Download pdf - Povijest ruske filozofije

Povijest ruske filozofije

Od prosvjetiteljstva do religijskog preporoda

Skripta za potrebe studenata FFDI priredili: N. Stankovi i P. Palmowski

Zagreb, 2013.

Povijest ruske filozofije Sadraj

1

Sadraj

SADRAJ................................................................................................................................. 1

RUSKA POVIJEST U POZADINI RUSKE MISLI...................................................................... 4

POVIJESNE (NE)PRILIKE U RUSIJI ........................................................................................ 4

Moskovsko kneevstvo .......................................................................................... 5

Rusija careva ........................................................................................................... 6

Ruski imperij ........................................................................................................... 7

RAZVOJ U DRUGOJ POLOVINI 19. STOLJEA .......................................................................... 7

FILOZOFSKA OBILJEJA RUSIJE .......................................................................................... 9

POECI RUSKE FILOZOFIJE ............................................................................................... 14

Filozofsko naslijee Crkvenih otaca ...................................................................... 14

Prosvjetiteljstvo..................................................................................................... 15

Katarina II. i filozofija prosvjetiteljstva.................................................................. 16

ALEKSANDER RADIEV VRHUNAC PROSVJETITELJSTVA..................................................... 18

Radievljeve ideje ................................................................................................. 19

ovjek, njegova smrtnost i besmrtnost ................................................................ 21

RUSIJA ZA VRIJEME ALEKSANDRA I. POLARIZACIJA IDEJA: ZAPAD ANTI-ZAPAD ....................22

Liberalne i prosvjetiteljske koncepcije ..................................................................23

FILOZOFSKA MISAO PRVE POLOVICE 19. STOLJEA ....................................................... 25

Nikolaj Karamzin ....................................................................................................25

Aleksandar Pukin (1799. - 1837.)...........................................................................25

Fjodor Tjutev....................................................................................................... 26

Drutvo ljubomudra ............................................................................................. 26

ZAPADNJATVO I SLAVENOFILSTVO ................................................................................ 29

PJOTR AADAJEV ........................................................................................................... 29

OKCIDENTALIZAM .......................................................................................................... 33

Nikola Stankjevi ...................................................................................................33

Visarjon Bjelinski................................................................................................... 34

Aleksandar Hercen.................................................................................................35

SLAVENOFILI.................................................................................................................. 37

Ivan Kirejevski ....................................................................................................... 38

Aleksej Homjakov .................................................................................................. 41

Konstantin Aksakov.............................................................................................. 42

Jurij Samarin ......................................................................................................... 43

KONZERVATIVNE IDEJE...................................................................................................... 45

Mihail Katkov ........................................................................................................ 45


2

Nikolaj Danilevski.................................................................................................. 47

Konstantin Pobjedonoscev................................................................................... 50

KONSTANTIN LEONTJEV ...................................................................................................51

NARODNJACI - NARODNIKI ................................................................................................ 58

Pjotr Lavrov .......................................................................................................... 59

Nikolaj Mihajlovski ................................................................................................. 61

DRUTVENI RADIKALIZAM ................................................................................................ 65

NIKOLAJ ERNIEVSKI.....................................................................................................66

Estetika ................................................................................................................. 67

Antropoloko naelo ............................................................................................ 69

Rusija..................................................................................................................... 70

Nasljedstvo ernievskog ...................................................................................... 71

DIMITRIJ PISAREV .......................................................................................................... 72

ANARHIZAM .................................................................................................................. 74

MIHAIL BAKUNIN ........................................................................................................... 74

Filozofija ............................................................................................................... 76

Drutvo ..................................................................................................................77

PJOTR KROPOTKIN ......................................................................................................... 79

VLADIMIR SOLOVJOV.........................................................................................................84

Evolucija misli V. Solovjova................................................................................... 88

Ekumenizam i pitanje Rusije ................................................................................. 90

Teokracija ............................................................................................................. 90

Etika i filozofija prava ............................................................................................ 91

Teoretska filozofija ............................................................................................... 92

Apokaliptika ......................................................................................................... 92

POECI 20. STOLJEA - EGZISTENCIJALIZAM................................................................... 94

NIKOLAJ BERDJAJEV .......................................................................................................94

Sloboda ................................................................................................................. 96

Pojam osobe ......................................................................................................... 97

Filozofija stvaralatva ........................................................................................... 98

LAV ESTOV...................................................................................................................99

Glavni prigovori tradicionalnoj filozofiji .............................................................. 101

to filozofija treba biti? ....................................................................................... 103

Za to se bori estov? .......................................................................................... 105

Ukratko................................................................................................................ 107

Zavrne refleksije .................................................................................................108

POECI 20. STOLJEA - IDEALIZAM (REALNI) ................................................................. 110

NIKOLAJ LOSSKI............................................................................................................ 110

IntuicIonizam ........................................................................................................ 111

Metafizika konkretnog idealnog realizma ........................................................... 112


3

Uvjet apsolutnog dobra ....................................................................................... 113

SEMJON FRANK ............................................................................................................ 114

Teorija spoznaje i sv ejedins tv o ......................................................................... 115

Smisao ivota........................................................................................................116

Pitanje zla ............................................................................................................. 117

SERGEJ BULGAKOV ........................................................................................................ 118

FILOZOFSKO RELIGIJSKI PREPOROD ................................................................................121

FILOZOFSKA DRUTVA.................................................................................................... 121

VLADIMIR ERN .............................................................................................................. 121

O. PAVAO FLORENSKI .................................................................................................... 122

Misao ................................................................................................................... 124

LITERATURA....................................................................................................................... 125

LANCI ........................................................................................................................ 125

KNJIGE......................................................................................................................... 125

Povijest ruske filozofije Ruska povijest u pozadini ruske misli

4

Poglavlje 1.

Ruska povijest u pozadini ruske misli

Povijesne (ne)prilike u Rusiji

Kroz teritorij dananje Ruske drave prolazili su trgovaki putovi koji su spajali

baltike zemlje s Bizantom i Bliskim istokom. Trgovci koji su putovali rijekama Dnjeprom,

Volgom i Donom te drugim rijekama

susretali su se s Varjazima i slavenskim

plemenima.

Prvi povijesni ruski vladari bili

su najvjerojatnije upravo Varjazi

(izmeu ostalog Rurik i Oleg Mudri)

koji su prema predaji stigli u ruske

zemlje prije 860. g. Dolazak Rurika u

Veliki Novgorod godine 862. smatra

se poetkom ruske povijesti. Rurik je

pod svojom vlau uspio okupiti dio

Varjakih, istonoslavenskih i

ugrofinskih plemena i tako poloio temelje ruskoj dravi, takozvanoj Novgorodskoj Rus'i.

Rurik je zapoeo dinastiju Rurikovia koja je vladala Rusijom sve do 1598.

S vremenom se dio Rurikove druine odijelio od njega i krenuo je juno rijekom

Dnjepar pobjeujui Hazare i osvajajui grad Kijev. Rurikov nasljednik Oleg Mudri uspijeva

ujediniti dva rus'ka kneevstva, sjeverno i juno, u jednu Kijevsku Rus'. Oleg je zbog

politikih razloga premjestio prijestolje u Kijev iako je Novgorod jo dugo ostao najvei

grad Rus'i. Oleg, kao i njegovi nasljednici (prvi je bio Igor Rurikovi vladao je od 912. ili

922. do 945.), potpisuje s Bizantom vrlo korisne trgovake ugovore. Kneginja Olga koja je

vladala od 945. do 957. uspjela je jo vie centralizirati novu dravu, stvarajui trajne

administrativne strukture dok je njezin sin, prijestolonasljednik Svjetolsav I., vodio ratne

najezde sve do Krima, Kavkaza i Balkana. On je vodio mnoge ratove s Hazarima to je

969. godine dovelo do konanog pada Hazarskog kanata. Nakon njega je knez Vladimir I.,

oenivi Anu, sestru bizantinskog cara, primio krtenje 988. te kranstvo proglasio

dravnom religijom. Jaroslav Mudri koji je vladao izmeu 1019. i 1054. ojaao je poloaj

Varjazi

Ime Varjazi dolazi od staronordijske rijei var zavjet (druga teorija govori o staroengleskoj rijei Vrgenga, to bi oznaavalo stranca, onog koji trai sklonite). Tim se imenom oznaava skandinavske Vikinge (one koji su dolazili iz dananje vedske i Danske) koji su u 8. i 9. stoljeu djelovali na prostorima sadanje Rusije i Ukrajine formirajui tamo prve oblike drave koja e kasnije nositi ime Kijevska Rus'. Prvi Vikinzi poeli su dolaziti u te zemlje u prvoj polovici 8. stoljea plovei rijekama prema jugu.


5

crkve u Kijevskoj Rus'i. Unato njegovu nastojanju da sprijei politiku podjelu drave

uvoenjem pravila seniorata, to mu nije uspjelo te se do tada ujedinjena drava poinje

dijeliti. Time na sjeveru nastaje Novgorodska republika, na sjeverozapadu Poloko

kneevstvo, na jugozapadu Volinjsko kneevstvo, u sredinjem dijelu nastaju kneevstva

Kijevsko, Turovsko i Smoljenjsko, na sjeveroistoku kneevstva Rostovsko i Muromsko, a

na jugoistoku ernihovsko, Perejaslavsko i Tumtarkanjsko. S vremenom podjela se

nastavlja i postaje jo silnija. Knezovi koji su vladali Kijevom bili su u feudalnoj hijerarhiji

postavljeni iznad ostalih te su nosili naslove velikog kneza. Tako su od 1054. do 1224. u

Rus'i postojala 64 kneevstva, a 293 kneza su pokuavala zasjesti na prijestolje pa su

njihove politike dovele do ak 83 graanska rata.

Povijest Rusije usko je povezana s Moskvom osnovanom u 12. stoljeu, koja se za

vrijeme podjele drave nala u sklopu Vladimir - Suzdaljske kneevine. Godine 1238.,

uslijed mongolsko - tatarske invazije, Kijev je opljakan i sravnjen sa zemljom. Nakon

Kijeva, Tatari su nastavili svoj pohod prema Haliko - Volinjskoj kneevini te su tako

nekada teritorijalno ogromnu Kijevsku Rus doslovce progutali. Ipak Tatari nisu preuzeli

neposrednu upravu nad osvojenim teritorijem Rus'i, nego su se zadovoljili pravom

potvrivanja kandidata na kneevsko prijestolje i to u Vladimiru. Godine 1299. i metropolit

sveruski Maksim premjeta svoje sjedite iz Kijeva u Vladimir na Klazmi uslijed ega je taj

grad postao ne samo politiko, nego i vjersko sredite Rus'i.

U 13. i 14. stoljeu neka su manja zapadna ruska kneevstva pala pod utjecaj Litve,

koja je, iskoritavajui slabost Rusije uslijed unutarnje podijeljenosti i najezda Tatara, sebi

podloila Poloko i Pinjsko

kneevstvo, a bitkom kod Irpenja

1320. pobijedila je Kijevsko

kneevstvo i pripojila ga sebi.

Za vrijeme tatarske vladavine

u Novgorodu vlada knez Aleksander

Nevski koji je, zahvaljujui svojoj

mudroj politici, najprije 1240.

pobijedio veane u bitci na Nevi, pa

1242. vojsku Livonijskog vitekog reda te je zaustavio najezdu litavske vojske. Isposlovao

je od kana Sartaka veliko Vladimirsko kneevstvo, a ujedno i nadlenost nad svim ruskim

kneevstvima.

MOSKOVSKO KNEEVSTVO

Kao nagradu za pomo u guenju ustanaka protiv Zlatne Horde, Aleksandar Nevski

je dobio naslov velikog vladimirskog kneza te pravo da ubire danak. Moskovska kneevina

irila se polako nautrb svojih susjeda, da bi 1326. godine Moskva postala glavni grad

Vladimirskog kneevstva, a u isto vrijeme i sredinji grad pravoslavlja.

Livonijski viteki red

latinski: Fratres militiae Christi de Livonia, njemaki: Brder der Ritterschaft Christi, njemaki viteki red na podruju Latvije i Estonije (Inflante) koji je osnovao biskup Rige Albert von Buxhvden 1202. g. na temelju pravila ivota templara, a u svrhu zatite svoje biskupije od poganskih plemena.


6

Aleksandrovi nasljednici takoer su naili na potekoe zbog integracijskih namjera

litavskih vladara, od kojih je napose Olgerd nastojao oko konstrukcije i ujedinjenja ruske

drave oko Vilniusa te je u razdoblju od 1368. do 1372. triput ratovao s moskovskim

vladarom Dimitrijem Donskim.

Nakon to je Dimitrije 1380. pobijedio Mongole u bitci na Kulikovom polju, pozicija

Moskve znaajno je porasla. Taj se datum obino uzima kao poetak nezavisnosti

Moskovske drave i proces integracije ruskih zemalja, kog sada predvodi Moskva. U tom

se razdoblju zapoinje jasno oitovati nacionalna zasebnost mlade ruske drave koja je

poivala na dvama glavnim elementima: mitskome shvaanju staroruske prolosti te na

sabornosti: okupljanju svih ruskih zemlja pod predsjedanjem Moskve. Ti e elementi

kapitalno utjecati na duh nacije te e kasnije obiljeiti i apstraktnu filozofsku misao.

Potpuno uobliavanje ruske nacionalne suverenosti dogaa se u 15. stoljeu, u

razdoblju vladavine Vasilja II. Slijepoga, te Ivana III. koji je za enu uzeo sestrinu

posljednjega bizantskog cara Konstantina XI. Sofiju Paleolog. Time su se u Rusiji uvrstili

utjecaji bizantske kulture, pojaale pretenzije ruskih careva na nasljedstvo carigradskog

prijestolja i poelo prihvaanje simbola carigradskog imperija.

RUSIJA CAREVA

Ivan IV. Grozni, nasljednik Ivana III. bio je okrunjen za moskovskoga cara 1547.

Nastavio je s reformama svojih prethodnika, ali je takoer vodio uspjene ratne pohode

na istoku drave ime je Rusiji pripojio Krimski kanat, Astrahanski kanat i Sibirski kanat.

Jedini veliki poraz Ivana Groznog bio je rat protiv Poljske 1577. 1582. Godine 1565. uveo je

sustavnu strahovladu (zvanu oprinina) koja je trebala smiriti konstantne pobune boljara

po emu je i dobio ime Grozni.

Posljedice politike Ivana Groznog u Rusiji su se osjeale sve do tunih vremena

(rus. ) razdoblja praznog prijestolja od 1605. do 1613. kada su se u

graanskom ratu sukobile dvije frakcije: jedna predvoena Borisom Godunovom i druga

predvoena Dimitrijem Samozvancem I. (tobonjim sinom Ivana Groznoga), kojeg je

podupiralo poljsko plemstvo. Nakon nekoliko godina vojnih sukoba u kojima je svaka

strana nastojala postaviti na prijestolje svoga kandidata, Zemaljski sabor je svojom

odlukom iz 1613. ustoliio dinastiju Romanovih, od kojih je prvi vladar bio Mihajlo I.

Romanov.

Nakon ustolienja dinastije Romanovih bile su prevladane posljedice unutarnje

krize, nastale za vrijeme vladavine Ivana Groznog. Popravila se i gospodarska situacija u

dravi, a crkva je, nakon neuspjelog pokuaja osamostaljenja, bila definitivno podvrgnuta

caru. Ruska drava utemeljena na plemstvu, crkvi i birokraciji postala je apsolutnom

monarhijom. Njezin je povijesni vrhunac bio u vrijeme vladavine Petra I. Velikog. U

njegovo vrijeme proveden je niz kapitalnih reformi: vojska je ureena na zapadnoeuropski

nain, sagraena je ratna mornarica i pokrenuta vojna industrija. Zahvaljujui tim


7

potezima Rusija je postigla dominirajuu ulogu na Baltikome moru i trajno, sve do

dananjih dana, postala sudionikom europske politike. Car je proveo reorganizaciju

boljarskog savjeta koji je 1711. godine zamijenio senat. Promjene su provedene i u

strukturama pravoslavne crkve na vrh koje je stao sam car. Takoer su se znaajno poeli

razvijati kolstvo i kultura: osnovane su svjetovne kole, reformirani su pismo, jezik i

kalendar.

RUSKI IMPERIJ

Godine 1721. car Petar I. prihvatio je naslov imperatora. No, naalost, politika svih

njegovih nasljednika bila je jako nestabilna. To se promijenilo tek za vladavine Katarine II.,

koja je uvela radikalne promjene u unutarnjoj i vanjskoj politici. Nakon rata s Turskom

1768. 1774. uspjela je Rusiji pripojiti teritorij na Crnome moru te izboriti pravo na

slobodnu plovidbu kroz tjesnace Bospor i Dardanelu. Nakon novih ratova s Turskom,

imperiju pripaja Krim te teritorije na Dnjestru. Zahvaljujui spretnoj politici onemoguila je

reforme u Poljskoj da bi je u savezu s Pruskom i Austro - Ugarskom okupirala. U 18.

stoljeu cvate kultura, umjetnost te prirodne i povijesne znanosti. Godine 1775. u Moskvi

se osniva sveuilite.

Njezin nasljednik Pavao I. nastavlja politiku ekspanzije te Rusiji pripaja Gruziju.

Njegov sin Aleksandar I., koji preuzima vlast od oca nepopularnog meu plemstvom,

zahvaljujui pobjedi nad Napoleonovom vojskom kod Moskve osigurava Rusiji

dominantan poloaj u Europi. Osim toga proirio je granice carstva zauzimajui kneevine

Finsku, Besarabiju, te Dagestan i Azerbajdan. Na Bekom kongresu 1815. na njegovu je

inicijativu osnovana Sveta alijansa, iji je cilj bilo ouvanje dotadanjeg reda u Europi, a

napose suzbijanje liberalnih pokreta.

Za vrijeme vladavine cara Nikole I. (1825. 1855.), nakon guenja ustanka

dekabrista (1925.) i ustanka u Poljskoj 1830. te Maarskog ustanka 1849., Rusija je stekla

nadimak andar Europe. Tek je poraz u Krimskim ratovima 1853. 1856. oduzeo Rusiji

vodeu ulogu u Europi.

Aleksandar II., koji je vladao od 1855. do 1881., dokinuo je kmetstvo te su u njegovo

vrijeme reformirani teritorijalna samouprava, gradska uprava, sudstvo, sluba u vojsci te

je ublaena cenzura govora i tiska.

Razvoj u drugoj polovini 19. stoljea

U vanjskoj politici Rusija je nastavila ekspanziju na istok (1860. osnovan je

Vladivostok), na Srednjem istoku zauzima teritorije sve do granica s Perzijom i

Afganistanom te nakon guenja otpora osvaja i Kavkaz.

Rat izmeu Francuske i Pruske (1870. 1871.) prua Rusiji priliku da se oslobodi

odluka Parikog traktata (1856.), koji joj je ograniavao slobodu kretanja na Crnome moru.


8

irenje panslavistikih ideja usmjerava zanimanje Rusije prema Balkanu, to je rezultiralo

novim ratom s Turskom (1877. 1878.).

Na unutarnjem podruju sve vie su rasli drutveni problemi. Raa se i utjecajan

narodni pokret, koji je pod svoju zatitu stavio seljake, vodei se u poetku idealistiko -

reformatorskim idejama, da bi se sve vie okrenuo u revolucionarno - teroristikom

smjeru sve do atentata na cara Aleksandra II.

Aleksandar III. (1881. 1894.) ponovno je uveo represivne mjere prema svim

revolucionarnim strujama, dok je u vanjskoj politici ostao u savezu s Pruskom i Austro -

Ugarskom.

Njegov nasljednik Nikola II. vladao je sve do revolucije 1917. godine. U to vrijeme

brzi razvoj industrije i porast radnike klase potaknule su razvoj radnikog pokreta.

Nastaju razne radnike organizacije, a pod utjecajem marksizma i prva marksistiki

orijentirana organizacija osnovana u enevi: Osloboenje rada 1883. Dvije godine

kasnije, Lenjin osniva Savez borbe za slobodu radnike klase. Godine 1905. porazom

Rusije u ratu s Japanom poinje revolucija. Pod njezinim utjecajem Nikola II. objavljuje

Oktobarski manifest koji navijeta ustav.

Nakon atentata na princa Ferdinanda zbog sukoba Austro - Ugarske i Srbije, Rusija

uvodi opu mobilizaciju 30. srpnja 1914. to izaziva porast tenzija na liniji Rusija - Njemaka

to napokon rezultira I. svjetskim ratom. Rat je izazvao kaos u privredi i politici te velike

potekoe u opskrbi gradova. U oujku 1917. zapoinje Februarski ustanak kojem je cilj

svrgavanje cara. Nakon pokuaja uspostave privremene vlade s premijerom, uslijed

radikalizacije nezadovoljstva, boljevici izvode vojni udar koji je uao u povijest pod

imenom Oktobarska revolucija.

Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

9

Poglavlje 2.

Filozofska obiljeja Rusije

Nakon to smo u prvom poglavlju kratko prikazali povijesne okvire u kojima

nastaje filozofska misao na prostorima moderne Rusije, moemo zakljuiti da su skoro

tisuu godina stanovnici Rus'i, a kasnije Rusije, kao dio Bizantskog carstva, obiljeeni

trajnim duhovnim, kulturolokim, drutvenim i mentalnim tragovima. Identitet ruske

kulture nosi peat antropocentrizma s posebnom osjetljivou za drutvena i povijesna

pitanja doivljavana na eshatolokoj i mesijanskoj razini. Sve je to, bez sumnje, pod

utjecajem Istoka. Ruskoj religioznoj tradiciji vlastita je vizija drutva poput Bojega

kraljevstva koje se ostvaruje ovdje i sada, u konkretnom zemaljskom kraljevstvu iji vladar

(car) ima ne samo zemaljski, nego i boanski karakter koji ga situira u sredite poslanja

Crkve. Takvo kraljevstvo suprotstavlja se ostatku svijeta poganskog, islamskog,

latinskog, ak i nemoskovskog, jer e se iz njega preporoditi i ustati novi Narod.

Zanimljiva je takoer popularnost i trajnost sintagme Moskva, trei (i posljednji) Rim

uvijek s naglaskom na apokaliptiku i milenarizam. Ako su se u drugim zemljama i

pojavljivale sline tendencije, one su uvijek ostajale na rubovima mentaliteta, dok su se u

Rusiji pretvorile u hijerokraciju1, idolatriju, apoteozu nacije.

Tendencije sakralizacije carske vlasti, preuzete od Bizanta, rasle su s vremenom:

car je bio zemaljski Bog, slika Boja da bi u filozofiji Volockog postao toka u kojoj

duhovna stvarnost ulazi u povijesnu. Koncepcija cara kao zemaljskog Boga povlaila je

sa sobom opasne posljedice: drav a istine u shvaanju zagovornika koncepcije Josipa

Volockog nije poznavala nikakva prava, samo dunosti: dunost podanika je sluiti caru, a

dunost gospodara je sluiti Nebeskome Kralju.

Carevi su bili uvjereni da pravoslavlje predstavlja normu ivota ne samo za

pojedince nego i za cijeli narod: Sami Bog trai od nas poslunost prema najviem

autoritetu cara, ne iskljuivo zbog straha nego na svjestan nain. Glavno poslanje cara

bilo je ostvarivanje Boje istine na zemlji. Ideja drav e istine s pobonim i svemoguim

vladarom koji neposredno ostvaruje tu istinu imala je ogromnu snagu privlaenja svih

slojeva ruskoga drutva. Alternativa toj koncepciji, koja je potjecala od svetog monaha i

filozofa Nila Sorskog (1433.-1508.) i duhovne sredine staraca iza Volge, pokuavajui

ouvati opoziciju izmeu carske i boanske vlasti te usredotoiti djelovanje Crkve na

1 (gr. hiers sveti, moni + krtos vlast)


10

striktno duhovne zadatke, ispala je znatno manje utjecajna. I tako Nikolaj A. Berdjajev pie

da je Josip Volocki zastupnik pravoslavlja koje opravdava i posveuje moskovsko carstvo,

dravnog pravoslavlja, koje je postalo imperijalno pravoslavlje. On je zagovornik okrutnog

kranstva, skoro sadistikog, pohlepnog za vlau, koje progoni i kanjava krivovjerce i

neprijatelj je svakoj slobodi. Nil Sorski je zagovornik duhovnog i mistinog shvaanja

kranstva, branitelj slobode u shvaanju onog vremena: nije povezivao kranstvo s

vlau i bio je protivnik progona i zlostavljanja krivovjeraca.

Pobjeda utjecaja stavova slinih Volockovim imala je svoje posljedice: Ako je na

Zapadu pitanje spasenja postajalo sve vie osobna stvar pojedinca, u Rusiji je to jo uvijek

bio glavni zadatak drave.

U ruskoj ideologiji eksponirano mjesto zauzima takoer ideja samoderav ija,

koja je bila shvaena kao konstitutivno naelo Rusije. Vlast nije cilj samoj sebi kako je to

u sluaju apsolutizma ili autokratizma na zapadu samoderavije oznaava takvo

ureenje drave u kojem car i narod ostaju u organskoj povezanosti: ne postoji samovolja

vladara i u isto vrijeme ovisnost naroda nije ropska. Kako su smatrali mnogi povjesniari,

upravo samoderavije u potpunosti odgovara duhu ruskoga naroda i uva ga od

zapadnjakoga politikog utilitarizma. Uzajamno povjerenje temelj je odnosa izmeu

naroda i vlasti tako da je povezanost unutarnja, a ne vanjska. Smisao samoderavija

predstavlja iskorak iz politikih dimenzija, poprima religiozno - moralna obiljeja, ono je

Svetinja. Stoga je stalni problem politiko - pravnog doivljavanja Rusije bilo pitanje

teokracije. Vjernost ideji samoderavija trebala je Rusiji osigurati veliinu i mo, a svako

odstupanje od te ideje trebalo je sa sobom povlaiti boanske kazne, sve do propasti

same drave.

Karakteristina obiljeja ruske religioznosti i duhovnosti bila su: radikalni

maksimalizam, izuzetno izraeno usmjerenje na totalitet: sve ili nita, ali takoer i

mistiki realizam koji priznaje realnost empirijske stvarnosti, ali uoava iznad nje

hijerarhijski viu stvarnost. S mistikim realizmom bila je povezana i teokratska ideja

kranstva, koja je pozivala da sve to je vidljivo i empirijsko bude proeto onim to je

boansko i mistiko na nain da svi oblici drutva, kao i naini ivota pojedinaca, budu

preobraeni djelovanjem boanskih sila u svijetu. To je, naravno, povlailo za sobom

opasnost sakralizacije razliitih empirikih oblika ivota o kojima smo ve spominjali:

Rusije, carske vlasti, naroda, opine (seoske zajednice). I tako se ve u staroruskim

ljetopisima javlja ideja usmjeravanja povijesti na odreeni cilj, a zatim i eshatoloka

perspektiva vremena, koja svoje ispunjenje nalazi u vjenosti.

Otkupljenje i obnova stvorenog svijeta bila je shvaana kao osloboenje od vlasti

Sotone. Pashalno otajstvo imalo je kozmike dimenzije: Pasha je bila spasenje svijeta,

preobraenje svega i obnova stvorenja, pobjeda nad paklom i smru, uskrsnue mrtvih i

kraj idolopoklonstva. Kozmiki motivi u staroruskim homilijama dale su poetak dugoj

tradiciji ruskoga kranstva, koja je izraavala nadu za spasenje majke - zemlje. Nova,

obuena u ljepotu, zemlja, sveta majka usporeivana s Majkom Bojom, postala je dio


11

eshatoloke vizije preobraenja cijeloga svemira.

Fedotov u svom poznatome radu The Russian Religiuos Mind izraava uvjerenje da

je ideja spasenja u ruskome izdanju ideja spasenja Majke Zemlje, eshatoloka vizija

pobjede kozmikih dimenzija i preobraenja cijele prirode.

Nije teko ukazati na injenice koje su potencirale eshatoloko usmjerenje povijesti

Rusije: pad Carigrada i s time povezana ideja treega Rima, eshatoloka iekivanja koja

se javljaju krajem 15. stoljea, hereze i sekte, pogotovo raskol koji je uslijedio reforme

patrijarhe Nikona u 17. stoljeu (nastanak starov jeraca rus. )2.

Perspektiva tisuljea kranstva u Rusiji je jo vie naglaavala eshatoloko obiljeje

ruskog pravoslavlja i mentaliteta. N. Berdjajev zato tvrdi: Ruski je narod, bilo u svojoj

metafizikoj prirodi, bilo u svojem zemaljskom poslanju, narod kraja. Rus eli uvijek

drugaiji ivot, drugi svijet i konstantno je nezadovoljan ovime to jest. Vlastitost

strukture ruske due je usmjerenje prema eshatologiji.

Od Bizanta preuzet lik Krista - Pantokratora, koji izaziva strah i tjeskobu,

potencirao je jo vie viziju stranoga suda, dok su religija i umjetnost veliinu zla koje je

ovjek kuao u ovome ivotu (individualni grijeh, kolektivna krivnja: ratovi, zaraze i slino)

interpretirale u eshatolokim kategorijama.

Najdublja crkveno - idejna kriza koja je tu zemlju pogodila bio je raskol uslijed

protivljenja reformama liturgije koje je htio provesti Nikon s ciljem ispravljanja obreda i

liturgijskih knjiga ruske ortodoksije prema grkoj ortodoksiji. U oima starov jeraca bio

je to atentat na Svetu Rus'. U kategorijama pravoslavnog naina razmiljanja koje ne

doputa srednju kategoriju izmeu spasenja i osude, nedostaje mjesto za neutralnu sferu

vrijednosti: prostor za neutralna ponaanja i institucije koje ne bi nuno morale biti ili

svete ili grene, odnosno dravne ili protudravne, dobre ili loe. Zato ruska

pravoslavna tradicija ne poznaje pojam istilita. Odatle dolazi etiki maksimalizam i

nezadovoljstvo djelominim uspjesima ili djelominim porazom.

Kada su temeljni oblici ruske kulture ve poprimili jasan i izraeni oblik, zavrila je i

vjekovna izolacija Rusije. Nastanak novovjekovne ruske misli dogaa se na prijelazu iz 18.

u 19. st. te je povezan s reformama Petra I., to je, prije svega, znailo otvaranje prema

zapadu. Karakteristina za novovjekovnu kulturu, dezintegracija je vezana uz ucjepljenje i

irenje nove kulture unutar tradicionalne ruske, te postupno izdvajanje sfere profanum - a

iz podruja sacrum - a. Porast napetosti izmeu te dvije sfere rezultirao je bolnim

osjeajem podijeljenosti, alijenacije, a u konanici i krivnje. U tom periodu, polovino

europeiziranje Rusije dovelo je do gubitka njezinog drutveno - kulturalnog jedinstva, dok

su se ruski intelektualci nali u unutarnjem razdoru izmeu staroruske tradicije te

vrijednosti i normi europske civilizacije.

Rus' je od Bizanta preuzela stav opozicije i nepovjerenja prema heretikom,

2 Raskol uslijed protivljenja reformama patrijarha Nikona 1652. nastaju starovjerci (rus. ).


12

nazovikranskom, pokvarenom i grenom Zapadu, no ipak, od vremena Petra I. Europa

je postala neizbjena toka ruskog samoodreivanja. Tradicionalno rusko stereotipno

miljenje o Zapadnoj Europi je bilo sljedee: obiljeava ju jednosmjerni vanjski razvoj

kulture, atrofija duhovne strane ivota, gubitak sposobnosti odnosa s Apsolutom,

kontaminacija duhovnosti poganskim racionalizmom, prevladavanje pravnih veza,

sukobljavanje na razini materijalnih interesa, individualizam destruktivan za zajednicu.

Predviena propast Zapada bila je shvaana kao izazov i prilika: Rusija bi trebala izai na

svjetsku scenu. Kraj Europe3 oznaavat e ulazak Rusije i cijele slavenske rase na svjetsku

pozornicu povijesti kao odluujue duhovne sile.

Problem uzajamnog odnosa Rusije i Europe postao je sredinji problem ruske misli

u 19. stoljeu. Arhetipski stavovi spram tog otuenja bili su odreeni sljedeim

smjerovima: ideja odbacivanja kulturnih utjecaja Zapada i okretanje prema staroruskoj

tradiciji slavenofilska opcija; program dosljedne europeizacije itavoga drutvenog reda

u Rusiji okcidentalistika opcija, relativizacija postojeeg razdora izmeu Zapada i Rusije

zamjenom kulturne tradicije (bilo jedne bilo druge opcije) slobodnim izborom vrijednosti

nihilistika opcija; pokuaj opravdanja bitnog jedinstva zapadnih i ruskih vrijednosti i

njihova sintetiziranja u jedno narodnicka opcija.

Polovinom 19. stoljea ruskim filozofskim ambijentom dominirali su utjecaji

njemakog idealizma, uglavnom Schellinga i Hegela. U ezdesetim godinama istog

stoljea zamijenili su ih materijalisti (Bchner, Vogt) i pozitivisti (Comte, Mill, Spencer).

Posebno je popularna postala Comteova teorija o trima fazama umnog razvoja

ovjeanstva, prema kojoj bi teologija i metafizika trebale biti nadomjetene empirijskim

znanostima. Pisarjevov4 nihilizam, koji je ograniio autonomiju ljepote i umjetnosti,

postao je svjetonazorom veine intelektualaca, zajedno s anarhizmom, narodnictvom, a

kasnije i marksizmom. Prisjetit emo se da je narodnictvo () pokret nastao

u razdoblju od sedamdesetih do devedesetih godina devetnaestog stoljea, koji je

propagirao protufeudalne ideje pomijeane s kritikom buroaskog napretka, pozivajui

pritom na seljake bune, svrgavanje cara i uvoenje odreenih oblika socijalizma (tzv.

agrarnog socijalizma) u Rusiji, kojemu su nukleus trebale biti seljake zajednice opine

().

Politika instrumentalizacija religije, diskreditiranje Crkve u oima ruskih

intelektualaca te rascjep izmeu vjere i savjesti stvorili su duboku prazninu koju su nekako

morale popuniti svjetovne ideologije, koje bi poprimale obiljeja imanentnih eshatologija.

Agrarna reforma i dokidanje kmetstva 1861. godine otvorili su pred Rusijom iroki

put prema kapitalizmu. I dok su vladavinu imperatora Aleksandra II. pratile oprezne

liberalne i konstitucionalne tenje, atentatom narodnickog terorista na cara 1881. godine

3 Europa - kako je danas definiramo - arbitrarno se proiruje do Urala tek zalaganjem Katarine II. Velike (1729.-1796.)

4 (1840.-1868.)


13

one su bile prekinute. Nakon toga, poveavala se polarizacija izmeu revolucionarnih i

konzervativnih snaga: izlaz prema narodu i terorizam s jedne strane te promjena

romantike ideologije slavenofila u imperijalni panslavizam i ruski ovinizam s druge

strane.

Prijelaz izmeu 19. i 20. stoljea rusko srebrno doba donio je sa sobom religijsko

- filozofski i kulturalni preporod. Njegov je jedinstveni pretea bio aadajev, a njegovo su

djelo svatko na svoj nain nastavili Leontjev, Dostojevski i Solovjov. U to doba vani su bili

takoer utjecaji neokantizma: Schopenhauerova, Hartmanova i Nietzscheova. Vaan

pokuaj odmicanja od narodnictva tradicionalne pozicije ruskih intelektualaca, koja je u

svoj konanici vodila prema nihilizmu poduzeli su kasnije autori famoznog asopisa

Putokazi (): Bulgakov, Berdjajev, Frank, Rozanov, estov, Florenski. Inspirirani

koncepcijama Vladimira Solovjova, pokuavali su izgraditi novu religijsku svijest preko

refleksije nad vlastitostima pravoslavlja i Rusije naspram zapadnih ideja: Razlika izmeu

tiine i pokreta, izmeu kontemplacije i rada, izmeu muenikog trpljenja i borbe protiv

zla, to je ono to psiholoki i metafiziki razlikuje pravoslavlje od katolianstva i

protestantizma; a budui da je religija dua nacije, u isto vrijeme dijeli i suprotstavlja Rusiju

zapadnim narodima.


14

Poeci ruske filozofije

FILOZOFSKO NASLIJEE CRKVENIH OTACA

Naslov filozofa u drevnoj je Rusiji dobivala osoba koja se isticala s obzirom na svoju

kulturu. Bez sumnje takav je naslov dobio Vladimir I. Veliki, kijevski knez iz dinastije

Rurikovia uz objanjenje da takvog filozofa nije bilo niti e ikada biti meu Rusima. Jo

je znaajnija injenica da djelo Ivana Damaanskog iz 10. stoljea, koje je preveo Ivan

Egzarh iz Bugarske, sadri takozvana Filozofska poglavlja, tj. filozofske komentare tog

teolokog djela. To su prva mjesta u povijesti Rusije u kojima se susreemo s filozofijom.

Znamo da jedan od arkijih zagovornika Ivana Damaanskoga, Maksim Grk5 svetac

Pravoslavne crkve iz 16. stoljea savjetuje ruske mudrace da se vjerno dre knjiga Ivana

Damaanskog: Ako to bude obdravao, bit e veliki teolog i pravi filozof6.

Meutim, kako smo to pokuali prikazati u uvodnom dijelu, Rusi uslijed burne

povijesti i politikih potresa nisu ba imali prilike i vremena za filozofiranje te su ostali

nekako po strani velikih intelektualnih pokreta koji su se dogaali na zapadu Europe.

tovie, srednjovjekovni spisi bili su potpuno zagonetni za istone Slavene, jer su se u

njima iznosili problemi koji su se pojavili tek nakon raskola te su tako bili u konfliktu s

miljenjem otaca Crkve. ak se ni tomizam, koji je na rusko tlo pokuavao uvesti kijevski

mitropolit Petar Mohila (1574. 1647.), nije uspio na tome tlu ukorijeniti na due vrijeme.

Kako je ve spomenuto u poglavlju Ruska povijest u pozadini ruske misli, ruski je

narod kranstvo primio 988. godine, no prvu predodbu o tome to je filozofija, taj je

narod stekao tek kada su djela otaca Crkve bila prevedena na starocrkvenoslavenski jezik.

Prije 12. stoljea, Rus' je imala na raspolaganju prijevod teolokog sustava sv. Ivana

Damaanskog, tonije, trei dio njegova djela Tono izlaganje o pravoslavnoj vjeri.

Premda je filozofski uvod u to djelo bio preveden tek u 15. stoljeu, pojedini su fragmenti

spomenutog djela bili u opticaju u raznim prijepisima ve od 1073. godine te se godine,

naime, pojavljuju u Izborniku Svjatoslava. U 14. stoljeu bila su prevedena djela Dionizija

Areopagita zajedno s naukom sv. Maksima Ispovijedaoca. Ta su se djela zajedno s ostalim

djelima Crkvenih otaca nalazila u manastirima irom Rusije. Ipak, pomou te relativno

skromne literature neki su predstavnici klera u Rus'i pokuavali nastaviti i produbiti

filozofske i teoloke radove, nastale u okvirima bizantske kulture. U njih se ubrajaju

mitropolit Petar Mogila (17. stoljee) i episkop Teofan Prokopovi u poecima 18. stoljea.

Tu bi trebalo spomenuti Ukrajinca Grigorija Savia Skovorodu, roenog 1722.

5 Zvao se zapravo Michael Trivolis ( na grkom, odnosno na ruskom)

6 PG 94, 521 - 676


15

Studirao je na, za te prostore, famoznoj Kijevskoj akademiji od 1734. do 1753. s prekidima

zbog putovanja Europom: godine 1745. 1750. proveo je u Maarskoj. Kasnije mu je

ponueno mjesto profesora na Moskovskoj teolokoj akademiji, ali je odbio tu ponudu,

smatrajui da bi rad u crkvenoj instituciji skuio vidike njegove misli. Zato je 1759. godine

prihvatio biti predava na Akademiji u Harkovu. Drao je predavanja iz pjesnitva,

sintakse, grkog jezika i etike. Zbog potonjeg kolegija imao je otar sukob s drugim

predavaima na Akademiji, zbog ega je 1769. godine definitivno napustio predavanje.

Skovoroda je imao aspiracije biti ruski Sokrat. Mnogi ga smatraju prvim pravim

ruskim filozofom. Otro se suprotstavljao prosvjetiteljstvu, no sam nije imao neki

odreeni smjer u svojoj filozofiji, a nije ni zastupao stavove Pravoslavne crkve. Svojim je

ivotom zastupao svjetonazor koji je po njegovu miljenju trebao biti iznad odreene

religije, iako je sam crpio nadahnua uglavnom iz Biblije i crkvenih otaca. S obzirom na

filozofiju ovjeka zastupao je antropoloki dualizam: u ovjeku se nalaze dva principa:

materijalni (tijelo) i duhovni (dua), zbog ega je i doao u sukob za vrijeme profesorskog

rada na Harkovskoj akademiji.

PROSVJETITELJSTVO

Proces formiranja prosvjetiteljske misli u Rusiji protee se na nekoliko desetljea.

Njegovu genezu nalazimo u reformama Petra Velikoga, koje su preobrazile Moskovsko

kneevstvo u europeizirani Ruski imperij. Meu bliskim suradnicima Petra Velikoga bilo je

onih koji su predstavljali racionalistiku kulturu ranoga prosvjetiteljstva. Jedan od njih bio

je Teofan Prokopovi (1681. 1736.), istaknuti crkveni djelatnik, pitomac, a kasnije i rektor

Kijevske akademije, te Vasilij Tatiev (1686. 1750.), povjesniar i gospodarski djelatnik.

Ipak, veina povjesniara poetak zrelog prosvjetiteljstva u Rusiji datira tek u drugu

polovicu 17. stoljea, usporedno s dolaskom Katarine II. na prijestolje (1762. 1796.).

Cilj reforme Petra Velikoga bila je to bra i uinkovitija modernizacija drave u

vojnom, administrativnom i tehnolokom pogledu. Car nije namjeravao uvoditi neku novu

politiku doktrinu njegovo je razmiljanje bilo isto utilitaristiko i prezirao je apstraktne

ideje, ne razmiljajui uope o dalekosenim posljedicama svoje obnove. Planirao je iz

programa Akademije u Moskvi jednostavno izbaciti katedru teologije i filozofije i na

njihovo mjesto uvesti primijenjene znanosti: medicinu, vojnu strategiju, administraciju i

graevinarstvo. I njegovi su nasljednici davali prednost praktinim problemima ispred

teoretskih i ideolokih pitanja. Kako je kasnije primijetio Georgij Plehanov oni su na

prosvjetiteljstvo gledali s gledita neposredne praktine koristi.

Nakon smrti Petra Velikog zanimanje za zapadnu kulturu jako je oslabilo i tek je za

vrijeme carice Elizabete (vladala je 1741. 1762.) kultura ponovno procvala: slikarstvo,

arhitektura, a to je jo vanije, prijevodi zapadnih filozofa. Godine 1755. osnovano je

Moskovsko sveuilite i to najvie zalaganjem Mihajla Lomonosova (1711. 1765.), koji je

eljan znanja otputovao u Njemaku studirajui tamo naine obrade metala, no imao je


16

irok spektar interesa. Bavio se fizikom, kemijom, geografijom, povijeu, filologijom i

pridonio je razvitku svih tih znanosti. Smatrao je da sve treba prouavati na osnovi

promatranja i eksperimenata. Njegovo materijalistiko gledanje na svijet dovelo ga je u

sukob s postavkama, za ono vrijeme, najviih autoriteta kao to su Leibniz i Newton. Prvi

je dokazao zakon o ouvanju materije, tvrdei da je koliina materije prije kemijske

reakcije i poslije ista. Bavio se i astronomijom te je, na temelju refrakcije svjetlosti na

rubovima Suneve ploe prilikom prolaska Venere, prvi otkrio da je taj planet okruen

atmosferom kao i Zemlja. Posebno su vani njegovi radovi iz geologije, u kojima je u

mnogoemu bio ispred svoga vremena, no veliku je pozornost prije svega posveivao

praktinoj primjeni znanosti.

Za vrijeme vladavine Katarine II. situacija se radikalno mijenja. Prosvijetljeno javno

mnijenje osamostaljuje se i odjeljuje od dvorskih krugova. Prevode se mnoga djela

francuskih i njemakih prosvjetiteljskih pisaca: Voltairea, Diderota, Helvetiusa, Rousseaua

te oni postaju veoma popularni meu ruskim plemstvom. Stiglo je vrijeme refleksije nad

drutvenim i moralnim posljedicama te perspektivama zapoete europeizacije. Uslijed

vee moralne osjetljivosti poinje se primjeivati vie drutvenoga zla i otrije nego prije

reagirati na njega. Slobodna misao in statu nascendi poela je traiti uzroke zla u prije

neosporivim strukturama dravne vlasti. Na taj se nain u Rusiji stvaraju zaeci moderne

politike opozicije, dotad nepostojee, to je, naravno, ohladilo reformatorsku gorljivost

carice koja se vratila na put represija, izazivajui na taj nain jo vei rascjep izmeu vlasti i

intelektualnih elita.

KATARINA II. I FILOZOFIJA PROSVJETITELJSTVA

Unato njemakom podrijetlu Katarine Velike, za vrijeme njene vladavine ruski je

intelektualni ivot pao pod nadmoni francuski utjecaj. To je pozitivno djelovalo na ope

zanimanje za filozofiju u Rusiji. Tako je zavrio utjecaj filozofije Christiana Wolffa, iji je

zagovornik u Rusiji bio Petar I. i njegovi nasljednici. U Rusiji se pojavila profesionalna

prosvjetiteljska filozofija potpuno neovisna o religiji.

Tu treba spomenuti Jakova Kozjelskog7 (1728. 1793.), roenog u Ukrajini i

obrazovanog na Moskovskoj akademiji znanosti, koji je 1768. objavio knjigu Filozofski

prijedlozi (e ) prvi sistematski prirunik (teaj) filozofije u

Rusiji. Sluei se popularnim prirunicima logike, metafizike i moralne filozofije njemakog

filozofa Baumeistera, kritiki ih obrauje. Izruguje se prije svega njemakom formalizmu

koji se usredotouje na probleme nebitne kako je smatrao za ljudski ivot. Kozjelski

zagovara autonomnost filozofije spram svih oblika teologije. Smatrao je filozofiju

znanou koja istrauje principe naravnih, logikih i moralnih istina. Najveu je teinu

Kozjelski davao praktikoj filozofiji, u emu danas moemo prepoznati opu sklonost

7 () mlai jer je imao istoimenog brata.


17

ruske filozofske misli: praksa prije teorije. Pojanjavao ju je, dodue, na apstraktan nain,

no imajui na umu vrlo konkretne stvari; naime, nadao se da e plod njegovih razmiljanja

utjecati na rad Komisije za izradu novog zakonika. To legislativno tijelo osnovala je

Katarina II. kao prividni izraz elje za liberalizacijom autokratskog sustava vlasti. Najveim

eksponentom praktine filozofije Kozjelski je smatrao Rousseaua, dijelei njegovu

idealizaciju izgubljenoga prirodnog stanja stvari (naravi). Osuivao je rasipnost, drutvenu

neravnopravnost, a hvalio radniki stale.

S obzirom na prve fascinacije ruske slobodne misli prosvjetiteljstvom elimo

spomenuti dva imena: Dimitrij Anikov8 (1733. 1788.) i Sjemjon Desnickij9 (1740. 1789.).

Anikov, prvi ruski prosvjetitelj, kao filozof, logiar i matematiar bio je profesor

Moskovskog sveuilita. Dao je svoj doprinos ruskoj antropologiji traktatom o vezi izmeu

ljudske due i tijela u kojem je najprije predstavio tri mogue koncepcije: materijalistiku,

idealistiku i dualistiku da bi se nakon svojih razmiljanja priklonio onoj idealistikoj.

Njegovo shvaanje odnosa - pretpostavlja djelovanje due na tijelo, a ne samo

paralelizam dvaju redova pojava (duhovnih i tjelesnih). Za njega je odluujui bio moralni

argument: prihvaanje uzajamne nezavisnosti due i tijela, poput Nicolasa Malebranchea i

Leibniza, pogaa same temelje etike jer povlai sa sobom nemogunost due u

sprjeavanju grenosti tijela to implicira da dua ne snosi nikakvu odgovornost za tijelo.

Osim kratke rasprave o svojstvima ljudske spoznaje iz 1770. s kasnijim dodatkom o

potekoama u ljudskoj spoznaji iz 1774., u kojima zastupa teoriju o trima stupnjevima

spoznaje: osjetilna, pojmovna, koja uokviruje osjetilne doivljaje te pojmovno razmiljanje,

Anikov je i autor Rasprava o principima i podrijetlu prirodnog tovanja bogova koja je

izazvala velike kontroverzije pa je odlukom Svete sinode osuena i javno spaljena, premda

je, formalno gledano, djelo predstavljalo kritiku analizu prirodne religioznosti i nije bilo

direktno upereno protiv kranstva.

Sjemjon Desnickij, prvi ruski teoretiar prava, primio je naobrazbu najprije na

Moskovskom sveuilitu, a kasnije u Glasgowu, gdje je studirao kod Adama Smitha. U

svojem djelu iz 1768. Rije o neposrednom i jednostavnom nainu nauavanja prava

zacrtava svoju viziju drutvene filozofije, pristupajui drutvenim pojavama s povijesnog i

evolutivnog aspekta. Kritizirajui tradicionalnu koncepciju zakona prirode, Desnickij

dokazuje da bi se, umjesto da se raspravlja o izmiljenim fazama kroz koje toboe prolazi

ovjeanstvo, trebalo pozabaviti podrijetlom i povijesnim razvojem vlasnitva,

posjedovanja i nasljea. Tu svoju misao Desnickij je kasnije razvio u Pravnoj raspravi o

nazorima raznih naroda s obzirom na vlasnitvo te o razliitim nainima suivota objavljenoj

1781., gdje razlikuje etiri razvojne faze ekonomskog suivota: lovaku, pastirsku, ratarsku

i trgovaku. Potonju je smatrao najviim stupnjem razvoja. Sa svakom od tih etapa

8

9


18

povezan je jedan oblik posjedovanja privatno vlasnitvo pojavljuje se tek u ratarskom

razdoblju, dok se vlasnitvo u smislu prava na slobodno raspolaganje posjedom pojavljuje

tek na posljednjoj etapi. Sline je odnose Desnickij pronaao u razvoju obitelji, to je

opisao u svome Pravnom traktatu o principima i podrijetlu braka 1775. godine.

Aleksander Radiev vrhunac prosvjetiteljstva

Govorei o prosvjetiteljstvu, ne mislimo samo na

odreeno razdoblje u povijesti filozofije ili na neko openito

razdoblje, nego i na onaj ui smisao ili znaenje u kojem

prosvjetiteljstvom zovemo racionalistiku filozofiju

univerzalistikog karaktera, koja je po svojim ciljevima usmjerena

protiv feudalnog sustava. U tom je smislu rije prosvjetiteljstvo

sinonim slobodne misli koja, pozivajui se na razum

(racionalizam) i narav (naturalizam), dakle na stvari koje su

zajednike svim ljudima, tei oslobaanju svakog pojedinca od

veza stalea ili klase u kojoj ga je zapalo ivjeti. U tom se smislu iluminizam karakterizirao

stupnjevitou, koja je pripadnike naizgled iste filozofske provenijencije razlikovala u

mnogim pojedinostima. Ostajui u okviru ruske prosvjetiteljske misli, valja primijetiti da je

najradikalniji i najkonzekventniji mislilac, moemo rei prosvjetitelj par excellence, bio

Aleksander Radiev.

Podrijetlom je iz bogate plemike obitelji. Njegovi su roditelji bili obrazovani te

humani prema kmetstvu koje im je bilo podlono, to je u to vrijeme i u seoskoj sredini u

kojoj su ivjeli, bila rijetkost. Seljaci su to znali cijeniti pa su za vrijeme Pugaovljeve

seljake bune sklonili cijelu njegovu obitelj u svoje kue.

Carica Katarina poslala ga je na studiji prava u Leipzig gdje je upoznao filozofiju

Leibniza i Wolffa te filozofiju francuskih prosvjetitelja. Posebno se zanimao za Helvetiusa,

Rousseaua i Mablyja. Nakon povratka u Rusiju nema hrabrosti objavljivati svoja djela i tek

je 1789. u asopisu Bjesjedujuij gradjanin anonimno objavio odlian traktat Razgovor o

tome to je sin domovine. Godinu dana nakon toga izlazi Putovanje iz Petrograda u Moskvu

jedno od najboljih djela prosvjetiteljske knjievnosti i na europskoj razini. Odvanost

pisca u tome djelu bila je toliko velika da se, unato svim dozvolama koje je dobio od

vlasti, nije naao ni jedan izdava koji bi imao smjelosti otisnuti Radievljev rukopis pa ga

je tiskao on sam nakon to je nabavio potrebne strojeve.

Pojavljivanje djela izazvalo je pravu oluju. Carica Katarina je, nakon to je proitala

knjigu, Radieva proglasila veim buntovnikom od samoga Pugaova zbog ega je

Radiev odmah bio uhien i osuen na smrt. Carica ga je velikoduno pomilovala i poslala

na desetogodinju robiju u Sibir, gdje se neko vrijeme bavio ekonomskim i prirodoslovnim

pitanjima (geologija). Tamo je i napisao djelo pod naslovom: O ovjeku, njegovoj smrtnosti


19

i besmrtnosti objavljeno 1809., kojemu emo posvetiti malo vie prostora.

Nakon smrti Katarine II., car Pavao I. amnestira Radieva, koji zatim poinje raditi

u Legislativnom povjerenstvu. Meutim, svi njegovi prijedlozi smatraju se preradikalnima i

bivaju sustavno odbacivani. Godine 1802. Radiev je poinio samoubojstvo (moda zbog

depresije i razoaranja). Ipak, mnogi njegovi suvremenici smatrali su taj in promiljenom

odlukom politikog prosvjeda.

RADIEVLJEVE IDEJE

U svojim razmiljanjima o poloaju ovjeka u drutvu Radiev je polazio od teze da

se u temelju drutva nalazi drutveni ugovor, ijom snagom se svaki pojedinac utke

odrie dijela uroene slobode radi vlastite sigurnosti i opeg dobra. Naravno da je takvo

shvaanje veoma idealistiko jer okree odnos pravo drutveni ivot, a u isto vrijeme i

racionalistiko, jer smatra da je temelj i princip drutva svijest, racionalne odluke

pojedinaca, dok cjelokupnost drutvenih odnosa pokuava svesti na racionalnu

povezanost u obliku ugovora. Takva je shema u to vrijeme bila zaista revolucionarna i

uprta ne samo protiv despotske vlasti tog vremena, nego i protiv svakog tradicionalizma:

iz Radievljeve koncepcije proizlazi zakljuak, da ako su ljudi bili ti koji su voeni

razumom i vlastitom koriu osnovali drutvo, onda ti isti ljudi imaju pravo ustati protiv

svake forme drutvenog ivota kojoj se ne moe dokazati racionalnost i korisnost.

Kada je rije o moralu, Radiev nije bio vie toliko racionalno radikalan pa je

smatrao da je utemeljen na obiajima.

Prvotno, preddrutveno stanje Radiev je zamiljao kao ivot izoliranih

pojedinaca, koji su slobodni od bilo kakve podlonosti. Takvo prirodno stanje nije se

moglo odrati zbog ljudskog nesavrenstva, tako da su se ljudi povezali u narode i tako od

individualnog preli u drutveno stanje. Radiev nije vidio u naciji nikakvu kolektivnu

duu, odnosno nadindividualnu cjelinu, jer je njegovo shvaanje naroda posve

racionalistiko i individualistiko. Narod je skup graana, zajednica ljudi koji su se

povezali kako bi zajednikim silama stvorili sebi koristi i pruili sigurnost; on je drutvo

koje je podlono svojoj vlasti. Budui da su svi ljudi po naravi slobodni i nitko nema pravo

liiti ih slobode, osnivanje drutva uvijek zahtijeva stvarni ili pretpostavljeni dogovor.

Kako je ovdje vidljivo, narod je za Radieva samo pravni pojam poistovjeen s drutvom,

dok je drutvo za njega neodvojivo od dravne organizacije. ak je i pojam domovine za

Radieva pravni pojam, koji oznaava skup ljudi povezanih vezom zajednikih prava i

graanskih dunosti. Posebno jasno govori o tome u svojemu Razgovoru10. Po njegovu

miljenju, sin domovine moe biti samo ovjek koji ima graanska prava; kmetovi nisu

mogli biti nazivani sinovima domovine, budui da se nalaze pod jarmom ropstva te nisu

lanovi drave, nisu ni ljudi, nego strojevi kojima upravljaju tirani, oni su mrtvaci, radna

10 spomenuti Razgovor o tome to je sin domovine


20

stoka.

Radiev je prema uobiajenoj shemi razlikovao naravno od graanskog prava.

Prvo je nepisano, uroeno i neodvojivo od ljudskoga bia, dok je drugo pisano, doneseno,

koje je nastalo tek nakon to su pojedinci sklopili drutveni ugovor. Sustav koji se

najvie protivi naravi je despotizam, u kojem vlast vladara stoji iznad svih zakona.

Polazei od teze izraene u Putovanju da je ak i najgori zakon neki oblik drutvene

povezanosti, Radiev smatra da je pravna drava temeljni uvjet pravednog

funkcioniranja drutva: stanje u kojem drutvene zakone potuju svi graani ukljuujui i

vladara. Meutim Radiev dodaje da sama zamjena samovoljnog vladara vladavinom

prava nije dovoljna, radi se o tome da ne bi graanski zakoni bili u suprotnosti s naravnim

zakonima te da izvor zakona proizlazi iz volje itavoga naroda. U sluaju konflikta izmeu

graanskog i naravnog zakona, Radiev prednost daje naravnome zakonu.

Za Radieva je idealno politiko ureenje bila republika. Nije se slagao s

Rousseauom da je republika mogua samo u malim zemljama, dok je u velikima nuna

monarhija. Kao idealan je primjer za Rusiju navodio trgovake republike stare Rusije:

Novogrodsku i Pskovsku, u kojima je knez imao vrlo ogranienu vlast dok je narod

sakupljen na vijeanju jedini vladar. Za Radieva su te injenice bile dokaz da je Rusima

uroena ljubav prema slobodi, a apsolutistika vlast cara posljedica je brutalnog nasilja

izvrena nad cijelim narodom.

Svoja je uvjerenja o filozofiji povijesti Radiev izrazio u poznatom aforizmu: Ovo

je zakon prirode: iz tiranije raa se sloboda, iz slobode ropstvo. Ova reenica jasno

pokazuje utjecaj teorije o ciklikom ponavljanju povijesti i karakteristino poistovjeivanje

zakona povijesti sa zakonima prirode, koja je nepromjenjiva u svojoj biti. U svim

filozofskim konstrukcijama Radieva nalazimo nepromjenjive zakone prirode,

apstraktnu, ne - povijesnu ljudsku narav, apstraktni razum te apstraktnu krepost.

Pod pridjevom apstraktan podrazumijevamo ahistorian budui da je ljudska povijest

prije svega povijest zloina i ljudske gluposti.

Radiev je bio originalan i u prijedlozima rjeavanja gorueg drutvenog pitanja u

Rusiji, a to je pitanje kmetstva. U spomenutoj knjizi Putovanje iz Petrograda u Moskvu

spominju se dva mogua rjeenja: put reformi zakona koji vodi prema realnoj slobodi

seljaka i njihovoj ravnopravnosti pred zakonom. Budui da nije vjerovao u mogunost

mirnog rjeenja te problematike, predvia revoluciju kao drugu, vjerojatniju soluciju.

Treba priznati da su Radievljevi drutveni nazori svojom radikalnou nadilazili ideje

francuskih enciklopedista, koji su, zastupajui ideje buroazije, ili bili suzdrani ili se s

prezirom izraavali o neukom seljakom puku (pogotovo Voltaire). Opet, s druge strane,

postoji razlika koja jasno dijeli Radieva od ekstremne ljevice francuskog

prosvjetiteljstva, koje su uglavnom zastupali komunisti Morelly i Mably. Kod Radieva

uope ne nalazimo tragova komunistike utopije i to zato to su Radieva zanimala

pitanja u odnosu na seljaku problematiku, a ne dokidanje privatnog vlasnitva kao

takvoga.


21

Podrazumijeva se da, s obzirom na njegovo plemiko podrijetlo, moemo govoriti

samo o posrednom zastupanju tenji kmetstva, no upravo zbog toga Radieva se moe

klasificirati kao prvoga plemikog revolucionara u Rusiji. No budui da je njegov prekid s

vlastitom klasom bio toliko radikalan, moda bi bolje bilo govoriti o njemu kao o prvom

ruskom revolucionaru intelektualcu.

OVJEK, NJEGOVA SMRTNOST I BESMRTNOST

Zasebno mjesto u stvaralatvu Radieva zauzima traktat O ovjeku, njegovoj

smrtnosti i besmrtnosti, prije svega zato to to djelo predstavlja najviu razinu na koju se

popela misao ruskog prosvjetiteljstva i to na striktno filozofskom podruju. Zakljuak tog

traktata jest da je ljudska dua besmrtna, ali budui da je pozvana na stalno usavravanje,

ono e kao proces trajati i nakon smrti tijela.

Postavlja tezu: budui da je ljudska dua jednostavna supstancija, ona ne moe

pretrpjeti nikakvo raspadanje i tako izgubiti svoju individualnu opstojnost. Osim toga,

kako je reeno, njezin je cilj neprestano samousavravanje. Prema tome, njezino

postojanje nakon smrti tijela je toliko savrenije od sadanjeg ivota koliko je ivot leptira

savreniji od ivota gusjenice. Instrument pomou kojega dua ostvaruje svoje

usavravanje je tijelo pa e dua nakon smrti biti vezana uz neku tjelesnu strukturu koja,

naravno, posve nadilazi ovu ljudsku kao da postoji neka via forma postojanja od ljudske

u koju e se dua na neki nain reinkarnirati. Radiev se ograivao da ta teorija

predstavlja samo nagaanja i da je to vie podruje vjere negoli spoznaje. Vjera u

besmrtnost ljudske due inila mu se neminovnim temeljem morala (s ime e se kasnije

sloiti i Dostojevski) i zato ju je toliko zduno zastupao, premda je bio svjestan da je do

kraja teoretski ne moe dokazati.

Postoji odreena analogija izmeu Radievljeva traktata i Kantove filozofije: Kant

je prihvaao postojanje Boga i besmrtne due kao postulat praktikog uma, odnosno

zato to je u tome, slino kao Radiev, vidio jamstvo morala. U Rusiji 18. stoljea gdje je

filozofija sensu stricto bila tek u fazi nastajanja ovakav traktat bio je neto posve

izvanredno. Povjesniar ruske filozofije otac Vasilij V. Zjenkovskij tvrdi da je Radievljev

traktat o besmrtnosti primjer savjesnog istraivanja i uvjerljivi dokaz u prilog mogunosti

samostalnog i zrelog filozofskog stvaralatva u Rusiji na prijelazu iz 18. u 19. stoljee.

Unato tome, Radievljevo djelo nije imalo nikakav utjecaj na daljnji razvoj ruske filozofije

nasljednici demokratskih i slobodarskih ideja nisu se vie htjeli baviti problematikom

besmrtnosti due, dok su kasni mislioci religijske inspiracije zazirali od prosvjetiteljskih

filozofa.

Rezimirajui, moramo odati priznanje Radievu za njegov doprinos u kristalizaciji

pogleda na ovjeka to se ruske filozofije tie. Njegov rad, iako nije utjecao na sljedea

pokoljenja filozofa, ne moe ostati nezapaen. Njegovo je djelo vano jer je odraz jedne

ideje, antropoloke usredotoenosti, koju moemo pronai u veine ruskih mislilaca.


22

Rusija za vrijeme Aleksandra I. polarizacija ideja: zapad

anti-zapad

Vladavina Aleksandra I. (1801. 1825.) oznaava na odreeni nain razdoblje

dovretka zapadnjakih reformi zapoetih jo u vrijeme Petra Velikog. Nakon kratke i

despotske vladavine njegova oca Pavla I. (1796. 1801.), intelektualne elite plemstva bile

su uznemirene regresom u reformama koje je takva vlast oznaavala. Stoga je nagovjetaj

nastavka reformi u duhu Katarine II., kojeg je na svojem ustolienju proglasio car

Aleksandar I., bio primljen s velikim entuzijazmom. Treba nadodati da je Aleksandar I.,

omiljeni unuk carice Katarine Velike, bio veoma marljivo pripreman za taj zadatak. Uz

odline uitelje upoznao je temeljnu antiku literaturu, povijest Europe, Osmanskog

imperija i SAD-a, a uz to, naravno, cjelokupnu prosvjetiteljsku knjievnost te djela

engleskih mislilaca. Godine 1815. Aleksandar I. doivio je vrhunac svoje popularnosti u

cijeloj Europi, kada je sa svojom vojskom slavodobitniki uao u Pariz pobijedivi

Napoleona. Francuzi su ga primili kao spasioca i osloboditelja.

Ideja da je poslanje Rusije uspostaviti pravednu politiku ravnoteu u Europi

odreivala je klimu koja je vladala na dvoru cara Aleksandra I. Njegovi bliski suradnici (ako

i nisu osobno bili povezani s masonskim sredinama, onda svakako pod njihovim

utjecajem) propagirali su ideje trajnoga mira, odbacivali sve pokuaje opravdavanja

ratova, kritizirali svaku ingerenciju u politiku slabijih drava i tako razvili projekt

zajednikog saveza Europe, koji bi se oslanjao na princip prava svakog naroda na

postojanje te imao savjet biran na izborima i koji bi imao u sebi predstavnike svih

narodnosti. Da pojasnimo: cilj antinapoleonske koalicije Aleksandar I. vidio je upravo u

tome da ostvari te ideje.

Meutim, ulazak Napoleonove vojske u Rusiju izazvao je promjenu atmosfere u

carevu okruenju i potencirao je domoljubno - mesijanske osjeaje te rast uvjerenja o

posebnoj ulozi Rusije, njezinom izabranju od Providnosti za borbu protiv Antikrista i

ponovnu izgradnju kranskoga svijeta. Taj osjeaj boanskog poslanja Rusije, koji je

kasnije rezultirao inicijativom Svete alijanse ,imao je ozbiljne posljedice i katalizirao je

razvoj slavenofilske misli.

Deklaraciju Svete alijanse napisao je sam Aleksandar I. pa su je potpisali vladari

Austrije i Pruske. Deklaracija je poinjala reenicom u kojoj potpisnici prihvaaju kranska

naela ne samo u privatnom, nego i u javnom ivotu. Stoga e si, budui da su meusobno

braa, uzajamno pomagati na putu obrane vjere te promicanja mira i pravednosti.

Takoer, u Deklaraciji je bilo izjavljeno da postoji samo jedan kranski narod, kome je

Krist glava. Na kraju teksta potpisnici su izrazili spremnost da prime u Savez svaku dravu

koja bi eljela suraivati u tome istome duhu.


23

Reakcije na Svetu alijansu bile su u Europi razliite. Englezi su odmah odbili

potpisivanje smatrajui da je tekst besmisleno mistiko blebetanje. Takoer je i

konzervativni austrijski kancelar imao odreeni otpor, no prevagnuli su ipak politiki

argumenti u prilog saveza s Rusijom. Vatikanu je tekst bio neprihvatljiv, jer je sugerirao

postojanje neke nadreligije. Iako mnogi tvrde da je sam Savez bio politiki beznaajan,

ipak, budui da se kreemo u svijetu ideja koje su izraavale stremljenja, a u isto vrijeme

oblikovale nove svijesti, smatramo ga vanim jer je karakteristian za Rusiju onih

vremena. U tom smislu, ideja Svete alijanse bila je primjenjivanje prosvjetiteljskog

univerzalizma u duhu kranstva koji nadilazi bilo koje okvire postojee religije kao

vjeroispovijesti.

LIBERALNE I PROSVJETITELJSKE KONCEPCIJE

Organizacija koja je za vrijeme cara Aleksandra I. okupljala prosvjetitelje bilo je

Slobodno udruenje ljubitelja knjievnosti, znanosti i umjetnosti. Njegovi su predstavnici

bili Ivan Pnin i Vasilij Popugajev11. Pnin, koji je autor Rasprave o prosvjetiteljstvu, s obzirom

na antropologiju, smatra da pojam naravnog ovjeka nema smisla budui da je ovjek

od samih poetaka bio drutvena ivotinja duboko utemeljena u povijesti. Takoer je

odbacivao tobonju ideju jednakosti: smatra da je ona zapravo nejednakost, koja stvara

uzajamnu ovisnost te podjelu uloga meu ljudima, okuplja pojedince u ureeno drutvo i

omoguava njegov razvoj; slino e stajalite kasnije zauzeti i Leontjev. Glavni temelj

drutvenih povezanosti za Pnina je privatno vlasnitvo koje zove svetim pravom,

duom drutva, izvorom zakona i majkom svega zadovoljstva i blagostanja. Ti

njegovi stavovi odreivali su odnos prema Francuskoj revoluciji: potpuno je prihvaao

slobodu prava za svakog ovjeka, a pogotovo nedodirljivost privatnog vlasnitva, premda

istovremeno distanciran od jednakosti i bratstva.

Popugajevljeve koncepcije vrlo su sline iako manje dosljedne u izraavanju.

Njegov je drutveni ideal bila Sparta to se, naravno, nije moglo podudarati s Pninovom

pacifistikom vizijom drutva koja se temelji na trgovakim odnosima. Osim toga u

ostalim se pitanjima vezanim uz ovjeka i njegov poloaj u drutvu manje - vie slagao s

Pninom: vano mu je bilo pitanje privatnog vlasnitva, razumio je nunost drutvene

nejednakosti graana.

Jedan od znaajnijih i utjecajnih filozofa toga doba bio je i Nikolaj Speranski12,

budui da je bio prvi ministar u dravi te je imao veliku ulogu u formiranju novih zakona.

Speranski je imao dobru filozofsku naobrazbu. Poznavao je ne samo prosvjetiteljstvo,

nego i njemaki idealizam, tako da ga Ernest Radlov, jedan od prvih ruskih povjesniara,

spominje uz Skovorodu, Mihaila V. Lomonosova i Aleksandra Radieva kao glavnog

11 (1773.-1805.) i (1778. ili 1779.-1816.)

12 (1772.-1839.).


24

zaetnika ruske filozofske misli.

S obzirom na svoj svjetonazor Speranski je bio liberal kranske orijentacije.

Njegovo je kranstvo, poput Tolstojevog, bilo anticrkveno. Smatrao je da su

institucionalizirani oblici kranstva stvorili posve krivu viziju o njemu, budui da je svaka

vanjska forma crkve kontaminirana ljudskom slabou, fanatizmom i pohlepom za

ovozemaljskim dobrima. U svim svojim nastojanjima pokuavao je ostvariti odreeni

drutveni ideal liberalne drave u slubi kranskoga morala.

Povijest ruske filozofije Filozofska misao prve polovice 19. stoljea

25

Poglavlje 3.

Filozofska misao prve polovice 19. stoljea

Prva polovica 19, stoljea predstavlja novo razdoblje i na podruju razvoja filozofije

u Rusiji. Nakon reforme Moskovskog sveuilita otvaraju se nova, u Harkovu i Kazanu. U

organiziranju nauavanja filozofije na sveuilitima veliku su ulogu imali inozemni

profesori, uglavnom iz Njemake.

NIKOLAJ KARAMZIN

Nikola Karamzin (1766. - 1826.) pisac, povjesniar i

mislilac. Njegovo je djelo odraavalo kontradikcije koje je sa

sobom donijelo razdoblje prosvjetiteljstva. Ideali su uzvieni,

meutim, nakon konanog stupnja mogueg prosvjetljenja

iluminizam je potonuo u barbarstvu. Gdje su ljudi koje smo

voljeli? Gdje su plodovi znanosti i mudrosti? Gdje je uzdignue

blagih, moralnih bia stvorenih za sreu? pitao se Karamzin.

Kao jedan od najbolje obrazovanih ljudi svoje epohe,

izloen napastima masonske mistike, europski putnik, sugovornik

Kanta, Herdera i drugih istaknutih mislilaca, Karamzin je vidio izlaz iz ovog oajnog stanja

u usredotoenosti na samoga sebe. Kao zagovornik sentimentalizma, pozornost kojeg

je bila okrenuta na duhovni svijet ovjeka i njegove emocionalne doivljaje i to s estetskog

aspekta, Karamzin se suprotstavljao kultu razuma i racionalizmu te odbacivao

podvrgavanje pojedinca obvezama prema drutvu.

ALEKSANDAR PUKIN (1799. - 1837.)

Spominjemo ga ovdje, iako je Pukin bio otvoreni protivnik

skolastike filozofije, odnosno metafizike. Ipak, kao originalan

mislilac imao je svoj utjecaj na razvoj filozofske misli u Rusiji.

Pukinovi filozofski aforizmi dodiruju se etike i estetike. Neka od

njegovih djela ubrajaju se u tako zvano filozofsko pjesnitvo kao


26

takozvane male tragedije: krti vitez, Mozart i Salieri, Kameniti gost, Pir za vrijeme kuge, te

poema Bronani konjanik u kojem se postavlja pitanje sree pojedinca naspram opeg

drutvenog dobra, te konano povijesna drama Boris Godunov.

Treba imati na umu da je Pukin za vrijeme svoga kratkoga ivota mijenjao svoje

filozofske nazore: u prvom razdoblju (do 1823.) bio je fasciniran francuskim

prosvjetiteljstvom i hedonistikim odnosom prema ivotu (epikurizam), zatim sve dublje

otkriva drutvenu problematiku ulazei u moralna i religijska pitanja. Pred kraj svoga

ivota osnovao i ureivao knjievno - drutveni asopis Sovremenik. Pukin je bio izuzetan

reformator ruskog knjievnog jezika.

FJODOR TJUTEV

Iako podruju filozofije ne pripadaju svi spisi Fjodora

Tjuteva (1803. - 1873.), a on sam nije kanio stvarati neki filozofski

sustav, ipak mu bez sumnje pripada mjesto u povijesti ruske misli.

S obzirom na svoje drutvenopolitike nazore, Tjutev je blizak

slavenofilskim strujanjima.

Za vrijeme svojih putovanja Europom susretao se sa

Schellingom, idolom mnogih ruskih intelektualaca dvadesetih i

tridesetih godina 19. st., s kojim je dijelio romantinu percepciju

svijeta. Schellingova filozofija je odgovarala romantinom smjeru u umjetnosti,

zahvaljujui najrazvijenijoj romantikoj filozofiji. Sukladno tome, u sreditu Tjutevljevih

pjesama se najee nalazio ovjeji ja, u smislu njegovih doivljaja, sentimenata i

emocija.

DRUTVO LJUBOMUDRA

Godine 1823. u Moskvi je osnovano tajno filozofsko Drutvo ljubomudra u

kojem su se okupili najnadareniji apsolventi Moskovske univerze, entuzijasti filozofije

Schellinga. Vladimir Odojevski (1803. - 1869.) je postao predsjednikom drutva, a njegovim

je tajnikom bio Dmitrij Vjenjevitinov (1805. - 1827.), dok su lanovi drutva bili Nikolaj M.

Roalin te dvojca buduih slavenofila: Ivan Kirejevski i Aleksandar Koelov, povjesniar

drutva. Iako su bili malobrojni, njihovo djelovanje i utjecaj bili su poprilino iroki.

Pripadnici tog drutva zacijelo nisu bili jedini koji su zduno prihvatili Schellingovu

misao kao svoju. Mnogi profesori filozofije simpatizirali su taj smjer filozofije, meutim,

bili su samo profesori, a ne mislioci. U sluaju predstavnika ljubomudra bilo je sasvim

suprotno. Nedostajao je profesionalizam, ali nije nedostajala irina filozofske

matovitosti i velika potreba stvaranja sustavnog i cjelovitog svjetonazora.

Rije filozofija u nazivu bila je namjerno zamijenjena masonskim i mistinim

pojmom ljubomudrije sa svrhom jasne diferencijacije spram vladajue filozofije, one


27

francuske, to jest prosvjetiteljske. Istinsku filozofiju ljubomudri su traili u Njemakoj.

Zanimanje za njemaki idealizam znailo je odstupanje od interesne, politiki usmjerene

filozofije, koja je prevladavala u sredinama bliskim dekabristima. Pogled na svijet s visina

apsoluta i prezir prema onome empirikom pruao je priliku za odmicanje od goruih

drutvenopolitikih problema, to dekabristi nikako nisu mogli prihvatiti.

Razlike izmeu prosvjetitelja i zagovornika ljubomudrija odraavale su ne samo

razliku u generacijama (ljubomudri su oni koji nisu doivjeli stvarnu prijetnju rata 1812.

godine), nego i razlike izmeu dva glavna grada, Petrograda i Moskve. Ljubomudrije se

razvijalo u Moskvi, dok je Petrograd bio sjedite dekabrista. Patrijarhalna, plemika

Moskva, prijestolnica pradavne Rus'i i sredite ruskog religioznog ivota bila je glavna

tvrava otpora protiv racionalistikih, revolucionarnih i liberalnih ideologija. U Moskvi su

tako nastali zaeci slavenofilskog pokreta. Petrograd je pak bio simbol reforma Petra

Velikoga i, kao takav, jedini moderni grad u Ruskom imperiju. On je bio kolijevka

naprednih intelektualaca, glavno sredite demokratskih i socijalistikih ideologija.

Vladimir Odojevski,13 koji je predvodio klub ljubomudrija, talentirani pisac i

knjievnik, u svojoj knjizi Ruske noi prikazuje dosta vjerno (kako je sam o sebi rekao)

mentalnu djelatnost moskovske mladei dvadesetih i tridesetih godina. Evolucija

njegovih nazora ila je u istome smjeru kao i evolucija Schellingove misli, u smjeru

teozofije i religiozne filozofije povijesti. Jedno od glavnih pitanja postalo je takoer

pitanje istonoga grijeha. ovjek je, kako tvrdi Odojevski, neko bio ist i slobodan duh.

Ovisnost ovjeka o prirodi dogodila se uslijed njegova pada, tako da je tijelo, zapravo,

bolest duha. Ipak, ovjeku je mogue ponovno se preporoditi i osloboditi se od stanja

istonoga grijeha. Put prema tom preporodu odreuju ljubav i umjetnost. Estetski razvoj

ovjeka svjedoi o tome da e ljudi jednom ponovno zadobiti izgubljeni integritet i sklad.

Ipak, umjetnost bi trebala biti proeta religijom jer bez nje je samo poput egoistine

sile. To se isto odnosi na znanost koja, kada je odvojena od religije i poezije, vodi narod

prema duhovnoj smrti.

Ideologija kruoka ljubomudra i njegovo protezanje kroz stvaralatvo

Odojevskog, bila je vana karika u povijesti ruske misli. irei u Rusiji njemaku filozofiju, a

pogotovo Schellingovu misao, pripremila je teren za prihvaanje hegelijanizma, a s druge

je strane bila neposredna pretea ideologije slavenofila (i to preko A. Koelova i I.

Kirejevskog). Vjenjevitinov, talentirani pjesnik, kritiar i filozof koji je umro u svojoj 23.

godini ivota, bio je dua drutva. Smatrao je da je filozofija najuzvienija forma

pjesnitva, koja sve znanosti svodi na jedno naelo jer je spoznaja same spoznaje.

Glavno pitanje postavljeno u njegovom Drugom pismu o filozofiji (1826) je glavno pitanje

filozofije spoznaje: objekt prije subjekta ili obratno: Ili je priroda uzrok svega no kako

joj se moe pribliiti razum koji ju odraava; ili je razum prvotan no kako se onda

rodila priroda koja se u njemu odraava? Sama filozofija raspala se na dvije znanosti

13 (1803. - 1869.)


28

jednako vrste: filozofiju prirode znanost o predmetu ili prirodi i transcendentalni

idealizam.

Svim lanovima drutva je imponirao Schelling (koji je jako volio Rusiju) i njegova

tenja prema filozofskoj estetici u kojoj je umjetnost drugi kozmos, a utemeljenje

ljepote ne nalazi se u prirodi, ve u ljudskome duhu no najvei je utjecaj Schelling ostavio

svakako na Odojevskog, koji je posebno znaenje pripisivao estetskoj interpretaciji svijeta.

U prosincu 1825. godine drutvo je prestalo sa svojom djelatnou zbog straha

pred moguim represijama od strane cara nakon Dekabristikog ustanka. Premda

programski drutvo nije imalo veze sa ideologijom dekabrista, budui da je Vladimir

Odojevski bio roak dekabrista Aleksandra Odojevskog, lanovi su se odluili na prestanak

djelatnosti te su se preselili u Sankt Peterburg.

Povijest ruske filozofije Zapadnjatvo i slavenofilstvo

29

Poglavlje 4

Zapadnjatvo i slavenofilstvo

Pjotr aadajev

S obzirom na njegov utjecaj na razvoj filozofske misli u

Rusiji, aadajev ovdje zasluuje posebno mjesto. Roen 1794.

godine, Pukinov prijatelj, u svojoj mladosti povezan sa

dekabristima. Mladi Pukin ga je smatrao jednim od

najistaknutijih predstavnika liberalizma.

Na poetku 1821. godine, moskovski dekabristi su na

svojoj skuptini odluili primiti aadajeva u svoju tajnu

organizaciju. Meutim prijedlog je stigao prekasno, jer se u isto

vrijeme, iz nepoznatih razloga, aadajev povukao iz armije, naputajui tako sjajnu

karijeru, odmaknuo se od salonskog i drutvenog ivota zadubljujui se u religiozno tivo.

U to vrijeme (1823.) odluuje napustiti Rusiju te na proputovanju Europom jaaju njegove

simpatije prema katolianstvu (koje je u to vrijeme bilo jako popularno meu ruskom

aristokracijom). Vraa se u Rusiju 1826., pola godine nakon dekabristikog ustanka, nakon

nekoliko godina izolacije i golemog rada na filozofskom oblikovanju svojeg svjetonazora.

Rezultat toga je osam Filozofskih pisama napisanih na francuskom izmeu 1828. i 1831.

(samo prvo pismo bilo je objavljeno za njegova ivota). Nakon toga, aadajev se vraa u

drutveni ivot i postaje jedan od najzanimljivijih likova moskovskih salona. Ideologije

slavenofila i okcidentalista se oblikuju u raspravi s njime ili nadovezujui se na njegove

nazore ili, jo ee, kritiki im se suprotstavljajui.

aadajevljeva pisma su s filozofskog aspekta bogata i duboko utemeljena u

tradicionalnoj filozofiji i suvremenom kontekstu europske misli. Neki od motiva koje u

njima susreemo imaju neoplatonsko obiljeje, koje nalazimo u europskoj i ruskoj

religijskoj misli, a takoer i u masonskoj teozofiji. Takva inspiracija kod aadajeva potjee

od samoga Schellinga, s kojim se osobno susretao 1825. i intenzivno nakon toga

dopisivao. ini se ipak da su na njega odluujui utjecaj imali katoliki mislioci

proturevolucionarne orijentacije: de Maistre koji je dugo vrijeme i ivio u Rusiji te de

Bonald, Chateaubriand i Lamennais.

Suprotno od filozofa prosvjetiteljstva, aadajev je tvrdio da naravna tenja ovjeka

nije usmjerena prema slobodi, ve prema podreenosti. Bitak naime ima hijerarhijsku

strukturu, a prirodan red stvari utemeljen je na ovisnosti. Cijela ljudska aktivnost je


30

usmjerena prema vani od vie, nadindividualne sile, a ljudski razum je utoliko jai ukoliko

je posluan, podreen i ponizan. Pojedinac bez drutva je nita, a cijela njegova spoznaja

je drutvenog podrijetla. Individualni um crpi svoju snagu iz univerzalnog uma: u ovjeku

je duboko usaen element tog univerzalnog uma, koji se zapravo moe poistovjetiti s

bojom objavom. Razum pojedinca je zapravo razum palog ovjeka, a ovjek koji

propagira autonomiju svoga ogranienog razuma ponavlja istoni grijeh, pokuavajui

samostalno posegnuti za plodom stabla spoznaje. Nemo uma pojedinca dokazala je ve

Kantovska Kritika istoga uma to bi zapravo trebala biti kritika pojedinog uma, koji

pretendira autonomiji. Takav subjektivan um dijeli ovjeka od svijeta te onemoguava

istinsku spoznaju. Takvu spoznaju moe osigurati samo kolektivno znanje, odnosno

sudjelovanje u kolektivnoj svijesti koja dolazi od Boga koji je najvie naelo jedinstva

svijeta.

Moralna autonomija pojedinca je za aadajeva takoer predstavljala apsurd:

moralni zakon, kao i istina, nije u nama, kako je predmnijevao Kant, ve izvan nas. U

sposobnosti nasljeivanja od prolih epoha, u nadgeneracijskom povijesnom pamenju,

aadajev je vidio temeljni fakt psihologije te se otro suprotstavljao empirijskoj psihologiji,

koja je ljudsku psihu tretirala kao mehaniku igru sluajnih asocijacija.

aadajev je sve to utemeljio na metafizikoj koncepciji hijerarhije bia. Vrhunac ove

hijerarhije je Bog, a njegova emanacija je kolektivna svijest, duh svijeta koji se uva i

prenosi predajom. Ispod nje nalazi se individualna, empirika svijest, a najniu razinu

predstavlja predovjeja narav. Bog, dakle, nije poistovjeivan sa svijetom kako je to u

panteistikim koncepcijama, a nije ni odijeljen od svijeta, kako je to u sluaju deizma.

Posebno je zanimljivo aadajevljevo poimanje drutvene sfere. Spoznaja je po

njegovom miljenju forma kolektivne svijesti i nastaje u interakciji mnogih ljudi, tako da

bez drutva ljudi nikada ne bi napustili ivotinjsku razinu. To drutveno podruje ima

odluujue znaenje za religijski ivot ovjeka: samo zahvaljujui njoj, ovjek moe

upoznati Boga i istinu. Put prema Bogu ne vodi preko individualistikog samousavravanja

ili samotnjake askeze nego preko rigoroznog obdravanja normi i konvencija drutvenog

ivota. U to spada i briga oko vlastitog izgleda i najblieg ambijenta te sudjelovanje u

religijskim obredima, koji su svojevrsna stega due. Tenja prema Bogu za aadajeva se

moe poistovjetiti sa enjom prema potpunoj socijalizaciji: ovjek na ovome svijetu nema

druge sudbine nego da radi na umanjivanju sebe ivei za druge. Tu aadajevljevu ideju

treba dobro razlikovati od, u Rusiji esto prisutne, ideje nestajanja u narodu. aadajev

je naime elio ouvati hijerarhiju drutva te tipian aristokratski spoznajni elitarizam:

narod nema nita zajednikog s razumom i njegov glas nije, u najmanju ruku, Boji glas.

uvar objave je Crkva, ureeno drutveno tijelo koje posreduje izmeu pojedinca i Boga.

aadajev je glavno zlo reformacije vidio u podcjenjivanju autoriteta Crkve i u

individualistikoj jednakosti. Njegova kritika protestantizma odnosila se takoer na

njegove mistike tendencije koje uvijek vode prema religijskom subjektivizmu. U tom je

smislu aadajev bio odluan protivnik misticizma.


31

Koncepcija duha sv ijeta, odnosno kolektivne svijesti koja se razvija kroz povijest

te apologija drutvene uloge Crkve bile su temelj aadajevljeve koncepcije filozofije

povijesti. To je bio pokuaj ponovnog vraanja svetosti povijesti koju je prosvjetiteljstvo

desakraliziralo. Za razliku od prosvjetiteljskih filozofa, aadajev nije pridavao nikakvo

znaenje slobodnoj inicijativi pojedinaca. Djelovanje ljudi bilo je podlono vioj,

nadindividualnoj sili, kojoj su mase poslune, dok su istaknuti pojedinci zapravo orue u