Download pdf - Sociologija - - Skripta

Transcript

Sociologija Skripta za ispit(2.deo) 34. Pojam kultura Kultura (colere negovati, gajiti; lat.) ini oveka linou, a ne samo prirodnom jedinkom. Od jedinke se linost izgrauje, jedinka je pretpostavka za linost. U kulturi se stalno odvija borba erosa i tanatosa (lepo i runo). oveka od jedinke do ovenosti uzdie kultura, koju ine vrednosti, norme, simboliki oblici (kao to je jezik) kojima izraava svoje iskustvo i svest o sopstvenim mogunostima i granicama. ovekovo delovanje u kulturi ne zavisi od nagona nego od razumevanja i tumaenja situacija. On ui obrasce i stvara nove. Kultura oplemenjuje, povezuje ljude, zbliava ih. Kulturu jednog drutva ine verovanja, miljenja, ideje, vrednosti koje formiraju njen sadraj i objekti/simboli/tehnologije, kojima se izraava njen sadraj. Najire shvaena, ona obuhvata: postojee duhovne i materijalne vrednosti i proizvode koje je ovek stvorio kroz istoriju pogled na svet, i kakav jeste i kakav bi mogao ili trebao da bude (kroz umetnost, religiju, filozofiju..) oseanja i duevna stanja delanja i ponaanja kao proizvod znanja, iskustva, vetine.. naine i sredstva prenoenja verovanja, miljenja, ideja, vrednosti, znanja, vetina, kao i naine i sredstva komunikacije s prirodom, bogom, ljudima.. 35. Vrednosti Vrednosti su ivotni orijentiri, vodii ljudima u meusobnim odnosima i odnosu prema svetu. Sve to moe biti predmet ljudske potrebe, elje i sve

to se moe ostvariti a da nije protivno kulturi, jesu vrednosti. Vrednosti su merila za sve to se dogaa, a bez njih, ivot nema smisla. U ureenim drutvima, izdvaja se neka vrhovna vrednost, a sve ostale vrednosti se vrte oko nje. To je sistem vrednosti. Recimo, drutvo u kom je osnovna vrednost sloboda je liberalno drutvo. Svaki vaspitno-obrazovni sistem se zaasniva na vrednosnom sistemu okupljenom oko jedne vrednosti i taj sistem se vaspitanjem i obrazovanjem ugrauje u naredne generacije. Od toga zavisi i stabilnost i kvalitet ivota u drutvu. Svete ideje i vrednosti su istina, pravda, sloboda, ljubav, dobro, lepota, jednakost.. Vrednosti su uporina taka kulture. Vrednosni sud je na stav o nekoj pojavi (ne opis pojave). Za drutveni ivot su od velike vanosti vrednosne orijentacije, odnosno kategorije vrednosne orijentacije. ovek kao drutveno i kulturno bie slabi i gubi instinkte, a ove kategorije mu pomau da se orijentie u ivotu. One se javljaju u parovima (pozitivne i negativne) i smanjuju rizik u ivotu. Agne Heler daje klasifikaciju kategorija vrednosne orijentacije i deli ih na primarne, sekundarne i tercijarne. U primarne kategorije, Helerova uvrtava samo jedan par, dobro loe. Ovaj par se moe primeniti na sve druge kategorije (recimo, dobro ne mora biti prijatno, ali prijatno mora biti dobro). Primarna kategorija se primenjuje na sve sekundarne. Sekundarne kategorije se proteu u razliite oblasti ovekovog ivota: dobro zlo (moralna orijentacija) lepo runo (estetska) prijatno neprijatno (emocionalna) sveto svetovno (religiozna) korisno tetno (pragmatina) tano netano (praktina) uspeno neuspeno (ciljna) istinito lano (logika orijentacija) Tercijarne kategorije vrednosne orijentacije su parovi pristojno nepristojno (u okviru sekundarne orijentacije, odnosi se na par tano netano) i umetniko neumetniko (odnosi se na par lepo runo, ako gledamo kroz okvir sekundarne).

Prema znaaju i dominaciji nekog od parova sekundarnih vrednosnih orijentacija, odreuje se i karakter drutva (recimo, tamo gde dominira par sveto-svetovno, drutvo je verski orijentisano). Oslonac svih kultura su univerzalne vrednosti i norme. 36. Norme Na latinskom, norma znai: a) tesarov uglomer, b) merilo, c) pravilo. Danas ona oznaava merilo, pravilo, propis, model, uzor, standard, uputstva za ponaanje ljudi i odravanje reda u drutvu. Za razliku od vrednosti, koje su apstraktne, norme su konkretne. Iza svake norme je moralna vrednost, recimo iza moralne norme je dobro, iza pravne pravda. Norme mogu biti pisane (pravne) i nepisane (obiajne). One nastaju kada neko ponaanje ili odnos pone da se ponavlja i tako postane prihvaeno kao pravilo za budue ponaanje svih u zajednici. Prvo su nastale obiajne, pa religijske i moralne, i na kraju pravne norme. U starim drutvima ivot je regulisan obiajnim normama iz kojih je nastalo i obiajno pravo. Za drutvo je bitno da se norma usvoji, jer tada prestaje stalna kontrola drutva nad graanima, u vezi sa potovanjem normi. Norme unose red i normalizuju ivot. Sokrat: bolje umreti potujui norme, nego iveti krei ih! Danas su pravne norme i pravna prinuda najbitniji regulatori drutva. 37. Religija pojam i struktura Jedna zavrena i savrena definicija religije nije mogua jer nije do kraja mogue definisati pojavu koja se menja i koja ima istoriju. 1. Ako se religija odredi ili definie kao VEROVANJE U BOGA - kako emo onda postupati u sluaju religija bez Boga? 2. Ako se vera definie kao VERA U PRIRODNO ILI NEPRIRODNO odnosno kada se izjednaava religiozno sa verom u natprirodno ili neprirodno, kako emo onda postupati sa religijama koje ue da Bog nije iznad ili izvan religije, ve u samoj prirodi - deus sine natural - (Spinoza, Bog = priroda, panteizam i manenistike religije) ? 3. Ako se religija odredi kao VERA U SVETO ta emo raditi u sluajevima

kada natprirodno uopte nije sveto, a sveto natprirodno (npr. zli dusi, avoli ne doivljavaju se kao neto sveto) dok se ponekad svetim dri i ono to nije natprirodno (sveta krava, sveti mi...)? 4. Ako se religija odredi kao SISTEM IDEJA VEROVANJA I PRAKSE koji vernicima daje OKVIR ORIJENTACIJE u svetu punom zbrke, po emu onda filozofsko-etiki sistemi ideja ne bi bili religija? 5. Ako se religija odredi kao IDEALNA MOGUNOST oveka, zato bi ideal bio nuno religioznog karaktera? 6. Ako je religija PREVAZILAENJE EGZISTENCIJE, zar se svako bioloko nadilaenje moe smatrati religijom? 7. Ako se religijom smatra SVAKO SIMBOLIKO PREVAZILAENJE SMRTI (volja da se ne umre), onda se ne brie razlika izmeu religije i drugih simbolikih sistema jer su ti sistemi u krajnjoj liniji pokuaj poricanja smrti, takoe kada je u pitnju ova definicija, ta uiniti sa religijama koje nemaju ideju o zagrobnom ivotu? 8. Ako se religijom smatraju sva ona verovanja koja SMISLU IVOTA I SMRTI, onda se ne vidi zato filozofija i umetnost ne bi ule u pojam religije jer po toj definiciji ko god pita za krajnji smisao ivota i smrti, taj pita za Boga, pa su rasprave o tome da li Bog postoji ili ne potpuno suvine, jer je (ne)postojanje Boga isto to i (ne)postojanje smisla o ljusdkom ivotu is smrti? 9. Ako se religija odredi kao verovanje u NETO NEVEROVATNO, zar nema neverovatnih verovanja koja i po emu nisu religijske prirode? 10. Ako je religija verovanje u VII SMISAO IVOTA I SMRTI, onda marksizam i komunizam jesu religije. Svaka ideologija je u ovakvom odreenju religija. 11. Ako je religija POKUAJ IZGRADNJE JEDNOG SVETA REDA NASUPROT SVETU SMRTI (haos) onda bi gotovo sve ljudske delatnosti imale religijski smisao pa bi se izgubila svaka razlika izmeu religioznog i nereligioznog ponaanja. Drugim reima svaka nauka ima svoj pristup religiji (relativno sloena pojava). . Sociolog religije ne pita kao to pita filozof ~Da li Bog postoji?~ nego ako ljudi veruju u Boga, kakve to posledice ima po njihov ivot, ili kakve posledice verovanje ima po njihov ivot. . Sociolog religije ne pita da li uopte postoji ivot posle smrti, ve pita da ako ljudi veruju u zagrobni ivot, kako to verovanje utie na njihovo ponaanje u ovom ivotu? Pitanje ta je religija je filozofsko pitanje, drugim reima filozofiju interesuje sutina neke religije ili nekog verovanja. Filozofija definie religije odvajajui ono to je bitno od onoga to je nebitno za pojam religije. Filozofa religije ne

interesuju razliite religije nego samo religija kao pojava. Istoriar religije bavi se poreklom religije ili nekog njenog verovanja u ovom ili onom drutvu ili nekoj drutvenoj epohi da pritom ne vodi rauna npr. o istinitosti tog verovanja. Drugim reima svaka posebna drutvena nauka pristupa religiji iz svog domena interesovanja. Primepr: psiholog religije kako religija utie na ovekov psihiki ivot i kakve posledice ostavlja na ovekov ego Jedan svestran istraiva religije moe da postavlja itav niz pitanja ali u svakom trenutku on treba da zna mogunosti i granice tih pitanja, odnosno ta moe dobiti kao odgovor a ta ne. Pitanja: 1. Ako je religija izraz neznanja kako onda napredak u ljudskom saznanju ne potisne religiju kao neznanje? Ako su religijski iskazi neistiniti, zato mnogi ljudi u njih ipak veruju? 2. Ako je religija stvarno ILUZIJA, da li je mogua stvarnost kojoj iluzije nisu potrebne? 3. Ako su religijski iskazi ISKAZI BESMISLENIH, zar onda ima smisla raspravljati o besmislenim stvarima? 4. Ako je religija OPIJUM NARODA, kako to da narod pored toliko stvarnih i efikasnih opijuma bira ba religiju? 5. Ako religija NE ZADOVOJAVA NIKAKVE BITNE LJUDSKE POTREBE, zato bi ona bila potrebna ljudima? 6. Ako religija NE ZADOVOLJAVA NIKAKVE POJEDINANE POTREBE, zato bi ona bila potrebna pojedincu? 7. Ako religija ne vri nikakve drutvene funkcije, kako to da se ona odrava u drutvenom ivotu? 8. Ako je religija PROTIVNA LJUDSKOM RAZVOJU, kako to da veina umnih glava iz nauke i filozofije nije nalazila suprotnosti izmedju religije i nauke? 9. AKO OVEK ZABORAVLJA BOGA, treba se pitati da li on zaboravlja starog a sledi nekog novog Boga? U svakoj religiji nailazimo na veru u neku MO potpuno razliitu od moi oveka bilo da je ova mo shvaena kao lina ili bezlina; vidljiva ili nevidljiva; imanentna ili transcedentna. Ba zato to se potpuno razlikuje od moi oveka i to je beskrajno zaobilazi, ona je za njega MISTINA. U odnosu na ograniene moi oveka, ova mo se za njega pokazuje kao neograniena ili apsolutna. Bez obzira na to da li je ova mo naklonjena oveku lili nije, da li joj se raduje ili se nje boji, ili i jedno i drugo, da li joj se pasivno pokorava ili je aktivno iskoriava (magija - aktivno iskoriavanje). ovek od nje ZAVISI tj. uzima je u obzir kako u svom telesnom, tako u duhovnom ivotu, tako da

njegov ivot izgleda drugaije, nego kako bi izgledao kada ne bi imao pojma o toj moi. Priznanje da se ova mo javlja u iskustvu ljudi (ne svih) tj. da ona kontrolie ovekov ivot u njegovom odnosu prema svetu, da dri konce ivota i smrti u svojim rukama i da uopte odreuje sudbinu oveka u svetu jeste opte iako nije univerzalno. Oseanje zavisti od te moi koja moe pomoi ili odmoi oveku u njegovom ovostranom ivotu, nuno upuuju oveka da utie ili deluje na tu mo na odreen nain. Svoja iskustva prema apsolutnoj, mistinoj moi ovek upranjava na razliite naine, ali najee u obliku: 1. uenja (dogme) 2. obreda (ritualni radnji) 3. organizacije (ustanove) - crkva, damija... Drugim reima svoje iskustvo izraava kao: 1. kognitivno (saznajno) 2. emocionalno (obredi...) 3. akciono pri emu u konkretnim religijama moe biti vie ili manje naglaen, a ponekad i odsutan neki od ovih oblika iskustva. Svaka religija ima svoje delove ili elemente koji kada se organizuju na odreen nain pokazuju prirodu te religije. Na osnovu struk. Imamo religije koje su primitivne (jednostavnije, odnosno jednoznanije) i sloene koje imaju razvijenu strukturu. Struktura ravijene religije obuhvata 10 elemenata: 1. MIT (dogma ili uenje) 2. RITUAL (predstavlja delatnu ravan religije) 3. ISKUSTVO (oseajna ili emocionalna ravan religije) 4. SIMBOLI (znaenjska ravan religije) 5. VREDNOSTI (aksioloka ravan) axis - (gr.) vrednosti 6. NORME (moralna ravan) 7. SVETE LINOSTI (harizmatska ravan) charizma - (gr.) svojstvo 8. SVETE ZAJEDNICE (socijalna ravan) - ustanove, organizacije 9. SVETO VREME (nadiskustvena ravan) 10. SVETO MESTO (geografska ravan ili geografija duha) Treba pomenuti da elementarni oblici (primarne religije) religijskog ivota se

ne odlikuju ovako sloenom strukturom i da oni ili te elementarne religije ne mogu biti klju za razumevanje razvijenih religija, jer klju su za njih upravo razvijene religije. Na osnovu strukture imamo raziite tipove religija: 1. dogmatske (dogma je najvaniji element) 2. ritualistike (obred) 3. emocionalne (?) - mislim da je iskustvo ali nisam siguran!!! 4. institucionalne (ustanove) 5. moralne/etike (vrednosti) 6. religije zakona (norme) 7. harizmatske (linost) SINTETIKA DEFINICIJA RELIGIJE Religijom se moe smatrati svako verovanje u mistinu i apsolutnu mo od koje ovek zavisi i koja kontrolie njegov ivot i smrt ali na kraju moe uticati ako se ponaa na odreene naine; svoja iskustva sa tom moi ovek moe da izraava na kognitivan, emocionalan i praktian nain tj. u obliku uenja, obreda i organizacije. Sticanje i izraavanje iskustva sa tom moi ima za njega odredjeno znaenje, a za zajednicu odreenji znaaj jer bez toga njegov ivot i ivot zajednice bi izgledao drugaije. 38. Funkcije religije Funkcije koje religija treba da vri (obavlja) u linom ili drutvenom ivotu su sledee: 1. F-ja uenja ili kognitivna doktrina (o nastanku sveta - mestu oveka u tom svetu; nastanku drutva i prirode). 2. Kompenzatorska f-ja - prua sredstva nadoknade za stvarne prikraenosti. 3. Komunikatinva f-ja - omoguava optenje vernika sa bogom (molitva...) i vernika izmeu sebe. 4. Regulativna f-ja - ovom funkcijom se regulie ponaanje uz pomo sistema vrednosti, normi i pravila ponaanja. 5. Integrativna f-ja - religije poezuju ljude. Ta veza je simbolika, ali u kriznim situacijama ppostaje stvarna. 6. Emocionalna f-ja - zadovoljava potrebe za sigurnou, duevnim mirom... 7. Profetska f-ja - prua etike ideale i izaziva kritiku sa stanovita tih ideala, a na taj nain i mogunost nemirenja/nemira. 8. Legitimacijska f-ja - ovom funkcijom religija opravdava drutveni poredak i odreena ponaanja u okviru tog poretka.

9. F-ja identiteta i identifijacije sa grupom. Uz naciju religija je najjaa grupna svest kod ljudi. 39. Razvoj religije O PRARELIGIJAMA se moemo obavestiti samo na osnovu posrednih izvora. Ti izvori su iskopine odnosno nalazi u peinskim stanitima iz starijeg kamenog doba. Meu tragovima koje je peinski ovek ostavio iza sebe o svom ivotu i shvatanju sveta, imaju pre svega posebnu vrednosta za prouavanje prvobitnih religija, imaju lobanju. Peinski ljudi umrlima su odvajali lobanje od trupa i sahranjivali je odvojeno - u svojim stanitima tj. peinama. To je dokaz da je kod njih postojala neka vrsta KULTA LOBANJE. Zato je lobanja postala predmet kulta? Verovatno je dolo do toga da je prvobitni ovek pretpostavljao da je glava sredite i nosilac neke posebne sile ili sposobnosti pomou koje se ovek odrava u ivotu. Na to se moe nadovezati pretpostavka da e se ouvanje lobanje zadrati za sebe za grupu SILA kojom je pokojnik raspolagao. Kada je re o lobanji neprijatelja preko nje se moda zadrava mo nad ostalim neprijateljima. ANIMIZAM Naredna faza u razvoju religije je animizam - verovanje po kome je celokupna stvarnost proeta ili nastanjena duhovima i duama. Jedan broj istraivaa religije smatra da je animizmu prethodio ANIMATIZAM (termin je upotrebio britanski etnolog Maret a znai oduhovljen, oivljen). Tako je ANIMATIZAM oznaavao verovanje da je sve u svetu oduhovljeno, ivo, oivljeno. Tanije odreen animatizam je da u stvarima, pojavama i ljudima deluje neka opta, bezlina sila kolu plemena u Polineziji nazivaju MANA (otuda se to verovanje naziva manizam), a u drugim primitivnim plemenima ORENDA, VAKANDA. Animatizam je verovanje u neku optu tajanstvenu silu koja je u svemu, a posebno i naroito se moe manifestovati u pojedinim ljudima ili ak i na pojedinim mestima, dok je animizam verovanje u posebne individualne duhove. Animatizam se jo oznaava kao DINAMIZAM ( dinamis starogrka re i znai sila) i PREANIMIZAM. Jedan oblik animizma jeste i TOTEMIZAM (totem - iz jezika severnoamerikih Indijanaca Odabve i znai srodstvo). Karakteristika totemizma je verovanje da odreena grupa ljudi vodi poreklo od neke ivotinje ili biljke a ponekad i od nekog prirodnig predmeta. Ono zbog ega se i totemizam moe tretirati kao varijanta animizma jeste to to se i kod totemistikih grupa sree verovanje u duhove. Ono to preovlauje jeste verovanje u ve pomenutu bezlinu silu koja se

zamilja posebno inkorporativno (ukljueno) u totemu. Totemska ivotinja nije predmet kulta kao takva zbog njenih prirodnih osobina i uticaja na oveka, ve kao inkarnacija MANE (sile). U razvoju religijske svesti i slike o svetu sledei stepen jeste TEIZAM (theos starogrka re i znai Bog ili vera u bogove). Istorija religije i etnologije poznaje tzv. fitomorfna (phytos - biljka) i zoomorfna (zoo - ivotinja) u obliku biljaka i ivotinja. Tako na etnolog Veselin ajkanovi ( dela: ,,Slovenska mitologija", ,,Mit u Srba"...) smatra da je u staroj srpskoj predhrianskoj religiji, kao u ostalim starim religijama (rimskoj, galskoj, grkoj...) postojalo tzv. vuije boanstvo. Razvojna tendencija ide dalje ka antropomorfizmu (anthropos - ovek) boanstvo u ljudskom obliku. Antropomorfno boanstvo moe da se odnosi na kako na fiziku, tako i na duhovnu stranu oveka. Bogovi su zamiljani i kao bia sa fizikim osobonama oveka i kao bia sa iskljuivo duhovnim stvarima, ali razvijenijim nego kod oveka. Fiziki antropomorfizam nalazimo u mnogima narodnim religijama (primer: grki i rimski bogovi su liili na ljude). Kasnije razvijene univerzalne religije suzbile su takav oblik antropomorfizma i Boga su predstavljale kao ist duh i kao zatitnika morala izraavajui na taj nain boansku svetost i uzvienost koje bi bile okrenute fizikim i materijalnim momentom, odnosno profanim i neistim. Naravno mnoge su, da bi bile blie masama, zadrale i znatne ostatke materijalnog, ulnog predstavljanja boanstva (ikone i kipovi). TEIZAM (verovanje u Boga) se javlja u dva osnovna oblika: . POLITEIZAM (vera u vie bogova; poli znai vie) . MONOTEIZAM (vera u jednog Boga) Politeistike religije nalazimo razvijene u egipatskoj civilizaciji i kulturi, starogrkoj i rimskoj. Univerzalne monoteistike religije nastale su kada je u pitanju razvoj oveanstva, u neposrednoj prolosti - Jevrejstvo, Hrianstvo i Muhamedijanstvo (Islam). . Bog je u stvari, sa saznajnog stanovita sinteza naeg saznanja. . Sa estetskog stanovita Bog je svarenstvo lepog. . Sa moralnog stanovita Bog je najvie dobro. Boanstvo je u stvari u simbolikom smislu ono najbolje u nama. Od ljudi, najblii Bogu su monasi (monos - jedan), a ivot monaha u zajednici oznaava se kao manastir a to je zajednica usamljenika.

Kod Grka veliki simboliki znaaj imao je grki krst ( krst sa jednakom horizontalnom i vertikalnom linjom oko kog je opisan krug) a u hrianskom svetu latinski krst kao simbol raspea sa duzom vertikalnom linojom od horizontalne. Krst je simbol orijentacije u jednom prostoru. Krst u obliku kruga kod Grka znai zatvorenu autarhinu zajednicu ali krug moe da znai savrenu linost koja savreno raspolae svojim oseanjima, razumom i duhom a u fizikom smislu sa telom. Krst je u rimskom carstvu bo simbol ponienja jer su na njemu razapinjani robovi, razbojnici, ubice i otpadnici. Prvi put sa Hristom krst dobija velianstvenu simboliku. Razapeti Hrist je prva i najvea rtva u ime vere u Boga. Hrianski tj. latinski krst horizontalna linija predstavlja odnos izmeu ljudi (kao rairene ruke) a vertikalna odnos tj. put ka Bogu, odnosno uspostavlja se vertikala JA - BOG i horizontala JA - TI. Na krstu se ukrta vremenito i veno. Vavilonska kula je graena stepenasto a ta stepenatost jeste put kako da se dodje do neba tj. do Boga. Bog je videi tu gradnju pustio razliite jezike da se ljudi ne bi sporazumeli ako se nastavi gradnja do njega. 40. Teorije religije (Marks, Dirkem, Veber) Marks se nikada nije detaljnije bavio religijom. Njegove ideje o religiji oslanjale su se na teologe i filozofe 19. veka, kao to je Ludvig Fojerbah, autor Sutine hrianstva. Prema Fojerbahu, religija se sastoji od ideja i vrednosti koje su ljudi iznedrili tokom svog kulturnog razvoja i pogreno ih pripisali boanskim silama ili bogovima (recimo 10 boijih zapovesti datih Mojsiju). Fojerbah smatra da su ljudi zbog takvih shvatanja otueni od svojih vrlina i da e te vrednosti moi da ostvare u ovozemaljskom ivotu tek kada shvate da su to njihove sopstvene, a ne vrednosti religije. Marks prihvata ideju da religija predstavlja samootuenje oveka. On smatra da ne treba da se bojimo bogova koje smo sami stvorili, kao to ne treba njima da prepisujemo vrednosti koje sami moemo da ostvarimo. Marks: Religija je opijum za narod, jer odlae sreu i blagostanje za zagrobni ivot i time propoveda pomirljivost sa postojeim uslovima ivota. On se protivi i ideolokom elementu religije, koji esto opravdava razliku izmeu bogatih i siromanih, kao i poniznost prema ugnjetavanju (krotki e naslediti zemlju). Dirkem je velikim delom karijere prouavao religiju u malim drutvima. U svom delu Elementarni oblici religijskog ivota, bavi se totemizmom

australijskih Aboridina, kao elementarnim oblikom religije. Totem je sveti predmet (ivotinja, biljka) sa simbolikim znaenjem za neku grupu, uglavnom u vidu zajednikog pretka. Na osnovu toga, on religiju definie u okviru distinkcije izmeu svetog i profanog. Sveta ivotinja se, recimo, ne jede. Totem je svet jer je on simbol same grupe i njenih najviih vrednosti. Dirkem kae da religija nije samo verovanje, nego i ceremonijali i rituali, kojima se poveava solidarnost meu vernicima. Oni odvlae pojedinca od sveta profanog i deavaju se u vanim ivotnim momentima venanje, roenje, smrt. U tradicionalnim, malim kulturama, religija uslovljava nain razmiljanja (ak su i osnovne kategorije miljenja nastale kroz religiju vreme, recimo, kao interval izmeu verskih ceremonijala). Dirkem, kao i Marks, smatra da uticaj religije slabi sa razvojem modernih drutava. Nauna misao e sve vie menjati religijska objanjenja, a ceremonije i rituali e ostati prisutne u slubi potvrivanja vrednosti, ali u izmenjenom obliku slavljenje humanistikih i politikih vrednosti, kao to su sloboda ili jednakost. Maks Veber se religijom bavio sveobuhvatno, irom sveta. Prouavao je svetske religije i radio studije o hinduizmu, budizmu, starom judaizmu, taoizmu. Poznato je i njegovo delo Protestantska etika i duh kapitalizma, gde objanjava o uticaju hrianstva na Zapadu. Veberovi spisi se razlikuju od Dirkemovih jer se Veber fokusira na vezu religije i drutvenih promena. Od Marksa se razlikuje jer tvrdi da religija ne mora uvek biti konzervativna, ve moe biti i nadahnjujua, kao to je to bio protestantizam (tj, puritanizam, kojeg targetira kao izvorite kapitalizma). Prvi preduzetnici su bili kalvinisti, jer su smatrali da je materijalni uspeh znak boanske vrednosti. Veber prouavajui istonjake religije zakljuuje da su one glavna prepreka za irenje kapitalizma, to ne znai da su nezapadne civilizacije nazadne. Tako su hinduizam i konfuijanizam propovedale da nije materijalno bogatstvo najvanije, ve harmonija sa svetom. Veber na hrianstvo gleda kao na religiju spasenja, koja sadri i revolucionarni aspekt, jer podrazumeva stalnu borbu vernika sa grehom ili grenom vlasti.

41.Rod i religija U hrianstvu, ene su podreene mukarcima ena je stvorena od rebra mukarca, a svi apostoli su mukog roda. Elizabeta Kedi Stenton krajem 19. veka objavljuje ensku Bibliju, u kojoj kae da je boanstvo stvorilo mukarce i ene kao jednako vredne, a Biblija je po njoj promuka, ne jer je bog tako hteo, nego jer ju je pisao mukarac. Meutim, u religijama irom sveta postoje enska boanstva, to ona nena, to boginje-ratnice. U budizmu, ene su prikazane kontradiktorno, s jedne strane su mudre i blage, a sa druge destruktivne, tajanstvene, prljave. Meutim, u toj religiji ene mogu biti kaluerice, kao i u hrianstvu (Hristove neveste). U moderno vreme, posle edikata crkve iz 20. veka, kaluerice mogu biti oputenije, sluiti u modernim zgradama itd. Katolika crkva, za razliku od mnogih denominacija i sekti, istraja u podrci rodnih nejednakosti. Na liberalizaciju stavova katolike crkve uticali su feministiki pokreti. Anglikanska crkva, iako liberalnija od katolike, i dalje daje dominaciju mukarcima. Do devedesetih, ene nisu mogle da budu svetenice. Jedan od argumenata za protivnike prava ene da budu svetenice je i to to bi moglo da doe do seksualne privlanosti izmeu vernika i svetenice. 42.Pojam sekularizacije Sekularizaciju su sva 3 velika sociologa koji su se bavili religijom oekivali s dolaskom modernizacije. Postoji nekoliko dimenzija sekularizacije prva, po kojoj se sekularizacija meri po brojnosti verske organizacije. Druga dimenzija se odnosi na to koliko su crkve i druge verske organizacije odrale svoj drutveni uticaj, bogatstvo i presti. Danas su ovi faktori dosta nii nego pre 20. veka. Trea dimenzija sekularizacije se odnosi na verovanja i vrednosti. Drugaije, ova dimenzija se zove dimenzija religioznosti. Ranije su religiozni ljudi mnogo ee upranjavali javne obrede, pohaali veronauku itd. Uticaj religije opao je po sve 3 dimenzije sekularizacije, u celom svetu (izuzev SAD, gde je verska tolerancija zapisana u Ustavu, i postoje mnoge denominacije i sekte, pored zvaninih crkava). Iako je, prema statistici, lanova crkve dosta manje, i dalje postoji veliki broj ljudi koji veruju u boga, ali ne pripadaju nijednoj verskoj zajednici. Takoe, u nezapadnom svetu ne moe se olako utvrditi da je opao uticaj religije, s obzirom na broj vernika u

Junoj Americi koji doekuju papu, ponovno prihvatanje pravoslavlja u bivem SSSRu i jakom uticaju islama na Bliskom istoku. S druge strane, verske razlike su esto uzrok ratova irom sveta. U vreme brzih promena, ljudi se esto okreu religiji kao mestu spokojnosti. Fundamentalizam je najbolji primer ove pojave. Iako su tradicionalne crkve izgubile na lanstvu, u svetu se javljaju Novi verski pokreti (NVP). Mnogi NVP su proistekli iz tradcija velikih religija hinduizma, hrianstva, budizma, dok su drugi nastali iz gotovo nepoznatih tradicija. Neke NVP su stvorile harizmatske voe. NVP su popularne zbog netradicionalistikih i depersonalizovanih pristupa veri. 43.Pojam i odreenja morala Moral dolazi od latinske rei mos, mores, koja oznaava a) obiaj ili zakon i b) modu. Mores znai ud, miljenje, vladanje. Moral je regulativna ideja koja utie na savest, ponaanje i karakter pojedinaca, grupa i drutava. Izraava se u atributima dobro i zlo. Oblici ispoljavanja morala su moralne kategorije moralni sudovi, moralno ponaanje, karakter, savest, dunost, praavilo i vrednosti. Disciplina filozofije koja se bavi sutinom morala je etika. Filozofija se moralom bavi, ne samo analitiki i objanjavajui, ve i procenom kako se treba i ne treba ponaati u svetu u kom ivimo. Filozofija morala ima i teorijske i praktine zadatke. Teorijski su analiziranje i objanjavanje pojma moralnog govora, ispitivanje logiko-gnoseoloke prirode i kriterijuma moralnog suenja, metode reavanja moralnih sporova, odnos morala prema drugim drutvenim pojvavama i istraivanje filozofskih pretpostavki razliitih uenja i teorija o moralu. Praktini zadaci se odnose na utvrivanje i obrazlaganje normi dobrog ponaanja, kritiko preispitivanje postojeeg morala i isticanje novih moralnih vrednosti i ideala. Antropoloko istraivanje morala se odnosi na objanjavanje moralnih sistema u razliitim ljudskim zajednica. To je jedna vrste arheologije moralnog ivota prolih zajednica. Psihologija se bavi psiholokim osnovama moralne svesti i ponaanja linosti kroz svoju posebnu disciplinu psihologija morala. Zadatak je da se

psiholoko jeste prevede u moralno treba. Sociologija ispituje drutvene uslove u kojima deluje moral, uticaj drutva na moral, prihvatanje morala i ispitivanje posledica koje proizlaze iz (ne)moralnog ponaanja u odreenom drutvu. Postoji nekoliko naina za odreenje morala: Prema obimu, moral moe biti odreen ire (svako ponaanje koje doprinosi naem blagostanju ili blagostanju drugih, ili ga spreava) i ue (po kojem se moral definie uz pomo dobra i zla). Prema vrsti, moral se odreuje na dva naina ljudsko ponaanje i norme o ljudskom ponaanju. Veina mislilaca koja ga prouava, sklonija je drugom nainu odreenja morala prema vrsti. U sadrinskom smislu, moral se najee odreuje pomou atributa dobro i zlo (ili ispravno i neispravno). Problem nastaje u razliitim shvatanjima dobra prvo, kojim se dobro odreuje prema uticaju na oveka , drugo, koje proizlazi iz sadrinskog odreenja pojma -dobro- i tree odnos dobra prema stvarnosti. U prvom pristupu, gde je dobro odreeno po uticaju na oveka, postoji dva znaenja dobra dobro kao vrhovno dobro i dobro kao moralna dunost. Moral u znaenju Dobra kao vrhovno dobro je u stvari uputstvo ta je na cilj i enz treba da teimo u ivotu i tu je vrhovno dobro srea, zadovoljstvo. Po tom shvatanju, moral ne propisuje nita nego ukazuje ta je dobro, a ovo shvatanje je karakterisalo antike teorije i Spensera. Dobro kao moralna dunost podrazumeva da ovek sam sebi namee dunost da ostvari moralno dobro, to je zapovest. Odreenje morala na osnovu sadrine pojma dobro moe se odrediti apstraktno i konkretno. Ako se dobro odredi kao ponaanje po zakonu ili normi, onda je apstraktno, a ako se pod dobrom podrazumeva srea, mir, znanje, onda je na osnovu tih konkretnih sadraja dobra, odreen i moral. U odnosu prema stvarnosti, pojam dobro moe biti odreen normativno ili indikativno. U prvom odreenju, dobro se odreuje subjektivno, dobro je to onaj koji odreuje dobro misli da je dobro. U indikativnom odreenju, bitno je ta se u drutvu uzima za dobro.

U formalnom odreenju pojma moral, primat dobijaju oblici kojima se prosuuje moralnost ljudi norme, zakoni, zapovesti, preporuke. 44.Kantovo odreenje morala Prema Kantu, pojam dobra i zla se odreuje tek posle i pomou pojma morala. Moralni zakon je aprioran i neproizvoljan. On kategoriki zapoveda i univerzalno vai. On je naznaio 4 formule kategorikog imperativa: 1.Deluj tako da maximum tvoje volje u svako doba ujedno vai kao princip opteg zakonodavstva (Zakon istog praktinog uma) 2.Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno moe eleti da postane opti zakon 3.Postupaj tako kao da bi trebalo da maksima tvog delovanje postane opti zakon 4.Radi tako da ovetvo u svojoj i u tuim linostima uvek upotrebljava kao svrhum a ne kao sredstvo. Prve 3 su injenine, a etvrta materijalna, iako je Kant ne smatra takvom. Za Kanta je moralno samo ono ponaanje koje proistie iz oseanja dunosti i moralnog zakona. Konkretnu dunost Kant izvodi iz injenice da samim tim to ovek zna da ima neku dunost, zna i ta mu je dunost. Kada ovek postupa iz dunosti, taj postupak je moralno vredan. Najvia vrednost je za Kanta sloboda. Iz ove vrednosti se izvode sve ostale. On istie i jednakost kao veliku vrednost, jer sloboda jednakosti znai ovekovu autonomiju. Autonomija pojedinca je u stvaranju moralnog zakona kojem se potinjava. Moralnost je, prema Kantu, odnos radnji prema autonomiji volje, odnosno prema moguem optem zakonodavstvu putem njenih maksima. Radnja koja postoji zajedno sa autonomijom volje, dozvoljena je, ako se ne slae sa autonomijom zabranjena je. Sveta volja je ona volja koja se nuno poklapa sa zakonima autonomije. Kantovo odreenje morala je najbolje do sada u filozofiji morala. On za ljudsku vrstu daje 2 pojma homo noumenon i homo fenomenon. Prvo oznaava ideju vanvremenskog ovetva, ovetva kakvo bi trebalo da bude, a drugo oznaava pojam postojeeg ovetva, saznatljivog i vremenskog. Ideja ovetva (homo noumenon) kod Kanta se izvodi iz moralnog zakona, koji pripada umu. Ako kod oveka ne deluje taj zakon, on nije ovek. Ideja homo noumenona je regulativna i treba da upravlja ovekovim delanjem.

Njome Kant daje opti vrednosni pojam ovetva, ona opisuje kakav ovek treba da bude. Empirijski pojam opisuje oveka onakvog kakav jeste. ovekovi ciljevi u empirijskom svetu proizlaze iz njegove moi udnje, u vidu slavoljublja, vlastoljublja i gramzivosti. Ovi oblici po Kantu predstavljaju zlo. Kant govori i o blaenstvu, kao nedostinom i nemoralnom pojmu u graanskom drutvu. ta bi motivisalo ljude u ostvarenom blaenstvu? Ovo shvatanje blaenstva se razlikuje od antikog, gde je ono odreeno kao najvie dobro. Kao takvo, ono je cilj inteligibilnog oveka, ne empirijskog. 45. Odreenje morala Dirkem, Heler, Vejl Formalno odreenje morala je odlika mnogih autora i sva su oslonjena na Kantovo odreenje. Emil Dirkem kae da svaki moral predstavlja sistem pravila ponaanja. Jedan aspekt morala je, za njega, prinuda, a drugi izvesna poeljnost. Re je o motivaciji da se uradi neko delo, a prinudom moramo da nateramo vlastitu linost da savlada napor potreban za izvrenje tog dela. Prema Dirkemu, dobro i dunost su vrednosti na kojima valja insistirati. Njegovo odreenje morala nije samo formalno, nego je i socioloko. On polazi od toga da nikada obeleje morala nije bilo pripisano postupku koji za cilj ima egoistini interes individue. Kae da, ako postoji neki moral, on ima za predmet grupu individua drutvo (uz uslov da drutvo moe biti shvaeno kao linost, kvalitativno razliita od linosti koje drutvo sainjavaju). Individua ne moe bez drutva, ono je dobro i poeljno za nju. Drutvo kao dobro je moralni autoritet koji izvesne propise ini obaveznima. Erik Vajl takoe kantovski odreuje moral u formalnom smislu. Po njemu, moral potvruje da svaki ovek nosi u sebi ono to u oveku konstituie ovenost. Zato se ovek ne sme gledati kao predmet ili sredstvo. Vajl upozorava da pozitivizam u razliitim oblicima (istoricizam, relativizam, skepticizam, pragmatizam) rtvuje autonomiju moralne refleksije, ime se moralno ponaanje svodi na inioce koji zavise od neeg drugog, recimo drutvenih ili istorijskih okolnosti, a ne od same individue. Tako se moralno ponaanje utapa u druge pojave i norme i gubi specifikum. Zadatak moralnog oveka je vaspitanje ljudi radi njihovog potinjavanja univerzalnom zakonu.

Agne Heler kae da je moral odnos izmeu pojedinanog ponaanja i odluke s jedne strane, i drutveno-rodnih zahteva s druge strane. Prema njoj, moralni sadraj postupka je funkcija vie povezanih faktora uzdizanje iznad partikularnih motivacija, izbor onih ciljeva i sadraja do kojih se ovek uzdie iznad partikulariteta, postojanost u tom uzdizanju i sposobnost za primenu tih zahteva u konkretnom sluaju. U osnovi morala je podreivanje partikularnih potreba, elja i tenji drutvenim zajtevima, to se postie internalizacijom. U skladu s tim, moralno najpozitivniji je pojedinac koji je internalizovao takve vrednosti datog sistema zahteva, koje objektivno upuuju u pravcu moralnog razvoja oveanstva. 46. Veberovo shvatanje morala (etika ubeenja ili politiki radikalizam) Politiki radikalizam je jedan od moguih stavova, delovanja ili ponaanja u pristupu politici ili realizaciji ciljeva odreene politike. Potencijalno i latentno, politiki radikalizam postoji u svakoj zajednici. On izlazi na scenu u vreme krize i drutvenih lomova. Politiki radikalizam je stav primeren revolucionarnoj situaciji, kada je jedna ideologija na izdisaju, a druga se raa. On je zahtev za potpunom, korenitom promenom odnosa u zajednici koji zapoinju promenom nosioca ekonomske i politike moi. On podreuje injenice ideji i konceptu koji eli da realizuje. Nikada se ne zadrava jer se forsiranjem radikalizma posle osvajanja vlasti dovodi u pitanje opstanak nove vlasti. Ideju za koju se zalae, eli da ostvari u istom javljanju, bez obzira na stvarnost. Ultraradikalizam apsolutizuje ideju i istinu politike zajednice, pa se tako kod ultraradikala gubi i radikalna sadrina, a ostaje samo radikalni stil zna se ta se nee, ali ne i ta hoe. U teorijskom smislu, politiki radikalizam se moe razraditi i kao radikalni demokratizam ili radikalni politiki autoritarizam. Radikalni demokratizam u politici ukida politike odnose u kome vlada dominacija odreenih pojedinaca i grupa u politikoj zajednici. On uspostavlja demokratske institucije, mehanizme i procedure, a cilj mu je humanistika, racionalna i efikasna politika zajednica. Samo razvijeno, bogato i kultivisano drutvo moe biti nosilac radikalnog demokratizma. Radikalni politiki autoritarizam je potpuno menjanje stare i uvoenje nove

vlasti. Po snazi uz koju dolazi na scenu, ne razlikuje se od radikalnog demokratizma. U revolucionarnoj situaciji, r.p.a. mobilie nezadovolljne mase u manipulativne svrhe i rui vlast. Karakteristina je totalna kritika drutva u kojem vlada dominacija, kao i u svakom drugom radikalizmu. Ali r.p.a. menja jednu dominaciju drugom dominacijom, to znai da on zavrava samo na radikalizmu politikih sredstava za menjanje vlasti, ne menjajui politike i drutvene odnose. U politikoj empiriji, politiki radikalizam se najee javljao kao faza u sazrevanju odreene politike i drutvene zajednice. Radikalne partije su esto po dolasku na vlast uspostavljale ak i konzervativnije odnose od onih koje su sruile. Razliiti oblici radikalnog ponaanja se javljaju i u onim grupama, partijama, pokretima, koji nisu radikalno orijentisani. Svaki radikalizam karakterie graenje osnovne pozicije na normativnim i vrednosnim stavovima, stavljajui injenice u drugi plan i upotrebljavajui ih sofistiki. Treba razlikovati stvaraoce i nosioce radikalnog projekta, jer ga stvaraoci esto ne prepoznaju u rukama realizatora (neretko zato to se u realizaciji izgubi svaka veza sa prvobitnim ciljevima radikalnog projekta). Radikalizam teko prihvata stvarnost. Radikalizam zapada u najvee iskuenje onog momenta kada treba postaviti novo, kada doe na red ostvarivanje pozitivnog programa i ispunjavanje obeanja na ijim se krilima osvaja vlast. U psiholokom smislu, radikalizam se moe pretvoriti u patoloku mrnju ljudi onakvih kakvi jesu u ime ljudi onakvih kakvi bi trebali da budu. Radikalni leviari su, u antropolokom pogledu, pesimisti i tee da unite sve postojee politike i drutvene oblike. Njihov antropoloki stav je usmeren pesimistiki ka veini pripadnika ljudskog roda, a optimistiki samo prema revolucionarnoj eliti, u koju gaji neogranieno poverenje. Radikalni leviar tako smatra da nijedan politiki reim ne valja, a da su ljudi veinom nepopravljivo inertni, te da se iz letargije mogu pokrenuti jedino nasiljem koje ne zna ni za kakve norme. esto su ciljevi pripadnika radikalne levice potpomognuti mrnjom. Problematina je i teza radikalne levice o kvalifikovanosti i bezopasnosti nove elite, koja dolazi na krilima revolucije, jer ta elita vlada terorom i odgovara iskljuivo sama sebi. Termin teatarski radikalizam se vezuje za onaj radikalizam u kom je bitniji stil

od sadrine (politike sadrine ni nema) i koji potiskuje racionalne naine razmiljanja. On zanemaruje kvalitet linog ivota i smatra da to pitanje treba da saeka kraj revolucije. Kada politiki radikalizam pone da koristi sva sredstva, ne pitajui za opravdanost, on postaje revolucionarni makijavelizam. Radikalni revolucionari ne prezaju od ubistva, progonstva, hapenja, terora i veruju da to ima stvaralako, a ne pogubno dejstvo. Cilj opravdava sredstvo, a moralno je opravdano sve to je u datom trenutnku politiki celishodno. Radikalni makijavelizam je pun zaokreta iz jedne krajnosti u drugo. S etikog i moralnog stanovita, radikalizam uopte moe: da etiki i vrednosno utemelji stanje moralnog uzdizanja, sazrevanja, ponaanja uspostavljanja moralnog ivota zajednice; da podstakne moralizam i moralistiko rasuivanje stvarnosti u zajednici; da moralnim apsolutizmom ukine pluralizam ideja, ponaanja, pristupa i izbora; da zavri u amoralnom relativizmu, razaranju, nemoralnosti i amoralnosti. Politiki radikalizam osnovnu poziciju gradi na vrstom moralnom, etikom i vrednosnom stavu, a u realizaciji esto dobija suprotne pozicije od proklamovanih. Ipak, u prosuivanju jedne politike, ne treba posmatrati samo namere, ve i uinak. Tek spajanjem tih dveju etika, moe tanije da bude ocenjena etika i moralna vrednost neke politike i politikog ponaanja. Na kraju, jedna od glavnih odlika politikog radikalizma je formulacija politike bez dovoljne argumentacije. 47.Veberovo shvatanje morala (politika odgovornosti ili politiki realizam) Politiki realizam je jedan od naina miljenja i delovanja u realizaciji odreene politike, kao i ponaanja u stvarnosti politike zajednice. U optem znaenju, ovaj stav polazi od injenica, a ne od moguih konstrukcija. U znaenju delovanja i ponaanja, to je ono delovanje koje se oslanja na hladno, racionalno, objektivno procenjivanja dogaaja i postupaka. Politiki realizam predstavlja hladnokrvnost, trezvenost, racionalnost, objektivnost. To ne znai da nema ideala i vrednosti, ve su oni samo suoeni sa injenicama i tako se procenjuje njihova mogunost.

Kada politiki realizam postavlja ciljeve i prema njima odreuje sredstva, on ih odmerava prema mogunosti u konkretnom trenutku. U tom trenutku suoavanja sa ciljevima i sredstvima, politiki realista se mora vrednosno opredeliti, to znai da realizam nikako nije vrednosno neutralan (i neopredeljenost prema nekoj politici je takoe vrednosni stav). Politiki realizam i njegovo delovanje izbegava rizik, este i bezuslovne eksperimente, radikalne izmene, vrste principe i iskljuivost. Oslanja se na oprobana i dokazana reenja. Osnova su mu tradicija i tradicionalne vrednosti. S obzirom da je za politikog realistu tradicija samo ono to je kroz istoriju opstajalo a nije ugroavalo i koilo ivot, on se zalae za tradicionalne institucije, koje ne dolaze u sukob sa postojeom stvarnou. Tradicija se kod njega ne konzervira, nego prilagoava, kao to se novo prilagoava tradiciji. Politiki realista nije branilac statusa quo po svaku cenu. On e reformisati postojea reenja kada vidi da vie ne odgovaraju realnosti, ali ih nee ukinuti. Izbegava haos, anarhiju, radikalne promene. Po njemu, takoe, nema savrene politike i politike zajednice. Svako idealizovanje je za njega nerealno. Odbacuje svaku kritiku koja odbacuje sve postojee, a prihvata kritiku zasnovanu na injenicama koja vodi ka transformaciji postojeeg. Njegova kritika pozicija je kritiki realizam i kritiki racionalizam. On je za otvoreno drutvo i pluralizam ideja, za slobodno trite ideja, robe i ljudi, za konkurenciju i demokratsko izjanjavanje. U odnosu na moral, politiki realist e uvek izabrati onu ideju koja donosi to veu koliinu dobra i uspeha, sa to manje zla, a kroz slobodu i slobodan izbor. On nije moralista, jer ne prihvata moralni rigorizam i moralizam uopte. Upotreba sredstava je ograniena ciljem koji tei, ali i jednim brojem univerzalnih vrednosti, kao to su humanizam i sloboda. Izopaeni (ekstremni) politiki realizam se zove real-politika. Ona je preokupirana politikim sredstvima, bavi se samo tehnikom osvajanja, uvrivanja, proirivanja i zadravanja vlasti. Efikasnost opravdava upotrebu svih sredstava (najee fizike sile). Najvea dunost real-politiara je da osvoji i zadri vlast, a opravdanje da to radi zbog opteg dobra zajednice, iako je empirijski dokazano da se radi o linoj koristi. Real-politiku njeni zastupnici smatraju moralno neutralnom, tj amoralnom. To objanjavaju argumentom da moralna obzirnost slabi uesnika u politikoj

borbi. S njom i dolazi raskid politike i morala. Real-politika u krajnjem bilansu vodi totalitarnoj organizaciji zajednice, iako poinje sa slobodnim izborom sredstava. 48. Autonomno i heteronomno u moralu Problem moralne autonomije i moralne heteronomije za svaku politiku je problem njenog odnosa prema slobodi. Pojam autonomija (gr. autonomia, od autos sam i nomos zakon) uvodi u moralnu problematiku Kant. Po njemu je autonomija pretpostavka za ostvarenje linosti u oveku, jer oveka razvija sloboda, a ne priroda. Ideja slobode je osnovna pretpostavka autonomije. Autonomija je za Kanta izvlaenje oveka iz prirodnog stanja i njegovo samozakonodavstvo, to je svojstveno za svakog umnog oveka. Kant pojam autonomije odreuje kao Primat oveka, koji ga izvlai iz dotadanjeg mehanizma koji je pokretao svest i, dajui mi odgovornost, tog istog oveka ini kreatorom novog sveta. recimo. Suprotno autonomiji je pojam heteronomija (gr. heteros drugi, nomos zakon). Heteronomija znai pokoravanje volje zakonu koji potie iz druge volje. Ona ubija autonomiju i spolja odreuje volju i voljnu radnju oveka. Taj pojam je za Kanta negativan, jer iz njega proizilaze nepravi principi moralnosti. Heteronomni princip tera oveka na pasivnost i ne da mu da se samoodredi, kao to to radi autonomni princip. Samim tim, on nije slobodan ni samozakonodavan to znai da nema mogunost izbora, a mogunost izbora je pretpostavka za moralno delovanje i ponaanje. U teoriji, autonomna i heteronomna moralna pozicija se jasno mogu razdvojiti. Na praktinom planu, one su isprepletane i u stalnom rivalstvu. ovekov razvoj tee od heteronomnog ka autonomnom ponaanju, pa je tako u detinjstvu izraenija heteronomija, a u zrelom periodu autonomija. Ono to odreuje pojedinca kao autonomnog ili heterogenog jesu norme ponaanja koje sam sebi postavlja. Kada pojedinac shvati smisao i opravdanost norme (bez obzira da li ju je sam sebi pripisao ili usvojio od drugih), tek tad je doivljava vrednosno. Moralna autonomija i heteronomija pojedinaca i drutvenih grupa se snano manifestuju na oblikovanje politike zajednice od toga zavisi priroda politike zajednice. Mali je broj politikih zajednica u kojima je dominirala moralna autonomija. Dve politike krajnosti su primeri jednog i drugog moralnog ivota politike zajednice demokratija i autokratija.

Pod demokratijom se ovde podrazumeva zajednica u kojoj dominira umna, kvalifikovana i kompetentna veina. Demokratija omoguava postojanje lepeze ideja i u njoj ekstremne ideje ne mogu da postoje, a da je ne ukinu. Ona doputa pluralizam politikih ideja, ali ne i dominaciju. U njoj dominiraju samo najtrezvenije i najtolerantnije ideje, jer u haosu nije mogua politika. U demokratskoj politici dominiraju moralno autonomni pojedinci i grupe, jer ona podrazumeva slobodu za sve, pa tako i slobodu izbora. A izbor je ansa da ovekova moralnost izbije iz njegove unutranjosti. Demokratska politika je moralna politika, omoguava sazrevanje autonomno moralnih pojedinaca i njihovo delovanje, a oni stvaraju razliite oblike i sadraje demokratske politike. Institucije gube funkcije prisile, a kvalitet ivota se ogleda u odnosu prema slobodi pojedinca, ne prema slobodi grupa ili drutva, jer nema moralnih grupa i drutva bez slobodnog pojedinca. U autoritarnoj politici, sloboda je ograniena za sve, jer se ne moe govoriti o slobodi tamo gde je jedan slobodan, a svi ostali se tretiraju kao maloletnici. U takvoj politikoj zajednici dominira moralna heteronomija (uz prisustvo amoralnosti i nemoralnosti). Pojedinci se smatraju nedozrelim, nepodobnim za uestvovanje u politikom ivotu. Sve diktature preziru pojedinca i smatraju ga slugom. Na moralnom planu, kod pojedinaca u vlasti, autoritarna politika podstie poltronstvo, karijerizam, amoralnost, poslunitvo itd. A kod ostalih skeptinost, apatinost i lukavastvo. Meu ljude se namerno seje strah. To to je autoritarna politika legalna, ne znai da je i moralna. Politika je moralna samo onda kada poseduje legitimitet autonomno moralnih pojedinaca i grupa. Ovde kolektivni subjekt oblikuje sve na raun pojedinaca, pod firmom objektivnosti. Kod pojedinaca se podstiu samo one vrednosti i ideali koji imaju vanost samo dok kolektivna volja tako misli. S promenom situacije, menja se stav i prema vrednosnom i moralnom idealu, a pojedinac to bespogovorno prima i izvrava. Individua se potpuno identifikuje sa kolektivom. Oni koji se striktno pokoravaju volji diktatora, vremenom postaju moralne olupine. Jer, sve u moralu pojedinaca velikodunost, ast, ponos itd, proizvod je autonomnog ljudskog vaspitanja. 49.Moralne teorije racionalistika, sociologistika, teorija nagona i neorija o natprirodnom poreklu morala

Racionalistika teorija morala kae da se moralna svest i ponaanje zasnivaju na znanju. Onaj koji zna, ne bi smeo da grei. Temelje teorije postavlja Sokrat (vrlina=znanje), a Aristotel ga objanjava: Isto je znati ta je pravedno i biti pravedan. Po Sokratu, moralna svest i ponaanje se ue. Razum i znanje su kontrolori nagona, strasti i potreba koje mogu uzrokovati nemoralno ponaanje. Moralno i korisno ne moraju uvek ii zajedno. Moralno delovanje kada je u pitanju interes moe biti tetno, pa ak i opasno. Prigovori ovoj teoriji su da ima onih koji mnogo znaju ali se ne ponaaju moralno i onih koji malo znaju ali se ponaaju moralno. Moral se ne potvruje reima, nego moralnim delima. Za drutveni ivot bitnije je imati moralne linosti, nego moralne zakone i norme. Za moral je bitna i volja, koja dolazi motivacijom, a znanje se ne smatra vrlinom samom po sebi, jer ga mogu imati i dobar i lo ovek. Sociologistika teorija morala Ova teorija polazi od stava da je moral proizvod drutva i da drutvo ugrauje moral u pojedinca. Ova teorija odbacuje mogunost odreenja morala slobodnom voljom, slobodom pojedinca, ona kae da je za pojedinca dobro ono to je dobro i za drutvo. Najbitniji elementi moralnosti su disciplina, predanost i vernost grupi. Teorija nagona Prema teoriji nagona, oveka nagoni nesvesno i nepogreivo vode ka dobrom moralnom izboru. Nagon odrava vrstu i zato je moralan. Kada bi ovako bilo, onda bi bioloki jai bili i najmoralniji, ali ivotno iskustvo je pokazalo da su ljudi voeni nagonima ljudi bez savesti. Moralne odluke, delovanja i ponaanja, najee se protive nagonu. Teorija o natprirodnom poreklu morala Ova teorija smatra da je izvor morala bog. Bog je u nama. Ako nije, nema ni moralnog ponaanja ni morala. Bog je ljudima dao slobodnu volju i razum, ali i propisao moralne zapovesti. Ako ovek postupi nemoralno, ne mora da bude kanjen spolja, ali mora iznutra griom savesti. Kod ove teorije, ograniavajui inioci su religiozni autoriteti i religiozne

dogme, koje pripisuju moralne norme i odreuju moralne vrednosti. Ko se njima suprotstavi, biva kanjen. Strani sud je pored Boga garant moralnog apsolutizma, a ruenje boga dovodi do moralnog relativizma. U zajednicama u kojima vlada rigorizam spoljanjih normi, nema slobode, pa ni slobodnog izbora. 50.Deontoloki i pragmatiki pristup moralu Da bi se opravdala delovanja i ponaanja ljudi, izdvajaju se ova dva moralna pristupa. Jedan je deontoloki (deontologija=uenje o dunostima), a drugi pragmatiki (pragmatizam=uenje prema kojem je praktina korist vrhovni kriterijum miljenja, delovanja, ponaanja). Prema deontolokom pristupu, ljudi moraju uvek da se moralno ponaaju i deluju. To se preporuuje i za politiki ivot. Ko tako ne ini, taj je nemoralan i tetoina. Moralni oblik ivota je najtei ali i najljudskiji i morala se ovek pridrava ak i kad ima lini gubitak zbog toga. Zarad opteg dobra, ne sme se saraivati sa zlim ljudima jer oni mogu privremeno doneti korist zajednici, ali dobro nikada. Prema pragmatikom principu, delovanja i ponaanja se mogu meriti, a sve to doprinosi koristi, smatra se dobrim. Ovaj pristup relativizuje moral i mnogo toga nemoralnog se njime moe braniti. Moralno delovanje i ponaanje trai da iza izgovorene rei stoji delo. ROD I PORODICA, OD SLEDEEG PITANJA 51.Socijalni konstrukcionizam Socijalni konstrukcionizam je teorijska orijentacija koja je temelj svih novijih pristupa koji daju kritike alternative u oblasti sociologije, psihologije i drutih drutvenih i humanistikih nauka (kao to su kritika psihologija, poststrukturalizam, analiza diskursa itd). Postoji vie pretpostavki u koje morate poverovati da biste bili socijalni konstrukcionist: 1.Znanje nije pouzdano socijalni konstrukcionizam trai da kritiki posmatramo tvrdnju da je nae razumevanje sveta pouzdano (kao to tvrde pozitivisti i empiristi). On kae da moramo biti sumnjiavi prema svojoj predstavi u svetu, to znai da kategorije pomou kojih shvatamo svet ne

moraju nuno podrazumevati stvarne podele. Recimo, to to mi delimo muziku na klasinu i pop, ne znai da u samoj prirodi muzike postoji neto to odreuje da ona treba da bude tako podeljena. S. konstrukcionizam dovodi u pitanje ak i kategoriju mukarci-ene, i kae da bismo isto tako opravdano i jasno mogli ljude da podelimo na visoke i niske, recimo. 2.Shvatanje sveta je istorijski i kulturno specifino svi naini razumevanja sveta su istorijski i kulturno relativni. Ne samo to su specifini za odreene kulture i istorijska razdoblja, nego su i proizvod odreene kulture i istorijskog perioda. Svaka kultura poseduje posebne oblike znanja i zato nema razloga da verujemo da su nai naini razumevanja nuno bolji od drugih. 3.Drutveni procesi su osnov znanja ono to mi smatramo istinom, to jest trenutno prihvaen nain shvatanja sveta, nije proizvod objektivnog posmatranja sveta, ve socijalnih procesa i interakcija u kojima su ljudi angaovani. 4.Znanje i drutveno delovanje su nerazdvojno povezani recimo, pre nastanka pokreta za borbu protiv alkoholizma, mislilo se da su pijanci potpuno odgovorni za svoje ponaanje i bivali su hapeni. Danas se smatra da oni robuju alkoholu i da nisu skroz odgovorni za svoje postupke, pa ih drutvo lei psiholokim metodama, ne zatvara ih. Prema ovim modelima, razlika izmeu socijalnog konstrukcionizma i tradicionalne psihologije je: 1.Antiesencijalizam socijalni konstrukcionisti ne smatraju da drutvo utie na psihologiju pojedinca vie od biolokih faktora. Za njih su oba faktora esencijalistika i kao takva mogu se nazvati socijalnokonstruktivistikim stanovitima. 2.Antirealizam s.k. odbacuje miljenje po kom je nae znanje neposredno opaanje stvarnosti. Mi konstruiemo svoje verzije stvarnosti meu sobom. Zbog toga je pojam -istina- nepouzdan i ne postoje objektivne injenice. 3.Istorijska i kulturna specifinost znanja psiholoke teorije su vremenski i kulturno ograniene. Zato se ni psihologija ni socijalna psihologija ne mogu baviti pravom prirodom ljudi i drutvenog ivota, ve samo istorijskim prouavanjem odreenih oblika politikog i drutvenog ivota, kao i drutvenom praksom koja ih stvara. 4.Jezik kao preduslov miljenja jezik kojim se ljudi koriste uslovljava nain njihovog miljenja, kategorije i pojmove pomou kojih stvari dobijaju

znaenje 5.Jezik kao oblik drutvenog delanja kad ljudi razgovaraju meu sobom, oni konstruiu svet, pa je zato korienje jezika jedan oblik delanja, a jezik dobija performativnu ulogu, za razliku od preanje uloge pasivnog prenosioca misli. 6.Fokusiranje na interakciju i drutvenu praksu socijalni konstrukcionizam odbacuje i gledite psihologije, po kojem su za drutvene pojave odgovorni stavovi, motivacija i druge psih.kategorije neke osobe, ali odbacuje i socioloko stanovite po kojem socijalne strukture (ekonomija, brak, porodica) predstavljaju izvor socijalnih fenomena. Soc konstrukcionizam u fokus stavlja drutvenu praksu i interakcije izmeu ljudi. 7.Fokusiranje na procese cilj socijalnog istraivanja se sa struktura prebacuje na naine na koje ljudi u interakciji dolaze do fenomena. Znanje, dakle, nije neto to neko ima ili nema, ve neto to ljudi zajedno proizvode. Poreklo socijalnog konstrukcionizma Sa socioloke strane, na nastanak ove teorije utie simboliki interakcionizam (tu mi kao ljudi konstruiemo svoje i tue identitete kroz susrete i interakcije s drugima), etnometodologija, i najvie knjiga Bergera i Lukmana Socijalna konstrukcija stvarnosti, u kojoj pie da ljudska bia zajedno stvaraju i odravaju drutvene fenomene, kroz drutvenu praksu. Ljudi to rade kroz procese eksternalizacije, objektivacije i internalizacije. Recimo, ako ljudi imaju ideju da se sunce okree oko zemlje, oni je eksternalizuju tako to je stave u promet i napiu knjigu o tome. Kada ta knjiga ue u domen drutvenog, ona ivi vlastitim ivotom a ideja koju izraava postaje objekt, to je deo procesa objektivacije. Sledei narataji je internalizuju kao deo svoje svesti, itajui je U psihologiji, socijalni konstrukcionizam se vezuje za Gergena, koji je pisao o tome da je celokupno znanje kulturno i istorijski specifino. On je pisao i o krizi socijalne psihologije (koja je kao disciplina nastala iz pokuaja psihologa da vladama SAD i Britanije, za vreme WWII, daju znanje koje bi ovi koristili za propagandu. Kulturna i intelektualna pozadina, naspram koje se oblikovao socijalni konstrukcionizam, jeste postmodernizam. Teite postmodernizma nije u drutvenim naukama, ve u umetnosti. [On odbacuje modernizam, koji se oslanja na prosvetiteljstvo (18. vek). Prosvetiteljstvo je tragalo za istinom i

razumevalo prirodu uz pomo razuma i racionalnosti, to s kosilo sa crkvenim stavovima. Modernizam u umetnosti preuzima svoje traganje za istinom, kroz pravila i proporcije um. dela. U sociologiji, Marks traga za pravilima i strukturom i ekonomske strukture postavlja kao osnove drutvenih pojava.] Postmodernizam odbacuje ideju da postoji konana istina, kao i postojanje strukturalizma, pa tako pop-art umetnost (Vorhol, recimo) polae pravo na istu vrednost kao i, proporcijski i matematiki savrena, Leonardova dela. Postmodernizam tvrdi da mi ivimo u svetu koji se vie ne moe razumeti pozivanjem samo na jedan sistem znanja (recimo, religiju). Koje su glavne teme socijalnog konstrukcionizma? Cilj je da se odbaci tradicionalno psiholoko uenje o esencijalizmu, to otvara put alternativnom, socijalnokonstrukcionistikom objanjenju. U centar interesovanje stavlja se jezik, umesto esencijalizma. Socijalni konstrukcionisti dovode u pitanju diskurse koji imaju etikete istine. 52.Rod i seksualnost Razliiti su stavovi kojima se tumai formiranje rodnih identiteta i drutvenih uloga na osnovu njih. Debata se vodi izmeu sociologa koji pri prouavanju tog pitanja pridaju vei znaaj drutvenih uticaja i onih koji to ne ine. Razlika izmeu termina pol i rod je u tome to sociolozi termin pol koriste da istaknu anatomske i fizioloke razlike koje definiu muko i ensko telo. Rod se odnosi na psiholoke, drutvene i kulturne razlike izmeu mukaraca i ena. Ova razlika je fundamentalna jer mnoge razlike izmeu mukaraca i ena nisu bioloke po poreklu. Rod i biologija pojedini autori tvrde da su aspekti biologije uzrok razlika izmeu mukaraca i ena. Oni kau da se to vidi recimo u agresivnosti. Ali drugi istraivai tvrde da se nivo agresivnosti mukarca razlikuje od kulture do kulture. Teorije o prirodnim razlikama su esto zasnovane na podacima o ponaanju ivotinja, a ne antropolokim dokazima. Socijalizacija roda drugi put ka razumevanju porekla rodnih razlika je prouavanje rodne socijalizacije. Taj pristup pravi razliku izmeu biolokog pola i drutvenog roda; dete se raa s polom, a razvija rod. Deca kroz kontakte sa raznim agensima socijalizacije, primarnim i sekundarnim,a postepeno usvajaju drutvene norme i oekivanja koja se vezuju za taj pol. Rodne razlike nisu bioloke, nego kulturoloke produkovane.

Najvei pobornici ove teorije bili su funkcionalisti, koji govore o pozitivnim i negativnim sankcijama kod dece, za uinjene stvari, u zavisnosti od toga da li se slau ili ne sa principima koji se vezuju za pol (recimo, nee proi isto deak koji igra fudbal i koji se igra s lutkama). Tako deca ue oekivane polne uloge. Prema ovom stanovitu, za svaku devijaciju kriva je loa socijalizacija. Na stvaranje rodnih razlika, nesvesno utie celo drutvo, potencirajui vie muke slikovnice, crtae i slino. Frojdova teorija o razvoju roda Sigmund Frojd kae da se uenje rodnih razlika kod odojadi i dece tie penisa. Ko ga ima, taj je muko, ko ga nema, ta je ensko. On kae da penis simbolizuje mukost. U uzrastu od 4-5 godina, deak osea strah od autonomije koju otac zahteva od njega i zamilja da otac hoe da mu ukloni penis, jer ga shvata kao suparnika u svojoj ljubavi prema majci. Suzbijanjem erotskih oseanja prema majci i prihvatanjem oca kao superiornog bia, on se identifikuje sa ocem i postaje svestan mukog identiteta, iz nesvesnog straha od kastracije od strane oca. Devojice pate od zavisti to nemaju penis, a majka iz istog razloga pada u njihovim oima. Kada se devojica identifikuje s majkom, znai da je prihvatila da je na drugom mestu po vrednosti. Ova Frojdova kontroverzna teorija naila je na brojne prigovore, specijalno od feministkinja. Teorija razvoja roda, Nensi odorou mnogi autori su koristili Frojdov pristup prouavanju roda, pa su ga modifikovali. odorou smatra da je uloga majke najbitnija. Devojice ostaju vezanije za majku (maenje, ljubljenje, imitiranje), te su zbog toga ene povezanije s drugim ljudima u ivotu, od mukaraca, ali je i vea verovatnoa da e njihov identitet da se stopi sa tuim, u poetku majinim, a kasnije mukarevim. Deaci oseaj o sebi stiu preko odbacivanja bliskosti s majkom i smatraju mukou sve to nije enstveno. Zato su nesposobniji za zbliavanje s drugima, a pogled na svet im je analitiki i naglaavaju uspeh u ivotu. odorou obre Frojdove teze i mukost, a ne enskost, definie gubitkom bliskosti s majkom. Muki identitet se formira kroz odvajanje. Njena teorija je i danas vana i pomae da shvatimo muku uzdranost tekou koju mukarci imaju sa otkrivanjem oseanja drugima. 53.Stanovita o rodnoj nejednakosti Ne postoji drutvo u kom su ene monije od mukaraca. Uloge mukaraca se uvek vie vrednuju. Uprkos napretku, rodne razlike su esto osnova za socijalne nejednakosti.

Funkcionalisti shvataju drutvo kao sistem delova povezanih po nekim pravilima, koji su u ravnotei. Slino je i po ovom pitanju, pa pokuavaju da pokau da rodne razlike doprinose stabilnosti drutva. Autori koji pripadaju koli miljenja o prirodnim razlikama, smatraju da je podela rada izmeu mukaraca i ena bioloki zasnovana. Talkot Parsons takoe smatra da porodica bolje funkcionie ako je takva podela rada da ene preuzimaju ekspresivne (brinu o deci, emocionalna podrka) uloge, a mukarci instrumentalne (zarauju za porodicu). Takav sistem daje slogu porodici. Drugi funkcionalistiki pristup odgajanju dece je onaj Dona Boulbija, koji smatra da je majjka najvanija za primarnu socijalizaciju dece. Ako doe do materinske deprivacije (odvajanje deteta od majke prerano), dete se nee adekvatno socijalizovati. Majku moe zameniti supstitut majke, po njemu, ali samo ako je to ena. Feministkinje otro kritikuju teorije o biolokoj zasnovanosti podele rada izmeu polova. Takoe, istraivanja pokazuju i da teorija materinske deprivacije ne mora da bude tana. Feministiki pristupi Liberalne feministkinje ne smatraju ensku subordinaciju delom veeg sistema ili strukture, kao radikalne feministkinje. Liberalne feministkinje ukazuju na vie zasebnih inilaca koji prave razlike seksizam, diskriminacija na radnom mestu, u obrazovanju... One se bore za jednaka prava kroz zakonodavna i demokratska sredstva i reformiu sistem. Radikalne feministkinje veruju da su mukarci odgovorni za eksploataciju ena i da od toga imaju koristi. Po njima, centralno pitanje je patrijarhat sistemska dominacija mukaraca nad enama. Smatraju patrijarhat vremenski i kulturoloki univerzalnom pojavom, iji je izvor u porodicama, gde ene rade besplatno. Smatraju da je emancipacija ene mogua jedino kroz ukidanje porodice i njenog odnosa moi. ulamit Fajerstoun smatra da je glavni uzrok muke supremacije prisvajanje enskog tela, a ostale smatraju da je to muko nasilje nad enama. Pominju i objektifikaciju ena, koju vre mediji, moda, reklame, a gde su ene samo seksualni objekti. Reenje za osloboenje ene je iskljuivo ukidanje patrijarhalnog poretkta. Crne feministkinje kau da se prethodne dve verzije feminizma ne mogu primeniti isto na iskustva belih ena i ena druge boje koe, jer etnike

podele meu enama nisu uzimane u obzir u tim feministikim kolama. One istiu znaaj istorijskog naslea ropstva i segregacije na rodnu nejednakost. Takoe, Bel Huks kae da porodica ne moe biti glavni oslonac patrijarhata, jer je ona glavno oruje protiv rasizma. Crne feministkinje kau da su crne ene u viestruko nepovoljnijem poloaju, zbog boje koe, pola i klase. 54.enskost, mukost i rodni odnosi Mnoga rana istraivanja o rodu su se bavila samo konceptom enskosti, jer se podrazumevalo ta je mukost. Moderno drutvo i promene u ulozi ena donose pitanje ta je mukost i da li je ona u krizi? Konel je pisao o dominaciji mukaraca nad enama koja i dalje postoji, ak i u kapitalistikim drutvima kasnih '80ih. Prema njemu, rodni odnosi su proizvod svakodnevnih radnji i praksi. On razlikuje tri aspekta drutva koji formiraju rodni poredak, tj obrasce odnosa moi izmeu polova rad, mo i kateksis (lini/sexualni odnosi). Rad se odnosi na podelu rada u kui i na tritu rada; mo deluje kroz drutvene odnose kao to su autoritet, nasilje, ideologija u institucijama, dravi, vojsci..; kateksis se tie dinamike u okviru intimnih, emotivnih i linih odnosa brak, sexualnost, odgajanje dece. Konel uvodi pojam rodni reim, da bi objasnio ulogu rodnih odnosa u manjim okruenjima. On smatra da se mukost i enskog izraavaju na mnogo naina i svi su zasnovani na istoj premisi dominacija mukaraca prema enama. Na vrhu hijerarhije nalazi se hegemonska mukost (to nije brutalna sila, ve drutvena dominacija odreene grupe, kroz medije, obrazovanje..; hegemonsku mukost otelotvoruju Brus Vilis, Hemfri Bogart i slini yebachi). Ona je ideal mukosti i mnogi mukarci ne mogu da je dosegnu, ali i dalje profitiraju od nje. Konel to zove patrijarhalnom dividendom, a ta mukost je sauesnika mukost. Ispod hegemonske mukosti je najvanija homoseksualna mukost. Gej se, u poretku u kom dominira hegemonska mukost, tretira kao neto suprotno od pravog mukarca. Homoseksualna mukost je na dnu rodne hijerarhije za mukarce. Konel smatra da se sve enskosti formiraju kao podreene kategorije u odnosu na hegemonsku mukost. Komplementarni model enskosti za hegemonsku mukost je naglaena enskost, koju odlikuje usmerenost ka ostvarenju interesa mukarca, nenost, popustljivost.. Prototip te enskosti je Merilin Monro, a takva enskost dominira u reklamama, marketinkim

kampanjama itd. Konel dalje odbacuje gledite da su rodni odnosi nepromenljivi. On smatra da ljudi mogu menjati rodne orijentacije, pa recimo ene koje su pripadale naglaenoj enskosti, mogu postati feministkinje npr. On pria o kriznim trendovima u zapadnim drutvima kriza institucionalizacije (uruava se uticaj institucija koje su davale mo mukarcima porodica i drava), kriza seksualnosti (hegemonska mukost nije toliko jaka vie) i kriza formacije interesa (javljaju se grupe sa novim interesima, kao to su gej pokreti ili antiseksistiki pokreti). Konel smatra da krizni trendovi mogu ukinuti rodnu nejednakost. Danas dolazi i do krize mukosti, mukarac nema sigurno mesto na tritu rada, porodici i drutvu u celini. Danas od te krize pate i nekadanji maomukarci, koji vie ne mogu doi do posla lako bez kole. Zbog toga, deaci tog tipa odlikae vreaju i zovu ih treberima. U doba uruavanja tradicionalnih obaveza i uloga, mukarci prolaze i kroz krizu sopstvene vrednosti, jer nisu vie toliko potrebni drutvu. U medijima se pojavljuju 2 tipa mukarca mukarac osvetnik, Rambo tipa, koji brani mukosti ast napadajui one mukarce koji su omekali i seksualizovani neni mukarac. 55.Ljudska seksualnost U tradicionalnim drutvima, ljudska seksualnost je povezana sa procesom reprodukcije, a danas su to dve pojave. Sa bioloke strane gledano, mukarci su opravdano promiskuitetniji od ena, jer su predisponirani da oplode to vie ena, a ene su predisponirane da imaju stabilnog partnera da bi zatitile bioloko naslee koje prenose na decu. Neki biolozi smatraju da je u ivotinjskom svetu u okviru iste vrste vrlo prisutno i ensko neverstvo. Meutim, kod ljudi seks nije samo bioloka aktivnost, ve i simbolika. U svim drutvima, heteroseksualci preovlauju. Dudit Lorber razlikuje 10 razliitih manjinskih seksualnih identiteta hetero ena i mukarac, gej, lezbejka, biseksualna ena i mukarac, ena i mukarac travestit i transseksualni ena i mukarac. Frojd je ljude nazivao polimorfno

perverznim, ime je ukazao da ljude karakterie niz seksualnih sklonosti kojih se ne odriu ak ni ako su nemoralna ili nelegalna. U svim drutvima postoje norme koje se usvajaju kroz socijalizaciju i koje ohrabruju jednu vrstu seksualnog ponaanja, a osuuju druge. U razliitim drutvima, razlikuju se ak i prihvaene vrste seksualnog ponaanja (negde se misli da sex slabi oveka, negde nema predigre uopte, negde traje satima; u narodima Junog Pacifika smatra se da sede osobe smeju svake noi da opte, a savete o koliini seksa daju najstariji stanovnici sela). Zapadne stavove prema seksualnom ponaanju 2000 godina oblikuje hrianstvo, koje uglavnom kae da je svaka vrsta seksualnog ponaanja, osim one koja slui za reprodukciju, sumnjiva. U devetnaestom veku religiozne stavove o seksualnosti menjaju medicinski, iako rani radovi sadre istu strogost kao crkva (od masturbacije se oslepi, oralni sex izaziva rak). U viktorijansko doba je bilo najgore, smatralo se da moralne ene ne interesuje seks, sem da po dunosti zadovolje mueve. Danas tradicionalni stavovi postoje uporedno sa liberalnim, koji su procvetali 60ih godina 20. veka. Kinsijeva studija, iz 50ih godina, naila je na osudu celog drutva, ali je rezultirala okantnim rezultatima u odnosu na oekivanja drutva oko 70% belih mukaraca Amerike je ilo kod prostitutki, 90% masturbiralo, 50% ena imalo predbrano seksualno iskustvo itd. Ljudi su ranije uglavnom krili svoje neprihvatljive seksualne aktivnosti, verovatno ne znajui da ih i drugi imaju. Hipi pokret razbija seksualne norme, a razvio se otprilike tano kad je otkrivena pilula za kontracepciju, ime se odvojilo seksualno uivanje od reprodukcije. 56.Homoseksualnost Ona postoji u svim kulturama. U nekim nezapadnim drutvima se ak i podstie. U mnogim drutvima, homoseksualne osobe su stigmatizovane zbog svoje seksualnosti. Prouavajui homoseksualnost, Miel Fuko primeuje da do 18. veka nije ni postojao naziv za gej osobu. Sodomija je bila kanjavana smru, ali se nije definisala kao homoseksualni prestup. Termin homoseksualnost je u upotrebi od 60ih god. 19. veka, kada je oznaavao gejeve kao posebnu vrstu ljudi, sa odreenim seksualnim poremeajem. Od tada, o njoj se govori u medicinskom smislu, ne kao religioznom grehu. Do pre par decenija, homoseksualnost je bila ilegalna aktivnost. Ali u poslednjih par desetina godina, desilo se par prelomnih stvari. Prvi je bio

izlazak iz tampe Kinsijevog izvetaja o seksualnom ponaanju, koji je pokazao uestalost homoseksualnosti u amerikom drutvu. To je pomoglo ruenju lanog verovanja ljudi da su gejevi malobrojna grupa poremeenih ljudi. Drugi kritini momenat desio se 1969, na Stonvolskim nemirima, kada je u sukobima sa policijom u javnost izala njujorka gej zajednica. Trea stvar je epidemija SIDE 80ih, kada je o gejevima poelo otvoreno da se pria. Kanet Plamer razlikuje 4 tipa homoseksualnosti na Zapadu usputna homoseksualnost (prolazna avantura, koja ne utie na seksualni ivot osobe), situacione aktivnosti (redovno upranjavanje gej sexa ali nisu glavna sklonost pojedinca; kasarne recimo; zamena za heteroseksualni sex), personalizovana homoseksualnost (tajna aktivnost, pojedinci preferiraju homoseksualnost ali je to u drutvu neprihvatljivo) i homoseksualnost kao nain ivota (otkriveni gejevi, esto pripadnici gej subkulture, gde su gej aktivnosti deo naina ivota; esto su lanovi gej pokreta). Prema Kinsijevim otkriima, tek polovina Amerikanaca je potpuno heteroseksualna (ak 37% mukaraca je imalo gej iskustva do nivoa orgazma). Stopa homoseksualnosti meu enama je bila manja. Rezultati prezentovani u Drutvenoj organizaciji seksualnosti 90ih kau da je procenat mukaraca koji su imali gej iskustvo do orgazma tek 9%. Lezbejstvu je posveeno manje panje nego muka homoseksualnost. Iako politiki aktivne lezbejke esto poistoveuju sa mukim gej pokretima, one nekada smatraju da ti pokreti zastupaju samo interese mukaraca. A poto liberalne i radikalne feministkinje zastupaju samo prava hetero ena iz srednje klase, pojavio se lezbejski feminizam. Homoseksualnost nije bolest, homoseksualci nisu ogranieni na bilo koji sektor profesija (frizeri, dekorateri), a proces kojim se na osnovu seksualne orijentacije vri diskriminacija gej osoba je heteroseksizam. Homofobija je strah ili prezir prema homoseksualnim pojedincima. Gej mukarci danas nastoje da odbace sliku feminiziranosti sa kojom ih drugi poistoveuju, i to na 2 naina prvi je kroz negovanje kemp mukosti (parodiranje stereotipa kroz preteranu feminiziranost), a drugi kroz negovanje mao imida parodiranjem preterane mukosti. Danas je homoseksualnost dekriminalizovana, u Junoj Africi su prava homoseksualaca striktno zagarantovana ustavom, a Danska, Norveka i vedska dozvoljavaju gej brakove. Takoe, irom Evrope se priznaju gej

veze. U Britaniji se homoseksualni par u stabilnoj vezi definie kao porodica. Gej aktivisti trae legalizaciju brakova da bi imali isti status kao i drugi ljudi, da bi mogli da donose kljune odluke medicinskog karaktera u sluaju bolesti partnera, zbog prava na nasleivanje, penziju itd. 57.Prostitucija Moe se definisati kao pruanje seksualnih usluga za novac. Ranije su se koristili termini konkubina, kurtizana ili ropkinja, s tim to su prve dve esto imale visoke pozicije u drutvu. Kljuna dimenzija moderne prostitucije je to da se ene i klijenti ne poznaju i odnos se ne bazira na linom poznanstvu. Pol D. Goldstin je klasifikovao prostitutke na osnovu profesionalne posveenosti i profesionalnog konteksta. Posveenost se odnosi na duinu trajanja prostituisanja. Povremene prostitutke su one koje se prostituiu da bi dobile novac koji im dopunjava prihode iz drugih izvora. Ostale se ene stalno bave prostitucijom i ona im je jedini prihod. Profesionalni kontekst se odnosi na tip radne sredine i interakciju u koju ena stupa. Uliarke rade posao na ulici, kolgerle preko telefona (call girls) pronalaze klijente, a onda ili mukarci dolaze kod njih, ili oni kod njih, kune prostitutke rade u klubovima ili bordelu prostitutka iz salona za masau prua usluge na mestu koje, navodno, nudi samo usluge masae i slino. Mnoge ene se bave i trampu, pa dobijaju druge stvari, a ne novac, u zamenu za sex. Rezolucija UN iz '51. osuuje sve koji organizuju i profitiraju iz prostitucije, ali ne zabranjuje prostituciju kao takvu. U nekim dravama je zabranjena zakonom, u drugim samo pojedine vrste (deja, na ulicama), a negde dravna uprava daje dozvolu za otvaranje bordela ili sex salona. U Holandiji je prostitucija zvanina profesija. Zakoni protiv prostitucije retko kanjavaju klijente. Veliki problem je deja prostitucija; deca koja su pobegla od kue i nemaju pare za ivot pribegavaju tome. Postoji 3 kategorije deje prostitucije odbegli, koji su ili napustili svoj dom, odsutni, koji ive kod kue ali redovno odlaze na po par dana i odbaeni, koje roditelji odbacuju. Na Tajlandu i Filipinima je deja prostitucija deo seks-turizma. Ovo je uobiajena pojava za jugoistok Azije. Prostitucija se obajnjava kao rezultat tendencije mukaraca da ene

tretiraju kao seksualne objekte (iako ne mora uvek biti tako). Ona izraava nejednakost izmeu polova, ali i mehanizam zadovoljenja seksualnih potreba ljudi koji zbog svojih svakojakih nedostataka ne mogu da nau druge seksualne partnere.

58.Najznaajnije teorije o porodici Funkcionalizam porodica obavlja vane zadatke koji doprinose osnovnim potrebama drutva i pomau u ouvanju poretka. Funkcionalisti nuklearnu porodicu smatraju mestom gde se ostvaruju odreene specijalizovane uloge u modernom drutvu. Sa pojavom industrijalizacije, porodica gubi ekonomski znaaj i fokusirana je na produetak vrste i socijalizaciju dece. Prema Talkotu Parsonsu, osnovne funkcije porodice su primarna socijalizacija i stabilizacija linosti. Primarna socijalizacija je proces u kojem deca ue kulturne norme drutva u kojem su se rodila. Stabilizacija linosti se odnosi na ulogu koja porodica ima u emocionalnom pomaganju odraslih lanova porodice. Parsons takoe smatra nuklearnu porodicu najboljim okruenjem u industrijskom drutvu jedan odrasli radi van kue, dok se drugi brine o kui i deci (mu ima instrumentalnu, a ena emocionalnu ulogu, u praksi). Danas se Parsonsova gledita o porodici pokazuju kao zastarela i neodgovarajua, a funkcionalistika teorija o porodici je iskritikovana jer podrava podelu rada u kui i jer se zanemaruje uloga koju druge drutvene institucije (mediji, kola) imaju u socijalizaciji dece. Feminizam smatra da porodica nije tako harmonino mesto kao to je tradicionalno opisivano. Beti Frejdan pria o usamljenosti domaica koje su bile zatoene u kui, to je bio i uzrok guenja odnosa u porodici. Takoe, nejednaka mo unutar porodice, prema feminizmu, znai da neko ima veu korist od drugih u porodici. Feministiki autori su se najvie bavili kunom podelom rada. Neki su tu podelu vezivali za industrijski kapitalizam, a ostali za patrijarhat. Industrijalizacija je donela podelu na muku i ensku sferu i odnos moi koji se osea do danas. Istraivalo se i verovanje da se tokom vremena porodice izjednaavaju u podeli uloga, kao i obrasci u pristupu i rukovoenju kunim budetom.

Druga tema je nejednak odnos moi unutar porodice, a takoe, vana je i tema nasilja u porodici pretuene ene, silovanje, incest i zlostavljanje dece od strane mua, sve to pod uticajem feministkinja izlazi u javnost. Trea tema kojoj su feministkinje dale doprinos je aktivnost staranja o drugima. Ne samo da ene na sebe preuzimaju teret spremanja kui i brige o deci, ve one ulau i veu koliinu emocionalnog truda u odravanju linih odnosa. Autori Ulrih Bek i Elizabet Bek-Gernshajm priaju o injenici da se brak danas zasniva na osnovu line volje, a ne iz ekonomskih razloga ili zbog pritiska porodice to donosi i nove slobode i nove napetosti. Sve vie ena eli da ostvari karijeru i danas i ena i mukarac tee da ispune i profesionalne i line potrebe. Prema njima, dananja borba polova je uzrokovana ljubavlju. Ljudi se razvode i venavaju iz ljubavi, nadaju se i veruju u mogunost pronalaska prave ljubavi i ispunjenja. Upravo jer se svet brzo menja i postaja apstraktan, ljubav je sve vanija jer je ona bekstvo od modernog ivota.

59.Osnovni tipovi porodice Bek i Bek-Gernshajm smatraju da je antagonizam izmeu polova centralna drama naeg vremena. Danas su razvodi sve ei jer glavna uloga braka vie nije da se bogatstvo prenosi s generacije na generaciju, ena je ekonomski nezavisnija, standard je dovoljan da moe da se ivi i bez partnera. Domainstva s jednim roditeljem su danas esti sluajevi i u velikoj veini, na elu je ena, a takva domainstva se vie ne osuuju kao razoren dom i slino. to se ponovnog stupanja u brak tie, paradoksalno, pre e se razvedeni ljudi upustiti u to nego neudate ili neoenjeni ljudi istih godina. Meutim, drugi brak je, po statistici, manje uspeni i ee se zavravaju razvodom od prvih brakova. Rekonstituisane porodice su one u kojima bar jedan lan ima decu iz prethodnog braka. Njihova mana je to bioloki roditelj, koji ivi na nekom drugom mestu, i dalje ima jak uticaj na dete, to nije dobro, specijalno kada odnosi izmeu biolokih roditelja postanu zategnuti kada jedan stupi u novi brak. Takoe, dolazi do sukoba zbog razlike u stavovima dece svakog od

roditelja. Neki autori danas govore o binuklearnim porodicama, mislei na dva domainstva nastala posle razvoda, koji ine i dalje jedan porodini sistem (ako ima dece, naravno). Odsutni otac - ovaj termin se koristio za porodice gde otac ceo dan radi ili je u ratu, pa retko via porodicu. Danas se odnosi na oeve koji zbog razvoda retko ili nikad ne viaju decu. Mnogo teoretiara je smatralo da je to uasno i da nedostatak oca u porodici prouzrokuje drutvene probleme kao to su kriminal i velika socijalna davanja, kao i da loe utie na uspenost roditeljstva dece koja su odrasla bez oca. Fransis Fukujama je pomenuo da emancipacija ena utie na jo slobodnije ponaanje mladih, jer oni ne moraju da preuzimaju obaveze od sposobne majke. Posledica neimanja oca u porodici je esto odrastanje dece bez autoritetne linosti u porodici, kanalisanje seksualne energije i agresivnosti u kriminal, a ne u brak itd. Alternative braku: Kohabitacija tip odnosa u kom par ivi zajedno, a nije u braku. Vanbrana zajednica, koja je, po statistici, nestabilnija 3-4 puta od braka (konkubinat, nekad bilo); Zajednica homoseksualaca poto u veini zemalja nije ureen gej brak, njihovi odnosi su zasnovani na privrenosti i poverenju. Sociolozi smatraju da gej veze pokazuju potpuno drugaija obeleja intimnosti i jednakosti od strejt veze. Gej zajednica nema iste norme kao strejt zajednica, koja je zasnovana na tradicionalnoj podeli uloga izmeu mukarca i ene, pa su esto gej parovi briniji. Viks, Hifi i Donovan ukazuju na 3 obrasca u vezi gej veza postoji vie jednakosti meu partnerima jer nisu pod uticajem drutvenih pretpostavki koje su u osnovi heteroseksualnih veza; drugo, gej partneri se dogovaraju o faktorima i unutranjoj organizaciji veze jer nemaju usaene rodne uloge, pa tako ni oekivanja ta bi partner trebalo da radi u vezi; tree, gej parovi izmeu sebe pokazuju vie posveenosti i solidarnosti jer nemaju institucionalnu podrku drave. Kao posledica ublaavanja netrpeljivosti prema homoseksualnosti, danas lezbejke mogu dobiti dete na staranje, a u Britaniji, od '99, gej par u stabilnoj vezi se karakterie kao porodica. Nasilje i zlostavljanje u porodici porodini odnosi mogu biti prisni i harmonini, ali mogu biti i pod tenzijom, ija su dva najmanifestnija oblika nasilje u porodici i zlostavljanje dece.

Nasilje u porodici definiemo kao fiziko zlostavljanje jednog ili vie lanova porodice od strane jednog njenog lana. rtve su najee deca mlaa od 6 godina, posle toga ene od strane mueva, a zatim i deca ili mu od strane ene. Feministkinje smatraju nasilje u porodici najvaniji oblik dominacije mukarca nad enom, a neki konzervativni komentatori tvrde da je uzrok tome disfunkcionalna porodica i podrivanje moralnih standarda. Postoji nekoliko faktora zbog kojih je nasilje u porodici uobiajena pojava jedan predstavlja kombinaciju intenziteta prisnosti i emocionalnosti, jer su porodine veze pune emocionalnog naboja, a ljubav se esto menja s mrnjom. Drugi element je da se dobar deo nasilje tolerie, u smislu da se amari ne smatraju nasiljem iako mogu da budu samo poetak mnogo teeg nasilja. Seksualno zlostavljanje dece i incest seksualno zlostavljanje dece je vrenje seksualnih radnji odraslih sa decom mlaom od onog uzrasta kada mogu da daju svoj pristanak (zavisi od zemlje do zemlje), a incest je seks izmeu bliskih srodnika i ne mora biti seksualna zloupotreba dece (recimo, bratsestra). Seksualno zlostavljanje je neoekivano rasprostranjena pojava, najee u porodicama sa niim drutvenim statusom. Sila ili pretnja nasiljem postoje u mnogim sluajevima incesta, a seksualno zlostavljanje se dovodi u korelaciju sa delikventnim i kriminalnim ponaanjem dece. Liberalniji i otvoreniji stav prema seksualnosti, rast stope razvoda i mogunost traganja za linom sreom, sve to menja stara shvatanja o porodinim dunostima, kau zagovornici porodinih vrednosti. Njihovi kritiari kau da porodica samo postaje raznolikija. Ko god bio u pravu, povratak na tradicionalnu porodicu je nemogu, jer ona u stvari nikad nije ni postojala ili je postojala i sadrala toliko negativnog u sebi da ne moe da bude uzor dananjim porodicama. Takoe, drutvene promene ranijih oblika braka i porodice su nepovratne ene se nee vratiti u 4 zida kue, seksualna partnerstva nee biti kao nekad, a komunikacija je postala sutinska. Razvoda e verovatno biti vie (60% brakova koji se danas sklope e pui u roku od 10 godina). RASA, ETNICITET, NACIJA I NACIONALIZAM, OD 61. 61.Pojam plemena i naroda

Pleme je prastari oblik zajednikog ivota koji se zasniva na krvnom srodstvu. Nastaje na niskom nivou civilizacije, kada gotovo da ne postoji privatna svojina ni podela na klase. Postoje jedino rodovi, vie rodova ini bratstvo (gr. fratria), a vie bratstava pleme. Imena plemena su nastajala, nekada sluajno, a nekada su ih krstila susedna plemena, kao Kelti Germane. Pleme ima svojstveni dijalekat, a spajanje plemena nastaje bliim meusobnim saobraanjem, to zbog primitivnih oblika razmene dobara, to zbog stapanja dijalekata, rodovskog usvajanja, asimilacije. Plemena odlikuje i veza po zajednikom pretku i njegov kult, odnosno zajednika mitologija. Plemenske zajednice su imale karakter ratnikih demokratija i nestajale su u sukobima sa neprijateljskim plemenima. Spajanjem plemena nastaje narod, koji naseljava ire podruje, spaja srodne dijalekte i pravi zajedniki jezik, stvara zajedniku politiku i pravnu organizaciju i privredu. Prelaz iz plemena u narod je blag proces i vie je kvantitativnog nego kvalitativnog karaktera. Narod (gr. ethnos) je zajednica u prirodnom smislu, kao vii oblik plemenskog ujedinjenja. To je velika meavina ljudi koja nastanjuje jednu zemlju, oblast ili grad. Etnografija i folkloristika su nauke koje se bave narodom. Narodnost se razlikuje od dravljanstva (nem. Naturvolk=prirodni narod, Staatsvolk=narod drave). Rane feudalne drave su gajile jeziku heterogenost u svojim carstvima, kao i Rim, to nije sluaj sa novovekovnim nacionalnim dravama. Neke nacije su davale imena susednim nacijama prema jednom njihovom plemenu (recimo, Francuzi Nemce Alemani, Sloveni Nemce vabe itd). U epohi apsolutizma, narod u smislu dravljana, zvao se podanicima. Re narod koristi se za oznaavanje donjih slojeva jednog drutva (plebs). Tako se pravi jasna granica izmeu elite i mase, koja je posebno naglaena u feudalizmu i robovlasnikom poretku izmeu patricija i ostale sirotinje. Elita s prezirom govori o narodu (gomili, svetini, rulji) da je opasan po drutvo, da bi ouvala i opravdala vlast. U Francuskoj revoluciji, narod je podrazumevao Trei stale, a u socijalistikim, pod pojmom narod misli se na proletarijat i ostalu sirotinju (radni narod). Narod u etnikom smislu prepoznaje se po kulturnim obelejima nain ivota, nonja, zajedniki jezik i poreklo. I pored toga, narod je homogena

zajednica koja se ne uobliava sve do pojave moderne drave. Tada se narod povezuje politikim vezama, a kulturnim elementima se (specijalno za vreme renesanse i prosveenog apsolutizma) daje izuzetna vanost. Ovo pre svega vai za jezik. 62.Najznaajnije teorije o naciji Sve teorije o naciji mogu se svrstati u 3 grupe idealistike, vulgarnomaterijalistike i empirijsko-pozitivistike. Posebna teorija je austromarksistika, koja je u sutini idealistika. U grupi idealistikih teorija, razlikujemo spiritualistike i subjektivnopsiholoke. Spiritualistike se oslanjaju na nemaku klasinu filozofiju, pre svih Hegela, i po njima je nacionalnost isto duhovni princip, to je u skladu sa Hegelovom tvrdnjom da nacija predstavlja odreeni stupanj u metamorfozi apsolutnog duha. Poto Hegel kae da se apsolutni duh u toku svoje metamorfoze, manifestuje pre svega u dravi, to su onda nacije koje nemaju svoje drave, prolosti ni budunosti, ak ni pravo na opstanak. Subjektivno-psiholoke teorije smatraju da je jedini kriterijum za pripadnost naciji svest o zajednici i tenja za zajednikim ivotom. Ova teorija u Francuskoj nastaje s problemom Alzasa i Lorene (pokrajine u kojoj su iveli ljudi koji govore nemaki, ali nisu hteli da budu deo junkerske Nemake) i govori da nije jezik jedini kriterijum za pripadnost naciji, ve svest o zajednici. Takoe, u raznonacionalnoj Austro-ugarskoj s kraja XIX veka uvrstila se ova teorija, pa je Ludvig Gumplovi rekao da je za austrijsku naciju bitna kulturna i duhovna zajednica koju razvija drava, a nije bitan jezik. Vulgarno-materijalistike teorije shvataju naciju kao bioloku injenicu i ue da je sutina nacije da zajedno ive potomci istih predaka ije se osobine prenose s generacije na generaciju. Dakle, nacija je zajednica potomaka istih predaka. Prema ovim teoretiarima, aristokratija nosi najbolje osobine nacije i zato treba da vlada. Vulgarno-materijalistiko shvatanje najbolje doarava teorija rasizma. Rasizam je, uz hegelovsko spiritualistiko shvatanje nacije, bio nosilac nemakog reima i uio je da rasa predstavlja antropoloki pojam i znai jedinstven tip oveka koji je odreen odreenim fizikim osobinama. Pomou ovih zoolokih injenica ne mogu se objasniti drutvene pojave, a

ista rasa ne postoji nigde na savetu. Austromarksistiku teoriju o naciji stvorio je Oto Bauer. Po njemu je nacija drutvena pojava koja se razvija u 3 etape. Prva je nacija prvobitne zajednice, homogena je i obuhvata sve pripadnike drutva. Druga je klasno drutvo, gde naciju ine samo vladajue obrazovane klase, jedinstvo jezika postoji samo kod tih klasa, a mase radnog naroda su razbijene na niz dijalekata i zato nisu deo nacije. Trea etapa je socijalistiko drutvo, kada se nacije opet homogenizuju, a mase radnika u punom obimu uestvuju u kulturnom stvaranju. Za Bauera je nacija zajednica kulture, zajednica ljudi koje zajednika sudbina vezuje u zajednicu karaktera. To je i njegova osnovna slabost, to gleda na naciju samo kao na venu, neistorijsku zajednicu kulture. Empirijsko-pozitivistike teorije skupljaju sva obeleja nacije koje se razlikuju jedna od druge zajednica porekla, jezika, religije, istorijske sudbine itd. Osnovna slabost ovih teorija je eklektizam (uzimanje u obzir svih odlika, ne odvajajui pritom bitne od nebitnih). 63.Nacionalni identitet Entoni Smit prepriava Sofokleovo delo gde pria o Edipu koji saznaje da nije sin kralja, nego da je usvojen, ime se upuuje na to da je svaki identitet zasnovan na drutvenim klasifikacijama, koje se mogu zameniti, ak i ukinuti. Kategorije koje ine svako -ja- su pol, kategorija prostora/teritorije i kategorija drutvene klase. Polne klasfikacije su univerzalne i u osnovi su svih drugih razlika. Klasne razlike su vrhovni kolektivni identitet po Marksu. Odrediti klasu kao osnovu identiteta je ograniena stvar, nema kulturnu dubinu, ve je samo emocionalno privlana za ljude. Klase su i teritorijalno rasute, a i ekonomski inioci podleu brzim fluktuacijama i oni ne moguu initi stabilnim kolektivne identitete. Za razliku od klasnog identiteta, nacionalni i religijski identitet obuhvataju sve klase, a poruka zajednica koje ih promoviu je univerzalna ili nacionalna. Verske zajednice se esto povezuju i podudaraju s etnkim identitetima, ak i ono to je bila striktno verska zajednica, moe postati striktno etnika. Verska zajednica moe podeliti etnojeziku populaciju, kao u vajcarskoj. Pojam nacionalnog identiteta ukljuuje oseanje politike zajednice. Ona

podrazumeva neke zajednike institucije i kodeks prava i dunosti za sve njene pripadnike. Takoe ukazuje na teritoriju s kojom se pripadnici poistoveuju. Zapadni model nacije podrazumeva teritorijsku kompaktnost. Domovina je skladite istorijskih seanja, mesto gde su nai mudraci i heroji iveli i koji je ine jedinstveno, a njeni geografski elementi postaju sveti za sve samosvesne pripadnike nacije. S druge strane, imamo element patrie zajednice zakona i institucija u kojoj vlada jedinstvena politika volja. Takoe, oseanje pravne jednakosti meu pripadnicima zajednice je bitn