Ova publikacija je tiskana uz financijsku podršku Zaklade „Kultura nova“ i Grada Rijeke.

Mišljenja izražena u ovoj publikaciji odražavaju isključivo mišljenja autora i ne izražavaju nužno stajalište Zaklade „Kultura nova“ i Grada Rijeke.

Ivan Miočić

PORIJEKLO NASILJA

Zigo Rijeka, 2014.

Od jutra do nave er ekalo se na nešto, a doga�alo se nije ništa. Uvijek iznova se eka-lo, i opet isto. Nije se doga�alo ništa. �ekalo se, ekalo, ekalo, mislilo, mislilo, mislilo sve dok ne zabole sljepoo nice. Ništa se nije doga�alo. �ovjek je ostajao sam. Sam. Sam.

Stefan Zweig, Šahovska novela

7

I

1

predve erje.

s prozora moje bolni ke sobe rubovi zgrada kao u finalu An-tonionijevog Pomračenja paraju nebo, modernitet vlada, ono što se danas radi, moderno je, a ono što su radili naši preci, nije imalo takve epitete izvrsnosti pa se sve nešto pi-tam kako %e svi naši potomci zvati naš modernitet jer sve %e to njima biti starudija, a ono što oni budu stvarali... e, to %e i oni nazvati modernim, ako ne i postfuturisti kim, jer i fu-turizam bi mogao lako u zastaru. ovjek gleda previše napri-jed, ne spoznaje današnjicu, gledaju%i u budu%nost sam sebi tra&i epitete, gleda u budu%nost koju bi htio oblikovati za-nemaruju%i mitsku grozotu svakodnevice, htio bi da mu da-nas bude ne sutra, ve% za sto godina. njemu se danas ne &ivi, tra&i odgodu, sve bi on to htio prebaciti za neka budu%a ra-zdoblja, pa se sili da još danas bude shva%en, da još danas bude ispred svog vremena, pa mozga, i mozga, i mozga kako da mu takvo što po�e za rukom, smišlja epitete izvrsnosti svog rada koji mora biti izvan svog vremena, ali – htio bi da bude prepoznat SAD... ili... NIKAD.

no%.

s prozora moje sobe modernitet više ne para nebo, sad je sve jedno, sve linije i svi oblici, svi ljudi i svi kriminalci. univer-zumom sada vlada mir, to je tako jasno, na planetima nasi-lje i kriminal, sumnja i prevara, to je još jasnije?! nema na-silnog astralnog putnika, me�u zvijezdama vlada razvijeniji inteligentni sklop, evolucija tu dosi&e svoj vrhunac. tu nema epiteta i o ajni kih pokušaja... tamo nema modernijih linija

8

i izvanvremenskih oblika, tamo nema vremena, niti moder-niteta niti futurizma, tamo do�eš i zapitaš se: ZAR STVAR-NO PORIJEKLO NASILJA I UZROCI KONFLIKTA LE7E NA PLANETARNOJ RAZINI? pa se nasmiješ, odmahneš rukom i shvatiš. shvatiš sve što si ikad mislio i trebao shva-titi, pa, eto, sad znaš i sad si miran za sve vijeke vjekova amen. i ne mo&eš vjerovati da je sve bilo jasno i od samog po etka, ali je djelovalo suviše jednostavno da bi bilo istini-to.

jutro. doma sam.

gotovo je. moj je &ivot od sad pa nadalje ne ija pri a u kojoj glavni protagonist – ja, više nije vrijedan spomena... radnja se odvija dalje.

9

U sobi je misaona ratna zona. Tribina. Žestoko raspravište u kojem moždana aktivnost tvori energiju eksplozije dese-taka nuklearnih bojevnih glava. Ali uvijek sve implozivno. Tisuće glasova sa svih strana viču, sudaraju se unutar četi-ri zida i međusobno prožimaju, tvoreći onaj jedan jedini svrsishodni koji se čuje ako pozorno slušaš. I koji nosi temeljnu poruku, a poruka obično glasi: „svako rješenje svake jednadžbe uvijek proizlazi iz dobro postavljene for-mule, a ako formulu ne postaviš dobro, točno rješenje nećeš dobiti jer kako ćeš točno rješenje dobiti ako formulu po kojoj se jednadžba rješava ne znaš postaviti kako treba, ti beskonačni glupi majmune!!!“ Vodio se beskonačni intervju. Postavljala se pitanja, da-

vali odgovori, primjedbe i replike. Bio je i afirmacijska i negacijska grupa razularene rulje. Vrag bi ga znao kad je posljednji put izašao iz te sobe. Ispisao je valjda tisuću stranica kako kome suvislog teksta. U toj se sobi stvorila takva atmosfera da svi redom otkriveni zakoni fizike više nisu vrijedili... Da je još uvijek na Zemlji, njega je jedino gravitacija odavala.

* * *

Mauro je zaspao. Ne zna ni kad ni gdje točno. Sinoć je pred Mimozom opet previše pričao. Pričao je toliko da je izbezumio i ušutio sve prisutne. A kad se sljedeće jutro probudio, osjećao se poput emocionalne kurve. Bila je to posebna vrsta mamurluka. U svojim razmatranjima odlazio je na trenutke predale-

ko, u moguća bespuća univerzuma, govoreći (o) univer-zumnim mislima koje se u glavama prisutnih ni u autodes-truktivnom ludilu nisu mogle pojmiti. A njemu je netko iz grupe konačno rekao „Ti si brate poludio!“ I zaista, u nje-govim riječima mahom je bilo nečeg shizofrenog, ali opet

10

staloženog, spokojnog... Uglavnom je govorio o približno sličnim stvarima o kojima je, krajnje ekscentrično, u nijan-sama rokerskog spleena polemizirao na predstavljanju knji-žice Autofagija: Traktat o prehrani modernog ovjeka, debi-tantskog naslova kojim je pokupio regionalnu nagradu od 100 tisuća kuna. Predstavljanje se dogodilo u Konferencij-skoj sali Gradske knjižnice „Ivica Kičmanović“ i bile su ga pune novine tih dana. Uglavnom rubrike Kultura. A znalo bi ga se naći i u crnoj kronici. Govorio je o inteligencijama organizama i poremećajima

koji prate njezin razvoj pa je temu okrenuo na shizofreniju za koju je smatrao da će za deset tisuća godina evoluirati u nešto što će se zvati prostorno-vremenska bolest te da će čak konačno biti shvaćeno kako se tu zapravo nikad i nije radilo o pukoj bolesti, već o nedokučivom razvoju čovje-čanstva. Prisutni su naravno uzvikivali: „Ti si luuuud! Lud, lud, lud!“ No on je nastavio dalje pričati, sad o „zemljo-nostalgičarima“ – zajednicama koje su se vinule u bespuće univerzuma, samouvjereno se pridržavajući svojih religij-skih i inih doktrina kako se po univerzumu ne bi rasule sve od pustog straha da pred najvećom spoznajom ne bi ispale sitnije od čestica prašine, shvativši da se sva ta ze-maljska vjera koja ih je tamo na Zemlji činila velikima, sad u stvarnosti univerzuma sa znanjem uopće ne podudara. Buljili su u njega telećim pogledima. On ih je nakon

kraće tišine vratio natrag na Zemlju: – Dvije tisuće i prve godine, dakle početkom dvadeset i

prvog stoljeća, u jeku osvita novog milenija, u Argentini je 30 000 ljudi pomrlo od gladi i točka. To nije normalno. Nije normalno da ljudi umiru od gladi. Ljudi moraju jesti! – nadalje je govorio, zadnjom rečenicom pobravši tek pod-smijeh okupljene mase. Sutradan su ga u novinama opet uspješno ukalupirali. Proglašen je idealistom, pobornikom filozofije prefekcionizma, ali i konzervativcem. No nisu

11

znali da li da u novinama taj događaj stave u rubriku kul-ture ili crne kronike. Jer do kraja izlaganja bilo je još i psovki i pljuvanja i krvi. Ali sudionici zbilja jesu bili oča-rani autorovim govorom samo što im je najdalji mentalni domet bio Pa što bi sad trebali, pa nije svijet savršeno mjesto. I Mauro je to znao. Ali mislio je: „Što bi ja tim ljudima još trebao re%i?“ Pa je nastavio ovako: – Divljenje autorovim riječima, doslovno svršavanje na

elokventnost pametnog govornika, emocionalna svladanost rijekom mudrih riječi... sve to predstavlja zadovoljštinu pu-blike koja se pretvorila u uho. Sve to i samo to. Poslušaju, pa se na kratko zamisle, pomisle: 'e vidiš kako ovaj mali pa-metno priča, jebemu, je istina je, u pravu je skroz, poslovne strategije ne mogu biti prioritet', pa se nakratko zamisle, izađu iz predavaonice, okupe na kavi, malo prodiskutiraju o onom što su čuli, doživjeli, prije nego okrenu raspravu na koeficijente i parove i prije nego se okrenu važnijim stva-rima i osobnim problemima koji im se vrzmaju po mozgo-vima i koji im kroje sudbinu i određuju svakodnevicu. A mozgovi sve umorniji i umorniji... umorni od svakojakih gluposti... glupavih svakojakosti, svega onoga od čije strane su uvjetovani, od strane duha vremena, a vrijeme je takvo da ti duh ne treba, epoha indiferentnosti i stjecanja bogat-stva, Schopenhauer nula bodova, za sebe se bori, snađi se, dok se kesa može puniti, kad se kesa isprazni – tako nam je kako nam je, i to je sve što će te ikad znati, vi... beskonačni pavijani! Čujete vi mene, ovo ja o vama pričam! I tad je poletjela prva psovka. – Jebi si mater svoju, mulac jedan! – građanin se izjasni-

o, protestno ustavši. – Ako se u ovoj državi ne znaš za sebe boriti, onda vozi dalje! I svi su izjavu pozdravili s odobravanjem, bilo klimajući

glavama, bilo uzvicima „Tako je!“, ili „Točno!“, ili pak

12

naprosto neartikuliranim zvukovima lišenima svake gra-matike. A Mauro je završio ovako: – Sve što ja želim je da moje riječi potaknu i pokrenu

ljude jednako kao što su mene potaknule i pokrenule nji-hove riječi, telci telavi! Ako to ne možete shvatiti onda bi daleko bolje bilo da su vam matere zmije rodile, nego vas okotile!!! I sljedeći dan je u novinama članak ovako nekako išao:

Glupava svakojakost u Gradskoj knji&nici „Ivica Ki manovi%“ – Bender u dupkom ispunjenoj Konferencijskoj sali benzinom nato-pio te potom zapalio Autofagiju. Organizam se naprosto pro&dro. I govana se najeo. Zaključak večeri, kako u konferencijskoj sali Gradske

knjižnice „Ivica Kičmanović“ na predstavljanju Autofagije, tako i pred birtijom Mimoza na večernjem okupljanju gradskih redikula, bio je ne baš perspektivan misaoni do-met okupljene grupe u kojem je Mauro žigosan kao onaj koji uporno &eli biti pametniji od svih ostalih, onaj koji bi srodno tome htio da sve bude po njegovu, te onaj koji je, citirajući ne-kog Gašpara Olowskog – promašio ceo fudbal. Grupni ego je pred birtijom tako konačno proradio i os-

tao uvrijeđen. Sve se još jednom svelo na to da je Maurova misao generalizirajuća, isključiva i pretenciozna. Svašta su mu dovikivali jer je svaka njegova nehotice dirala u žicu osobne problematike prisutnih i bili bi oni njega fizički i rastrgali, izmrcvarili, ostavili lešinarima na kljucanje, gla-dnim galebovima na čupanje, sasušenim ostacima nahrani-li i gradske golubove, vrapce, svinje, ali... Mauro ih je i po tom pitanju preduhitrio analizirajući i takve fiksne ideje koje su, kako je rekao, nekoć u davna kamena ili nešto kasnije samoupravno-socijalistička vremena bila svakod-nevna uobičajena misaona praksa. I to im je nekako već snizilo krvni tlak i smirilo nekontrolirane strasti. Osjećali

13

se malčice i posramljeni kad im je rekao da ga sad svi promatraju kao predmet u prostor-vremenu kojemu vide i četvrtu dimenziju, blisku budućnost u kojoj on ispred njih sjedi krvavog nosa, razbijenih zubi i napukle čeljusti. Svak je dovršio svoje pivo, promumljao nešto sebi u

bradu ili opsovao Boga, eto, tako općenito svemu i napus-tio terasu emocionalno ispražnjen. A Mauro se osjećao ispunjeniji i u hodu prema svom stanu nehotice se čak i smješkao.

Neka mučnina trgnula ga je iz napornog sna. Još je bila noć. To je pak znao jer još nije sasvim bio lud. No zapravo taj pojam noći nije mu previše značio. Moglo je to biti i rano ujutro ili kasno navečer, ako se njega pitalo. On se tim stvarima više nije zamarao. Kad gleda zalazak Sunca podjednako je ostrašćen kao kad u svojoj sobi sa svog kre-veta gleda žarulju od 120 vata. Shvatio je gdje se nalazi, ali se nije sjećao kako je tu i

došao: zaspao je na jednom mjestu, probudio se na dru-gom, sve nešto krajnje nelogično. Dehidrirao je. Štoviše, sav je iznutra bio poput jedva pregledne pustinje gdje neki klinjo po pijesku švrlja nerazumne poruke i fraze... Ustao je i našao se u mraku hodnika. Držao se zida,

pipkao prstima oblike, srušio telefon koji nije podigao, ušao u kuhinju i upalio svjetlo. Udarilo ga je sve do moz-ga, osjetio je glavobolju kao da mu netko po čeonom rež-nju čačka onim polumetarskim iglama za pletenje pulovera koje je kao dijete jednom vidio na otoku kod stare susjede. „Žene danas više ne pletu“, pomisli. Danas to rade stroje-vi. Napio se hladne vode iz frižidera, iz boce koju prije nije vidio. Sad više nije bio ni siguran jel' se to napio vode ili tekućine za čišćenje kazetofonskih glava. No u tom trenu nije pomislio na ništa, frižider je ostavio otvoren, svjetlo u kuhinji umalo ugasio, vratio se u krevet i zaspao...

14

* * *

Prostorija je zamra ena, film je za dvije minute gotov. Njemu srce br&e kuca, na elu mu izbija novi mlaz znoja, to ga iritira i stvara mu neugodu, postaje još napetiji pa mu znoj još ja e krene izbijati. Mora još odr&ati završnu rije , opet se svima zahvaliti na dolasku, pozvati ih sve na sljede-%u projekciju za dva tjedna kad %e se prikazivati Michelan-gelo Antonioni; Antonioni je taj i taj, zna ajan zbog tog i tog, snimio to i to, par puta se nasmijati, onako prora unato i le&erno, odgovoriti na mogu%a pitanja, ali prvo se koncen-trirati da ih uje, kriomice dok nitko ne bude gledao, obrisa-ti rukom znoj s ela, a ako netko vidi, zaustaviti pokret ruke i kao nešto se iznad nosa po ešati, još jednom se zahvaliti na odazivu i dolasku, uputiti tridesetoricu filmofila i one koji to nisu niti %e ikad to postati na donji izlaz jer je ovaj gornji ve% zatvoren i zakra unat. Ve% je deset sati nave er, Grads-ka knji&nica „Ivica Ki manovi%“ radi do devet. Sve tako i biva, Bergman završava, Face to face iz '76.,

netko pali svjetla, Mauro osje%a da nije sam, da je netko uz njega, netko tko mu je upalio svjetlo, on nema blage veze tko bi to mogao biti, sje%a se da je nakon odr&ane uvodne ri-je i, svjetlo ugasio on sam, ali sad ne bi znao pogoditi, tko bi to uz njega mogao biti. Tko je to taj njegov svjetlonoša, u ovim mu eni kim oznojenim trenucima kad ljudima treba re%i 'hvala još jednom, vidimo se'? Ustaje, kriomice pre�e prstima lijeve ruke preko ela, skine jedan potok znoja, obri-še ga o traperice, nitko ništa nije primijetio, nitko ništa ne bi ni posumnjao. Izlazi pred publiku, prostorija nije ve%a od prosje ne u i-

onice, na drvenim stolicama sjede to no trideset tri ljubitelja filma te oni koji to nisu, ali su ipak tamo. Rije i iz Mauro-vih usta izlaze te no i to no onako kako ih je izvrtio u glavi još sino% po prvi put, i tik pred završetak filma po stoti put.

15

– Hvala vam od srca, da, hvala vam još jednom na ovako sjajnom odazivu, vidimo se i sljede%i put, da, nadam se da vam je bilo zanimljivo i korisno, jel' – zatim se nasmije o e-kuju%i kratki aplauz, zatim komešanje, kašljucanje, priguše-ni &amor, kolonu u redu za van, usputne lijepe rije i, ali... svi i dalje sjede, prebacuju nogu preko noge, namještaju nao- ale za vid, ešu se, nakašljavaju, nešto jedno drugom šap%u pa se kese i hiho%u, ali ne bodre Maura pljeskom, ne ustaju, ne komešaju se, ne prave uobi ajeni &amor, ne izlaze van, ne upu%uju lijepe rije i, ne idu ku%i. Mauro gleda u udu otvorenih usta, trema ga je odavno

prošla, elo mu se ohladilo i osušilo, sad je kralj ve eri, sad kad to ne treba biti... podi&e obrve, gleda opet u udu, nešto bi i htio re%i, ali ne zna što, nije mu jasno zašto nitko ne ide svojoj ku%i, zatim pro isti grlo, blago raširi ruke kao u moli-tvi nebesima, i stegnutog glasa sasvim ne ujno i promuklo ka&e: – Pa... mo&ete... i%i. Zašto ne idete... Nitko vas ne sputa-

va... – ali nitko ništa ne odgovori, nitko se ozbiljnije ne po-makne, svi gledaju ispred sebe, ravno naprijed, gledaju Ma-ura, ali s nekim izrazima lica kao da Mauro nešto govori, kao da je doga�aj u tijeku, kao da slušaju ne iji tu�i govor, rije i nekog govornika kojeg Mauro ne primje%uje, kojeg ne vidi, pa se stane okretati, zvjerinjim o ima tra&iti, ali niš-ta... Oni su na%ulili uši, u o ima im vidiš razumijevanje, shva-

%anje, percipiranje, kimanje glavama u prepoznavanju i odobravanju izre enog, a Mauro bjesni jer nitko njega ne razumije, on tamo kao da ne postoji, on je duh, prikaza, obmana, višak, metilj. Gleda s prezirom tu star ad u publici, zamišlja kako se dere na njih, kako ih vrije�a, kako ih kori, psovkama tjera van iz knji&nice njihovim ku%ama, ali uspi-jeva se sabrati, korakne naprijed prema hodniku izme�u dva reda sjedala, do�e to no do prvog reda, osjeti kako ga zate&e

16

njegova karirana košulja, pogleda prema dolje i vidi da mu je košulja zgu&vana u šaci neke stare osušene ruke koja ga sna&no povu e prema dolje, pa se na�e licem u lice s tim starkeljom koji ga balavo i frfljavo upita: – Nego... Opfostite mvadi gospfon, fidim... mfnogo fna-

te... feoma ste u eni, uljudni… pa ako mi mofete ve%i... ako mofda fnate... koliko još dugo traje ovo umiranje?! A Mauro se trgne, iš upa svoju košulju iz te stare ruke,

prepadne se i naje&i, noge mu se odsjeku, oprezno hodnikom krene prema donjim vratima, oprezno i tiho, kao da je okru-&en grabe&ljivcima koje ako uznemiri – gotov je. Zaustavi disanje, grlo mu se ste&e, nema glasa, nema zraka, a srce lu-pa, i lupa, i lupa i svaki grabe&ljivac osjeti tu�i strah, a Mauro je preplašen od glave do pete i korak mu postaje sve br&i i br&i. On sad tr i prema donjem izlazu, prema vratima svog spasa. I dok se star ad iza Maurovih le�a krene preobra&avati u

balave jegulje, gigantske crve parazite modre boje i sluzave ko&e, sljepi%e koji prednjim ru icama tapkaju po zraku i kri- e kao neljudska novoro�en ad, on pobjedonosno hvata tu mjedenu kvaku, otvara vrata, a s druge strane mu se na nos nabija osušeni starkelja, goli heroj u stara kim mudantama, naboran i obješen, oko sijede rijetke poluduge kosice crna marama, znojnica, nosi preko torza i trbuha dva reda pat-rona za sa maricu, a u rukama dva kalašnjikova, me�u zu-bima mu gori cigareta. Kesi se i kelji u Maurovu izbezum-ljenu facu pa suhim visokim stara kim glasom provali: „Predavanje gotovo! Umiranje instalirano! Mejk maj dej bi-%izzz!“ i odgurne Maura, pogrbljeno utr i u prostoriju, ona-ko polugol, u bijelim vise%im mudantama i vrag bi ga znao otkud, ali u rukama mu se stvori sa marica s etiri cijevi. Mauro na rubovima &ivaca istr i van, u panici zatvori vrata i zaklju a ih s vanjske strane; sad je vani, na sigurnom, a iznutra dopiru podljudski krikovi i zvukovi nalik na jeftine

17

petarde i pasje bombice. On je vani, misli da je okej, al' nije niti %e ikad biti. Jer sad tamo pred tim vratima stoji le�ima okrenut svemu onome s im %e se prije ili kasnije morati suo- iti.

* * *

Otvara oči i primjećuje dan u svojoj sobi. Budan je, ali još u glavi čuje ostatke nekog sna. Mladi bezbrižni glas sličan njegovom govori mu nešto kao: „Ma sve je to šala, mali... u redu je Mauro, u redu... sve je šala... san i... sve ostalo... Samo ti, prijane, laganini...“ Ne sjeća se što je sanjao. Dolazi k sebi. Kao protrešena zatvorena boca mineralne

vode. Tlak se izjednačava. Ustaje i zijevne. Dan se kroz drvene ponistre učini lijepim. Ima neki osjećaj da je zaspao na drugom mjestu. Ali ne zna Mauro još ništa, on je obič-na neznalica. Poput Bergmanove Smrti. Pomalo je i zabo-ravio. A kad jednom sazna, kad se sjeti, živ će se usrati proklinjući i sebe i onog tko ga rodi. Nedjelja je. Jutro je svježe. Bosih nogu odlazi u kuhinju,

u hodniku primjećuje srušeni telefon, u kuhinji širom ot-voren frižider. Sav se prene, pomisli na tren da se dogodila bizarna pljačka, ali odmahne rukom jer u tom stanu iona-ko nema ničeg vrijednog za odnijeti. Kad bi i bilo, odmah-nuo bi rukom svejedno. Na stolu ugleda otvorenu bocu neke kemikalije. U trbuhu osjeti mučninu. Svuda po jeziku odvratan okus koktela kemikalija te izobilje ostalih slatka-stih okusa. Sjeti se nekako da je usred noći popio pola njenog sadržaja. Usta su mu sad poput deponija nuklear-nog otpada. U mozgu mu blicne sjećanje na krajolik kržljavog rasli-

nja i crvene opustošene zemlje. Odveli su ga tamo jednom davno, sjeća se. I ostavili. Kad je bio dijete. Ali ne sjeća se

18

točno tko je to tamo bio s njim. No zašto bi uopće itko vodio dijete na takve ogoljene krajolike? Pristavi vodu za kavu i sjedne. Po vratu ga liže propuh

pa se sav naježi i strese. U nosu osjeća smrad razvoja pa-togenog života u sudoperu, ali na patogene živote već je ionako navikao pa je okej... Zapali cigaretu, baci nogu pre-ko noge, pogrbi se i protrlja oči, nos, usta, čelo, sve. Tri žličice šećera i četiri kave. I neka zen počne. U sobi mu zazvoni mobitel. I zen završava. Svira Frank

Zappa, Stink foot. Halo / jesam / kava / znam / a što ja znam / od svetog Franje

Zappe / mo&da / mo&e / ne znam / sutra? / nisam, što? / iz kala-šnjikova? / sereš? / a u kurac / a što tebe najednom zaboli kud %u ja to a kud ne%u... riječi su koje Mauro izgovara u mobitel zijevajući, poluotvorenih očiju. Zatim sjedi u tišini svoje sobe, na krevetu. I ne čini ništa. Nasmije se. Komu, čemu? Ne zna. Tu i tamo srkne kavu, zijevne, počeše se, izmum-lja pokoji stih Doorsa, i ništa više. Misli i precizira: „Šali-com kave uključujem mozak. To je ceremonija koja stimu-lira. Zen. Uz kavu mislim bolje. Kava je misao. Univerzum svijest. Ae i ou. I proporcionalno obrnuto?“ a zatim mu i misli utihnu. Sam je sa sobom. S mislima je kao s gomi-lom, zvjerinjom gomilom. On to zna. Zato je naučio bivati sa samim sobom. I u nacističkom zarobljeništvu neki us-pješno izoštre tu vještinu, razmatra. I majmun bi za pisa-ćim strojem napisao Braću Karamazove kad bi po tipkama lupetao hiljadu godina. U hodu prema kuhinji sjeti se da mu je Megi s druge

strane linije napomenula kako dolje u centru jedan čovjek šeta ulicama u debelom vojničkom kaputu, iako je pasja sparina, i rafalima iz kalašnjikova dijeli metke šakom i kapom. Puca zora, bit će dana, razmatra Mauro. Nad su-doperom srkne posljednji gutljaj kave pa kao iz nekog pro-testa izjuri iz stana van na ulicu. Zvona katedrale u centru

19

grada krenu pozivati na misu. On ih u svom predgrađu čuje jako, jako dobro. Mora u bolnicu kod strica. Režu mu ovih dana nogu do

jaja. Ne, neće tako visoko. Ide do koljena. Cap-cap. Dani su ionako prekrasni za rezanje udova. Kome je još uopće do pokreta... Nakon pola sata zen popušta totalno. Stimulans je is-

hlapio. Kao što mu sad pod nosom isparava iz crnog novog asfalta. Noge su mu teške, koraci spori i osjeća kao da tone u tu crnu gumastu masu. Zapeo je u živom asfaltu. U glavi mu žitna polja Vincenta Van Gogha, plava nebesa i neke crne vrane. Spokoj iza kojeg vreba čisto nepatvoreno ludilo, tišina nepojmljiva ičemu što on u svom trenutnom okruženju vidi. Sve je tako vješto zakamuflirano lijepim vremenom. Nitko ni ne sluti da je sve varka. Da je sve po principu tovljenja prije klanja. On se zaista sad tamo nala-zi, u tom zlatnom žitu, na savršenoj toplini prekrasnog dana. Sluša graktanje tih nepomičnih ptičurina koje stoje zalijepljene na azurni nebeski svod. A Sunce visoko iznad, poput gonga... Želi da netko naslika njegovo raspoloženje. Dok korača prema šestom katu Internog odjela gradske bolnice. Osjeća da će jednog dana tamo u prizemlju rendgenom

snimati pluća, ali ništa od toga on još ne zna, i još je sas-vim mlad i posljednju cigaretu tog dana gasi na bolničkom sivom asfaltu, u sjeni neke presađene topole, pored fonta-ne i pokoje klupice, na kojoj se uvijek nađe pokoje zamiš-ljeno lice, posjetitelj ili pacijent, sasvim svejedno. Jer su oboje uvijek bolesni od življenja, bolesni od osjećaja... Bio bi to Munchov Krik. Garant. Ništa drugo nego Krik. Muti-rani progresivni primordijalni krik prema kojem je cjelo-kupna evolucija usmjerena. Krik raspeća nedužnog koji u posljednjem kurvanjskom trenutku preispituje svoju vjeru pitajući se za koga je sve to vrijedilo, hoće li biti dovoljno,

20

da se jednom konačno nauči, daleko u budućnosti, hilja-dama godina od svoje nasilne pogibelji? Krik uslijed novog otkrića – Magellanov krik, Kopernikov, ili Einsteinov krik. Krik bilo koje druge životinje koja se razvija i dalje. Cigaretu gasi suludim pokretima izblijeđene starke koja

na peti ima rupu, ali on nema za bolje. Gazi onaj opušak dok ne postane izgorena smrdljiva fleka koju ni bezvezna ljetna iznenadna oluja ne bi pošteno oprala. No Mauro ne priželjkuje kišu, njegova opsesija je konačnost, on je op-sjednut cjelinom, točkom na I, njegova bolest su topla žitna polja, graktajuće vrane na azurnom nebu i nepoznati psihodelični umjetnik koji svojim oboljelim osjećajima i kistom izvlači bit predočenog mu krajolika... To je ono što Maura opsjeda, budi usred noći, netko tko će se umjesto njega izraziti, netko tko će mu iskristalizirati rastrojenu podsvijest, netko tko će poubijati sve one bučne vrane u njegovoj glavi. U predvorju prvog kata Internog odijela promatra stare

gradske fotografije. Crno-bijela tehnika. Gotovo bez sivih tonova. S neke ulice, nije mu jasno gdje je to sad, gleda ga dječak, crnih očiju, oštrih crta lica, odjeven poput Hamle-ta. Tamo pored njega prolaze žene, gospođe, dame, kurve; sve one hrle suprotnim smjerom, Mauru okrenute leđima. Tamo je i terasa predratnog kafića, gradska kavana, sad unutra svira klavir, kao u saloonu divljeg zapada, sad dok Mauro stoji u predvorju prvog kata Internog odjela, se-damdeset godina nakon. On taj klavir čuje. Vrti se ista me-lodija – improvizacija koja nakon dvije minute prerasta u šablonu. To je kao glazba u nijemom filmu. Tamo se među stolovima vrzma konobar, on ima brkove, trbušinu i nešto malo u stranu zalizane kose, nosi viski gospodi za središ-njim stolom. Ioni imaju brkove, svi imaju brkove, i one go-spođe, dame, kurve, svi, osim dječaka. Jer on svoje brkove nije dočekao. Okrenuo se i zatrčao kad je fotograf Bog sa

21

svojoj novom čudnovatom napravom svima oduzeo duše i skrenuo iza ugla, nestajući duboko u slijepoj ulici. Sve je to pokosio drugi svjetski rat, ta ulica više ni ne postoji, sve je otišlo kvragu, i terasa, i kafić, i konobar, i kicoši, i brko-vi, i nebrkovi; sve je Švabo pokosio jedne sunčane nedjelje uhvativši i svakog mrava na prepad. No sad je tamo lijepo i čisto, napravili su parkiralište, pomisli Mauro. Ljudi sad imaju gdje parkirati pa se sve dešava s razlogom. Predvorjem najednom prostruji suhi topli zrak i negdje

u zgradi zalupe vrata. Mauro duboko uzdahne i ukipljen zaklopi oči kao da će meditirati. U tren oka, sva se arhitek-tura oko njega potpuno uruši i temeljito razgradi. On os-tane stajati na ravnoj beskrajnoj otvorenoj površini. Otvori zatim oči i tamo u daljini na samom horizontu primijeti kako se sunčeva bijela svjetlost u jednoj jedinoj točki kre-ne lomiti i čitavim spektrom boja isijavati prema plavom nebu. Prizor ga uznemiri te se vrati natrag. A tamo negdje između sna i jave Bog krene pustinjskim

glasom govoriti: – Vjerovao si u mene, Mauro, sad se sa mnom suoči... –

ali prekine ga Maurova java i on sad osjeti nelagodu, tamo u prizemlju Internog odjela, hladnoću u kostima i trenut-nu bol u grudima (koja uvijek prođe), pa se nakašlje, sabe-re i krene stepenicama prema šestom katu.

* * *

Venci je stajao na balkonu šestog kata pridržavajući se za ogradu, sa štakom u lijevoj ruci. Kost i koža. Škiljio je na podnevnom suncu koje mu je po sobi bacalo snopove svjetlosti kroz rijetke krošnje stabala. Bilo mu je mučno. Držala ga je neka trzavica, kao da je u vrućici. Zatim ta glad, ali ne može ništa jesti.

22

Gledao je preko ograde na bolničko dvorište. Glupi go-lubovi kljucali su vrapce. Kljucali su ih po glavama dok su ovi pokušavali golubovima oteti pokoju mrvicu kruha s gradskog asfalta. Zabavljalo ga je to. S visine šestog kata vrapci su se doimali kao oveći zalogaji masnih glupih go-luba koji su strahovali da će ostati gladni. A bili su debeli, tromi i lijeni za letenje. Ali vrapci nisu. Živkali su &iv-&iv i neumoljivo skakutali vidno iritirajući golubove koji su instinktivno reagirali konfliktom. Bez premišljanja. Kao i neandertalac jednom dok još nije bio razumno biće i nije znao drugačije. Svijest mu je bila tek neznatna. Kao sad golublja. A golub teško da je svjestan i da je živ. Samo osjeti glad i zbog gladi postaje nasilan. Danas ljudi kljucaju jedni drugima glave. Grizu i po živ-

cima. Traže gdje je vlakno najtanje da što silnije zagrizu. A kad netko jaukne sretni su. Moćniji. Osjećaj manjka vrije-dnosti izliječen. „Kako je samo ta glad mogla preživit kroz sve te vjekove“, pita se sad Venci škiljeći sa šestog kata prema golubovima i vrapcima. Uz svu tu evoluciju. Kako je i sama mogla evoluirati? „Serava glad“, pomisli. Uzrok pri-marnog konflikta. Porijeklo nasilja. Strahotno, a opet nuž-no. „Što je moguće da smo još uvik ništa osobito?“ pita se

usredotočujući misli na kljucanje koje se odvija dolje u bolničkom dvorištu. „Svjesniji sebe nego u povijesti ikad prije, al' još uvik podosta zaostali. Zaostali?! A u odnosu na koga to? Na što? Pa nema ovom životu alternative... Ipak, u svakoj doktrini i svakom idealu, krijemo nešto

agresivno. I mislimo da imamo nešto pametno za reći dok obitavamo ovin sitnin planeton u svom tom kolosalnon kozmosu. Pa jedva da pola pedlja vidimo dalje od svog pla-neta. A di je još poimanje sve te beskonačnosti! Pa opet... možda svemir i jest mlad u odnosu na kolotečinu vrimena koju misli odradit dok se ne ugasi ili krene sažimati. I mo-

23

žda je Kopernik ipak bija samo djelomično u pravu. Možda se sve i vrti oko Zemlje. Sav taj život. Geneza. Svijest. Mo-žda i jest ideja da se svijest krene razvijati iz jedne jedine točke. S jednog jedinog mista. Sa Zemlje. Pa što bude... A ode na Zemlji neki još uvik žedni tuđe krvi. Gladni

svoje nemoralnosti. Osjete olakšanje uslijed puknuća svog filma. Mirnije spavaju u svom ludilu. Jebate. Možda ipak ne triba brinit. Možda evolucija ima pametan odgovor na sve. Možda je evolucija straža tog kontinuiranog kozmič-kog razvoja – života. Razvoja koji je suviše spor da mu svjedočim.“ Zastane. Mršava figura u pokretu dolje u dvorištu pre-

kine mu tok misli pa se začudi... jer ga scena vrati gotovo trideset godina unatrag. Kao da gleda duha u pokretu. Onog duha kojeg već dugo, dugo nije vidio. – Nemoj srat... – kaže ispod glasa naginjući se preko og-

rade da bolje vidi, kao da tih tridesetak centimetara nag-nuća išta znači njegovom vidnom polju. – Eno mi sinovca! Ne, nije. Ma ček... A je je, on je! Jel' je? Eno ga, tira golu-bove! Je, srca mi, to je on. Tira debele golubove! – sretno zaključi razgovor sa samim sobom i odšepa natrag u sobu. A Mauro nestane u unutrašnjosti bolničke zgrade.

„Sve je u redu“, pomisli penjući se prema vrhu Internog odjela, prema šestom katu. Uspuhan je i niz sljepoočnice cijedi mu se znoj. „Uspješno balansiram“, pomisli. „Okej, nit je tanka, ali što sad. Pa nećemo tražiti zadebljanje! Ili hoćemo?! Čega, živaca? To može. To ćemo tražiti. Ali sa-mo to! Nije to puno. To je taman. Eto. Toliko o tome“, nakratko ušuti pa zaključi: „Ja sam fotograf života. Tride-set dva gigabajta fotografija po danu. Mozak mi je globalni arhiv izbombardiran sadržajima. Potrebno je pobrisati nepotrebno. Sve. Za buduće naraštaje ostaviti prazan pros-tor. Pa neka grade pametnije.“

24

Penje se i penje. U glavi vrti Zappu po zilijunti put, do the walls close in and suffocate ya? you ain't got no friends and all the others they hate ya! coz the life you've been leading gotta go... Zappa, čovječe. Sveti Franjo Zappa. „A što će, jebote, stric sad kad mu odsijeku lijevu nogu do koljena?“ upita se Mauro. you've got stink foot... pam pa ram pam paaauuummm... stink foot darlin...'.

163

O AUTORU

Ivan Miočić, rođen u Zadru, 18.04.1986. godine, diplomi-rani je knjižničar bez stalne adrese. U slobodno vrijeme konzumira kinematografiju, književnost i glazbu, pohađa koncerte i planine te pokušava vježbati jazz gitaru. Pisa-njem se bavi periodično i oduvijek, premda vjerojatno ne i zauvijek.

POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT

Sme%e – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković

Snuff film – Goran Dević

Kvadratni alfabet – Marko Tokić

Zlatna Pirana – Nikola Tutek

Hermesov pou ak – Yves-Alexandre Tripković

Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić

Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović

Bludilište – Luka Rukavina

Ima boljih stvari od suhe odje%e – zbirka, grupa autora

Ma ka u izmama – Iva Pejković

Mrtva puhala &ive vje no – Josip Potnar

Liliputanci u zoološkom vrtu – Mario Surjak

Pod istim nebom – Amir Alagić

Pro itaj me – Marko Marciuš

Velika sme�a fleka – Daniel Radočaj

Horda – Danijel Konjarik

Svitanje na zapadu – Igor Beleš

Sitne podvale – Ilija Barišić

U enica – Morana Žunec

Dnevnik jednog politi ara – Luka Murina

Parabajka – Ivana Kovačić

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izda-vaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mla-dih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pru-žanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativ-nom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, ure-dništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kre-ativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

C O M M O N S D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5

Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo

Pod sljede5im uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komer-cijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prera-đivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela.

• Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete do-puštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji na8in ne utje8e na zakonska

ograni8enja autorskog prava.

Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Ivan Miočić • Porijeklo nasilja

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko O�ani�

Urednica Marina Vr�uka Beleš

Jezična savjetnica Mirna �avar

Oblikovanje naslovnice Enver Krivac

Rujan, 2014.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130511089

ISBN 978-953-7142-69-8 www.katapult.com.hr