Transcript

M a r i n a K r l e ž a

(((IIINNN)))CCCOOOGGGNNNIIITTTOOO

((( iiizzzbbbooorrr,,, 111999999777... ––– 222000000444...)))

Gradska knjižnica i čitaonica Mladen Kerstner Ludbreg, 2005.

Biblioteka Iovia Botivo; knj. 2

Urednik Dubravko Bilić, prof.

Tiskara Tonimir Varaždinske Toplice

Glavni pokrovitelj: Grad Ludbreg

Sponzor:

Magic d.o.o

LITTERO, ERGO SUM!

MOJE ZVANJE Ovo čime se bavim nije trgovina; nepozdravljanje mušterija nakon ulaska na vrata, spletkarenje s kovanicama koje kao da su jedino za to stvorene i nepomaganje ljudima da pronađu željeni proizvod. Ne bavim se niti pravom, nagađanjem nečijih istina, traganjem tuđih laži u očima. Moje je zvanje bezazlenije od vjetra, jeftinije od korice kruha, naivnije od licitarskog srca.

RAZOTKRIVANJE Napisati razmišljano ili razmišljati neispisano u biti je jednako. Drugo je inkognito, čuva intimu. Prvo pak budi želju za otkrivanjem novoga dijela sebe nakon što su tuđe oči zavirile u stare dijelove vas.

INFINITUM Umjetnost nije karneval! Ona će nas nadići nećemo li je znati disati. Ona će nas preskočiti ne spozna li naš duh mogućnost visine ponad teme, forme i jezika. Ona će nas zaobići lagano poput pera na vjetru i ostavljajući nas za sobom samo se smireno i velikodušno nasmiješiti. Al’ postojat će i dalje, bez obzira na nas.

UTOPIJA UZALUDNOSTI Vrištim za egzitom, žudim za azilom. Poput pitona gutam jaja doživljaja bez da ih prožvaćem. Razumijevajući Edipa, kružeći tražim svoj danak u zamornom ogledalu čovječanstva, tješeći se da živim jedan veliki život, a opet jednak tisućama malenih. Rasprostirem šarena krila koja nestaju već pri prvom zamahu i stapaju se s ispusima automobila, smogom tvornica, glupostima, pogreškama i strahovima ljudi. I često pitam se; je li bolje krenuti za vrijeme bure, dati joj da te ponese i bez obzira što će ti se svojim naletima smijati u lice praviti se hrabrim i odvažnim, unatoč boli nastavljati naprijed, te kao pobjednik, sav izranjavan stići do obale gdje gomila će pljeskati, a ti ćeš tek jednim osmijehom uspjeti sakriti izranjavano lice? Ili pak kukavički zajedno s gomilom krenuti kad se bura stiša

te gazeći pijeskom olako proživljenih iskustava praviti se da razumiješ veličanstvene podvige njenih vala? Je li uzaludno traganje za svjetlošću prije izlaska sunca? Je li uzaludno traženje zvijezda na nebu prekritom oblacima?

DRIL HIBRIDITETA Smiješiti se proklamatorski dok u mozgu i tijelu tinjaju ironije? Šutjeti ili izreći? Izreći ili šutjeti? Čemu stavljati na vidjelo svoje mudrosti kada svatko je sazdan od svojih mudrosti? Ili se preporuča proraditi na leksičkoj bazi; sinonimima, nekom metalingvom možda? Ali tu se onda opet postavlja pitanje: dijalektom ili standardom? Dosada, zijevanje, lijenost. Znam već sve što mi treba. Teorija vs. praksa. O, Aristotele, ne daš mi mira. Ja titram između tebe i Budhe, otkrivajući smrt akomodacije na tuđe propise.

POBIJANJE ARHAI ČNOG Prošlo je vrijeme salonskih dama, patetike i larpurlartizma. Književnost još od Kamova grize i štipa, naučena je i mazohistički životariti. Ne znate li da oduvijek grlila je upravo autsajdere i dendije, a brzo se zasićivala vrhnja i šlaga? Gospođice, ne možemo se vraćati u paradigme prošlosti, na civilizacijske početke. (Vama draga borba Don Quijotea s vjetrenjačama slatkasta je metafora za naivnost svih onih koji misle da stvaraju nauštrb uzvišenih ciljeva čovječanstva). Počinjat ćemo ab ovo jedino ako otkrijemo da na Marsu postoji mogućnost za život.

KALUPI Tajna mojeg stiha ne postoji. Nevezana je uz očiju mi gutanja redaka slavnih predaka. To sam samo ja. Crtam svijet manu propria, oslikavam ga možda “anakronim” rimama, al’ one su jedini kalupi što ne omeđuju ljepote, što ne ograničavaju istine. Ne pišem a la carte. Života sam vječni rob.

ANTIELITIZAM Dosta je bilo glume! Za kazalište poput vašeg ne isplati se štrebati scenarije. Ničem iz mladog drva, svježa i nova, očišćena od nebuloza i pantomima, umjetnih klaunovskih osmijeha, cirkuskih kamuflaža i nejasnih sintagmi. Biti ću opet dijete razdragano i iskreno, što raduje se suncu, trči za leptirima i sneno gleda u zvijezde. Svojom dobi biti ću očuvana od uočavanja vaših uloga (što dodijeliste si bez znanja režisera) koje ne samo da su loše glumljene, nego su glumci ljudi sebični, slijepi. Ne vidite li da publika umorna je? Sjedalice su vam udobne, ali karte naspram onom što nudite preskupe. Nemojte, molim vas, govoriti na toj lakiranoj pozornici. Vaša „šutnja“ je dovoljna da ocijenimo kvalitetu.

I, gospodo, ne savjetujte kako postati glumcem, jer neki od nas naprosto ne vole kazalište.

ARS FACTA Što više starimo, oklopi nam postaju teži, polako sve se lakše zatvaramo pred drugima. Tajne luče se crnje, iako izvana sniježi, premda iskustva se redaju čineć’ nas mudrima. Sjedimo na stolicama raznih oblika, boja, al’ hvalimo se što znamo hodati, čak plesati i salsu i tango i swing i marš – taj ples heroja. No, želimo li biti svjesni da sve će prestati?

TEŽINA I LAKO ĆA Vrijeme težine mutno je. To vrijeme je traženja i truda, neprestanog poriva za dokazivanjem. Lakoća ne verbalizira, voli apstinirati od bivanja u pravu, nije stoička, podnosi kritike, uvijek ima vremena, fizički je jasno ocrtana, prizemna*. Težina odveć se uzdiže, misli da najmudrija je, ne voli oponente. U lakoći i veliki i mali ljudi sretni su ne trošeći energiju uzalud. Lakoću svi razumiju, altruistična je. U težini veliki ljudi traže načine za utapanjem svoje tuge. Njihova tuga nerazumljiva je mnogima i egoistična. Kada mi dođe vrijeme težine opet pisat ću. Ne tjerajte me sada na to jer ljepote bih ove da ipak ostanu neizrečene.

U lakoći podnošljivo je biti nevažan.

MAGISTRA VITAE? Uzmite od mene sve što želite; i mišljenje da je Hitler svjesno činio zla i laž da Van Gogh odrezao je uho radi ludila. Uzmite savjesnu Hildegardu, lijenog Cezara, uskrslog Isusa, slijepog Homera, Evu od rebra Adama i čitavu evoluciju od ameba do homo sapiensa. Uzmite, razrađujte, kreirajte po svome, lažite! Ali upozoravam vas; nemojte na kraju reći da obavila sam vas svojim skutima, razapela i omamila, i da spoznaja o meni nestalna je i prolazna baš kao i vi. Nemojte reći da premalo ste živjeli u sadašnjosti. Novo je stoljeće - stoljeće sinkronije.

DOSADA? Bi li bilo dosadno da nema Božića, da ne postoje Dan grada, Dan Republike i fašnjačka maškarada? Nekima zasigurno bi.

DANI „O“ U dane oblaka ne razmišljam ni logički ni poetski ni historijski Forme tad me obvezuju činjenice iscrpljuju granice umrtvljuju Stavljam na stranu zaključke sinteze definicije i polijećem instinktivno originalno lepršavo

ETIKETE Draga gospođice, ne govorite joj kako da se oblači; njeni su konci - atomi, a njene tkanine - molekule tijela. Svojim tijelom svjesno izriče riječi i zapravo je gola i onda kada je Vašim prnjem zaodjenuta. Kada je sretna tijelo joj je plavo, u tugi oči su joj poput mramora, kad nada se kose su joj boje ljubičica, a kad voli obrazi su joj k'o od jagoda. Njena odijela njene su misli. Vaše je marke etiketiraju, Vaši krojevi ukalupljuju. O, narode, zašto si zgriješio? Zar ne bi bilo ljepše da se ne ogrćemo odijelima i da svijetom ljudi hodaju samo goli pod zvijezdama?

GOSPOĐI IKS Po čemu je Vaše životno iskustvo ispred moga? Po tome što udana ste, živite u prostranoj kući, rodili ste dvoje-troje djece i uvijek Vam titra osmijeh na usnama? Zato što po godinama mogli biste biti mi majkom? Jeste li sretni kada liježete na počinak bez automobila, VSS-a, novaca u banci, dobrih ocjena vlastite djece u školi i vjere u Boga? Bojite li se ičega osim bolesti, potresa i rata? (Ničega se drugog sretan čovjek ne bi trebao bojati.) Usrećuje li Vas bivanje u vlastitoj koži onda kada niste niti majka, niti supruga, niti sestra? Jeste li sretni kada ste samo svoji i ničiji više?

JEDNOJ OBITELJI Zašto mislite da je u odnosu na našu vaša krv aristokratska? Čemu predmnijevate da ste ptice, mi da smo žabe i da su naše perspektive nespojive? Zbog čega umišljate, da u svemu postoje hijerarhije?

PREČESTO BEZIMENA Pobjeđuje li pravda uvijek? Ako da, može li mi netko reći pod kojim imenom?

NESTVARNOST NADE Pobožna ženo, možda Vas se sjetim jednom kada linije predmeta postanu nejasne, kada izgubi se okus u ustima, kada svaka nova zora bit će dragocjena, kada žiće ovo činit će se poput trena. Sjetim, ali ne povjerujem.

KOLEGI Da, kolega, Vi ste iz grada, znam, ja sam sa sela (iako slažete se da čovjek ne bi rek'o). Da, kolega, znam, Vaša je majka mr. sc., dr. sc. Moja je srednja stručna, u penziji sa skoliozom i kifozom i manično-depresivnom psihozom. Da, kolega, vi imate za pristojan život, ja nemam ni za auto (iako slažete se da uopće ne izgleda tako). Znam, kolega, Vi član ste vijećā i stranki i smatrate da apolitičnost najgora je moguća politika, ali, eto, zajednice umaraju me. Kolega, Vi vjerujete u Boga, ali ne i u Crkvu, ja pak vjerujem u čovjeka sa svim njegovim vrlinama i manama. Vidite, kolega, smisao Vašeg stvaranja je u principijelnosti, moj je u opstojnosti. I, kolega, u biti sam nitko i ništa,

ali moja je stvarnost otporna na tuđe ideologije.

MOJA DOGMA Put je popločen trnjem i do pakla, ne samo do raja. Ništa se spoznati ne može ne zaroni li se do kraja.

SAMA Ponekad svijet je pustinja gluha koja ni ne sluti da ništa ne čuje. Tada bih i ja da nemam sluha, da krikovi boli u meni ne bruje. Ponekad svijet je poput šišmiša slijep; što ne bi trebalo, uspijeva se skriti. Nevin bljesak suza iskren je i lijep, na mome ga licu ne želi vidjeti. I danas je svijet i slijep i gluh, čak nijem je postao pitanjima mojim. Zato ne želim ni vid ni sluh, ne želim govoriti usnama svojim.

ZBOG MAJKE Toplo mi je. Toplo mi je danas od boli koja svojim trenjem nadražuje krv u mojim žilama, ispunjava me gotovo do nekakvog blaženstva, do stanja u kojem se čovjek prepušta ritmu svijeta ne želeći ostvarivati vlastiti. Samo sam napola čovjek, ali smiren usred protjecanja vremena, neometan usred događanja svjetskih, nesebično stapajući svoje tijelo i dušu s bojama živog i neživog. Meni više nije hladno jer bol se opet nastanila u duši mojoj.

BEZBOJNI KATREN Ovih dana živim tuđe živote, jer moji eoni ne dišu. Svijet vrli taj gledam kroz tuđe ljepote, kad u mome se pogledu brišu.

DVA STOLA Dva stola, za kojima četiri sjene ne okupiše se proljećima, postali su rugla, izdajništva toplog kućnog praga, od neuslišanih molitava da polože se na njih četiri tanjura, četiri viljuške, četiri žlice, četiri noža, četiri ubrusa i četiri kriške kruha. Dvije jutarnje sjene u strahu se pokušavaju iskrasti u popodnevne termine ne bi li morale gledati ukošen vlastiti lik, dok druge dvije nestrpljivo čekaju da pokrije ih noć; njihova znojna odijela na vješalicama groze se međusobnog dodira. Zajedničke radnje u bezdan su ishlapile (i vjerno uzele sva sjećanja za sobom) ustupivši mjesto ranama koje pomamno cjeluju jedna drugu nepovjerenjem u svitanje boljih sutrašnjica, nepovjerenjem koje iz dana u dan toliko raste da tjera podmukle zidove na vrištanje. A zidovi, posrnuli od uboda gorčine,

jecajući stišću među sobom ruke krvave od bola... Prazna i dalje ostaju dva stola.

PRIZVUK Ponovno je dugo trebalo ovoj stvarnosti da mi privremeno oduzme svu energiju, da se nakratko prepustim ulozi pasivca, ulozi tako smjeloj i zanimljivoj, ulozi koja više ne isisava iz moga tijela, već uvlači mirnoću u moju dušu. Bijeli ovaj papir voli samo spokoj. Tek kada se zatvorim od svijeta dopušta mojim olovkama da puštaju boje. Ne, gospodo, ja ne trebam vašu pažnju, vaš ugled niti titule vaše. Ne želim biti glumac zauvijek niti biti omamljena mirisom svijeće elitizma. Želim samo disati svoju stvarnost pa i utopiti se u njoj ako treba; barem ću vidjeti dubine vodene umjesto da s vama plutam po površini. Čak ne želim niti biti sretna (nitko tko spozna ovaj svijet to nije), već dati poetski prizvuk svojoj tuzi.

LEDENA PJESMA Toplo i sklisko srce nosim mu svoje na dlanu u ovo gluho jesenje veče. Nosim mu ga da vidi da poznata mu krv smjerno kaplje za njega i da srčana mu para zagrije blijedo lice. Dajem mu srce na dar, no njegove su ruke zamrznute od presilnih vjetrova što pušu oko njegove duše i zaustavljaju njegove suze. Sige u njegovoj kosi ne otapljaju ni vulkanske erupcije, ni najtopliji osmjesi. Hladnim me pogledom tjera u ralje morskih pasa, u dubine Tihog oceana mirovati poput biserja školjaka i podnositi tišinu i podnositi samoću. (voljenom bratu)

UTVARE S kim se ja tu čitavo vrijeme borim? Zapravo, sa čime? Ta ne pristajem na bojeve obrane od vlastitih gena! Jer ovo je nešto više! Ja borim se protiv sile, moćne, inteligentne i mudre, s praktičnim svojstvom da postane nevidljiva i tako divno rječita. Ta borim se protiv vrhunskog učenjaka svijeta! Imam li šansi za izvojevanjem pobjede? Postoji li mogućnost da ju demon-erudit ispusti konačno iz ruku svojih strašnih, zaprljanih od podlih smicalica, i preda mi je svu onako umornu, ali ipak barem majku?

DECENTNA SAMOĆA U ovakvoj decentnoj samoći (kakvu volim) vraćam se ponovno svojim počecima i tuzi od koje sam, čini se, velikim dijelom sazdana. Suštinske stvari ne mijenjaju se. Zato nam svima ponekad tako prokleto godi samoća. Sebično vjerovah da ne-pisci svoje tuge nisu sposobni bolovati sofisticirano i katarzički, ali shvaćam da ovakva slatkasta životna bol u dubini je svakoga bića. Pisac jedino od nîti riječī voli plesti pulovere da zagriju svijet ako mu bude hladno.

NEBO Za razliku od gradova, planina i ljudi, nebo se nikada neće promijeniti. Njegovi će horizonti na raspolaganju uvijek imati jedinstvenu paletu boja. Ono će uvijek vjerno nositi i sunce, i mjesec, i zvijezde, ali svejedno odavati i miris beskraja.

DIHOTOMIJSKA PJESMA Mogu li se dvije vrlo jake sličnosti do najmogućijeg maksimuma spojiti do istosti? Mogu li se dvije već izgrađene senzibilnosti pretvoriti u jednu čežnju senzitivnosti? Il' vrijedi, kako kažu, da suprotnosti se privlače? Zar srodne duše kad u istovjetnost dođu vïšē ne znače?

NAVIKA Ona nije samo pojava dosadna i mila, što tijelu nam daje i jela i pila koji nas dugo mogu održati na životu, al' tek napola budnima, oduzimajuć' divotu. Dopuštamo joj dobrovoljno usred boli žića da nam tiho uđe u sve kutke bića, prostruju žilama, uspori sve mišiće, da tumara dušom nagoviještajuć' ubiće. Zamršena je posljedica slabosti i neznanja što poput urana tijelo dovodi do obezoružanja, porama lica dopušta da se brže zatvaraju, a željama srca da bez sjaja izgaraju. I jadan si ne znaš li trijezno razlučiti vlada li tobom ona, il' čvrsto svoj ti, jer hodaš svijetom težačkim okovima sputan, iz tame gledajuć' svijeta tek obris mutan.

POETIKA ONTOLOGIJE SRETNOGA PISCA Blesavo je što se od pisca ponekad očekuje ne samo pisanje nego i objavljivanje (života) kako dokazao bi suptilnosti svoje (koštane) srži. Njegovo pero (istinabog) jest kralježnica njegova, ali rjeđe ogoljela, kosturna, bez živaca, s ispisujućim skoliozama i progresijama, a češće neispisujuća, obavijena mesom tijela koje živi, rađa i uživa.

POZITIVIZAM POEZIJE Formalistima, teoretičarima recepcije, novokritičarima i inima: Tekst ovaj nije tekst po sebi, već po meni. Jer da sam drukčija, (ili da se pravim drukčijom) i tekst bi bio drukčiji. Poezija je oduvijek, htjela-ne htjela, u rukama Hippolytea Tainea.

BOLESNO ZANIMANJE (Medicis curat, natura sanat) On bolesnik je; Sifilarizacije ga hvataju jer donhuanski vodi ljubav s mnoštvom različitih riječi. Prevrće ih i u potrebite položaje ispravlja radi vlastitih satisfakcija. Poneku metajezicira, poneku metaforizira, iskonjugira, izdeklinira nimalo nominalno, vrlo genitalno, sebe dajući akumulativno, vokalno vrišteći u lokaciji željenoj s instrumentom u rukama. Riječi vole ga jer glorifikator je od akcije, jer im se predaje i posvećuje na glatkom krevetu papirnatom gdje radosno tintu ištrcava u zanosima najvećim. Često svršavaju zajedno; bilo odmah - anaforički, bilo maratonsko - epiforički,

ili simplokički, u valovima trzaja. Tvori im djecu prefiksalnu, sufiksalnu, infiksalnu. On mrtvac je; Patologizacije ga također ne zaobilaze jer riječima umire za trenutke, secirajući ih poput naturalista, vadeći ih dio po dio iz vlastite utrobe. Umire za trenutke, al' riječi ga ponovno uskrisuju. On zna da ima čudno zanimanje, al' ne želi otsifilirati niti otpatologizirati, jer riječi prirodne njegovi su najzdraviji virusi i bakterije.

JEZIKU JEDNOSTAVNI O, jeziku jednostavni, ja žudim za tobom. Kada akademski svijet prepoznat će čari tvoje kakvima Szymborska oplemenjuje nas? Kada bitak se iz riječi vrati ponovno u sebe sama (mirisima, očima, dodirima) i smakne slovo bar na tren, kada upijemo strasti tišine a onda ti se, o, jeziku, u smiraj čari proživljenog ponovno vratimo, tek tada, jednostavno i iskreno, moći ćemo sva svoja iskustva položiti u tebe.

HOMU Rezignacije zbog svijeta konvencija, dišpete, ironije & najveće nemire pusti! Buna još nije završena; nije zapravo ni počela, jer krvlju je bivala ugušenom prije svojih početaka. Živi i ne žali. Tvoje elizejstvo tek dolazi. Oni su dosada letjeli samo s jednim krilom, a ti hodao podzemljima sa svoja dva. Budi i dalje ameba (ta znam da ti je lijepo u svojoj koži!) što altruizmom spretno mimikrira se, ali ne zaboravi da problem nije tvoj. Budi šahovska kraljica, ali ne analiziraj previše. I ne žali za mogućnošću rošade; kraljevi su i s njom ionako statični, dosadni, već viđeni.

NEDETERMINIZAM Čemu distinkcije dana i noći? Želim živjeti noću, udisati obamrlost nerazvijenog grada, obavljati shoping. Želim spavati danju, sanjati ono što volim, ne slušati razne nezanimljivosti. Po čemu je nedjelja toliko bolja od četvrtka da ima status dana odmora? Tko je izmislio vrijeme ručka i čemu determinizam?

REVOLVACIJA PRISTOJNOSTI Drugovi, vi što šmrkate koku i tvrdite da skloni ste grupnjacima, vi čiji je govor glasan i onda kada nije pametan, recite, kako postati potpuno slobodan? Nadam se da ne mislite da oni što uzdišu patetično poput Heinea i Byrona nemaju u ladicama skriven pokoji lascivan stih, pitajući se opskurnim smijehom na usnama što je stajalo u Gundulićevom porodu od tmine.

BUNTOVNA PJESMA Jesam li stvorena s usnama samo zato što negdje postoji osoba koja bi mi željela uzvratiti poljupce? Jesam li žensko biće samo zato što bih jednog dana mogla postati majkom? Postojim li samo zato da budem dio mnoštva koje udiše isti zrak?

SMEĆE Obožavam nositi smeće noću u ovom dosadnome gradu po blatnjavome putu do kontejnera uz zvuk bezbroj upaljenih televizora iz stanova dahtanju nekog nenahranjenog psa i tek mirisu jasmina il' jorgovana

DRUGI GRADOVI Volim druge gradove, jer se ne vole igrati skrivača niti pokvarenih telefona. Drugi gradovi ne smatraju uske hlače lascivnima, sarkazme napadima na nečiju osobnost, ironije pljuskom u nečije lice, agnosticizam indolencijom za kršćanstvo, slušanje Prodigyja provokativnim, Schumana otmjenim, Dylana intelektualističkim. Druge gradove nije briga kada ste izgubili nevinost, kome plačete na ramenu, kada gasite svjetla u sobi, u kojim trgovinama kupujete, je li vam dom uredan, koliko vrsta kolača znate napraviti. Drugi su gradovi, iako strani i daleki, prema meni uvijek bili srdačniji.

POZITIVNA DEKADANSA Ponekad želim da nemam tatu, mamu ni brata, da ne poznajem nikoga i da nitko ne poznaje mene. Ponekad želim da svi budemo podvrgnuti Huxleyevoj hipnopediji, da umiremo bezbrižni pod opojnim drogama, da ovaj svijet bude uistinu vrli i da nemamo problema.

OGLAS Pjesnikinja traži menadžera da je zastupa u javnosti, da se izbori za promociju njenih dužnosti tražeći natječaje po Internet stranicama. Ona će samo pisati, možda se osmjehnuti ženama čiji iščitala je komfor, zagrliti čovjeka koji je bezglavo voli, umočiti se u kupku od morskih algi i pojesti kruh s namazom od sira i kopra.

MOJA DOGMA PT. II Razni nas putovi u životu svakakvim stranama vode. Molim vas samo jedno: ne ograničavajte moje slobode.

LJUBAVNA MARINADA

x. ESTETIKA TRENUTKA Još jednom dušom srca ka mome srcu vjerno sagradi most, jer svaki trenutak proveden s tobom za mene je posebna svečanost. Još jednom najbjeljim plaštem ljubavi svoje ti me obuci, jer ovdje sretnoga vremena nema; postoje samo sretni trenuci.

"PROLAZNI" LJUBAVNICI Ne govori da želiš me više. Ako ti postanem ženom, neću ti biti ovolikom tajnom. Ako ti postanem ženom, postat ću nekome drugome majkom. Ne zaboravi da blues ovog vjetra ponavlja se milijunti puta, s tek sjenkom varijacije na temu u odnosu na ljubavnike prije nas. Mi samo neznalice smo što umišljamo naše jedinstvenosti radi lakše opstojnosti.

OTVORENOST Otvaraš mi nove horizonte primanja i davanja. Dalek si mi, a tako bliz. Drukčiji, a tako sličan. Otvaraš mi nove dimenzije neograničenosti ljubavi. Svaki puta kada dolaziš naprtnjača od slobode ti je veća. Otvaraš je i vadiš iz nje i kisik i čokoladu. Zidovi sobe postaju viši i širi, krevet udobniji.

ČOVJEČE DRUGI Čovječe drugi, molim te, ne ljuti se na me što sumnjam da opet ću moći uživati u mirisu ljubavi. Ne ljuti se što u tvojim zemljanim očima pokušavam nazrijeti more i žudim ploviti valima (mjesto hodanja kraj tebe). Molim te, ne ljuti se što sve ono što znam zapravo i ne znam, jer upute za upotrebu umijeća voljenja učila sam po priručniku ljubavi prošle. Čovječe drugi, treba li ti žena ova, žena druga, neka druga ja?

SPOZNAJA Znam da sam vučica, samotnjakuša što brine jedino o izrodu svome zato što je isključivo njezin. Znam da bljesnem samo ponekad istinski poput smaragda ili safira. Tad sebično pretačeš moj sjaj u nijansama svoje zamišljene konstrukcije, a onda ga upijaš, svaki puta sve ekspertnije, kako bi te vodio tijekom mojih mračnih vučjih dana.

KONKRETNOST Ma nema drugih! Oni tek su supstancije magle u kojoj gubim se svaki puta kada ispustim te iz vidnog spektra. Jedino ti moje zjenice sedmerostruko proširuješ (moja svjesnost svijeta tada proporcionalna je njegovoj svijesti mene) stavljajući me na mjesto gdje atributi moga bitka dobivaju smisao, gdje najpotrebnija sam čovječanstvu.

SAVRŠENSTVO Tijekom savršenstva svijet mi blista, sjajne stvari sjajnijima postaju. Boli i brige na trenutak nestaju i ponovno postajem ona ista. Um mi ponovo za raskoši preklinje dodirima noćnim i posve jasnim, dok usne tišinu gase glasnim uzdasima iskrene ženske svetinje. Drhteć' pod čistim bijelim plahtama, kapljice beskraja vjerno se talože, a vrijeme stoji i duši tiho nalaže: Ja sam tvoj Romeo, ti moja dama!

BORAC O, maleni, ono prema njoj bila je halucinacija! Nisi je volio, za nju samo si se borio, jer sjeti se tko te učinio borcem!

LET Vrijeme je da prestanem biti pupoljak i postanem svjesna da bez neodlučnosti i dječačkih pitanja želiš sada sve moje zrele plodove. Ne trebaju nam više mladenačke subverzije, jer gradivo je s vremenom naučeno i konsolidirano. Poželi me onako kako ti znaš, bez premisa, onim par excellence pogledom. Udahni duboko, jer u troposferi zrak će ti trebati za uzdahe svetosti.

RECI MI Reci mi gdje počinje naša ljubav sad kada postajemo muškarac i žena, kada se počinje buditi snena želja za roditeljstvom, kada daješ se sav? Znamo li u isto vrijeme biti tjelesni i osjećajni, spremni za potencijalno novo biće? Jesmo li sposobni gledati kako sviće jedna zrela zora puna novih tajni? Smjestimo vlastite ideale u grobničke niše, budimo konačno naši, ne više svoji. Reci mi ponovno ono što stoji: «Riječi što manje, djela čim više.»

TI Ti ne bojiš se moje snage, ti podaješ se mojoj hrabrosti jer si između mnogih jači i smjeliji.

NEZAGRLJENA Grlile su me ruke od plastelina, papira i mramora, krzna, sintetike i pamuka, metvice, mošusa i limuna, ruke boga, demona i svetaca Ali ni u čijim rukama nisam bila zagrljena Jedino tvoje su ruke moja krila

PATETIČNA PJESMA Jedino ti zaslužuješ znati kako moja mora postaju zlatna, kako moje vrane postaju galebovi, kako moje mane postaju prednosti, kako moje vino u krv se pretvara. Od tvojega rebra ja sam stvorena; ti si moj bog i moja zmija.

DRVOSJEČA Kada jednom poput drvosječe poželiš doći među moja debla posjeći ih nekoliko kako zagrijao bi sebe i svoju obitelj, neću te istjerati niti mrakom, niti hukom sova, niti zvijerima divljim. Dozvolit ću ti da slobodno šećeš mnome i uzmeš željeni ogrjev. I dopuštat ću tako svaki puta da se iznova vraćaš, jer ja, šuma, biti ću jesenima, zimama, proljećima i ljetima tvoja majka (što instinktivno pruža ljubav svome čedu uvijek kada je zatreba), tvoja baka, smrt tvoja.

xx. PRIBLIŽAVANJE Je li samo obmana što ove noći u sebi poričem da voljeh te zavidno, čitavim svojim bićem, kako jutrom tvoj lik u sobu ne bi ušao prije sunca i ostavio me mrtvom za sva moguća buduća srca? Je li ovo kazna naša prostrta tišinom i daljinama što isprepliću se prividno preplavljujući osjećaje u nama, u isto vrijeme kada shvaćam da približava me sve više ponovo koraku tvome, kroz snjegove, magle i kiše?

SLOVO TVOGA IMENA Večeras bi uistinu bilo lako umrijeti, jer puštaš me u bezdanu da lebdim nad vodama koje zbog šuljanja vremena tako polagano isparavaju... a nakon njih moraju doći još kopna, životinje, ljudi i tek onda ljubavi. Oblak sam sada pa dopusti mi barem iskišiti ako to je jedino što mi preostaje. Javi se prije no što Adam pristane, da mi ostane s tobom živjeti još ovo malo vremena gola, ne skrivajući se po grmicima, ne stavljajući masku u karnevalu svijeta, ne morajući pristajati na kompromise ukoliko želim osjetiti sreću. Javi se i reci odlučno želiš li me umjerenu, divlju ili pitomu, ili ne želiš uopće. Samo, molim te, nemoj više šutjeti, jer to će me zlato prebrzo rastopiti i pretvoriti u ingot oblika tvoga imena.

IŠČEKIVANJE VRA ĆANJA Trebam se vratiti. Da, znam da se trebam samo vratiti i bit će opet sve dobro. Znam da čekat će me zore mirisne i snene (raduju me pijevci koji će ih najavljivati), mačke, trava, dobri ljudi, naše dvije stolice u kutu stola i hrana u hladnjaku. Čekat će me i paučina u tvojoj sobi, tvoj umorni pogled nakon 22 sata. Čekat će me i svi naši prijatelji; ta već se pitaju gdje smo! Čekat će me i sve novo što tek moramo izgraditi. Da, sve će me čekati. Lijepo je kad pomislim što će me sve u vezi nas čekati. Samo ne znam, dragi, hoćeš li me čekati ti.

TVOJ GLAS Jesam li ti ikad rekla da tvoj je glas u ovoj brutalnoj svakodnevici svetinja? Običnim telefonskim treperenjem tvojih glasnica dobivam ramena za plakanje, tople zagrljaje, dodire iscjeljenja. Tvoj glas mirisa suhe slame vodi na smirujuće ravnice, sjeća na svijet igračaka, stavlja obruč zaštite oko tijela i aureolu iznad glave. Tvoj glas svaku tvoju riječ pretvara u zakon. On je spokoj i tišina, jedini prostor u kojem sam bezvremena žena stvorena za ljubav i predaju. Tvoj glas je još neotkrivena vrsta umjetnosti, on je najkvalitetnija glazba uz koju plešem sve vrste plesova.

PJESMA O MENI Tako ponosna tako hrabra tako vječna Al' kada boliš me ljubavlju svojom tako krhka tako neznatna tako prolazna

LITANIJE TVOJOJ LJUBAVI Začeću čiji sam dah života, dijete u povojima moje ljubavi, dječače čijeg lica sam ljepota, mladiću čiji sam san na javi, lovče čija sam ulovljena srna, gladijatore čija sam fizička snaga, viteže čijeg sam oklopa zlatna zrna, vojniče čija sam hrabrost naga, plemiću čijih sam predaka vrijed, kralju čijeg sam kraljevstva slava, feudalče čiji sam bogati posjed, predsjedniče čija sam ponosna država, otoče čija sam jedina palma, svijete čije sam sunce zlato, svemire čije sam veličine kalma, bože kojeg sam vjernika jato, muškarče čija sam najbolja prijateljica, maštaoče čija sam najdraža bajka, virutozu čija sam najzanimljivija ljubavnica, oče čije sam buduće djece majka, kada ću ti dokraja predati sebe svim ovim stihovima? Gdje je kraj mojoj ljubavi za tebe i osjećaš li koliko voli te ova rima?

NAJISTINITIJA PJESMA Ovaj grad je sladoled od vate moja ulica - žvakaća guma od karamele stan u kojem živim - čokolada od lješnjaka krevet na kojem ležim - slasni medenjak jastuk koji grlim - želè od naranče, a jezikom skupljam radosnice od šećera. Zar i nakon svega voliš me?

DA ME VOLIŠ Eh, da me voliš k'o nekad kolači u pećnicama ne bi sagorijevali. Sagorijevala bih ja od ljubavi tvoje. Cigle bi ponosnije nosile kuće, ugledajući se u gradnju moje ljubavi prema tebi.

VOĆNA INDUKCIJA

Budih se noćima sa željom da okusim sladak sok tog voća, prethodno u snu gledajući obrise raskošnog blagorodnoga stabla čiji plodovi neumoljivo mamljahu moje širom otvorene oči i odavno izgladnjela usta.

Tvorevine, koje u rajskom sintaktičkome sklopu imahu ulogu objekta, besramno mi vikahu da upravo sočnost je smisao svijeta, da ona je praizvor i reizvor bitka te da nam jedino ona daje energiju da uronimo u dubine elementarnoga i spoznamo smisao življenja.

Slina mi se počinjaše skupljati u ustima i shvaćah da mi usta nikada dotad nisu toliko patila od suhoće i tako praiskonski žudjela za kristalnom formom šećera, ne samo na gornjem dijelu vrha jezika već i na dijelovima za ostale okuse.

Postajah svjesna da me drevne prikaze zabranjenog voća opsjedahu već duže vrijeme; vijugavi demon usijecaše mi ih u misli u svakakvim bojama, ali uvijek s istim, onim maksimalnim postotkom sočnosti.

Očima Adama i Eve, bez da mi istočni grijeh uspijevaše nadvladati duh, mjerah te kugle pogledom, divih im se i mirisanjem njihovih enzima tažih žeđ da ih ne okusim.

Tada shvatih da mi je organizam satkan od molekula programiranih za konzumaciju jedino tvojih plodova. Ja iskreno, potpuno i bezgrešno živim jedino od fruktoze tvoje ljubavi.

(NE)UMIJEĆE VOLJENJA Jesi li do sada shvatio da leptirići u mome trbuhu na krilima oduvijek imaju ocrtano tvoje lice? Ako nisi, tada sam nesposobna voljeti.

BLATNJAVA SREDINA Ostavljaš me da budem tvoja nikada otkrivena istina. Ostajem na sredini ceste koja je do ovdje izgažena i razrovana koracima naših ponovnih vraćanja, a čiji se ostatak i kraj ne naziru zbog isparavanja kišā satkanih od naših želja i budućih pokušaja. Stojim sama, nevoljko zatočena sadašnjošću.

NAPROSTO Ti ne znaš za moje metamorfoze. Ne znaš kada mi je dosta gusjeničjeg oklopa i kada izlazim, sušim se, promatram, polijećem. Ne znaš poslati ni svoje pčele da na vrijeme pokupe sav nektar iz mojih cvjetova. Postoji li mogućnost da to ikad saznaš? Eh, to ja ne znam.

ZLATO MOJE Ne, zlato moje! To ipak nisam prava ja, ta vrckasta mala što žudi za avanturama! To sam samo kao dio tvoga ludog programa, svojeglavog, djetinjskog, otkačenog, bez afekcija. Da, zlato moje! Bio si samo moja imaginacija oličenja nečega što u tebi nikad nisam imala, o čemu sam kroz svoje pjesme sanjala iskreno, duboko, zrelo, bez afektacija. Čuj, zlato moje! Samo odrasla ljubav meni prija, obuzeta sobom samom, s tek dva prosta uvjeta; apsolutna odgovornost nek' bude joj jedina Ahilova peta, a plamen ko'm ćemo se vazda vraćati – najveća robija!

RADI JEDNOG DODIRA Spremna bila bih i u smrt poći krotku, strašnu, zajedljivu, upoznati anđele il' vrage, dati im sve svjetske zalihe svoje, skrasiti se u patetici vječnoj il' prokletstvu sumornom sa sjećanjem na tvoje usne vrele, kosu meku i dušu don juana vječno sanjivu.

OTEŽAVAJUĆI VEZNIK Ne možda, već sigurno je s nama bolje ovako, sada kada riječi zamiru na našim usnama što tvrdoćom i sočnošću liče zrelim trešnjama kako ljubile bi neke druge jednako lako. Ali... Zauvijek će u meni biti ono tvoje nešto - ta slika izbočenih žila na golim rukama. S kolekcijom sjećanja svim svojim osjetilima i miris tvog daha nosit ću vječno vrlo vješto!

OSTANI U TIŠINI DA SJEĆAMO SE NÂS Crni vragovi užarenim su jezicima otopili svijet tvoj i moj, i vrelim usnama usisali ga u nepostojanost utrobā njihovih. Smiju se, ali još nisu otišli. Čekaju da odu i anđeli. Dopustila sam vragovima da se nama naslade, a ti se još uvijek boriš, zaleđujući svoje vjeđe, projicirajući korake, smijeh, naivnosti. Dopusti izmorenim letačima čija se krila bijelim paučinama pridržavaju za tvoju trenirku (ta ondje im nije mjesto!), da odlete. Ne objašnjavaj, ne razmišljaj, idi. Tu i tamo sjeti se da bilo je lijepo.

xxx. NAŠA IDILA Velika topla kuća. (Vani zima, sniježi.) Dorečenost obiteljske idile. Ti, ja, ugoda. Tišina, mir, unutrašnji spokoj. Izgrađenost karaktera. Samostalni snovi u zajedničkoj sreći. Popodne. Svjetlost. Čistoća. Senzualnost. Prilazim ti domaća, kućna, sva tvoja. Prilazim ti u najvećoj ljubavi kakvu žena može osjetiti za voljenog muškarca, ali i u najvećoj strasti. Obučena u svilu, bubrim za tvojim dodirima u želji da me uzmeš usred našeg toplog kućnog praga. Lijepa sam. Znam da ti se sviđam. Sviđajući se tebi sviđam se i sebi. Razigranost. Zadirkivanje. Smijeh. Sloboda ljubavnih osjećaja potpomognutih fizičkim svijetom. Želja da budem samo tvoja. Želja da ti budem najbolja od svih do sada. Ispunjenje te želje moja je pobjeda. Mogućnost da te usrećim moje je najveće savršenstvo. Zato dopusti mi da te sada usrećim kako najbolje znam. U ostalo vrijeme budi svoj. A ja bit ću svoja.

PLES Noćas mi se pleše s tobom. Da, znam da ne znaš plesati, ali to nije važno. Za ples kakav noćas želim, znanje nije potrebno. Znaš li da noćas mi se pleše jedino s tobom, onako, uz neki dobar blues? Ne bismo noćas ništa govorili. Samo bismo plesali. Dobacila bih ti par obećavajućih pogleda koji godili bi ti, ulili sigurnost koju si izgubio. Svidio bi ti se taj ples (odao bi se osmjehom i žarom u očima) i to bi rasplamsalo sve u meni. Postala bih prkosnik zakonima, razbijač mostova prolaznosti, istjerivač svega negativnog. U tom plesu bili bismo van vremena i dimenzija, drukčiji od svih, drukčiji od svega.

JEŽ Moja je koža jež pri svakoj pomisli na tebe Tad sanjam tople mliječne snove i staze premazane medom i poljane zrelih krušaka

SONET PJESNIKU Mili pjesniče, reci, što želiš da ti dam, sad kada duša mi polako sagorijeva od tvojih savršenih ljubavnih stihova? Svoje proste riječi il' nemirne duše plam? Rađa li se umor od spoznaja životnih i riječi su za ono što osjećaš male? Uđimo obgrljeni u svijet pastorale! Bit ću tvoja stvarna vila, ti moj pastir tih. Vodit ćemo ljubav po poljima bukolskim, obnavljat' se iz strasti baš poput Plakira, dok riječi će teći potocima dodira. Tako postat ću tvog svijeta barem britki dim, možda buduća skrivena inspiracija, tvojih snova snenih stalna vizitacija.

BROD Hoćeš li zatalasati brod koji si nacrtao na mojoj koži odanim suzama sreće? Hoćeš li ga nakon toga pokrenuti s moga ramena do grudi vatrenim pogledom žudnje? I hoćeš li ga konačno potopiti u oceanu moga tijela mokrim dodirima strasti?

DELIRIJI Bejbi, liječiš moje delirije. Dok konvencije novog milenija još uvijek osuđuju na moralne padove i bacaju niz tronove svetišta, ti skupljaš svoje šake i hvataš me svu vibrirajuću, s glavom u oblacima. Dobro je onako zanesena, opijena nekonvencionalnostima pasti na plodna zemljišta tvoje gladne mašte, igrati se njenim kosama, ljubiti joj vrela usta i raspredati o revoluciji Nancy Friday.

JOŠ UVIJEK Još uvijek si jedini koji zna koliko volim jagode, još uvijek samo ti znaš moju najdražu boju, način na koji raspuštam kosu i oblačim spavaćicu.

REGENERACIJE Početaka nema (svaki početak samo je regeneracija). Krajeva je mnogo. Zadihani, ponosni i žilavi, s tek djelićem svemira savršeno upijenim u ova tkiva, prepuštamo mjesto drugima. Vodi me zato samo na izvore i napajaj bistrinom svojih kapi, da tom vodom okupana obavijam se štitom neprolaznosti. Budimo prkosni, ljubavi, nastavljajmo se voljeti, jer... Početaka nema (svaki početak samo je regeneracija), krajeva je mnogo.

O autorici

Marina Krleža rođena je 1978. godine u Varaždinu, a odrastala u Ludbregu. Apsolvent je na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivala poeziju, prozu, esejistiku i znanstvene članke u časopisima „Književna Rijeka“ Iz Rijeke, „Podravski zbornik“ iz Koprivnice, „Nagnuća“ iz Koprivnice“, „Re“ iz Rijeke, „Hrvatsko zagorje“ iz Krapine i „Treći trg“ iz Beograda.

LITTERO, ERGO SUM! 3

MOJE ZVANJE 4

RAZOTKRIVANJE 5

INFINITUM 6

UTOPIJA UZALUDNOSTI 7

DRIL HIBRIDITETA 9

POBIJANJE ARHAI ČNOG 10

KALUPI 11

ANTIELITIZAM 12

ARS FACTA 14

TEŽINA I LAKO ĆA 15

MAGISTRA VITAE? 17

DOSADA? 18

DANI „O“ 19

ETIKETE 20

GOSPOĐI IKS 21

JEDNOJ OBITELJI 22

PREČESTO BEZIMENA 23

NESTVARNOST NADE 24

KOLEGI 25

MOJA DOGMA 27

SAMA 28

ZBOG MAJKE 29

BEZBOJNI KATREN 30

DVA STOLA 31

PRIZVUK 33

LEDENA PJESMA 34

UTVARE 35

DECENTNA SAMOĆA 36

NEBO 37

DIHOTOMIJSKA PJESMA 38

NAVIKA 39

POETIKA ONTOLOGIJE SRETNOGA PISCA 40

POZITIVIZAM POEZIJE 41

BOLESNO ZANIMANJE 42

JEZIKU JEDNOSTAVNI 44

HOMU 45

NEDETERMINIZAM 46

REVOLVACIJA PRISTOJNOSTI 47

BUNTOVNA PJESMA 48

SMEĆE 49

DRUGI GRADOVI 50

POZITIVNA DEKADANSA 51

OGLAS 52

MOJA DOGMA PT. II 53

LJUBAVNA MARINADA 54

ESTETIKA TRENUTKA 55

"PROLAZNI" LJUBAVNICI 56

OTVORENOST 57

ČOVJEČE DRUGI 58

SPOZNAJA 59

KONKRETNOST 60

SAVRŠENSTVO 61

BORAC 62

LET 63

RECI MI 64

TI 65

NEZAGRLJENA 66

PATETI ČNA PJESMA 67

DRVOSJEČA 68

PRIBLIŽAVANJE 69

SLOVO TVOGA IMENA 70

IŠČEKIVANJE VRA ĆANJA 71

TVOJ GLAS 72

PJESMA O MENI 73

LITANIJE TVOJOJ LJUBAVI 74

NAJISTINITIJA PJESMA 75

DA ME VOLIŠ 76

VOĆNA INDUKCIJA 77

(NE)UMIJE ĆE VOLJENJA 78

BLATNJAVA SREDINA 79

NAPROSTO 80

ZLATO MOJE 81

RADI JEDNOG DODIRA 82

OTEŽAVAJU ĆI VEZNIK 83

OSTANI U TIŠINI DA SJE ĆAMO SE NÂS 84

NAŠA IDILA 85

PLES 86

JEŽ 87

SONET PJESNIKU 88

BROD 89

DELIRIJI 90

JOŠ UVIJEK 91

REGENERACIJE 92

O autorici 93


Recommended