Izdava kolska knjiga, d.d. Zagreb, Masarykova 28

Za izdavaa dr. sc. Ante uul

Urednica mr. sc. Anuka Naki

Recenzenti akademik Stjepan Damjanovi akademik August Kovaec

Fotografija na naslovnici Ratko Mavar

KOLSKA KNJIGA, d.d., Zagreb, 2013. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoavati, fotokopirati ni na bilo koji nain reproducirati bez nakladnikova pismenog doputenja.

Objavljivanje ove knjige potpomogli su Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Radoslav Katii

HRVATSKI JEZIK

kolska knjiga Zagreb, 20l 3.

Sadraj

Predgovor 7

Pristup 9

Mjesni govori Hrvata 15

Jezik pismenosti 33

Poetci hrvatskoga knjievnog jezika 47

Hrvatski knjievni jezik 59 u uznapredovalom srednjem vijeku

Doba velikih prijeloma u 16. stoljeu 73

Novi poetak 105

Prosvjetiteljstvo 135

Narodni preporod 163

Suoavanje s novim srpskim jezinim standardom 193

Puna standardnost na uzburkanoj plovidbi 213

Hrvatski jezik 243

Zaglavak 257

Izbor iz bibliografije 259

Indeks 263

7

Predgovor

Nikada nisam pomiljao da u napisati takvu knjigu. Uvijek sam smatrao da su drugi pozvaniji za to. No kada mi je prije nekih godinu i pol predsjednik Uprave kolske knjige gospodin Ante uul predloio da za njegovu nakladu napiem knjigu o hrvatskom jeziku, odmah sam pristao. Uinilo mi se da je to rad koji dobro pristaje mojoj starosti, a shvatio sam i to da sam tijekom ivota kao istraiva i kao nastavnik skupio znanja i ideja koji me osposobljuju da ovako u nevezanu obliku mogu iznijeti poneto to e pomoi dionicima hrvatske kulture, ne samo jezikoslovcima od struke, da se podboe u svakodnevnom hrvanju s hrvatskim jeZikom i oko njega. Valja izgraditi dobro utemeljenu kulturnu i jezinu samosvijest. Svatko za sebe mora razumjeti o em se tu zapravo radi. Samo tako moemo konano stati na vlastite noge.

Ova knjiga nije znanstvena literatura u tom smislu to ne citira i ne dokumentira. Samo gdjekad ilustrira. Razlaganje je u njoj vie kao u razgovoru uz au vina, a nije strogo predavanje s katedre. Uvodi itatelja u razmiljanja, a ne u struku. Nitko itajui ju ne apsolvira studij. Ali ta knjiga jest znanstvena po tome to je razmiljanje i izlaganje u njoj voeno strogo dosljedno, to se u svemu do samoga ruba snaga pazilo na suvislost i hijerahiju tvrdnja, to su sve injenice znanstveno utvrene i znanstveno provjerene. Iza svega stoji mjerodavna znanstvena literatura, ako se u pojedinostima i ne navodi. Tako ta knjiga moe biti ugodno drutvo, oputen razgovor i pouzdan vodi svima kojima je kao i njezinu autoru stalo do hrvatskoga jezika.

Zahvaljujem dakle gospodinu Anti uulu na zamisli i poticaju, na stalnom bodrenju pri svakom susretu, koji su mi svi ostali u dragoj uspomeni. Zahvaljujem u davnoj povezanosti i Anuki Naki kojoj ova knjiga kao urednici duguje mnogo i s kojom je bilo krasno suraivati, zahvaljujem i svima koji su se brinuli oko grafikog ureivanja i prezentacije, te oko korekture ove knjige. Neka joj je sretan put u italake ruke!

U studenom 2012. Radoslav Katii

F

9

Pristup

Hrvatski jezik predmet je o kojem je doista trebalo napisati knjigu. Nama koji smo roeni u njega, koji smo s njime i u njem rasli, kOji ivimo s njim i njime, a i svima drugima kojima je ivot neraskidivo povezan s tim jezikom, nama je svima on neposredna ivotna danost, iva zbilja, a kada smo spontani i oputeni znamo, i oduvijek smo znali, kako mu je ime. Zovemo ga hrvatski jezik. Upravo tako. Sve drugo je nametnuto i teko se podnosi. hu, to treba jasno rei, zapravo nema ba nikakva problema.

Mi hrvatski jezik poznajemo, svaki govori njime kako ve govori, a pie kako je nauio pisati, i mi ga prepoznajemo kada tko drugi govori ili pie njime. Prepoznajemo ga kao svoj hrvatski jezik i kada se govori njime na kajkavsku, i kada se govori na akavsku, a prepoznajemo ga i kad se govori na tokavsku, jednim od narjeja kOjima govore Hrvati. Prepoznajemo hrvatski jezik i u razgovornoj porabi karakteristinoj za regije oko pojedinih naih najznatnijih gradova. Prepoznajemo ga u knjievnoj umjetnosti, ako za nju imamo bar malo afiniteta, u svoj raznolikosti njegovih izraajnih registara. Prepoznajemo ga napokon i u standardnoj porabi na razliitim stupnjevima naobrazbe i u svoj raznolikosti njegovih funkcionalnih stilova. Prepoznajemo tako hrvatski jezik, a prepoznajemo isto tako kad netko ne govori hrvatski, prepoznajemo to i onda kad je jezik kojim se izraava vrlo slian i srodan hrvatskomu, i kad ga bez veih tekoa razumijemo. Hrvatski nam je jezik time neto posebno, neto nae, neto izdvojeno od svega drugoga, izdvojeno od onoga to nae nije, to prepoznajemo da nije hrvatski jezik.

Hrvatski jezik nam je neposredan doivljaj. Na temelju iskustva steena s njm on nam je prepoznatljiv, prepoznatljiv u svoj svojoj slojevitoj raznolikosti. Po svem tome stvari su nam potpuno jasne i nemamo s time nikakvih tekoa. Ali tekoe nastaju nefaljeno kada s tom jednostavnom i ivotnom istinom izaemo iz svojega kruga, iz irokoga kruga onih koji to doivljavaju jednako, onako kako je gore upravo opisano. Ide to dotle da nailazimo na sugovornike koji tvrde da hrvatskoga jezika i nema, da mi zapravo govorimo nekim drugim jezikom, a ne, kako sami krivo mislimo, hrvatskim. Da tu izmiljamo neto, najblae reeno, nerazumno. Smatraju da nas stoga treba staviti kao pod neko starateljstvo. I od kada

10 Rados lav Kat i i H rvatsk i jez i k

se u meunarodnom jezikoslovIju govori o jezicima u ovim naim predjelima uvelike nas i stavljaju pod takvo starateljstvo. Od toga smo stalno pomalo razdraeni.

A i meu onima kOji ive s hrvatskim jezikom, kojih je izraajni svijet nezamisliv bez njegove prisutnosti, a nisu Hrvati, mnogi imaju tekoa posve se poistovjetiti s njim. To dakako vrijedi osobito za Srbe u Hrvatskoj koji svoj jezik zovu srpskim i tako ga doivljavaju, a na je hrvatski jezik ipak vrsto ugraen i u njihovu izraajnost. A vrijedi to u velikoj mjeri i za muslimane Bonjake u kOjima je hrvatski jezik snano prisutan, ali su vrlo vrsti u tome da mu se sasvim ne preputaju. U tom se okruju muti bistrina kad bezbrino i spontano, sasvim u skladu s naim doivljavanjem, govorimo o naem hrvatskom jeziku.

Kako su sve to pitanja vezana uz doivljaje, pa je sve to natopljeno jakim osjeajima i uvelike subjektivno, oni koji nam se postavljaju kao staratelj i pozivaju se na injenice i ele nas suoiti s njima. I tu im valja dati za pravo. Samo oslanjajui se na injenice moemo razbistriti sve to nam je oko hrvatskoga jezika zamueno i smiriti ono to nas oko njega uznemiruje. Takvo bistrenje i smirivanje blagodatno je i nama je nuno potrebno, to vie to nam staratelj i nikako ne daju da se sa svojim hrvatskim jezikom smirimo. Stalno eljeznom nepopustljivou podbadaju nemir. Neprihvatljivo im je da mirno ivimo sa svojim hrvatskim jezikom. Zato je, kako je ovdje reeno na poetku, trebalo napisati ovu knjigu. Da se smireno lista i ita u trenutcima sabranosti, trenutcima iupanim od zahtjeva svakodnevice i njezinih zadataka.

to jest, jest, a to nije, nije! Tako treba pristupati pitanjima koja nas ovdje zaokupljaju. Strogo se drati injenica, sve razjanjavati onako kako doista jest, a pri tome ne dopustiti staratelj ima da oni odabiru i zadaju nam injenice po svojem izboru. Valja ih uzimati u obzir sve. I nisu injenice manje injenice ako nisu neki vanjski predmeti, nego su unutranji doivljaji i osjeaji. Na doivljaj hrvatskoga jezika i osjeajne reakcije vezane uza nj jesu injenica, i to injenica za pitanje koje nas ovdje zaokuplja temeljna. Od nje stoga valja polaziti. Sve druge stavljati u primjeren odnos s njom. Nai staratelji upravo to ne ine. Mi ih zato otklanjamo, a oni nam uzvraaju da smo iracionalni nacionalisti. Tako, naravno, nema razgovora.

Potrebno je odluno odgurnuti frustracije koje nastaju i zgunjuju se u takvu ozraju. Oputeno i smireno gledati i vidjeti kako i to je zapravo sa svim tim. Od toga emo shvatiti gdje smo i to je zapravo s nama i

-

Pr i s tup I I

razvedrit e nam se natmuena obzorja. No nije ba lako prekroiti ono puta to vodi dotle. Nije lako jer za to treba sigurno razlikovati vie toga to nas, kako je danas, nitko i ne ui razlikovati. A u posljednjim desetljeima, kad se ve dosta toga poelo nalaziti i razjanjavati, nita od toga nije uvedeno meu ono znanje koje svaki od nas mora nauiti. Ostale su to uene finese rasprene po vie manje ekskluzivnim publikacijama. ak ni kvalificirani strunjaci ne osjeaju se obvezanima usvojiti to i dosljedno primjenjivati. Zato je tako, ja to ne znam rei, znam samo da tako jest jer vidim da je tako.

Velika je povijesna nepravda da narod kakav su Hrvati, narod koji je jedva jedvice u povijesnim olujinama sauvao ivu glavu, narod koji tek to nije satrt: u sudaranju triju velikih sila: Habsburke Monarhije, Mletake Republike i Osmanlijskoga Carstva, i poto je preivio, jo klecavih koljena stao na pozornicu modernoga doba kao jedan meu europskim narodima, to takav narod mora sad primjenjivati najsuptilnije jezikoslovne teoretske pristupe, pa ih ak i sam mora razvijati i s njima se potvrivati u meunarodnom jezikoslovIju, da bi mogao valjano razmiljati, a to znai suvislo govoriti, o svojem jeziku: o jednom od najvanijih svojih pitanja.

Nitko od drugih, nitko od razvijenijih i povoljnije smjetenih, ne e za nas razvijati te spoznajne pristupe jer oni i bez toga mogu na za njih zadovoljavajui nain govoriti o svojim jezicima. Ne trebaju tako razvijene teorije. Da bismo onaj temeljni doivljaj svojega jezika mogli jasno artikulirati, artikulirati tako da i nama samima bude potpuno razumljiV i da ga moemo izraziti drugima, izraziti tako da nas ne mogu dobro samo obrisati, nego da ih, s potrebnom upornosti, obvezujemo da nas bar ponu razumijevati, - da bismo to postigli moramo ne samo istraivati svoj jezik, nego i sami razvijati jezikoslovlje. Bez toga ne ide. Govorenje o jezicima kakvo je danas u svijetu nije pripravljeno za nae potrebe. A povijest kao i ivot nije pravedna.

Da bismo postigli to to nam je potrebno, moramo nauiti gledati svoj jezik s razliitih gledita. Ta gledita dosljedno razlikovati i ne mijeati ih. I biti ih svjesni. A onda sva spojiti u cjelovitu sliku. Tek ona e pokazati o hrvatskom jeziku sve ono to treba rei da bi se on primjereno opisao i prikazao. Taj spoj analitikoga promatranja i sintetikog gledanja ne postie se lako, pogotovu ne u sredini u kojoj nas nitko tomu ne ui. Treba se priviknuti pristupati postupno, a onda zahvaati cjelovito. Tomu e zapravo biti posveena cijela ova knjiga.

12 Rados lav Katii H rvatsk i jez i k

Treba nauiti gledati jezik kako je raznolik u prostoru. Kada se kreemo prostorom hrvatski jezik koji se govori u njem sve je drukiji i drukiji. Upravo od naselja do naselja, ako se promatra doista potanko. To je jezik kakav se ui od bake. Mnogi Hrvati za to kau "govoriti po domai". To su onda mjesni govori, dijalekti i narjeja: sve dok se kretanjem u prostoru ne doe na podruje drugoga jezika.

Isto je tako jezik raznolik i u vremenu. Kako vrijeme tee, jezik je sve razliitiji. Valja odreivati kOji su razliiti oblici jezika rasporeeni u vremenu stariji, a koji mlai oblici istoga, a koji su naprosto razliiti i nisu vremenom uvjetovane preoblike jedno drugoga. A onda treba shvatiti da su ta dva lanjenja jezine raznolikosti samo dva lica istoga, preslikanog jednom na prostornu i drugi put na vremensku protegu, ili da kaemo dimenziju, ako lijepa rije protega nije svima dovoljno razumljiva. A jo prestinije bi bilo rei parametar. Zvui suvremeno, tehniki, egzaktno, a malo ih zna to upravo znai. Ostajem zato ovdje pri protega.

Mjesni govori, tako preslikani na prostor i vrijeme, razvrstavaju se po bliskosti svojih obiljeja u dijalekte, dijalekti opet u narjeja, narjeja u jezike. No ne valja zaboraviti da dok ostajemo pri takvu gledanju i dijalekti i narjeja i jezici, sve njih, skupa s mjesnim govorima, obuhvaamo nazivom idiomi, nisu nego skupovi mjesnih govora razvrstanih po svojim obiljejima u prostoru i vremenu.

Od raznolikosti mjesnih govora, raznolikosti preslikane na prostor i vrijeme, treba razlikovati one oblike govora koji slue kada se korakne izvan okvira svoje temeljne zajednice i izvan kruga onih s kojima se, svima, neposredno saobraa. Karakteristina je takva situacija na sajmu ili pri kupovanju u duanu u oblinjem trgovitu. Takvi ustaljeni, ali ne sasvim ujednaeni oblici jeZika, obojeni obiljejima dijalekta kojemu pripadaju mjesni govori kraja, zovu se interdijalekti. Interdijalekt se ui ivljenjem i djelovanjem izvan domaega kruga, ne ostajui samo uz baku. U ivotu se, putujui, susreemo ee s interdijalektima nego s mjesnim govorima. Po interdijalektima je preteito i stvorena naa predodba o dijalektalnom govoru. Nije strancu lako uti kako se gdje govori "po domai". Dijalektolozi, istraivai mjesnih govora, mogu o tome mnogo pripovijedati.

Od svega toga valja nadalje razlikovati jezik kakav je u knjigama. Po tome je i nazvan knjievnim jeZikom. Nekada se doista gotovo iskljuivo susretao u knjigama, ali se ve i onda uo i s oltara i s propovijedaonice. Tim se jezikom sporazumijeva na daleko, a i na blizu, ali samo u formalnim prigodama. Knjievni je jezik raZvijen i prilagoen da se nji-

Pr istu p 13

me pie i govori o svem onom to se jezinoj zajednici ivotom namee kao tema. Knjievni se jezik ui iz knjiga, naobrazbom i sudjelovanjem u komunikaciji na toj razini. Nitko taj jezik nije nauio od kue i u krugu obitelji i susjeda.

Knjievni jezik razvijen i izgraen do najviega stupnja, potpuno i neobrativo ujednaen i uvren, zove se standardni jezik. Svaki je standardni jezik knjievni, ali nije svaki knjievni jezik standardni. Standardni jezik razvijen je i prilagoen da se njime pie i govori o svemu to se u dano vrijeme namee kao tema komunikacije u razvijenom svijetu. Za to su u takvu jeziku izgraeni i odgovarajui funkcionalni stilovi. Standardni jezik je time pripravljen da slui za ope sporazumijevanje u industrijskom drutvu, za koje su i inae, ne samo u jeziku, karakteristini standardi. Tek sa standardnim jeZikom jezina zajednica moe na ravnoj nozi sudjelovati u nadetnikoj, danas se rado kae globalnoj, komunikaciji novoga vremena. Standardnim se jezikom ovladava valjanim kolovanjem.

Uz standardni jezik rabi se u razvijenim drutvima i razgovorni jezik kao oputeniji i manje formalno dotjeran izraz. Taj razgovorni jezik moe biti nacionalan, kakav je npr. eki ili slovenski, a moe ih biti i vie regionalnih. Tako je u Talijana, Nijemaca i Hrvata. Razgovorni jezik vezan je u Hrvata uz jae gradske centre i rasprostire se na podruju na kojem zrai njihov utjecaj. Taj jezik nije potpuno ustaljen i ujednaen, u njem je prisutan snaan utjecaj i standardnoga jezika i dijalektaine boje karakteristine za regiju. U tim su odnosima omjeri promjenjljivi. U Hrvata se stvorilo, gledano u grubo, pet oblika razgovornog jezika: sjeverozapadni oko Zagreba, Varadina i Karlovca, jugozapadni oko Rijeke i Pule, sjeveroistoni oko Osijeka, Slavonskoga Broda i Poege, jugoistoni oko Splita, Zadra, ibenika i Dubrovnika, te napokon, moglo bi se po razmjetaju rei sredinji, svakako bosanskohercegovaki, oko Sarajeva, Tuzle, Bihaa i Mostara. Taj posljednji razgovorni jezik uvelike je stopljen s razgovornim jeZikom muslimana Bonjaka i Srba na istom prostoru. Tek je u razgovornom jeziku bosanskohercegovakih Hrvata jae prisutan utjecaj hrvatskoga standardnog jezika.

Mjesni govori i interdijalekti smjetaju se u seoskom ivotu, nestandardizirani knjievni jezik u gradskom i u kulturnim centrima s jaim kolama, a standardni u veim gradovima i odande se iri i na manje gradove i ruralne sredine. Dokle see jai utjecaj znatnijih gradskih sredina, njihovi razgovori jezici postupno zamjenjuju tradicionalne interdijalekte.

14 Rados lav Katii H rvatsk i jez ik

Valja nauiti sve to strogo razlikovati i u tome razlikovanju dosljedno ustrajati. Pogubno je za svako razumijevanje tu mijeati kruke i jabuke. Ali nikada ne valja pri tome smetnuti s uma da je sve to jedna cjelina, u sebi viestruko razuena, kojoj su sastavnice, odreene nunim razlikovanjima, jedne s drugima u ivim i esto upravo napetim meuodnosima. Tek ta u sebi razuena dinamika cjelina jest hrvatski jezik. Bez uvida u nju i u meuodnose njezinih sastavnica ne moe se razumjeti to je on i ne moe se onda nita o tome prenositi drugima. U ovoj e se knjizi, korak po korak, to tumaiti i malo razraditi. Koliko je mogue oputeno. Moda nam to ipak pomogne da razumijemo to je na jezik i da to uspjenije nego do sada objanjavamo drugima.

-

15

Mjesni govori Hrvata

Pristupamo sada hrvatskomu jeziku s gledita sasvim vrsto odreenog. Promatrat emo ga kao skup mjesnih govora, svih mjesnih govora kOjima govore Hrvati. To je, dakako, samo jedno od gledita s kOjih se jezik, pa tako i hrvatski, moe promatrati. Ono je, meutim, zbog tijeka kOjim je tekla povijest jezikoslovlja osobito vano. Zato se to gledite razmatra kao prvo. Po em je pak ono tako vano, to e saznati itatelj koji ustraje i proita ovopoglavlje.

Mjesni govori rezultat su neornetene, mirne jezine mijene, bez premonih vanjskih utjecaja. Svaki se jezik nuno i neizbjeno stalno pomalo mijenja. To svi znamo jer nam upravo to rado govore. Pogotovu kad ivo ele da nam se jezik promijeni, da se uskladi s njihovim predodbama i ciljevima. Da postane onakav kako oni misle da treba da bude. Zato nam promjenu jezika prikazuju kao neto dobro i poeljno. Rjee ujemo temeljnu istinu da se jezik mijenja od nevolje jer stalno bez promjene ponavljati isti vrlo sloen obrazac ponaanja prelazi ljudske snage. To nismo u stanju. Koliko god nastojali da nas uvijek svi s kojima govorimo dobro razumiju, opet se, neopazice i nehotice, stalno potkradaju sitne, jedva zamjetne promjene. Neke se od tih promjena onda nameu jezinoj zajednici, prihvaa ih cijela, pa tako od osobnih odstupanja postaju novi oblik zajednikoga ustaljenog jezika. Tako se jezik, i kad ga ostavljaju sasvim na miru, sam od sebe i sam u sebi stalno neto mijenja. To za jezik, za njegovu funkciju pouzdanoga sporazumijevanja nije povoljno. Za najbolje i najneometenije ope sporazumijevanje bilo bi najpovoljnije da svi ljudi na svijetu uvijek i svugdje govore potpuno jednako. No to je nemogue jer, kako smo ve rekli, prelazi ljudske snage. Svi jezici se stoga neizbjeno mijenjaju, makar i sasvim neznatno i na krai rok posve neprimjetno. To je kao to iz dana u dan neopazice starimo. Neizbjeno je, kako god za nas nije dobro.

Samo u skupini govornika koji su u zbiljski stalnom jezinom dodiru, koji doista stalno razgovaraju svi sa svima, mogu te neizbjene jezine mijene tei za sve jednako. Tamo gdje takvog najueg dodira nema, nuno poteknu raznoliko. Bila bi prevelika sluajnost da u svim zajednicama najue i .neprekidne jezine komunikacije neizbjena jezina

16 Rados lav Kat i i H rvatsk i jez ik

mijena potee ba jednako. Bilo bi to kao da sve vode poteknu uzbrdo. Neizbjeno je da se jezik mijenja, ali toj mijeni smjer niim nije unaprijed odreen. Stoga se potpuno jednolik jezik spontano moe nai samo u takvim malim zajednicama svakodnevne jezine komunikacije svih sa svima. Zato su samo mjesni govori potpuno vrsto ustaljeni, koliko je to uope mogue. O njima se kae da su organski jer su nastali spontanom i najmanje ometanom jezinom mijenom. Q njima se kae i da su konkretni jer se za svaki jezini element tono zna pripada li danom mjesnom govoru ili mu ne pripada. Sve je te pojmove odredio i izvrsno razradio Dalibor Brozovi.

Do mjesnih govora stranac ne dopire lako. Ljudi se skanjuj u govoriti s njim "po domai': Nije doma. S takvim odmah progovore interdijalektom, ako ve ne i nekom priblinom verzijom standardnoga jeZika. O tome ivo svjedoe dvije zgode o kojima su mi pripOVijedali terenski istraivai mjesnih govora. Tako je profesor sarajevskoga sveuilita, Crnogorac, negdje u Bosni istraivao govor Hrvata u jednom naselju za koje je bio uo da mu mjesni govor jako odudara od novotokavskoga. Doao je tamo u kuu, bio lijepo primljen, razgovarao i pozorno sluao, ali nikako da uje neto to bi ikako odudaralo od bosanskoga razgovornoga jezika obojenog iskljuivo novotokavskim dijalektainim obiljejima. Ve je pomiljao da je moda uzalud doao. Ali odjednom je na vatri prekipjelo mlijeko. Domain je vrlo uzrujan ustao i stao neto dovikivati domaici, kao da gosta nema. Od uzbuenja je progovorio "po domai"

i dijalektolog je dobio potvrdu koju je traio. Drugu mi je zgodu ispripovijedao vrlo zasluan istraiva podravske

kajkavtine. On je bio uo da su u jednom selu, kad se govori "po domai", diftongacije vrlo neobine. Sjedio je u kuhinji i razgovarao. Htio je dobiti domaina da spontano i sasvim oputeno izgovori rije zub. Ali od njega, kajkavca, nije uo nita nego najobinije zup. Na stol je iznesen i ponuen neki kola. Bio je dosta tvrd. Domain ga je uzeo i u razgovoru nepaljivo zagrizao bolnim zubom. Stresao se, tek to nije poskoio od bola i viknuo: zii.ip! Inae pred strancem nije tako govorio. Dijalektolog je tako ipak uo to mu je trebalo.

Terenski istraivai, dijalektolozi, razvijaju i uvjebavajU posebne postupke kojima uspijevaju utvrditi kakav je kojem naselju organski mjesni govor. Vano je tu nai bake roene u tom naselju koje su malo ili nimalo iz njega odlazile, a zubi su im toliko uuvani da im je pri govoru artikulacija ostala razgovjetna. Od njih se onda, ako se umije stvoriti prava

Mje s n i govori H rvata

atmosfera, moe saznati kako se doista u tom naselju govon-,;:i?@"QomatT Mukarci koji su sluili vojsku i imali vie dodira s vlastima i vaffjKiin svijetom, kako god domai bili, ve su manje pouzdani.

Mjesni su organski govori vrsto odreeni. Uvijek se i u svemu sasvim sigurno zna koji im govor pripada, a koji ne. Pogreke se odmah uouju i bez oklijevanja penaliziraju. Kanjavaju se iskljUivanjem. U jednoj sam zgodi to vrlo dojmljiVO doivio. U Gornjoj Drenovi, selu u Moravu kod Sv. Ivana Zeline, naao sam se u autu znanca pred njegovom djedovskom kuom. On je tamo manevrirao i porjekao se s domaim mladiima kojima je to zasmetalo. Pozvao se na to da je doao doma, da je na svojem. A jedan od njih rekao mu je kao iz puke: "Da ste tu doma, govorili bi kao mr' A.on nije govorio standardnim jeZikom. Roen i odrastao u Zagrebu, govorio je izrazito kajkavskim narjejem, ali gradskim razgovornim jezikom dijalektaino jako obojenim, a ne mjesnim govorom Gornje Drenove. I kad se onako nenadano u ranom mraku porjekao, bio je zbog toga odmah iskljuen. Osporeno mu je da je doao doma. Naelno je jednako tako strog i ekskluzivan jedino jo standardni jezik. On je uz mjesni govor jedini konkretan. Ali to je tako samo u teoriji. U ivotu tu vlada daleko vea tolerancija. ak i u onim jezinim zajednicama u kojima se, kao u tradicionalnoj engleskoj, i mala odstupanja od standarda, koji nigdje nije bio kodificiran, nego se uio uporabom u internatima i na elitnim sveuilitima kao to su Oxford i Cambridge, smjesta povlai za sobom iskljUivanje iz uskoga kruga viega drutva, - ak i u takvim jezinim zajednicama to penaliZiranje nije tako strogo kao kada se radi o organskim mjesnim govorima.

Mjesni govor, i jedino mjesni govor, oblik je koji je po svim mijenama u vremenu dobio onaj prajezik koji se u tom mjesnom govoru nastavlja sve do naih dana. Kako su hrvatski govori slavenski, svaki je hrvatski mjesni govor konkretan dananji oblik praslavenskoga jezika, jedan od oblika koje je praslavenski dobio u Hrvata. Odatle je razumljivo zato je jezikoslovlje, usredotoeno uvelike na prajezike, poklonilo toliku, iznimno veliku pozornost upravo mjesnim govorima.

Mjesni govor, naime, na danom mjestu i u dano vrijeme konkretno i tono predstavlja prajezik iz kojega je potekao. Jezik odreen svojim postanjem skup je srodnih mjesnih govora. Nikoga dakle, kako je upravo reeno, ne moe zauditi to je jezikoslovlje, isprva potpuno zaokupljeno postanjem jezika, osobitu pozornost poklonilo mjesnim govorima. Tako je nastala i posebna jeZikoslovna disciplina, dijalektologija, koja se bavi

18 Rados lav Kat i i H rvats k i jez i k

upravo opisivanjem i usporeivanjem mjesnih govora. U tu je svrhurazvila i posebne tehnike terenskoga istraivanja. Jer, kako je ovdje ve reeno, do mjesnih govora ne dopire se lako.

Razumljivo je tako zato se kao jezik odreen poredbenim jezikoslovljem, "poredbenom gramatikom: kako se nekada rado govorilo, kao genetska veliina, kao vorite na rodoslovnom stablu srodnih jezika, sveo na skup genetski blisko srodnih mjesnih govora, skp odreen ba tom srodnosti. Dosljedno razmiljanje tu je dovedeno do kraja.

K tomu valja uzeti u obzir jo i to da je genetika poredbena lingvistika, ona koja prouava i razvrstava jezike po njihovu postanju, zametnuta dodue na samom poetku 19. stoljea u ozraju romantizma, svoj mjerodavan oblik dobila pred kraj toga stoljea u ozraju pozitivizma. U tom je vremenu znanost ivo nastojala da iskazi o njezinu predmetu budu zasnovani samo i jedino na vrsto utvrdivim "pozitivnim' injenicama. Tako orijentirano jezikoslovlje priznavalo je jedino organske mjesne govore kao autentian i prirodan jezik. Svi drugi govori bili su u njegovim oima iskvareni, a knjievni jezici umjetne tvorevine. Samo mjesni govori mogli su tako jezikoslovcu pruati "pozitivne" podatke da na njima zasnuje teoriju valjanu u oima pozitivista.

Nita tu, doista, nije udno, nego je naprotiv sve vrlo razumljivo. Manje je razumljivo to kako lingvistika utemeljena na takvu gledanju nije postala svjesna u kakvu se proturjenu poloaju nala. Kao pozitivne injenice na kOjima se moe graditi valjana obradba pojedinog jezika priznaju se samo obiljeja mjesnih govora, a mjesni govori vrlo su teko dostupni ili, velikim dijelom praktiki i sasvim nedostupni. U teoriji takva lingvistika od sebe zahtijeva nemogue! Koliko su mjesni govori bar donekle istraeni, ona moe stati na razinu svojih teoretskih zahtjeva. Ali u veini sluajeva, gdje o mjesnim govorima znamo premalo ili ak nita, mora se po nudi stvarnosti odrei toga naela i sluiti "iskvarenim' interdijalektima ili, veinom i najlake, "umjetnim' knjievnim jezicima, pa i standardnim. Ti su bar uvijek pristupani: oni se pouavaju u nastavi, za njih postoje prirunici. A do jezika starijih razdoblja i nema drugoga pristupa nego preko knjievnoga jezika. Genetska poredbena lingvitika tada u interdijalektima i knjievnim jezicima nalazi i prepoznaje obiljeja mjesnih govora i na tom materijalu gradi svoj model genetskoga razvrstavanja poznatih jezika. Drugoga pristupa dijalektologiji i jezinoj povijesti starijih razdoblja niti ima niti moe biti. Temelj genetskoj poredbenoj lingvistici prezreni su knjievni jezici, po samoj svojoj naravi

JP

Mj e s n i govo r i H rvata 19

uvijek "umjetni': koji su ivjeli i sluili upravo time to nisu bili jednaki nikojemu mjesnomu govoru, ali mnogima toliko bliski da su ih u knjigama mogli presvoditi.

To se osobito zorno pokazuje u rijeima Sir Williama Jonesa koje je izrekao 1786. godine pred Royal Asiatick Society u Calcutti: "Sanskrtski jezik, kolika god mu bila starina, ima udesan ustroj: savreniji je od grkoga, bogatiji od latinskoga, i izuzetnije istanan od obaju; a ipak pokazuje s obama snanije srodstvo, i u korijenima glagolskim i u oblicima slovnikim, nego to bi ga mogla izazvati sluajnost; toliko snano da nijedan filolog ne bi mogao prouavati sva tri a da se ne uvjeri da su morali proistei iz nekoga zajednikog izvora koji moda vie ne postOji:'1 Tim je rijeima JQnes utemeljio indoeuropsku lingvistiku. A pred oima su mu pri tome samo veliki knjievni jezici, sasvim "umjetni': i on osobito istie upravo to, njihovu vrsnou kao knjievnih jezika. Dakako, Jones nije bio pozitivist, nije u jeziku odbijao "umjetno': nego je s divljenjem prihvaao to je izraajno mono.

Poredbeno je jezikoslovlje krenulo od knjievnih jezika, i to od kulturno najrelevantnijih. O njima je, starini unato, stajalo na raspolaganju obilje podataka. Na knjievne se jezike sve do danas genetska poredbena lingvistika najvie oslanja. Pri tome, dakako, s dobrim razlogom, vie ili manje svjesno uvijek trai tragove obiljeja to su u njima ostavili mjesni govori.

Tek kada se shvati i usvijesti ta proturjenost ishodine pozicije genetski poredbenoga jezikoslovlja, moe se izai na kraj sa zakljucima i razvrstavanjima utemeljenima na njem. Hotei knjievne jezike iskljuiti iz jezikoslovnoga krugozora, pozitivistika genetska lingvistika stalno ih uvodi u nj i potvruje njihovu vanost. To i nije mogue drukije, pa odatle nema prigovora, tek treba toga biti svjestan. Za razumijevanje pak hrvatskoga jezika to to te svijesti nije bilo predstavljalo je kobnu zapreku. Dok se, naime, gleda samo na obiljeja mjesnih govora i ni na to drugo, hrvatski se jezik kao cjelovita pojava ne moe ni vidjeti, a kamo li odrediti. Za to je potrebno ukljuiti i druga gledita, a pozitivistika lingvistika, njezina kola prozvana mladogramatiari upravo to dosljedno iskljuuje.

No mjesni govori, organski izrasli iz svojega prajezika, doista su u vrlo bitnom smislu temeljni, tu mladogramatiari imaju pravo, pa zato najprvo treba razmotriti kako s time stoji u Hrvata.

l Te su rijei, napisane i objavljene engleski, ovdje su donesene u hrvatskom prijevodu Mislava Jeia, Amarusataka - Amarukina stotina, Stotina prizora ljuvenih, Naklada ArTresor, Zagreb, 201 1.; 6.

20 Rados l av Kat i i H rvatsk i j ez i k

Kad koji jezik pokrije vee podruje stvore se po prirodi stvari na tom podruju naselja. Ljudi u njima stalno svi meu sobom jezino komuniciraju. Samo oni to mogu jer ive na istom vrlo ogranienom prostoru i stoga su u stalnom dodiru. Kako protjee vrijeme, jezik ne moe, kako je ve reeno, ostati nepromijenjen jer ovjek, koliko god teio za tim, nije u stanju uvijek jednako ponavljati isti vrlo kompliciran obrazac ponaanja. Uvijek e se neto promijeniti i neke od tih promjena prevladavaju u svoj zajednici, postaju tako promijenjeni jezik. To se zove jezina mijena. Ta pak jezina mijena moe biti posve jednaka samo u zajednici u kojoj svi sa svima neprekidno komuniciraju. Moe stoga biti jednaka samo u naselju, u zajednici na jednom mjestu. Kako tee jezina mijena, nastaju dakle prepoznatljivo razliiti mjesni govori. Razlike meu njima, osobito meu susjednima, neznatne su. Na taj nain jezik organski postoji. To su pozitivistima, mladogramatiarima, i jedini pozitivni podatci o jeziku.

Jezik je tako na svojem podruju, jezikoslovci tu govore o arealu, kontinuum usko srodnih mjesnih govora. Oni se jedan od drugoga tek neznatno razlikuju, najmanje oni koji su jedni drugima najblii susjedi. Tako rasporeene mjesne govore jezikoslovci zovu dijalekatski kontinuum. Moe se rei da je dijalekatski kontinuum prirodno stanje jezika. To, meutim, ne znai da se na nj nailazi ba esto. Vanjske prilike ga opet i opet remete i ne doputaju da ostane netaknut. Tek tamo gdje ipak nailazimo na nj, razabiremo da je jezik tu trajao neometeno. Izvanjski utjecaji i zahvati nisu ostavili traga, ili tek neznatnoga.

No tijek jezine komunikacije, odreen i prostorno usmjeren gospodarskim razmjenama, crkvenom organizacijom i hodoastilitima, pa i prometnim mogunostima uvjetovanim konfiguracijom zemljita, nuno dovodi do toga da se stvaraju skupine mjesnih govora koji ostaju blisko srodni jedni drugima, a jae se udaljuju od drugih takvih skupina i govora koji ih tvore. Takve skupine s vremenom se jasnije oblikuju i dobivaju svaka svoju fizionomiju. To je to jezikoslovci nazivaju dijalektima. A skupinu dijalekata podudarnih obiljeja koja stoji naprama drugim takvim skupinama zovu narjejima. Hijerarhija je tu vrlo jasna. Dijalekt je skupina mjesnih govora, narjeje je skupina dijalekata. Tomu jo treba dodati: jezik je skupina narjeja. Sve to dakako razvrstano prema razliitim obiljejima koja sva svjedoe o postanju iz istoga prvotnog jezika, prajezika. Ako se eli apstrahirati od hijerarhijskog statusa, moe se i za jezik, i za narjeje, i za dijalekt, i za mjesni govor, ba kao i za interdijalekt, razgovorni, knjievni i standardni jezik rei idiom. To nazivlje, tako dosljedno razraeno i precizno izbadareno, dugujemo Daliboru Brozoviu.

L

Mje s n i govori H rvata 21

Jezikoslovci se negdje od tridesetih godina dvadesetoga stoljea pomalo susteu govoriti o prajeziku, kao da se stide zbog svih onih romantikih mistifikacija to se veu za predodbu o praiskonskom, o izvornoj istoi pradavnine, o dubokim korijenima izvornoga podrijetla. Neki onda radije kau protojezik. Ali to je mnogo manje skladno, a prajezik ne znai nita praiskonsko i osobito, nego samo jezik koji je bio prije nego svi oni koji su iz njega postali pa su zato genetski srodni, njegovi jezici potomci. Ispravno shvaen pojam prajezik sadran je ve u samoj pretpostavci o genetskoj srodnosti idioma, bili to jezici, narjeja, dijalekti ili mjesni govori. U nevezanom govoru na tu se hijerarhiju idioma obino ne osvru. Govore kao da su narjeje, dijalekt i govor sinonimi. Pri svakom ozbiljnom rasuivanju o hrvatskom jeziku nuno je potrebno uvesti i dosljedno pimjenjivati tu hijerarhiju idioma, a velika je korist od toga kad se ona primjenjuje i u nevezanom razgovoru. Napor potreban da se ona usvoji i primjenjuje nije velik, a stvari od toga postaju mnogo jasnije i izbjegavaju se nepotrebni nesporazumi i zavrzlame.

Jezik Hrvata, kakav je danas, sastoji se od tri narjeja: akavskoga, kajkavskog i tokavskoga, nazvanih tako po upitnim zamjenicama a, kaj i to. akavci su, bar u grubo, oni koji pitaju a, kajkavcvi oni kOji pitaju kaj, a tokavci oni koji pitaju to. Nazvani su tako po onome to je u njihovu govoru drugima najnapadnije. Gleda li se podrobnije, ima tu znatnih iznimaka, a pravi i pouzdani kriteriji za pripadnost tim narjejima druga su i esto manje uoljiva obiljeja.

Govori kOjima govore Hrvati razudili su se tako u tri narjeja: akavsko, kajkavsko i tokavsko. U jednom se, kako je upravo reeno, pita a, u drugom kaj, a u treem to. Ta narjeja nisu svako za sebe. Svako za sebe mogla bi to biti i tri najue srodna junoslavenska jezika. Razlike meu njima, kako god su male, nisu opet niti beznaajne. akavski, kajkavski i tokavski postoje samo u odnosu jednoga s drugim i u dodiru jednoga s drugim. Po tome to troje jest hrvatski jezik. Njegova arhetipska slika je sporazumijevanje na sajmu u Fuinama u Gorskom Kotaru. Kroz to mjesto tee rijeka Lianka. S njezine desne strane, prema jugu i zapadu, u mjestu se govori akavski, s lijeve, prema sjeveru i istoku, kajkavski, a u Liu, naselju u oblinjem polju, govori se tokavski. Na sajmu u Fuinama susreu se tako i akavci i kajkavci i tokavci i, naravno, razgovaraju, tre, sporazumijevaju se, ostajui pri tome akavci, kajkavci i tokavci. Upravo to je hrvatski jezik.

Vano je tu drati na pameti i to da kod tih upitnih zamjenica ne vrijedi i obratno. Nisll svi koji pitaju kaj kajkavci, niti svi koji pitaju to to-

22 Rados lav Kat i i H rvatsk i j ez i k

kavci. I U slovenskim govorima pita se kaj. Ipak to nisu kajkavci: nemaju bliskoga dodira sa akavcima, a niti sa tokavcima. Isto tako Makedonci i Bugari pitaju to, a opet nisu tokavci, nemaju bliskog dodira sa akavcima, a niti s kajkavcima. Pa i Srbi zapravo nisu tokavci jer ni u njih nema nikojega oblika prisnijega dodira niti s kajkavskim niti sa akavskim. Za razliku od Hrvata tokavaca, koliko god im slino govorili, oni stoje izvan toga odnosa. Srbi nisu tokavci, kako god pitaju to, jer se ne moe pitati a ili kaj, a govoriti srpski. Kad se za Srbe kae da su tokavci, to je samo oznaka za svojstva njihova dijalekta, a ne puno ivotno uvrtavanje meu one koji govore vrlo slino, ali su i stalno suoeni, izravno ili neizravno, s akavcima i kajkavcima.

To sam vrlo zorno i neposredno doivio na skupu o kajkavskom narjeju koji je 1978. odrala Akademija u Zagrebu. Na njem su sudjelovali i srpski kolege. Otvorio ga je kratkim govorom predsjednik Grga Novak, tada ve duboko u godinama. Govorio je toplo i kao akavac izrazio svoju radost to se kajkavskomu narjeju sada posveuje puna pozornost. To ga je toliko ganulo da se star ovjek na trenutak borio sa suzama. Kraj mene su sjedili Srbi i uo sam kako zaueno govore: "Pa to je pitanje ve odavno reeno': Rekao sam im tada: "Za nas Hrvate to e pitanje uvijek biti ivo. Uvijek e prodirati do sri bitka:' Njima je sve to bilo neshvatljivo. A meni je tada postalo bjelodano jasno da Srbi nisu tokavci, kako god vei dio njihovih govora nedvojbeno pokazuje genetska obiljeja istonotokavskih dijalekata. Oni tek pitaju to kao Makedonci, Bugari, Rusi, a kao i njima a i kaj potpuno su im tui i suvini. A iv suodnos toga trojega bitna je odrednica hrvatskoga jezika.

Hrvatski mjesni govori integralan su dio junoslavenskoga jezinog prostora. Taj je prvobitno poslije velike ekspanzije praslavensko ga jezika oko godine 600. tvorio areaInu cjelinu sa sjevernim slavenskim jezinim prostorom: zapadnim i istonim. Tek poslije ga je od njega prostorno odijelio pojas koji tvore, od zapada prema istoku, njemaki, maarski i rumunjski jezik. Svaki je od njih zauzeo svoje mjesto u tom pojasu pod drukijim povijesnim okolnostima, ali su skupa prostorno trajno odvojili juni slavenski jezini prostor od sjevernoga.

Junoslavenski govori razmjeteni su od istonih Alpa sve do Crnoga mora, a seu do Jadranskoga i Egejskog, na kojima su sueljeni sa starosjedilakim albanskim i grkim. Oni pokazuju neka obiljeja koja ih sve odvajaju od sjevernih. Tako, primjera radi, svi iZjednauju praslavensko y i i, pa je u njima by ti ,postojati' i biti ,udarati' oboje jed-

Mj e s n i govori H rvata 23

nako: biti. Oni svi nasuprot lijevi uvaju staro desni, i nisu ga kao ostali slavenski jezici zamijenili s pravi. No genetski status junoslavenskoga u odnosu na praslavenski predstavlja pitanje na koje jezikoslovci teko nalaze uvjerljiv i konaan odgovor. Prevladavalo je miljenje po kojem se jo prije dolaska na jug, u zakarpatskoj pradomovini, junoslavenski oblikovao kao dijalekt unutar praslavenskog i da je takav, ve oblikovan, pri seobi donesen na jug od Dunava sve do junih mora. To se shvaanje, meutim, u svjetlu novijih istraivanja nije moglo odrati. Danas znamo da se junoslavenska cjelina sa svojim razlikovnim obiljejima oblikovala tek na novom prostoru juno od Dunava, na bivem teritoriju Rimskoga Carstva. Upravo taj rimskodobni supstrat bitno je obiljeje svih junoslavenskih jezika.

Junoslavenski govori tvorili su dijalekatski kontinuum juno od Dunava, od istonih Alpa do Crnoga mora, i do junih mora, koliko su dopirali do njih i na njihove otoke, vie na sjevernom i srednjem Jadranu nego na junom, na Jonskom i na Egejskom moru. No prvobitni razmjetaj tih govora na junim prostorima bio je drukiji nego je danas. Slavenski se u ranom srednjem vijeku govorilo u junoj Albaniji i u Grkoj, a starosjedilaki jezici su se na ta podruja vratili iz zato nih podruja gdje su preivjeli slavensku poplavu i sauvali ivotnost potrebnu za povratak na staro zemljite.

Danas se uspjelo uvjerljivo pokazati da su slavenski jezici, sasvim oito genetski usko srodni, bili najmanje raznoliki i gotovo sasvim jednaki oko godine 600. To je dakle vrijeme slavenskoga prajezika. Svi su slavenski jezici njegovi jezici potomci. To vrijeme, prijelaz iz 6. u 7. stoljee, predstavlja vrhunac avarskih osvajanja. Sve jasnije se razabire da praslavenski jezik i nije nego juni baltiki, koji se razvio pored zapadnoga (izumrlog staroga pruskog) i istonog (litavskoga i latvijskog), juno od njih na rubu uma i stepe. No praslavenski je meu baltikim jezicima imao sasvim osobitu povijest jer je postao razgovorni jezik na prostoru avarske vlasti kakva je uspostavljena na obje strane Dunava ba oko 600. Stoga se praslavenski rasprostro vrlo jedinstven po velikim prostranstvima Europe. Okvir je tomu bilo avarsko vladanje, avarski kaganat. Kagan je, naime, naslov vrhovnoga vladara eurazijskih stepskih nomada, podruje kojim takav vlada naziva se kaganat. Ranosrednjovjekovna vrela, i grka na istoku i latinska na zapadu, uzimaju to kao samo sobom razumljivo. Gdje avarski konjanici uspostave svoju vlast, nastaje Sklavinija, mi bismo rekli Slavonija ili Slovinje, podruje na kojem se sa slavenskim jezikom

"I l! !!II li' l! II !.I: i. II: I" III II II il' "

24 Rados lav Kati i H rvats k i j ez i k

ivi po slavenskom zakonu i obiaju, pod slavenskim sudom i redom. Sve to vrlo ujednaeno na irokim prostranstvima.

Namee se tako prigodna inaica poznate izreke o kopitima turskih konja: "Gdje udari kopito avarskoga konja, progovori se slavenski:' Pod irokopoteznim avarskim zapovjednitvom ratovali su narodi raznih jezika. Ako zamislimo kako je vii zapovjednik, Avarin, sazvao starjeine slavenskih postrojba koje su mu bile podreene, a s jima i kneeve germanskih Gepida, kojima je takoer zapovijedao i izdavao im zapovijedi za predstojei borbeni pothvat, moramo se zapitati i o tome na kojem im je jeziku govorio? Daleko najvjerojatnije na praslavenskom, jer su taj jezik znali i Avarin i Germani, iako su sa svojima inae govorili drukije, a dakako znali su ga i starjeine Slavena, najbrojniji u toj skupini, jer je bio njihov. Poraba se praslavenskoga irila dokle je sezala vlast avarskoga kagana, vrhovnoga kana nad njihovim kanovima, mi bismo rekli vrhovnoga kneza nad kneevima. Tako je praslavenski jezik uhvatio korijena i u dotada rimskoj Dalmaciji, pa i tamo gdje e ona poslije postati zemlja Hrvata.

Praslavenski nije, dakle, nego juni baltiki kOji su sasvim posebne povijesne okolnosti kao razgovorni jezik avarskoga kaganata izrazito izdvojile od ostalih baltikih jezika, pa nam se pokazuje kao posve samostalna jezina pojava, jasno razliita od ostalog baltikoga, koliko god njemu blisko srodna, proirena na golemom europskom prostranstvu, a niz dananjih slavenskih jezika njegovi su potomci. Isto tako je latinski iskonski tek jedan od italskih jezika, ali su ga sasvim posebne povijesne okolnosti kao jezik grada Rima i ekumenskoga Rimskog Carstva izrazito izdvojile od ostalih italskih jezika i proirile ga na velikom prostranstvu. Tako je latinski u pukoj porabi postao i praromanski i niz vanih europskih jezika njegovi su potomci. I engleski je jezik potekao od zapadnih germanskih, upravo doljnjonjemakih govora koje su Angli i Sasi donijeli sa sobom u Britaniju, naselivi se na otoku i pokorivi tamonje starosjedioce, romanizirane i neromanizirane keltske Britance. No sasvim posebna povijest izdvojila je te doljnjonjemake govore iz njihove zapadnogermanske okoline i uinila da nam se pokazujU kao poseban jezik, osobito znatan i vaan, rairen na golemom prostranstvu kugle zemaljske.

Praslavenski je na svojem velikom arealu bio vrlo ujednaen. Razlike su meu njegovim mjesnim govorima isprva bile sasvim neznatne. To dakako nije moglo dugo potrajati. im se uruila dinamika irokopoteznoga kretanja i komunikacije u avarskome kaganatu, poeli su se od

Mjesn i govori H rvata 25

praslavenskoga stvarati raznoliki usko srodni jezici, kOji e onda postati prajezici slavenskih jezika kOji se susreu danas. Sve se to odvijalo s vrlo malom jezinom razliitou jer su slavenski jezici i kad su se poeli razlikovati dugo bili vrlo bliski jedni drugima, a bliski su ostali do danas.

Kako je pak teklo to izdvajanje slavenskih prajezika i oblikovanje dananjih slavenskih jezika, o tome su se tijekom povijesti jezikoslovlja stvarale razliite predodbe. Kako nema podataka kOji bi izravno svjedoili o tome, ne moe tu biti niti potpune sigurnosti. Ipak su upornim traenjem iznaeni kriteriji koji omoguuju vrlo uvjerljivo zakljuivanje. Prema rezultatima najnovijih istraivanja moe se u dalekosenom suglasju istraivaa taj proces zacrtati onako kako ga je prikazao Ranko Matasovi u.svojoj Poredbenopovijesnoj gramatici hrvatskoga jezika, Zagreb, 2008., 55-67. Njemu se ovaj pisac u tome bez zadrke pridruuje.

U praslavenskom se dijalekatskom kontinuumu, svemu prearanom crtama do kojih su se iz raznih arita i u raznim smjerovima irile pojedinane jezine promjene, izdvojila na istoku i jugu cjelina vrlo jasnih jezinih obrisa. Ono to je preostalo, u sebi dosta neujednaeno i razroko, razvilo se u zapadnoslavenske jezine skupine i zapadnoslavenske jezike kako ih poznajemo danas. To su takozvana lehitska skupina i u njoj poljski, kaupski, pomoranski slovinski i polapski, luika skupina i u njoj gornji i doljnji luiki srpski jezik, te ehoslovaka skupina i u njoj eki i slovaki jezik. Nema dosljedno provedenih glasovnih promjena koje bi zapadnoslavenskoj skupini davale zajedniku fizionomiju jasnih obrisa. Tek uvjetno se stoga moe govoriti o zapadnoslavenskom prajeziku.

Skupine koje su nastale na istoku i na jugu bile su mnogo cjelovitije. Od toga prajezika niega reda postali su istonoslavenski jezici, ruski, bjeloruski, ukrajinski, svi iz jednoga istonoslavenskog prajezika, nadalje istoni junoslavenski prajezik i iz njega bugarski i makedonski govori, te napokon zapadni junoslavenski prajezik i iz njega govori Slovenaca, Hrvata, muslimana Bonjaka, Crnogoraca i Srba. Taj zapadni junoslavenski prajezik genetski je neposredno nadreen hrvatskomu jeziku. Ali ne samo njemu. Povijesni okvir zapadnomu junoslavenskom prajeziku franako je vrhovnitvo nad junim Slavenima uspostavljeno u bivim provincijama Panoniji i Dalmaciji nakon ruenja avarskoga kaganata i misija franake crkve koja je vei dio njih iz poganstva sustavno privela rimskomu kranstvu.

Treba sad poblie razmotriti kako tu stvari stoje. Jezina diferencijacija na tom prostoru bila je vrlo mala. Najizrazitija je isprva bila po tome

26 Rados lav Katii H rvatsk i jez ik

kako se tvorilo budue vrijeme. Na sjeverozapadu je za to sluio kao i u drugih Slavena prezent svrenih glagola ili oblik sloen od budem i infinitiva ili glagolskoga priloga prolog na -l: Budem viditi ili bu(de)m videl. Tako je do danas u slovenskom jeziku i u kajkavskome narjeju hrvatskoga. U preostalom dijelu zapadnog junoslavenskoga futur se tvori od infinitiva i glagola htjeti: vidjet(i) (ho )u. Tako je danas u svim drugim zapadnim junoslavenskim govorima i u svim istonima. Uz tu znatniju razliku zapadni junoslavenski tvorio je cjelovit dijalekatski kontinuum s vrlo malim razliitostima, uglavnom glasovnim.

Kada se onda na podruju franakoga vrhovnitva i crkvene misije jasno i duboko zacrtala granica Njemakoga Carstva i njegovih istonih marka, pograninih grofovija, ustanovila se je granica koja uz neke promjene i danas dijeli Hrvatsku od Slovenije. Unutar te granice dolo je do jezinih promjena koje su odredile slovenski jezik. Nastale su tako razlike meu najblie srodnim govorima, razlike prvenstveno u naglasku, tanke kao pauina, ali ipak dojmljivo zamjetljive i vrsto u uhu svima koji ive na prostoru gdje se susree oboje. Tako je naprama oko, kako je bilo i ostalo u svem zapadnom junoslavenskom, u slovenskim govorima postalo oko, naprama srce slovensko srce, naprama brat, brata slovensko brat, brata, i naprama krava slovensko krava. Kako god sitne te razlike bile, svima su u uhu. Kako to obino biva kad se radi o dijalekatskom kontinuumu, granice tih promjena nisu sasvim otre, ali u cjelini one vrlo razgovjetno izdvajaju slovenski jezik od ostaloga zapadnog junoslavenskoga.

Taj ostali, vei dio toga jezinog podruja, dio koji je ostao izvan Njemakoga Carstva razvijao se manje kompaktno i pokazivao manje otro individualiziranu fizionomiju. Razvoj je isprva tekao cjelovito, iste su promjene zahvaale cijeli taj jezini prostor. Tu se zadrao karakter dijalekatskoga kontinuuma, ali su se na njem sve jasnije ocrtavali obrisi narjeja. To je negdje od samoga kraja 12. i poetka 13 . stoljea krenulo vrlo ivahno prema velikoj dijalekatskoj raznolikosti. Povijesni okvir tomu bila je velika i sve vea feudalna razdrobljenost. Nastalo je tako dijalekatsko arenilo i vee od onoga to ga mi danas poznajemo.

Na zapadu se stvorilo akavsko narjeje, na sjeverozapadu kajkavsko, svako sa svojim dijalektima. Njihova su podruja sezala dalje na istok nego to seu danas. akavsko narjeje ima dijalekte: sjevernoakavski ekavski i uza nj vrlo samosvojan istarski buzetski, srednjoakavski ikavsko-ekavski s izbojcima do duboko u kopneno zalee, sve do okolice Karlovca i umberka, junoakavski ikavski i njemu blizak jugozapadni

Mjes n i govori H rvata 27

istarski, te napokon lastovski jekavski. Tomu narjeju pripada i glavnina hrvatskih govora u austrijskome Gradiu i u susjednim predjelima Maarske i Slovake.

Kajkavsko narjeje takoer ima vie dijalekata: zagorsko-meimurski dijalekt, krievako-podravski, prigorski, turopoljsko-posavski i goranski. K tomu jo dolaze pokajkavijeni govori akavskih doseljenika, izbjeglica pred Turcima, kojima se i u posve kajkavskom okruju jo poznaju jasni tragovi njihova akavskoga podrijetla.

Stjepan Ivi je 1936. magistralno odgonetnuvi povijest akcentuacije kajkavskih dijalekata dokazao da to narjeje tvori samostalnu cjelinu u okviru zapadnog junoslavenskoga i da je po tome razliito od svih susjednih narjeja i jezika, to prije toga nije bilo jasno. Bilo se sklono misliti da je proizalo iz njhova uzajamnog proimanja.

Na oba ta narjeja, akavsko i kajkavsko, nastavljalo se prema istoku zapadnotokavsko narjeje, koje se govorilo u veem dijelu dananje Slavonije, u Bosni sve negdje do razvoa izmeu rijeka Bosne i Drine, a u Hercegovini do poteza uz lijevu obalu Neretve s uskim izbojkom uz more sve do Dubrovnika. Taj zapadni tokavski, blizak i akavskomu i kajkavskomu, bio je narjeje ravnopravno drugim narjejima u zapadnome junoslavenskom dijalekatskome kontinuumu i povijesno valja na nj tako i gledati.

Na to zapadno tokavsko narjeje teritorijalno se prema istoku nadovezivalo istono tokavsko. I ono je jedinica potpuno ravnopravnoga statusa kao i narjeja to su ovdje ve nabrojena. Tu treba posebno naglasiti da su zapadni i istoni tokavski u toj podjeli, koju je na temelju dugotrajnoga i mukotrpnog istraivanja uspostavio Dalibor Brozovi, svaki za se jedinica ravnopravna akavskomu i kajkavskomu narjeju. Istoni tokavski prostirao se zapadnom i srednjom Srbijom, Bakom i Banatom, koliko se u srednjem vijeku tamo govorilo slavenski, pa dananjim Sandakom, Crnom Gorom i istonom Hercegovinom. Brozovievu istraivanju i rasuivanju dugujemo to s tolikim pouzdanjem moemo govoriti o tim pojavama. U znanosti, po samoj njezinoj naravi, ne moe biti izreena posljednja rije, ali poslije Brozovievih rezultata i sinteza koje je slijedei ga objaviO Josip Lisac nema razloga oekivati da bi slika, koja se njima pojavila, mogla u nekoj doglednoj budunosti zahtijevati promjene u svojim bitnim crtama.

Dalje na jugoistok, u velikom luku od Kladova na Dunavu i Negotina na Timoku do Prizrena i akovice u porjeju Bijeloga Drima na jugu

28 Radoslav Kati i H rvatsk i j ez i k

Kosova, protee se areal torlakoga narjeja, koje na drugu stranu svUgdje granii s istonim junoslavenskim govorima: bugarskim i makedonskim. Prvotno su u ranome srednjem vijeku taj pojas nastavali preteno govornici starosjedilakih jezika: rumunjskoga (vlakog) i albanskoga (arbanakog) i tako prostorno razdvajali zapadne junoslavenske govore od istonih. Poslije je i tu prevladao junoslavenski, ali je ostao jako obiljeen tim starosjedilakim supstratom.

Torlako narjeje jedino je od zapadnih junoslavenskih potpuno ukljueno u takozvani balkanski jezini savez, kojemu pripadaju makedonski, bugarski, albanski, rumunjski i novogrki. I u tome se oituje utjecaj starosjedilakog supstrata. Granica izmeu zapadnoga i istonoga junoslavenskoga nije na tom dijalektainom podruju povuena nimalo otro, nego su crte razgranienja meu pojedinim obiljejima razmjetene u irokom pojasu s obje strane srpsko-bugarske dravne granice.

Torlako narjeje nazvano je po etniku Torlak, a to je po Karadievu Rjeniku "ovjek koji niti govori isto srpski ni bugarski': Takav naziv za to narjeje uveo je u nas Tomislav Mareti u svojoj Gramatici i ono je potpuno prihvaeno. Srpski jezikoslovci radije govore o prizrensko-timokom dijalektu. Oni torlaki pribrajaju tokavskomu narjeju kao i sve ostale srpske govore. Razlike po postanju izmeu tokavskoga i torlakoga doista nisu mnoge, ali su duboko povuene. Tu se ak radi o neto drukijem praslavenskom. Zbog tih starih i dubokih razlika, kako mi je govorio Dalibor Brozovi, treba toriaki nedvojbeno uzimati kao posebno narjeje zapadnog junoslavenskoga. To pak to je ono sve obuhvaeno balkanskim jezinim savezom nije tako stara pojava i stoga, premda najvie upada u oi, pri tom razvrstavanju ne igra nikakvu ulogu. Starinski toriaki koji nije ukljuen u balkanski jezini savez ouvali su nam Hrvati Kraovani u rumunjskom dijelu Banata. Taj je govor stoga jeZikoslovcima osobito zanimljiv.

Time to izdvajanje slovenskoga jezika nije obuhvatilo akavski, kajkavski, zaspadnotokavski, istonotokavski i toriaki, ta su narjeja dobila sliniju fizionomiju, pa se u tom smislu kao neka cjelina i suprotstavljaju slovenskomu. Od toga, meutim, nisu postala genetski nimalo srodnija nego su bila. Njihovu genetsku srodnost odreuje i dalje samo zapadnojunoslavenski prajezik, kojega su ta narjerja svako za sebe potomci isto kao to je to i slovenski jezik, pa mu ona svako za se genetski stoje uz bok.

U prvotnoj podjeli zapadnih junoslavenskih govora to su ostali u toj cjelini poto se unutar granica Njemakoga Carstva iz nje izdvojio slovenski jezik, kako je tu podjelu uvjerljivo utvrdio Ranko Matasovi,

r l r

l

Mjes n i govor i H rvata 29

ocrtao se tako dosta jasno jezik hrvatskoga naroda odreen i genetiki kao skup akavskoga, kajkavskog i zapadnoga tokavskog narjeja, mjesnih govora u hrvatskim zemljama povezanih u dijalekatski kontinuum, u hrvatski jezik dakle meu zapadnim junoslavenskima. Do toga ipak nije dolo. Jedno zato to su u hrvatski narod urasli, dodue u manjem broju, i govornici istonog tokavskoga, tako u Srijemu i istonoj Hercegovini oko Stoca na rijeci Bregavi i Ravnog na Popovu polju, a poslije je takav jezik prevladao i u dubrovakom kraju, prvotno zapadnotokavskom. No vanije je to to je u razdoblju velikih seoba za turskih ratova u 16. i 17. stoljeu istoni tokavski, poglavito, ali ne iskljuivo, kao govor Srba, dopro daleko na zapad, s krajnjim izbojcima do Gorskog kotara i Kalnika, razbio i potisnuo cjelovit teritorij zapadnoga tokavskoga i u velikoj ga mjeri preslojio i pre oblikovao, tako da danas imamo samo jedno tokavsko narjeje, vrlo razvedeno i raznoliko, ali ipak samo jedno, i to pod premonim utjecajem istonoga. Stari zapadni tokavski prepoznaje se jo samo u ostatcima, kakvi su slavonski dijalekt, onaj u Podravini i onaj u Posavini to ih je otkrio i prvi istraio Stjepan Ivi, pa istonobosanski, kOjim govore Hrvati i muslimani Bonjaci od izvorita Fojnice pa do Drine, a otkrio ga je i istraio Dalibor Brozovi. Tragovi zapadnog tokavskoga razabiru se u velikom dijelu ikavskih govora Hrvata i muslimana Bonjaka, vie u Bosni nego u Hercegovini. No nema sumnje da je tokavski danas jo samo jedno narjeje, kako god struno potkovani istraiva jasno razabire da su nekada nedvojbeno bila dva: zapadno i istono. No od zapadnoga ostali su jo samo tragovi i krhotine.

tokavsko narjeje, koliko njime govore Hrvati, ima takoer vie dijalekata. Tu su inovativni novo tokavski dijalekti, ikavski kakav se govori u Hercegovini zapadno od Neretve i na irokim potezima zagorske Dalmacije, Like, velebitsko ga Podgorja i u pojedinim mjestima Gorskog kotara, pa u Vojvodini, u Bakoj, i u susjednim predjelima Maarske. To je nastavak istonoga tokavskog, isto kao novotokavski ijekavski, kojim govore Hrvati u istonoj Hercegovini, te u novije doba u dubrovakom kraju i na vie mjesta u bivoj Vojnoj krajini. U tim je dijalektima stari naglasak pomaknut za jedan slog prema poetku rijei i to je pomicanje ostalo oznaeno uzlaznom intonacijom uz tako pomaknuti naglasak. Tako od ena postaje ena, od glava postaje glava. To novotokavsko pomicanje naglaska proireno je i na neke od dijalekata kOjima je podrijetlo zapadnotokavsko, pa i akavsko. Staro zapadnotokavsko narjeje velikim je dijelom znatno preslojeno istonim novotokavskim.

30 Rados lav Katii H rvatsk i j ez i k

Od novotokavskog ikavskog, tzv. zapadnohercegovakog malo se razlikuju ikavski tokavski govori koji pokazuju diskretne tragove svojega prvotno zapadnoga tokavskog podrijetla. Tu e se mjesto klita rei klia i zviati mjesto zvidati. Dakako, ne kad govore strancu namjerniku. Takvi ostatci zapadne tokavske pripadnosti nalaze se u ikavskim govorima Hrvata i muslimana Bonjaka od Duvna i Kupresa, pa do Kladue i Cazina. Jae su izraene zapadno tokavske osobine u slavonskom dijalektu, posavskome i podravskom, koji je ikavski, ekavski, ikavsko-jekavski i ikavsko-ekavski, a naglasak mu je vrlo starinski, te u istonobosanskome, koji je jekavski i odstupa od novotokavske akcentuacije.

Takvo stanje dolazi jo vie do izraaja time to na podrujima gdje su bolje ouvani ostatci zapadnoga tokavskoga u spontano oblikovanim interdijalektima potpuno prevladavaju obiljeja istonoga tokavskog. Usputnom putniku prolazniku nije lako uti ostatke zapadnoga tokavskoga. I Stjepan Ivi je shvatio o em se radi tek kad je jednom sluao koijaa koji ga je u fijakeru vozio iz Strizivojne u akovo. Dotle je mislio da u cijeloj Slavoniji govore novi istonotokavski kao u njegovoj rodnoj Orahovici. Onda se je dao na istraivanje slavonskih govora, kao to se je poslije Drugoga svjetskog rata Dalibor Brozovi dao na istraivanje istonobosanskih u dolini rijeke Fojnice. To je otvorilo sasvim nove vidike i potpuno oborilo dotle rairenu predodbu o velikom i kompaktnom, u sebi jedinstvenom, tokavskom narjenom bloku. Ta predodba pripada uostalom ideologiji koja je pratila i podupirala hrvatsku jezinu standardizaciju.

Svagdje su se u krugu pojaane jezine komunikacije, oko sajmova i trgovita, stvorili interdijalekti s obiljejima okolnih mjesnih govora. Koja su obiljeja pri tome izabrana da budu openitija i slue u irem krugu i zato, to jo nikako nije valjano istraeno. Upravo to pak odreuje nau sliku hrvatskih narjeja jer se interdijalekti uju ee i lake nego ono kako se govori "po domai': Taj izbor dijalekatskih obiljeja odreuje dispozicije za dijalekatsku stilizaciju knjievnih jezika, a na najviem stupnju toga razvoja i samoga standardnoga jeZika. Time mu se temelji polau ve mnogo prije nego je poelo svjesno normiranje i sama standardizacija, kako se po vrelima utvruje da je tekla. To da nam je standardni jezik na sliku i priliku novotokavskog ijekavskog dijalekta, predodreeno je izborom dijalekatskih obiljeja u interdijalektima na tokavskim prostorima, a svi Hrvati koji nisu tokavci pjevaju tokavskije nego to govore. Izbor dijalekatske stilizacije standardnoga jeZika nije onako samovoljan i osoban kako se u nas, osobito meu akavcima i kajkaVcima, rado za-

l

Mjesn i govo r i H rvata 31

milja, p a s e onda olako govori kako j e Ljudevit Gaj za sve nas toboe donio samovoljnu odluku. Ta je predodba vrlo daleko od onoga to se je zbilja dogaalo.

No tu kao da smo ve napustili gledite odabrano za ovo poglavlje, a njega se u prvom pristupu valja drati dosljedno do turosti. Zato ostajemo pri razvedenoj slici mjesnih govora, po svojim dijalektima razvrstanih u narjeja, to svi potjeu od zapadnoga junoslavenskog prajezika, preko njega pak od praslavenskoga, a ostali su takvi poto se iz te cjeline izdvojio slovenski jezik. U toj slici, to treba rei jasno i glasno, nema skupine koja bi se mogla nazvati hrvatskim jezikom. Ne moe se, naime, postaviti skup jezinih mijena, glasovnih i drugih, kojima bi se od zapadnog junoslavenskoga dobivali svi hrvatski mjesni govori i samo oni. Kako god to postavljali, uvijek e se obuhvatiti i neki govori koji nisu hrvatski, ili pak neki hrvatski govori ne e biti obuhvaeni.

tokavsko narjeje, koje je danas sve ipak samo jedna narjena cjelina, kako je ona god u sebi duboko razuena, nazvano je tokavskim iz hrvatske perspektive, jer je samo iz nje supostavljena akavskom i kajkavskomu, ali kao cjelina ipak nije samo hrvatsko narjeje jer govorima toga narjeja govore mnogi kOji nisu Hrvati: Bonjaci, Srbi i Crnogorci. Oni stoga i nisu tokavci u pravom smislu toga naziva, ali im govori nose obiljeja narjeja koje se uobiajilo tako nazivati. Tako smo kolovani, duboko je to sjelo. Uobiajilo se toliko da to nije nimalo lako ispravljati, ali dok ostaje tako, izazivat e nepriline nesporazume.

Zbog toga to nema genetski odreene skupine zapadnih junoslavenskih mjesnih govora koja bi se mogla nazvati hrvatskim jezikom uili su nas i neki jo uvijek ue da hrvatskoga jezika nema, da postoji samo jedan iri, koji oni najradije zovu srpskohrvatskim. U zadnje se vrijeme ak opet pojaao pritisak na nas u tom smislu. Pri tome previaju da niti takvoga prajeZika nema. Niti taj zamiljeni srpskohrvatski ne da se genetski odrediti. Nema srednjojunoslavenskog, kako se sada rado govori, prajezika, nego samo zapadnojunoslavenski, od potomaka kojeg se vlastitom mijenom odvojio slovenski jezik. Povijesni okviri toga jezinog zbivanja jasno se razabiru: franaka dominacija i zraenje franakog utjecaja na velikom dijelu junoslavenskoga jezinog areala i konano povlaenje stabilne istone granice Njemakoga Carstva. U prostoru ranosrednjovjekovnoga zraenja franake prevlasti i utjecaja razvio se zapadni junoslavenski, a unutar granica Njemakoga Carstva izdvojiO se od drugih njegovih jezika potomaka slovenski jezik.

32 Rados lav Kat i i H rvats k i jez ik

Ali ta slika mjesnih govora poslaganih po obiljejima svojega genetskog podrijetla, svojega odnosa prema praslavenskom, a neposredno prema zapadnom junoslavenskom prajeziku, samo je jedno od gledita s kojih valja promatrati hrvatski jezik. Pozitivistiko jezikoslovlje, mladogramatiarsko, uilo je da je to jedino gledite koje se broji jer su samo mjesni govori pozitivni i autentini jezini podatci. Sve drugo ili je iskvaren o ili umjetno i nije vrijedno ozbiljne jezikoslovne pozornosti. Kako god nam je to kolovanjem duboko usaeno, mi vie ne moemo misliti tako. Tu su i druga gledita, bitna da se razumije ono to doivljavamo kao hrvatski jezik. Tim drugim gleditima posveena su poglavlja koja slijede.

r i f r

! L

33

J ezik pismenosti

Kao svi narodi slavenskoga jezika i Hrvati su dugo ivjeli u bespismenoj kulturi: do prijelaza iz 8. stoljea u 9. A istoni Slaveni ivjeli su tako do druge polovice 10. stoljea. Bespismenost valja strogo luiti od nepismenosti. Nepismen je onaj tko u zajednici koja se slui pismom i njeguje pismenu kullturu nije nauio itati i pisati. Bespismena je pak kultura koja se ne slui pismom, u kojoj ono nije predvieno, a ivot se na svim razinama odvija Qez njega. Svi tekstovi koji su takvomu drutvu vani pamte se, ue napamet od rijei do rijei, zato i jesu veinom sloeni u vezanom govoru, u stihovima pjesnikim jezikom, i predaju se od usta do usta, od narataja narataju. Nama, kojima je kultura ve stoljeima izrazito pismena, to nije lako zamisliti, a osobito iznenauje koliko se dugo takva tekstovna predaja moe drati. Tako su se tragovi praslavensko ga svetog obrednoga pjesnitva u usmenoj knjievnosti svih naroda slavenskoga jezika ouvali sve do naega vremena, a ulomci praslavenskih zakona uli su u srednjovjekovne pisane zakonike mnogo mlaega doba.

Za kulturnu povijest europskoga prostora vano je to je na njem Avarski kaganat stvorio i odravao velik prostor bespismena ivota. U slici povijesti kakvu je mojem narataju posredovala kola Avari su neto kao Huni, tek jedno stoljee mlai. Doista, i oni su stepski jahai koji su nahrupili iz kopnenih prostranstava sredinje Azije, i oni su okupili oko svoje jo i vojske drugih naroda i kao mona udarna sila teko potresli oslabjelo Rimsko Carstvo. I oni su veim dijelom na njegovim razvalinama podigli svoje vladanje. Stvara se tako dojam kao da povijest Avara ponavlja sto godina stariju povijest Huna. Pri tome se obino previa jedna bitna razlika. Hunsko vladanje trajalo je koliko i ivot jednoga mukarca, njihova vladara Atile, "bia Bojega': koji je rano umro. Brzo poslije njegove smrti hunsko se vladanje raspalo. A avarsko je vladanje trajalo na velikom prostranstvu od prve polovice 6. do pred sam kraj 8. stoljea, dakle nekih 250 godina. To je vrlo dugo razdoblje i Avarski je kaganat stvorio okvire ivljenja koji su udarili svoj peat velikim europskim prostranstvima, a time i samoj europskoj kulturnoj fizionomiji. O tome se, meutim, obino ne vodi rauna. Nije zanimljivo onima koji u dananjoj Europi vode glavnu rije. Oni dobro mogu i bez toga.

34 Rados lav Katii H rvatsk i jez ik

Kultura Avarskoga kaganata bila je poganska i bespismena. Tako su ivjeli i svi narodi koji su se nali u njegovu obuhvatu. Svi narodi slavenskoga jezika proizali su iz te poganske bespismenosti. Opismenili su se tek kad su prihvatili kranstvo. A to je bilo kasno, izmeu 8. i lO. stoljea. Kasnije od njih pokrstili su se i opismenili u Europi jo samo Balti. To je razlog to je narodima slavenskih i baltikih jezika usmena knjievnost toliko bogatija i vrjednija nego je europskim narodima pismenim od starine.

Stanje prvotne bespismenosti svih naroda slavenskoga jezika zapameno je i opisano. Bugarski monah Crnorizac Hrabar negdje na poetku 10. stoljea napisao je traktat O pismenima u kojem razlae otkud Slavenima pored Grka i Latina vlastito pismo i kultura pismenosti. Tu je po jo ivom sjeanju u naznakama ocrtao stanje bepismenosti koje je u Slavena prethodilo pismenoj kulturi koju su dobili od svojih Uitelja, solunske brae Konstantina Iirila i Metodija u drugoj polovici 9. stoljea.

Taj traktat ouvao nam se u mnogim mlaim prijepisima. Najstariji je iz godine l348. Iz njega se ovdje donosi izvorni opis pretpismenoga stanja Slavena, prvo u izvorniku, a onda u prijevodu. Kako god je izvornik dosta dobro razumljiv, prijevod e paljivomu itatelju pokazati da je precizno razumijevanje toga izvornika zahtjevnije nego se to na prvi pogled ini.

Traktat O pismenima poinje ovako: Prede ubo Slavene ne imehQ knig'b, nQ r'btami i rezami btehQ i gataahQ, pogani sQte. Kr'bstive e s, rimskami i gr'bbskymi pismeny nQdaahQ s (pisati) slovensku reb bezb ustroenia.

Precizno filoloki preveden taj je poetak razumljiviji i zahtijeva manje tumaenja nego se obino priinjalo:

"Prije pak Slaveni nisu imali slova, nego su crtama i urezima u rovae brojali i nagaali, budui jo pogani. A pokrstivi se, za nudu su morali pisati slavenski govor rimskim i grkim pismenima bez ustroja:'

Osobito je tu znatno to to je istaknuto da su Slaveni od svojih Uitelja dobili ne samo slova nego i ustroj njihove porabe za zapisivanje slavenskoga govora. Upravo taj ustroj udara temelje kulturi odnjegovane pismenosti. On moe biti i kaotian, kakav je na primjer u engleskom, ali ako je samo vrst i stalan, on je izvrstan.

J ez i k p i s m e nost i 35

Kada je zemlja Hrvata, zemlja hrvatske vlasti pod svojim ranim kneevima, a najpoznatiji su nam Borna, V ladislav, Mislav i Trpimir, pod sam kraj 8. i u prvoj polovici 9. stoljea po djelovanju franake misije postala kranska, pa je u Ninu dobila i biskupiju, ukljuila se u pismenu Europu, pa i sama vie nije mogla biti bez pismenosti. U njezinu najbliem susjedstvu dalmatinski gradovi na jadranskoj obali i na otocima pred njom: Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, svaki sa svojim teritorijem, ali bez neposrednog prostornoga dodira jedan s drugim, ivei pod izravnom vlasti cara u Carigradu, bizantskoga, a to e rei rimskoga, uvali su u vrlo nepovoljnim prilikama kontinuitet antikoga ivota, pa tako i crkvene organizacije i pismenosti. Svime su time nedvojbeno utjecali na brojem nadmoan svijet koji ih je okruivao, slavenski, bespismen i poganski, pa je to i ostavilo tragova u oskudnim povijesnim vrelima to ih imamo za to razdoblje, ali pismenost i organizirano pokrtenje nije u zemlju rodovske vlasti Hrvata dola odatle, nego tek s franakom misijom koja je dola odmah iza vojnih snaga to su pod kraj 8. stoljea oborile Avarski kaganat i proirile vlast franakoga vladara u daleka jugoistona podunavska i jadranska prostranstva. Hrvatska rodovska vlast pod vladarima koji su se u njoj zakneili predstavila se svijetu natpisima na svojim reprezentativnim zgradama, osobito crkvama. Najraniji pisani jezik kojim se Hrvati predstavljaju svijetu jest latinski. Zato se i moe rei da je latinski materinski jezik hrvatske knjievnosti.

To to se tada dogodilo i utemeljilo pismenost u Hrvata, latinski jezik na prvim njezinim poetcima, osobito uvjerljivo dokumentira i zorno ilustrira natpis iz Riinica na sjevernom rubu Solina ispod tvrdoga Klisa. Tamo su naeni temelji ranosrednjovjekovne samostanske crkve to je pripadala benediktincima koje je onamo doveo knez Trpimir. Zapis o darovanju splitskomu nadbiskupu koje je u neposrednoj vezi s osnivanjem toga samostana datiran je godinom 852. Trpimir se tu naslovljuje kao knez Hrvata (dux Chroatorum). Za taj samostan pregraena je kasnoantika samostanska zgrada. Tu su naeni i ulomci zabata oltarne pregrade te samostanske crkve u tri ulomka i na njem latinski natpis koji, kao i samOstan s crkvom, potjee iz same sredine 9. stoljea. Kad se na njima, koliko je to mogue, uspostavi ono to je uniteno oteenjima kamena, mogu se ti ulomci uvjerljivo sloiti tako da se dobije natpis:

36 Rados lav Kat i i H rvat s k i jez ik

Pro duce Trepimero . . . preces Christo summitatis . . . et inclinata habete coIla trementes.

"Za kneza Trpimira podastirite molitve Kristu i saginjite ije drui!"

Ulomak zabata oltarne pregrade iz Riinica, natpis s imenom kneza Trpimira, 852.

Crkveni se puk tu poziva da se moli za svojega kneza, i to tako da na njega pada odsjaj Bojega velianstva kako ga crkva objavljuje sveanom latintinom. Tim se natpisom knez Trpimir predstavlja svijetu, a s tih kamenova vrlo rjeito i ljudima mlaih vremena govori Hrvatska koja je upravo uvrtena u Europu okrenutu zapadnoj crkvi i ujedinjenu latinskom pismenosti.

Jednako rjeito govori nadvratnik oltarske pregrade crkvice u opotu kod Benkovca. Na gornjem mu je rubu natpis iz druge polovice 9. stoljea. Ouvao se u tri ulomka, od njih jedan ugraen u utvrdu benkovakoga katela. Tim nam se natpisom, takoer u svojoj zadubini, predstavlja knez Branimir. Predstavlja se punim naslovom na latinskom jeziku:

Branimiro comes dux Cruatorum cogitavit. "Poglavar Branimir, knez Hrvata, zamislio je to:'

Greda i zabat s imenom kneza Branimira, opot, IX. st.

J ez i k p i s m e nost i 37

Tu je sasvim jasno tko je dao izgraditi crkvu i tko se njome predstavlja svijetu. A jasno je, sve bez daljnjega tumaenja, i to zato se moe rei da je latinski materinski jezik hrvatske knjievnosti. Prije toga nije bilo nita. Doista, to pie 925. papa Ivan X. kralju Hrvata Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu, u svojoj novoj pismenosti s majinim mlijekom poeli su tepati - latinski.

To da su Hrvati, kada su doista poeli itati i pisati, isprva itali i pisali samo latinski, ne moe nikoga iznenaditi kada se zna da je pismenost u zemlju Hrvata dola s franakom crkvenom misijom. Franaka je crkva samo latinskomu jeziku priznavala punu vrijednost. Samo na njem se govorila misa i vrilo bogosluje, samo na njem se vodila crkvena administracija i donosili pravni propisi, samo na njem su vladari izdavali svoje povelje izricali obvezujue odredbe. Takvu su latinsku pismenost franaki misionari donijeli i u novopokrtenu zemlju Hrvata. Francuski jezik, mlai i puki oblik latinskoga, imao je tu poseban poloaj u toliko to su oni koji su vladali samo njime ipak mogli, muno sriui, razumjeti neto latinskoga. Drugi jezici u Franakom Kraljevstvu, koje se poslije 800. proglasilo i bilo priznato Rimskim Carstvom, nisu nikako omoguivali pristup latinskomu. Takvi su slavenski, pa i sam njemaki. Oni nisu kraj latinskoga imali ba nikakve slubene vanosti. Ipak su se pismeni sveenici sluili i njima, ali samo onda kada je puk koji nije znao latinski trebao razumjeti to se Bogu moli i to ga crkva ui. Drugi jezici, osim latinskoga, dolazili su u obzir samo u takve duobrinike svrhe, da se razumije ono to je crkva inae slubeno govorila i pisala latinski.

O tome su u franakoj crkvi doneseni i strogi propisi. To da se njezini sveenici nisu brinuli za to da ih puk razumije, kleveta je kojom je ta crkva u 19. stoljeu oklevetana od strane nositelja slavenskih nacionalnih pokreta. Nauka takozvanih "trojezinika" koji su krivovjerno tvrdili da se sluba Boja smije vriti samo na tri sveta jezika: na hebrejskom, grkom i latinskom, ticala se samo liturgije, a ne i porabe jezika u duobrinitvu, koje se moralo svojski truditi da ga puk, ma kako nenaobraen bio, uvijek razumije.

Ulomak grede s iJ?enom kneza Branimira, Mu Gornji kraj Splita, 888. g.

38 Rados lav Kat i i H rvatsk i jez ik

Jezine odredbe franake crkve dole su do nas u kapitularima, zbornicima crkvenih propisa i zakona. Kako je to, premda je od velike vanosti za povijest hrvatskoga jezika i knjievnosti, u nas vrlo slabo poznato, valja nam tu navesti neke od najznatnijih odredaba. Tako da ostanemo pri najsuzdrljivijem izboru:

Bazelski biskup Haito (807-823) izriito je propisao (Capitularia Nr. 177, 2): "valja narediti da molitvu Gospodnju, u kojoj je sadrano sve to je nuno za ljudski ivot, i apostolsko vjerovanje, u kojem je sadrana itava katolika vjera, ue svi, kako na latinskom, tako i na barbarskom jeziku da ono to ispovijedaju ustima srcem vjeruju i razumiju':

Sinoda u Aachenu donijela je pak jo 801 . propis duobrinicima (Capitularia Nr. 120, 3): " o o . da molitvu Gospodnju, to jest Oena i Vjerujem u Boga ucijepe svima koji su im podreeni i da trae da im to ponavljaju jednako tako mukarci i ene kao i djeaci': Ako je to bilo obvezatno ba za sve, odrasle i djecu, moralo se u smislu propisa biskupa Haitona dopustiti da se te molitve govore ne samo na latinskom jeziku, nego i na " barbarskom':

A to se tie molitve kojom se vjernici obraaju Bogu, sinoda u Frankfurtu jo 794. vrlo jasno odreuje (Capitularia Nr. 28, 52): "Nitko neka ne vjeruje da se samo na tri jezika smije moliti Bogu, jer se Bogu mole na svim jezicima i ovjek bude uslian ako zatrai to je pravedno:'

Vrijedilo je zaviriti u kapitulare s kraja 8. i poetka 9. stoljea. Pokazala se slika vrlo razliita od one koja nam je kolovanjem usaena u povijesnu svijest. Nema govora o tome da je franaka crkva bila ravnoduna prema tomu razumije li njezin puk ono to moli Boga i to ga njegova crkva ui. Takav su joj stav razvijajui svoj irilometodski mit podmetali arko zauzeti pregaoci slavenskih nacionalnih pokreta. Istina, franaka se je crkva protivila, dosljedno i nepopustljivo, slavenskomu bogosluju uenika svetih irila i Metoda, ali samo u slavenskoj liturgiji, a ne i slavenskomu jeziku u duobrinikoj skrbi. Tu je ak propisivala njegovu porabu ako puk nije znao nego taj jezik. Bitno je bilo da razumije.

Poklanjala se je, dakako, velika pozornost pozivima na pokoru i formularima za ispitivanje savjesti pred ispovijed. Bili su tu i popisi smrtnih grijeha i glavnih kranskih vrlina. Nastajala je tako itava jedna skromna literatura na jezicima kOjima je, kako gdje, jedinima vladao crkveni puk. Najstariji spomenici njemakog jezika veinom su upravo takve naravi. Njih nam je ostalo vrlo malo. Jo manje je ostalo slavenskih. No o tome da je takva duobrinika literatura postojala i na slavenskim je-

L

J ez i k p i s m e nost i 39

zicima nedvojbeno svjedoe Briinski spomenici, listovi u biskupskome obredniku iz Freisinga u Bavarskoj. To su tri slovenska teksta, najstarija od svih to su doli do nas, pisana latinskim pismom. Taj rukopisni obrednik nastao je negdje u 10. stoljeu, a predloci iz kojih su prepisani ti stari slovenski tekstovi potjecali su iz 9. stoljea ili moda jo s kraja 8., iz vremena franake misije i pokrtavanja alpskih Slavena.

S takvim su propisima franaki misionari doli u zemlju pod vlau hrvatskoga kneza i pokrstili ju. To podrazumijeva i porabu takve duobrinike knjievnosti na slavenskom jeziku novopokrtenih Hrvata. Ona je mogla obuhvaati i zbirku prijevoda blagdanskih itanja iz poslanica i evanelja. Nita nam se od toga nije ouvalo, ali vrlo pouzdano moemo uzimati da je postojalo. A to je, kako god skromno bilo, prva pojava hrvatskoga jezika u europskoj pismenosti i stoga, i kraj sve svoje skromne beznaajnosti, vrlo vana prekretnica u povijesti hrvatskoga jezika. Valja nam to ugraditi u svoju povijesnu svijest jer je do sada ostajalo uvelike zanemareno.

Taj hrvatski jezik, najstariji ukljuen u europsku pismenost, bio je izravno suoen s latinskim jezikom franake crkvenosti, a neizravno sa starim njemakim, starim slovenskim i drugima kojima su se sluili sveenici franake crkve u duobrinikoj djelatnosti meu pukom kojemu materinski jezik nije bio romanski. Njegova je knjievna izraajnost bila oblikovana prema latinskomu. Uklapala se od prvih poetaka u jezinu izraajnost latinske Europe. Po tome se uklapao u krug ranih knjievnih jezika toga kulturnog kruga. U jeziku hrvatske pismenosti to je najstariji sloj. No mi poblie o njem ne znamo nita.

Ta misionarska knjievnost, na latinskom i na hrvatskom jeziku, od koje nam se nita nije ouvalo, ali valja s pouzdanjem pretpostavljati da je postojala jer su takvi bili strogi jezini propisi u franakoj crkvi, predstavlja za Hrvate kraj dugoga razdoblja bespismenosti. A i to je razdoblje ostavilo znatnu jezinu batinu, upravo knjievnojezinu, kako god to naizgled zvualo paradoksalno. Za povijest hrvatskog jezika osobito je stoga vaan i jezik njegove bespismenosti. Taj "jezik bespismenosti" o kojem je sada rije nije, dakako, jezik sporazumijevanja u svakodnevnom ivotu. Njega je bilo i prije i poslije, on se prilagoivao sve novim prilikama, udovoljavao sve novim zahtjevima, i nema posebne veze s jezikom hrvatske pismenosti, s hrvatskim knjievnim jezikom, koliko god mu je u svako doba bio vrelom sve nove izraajnosti. Radi se o jeziku izgraenom i razvijenom za mjerodavne tekstove koji su se u doba bespisme-

40 Rados lav Katii H rvatsk i jez ik

nosti usmeno predavali od narataja narataju, tako vani i mjerodavni da su se pamtili od rijei do rijei, sastavljeni u vezanom govoru, to je bitno olakavalo njihovo pomno pamenje. Bile su to svete obredne pjesme koje su se pozivale na najskrovitije mitske odnose temeljnoga reda u svijetu ili izricale zakone slavenskoga suda i reda koji je na tlu koje e postati hrvatsko zamijenio rimski.

Taj mono razvijeni pjesniki jezik i ostatke tekstova sastavljenih na njem poelo se tek nedavno, zadnjih nekoliko desetljea, otkrivati i pomno rekonstruirati na temelju tragova to su ostavili u usmenoj knjievnosti svih naroda slavenskoga jezika. Hrvati su svojom usmenom knjievnosti pri tome dobro zastupljeni. Nema dakle ni najmanje dvojbe da je taj "jezik bespismenosti" uao u poklad batine usmene knjievnosti i u mnogome, izravno ili neizravno, odredio njezinu jezinu izraajnost. A jezik usmene knjievnosti, koja se tradicionalno zove narodnom, odigrao je u povijesti hrvatskoga knjievnog jezika, kako je dobro poznato, vanu pa u mnogome i odluujuu ulogu. kola hrvatskih vukovaca fetiizirala je to i dotjerala do neodrive krajnosti, pa je tomu pristupala i jednostrano puristiki u korist novotokavske folklorne predaje, ali upravo zato jer je to tako te se, premda se ilavo dri u naoj opoj naobrazbi, ba nikako vie ne moe zadrati, treba rei, tako da se ne moe preuti: od pjesnitva gotikoga razdoblja, glagoljakoga i latinikog, preko renesansnoga, baroknog, prosvjetiteljskog predromantikoga, preporoditeljskog i romantikoga, pa do pjesnitva moderne, u svemu je tome jezik "narodne knjievnosti" odigrao ulogu koja se bez svakoga pretjerivanja moe nazvati magistralnom. Odatle i velika vanost jezika hrvatske bespismenosti za hrvatski jezik, i osobito za knjievni.

Na latinskom kao prvom jeziku hrvatske pismenosti doao je do nas vei broj zapisa o pravnim inima, osobito u okruju hrvatskih vladara iz razdoblja od 9. do l l . stoljea. Bez obzira na to jesu li ti zapisi doista pravovaljane isprave, za to se izdaju, ili su mlae preraevine zapisa u samostanskim kronikama izraene stoga to se od druge polovice 12. stoljea na sudovima usmena svjedoanstva i takvi zapisi vie nisu priznavali kao dokazna sredstva, nema razloga sumnjati u to da su to velikim dijelom autentini zapisi o stjecanju prava i posjeda iz vremena o kojem svjedoe. Naprotiv, po nekim se podatcima i obiljejima tih tekstova razabire da je to veinom upravo tako. U tim zapisima, obino se nazivaju ispravama, ouvani su tako, izravno ili neizravno, tekstovi najranije hrvatske knjievnosti na latinskom jeziku. S toga se gledita do sada uglavnom i

J ez i k p i s m e nost i 41

nisu promatrali. Iz njih se lijepo pokazuje kako se na hrvatskome dvoru

uz latinski rabio hrvatski jezik, pa su mu neke rijei prvi put zapisane u

takvim tekstovima. To su u prvom redu nazivi raznih sluba i dvorskih

dunosti. Tako su hrvatski nazivi visokih dravnih sluba kao ban, tepija, upan, podup i satnik. Tu su i nazivi razliitih funkcija na vladarskome dvoru, a sve u latinskom tekstu: i posteijnik, i vino to, i psar, i volar, i dvornik, i vratar, i itonoa, i itnik, i napokon djed Hrvata, visoki dvorski dostojanstvenik. Najstariji se zapisi tih rijei javljaju u latinskim

tekstovima, ispisani latinicom. Tu lei na dlanu, kako je neumorno upo

zoravao Dalibor Brozovi, odgovor na pitanje zato je mnogo kasnije, u

18. stoljeu, latinica izala kao neupitna pobjednica iz suparnitva s glagoljicom i irilicom kao jedino pismo hrvatskoga jeZika. Kako pisati hr

vatske rijei latinskim slovima, za to su se morala nalaziti rjeenja jo od

prvih poetaka kad su se i kraj glagoljice i irilice ispisivale u latinskim

tekstovima kako je tko bolje znao i umio. Nije bilo razdoblja kada se hr

vatski jezik, od kad se poeo pisati, nije pisao latinicom!

Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru, 7. 6. 879.

42 Rados lav Kat i i H rvats k i j ez i k

Iako je latinski nedvojbeno prvi i najstariji knjievni jezik Hrvata, nije dugo ostao jedini. Ve na prijelazu iz 9. stoljea u 10. donijeli su uenici solunske brae iz Panonske metropolije i Moravske kneevine slavensko pismo, glagoljicu i njezin ustroj, slavensku liturgiju i crkveni jezik njihove kole na podruje dalmatinske crkve i ta je druga pismena kultura, na jeziku mnogo bliem materinskomu, odmah pustila vrst korijen u Hrvata. To je "Metodijeva nauka" (Methodii doctrina) koja je, kako ve 925. pie papa Ivan X. splitskom nadbiskupu Ivanu, "provrv.jela" u dalmatinskoj crkvi. O tome kako se to dogaalo nema nikakvih vijesti i stoga se o tome moe samo nagaati na temelju vie ili manje uvjerljivih domiljanja.

Hrvatska historiografija jo je u 18. stoljeu stala zastupati miljenje da je Ninska biskupija, kojoj se jurisdikcija protezala cijelim podrujem pod vlau hrvatskih vladara, postala glavno rasadite glagoljake pismenosti i slavenske liturgije. Prvi povjesniar crkve u hrvatskim zemljama, isusovac Daniele Farlati, jedan od velikih Talijana u hrvatskoj kulturi, u svojem monumentalnom djelu Illyricum sacrum, koje je poelo izlaziti 1751 . u Mletcima, smatrao je kako se samo po sebi razumije da je upravo Ninska crkva u zemlji Slavena bila glagoljaka i da se slavenska liturgija iz nje irila po Dalmaciji, a ninski biskup Grgur da je to branio na splitskim sinodama dalmatinsko-hrvatske crkve u godinama 925. i 928. Farlati nije bio sklon tradiciji svetih irila i Metoda meu Hrvatima jer je u njih bilo odnjegovano dobro poznavanje latinskoga jezika i svatko ga je mogao stei, ako je samo htio. Za njim su se poveli hrvatski povjesniari, kojima se takvo tumaenje izvrsno uklapalo u temeljni nacionalni stav. Tek su izvrnuli vrijednosne ocjene: njima se je narodni jezik u crkvi pokazivao kao najvia vrijednost.

Grgur biskup ninski postao je tako glavni junak u borbi za narodni jezik u crkvi. Najdojmljivije je to izraeno u velebnom njegovu spomeniku koji je izradio Ivan Metrovi. Nevolja je tek to u ouvanim aktima tih splitskih sinoda nema ni rijei o tome. Ninski se biskup Grgur, meutim, borio za ouvanje svoje biskupije pri uspostavi antike dalmatinske crkve, a ne za slavensko bogosluje. Nitko mu to u aktima splitskih sinoda ne predbacuje. No dugo je trebalo, sve do tridesetih godina prologa stoljea, da se konano probije spoznaja da je ta njegova borba za slavensko bogoslUje samo nacionalni mit, kako god vrlo uspjean. Rasadite glagoljake liturgije i pismenosti bila je ipak Dalmacija, do kraja 9. stoljea bizantska, u kojoj nije bilo slavenske politike vlasti, ali je bilo mnogo naseljenika slavenskoga materinskog jezika, pa je lako pretposta-

f' .:-" , ''''

.

.. .... , ..

.

''

J ez i k p i s me n ost i 43

viti da su biskupi u gradovima rado primali Metodijeve uenike, izbjegle poslije njegove smrti 986. od progona franake crkve, da budu duobrinici tomu crkvenomu puku. Tako je mogla ve do 925. "Metodijeva nauka provrvjeti" na podruju jurisdikcije dalmatinske crkve, kako pie papa. Od tada je slavenska pismenost i knjievna kultura, irilometodska i staroslavenska, neizostavna sastavnica hrvatske pismenosti i knjievnojezine izraajnosti.

Knjievni jezik Metodijeve kole imao je od prvih poetaka svoje autentino povijesno ime. Ono je izvorno bilo: jFyh slovenbsh, to se u hrvatskim tekstovima najee javlja kao jezik slovinski, ili, ve prema dijalektu, slovenski ili slovjenski. Posebno treba i opetovano naglasiti da je to povijesni naziv sasvim odreenoga knjievnog jezika, onoga koji su stvorila i uila solunska braa svojim trajno mjerodavnim prijevodima grkih liturgijskih tekstova, a ne openit i pomalo neodreen rezultat poredbenog slavistikog istraivanja ili ak izraz slavenske ideologije, kako se nama duboko usadilo u kulturnu svijest. Taj naziv je mogao poticati slavenske ideje, ali nije potjecao iz njih. Nastao je u doba kada je slavenski, i jezik, i zakon, i obiaj, bio jo tvrda i vrsta, vrlo konkretna ivotna realnost, a ne jezikoslovna ili ak idejna projekcija.

Knjievni jezik solunske brae i njihovih neposrednih uenika zove se u slavistikoj znanosti starocrkvenoslavenski. Taj jezik postao je poslije poetnoga razdoblja u razmaku od samo nekih sto godina, od kraja 8. do kraja 9. stoljea, uz latinski drugi knjievni jezik Hrvata. Bio mu je, bez obzira na sve rezerve rimske kurije, u svem bitnome potpuno ravnopravan: i na njem se govorila misa, i na njem su se mjerodavno zapisivali pravni ini.

Taj knjievni jezik i njegova kultura, bitna sastavnica "Metodijeve nauke", bio je za Hrvate osobit. Bio je toliko srodan njihovu spontanu govoru da su ga morali doivljavati kao svoj. Uvodio je tako njihov jezik u najautoritativnije knjige, ak i u misne. Na njega su bili prevedeni odlomci Svetoga pisma, perikope to su se itale u liturgiji. A ipak je bio od njihova materinskog jezika osjetljivo razliit. Nikoji Hrvat ga takav kakav se uo u crkvi nije sam od sebe znao. Valjalo ga je nauiti, iako je to bilo mnogo lake nego uenje latinskoga. U tome smislu bio je slovinski jezik Hrvatima svoj, ali takav kakav je pristajao najuglednijim knjigama. Nije to bilo teko shvatiti. Bio je to odnos kakav je za druge na jadranskom prostoru postojao izmeu dalmatskoga romanskog ili talijanskoga jezika i latinskog.

44 Rados lav Katii H rvatsk i jez ik

Hrvatski glagoljai dobro su uili slovinski. U svojim uglednim knjigama, osobito liturgijskima, vjerno su uvali njegove osobitosti. Samo takav je, oito, imao punu vrijednost i dostojanstvo. To se osobito tie oblika rijei. Glasove su i u najuglednijim tekstovima ve rano poeli izjednaavati s hrvatskima. Do 12. stoljea dolo je to ve dotle da se jasno razabiralo koji je crkvenoslavenski tekst hrvatski, a koji nije. Beki listii pokazuju da to vrijedi i za misne molitve i bogoslubena liturgijska itanja. Tako su redigirani tekstovi preuzeti iz irilometodske kole, a preuzimali su se i noviji. To je hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika. Jednako tako su nastale i druge. Najvanije su od njih bugarska, srpska i ruska. Kao to se u kulturama tih slavenskih naroda naziv postao od staroga jFyh slovenbsh mogao zamjenjivati bugarskim, srpskim odnosno ruskim imenom, tako se u Hrvata slovinsko ime jezika moglo zamjenjivati imenom hrvatskim. Hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga zvala se tako jezik slovinski ili jezik hrvatski. Upravo je takva zamjenjivost, to se imena tie, bitna odrednica hrvatskoga jezika i hrvatske knjievnosti. Naziv slovinski jezik stoga je, kad je zamjenjiv s nazivom hrvatski jezik, ovomu jednakovrijedan kao oznaka hrvatskoga jezika, ukljuujui, dakako, i hrvatsku redakciju crkveno slavenskoga.

To pak da je i to hrvatski (knjievni) jezik bilo je, dok je ta redakcija bila u ivoj porabi, svima oigledno i stoga bjelodano i samo po sebi razumljivo. Poslije pak, od druge polovice 16. stoljea, kad se crkvenoslavenski poeo shvaati kao drugi jezik, svet i liturgijski, koji nije potpadao pod zabranu narodnoga jeZika u slubi Bojoj prema obvezujuim zakljucima Tridentskog sabora, to se u opoj svijesti potpuno zametnulo. Crkvenoslavenski - izvan stroe terminoloke porabe nazivao se obino "staroslavenski" - nikako se vie nije smatrao hrvatskim jezikom, nego mu se otro suprotstavljao. Tako se izgubi