Download pdf - Riječko sentimentalno putovanje

8/6/2019 Rijeko sentimentalno putovanje

1/169


2/169

eljko Antunovi

RIJEKOSENTIMENTALNO

PUTOVANJE

roman

Rijeka 2001


3/169

Nakladnik

GENESIS, doo, Rijeka

Za nakladnika

J a s n a K e z i

ISBN 953-6752-03-4


4/169

e l j k o A n t u n o v i : R I J E K O S E N T I M E N T A L N O P U T O V A N J E

3

PRVO POGLAVLJE

U njezinom je pogledu bilo neeg emu moje iskustvo nije bilo doraslo, a i cijelanjezina pojava jasno je odavala jedino zagonetku. Nisam je mogao svrstati nigdje nitio njoj pretpostaviti bilo to. Vjerojatno bih je odmah zaboravio da me nije nastavilaslijediti. Njezin mi je lik bio potpuno nepoznat, a imao sam izuzetno dobro pamenje.

Ali i da nisam, takvo lice ne bih mogao zaboraviti. Ne zato to je bilo lijepo. Saekao sam da se na displeju autobuskog kolodvora izredaju svi polasci, kako

bih saznao kada bih mogao poi natrag u Bosnu, a onda sam preao ulicu i krenuoprema luci. Namjeravao sam potraiti neko mirnije mjesto, gdje bih mogao prouitiSentimentalno putovanje. List notnog papira sa takvim naslovom dao mi je Paji nakraju prve probe.

"Ovo e biti naa uvodna, da ne kaem udarna, skladba", rekao mi je. "Po njoj jena sastav dobio ime. Pogledaj je i razmisli kakvo bi moglo biti tvoje sudjelovanje unjezinom izvoenju."

Sjeo sam na prvu praznu klupu i iz depa izvadio notni zapis. Prvo na emu suse zadrali moj pogled i moja panja bila je biljeka o autorima muzike. BUD GREEN,LES BROWN i BEN HOMER. Tri imena sa po tri slova i tri prezimena sa po pet slovanisu mogla biti samo sluajnost. Ipak mi nisu pruala nita drugo osim uenjasadranog u pitanju zar je mogue da su se ak tri ovjeka sa jednako dugim imenom i

jedako dugim prezimenom udruila da bi sainila kompoziciju od esnaest taktova.Krajnje jednostavnu i, koliko sam mogao osjetiti nakon prvog itanja, ne naroitoprivlanu.

"Sviraemo stare stvari", kazao mi je Paji kada me je nazvao telefonom iponudio mi posao, ali mi nije rekao da pod starim podrazumijeva kompozicije iznjegove mladosti. Ne one iz moje mladosti, koje su se takoe mogle nai samo umemorijama rijetkih pojedinaca i na poutjelim notnim listovima.

Podigao sam pogled i ponovno ugledao Anu. Stajala je na suprotnoj strani ulice igledala ravno u mene. To mi je bilo udno. Moj lik nikada nije na sebi zaustavljaoenske poglede. ak su me, i dok sam bio mlai i sa vie novca, uporno zaobilazile irijeke kurve. Na neki njima svojstven nain procjenjivale su da od mene ne moguimati nikakve koristi.

Vratio sam se Sentimentalnom putovanju, rijeen da ga savjesno prouim i da

jo istog dana saopim Pajiu odluku o tome da li u ostati u Rijeci ili u se vratiti uBosnu. Jo jedanput sam, ovog puta sporije i temeljitije, proao kroz note i, za razlikuod prvog itanja, osjetio sam da je u meni sijevnula jedva zamjetljiva iskricainteresovanja.

Bio sam umoran i pospan, a u glavi mi je jo bualo od dvanaestosatne vonjeautobusom i gotovo cjelononog neusuglaenog sviranja. Osjeao sam da e mojdolazak u Rijeku biti samo jedan neuspjeli izlet, koji e mojoj eni posluiti kaoidealan povod da danima ponavlja prastaru priu o mojoj nesposobnosti.

"Od nje nita dobro ne mogu oekivati, ma ta uradio", pomislio sam i odmahpotom u mislima nastavio nizati razloge za i protiv ostanka u Rijeci. Vie je bilo onihprotiv, a prvi na redu bio je posao koji mi je ponudio moj nekadanji s tanodavac i

prijatelj, jedan od onih vjeitih, neunitivih muziara, koji se muzikom bave tako kaoda im je Stvoritelj osobno kazao da im je ona sudbina i da za njih nema ni drugognaina ivota niti drugog zanimanja.


5/169


4

Trebalo je da sviramo u nekom podrumu, koji se, na moju sreu, jopreureivao. Odbijao me je i taj podrum, hladan i podmukao, odbijao me je i sastavmuziara koje je Paji okupio, star i mrzovoljan, a donekle me je odbijala i muzikakoju smo imali svirati, takoe stara, premda ne podmukla i mrzovoljna.

Kada sam ponovno podigao pogled sa Sentimentalnog putovanja, on se jojedanput zaustavio na Ani. Ovog je puta stajala tri koraka ispred mene.

Razloga za ostanak u Rijeci nije bilo mnogo. U stvari, svi su se mogli svesti na jedan. elio sam ostati bar nekoliko dana, tek toliko da obiem sva ona mjesta nakojima sam proveo jedan dio od one etiri godine koje sam proboravio u tom gradu u

vrijeme moje mladosti.

U razloge za ostanak mogao sam ubrojiti jo samo naziv sastava u kojem samimao svirati. Sentimentalno putovanje. Svialo mi se to ime. inilo mi se kao da jeizmiljeno da bi se na neki nain obiljeio moj povratak u Rijeku.

Ana je i dalje stajala na istom mjestu i promatrala me kao to se promatra netozanimljivo u izlogu prodavaonice.

"Znam da ne izgledam sjajno, ali vjerujem da ne izgledam ni kao udovite",

rekao sam, na to se Ana trgnula, nasmijeila, napravila ona tri koraka koja su jedijelila od klupe i sjela pored mene.

"Izgleda kao netko tko ulijeva povjerenje", kazala je. "Osjeam da ti se mogupovjeriti i da mi moe pomoi."

"Upravo pokuavam pronai neto ime bih pomogao sebi", rekao sam joj. "Aline vjerujem da u smisliti bilo to pametno."

Sada sam je promatrao sa strane i prvo to sam zapazio bile su svijetle vlasi okouha i na vratu. Zakljuio sam da je mlada, ali se nisam usuivao pogaati koliko.Nita me, meutim, nije prijeilo da izvedem jedan drugi zakljuak o njezinomizgledu. Da nije lijepa. Bilo je neeg sirovog ili, bolje reeno, nedovrenog u izrazu

njezinog lica, odakle je moda proiziao onaj moj raniji dojam da u njezinom pogledune mogu nai nita drugo osim zagonetke.Za razliku od njezinog izgleda, Anin mi se glas odmah svidio i najvie sam zbog

njega ostao sjediti na klupi pored nje, premda mi je bilo jasno da ima namjeru netoizvui od mene i da e uiniti sve da ostvari svoj cilj.

"Nekad je za utjehu dovoljna i jedna lijepa rije", kazala je Ana."Ali se pod pojmom pomoi najee podrazumijeva novac", dodao samja.

Ana je okrenula glavu prema meni i nekoliko puta kimnula u znak suglasnosti.

"Na alost, u pravu si", kazala je tiho. Vjerovao sam da sam u korijenu sasjekao Anine pokuaje da uope

razgovaramo o novcu. Uostalom, o kakvom smo novcu i mogli razgovarati kada sam udepu imao jednu jedinu novanicu od stotinu maraka. Taj mi je novac omoguavaosamo to da pokrijem trokove dva do tri dana boravka u Rijeci i da kupim autobuskukartu za povratak u Zenicu. Bio je moja jedina odstupnica i nije me trebalo podsjeatida u, ako ga potroim, morati ostati u Rijeci i pristati neko vrijeme ivjeti nou upodrumu, a danju u Pajievom potkrovlju, te da u se morati druiti sa starcima kojipokuavaju vratiti, ako ne sve one dobre strane mladosti, a ono bar zvuke koji su tumladost proimali i nosili. Za njih e to moda biti sentimentalno putovanje, za menene.

"Uvijek se mogu pouzdati u svoja osjeanja", kazala je Ana. "A ona mi kau da siti dobar ovjek."

Morao sam se nasmijati.


6/169


5

"E pa da zna da nisi otkrila Ameriku", kazao sam ja njoj, zbog neegodobrovoljen. "Moja ena to isto esto govori, ali ona redovito dodaje da su dobarovjek i ludak isto."

Ana je spustila glavu i u mojim rukama spazila notni zapis Sentimentalnogputovanja.

"Vidi da sam u pravu", rekla je i bez pitanja uzela notni list. "Ti si glazbenik, a

glazbenici ne mogu biti loi ljudi."Sloio sam se sa njom da su muziari, bar oni koje sam ja poznavao, uglavnom

dobri ljudi.

"Moram priznati da su muziari, oni sa kojima sam se druio, skloni pomoi isvojim blinjim i onim ostalim, to je vjerojatno posljedica njihovog kavanskog ivotai njihove potrebe za druenjem, ali samo u onim sluajevima kada imaju imepomoi. Prazna ruka praznoj ruci moe dati samo pozdrav."

Ana se nasmijala. Vjerovao sam da je napokon odustala. Iz unutarnjeg depa jakne izvadila je kutiju sa cigaretama. Pogledala me je, a onda je iz kutije izvuklajednu cigaretu i zapalila je.

"Ti ne pui pa ti i ne nudim", kazala je."Tono. Kako zna?""Imam oi da gledam, a imam i glavu da na osnovu onog to vidim stvorim

odgovarajui zakljuak.""A ima i osjeanja u koja se uvijek moe pouzdati", dodao sam bez neke

posebne namjere.

"Tako je. Imam i pouzdana osjeanja."Nakon toga Ana je utei puila i gledala u list papira sa notama

Sentimentalnog putovanja, a ja sam gledao u nju. Tek kada sam je bolje razgledao,zapazio sam da nije odjevena kao druge djevojke i ene. "Kada bismo zamijeniliodjeu", pomislio sam, "ni ja ni ona ne bismo nita ni dobili niti izgubili."

Moda me je upravo muka odjea na njoj navela da pomislim kako njezinotijelo sadri neto sirovo i nedovreno. Meutim, njezino me tijelo nije zanimalo.elio sam sluati njezin glas, koji je na mene djelovao kao milovanje rukavicom od

baruna, ali je istovremeno u meni budio pitanja na koja nisam mogao odgovoriti."Ako ima dar zapaanja, zdrav razum i osjeaje u koje se moe pouzdati, zbog

ega si onda u nevolji?", upitao sam.Ana nije odmah odgovorila pa sam joj postavio jo jedno pitanje." Moda trai pomo da bi izbjegla nevolju?"

Ana je najprije popuila cigaretu do kraja."Na ta si pitanja mogao odgovoriti i sam", kazala mi je. "Sigurna sam da izosobnog iskustva zna da se upravo pametni i osjeajni ljudi ee nego oni druginalaze u nevolji koju nazivamo materijalnom oskudicom."

"Dakle, ipak je u pitanju novac a ne utjena rije", konstatirao sam, uvjeren darazgovor privodimo kraju.

Ve je bilo vrijeme da poem. Sa Pajiem sam se dogovorio da se nakon jednogsata ponovno naemo u podrumu. Ipak sam ostao sjediti.

"ao mi je, ali sam upravo ja jedan od tih koji su esto, da ne kaem uvijek, unekoj oskudici, ne samo materijalnoj", dodao sam i bio sam iskreno oaloen to joj

ne mogu pomoi."Vjerujem da jesi", kazala je Ana. "Ali ne vjerujem da mi ne moe dati banita."


7/169


6

Nikada nisam do kraja odgonetnuo zbog ega sam se upravo u tom trenutkusjetio svog razrednika iz zenike gimnazije. Moda zbog toga to je i on bio svjestanda su njegovi uenici samo obini ljudi, skloni posluiti se svim sredstvima da biostvarili neku pogodnost za sebe ili opravdali svoje slabosti. Kada mu je dosadilo daslua svakojake lai kojima smo mi uenici obrazlagali odsustvovanje sa nastave,rekao nam je da mu ubudue ne govorimo da smo bili bolesni ili da su bolesni bili

lanovi naih obitelji. Kazao je da nee prihvatiti niti druge ve odavno otrcaneisprike. "Opravdau izostanke samo onima koji dou pred mene sa nekimoriginalnim opravdanjem. Nije vano da li e biti istinito ili izmiljeno,vano je da

bude novo."

"U redu", kazao sam Ani, i ne razmislivi to u rei. "Novca imam tek toliko danjime mogu rijeiti samo jedan svoj problem. Premda je to za mene vaan problem,dau ti polovinu ako mi ispria neku originalnu priu o tome za to ti je novacpotreban."

Bio sam uvjeren da u uti jednu od onih banalnih pria vezanih za novac. "U tom e sluaju biti najbolje da ti kaem istinu."

Rekao sam joj da mene zanima samo pria i da u platiti samo ako budedovoljno duhovita."Ne mogu rei da e moja pria biti duhovita, ali nemam ta izgubiti ako ti je

ispriam."Prije nego to je poela priati Ana je zapalila novu cigaretu. "Ja sam uiteljica. Seoska uiteljica. Neu ti kazati ime sela u kojem radim, jer ti

ono ne bi nita znailo."Odmah mi je bilo jasno da lae. Nije bila tip ene koja bi mogla raditi sa djecom,

a jo manje onaj koji bi mogao ivjeti na selu. Pomislio sam da vjerojatno ne zna imeniti jednog sela pa ga je zbog toga izostavila kao nevano.

"Osim to sam uiteljica, ja sam i pjesnikinja. Da to nisam, ne bih mogla opstatina selu. Ili bih pobjegla u grad i zaposlila se kao konobarica ili kao sobarica ili bih seubila."

Naslonio sam se na klupu i uivao u Aninom glasu i u Aninoj prii. Sviali su mise oboje. Ve i to to sesjetila uiteljice i sela bilo je originalno. Uvlaei pjesnikinju usvoju priu, uinila ju je jo originalnijom.

"Imam etiri pripremljene zbirke, koje povremeno aljem nakladnicima, aliuspjela sam samo toliko da se nekoliko mojih pjesama pojavi u asopisima. Poetkomsijenja dobila sam pismo od urednika jednog rijekog nakladnika, u kojem meobavjetava da je zainteresiran za tiskanje jedne moje knjige. Pozvao me je da doemovamo, kako bismo se o svemu dogovorili."

Morao sam priznati da je pria doista originalna, ali nisam nita htio kazati prijenego to se zavri. Ana mi je zavirila u oi sa oiglednom eljom da sazna da li je napravom putu.

"U to vrijeme u koli je bio zimski raspust pa sam mogla planirati da ovdjeostanem nekoliko dana. Ostala sam vie od jednog mjeseca. Potroila sam sav novackoji sam ponijela i sada nemam ime platiti niti autobusku kartu za povratak na selo.

A ako se ovih dana ne pojavim u koli, vjerovae da sam napustila posao." Osjetio sam da moram intervenirati, jer se pria zavrila prije nego to sam uo

neto od njezinog sredinjeg sadraja."Preskoila si ono najvanije. ta se dogodilo u tih mjesec dana? Zato se nisi

vratila kui dok si jo imala novaca?"


8/169


7

"Mislila sam da e biti pametnije ako preskoim ljubavnu priu, jer ne znam nijednu koja bi se mogla nazvati originalnom. Sve su banalne pa i ta moja. Urednik me je doekao srdano. Hvalio je moje pjesme i smjestio me u svoj stan, govorei daemo tako utedjeti i na novcu i na vremenu. Ne mogu rei da sam se zaljub ila, ali

jesam podlegla. Prije svega njegovim obeanjima da e mi knjigu objaviti prije akoostanem s njim u njegovom stanu nego ako se odmah vratim kui."

"Mogu li ja dodati neto tvojoj prii?", upitao sam."Samo izvoli", odgovorila je Ana.

"Poslije mjesec dana urednik ti je rekao da se vraa njegova ena i da moranapustiti stan."

"Sasvim tako. Vidi se da si pametna glava."

"ta je kazao za knjigu?", upitao sam."Nita", odgovorila je. "U stvari, rekao je da se u vezi sa njom nita ne mijenja.

Bie objavljena kako je i planirano."Izvadio sam novanicu od stotinu maraka i rekao Ani da je zasluila pedeset.

Originalniju priu od nje nisam mogao oekivati."Moramo poi negdje razmijeniti novanicu da bih ti dao tvoj dio", dodao sam. "Poimo na autobuski kolodvor. Odmah u kupiti kartu za autobus pa e se

uvjeriti da sam govorila istinu", kazala je Ana i uzela novanicu iz moje ruke. Preli smo ulicu i nekoliko minuta kasnije nali smo se na autobuskom

kolodvoru. Ana je ula unutra i krenula prema alteru mjenjanice, a onda se naglozaustavila i vratila. Predala mi je plastinu vreicu, koju je do tada nosila smotanupod rukom.

"Pridri mi ovo dok se ne vratim", kazala je i osmijehnula se. "To je moje jedinoblago."

Potom je ponovno ula u prostoriju za prodaju autobuskih karata. Promatraosam njezino kretanje kroz otvorena vrata i vidio sam kako je stala na kraj jednog odredova.

Gledao sam kako se Ana pribliava alteru i razmiljao o tome da li u i ja joistog ili jednog od narednih dana stajati na njezinom mjestu. Sa pedeset maraka,koliko mi je ostalo, mogao sam kupiti jedino kartu za autobus pa je sada mojesentimentalno putovanje kroz Rijeku zavisilo iskljuivo od Pajieve gostoljubivosti.

Bio sam uvjeren da ni jednog trenutka nisam skinuo pogled sa Ane, ali se ipakdogodilo da je vie nisam vidio. Nestala je im sam prestao misliti na nju. Kao da jeisparila. Stajao sam tik uz vrata i bio sam siguran da nije mogla neopaeno proipored mene. Uao sam u prostoriju, nadajui se da se Ana negdje sakrila. Meutim,

nije joj bilo ni traga. Tek kada sam stigao do kraja prostorije, shvatio sam ta sezapravo dogodilo. Tu su se nalazila jo jedna vrata.

Nije mi bilo ao onih pedeset maraka kojima sam platio Aninu priu, ali nisammogao prealiti onih pedeset koje sam namijenio sebi. Sa njima sam se mogao vratitikui i za koji dan zaboraviti neuspjeli rijeki izlet. A mogao sam, ako bi se dogodilo dame Paji nagovori da ostanem, poi u bife i popiti kavu i votku i pokuati uvjeritisamog sebe da je krajnje vrijeme da neto i sam zaradim. Samo sam tako mogaopodii svoje odavno srueno samopouzdanje.

Iziao sam na druga vrata i neko vrijeme etkao po autobuskom kolodvoru, nenadajui se mnogo da e se Ana pojaviti. To to sam u ruci drao njezinu plastinu

vreicu nije mi bila nikakva garancija. Naprotiv, ona je mogla biti samo sredstvokojim je Ana eljela odvratiti moju sumnju i uspavati moju pozornost.


9/169


8

"Mogao bih pogledati ta sam to dobio za svojih pedeset maraka", pomislio sam,i dalje raunajui da je Ana svojih pedeset maraka ipak poteno zaradila.

Nisam elio prekapati po vreici tu gdje je bilo previe svjedoka. Plaio sam seda bih u njoj mogao otkriti jo neka neprijatna iznenaenja. Sklonio sam se unadsvoeni prolaz nasuprot autobuskom kolodvoru koji je vodio ka nekimskladitima.

Prvo to sam izvadio bile su smrdljive muke arape zamotane u novinski papir.Odmah sam ih odbacio. Potom sam izvukao enske gaice. iste i tako male kao da sudjeije. Meutim, bio sam siguran da su Anine i da ih je ona ve imala na sebi. O tomeme je obavijestio njihov miris.

U plastinoj vreici nalazio se jo samo jedan predmet. Nevjeto uvezanaknjiica rukopisa.

"ini se da je u njezinoj prii bilo i neke istine", pomislio sam dok sam ovlanolistao knjiicu. Sadravala je pisaim strojem otipkane pjesme. Pjesme me nisuinteresirale. Vie me je zanimalo ime one koja me je najprije ubjeivala da sam dobarovjek, a zatim da sam i pametan, da bi me na kraju napravila magarcem. Mojoj je

znatielji bilo lako udovoljiti. Na prvoj stranici rukopisa krupnim je slovima bilanapisana samo jedna rije: ANA, a ispod nje stajao je neto manji znak pitanja.Shvatio sam da je ANA autor pjesama, a da je upitnik naslov knjige ili da je tupostavljen da bi obavjetavao da se autor jo nije opredijelio u izboru naziva.

Knjigu i gaice vratio sam u vreicu i krenuo prema podrumu, u kojem sam seimao sastati sa Pajiem. Morao sam mu odmah rei da li prihvatam njegovu ponudu.Sada mi, naravno, nije bilo ni najmanje teko odluiti o tome. U stvari, i nisam imao oemu odluivati, jer je to Ana uinila umjesto mene.

Dok sam koraao prema podrumu, iz kojeg sam iziao prije neto manje od dvasata, stalno sam ponavljao Anino ime. Uvijek sam bio sklon kratkim imenima, a ovomi se svialo, kao to mi se sviao i Anin glas. Oboje su skladno zvuali.

Zaudo, nisam bio previe alostan zbog gubitka novca, a o nekom ogorenjunije moglo biti niti govora. Znao sam da se vane ivotne odluke najee morajuskupo platiti. Ana je umjesto mene odluila da ostanem u Rijeci pa je na neki nainzasluila neku naknadu za to.

Paji me je ekao u podrumu, koji je danju izgledao neto pitomije, vjerojatnozbog toga to je kroz male prozore ulazilo neto dnevnog svjetla. Nisam mu rekaonita o onom to mi se dogodilo, premda sam bio uvjeren da bi ga to zabavilo vienego to bi ga zabrinulo ili ogorilo.

"Ipak mu moram rei da nemam ni jedne jedine lipe", pomislio sam.Kao da je itao moje misli, Paji mi je rekao kako pretpostavlja da sam bez

novca.

"Poeemo svirati tek kada se zavri renoviranje ovog podruma", kazao mi je."Do tada mi glazbenici ne moemo raunati na zaradu. Ali ti moe. Ti si bravar.Razgovarao sam sa gazdom i on bi te rado uposlio na renoviranju."

Osvrnuo sam se oko sebe. Nije mi bilo teko procijeniti da e obnova podrumapotrajati jo najmanje mjesec dana, a da preostali poslovi nee iziskivati velikogtruda. Odmah sam pristao, premda je to znailo da u u narednih tridesetak danaobavljati dva razliita posla. Danju u dovoditi u red vodovodne instalacije, mijenjatielektrine kablove, montirati sustav grijanja, krojiti lamperiju i njome oblagatizidove, moda jo i bojiti tavanicu, postavljati podne obloge i obavljati tko zna kakve

druge poslove, a nou u sa Pajiem i njegovim starcima uvjebavati stare lagere."Kada u spavati?", upitao sam Pajia."Mlad si", odgovorio mi je. "Stii e na sve."


10/169


9

Rekao sam mu da sam doao u Rijeku prije svega zbog toga da bih se podsjetiosvoje mladosti provedene u tom gradu.

"Mladost je davno prola", kazao je Paji, kao da je zaboravio da mi je samodvadesetak sekundi ranije rekao da sam mlad. "Ne vrijedi ti se tamo vraati, jer vienee nai ni jednog od svojih nekadanjih drugova iz Bravarske zadruge niti eprepoznati neku od konobarica koje si tada upoznao."

Paji me je tako temeljito utjeio da se dugo poslije toga nisam sjetio svogsentimentalnog putovanja kroz Rijeku. Ne bi mi nita vrijedilo ni da sam ga se sjeao,

jer sam od grada viao samo onaj njegov dio kroz koji sam svakodnevno prolazioidui od Pajievog stana do jo bezimenog podruma i natrag, dakle nekih stotinjakmetara ulica i plonika.

Zima je bila na izmaku. Bliilo se vrijeme kojem sam se u Rijeci najvie radovao,a imao sam dojam da sam na neki nain iskljuen iz svih godinjih doba. Kao automatponavljao sam uvijek iste radnje. Budio sam se onda kada je veliki broj ljudi odlaziona spavanje i iao u podrum na uvjebavanje sa starcima, koje je obino trajalo doranih jutarnjih sati. Potom sam se, zajedno sa Pajiem, vraao u njegov stan, da bih

odspavao jo nekoliko sati. Nakon toga me je oekivao ponovni odlazak u podrum,gdje sam nastavljao raditi bravarske i druge poslove do sredine poslijepodneva.Nakon toga je slijedio novi odlazak u Pajiev stan i novo spavanje.

Od svega toga najtee mi je padalo uvjebavanje sa Pajiem i njegovim starcima.Obino sam ga zapoinjao jo bunovan od sna i najee sam imao dojam da iz jednogkomara ulijeem u drugi. Sjedio sam na stolici tek napola svjestan onog to se okomene dogaa. Drao sam gitaru u krilu i zurio u list papira sa notama nekog odprastarih lagera dok su Paji i ostali starci satima raspravljali o tome ta e i kako esvirati.

Neke od lagera koje smo uvjebavali poznavao sam od ranije. Nauio sam ihivei uz Pajia i povremeno svirajui zajedno sa njim. Ni oni drugi, koje nisam

poznavao, nisu mi predstavljali neki problem sve dotle dok sam mogao dratiotvorene oi i itati note. Mogao sam se nadati da u ih uskoro znati svirati napamet.

Nevolja je, meutim, bila u tome to su Paji i drugi starci imali udne problemesa svojim pamenjem. Izvrsno su se sjeali dugih i sloenih kompozicija koje sunauili nekad davno, u svojim dvadesetim godinama, a zaboravljali su sasvim

jednostavne koje su nauili prethodne noi.

Ako se tim problemima dodaju oni koji su proizilazili iz injenice da su svi starciimali slab vid, zbir nevolja ipak nije sasvim popunjen. Zaudo, nisam primijetio da jenekom od njih poremeeni sluh stvarao neke probleme. Osim ako zbog toga nisusvirali neto glasnije nego to je to bilo po mom ukusu.

Zvanino, rukovodilac sastava bio je Paji, ali je svime praktino rukovodiovlasnik podruma i budueg bara. On je svirao klavir i zapravo je njegova bila ideja dase podrum pretvori u bar u kojem e on i njegovi drugovi svirati muziku svojemladosti. Svi su oni bili podjednako oduevljeni ovom idejom i ravnopravno su dijeliliuvjerenje da e se posao isplatiti.

"Jo je mnogo onih koji pamte ovu glazbu, a sigurno je da e se ona dopasti imladim ljudima", uvjeravali su me.

Ja sam nastojao ostati neutralan, to znai da sam pokuavao iskljuiti svojaosjeanja u odnosu na starce i njihovo muziciranje, a takoe i okaniti se prognoza ouspjehu ili neuspjehu njihovog poduhvata. Imao sam posao koji nije mogao dugopotrajati, a imao sam i malu ali sigurnu zaradu pa sam raunao da zapravo i nemamnita zajedniko sa starcima. Uvijek sam se mogao vratiti kui i nastaviti ivotariti bezposla i bez novca.


11/169


10

Povremeno sam se sjeao Ane. Nisam vjerovao da u je jo nekada vidjeti, anisam joj previe zamjerao to mi je onemoguila da sam donesem odluku o tomekada u se vratiti kui. Moda mi je uinila i uslugu, jer da sam se odmah vratio, moja

bi ena kazala da je takvo to i oekivala, jer joj je oduvijek bilo jasno da nisamsposoban ni za to.

"Da si prosio toliko vremena koliko si svirao, sada bi bio bogat ovjek", govorila

je esto i vjerojatno je bila u pravu.enine primjedbe me ipak nisu mnogo uljale, jer sam znao da ona, premda se

izjanjavala kao gorljiv ljubitelj muzike, nije nikada paljivo posluala ono to samsvirao.

Paji je bio veoma zadovoljan mojim uinkom u Sentimentalnom putovanju."Znao sam da se na tebe mogu osloniti", kazao mi je pri kraju druge ili tree

probe. "Kao da si cijelog ivota bio profesionalac."Bio bih da sam ga svojevremeno posluao. Dok sam stanovao u njegovoj kui na

Podmurvicama, Paji me je uporno nagovarao da napustim svoj posao u Bravarskojzadruzi i da sviram sa njim. Njegova pokojna ena i kerka, o ijoj se sudbini jo

nisam podrobno raspitao, jednako uporno su me nagovarale da odbijem njegovprijedlog.

"Ako bude radio sa njim, samo e se povlaiti po birtijama i postaealkoholiar kao i on", govorila mi je Pajieva ena Rua, a ja sam mislio o tome kakosam i kao bravar vie u birtiji nego u radionici. Ipak nisam postao alkoholiar, kao toto nije postao ni Paji. On je i dalje pio samo onda kada nije svirao, a njegova je enadavno umrla. Da ironija bude kompletna, umrla je od ciroze jetre, premda je

vjerovala da ta sudbina oekuje njezinog Pajia.Pajika mlaa mi se nije sviala, pogotovo ne u trenucima kada ju je spopadala

elja za priom. U vrijeme kada sam stanovao u Pajievoj kui ona se nalazila u onomdobu kada se jo nije moglo nazrijeti u kojem e se pravcu njezino tijelo razvijati.Klonio sam je se, prije svega imajui pred oima njezinu majku i narodnu poslovicu"kakva majka takva ki". Paji me je uzaludno uvjeravao da je na kraju svejedno s kimu se oeniti, jer e se svaka ena ubrzo nakon svadbe okrenuti protiv mene.

"Ne nagovaram te da je saeka zbog toga to vjerujem da e te ona usreiti negozato to elim tebi ostaviti ovu kuu, a ne nekom jebenom probisvijetu koji nee znatini kako se gitara dri u rukama."

Dok je bio mlai, Paji je esto govorio o smrti. Bio je uvjeren da nee doekatistarost, to je vjerojatno bilo posljedica eninog neprekidnog uvjeravanja da je njegovnain ivota ne samo neracionalan nego i opasan. Sada se, meutim, ponaao kao damu predstoji bar jo jedan jednako dug ivot, u kojem e ivjeti na isti nain.

Svirajui.Jednako tako ponaali su se i svi ostali muziari iz naeg sastava. Neprekidno su

pravili dugorone planove, a ja sam svakog dana oekivao da e netko od njih izostatisa probe zbog bolesti ili zbog smrti. I to je podravalo moju slutnju da se u Rijeci neuzadrati dugo. Moda tek toliko da moja ena pomisli da sam se napokon uspioozbiljno zaposliti.

U stvari, i jesam bio ozbiljno uposlen. Od jutra do sumraka radio sam ono tosam znao dobro raditi. Poslove koji su bili dio mog profesionalnog opredjeljenja. Sa

jo dva takva profesionalca, stolarom i instalaterom, pretvarao sam jedan zaputen imraan podrum u pristojan i koliko-toliko osvijetljen bar.

Bio je to posao koji je, pored zanatske umijenosti, zahtijevao prije svegastrpljenje. O svemu to je trebalo uraditi odluivao je vlasnik podruma i buduegbara, star ovjek, koji je vjerovao da mnogo toga zna i da, zahvaljujui svom znanju,


12/169


11

moe sebi utedjeti mnogo novaca. Najee je nabavljao jeftiniji polovan materijal ive negdje koritene ureaje, koji se nisu mogli izravno ugraditi nego su zahtijevaliprekrajanje, dotjerivanje i razliite druge vrste prilagoavanja. A ti dodatni poslovisu, opet, odnosili vrijeme pa se adaptacija podruma stalno produavala.

ini se da to nikom od staraca nije smetalo, osim Pajiu. Naprotiv, prualo im jemogunost da uvijek iznova ue zaboravljene melodije i da ih odmah potom ponovno

zaboravljaju. Paji se ljutio i estoko duvao u svoj saksafon, sa kojeg se odavnooljutio gotovo sav kromirani sloj."Vjerujem da su ve i vrapci ispod strehe nauili to to mi pokuavamo

uvjebati."Tim ili drugim rijeima alio mi se svaki put kada smo se vraali u njegov

tavanski stan. Nije, meutim, bilo nikakve potrebe da mi bilo ta objanjava. Svemusam bio svjedok, premda se nisam ni u ta mijeao niti sam se zbog ega uzbuivao. S

vremenom sam poeo uivati u tim starim lagerima, postupno otkrivajui u njimaono to u poetku nisam mogao uoiti. Postoje melodije koje odmah uu u uho i tuzauvijek ostanu, ali i takve koje se u svijest useljavaju dugo, jer moraju savlaivati

razliite otpore, i tek nakon nekog vremena zasijaju iznenaujuim sjajem. I jednih idrugih imao sam punu glavu i nekoliko prepunih notnih sveski. Poredao sam ih poabecedi, kako bih ih lake pronalazio, ali to i nije bilo potrebno, jer sam se svakemogao sjetiti odmah nakon buenja i mogao sam je odsvirati tono onako kako je bilazapisana. ak sam mogao naizust izredati sve njihove nazive: Amor, Bessa memucho, Bona sera, Crvene rue, Gitara romana, Jabuke i trenje, Karavan,Ljeto...

"Takvo to sam mogao i oekivati kada sam pristao raditi sa amaterima",govorio je Paji, zaboravljajui da sam i ja amater. "Profesionalci e se, ako treba,zakopati u zemlju i vjebati sve dok ne naue svirati kako valja."

U nekoliko navrata dobivao sam elju da mu kaem da se uzalud uzbuuje, jer

od posla za koji smo se spremali nee biti nita. Moje mi je iskustvo govorilo danikakav posao sa starim ljudima ne moe biti unosan. Stari ljudi su slabi kupci i malipotroai. I kada raspolau novcem, nerado ga troe. Za razliku od mladih, koji epotroiti i ono to nemaju i ono to nije njihovo.


13/169


12

DRUGO POGLAVLJE

Drijen je cvjetao kada sam prvi put nakon dolaska u Rijeku bio slobodan cijeli jedan dan. Podrum je bio zavren. Sve to smo mi radnici mogli uraditi bilo jeuraeno. Preostalo je samo da se unesu stolovi i stolice i da se popune police u anku.

Spavao sam do jedanaest sati, a onda se bez urbe odjenuo, obrijao i pozvaoPajia da mi se pridrui u etnji. Znao sam da Paji ne bi bio ono to jeste kada bi bezotpora prihvatio moj prijedlog. Njega etnje i ist zrak nisu ni najmanje privlaili, apoao je sa mnom vjerojatno samo zbog toga to je raunao da emo se ipak zavui uneki bife.

Poveo sam ga, sjeajui se neke krme u Kostreni u kojoj se nekad dobro jelo.Raunao sam, ako jo postoji, da e imati nekoliko stolova pred vratima, gdje bismo

mogli uz jelo i pie uivati u jo blagom suncu ranog proljea. Koraali smo polako irazgovarali. To je bila prva prilika u kojoj smo se mogli sjetiti svih pitanja koja smojedan drugom namjeravali postaviti i nairoko odgovoriti na njih.

Prije nego to smo stigli u Kostrenu sva moja znatielja bila je zadovoljena. Pajije spremno odgovorio na sva moja pitanja, a mene je prije svega zanimalo kako je izsvoje udobne kue dospio u taj maleni potkrovni stan i ta se dogodilo sa njegovomkerkom Mirnom.

"Moglo bi se rei da si i ti kriv to sam morao preseliti u taj stan, kojim ninajmanje nisam zadovoljan", kazao mi je, osvrui se oko sebe i vjerojatno traeimjesto gdje bismo mogli sjesti i popiti pivo. "Da si ostao uz Mirnu, sada biste imalidobru kuu ili, u najgorem sluaju, solidan stan, a i ja bih bio sa vama."

Pajieva se pria svela na prijekore upuene meni zbog toga to nisam ostao uRijeci i oenio njegovu kerku. Da sam ostao, on bi pristao da negdje na periferijiizgradimo novu kuu kada mu je stara sruena. Sm nije imao volje da to uradi pa jeuzeo stan u jednom od novih naselja. Tu je ivio dok se Mirna nije udala, a onda sezamijenio sa njezinim muem. Njemu i kerki prepustio je svoj novi stan, a on seuselio u potkrovlje u kojem je do tada stanovao zet.

Smijao sam se dok je Paji priao. Njegove su me optube zabavljale. Bile susmijene i u njima nije bilo nieg to bi bilo upravljeno protiv mene. Sjeao sam sesebe kakav sam nekad bio i znao sam da naprosto nije bilo mogue da se na bilo kojinain udruim sa Pajievom Mirnom. I da mi je se sviala, nije dolazilo u obzir da

ekam nekoliko godina da bih je mogao oeniti. Nita tu kua i stan nisu mogliuiniti. Pa ni Pajievo prijateljstvo.

Kada smo najzad dospjeli do kue u kojoj se nekad nalazila krma u kojoj sedobro jelo, ustanovili smo da je odavno pretvorena u prodavaonicu mjeovite robe.Kupili smo pivo u limenkama i sjeli na klupu na oblinjem autobuskom stajalitu.

"Kroz koji dan u te ponovno napustiti", rekao sam Pajiu. "Moram se vratitikui dok imam ime platiti autobusku kartu."

Ovog puta Paji me nije nagovarao da ostanem. I njemu je bilo jasno da nitko nemoe predvidjeti kada emo poeti svirati. Podrum je bio adaptiran, ali i prazan.Njegov je vlasnik iscrpio sve svoje mogunosti i nije znao kako bi mogao nabavitinamjetaj.


14/169


13

"Ali u ostati jo nekoliko dana", dodao sam. "Nisam uspio ni pogledati da li jopostoji Bravarska zadruga i, ako postoji, ima li u njoj nekog od mojih nekadanjihdrugova."

Popili smo pivo i ukrcali se u prvi autobus koji je vozio prema sreditu grada.

"Mogli bismo posjetiti Mirnu", kazao mi je Paji. "Bie joj drago da te vidi."

Bilo mi je svejedno gdje emo poi, pod uvjetom da to ne bude neki podrum.

"Na alost, nemaju djece pa me nita ne vue da ih posjeujem", obavijestio meje Paji dok smo se vozili autobusom, dodajui da mu je zet "jebeni pravnik kome jeslon prdnuo na oba uha".

"Vidi u kakva si me govna uvalio?", upitao me je, a onda je svoje pitanjepojasnio. "Da si ostao, sve bi bilo drugaije. Siguran sam da bi i ti bio sretniji nego tosi bio u svojoj posranoj Bosni."

Suzdrao sam se od komentara. Morao sam najprije vidjeti Mirnu da bih mogaoobjektivno ocijeniti koliko je Pajieva pretpostavka o moguoj srei blizu istine.

Autobus smo napustili u nekom od stambenih naselja koja nisu postojala uvrijeme mog prvog boravka u Rijeci. Uskoro smo uli u jednu od nekoliko potpunoistih zgrada, popeli se na trei kat i uli u stan koji je po mnogo emu nalikovao namnoge u kojima sam boravio. Osim po krajoliku koji se mogao vidjeti kroz prozore.

Vrata nam je otvorio Pajiev zet, u kojem sam ve na prvi pogled prepoznao"jebenog pravnika". Nije nam se obradovao, ali nije propustio priliku da kaenekoliko reenica koje su imale svjedoiti o njegovoj vrijednosti.

Paji je pored zeta proao kao da i ne postoji. Ne zato to ga nije volio ili zbogtoga to ga je mrzio. Razlog je bio mnogo jednostavniji. Pajia nije zanimao nitko tkose nije bavio muzikom. On je doista ivio krajnje racionalno. U svijet bez muzikezalazio je samo kada je na to bio primoran, inae je ignorirao njegovo postojanje.

Na drugoj strani, u svom svijetu, u svijetu muzike i muziara, vodio je

dinamian ivot, ispunjen svim onim sadrajima koji ivot ine kvalitetnim. Bio jedrueljubiv, trpeljiv prema manama drugih i uvijek spreman pomoi.

Upravo zbog toga me je zanimalo kakvi su njegovi odnosi sa kerkom, jer ona,koliko sam se sjeao, za muziku nije marila, kao ni njezina majka Rua.

"Vidjee, obradovae ti se", kazao mi je Paji dok smo sjedili na kauu udnevnoj sobi i ekali da doe Mirna.

Jo uvijek me je dralo dobro raspoloenje i vjerovao sam da mi ga nita nemoe pokvariti. Najmanje Mirnina pojava. Ako me sjeanje nije varalo, vie jenalikovala na svoju majku nego na Pajia pa sam pretpostavljao da je odrasla u niskupodebelu enu, kakvih je mnotvo u svim kutovima i zakucima ovog svijeta.

Nemalo sam se iznenadio kada sam ugledao osrednje visoku i vitku enu, jomladu, koja nam je prilazila ukoena tijela i zamrznuta lica.

Sa mnom se pozdravila kao od bijede, a onda se obruila na Pajia.

"Nisi me posluao! Kao da namjerno eli da me sramoti. I dalje se sastaje satom enom."

Paji je gledao kroz prozor i izgledao je tako kao da nema namjeru reagirati.Pomislio sam da moda u sebi govori kako sam ja kriv i za te prijekore koje muupuuje kerka, jer da sam oenio tu ledenicu u obliku lijepe ene koja se ustoboilaispred nas, sve bi bilo drugaije. Ta me je pomisao natjerala na smijeh, i to onajsmijeh koji brie sve obzire. Nije me bilo ni najmanje briga ta e rei Mirna, njezin

mu i Paji.Smijao sam se, ali sam istovremeno dobro osmotrio Mirnu i bio sam zadovoljan

onim to sam vidio. Nije ni najmanje liila na svoje roditelje.


15/169


14

"Moj Pajiu, dok si ti svirao ili pio, Rua se nije dosaivala u kui", pomisliosam, a to je bio novi podsticaj za smijeh.

Mirna se ponovno okomila na Pajia."to si mi doveo ovog ludog Bosanca?", upitala ga je. "Pitaj ga do kada ima

namjeru smijati se."

Paji me je pogledao i slegnuo ramenima. Ja sam sa njim svirao i za njega je bilou redu sve ono to sam inio. Pa i to to sam se smijao bez oiglednog razloga, napogrenom mjestu i u pogreno vrijeme.

"Oprosti", kazao sam Mirni, potpuno ignorirajui, kao i Paji, njezinog mua. "Tisi kriva to se ovako glupo ponaam. Prije nego to si ula razmiljao sam o tome kako

bi mogla izgledati. Oekivao sam da u ugledati drugu Ruu, a kada si ula, ugledaosam ljepoticu."

Iskustvo me je odavno uvjerilo da pohvala eninoj ljepoti nikada ne moepromaiti. Led na Mirninom licu odmah se poeo otapati.

"Znai da ti se nekad nisam sviala?""Bila si jo pravo dijete.""Tati ipak nije smetalo da govori o tome kako e me udati za tebe." Sada se Mirna smijala, dok je njezin mu zbunjeno gledao u nas. Osjeao je

potrebu da se umijea u razgovor, ali nije znao kako. "Ne bih vam smjela ponuditi pie", kazala je Mirna meni i Pajiu. "Ponete li piti

sada, opiete se prije veeri."Ipak je donijela bocu votke i nekoliko boca piva.

"Ipak je na Ruu", rekao mi je Paji, otvarajui pive i sipajui votku u ae. "Svezna bolje od mene. Oekujem jo samo to da me pone poduavati svirati saksafon."

Ipak se nije ljutio. Kao to se nije ljutio niti na vremenske nepogode.

Ostali smo do veeri, razgovarajui o vremenu koje smo proveli zajedno ivei uistoj kui. Kada smo Paji i ja napokon krenuli, i Mirna je pola sa nama i ispratilanas do autobuskog stajalita.

"Posluaj me", kazala je Pajiu na rastanku. "Ostavi tu babu. Mora ti biti jasnoda ona eli samo to da ti se uvali u stan i da troi tvoju mirovinu i ono to zaradisvirajui."

Bio sam u Rijeci vie od mjesec dana i nikakvu babu nisam vidio uz Pajia ni unjegovom stanu niti izvan njega.

"O kakvoj babi Mirna govori?", upitao sam Pajia nakon to smo se smjestili uautobus.

"Hvala Bogu, ima baba i kada ih ne trai", odgovorio mi je Paji, smjekajui se."Pogotovo za nas glazbenike. Zar nisi primijetio da se poneka uvijek mota oko nasdok sviramo."

"Zbog ega se Mirna ljuti?""Plai se da se ne oenim.""Zbog stana?"

"Zbog ega bi drugog.""Dao si joj jedan, i to vei i bolji."Paji je slegnuo ramenima i zakljuio da to nije tema o kojoj bi vrijedilo due

razmiljati. Bilo je oigledno da ima neto drugo na pameti. Gledajui ga, cijeli danme je proganjao dojam da me eli neto pitati. Uinio je to tek onda kada smo sesmjestili u nekom bifeu preko puta eljeznikog kolodvora sa pivama i votkamaispred sebe.


16/169


15

"Da li si nekada pokuao napraviti neki dio namjetaja?", upitao me je.Odgovorio sam mu da raspolaem tako malom kuom da se po njoj ne bih

mogao kretati da sam je napunio namjetajem koji se moe kupiti u trgovini."Sve krevete sam nainio sam, a ormare i ostalo sam vie ili manje prepravljao

da bih ih mogao smjestiti. Jedino sam stol i stolice ostavio onakve kakve sam ihkupio."

"teta", kazao je Paji.Upitao sam ga u emu je problem.

"U tome to je nama potreban netko tko zna praviti stolove i stolice." "Za bar?"

Paji mi je objasnio da su on i starci odluili sakupiti neto vlastitog novca kakobi ubrzali otvaranje bara.

"Tim novcem moemo kupiti materijal - drvo i drvene ploe - i iznajmiti stroj zaobradu drveta. Treba nam jo majstor koji je voljan napraviti stolove i stolice isaekati na zaradu nekoliko mjeseci."

"Ti misli da bih to ja mogao?""Samo sam pitao."

Bio sam ve popio toliko da mi se nita nije inilo nemoguim. Ipak sam biosvjestan da bi moje izraevine mogle biti solidne u pogledu vrstine i trajnosti samoukoliko ne bi bile isuvie komplicirane.

Paji je imao vie nego dovoljno iskustva sa piem da bi mu bilo jasno kako teveeri ne moemo donijeti nikakve valjane zakljuke.

"Sutra emo o tome razgovarati", kazao je.Nakon toga smo razgovarali o muzici.

Osjeao sam da me ne bi bilo teko nagovoriti da ponovno razmislim omogunostima da produim svoj boravak u Rijeci. Bio sam voljan ostati i nastavitiraditi, premda sam ve napola bio uvjeren da mi taj rad nikada nee biti plaen ipremda sam znao da je moja dobra volja proizilazila iz samo jednog ugodnoprovedenog dana, koji je smijenio cijeli niz tmurnih dana provedenih u polumrakupodruma.

Drugog dana osjeao sam se loe. Ustao sam kasno, premda sam znao da mePaji eka. Dogovorili smo se da poemo u podrum, da bismo se sa njegovim gazdomdogovorili oko mog daljnjeg angamana.

"Odvikao si se od pia", kazao mi je Paji, vidjevi me mamurna i neraspoloena."Dragi moj Pajiu, odvikao sam se od svega", rekao sam mu. "Bio je rat i zamalo

se nisam odvikao ivljenja."Paji je iz hladnjaka izvadio konzervu piva."Popij, ali samo jednu", rekao mi je.

Popio sam pivo i osjeao se manje loe. Mogao sam se kretati, ali ne irazmiljati. Otili smo u podrum. Njegov je gazda sjedio na stolici ispod jedne jedineupaljene sijalice.

"Ako elite da razgovaramo o poslu, najprije ukljuite sva svjetla", rekao sammu. Tama me je naprosto vrijeala.

Paji je pourio pritisnuti prekidae."Ja ne mogu raditi u mraku", dodao sam. "Pogotovo ne ako budem radio sa

strojem."


17/169


16

Postavivi uvjete, pristao sam raditi iako me nitko nije zamolio za to. Preostaloje, dakle, da se dogovorimo ta u tono raditi.

Gazda je ustao sa stolice i pruio mi stranicu istrgnutu iz nekog asopisa."Ovako neto ili neto slino elio bih imati ovdje", rekao mi je.Pogledao sam fotografiju i odahnuo. Predstavljala je neku prostoriju, vjerojatno

neki restoran, koji je bio namjeten racionalno i jednostavno. Uz zidove su bilasmjetena odvojena odjeljenja sa jednim stolom i dvije klupe, postavljenim okomitona zid. Nisam mogao vidjeti detalje, ali me oni nisu ni zanimali. Vana mi je bilainjenica da su sve klupe u principu proste i da ne zahtijevaju veliko umijee u izradi,kao ni stolovi koji zasluuju da budu smjeteni izmeu njih.

Znao sam da ih mogu nainiti bez nekih problema. Bio mi je potreban samoobian stroj za obradu drveta i pomonik.

"elim da se stolovi i sjedala nalaze uz zidove, a da sredina prostorije ostaneprazna, slobodna za ples", dodao je Gazda.

Potom smo premjerili zidove i izraunali koliko je stolova i klupa potrebnonapraviti.

"Ne smijemo zaboraviti podijum za nas", umijeao se Paji."Dok budemo svirali, moramo se nalaziti bar dvadeset centimetara iznad

drugih."

Iz podruma smo otili u najblii bife, da bismo se dogovorili o svim detaljima. "Najvei dio poslova moi u uraditi sam", rekao sam. "Ali u povremeno morati

imati nekog da mi pomogne prenijeti i pridrati ploe.""Ako angairam jo jednog radnika, vie e sjediti nego raditi", kazao je Gazda.

"Pomagae ti netko od onih koje u i tako morati zaposliti u baru."Time je dogovor bio okonan pa je Gazda otiao kui, a ja i Paji smo nastavili

piti pivo. Znao sam da ne bih smio ponoviti jueranji dan, jer mi je sutra predstojaorad sa strojem. Nisam elio ostati bez prstiju, ali nisam nalazio odlunosti daprekinem piti.

Djelimino sam se utjeio injenicom da uz pivo ne pijem votku pa sam mogaooekivati da e mi mamurluk biti laki.

Doista je bio laki, ali ne toliko da sam narednog jutra mogao bez straha poi upodrum na rad. Ovog puta Paji nije poao sa mnom. Samo mi je, kada sam krenuo,rekao da pourim.

"eljan sam dobre svirke", dodao je.U baru sam zatekao sve spremno za rad. Na sredini prostorije stajao je sasvim

pristojan stroj, kojim je bilo mogue obavljati i vie radnih operacija nego to je menibilo potrebno. Panel-ploe su bile naslagane jedna na drugu pored zida, a uz njih suleale drvene gredice.

"Potrebno mi je jo ljepilo i netko tko e mi pomagati", rekao sam Gazdi."Ljepilo e dobiti jo danas, a pomonik je ve ovdje. Trenutno isti klozet ."Gazda je nakon toga otiao i ostavio me da se snalazim kako znam uz pomo

fotografije iz asopisa. Popeo sam se na gomilu drvenih ploa i na najgornjoj nacrtaodijelove klupe, koje je trebalo izrezati i sastaviti.

Kada sam zavrio sa crtanjem, otvorio sam vrata WC-a, da bih pozvao svogpomonika. Trebalo je da mi pomogne podii plou, prenijeti je do stroja i pridravati

dok je budem rezao tranom pilom.Kasnije sam se mnogo puta upitao zato se nisam iznenadio kada sam ugledaoAnu. Sjedila je na klozetskoj olji i puila. Ni ona nije izgledala iznenaena to mene


18/169


17

vidi. Da li to znai da smo oboje osjeali da nas je sudbina povezala mnogo prije negoto smo mogli i pomisliti da emo se sresti?

"Zar se ne stidi gledati damu koja sere?", upitala me je Ana mirno.

"Serem se ja na takvu damu", rekao sam joj, ali nisam bio ni najmanje ozlojeenzbog onih stotinu maraka. "Uostalom, ovdje ti nisi nikakva dama nego tek pomoniradnik dodijeljen meni na ispomo".

Ana se nije zbunila.

"Ja sam ovdje konobarica, koja e raditi sve to je potrebno dok bar ne proradi",rekla mi je, zatim je otkinula papir, obrisala se, ustala sa klozetske olje i, ne urei seni najmanje, podigla najprije gaice pa zatim i hlae.

"Nee biti", rekao sam joj. "Ti si uiteljica. I pjesnik. Zar si zaboravila?"

"Pa dobro", kazala je Ana pomirljivo. "Ako sam ja lagala, lagao si i ti. Rekao si dasi glazbenik, a ti si, koliko vidim, stolar."

Nisam bio siguran da sam joj govorio o tome ime se bavim, ali i da jesam, ne bito bila velika la. Ako uradim stolarski posao koji sam zapoeo, pomislio sam, imaepriliku vidjeti me i kako sviram.

"Nisam raspoloen za priu", rekao sam Ani. "Ipak se moramo odmahdogovoriti. Mojih pedeset maraka vratie mi od prve plae, a do tada me nemojgnjaviti."

Nakon toga sam joj pokazao gdje e uhvatiti plou, kako e je podii i pridravatidok ja iz nje budem isijecao nacrtane dijelove klupe.

Bio je to posao koji je zahtijevao da mu posvetim svu svoju panju. Zbog toga mise nije pruala prilika ni da promatramAnu niti da razgovaram sa njom.

"Ne bi se reklo da si previe ljut na mene", rekla mi je kada je prva ploa bilaizrezana.

Na njezinu konstataciju nisam imao ta dodati. Rekao sam joj neka izabere tae raditi. Ili e izrezane dijelove precrtavati na sljedeu plou ili e otii kupiti dvijepive. Odabrala je kupovinu i pruila ruku da joj dam novac.

"Zar poslije svega ima povjerenja u mene?", upitala je.

"Jebi se, Ana!", rekao sam i okrenuo joj lea.

Nije bilo vrijedno truda da se kae jo neto. Ako je spremna pobjei sa dvijepive, pomislio sam, onda ne zasluuje ni da je okrznu ni moj pogled niti moja misao.

Vratila se brzo. U dvije sekunde otvorila je obje boce. Jednu je pruila meni, a izdruge je sa uitkom otpila dugaak gutljaj.

"Dogovorili smo se", kazala je. "Kada dobijem prvu plau, vratiu ti novac."

Na to nisam rekao nita. Nisam elio sa njom se dogovarati. Ve sam se biouvjerio da se u njezina obeanja ne mogu pouzdati.

Nastavio sam na ploama iscrtavati dijelove klupa, a kada sam to zavrio,zajedno sa Anom sam ih prenosio do stroja i rezao.

Popili smo samo po jedno pivo, a radili smo do kasnog poslijepodneva, bezprekida za ruak.

"Jebi ga", rekla mi je Ana na kraju. "Kako si krenuo, nee se zaustaviti dojutra."

Prekinuo sam rad. Dao samjoj novac da nam kupi sendvie i pive, a ja sam, dokje ona bila odsutna, obiljeio preostale ploe.

Bio sam vie nego zadovoljan onim to smo ja i Ana tog dana uradili.Na Anin rad nisam mogao uputiti nikakvu primjedbu. Asistirala mi je kao da

smo oduvijek radili zajedno. Svoju stranu ploe drala je i pomjerala kao da je


19/169


18

kompjutorski bila povezana sa mnom. Samo bismo se pogledali i nita nismo moralirei.

Iskljuio sam stroj, oprao ruke i saekao da se Ana vrati. "teta", kazala je Ana dok smo, sjedei na ploama, jeli sendvie i pili pivo."ta je teta?"

"to nisi glazbenik. Da jesi, mogao bi i mene nauiti svirati.""Nije li za tebe kasno da sada pone svirati?""Nikada nije kasno."

Pokazao sam joj klavir, koji se nalazio u jednom od uglova prostorije, prekrivenplahtom.

"Ako nije kasno, navali", rekao sam joj.

"Hvala, radije u saekati da naem nekog ljubaznijeg uitelja.""Uskoro e ovdje imati gomilu glazbenika. Moda ti se posrei da nekog od njih

nagovori da ti posveti panju."To je bio kraj naeg razgovora za taj dan. Saekao sam da se u podrumu pojavi

Gazda, a onda sam se odmah uputio prema Pajievom stanu. Bio sam umoran inamjeravao sam odmah lei. Nisam se ni osvrnuo da vidim kamo se uputila Ana, a tome nije niti zanimalo.

Pajia sam zatekao u stanu. Nije namjeravao te veeri izlaziti. ini se da jedvodnevno lumpovanje i njemu pokvarilo raspoloenje.

"Sada sve zavisi od tebe", rekao mi je. "Dok ti ne zavri svoj posao, neemomoi ni vjebati."

"Bar ete se odmoriti", rekao sam da ga utjeim."Suvie smo stari da bismo imali vremena odmarati se", kazao mi je Paji

sumornim glasom.

To je bilo prvi put da sam ga gledao, a da u njemu nisam nalazio dovoljnoenergije i optimizma. Odustao sam od daljnjih pokuaja tjeenja. Nisam mogao reida nije star i da vrijeme radi za njega. Jedino to sam mogao uiniti bilo je dazaponem razgovor o muzici. Paji je samo sa muzikom bio potpun ovjek.

Ipak nismo razgovarali, jer sam uskoro zaspao. Ujutro sam Pajia zatekao boljeraspoloenog. I sm sam se bolje osjeao. Zajedno smo popili kavu i dorukovali.Rekao sam Pajiu da bi, ako e se dosaivati, bolje bilo da poe sa mnom.

"Ako nita drugo, razgovaraemo dok ja budem radio."Paji je slegnuo ramenima i poao.Gazda i Ana su ve bili u podrumu. Rekao sam im da emo najprije sklopiti

jednu klupu, da bismo imali na emu sjediti. Paji mi je pomogao da dijelove klupeuklopimo jedne u drugu i zalijepimo.

"Mene vie ne treba?", upitala je Ana. Uinilo mi se da u njezinom glasunalazim tragove nezadovoljstva.

"Ne brini, neu te zaboraviti", rekao sam joj. "Bilo bi dovoljno posla za sve i danas je vie."

Gazda je obiao klupu i razgledao je sa svih strana. Zadovoljno je kimao glavom. "Ja u uraditi svoj dio posla", rekao sam mu, "ali nemojte raunati na mene i za

one poslove koje moete uraditi i sami. A moete sklapati, lijepiti i bojiti.

Gazda me je gledao kao da su ga moje rijei dovele u nedoumicu. Bio je tokrupan i trom ovjek, dugih ruku i velikih aka, koje mi se nisu inile pogodnim ni zakakav posao. Uvijek sam ih sa nevjericom promatrao kako, kao razbojnici koji


20/169


19

razvaljuju tuu kuu, otvaraju poklopac klavira i sputaju se na klavijaturu. Nisamvjerovao da e biti u stanju proizvesti ist zvuk.

"To nee biti teko", rekao je Paji umjesto Gazde.Nakon toga smo se podijelili u dvije grupe. Gazda i Paji su sastavljali klupe, a

Ana i ja smo izrezivali dijelove za njih. Radili smo utei."Nisi mi rekao kako se zove", rekla mi je Ana."Magarac."

"Kakav magarac?"

"Tako me moe zvati. Pokazao sam se glup kao magarac kada sam ti dozvolioda mi uzme jedini novac koji sam imao."

"Ljuti se na mene?""Ljutim se na sebe. Da sam sauvao te pare, sada bih se kod kue odmarao i ne

bih ovdje radio za plau koju moda neu doekati." "Znai da si se i ti uhvatio na isti mamac."Odbio sam dalje razgovarati. Nisam elio da me Paji krivo shvati. Doao sam u

Rijeku zbog toga to me je on pozvao i ostao sam najvie zbog njega, ali nisam mogaorei da sam rado prihvatio ni jedan od ponuenih poslova.

"Sluaj", ponovno mi se obratila Ana nakon nekog vremena."Sluam", rekao sam i iskljuio stroj."ta si uradio sa onom mojom vreicom?""ta sam mogao uraditi? Iz nje je toliko smrdilo da sam je bacio u prvu korpu za

smee."Ana me je pogledala sa nevjericom.

"Nisi nita proitao?"

Ostavio sam je bez odgovora. Ukljuio sam stroj i nastavio raditi. I dalje sam bio zadovoljan Aninom asistencijom. Radili smo kao dobro uhodanduet. Razmiljajui o tome kako je moglo doi do takvog sklada, zakljuio sam da semoje sudjelovanje u njemu zasnivalo na iskustvu, a Anino na uroenoj sposobnosti.

Tek poslije toga palo mi je na pamet da pogledam Anine ake. Bile su naizgledkrhke i njene, ali i vee od prosjenih enskih aka, sa duim prstima.

"Jesi li nekada radila ove poslove?", upitao sam je.

"Ne misli valjda da je pridravanje ploa neki posao?"Bilo mi je jasno da mi Ana vraa milo za drago. Sada ona nije eljela razgovarati.

Kada sam jednom obratio pozornost na Anine ake, neto me je nagonilo da

esto skreem pogled u njihovom smjeru. Sviale su mi se. One su, kao i Anin glas, oAni govorile neto drugo nego ostali dijelovi njezinog tijela.

Znao sam da Ana nee moi dugo utjeti."Zar danas nee biti odmora i piva?", upitala me je dok smo novu plou nosili

prema stroju.

Rekao sam joj da e, ako eli, biti i odmora i piva, ali da se ja ne elim niodmarati niti piti.

"Zaboravi da sam te neto pitala", kazala je Ana.Nastavili smo raditi i vjerojatno bismo radili bez prekida sve do veeri da se

pored nas nisu nalazili Paji i Gazda."Vrijeme je da se odmorimo i da neto pojedemo", kazao je Gazda i potom seosobno pobrinuo da dobijemo jelo i pie.


21/169


20

Paji je bio dobro raspoloen kada smo se te veeri vraali u njegov stan.

"Sada se ve mogu nadati da emo uskoro poeti svirati", rekao mi je i dodao:"Zahvaljujui tebi."

"Zahvaljujui i Ani", rekao sam ja. "Bez nje ili sa nekim drugim uradio bihmnogo manje. Sa njom kao da imam etiri ruke."

Paji je neko vrijeme utio. Kao da je oklijevao da mi postavi sljedee pitanje."Draga ti je?"

"Tko?"

"Ana."

Pajievo pitanje me je iznenadilo.

"Zbog ega misli da bi mi mogla biti draga?", upitao sam ja njega.

"Prepirali ste se, ali se niste posvaali."

Bio je u pravu. Prepirali smo se, ali nismo osjeali potrebu da izreknemo i onerijei koje bi nas udaljile jedno od drugog. To, naravno, nije moralo znaiti da mi je

Ana draga. U svakom sluaju, morao sam priznati da mi nije niti mrska, unato tometo me je grubo prevarila i usprkos injenici to sam i ja nju pokuao obmanutigovorei joj da sam njezinu plastinu vreicu bacio u smee.

"Promatrao sam vas kako raditi zajedno i uinilo mi se da ste bliski", dopunio jePaji svoje objanjenje.

Kada smo doli u Pajiev stan, iz svoje torbe izvadio sam Aninu plastinuvreicu. Otvorio sam je i razmiljao o tome da li da je jo sutra vratim ili da vraanjeodgodim dok mi Ana ne vrati moj novac. Ne mislei ta radim, izvadio sam uvezanirukopis Aninih pjesama i Anine gaice i drao ih u rukama.

"Uspomene?", upitao je Paji.

Odmahnuo sam glavom. Nisam mogao znati tko se nalazio u tim gaicama.Miris nije pouzdan svjedok. Od Aninih pjesama jo nisam poznavao ni jedan jedinistih.

"Ako si ti u pravu, jednog dana bi mogle postati uspomene", kazao sam Pajiu.

Vratio sam gaice u vreicu, a knjigu Aninih pjesama stavio sam na svoj leaj.Namjeravao sam ih pregledati te veeri.

Sjetio sam se da me je Ana pitala da li sam neto proitao. Ona, dakle, nijevjerovala da je vreica zavrila u smeu.


22/169


21

TREE POGLAVLJE

Ni te veeri nisam proitao nita. Kada sam pokuao otvoriti Aninu knjigu,osjetio sam da inim neto to je protivno mojoj naravi. Kao da se naginjem nadkljuaonicu sa namjerom da provirim u tuu zakljuanu sobu. Ja jesam bioznatieljan, ali ne na takav nain. elio sam irom otvoriti vrata i gledati sa oba oka.Gledati i pri tome biti vien.

Spustio sam knjigu Aninih rukopisa na stolicu, koja se nalazila pored mogleaja, sa odlukom da je narednog dana vratim Ani. Osim to nisam elio ulaziti u nju

bez Anine dozvole, bio sam svjestan da ja i nisam osoba koja bi se tamo moglaosjeati kao u svojoj kui. Sa poezijom sam se susretao samo onda kada je bilapovezana sa muzikom.

Kada smo ujutro krenuli na rad u podrum, rekao sam Pajiu da on nee imatito raditi dok ja ne pripremim nove dijelove. Zamolio sam ga da uzme Aninu knjigu ida negdje prekopira pedesetak njezinih stranica. Nisam ih namjeravao itati nikasnije. elio sam ih imati uz sebe. Moda za uspomenu.

"Kada ih donese, predaj mi ih da Ana ne vidi", rekao sam mu.U pauzi za ruak Paji mi je dao novine u kojima su se nalazili i original Anine

knjige i kopije. Pogledao sam Anu. Sjedila je na jednoj od dovrenih klupa i puilacigaretu. Osjetila je moj pogled, okrenula glavu i nasmijeila se. Priao sam joj i sjeopored nje. U ruci sam drao knjigu njezinih pjesama.

"ta kae?", upitala me je. "'Ima li tu neto to ti se svia?"

Kazao sam joj da nisam proitao nita osim njezinog imena na naslovnoj strani iobjasnio zbog ega."udan si ti", kazala mi je kada me je sasluala. "Meni ne bi smetalo da si

proitao sve to unutra pie. Te pjesme sam pisala da bi ih drugi itali." "Ali bi moda smetalo meni", rekao sam joj, uvjeren da bi vjerojatno doista bilo

tako. "Ja sam samo obian bravar, koji se silom prilika pretvorio u stolara.""To ipak nije nikakav razlog da se plai pjesama."Predao sam joj rukopis.

"Moda nekom drugom prigodom.""U vreici je bilo jo neto", kazala je Ana dok su joj se oi krijesile.

Potvrdio sam, rekavi da su unutra bila jo dva odjevna predmeta."Jednog od njih sam odmah bacio, jer je odvie smrdio, a drugog sam, upravo

zbog njegovog mirisa, zadrao kao uspomenu.""Nee mi rei koji si predmet zadrao?""To mora sama odgonetnuti."Kada sam neto kasnije tog istog dana razmiljao o Ani, pom islio sam da sam je

moda razoarao time to sam joj knjigu vratio neproitanu. Moda mi ju je dala sanadom da u je proitati i pohvaliti je. Meutim, na njezinom licu nisam zapazio nitato bi ukazivalo da je razoarana. Smijeila se. Moda se smijala mom izboru.

Na izradi klupa radili smo jo dva dana. Kada je trebalo prijei na izradu stolova,pojavio se problem. Nije bilo mogue od panel-ploe napraviti kvalitetan i vrst stol,koji bi bio dovoljno veliki da ispuni prostor izmeu dvije klupe.


23/169


22

Rekao sam Gazdi da od takvog materijala mogu nainiti tek okrugli stoli sajednom nogom usaenom u sredini ploe.

"Naini ono to moe", odvratio mi je Gazda.Upozorio sam ga da se na dvije klupe u svakom odjeljku moe smjestiti i do

osam posjetitelja.

"Takav bi stol za osam ljudi bio premalen."

"Ovdje nee biti restoran", umijeao se Paji. "Neemo posluivati jelo nego piei glazbu, a za to e biti dovoljni i mali stolovi."

Da bih dobio savreno okrugle stolne ploe i lijepo oblikovane noge, morao sampreurediti stroj i nabaviti alat za tokarenje.

Za to mi je bila potrebna pomo koju sam mogao dobiti samo u nekojopremljenoj radionici. Bilo je, dakle, vrijeme da konano potraim svoju Bravarskuzadrugu, ako jo postoji, i svoje bive drugove, ako su jo ivi.

Rekao sam svojim suradnicima da su tog dana slobodni i krenuo prema trnici,u ijoj se blizini nalazila moja nekadanja radionica. Ne pitajui nita, Ana je pola samnom. Kao da se podrazumijevalo samo po sebi da pomonik mora uvijek biti uzmajstora.

Bilo je vedro jutro i puhao je prohladan vjetar, ali se na zaklonjenim mjestimamoglo uivati u toplini proljetnog sunca. Nekoliko puta obili smo trnicu i pretrailiprostor okolo nje. Sve to sam vidio inilo mi se poznatim, premda se nisam mogaozakleti da je sve bilo isto kao nekad. Bravarskoj zadruzi ili bilo kakvoj bravarskojradionici nije bilo ni traga.

"Mogli bismo popiti kavu", kazala je Ana. "Moda e se poslije toga sjetiti totrai."

Potraio sam bife u koji sam sa drugovima iz radionice najee zalazio, jer jebio najblii. Jo se nalazio na istom mjestu. Izabrali smo stol pored prozora, da bismo

uhvatili neto suneve topline."Lijepo je izii iz podruma", kazala je Ana."Lijepo je vratiti se u prolost", pomislio sam. "Makar tamo naao i samo

uspomene."

A uspomene su upravo navirale. Promatrao sam ank, za kojim smo prestajalimnoge sate, razgovarajui i pijui pivo, vino, konjak, rum i sve drugo to nam se nalona dohvatu ruke. U naoj radionici je vladalo nepisano pravilo da se sve ono to smozaraivali mimo plae moralo potroiti zajedniki i odmah. U plae nismouraunavali ono to smo mogli naplatiti na licu mjesta i u gotovom novcu. Agotovinom smo naplaivali usluge koje smo pruali pojedinim graanima, privatnim

trgovcima i obrtnicima, a najee vlasnicima brodica.Paji mi je rekao da vjerojatno neu nai ni jednog od suradnika iz Bravarske

zadruge niti u poznati neku od konobarica koje sam upoznao za vrijeme svog prvogboravka u Rijeci. Gotovo da je bio u pravu. Nakon to smo popili kavu, pozvao samkonobaricu. eljeli smo popiti neto estoko, to bi nas razdrmalo poslije viednevnog

boravka u podrumu.

Prila nam je sredovjena ena, na kojoj mi se nita nije inilo poznatim. Primilaje narudbu i uskoro se vratila sa dvije ae votke.

"Nisi se mnogo izmijenio", kazala je stavljajui jednu od aa ispred mene.Zagledao sam se u njezino lice, ali uzalud. U svojim uspomenama nisam nalazio

takav lik."ene bre stare, ali zato due ive", kazala je i sjela na stolicu pored mene.

"Zaboravio si Krmaricu Maru. Samo si me ti tako zvao."


24/169


23

Htio sam joj rei da je to nemogue, da ona ne moe biti to to tvrdi da jeste.Marija ili Krmarica Mara, kako sam je zvao od milja, bila je mlada, sitna i okretnadjevojka, plave kose stegnute uz glavu, uvijek nasmijana. Bila mi je draga zbog svoje

vesele naravi, zbog lijepog lica, ali i zbog toga to nije skrivala da joj se sviam. Neznam da li je u svojim ivotnim planovima raunala i na mene. Nikada joj nisamrekao nita to bi je moglo navesti na to. Siguran sam da se nikada nismo nali

nasamo pa ak nismo ni razgovarali bez prisustva drugih osoba. Kasnije sam estoalio zbog toga, jednako kao to sam alio to sam otiao iz Rijeke.

"Da li si doao zbog uspomena ili zbog posla?", upitala me je Marija, paljivorazgledajui Anu. "Ili je razlog tvom dolasku posve drugaije naravi?"

Sjetio sam se da te dvije ene moram predstaviti jednu drugoj.

"Ovdje sam doao prije svega da radim", odgovorio sam najprije na Marijinopitanje, a zatim zadovoljio njezinu znatielju.

"Ovo je Ana, moja pomonica u radu."

Potom sam Ani objasnio da sam nekada radio tu u blizini i da sam esto dolaziou taj bife, gdje sam se druio i sa Marijom.

"Znai li to da je Ana bravar?", upitala je Marija."Pretpostavljam da nije", odgovorio sam, "Meutim, trenutno i ne radimo

bravarske poslove nego izraujemo namjetaj za jedan budui bar."

"Interesantno", kazala je Marija. "Meni nikad ne bi palo na pamet da radimposlove koji ne dolikuju eni."

Oekivao sam Aninu estoku reakciju, ali je ona izostala. Ana me je samopogledala i slegnula ramenima. Kao da je htjela rei da ne vrijedi troiti rijei napobijanje takvih glupih tvrdnji.

Od Marije sam saznao da je moja nekadanja radionica davno uklonjena i da jeod tada moje nekadanje drugove rijetko viala. Prestali su dolaziti onog dana kada je

radionica preseljena, jer su svi stanovali u drugim dijelovima grada ili u okolnimmjestima.

"Navrati kada bude imao slobodnog vremena", kazala mi je Marija kada smoAna i ja krenuli. Sa Anom se nije ni pozdravila.

"Imao si sreu to je nisi oenio", rekla mi je Ana kada smo izili iz bifea.

Upitao sam je kako moe znati da sam takvo to namjeravao.

"Vidjela sam da si se najprije zaprepastio kad ti je ona rekla kako se zove i da siubrzo nakon toga odahnuo. Zaprepastio si se, jer si tu enu u svojim sjeanjima uvaokao lijepu i mladu djevojku, a odahnuo si nakon saznanja da se ipak nije dogodilo onoto se lako moglo dogoditi. Da ta prerano ostarjela i porunjela ena bude tvoja

supruga."Iznenadila me je Anina prosudba.

"Svaka ast", rekao sam joj. "Ta tvoja glavica dobro radi. Kao raunalo."

I moja je glava radila, ali je njezin zadatak bio sasvim drugaiji. Bez Bravarskezadruge i mojih prijatelja u njoj nisam mogao preurediti stroj pa sam se morao odreisavreno okruglih stolnih ploa. Nisam se, meutim, mogao odrei i tokarenih noguza stolove, jer bez njih doista ne bi ni na to liili. Morao sam sm nainitiodgovarajui alat.

"Iznenauje me", kazala mi je Ana dok je promatrala kako na brusnoj ploioblikujem kupljene turpije, da bih ih pretvorio u noeve za tokarenje drveta. "Jo te ni

jedan problem nije stjerao u kripac."Rekao sam joj da sam odavno navikao na oskudicu svake vrste.


25/169


24

"A upravo je oskudica za pravog majstora uvijek podsticaj za improvizacije inovatorska rjeenja."

"Uvjeren si da si pravi majstor?"

"Jesam, majstor sam, ako to neto znai."Napravio sam noeve, podesio stroj za tokarenje, a onda smo se Ana i ja dali na

crtanje. Crtali smo traei zadovoljavajui oblik noge stola. Pokazalo se da Ana imavie smisla za oblikovanje. Odabrao sam jedan od njezinih crtea i zatim ga tehnikirazradio.

Drvene gredice su ve bile izrezane i ekale su poslagane pored stroja. Trebalo jejo samo nainiti ablon pa da sve pripreme budu okonane. Kada je i on bio gotov,rekao sam Ani da smo za taj dan zavrili posao.

"to se mene tie, radije bih nastavila", kazala je Ana. "I tako u ostati upodrumu."

"Zar ne ide kui?", upitao sam."Kui odem jednom u tjednu. Predaleko je da bih ila ee."

"Znai li to da spava ovdje? Na emu?""Prije sam spavala na klaviru. Sada spavam na klupama."Nisam vjerovao ni toj kao ni drugim Aninim priama, ali moram priznati da se

ovog puta Ana nije trudila da me uvjeri u istinitost svojih rijei."Je li ti hladno?"

"Imam plahtu i deku."

"ta stavlja pod glavu?""Komad drveta, novine, bilo ta."Nisam vjerovao da je Ana osoba koja bi dragovoljno pristala zlopatiti se. Nisam

mogao smetnuti s uma da mi je ukrala pedeset maraka, i to nakon to sam jojpoklonio isto toliko. Ipak sam ostao s njom u podrumu, da bih joj pravio drutvo.

Da bih prekratio vrijeme, ukljuio sam stroj i poeo gredice oblikovati u noge zastolove. U tom poslu Ana mi nije mogla pomagati pa je stajala pored mene ipromatrala to radim.

"Mogao bi mi usput objanjavati u emu se sastoji tokarenje", kazala mi je."Moda neto i nauim."

Najprije sam je upozorio da je rad na takvim strojevima opasan, jer se rukeuvijek nalaze blizu rotirajuih alatki ili materijala koji se obrauje.

"Mora uvijek biti prisebna i imati vrstu ruku" , kazao sam i, ne razmiljajui,uhvatio njezinu nadlakticu. "Ne izgleda mi vrsta."

"Ne izgleda, ali jeste. Ako zatreba, moe biti i elina."Objasnio sam Ani, onim redom kojim se smjenjuju, sve operacije tokarenja.

Potom sam skinuo gredicu koju sam upravo obraivao i kazao Ani da stane z a stroj.Izgledala je pomalo uplaena, ali i odluna. Podigla je sa poda jednu od neobraenihgredica i stavila je izmeu iljaka tokarilice. Stisnula je zube dok ju je stezala, a koana njezinoj ruci je pobijeljela od napora. Provjerio sam. Bila je dovoljno stegnuta.

Kimnuo sam Ani. Ukljuila je stroj i uzela no za grubu obradu. Dobro jepamtila redoslijed.

"Nasloni ga i dri vrsto", rekao sam joj. "I samo ga ovlano primakni gredici."Uinila je kako sam joj rekao. Ispod noa se poela odvajati gotovo providna

traka ostruganog drveta.


26/169


25

"Mora najprije stei osjeaj koliko duboko moe zasjei u materijal, a da nitane poremeti", kazao sam joj.

"Pomozi mi."

"Kako?"

"Dri moje ruke i vodi ih."

Nikada nisam vidio takav nain obuavanja. Sumnjao sam da bi mogao bitiuinkovit. Ipak sam stao iza Ane, obujmio je rukama i svojim akama obuhvationjezine. Ana je okrenula glavu i nasmijeila se. inila mi se sretnom.

"Da probamo i to udo", rekao sam. "etvororuno tokarenje."udo je dobro funkcioniralo. Pokazalo se kao izvanredan nain obuavanja. Bar

kada je Ana u pitanju. Za manje od jednog sata ona je bila osposobljena da radi sama.Ja sam stajao pored nje, da bih sprijeio greke tamo gdje greaka nije smjelo biti.Sm sam obraivao one dijelove koji su se imali uklapati i zbog toga su morali bitiizraeni tono prema zadanim mjerama.

Radili smo do kasno. Ana je bila toliko obuzeta novim poslom da se nije sjetilani veere niti piva, a ja sam ve odavno bio navikao da preskaem veeru i da pivopijem jednom u tjednu ili jednom u tri mjeseca.

Kada sam krenuo, rekao sam Ani da ne bi pametno uinila ako bi radila nastroju u mom odsustvu. Obeala je da nee, ali joj nisam vjerovao. Pokupio samnoeve i ponio ih sa sobom.

"Ti si moj pomonik i ja odgovaram za tvoju sigurnost", kazao sam joj.Iziao sam iz podruma sa osjeanjem da inim nepravdu time to idem u Pajiev

stan, gdje u spavati na starom grbavom kauu, dok Ana ostaje u podrumu, da bi noprovela na tvrdoj klupi.

Paji me je doekao sa smijekom koji je imao znaiti da on ima dovoljnorazumijevanja za moje izlete.

"Kako je bilo na sentimentalnom putovanju?", upitao me je nakon to smooprali zube i legli svatko na svoj leaj.

Ispriao sam mu o Bravarskoj zadruzi, koje vie nema, i o Krmarici Mari, koj unisam mogao poznati, ukljuivi i Aninu pronicavu pretpostavku o tome to mi jenekada znaila ova druga.

"Puno je vremena prolo od tada", rekao je Paji zamiljeno. "Cijeli jedan ivot.""Jeste li se dobro proveli?", upitao je nekoliko minuta kasnije.

Nisam bio siguran na koga misli.

"Ti i Ana", objasnio mi je.

Odgovorio sam mu da se ne mogu poaliti."Ako Ana nastavi tako raditi, stolovi e biti dovreni za nekoliko dana.Sada je na Pajiu bio red da trai objanjenje. Pokazao sam mu noeve za

tokarenje, koje sam donio, i objasnio zbog ega ih nisam ostavio u podrumu. Pajievkomentar sastojao se u tome da je teta to se Ana ne bavi muzikom. "I u glazbi jenajvanije htjeti raditi i eljeti nauiti neto novo."

Nasmijao sam se, sjetivi se kako je Ana rekla da je teta to nisam muziar i tone mogu nju nauiti svirati. Paji nije zahtijevao da mu objasnim zbog ega sesmijem. Uskoro sam zaspao, a Paji je vjerojatno nastavio gledati televizijskiprogram. Ujutro sam se probudio ranije, mislei o tome kako se Ana cijelu no

prevrtala po tvrdoj klupi. Nisam mogao ni pomisliti da je vrsto spavala i da jo uvijekspava. Paji je odavno bio budan i spreman pa smo krenuli odmah im sam se umio iodjenuo. Ana je ekala, nestrpljiva da ponovno ponemo sa radom.


27/169


26

"Ne moemo tako raditi", rekao sam joj. "Sino smo preskoili veeru i bilo biloe ako bismo to uinili i sa dorukom."

Paji se ponudio da ode kupiti neto za jelo. Njemu se urilo. elio je da se barto prije opremi, kako bismo mogli poeti svirati.

"Samo vi radite", kazao je kada je krenuo.

Posluali smo ga i radili smo, sa manjim prekidima, sve do noi. I Paji je imaodovoljno posla na sastavljanju dijelova i bojenju gotovih stolova. U podne nas jeposjetio Gazda, da bi nam donio po sendvi i p ivo. Dok smo mi jeli, on je skinuo

Aninu deku i plahtu sa klavira, otvorio poklopac, privukao klupu i poeo svirati.Promatrao sam tog krupnog pogrbljenog starca kako, nagnut nad klavijaturom,

pokuava ostvariti neto to vjerojatno nije uspijevao ostvariti u mladosti. Pitao samse ta njega u tim godinama nagoni da troi svu svoju uteevinu na poduhvat koji emu donijeti vie briga nego radosti. Svirao je uto lie, pjesmu o jeseni, a sam je,onako oronuo, kao prastari hrast, odavao vjernu sliku ivota na zalasku. Imao samdojam da u svakog trenutka ugledati kako sa njega poinje opadati lie, krupno iuto, i kako se on sam pretvara u ogoljeno stablo.

Paji je iz gomile drvenih otpadaka izdvojio dva cilindrina tapia i udarajuijedan o drugi otkucavao ritam.

"Lijepo sviraju, ali od te ljepote nee biti nikakve koristi ni meni ni tebi",apnula mi je Ana.

Skoro da sam se sloio sa njom."Zato ve sada ne potrai neki drugi posao ako vjeruje da e ovaj bar loe

poslovati?", upitao sam.

Ana me je pogledala kao da kae: "Zato pita kada zna?"Nisam je nita vie upitao. Vjerovao sam da emo ja i Ana ipak naplatiti svoj rad,

jer ako ti starci muziari sa svojim starim lagerima ne budu mogli zaraivati novac,

bar e se moi prepustiti nekom tko to moe.Gazda je odsvirao uto lie, spustio poklopac na klaviru i, onako pognut i

reklo bi se tuan, bez rijei napustio podrum."Plaim se za njega", rekao mi je Paji. "U ovaj posao uloio je sve to je imao i

jo se zaduio.""Pa ta ako i izgubi novac?", upitala je Ana. "U svakom sluaju ga nee ponijeti

sa sobom na onaj svijet."

"U pitanju je njegova obitelj, koja ne odobrava to to radi i koja e ga zgromitiako posao propadne."

Nisam mogao rei Pajiu da on u svom razmiljanju kree od pogrenepretpostavke. ovjek koji se razumije u zaraivanje novca u svoje planove nikada ne

bi ugradio to njegovo "ako posao propadne" nego bi odmah u startu iz plana izbaciosve slabe toke, zbog kojih bi posao mogao krenuti u neeljenom pravcu. Doista munisam mogao kazati da je jedna od slabih toaka u njihovom planu upravo sastavSentimentalno putovanje, a neto manje i muzika koju je on svirao.

Ubrzo nakon to je Gazda iziao, nastavili smo raditi. Ana je skoro u cijelostipreuzela stroj, a ja sam samo nadzirao njezin rad. Gotovo da nisam vjerovao da je zadva dana nauila ono za to su meni bile potrebne godine.

Radili smo dok se nije spustilo vee. Tada sam iskljuio stroj."Nemojmo pretjerivati", rekao sam Ani. "Radei do kasno, moemo utedjeti

koji dan, ali i uiniti da nam se ovaj posao ogadi. Bolje emo uiniti ako iziemo izovog podruma i proetamo gradom. Proljee je."


28/169


27

Ana se, inilo mi se, nerado odvojila od stroja. Pozvao sam i Pajia da poe sanama. Odbio je, vjerojatno zbog toga to je vjerovao da e nam smetati.

"Moda bi elio posjetiti Krmaricu Maru?", upitala me je Ana kada smo izili izpodruma i nasumice se uputili u etnju.

Rekao sam joj da Krmarica Mara vie ne postoji. Nema je, kao to nema nimene nekadanjeg.

"Osim toga moje novane prilike mi ne dozvoljavaju da odlazim u bife i slinamjesta. Tko zna kada emo primiti svoju zaradu."

Mogli smo si kupiti po sendvi i pivo i veerati na nekoj klupi."Svojima nee nita poslati?", upitala je Ana."ta da im poaljem? Uostalom, mogu biti zadovoljni i time to su me se

oslobodili na neko vrijeme. Smanjie trokove bar na hrani.""Kolika su ti djeca?", upitala je Ana.

"Nisu velika, ali misle da i ne moraju odrasti da bi uivala u svemu kao iodrasli."

"Kakva ti je ena? Je li lijepa?""Nekada sam vjerovao da jeste."

"Vie ne vjeruje?"Nisam joj odgovorio. ta sam joj mogao rei? Da me je sudbina obmanula? Ako

je bilo tako, onda je obmanula i moju enu. Vjerojatno je i ona prieljkivala nekogljepeg od mene ili bar nekog sposobnijeg da se snae u ovom materijalnom svijetu.

"Jesam li te dirnula u bolno mjesto?", upitala je Ana.

"Ako misli na ljepotu, nisi. Ljepota nije ono najvanije to bih u eni elionai."

"ta je to?""Nisam siguran. Moda osjeaj da smo bliski, iako ne idemo istim putem.

Osjeaj koji iskljuuje sumnju i ljubomoru pa i ono neto to najee pogrenonazivamo ljubavlju."

Ana me nije nastavila ispitivati. Sada, kada nas nije povezivao zajedniki posao,pokazalo se da nemamo ta rei jedno drugom. Gotovo do pola noi hodali smoulicama i tek smo s vremena na vrijeme izmijenjali pokoju reenicu. Kretali smo sepolako, razgledajui izloge ili zastajui da Ana zapali cigaretu i da posluamo ulinesvirae.

Rastali smo se ispred podruma.

"teta to malo govori", rekao sam Ani prije nego to sam krenuo.

"Zato teta? Vjerovala sam da je to jedna od mojih dobrih strana." "Ima lijep glas. Ugodno je sluati ga."

Ana se nasmijala.

"U nedostatku pravih komplimenata zadovoljiu se i tom skromnom pohvalom",rekla je i dodala kada sam ve krenuo: "Ako ne bude mogao spavati, pozovi me da tesvojim ugodnim glasom uspavam."

Shvatio sam da sam pogrijeio. Pohvalio sam Anin glas, a u njezinim uima to jemoglo zvuati kao da sam rekao da u njoj ili na njoj nema nieg drugog vrijednogpomena. Znao sam da takve polovine komplimente ne treba govoriti ni jednoj eni,

bez obzira na njezin izgled. Lijepa e se uvrijediti, i to s pravom, a ona koja to nijeshvatie pohvalu kao neuspio pokuaj tjeenja. Ana je pripadala ovim drugim ireagirala je upravo tako kao da sam je pokuao utjeiti.


29/169


28

Meutim, nisam se zabrinjavao zbog Anine reakcije. Vjerovao sam da njoj nijeosobito stalo do komplimenata, pogotovo ne do lanih. Ipak, prvo to me je Anaujutro upitala bilo je da li sam lako zaspao.

"Zaspao sam kao i obino", odgovorio sam joj. "Deset sekundi nakon to samglavu spustio na jastuk."

"Ni o emu nisi razmiljao?"

"Nemam obiaj razmiljati u krevetu."

Tog smo dana radili kao i dan ranije, s tom razlikom to je Ana uoljivoizbjegavala govoriti. Radila je sa voljom i paljivo, nije se ogluivala o moja uputstva,ali je ipak bila druga ena.

Odluio sam ponaati se tako kao da nita ne primjeujem ili kao da me senjezino ponaanje ne tie. Razgovarao sam sa Pajiem o danima koje sam proveo unjegovoj kui. Pri tome smo esto spominjali Mirnu i Pajiev prijedlog da se oenimnjom kada navri esnaest godina.

"Priznaj da si pogrijeio", kazao mi je Paji. "Mirna tada nije bila lijepa. Bi la jeruno pae, ali se ponekad dogodi da runo pae izraste u labuda."

Rekao sam Pajiu da ipak ne mogu priznati da sam pogrijeio to ga nisamposluao.

"Mogu priznati to da je Mirna sada lijepa ena. Izuzetno lijepa. Ali, ti Pajiu,mora znati da sam ja tada imao dvadeset i dvije godine i da mi ivot nije dozvoljavaoda ekam. Ni jedan jedini dan. Za mene je tada godina predstavljala vjenost. Osimtoga, tada mi se ni jedna ena nije inila vrijednom da zbog nje ostanem u jednomgradu i da propustim upoznati i druge gradove i mnotvo zanimljivih ljudi u njima.Mene su u to vrijeme prije svega privlaili moji drugovi, razgovori sa njima,zajedniki rad i zajednike zabave. Nisam mogao ni zamisliti da ih napustim cijelo

jedno vee, da bih bio nasamo sa, na primjer, Krmaricom Marom, premda mi se ona

jako sviala i premda sam esto pomiljao na nju. Pomiljao sam nekad i na to da jepozovem da poemo u kino, u kazalite, na ples ili samo u etnju, ali sam svaki putodustajao, znajui da u se ugodnije osjeati u nekoj krmi okruen svojimdrutvom."

"Nikad nije kasno", kazao je Paji ozbiljno. "Nagovoriemo Mirnu da otpustionog svog jebenog pravnika."

Nitko me nije mogao tako slatko nasmijati kao Paji, a da pritom on sm nedjeluje smijeno.

Rekao sam mu da loe misli o svojoj keri.

"Nagovarae je da otpusti jebenog pravnika i da se udrui sa ludim Bosancem?"

"Ja govorim ozbiljno", kazao mi je Paji prijekorno."Ne vrijedi, Pajiu. Nisi je uspio nagovoriti da se bavi muzikom. Kako e je

uvjeriti da promijeni mua?"

Moja primjedba je Pajia vjerojatno podsjetila na njegove uzaludne napore daMirnu uvede u svijet muzike. Odmah je promijenio temu razgovora i vratio se nateren gdje je bio kod svoje kue.

"Ova mala ima zanimljiv glas", rekao mi je tiho, da Ana ne uje. "Jesi li je uokako pjeva?"

"Koja mala?"

"Ana."

Morao sam se glasno nasmijati.


30/169


29

"Nema pojma, Pajiu, koliko smo nas dvojica blizu u svojim razmiljanjima oAninom glasu", rekao sam mu, takoe apuui, a zatim sam mu prepriao moj i Aninsinonji dijalog.

"ene. Tko e ih razumjeti? Potrudi se da im kae neto lijepo, a one se nauuvrijeene"

Posljednju reenicu Paji je rekao glasno i to je bio znak da je razgovor o Ani

zavren. Ana se okrenula i pogledala nas, ne shvatajui na koga se odnose Pajieverijei.

I tog smo dana radili samo do prvog sumraka.

"Hoemo li proetati?", upitao sam Anu nakon to sam iskljuio stroj i spremioalat.

Nita mi nije odgovorila. utei je saekala da ja i Paji napustimo podrum, aonda je zakljuala ulazna vrata i pridruila nam se.

"Dakle, nee sa mnom?", upitao me je Paji, premda se nismo dogovarali dapoemo zajedno.

Odgovorio sam mu da sam ve pozvao Anu u etnju."teta. Mirna bi se obradovala."Bilo mi je jasno da Paji i dalje nastoji isprovocirati Anu, koja je izgledala kao da

i ne uje na razgovor.Saekao sam da Paji krene, da bih Anu poveo u suprotnom smjeru."Imaemo posla jo najvie dva ili tri dana, a onda emo se rastati", kazao sam i

dodao da mi je zbog toga ao to smo prebrzo radili."Da smo radili normalno, mogao sam u Rijeci ostati nekoliko dana due.""Vraa se kui?"', upitala je Ana."Nemam drugog izbora."

"Mogao bi raditi sa mnom."

"Da budem konobar ili anker i da troim ono malo svog novca dok se ne pokaeda su starci pogreno planirali?"

"Moda neemo biti tako loe sree.""Sama si rekla da za nas dvoje od tog posla nee biti koristi."Neko vrijeme smo koraali utei."Ti ima Pajia", kazala je Ana. "Moe ti pomoi da nae neki drugi posao.""Ve mi ga je naao, meutim, slabi su izgledi da od njega neto zaradim." "Ima i Mirnu."

"E ba si pogodila. Kao i Paji. Misli li da je Mirna blesava isto toliko koliko jelijepa? Zato bi napustila mua pravnika, da bi se spetljala sa nezaposlenim

bravarom, koji je oenjen i ima dvoje malodobne djece, o kojima mora skrbiti?""Sa enama se nikada ne zna", odgovorila je Ana, a meni se uinilo da se njezino

raspoloenje naglo popravilo.Rekao sam kako se meni ini da ponaanje ena i nije tako zagonetno ako im se

ima ta ponuditi."Za veinu si u pravu", kazala je Ana. "Rijetke su ene koje se, ovako ili onako, ne

prodaju. Ipak, kao i u svemu, i tu postoje iznimke."

Pretpostavio sam da Ana meu te iznimke ubraja i sebe, ali nisam nita uinio

kako bih je naveo da pobije ili potvrdi moju pretpostavku. Nisam elio razgovarati onovcu, jer bih u tom sluaju morao spomenuti onih pedeset maraka koje mi je Anaukrala.


31/169


30

ETVRTO POGLAVLJE

Posljednjim ostacima drvenih gredica i panel-ploa nekako sam skrpio podijum

za muziare i to je bio definitivan kraj radova na adaptaciji i opremanju podruma. Barje bio dovren i, premda smo mi koji smo danima i noima boravili u njemu opaaliizvjesne nedostatke, bio je spreman za otvaranje.

Paji me je obavijestio da su on i starci odluili posljednjeg dana uoi otvaranjaodrati generalnu probu.

"Odsviraemo sve to smo vjebali, od Amor do elim da sam s tobom svakidan", kazao je.

"Moete svirati ta elite i koliko elite, ali bez mene", rekao sam mu. Paji se zbunio."Zbog ega odustaje?", upitao me je.

Rekao sam mu da ne odustajem, ali da neu nikome dozvoliti da mi oduzmepravo da proslavim zavretak jednog posla.

"Hou da se makar jedan dan odmorim i da osjetim kako sam zasluio i tajodmor i nekoliko aa pia."

Pajievo raspoloenje se odmah vidljivo popravilo. Vjerojatno je pomislio kakosam namjeravao vratiti se kui.

"Jasno je da si zasluio odmor", rekao je i pourio dodati da ta posljednja probameni i nije potrebna. "Kada sam bio u tvojim godinama, i ja sam pamtio svakumelodiju nakon samo jednog sluanja."

Zavretak posla u podrumu elio sam proslaviti negdje izvan podruma. I bez Ane. Proetao sam gradom i tu i tamo popio poneko pie. Svratio sam i u bife kodtrnice. Marija je radila za ankom i obradovala se kada me je ugledala.

"Oekivala sam da e doi ranije", kazala je.Opravdao sam se najotrcanijom i najdjelotvornijom isprikom: da nisam imao

vremena.

"Juer sam zavrio posao i danas je moj prvi i jedini slobodan dan", dodao sam. Potom smo priali o sebi i o svojim obiteljima. Osjeao sam da taj razgovor

nema nikakvog smisla. Niti su mene interesirali Marijini problemi zbog bolesnihroditelja, nesposobnog mua i djece koja, kao i sva ostala djeca, ne mogu odrasti bez

veih ili manjih potekoa, a niti je nju zanimao ivot nezaposlenog radnika, koji sestidi samog sebe to ivi od enine zarade i koji je kivan na svoju domovinu, koja je,umjesto majka, svojim podanicima uvijek bila samo maeha.

Na je razgovor ivnuo i dobio malo boje samo onda kada smo udruili naasjeanja, u kojima je ona bila Krmarica Mara, a ja mladi bezbrini radnik izBravarske zadruge.

"Nikad vie onog vremena", kazala je ona, a ja sam se sjetio mlijenog lica,blistavih zuba i osmijehom ozarenih oiju Krmarice Mare i nije mi bilo teko sloitise sa njezinom konstatacijom.

To nas, meutim, nije ni najmanje pribliilo jedno drugom, jer je nae slaganje oprolom vremenu i smo ostajalo u prolosti i moglo je samo na trenutak popraviti

nae raspoloenje.


32/169


31

astio sam Mariju jednim piem. Potom je i ona mene astila. I to je bilo sve.Rekao sam joj da u se najvjerojatnije uskoro vratiti kui, zaelio joj laku no i svakodobro i nakon toga se uputio u podrum, koji je u meuvremenu dobio ime: BAR SP.

Starci su nakon viednevnog vijeanja odluili baru dati isto ime koje su veodabrali za svoj muziki sastav. Ja sam bio jedini koji nije odobravao tu odluku, alinisam imao ni neki svoj prijedlog. Osjeao sam da me se to, u krajnjoj liniji, i ne tie,

jer nisam pripadao njihovom drutvu, a nisam ni planirao meu njima due ostati.Ipak, ni samom sebi nisam mogao objasniti zbog ega mi se Sentimentalnoputovanje izuzetno svialo kao naziv jedne pjesme, neto manje kao naziv naemuzike grupe, dok mi se inilo potpuno neprikladnim za naziv bara. Moda zbogtoga to sam bio sklon kratkim imenima, u jednom sam trenutku pomislio kako bi

bilo lijepo vidjeti iznad ulaza u podrum naslov BAR Ana. Zbog toga sam rekao da bipogodnije bilo neko krae ime, nakon ega je Gazda predloio da se za naziv barauzm