HRVATSKI STANDARDNI JEZIK

– MORFOLOGIJA

MORFOLOGIJA

MORFOLOGIJA

- nauk o ustroju riječi

- u 19. st. afirmirala se kao posebna jezikoslovna grana

- termin preuzet iz prirodnih znanosti (nauk o oblicima, oblikoslovlje)

- GRAMATIKA – prešutno, podrazumljeno znanje pravila i načela koje o svojem

jeziku govornici nose u umu

- LEKSIKON – apstraktni umni rječnik

RIJEČ

- najmanji slobodni oblik koji posreduje značenje; u govoru: najmanja jedinica govora

- PRAVOPISNA RIJEČ – jedinica u tiskanom tekstu s obiju strana omeđena

bjelinama, ima značenjsku, gramatičku i fonološku cjelovitost

- LEKSEM – ukupnost oblika i značenja jedne riječi, ostvaruje se putem oblika riječi

(rječnička riječ, potencijalna, neostvarena jedinica apstraktnog umnog rječnika)

- KANONSKI OBLIK – tipičan, najčešći, najmanje obilježen i najmanje kontekstualno

uvjetovan oblik kojim se leksem bilježi; on je stvar odabira

IMENICE: nominativ jednine (npr. žena)

PRIDJEVI: nominativ jednine muškog roda, pozitiv, neodređeni oblik (npr. crven)

ZAMJENICE: nominativ jednine muškog roda (npr. moj, on, tko)

GLAGOLI: infinitiv (npr. disati)

- CITATNI OBLIK – blizak kanonskom, koristi se kada se govori o leksemu kao

predmetu, izvađenu iz konteksta (citatni oblik može varirati jer je određen

pragmatikom, a kanonski je određen konvencijom)

- GRAMATIČKA (MORFOSINTAKTIČKA) RIJEČ – riječ razumljena kao dio

paradigme, ostvaraj leksema kakav se pojavljuje unutar sintakse, s pridruženim posve

određenim morfosintaktičkim obilježjima (razlika između gramatičke riječi i oblika

riječi upravo je u morfosintaktičkim obilježjima (npr. dva oblika pridjeva Gsg.

crvenoga i crvenog dva su oblika riječi, dvije pravopisne riječi, ali jedna gramatička)

- PARADIGMA – relativno pravilan i predvidljiv niz gramatičkih riječi leksema koji

pripadaju istoj vrsti

Kriteriji za određivanje što (ni)je gramatička riječ:

KOHEZIJA – oblična i značenjska jednost, cjelovitost gramatičkih riječi

(ALI: nitko – ni od koga; gledat ću – ću gledati)

NEREKURZIVNOST (NEPONOVLJIVOST) – morfološki procesi koji

sudjeluju u gradbi riječi naginju tomu da budu neponovljivi, nerekurzivni

(ALI: prapradjed, kupaonica – pekarnica)

JEDINCATOST FLEKSIJE – na svakoj gramatičkoj riječi bit će

samo jedan fleksijski morf (ALI: grad-država – grada-države)

IZDVOJIVOST – gramatička riječ sama za sebe može činiti cio iskaz

(rečenicu), može se pojaviti izolirana, izdvojena (Bloomfield: minimalni

slobodni oblik) (ALI: npr. klitike i članovi ne mogu se pojaviti samostalno)

- PERIFRASTIČNI (SLOŽENI, OPISNI, ANALITIČKI) OBLIK – gramatička

riječ iskazana je perifrazom; iskazivanje pomoću više oblika riječi onoga za što se

drugdje u paradigmi rabi jedan fleksijski oblik riječi (u hrvatskom su perifrastični

glagolski oblici perfekt, pluskvamperfekt, futuri, kondicionali i pasivni oblici; ili npr

više brz umjesto brži ili idem kod bake umjesto idem baki) vs. SINTETIČKI

(NESLOŽENI, JEDNOSTAVNI) OBLIK (npr. prezent)

- FONOLOŠKA (FONETSKA) RIJEČ – jedinica koja je djelokrug nekog fonološkog

procesa u pojedinom jeziku; u hrvatskom je taj kriterij naglasak, odnosno jednu

fonološku riječ čini jedna naglasna cjelina (npr. kad li će mu se posrećiti – 6

pravopisnih riječi, ali jedna fonološka, jer izgovaramo: kadlićemuseposrećiti)

Kriteriji određivanja fonološke riječi:

NAGLASAK (i uopće prozodija)

FONOLOŠKA PRAVILA (npr. VOKALSKA HARMONIJA – asimilacija

vokala na daljinu; u hrvatskom: kalodont – kaladont)

USTROJ SLOGA I SLOGOVNI USTROJ RIJEČI – o njima u jezicima

obično postoje dosta čvrsta pravila (npr. u hrvatskom su nemogući sljedovi

nazala i okluziva)

- LEKSIČKA JEDINICA ili LISTEM – svaka jedinica leksikona i skup obavijesti o

njoj koje govornik pamti (npr. leksemi, klitike, afiksi, frazemi, pojedine višečlane

jedinice, priložno-konektorske jedinice, uzrečice, poslovice, psovke, citati); Jelaska

koristi termin ishodišnica)

VRSTE RIJEČI

- OTVORENE – velik broj članova, lako primaju nove članove (tvorbom ili

posuđivanjem)

u hrvatskom: imenice, glagoli, pridjevi, prilozi, tek donekle prijedlozi,

veznici, čestice, uzvici

- ZATVORENE – malen broj članova, teško i rijetko primaju nove članove

u hrvatskom: brojevi i zamjenice

- PROMJENLJIVE – mijenjaju se unutar pojedine paradigme

u hrvatskom: imenice, glagoli, pridjevi, prilozi, zamjenice, brojevi

- NEPROMJENLJIVE – ne mijenjaju se unutar kakve paradigme

u hrvatskom: usklici, čestice, veznici, prijedlozi

- SAMOZNAČNE (SAMOZNAČNICE, AUTOSEMANTIČNE) – imaju samostalno

značenje i mogu stajati samostalno

u hrvatskom: imenice, glagoli, pridjevi, prilozi i brojevi

- SUZNAČNE (SUZNAČNICE, SINSEMANTIČNE) – nemaju samostalno značenje

i ne mogu stajati samostalno, nego se pridružuju bilo samostalnim riječima bilo

rečenici

u hrvatskom: zamjenice, prijedlozi, veznici, uzvici i čestice

PUNOZNAČNE (LEKSIČKE) vs. POMOĆNE (GRAMATIČKE,

FUNKCIONALNE) riječi (ALI: npr. vokativ – padež/uzvik)

MORFEM I MORFOVI

- KOMUTACIJA – smjenjivanje razmatrane sastavnice drugom, kako bismo utvrdili

koja sastavnica može biti u kojemu, kakvu kontekstu, te možemo li uopće govoriti o

sastavnici; metodom komutacije dolazimo do opozicija ili opreka

- morfem omogućuje morfovima da budu ostvareni

MORFEM I MORF

- MORFEM – najmanja jezična jedinica koja ima i svoj oblik i svoje značenje

(FONEM ima samo razlikovnu ulogu; to su razlikovne jedinice koje nemaju značenje)

- morfem je apstraktna jedinica, ostvaruje se putem morfa

- MORF (FORMANT, FORMATIV) – ostvaraj morfema, njegov izraz, njegov

fonetski, odnosno fizički oblik

morf kojim predočavamo morfem odabiremo prema načelu

Ockhamove (Occamove) britve = ako dva postupka jednako dobro

opisuju činjenice, valja izabrati onaj jednostavniji

tako su npr. oblici [ruk], [ruc] i [ruč] morfovi morfema {ruk}koji je

najmanje ovisan o kontekstu

iz dubinskog (ishodišnog) prikaza izvode se površinski (fonetski)

prikazi ili postave

- NULTI MORF – ostvaraj morfema koji nije fonološki ili fonetski čujan, vidljiv;

bilježi ga se nulom, ništicom – Ø (npr. nos-Ø)

- ALOMORF (MORFSKA ALTERNANTA) – uvjetovani morf; niz morfova

smatramo alomorfima istog morfema ako su ti morfovi u komplementarnoj

distribuciji (nadopunskoj raspodjeli) = ako posreduju isto značenje te ako ih nikad

ne nalazimo u identičnim kontekstima; uvjetovanost alomorfa može biti trovrsna -

fonološka, gramatička i leksička

FONOLOŠKA (FONETSKA) uvjetovanost – odabir alomorfa

uvjetovan fonološkim razlozima i promjenama do kojih zbog njih dolazi

(npr. ruka-ruci; gradom-mužem; brzji-sporiji) – MORFONOLOGIJA

GRAMATIČKA uvjetovanost (morfološka ili sintaktička) – odabir

alomorfa uvjetovan gramatičkim razlozima (npr. znati-znam, a ne

zonem ALI zvati-zovem, a ne zvam; gramatemi za rod u pridjevima:

bos-Ø/a/o)

LEKSIČKA uvjetovanost – odabir alomorfa uvjetovan pojedinačnim

leksemom o kojem je riječ, bez fonološki i gramatički utvrdivih razloga

(npr. Gpl. imenica ruka i noga nije rukā i nogā, nego rukū i nogū;

komparativni sufiks –š u pridjeva lak, mek i lijep; lj u paljba pored

žalba, molba, te seoba i dioba pored žalba, molba)

SUPLETIVNOST – odabir alomorfa koji nisu ni u

kakvoj fonetskoj vezi (npr. čovjek-ljudi); posebna vrsta

leksičke uvjetovanosti

- SLOBODNI (ili potencijalno slobodni) MORF – onaj koji sam može činiti oblik

riječi; u hrvatskom su to morfovi od kojih su sastavljene pojedine nepromjenljive

riječi (npr. na, šest, jučer, da)

- VEZANI (ili obavezno vezani) MORF – onaj koji ne može sam činiti oblik riječi; u

hrvatskom su sve promjenljive riječi sastavljene zapravo od slobodnih morfova (npr.

ruk-ic-a; pis-a-ti)

- KONTINUIRANI (NEPREKINUTI) MORF – onaj u koji se ne može umetnuti

kakav drugi morf, koji se sastoji od neprekinuta fonetskog odsječka (ruk-a)

- DISKONTINUIRANI (PREKINUTI) MORF – onaj koji je prekinut kakvim drugim

morfom ili materijalom, koji se sastoji od prekinutih fonetskih odsječaka (cirkumfiksi

i transfiksi); u hrvatskom u Gpl. npr. kod imenica: pjesma-pjesama, zlo-zala

- AMALGAMIRANI (AMALGAM, UPAKIRANI) MORF – morf koji istovremeno

realizira više morfema, koji je istovremeno ostvaraj više morfema; mogu nastati kao

posljedica KUMULACIJE morfema (= realizacija više morfema u jednom morfu,

npr. ruk-a, -a = nominativ, singular, e-deklinacija) ili FUZIJE (STAPANJA) morfova

(npr. iz + za = iza, iz + pod = ispod)

- JEDINCATI (UNIFIKS, UNIKATNI, CRANBERRY) MORF – onaj koji se

pojavljuje samo u jednoj riječi ili kolokaciji (npr. dok su morfovi -aš i -ic vrlo

frekventni: starica, rupica, klupica, morfovi -kelj, -čag i -bać pojavljuju se samo u

leksemima starkelja, rupčaga i zelembać; ponovljivi morfovi čije je značenje

neprozirno i domišljamo ga tek iz izvedenica, npr. ne postoji glagol četi, ali imamo

izvedenice s raznim prefiksima: začeti, načeti, početi)

- PRAZNI MORF – ponovljiv morf za koji se čini da ne ostvaruje nijedan morfem,

koji nije realizacija nikakva značenja, morf bez morfema; nije isto što i nulti morf!!!

(npr. -ov i -ev u pluralu: jastrebovi i vukovi, pored jastrebi i vuci; prazni morf -u:

procesuirati, akcentuirati, pored adresirati pa bi i oni mogli glasiti: procesirati i

akcentirati; navesci ili pokretni vokali, npr. lijepoga i lijepog, nikad i nikada, takoc,

njojzi); kadšto se nazivaju postfiksima

sličan praznim morfovima je i PROŠIRAK OSNOVE (npr. umeci -et, -en i

-es u: drveta, ramena i čudesa, no tu bi se prije moglo govoriti o krnjenju

osnove u Nsg., a ne o proširivanju u Gsg.)

- SINKRETIZAM – morfološka homonimija (pojava oblične istosti dvaju

morfosintaktički različitih oblika riječi jednog leksema); proces ujednačivanja oblika u

kojem dolazi do neutralizacije opreka među njima (npr. selo = NAVsg.)

- MORFOLOŠKA SINONIMIJA - oprečna morfološkoj homonimiji; iskazivanje

istog gramatičkog značenja različitim oblicima (npr. Isg. riječi/riječju;

uzimam/uzimljem)

- KORIJEN (KORIJENSKI, LEKSIČKI, RADIKALNI MORF) – obavezni,

neizostavni dio oblika riječi, nositelj temeljnog značenja i izraza leksema (npr.

podvodni; u složenicama imamo dva korijena npr. vodopad )

- AFIKS (AFIKSALNI, FUNKCIONALNI MORF) – vezani morf koji se pričvršćuje

na bazu, svaki morf koji nije korijenski; mogu biti oblikotvorni i rječotvorni

FLEKSIJSKI (GRAMATEMI, FLEKTIVNI, OBLIČNI,

OBLIKOTVORNI) afiksi – služe za proizvodnju oblika riječi istog

leksema, ne mijenjajući obliku pritom osnovno referencijalno značenje

(npr. voda, vode; radim, radiš)

DERIVACIJSKI (DERIVATIVNI, TVORBENI, RJEČOTVORNI)

afiksi – služe za proizvodnju novih riječi, bitno modificiraju leksičko

značenje baze na koju se pričvršćuju; imaju i sposobnost promjene vrste

riječi (npr. rukica-priručni, nerad-zaraditi)

AFIKSOID (VEZANA OSNOVA) – vrsta derivacijskih

afikasa koja ima samostalno leksičko značenje, ali ne dolaze

kao osnove samostalnih oblika riječi; ponovljivi su i stalna

značenja, a podrijetlo često vuku iz klasičnih jezika (npr.

vele-, video-, tele- : velegrad, videoigra, televizija; -lik, -

slovlje, -fil: srcolik, jezikoslovlje, filmofil)

- BAZA (OSNOVA) – bilo koji segment, odsječak (morf ili slijed morfova) na koji se

pričvršćuje afiks

OBLIČNA osnova (TEMA) – baza na koju se pričvršćuje fleksijski afiks

TVORBENA osnova – baza na koju se pričvršćuje derivacijski afiks

ruk-ic-a: ruk- (korijen)

ruk- (tvorbena osnova)

ruk- ic- (oblična osnova)

- afiksi prema mjestu pričvršćivanja na bazu: prefiksi, sufiksi, infiksi, interfiksi,

cirkumfiksi, transfiksi i superfiksi

- vrste afiksoida: prefiksoidi i sufiksoidi

RJEČOGRADNI POSTUPCI I ELEMENTI

- RJEČOGRADBA – način građenja oblika riječi neovisno o svrsi te gradnje

Rječogradni postupci/procesi (morfološke operacije):

KONKATENATIVNI (LANČANI, LINEARNI) postupci – temelje se na

ulančavanju ili konkatenaciji morfova (prevladavaju u hrvatskom):

1) pričvršćivanje afikasa na jedan leksički morf (npr. prefiksacija i sufiksacija)

2) postupci koji uključuju dva ili više leksičkih morfova (npr. kompozicija ili

slaganje, srastanje, inkorporacija)

NEKONKATENATIVNI (NELANČANI, NELINEARNI) postupci:

3) supletivnost (npr. dobar-bolji, čovjek-ljudi)

4) modifikacija baze (npr. prijevoj: brati-berem, biti-boj)

5) metateza – premetanje baze (npr. hladno pivo-dnohla vopi)

6) reduplikacija – ponavljane baze ili njezina dijela

7) postupci skraćivanja baze (autobus-bus, haplologija)

8) postupci bez promjene (konverzija ili preobrazba: hrvatska-Hrvatska)

9) postupci koji se temelje na alfabetu (npr. akronimizacija: aids ili stapanje:

motel, smog)

- DERIVACIJA (IZVOĐENJE) – jedan korijen i afiksi

DERIVAT (IZVEDENICA) – riječ nastala derivacijom

- KOMPOZICIJA (SLAGANJE) – dva ili više korijena i afiksi

KOMPOZIT (SLOŽENICA) – riječ nastala kompozicijom

- mjesto koje pojedini morf zauzima unutar riječi zove se morfološki utor

- najčešći način gradbe riječi u jezicima svijeta je afiksalni, točnije sufiksacija

- u hrvatskom su svi fleksijski morfovi sufiksalni

- SUFIKS (DOMETAK) – afiks koji se pričvršćuje desno od baze (osnove);

SUFIKSACIJA (uk-i-ti, uk-i-telj-ic-a, uk-i-telj-ic-in-Ø)

- kada fleksijski i derivacijski sufiksi dolaze u istom obliku riječi, najčešće je

derivacijski bliže korijenu (ALI: tkogod – k-oga-god, k-omu-god)

- PREFIKS (PREDMETAK) – afiks koji se pričvršćuje lijevo od baze (osnove);

PREFIKSACIJA (pra-djed, na-učiti, pre-po-znati)

- CIRKUMFIKS (kadšto se naziva i ambifiks) – složen i diskontinuiran afiks, čiji

dijelovi dolaze s lijeve i s desne strane baze i ne mogu doći jedan bez drugog;

CIRKUMFIKSACIJA (npr. u indonezijskom: baik = dobar, ke-baik-an = dobrota)

- INFIKS (UMETAK) – morf koji se umeće u korijen sam; INFIKSACIJA (u

hrvatskom u domaćih leksema nema infikasa) (npr. u chamorru: baba = zao, b-in-aba

= zlo(ća)

- TRANSFIKS – diskontinuiran afiks koji se provlači, protiskuje kroz osnovu (od

infiksa se razlikuje upravo time što je diskontinuiran, a od cirkumfiksa time što se

pričvršćuje na bazu koja je i sama diskontinuirana); TRANSFIKSACIJA (npr. u

arapskom: korijen k-t-b ostvaraj je leksema KTB i kroz njega se protiskuju različiti

transfiksi, pa imamo npr. oblike kitab = knjiga ili katib = pisar, službenik)

- KOMPOZICIJA (SLAGANJE) – postupak gradbe riječi od dviju ili više baza koje

su korijenski morfovi (riječi ili afiksoidi) (npr. umobolnica, kažiprst, tabu-tema, seks-

bomba, velegrad, sjeverozapad, polumjesec)

- DERIVACIJA (IZVOĐENJE) – pričvršćivanje afikasa na jednu bazu (ili jedan

korijenski morf)

- INTERFIKS (SPOJNIK) – afiks koji se pri slaganju (kompoziciji) umeće između

dviju baza; INTERFIKSACIJA

u hrvatskom spojnik –o (glav-o-bolja, nog-o-met, gol-o-ruk), -e (lic-e-mjer,

vrem-e-plov, oč-e-vid), -i (kaž-i-prst, vis-i-baba, cjepi-i-dlaka), -u (brat-u-

čed, tisuć-u-godišnji), -Ø (stran-Ø-putica, duhan-Ø-kesa, deset-Ø-ljeće)

značenje interfiska nije ni leksičko, ni derivacijsko, ni gramatičko, nego

posve funkcionalno = spajanje dviju osnova

različito tretiranje što (ni)je interfiks i uopće prihvaćanje tog pojma

- vrste složenica: POLUSLOŽENICE (rak-rana, rang-lista, šoping-centar), taj termin

nije baš pogodan; i SRASLICE – riječi nastale srastanjem

- SRASTANJE – poseban rječogradni postupak, rezultat mu je isti kao u slaganja; no

dok kod slaganja načelno ne postoji sintaktička veza među polaznim bazama, nego se

značenjska veza uspostavlja spojnicima (koji mogu biti i nulti), sraslice nastaju upravo

srastanjem postojećih sintagmi ili ustaljenih kolokacija, obično kad im se značenje

objedini i osamostali (npr. Očenaš, Zdravomarija, dangubiti, jedanputjedan,

kućepazitelj, kućevlasnik, dupelizac, domazet, hvalevrijedan, bogomdan, dajbudi,

dabogda, bome, htjedbudem; prilozi: uskoro, nizbrdo, zapravo, nagodinu, natrag,

doista, dosita, međutim, uostalom; prijedlozi: poput, pokraj, uime, ususret, uoči)

- u pojedinim složenicama (npr. velegrad, polumjesec, autocesta, videonadzor,

narkokartel, oblikoslovlje, mladolik, filmofil, krležologija) sudjeluju AFIKSOIDI;

prema položaju u odnosu na bazu dijele se na prefiksoide i sufiksoide

- PREFIKSOID – afiksoid koji se pričvršćuje lijevo od baze (npr. veleslalom,

polukrug, sveučilište, trokorak, ekoturizam, autoput, mikrovalna, supermodel,

videoigra)

- SUFIKSOID – afiksoid koji se pričvršćuje desno od osnove (npr. srcolik,

jezikoslovlje, životopis, stoput, kojigod, slavenofil, filmofilija, oceanografija,

papirologija)

- u europskim jezicima česte su složenice sastavljene samo od afiksoida (baza koje ne

mogu stajati samostalno, odnosno nikad samostalno ne čine oblik riječi ili u kojima

nema domaćih korijena); sastavljene su od baza iz klasičnih jezika, pa se obično

nazivaju neoklasičnima (npr. morfologija, astronomija, ortopedija, etnografija,

aerodrom, oligarhija, meteoropatija, homoseksualizam, telefon, izoglosa, geometrija,

oktopod, monogamija, ksenofobija, gastroskopija, otorinolaringologija)

- SUBORDINATIVNE (SUBORDINIRANE, ODREDBENE,

DETERMINATIVNE) složenice – one složenice kojima je jedan njihov sastavni

element glavni, glava, a drugi je glavnomu subordiniran, podređen (npr. suhozid =

suhi zid , umobolnica = bolnica za um, tamnoplav = tamno plav , tabu-tema = tema koja

je tabu)

međunarodni termin: TATPURUŠA

(PERLOKACIJA, PRELIJEVANJE) – obilježja glave sintagme prenose se na

sintagmu u cjelini)

Pravilo desne ruke, tj. glave = u jezicima svijeta glavni element najčešće je desno

(ALI npr. u hrvatskome grizodušje nije vrsta duše, nego 'ono što dušu grize',

razbibriga nije vrsta brige nego ono što brigu razbija , pamtivijek, sjecikesa)

- KOORDINATIVNE (KOORDINIRANE, USPOREDNE, KOPULATIVNE )

složenice – one složenice u kojima ne postoji semantička glava koja dominira, nego su

obje baze (ili više njih) semantički ravnopravne, jednako pridonose značenju cijele

složenice (npr. grad-država, točka-zarez, džus-votka, Austro-Ugarska, daninoć,

vodozemac, crveno-bijel, gluhonijem, gore-dolje)

međunarodni termin: DVANDVA

- ENDOCENTRIČNE složenice – znače podvrstu onoga što znači jedna od njihovih

leksičkih sastavnica, dakle značenje cijele složenice nalazi se unutar same složenice

(npr. suhozid je suhi zid, umobolnica je bolnica za um)

- EGZOCENTRIČNE složenice – znače nešto što nije podvrsta nijedne od sastavnica,

odnosno značenje cijele složenice ne nalazi se unutar , nego izvan same složenice, ne

odnosi se na neku riječ iz složenice (npr. vukodlak ne znači ni vrstu vuka ni vrstu

dlake; tu se često ubrajaju riječi za ljude, biljke i životinje: bjelouška = vrsta zmije,

crnogorica, listopad, suncokret, probisvijet, dugoprstić)

međunarodni termin: BAHUVRIHI

- INKORPORACIJA – vrsta slaganja pri kojoj se glagolu pričvršćuju njegovi

argumenti, dopune, koji postaju dio novog, složenog glagola, koji dalje normalno služi

kao predikat (jedna neobično duga riječ iz npr. čukotskog odgovarala bi čitavoj

rečenici u hrvatskom); mogućnost da se više leksičkih morfova ugradi u jednu riječ

- POLISINTEZA – mogućnost okupljanja više morfova u jednoj riječi, bez obzira na

to jesu li oni leksički ili gramatički

- dosad navedeni primjeri bili su konkatenativni (temelje se na ulančavanju), slijedi

pregled nekonkatenativnih postupaka:

- SUPLETIVNOST (SUPLETIVIZAM) – ostvarivanje leksema oblicima riječi kojih

se leksički morfovi ne mogu dovesti u vezu nikakvim sinkronijski vrijedećim

fonološkim pravilima (npr. biti-jesam-budem, ja-mene, dobar-bolji, čovjek-ljudi)

SUPLETIV – baza koja supletivno smjenjuje drugu

JAKA supletivnost – potpuno fonološko razlikovanje dvaju alomorfa (npr.

biti-jesam, zao-gori)

SLABA supletivnost – alomorfi koji fonološki nisu posve nepodudarni (npr.

kleti-kunem, velik-veći, malen-manji)

- DEFEKTIVNOST – osobina leksičke jedinice kojoj nedostaju pojedini gramatički

oblici koje tipično imaju članovi njezine vrste, nema ostvarenu punu paradigmu (npr.

čovjek nema pluralni oblik, nego se za plural rabi oblik ljudi)

SINGULARIA TANTUM: dijete, braća, dvojica, telad, lišće

PLURALIA TANTUM: hlače, vrata, desni, Tučepi, Alpe, škare, usta

ostali oblici defektivnosti: pojedine imenice nemaju oblik za sve padeže

(autostop); neprijelazni glagoli nemaju trpne oblike; svršeni glagoli u

hrvatskom nemaju imperfekt; bezlični glagoli (kišiti, sijevati) od ličnih

oblika imaju samo one u 3. licu jednine; glagol velim koji nema infinitiva;

oblici hajde/mo/te i nemoj/mo/te koji imaju potpunu imperativnu

paradigmu, ali nijednu drugu; nemogućnost komparacije pojedinih pridjeva

(bratov, sestrin, donji, gornji, zadnji, predobar, svemogući, zimski,

današnji)

- prijeglas, prijevoj i tonska alternacija temelje se na modifikaciji baze pa se kadšto

zovu unutarnjim postupcima, odnosno govori se o unutarnjoj fleksiji, unutarnjoj

derivaciji ili unutarnjoj mutaciji

- PRIJEGLAS (METAFONIJA, UMLAUT, VOKALSKA MUTACIJA) – fonetski

uvjetovana alternacija vokala, točnije jednačenje vokala prema glasu ispred ili iza

njega

VOKALSKA HARMONIJA kadšto je sinonim za umlaut, a katkad se

vokalska harmonija smatra progresivnom, a prijeglas regresivnom

asimilacijom

prijeglas ne utječe bitno na promjenu značenja, pa u pravom smislu i nije

morfološka promjena

u hrvatskom progresivni prijeglas o/e imamo u sufiksalnom morfu,

uvjetovan (ne)palatalnošću krajnjeg konsonanta baze (npr. selo-selom,

ALI polje-poljem); u korijenskom morfu ili u glagolskom sufiksu glagola

III. vrste hrvatsko se ě regresivno preglašuje u -i ispred -o (vokalizirano l),

a, e (npr. děl-Ø – dio, smě-a-ti – smijati, vid-ě-l-Ø – vidio)

- PRIJEVOJ (APOFONIJA, ABLAUT, VOKALSKA GRADACIJA) – alternacija

vokala u korijenskom morfu s gramatičkom svrhom

u hrvatskom kod glagola I. vrste: pro-rek-Ø-ti – pro-rok-Ø – pro-rik-a-ti – iz-

rěk-om; plesti – plot – preplitati – pleter; umrijeti – umrem – umirati – umor

KVANTITATIVNI prijevoj – mijenja se samo dužina vokala (npr. smisliti-

smišljati)

KVALITATIVNI prijevoj – mijenja se kakvoća vokala (npr. ubosti-ubadati)

- u tonskim jezicima – sustavna promjena tona u bazi (npr. u hrvatskom: smisliti =

silazni ton – smišljati = uzlazni ton, ili u pojedinim riječima: šljiva = rakija/voće,

govornica = osoba/prostor iz kojeg se govori)

- SUPRAFIKS (SUPERFIKS) – suprasegmentalni, nadodsječni tonski afiks koji se

'pričvršćuje poviše' odsječnoga (npr. u jeziku ngiti: àba-du (sg.) – abá-du (pl.))

- KONVERZIJA (PREOBRAZBA) – gradba novog oblika bez promjene oblika i

naglaska; kadšto se rabe i termini: transfiguracija, nulta derivacija, funkcionalni

pomak

SUPSTANTIVIZACIJA (poimeničenje) – npr. stari (otac), Hrvatska,

velečasni, mlada (nevjesta), zeleni (stranka), blago (stoka, bogatstvo), zlo

(nevolja), optuženi, trajna (vrsta frizure); ja, moji (obitelj), svoj; rekla-

kazala (govorkanje); vau-vau (pas), tu-tu (automobil)

ADJEKTIVIZACIJA (popridjevljenje) – npr. buduća (supruga), bivši

(suprug), mogući (svjetovi), leteći (tanjur), putujuća (družina), videća

(osoba), ugrožena (vrsta), vrela (voda), zrela (kruška), promukao (glas)

ADVERBIZACIJA (popriloženje) – npr. istina (doista), fakat (doista),

brdo (mnogo), čudo (mnogo), hrpu (mnogo), noću, trkom, časkom, navijeke,

dogodine; prvo (najprije)

PREPOZICIONALIZACIJA (popr/ij/edloženje) – npr. kraj, duž, čelo,

pomoću, diljem, povodom, početkom, krajem

KONJUNKCIONALIZACIJA (povezničenje) – npr. koji (knjiga koju

čita), što (ne znam čemu da se nadam); bilo (bilo da dođeš bilo da ne dođeš);

kamo (ne znam kamo da krenem); li (pitaju li za novac, smuljaj nešto)

PRONOMINALIZACIJA (pozamjeničenje) – npr. jedan (neki), drugi

(ini); čovjek (čovjek tu svašta nauči)

PARTIKULARIZACIJA (počestičenje) – npr. put (sto puta ti rekoh), god

(tko god dođe, dobro je došao); što (dođi što prije), čim (dođi čim prije); jest

(jest, u pravu si)

INTERJEKCIONALIZACIJA (pouzvičenje) – npr. bog/bok, hvala,

uzdravlje, užas; zdravo, van; živio

VERBALIZACIJA (poglagoljenje) – u hrvatskom baš i nema primjera,

eventualno uzvik hajde s oblicima hajdemo i hajdete, glagol tikati (govoriti

komu ti); u engleskom head = glava-(to) head = (pred)voditi

- REDUPLIKACIJA – ponavljanje baze ili njezina dijela u obliku riječi s

morfološkom ili pragmatičkom svrhom; može biti potpuna i djelomična

REDUPLIKANT – dio baze koji se ponavlja

u hrvatskom npr. pun puncat

oblici dobiveni reduplikacijom s izmjenom jednog segmenta, najčešće

početnog, zovu se JEČNI oblici (oblici jeke), npr. fancy-schmancy, super-

duper, okey-dokey ili u hrvatskom seljo-beljo, tuli-muli, peso-bleso, zeka-

peka

- suptraktivni morf (morf koji se jednom obliku oduzima, odbija da bismo dobili

drugi) vs. aditivni (morf koji se dodaje)

- SUPTRAKCIJA – rječogradni postupak u kojemu se dio osnove odbija, oduzima; u

hrvatskom se tumači kao sufiksacija nultim sufiksom

npr. dogovoriti + Ø = dogovor (nije motivirano sa do + govor, kao što su

pred-govor, raz-govor i slično), pozdraviti + Ø = pozdrav, prihoditi + Ø =

prihod, gol + o + glava + Ø = gologlav, brzonog, noga + o + metati + Ø =

nogomet, ljudi + o + žderati + Ø = ljudožder, biologija + Ø = biolog,

agronom; po Babiću: mukati + Ø = muk (glasanje sa mu), jaukati + Ø = jauk

(glasanje sa jau); postupak se katkad naziva unatražnom ili regresivnom

tvorbom

TRUNCATION – suptrakcija iza koje slijedi sufiksacija (kao u primjerima

pozdrav i ljudožder; hipokoristična imena, npr. Krešimir-Krešo, Josip-Jozo,

Baltazar-Baldo, August-Gusta, Marija-Mare, Biserka-Biba

CLIPPING – obrezivanje dijelova postojeće riječi – početnih (afereza) ili

dočetnih (apokopa) – pri kojemu riječ ne mijenja značenje ili vrstu, ali

obično joj se mijenja stilistička vrijednost, npr. autobus-bus, automobil-auto,

mobitel-mob, košulja-šulja, kolega-lega, fakultet-faks, frizura-friz/zurka,

doviđenja-đenja, sestra-seka, lisica-lija, vibracija-vibra, reprezantacija-

repka, vikendica-viksa, Amerikanac-Amer

- HAPLOLOGIJA (POJEDNOSTAVLJIVANJE) – poseban slučaj morfonološke

promjene sinkope (ispadanja, brisanja u sredini riječi) pri kojem ispada jedan od dvaju

istih slogova u slijedu, jedan od dvaju sličnih slogova ili pak segment koji uopće ne

odgovara slogu, npr. bremenonoša-bremenoša, tankokosa-tankosa, trbuhobolja-

trbobolja, mineralologija-mineralogija, kukuruz-kuruz(a), zakononoša-zakonoša,

dubokodolina-dubodolina, Trbuhosijek-Trbosijek, tragikokomedija-tragikomedija,

plavovojska-plavojska; Splićanin-Splićanina, ali Splićani, a ne Splićanini

- METATEZA (PREMETANJE) – promjena redoslijeda odsječaka, npr. kto-tko, vse-

sve, caporale-kaplar, bajrak-barjak

metateza s morfološkom svrhom (dakle kao rječogradni, morfološki

postupak) rijetka, nalazimo je u razgovornom jeziku, slengu, obraćanju djeci

ili oponašanju dječjeg govora – odsječci se premeću, ali značenje ostaje isto,

npr. stari-rista, kužiš-žišku, gužva-žvagu, zdravo-vozdra, hladno pivo-dnohla

vopi, mačji kašalj-kačji mašalj, nevina dušica-devina nušica

- AKRONIM (SLOŽENA KRATICA) – gradi se od početnih slova riječi, imena,

sintagmi; postaju oblici riječi, pa i leksemi, vladaju se kao svi drugi oblici riječi –

sklanjaju se, imaju rod, broj, od njih se izvode novi oblici, npr. aids, sida, radar,

gulag, laser, BUKA, B.a.B.e., Uskok, FINA, ZeKaeM

- ABREVIJACIJE – jednostavne kratice, konvencije u pisanju, npr. npr., i sl., itd.,

prof.

- STAPANJE (TVORBENA FUZIJA) – rječogradni postupak kombiniranjem i

fuzioniranjem neznačenjskih dijelova dviju (eventualno triju) postojećih punoznačnica

STOPLJENICA (BLEND) – riječ tvorena postupkom stapanja

npr. Maspok, Kavkaz, motel, smog, bulimareksija, Brangelina, Bollywood,

TomKat, ćelestonke, figuar, doviđorno, Bleisenovac, Dikolores, Faker,

Herminator, PetrOl, Robbery,metaftonimija, mehatronika, mo(c)kumentarac

koristi se još i termin PORTMANTEAU (Carroll)

KLITIKE

- nenaglasnice, vladanje im je na pola puta između riječi i afiksa

- značenjski su slične riječima, a po fonetskoj vezanosti za naglašenu riječ/naglasnicu

(jer nemaju vlastiti naglasak) slične su afiksima

- DOMAĆIN (SIDRIŠTE) – naglasnica, naglašena riječ za koju su vezane klitike

- njihov položaj u odnosu na naglasnicu uvelike je sintaktički uvjetovan (tzv. drugo

mjesto, odnosno odmah poslije prve naglašene riječi ili sastavnice = Wackernagelov

zakon), u redoslijedu nerijetko vladaju čvrsta pravila

- naglasne cjeline bilježe se 'donjom polukružnicom' ili znakom jednakosti (=)

- PROKLITIKE (prednaglasnice, prislonjenice) – klitike koje prethode naglašenoj

riječi; u hrvatskom mogu biti naglašene zbog pomicanja silaznog naglaska s

naglasnice (ne=volim, u=vodu, u=grad); PROKLIZA (postupak prislanjanja)

- ENKLITIKE (zanaglasnice, naslonjenice) – klitike koje slijede naglašenu riječ; npr.

volim=te, znaš=li, umoran=sam; ENKLIZA

- ENDOKLITIKE – klitike koje se umeću unutar naglašene riječi (naj-luđi=smo-

naj=smo=luđi); ENDOKLIZA

- hrvatski prijedlozi mogu biti i poslijelozi, npr. radi, unatoč – nisu klitike, naglašeni su

- klitike načelno mogu biti svih vrsta riječi, ali najčešće su: pomoćni ili modalni glagoli,

lične zamjenice i determinatori (npr. članovi), adpozicije (prijedlozi i poslijelozi),

veznici, adverbijalne riječi i čestice svih vrsta (npr. negatori, interogativne i

imperativne riječce, intenzifikatori i slično)

- primjeri: što=li=će=nam=se dogoditi, ne=znam=joj ni=ime, i=on=će doći

- JEDNOSTAVNE KLITIKE – imaju naglašeni adekvat i njihova distribucija u

rečenici jednaka je onoj naglašenog adekvata (npr. volim te-volim tebe, mi smo-mi

jesmo, brijem se-brijem sebe)

- POSEBNE KLITIKE – uvijek i samo nenaglašene (npr. znaš li, smijem se)

- postoje kriteriji prema kojima klitike razlikujemo od afikasa:

afiksi se pričvršćuju na bazu točno određene kategorije, a klitike ne (npr.

pluralno hrvatsko -ov i -ev pričvrstit će se na imenicu npr. vuk; kategorija

naglasnica na koju se klitika naslanja obično nije relevantna)

alomorfija u afikasa česta, u klitika ne

afiksi imaju 'hirovita' značenja, a klitike stalna (npr. prefiks pod- uglavnom

znači ispod, ali ne uvijek: podjednak, potpun; negacijska čestica ne uvijek je

negacijska, ali kao prefiks ne mora to biti: netko, nešto, ili u glagola: nestati,

nedostajati)

sintaktička pravila mogu utjecati na afigirane riječi, a na klitike ne

klitike se slobodno naslanjaju na sintagme koje već sadrže afikse ili klitike,

a afiksi se ne mogu pričvrstiti na sintagmu s klitikom (npr. vid-iš=li=me, ali

ne: vid-i=li=me-š)

klitike pripadaju sintagmi, naslanjaju se na nju, a afiksi ne, oni se

pričvršćuju na bazu

hrvatske klitičke zamjenice iako su reducirane, u njima se i dalje mogu

izlučiti dva morfa (npr. Asg. t-e – Dsg. t-i), a afiksi su jednomorfski

FLEKSIJA I DERIVACIJA

- FLEKSIJA (fleksijska morfologija) – nauk o oblicima i promjeni iste riječi, i

promjena sama (npr. glav-a – glav-u)

- DERIVACIJA (derivacijska morfologija) – nauk o tvorbi oblika riječi novih leksema

(bavljenje sintaktički uvjetovanom rječogradbom) (npr. glav-a – glav-ic-a)

- potrebno je razlikovati fleksiju od derivacije, odnosno fleksijske od derivacijskih

afikasa, tomu služe sljedeći kriteriji:

1) promjena ili nepromjena leksičkog značenja i kategorije vrste riječi

2) uvjetovanost sintaksom i relevantnost za sintaksu

3) blizina korijenskom morfu i otvorenost za daljnju derivaciju

4) zatvorenost i otvorenost popisa afikasa

5) stalnost i apstraktnost te kumulacija značenja

6) produktivnost

1) fleksija ne mijenja leksičko značenje i vrstu riječi, derivacija može promijeniti

jedno, drugo ili oboje

fleksija: glav-a (N) – glav-e (G) (nema promjene značenja)

derivacija: glav-a – glav-n-i – za-glav-i-ti – glav-ar-Ø

ali npr. komparativ i superlativ nastaju derivacijom, a smatramo ih

fleksijskim oblicima (crn-Ø, crn-j-i, naj-crn-j-i); a isto tako dobivene

oblike aproksimativa (crnkast) i ekscesiva (precrn) ne smatramo njezinim

dijelom, nego govorimo o oblicima novih leksema

'kritična' skupina su i participi (u europskim jezicima oni se tradicionalno

smatraju dijelom glagolske paradigme)

u hrvatskom se zbirne imenice ne iskazuju fleksijski, nego derivacijski (tele

– telad, a ne teleta)

u hrvatskom se glagolski vid mijenja derivacijski, a ne fleksijski (misliti –

razmisliti – razmišljati), a tako valja opisati i temeljnu glagolsku kategoriju

– glagolsko vrijeme (pomislimo – pomislismo – pomisliste) – tu su

fleksijski afiksi samo afiksi za o lice i broj

u hrvatskom se faktitiv i kauzativ (kategorije kojima se iskazuje učinak ili

poticaj na čin) iskazuju derivacijom ili kakvim perifrastičnim oblikom

(primjerice glagolom dati, učiniti, natjerati: sašiti – dati sašiti), a ne

fleksijom

promjena sklonidbe s promjenom značenja u hrvatskom je do neke mjere

ostvarena kod pojedinih heteroklitnih imenica, npr. (ovaj) bol (N) – bola

(G) – bolovi (Npl.) = 'tjelesna patnja', ALI: (ova) bol (N) – boli (G) – boli

(Npl.) = 'duševna patnja'

2) a) fleksija je uvjetovana (određena, determinirana) sintaksom, relevantna (važna) i

obavezna za sintaksu, derivacija nije

npr. položaj subjekta u rečenici uvjetuje imeničku riječ u nominativu

(Krava, a ne Kravu čita novine)

glagolska dopuna ličnom obliku glagola željeti zahtijeva infinitiv, ali opet

derivacijska obilježja glagola nisu važna (Želim položiti/polagati vozački,

ali ne: Želim položio/položim vozački)

slaganje se tiče samo fleksije, ne ovisi o derivacijskim afiksima (ova

knjiga, ove knjige – ova knjižica, ove knjižice…)

Greenberg – razlučio korijene, derivacijske i fleksijske afikse = kriterij

obaveznosti – o fleksiji je riječ onda kad na različitim točkama rečenice

sintaksa nameće obavezan odabir iz ponude afikasa; ako odabir nije dobar,

rezultat je negramatična rečenica

Andersonova odredba sintaktičke determiniranosti (uvjetovanosti) –

fleksijska se morfologija bavi svakom obaviješću o ustroju riječi koja je

relevantna za sintaksu; fleksijska svojstva oblika riječi pripisana su od

sintakse i ovise o tome kako riječ interagira s ostalim riječima u sintagmi,

surečenici ili rečenici

b) fleksijska morfologija prozirna je, providna sintaksi, a derivacijska je

neprozirna; leksem je sintaksi 'dohvatljiv' sve dok se ostvaruje unutar paradigme, kad

se derivacijom promijeni (postane nov leksem), sintaksi postaje 'nedohvatljiv'

anaforička zamjenica koji prepoznaje svoj antecedent bez obzira na to u

kojem je on padežu – fleksija ne utječe na transparentnost antecedenta, no

kad se on promijeni derivacijski, rečenica postaje teško ovjerljiva, osim kada

se radi o posvojnom pridjevu vlastitih muških imena (Vozim se u automobilu

svoje prijateljice, koja mi ga je posudila; Vozim se u prijateljičinu

automobilu, koja mi ga je posudila; Vozim se u Markovu automobilu, koji je

moj prijatelj)

SINTAKTIČKA UVJETOVANOST : inherentna obilježja, obilježja

slaganja, konfiguracijska i sintagmatska obilježja

INHERENTNA (UNUTARNJA) obilježja – leksičke i gramatičke

značajke koje se tiču oblika riječi sama ili su u njemu sadržane (npr. kod

imenica rod ili pripadnost sklonidbi)

obilježja SLAGANJA – obilježja pridružena obliku riječi ovisno o

obilježjima drugog oblika riječi unutar iste sintaktičke konstrukcije (npr.

slaganje pridjevskih afikasa prema rodu ili padežu imenice koju pridjev

dopunjuje)

KONFIGURACIJSKA (strukturna, relacijska, upravljana,

kontekstualna) obilježja – određena su mjestom koje oblik riječi zauzima u

većoj sintaktičkoj konstrukciji (konfiguraciji), odnosno njegovom službom

kao sastavnice većeg sintaktičkog ustrojstva (npr. fleksijski oblik imenice u

akuzativu nametnut je sintaksom s obzirom na upravljanje glagola: Vidim

ženu)

SINTAGMATSKA obilježja – ona koja se pridružuju većoj sastavnici,

tipično sintagmi, ali tako da se ostvaruju na pojedinoj riječi unutar te

sintagme (npr. engleski posvojni genitiv 's)

3) a) fleksija se iskazuje na periferiji oblika riječi, odnosno derivacijski afiksi bliže su

korijenskom morfu od fleksijskih (uk-i-telj-ic-in-Ø )

b) fleksija priječi daljnju derivaciju oblika riječi, zatvara gradbu oblika, sama

derivacija ne; fleksija je zadnji korak u gradbi oblika

no u pojedinim je slučajevima fleksijski afiks bliži korijenu od

derivacijskog, to se zove UNUTARNJA FLEKSIJA (npr. tkogod, štogod –

kogagod, čegagod – komugod, čemugod)

4) fleksija rabi zatvoren skup afikasa, a skup derivacijskih afikasa otvoren je – teško

da će se uvesti npr. novi afiks za neki padež, dok je uvođenje novih derivacijskih

afikasa znatno češće, npr. posuđivanje prefikasa i prefiksoida iz stranih jezika: re-,

papa-: reizbor, papatest; -mat, -holičar: ledomat, studomat, radoholičar

no ovo je sinkronijski uvid, treba imati na umu da jezici kroz vrijeme

gube/dobivaju fleksijske afikse, te da poredbenojezično nije posve sigurno

da je broj fleksijskih afikasa baš uvijek manji od broja derivacijskih (npr.

finski jezik)

5) a) fleksijski afiksi imaju stalno i apstraktnije značenje, dok je značenje

derivacijskih afikasa manje stalno i konkretnije (značenja fleksijskih afikasa su

predvidljiva)

npr. derivacijski sufiks -ić-Ø može značiti umanjenicu (mišić = mali miš,

lavić = mali lav), ali ne uvijek (mladić nije umanjenica, nego znači: mlada

muška osoba)

u fleksiji je npr. -a uvijek Nsg. e-sklonidbe, -ti je uvijek infinitiv (iznimka je

npr. regionalno obilježen vokativ na -e kod ženskih imena: Marija – Mare)

b) u fleksiji su mogući amalgami, kumulacija značenja, a u derivaciji načelno ne

no npr. u: misl-i-te, gled-a-te – misl-i-te, gled-aj-te – misl-jas-te, gled-as-te

derivacijski sufiksi -i, -a, -i, -aj, -jas, -as obavještavaju nas i o načinu

(indikativ/imperativ) i o vremenu (prezent/imperfekt) i o glagolskoj

vrsti(IV./V.), a fleksijski sufiks -te samo o licu i broju (2. lice pl.) – dakle tu

je u derivacijskom morfu amalgamirano više morfema nego u fleksijskom;

što je afiks produktivniji, to će njegovo značenje biti stalnije

6) fleksija je produktivna, derivacija poluproduktivna (odnosno fleksijski afiksi načelno

su primjenljivi na svaku odgovarajuću bazu, a kod derivacijskih često postoji neka

'nelogična' praznina; npr. spor i blag – imenica sporost i blagost, na -ost, a npr. brz –

imenica brzina, a ne brzost, brzoća ili brzota)

no i neki derivacijski postupci itekako su produktivni, npr. komparacija

pridjeva

MORFOM – skup morfema s istom službom (npr. -j i -ij su dva morfema,

različita, ali je njihovo značenje isto = komparativ)

- derivaciju i fleksiju prije treba smatrati uporabama, a ne vrstama morfologije; fleksija

– morfološka realizacija sintakse; derivacija – morfološka realizacija tvorbe leksema

- prototipno promatranje – blaže razgraničenje, generaliziranje onoga što je najčešće

PRODUKTIVNOST (PROIZVODNOST)

- jedan od osnovnih zadataka morfologije: prepoznati način na koji govornici razumiju

postojeće riječi svoga jezika, te način na koji kuju nove,

POTENCIJALNE/MOGUĆE riječi (riječi koje bi se u jeziku mogle skovati, mogle

postojati, ali ih (još) nema, nisu realizirane/postojeće/ostvarene)

- PRODUKTIVNOST ili PROIZVODNOST

u širem smislu: sposobnost rječogradnog postupka ili obrasca da se njime u

kojem jeziku nesvjesno i ponovljivo proizvode novi oblici riječi ili leksema

u užem smislu: sposobnost pojedinog morfološkog obrasca ili morfa da

sudjeluje u proizvodnji novih oblika riječi ili oblika riječi novih leksema

(npr. prezentsko -m produktivnije je od -u)

produktivnost nije apsolutna, nego je pitanje stupnja; ona je sinkronijski

pojam; dijakronijski se može mijenjati; nije u izravnoj vezi s količinom

oblika ili leksema tvorenih tim postupkom; ona ima neka stvarna

ograničenja, čimbenike koje skupnim imenom zovemo ZAPREKAMA

unutar produktivnosti razlikujemo nekoliko pojmova koji utječu na ukupan

'dojam' produktivnosti, a to su: otvorenost, plodnost, poopćenost,

pojedinčeva i zajednička produktivnost, prigodna ili okazionalna

gradba i sl.

- OTVORENOST (DOSTUPNOST) – sposobnost postupka ili uzorka da bude

uporabljen u gradbi novih oblika

- PLODNOST (IZDAŠNOST) – mjera u kojoj neki postupak sudjeluje u gradbi oblika,

odnosno količina novih oblika koji se tim postupkom grade

otvoren postupak može biti: plodan, slabo plodan i neplodan, jalov

- POOPĆENOST (GENERALIZIRANOST) – mjera u kojoj se rezultat kojeg

postupka očituje u postojećim oblicima (zapravo rezultat nekadašnje otvorenosti i

plodnosti)

- otvorenost, plodnost i poopćenost – lica morfološke produktivnosti

- INDIVIDUALNA produktivnost (u okviru derivacije, rijetko fleksije) vs.

produktivnost NA RAZINI JEZIČNE ZAJEDNICE (postupak koji je produktivan

za dovoljno velik broj govornika)

- OKAZIONALIZAM (PRIGODNICA) – oblik riječi koji se kuje prigodno ili

slučajno, ovisno o trenutnoj potrebi komunikacijske situacije; ne ulazi u opći leksik

(npr. uljubiti, uzljubiti, neglavni, razodobriti, čovjetina)

kad novoskovani oblik nadiđe individualnu razinu, pa eventualno postane i

dio leksičke norme kojeg jezika, govorimo o NEOLOGIZMU

(NOVOTVORENICI), još ih je bolje zvati jednostavno NOVIM

RIJEČIMA ili pak (NOVO)KOVANICAMA

HAPAKS – riječ za koju imamo samo jednu potvrdu u korpusu (obično

samo u jednog pisca ili samo u jednom rječniku

- VJEROJATNE riječi (+ one manje vjerojatne i nevjerojatne)

- KREATIVNOST – građenje novih elemenata na temelju ponuđenih elemenata +

svjesno narušavanje pravila

- POSTOJEĆA riječ – svaka ona koja je ikad sagrađena i izrečena ili napisana i to od

trenutka kad je izrečena ili napisana

- PRIHVAĆENA riječ – postojeća riječ je prihvaćena onda kad postoji za dovoljan

broj govornika

- ZAPREKE – realna jezična ograničenja koja utječu na to hoće li MOGUĆA

(POTENCIJALNA) riječ postati ostvarena, postojeća, te u kojoj je mjeri ona

uopće VJEROJATNA

ZAPREKE

- ZAPREKE (BLOKADE) – ograničenja u proizvođenju novih oblika pojedinim

morfološkim postupkom; mogu biti raznovrsne, npr. sinonimija, homonimija,

fonološke, morfološke, sintaktičke, semantičke, pragmatičke i estetske zapreke

- SINONIMI – riječi s istim onim značenjem koje bi imala novoskovana riječ blokirat

će gradbu; pri rječogradbi se izbjegava sinonimija (npr. prema glagolima pisati i učiti

mogle bi nastati riječi pisalac i učilac, ali one ne nastaju jednostavno zato što već

postoje riječi pisac i učenik s istim značenjem; prema mačka-mačić moglo bi nastati

srna-srnić, ali ne nastaje jer takva tvorba ima zapreku u riječi lane; isto tako ne nastaje

oblik jelenica prema jelen, jer je zapriječena riječju košuta; pluralni oblik čovjeci

blokiran je supletivnim oblikom ljudi, i obratno – ljud je blokirano oblikom čovjek)

- HOMONIMI – istozvučne riječi drugačijeg značenja također će blokirati gradbu,

osobito kad homonimna riječ ima neugodnu ili neželjenu konotaciju (npr. za tvorbu

nazivaka glasova u hrvatskom veoma je plodan sufiks -n-ik – otvornik, zubnik, usnik,

međutim prema svod – palatum durum imamo svodnjake, dok svodnik znači nešto

drugo; imperfekt od grabiti i grabljati isti je, pa se nekad kaže da se grabih nametnulo

da bi se razlikovalo od grabljah, što je imperfekt obaju glagola)

- FONOLOŠKE zapreke – u temelju im je kakva god poteškoća u fonetskom

procesiranju riječi, bila ona izgovorna ili slušna; poteškoću ponajprije može

prouzročiti izrazita alomorfija (npr. tako će se zbog nje u hrvatskom počesto

izbjegavati pojedini vokativni gramatemi i/ili zamjenjivati se drugima: Novak-Ø ili

Novak-u umjesto Novač-e; u derivaciji i fleksiji neće se provoditi neke morfonološke

promjene: bakica umjesto bačica, krletki umjesto krleci; izbjegavanje ponavljanja

istovjetnih segmenata npr. posvojni pridjev od Badrov je Badrovljev, a ne Badrovov)

ipak pojedini udvojeni morfovi nisu zapriječeni, npr. pra-pra-djed i prek-

prek-sutra

- MORFOLOŠKE zapreke – baza pripada pojedinoj paradigmi, pa se morfovi na nju

pričvršćuju u skladu s tom paradigmom (npr. čitati-čitam, misliti-mislim); katkad je

slučaj da se na pozajmljenice pričvršćuju drugačiji afiksi (npr. u hrvatskom sufiks -ist

redovito dolazi na pozajmljene baze: biciklist, gitarist, stilist, esejist, šahist, tek u par

primjera na domaće: vezist; u glagola je tako sa sufiksom -ira-ti: telefonirati, dirigirati,

bankrotirati, koji tek u pokojem primjeru imamo s domaćom bazom: strukirati,

živcirati, te -ova/eva-ti: mirovati, bičevati, s tek pokojom posuđenom bazom:

linčovati, šefovati, agovati, školovati; u pozajmljenih će imenica a-sklonidbe tzv. duga

množina (-ov/ev) također često biti blokirana, rabit će se samo kratka: gen-geni, fakt-

fakti, ali ipak: sic-sicovi/sičevi; plodan hrvatski sufiks -ost u golemoj većini slučajeva

dolazi na pridjevsku bazu: mladost, starost, darovitost, a ne dolazi na nepridjevsku –

prema voda bit će vodenost,a ne vodost; posvojni sufiksi -ov, -ev i -in izrazito će se

opirati tomu da se sufigiraju na imeničke baze koje u sebi imaju -sk)

- SINTAKTIČKE zapreke – nemogućnost gradbe kauzativnih oblika od prijelaznih

glagola ili pak nemogućnost gradbe pasivnih oblika od neprijelaznih glagola (npr. od

glagola sjediti ne postoji pasivni oblik sjeđen)

- SEMANTIČKE zapreke – ograničenja do kojih dolazi zbog značenja koje se

pojedinim postupkom ostvaruje, zbog nesukladnosti značenja afiksa i baze, zbog

ograničenosti pojedinih značenjskih polja i sl. (npr. posvojno -ov/ev sufigira se na

baze koje načelno znače što živo i pojedinačno, no to ne znači da u hrvatskom neće

postojati npr. bančini (krediti), iako pridjev bančin govorniku hrvatskog neće dobro

zvučati; zbog složenica koje znače 'neotuđivo posjedovanje' kao npr. dugokos (koji

ima dugu kosu), dugouh, skupocjen, crvenokos, obično su moguće i tvorbe poput

dvostan (koji ima dva stana), crvenoaut (koji ima crven auto) i sl.; prefigiranje

hrvatskih glagola sa -pre može imati nekoliko značenja, primjerice neki prijelaz:

pregaziti, prekriti, završenost kakve radnje ili stanja: preboljeti, prenoćiti,

prekomjernost: prejesti se, prekipjeti, opetovanost: preobući, precrtati); ograničenost

pojedine značenjske skupine ili semantičkog polja možemo ogledati na hrvatskim

imenicama za mjesece u godini – njih je 12 i nema načina da nastane riječ za trinaesti,

stoga i inače slabo plodan i slabo poopćen sufiks -(a)nj – kao u bubanj, čučanj,

pucanj, stupanj ostaje blokiran premda je pet naziva mjeseci građeno njime

- PRAGMATIČKE zapreke – nepostojanje pragmatičke potrebe da se kakav oblik

gradi (npr. iz pragmatičke potrebe proizlazi da razlikujemo spol većih životinja s

kojima smo u doticaju – konj/kobila, košuta/jelen, krava/bik, kokoš/pijevac dok za

manje, s kojima nismo u dodiru, opreke po spolu nema – crv, muha, glista; tako npr.

postoje riječi protueuropski, protuamerički, proturatno, ali još nismo čuli npr. za riječ

protuparagvajsko ili proturosno – jednostavno nam nije trebalo da takve riječi

sagradimo; također vrlo vjerojatno nećemo skovati riječ usedamnaestero, jer se akcije

ljudi uglavnom rade udvoje, eventualno do 5 ljudi)

- ESTETSKE zapreke – iz estetskih razloga kadšto novotvoreni oblik, premda je

načinjen u skladu s kakvim plodnim uzorkom, ne uspijeva ući u opći leksik (npr.

umjesto posuđenice procent, obična je i puno češća riječ postotak, tako je i umjesto

promila skovana riječ potisućak, čija je čestotnost zbog nekih teško uhvatljivih

estetskih razloga nikakva; prije se koristila riječ milijuner, a danas (se forsira)

milijunaš, unatoč tome riječ milijarder ne zamjenjuje se s milijardaš; pridjev prema

svezak je sveščan, no često se umjesto o jednosveščanim rječnicima govori o

jednosvezačnima)

MORFOLOŠKA TIPOLOGIJA I

UNIVERZALIJE

- JEZIČNA TIPOLOGIJA – jezikoslovna disciplina koja se bavi raspoređivanjem

jezika prema obilježjima njihova ustroja

- JEZIČNE UNIVERZALIJE – obilježja ustroja jezika koji se dadu prepoznati u

svima ili u većini jezika svijeta

MORFOLOŠKA TIPOLOGIJA

- jezici: fuzijski (hrvatski, latinski), aglutinativni (turski, mađarski), izolativni

(engleski, kineski), polisintetski (inuit)

- A. von Schlegel – podjela jezika na izolativne, aglutinativne i fleksijske (iskonski

sintetički i pozniji analitički)

W. von Humboldt – ovim trima tipovima dodao još inkorporativne ili polisintetičke

jezike

- 5 tipova jezika: izolativni, aglutinativni, flektivni, inkorporativni, introflektivni

IZOLATIVNI (ANALITIČKI) jezik – onaj u kojemu su svi morfovi

slobodni, u kojem nema vezanih morfova, afikasa, fleksije, dakle sve su riječi

nepromjenljive (kineski i uglavnom engleski)

AGLUTINATIVNI jezik – onaj u kojemu je odnos morfova i morfema

jedan za jedan – svaki morf je ostvaraj jednog morfema; morfovi redovito

imaju isti oblik te se jedan do drugog priljepljuju, aglutiniraju na bazu (turski,

ugro-finski jezici)

FLEKTIVNI (SINTETIČKI, FUZIJSKI) jezik – onaj u kojemu se oblici

riječi sastoje od više vezanih morfova, ali odnos morfova i morfema rijetko

je jedan za jedan; jedan morf često istodobno, amalgamirano ostvaruje više

morfema (latinski, hrvatski, sanskrt)

POLISINTETIČKI (INKORPORATIVNI) jezik – onaj koji združuje

aglutinaciju i fleksiju, i to tako da u jednom obliku riječi okuplja glagol i

njegove dopune; veoma duge riječi (inuit, jupik)

INKORPORACIJA – mogućnost da se više leksičkih

morfova ugradi u jednu riječ (čukotski = 'pravi'

inkorporativni jezik)

POLISINTEZA – mogućnost da se u kojem jeziku u

jednoj riječi okupi više (ili neobično mnogo) morfova,

bili on leksički ili gramatički

INTROFLEKTIVNI (OKOSNIČKI, UZORAČNI, ŠABLONSKI) jezik –

onaj koji sustavno rabi konsonantske kosture, okosnice i transfikse;

morfološke paradigme nastaju sustavnim ispunjavanjem konsonantskih

korijena različitim vokalnim transfiksima (semitski jezici)

- nijedan jezik ne pripada u potpunosti samo jednom tipu

- hrvatski – flektivni, ali ima i neflektivnosti (brojevi od 5 naviše ne sklanjaju se); ima

TMEZU, koju možemo smatrati vrstom infiksacije (premda se ne razbija korijenski

morf, npr. ni od koga, a ne: od nikoga; ni s kim, a ne: s nikim)

- Greenberg (rad iz 1954.) – pokušao uvesti solidnije kvantitativne kriterije za odredbu

pripadnosti pojedinog jezika pojedinom tipu; utvrdio 5 parametara (složenost riječi,

sintaksa, derivacija, redoslijed podređenih elemenata u odnosu na korijen i tehnika

pričvršćivanja značenjskih elemenata); usporedio 8 jezika (engleski, staroengleski,

sanskrt, inuit, svahili, vijetnamski, jakutski i perzijski) – klasifikacija prema indeksu

sinteze

MORFOLOŠKE UNIVERZALIJE

- mogu se motriti na kojoj god jezičnoj razini: fonološke, morfološke, sintaktičke,

semantičke univerzalije

- mogu biti i: neimplikacijske, implikacijske, apsolutne, tendencijske, univerzalije

supstancije i univerzalije forme

- NEIMPLIKACIJSKE univerzalije – ona obilježja ljudskih jezika za koja se može

tvrditi da nisu u vezi s kojim drugim obilježjima (npr. da svi jezici imaju oralne

vokale)

- IMPLIKACIJSKE univerzalije – one koje posjedovanje jednog jezičnog obilježja

dovode u vezu s drugim obilježjima i imaju oblik implikacije tipa: ako-onda (npr. ako

jezik ima fleksiju, uvijek ima i derivaciju ili: nema jezika koji bi imao povratnu

zamjenicu za 1./2. lice, a da istodobno ne bi imao povratnu zamjenicu za 3. lice)

- APSOLUTNE univerzalije – one koje su beziznimne (npr. da svi jezici imaju oralne

vokale – ujedno i neimplikacijska te implikacijska o povratnim zamjenicama)

- TENDENCIJSKE univerzalije (TENDENCIJE) – ona jezična obilježja koja u

jezicima svijeta prevladavaju, ali ne bez iznimaka (npr. gotovo svi jezici svijeta imaju

nazalne konsonante, ali u nekim sališkim jezicima ih nema)

- SUPSTANCIJSKE univerzalije – jedinice neke vrste u ma kojem jeziku moraju

potjecati iz kakva zatvorena skupa obilježja

- FORMALNE univerzalije – tiču se pravila ili uvjeta koje gramatika bilo kojeg jezika

mora zadovoljavati (npr. svaki jezik ima transformacijska sintaktička pravila koja

semantiku dubinske strukture prenosi u fonetski ostvarene površinske strukture)

- Greenberg – rodonačelnik proučavanja jezičnih univerzalija (u dobroj mjeri

temeljenih na redoslijedu rečeničnih komponenata S, V, O) 1963.

- proučavanja 1966. proširio pojmovima OBILJEŽENIH i NEOBILJEŽENIH

kategorija preuzetima iz fonologije

NEOBILJEŽENA kategorija – ona koja je češća (frekventnija) i ima više

pripadnika (npr. u hrvatskom imenice muškog i ženskog roda daleko brojnije

od imenica srednjeg roda)

OBILJEŽENA kategorija – manje podložna neutralizaciji i sinkretiziranju

(npr. plural oni odnosi se na muške ili i na muške i ženske)

- Bybee – nudi odgovor na pitanje zašto je redoslijed univerzalija upravo takav i

pronalazi ga u pojmovima RELEVANTNOST i GENERALNOST

RELEVANTNOST (VAŽNOST) – mjera u kojoj značenje jednog jezičnog

elementa utječe na značenje drugog; što je koja značenjska kategorija

relevantnija, bit će prije iskazana; uvjetovana je kognitivno, ali i kulturalno

(npr. glagolski vid relevantniji od lica glagola)

GENERALNOST (UOPĆENOST) – mjera primjenljivosti koje fleksijske

kategorije na sve odgovarajuće baze i mjera obaveznosti ostvarivanja

fleksijske kategorije u odgovarajućem sintaktičkom kontekstu; generalnost je

mjera niske semantičnosti, jer da bi fleksijska kategorija bila što

primjenljivija, njezina semantika treba biti što manja (npr. padež nije

relevantan za leksički sadržaj imenice, ali je visoke uopćenosti jer se može

primijeniti na gotovo svaku imenicu, zato je padež u mnogim jezicima

iskazan fleksijski; a npr. broj imenice ima puno veću važnost za značenje

imeničkog pojma, pa otuda i mogućnost da se iskaže leksički: stoka, narod,

derivacijski: telad, lišće, pa na kraju i fleksijski: krava-krave); relevantnost –

derivacija, generalnost – fleksija

- Carstairs-McCarthy – načelo gospodarnosti paradigme: paradigme koje će

pojedinoj vrsti riječi stajati na raspolaganju nastojat će biti matematički ograničene na

što manji broj

– teorija o distinkciji morfologije i sintakse prema

paradigmatskom ustroju (morfologija ima paradigme, sintaksa ne)

– uvodi načelo fleksijske štedljivosti – jedna paradigma

komplementarno isključuje drugu

gospodarni načini pojednostavljivanja paradigmi

jedan oblik rabi se kao baza za drugi (npr. u hrvatskom se

GPS tvori od oblika za 3. lice pl. prezenta + -ći ili tvorba

perifrastičnih glagolskih oblika)

sinkretizam – do njega (odnosno homonimije) dolazi

neutralizacijom (npr. u hrvatskom su D i L sinkretični i u sg. i

u pl. jer za to postoje uvjeti) – smanjenje broja oblika koje

treba usvojiti

OBILJEŽAVANJE GLAVE/ZAVISNIKA I ERGATIVNOST

- hrvatski – jezik s morfološkim obilježavanjem zavisnika, zavisnog ili upravljanog

dijela sintaktičke konstrukcije = DM-jezik

- HM-jezici – morfološki dosljedno obilježavaju glavu, glavni/upravni dio sintaktičke

konstrukcije; takvo obilježavanje iznijela Nichols 1986.

- SUBJEKT – vršilac radnje u nominativu

- OBJEKT – trpilac radnje; objekt prijelaznog glagola

- hrvatski (prema padežnom obilježavanju dopuna glagolu) = nominativno-akuzativni

jezik, ili kraće: AKUZATIVNI jezik – jezik u kojem su u aktivnoj konstrukciji istim

padežom obilježeni subjekti neprijelaznih i subjekti prijelaznih glagola, a drugim

padežom objekt prijelaznog glagola

- ERGATIVNI (apsolutivno-ergativni) jezik – u aktivnim konstrukcijama jednim te

istim padežom obilježeni vršilac radnje neprijelaznog glagola i trpilac radnje

prijelaznog glagola, a drugim padežom obilježen vršilac radnje prijelaznog glagola

APSOLUTIV – padež vršioca neprijelazne radnje i trpioca prijelazne

radnje

ERGATIV – padež vršioca prijelazne radnje

citatni oblik u takvim jezicima tipično u apsolutivu

- S (subjekt neprijelaznog glagola)

A (subjekt prijelaznog glagola)

O (objekt)

- istančanija podjela unutar O:

P (PACIJENS) – objekt jednoprijelaznog glagola

T (TEMA) – bliži objekt dvoprijelaznog glagola

R (RECIPIJENS) ili D (DATIV) – dalji objekt dvoprijelaznog glagola

- primjer ergativnih jezika: čukotski, tibetski, eskimsko-aleutski inuit,baskijski,

gruzijski, većina australskih jezika, djirbal

- MORFOLOŠKA ergativnost

- SINTAKTIČKA ergativnost - puno rjeđa, podrazumijeva da će se tretman S i O

drugačiji od tretmana A protegnuti i na veće konstrukcije, na koordinirane i

subordinirane, relativne rečenice

- ANTIPASIV – svojevrstan adekvat pasiva iz nominativno-akuzativnih jezika, njime

se izvodi neprijelazna konstrukcija

- DJELOMIČNA ergativnost – npr. djirbal nije posve ergativan jer iako se imenice,

pridjevi i zamjenice za 3. lice sklanjaju apsolutivno-ergativno, zamjenice za 1. i 2. lice

posve su nominativno-akuzativne

- ljestvica potencijalnog vršioca

- u hrvatskom Kačić ergativnost promatrao kao svojstvo prijelaznih glagola (ne kao

razliku prijelaznih i neprijelaznih glagola) da se u kojem jeziku neki prijelazni glagoli

vladaju drugačije od drugih prijelaznih glagola

RAZLOMLJENA/DJELOMIČNA akuzativnost – nešto poput

logičkog subjekta (npr. u rečenici: Boli me glava = Ja imam glavobolju)

BROJEVI

- iskazuju točnu, prebrojenu i prebrojivu količinu, brojnost; ili točan redoslijed pojma

iskazana imenicom, ili pak jednostavno služe za brojenje

- kada govorimo o brojevnom sustavu, valja govoriti o brojevima ili pravim

brojevima kao vrsti riječi s jedne strane te svim ostalim brojevnim izrazima s druge

- BROJKE – posebni simboli za bilježenje brojeva

- 55 Greenbergovih generalizacija o brojevima

- GLAVNI ili KARDINALNI brojevi – najmanje obilježeni

- REDNI ili ORDINALNI brojevi

- PRILOŽNI ili ADVERBALNI brojevi (npr. jednom, dvaput, drugi put i sl.)

- PARTITIVNI i DISTRIBUTIVNI brojevi (npr. po jedan, po dva, svaki treći, jedan

po jedan i sl.)

- u priličnu broju jezika svijeta unutar glavnih brojeva naići ćemo na razliku

KONTEKSTUALNIH (DISKURSNIH) i APSOLUTNIH (NEDISKURSNIH);

kontekstualni su neobilježeni

- hrvatski nema kontekstualne i apsolutne brojeve, ali u brojevima jedan i dva moglo bi

se govoriti o razlici, naime pri apstraktnom brojenju ti se brojevi pojavljuju u oblicima

jedan i dva, nikako jedna, jedno i dvije, dakle za apstraktno brojenje služimo se uvijek

'nominativom muškog roda'

Neke od generalizacija:

- svi jezici imaju brojevni sustav ograničena dosega

- ništica nikad nije iskazana kao dio brojevnog sustava

- od dviju vrsta leksema koje razlikujemo u brojevnim sustavima, jednu čine

jednostavni, neizvedeni, osnovni brojevi, koji se nazivaju i ATOMIMA, a temelje se

na funkciji identiteta (npr. u hrvatskom jedan – 1, deset – 10, sto – 100, tri– 3); drugi

brojevi, izvedeni, mogu biti jednočlani i višečlani, mogu se prikazati kao izvedeni od

atoma pojedinim temeljnim aritmetičkim operacijama (zbrajanje ili adicija, množenje

ili multiplikacija, oduzimanje ili suptrakcija, dijeljenje ili divizija, npr. dvadeset = 2 x

10, 101 = 100 + 1)

- u jezicima se pojavljuju ove morfske POVEZNICE (otkrit izraz za matematičku

operaciju), prema čestotnosti: nulta (odnosno nepostojanje vezanog morfa),

komitativna (morf sa značenjem 'i' ili 'sa'), superesivna (morf sa značenjem 'na,

ponad, vrh'), posesivna (morf sa značenjem 'ima')

- BAZA – onaj broj u brojevnom sustavu pomoću kojega se grade izvedeni brojevi;

najmanje je baza temeljna (fundamentalna)

hrvatski je brojevni sustav dekadski (decimalni, desetični), jer mu je

najmanja baza 10

vigezimalni (dvadesetični) brojevni sustavi – oni u kojima se pojavljuje i

baza 20

- ako su sve više baze potencije temeljne baze, brojevni sustav zovemo savršenim (u

hrvatskom su više baze – 100, 1000, 1000000 doista potencije od 10)

- sustav rimskih brojeva spada u tzv. iterativne sustave, dok sustav arapskih spada u

znamenačne, sustave sa znamenkama, ciframa

HRVATSKE BROJEVNE RIJEČI

- u hrvatskom razlikujemo ove brojevne riječi: glavni brojevi (s trima sintaktički i

oblično bitno različitim razredima), redni brojevi, brojevne imenice i brojevni

pridjevi

- GLAVNI ili KARDINALNI BROJEVI – iskazuju točnu, izmjerenu, upravo

prebrojenu brojnost onoga što je iskazano imenicom

broj jedan – sintaktički se vlada kao pridjevska riječ, a sklanja se prema

singularu II. pridjevske deklinacije; ima kategorije padeža i roda; kao broj

jedan vlada se i nijedan (nijedna, nijedno), koji se redovito tretira kao

neodređena zamjenica

brojevi dva (oba, obadva), tri, četiri; dva, oba, obadva sklanjaju se prema

zasebnoj deklinaciji, imaju kategorije padeža i roda; a tri i četiri prema

pluralu III. imeničke deklinacije i imaju samo kategoriju padeža

ostali glavni brojevi (npr. nula, pet, trinaest, dvadeset, dvjesto, tisuću,

milijardu, sto trideset pet…) – nepromjenljivi su, a sintaktički se vladaju

slično količinskim prilozima, odnosno dobivaju imeničku dopunu u Gpl.;

jednako kao prilozi glava su sintagme koja se predikatno slaže sa srednjim

rodom singulara: Pet ljudi je preživjelo

valja razlikovati brojeve sto/stotinu, tisuću, milijun,

milijardu itd., koji su nesklonjivi (tzv. okamenjeni akuzativi

mjere) od imenica stotina, tisuća, milijun, milijarda, koji su

sklonjivi

- REDNI ili ORDINALNI BROJEVI – iskazuju točan položaj u redoslijedu

prebrojivih jedinica onoga što je iskazano imenicom (npr. nulti, peti, stoti, tisućiti,

milijunti, milijarditi); sklanjaju se prema II. pridjevskoj deklinaciji, imaju kategorije

padeža, broja i roda

- BROJEVNE IMENICE – imenice sa značenjem brojnosti, a izvedene od brojeva,

imaju samo jedninu, tj. one su singularia tantum; za razliku od brojeva nose obavijest

o živosti prebrojenih referenata; razlikujemo dva razreda:

brojevne imenice za muške osobe: -oj-ic-a, -or-ic-a (trojica,

dvadesetdvojica, četvorica, dvanaestorica); sklanjaju se prema e-

deklinaciji; prema atributnom slaganju – ženski rod singulara, a prema

predikatnom i relativnom – srednji rod plurala (eventualno i muški)

brojevne imenice za raznospolno, neživo i nebrojivo: -oj-e, -er-o (dvoje,

troje, petero, dvadesetšestero); imaju zasebnu deklinaciju; slaganje je

načelno u srednjem rodu singulara

brojevnim imenicama u širem smislu mogu se smatrati i ostale izvedenice

s brojevnim bazama, npr one izvedene sufiksima: -aš-Ø (sedmaš), -ic-a

(dvica, osmica, stotica), -in-a (trećina, petina), -in-k-a (četvrtinka,

stotinka), -k-a (dvojka, četvorka), -k-Ø (desetak); imenice stotina, tisuća,

milijun, milijarda, koje su sklonjive, a dolaze kao dopuna drugim

brojevima i prilozima ili pak samostalno (ali rijetko)

- BROJEVNI PRIDJEVI – pridjevi u bazi kojih je brojevna imenica (za raznospolno,

neživo, nebrojivo) ili broj jedan; imaju samo plural (npr. jedni, nijedni, dvoji, troji,

obadvoji, peteri, deseteri, četveri); sklanjaju se prema II. pridjevskoj deklinaciji, imaju

kategorije padeža, broja (pluralia tantum) i roda (mijenjaju se mocijski)

zbog sklonjivosti prikladni su za izražavanje sintagmatskih odnosa brojeva,

tako npr. sintagma (brojevna) imenica + imenica postaje sintagmom

brojevni pridjev + imenica (govori dvoje studenata – govore dvoji

studenti), slično je i sa sintagmom broj + imenica (govori pet studenata –

govore peteri studenti)

poseban je slučaj uporaba brojevnog pridjeva jedni bez eliptirane imenice,

kad dolazi u opreci i u vezi s drugi (ljudi): Jedni su bili za, drugi protiv – u

takvu značenju i opreci jedan i drugi postoje i u singularu, pa nije posve

sigurno da ne bi trebalo razmišljati o potpunu poimeničenju: Stoje jedna uz

drugu

- BROJEVNI TEKSTNI KONEKTORI – tekstni veznici postali od rednih brojeva

srednjeg roda, odnosno redni brojevi srednjeg roda uporabljeni kao tekstni veznici:

(Na to pitanje možemo odgovoriti na dva načina: prvo,…; drugo,…); često u obliku:

kao + broj (O tome se može kazati ovo: kao prvo,…; kao drugo,...)

kao tekstni konektori vladaju se i prijedložne sintagme s imenicom strana,

tada s glavnim brojem jedan u opreci s rednim brojevima drugi, eventualno

treći (s jedne strane, s druge strane)

- brojevi dva (oba, obadva), tri, četiri – imaju posebnu sintagmatiku; u vezi s njima u

gramatikama se često spominje DUAL (DVOJINA), premda bi – jer nije riječ samo o

broju dva – preciznije bilo govoriti o PAUKALU (MALINI); problematični su oblici

u NAV imenica a-vrste: NAV pl.: dva grada/ramena nasuprot: ti gradovi/ta ramena

- u razgovornom jeziku brojevne sintagme se obično ne sklanjaju, osobito kad su u

prijedložnoj sintagmi, tako npr. umjesto: između dviju olimpijada, između dvaju

ratova, u četirima hrvatskim riječima, s dvama francuskim ključevima, dolazi: između

dvije olimpijade, između dva rata, u četiri hrvatske riječi, s dva francuska ključa

u pojedinim sintagmama (ustaljenim, frazeologiziranim) sklonidba skoro da

i ne dolazi u obzir: u dva navrata, a ne: u dvama navratima; u četiri

primjerka,a ne: u četirima primjercima

PRIDJEVI

- riječi kojima se izriču svojstva predmeta i pojava, označenih drugim vrstama riječi, i

odnosi među njima

- u hrvatskom je svojstvo kategorijalno pridjevsko značenje; to svojstvo može opisivati

predmet (plav, žut, visok, dobar) ili pak označavati kakav odnos prema predmetu

(hrvatski, majčin, kravlji, Anin), pa ih stoga ugrubo dijelimo na opisne i odnosne

- DEONTIČKA MODALNSOT – orječuje se kao pridjev, npr. dužan u hrvatskim

konstrukcijama poput: dužan raditi

- inherentne kategorije: komparacija, mocija, glagolske kategorije glagolikih pridjeva,

deklinacijska vrsta

- kategorije slaganja: slaganje pridjeva s imenicom i sa zamjenicom

- konfiguracijske kategorije: deklinacijska vrsta

INHERENTNE KATEGORIJE

- KOMPARACIJA (GRADACIJA, STUPNJEVANJE)

u užem smislu – morfološka (najčešće derivacijska) promjena riječi

(najčešće pridjeva i/ili priloga) kojom se iskazuje manji ili veći stupanj

leksičkog značenja riječi

u širem smislu – podrazumijeva i sintaktičke načine iskazivanja stupnja,

koji u jezicima često (tako i u hrvatskom) supostoje s morfološkima

- POZITIV (rjeđe: apsolutiv) – osnovni, polazni i u smislu stupnjevanja neobilježeni

oblik pridjeva (brz, spor, mek)

- KOMPARATIV – oblik koji iskazuje veći stupanj značenja pridjeva (brži, sporiji,

mekši)

- SUPERLATIV – oblik kojim se iskazuje najveći stupanj značenja pridjeva (najbrži,

najsporiji, najmekši)

- stupnjevi komparacije mogu biti različiti – nemaju svi jezici, odnosno svi sustavi

komparacije tri morfološki iskazana stupnja, neki imaju dva, neki više od tri

- komparacija uglavnom podrazumijeva usporedbu čega prema nečemu (parametar

komparacije/usporedbe) s čime (standard komparacije/usporedbe); parametar

komparacije u hrvatskom je najčešće komparativ pridjeva, a standard komparacije

obično je prijedložna konstrukcija: od + G ili konstrukcija: nego + N (Luka je viši od

Ane; Dani su ljeti duži nego zimi)

- ako standarda komparacije nema, komparativ i superlativ zovu se obično

APSOLUTNIM KOMPARATIVOM – iskazuje neodređeno viši stupanj (npr. stariji

ljudi, novija hrvatska književnost, mlađi svijet) i APSOLUTNIM SUPERLATIVOM

– iskazuje najveći mogući stupanj iskazana značenja (npr. prepun stadion, puna

puncata vreća, sveznajući pripovjedač)

- apsolutni komparativ i apsolutni superlativ zovu se nerijetko i ELATIVOM

- ELATIV – oblik koji iskazuje viši stupanj svojstva iskazana pridjevom u jezicima s

dvama stupnjevima

- EKSCESIV – oblik koji iskazuje prekomjernost svojstva iskazana pridjevom (npr. loš

– preloš)

- INTENZIV – oblik koji iskazuje pojačanost, 'vrlo X' (nešto kao u hrvatskom crven –

jako crven)

- APROKSIMATIV – oblik koji iskazuje približnost, 'X-kast' (nešto kao u hrvatskom

crven – crvenkast)

- EKVATIV – oblik koji iskazuje jednakost, 'tako X kao, X poput' (npr. čist poput)

- SIMILATIVNI AFIKSI – afiksi koji znače 'isto, jednako'; hrvatsko isto- u:

istodobno, istostranični, istoznačnost, istovjerac i sl. na neki je način similativni

afiksoid koji može doći i na pridjeve i na imenice

- osim sintetičkih oblika, postoje i perifrastične, opisne konstrukcije za iskazivanje

stupnja, npr. hrvatska intenzivna konstrukcija vrlo crven

- u hrvatskom je kod pridjeva kod kojih je moguća sintetička, moguća i perifrastična

komparacija (crn-crnji-najcrnji pored crn-više crn-najviše crn); a nekad je

perifrastična komparacija jedina moguća: (više) iscrpljujući, (više)seksi, (više) nalik, a

ne: iscrpljujućiji, seksiji i nalikiji

- postoje i pridjevi koji su značenjski ili oblično takvi da se ne kompariraju nikako:

bos, tronožan, plinski, majčin, gornji, zadnji; tu spadaju i pridjevi koji iskazuju

apsolutni superlativ: predobar, prebogat, svemogući, svakojak, sveznajući

- sve dosad spomenute komparacije i stupnjevanja bila su stupnjevanja ili prema

superiornosti (višemu stupnju, 'naviše') ili ekvativnosti (istomu stupnju); no isto tako

postoji i stupnjevanje prema inferiornosti (nižemu stupnju, 'naniže') – kod takva

stupnjevanja u hrvatskom je perifrastična komparacija jedina moguća (glup-

(naj)manje glup) – nema afikasa ili su takvi izrazito rijetki, koji bi stupnjevali 'naniže';

ako se sivkast (na neki način manje siv) i tumači inferiornom komparacijom, rijetko se

smatra dijelom komparacijske paradigme

- DEMINUTIV – oblik koji iskazuje umanjenost svojstva iskazana pridjevom (malen-

omanji)

- perifrastičnom komparacijom mogu se stupnjevati i imenice i glagoli, npr. u

hrvatskom: ja sam budala-ja sam manja budala od njega; ja radim-ja radim najviše

od svih

- nerijedak je slučaj i superlativ imenica u hrvatskom (najosoba godine, najgol kola),

kao i glagola (najvoljeti)

- MOCIJA (POKRETNOST) – inherentno svojstvo pridjeva u jezicima s gramatičkim

rodom da se mijenja prema rodu, odnosno svojstvo pridjeva da ima onoliko oblika

koliko u danom jeziku ima rodova; omogućuje pridjevima slaganje s imenicom

u širem smislu kadšto se razumije i kao odnos među imenicama kojih se

referent razlikuje po spolu, a iskazan je afiksalno: suprug-supruga, kralj-

kraljica, dok u: djed-baka, kokoš-pijetao ne bi bila riječ o mociji, nego je

spol tu iskazan leksički

- u hrvatskom pridjevi služe bilo kao modifikatori imenice bilo kao dopuna kopuli ili

kopulativnom glagolu u predikatu (pametan mladić, mladić je pametan)

- pridjeve u jezicima poput hrvatskog smatramo imenskim riječima – vladaju se vrlo

slično imenici i dijele s njom pojedina gramatička svojstva; druga 'polovica'

pridjevskog vladanja nije u hrvatskom ostvarena, ali u dobru dijelu jezika svijeta jest –

pridjev se vlada kao neprijelazni ili stativni glagol, takvi pridjevi zovu se glagolikima

(hrvatsko: Jabuka je crvena tada bi glasilo otprilike: Jabuka crveni/biva crvenom,

slično hrvatskoj konstrukciji: Teret teži (100 kilograma))

- pridjevske deklinacijske vrste – četvrta inherentna pridjevska kategorija; u dobroj

su mjeri uvjetovane i sintaktički, pa bi mogle biti i konfiguracijsko pridjevsko

obilježje

KATEGORIJE SLAGANJA

- SLAGANJE – veoma raširena i poznata gramatička pojava obličnog podudaranja

jedne rečenične sastavnice s drugom; često se u jezicima svijeta pridjev slaže s

imenicom koju modificira, to slaganje omogućuje mu mocija, tako i u hrvatskom:

pridjev se s imenicom ili ličnom zamjenicom slaže u rodu, broju i padežu, i u

određenosti (lijep grad, lijepi grad)

- u hrvatskom postoje i nepromjenljivi pridjevi (3. pridjevska vrsta), koji nemaju

mociju, pa ne pokazuju nikakvo slaganje (lila sako, lila kravata, lila odijelo;

on/ona/dijete je nalik)

- prema ljestvici slaganja atributno slaganje je odlučujuće, pa ćemo za imenice braća,

gospoda, dvojica, vlastela reći da su to ipak imenice ženskog roda (singulara)

KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE

- deklinacija je uvjetovana konfiguracijski; slično se može reći za hrvatske deklinacije,

npr. tzv. određeni oblik opisnih pridjeva ne može se naći u predikatu (zgodan mladić,

zgodni mladić, mladić je zgodan, ALI NE: mladić je zgodni)

HRVATSKE PRIDJEVSKE VRSTE

- hrvatske gramatike tradicionalno razlikuju pridjeve prema pridjevskom vidu, odnosno

određenosti, pa onda razlikuju određene i neodređene pridjeve (određeni: N žuti

kaput, G žutog kaputa; neodređeni: N žut kaput, G žuta kaputa); to se smatra

gramatičkim, inherentnim svojstvom pridjeva, no to nije pridjevu inherentno, to se

ostvaruje zbog slaganja

- tzv. određeni pridjevi dijakronijski su postali od spojeva pridjeva i zamjenice i, ja, je;

daljnjim razvojem dobili smo današnji oblik

- podjela pridjeva na određene i neodređene iz više razloga nije dobra, pa slijedi

podjela prema njihovim deklinacijama (prema kojoj će se vrsti koji pridjev moći

sklanjati ovisi ponajprije o načinu na koji je tvoren, a po kojoj će se vrsti doista i

sklanjati uvelike ovisi o sintaktičkoj službi u kojoj se pridjev nađe, sklonidba je tako i

konfiguracijski uvjetovana):

I. (imenička, imeničko-pridjevska, neodređena ili a-) vrsta (npr. muški

rod: N crn-Ø, G crn-a, D crn-u)

Toj pridjevskoj vrsti pripadaju pridjevi ovog oblika:

1) oni koji u Nsg. muškog roda imaju morf -Ø, a najčešće su opisni: crn,

velik, nov, lijep, aktualan (ti pridjevi jedini mogu pripadati i II. vrsti)

2) posvojni pridjevi sa sufiksima -ov/ev, -ljev, -in: mužev, ženin, Markov,

Jakovljev (u realnom jeziku slabo se drži norma da se ovakvi pridjevi

sklanjaju prema I. vrsti)

Ova sintaktička okružja zahtijevaju pridjeve I. vrste:

1) pridjev kao predikatno ime ili kao dopuna semikopulativnom glagolu

(kruh je svjež, postao je osjetljiv, smatraju ga glupim)

2) pridjev kao predikatni proširak; uglavnom u 'biranu' jeziku (Iziđe(,) ljut,

Sjećam ga se(,) zbunjena)

3) u kvalitativnome genitivu; također uglavnom u 'biranu' jeziku (čovjek

dobra izgleda)

4) uz intenzifikatore poput tako, jako, vrlo, veoma, sasvim (vrlo poznat

čovjek)

II. (zamjenička, zamjeničko-pridjevska, određena ili g-) vrsta (npr.

muški rod: N crn-i, G crn-oga, D crn-omu)

Toj pridjevskoj vrsti pripadaju pridjevi ovog oblika:

1) oni koji u Nsg. muškog roda imaju morf -i, a najčešće su opisni: crni,

veliki, novi, lijepi, aktualni (ti pridjevi jedini mogu pripadati i I. vrsti)

2) pridjevi sa sufiksima -sk, -j, -nj, -šnj i sl.: hrvatski, gradski, muški, vražji,

jutarnji, unutrašnji

3) pridjevi sa sufiksima -n, -an, -en i sl.: glavni, kućni, ručni, kopneni,

državni, mjesni, vjenčani; među njima i pridjevi koji značenjski imenicu

određuju u vremenu i prostoru: desni, lijevi, donji, dnevni, tjedni, davni,

srednjovjekovni

4) pridjevi participskog podrijetla: budući, sljedeći, mogući, brijući, pisaći,

bivši

5) komparativi i superlativi svih pridjeva: jači, veći, ljepši, bolji

6) broj i/ili zamjenica jedan

Ova sintaktička okružja zahtijevaju pridjeve II. vrste:

1) imenička sintagma s pokaznom ili posvojnom zamjenicom: (moj novi

auto, taj poznati pisac)

2) kad pridjev anaforički upućuje na imenički referent iz prethodnog

konteksta, dakle onaj koji je već određen (Imam dva sakoa. Crni i sivi.

Crni mi je draži)

3) pridjev kao atribut uz vlastitu imenicu (zaigrani Slamnig, dosadni

Šegedin)

4) pridjev kao dio imena ili termina (Ivan Grozni, plavac mali, Stari zavjet,

Veliki petak, dragi kamen, divlji kesten, Dugi rat, bjeloglavi sup)

III. (Ø-) vrsta – nepromjenljivi pridjevi (mocijski se ne mijenjaju)

Toj pridjevskoj vrsti pripadaju ovi pridjevi:

1) domaći pridjev nalik (s obaveznom dopunom u D ili u prijedložnoj

sintagmi): To mu nije nalik, Ona je nalik na majku

2) pedesetak pridjeva stranog podrijetla: npr. bež, blond, drap, fer, flegma,

fora, gala, gratis, košer, krem, lila, metalik, rahmetli, roza, super, šarf,

šlank, taze

- METATONIJA – promjena tona

- METATAKSA – pomicanje naglaska

IMENICE

- riječi kojima je svojstvena kategorija predmetnosti, a predmet može biti istinski

predmet (knjiga), opredmećeno svojstvo (čistina) ili pak opredmećeni proces (čitanje);

njima imenujemo pojave vanjskog svijeta i ljudskog doživljaja svijeta

- kao imenice u jezicima svijeta orječuju se:

semantički tipovi s konkretnom referencijom (žena, vojska, gospođa, ujak,

noga, list, muha, mjesec, voda, vjetar, kiša, puška, kuća)

neki semantički tipovi s apstraktnom referencijom (vrijeme, ljeto, trenutak,

kraj, smjer, mjesto, milja, veličina, broj, vrsta, tip, krug, crta, zvuk, misao,

metoda, istina)

mentalno i fizičko stanje ili svojstvo (čast, radost, sposobnost, bol, snaga)

aktivnost (rat, igra)

govorni čin (govor, opis, pitanje)

- podjela imenica u hrvatskoj tradiciji na stvarne i mislene, odnosno konkretne i

apstraktne nije velika dosega

- univerzalno je u većini jezika važna podjela na OPĆE (APELATIV, KOINONIM) i

VLASTITE imenice (IME, IDIONIM)

- inherentne kategorije: broj, rod ili razred (klasa), oblik, veličina, (ne)određenost,

(ne)otuđivost, deklinacijska vrsta

- kategorije slaganja: pitanje je ima li ih u jezicima svijeta uopće, odnosno slažu li se

imenice i sa čime

- konfiguracijske kategorije: padež

INHERENTNE KATEGORIJE

- BROJ – najčešća, najraširenija obilježena inherentna kategorija imenice

- najčešća je distinkcija u jezicima ona između jednoga i više od jednoga, dakle jednina

i množina, odnosno singular i plural

- neki jezici imaju i DVOJINU ili DUAL (ostaci vidljivi u hrvatskom u nekoliko

imenica za parne organe: Gpl. ruku, nogu, očiju, ušiju te u posebnom obliku s

morfom-a imenica a-sklonidbe i pridjevskih riječi koje uz njih dolaze uz brojeve dva,

oba, tri, četiri: dva najveća hrvatska grada)

- PAUKAL ili MALINA – nastaje kada se dualni oblici s dvaju referenata prošire na

nekoliko njih, dakle više od dvoga, ali i dalje manje od mnogo (tako u hrvatskom

paukal dolazi uz brojeve od dva do četiri)

- nije malen broj jezika koji razlikuju dva plurala – dva morfološki različita plurala;

značenje većeg ili globalnog plurala može biti različito (golemo mnoštvo,

neprebrojivo mnoštvo, sveukupnost)

- singular – osim značenja jednosti može imati i značenje vrstnosti, generičnosti, to

Corbett naziva općim brojem; npr. hrvatska rečenica Zec je brz može značiti da je

neki konkretan zec brz, ali i to da je zec brz kao vrsta, dakle da su (svi) zečevi brzi

- SINGULATIV – termin za oblike sa značenjem i morfološkim obilježjima singulara,

a nastale derivacijom od plurala ili jednostavno od oblika koji znače zbirnost,

kolektivnost; nešto slično imamo i u hrvatskim (slavenskim) imenicama s

individualizacijskim sufiksom -in: građanin-građani, Turčin-Turci, gdje je singularni

oblik fizički veći od pluralnog

- jezici nerijetko imaju posebne riječi kojima iskazuju količinu ili brojeve ili pak

(brojevne) klasifikatore, posebne funkcionalne riječi koje dolaze uz brojevne

imenice, dakle nešto poput hrvatske imenice glavica (luka, zelja, salate) ili pak

najopćenitiji klasifikator za neživo u hrvatskom, imenica komad (u značenju

pojedinačnog primjerka, a ne dijela kakve cjeline), npr. komad odjeće, nakita,

namještaja

- OBLIK – druga inherentna imenička kategorija; nerijetko ovisi o okvirnoj semantici

imeničkog pojma, pa jedni klasifikatori dolaze uz primjerice duguljaste predmete,

drugi uz okrugle, treći uz visoke, četvrti uz malo i živo i sl.; možemo ga smatrati

inherentnom kategorijom imenice s dvama licima, semantičkim i formalnim

oblik u semantičkom smislu – blizak veličini

oblik u formalnom smislu – jednostavno, oblik imenice – bilo morfološki,

bilo fonološki

- ROD (RAZRED, KLASA) – riječ je o gramatičkoj, ne semantičkoj kategoriji;

kategorija koju prepoznajemo prema slaganju pridjevske, modifikatorske riječi s

imenicom, odnosno promjeni njezinih gramatičkih afikasa ovisno o rodu imenice =

rodovi su razredi imenica odraženi u vladanju pridruženih im riječi; rod imenice

zapravo ne znamo dok uz nju ne stoji modifikator (moja mama, moj tata); rod nema

veze sa spolnom kategorijom

- pluralia tantum: npr. imenica vrata – plural srednjeg roda

- kriteriji raspoređivanja imenica u rodne razrede najčešće su: živost, ljudskost ili

osobnost, spol, veličina, oblik

- u sustavima s više rodova (4 i više) rodovi se obično nazivaju imeničkim razredima

(klasama)

- VELIČINA – razlikujemo DEMINUTIVE i AUGMENTATIVE; gotovo uvijek

iskazana derivacijski (iznimka npr. afrički jezik fula)

- (NE)ODREĐENOST imeničkog pojma – jedna od najneuhvatljivijih kategorija:

(ne)poznatost, (ne)mogućnost identifikacije, (ne)izdvojivost iz istovrsnog skupa;

hrvatski nema posebno gramatikalizirano sredstvo za iskazivanje (ne)određenosti, ali

jedan je vrlo blizu da se za to specijalizira (jedna žena – neodređeno)

- (NE)OTUĐIVOST – ovisi o tome smatraju li se pojmovi koje imenice označuju

neotuđivo ili otuđivo posjedovanima

neotuđivo posjedovani imenički pojmovi – oni koji se ne stječu niti se

gube, nedjeljiv su dio drugog imeničkog pojma (Ana je slomila ruku

nasuprot Ana je slomila svoju ruku)

otuđivo posjedovani imenički pojmovi – oni koji se pojme kao stečeni ili

akcidentalni

problematično je što se u kojem jeziku poima kao (ne)otuđivo

- DEKLINACIJSKE VRSTE – također inherentna imenička kategorija

DEKLINACIJA (SKLONIDBA) – imenička fleksija

zbog jezične ekonomije pri fleksiji se imenice prema fleksijskim morfovima

okupljaju u skupove koji se zovu deklinacijskim vrstama ili jednostavno

deklinacijama

KATEGORIJE SLAGANJA

- zapravo preslikavanje inherentnih kategorija imenice na pridjevske modifikatore

imenice + slaganje glagola s imenicom u broju

- među rijetkim situacijama kad se imenica morfološki obilježava tako da se složi s

nečim drugim navodno je dosta česta situacija da u posvojnim konstrukcijama jezici

sklanjaju imenicu koja znači posjedovano (possessum) prema licu i broju imenice

koja znači posjednika (possessor)

- nekoliko hrvatskih leksema tradicionalno se smatraju zamjenicama, a upravo svojim

slaganjem pokazuju da su im rod i broj inherentni te da su zapravo imenice ili barem

da se prema tim svojim odlikama bitno razlikuju od drugih zamjenica: ja, ti, mi, vi,

tko, što (pa onda i: netko, nešto, nitko, ništa, kojetko, koješta i sl.) – prema slaganju

vidi se da je riječ o leksemima koji rod i broj ne preuzimaju od imenice, nego ga imaju

sami po sebi, inherentno, npr. Tko je došao, a ne: Tko su došli – u hrvatskim

gramatikama takve se zamjenice kadšto zovu imeničkima

KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE

- PADEŽ – semantičko-sintaktička kategorija koja se može i ne mora realizirati

morfološki (npr. hrvatski ima 7, a njemački 4 morfološka padežna oblika); padež je

imenici nametnut, odnosno ovisan je o semantičko-sintaktičkom okružju u kojem se

imenica nalazi i ne proizlazi iz imenice same, stoga se i uvrstava u konfiguracijske, a

ne u inherentne imeničke kategorije

- kada govorimo o padežu, valja uvesti dvije važne distinkcije: prva distinkcija je ona

između semantičkih ili dubinskih padeža s jedne i ostvarenih površinskih padeža s

druge strane; ostvareni, realizirani padeži iskazani su padežnim obilježivačima ili

markerima; druga distinkcija jest ona između gramatičkih i semantičkih padeža

(pričem se ponajprije misli na nominativ i akuzativ s jedne i ostale padeže s druge

strane), koja tek djelomično ima veze s tradicionalnom podjelom na nezavisne i kose

(zavisne) padeže (nominativ i vokativ s jedne strane i svi ostali padeži s druge)

- POVRŠINSKI PADEŽI (PADEŽNI OBLICI) – oblici koji sadrže sredstva za

iskazivanje dubinskih padeža, primjerice sufikse, supletivnost, adpozicije (prijedloge i

poslijeloge), redoslijed rečeničnih sastavnica i sl.; za svaki su jezik specifični

- DUBINSKI PADEŽI (SEMANTIČKE, TEMATSKE ili THETA-ULOGE) –

dubinski semantičko-sintaktički odnosi uspostavljeni između glagola i imeničkih

sintagmi koje su mu dopune; gramatički opis kreće od sintakse; pregled:

- PACIJENS (TEMA, TRPILAC) – entitet koji je u kakvu stanju ili podvrgnut

promjeni stanja, entitet koji je smješten ili je podvrgnut promjeni mjesta, entitet koji je

pod utjecajem kojeg drugog entiteta; sintaktički će to u hrvatskom obično biti subjekt

neprijelaznog neakuzativnog predikata ili objekt prijelaznog (Plamen tinja, Ptica je u

kavezu, Ptica pjeva pjesmu)

- AGENS (VRŠILAC) – entitet koji načelno svjesno i voljno vrši radnju ili uzrokuje

promjenu stanja; sintaktički u hrvatskom najčešće subjekt prijelaznog predikata

(Radnici su sazidali kuću, Predsjednik je okružen tjelohraniteljima); u rečenici Sunce

je otopilo led imamo ne-voljni agens (ako je živ), ako je riječ o ne-živoj prirodnoj

pojavi ili ne-živom pokretaču radnje, nazivamo ga EFEKTOROM ili SILOM

- DOŽIVLJAVAČ – entitet koji opaža, spoznaje ili osjeća (Nedostaješ mi, To nas je

rastužilo, (Ja) pretpostavljam da (oni) razumiju o čemu govore); unutar doživljavača

mogu se dalje razlikovati: promatrač, spoznavalac, onaj koji osjeća i sl.

- STIMULATOR (POTICAJ/NIK) – ono što doživljavač opaža, spoznaje i sl. (Oni

vole glazbu, Vidjeli smo automobilsku nesreću, (Ti) mi nedostaješ, Sviđa mi se Ana)

- BENEFAKTIV (RECIPIJENS, PRIMALAC, UŽIVALAC) – 'dobitnik', onaj koji

predikacijom dobiva, okorištava se, uživa njezin rezultat (Posudio sam mu novac,

Obavio sam kupovinu za staru susjedu); ta uloga često se promatra objedinjeno, tada

se obično zove jednostavno dativ

- MALEFAKTIV – entitet 'suprotan' od dobitnika, koji predikacijom gubi (Ukrao sam

mu novac, Vlada i poslodavci postigli su dogovor na štetu radnika)

- SREDSTVO – sredstvo kojim se izvodi radnja ili promjena stanje (Ugasio je čik

cipelom, Ubili su ga ciglama)

- MJESTO – (Vaza je na stolu, Uskrs pada na nedjelju)

- IZVOR(IŠTE) – točka iz koje entitet kreće ili potječe (Dobio sam paket od kuće, Od

lipnja sve ide nabolje)

- PUT – prostor kroz koji se entitet kreće, miče (Pas lovi mačku po ulici, Uspjeli su se

provući kroz nevolje)

- ODREDIŠTE, CILJ, SMJER i PRAVAC – (U Split = odredište i cilj smo stigli tek

navečer jer smo išli starom cestom = pravac, Jučer sam Branimiru = cilj i primalac, a

ne odredište poslao knjigu

- SVRHA i NAMJERA – (Sve će učiniti za svoju obitelj, Otišao sam na kiosk po

cigarete)

- NAČIN – (Učinio je to s velikim umijećem, Učinio je to bez pol muke)

- OPSEG, MJERA, DOSEG ili RAZMJER – (Rat je trajao godinama, Trčao je deset

kilometara)

- POSJEDNIK – (Upoznao sam mu sestru, Upoznao sam muža Lukine sestre)

- POSJEDOVANO – (Upoznao sam muža Lukine sestre, Upoznao sam mu sestru)

- semantičke mikrouloge: npr. kuhar i čitalac vršioci su glagola kuhati i čitati; postoje i

dvije još općenitije makrouloge, koje se onda zovu opći vršilac (uloga agensa,ali on

može biti i doživljavač, prosuđivač, ne-živi agens, efektor, sila i sl.) i opći trpilac

(uloga pacijensa, ali on može biti i tema, primalac i sl.)

- u Katičićevoj gramatici 'Sintaksa' spominju se ove semantičke, tj. sadržajne uloge

rečeničnih dijelova: vršilac (agens), družilac (socijativ), učinak (faktitiv), pripadak

(objektiv, predmet zahvaćen sadržajem radnje, ali ne kao proizvod kakve radnje),

sredstvo (instrument), priložak (adverbijal, skupno za mjesnu, vremensku i načinsku

odredbu, odnosno za lokal, temporal i modal

- PADEŽ – semantičko-sintaktički odnos između glagola i njegovih imeničkih dopuna

ili pak odnos imenice prema značenju rečenice u cjelini (imenice u službi dodatka, kad

ona nije dopuna glagolu); padež može, ali i ne mora biti morfološki iskazan

- PADEŽNI OBILJEŽIVAČI ili MARKERI – sredstva kojima se dubinski,

semantički padeži izriču; mogu biti različiti u različitim jezicima:

afiksi, odnosno sufiksi ili prefiksi (škol-a, škol-e, škol-i)

adpozicije (Govorim Ø/o/s roditeljima = D/L/I)

(za padežne afikse i adpozicije, budući da im je funkcija ista, kadšto se

rabe nadređeni, objedinjujući termini poput flag ili relator)

članovi (npr. u njemačkom je padež češće obilježen na članu, nego na

samoj imenici)

tonovi (npr. u hrvatskom naglasak u L i D singulara: Lsg. gradu i svijetu,

stojim nasuprot zidu = dugosilazni; Lsg. u gradu i svijetu, slika visi o zidu

= dugouzlazni)

redoslijed riječi (npr. nekad nam tek redoslijed riječi i kontekst daju do

znanja što je doživljavač, a što pacijens, a onda i što je subjekt i nominativ,

a što objekt i akuzativ: Selo voli grad, Grad voli selo)

- u hrvatskom je morfološki – sufiksom – obilježeno 7 padeža, padežnih oblika:

NOMINATIV – padež imenovanja, identifikacije i opisivanja, odnosno

vršioca ili doživljavača te trpioca u pasivu, stoga mu je služba u rečenici

najčešće ona subjekta, imenskog dijela predikata ili poredbe s kao (gluh kao

top)

AKUZATIV - padež granične usmjerenosti, jedan predmet cilj kretanja ili

kakve druge aktivnosti vezane uz drugi predmet, stoga ima službu izravnog

objekta, no s prijedlozima ima i druga značenja – vremena, mjesta, načina,

mjere, prostora, svrhe, namjene i sl.

GENITIV - padež doticanja, relacije, predmet je u odnosu s drugim

predmetom (vremenskom, prostornome, posvojnome itd.), dolazi uz mnogo

prijedloga koje njegovo opće značenje konkretiziraju

DATIV - padež negranične usmjerenosti, približavanja u kojemu se doticanje

ne pretpostavlja, zbog toga ima značenje cilja, davanja, namjene, s

prijedlozima poredbe i nasuprotnosti

LOKATIV - padež sa značenjem prostora, mjesta za koje je vezana

statičnost, nepokretnost kakva predmeta (kretanje ograničeno na mjestu),

služba priložna

INSTRUMNENTAL - padež sa značenjem sredstva, načina, društva,

podrijetla, vremena, prostora

VOKATIV - oblik za oslovljavanje, dozivanje, uspostavu govornoga čina,

vokativna je sintagma zapravo samostalna rečenica (pa se odvaja zarezom),

pitanje je je li vokativ uopće padež, u hrvatskom standardnom jeziku drži se

da on to jest – kako oblikom, tako i službom

- PADEŽNI JEZICI – jezici svijeta s morfološki obilježenim padežima; tu spada i

hrvatski

Pregled nekih češćih površinskih padeža, odnosno padežnih oblika u ostalim padežnim

jezicima:

- APSOLUTIV – u ergativnim jezicima padež vršioca neprijelazne radnje i trpioca

prijelazne (odnosno 'pokriva' ono za što u akuzativnim jezicima služe nominativ i

akuzativ)

- ERGATIV – u ergativnim jezicima padež vršioca prijelazne radnje (odnosno 'pokriva'

ono za što u akuzativnim jezicima služi nominativ)

- RELATIV – termin koji se u gramatikama mnogih jezika rabi za onaj oblik koji

iskazuje vršioca prijelazne radnje ili posjednika (ti jezici mogu imati zaseban ergativ i

ne moraju), dakle ono što u hrvatskom iskazuju nominativ i genitiv

- EKVATIV – termin za oblik koji se pojavljuje u predikatu ekvativnih komparativnih

rečenica (tipa x je poput y)

- PARTITIV – znači dijelnost i iz nje izvedena značenja, primjerice djelomičnu

podvrgnutost radnji, neodređenost i sl. (npr. N mlijeko, P nešto mlijeka)

- KOMITATIV (SOCIJATIV) – znači društvo, suradništvo (kao čovjek – s čovjekom)

- KONKOMITATIV (PROPRIJETIV) – znači imanje, posjedovanje (suprotno od

privativa) – (trbuh –trudnica, doslovno: ima trbuh)

- BENEFAKTIV – znači onoga koji dobiva nekom radnjom (kao čovjek – za čovjeka)

- PURPOSIV – znači cilj, namjenu; u mađarskom se zove kauzal

- MOTIVACIONAL – u baskijskom znači uzrok, obično dolazi na genitivnu bazu (kao

čovjek – zbog čovjeka)

slični motivacionalu jesu kauzal, aversiv i evitativ u australskim jezicima

koji svi znače uzrok; aversiv s dodatnim značenjem 'iz straha'

- DISTRIBUTIV – u mađarskom znači pravilnu raspodjelu (otprilike kao u hrvatskom

po … ; svaki …)

- ABLATIV – znači odvajanje 'od-izvana' čega, udaljavanje, oduzimanje, lišavanje,

izvor ili početnu točku kretanja, nekad vrijeme, mjesto, uzrok, sredstvo, svojstvo

hrvatski ablativni genitiv: osloboditi se treme, čuvati se prehlade, stidjeti

se svojih postupaka, lišiti se svega, potjecati iz drevne porodice)

ablativno značenje u mađarskom ima DELATIV, koji može imati i

značenje 'o čemu'

- ELATIV – znači odvajanje 'od-iznutra' čega, udaljavanje, izlaženje (kao kuća – iz

kuće)

- ILATIV – znači kretanje u nešto, u prostor čega (kao kuća – u kuću)

- ALATIV – znači odredište ili cilj kretanja (upravo površinu odredišta ili cilja, dakle

suprotan je od ablativa) – (kao selo – u selo)

- SUBLATIV – u mađarskom znači kretanje prema vanjskom odredištu, ali i krajnju

vremensku točku, pa i cilj (kao Budimpešta – u Budimpeštu, ili autobus – na autobus)

- SUPERLATIV – znači kretanje prema vrhu, povrh ili preko čega

- TRANSLATIV – znači krajnju točku kretanja kroza što, pa npr. u mađarskom i

finskom načelno znači ono čime što postaje na kraju kretanja ili promjene (kao poklon

– postati poklonom)

- PERLATIV (PROSEKUTIV) – znači prostorno i vremensko prostiranje ili kretanje

kroza što (uz/duž čega, preko čega) – (kao led – po ledu)

tomu bi odgovarao hrvatski prosekutivni instrumental: Prosto zrakom

ptica leti

- TERMINAL (TERMINATIV) – znači prostorno i vremenski završno odredište

kretanja (kao rijeka – sve do rijeke)

- TENDENCIJAL – u baskijskom znači smjerano odredište kretanja (kao rijeka –

prema rijeci)

- ABESIV (PRIVATI V) – znači oskudicu, bivanje bez pojma iskazana imenicom (kao

novac – bez novca)

- INESIV – znači bivanje unutar čega (prostora, vremena) – (kao kuća – u kući)

- ADESIV – znači bivanje na predmetu, uz predmet, do predmeta, čak i sredstvo (kao

stol – na stolu, automobil – automobilom)

- SUPERESIV – u mađarskom znači bivanje ili vršenje radnje na kakvu vanjskome

prostoru te vrijeme (kao Mađarska – u Mađarskoj, ponedjeljak – ponedjeljkom)

- LOKALISTIČKA PRETPOSTAVKA i TEORIJA – prostorni iskazi su temeljniji –

gramatički i semantički – od raznih vrsta neprostornih iskaza

- GRAMATIČKI PADEŽ – onaj koji služi za iskazivanje jezgrenih rečeničnih

funkcija imeničke sintagme, ovisno o njezinu odnosu prema glagolu rečenice i

njegovoj valenciji – on služi dakle za iskazivanje sintaktičkih uloga subjekta i

izravnog objekta, koje se često zovu jezgrenima

- SEMANTIČKI PADEŽ – ne iskazuje sintaktičku, nego ponajprije semantičku

funkciju

- jedini padež koji u pravom smislu jest samostalan jest vokativ – oblik dozivanja,

uzvika, koji slučajno kao bazu ima imenicu (obično vlastitu)

- genitiv pokazuje gramatičku uvjetovanost ; jedna imenica je glava, a druga

modifikator koji glavi dodaje neku daljnju specifikaciju

u hrvatskom ta specifikacija može biti posjedništvo (kuća moga djeda),

dijelnost (zrno soli), vršilac radnje (pjev ptica), trpilac radnje (gledanje

filmova), svojstvo (djevojka duge kose), preciznije objašnjenje (tema dana,

mis svijeta, knjiga godine)

kadšto će genitiv u hrvatskom biti izravno uvjetovan glagolskom

valencijom (bojati se, sjećati se, sramiti se, čuvati se + G) ili umjesto

akuzativa može doći kao padež izravnog objekta uz prijelazni glagol, ako

objekt ima značenje dijelnosti (Daj mi vode) ili ako je glagol zanijekan (Ne

skidam pogleda s nje) – takva uporaba genitiva svojstvena je slavenskim

jezicima, pa se takav genitiv zove i slavenskim genitivom

- dativ – njime je često u jezicima svijeta iskazan neizravni, dalji objekt, no u

hrvatskom dativ često znači i podređenost, subordiniranost (uzrok svađi), kao genitiv,

a mnogo je glagola koji ga nužno imaju kao dopunu (zahvaliti + D)

- instrumental – u hrvatskom može biti sintaktički uvjetovan, ne samo kao 'biranija'

zamjena nominativu (Bit ću mu suprugom), nego i kao obavezna dopuna pojedinim

glagolima (upravljati vozilom) ili obavezan padež u semikopulativnim predikatima

(Smatraju ga budalom)

HRVATSKE IMENIČKE VRSTE

- u hrvatskoj tradiciji dvije podjele imeničkih sklonidaba: prema rodu (muški, ženski,

srednji) i prema genitivnom morfu

- podjela prema genitivnom morfu , odnosno genitiv kao kriterij razvrstavanja

podrazumijeva tri imeničke sklonidbe: a-, e- i i-sklonidba

Podjela hrvatskih imenica prema 5 sklonidbenih vrsta:

- I. vrsta (a-vrsta) – temeljna sklonidbena vrsta imenica muškog i srednjeg roda –

prema njoj sklanja se velika većina imenica muškog i gotovo sve imenice srednjeg

roda (muški rod: grad, Marko, Zdravko, čovjek, dečko, fakultet, taksi, Dante, separe,

René, radio, Marlboro, bijenale; srednji rod: ljeto, more, tele, nevinašce, doba – ako je

sklonjivo, kopile); otvorena, plodna i generalizirana vrsta, preuzima gotovo sve

posuđenice (auto, vaterpolo, kimono, labelo, tango, salto)

sklonidba imena – zaseban problem zbog velike podložnosti regionalnom

utjecaju; još je problematičnija sklonidba trosložnih imena s dugouzlaznim

naglaskom (Korade, Vitale)

pluralni oblici prezimena i imena nisu nemogući (Gotovčevi, Petrovićevi)

pluralia tantum – (ljudi, starci – 'roditelji', svatovi, dvori, okovi,

pregovori, ravioli, tortelini, Vinkovci, Križevci, Tučepi; vrata, usta, kola,

kliješta, leđa, pleća, pluća, prsa, njedra, jetra – mogu biti i ženskog roda

singulara); osobito su zanimljivi i toponimi na -ane i -ove (Pakoštane,

Petrčane, Dragove, Neviđane) – priručnici im uglavnom pripisuju muški

rod – riječ je o imenicama izvedenima sufiksom -jan-in-Ø koje su doista

muškog roda, ali u Npl. imaju stari morf -e (kao staro graždane = građani)

singularia tantum – (dijete, tele, prase, dugme, momče, uže); za

iskazivanje značenjskog mnoštva koristi se sufiks -ad ili kakav poseban

oblik (djeca, telad, dugmad, momčad, užad; granje, lišće, grožđe, smilje,

bosilje; braća, gospoda, vlastela; oči, uši)

pojedine riječi imaju tzv. dugu množinu na -ov/ev, čak i one koje

odstupaju od fonološkog oblika koji bi zahtijevao dugu množinu (SMS-ovi,

MP3-evi, selebovi)

u imenica srednjeg roda valja razlikovati ono što se tradicionalno zove

JEDNAKOSLOŽNA ili PARISILABIČNA (govn-o, govn-a) te

NEJEDNAKOSLOŽNA ili IMPARISILABIČNA (govn-o-Ø, govn-et-a)

deklinacija – odnosno dva su podtipa u deklinaciji: onaj bez osnovskog

(tematskog) sufiksa i onaj s osnovskim sufiksom

dual, točnije paukal uz brojeve dva, oba, tri, četiri

živost kao kriterij razvrstavanja imenica – Asg. za živo i neživo (kojeg

dosadnog frajera vs. koji dosadni film); uz zamjenice tko (nasuprot što) te

brojevne imenice tipa petorica i petero (nasuprot pet) – to su zapravo

jedina mjesta hrvatske morfologije gdje je opreka prema živosti iskazana

pojedine imenice u Gpl. od padežnih morfova osim redovitog -a imaju –i

(par, zub, mjesec, sat, ar, hvat, volt, vat, rjeđe prst, gost, eventualno mrav,

crv, dečko, ljudi) ili -iju (gost, prst, nokat, zub, vrata, usta, prsa,

eventualno pluća, dečko)

- II. vrsta (e-vrsta) – temeljna sklonidbena vrsta imenica ženskog roda – prema njoj se

sklanja većina imenica ženskog roda te neke muškog (ženski rod: kuća, Ana, djeca,

braća, gospoda, vlastela, dvojica, trojica; Kate, Mare, mati, inflacija, Himalaja;

muški rod: tata, Ilija, Krešo, Švrćo, medo, Maradona)

imenice tipa djeca, dječica, braća, gospoda, vlastela, dvojica, trojica su

prema atributnom slaganju imenice ženskog roda singulara (ova žena-ove

žene, ova djeca-ove djece), ali prema predikatnom slaganju one su srednji

rod plurala (rijeke su velike, djeca su velika)

pluralia tantum – (škare, gaće, hlače, jasl(ic)e, ljestve, grablje, sanjke,

tačke, vile (oruđe), naočale, orgulje, gusle, gajde, diple, ralje, toplice,

novine, boginje, ospice, poklade, karmine, financije, kastanjete, lazanje,

orgije, naćve, Ploče, Vodice, Alpe, Ande)

singularia tantum – (djeca, braća, gospoda, vlastela, dvojica, trojica)

gramatički morfovi u Gpl. – osim redovitog -a imamo -i (molba, tvrtka,

bajka, optužba) te -u (ruka, noga eventualno sluga)

- III. vrsta (i-vrsta) – sklonidbena vrsta imenica ženskog roda (obitelj, mladost, noć,

misao, pogibao; oči, uši; kći; varoš, avet, pelud, telad); vrsta plodna i otvorena samo

za imenice sufigirane sa -ost i -ad ili za one izvedene od postojećih (moć – nemoć –

pomoć)

pluralia tantum – (čini, moći, desni, dveri, grudi, oči, osti, sapi, uši, Kali,

Sali)

singularia tantum – sve imenice sufigirane sa -ad osim imenice momčad

u Gpl. osim redovitog -i pojedine imenice mogu imati i gramatem -iju

(kokoš, kost, grudi, uši, oči)

u Isg. mnoge imenice imaju sinonimne morfove -ju i -i (riječju-riječi,

mišlju-misli, glađu-gladi, stvarju-stvari)

- IV. vrsta (g-vrsta) – u ovu sklonidbu spadaju konverzijom od pridjeva postale

domaće opće imenice te domaća i strana (slavenska) imena i prezimena pridjevskog

postanja (stari, Zrinski, Dostojevski, stara, Hrvatska, slatko, Visoko); vrsta je

otvorena, osobito za ženski rod, ali slabo plodna

ako bismo zamjenice tko, što i njihove izvedenice smatrali imenicama,

pripadale bi ovoj vrsti

- V. vrsta (Ø-vrsta) – zapravo je nedeklinacijska, pa je stoga metodološki najupitnija;

obuhvaća nesklonjive imenice, metodološki je problem treba li u njima raščlanjivati

gramatički morf koji je uvijek -Ø; 'istinski' nesklonjivih imenica u hrvatskom veoma je

malo, osim doba (pradoba, međudoba) i još nekoliko njih, sve su posuđenice, a na isti

se način vladaju i neke titule, te mnoga ženska imena i prezimena (deci-Ø, don-Ø, mis-

Ø, Karmen-Ø, Yoko-Ø Ono-Ø, doba-Ø, podne-Ø); vrsta je slabo plodna i slabo

generalizirana, pripadaju joj rijetke imenice tipa doba ili niškoristi

u okviru ove vrste dale bi se promatrati još dvije sintaktičke činjenice –

infinitiv i supin (Spavati-Ø je zdravo, Tip je dosadan za poludjet-Ø) –

nepromjenljivi su i neodređeni prema licu i broju

riječi koje iz pragmatičkih potreba želimo učiniti imenicama (Sve je to

jedno veliko ništa-Ø, Sve si rekao s onim ali-Ø, U tom možda-Ø dade se

prepoznati svašta, Italija se piše s velikim početnim i-Ø, To mi je reklo

moje drugo ja-Ø)

ovdje je riječ o jezičnom spominjanju , koje podliježe pravilima nešto

drugačijima od onih koji vrijede u tipičnoj jezičnoj uporabi

ROD I SPOL

- ROD – gramatička kategorija koja se ogleda u promjeni, odnosno slaganju fleksijskog

morfa pridjevske modifikatorske riječi koja s imenicom čini imeničku skupinu

(sintagmu) ili je predikatno ime; to slaganje u hrvatskom se odvija unutar triju nizova

morfova, koje zovemo muškim, ženskim i srednjim rodom (naš grad je velik, naša

zemlja je velika, naše selo je veliko)

- SPOL – izvanjezična kategorija koja tek donekle utječe na jezični rod imenica, no u

dobroj mjeri odnos roda, spola i deklinacijske vrste arbitraran je (npr. djevojčurak je

muškog, a djevojče srednjeg roda, a oboje znači žensku osobu, odnosno spol); spol

međutim izravno utječe na rod participskih dijelova predikata, pa je govornik u Ti si

rekao zasigurno muško, a u Ti si rekla zasigurno žensko

- HIBRID (HIBRIDNA IMENICA) – imenica u kojoj dolazi do 'sukoba'

referencijalnog roda (dakle spola) i gramatičkog roda, odnosno nesklada spola sa

sklonidbenim tipom (curetak, djevojčurak ne sklanjaju se kao cura, djevojka; Franjo,

Luka ne sklanjaju se kao Ivan, Fran; momčina, mladoženja ne sklanjaju se kao

momak, ženik)

- EPICEN – imenica koja znače osobe obaju spolova, ali ima stabilan gramatički rod

(čovjek, snob, supermodel, osoba, žrtva, individua, dijete, čeljade, novorođenče); treba

ga razlikovati od imenice općeg ili zajedničkog roda, upravo stoga što mu je rod

stabilan (nemoguće je reći ova čovjek ili ovaj žrtva)

- IMENICA OPĆEG ili ZAJEDNIČKOG RODA – također obično znači osobu obaju

spolova, ali taj spol utječe i na gramatički rod imenice, odnosno za razliku od epicena,

imenice općeg roda mogu biti dvorod(ov)ne (budala, ništarija, štediša, uhoda,

bitanga, raspikuća, tužibaba, lijenčina, izdajica, ubojica, pijanica, varalica,

pristalica, lutalica, piskaralo, zanovijetalo, škrabalo, njuškalo) – te imenice mogu

imati modifikatore različitih rodova (ovaj/ova izdajica, ovaj/ovo piskaralo)

u širem smislu imenice općega roda su sve imenice kolebljiva roda, a ne

samo one koje znače osobu (finale, kino, labelo, jugo, oštro)

npr. imenice tipa gazda, vojvoda nisu ni epiceni, ni imenice općeg roda, jer

postoje adekvati za ženski rod (gazdarica, vojvotkinja), a ove uvijek znače

osobu jednog spola, one su samo hibridne

u nekim jezicima opći rod termin je za onaj rod koji je objedinio nekadašnji

muški i ženski rod, te danas stoji u opreci prema srednjemu

- HETEROKLIT – također dvorod(ov)na imenica, a za razliku od epicena i imenica

općeg roda, u heteroklita promjena roda mijenja i sklonidbu (načelno ne i značenje) –

(npr. bol, glad, splav, garež mogu biti i muškog i ženskog roda, a jetra srednjeg i

ženskog

do pomaka značenja ipak može doći: ovi bolovi (fizičke patnje) vs. ove boli

(psihičke patnje); ovaj bodež (oružje) vs. ova bodež (psihička bol

probadanja)

- HETEROGEN – raznorod(ov)na imenica, ona koja različit gramatički rod ima u

različitim gramatičkim brojevima, odnosno rod heterogena razlikuje se u singularu i

pluralu (torzo, korzo, torpedo, salto, finale – muški rod singulara, a torza, korza,

torpeda, salta, finala – srednji rod plurala), tako i imenica posao – hrvatska posla

heterogenima se obično smatraju i one imenice kod kojih je opreka u

gramatičkom broju iskazana riječima različita roda te one koje imaju

različito atributno i predikatno slaganje (oko-oči, uho-uši, tele-telad, pile-

pilići, grana-granje, list-lišće, brat-braća, gospodin-gospoda, dijete-djeca)

kadšto je problematično pridruživanje roda kraticama (MH, HAZU, HDZ,

SAD) – oblikom a-deklinacija, ali nosiva imenica u njima ženskoga je roda

(matica, akademija, zajednica, države)

u engleskom su npr. imenice klasificirane semantički, to se ogleda ne u

slaganju s pridjevskom riječju, nego u njihovom koreferencijskom odnosu s

ličnim, upitnim i povratnim zamjenicama – Corbett sustave u kojima rod

tako funkcionira naziva zamjeničkima

GLAGOLI

- riječi kojima se izriču procesi – radnja, stanje i zbivanje; svjesno djelovanje kakva

vršioca te prirodno zbivanje koje ne ovisi o volji nikakva vršioca; radnja

- kao glagoli u jezicima svijeta orječuju se:

kretanje/kretnja (trčati), mirovanje (sjediti), utjecaj/djelovanje (spaliti),

davanje (dati), pozornost (čuti), govorenje (reći)

tjelesne radnje (ljubiti), meteorološko vrijeme (sniježiti), natjecanje

(pobijediti), društveni ugovor (udati se), uporaba (trošiti), razmišljanje

(pretpostaviti), sviđanje (voljeti), emocionalni utjecaj (dosađivati),

odlučivanje (izabrati), ponašanje (oponašati), događanje (iskusiti),

uspoređivanje, odnos, pokoravanje i sl.

modalnost i polumodalnost (htjeti, moći, trebati), počinjanje (završiti),

pokušavanje (probati), požurivanje (hitati), usuđivanje (usuditi se)

željenje/htijenje (nadati se), odgađanje (izbjeći), činjenje (uzrokovati),

pomaganje (pomoći)

doimanje (činiti se), vrijednost (računati se)

- ako ogledamo u smislu radnje i stanja, glagoli mogu biti AKTIVNI (pisati, trčati,

graditi) i STATIVNI (sjediti, ležati, venuti, bijeljeti se)

- ako ogledamo u smislu prijelaza vršiočeve radnje na trpioca, svi jezici u značenjskom

i gramatičkom smislu razlikuju PRIJELAZNE (TRANZITIVNE) – radnja se na neki

način tiče trpioca radnje (čitam knjigu, gledam film) i NEPRIJELAZNE

(INTRANZITIVNE) glagole – radnja se tiče samo vršioca, ne 'prelazi' (trčim, hodam,

sjedim)

- glagol je punoznačna vrsta riječi, no nemaju svi glagoli jednak stupanj

punoznačnosti; tako u hrvatskom razlikujemo ove značenjsko-funkcionalne skupine

glagola, od najmanje značenjskih do punoznačnih :

POMOĆNI (SPONSKI, KOPULATIVNI) glagoli – značenje im je

posve funkcionalno (znače lice i broj), neleksičko, sponsko; sudjeluju u

gradbi perifrastičnih glagolskih oblika, odnosno uvijek imaju participsku,

infinitivnu ili imensku dopunu; u hrvatskom su to glagoli biti i htjeti

MODALNI glagoli – ne označuju konkretnu radnju, nego modificiraju

kakvu drugu radnju (stoga uvijek imaju dopunu u infinitivu ili, rjeđe, u

konstrukciji da + prezent) uspostavljajući modalni odnos – voljni, željni,

poticajni i sl.; u hrvatskom su to npr. htjeti, željeti, morati, trebati, valjati,

moći, voljeti, smjeti, znati

POLUSPONSKI (SEMIKOPULATIVNI) glagoli – sudjeluju u gradbi

polusponskih predikata (veoma slični sponskima, samo što glagol u njima

ne gubi svoje leksičko značenje), pa su na neki način i sponski i modalni;

dobivaju nominativnu, instrumentalnu, prijedložnu ili dopunu kao +

nominativ; u hrvatskom su to npr. posta(ja)ti, praviti (se), ostati, smatrati,

držati, imenovati, proglasiti

FAZNI glagoli – slični modalnima, ali radnju ne modificiraju, nego

označuju njezine različite faze; u hrvatskom su to npr. početi, stati,

nastaviti, prestati

PERIFRAZNI glagoli – samoznačni su, ali su dio PERIFRAZE –

čvrste, nerijetko frazeologizirane sveze glagola i imenske sintagme; u

hrvatskom su to npr. biti (biti od koristi), dati (dati do znanja), doći (doći

na svoje), gubiti (gubiti živce), praviti (praviti face)

PUNOZNAČNI (AUTOSEMANTIČNI) glagoli – svi ostali glagoli

(pričem i neki iz prethodnih skupina mogu, naravno, biti punoznačni);

npr. Trebam savjet = punoznačno vs. Trebam raditi da bih preživio =

modalno, Stane on kraj mene i počne pričati = punoznačno vs. Stane on

galamiti na nas = fazno, Hoću poklon za rođendan = punoznačno vs. Ja

hoću raditi = modalno vs. Radit ću = pomoćno

- inherentne kategorije: vid (aspekt), vrijeme, način, polaritet, konjugacijska vrsta

- kategorije slaganja: lice, broj, rod

- konfiguracijske kategorije: stanje (dijateza), subjunktiv (konjunktiv), promjene u

neupravnom govoru, promjena referencije

INHERENTNE KATEGORIJE

- glagol iskazuje neki događaj, radnju, stanje, zbivanje ili proces – sve to skupnim

imenom zovemo PREDIKACIJA (katkad se rabe termini SITUACIJA ili RIJEK);

predikacija se dalje može specificirati, pobliže odrediti na nekoliko načina, neki od

načina (inherentne glagolske kategorije su): vid, vrijeme, način i polaritet

- vid, vrijeme i način – izrazito međusobno povezane i isprepletene kategorije; u

jezicima svijeta nerijetko se iskazuju istim afiksima koji se zovu TAM-obilježivači

- GLAGOLSKI VID ili ASPEKT – iskazuje unutarnji ustroj predikacije

SVRŠENI (PERFEKTIVNI) vid – predikacija iskazana kao neraščlanjiva

cjelina, viđena 'izvana', bez obzira na njezin unutrašnji vremenski i

razvojni ustroj

NESVRŠENI (IMPERFEKTIVNI) vid – predikacija iskazana kao

viđena 'iznutra', s obzirom na njezin unutarnji vremenski i razvojni ustroj

- radnja svršenog glagola može se odnositi samo na prošlost i budućnost, ne i na

apsolutnu sadašnjost, svršeni glagoli ne mogu biti u apsolutnom prezentu, već samo u

relativnome (Kad završim, reći ću ti) ili onomu koji je relativiziran (Uvijek prvo

napišem, a tek onda provjerim), svršeni glagoli ne mogu biti dopuna faznim glagolima

(neispravno je reći: Počinjem napisati)

- NESVRŠENI (IMPERFEKTIVNI) glagoli – mogu iskazivati predikacije koje se

ponavljaju ili koje traju bez prestanka (znati, raditi, crtati, govoriti, gurati, bacati)

- SVRŠENI (PERFEKTIVNI) glagoli – njihovo značenje obično podrazumijeva

dovršenost predikacije (saznati, zaraditi, nacrtati, nagovoriti, gurnuti, baciti)

- DVOVIDNI glagoli – njihov vid može biti svršen i nesvršen; dijele se u 3 skupine:

pojedinačni: biti, moći, htjeti, čuti, vidjeti, razumjeti, morati, kazati,

vezati, kaniti se, krstiti, čestitati, cjelivati, stradati, vjenčati, strijeljati,

večerati, užinati, ručati, kročiti, noćiti, daniti se

većina glagola na -ova-ti/eva-ti: obrazovati, silovati, kamenovati,

korjenovati, rukovati, prosvjedovati, poštovati, očitovati, oblikovati,

opetovati, imenovati, objedovati, darovati, linčovati, rimovati

gotovo svi glagoli na -ira-ti: operirati, registrirati, telefonirati, dirigirati,

lakirati, cenzurirati, datirati, citirati, definirati, abdicirati, minirati,

razminirati

- Comrie: načelna podjela aspekatskih opreka:

aspekt – perfektivni

– imperfektivni – habitualni

– kontinuirani – neprogresivni

– progresivni

- glagolska značenja koja se u širem smislu također mogu držati vidskima mogu biti

specifičnija no što temeljna podjela kazuje; tako u hrvatskom razlikujemo primjerice

ova:

DURATIVNOST – trajnost: boriti se, cvjetati, spavati

ITERATIVNOST – učestalost, radnja se ponavlja, prekida pa nastavlja:

pogledavati, zatvarati, prigovarati

MOMENTALNOST (PUNKTUALNOST) – trenutnost: jurnuti,

maknuti, skočiti

INKOATIVNOST (INGRESIVNOST) – početnost: poći, začeti,

poletjeti

FINITIVNOST – završnost: dograditi, dopisati, dopuniti

INTENZIVNOST – pojačanost: raspaliti, razveseliti, razmahati se

SATIVNOST – dovoljnost: naspavati se, napiti se, nauživati se

PANTIVNOST – postupnost: graditi, pisati

TOTIVNOST – cijelost: skuhati, izliječiti

DEMINUTIVNOST – umanjenost: grickati, gricnuti, poigravati se

AUGMENTATIVNOST – uvećanost: prejesti se, prestići

DISTRIBUTIVNOST – raspodijeljenost, radnja koja ima više vršilaca

ili više trpilaca: poiskakati, poispremještati, porazmjestiti, pozatvarati

- HABITUALNO ZNAČENJE – predikacija svojstvena nekom dužem periodu – u

engleskom i španjolskom iskazuje se konstrukcijom s glagolom običavati (use, soler)

+ infinitiv, a adekvate imamo i u hrvatskom: (He used to smoke) – Pušio je/Nekad je

pušio, doslovno: Običavao je pušiti; Običavao je/znao je raditi po cijele dane, Radio

bi po cijele dane, Često je radio cijele dane

- PROGRESIVNO ZNAČENJE – nerijetko se iskazuje lokativnim prijedlozima, npr.

u hrvatskom radim se može izreći i kao u radu/radnji sam; proces, napredovanje, hod

u hrvatskom ima adekvat u često korištenom izrazu u tijeku (upisi su u tijeku)

- u hrvatskom se opreka prema vidu može iskazati:

prefiksacijom: crtati-nacrtati, krasti-ukrasti, pisati-napisati

smjenom sufiksa: zaraditi-zarađivati, opisati-opisivati, gurati-gurnuti

prijevojem: okopati-okapati

kombinacijom smjene sufiksa i prijevoja: pomoći-pomagati, roditi-rađati,

maknuti-micati

supletivnošću: (iz)ići-(iz)laziti + leksički parovi poput: reći-govoriti

- GLAGOLSKO VRIJEME – predikaciju smješta u vremenu, točnije vrijeme

predikacije smješta u odnos prema nekom trenutku (taj trenutak ili vremenski locus

tipično je trenutak govorenja ili pisanja); glagolsko vrijeme kazuje je li predikacija

iskazana glagolom prethodila tom trenutku, je li mu istodobna (simultana) ili ga slijedi

- APSOLUTNI sustavi (oni sustavi u kojima je vremenski locus trenutak govorenja) vs.

RELATIVNI (pod)sustavi (oni u kojima je locus neki drugi trenutak)

u širem smislu, tako i u hrvatskoj gramatičkoj tradiciji, apsolutnost i

relativnost tumače se kao uporabe glagolskih vremena (oblika) u značenju

koje im nije tipično, npr. uporaba prezenta i aorista za buduću predikaciju

- segmentiranje hrvatskog izvanjezičnog vremenskog kontinuuma: prošlost, sadašnjost

i budućnost – ta se segmentacija jezika ostvaruje glagolskim vremenima (oblicima):

perfektom/aoristom/imperfektom, prezentom i futurom I. – temeljno im je

značenje smjestiti vrijeme predikacije u odnos prema vremenu govorenja

- hrvatski ima i dva oblika kojima se iskazuje nešto što bismo nazvali predvrijeme – to

su pluskvamperfekt (iskazuje pretprošlost) i futur II. (iskazuje predbudućnost) –

možemo ih smatrati relativnima, jer predikaciju vremenski smještaju ne u odnosu

prema vremenu govorenja, nego prema vremenu druge predikacije

- na isti se način mogu promatrati i hrvatski glagolski prilozi; glagolski prilog prošli

iskazuje radnju koja je neposredno prethodila drugoj radnji, a glagolski prilog sadašnji

radnju koja je istodobna s drugom radnjom

- temeljno značenje prezenta je sadašnjost, ali njime se mogu iskazivati i druge

značenjske kategorije (takva uporaba nerijetko se zove relativnom), ista je stvar i s

drugim glagolskim vremenima – pripovjedački, historijski prezent: Hodam jučer

Ilicom i sretnem njega; futurski prezent: Sljedeći tjedan imamo ispit; futurski

perfekt: Nastradali smo ako ne položimo ispit; futurski aorist: Odoh!; prezentski

futur: Što mu je danas? –Bit će da je bolestan; pogodbena uporaba GPP: Ne

upozorivši ga, nećeš ništa postići; kondicional I. za iterativnu prošlost: Sjedili bismo

tako satima i šutjeli; pogodbena uporaba glagolskog pridjeva radnog: Vjerovao ti

ili ne, bilo je upravo tako

- u hrvatskom su i vid i vrijeme derivacijske kategorije, fleksijskim sufiksima iskazuju

se samo lice i broj

- postoje i jezici koji imaju dvojnu segmentaciju, pa razlikuju npr. prošlost i neprošlost

ili pak budućnost i nebudućnost; u takvim jezicima ključna je podjela na realne

predikacije (REALIS) koje su ili prošle ili sadašnje i nerealne (IRREALIS), odnosno

buduće; dakle vremenskost (temporalnost) podređena je izvjesnosti, što glagolsko

vrijeme izravno povezuje i isprepliće s načinom

- postoje jezici s veoma razvijenim metričkim vremenskim sustavima – u takvim

jezicima postoje oblici s posebnim afiksima koji služe, ugrubo rečeno, za ono što se

dogodilo primjerice davno (prije nekoliko mjeseci, dana, godina i sl.)

- GLAGOLSKI NAČIN – iskazuje stav govornika o iskazanoj predikaciji u smislu

njezine stvarnosti, ostvarivosti, mogućnosti, nužnosti, poželjnosti, vjerodostojnosti i sl.

- govornik svoje stavove može iskazivati na mnogo načina (Možda će ona ipak doći,

Ona mora doći, Ona će sigurno doći, Čini se da ona ne želi doći) – takvo iskazivanje

zove se MODALNOŠĆU (glagolski način zapravo je modalnost u užem smislu)

- jezici tipično u okviru modalnosti i načina razlikuju stvarne i nestvarne, realne i

irealne predikacije; u različitim jezicima različito se tretiraju, no ta se razlika

morfološki najčešće ostvaruje kao razlika indikativa s jedne te ne-indikativa

(kondicionala, optativa i sl.) s druge strane; usto jezici obično morfološki ostvaruju

imperativni način

- svi ostali načini posljedica su nijansiranja temeljne podjele prema kriterijima

epistemičnosti i evidencijalnosti te deontičnosti i dinamičnosti

EPISTEMIČNA modalnost – govornik iskazuje svoj sud o predikacijskom

stanju stvari, taj sud može biti spekulativan (moglo bi biti), deduktivan

(mora da jest) ili asumptivan, pretpostavni (bit će da jest)

EVIDENCIJALNA modalnost – govornik podastire dokaz o

predikacijskom stanju stvari, a taj dokaz može biti iskustven iz prve ruke

(vidom, čuvenjem i sl.) i iz druge ruke (općepoznat, prenesen od drugog

govornika, rekla-kazala i sl.)

DEONTIČKA modalnost – predikacijsko stanje stvari nametnuto je

sudioniku predikacije, pa ono može biti permisivno (može biti), obligativno

(mora biti) ili komisivno, obvezujuće (bit će)

DINAMIČKA modalnost – predikacijsko stanje stvari ovisi o sudioniku

predikacije, pa može biti abilitivno (mogu, sposoban sam) ili volitivno,

voljno (želim, hoću)

osim ovih, u okviru načina valja uzeti u obzir još neke kategorije, koje se u

jezicima mogu iskazivati kao oblici modalnosti, a to su primjerice:

budućnost, negativnost, interogativnost, kondicionalnost, purposivnost

(namjenskost ili svrhovitost), rezultativnost, deziderativnost (željnost) i sl.

- u hrvatskom se glagolom iskazuju 4 načina: indikativ, imperativ, kondicional i optativ

INDIKATIV (DEKLARATIV) – izjavni način, govornik iskazuje

glagolsku radnju koju drži istinitom ili o kojoj ne iskazuje nikakav dodatni

stav; u jezicima svijeta najneobilježeniji način; u hrvatskom su indikativni

oni oblici što ih zovemo glagolskim vremenima (radim, gledamo)

IMPERATIV – poticajni ili zapovjedni način, njime govornik potiče

sugovornika na što, zapovijeda mu, moli ga, brani mu, opominje ga i sl.; u

hrvatskom se u 3. licu imperativ iskazuje perifrastično: neka + prezent

(neka radi vs. radi, radimo, radite)

KONDICIONAL – uvjetni ili pretpostavni način, njime govornik iskazuje

da se glagolska radnja ostvaruje pod nekim uvjetom, uz prethodno

ispunjenje neke pretpostavke (radio bih, bio bih radio)

OPTATIV – željni način, njime govornik iskazuje ostvarivu želju ili nadu;

u hrvatskom nema poseban oblik, nego se iskazuje glagolskim pridjevom

radnim (živio, zdravi bili, dobro došli, sram te bilo, ne ponovilo se, vrag ga

odnio, počivao u miru, Živi bili pa vidjeli, Bog te blagoslovio)

Pregled ostalih glagolskih oblika koji se u jezicima svijeta smatraju dijelom sustava

načina, a kojih u hrvatskom nema kao posebnih oblika:

- JUSIV – vrsta zapovjednog načina kojom govornik dopušta ili zapovijeda predikaciju

3. i/ili 1. licu, zapravo imperativ 3. licu ili pak takav način kojim govornik zahtijeva

dopuštenje za vlastito činjenje; u hrvatskom za to služe perifrastične konstrukcije

neka + prezent te konstrukcije s imperativom glagola dati (pustiti i sl.) + D (A) + da +

prezent (neka uđe, daj mi da pijem); u starijem jeziku imperativ je imao posebne

oblike za 3. lice singulara (Sveti se ime tvoje, Budi volja tvoja, Dođi kraljevstvo tvoje,

Vrag te nosi, Bog budi s vama)

- HORTATIV – veoma sličan jusivu, također poticajni način upućen 1. licu; u

hrvatskom se iskazuje imperativom ili kakvom drugom konstrukcijom (npr. pođimo,

pogledajmo, da pođemo, idemo vidjeti) ili konstrukcijom s pozajmljenim oblikom

haj(de)mo (hajde da ludujemo ove noći); u engleskom je hortativna konstrukcija npr.

let's go

- DEZIDERATIV – željni način kojim govornik iskazuje želju, nadanje, čak čežnju; u

hrvatskom primjerice konstrukcije: Želim spavati, Spava mi se

- NECESITATIV (OBLIGATIV) – način kojim govornik iskazuje nužnost,

potrebnost ili obaveznost predikacije (kao volim – moram voljeti)

- EVIDENCIJAL – način kojim govornik iskazuje odakle zna, naslućuje ili zaključuje

o predikaciji (kao Padala je kiša, zaključujem to po tome što je sve mokro)

- EVALUATIV – procjembeni, prosudbeni način

- PERMISIV (KONCESIV) – način kojim se iskazuje dopuštanje, odobrenje

- VOLITIV (VOLUNTATIV) – način s voljnim značenjem

- TENTATIV – način sa značenjem pretpostavke

- ABILITATIV – način kojim se iskazuje da je tko od sudionika predikacije za nju

sposoban

- INTEROGATIV – upitni način

- DUBITATIV – način kojim se iskazuje sumnja u vjerojatnost predikacije

- nerijetko se glagolskim načinom smatra i NEGATIV; ovdje će pod terminom

polaritet biti izdvojen kao zasebna inherentna glagolska kategorija

- POLARITET – iskazuje razliku afirmativnoga i negativnoga, izjavnoga i odričnoga,

odnosno predikaciju određuje u smislu odnosa jest i nije; u hrvatskom se ta razlika u

glagola iskazuje sintaktički, negacijskom česticom (radim – ne radim), u imenica i

pridjeva derivacijski, prefiksom (par – nepar) ili leksički (dobar – loš)

morfološko izricanje polariteta na hrvatskim glagolima iznimka je,

posljedica srastanja i kontrakcije (imati-nemati, hoću-neću, jesam-nisam)

ili regionalno (idem-nedem, morem-nemrem) ili se u nekoliko glagola

prefiks ne- javlja u značenju koje nije antonimno (nestati, nedostajati) ili je

prefiks ne- zarobljen kojim drugim prefiksom (iznemoći, obneveseliti se)

- KONJUGACIJSKE VRSTE (KLASE) – također inherentna glagolska kategorija;

skupine u koje se glagoli okupljaju prema fleksijskim i derivacijskim morfovima zbog

jedne vrste jezične ekonomije

- KONJUGACIJA (SPREZANJE) – glagolska fleksija po licima (fleksija finitnih,

ličnih oblika)

KATEGORIJE SLAGANJA

- samo se tri kategorije hrvatskih glagola iskazuju fleksijskim morfovima: lice, broj i

rod – one se iskazuju na glagolu, ali nisu glagolu inherentne, te kategorije nisu

relevantne za glagol, za radnju je irelevantan podatak o onome tko ju vrši

- PNG-obilježivači – podaci o licu, broju i rodu (tiču se onoga tko ili što vrši radnju, a

ne radnje same)

- LICE – načelno deiktička, pokazna kategorija kojom se sudionici u govornoj (ili

pisanoj) komunikaciji dijele na govornike (adresante) – iskazuju se 1. licem,

sugovornike (adresate) – iskazuju se 2. licem i na sve ostale/ostalo (nesudionike

komunikacije) – iskazuju se 3. licem

- LIČNI (SPREZIVI, FINITNI) oblici – oblici koji imaju morf za iskazivanje lica; u

hrvatskom prezent, aorist, imperfekt, imperativ, a preko pomoćnog glagola i

pluskvamperfekt, futur I., futur II., kondicional I. i kondicional II.

- NELIČNI (NESPREZIVI, INFINITNI) oblici – oblici koji nemaju morf za

iskazivanje lica; u hrvatskom infinitiv, glagolski prilozi i glagolski pridjevi

- BEZLIČNI (IMPERSONALNI) glagoli – glagoli takva značenja da je vršilac

predikacije nepoznat, nevažan, neodrediv ili ga jednostavno nema; javljaju se samo u

obliku za 3. lice i bez iskazana vršioca, npr. glagoli koji znače meteorološke pojave

(kiši, sniježilo je, smrkava se, grmjelo je)

bezlično se mogu upotrijebiti i lični glagoli, samostalno u 3. licu ili u

bezličnoj povratnoj konstrukciji (bit će svega, govori se da, čini mi se da,

treba raditi, pozlilo mi je, ne da mi se, to se ne radi, pjevalo se)

- BROJ – ne tiče se radnje, nego vršioca radnje, točnije ne tiče se količine radnje, nego

količine vršilaca radnje, nije inherentna glagolska kategorija, nego je riječ o kategoriji

slaganja

- ROD – također nije inherentno glagolski; imamo ga samo u glagolskim pridjevima,

dakle u perifrastičnim glagolskim oblicima kojih je on dio

- najčešće je slaganje glagola s nominativnom i apsolutivnom sintagmom; a postoji i

ono slaganje koje obuhvaća (i subjekt) i objekt – u hrvatskom takva slaganja nema

KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE

- one koje su pokrenute unutar točno određenog sintaktičkog okružja; u hrvatskom su

lice i broj i konfiguracijske kategorije; glagolsko vrijeme je konfiguracijska kategorija;

konfiguracijom uvjetovan može biti i pojedini oblik, pa možemo reći da je u

hrvatskom konfiguracijom uvjetovana pojava infinitiva (Morali smo to napraviti)

- podrobnije će biti prikazane 4 konfiguracijske glagolske kategorije: dijateza,

subjunktiv, promjene glagola u neupravnom govoru i promjena referencije

- GLAGOLSKO STANJE (DIJATEZA) – iskazuje odnos između semantičkih i

gramatičkih uloga glagolskih dopuna, promjene u argumentnoj strukturi ili valenciji

glagola (predikata) polučene afiksacijom; gramatičke uloge glagolskih dopuna jesu

subjekt, izravni i neizravni objekt

najčešća tako uspostavljena opreka u jezicima svijeta jest ona između

AKTIVA (radnog stanja) i PASIVA (trpnog stanja); u aktivu vršilac

radnje (agens) ujedno je i subjekt rečenice, trpilac (pacijens) je objekt

u tipičnom pasivu trpilac radnje postaje subjektom, a vršilac neobaveznim

dodatkom (u hrvatskom u prijedložnom genitivu: Domovina je branjena od

branitelja ili eventualno u instrumentalu: Domovina je branjena

braniteljima)

stanje – konfiguracijska kategorija jer ovisi o okružju

- pomoćni glagoli u perifrastičnim pasivima u jezicima svijeta tipološki se mogu

rasporediti u 4 skupine:

glagoli bivanja i postajanja (biti, postati)

glagoli primanja (dobiti, primiti, čak jesti)

glagoli kretanja (ići, doći)

glagoli doživljavanja (trpjeti, dirnuti)

Pregled još nekih glagolskih stanja, odnosno glagolskih oblika koji se u konkretnim

jezicima drže dijelom sustava glagolskih stanja:

- ANTIPASIV – u apsolutivno-ergativnim jezicima svojevrstan adekvat pasivu u

nominativno-akuzativnim jezicima; u takvoj konstrukciji vršilac prijelazne radnje (A)

postaje vršilac neprijelazne radnje (S), tranzitivna konstrukcija biva intranzitivnom;

antipasiv se rabi u povezivanju dviju rečenica

- MEDIOPASIV (MEDIJ) – u praindoeuropskom bio je stanje nasuprotno aktivu i

služio je za izricanje radnje kojoj se vršilac ne želi ili ne može izreći; u indoeuropskim

jezicima iz tog su se oblika razvili oblici različitih značenja – refleksivnosti (perem

se), recipročnosti (rukujemo se), pasiva (biva slavljen), bezličnosti (to se ne radi), u

nekih glagola značenje mediopasiva nije se razlikovalo od značenja aktiva, a u nekih

su mediopasivni oblici imali aktivno značenje (deponentni glagoli); u hrvatskom

refleksivnost sa značenjem pasiva (sramiti se, crnjeti se) ili glagolski oblik izveden od

onog glagola koji je oblikom jednak aktivu, a ima značenje pasiva (pokisao,

iznemogao, ozebao)

- REFLEKSIV – stanje u kojemu su vršilac radnje i trpilac radnje isti, odnosno subjekt

i objekt rečenice imaju isti referent; u hrvatskom se uspostavlja povratnom

zamjenicom (hvaliti se); u jezicima nije neočekivano da refleksiv ima pasivno

(medijalno) značenje, npr. u hrvatskom (Ravnatelj se proziva za malverzacije =

prozvan je, Gradi se novi most = biva građen)

- RECIPROCITATIV – uzajamno i nerijetko istodobno i/ili suradničko vršenje radnje

dvaju ili više vršilaca koji su istovremeno i trpioci (Oni se tuku = Oni tuku jedan

drugoga, Dopisujem se s njim, Upoznali smo se)

- APLIKATIV – stanje u kojemu argument glagola s mjesta daljnjeg, neizravnog,

kosog objekta (a ima značenje benefaktiva, malefaktiva, sredstva, cilja, posjednika i

sl.) biva p(r)omaknut na mjesto bližeg, izravnog objekta (na neki način postaje

trpilac); u hrvatskom nema primjera prave aplikativnosti, ali približno bi izgledala

ovako: Taylor je slomio nogu Eduarda da Silve – Taylor je Eduardu da Silvi slomio

nogu

- CIRKUMSTANCIJAL – stanje u kojemu argument ili čak adjunkt s mjesta daljega,

neizravnog objekta ili čak adverbijala biva p(r)omaknut na položaj subjekta; dakle kad

bismo u hrvatskom sredstvo p(r)omaknuli na položaj subjekta: Andrija odjeću pere

sapunom – Sapun se od Andrije rabi za pranje odjeće

- u primjeru: Mi živimo u toj kući – Ta kuća je obitavana od nas, kuća je dio

prijedložnog izraza, dakle dopuna prijedlogu (u kući), pomak takve dopune na mjesto

subjekta neprijelaznog glagola kadšto se naziva i PSEUDOPASIVOM

- KAUZATIV – u smislu glagolskog stanja i valencije značio bi takav glagolski oblik

koji nekom početnom glagolu povećava valentnost, primjerice koji od neprijelaznog

glagola oblikuje prijelazni, od prijelaznog dvoprijelazni (ubiti – učiniti da ubije) i sl.

obratan slučaj, kad se valencija glagola smanjuje, zove se

ANTIKAUZATIV

u najširem smislu kauzativ bi značio učinskost ili uzročnost, kakvu u

hrvatskom imamo u glagola crniti, ocrniti, pocrniti (sve učiniti x crnim)

- FAKTITIV – kategorija dosta bliska kauzativu; možemo ga smatrati učinskim ili

uzročnim stanjem u kojemu vršilac sam čini da što bude kakvo, a kauzativ uzročnim

ili poticajnim stanjem u kojemu vršilac potiče drugog vršioca na radnju; u hrvatskom

bi tada faktitivni bili npr. glagoli (po)crniti = učiniti crnim, bijeliti = činiti bijelim,

ubiti = učiniti da umre, a kauzativni npr. pojiti = činiti da tko drugi pije ili

konstrukcije s dati, regionalno činiti: Dao sam si sašiti odijelo = Učinio sam da mi tko

drugi sašije odijelo; Činiš me plakat = Ti činiš da ja plačem

- ADJUTATIV – stanje u kojemu vršilac pomaže drugom vršiocu u radnji (kao ubio je

– pomogao je ubiti)

- SUBJUNKTIV (KONJUNKTIV) – u europskim se jezicima smatra dijelom sustava

glagolskih načina, načinom kojim se izriče želja, volja, mogućnost, kakva zamisao ili

mišljenje govornika, te se značenjski podudara i/ili preklapa s načinima poput

optativa, volitiva, kondicionala, jusiva, imperativa, dubitativa i sl.

počesto je riječ o obliku koji se mora pojaviti ako se u rečenici za to

steknu uvjeti, dakle sintaktički je uvjetovan, pa se u novije doba o

subjunktivu govori kao o konfiguracijskoj glagolskoj kategoriji

- PROMJENE PRI PRENOŠENJU IZ UPARVNOG U NEUPRAVNI GOVOR –

česta konfiguracijska uvjetovanost glagola (Rekao sam mu: „Pođi s nama“ – Rekao

sam mu da pođe s nama)

- pojava morfološkog obilježavanja PROMJENE REFERENCIJE na glagolu – na

glagolu se iskazuje je li u jukstaponiranim, subordiniranim ili konsekutivnim

rečenicama (dakle može biti uvjetovano i diskursno) došlo do promjene sudionika

predikacije (nosioca kakve semantičke uloge); otprilike kao kad bi u hrvatskim

rečenicama: Pojeo1 sam grah i ostavio kobasicu i Pojeo2 sam grah, ti si smazao

kobasicu oblici pojeo1 i pojeo2 bili različiti, imali različite afikse, jer se oblikom

pojeo2 najavljuje da će dalje u tekstu doći do promjene vršioca

HRVATSKE GLAGOLSKE VRSTE

- konjugacijske vrste – inherentna glagolska kategorija

- slavenski jezici – glagoli se dadu rasporediti u nekoliko fleksijskih vrsta, konjugacija

ili sprega; u tradiciji su dva glavna razvrstavanja, prema dvjema tradicionalno

prepoznatim osnovama: infinitvno-aoristnoj (od nje se u hrvatskom tvore INF, AO,

GPP i glagolski pridjevi) i prezentskoj (od nje se u hrvatskom tvore PZ, IMP!, GPS);

npr. glagol brati – infinitivna osnova = bra (ubrah, ubravši, brao, bran)

– prezentska osnova = ber (berem, beri, berući)

- u hrvatskoj gramatičkoj tradiciji preteže razvrstavanje prema infinitivnoj osnovi – na

šest vrsta i 'sedmu', koja je zapravo skup nepravilnih glagola (biti, htjeti, ići, spati)

Glagolske vrste prema infinitivnoj osnovi – Barić et al.:

II. vrsta – infinitiv ima morf nu, a prezent ne

viknuti-viknem, dignuti-dignem, venuti-venem

vik-nu-ti, vik-ne-m

IV. vrsta – i infinitiv i prezent imaju i

misliti-mislim, nositi-nosim, ljubiti-ljubim, ploviti-plovim

misl-i-ti, misl-i-m

VI. vrsta – infinitiv ima ova, eva, iva, a prezent uje

kupovati-kupujem, bičevati-bičujem, dobacivati-dobacujem

kup-ova-ti, kup-uje-m

VII. vrsta – 'nepravilni' glagoli

biti – jesam, sam, budem, nisam

htjeti – hoću, ću, neću; tako i prohtjeti se, ushtjeti

ići – idem; tako i doći – dođem, izaći, izići, naići, otići, poći, sići, ući, zaći

spati – spim

III. vrsta – infinitiv ima je/e ili a, a prezent i

1. je/e iza lj, nj, r

vidjeti-vidim, željeti-želim, starjeti-starim, defektivni glagol velim

vid-ě-ti, vid-i-m

2. a iza č, ž, št, žd, j

držati-držim, vrištati-vrištim, klečati-klečim, stajati-stojim

drž-a-ti, drž-i-m

V. vrsta – infinitiv ima a, a prezent a ili e

1. prezent s morfom a

čitati-čitam, plivati-plivam, kupati-kupam, stati-stanem, saznati-saznam

sa-zn-a-ti, sa-zn-a-m

tako i glagoli s morfom (j)ava: spašavati, pregledavati ALI davati-

dajem

po-gled-ava-ti, po-gled-ava-m

neki glagoli mogu i po 2. razredu, kao šetati (šetam i šećem se), štipati

(štipam i štipljem), škakljati (škakljam i škakljem), izabirati (izabirem,

izabiram)

2. prezent s morfom e, korijen jotiran

glodati-glođem, lagati-lažem, pisati-pišem, iskati-išćem i ištem

lag-a-ti, lag-je-m

skak-ut-a-ti, skak-ut-je-m

neki glagoli mogu i po 1. i po 2. razredu: gibati (gibam i gibljem),

dozivati, drijemati, pljeskati, sipati, sisati, šetati, zidati, uzimati i sl.

3. prezent s morfom e, korijen na r, v

orati-orem, žderati-žderem, brati-berem, zvati-zovem

br-a-ti, ber-e-m

zv-a-ti, zov-e-m

4. prezent s morfom e, infinitiv ima j, v ispred a

smijati-smijem, sijati-sijem, stajati-stajem, pljuvati-pljujem, lajati-lajem

bri-a-ti, bri-e-m

plju-a-ti, plju-e-m

glagoli s osnovom znava: saznavati, poznavati, priznavati

I. vrsta – infinitivna osnova 'nema sufiksa', infinitivna i prezentska jednake su (osim

u 5. i 6. razredu); ima 7 razreda

cvat-Ø-ti, cvat-e-m pek-Ø-ti, pek-e-m

do-ved-Ø-ti, do-ved-e-m rek-Ø-ti, rek-e-m

jed-Ø-ti, jed-e-m mog-Ø-ti, mog-u-Ø, mog-e-š

pro-bod-Ø-ti, pro-bod-e-m vrh-Ø-ti, vrh-e-m

tres-Ø-ti, tres-e-m kle-Ø-ti, kun-e-m

griz-Ø-ti, griz-e-m u-ze-Ø-ti, u-zm-e-m

do-ně-Ø-ti, do-nes-e-m u-mrě-Ø-ti, u-mr-e-m

do-vez-Ø-ti, do-vez-e-m kla-Ø-ti, kolj-e-m

crp-Ø-ti, crp-e-m pi-Ø-ti, pi-e-m

greb-Ø-ti, greb-e-m ču-Ø-ti, ču-e-m

na-su-Ø-ti, na-sp-e-m smě-Ø-ti, smě-e-m

po-su-Ø-ti, po-sp-e-m raz-umě-Ø-ti, raz-umě-e-m

Glagolske vrste prema prezentskoj osnovi – Silić-Pranjković:

II. vrsta

viknuti-viknem, čeznuti-čeznem

V.vrsta

1. kopati-kopam, pričati-pričam, umnažati-umnažam

2. pogledavati-pogledavam

VI. vrsta

1. kupovati-kupujem, bičevati-bičujem

2. smanjivati-smanjujem

IV. vrsta

1. raditi-radim, nositi-nosim

2. vidjeti-vidim, željeti-želim

3. trčati-trčim, bježati-bježim, vrištati-vrištim, žviždati-žviždim

III. vrsta

1. glodati-glođem, metati-mećem, vagati-važem, skakati-skačem, micati-mičem,

mahati-mašem, vezati-vežem, pisati-pišem, kapati-kapljem, hramati-hramljem

2. kljuvati-kljujem

3. grijati-grijem

I. vrsta – 18 razreda

dovesti-dovedem, krasti-kradem, plesti-pletem, gristi-grizem, žeti-žmem, početi-

počnem, kleti-kunem, klati-koljem, slati-šaljem/šljem, brati-berem, zvati-zovem, trti-

tarem, mljeti-meljem, prodrijeti-prodrem, donijeti/donesti-donesem, smjeti-smijem,

piti-pijem, čuti-čujem, moći-mogu, reći-rečem, vrći-vršem, posuti-pospem, stati-

stanem, moći-mognem, reći-reknem, dati-dadem, dati-dadnem, htjeti-htjednem, ići-

idem, naići-naiđem, naći-nađem, zreti-zrem

VALENTNOST

- GLAVA – upravna, glavna, središnja sastavnica sintagme, o kojoj druge sastavnice

unutar sintagme sintaktički ili semantički ovise

- ZAVISNICE – zavisni, upravljani članovi sintagme koji ovise o glavi

- glagol – upravlja rečenicom, središte je rečenice i među svim vrstama riječi ima

povlašten status

- VALENTNOST (VALENCIJA)

sposobnost glave da upravlja zavisnim sastavnicama (da im 'otvara

mjesto')

broj obaveznih zavisnih sastavnica

vrsta obaveznih zavisnih sastavnica

- ARGUMENT (DOPUNA) – obavezna zavisna sastavnica

- ADJUNKT (DODATAK) – neobavezna zavisna sastavnica

- glagoli mogu biti:

avalentni ili nulte valencije – nemaju vršioca ni trpioca radnje (kišiti,

sniježiti)

jednovalentni – imaju vršioca (hodati, umrijeti): Ja hodam

dvovalentni – imaju i trpioca (znati, voljeti): Ja volim ljeto

trovalentni – imaju vršioca i dvije dopune (pisati, dati): Ja pišem pismo

tebi

- prijedlozi su jednovalentni – imaju dopunu (iz kuće, na kući)

- pridjevi mogu biti:

jednovalentni – imaju dopunu (sklon piću, pun para)

dvovalentni – s dvjema dopunama (dužan si mi ispriku)

- imenice su jednovalentne (gledanje televizije, uzrok svađi)

- valentnost ponajprije promatramo semantički

- glagoli poput hrvatskog kišiti sintaktički su jednovalentni – i oni imaju subjekt, samo

se on u nekim jezicima može ne iskazati, kao u hrvatskom (kiši, a ne: ono kiši); po

tome je hrvatski tzv. null-subject language ili pro-drop language – jezik s

mogućnošću ispuštanja subjektne zamjenice

- sve semantičke dopune pojedinog leksema čine njegovu ARGUMENTNU

STRUKTURU; npr. argumentna struktura hrvatskog glagola pisati uključuje

najmanje: Ana piše, a može uključivati i: Ana piše pismo prijateljici

- REKCIJA – valentnost glagola (ili ponajprije glagola) koja ne uključuje subjekt /nego

ponajprije objekte); prema rekciji glagoli mogu biti:

neprijelazni (intranzitivni) – ne otvaraju mjesto objektu (naići, umrijeti,

rasti, očajavati), ali otvaraju mjesto subjektu, pa se zovu i jednomjesni

prijelazni (tranzitivni) – otvaraju mjesto objektu koji može biti izravni

(taknuti, vidjeti) ili neizravni (osloboditi se, bojati se, sličiti, goditi,

vladati), te subjektu, pa se zovi i dvomjesni

dvoprijelazni (ditranzitivni) – otvaraju mjesto dvama objektima,

bližemu i daljemu, izravnom i neizravnom (pisati u: Pišem pismo

djevojci; moliti u: Molim te olovku), te subjektu, pa se zovi i tromjesni

- među neprijelaznim glagolima razlikuju se:

NEERGATIVNI – oni kod kojih je (jedini) argument aktivan, agentivan,

vršilac (govoriti, hodati, lajati, smijati se, kihati)

NEAKUZATIVNI – oni kod kojih je argument zapravo pasivan,

neagentivan, trpilac (gorjeti, padati, postojati, smrdjeti, topiti se)