Hakani Širvani

Pored Horasana i Farsa, u Iranu je i Azerbejdžan poznat kao kulturni region i domovina velikih naučnika i književnika. I poslije islamizacije Azerbejdžan je imao posebnu važnost u iranskoj kulturi. U takvoj sredini javili su se i istaknuti pjesnici koji spadaju u vrhunske iranske pjesnike. Među najpoznatije spadaju: Hakani Širvani, Mudžir Bejlekani, Feleki Širvani i Nizami Gendževi. Svi ovi pjesnici su njegovali poseban stil. Upotrebljavali su perzijski jezik, ali sa dosta turskih riječi i kontrukcija koje ne susrećemo kod horasanskih pjesnika.

Hakani je veliki iranski pjesnik i istaknuti majstor paneigiričke kaside (pjesme elegičnog ili vjerskog sadržaja) koji se može svrstati rame uz rame sa Enverijem. Rođen je oko 1120. godine u gradu Širvani, što se vidi iz sljedećih stihova jedne njegove kaside:

Ne nalazi mahanu Širvanu, jer je HakaniIz tog grada kojem je na početku šer (zlo).

Zašto da nalaziš mahanu gradu zbog dva slova,Od kojih prvo simboliše Šerijat, a drugo čovjeka.

Pjesnik Hakani porijeklom je iz zanatlijske porodice od oca stolara i majke hriščanke- nestorijanske oslobođene robinje koja je primila islam nešto prije udaje. Sredina Širvana u Zakavkazju gdje su se recipročno prožimale tradicije hrišćanstva i islama, kao i samo porijeklo pjesnika iz mješovitog braka, udarali su prve pečate na odgoj Hakanija. On je od majke dobro naučio osnovna učenja hrišćanstva i liturgije. Rijetkost je u perzijskoj književnosti da se u divanu jednog pjesnika nalazi toliko obilje hrišćanskih likova i simbola koji se isprepliću sa odgovarajućim likovima i simbolima u islamu. Iako je imao siromašne roditelje na njegovu sreću, imao je strica, vrlo učenog ljekara koji se zanimao i za filozofiju, po imenu Kafijudina Omera ben Osmana, koji će sve do svoje smrti, kada je Hakani imao 25 godina, voditi brigu o školovanju i obrazovanju svoga bratića.

Hakani svakako ne ignoriše ni svoga oca stolara nego mu čak posvećuje jednu kasidu, a sa krajnjom nježnošću piše o svojoj majci. Isto tako ne zaboravlja i svog strica kome je zahvalan i kome takođe posvećuje stihove koje je napisao u svojoj mesneviji Tuhfetul-Irakajn.

Od ovog strica meni je stigla blagodat,Koja od sunca stiže vodi i zemlji.

Moj siroti otac, zbog nepravde sudbine,Ostavi me kao Sam Zala.

On postupi kao Simurg ptica odmah,I mene uze pod krilo kao Zala (Simurg).

Izvede me na Kaf planinu znanja,I odgaja me u svom toplom gnijezdu.

Taj čovjek u pažnji prema siročetu sa mnom učiniOno što je stric Muhammedu učinio.

Pazio me je radi mog savršenstva,Od vatre i vode još od sedme moje godine.

Zauzimanjem strica koji je kod Hakanija nazreo talenat pjesnika i želju za obrazovanjem, naučio je i arapski jezik, upoznao arapsku književnost, kao i sve u to vrijeme razvijene znanosti, posebno teologiju, astronomiju, filozofiju, medicinu, književnost, egzegezu Kur'ana i Biblije. Egzegeza je kritičko tumačenje tekstova (napose biblijskih, gramatičkih, povijesnih, pravnih itd.).

Uprkos pažnji strica, pjesnik u životu nije nailazio na ono što je očekivao. U gradu Širvanu zbog svog niskog porijekla nije nailazio na željeno razumijevanje i poštovanje. Uz to nije nalazio i susretao mecene i zastupnike poezije i pjesnika kao što je to bio slučaj u doba Rudekija i Unsurija. Ambicioznog mladog pjesnika pratile su neimaština, poniženja, a on lično nije imao iskrena prijatelja kome bi se mogao izjadati. Tako je rastao i kod njega se u takvoj sredini stvarao kompleks manje vrijednosti, što je u njemu stvaralo srdžbu i gnjev prema sugrađanima koji ne znaju cijeniti prave vrijednosti. Sve će to naći odraza u njegovim stihovima.

Sa kime da se zbližim, kada iskrenih prijateljaU moje doba nema, ili na ovom svijetu nema ni same iskrenosti.

U čitavom Širvanu ne stekoh ni pola prijatelja,Prijatelja je i nemoguće, o da bar bijaše poznanika.

Važan momenat u životu pjesnika bilo je poznanstvo sa tadašnjim starijim pjesnikom iz Gendže po imenu Ebul-Alaom Gendževijem, čime mu je makar i

za kratko vrijeme bila osigurana naklonost sudbine i životna sreća. Ebul-Ala je takođe uočio talenat kod stolarevog sina i primio ga za svog učenika da ga još više obrazuje i usavrši. U znak posebne pažnje dao mu je kćerku za ženu. Ali Hakani nije dugo ostao u prijateljskim odnosima ni sa pjesnikom Gendževijem. Smatrao je da mu se ne ukazuje dovoljno pažnje, mada mu je širvanski šah davao platu i razne druge nagrade. Bio je pjesnički genije, ali njegova mašta nije znala za granice, pa je raskorak između želja i onoga što mu je bilo dostupno u životu stvaralo kod njega nezadovoljstvo i razočarenje.

Ne zadovoljavajući se skučenom sredinom u malom gradu, a željan glasa i slave, stalno je nastojao da ide dalje u druge pokrajine i zemlje. Svojim načinom pisanja i stalnim migracijama izazvao je nemir kod šahova iz Širvana. Da bi izbjegao sve te nemire i da ne bi pogoršao situaciju koja je mogla da se dogodi, traži dozvolu za odlazak pod izgovorom da ide na hodočašće (hadž), dobija dozvolu i ide u Meku. Poslije ovog puta napisao je poznatu mesneviju Poklon dva Iraka. Ova mesnevija je ustvari prva zabilješka na perzijskom jeziku. Sam pjesnik je imao i drugi naziv za ovu mesneviju i to Poklon memorija i izbor mišljenja. To je spjev- mesnevija od tri hiljade stihova, a sastoji se iz šest besjeda i završnog dijela. Svaka besjeda počinje opisom sunca i obraćanjem suncu.

Izgleda da su ovaj put na hadž i posjeta Muhammedovom a.s., grobu i drugim svetim mjestima učinili da se kod Hakanija počnu buditi sufijske sklonosti koje su se ranije kod njega javljale, ali ne kao sada. Na sufijsko opredjeljenje Hakanija imalo je uticaja i njegovo poznanstvo sa sufijskim pjesnikom Sanaijem. U svjetlu ovih podataka postaje jasnije odakle u njegovoj mesneviji Poklon dva Iraka sufijske naklonosti iskazane sufijskom simbolikom i specifičnim lirskim slikama. Ali, Hakani se više zadržava na nivou zemaljske stvarnosti i u krajnjoj analizi se vidi da on, ustvari, u svojim lirskim slikama govori o ljubavi i realnom, a ne apstraktnom predmetu ljubavi.Kada je pjesnik ovako orijentisan pokušao da pobjegne sa širvanskog dvora, uhvaćen je i bačen u tamnicu. Život u zatvoru opisao je u Zatvorskim kasidama. To su elegije iz zatvora, u kojima se snažno doimaju opisi njegovog gnjeva i beznadežnosti u zatvoru. Okove u koje je bio okovan upoređuje sa zmijama Zahaka:

Aždahe su mi zaspale na nogama,Kada ni ustati nisam mogao.

Noge su mi bile pod željeznom planinom,Kako se može ustati s planinom na nogama?!

Ostaše Zahakove zmije na mojim nogama,A iz trepavica sipa riznica carska.

Deset godina nakon hodočašća napisao je svoju najpoznatiju kasidu- tužbalicu Terase Medaina. Ova kasida je nastala kao rezultat njegovog poznavanja pjesnika Buhturija koji je napisao sličnu kasidu na arapskom jeziku i neposredno kao rezultat posjete pomenutim ruševinama Medaina. U jednom periodu Hakanijevog života počinju ga pratiti nesreće koje ga guraju u pesimizam i sufizam. Prvo mu je umro dvadesetogodišnji sin Rešidudin, zatim prva žena, pa ubrzo i kćerka o čemu će spjevati posebne kaside u kojima izlaže svoju bol. Nakon toga odlazi iz Širvana i nastanjuje se u Tebrizu gdje živi mirno i povučeno poput tamošnjih zemljoposjednika. Uz takvo gorko životno iskustvo, s uvjerenjem da nije shvaćen, umro je u samoći u Tebrizu 1199 godine.

Hakanijeva djela

Književna zaostavština Hakanija, koja se sastoji od kasida, gazela, kit'i-epigrama, rubaija, terkibi benda i terdžii benda i mesnevije Poklon dva Iraka od tri hiljade distiha, sakupljena je u njegov divan. Generalno gledajući, divan je dosta težak za razumijevanje. Neki iranski kritičari čak tvrde da sav njegov divan ima samo 500 distiha koji se mogu razumjeti. Hakanijev divan je odraz njegovog života i sav je ispunjen napomenama o životu koje on saopštava izvanrednom poetskom snagom. Najveći dio Hakanijeva stvaralaštva čine kaside.

Pošto je dobro poznavao horasanske pjesnike, posebno Rudekija, Unsurija, Minučihrija i Sanaija, u njegovim kasidama se mogu uočiti njihovi utjecaji.

Hakanijeve kaside nisu obični hvalospjevi valdarima, pomoću kojih želi da osigura egzistenciju i da se približi dvoru. Neke kaside nikada nije ni uputio onima kojima su bile posvećene, jer je i sam uviđao da su, uprkos cijelog majistorstva, originalnosti metafora i drugih pjesničkih slika, zaprljane pohvalama i veličanjem vladara bez ugleda i vrijednosti, iza kojih u historiji praktično nije ostalo nikakva traga i djela dostojna i vrijedna spomena.

Kritičar Ali Dešti koji se bavio izučavanjem i obrađivanjem Hakanijevih djela, uočio je sedam karakterističnih crta, kod Hakanija, koje ne postoje kod drugih iranskih pjesnika kaside i to:

1. Prije svega kod Hakanija se primjećuje lični ponos i on nikada ne zapada u poltronstvo prema vladarima kao npr. Unsuri, Enveri, Farjabi, Muizi i drugi. On je više cijenio svoju poeziju nego darove vladara, što direktno u jednoj kasidi i veli:

Šah je posjedovao krunu jedne do dvije zemlje, ali zbog moje pjesme, okruni se krunom slave nad sedam zemalja.Šah me krunom darova, a ja njega dušom svojom, tj. Poezijom,Kruh je njegov sjeme što nestaje, a duša moja vječna riznica.

2. svi veliki paneigiričari imaju običaj da kasidu počinju opisom prirode, ljubavi ili sjedeljke uz vino da bi tek onda prešli na glavni dio, na pohvalu lica kome posvećuju kasidu. I Hakani tako čini, s tom razlikom što opisima prirode, svojim idejama i razmišljanjima posvećuje glavni dio kaside, a pohvalama lica posvećuje manje stihova.

3. Hakani ne posvećuje paneigirike šahovima, emirima i dvorjanima, nego naučnicima, svetim mjestima i poslaniku Muhammedu a.s., kao i nekim gradovima. Po tome je blizak ismailitskom pjesniku Nasiri Husrevu koji je sav svoj talenat stavio u službu svojih vjerskih ubjeđenja, a ne u službu vladara.

4. Mnoge Hakanijeve kaside napisane su stilom tesavvufskog pjesnika Sanaija, a tematika im je sufijski put savršenstva, didaktika, pohvala suzdržavanju od trke za dobrima ovog svijeta, pohvala razmišljanja i duhovnog života.

5. Jedna od osobina Hakanijevih kasida jeste da je u odnosu na svoje savremenike bio pesimistički raspoložen. On je bio razočaran nedostatkom vrlina i plemenitosti i neukazivanjem poštovanja prema pravim duhovnim vrijednostima, za razliku od drugih pjesnika koji su svoj pesimizam iskazivali zbog toga što je njihov talenat ostao nepoznat ili što prema očekivanjima nisu nagrađivani.

6. Njegove elegije ga takođe odlikuju kao veoma talentovanog pisca.

7. Jedna od osobina Hakanijevih kasida, kao i čitavog njegovog divana jesu elementi sufizma.

Stil Hakanija

Najinteresantnija osobina Hakanijevog stila i jezika jeste komplikovanost i složenost njegovog jezičkog izraza, tako da su mnogi njegovi stihovi teško razumljivi. On je izvrsno vladao književnim jezikom sa vrlo bogatom leksikom. Govoreći o tome književni historičar Rezazade Šefek piše: „On je toliko vladao književnim izrazima i frazama da je mogao svaki sadržaj iskazati na svaki način, čime je podsjećao na sposobnog vojskovođu koji u svakom trenutku izvrsno komanduje svojim vojnicima.hakani sam veli da pjeva posebnim stilom:

Imam ja specifičan novi stil i imao jeIsto takav drevni stil Unsuri.

Hakani rijetko stvari i predmete naziva njihovim pravim imenima. U svom jeziku on im asocijativnim putem daje druga imena. Tako npr. U njegovom jeziku sunce je Ptica vatrenog perja, Zlatni tanjir, Ptica rubinskog tijela itd..To je Ljepotica nebeskog svoda koja bježi i spasava se od sedmoglavog diva, što podsjeća na sedam slojeva neba, Aleksandrovo ogledalo koje se javlja, pokazuje iz tmina. Za rađanje sunca ima posebne slike kao npr., na istoku se stvori otvor i otud se zlatna poluga pojavljuje, noć je kao crni orao, a sunce se javlja kao njegovo sjajno jaje od vatre koje mu se na istoku rađa...

Orao noći poput crne vrane iz grla,Vatreno jaje rađa

Povjetarac saba cijepa placentu jutra,I na istoku ispada krvavo dijete.

Zaključak

Za Hakanija se može reći da spada u pjesnike koji su počeli kao panegiričari, ali se vrlo brzo razočarali u predstavnike vlasti i zakona, pa je to kod Hakanija rezultiralo njegovim odbacivanjem dvorske poezije i okretanjem prema drugim vrijednostima kao što su sakralni objekti, Božiji poslanici i obični ljudi. Pri kraju života kod njega se osjećaju i određeni refleksi sufijskog učenja. Ako se poezija ovog perioda može podijeliti u poeziju dvora i poeziju

zatvorske ćelije, Hakanijeva poezija bliža je poeziji zatvorske ćelije, nego poeziji dvora.