonoj Njemakoj iznosila ak 60%, u Poljskoj preko 50%, u SSSR blizu 65%, a u nas zajedno s izdacima SIZ-ova negdje oko 36%.

Fiskalno optereenje moemo analizirati i za pojedine privredne oblasti, pojedine privredne grane, ili graane svrstane po odreenoj klasifikaciji. Moemo ga promatrati i po fiskalnim tokovima i to najee po neposrednim i posrednim porezima. Ovakav nain promatranja fiskalnog optereenja omoguava bolje sagledavanje socijalnih aspekata fiskalnih davanja. Kod nas se esto promatra fiskalno optereenje pojedinih izvora odnosno objekata fiskalnog zahvaanja: osobni dohodak, dohodak od imovine, dohodak od poduzea, dohodak od autorskih prava i sl. Mogue je promatrati i sa gledita uea pojedinih drutveno-

Tablica br. 2: Uee javnih izdataka u GNP

u odabranim dravama OECD-a

ZemljaGodina

1975.1980.1985.1990.1995.2000.

Njemaka49,548,947,746,050,649,5

Belgija51,559,062,550,555,053,6

Danska48,256,259,358,461,159,6

Finska36,136,641,6-58,356,1

Francuska43,446,152,249,953,953,6

Grka26,730,543,754,147,043,5

Velika Britanija46,444,846,239,843,240,8

Irska46,550,854,843,138,437,4

Italija43,241,750,953,052,151,6

Japan27,232,632,3-35,736,0

Kanada40,140,547,1-46,543,0

Luksemburg48,554,851,750,943,943,7

Nizozemska52,857,559,756,452,249,4

Norveka46,248,345,6-47,344,7

Austrija46,148,951,7-52,350,7

Portugal30,325,943,444,246,346,4

vedska48,961,664,7-66,463,3

panjolska24,732,942,242,744,841,8

SAD34,733,736,7-33,232,8

Izvor: Finanzbericht od 1990-2000., BMF, Bonn 2001.

politikih zajednica, samoupravnih zajednica i fondova. Prakticiraju se i meunarodne komparacije s drugim dravama i to uglavnom kao uee fiskaliteta u nacionalnom dohotku, drutvenom proizvodu, dohotku po glavi stanovnika i sl.

U financijskoj nauci postoji pojam relativni poreski pritisak. I dalje je u pitanju fiskalno optereenje, ali ocijenjeno u vezi sa svim koristima koje se kroz javne rashode vraaju poreskim obveznicima. Naime, ako se javni prihodi troe za financiranje zdravstva, kolstva, socijalne zatite, pomoi nezaposlenima i sl. onda su oni drutveno korisni, produktivni i rentabilni, pa se i njihovo poveanje lake podnosi, manje osjea, jer su korisni kako privredi tako i stanovnitvu.

P O G L A V L J E D R U G O

JAVNI RASHODI

I. POJAM, NAELA I PODJELA JAVNIH RASHODA

1. Pojam javnih rashoda

Pod javnim rashodima podrazumijevamo novane izdatke koje javnopravni kolektiviteti (drava, fondovi, ustanove i sl.) ine u svrhu zadovoljenja opih i zajednikih potreba (obrana zemlje, javni red i mir, obrazovanje, zdravstvo, nauka, itd.). Iz definicije moemo sagledati osnovne karakteristike javnih rashoda, a to su:

- prvo, da su to, u pravilu, izdaci u novcu, jer je novac ope plateno sredstvo koje slui za izmirivanje kako javnih tako i osobnih obveza. Istina, izvjesni dravni rashodi mogu biti izmireni i u naturi, na primjer, ako radnici u dravnim slubama primaju namirnice sa dravnih poljoprivrednih dobara, stanuju besplatno u dravnim zgradama, imaju besplatan prijevoz, ili ako se grade putevi pa graani samodoprinosom u naturi pomau gradnju (fiziki rade, obavljaju prijevoz svojim prijevoznim sredstvima, hrane i primaju radnike na smjetaj i sl.). Ovakvi rashodi najee nisu registrirani u budetu, mada se mogu evidentirati kao isputeni prihodi, odnosno kao prikriveni rashodi;

- drugo, da su to izdaci vezani za podmirivanje opih i zajednikih potreba, potreba ireg, drutvenog interesa, te se tako ne smiju troiti za podmirenje osobnih pojedinanih interesa, niti se s njima smiju favorizirati drutveni slojevi, strukture i grupe ljudi. Oni trebaju donositi koristi najirem broju ljudi, osiguravajui tako to bri ekonomski, socijalni, politiki i opi kulturni napredak i prosperitet cjelokupne drave.

Stariji teoretiari financija i financijskog prava, izuzimajui Adama Smitha, a i neki savremeniji (Keitzel, P. Baulieu, M. Heck), kao pristalice ekonomskog liberalizma, smatraju da problematika javnih rashoda ne spada u predmet izuavanja javnih financija nego u materiju ustavnog i upravnog prava, obrazlaui to injenicom da je izvrenje javnih rashoda najue povezano s funkcioniranjem same dravne vlasti, pa poto se drava ne treba mijeati u ekonomiju onda se ni ekonomija ne bi trebala mijeati u dravne poslove. Meutim, veina pristalica savremenijih kola ekonomske misli, posebno Keynes i njegove pristalice (kejnzijanci), polaze od sasvim drugih postavki. Dravu i dravne rashode tretiraju neophodnim za opstanak kapitalistike drave. Javni rashodi nisu vie nuno zlo, nego su to prijeka potreba savremenog kapitalistikog sistema. Oni su to sredstvo tj. instrument pomou kojeg drava intervenira u privredi, osiguravajui punu zaposlenost svih proizvodnih faktora, omoguujui istodobno i nesmetano odvijanje procesa drutvene reprodukcije. Putem javnih rashoda se ostvaruju i cljevi socijalne politike, politike ekonomskog razvoja, dohodovne politike ili jednostavno reeno javni rashodi su danas postali vrlo vaan i efikasan instrumentarij ekonomske i socijalne politike savremenog drutva, pa su prema tome i javni rashodi izuzetno znaajan predmet izuavanja u fiskalnom pravu i fiskalnim financijama.

2. Naela javnih rashoda

U cilju to racionalnije upotrebe javnih rashoda, fiskalna nauka je vremenom formulirala izvjesna naela, opa uputstva, o kojima se mora voditi rauna pri troenju prikupljenih financijskih sredstava. Kao najznaajnija naela javnih rashoda treba spomenuti:

- prvo, naelo maksimalne drutvene koristi svakog rashoda, koje zahtjeva najveu moguu korist javnih rashoda za drutvo, za javni interes. Javne rashode treba troiti iskljuivo u drutvenom interesu, tj. za zadovoljenje opih i zajednikih potreba, po emu se oni, uostalom, i razlikuju od osobnih (privatnih) rashoda. Ovo je naelo, po prvi put u financijsko-pravnoj povijesti, ulo u ustav amerike drave Pensilvanije (Pennsylvania) 1776. godine, gdje je reeno da se porezi i druge dabine mogu uvoditi samo ako njihovo troenje omoguuje vie koristi za zajednicu nego to bi bilo da je novac ostao u rukama pojedinaca.

- drugo, naelo umjerenosti, po kojemu se javni rashodi kreu u granicama umjerenosti tako da njihova veliina ne bude u raskoraku s realnim materijalnim mogunostima zemlje. Javni rashodi mogu biti isplaeni samo iz nacionalnog dohotka, te ni u kojem sluaju, osim iznimno u izvanrednim uvjetima (rat, potresi, poplave i sl.) ne bi smjeli padati na teret postojeeg drutvenog, ve proizvodnog bogatstva. U suprotnom bi to vodilo osiromaenju drave, i sputavalo privredni razvoj ispod nivoa proste reprodukcije;

- tree, naelo pravilnog vremenskog rasporeivanja, koje trai da javni rashodi budu namirivani prema priljevu prihoda u dravni proraun budet, fond ili pak neki trei financijski institut iz kojeg se oni alimentiraju. Vremensko nepodudaranje prihoda sa rashodima dovodi zajednicu u privremene tekoe, a posljedica toga mogu biti nelikvidnost dravne blagajne, letei dugovi javno-pravnih kolektiviteta, odnosno drutveno-politikih zajednica.

- etvrto, naelo podmirenja rashoda po prijekosti i proporcionalnosti, koje zahtijeva da se pri podmirenju javnih rashoda potreba najprije podmire najhitniji, ali tako da se ne zanemare ni drugi manje hitni dravni rashodi. Ostale potrebe, odnosno ostali javni rashodi obavljaju se po naelu proporcionalnosti tako da se proporcionalno u odreenom srazmjeru, u odreenom moguem postotku svi srazmjerno zadovoljavaju;

- peto, naelo produktivnosti, zahtijeva da se rashodi vre na najproduktivniji nain za privredu i stanovnitvo, a to e biti onda ako se oni najvie troe u kolstvo, nauku, zdravstvo, kulturu i sl.;

- esto, naelo tednje, to znai da se pri izvrenju javnih rashoda postupa tedljivo, s panjom dobrog domaina. Ovo je naelo u klasinim financijama zauzimalo centralno mjesto. No, tednja u javnoj privredi financijama nije isto to i tednja u privatnoj privredi. Svakako i u javnim financijama treba tedjeti, ali ne po cijenu neizvrenja kljunih drutvenih potreba. Osim toga, tednja kod javnih rashoda nije uvijek i u svakom momentu poeljna, s obzirom na to da u odreenim sluajevima moe proizvesti ili pak potaknuti negativne posljedice za privredni razvoj. tednja je, na primjer, korisna kad se privreda nalazi u stanju prosperiteta i inflacije, dok je u vrijeme deflacije i depresije nepoeljna. To ne znai da tada treba rasipati, naprotiv, i dalje treba ekonomizirati u upotrebi javnih rashoda, nego samo njegov obim ne treba smanjivati, a poeljno je ak da se on i poveava, pa makar i na teret budetskih deficita i svakako u to produktivnije svrhe; i

- sedmo, naelo pravnog temelja za izvrene rashode, po kojemu za svaki izvreni javni rashod mora postojati valjan pravni temelj iustus titulus. To moe biti ugovor, rjeenje, presuda i sl., ali u svakom sluaju pravni temelj mora postojati, jer bi u protivnom to pogodovalo proizvoljnosti i viestrukim zloupotrebama pri izvrenju javnih rashoda.

3. Podjela javnih rashoda

Postoji u financijsko-pravnoj literaturi mnotvo kriterija po kojima se vri klasifikacija javnih rashoda, od kojih su, po naem miljenju, najznaajniji: vrijeme i period javljanja, forma rashoda, mjesto javljanja, subjekt troenja, korist od rashoda i drugi.

Polazei od vremenskog kriterija i kriterija predvidivosti rashode dijelimo na redovne i izvanredne. Redovni rashodi su oni javni rashodi koji se lako mogu predvidjeti, redovito se javljaju u budetu i njihova je visina relativno stalna (na primjer, redovni izdaci za vojsku, administraciju, izdaci za ogrijev, za kolstvo i sl.). Izvanredni rashodi su oni koji imaju suprotne osobine, a to su nepredvidivost, ne javljaju se svake godine redovito u budetu, a njihova visina varira. U izvanredne rashode moemo ubrojiti one koji nastaju u vezi s elementarnim nepogodama, potresima, suama, ratnim sukobima i sl.

Izvanredni rashodi se najee podmiruju izvanrednim prihodima (izvanrednim porezima i zajmovima). Redovni rashodi se namiruju redovnim prihodima. Klasina kola financija je traila da se i izvanredni rashodi, u pravilu, namiruju redovnim prihodima iz takozvanih budetskih proraunskih rezervi, a samo izuzetno teko predvidive javne rashode treba podmirivati izvanrednim porezima i zajmovima.

U fiskalnoj praksi se esto dogaalo da su vlade pojedinih zemalja iz praktinih razloga, da bi pojedini novi poreski oblici jednostavnije bili izglasani u parlamentu, neke redovne rashode proglaavali izvanrednim, traei za njih i izvanredne prihode izvanredne poreze i zajmove. Zanimljivo je u tom smislu iznijeti izjavu nekadanjeg francuskog ministra financija Rouviera, koji je u jednom govoru rekao da on ne zna za drugu razliku izmeu redovnih i izvanrednih rashoda osim da su redovni oni za koje vlada u parlamentu kae da su redovni, a izvanredni oni koje ta vlada proglasi izvanrednima.

Negativan stav prema ovoj podjeli imao je i njemaki znanstvenik Schffle istiui da bi produenjem budetskog perioda sa jedne na vie godina, recimo na 5-10 godina nestala i potreba klasifikacije javnih rashoda na redovne i izvanredne.

Polazei od toga da li javni rashodi doprinose ili ne doprinose stvaranju dohotka, moemo ih podijeliti na produktivne (rentabilne) i neproduktivne (nerentabilne) javne rashode. Produktivni javni rashodi su oni koji neposredno (ulaganja u privredna poduzea) ili pak posredno (ulaganja u kolstvo, zdravstvo, nauku i sl.) doprinose stvaranju dohotka. Nasuprot ovom, neproduktivni javni rashodi ne doprinose ni neposredno ni posredno rastu dohotka. Pogreno bi bilo ovu podjelu identificirati sa podjelom na korisne i nekorisne javne rashode, zato to esto produktivni rashodi mogu biti nekorisni (na primjer ulaganja u proizvodnju duhana, droge, oruja i sl.), a neproduktivni izvanredno drutveno korisni (na primjer ulaganja u sudstvo, inspekcijske slube, sigurnost zemlje, i sl.).

Rashode moemo podijeliti na osobne i materijalne. Osobni rashodi su, na primjer, plae dravnih slubenika, plae asnika, slubenicima i bojovnicima u vojsci, socijalne pomoi, invalidnine i mirovine ratnim veteranima, honorari itd. U materijalne rashode ulaze trokovi goriva, energije, nabavka inventara, tekue odravanje objekata i sl.

Zavisno od subjekata troenja rashode dijelimo na rashode lokalnih i centralnih organa vlasti. Za centralne organe vlasti najee su vezani vojni rashodi, rashodi diplomatsko-konzularnih predstavnitava, rashodi vezani uz unutarnju sigurnost i sl. Lokalni se najee odnose na prosvjetu, kulturu i lokalne dravne administracije.

Od znaaja je podjela i na investicione i transferne javne rashode. Investicioni su vezani za dravne investicione radove, na primjer: izgradnja eljeznica, puteva, melioracije, izgradnja dravnih poduzea, bolnica, kola i sl. Transferni se odnose na preraspodjelu dohotka, a mogu biti i trojaki: ekonomski transferni javni rashodi koji su vezani za pojaanu ekonomsku ulogu drave, kao na primjer rashodi za regres, premije za mlijeko, premije za meso, izvozne premije, dotacije, kompenzacije, subvencije i sl.; socijalni transferni javni rashodi u koje spadaju izdaci vezani za invalidnine, mirovine, djeije dodatke, pomoi nezaposlenima, pomoi poljoprivrednicima itd.; i financijski transferni rashodi koji slue za otplatu javnog zajma, za reparacije i sl.

Transferni javni rashodi imaju danas u savremenim dravama izuzetan znaaj. U zapadnim zemljama oni dostiu ponekad i do 20% ukupnih budetskih rashoda.

U financijskoj literaturi se spominje i podjela javnih rashoda na novane i naturalne javne rashode. Rashodi se najee vre u novcu, to je i razumljivo s obzirom na robnonovani karakter svjetske privrede. No, izuzetno i u vanrednim prilikama (rat, krize i sl.) oni se mogu pojaviti i u naturi, kao na primjer: korienje stana, korienje ogrijeva, korienje uniformi i sl.

II. OPSEG, POKRIE I EFEKTI JAVNIH RASHODA

1. Opseg i porast javnih rashoda

Raspoloivi statistiki podaci u svijetu (vidjeti tablice br. 2, 3 i 4) pokazuju da je opseg javnih rashoda u skoro svim dravama velik te da biljei gotovo permanentni porast. Porast javnih rashoda se moe najlake uoiti ukoliko je vrijeme promatranja to due.

Tablica br. 3: Sudjelovanje javnih rashoda u BDP nekih lanica OECD

u 1975. i 1997.

Izvor: Finanzbericht 1998., BMF, Bonn 1998., str. 344.

Primjera radi, javni rashodi u Velikoj Britaniji su sudjelovali u neto drutvenom proizvodu u razdoblju od 1756. do 1792. samo s 5,8% do 8,1%; od 1793. do 1835. s 8% do 11,9%; 1933. iznosili su oko 20%, a u 1993. sudjeluju s vie od 41%. Rasli su i rashodi po glavi stanovnika, tako da su 1933. iznosili 16 funti, a u 1990. vie od 1.200 funti. Svakako da je na ovako visok porast utjecala i inflacija, posebno ona poslije prvog i drugog svjetskog rata. No, u svakom sluaju javni rashodi su rasli kako u apsolutnim, tako i u relativnim pokazateljima.

Visina i porast javnih rashoda bili su predmet prouavanja mnogih financijskih teoretiara. U tome se posebno istiu Adolf Wagner, Johannes Popitz, Arnold Brecht, A.T. Peacock, J. Wiseman, H. Timm, K. Schmidt i Gaston Jze.

Adolfu Wagneru pripada nesumnjivo najznaajnije mjesto u prouavanju opsega i veliine porasta te uzroka javnih rashoda. Prouavao je kako apsolutni tako i relativni porast javnih rashoda. Analizirao je uzroke rasta istiui da e se tendencija porasta nastaviti i u budunosti. Svoja istraivanja vrio je u nekoliko, u to vrijeme samostalnih drava (Bavarskoj, Prusiji i Engleskoj), formulirajui po prvi put u financijsko-pravnoj literaturi zakon stalnog porasta javnih rashoda, jo poznatiji kao Wagnerov zakon. Razloge porasta javnih rashoda Wagner trai prije svega u stalnoj tendenciji poveanja djelatnosti drave; poveavaju se dravni izdaci na polju ouvanja unutranje sigurnosti; zadaci na zatiti pravnog poretka; rastu obveze obrane granica zemlje, uveavaju se kulturne potrebe, te obveze drave na tom polju; poveava se dravna uloga u oblasti javnog prometa, zdravstva i nauke; poveavaju se i meunarodne funkcije drave, a raste i broj njezinog stanovnitva. Wagner takoer upozorava na meunarodnu povezanost i uvjetovanost odreenih procesa i pojava u razvoju drave i na temelju toga predvia i kretanje porast javnih rashoda. Svakako da poveanje rashoda ima i odreene granice limit. Gdje su te granice i dokle doseu u nacionalnom dohotku, odnosno drutvenom proizvodu Wagner ne analizira.

Johannes Popitz, poznati njemaki teoretiar, formulira tridesetih godina naeg stoljea Zakon o privlanoj snazi centralnog budeta, po kojem javni rashodi rastu usljed proirenja djelatnosti drave, ali za razliku od Wagnera, dominantno mjesto u tom porastu dravnih rashoda ima jaanje centralnih dravnih organa, odnosno centralnog budeta kao najznaajnijeg financijskog instituta savremenih drava. I stvarno su danas u mnogim zemljama veliki izdaci, kao na primjer za naoruanje, rat, otklanjanje posljedica velikih elementarnih nepogoda, velika socijalna davanja, intervencije u privredi i sl., nezamislivi bez prikupljanja i koncentracije tih sredstava kod centralnih organa vlasti u tzv. centralnim budetima bilo da se radi o federacijama ili, pak, unitarno ureenim dravama.

Arnold Brecht uzroke porasta javnih rashoda vidi u sve veoj koncentraciji stanovnitva, posebno onoj u gradovima. Primjera radi, ako se u gradu koji je nekad imao 100.000 stanovnika taj broj uvea za 100%, javni rashod se nee, po Brechtu, uveati samo za 100% nego mnogo vie za 150% ili ak 200%, zato to kole, bolnice, vodovod, javni promet, PTT slube i sline insitucije, koje su ranije mogle u potpunosti zadovoljiti potrebe grada od 100.000 stanovnika sada treba proiriti, rekonstruirati, a mnoge i nanovo graditi, treba zaposliti novu radnu snagu, tako da e se javni rashodi mnogo bre poveavati od stope rasta stanovnitva. Dekoncentracija velikih gradova (deurbanizacija) bi, po Brechtu, bila prvorazredni faktor smanjenja, ili barem ograniavanja porasta javnih rashoda.

Za engleske savremene financijske teoretiare A. T. Peacocka i J. Wisemana dominantni faktori porasta javnih rashoda su ratovi, potresi, poplave, te razni drugi izvanredni dogaaji i krizne situacije. U izvanrednim situacijama i kriznim dogaajima dolazi do naglog porasta javnih rashoda, a sljedstveno tom i poreznih davanja javnih potreba. Istina, oni e se dobrim dijelom smanjiti prestankom izvanrednim dogaaja, ali nikad nee doi na visinu kakva je bila prije nastanka tih dogaaja iz jednostavnog razloga to su se graani i privreda ve na to navikli, osnovane su i mnoge slube u kojima sada rade ljudi, pa ih je praktino i nemogue ili bar dosta teko ukinuti. Primjera radi, javni rashodi SAD u 1913. prije I. svjetskog rata su iznosili 7,8% drutvenog proizvoda, 1922. 12,6%, u 1940. godini prije ulaska u rat 18,4% a u 1950. 21,3%. Privreda i stanovnitvo bez veih otpora prihvaaju u poslijeratnim godinama poresko optereenje koje je vee od onoga koje je prethodilo ratu ili drugim kriznim dogaajima, ali koje je ipak nie od onoga koje je bilo u vrijeme rata, odnosno nekog drugog izvanrednog dogaaja. Meutim, rat ili drugi izvanredan dogaaj nisu i jedini razlozi naglog porasta javnih rashoda u svijetu. Peacock-Wisemanovom tezom o uzroku porasta javnih rashoda ne bi se mogao objasniti porast rashoda u dravama koje nisu sudjelovale u ratnim sukobima i u kojima nije dolo do nekih znaajnijih izvanrednih dogaaja za ije uklanjanje bi bila potrebna velika financijska sredstva. Javni rashodi su rasli i rastu i u dravama koje nisu sudjelovale u ratu, kako to su, na primjer, vedska, vicarska i Luksemburg, odnosno u kojima se i nakon vie desetina godina od sudjelovanja u ratu javni rashodi poveavaju (vidjeti tablicu br. 3).

Njemaki teoretiar Herbert Timm u svom dobro poznatom radu Gesetz der zunehmenden Staatsttigkeit (Zakon o poveanju djelatnosti drave) razlikuje dvije faze u porastu javnih rashoda. Prva faza traje do polovice, a u nekim dravama i do kraja 19. stoljea, a druga faza od tog razdoblja pa sve do danas. Za prvu je karakteristino da javni rashodi rastu poveavaju se u apsolutnim pokazateljima, tako da ono ne dovodi do promjena u odnosima javnih rashoda nacionalni dohodak, odnosno javni rashod drutveni proizvod. U drugoj fazi

Tablica br. 4: Porast javnih rashoda od 1970. do 1980. godine

Dravau %Dravau %

vicarska124Belgija306

SR Njemaka144Danska322

Austrija199Norveka 322

SAD200vedska328

Francuska219Kanada375

Luksemburg255Japan414

Nizozemska284Velika Britanija420

Italija766

Izvor: Informationsdienst zur Fiananzpolitik des Auslands, 2/1980., BMF, Bonn

1980., str. 8., cit. kod B. Jeli: Financijsko pravo i financijska znanost,

Informator, Zagreb, str. 452.

javni rashodi rastu i apsolutno i relativno, a za osnovni uzrok tog porasta Timm navodi porast proizvodnih snaga drutva, koje sada omoguavaju zadovoljavanje drutvenih potreba na daleko veem nivou.

Doprinos razrjeavanju politikih faktora porasta javnih rashoda daje njemaki naunik Kurt Schmidt. Birokracija je, po Schmidtu, glavni faktor rasta javnih rashoda. Birokracija danas raspolae znanjem, ima povlaeni poloaj, visoke osobne dohotke, nalazi se u ulozi arbitra suprotnih klasnih interesa. Njen poloaj u drutvu je vri ukoliko raspolae veim dijelom nacionalnog dohotka, zato nastoji, a esto i uspijeva ovladati njim kroz pojaane javne rashode.

Istaknuto mjesto meu financijskim teoretiarima koji su prouavali uzroke rasta javnih rashoda pripada nesumnjivo i francuskom savremeniku Gastonu Jzeu, koji daje i najbolju sistematizaciju uzroka njihova rasta grupirajui ih, zavisno od toga da li izazivaju porast poreske rtve ili ne, na prividne i stvarne. U prividne on ubraja: smanjenje kupovne moi novca, izmjene u tehnici izrade budeta i poveanje teritorije odnosno stanovnitva, dok u stvarne uzroke spadaju ekonomski, politiki i financijski faktori.

Smanjenje kupovne moi novca deprecijacija je dosta esta ekonomska pojava. Ona se pojavljuje kao posljedica inflacije. Uslijed toga raste dohodak, a i javni prihod. No, za taj vei javni prihod se ne treba nita financirati, budui da su cijene porasle. Meutim, ni poresko optereenje nije poveano, jer privreda i stanovnitvo plaaju nominalno uveane poreze i druge dabine iz nominalno uveanog dohotka i imovine.

Izmjene u tehnici izrade budeta mogu takoer prividno smanjiti odnosno poveati javne rashode. Primjera radi uzimamo da su ukupni budetski prihodi jedne zemlje 200,000.000 novanih jedinica. Da bi oni bili ubrani prikupljeni, potrebno je potroiti i izvjesna novana sredstva za trokove organa koji vre razrez, naplatu, nadzor i druge mnogobrojne poslove pri ubiranju. Neka ti trokovi u naem sluaju iznose 10,000.000 novanih jedinica. Primjenom bruto budeta javni rashodi bi u naem primjeru bili 200,000.000 novanih jedinica, a po neto principu 190,000.000, a da se stvarno fiskalno optereenje nije ni za jednu novanu jedinicu promijenilo.

Dijagram br. 1: Javni rashodi u drutvenom proizvodu

odabranih grupacija zemalja

Izvor: Volkswirtschaften im Wandel, Bundesministerium fr Wirtschaft,

Bonn 1990.

Poveanje dravne teritorije, odnosno stanovnitva spada takoer u prividne uzroke porasta javnih rashoda. Istina, u ovom sluaju moe doi do porasta javnih rashoda u apsolutnim pokazateljima, ali realno po poreskom obvezniku i u odnosu na nacionalni dohodak oni ostaju nepromijenjeni. Naime, usporedo sa poveanjem javnih rashoda raste i broj poreskih obveznika, odnosno veliina nacionalnog dohotka drave, tako da se teret poveanja javnih rashoda prevaljuje na nove stanovnike ne izazivajui poveanje stope fiskalnog optereenja kod starih obveznika.

Ekonomski faktori su, po Jzu, vrlo znaajni stvarni faktori porasta javnih rashoda, koji za sobom povlae poveanje poreske rtve od strane poreskih obveznika, a mijenjaju se i odnosi u raspodjeli dohotka u korist javnih potreba. Ope je poznato da razvojem proizvodnih snaga raste ekonomska mo pojedinaca i drutveno-pravnih osoba tako da drava moe znatno vie od njih uzimati sredstava za javne potrebe. Tako drava proiruje svoje funkcije od isto sigurnosno-administrativnih poslova na prosvjetno-kulturne (osniva kole, sveuilita, muzeje, kazalita, galerije i sl.) do socijalno-politikih zadataka (pomo nezaposlenima, druge socijalne pomoi, mirovine, invalidnine i sl.). Pri tom treba dodati da poslije velike ekonomske krize (1929.-1932.) drava naglo preuzima i ekonomske funkcije tako da danas ona u cilju odravanja uveanog naina proizvodnje, obavlja raznovrsne poslove ekonomske prirode (investira u privredu, daje regrese, premije i dotacije, usmjeravajui privredni razvoj u eljenom planskom pravcu), a posljedica svega toga je ogroman porast dravnih rashoda.

Na veliinu javnih rashoda najneposrednije utjeu politiki faktori i to kako unutranjo-politika situacija (nemiri, pobune, oblik vladavine, oblik politikog reima i sl.) tako i vanjsko-politika situacija (rat, hladnoratovska politika, poputanje detanta i sl.). Vojni rashodi ovdje imaju izvanredan znaaj. Sjetimo se samo kako su vojni izdaci rasli pred i za vrijeme dva svjetska rata, pred korejski rat, zatim kako multiplicirano uveava rashode bliskoistoni sukob i sl. Ilustracije radi navodimo da su u 1981. godini vojni rashodi u ukupnim rashodima SR Njemake bili 19,2%, u Nizozemskoj 9,5%, u Austriji 4,3%, u vedskoj 9,2%, vicarskoj 22,9%, u SAD 24,7%, a u 1980. godini u Velikoj Britaniji 18,8%, u Francuskoj 17,4%, itd. U nas su oni iznosili za protekli planski period oko 7% od nacionalnog dohotka. Ukupni vojni rashodi svijeta poetkom ezdesetih godina iznosili su oko 120 milijardi dolara, a danas se procjenjuju na oko 1.600 milijardi dolara, od ega oko 80% otpada na Rusiju i zemlje NATO-pakta. Cijena oruju vrtoglavo raste tako da danas jedan savremeni tenk kota oko 900.000 dolara, njemaki tenk Leopard II oko 1,500.000 dolara, jedan avion oko 20.000.000 dolara, nosa aviona do 3 milijarde dolara, itd.

Financijski uzroci porasta javnih rashoda se ispoljavaju u pojaanoj otplati prispjelih javnih zajmova i povremenim pojavama budetskih suficita. Obilje javnih prihoda budetski suficiti izazivaju i pojavu novih rashoda, esto neproduktivnih.

Sredstva se i neracionalno koriste, a jednom stvoren javni rashod nema osobinu rikverca, tako da se on mora osiguravati i u budue. Poseban znaaj, danas, u porastu javnih rashoda pripada otplatama dravnih dugova. Zaduenje po glavi stanovnika u SAD iznosilo je 1902. godine 41 dolar, 1922. godine 301 dolar, 1942. godine 685 dolara, 1962. godine 2,040 dolara, 1972. godine 2,886 dolara, a 1990. godine ak 8,957 dolara, tako da je na ime otplate zajma u godini 1990. bilo u SAD izdvojeno vie od 14% ukupnih javnih rashoda. To je iste godine u Belgiji iznosilo 10,7%, u Velikoj Britaniji 14,3%, u Italiji 10,1%, u Japanu 11,7%, u vedskoj i Norvekoj 10,6% i sl.

2. Pokrie javnih rashoda

Ne pokrivaju se svi javni rashodi na identian nain. Nekada je vrijedilo pravilo da se za svaki znaajniji rashod odredi i poseban prihod, na primjer za voenje rata ratni porez, za borbu protiv puenja porez na duhan, za borbu protiv alkoholizma porez na alkoholna pia i sl. To je, meutim, danas u potpunosti naputeno, mada se u financijsko-pravnoj praksi mogu nai jo poneki sluajevi gdje su prihodi predodreeni za tono odreene budetske rashode.

Za pokrie javnih rashoda od posebnog znaenja je njihovo razlikovanje na redovne i izvanredne. U vezi s tim je klasina teorija financija razvila i svoju klasinu teoriju pokria javnih rashoda. Po ovoj teoriji, temeljenoj na politici laissez faire, pravila pokria javnih rashoda bi se mogla svesti na slijedee odrednice:

Prvo, redovne javne rashode, bez obzira da li su jednokratni ili se periodino obnavljaju, treba pokrivati redovnim prihodima (porezi, takse, doprinosi, prihodi od dravnih poduzea i sl.);

Drugo, izvanredne neproduktivne i nerentabilne javne rashode (tete od sua, poplava, potresa, manji javni radovi) u normalnim prilikama takoer treba pokrivati redovnim prihodima, a u nenormalnim neredovnim prilikama (rat, velike elementarne nepogode i sl.) pored redovnih prihoda mogu se koristiti i izvanredni (izvanredni porezi, zajmovi);

Tree, izvanredne, produktivne i rentabilne javne rashode (izgradnja eljeznica, dravnih poduzea), u pravilu, treba pokrivati javnim zajmovima.

Pokrie javnih rashoda na izloen nain pravda se stavom da redovne rashode treba namiriti redovnim povratnim prihodima, jer ako bi bio namiren izvanrednim jednokratnim prihodima (zajam, prodaja dravne imovine, itd.) u narednim razdobljima ne bi bilo vie takvih sredstava na raspolaganju, pa se taj redovni rashod ne bi mogao vie financirati. Izvanredne, neproduktivne i nerentabilne rashode ne bi bilo svrsishodno pokrivati, osim iznimno u nenormalnim okolnostima, zajmovima iz razloga to zajam treba vraati. Zato samo izvanredne, rentabilne i produktivne javne rashode treba financirati iz javnih zajmova, s obzirom da je realno oekivati da e se oni vraati iz dobiti novoosnovanih dravnih poduzea.

Savremenu (modernu) teoriju pokria javnih rashoda daje savremena ekonomsko-financijska teorija, posebno u radovima Neokeynsijanaca. Ova teorija polazi od injenice, koju je Marx ve odavno istako, da je za kapitalistiku privredu svojstveno ciklino kretanje pri emu je kriza recesija poetak i zavretak konjunkturnog ciklusa. Neokeynsijanci kritiziraju izloena klasina pravila pokria javnih rashoda kao kruta i nesvrsishodna, ije bi dosljedno provoenje u praksi uveliko pootrilo ekonomske krize sputajui deflacioni gap na najnii nivo sa svim onim posljedicama na ekonomskom i socijalnom planu (nezaposlenost, nemiri, trajkovi, itd.), ugroavajui na taj nain i sam opstanak kapitalistikog naina proizvodnje. Zato se oni zalau za aktivnu ekonomsku ulogu drave (dravni intervencionizam), a sljedstveno tom i za politiku aktivnih funkcionalnih financija javnih rashoda kao monom faktoru stabilizacione ekonomske politike. U tom smislu oni predlau znatne izmjene u pokriu javnih rashoda, a koje bi se mogle svesti na slijedee:

U periodu krize recesije, kada je zaposlenost svih proizvodnih faktora na dosta niskom nivou, kad nema interesa za investicije, kad nema dovoljno plateno sposobne tranje, pa cijene padaju, a time i dohodak, onda treba u cilju oivljavanja privredne aktivnosti smanjiti poreze, a vie koristiti javne zajmove kako za pokrie redovnih, tako i izvanrednih rashoda; i

U periodu inflacije prosperiteta kad su proizvodni faktori do maksimuma iskoriteni, kad nema nezaposlenih, kad cijene rastu, te sljedstveno tom i dohodak (plae, profit, renta i kamata) onda treba koristiti u pojaanom intenzitetu i druge dabine, te tako stvarati budetske suficite kojima bi se pokrivali manjkovi deficiti nastali u vrijeme depresije.

3. Efekti javnih rashoda

U financijsko-pravnoj literaturi postoje vrlo razliita gledita o utjecajima javnih rashoda na privredu i stanovnitvo. Klasina financijska nauka, sa izuzetkom Kameralista, smatrala je dravne rashode nunim zlom i potpuno neutralnim na privredna kretanja. Stav o neutralnim javnim rashodima potjee iz osnovnih postavki teorije liberalnog kapitalizma, po kojoj privatna inicijativa ima primat nad drutveno-dravnom, istiui pri tom i zahtjev da javni rashodi budu to manji, tek toliki da osiguraju unutranju i vanjsku sigurnost zemlje.

Meutim, strogo uzeto, pravih i neutralnih rashoda nema, niti ih je bilo, ega su i klasici bili svjesni. Uzmimo, na primjer, rashode za vojsku i naoruanje, koji su u svim zemljama vrlo veliki, tretiraju se u teoriji kao neproduktivni javni rashodi koji negativno utjeu na privredu i bilancu date zemlje. Ali, treba znati da je vojska najvei potroa izvjesnih proizvoda (odjea, obua, oprema, hrana), to omoguuje zapoljavanje u nizu privrednih grana i time pozitivno utjee na plae i cijene, tako da javni rashodi za ove namjene indirektno postaju znaajan faktor u porastu nacionalnog dohotka. Raspoloivi statistiki podaci pokazuju da su oba rata, naroito drugi svjetski rat, imali, nesumnjivo, pozitivne efekte na razvoj nauke i privrede u svijetu. Posebno je znaajan efekt vojnih rashoda na novu tehnologiju i progres znatnog broja novih naunih disciplina. Korienje atomske energije u miroljubive svrhe ima svoje porijeklo u rashodima za naoruanje. Sve u svemu, dakle, treba rei da izdaci za vojsku i naoruanje nisu neutralni, te da i oni imaju znajne efekte na privredu i stanovnitvo. Posebno sada rashodi za obrazovanje, kulturu, nauku i sl. (financiranje drutvenih djelatnosti) nisu neutralni jer oni direktno uveavaju realne osobne dohotke osoba koje rade u tim slubama. Najneutralniji su moda rashodi za pravosue, unutranju sigurnost i upravu, ali i oni istina indirektno i u kontroliranim visinama doprinose privredi i stanovnitvu.

Nasuprot klasiarima, predstavnici moderne financijske teorije smatraju da nema neutralnih javnih rashoda, nego da su oni uvijek, neki manje, a neki vie aktivni. Aktivna uloga javnih rashoda se ogleda u mijenjanju privrede i socijalne strukture zemlje. Direktan utjecaj javnih rashoda na privredu ispoljava se kroz investicijska ulaganja u drutvena privredna poduzea, ime se direktno stvaraju ekonomska dobra i poveava nacionalni dohodak. Indirektan utjecaj javnih rashoda na privredu se ogleda kroz rashode za drutvene djelatnosti koji posredno kroz vii nivo obrazovanja, vii zdravstveni standard i sl. doprinose poveanju produktivnosti rada u privredi, boljem rjeavanju privrednih problema, boljoj organiziranosti itd.

Velika, aktivna uloga je uloga socijalnih rashoda. To su rashodi na mirovine, pomoi oteenim osobama, druge socijalne pomoi, pomo nezaposlenim, pomo djeci, pomoi oboljelim i socijalno ugroenim i sl. Neposredan utjecaj ovih rashoda je u tome to uveava dohotke ovih osoba, a posredan u tome to posredstvom veih dohodaka raste i plateno sposobna tranja koja e se u uvjetima depresije vrlo povoljno reflektirati na aktiviranje proizvodnih kapaciteta.

Prouavajui aktivnu ulogu i efekte javnih rashoda francuski teoretiari su razradili teoriju filtra, po kojoj financijski mehanizam drave predstavlja jedan gigantski filter, koji porezima i drugim dabinama crpi iz privrede odreena financijska sredstva, potom ih putem javnih rashoda troi u eljenom pravcu, aktivno utjeui na proizvodnju, zaposlenost i raspodjelu nacionalnog dohotka. Ovdje se, dakle, radi, slikovito opisuje M. Duverge o tome da se izmijeni namjena novca, da se oduzme od onih koji bi ga upotrijebili na manje produktivne ciljeve i preda onima koji e ga efikasnije iskoristiti.

Najznaajniji doprinos u analizi efekata javnih rashoda daje Neokeynesijanska kola ekonomske misli. U svojim ope poznatim radovima J. M. Keynes, A. Hansen, A. Lerner, R. Musgrave i drugi neokeynesijanci pokazali su da posredstvom javnih produktivnih i rentabilnih rashoda drava najsvrsishodinije postie totalni rashod koji je preduvjet punog privrednog prosperiteta i pokretanja neaktivnih snaga u privredi. Direktni javni rashodi u privredi (investicije) se najee prakticiraju u vrijeme depresije, tako da oni predstavljaju komplementarne rashode za privatne investicije, inei zajedno sa njime totalni rashod, a sve u cilju otklanjanja stagnacije i uspostavljanja pune zaposlenosti svih proizvodnih faktora. U tu svrhu drava se slui poznatim anticiklinim fiskalnim instrumentima, kao to su javni zajmovi i budetski sistematski deficiti. Meutim, djelovanja javnih rashoda nisu jednokratna. Ona se razvijaju u valovima, ukoliko direktni javni rashodi zaposle vie radnika, utoliko e njihov dohodak biti vei. Porast dohotka izazvat e i sekundarne posljedice, izazvat e i veu ukupnu plateno sposobnu tranju za potronim dobrima i uslugama. Novi dohoci proizvoaa potronih dobara i usluga doprinijet e u treoj fazi uveanju proizvodnje proizvodnih i potronih dobara. To se dalje kree u sve irim krugovima, izazivajui multiplicirano poveanje proizvodnje i dohotka u cijeloj privredi. Ova uzrono posljedina ekspanzija dohotka i proizvodnje se u ekonomsko financijskoj literaturi naziva multiplikatorom javnih rashoda, koji, dakle, pokazuje koliko se poveavaju, odnosno smanjuju rashodi javnog sektora. Meutim, potrebno je praviti razliku izmeu multiplikatora i Pump priming Policy. Politika pump priminga ima mnogo skromniji cilj, djeluje kratkorono i ima zadatak da privredi koja dobro napreduje, ali u kojoj su se pojavile neke pukotine, sitniji poremeaji, disproporcije i sl., ubrizga dodatnu snagu, dodatnu krv putem javnih rashoda, a ona e se potom ve sama od sebe razvijati i unapreivati bez dodatnih velikih zahvata kao kod multiplikatora.

Pojam multiplikatora tijesno je vazan i sa pojmom akceleratora koji pokazuje odnos izmeu vrijednosti neto investicija javnog sektora i poveanja tranje. Akceleratorom se najee nastoje otkloniti, putem jednokratnih javih rashoda (subvencije, premije, garancije i sl.), neravnotee i uska grla u pojedinim granama privrede.

P O G L A V L J E T R E E

JAVNI PRIHODI

I. POJAM, PRAVNE OSNOVE I RASPODJELA JAVNIH PRIHODA

1. Pojam i pravne osnove za stjecanje javnih prihoda

Pod javnim (dravnim, fiskalnim, drutvenim) prihodima podrazumijevamo ukupnost novanih sredstava, materijalnih dobara, usluga, prava itd. koja javno-pravna tijela koriste za financiranje javnih (dravnih, drutvenih) potreba rashoda. Sadraj javnih prihoda moe biti novac, razna materijalna dobra, usluge, radna snaga, odreena prava itd. No, ipak, za savremene dravne financije svojstveni su gotovo iskljuivo novani oblici javnih prihoda.

Oblici ispoljavanja javnih prihoda su se, povijesno gledano, mijenjali. Mijenjali su se ne samo oblici ispoljavanja javnih prihoda nego i njihov znaaj. Nekada su u robovlasnikim i feudalnim dravama primarni znaaj imali regali i domenski prihodi. Regali (lat. regalis kraljevski, carski) su prihodi koje je drava stjecala na temelju ugovora o zakupu ili na temelju poduzetnitva ako je ona sama obavljala te poslove. To su bili prihodi na temelju prava na lov, prava korienja mostova, skela, prava eksploatacije rudnih bogatstava, prava kovanja novca, prava proizvodnje i distribucije soli i sl. Domenski prihodi (lat. dominium posjed, vlasnitvo) su kroz cijeli Stari i Srednji vijek bili osnovni izvori dravnih prihoda. Temelj za njihovo ubiranje je vlasnitvo, odnosno tadanje shvaanje da je vladar (car, kralj) vrhovni vlasnik (dominium eminens) zemljita, pa su sljedstveno tom njegovi podanici (feudalci, seljaci i kmetovi) u vazalnom, potinjenom odnosu prema monarhu, tako da koristei njegovu zemlju, ume, rijeke i druga dobra moraju davati dio plodova za financiranje potreba monarha, njegove administracije i vojske. U domenske prihode su spadali i prihodi na temelju dravnog vlasnitva nad industrijskim i trgovakim, a i drugim poduzeima.

Danas u savremenim dravnim financijama domeni i regali nemaju neki vei znaaj. Primarno mjesto pripada dabinama fiskalnim prihodima. To su prihodi na temelju dravne prinude, fiskalnog suvereniteta i na toj osnovi prisvajanja kupovne snage fizikih i pravnih osoba. Oblici ispoljavanja dabina su najee porezi, carine, doprinosi i takse.

Iz izloenog se moe zakljuiti da pravni osnovi stjecanja javnih prihoda mogu biti razliiti, a najznaajniji su:

- Pravo prinude (ius imperium) kojim drava uvodi i ubire fiskalne

dabine prinudno na bazi svog fiskalnog suvereniteta;

- Pravo vlasnitva, putem kojega drava stjee prihode na temelju vlasnikih prava, na primjer ako je vlasnik ili suvlasnik dioniar neke imovine, nekog poduzea, pa na temelju toga ubire profit, divedendu, rentu i sl.;

- Imovinsko pravo iz ugovora slino kao i fizike i druge pravne osobe, tako i drava stupa u ugovorne odnose sa drugim osobama u pravu, te stjee prihode, kao na primjer, stjee kamatu temeljem ugovora o kreditu, stjee razliku u cijeni maru, stjee profit na temelju ugovora o kupnji i prodaji vrijednosnih papira, deviza, zlata i sl.;

- Prava iz retorzija, su ona prava po kojima drava stjee prihode naplaivanjem novanih kazni, konfiskacija, reparacija i sl.:

- Prava iz nasljedstva, po kojima se drava pojavljuje kao nasljednik stvarnih i obligacionih prava u sluaju da iza de cuis-a ne ostaju zakonom priznati sljedbenici i

- ostali pravni temelji manjeg znaenja, na primjer pokloni, niije stvari (res nulius), itd.

2. Vrste javnih prihoda

U financijsko-pravnoj literaturi se, zavisno od kriterija, susreemo s razliitim klasifikacijama javnih prihoda. Ove podjele pored nauno-obrazovnog imaju i ekonomsko-politiki znaaj, posebno za pravovremeno poduzimanje odgovarajuih instrumenata fiskalne politike. Najznaajnije podjele javnih prihoda su slijedee:

2.1. Originarni i derivativni javni prihodi

Originarni javni prihodi (izvorni javni prihodi) su oni drutveni prihodi koje javnopravna tijela ostvaruju izvorno neposredno temeljem svoje privredno pravne aktivnosti (dravna privredna poduzea, instituti za pruanje usluga i sl.) ili pak na temelju vlasnitva (renta, kamata, itd.). Ovdje se poloaj drave i drugih javnopravnih tijela u poslovnim transakcijama bitno ne razlikuje od poloaja fizikih i pravnih osoba.

Derivativni javni prihodi su nasuprot originarnim izvedenog karaktera. Proizlaze iz imovine i dohotka drugih osoba, budui da ih javnopravna tijela ostvaruju na temelju ius imperium-a od drugih pravnih i fizikih osoba. U ove prihode spadaju porezi, doprinosi, takse, carine, parafiskaliteti i sl.

U financijsko-pravnoj teoriji i praksi originarni prihodi se nazivaju i privatnopravnim prihodima, a derivativni javnopravnim prihodima. Derivativni javni prihodi se ubiru na temelju vlasti prinude koja je inkorporirana u fiskalni suverenitet drave. esto se fiskalni suverenitet identificira s financijskim suverenitetom. Meutim, to su dva razliita pojma. Fiskalni suverenitet se odnosi na prava javnopravnog tijela da ustanovljava, utvruje fiskalne prinudne prihode, dok se financijski suverenitet odnosi kako na fiskalni dio, tako i na monetarni suverenitet emisija novca, voenje monetarne politike i sl.

2.2. Redovni i izvanredni javni prihodi

Zavisno od vremena pritjecanja prihode dijelimo na redovne i izvanredne. Redovni se javljaju stalno, ubiru se bez prestanka permanentno, alimentiraju se iz izvora koji se ekonomski stalno obnavljaju (na primjer dohodak) a