Harold Blum: Borhes, Neruda i Pesoa hispanoportuglaski Vitmen Harold Blum: Borhes, Neruda i Pesoa hispanoportuglaski Vitmen[1]Prevela: Sanja etkovi Moe se rei da hispanoamerika knjievnost dvadesetog vijeka, moda i bogatija od sjevernoamerike, ima tri osnivaa: argentinskog pripovijedaa Horhe Luis Borhesa (1899-1986); ileanskog pjesnika Pabla Nerudu (1904-1973); i kubanskog romanopisca Aleha Karpentiera (1904-1980). Iz njihovog okrilja izalo je mnotvo velikih pisaca: romanopisci poput Hulia Kortasara, Gabrijela Garsije Markesa, Maria Vargas Ljose i Karlosa Fuentesa; pjesnici od meunarodnog znaaja kao to su Sesar Valjeho, Oktavio Pas i Nikolas Giljen. Ja u se koncentrisati na Borhesa i Nerudu iako e vrijeme moda dokazati Karpentierovu superiornost u odnosu na sve ostale latinoamerike pisce ovog vremena. Meutim, Karpentier se nalazi meu brojnim piscima koje je Borhes zaduio svojim djelima, kao to je Neruda zaetnik poezije koja je bila predmet Borhesove fiktivne i kritike proze, pa u ovdje govoriti o njima kao o knjievnim utemeljivaima i reprezentativnim piscima. Borhes je bio knjievno izuzetno nadareno dijete; prvo djelo objavio je u sedmoj godini; bio je to prevod prie ,,Sreni princ Oskara Vajlda. Ipak, da je Borhes umro u etrdesetoj godini mi ne bismo ni uli za njega, a latinoamerika knjievnost bi bila znaajno drugaija. Poeo je da pie vitmenovsku poeziju kada je imao osamnaest godina i elio da postane veliki bard argentinske poezije. Meutim, vremenom je shvatio da nee postati novi Vitmen; to je bila uloga koju je suvereno preuzeo Neruda. Umjesto toga poeo je da pie kabalistike i gnostike alegorijske eseje, vjerovatno pod Kafkinim uticajem, i tako je njegova specifina umjetnost procvjetala. Tome je doprinijela strana nesrea koja ga je zadesila krajem 1938. godine. Kako je od djetinjstva imao slab vid, okliznuo se na slabo osvijetljenom stepenitu i pao pretrpjevi teku povredu glave. Poto je dvije sedmice proveo u bolnici gdje je imao uasne none more, nakon ega je uslijedio veoma spor i bolan oporavak, poeo je da sumnja u svoje mentalno zdravlje i sposobnost da se bavi pisanjem. U trideset i devetoj godini pokuao da napie priu ne bi li otjerao takve strahove. Tako je nastala pria ,,Pjer Menar, pisac Kihota, koja je prethodila ,,Tlon, Uqbar, Orbis Tertius i drugim izvanrednim pripovjetkama za koje se vezuje njegovo ime. Njegova knjievna reputacija u Argentini zaeta je zbirkom Vrt sa stazama koje se ravaju (1941); dvije zbirke Lavirinti i Matarije objavljene su u SAD 1962. godine i odmah su stekle veliku popularnost.Volt VitmenBorhesova pripovjetka koju sam najvie volio prije trideset godina i koja mi je i dalje najdraa jeste ,,Smrt i busola. Kao i veina njegovih djela i ova je pria izrazito knjievnog karaktera: ona spoznaje i izraava svoju zakanjelost i neizvjesnost koja preovladava u odnosu sa ranijom knjievnou. Borhesova baka po ocu je bila Engleskinja; njegov otac je imao veliku biblioteku koja se sastojala, u najveoj mjeri, od djela engleskih pisaca. Kod Borhesa je prisutna izvjesna anomalija hispanskog pisca koji je najprije proitao Don Kihota u prevodu na engleski jezik i ija je knjievna kultura, iako univerzalnog karaktera, po svom dubljem senzibilitetu, ostala engleska i sjevernoamerika. Iako je Borhes bio usredsreen na knjievnu karijeru, on je isto tako bio zaokupljen vojnikom slavom koja je dominirala prolou njegovog oca i majke. Naslijedivi slab vid koji je sprijeio njegovog oca da postane oficir, Borhes je izgleda naslijedio i oevu sklonost ka bijegu u biblioteku kao u skrovite u kojemu je sanjarenje moglo nadomjestiti akciju koju mu je ivot uskratio. Ono to je Elman rekao za Dojsa opsjednutog ekspirom, da je teio samo da upije to vie razliitih uticaja, ini se jo tanije u Borhesovom sluaju, jer on otvoreno apsorbuje, a zatim svjesno odraava cjelokupnu kanonsku tradiciju. Da li je ovakvo otvoreno prihvatanje svojih prethodnika na kraju negativno uticalo na Borhesov knjievni uspjeh predstavlja teko pitanje na koje u, nadam se, pokuati da dam odgovor neto kasnije u ovom poglavlju.Kao gospodar lavirinta i ogledala, Borhes je temeljno izuavao knjievni uticaj, i budui da je bio skeptik koji je vie volio imaginativnu knjievnost nego religiju i filozofiju, on nas je uio da tumaimo religijske i filozofske pretpostavke prvenstveno u smislu njihove estetske vrijednosti. Njegova neobina sudbina, kao pisca i zaetnika moderne latinoamerike knjievnosti, ne moe se razdvojiti od njegove estetske univerzalnosti, niti od onoga to smatram da se mora nazvati njegovom estetskom agresivnou. itajui njegova djela danas, ja sam ujedno oaran i veseo, ak i u veoj mjeri nego to sam bio prije trideset godina, jer njegov politiki anarhizam (blae vrste, tipian za njegovog oca) djeluje tako osvjeavajue u vremenu u kojem je izuavanje knjievnosti postalo u potpunosti politizovano i kada se plaimo sve vee politizacije same knjievnosti.,,Smrt i busola predstavlja ono to je najvrjednije i najtajanstvenije kod Borhesa. Pria od dvanaest stranica govori o posljedicama krvne osvete izmeu detektiva Erika Lonrota i gangsterskog voe Reda arlaha Dendija u vizionarskom Buenos Ajresu koji je esto sredite Borhesove karakteristine fantazmagorije. Smrtni neprijatelji, Lonrot i Red arlah su oigledni iako suprotstavljeni dvojnici, na ta ukazuje i crvena boja u njihovim imenima. Borhes, estoki pobornik Jevreja, koji se ponekad alio sa tim da je i sm jevrejskog porijekla (za ta su ga optuivali faistiki sljedbenici njegovog neprijatelja, diktatora Perona), pie jevrejsku gangstersku priu koja bi se sigurno dopala Isaku Babelju, piscu izvanrednog djela Odeske prie, a koja govori o legendarnom mafijau Benija Kriku, kao Redu arlahu, velikom dendiju. Borhes je napisao lanak o Babeljevom ivotu ija su ga djela (pa i samo njegovo ime) fascinirali, pa tako ak i kratak rezime ,,Smrti i busole podsjea na Babelja.Rabinski uenjak dr Marsel Jarmolinski ubijen je u Hotelu du Nord. Na njegovom leu sa rasporenim grudima nalazi se sljedea poruka: ,,Prvo slovo Imena je izreeno. Lonrot, ovjek briljantnog uma, poput Poovog Augusta Dupina, zakljuuje da se poruka odnosi na Tetragrammaton, tajno ime JHVH-a, boga Yahveha. Nakon toga, pronaeno je i drugo tijelo sa drugim slovom Imena. Ova ubistva, zakljuuje Lonrot, predstavljaju mistini obred rtvovanja jedne poremeene jevrejske sekte. Deava se, navodno, i tree ubistvo ali le nije pronaen, i malo po malo, postaje jasno da Lonrot upada u arlahovu zamku. Ovaj krug se zatvara u naputenoj vili Triste-le-Roy, u predgrau. Red arlah objanjava svoju sloenu zamisao i govori o tri stvari kojima se posluio da namami Lonrota: ogledalima, kompasu i lavirintu u kojem je detektiv uhvaen. Na nianu arlahovog pitolja, Lonrot saosjea sa bezlinom tugom ovog gangstera i hladno govori o tome kako lavirint ima neke bespotrebne krivine i trai od njega da ga, u sljedeem ivotu, ubije u lavirintu koji bi bio zamiljen na elegantniji nain. Pria se zavrava tako to arlah ubija Lonrota izgovarajui sljedee rijei: ,,Kada te ubijem sljedeeg puta, obeavam ti da e se lavirint sastojati od samo jedne nevidljive, besprekidne linije. To je simbol Zenona iz Eleje, a za Borhesa, ovo je simbol Lonrotovog kvazi-samoubistva. Horhe Luis BorhesBorhes je o svojoj prii ,,Pjer Menar, pisac Kihota, koja obiljeava njegov istinski knjievni poetak, rekao da ispunjava osjeajem zamora i skepticizma, da govori o ,,zavretku jednog jako dugog knjievnog perioda. U tome je ironija ili alegorija ,,Smrti i busole u kojoj Lonrot i arlah pletu svoj ubistveni lavirint knjievnosti kao kombinaciju Poa, Kafke i mnogih drugih dvojnika koji se sukobljavaju u ovom dvoboju skrivenih sauesnika. Kao i mnoge druge Borhesove prie, pria o Lonrotu i arlahu je alegorija koja potvruje injenicu da tumaenje djela uvijek podrazumijeva vrstu novog pisanja. arlah suptilno kontrolie nain na koji Lonrot tumai tragove koje mu ovaj gangster ostavlja i tako predvia detektivove razliite interpretacije.Pripovjetku ,,Tion, Uqbar, Orbis Tertius, jo jednu svoju uvenu priu, Borhes zapoinje sljedeom otvorenom izjavom: ,,Svoje otkrie Uqbara dugujem vezi izmeu jednog ogledala i jedne enciklopedije. U imaginarnoj zemlji Uqbar moete pronai sve likove, mjesta i predmete Borhesovih djela; u svakom njegovom djelu javljaju se zajedno ogledalo i enciklopedija jer je, za Borhesa, svaka enciklopedija, postojea ili pretpostavljena, istovremeno i lavirint i kompas. ak i da Borhes nije osniva hispanoamerike knjievnosti (kao to jeste), ak i da njegove pripovjetke nemaju autentinu estetsku vrijednost (kao to imaju), on bi i dalje bio jedan od kanonskih pisaca Haotine epohe, jer je on, vie od bilo kojeg drugog pisca, osim Kafke kojeg svjesno oponaa, knjievni metafiziar svog vremena. Njegov kosmopolitski stav je naizgled haotian; on je imaginativno naizgled gnostik iako je intelektualno i moralno skeptini humanista. Za Borhesa su antiki grki heretici, naroito Vasilid iz Aleksandrije, njegovi pravi preci. Kratki esej ,,Odbrana Vasilida Lanog zavrava izvanrednom odbranom samog gnosticizma:Tokom prvih vjekova nae ere, gnostici su se sukobljavali sa hrianima. Oni jesu uniteni ali mi moemo da zamislimo njihovu pobjedu. Da je Aleksandrija pobijedila umjesto Rima, ekstravagantne i zamrene prie o kojima sam ovdje govorio bile bi povezane, divne i savreno obine. Izjave poput Novalisove da je ,,ivot bolest duha ili ona oajnike Remboove, ,,Pravi ivot ne postoji; mi nijesmo u svijetu, pobone laboratorije bi vjerovatno uslovno odobravale. U svakom sluaju, emu se boljem moemo nadati od toga da budemo nevani? Nema vee slave za jednog boga nego da bude osloboen svijeta?Za Borhesa, kao i za gnostike, Stvaranje i Pad kosmosa i ovjeanstva su jedno te isto. Primitivna realnost je bila Pleroma ili punoa boanskog, koju su Jevreji, poboni hriani i muslimani zvali Haos, a koju su gnostici potovali kao pramajku ili praoca. Borhes se, svojim matanjima, vraa tom potovanju. Da li ga on i dijeli sa njima? Borhes je, kao i Beket, itao openhauera sa velikim nadahnuem ali ga je Borhes tumaio kao da je ovaj govorio da ,,smo mi djelovi boga koji je, na poetku vremena, unitio samog sebe zbog svoje elje za nepostojanjem. Mrtav ili iezli bog, ili, u gnosticizmu, otueni bog, okrenut od lanog stvaranja, predstavlja jedini trag teizma kod Borhesa. Njegova metafizika, kada se ne bavi idealizmom, takoe prati openhauera i gnostike. ivimo u fantazmagoriji, iskrivljenom odrazu Vjenosti, koju je Borhes prenosio sa velikim uivanjem. ,,Nii red je ogledalo vieg reda; svjetovni aspekti odgovaraju nebeskim; mrlje koe predstavljaju mapu nepromjenljivih sazvjea; Juda, na neki nain, odraava Hrista, pie on u ,,Tri verzije Jude, gdje izopteni danski teolog Runeberg izlae svoju teoriju da je Juda, a ne Isus, bio otjelovljeni bog dodajui tako ,,ideji Sina, koja je izgleda iscrpljena svu kompleksnost zla i nesree.Dok su Valentinci propovijedali doktrinu boanskog propadanja, Borhes je bio skloniji gnosticizmu, iako moda u drastinijem obliku od bilo kojeg gnostika od vremena Ofita koji su slavili zmiju u prii o Padu. Borhesovo savrenstvo na ovom planu dolazi do izraaja u prii ,,Teolozi u kojoj dva uena doktora rane crkve, Aurelijan od Akvilerije i Don od Panonije (obojica Borhesovi izmiljeni likovi), predstavljaju suparnike u pogledu shvatanja o odbacivanju ezoterinih jeresa. Borhes, na izuzetan nain, sumira njihovo nadmetanje, naglaavajui da je Aurelijan, kao manje nadaren i tako ogoreniji protivnik, opsjednut Donom: ,,Obojica su sluila istoj vojsci, prieljkivala istu nagradu za svoja djela, ratovali protiv zajednikog neprijatelja ali Aurelijan nije napisao ni rije a da njome potajno nije nastojao da nekako prevazie Dona. Na kraju prie, Aurelijan osuuje Dona na spaljivanje na lomai pod optubom za jeres, a onda umire i sam, na potpuno isti nain, u irskoj umi zapaljenoj udarom groma. U zagrobnom ivotu Aurelijan otkriva da su, za boga, on i Don ,,jedna ista osoba, kao to Lonrot i arlah predstavljaju jednog ovjeka. Borhes je bolno dosljedan: u lavirintu njegovog univerzuma svi se sukobljavamo sa svojim odrazima u ogledalu prirode i naeg vlastitog bia.Kako svi kritiari opaaju, lavirint je centralna Borhesova slika, spoj svih njegovih opsesija i komara. Njegovi knjievni prethodnici, od Poa do Kafke, grade ovaj simbol haosa jer Borhes skoro sve moe pretvoriti u lavirint: kue, gradove, pejzae, pustinje, rijeke, i iznad svega, ideje i biblioteke. Najvei lavirint bila je palata koju je osmislio slavni graditelj Dedal, da bi ujedno zatitio i zatvorio Minotaura, polu-bika i polu-ovjeka. Nikada nijesam potpuno razumio zato je Dojs uzeo drugo ime za sebe iz mlaih dana; istina, Dablin je jedan lavirint, Uliks je drugi, a i ciklino Fineganovo bdjenje je takoe lavirint, ali Dojs je bio isuvie komian i isuvie naturalistian da bi veliao haos, za razliku od Kafke, Borhesa i Beketa. Dojs je imao maniheistike tenje ali se nije prepustio uticaju openhauera ili gnosticizma niti je razvijao vlastitu gnostiku viziju.Iako, kod Borhesa, lavirint u sutini predstavlja aljivu sliku, njegov dublji smisao je isto toliko mraan kao kod Kafke. Ako je cijeli kosmos jedan lavirint, onda je Borhesova osnovna koncepcija vezana za smrt, ili, ako posmatramo ivot iz Frojdovog ugla, mit o nagonu za smru. Tako se susreemo sa ironijom; dva moderna pisca koja je Frojd najvie iritirao bili su upravo Nabokov i Borhes. Obojica su bila razdraljiva i neprijatna kada se radilo o Frojdovim idejama. U ovom odlomku je Borhes, u najmanju ruku, impresivan:Mislim o njemu kao o nekakvom ludaku, ne? ovjeku koji je obuzet seksualnom opsesijom. Pa, moda on to nije primio k srcu. Moda se on samo igrao. Pokuao sam da itam njegove radove i smatrao sam ga, na neki nain, arlatanom ili ludakom. Na kraju krajeva, svijet je isuvie komplikovan da bi se objasnio na tako prost nain. Ali kada je u pitanju Jung, kojeg sam naravno itao mnogo vie nego Frojda, kod njega se osjea irok i otvoren um. Kod Frojda se sve svodi na nekoliko neprijatnih injenica.Tih nekoliko neprijatnih injenica, u Borhesovom sluaju, ukljuuju njegov prvi i jedini brak u ezdeset i osmoj godini, koji se zavrio razvodom nakon tri godine, i njegovu neuobiajenu bliskost sa majkom, koja je umrla 1975. u devedeset i devetoj godini ivota. Ni ove injenice ni Borhesov prezir prema Frojdu nijesu od naroite koristi itaocima osim to, moda, rasvjetljavaju njegov stav prema knjievnoj tradiciji i praktinoj prirodi njegove umjetnosti. Naroito zadovoljstvo koje knjievnost donosi Borhesu jeste preusmjeravanje starijih uticaja kao u sluaju analize Kafkinog uticaja na Brauninga u eseju ,,Kafka i njegovi prethodnici:Kafkina osobenost prisutna je, u manjoj ili veoj mjeri, u svakom od tih djela, ali da Kafka nije pisao, mi to ne bismo mogli uoiti, odnosno, ona ne bi postojala. Brauningova pjesma ,,Strahovi i skrupule nagovjetava Kafkine prie, ali itanjem Kafke znaajno se oplemenjuje i mijenja tumaenje ove pjesme. Brauning nije tumaio na nain na koji mi tumaimo. Rije ,,prethodnik je neophodna u kritikom vokabularu ali bi trebalo nastojati da se ona oslobodi svake povezanosti sa raspravom ili nadmetanjem. injenica je da svaki pisac stvara svoje prethodnike.Borhes ne bi dozvolio da takva rasprava ili nadmetanje upravljaju stvaralatvom prethodnika. U zbirci Tvorac on kae da je njegov glavni prethodnik meu argentinskim piscima bio pjesnik Leopoldo Lugones, koji je izvrio samoubistvo 1938. godine. Posveta koju je napisao Lugonesu u ovoj zbirci na konvencionalan nain zaboravlja ambivalentnost prema uticaju starijeg pjesnika koji je manifestovao Borhes i njegova generacija, iako je Borhes bio na svoj nain ambivalentan u pogledu svoje ambivalentnosti. Kako je stario, Borhes je bio sve skloniji miljenju da standardna knjievnost predstavlja neto vie od konstantnosti, da je ona jedna ogromna poema i pria koju su vjekovima gradile brojne ruke. Do ezdesetih godina, kada je Borhes postao, preme rijeima njegovog biografa, Emira Rodrigeza, ,,stari guru, ovakav njegov knjievni idealizam je postao potpun i nadvladao je skeptinije verzije zajednikih obiljeja koje je Borhes pronaao kod elija i Valerija.Jedna neobina vrsta panteizma, koju je primjenjivao prvenstveno prema piscima, postala je dominantna kod Borhesa: ne samo ekspir ve i svi drugi pisci bili su istovremeno svako i niko, jedan ivui lavirint knjievnosti. Poput Lonrota i Reda arlaha, poput teologa Aurelijana i Dona, Homer, ekspir i Borhes su se sjedinili u jednog pisca. Razmiljajui o ovom nihilistikom idealizmu, sjeam se sjajne reenice o Borhesu koju je napisala Ana Marija Bareneea: ,,Borhes je izuzetan pisac koji se zakleo da e unititi realnost i pretvoriti ovjeka u sjenku. Da se ekspir obavezao ostvarenju jednog takvog izvanrednog plana bilo bi to izvan njegovih mogunosti. Borhes vas je mogao povrijediti ali uvijek na isti nain, pa se tako dolazi do njegovog najveeg nedostatka: njegovim najboljim djelima nedostaje raznovrsnost, iako se pozivaju na cjelokupni zapadni kanon, pa i ire. Moda je, osjeajui to, Borhes pokuao da se vrati naturalistikom realizmu kasnih ezdesetih godina ali je rezultat tog pokuaja bila jo jedna fantazmagorija, Izvjetaj doktora Brodija (1970).ta ini sredite Borhesovog lavirinta? Prie koje on pria lie na fragmente romansi ali ipak Borhes, za razliku od Hotorna kojeg je veoma potovao, ne pie romanse koje zavise od drai i ogranienog znanja. Borhes je skeptian, veoma vjet i namjerno odbacuje ekstravaganciju romanse i njeno lutanje van granica. Njegova umjetnost je paljivo kontrolisana i ponekad prilino nejasna. Ni Borhes, a ni njegov italac, ne moe da se pogubi u priama u kojima je sve proraunato. Strah od onoga to Frojd naziva porodinom romansom i to bi se moglo nazvati porodinom romansom u knjievnosti osuuje Borhesa na ponavljanje i pretjerano idealizovanje odnosa izmeu pisca i itaoca. Moda je upravo zbog toga postao idealni zaetnik moderne hispanoamerike knjievnosti zbog svoje beskrajne sugestivnosti i distanciranosti od kulturnih veza. Ipak bi, u modernoj knjievnosti, njegov znaaj mogao biti manji, tj. bio bi i dalje kanonski ali ne i centralni. Poreenje njegovih pria i alegorija sa Kafkinim, ako ih itamo uporedo, dovodi do ne ba laskavog zakljuka o Borhesovom djelu ali je takvo itanje neizbjeno, djelimino zato to Borhes toliko podsjea na Kafku, i otvoreno i implicitno. Beket, sa kojim je Borhes podijelio meunarodnu nagradu za knjievnost 1961., zahtijeva intenzivno iitavanje za razliku od Borhesa. Borhesova vjetina je izuzetna ali ne podrava openhauerovu viziju tako mono kao to to ini Beket.Semjuel BeketUprkos svemu, Borhesov e poloaj u Zapadnom kanonu, ukoliko se odri, biti isto toliko siguran kao i Kafkin i Beketov. On je najuniverzalniji od svih latinoamerikih pisaca dvadesetog vijeka. Ako izuzmemo najjae moderne pisce Frojda, Prusta i Dojsa Borhes ima mnogo veu mo uticaja na itaoca od bilo kog drugog pisca. Ako esto i paljivo itate Borhesa postaete neka vrsta borhesijanca, jer se itanjem njegovih djela aktivira jedna posebna svijest o knjievnosti u pogledu ijeg razvoja je Borhes otiao dalje od bilo koga.Ovu svijest, istovremeno vizionarsku i ironinu, teko je opisati jer ona rui diskurzivne suprotnosti izmeu privatnog i javnog. Ona je povezana sa shvatanjem da je sva knjievnost, u nekom stupnju, plagijaristika, to predstavlja ideju koju je Borhes preuzeo od Tomasa De Kvinsija, engleskog esejiste iz doba romantizma, izuzetno samosvjesnog plagijariste koji je moda i najznaajniji Borhesov prethodnik. De Kvinsi je pisao neoromantiarsku prozu, skoro baroknu u svom kompleksnom emocionalnom intenzitetu i rapsodijskom, esto maginom impulsu. Borhesov prozni stil je skoro reakcija na De Kvinsijev, ali su Borhesovi postupci i opsesije veoma sline onima koje je imao autor Ispovjesti uivaoca opijuma i nedovrenog djela Suspiria de Profundis. De Kvinsi je najoriginalniji i najsuptilniji kao tuma vlastitih snova od kojih je Borhes neke prenio u svoje prie. Jedna od njih, ,,Besmrtnik, predstavlja jedno od naboljih Borhesovih djela i saetak gotovo svih njegovih kreativnih opsesija na etrnaest strana. Ona je jedan od malobrojnih velianstvenih primjera fantastine knjievnosti ovog vijeka.Vei dio ,,Besmrtnika pria u prvom licu Flaminije Ruf, poslanik rimske legije koja se nalazila u Egiptu, za vrijeme vladavine cara Dioklecijana. Njegov identitet predstavlja, ve na samom poetku, iznenaenje; rukopis otkriven 1929. godine u Londonu bio je skriven u poslednjem tomu Ilijade Aleksandra Poupa (1720) koja se sastoji od est tomova. Napisana na engleskom jeziku, u drugoj deceniji XX vijeka, vjerovatno je djelo antikvara Dozefa Kartafilusa iz Smirne, ,,oronulog i blijedog ovjeka, sivih oiju i sijede brade, izrazito neupadljiva lica, koji je govorio francuski, engleski i ,,udnu mjeavinu panskog iz Soluna i portugalskog iz Makaa. Pretpostavljamo, na kraju prie, da izrazito neupadljivo lice pripada Besmrtniku, samom pjesniku Homeru, koji se stapa sa rimskom legijom i, na kraju, (pretpostavljam) i sa samim Borhesom, dok pria ,,Besmrtnik sjedinjuje Borhesa sa njegovim prethodnicima: De Kvinsijem, Poom, Kafkom, oom, estertonom, Konradom i jo nekolicinom.,,Besmrtnik bi se mogao zvati i ,,Homer i lavirint jer ta dva entiteta, pisac i porueni lavirintski Grad Besmrtnika ine ovu priu. Poslanik Ruf, koji kree u pohod da pronae Grad Besmrtnika, vidi svog dvojnika u zastraujuoj prilici za koju se ispostavlja da predstavlja Homera, prvog besmrtnika meu pjesnicima. Ronald D. Krajst (kakvo borheovsko ime!) u studiji o Borhesovoj umjetnosti iluzije, tumai ovu priu kao konradsko-eliotsko putovanje u simboliko Srce tame. Ovo poreenje je korisno, ako ne raunamo moralni element kod Konrada kojeg nema u ,,Besmrtniku i koji je rijetko od centralnog znaaja kod Borhesa ija je veliina spojena sa njegovom herojskom estetikom koja odbacuje konvencionalne moralne i drutvene obzire, pa se ak i poigrava tako to potcjenjuje Homera kao da je njegova epska umjetnost trivijalna.Homer je, kao i ekspir, za Borhesa, Stvaralac ili arhetipski pjesnik, ali i arhetipski ovjek, poput Blejkovog Albiona ili Dojsovog Irvikera (Here Comes Everyone) to je vjerovatno razlog zbog kojeg je Borhes, sa odreenom ironijom, rekao da ,,Besmrtnik predstavlja ,,kratak pregled etike za besmrtnike. Ispostavlja se da je ova etika samo uobiajeno Borhesovo izbjegavanje porodine romanse u knjievnosti, njegovo idealizovanje odnosa uticaja. Svi pisci su jednaki; originalnosti nema. Homer i ekspir, koji predstavljaju svakog drugog, ine individualnost nemoguom, pa je osobnost prevazieni mit. Svako od nas ivi vjeno, pa e biti vremena da itamo svakog pisca i svako djelo, kao u oovom Povratku u Metuzalem, koji je jedan od glavnih izvora ,,Besmrtnika.Ovakav bi knjievni idealizam, kad ne bi bio proet grubom ironijom, uinio Borhesa neinteresantnim, a ,,Besmrtnika nekom vrstom parodije i nagovjetaja jednog multikulturalnog manifesta. Meutim, nema potrebe za takvim strahovanjima: ova pria je Borhesov najmraniji i najjeziviji komar, a idealizacija knjievnosti je ublaena sviftovskom ironijom nihilistikog pesimizma u kojoj se besmrtnost smatra najveim komarom, arhitekturom sna koji moe biti iskljuivo lavirint. Meu svim Borhesovim fantazmagorijama Grad Besmrtnih je najoajniji. Ruf, rimski poslanik, koji istrauje grad, smatra da je ,,toliko uasan da samo njegovo postojanje utie na prolost i budunost pa, na neki nain, ugroava i same zvijezde na nebu.Kljuna rije ovdje je ,,utie, a dominantni osjeaj kod ,,Besmrtnika je upravo uas koji donosi uticanje. Kada se prvi put pojavi, Homer predstavlja nijemog, bijednog primitivca koji se hrani zmijama, a dugo traena Rijeka besmrtnosti izgleda kao pjeani potoi. Kao i drugi Besmrtnici, Homer je skoro uniten ivotom ,,istog razmiljanja. Ako Hamlet ne misli predugo ve premudro, onda Borhesov Homer (koji je isto tako i ekspir) ne misli pretjerano dobro ve suvie dugo. Ovdje je djelimino zastupljena satira Povratka u Metuzalem ali Borhes estoko napada i vlastiti knjievni idealizam. Bez rivalstva i rasprave meu Besmrtnicima, paradoksalno, nema ni ivota i knjievnost umire. Za Borhesa je cjelokupna teologija oblast fantastine knjievnosti. U ,,Besmrtnicima, sa izvanrednom ironijom, on opaa da, uprkos proklamovanju vjerovanja u besmrtnost, Jevreji, hriani i muslimani potuju samo zemaljski svijet jer jedino u njega iskreno vjeruju, a svoj poloaj na onom svijetu posmatraju kao nagradu ili kaznu za svoj ivot na zemlji. U jednoj biljeci iz 1966. godine, Borhes sjajno komentarie poloaj ontoteologije i spekulativne metafizike:Jednom sam napravio antologiju fantastine knjievnosti. Moram rei da je takva knjiga jedna od rijetkih koju neki novi Noje treba da sauva od nekog novog potopa, ali osuujem propust glavnih i neoekivanih majstora ovog anra: Parmenida, Platona, Dona Skot Erigena, Alberta Magnusa, Spinoze, Lajbnica, Kanta, Fransisa Bredlija. U stvari, ta ini genijalnost Velsa ili Edgar Alan Poa cvijet koji nam dolazi iz budunosti, tijelo podvrgnuto hipnozi sukobljeno sa boijom tvorevinom, sa komplikovanom teorijom o biu koje moe biti trojstvo i koje usamljeno trpi uvijek bez vremena? ta je bezoar u poreenju sa pojmom prethodno uspostavljene harmonije? ta je jednorog naspram Trojstva? Ko je Lucijus Apulej spram budistike Mahajane (velikog vozila)? ta su sve arapske noi jedne eherezade u poreenju sa Berklijevim argumentima? Potujem postepeno otkrivanje boga; kao i Raja i Pakla (besmrtnu nagradu i besmrtnu kaznu). Oni su divni i udesni proizvodi ljudske mate.Kljuni pojmovi, ironini i precizni, su ,,potovan i, esto ponavljani, ,,besmrtan. Bog, otkrivan postepeno, predstavlja najvee djelo fantastine knjievnosti. Jahvisti nijesu izmislili Jahvu ve je bog kojeg slave Jevreji, hriani i muslimani u stvari knjievni lik Jahva kojeg su Jahvisti stvorili; i ko god da je napisao Jevanelje po Marku stvorio je knjievni lik Isusa kojeg slave svi hriani. ,,Besmrtna nagrada u raju obuhvata ove knjievne likove kao dio naplate za takvu nagradu i to nas vraa na ,,Besmrtnika gdje nas Borhes ostavlja nasamo sa rijeima. Slike, ak i slike gospoda, blijede u sjeanju; rijei ostaju a to su uvijek ,,tue rijei, jer niko od nas ne moe da ima vlastite rijei.Ukoliko je ,,Besmrtnik, kao to ja mislim da jeste, oblik samokanjavanja za pretjerani knjievni idealizam, ta nam on i ostatak Borhesovih djela prua? Da li je to jedno estetsko ispunjenje koje je dovoljno ivo da nadvlada vlastiti nihilizam? Borhes sebe vidi kao pisca koji slavi stvari u njihovoj zavrnici; njegova kasnija poezija i prie esto opisuju iskustvo u kojem se neto deava posljednji put, u kojem se oprata od neke osobe ili mjesta. Kreativni naglasak na gubitku je karakteristian za Borhesa: ovjek moe izgubiti samo ono to nikada nije imao ovo je refren koji se ponavlja u mnogim njegovim djelima.Niko u zapadnoj knjievnoj tradiciji nije tako silovito potkopavao ideju o besmrtnosti knjievnosti. On vraa itaoce na svoj poetni motiv za graenje metafore, za eljom da bude drugaiji i da se pronae na nekom drugom mjestu, za izborom da postane pisac. Nesuena karijera u vojsci zamijenjena je knjievnim pozivom, pa ipak, Borhes, kao argentinski dentlmen, nije mogao da se pokori ni jednoj od suprotstavljenih teorija o prirodi poetske samostalnosti i originalnosti. Osobenost i individualnost su se mogle ispoljiti vojnikim upravljanjem i heroizmom, naroito kada su u pitanju njegovi preci, od kojih je nekolicina izgubila ivot uzalud. Hrabrost je bila bitna za njegovog djedu po majci, Isidora de Asevedo Laprida, koji se u mladosti borio u argentinskim graanskim ratovima, doivio duboku starost i umro u iluziji vizionarske odbrane svog naroda: ,,okupio je armiju duhova Buenos Ajresa / da bi poginuo u borbi.Postoje i borheovske pjesme posveene drugoj dvojici predaka, od kojih su jednog ubili pobunjenici u ranijem graanskom ratu, dok je drugi bio meu pobjednicma u bici kod Junina, tokom argentinskog rata za nezavisnost. U poreenju sa ovim ratnicima iz njegove porodice, Homer i ekspir su nejasno prikazani kod Borhesa. Za njega je njihova osnovna duhovna karakteristika nejasnost: zamagljene crte njihovog identiteta djelimino odraavaju nae nedovoljno poznavanje njihovih ivota, ali, uglavnom, one proistiu iz Borhesove potrebe da ih vrati u knjievnost. Borhes prema njima osjea veliku ljubav, a tu je i njegova strast prema Danteu, Servantesu, Vitmenu, Kafki i drugima; a isto tako i velika ambivalentnost prema njima. Osjeaj zakanjelosti, koji je uinio da Borhes osjeti veu slinost sa Pjerom Menarom nego sa Servantesom, prenosio je na sve druge pisce, ukljuujui Homera i ekspira. ,,elim da se vrijeme pretvori u trg, sjetno kae jedna njegova pjesma. Vrhunac Borhesovog umijea dolazi do izraaja u prii ,,Sve i nita gdje je tumaio ekspirovo povlaenje u Stratford kao iscrpljenost ,,onog kontrolisanog privienja, njegove sposobnosti da stvara ,,prezasienost i uas mnotva njegovih likova. Takav ekspir je iscrpljeni Besmrtnik, kao i Borhesov Homer. Borhesova nagrada jeste u tome to je i sam zapoeo i zavrio kao jo jedan iscrpljeni Besmrtnik i zasnovao svoju estetsku uzvienost na ambivalentnom ulasku u lavirint kanonske knjievnosti.Volt Vitmen, koji je u manjoj mjeri bio sjevernoameriki Homer (po svojim knjievnim aspiracijama), a u veoj veliki originalni pjesnik, odbacuje Borhesovu lavirintsku viziju knjievnosti zbog zamagljivanja pievog identiteta, iako je i sam Vitmen esto isticao svoju elju da apsorbuje sve druge uticaje u svoju mesijansku irinu, svoju sposobnost da obuhvati mnotvo razliitih uticaja. To je, kako nam otkriva poglavlje o Vitmenu, proglaavanje ,,Volta Vitmena, Amerikanca, jednog od onih sirovih, a ne najautentinijeg Vitmena, ,,stvarnog mene ili ,,mene samog. Iako je Vitmen bio raznovrstan u pogledu svoje poezije, moe se rei da je bio jo raznovrsniji u pogledu svojih uticaja na druge pisce, bilo one sjevernoamerikog porijekla ili one hispanskog. Njegov najvaniji uticaj na sljedbenike bio je gotovo uvijek priguen, kao u poeziji T.S. Eliota ili V. Stivensa. Koliko god da je njegov uticaj na ove pjesnike bio od kljunog znaaja, kao i na Ezru Paunda (uprkos njihovom opiranju) i na Harta Krejna (koji ga je prihvatao svojevoljno), moe se rei da je Vitmen imao najivlji uticaj na hispanoamerike pisce: Borhesa, Nerudu, Valjeha i Pasa.Borhes, koji je poeo kao vitmenovac, odvojio se od ovog ranog uticaja i razvio zrelije i suptilnije razumijevanje Vitmena koje se najbolje oitava u njegovom prevodu pjesama iz zbirke Vlati trave, 1969. godine. Tokom dvadesetih godina prolog vijeka Borhes je napadao latinoamerike vitmenovce zbog toga to su svog junaka postavljali u centar kulta linosti; takoe je kritikovao autora Pjesme o meni zbog njegovog navodnog vjerovanja da je imenovanje stvari dovoljno da ih uini originalnim, to je miljenje koje se oslanja na Emersonovu ,,prepreku koja predstavlja iznenaenje. Meutim, 1929. godine Borhes se pokajao, dodue samo tako to je pretvorio Vitmena u bezlinog Borhesa, jo jednog lakonskog modernistu. Suvie inteligentan da bi opstao u ovakvoj verziji Vitmena, Borhes je dao njegovu drugu i bolju predstavu u ,,Biljekama o Voltu Vitmenu, koja je sada dio zbirke Druga istraivanja. Ovdje Borhes pravi razliku izmeu persone ili maske, Volta Vitmena, i linosti ili pisca, Voltera Vitmena mlaeg; ,,ovaj drugi je bio astan, povuen i pomalo utljiv, a prvi nezasit i razbludan mnogo je vanije da znamo da jedna obina, bezbrina lutalica koja je predstavljena u stihovima Vlati trave ne bi bila u stanju da ih napie.Meutim, najvea poast koju je Borhes odao Vitmenu nalazi se u onome to je rekao u jednom intervjuu iz 1968. godine:Vitmen je jedan od pjesnika koji me je najvie u ivotu impresionirao. Mislim da ljudi esto mijeaju Voltera Vitmena, autora Vlati trave sa Voltom Vitmenom, glavnim junakom Vlati trave, i da nam Volt Vitmen ne prua toliko predstavu koliko vrstu uveliavanja pjesnika. U Vlatima trave, Volter Vitmen je pisao vrstu epike iji je junak Volt Vitmen ne ovjek koji je pisao ve onaj koji je pisac elio da bude. Naravno, ovo nije kritika na raun Vitmena; njegova djela ne teba itati kao ispovijesti ovjeka iz devetnaestog vijeka ve kao epsku poeziju koja govori o izmiljenom liku, utopijskom liku, koji predstavlja neku vrstu uvelianja i projekcije samog pisca kao i njegovih italaca. Znate da se u Vlatima trave pisac esto sjedinjuje sa itaocem, i to naravno, izraava njegovu teoriju o demokratiji, ideju da jedan jedinstveni lik moe da predstavlja itavu epohu. Vitmenov znaaj ne moe se prenaglasiti. ak i ako uzmemo u obzir biblijski ili Blejkov kratak stih, moemo kazati da je Vitmen izmislio slobodan stih. Moemo ga posmatrati na dva naina: tu je njegova graanska strana linosti injenica da je ovjek svjestan guve, velikih gradova i Amerike a postoji i jedan intimni element, iako ne moemo biti sigurni da li je istinit ili nije. Lik koji je stvorio Vitmen je jedan od najdopadljivijih i najtrajnijih u cjelokupnoj knjievnosti. On je lik poput Don Kihota ili Hamleta, ali, iako ne manje sloen, moda dopadljiviji nego bilo koji od njih.Poreenje Volta Vitmena, junaka Vlati trave, sa Don Kihotom ili Hamletom je vrlo precizno i vrlo uzbudljivo; Vitmen je zbilja njegov najvei (i jedini) knjievni lik, njegovo veliko ostvarenje. Hamlet ba nije mnogo dopadljiv iako je harizmatian; ali Don Kihot jeste, a tako i Volt Vitmen. Ova stvar je jo sloenija nego to je Borhes predstavlja: ko je mukarac koji je tako nesebino, besplatno njegovao ranjene i umirue u gradu Vaingtonu za vrijeme Graanskog rata? Zar se nijesu i Volt Vitmen, poetski junak, i Volter Vitmen mlai, sjedinili u toj sredini? Slika Volta Vitmena koji previja rane je isto toliko snana kao slika muenitva Abrahama Linkolna, a moda i dopadljivija od ove druge. Elegiar koji je napisao ,,Posljednji put kada je jorgovan cvjetao u dvoritu stekao je pravo da oplakuje Linkolna svojom slubom u ratu i u knjievnosti. Postoji neto izvanredno i potresno u Vitmenovim najboljim pjesmama ali i u slici Amerike, oito i sjeverne i june, kao to pokazaju hispanoameriki pjesnici.Prema optem miljenju, Pablo Neruda je najuniverzalniji od pomenutih pjesnika i moe se smatrati najvjernijim Vitmenovim nasljednikom. Pjesnik Sveopteg spjeva je vrjedniji od svih drugih potomaka Vlati trave, to je meni, kao ljubitelju H. Krejna i V. Stivensa, teko priznati. Nijesam siguran da li je Neruda, uprkos svoj svojoj raznovrsnosti i intenzitetu, zaista ravan Vitmenu ili Emili Dikinson, ali se ni jedan pjesnik zapadne hemisfere u dvadesetom vijeku ne moe potpuno izjednaiti sa njim. Njegov staljinizam je naalost esto trao na tekstovima njegovih pjesama, ali, osim na nekoliko mjesta, on ne kvari vrijednost Sveopteg spjeva. Neruda je u pogledu svog odnosa sa Vitmenom slijedio Borhesov primjer: u poetku je bio njegov uenik, zatim ga je odbacio i na kraju nanovo tumaio Vitmenova poznija djela na vrlo kompleksan nain. U intervjuu koji je dao 1966. godine Robertu Blaju, Neruda razlikuje poeziju Hispanoamerikanaca (svoju i Sesara Valjehe) od poezije modernih panskih pjesnika, od kojih su mnogi bili njegovi prijatelji: Lorka, Hernandez, Alberti, Sernuda,Aleksandre,Maado. U Zlatnom dobu panije, njihovi prethodnici iz doba baroka bili su Kalderon, Kvevado, Gongora, koji su imenovali sve to je vrijedilo. Vitmenova dra je u tome to je uio kako treba posmatrati i imenovati ono to ranije nije vieno i to nije imalo imena:Poezija June Amerike je potpuno drugaija. Znate, u naoj zemlji postoje rijeke bez imena, drvee koje niko ne poznaje i ptice koje jo niko nije opisao. Nama je lake da budemo nadrealni jer je sve to poznajemo novo. Naa je dunost, u tom sluaju, da opiemo ono za ta se ranije nije znalo. U Evropi je sve naslikano, sve ispjevano. Ali, ne i u Americi. U tom smislu, Vitmen je bio na veliki uitelj. Jer, ta je Vitmen? On nije samo bio izuzetno svjestan ve je drao oi irom otvorene! On je imao izvanredne oi kojima je mogao da vidi sve on nas je i nauio da vidimo. On je bio na pjesnik.Ovo lii vie na Nerudinu idealizaciju samog Nerude nego na prikladan opis istananog i sloenog Vitmena. Ipak, Neruda dalje kae da ,,on nije tako jednostavan Vitmen je komplikovan ovjek, a najbolji je onda kada je najkomplikovaniji. Vitmenove kompleksnosti su beskrajne; Nerudine moda nijesu. Borhes i Neruda se nijesu voljeli; humanista Borhes nije elio da prihvati staljinizam, a komunista Neruda se podrugivao kako Borhes ne ivi u stvarnom svijetu koji se sastoji od radnika, seljaka, Moa i Staljina. Borhes je estoko osuivao Nerudu, a Borhes je bio ovjek sa kojim se niko nije elio upustiti u verbalnu raspravu:Mislim da je on veoma zao ovjek napisao je knjigu o tiranima iz June Amerike, a zatim i nekoliko strofa protiv SAD. On dobro zna da to nije istina. A nije rekao ni rijei protiv Perona. To je zato to se protiv njega vodi sudski postupak u Buenos Ajresu, to sam doznao kasnije, pa nije elio da rizikuje. I tako, kada je trebalo da pie najsnanije, ispunjen najuzvienijim prezirom, on nije imao ta da kae protiv Perona. A bio je oenjen argentinskom damom i znao je da su mnogi njegovi prijatelji zatvoreni. Znao je sve o stanju u zemlji ali nije rekao ni rijei protiv njega.Zbirka Sveopti spjev pojavila se 1950. godine; Borhes je rekao ovo 1967. godine, i moda je tada lukavo mislio na ono to Enriko Mario Santi smatra njegovom prorokom satirom koja je usmjerena protiv Nerude u Borhesovoj velikoj prii ,,Alef koju je napisao 1945., a koja je prvi put objavljena 1949., godinu dana prije Nerudine enciklopedijske epike. Sveopti spjev se sastoji od oko trista zasebnih pjesama, podijeljenih u petnaest pjevanja i napisanih u periodu izmeu 1938. do 1950. godine. Knjigu je unaprijed promovisao sam Neruda i ileanska komunistika partija, i Borhes je sigurno znao ta se sprema. U ,,Alefu se o Nerudi satirino govori kao o Borhesovom suparniku, glupom Karlosu Argentinu Daneri, pjesniku nevjerovatno loem, oito Vitmenovom imitatoru. Zatim, dolazi do potpunog unitenja Nerudinog budueg djela; Sveopti spjev pokuava da opjeva cijelu Latinsku Ameriku: topografiju, drvee i cvijee, ptice i zvijeri, domae i strane nitkove, heroje koji ukljuuju Pabla Nerudu, komunistiku partiju i velikog egzekutora Staljina ija ubistva Neruda izgleda opravdava: ,,kazna je neophodna. Borhes, ljubazno, unaprijed predlae knjievnu kaznu:Samo jedanput u ivotu imao sam priliku da pregledam petnaest hiljada dvanaesteraca Poliolbiona, topografske epopeje u kojoj je Majkl Drajton zabiljeio floru, faunu, hidrografiju, orografiju, vojnu i monaku istoriju Engleske. Siguran sam da je taj zamaan ali ogranien proizvod manje dosadan od opsenog, istovrsnog poduhvata Karlosa Arhentina. On je sebi zacrtao da opjeva itavu kuglu zemaljsku; 1941. ve je okonao sa nekoliko hektara drave Kvinslend, sa vie od jednog kilometra toka rijeke Ob, sa jednim gasovodom na sjeveru Verakrusa, sa vodeim trgovakim kuama parohije Konsepsion u Buenos Ajresu, sa vilom Marijane Kambaseras de Alvar u Belgranu i sa turskim kupatilima nedaleko od uvenog akvarijuma u Brajtonu. Proitao mi je izvjesne revnosno pisane odlomke svoje poeme o australijskom podruju i, u jednom momentu, hvalio rije koju je sm izmislio, ,,blijedonebeska boja, za koju je smatrao da zaista opisuje nebo, element od najveeg znaaja u pejzau donjeg kontinenta. Ali, ovi rastegnuti, beivotni stihovi nijesu sadravali ni malo uzbuenja takozvanog Uvodnog pjevanja. Oko ponoi, ja sam otiao.U najgorem smislu, Sveopti spjev zaista opisuje vegetaciju, zvijeri, ptice, rijeke, pa ak i minerale iz June Amerike. U komentaru o ,,Alefu iz 1970. Borhes odbacuje ideju da Danteri treba da predstavlja Danteovog imitatora (dio koji smo citirali jasno ukazuje na parodiju Nerude i drugih manjih Vitmenovih imitatora), poto jo jednom odaje svoju mudru poast skoro homerovskom popisivau Vlati trave:Moj glavni problem prilikom pisanja pria lei u onome to je Volt Vitmen vrlo uspjeno postizao pravljenju ogranienog popisa beskrajnih stvari. Taj zadatak je, oito, nemogu, jer se takvo haotino nabrajanje moe samo simulirati, i svaki naoko sluajan element mora biti povezan sa susjednim i to tajanstvenom unutranjom vezom ili svojom suprotnou.Pablo NerudaU Borhesovom rezimeu, sam Alef, pria o kabalistikom fetiu ili talismanu, predstavlja prostorni ekvivalent vjenosti, gdje ,,svo svrijeme, prolost, sadanjost i budunost postoje istovremeno. U Alefu se ukupnost prostornog univerzuma moe otkriti u malenoj, svjetlucavoj sferi koja se nalazi samo jedan in iznad nas. U odnosu na Vlati trave i Sveopti spjev, ovo je dobar opis onoga to se deava na petnaest stranica prie ,,Alef koja, izmeu ostalog, predstavlja kritiku poetske rastegnutosti. Smatram da Borhes, u intelektualnom i formalnom smislu, ima mnogo vie zajednikog sa Emersonom nego sa Vitmenom.Za Nerudu je Vitmen bio idealizovani otac koji je zamijenio njegovog stvarnog oca, eljezniara Hose del Karmen Rejesa. ,,Pablo Neruda je bilo njegovo umjetniko ime, stvoreno drastinijim putem od skraivanja imena Volter Vitmen mlai u ,,Volt Vitmen. Kao to Vitmen nije mogao poeti da pie Vlati trave dok nije saznao da njegov otac, alkoholiar, kvekerski stolar Volter Vitmen stariji, umire, tako ni Neruda nije mogao poeti da pie Sveopti spjev dok se nije otarasio svog ,,jadnog oca muevnog u drutvu, s punom aom. Idealizovani otac se najee pogreno doivljava od strane jednog pjesnika i Neruda je moda razumijevao Vitmena ak i vie nego to je potrebno. Nerudina kreativna pogrena tumaenja Vitmena bila su, u velikoj mjeri, namjerna i svjesna, kako primjeuje Doris Somer kada kae da je Neruda pokuavao da uniti svog uitelja oivljavanjem starijih modela, koji nikada nijesu stvarali kod itaoca osjeaj jednakosti, i koje je Vitmen odbacio u predgovoru svojih pjesama. To bi moglo da bude, u najboljem sluaju, Nerudino direktno poreenje sa Vitmenom.Opte je miljenje da je najbolji dio Sveopteg spjeva drugi dio, velianstvena sekvenca od dvanaest pjevanja, ,,Visine Mau Pikua. Osamdeset milja od Kuzkoa u Peruu, koji je bio prijestonica carstva Inka, lei naputeni grad na vrletima Mau Pikua, vrha na Andima. Vraajui se u ile, u jesen 1943. godine, poslije tri godine koje je proveo kao ileanski konzul u Meksiko Sitiju, Neruda se zaustavio u Peruu i popeo se na ove vrhove. Dvije godine nakon toga nastala je ,,Visine Mau Pikua. Don Felstiner je izvanredno preveo ovo djelo na engleski jezik i ono danas vjerovatno predstavlja najbolji uvod u Nerudino stvaralatvo za itaoce kojima je potrebna pomo prilikom itanja poezije napisane na panskom jeziku.Felstiner primjeuje da Vitmen ini vrhunac Nerudinog glasa u ovoj pjesmi: ,,sutinskog ljudskog saosjeanja, pozdravljanja materijalnosti i ulnosti, svijesti o ivotima i radu obinih ljudi, otvorenosti prema ljudskom napretku, pjesnika svojevoljnog oslobodioca. Smatram ovu poslednju sliku najznaajnijom, iako je ona za Nerudu bila najvie problematina, jer je vitmenovsko-emersonska gnostika veoma razliita od Nerudinog manihejskog komunizma. Direktna jukstapozicija zavrnog dijela ,,Visina Mau Pikua i Pjesme o meni predstavljaju ono najbolje kod oba pjesnika to ne ide u prilog Nerudinom politikom stavu:(reci mi sve, niz po nizvez po vez, korak po korak,naotri noeve koje dri uz sebe,zabodi ih u moje srce i rukepoput rijeke razdirue ute svjetlosti,poput rijeke gdje lee pokopani jaguarii pusti me da plaem, satima, danima, godinama,slijepim epohama, zvjezdanim vijekovima.Daj mi tiinu, vodu, nadu.Daj mi borbu, gvoe, vulkane.Pripoji svoje tijelo uz mene poput magneta.Pouri u moje vene, u moja usta.Govori mojim rijeima i krvlju mojom.)Odlazim kao vazduh tresem svoje bijele uvojke na zalazeem suncu,Rasipam svoje meso u vrtlozima i vuem ga mreastim izboinama.Preputam se prljavtini koja e iznii iz trave koju volim,Ako me opet poeli, potrai me pod onovima izama svojih.Teko da e znati ko sam i ta sam,Al u ipak tvom zdravlju biti od koristi,I izbistriu i proistiu tvoju krv.Ako me ne uhvati odmah, ne odustaj,Ako me nema na jednom mjestu, trai me na drugom,Negdje sam zastao ekajui tebe.Oba pjesnika se obraaju obinim ljudima, a Nerudine metafore grade mjeavinu baroknog Kveveda i maginog realizma ili nadrealizma: rijeke razdirue ute svjetlosti, pokopanih jaguara i ,,borbe, gvoa, vulkana koji oivljavaju mrtve radnike koji, zauzvrat, ine neodoljivo privlanim Nerudin jezik i njegovu elju. To je jedan uvjerljivi patos, intenzivan i istrajan, ali manje ubjedljiv od suptilne moi Vitmenovih stihova koji su tako udesno izdrljivi i prijemivi. Kod Nerude postoji strepnja od zakanjelosti, ak i kada plemenito poziva mrtve radnike da govore kroz njegove rijei i njegovu krv. Vitmen nas pita da li emo govoriti prije nego to on ode, da li emo zakasniti, iako on eka na nas. Neruda je na drugom mjestu nauio Vitmenovu lekciju, u zavrnim stihovima svoje pjesme ,,Ljudi koja izvanredano dopunjava dva zavrna terceta Pjesme o meni:(I nek se niko ne brine kadamoda izgleda da sam sm, a ja nijesam sm;Nijesam bez drutva i govorim u ime svih.Neko me uje a da i ne zna to,ali oni o kojima pjevam, oni koji znaju,se raaju sve ee i preplavie svijet.)Taj Neruda koji je preveo Vitmena, bez sumnje, u ovim stihovima aludira na njega i ovo spajanje oca i sina je gotovo potpuno, makar u datom trenutku. Neruda se izgleda slae sa meksikim pjesnikom i kritiarem, Oktavijom Pazom, koji je prkosio Borhesu i nastojao da sjedini javnog i privatnog Vitmena, u dodatku na kraju njegove knjige Luk i lira (1956):Volt Vitmen je jedini veliki moderni pjesnik koji se ne osjea nelagodno u svom svijetu. ak se ne osjea usamljen; njegov monolog je jedan hor brojnih glasova. Bez sumnje, u njemu postoje makar dvije osobe; javni pjesnik i privatno bie koje skriva svoje stvarne erotske sklonosti. Meutim, njegova maska pjesnika demokratije je neto vie od maske: to je njegovo stvarno lice. Uprkos nekim novijim tumaenjima, poetski i istorijski san se u njemu potpuno podudaraju. Nema raskoraka izmeu njegovih uvjerenja i drutvene realnosti. I ta injenica je uzvienija mislim ira i znaajnija od bilo kakve psiholoke okolnosti. Osobenost Vitmenove poezije u modernom svijetu moe se objasniti samo u svijetlu jedne druge, jo vee osobenosti koja je obuhvata: osobenosti Amerike.Ovdje Paz i te kako grijei. Ovakva izjava pokazuje veliko nerazumijevanje Borhesa (,,neka novija tumaenja) i potcjenjivanje Vitmenove poetske kompleksnosti. ,,Stvarne erotske sklonosti i ,,psiholoka okolnost nijesu diskutabilne; ono to je bitno jeste sama Vitmenova mapa uma, kartografija u koju on postavlja dvije suprotstavljene vlastite linosti i duu koja se razlikuje od obje linosti. Pravo Vitmenovo lice nije ni demokratsko ni elitistiko; ono je hermetiko, kako ga je i Neruda, uprkos svemu, uspio protumaiti. Moda je hispanskog Vitmena toliko teko prihvatiti jer ni jedna od kljunih linosti Borhes, Neruda, Paz, Valjeho nije uspjela da protumai Pjesmu o meni niti elegije Strujanja mora kako treba.Kao primjer suprotnosti latinoamerikim pjesnicima naveu izvanrednog portugalskog pjesnika, Fernarda Pesou (1888-1935), koji po svojoj fantastinoj domiljatosti prevazilazi svako Borhesovo djelo. Pesoa je roen u Lisabonu i, sa oeve strane, potie od pokrtenih Jevreja, obrazovan je u Junoj Africi pa je, kao i Borhes, odrastao govorei dva jezika. Dok nije napunio dvadeset i jednu godinu, Pesoa je pisao svoju poeziju na engleskom jeziku. Po svom poetskom znaaju Pesoa se moe ravnati sa Hart Krejnom, kojemu mnogo slii, naroito u Mensagemu (,,poruka ili ,,poziv), zbirci poezije o portugalskoj istoriji koja je slina Krejnovom Mostu. Meutim, koliko god da je jaka Pesoina lirika, ona ini samo dio njegovog djela; on je, isto tako, stvorio itav niz alternativnih pjesnika izmeu ostalih, Alberta Kaejra, Alvaro de Kampua i Rikarda Reia i pisao itave zbirke poezije u njihovo ime, ili tanije, pod njihovim imenima. Dvojica od njih Kaejro i Kampu su veliki pjesnici, potpuno razliiti jedan od drugog, kao i od samog Pesoe, dok je Rei interesantan pjesnik manjeg znaaja.Fernando PesoaPesoa nije bio ni lud niti je bio samo sarkastian: on je otjelovljenje Vitmena, ali onog Vitmena koji razliito imenuje ,,mene, ,,stvarnog mene ili ,,mene samog i ,,moju duu, i pie predivne knjige pjesama za svu trojicu kao i posebnu zbirku pod imenom Volt Vitmen. Ove slinosti su toliko bliske da se ne mogu nazvati sluajnim, naroito zato to je pronalazak ,,heteronima (Pesoin termin u znaenju ,,pseudonim) uslijedio nakon paljivog prouavanja Vlati trave. Volt Vitmen, jedan od sirovih, Amerikanac, ,,ja iz Pjesme o meni, postaje Alvaro Kampu, portugalsko-jevrejski brodski inenjer. ,,Stvarni ja ili ,,ja sam postaje ,,uvar stada ovaca, pastoralni Alberto Kaejro, dok se vitmenovska dua pretvara u Rikarda Reia, epikurejskog materijalistu koji pie horacijevske ode.Pesoa je dao svoj trojici biografske podatke i fizionomiju i dozvolio da svaki od njih bude nezavisan od njega u toj mjeri da se pridruio Kampuu i Reiu koji su Kaejra proglasili za svog ,,gospodara ili poetskog pretka. Pesoa, Kampu i Rei su bili pod Kaejrovim, a ne pod Vitmenovim uticajem, a Kaejro nije bio ni pod ijim uticajem, bio je ,,ist odnosno prirodan pjesnik, gotovo bez obrazovanja, koji je umro u doba poznog romantizma, u dvadeset i estoj godini. Oktavio Pas, jedan od Pesoinih pobornika, opisuje njegovog etvorostrukog pjesnika vrlo saeto: ,,Kaejro je sunce u ijoj se orbiti okreu Rei, Kampu i Pesoa. U svakom od njih postoje estice negacije ili nerealnog. Rei vjeruje u formu, Kampu u ulni svijet, Pesoa u simbole. Kaejro ne vjeruje ni u ta. On prosto postoji.Portugalska naunica Maria Irene Ramalho de Sousa Santos, koja se javila kao Pesoin kanonski kritiar, tumai ove heteronime kao ,,tumaenje Vitmena kao sudjelovanje sa njim ali i gaenje ne samo prema Vitmenovoj poeziji, ve i njegovoj seksualnosti i politici. Pesoin jedva suzdravani homoerotizam javlja se u Kampuovom silovitom mazohizmu koji nije svojstven Vitmenu; demokratska ideologija Vlati trave bila je neprihvatljiva za portugalskog vizionarskog monarhistu.Iako Ramalho de Sousa Santos nastoji da izbjegne Pesoin strah od zaprljanosti u pogledu Vitmenovog uticaja, strepnje od ovog uticaja nijesu za potcjenjivanje. Kao D. H. Lorens u Studijama o klasinoj amerikoj knjievnosti, Pesoa-Kampu manifestuje ogromnu ambivalentnost prema Vitmenovom ambicioznom obuhvatanju kosmosa i svih ljudi u njemu; pa ipak, Pesoa izgleda zna, mnogo bolje od njegovih idealizujuih kritiara, koliko je bilo nemogue odvojiti njegovo poetsko bie od Vitmenovog, uprkos izvanrednom izmiljanju ovih heteronima. ak se i Ramalho de Sousa Santos, nakon pokuaja feministikog izbjegavanja optereenja koje donosi uticaj, na izuzetan nain vraa surovoj realnosti porijekla pjesnike porodine romanse:Od implicitnog dijaloga izmeu ,,mene i ,,mene samog kod Vitmena, Pesoa je isklesao dvije izrazito razliite slike glasa. Vitmen je ranije, uz pomo objedinjujue, organske svijesti, bio u stanju da ispreplete takva dva glasa u jednu dinaminu cjelinu. Pesoa se javlja pola vijeka kasnije, zadubljen u savremenu misao i, poto je dobro poznavao Niea, Marinetija i posebno Pejtera, koje je djelimino prevodio, morao je da otkrije novu strategiju izraavanja svojeg Ja na vitmenovski nain, i u tehnikom i u filozofskom smislu. Otkrivi dva potencijalno suprotstavljena bia u Vlatima trave, naroito u Pjesmi o meni, Pesoa pronalazi nain za poetsko zapisivanje vjenog toka jedne svijesti koja preskae naprijed-nazad izmeu dva osnovna stava prema Postojanju. Kaejro i Kampu zajedniki iznova pjevaju Pjesmu o meni u duetu, glasom solo pjevaa zauvijek zasjenjenog nedodirljivim prisustvom ovog drugog. Tumaenje jedne linosti kao sutinskog dijela one druge prua drugaije tumaenje heteronima.Prema ovom shvatanju, sa kojim sam i ja saglasan, Pesoa prihvata svoju ulogu u drami poetskog uticaja ali uzdie tumaenje Vitmena na jedan vii nivo svijesti tako to prikazuje psihiku kartografiju svog prethodnika u vidu interakcije izmeu dva izmiljena pjesnika. Najprije elim da primijenim ovo tumaenje na Kaejrove i Kampuove pjesme, a onda da se opet vratim Nerudi ija je poetska raznovrsnost izazvala toliko kritikih komentara. Kada je Rikardo Neftali Rejes poeo da upotrebljava pseudonim Pablo Neruda i usvojio za oca Volta Vitmena, on je napravio svoj prvi korak ka Pesoinom heteronimskom principu. Bez obzira da li je Sveopti spjev vremenom prihvaen kao jedinstvena pjesma Amerike, zamjenjujui u tom pogledu Vlati trave, kako su predviali neki Nerudini ljubitelji, treba pomenuti i ogromno Nerudino pjesniko djelo koje se razlikuje od ove enciklopedijske epopeje. Odnos izmeu njegovih zbirki poezije i faza njegove vrlo raznovrsne karijere je u velikoj mjeri vitmenovski jer se vrlo razliita Nerudina bia manifestuju u tim pjesmama, kao to su i Kaejro i Kampu veoma razliita, a opet vitmenovska bia. Kaejro je, poput Vitmenovog ,,stvarnog ja, istovremeno prisutan i odsutan iz igre koju posmatra i o kojoj razmilja:Na ovaj il onaj nain,U zavisnosti od trenutka,Mogu, s vremena na vrijeme, da iskaem ta mislim,A nekad je sve to jadno i zbrkano,Ja i dalje piem pjesme, iako ne elim to,Kao da pisanje nije neto to zavisi od pokretaKao da je pisanje neto to mi se desiloKao sunce to napolju po meni sija.Pokuavam da kaem ta osjeamA da pri tom ne mislim o onome to osjeam.Pokuavam da rijei prilagodim idejiA da pri tom ne siem niz hodnikMisli da pronaem rijei.Ne uspijem uvijek da osjetim ono to znam da bi trebalo.Moja misao plovi rijekom dosta sporo,Optereena ruhom koje joj nametnue ljudi.Pokuavam da se oslobodim onoga to sam nauio,Pokuavam da zaboravim nain na koji su me nauili da pamtim,I izbriem mastilo kojim su crtali moja ula,Da otkrijem svoje prave emocije,Da se odmotam, i da budem ja, ne Alberto Kaejro,Ve ivotinja ljudska koju Priroda stvori.Vitmenovo ,,stvarno ja nije napisalo Vlati trave niti se podsmijavalo sirovom Voltu koji je u jednoj od pjesama[2] pretrpio masturbacijsko silovanje. Pesoa je, poduen svojom intuicijom, znao kakve bi pjesme vitmenovsko ,,ja sm moglo pisati: nevoljne izraze ljudske ivotinje ili prirodnog ovjeka, sa znanjem, sjeanjima, ranijim predstavama o ulima koje odbacuje. Moe li takav pjesnik postojati? Oigledno ne moe, a Pesoa to svakako zna, ali Kaejrove pjesme predstavljaju fascinantan pokuaj da se napie ono to se ne moe napisati. Na drugoj granici izraza rapsodiji kojom slavi samog sebe kao demonskog, sirovog Volta Pesoa postavlja neobuzdanog Kampua, kao u svojoj pjesmi ,,Pozdrav Voltu Vitmenu:Portugal Beskraj, jedanaestog jula hiljadu devetsto petnaesteHej-la-a-a-a-a-a-a!Odavde iz Portugala, sa svim razdobljima u svom mozgu,Pozdravljam te, Volte, pozdravljam te brate moj u Svemiru,Ja, sa monoklom i u sakou preterano izrezanim u struku,Nisam nedostojan tebe, Volte, to dobro zna,Nisam nedostojan tebe, jer dovoljno je da te pozdravim pa da ne budem nedostojanJa tako sklon mrtvilu, ja tako lako podloan dosadi,Jedan sam od tvojih, to dobro zna, i razumem te i volim,Premda te nisam upoznao, roen u godini tvoje smrti,Znam da si i ti mene voleo, da si me poznavao i objasnio,Znam da sam upravo takav, bilo na Bruklin Feriju deset godina pre svog roenjaIli sad, dok hodam Zlatnom ulicom, tamo-amo, razmiljajui o svemu to nije Zlatna ulica,I onako kao to si ti osetio sve, oseam sve, i evo nas, s rukom u ruci,S rukom u ruci gde pleemo itav svemir u mojoj dui.O, ti, svagda moderni i veni, pevau apsolutnih zbilja,Vatrena milosnice rasutog svemira,Veliki pederastu to se tare o raznolikost stvari,S polnim obelejima kamenja, drvea, ljudi, zanimanja,Pohotljiv za prolascima, sluajnim susretima, prostim opaanjima,Dragi moj zanesenjaku to se zanosi svekolikom sadrinom svega,Moj vrli junaku to srlja u Smrt poskakujui,I urlicima, cikom i vriskom, Boga pozdravlja!Pevau sveopteg bratimljenja, krvoednog i nenog,Veliki demokrato, to demokratiju nosi pod koom, blizak svemu, i duom i telom,Karnevalu svih akcija, bahanalu svih namera,Brate-blizane svih ereenja,an-ak Rusou sveta predodreenog da proizvodi maine,Homeru neuhvatljivosti telesne lelujavosti,ekspiru opaaja koji rade na paru,Miltone-eli obzora budueg Elektriciteta!Zao due svih pokreta,Gru unutar svih predmeta-sila,Svodnie cele Vaseljene,Bludnice svih sunevih sistema (Prevela sa portugalskog Jasmina Nekovi)Ova fantazija iz 1915., koja se prostire na vie od dvjesto stihova, praena je dvijema duim vitmenovskim fantastinim muzikim kompozicijama, ,,Odom i Pomorskom Odom napisanom na trideset strana, Kampuovim remek-djelom i jednom od najveih pjesama ovog vijeka. Osim najboljih djelova Nerudinog Boravka na zemlji i Sveopteg spjeva, ni jedno djelo napisano u spomen Vitmenu ne moe se porediti sa Pomorskom odom po svojoj izvanrednosti. ,,Pozdrav Voltu Vitmenu, sa svojom prefinjenom ambivalentnou koja prevazilazi onu kod D. H. Lorensa u pogledu reakcije na Vitmena (,,Bludnice svih sunevih sistema), zavrava blagosiljanjem Vitmena kao ,,nemonog i vatrenog ljubavnika devet muza i gracija.Pozdravljajui Vitmena petnaest godina kasnije (1930. godine, kada je objavljen Most Harta Krejna), Federiko Garsija Lorka pie ,,Odu Voltu Vitmenu u svom nadrealistikom djelu Pjesnik u Njujorku koje se teko moe porediti sa Kampuovim stihovima; meutim, Lorka je, za razliku od Pesoe, poznavao Vitmena samo iz druge ruke i zamiljao ga kao ,,simpatinog starca sa ,,bradom punom leptira. Pesoa-Kampu, zadubljen u Vitmena i pobuen njime, bori se za svoj poetski ivot, djelimino borheovskom strategijom (prije samog Borhesa) postajanja Volta Vitmena, dok Borhesov Pjer Menar postaje Servantes da bi preuzeo autorsko pravo nad Don Kihotom.Neruda je razumio, makar u svojim vitmenovskim pjesmama, da je pjesnik Vlati trave bio viesmislen, stidljiv, povuen i postojano metaforian. Kako kae Frenk Menaka, ,,Neruda je sigurno razumio da se bie koje je navodno svuda dostupno u Vitmenovoj poeziji ne moe nigdje pronai. Smrt je moda dio toga ,,nigdje i kod Vitmena i kod Nerude, ali je ona jedna od tema Nerudinih djela u kojima se osjea prisustvo Vitmena, bolniara. Boravak na zemlji, koji predstavlja vrhunac njegove ranije poezije, prikazuje Nerudu kako se suprotstavlja oaju u vidu elegijske Vitmenove kontemplacije o sebi kao dijelu morskog strujanja. Neruda kae da je to ,,poezija bez izlaza, i istie da je on isplivao iz oaja samo svojim aktivnostima na strani osuenih republikanaca u panskom graanskom ratu. Leo picer, jedan od malobrojnih modernih kritiara koji se bave ovim pitanjem, opisao je Boravak na zemlji kao ,,haotino nabrajanje koje moe da predstavlja mranijeg Vitmena koji nije mogao da se kontrolie, vitmenovski kreativni proces sveden na ono to picer naziva ,,radnjama raspadanja ili Vitmena koji otie sa okeanom ivota.U smislu Pesoinih heteronima, pjesme Boravka na zemlji napisao je onaj dio Kaejra zatvorenog u Kampuu, Vitmena zarobljenog u sebi samom. Moda je ovaj trenutak najbolje predstavljen na zavretku sljedee pjesme:Zato se ponedjeljak pali ko petrolejkad vidi kako stiem sa zatvorenikim izrazom na licu,i zavija prolaze kraj mene ko polomljen toak,i hodi korakom krvavim u no.I gura me u neke okove, u neke vlane kue,u bolnice odakle kosti vire sa prozora,u neke obuarske radnje to zaudaraju na sire,u ulice uasne ko pukotine.Tamo su ptice boje sumpora, i grozne utrobekoje vise sa vrata kua koje mrzim,zaboravljena zubna proteza na kuvalu za kafu,tamo su ogledalakoja bi trebalo da plau od sramote i uasa,tamo su razbacani kiobrani, i otrovi, i pupkovi.Koraam s mirom, s oima, s cipelama,s bijesom, sa zaboravom,Prolazim kraj kancelarija i radnji sa ortopedskom opremom,i dvorita sa odjeom objeenom na ici:veom, pekirima, kouljama koje lijuspore, prljave suze.Sveopti spjev, u svom najboljem dijelu, predstavlja krajnji lijek za samoubilaku verziju vitmenijanizma kod Nerude. Roberto Gonzales Eevaria naziva Sveopti spjev ,,poezijom izdaje koja na mraan nain predvia uase Nerudine smrti 23. septembra 1973. godine, dvanaest dana nakon masakra koji je zapoeo ubistvom njegovog prijatelja, predsjednika Salvadora Aljende, kojeg je ubila ileanska vojska. Izdaja je samo sporedna tema kod Vitmena ija je politika angaovanost prilino preuveliana u loem periodu knjievne kritike kada je sve politizovano. Meutim, vojna izdaja, bilo panske republike ili ilea, oznaila je poetsko osloboenje za Nerudu, emancipujui ga od mrane strane koju je dijelio sa Vitmenom, lienog natprirodne vitmenovske sposobnosti da zrai, sada i uvijek, svjetlost iz samoga sebe. Pouka koja se moe izvesti iz Vitmenovog uticaja na Borhesa, Nerudu, Paza i mnoge druge jeste da samo originalnost, poput Pesoine, moe da sadrava jedan takav uticaj bez opasnosti po poetsko bie ili bia.

[1]Ovaj tekst objavljen je u knjizi Harolda Bluma The Western Canon: The Books and Schools of the Ages, Riverhead Books, New York 1994.[2]As I Ebbd with the Ocean of Life