Download pdf - Susannah Cahalan - Mozak u Plamenu

8/18/2019 Susannah Cahalan - Mozak u Plamenu

1/201


2/201

Susannah Cahalan

MOZAK U PLAMENU

Mojih mjesec dana ludila

Naslov originala

Brain on Fire: My Month of Madness

S engleskog prevela Andrea Bagović


3/201

Bilješka autora

Nikada nije dokazano da zaborav postoji: znamo samo to da se nekih stvari nemožemo sjetiti onda kada želimo.

Fr i e d r i c h N i e t z s c h e

Zbog prirode svoje bolesti i njezina djelovanja na moj mozak, iz mjeseci u kojima seodvija ova priča sjećam se samo bljeskova stvarnih događaja i kratkih, ali živopisnihhalucinacija. Golema većina tog razdoblja i dalje mi je prazna ili ćudljivo nejasna.Budući da se fizički ne mogu prisjetiti tog razdoblja, ovaj je projekt pokušaj da

shvatim što sam izgubila. Služeći se vještinama koje sam stekla kao novinarka - pomoću stotina intervjua s liječnicima, medicinskim sestrama, prijateljima ičlanovima obitelji, tisuća stranica liječničke dokumentacije, očeva dnevnika,

bilježnice iz bolnice putem koje su moji razvedeni roditelji komunicirali, isječaka izvideosnimki koje su za mog boravka u bolnici snimile bolničke kamere te silnih

bilježnica punih sjećanja, konzultacija i dojmova - pokušala sam ponovo stvoriti tuizgubljenu prošlost. Nekim ljudima promijenila sam imena i osobine koje ihodređuju, ali izuzev toga ovo je u cijelosti dokumentarno djelo, mješavina memoara ireportaže.

Unatoč tomu, spremno priznajem da sam ja nepouzdan izvor. Bez obzira na tokoliko sam istraživala, svijest koja me određuje kao osobu ipak nije "bila tamo".Usto, pristrana sam. Radi se o mom životu pa se u srži ove priče nalazi stari problemnovinarstva, ali sto puta teži. Nedvojbeno ima stvari koje sam krivo shvatila, tajnikoje nikada neću riješiti te mnogo zaboravljenih i nezapisanih trenutaka.


4/201

Pr v i d io

Luda

Osjetila sam onaj čudni šum krila u glavi.

— Virginia Woolf, D NEVNIK JEDNOG PISCA :

I ZV AD CIIZ DNEVNIKA V IRGINIJE W OOLF

I remember when I lost my mind

There was something so pleasant about thatplace

Even your emotions have an echo in so much space."

— Gnarls Barkley, "Crazy", Sr. Elsewhere

* Sjećam se kad sam poludio

Bilo je to nešto prijatnoJer su emocije dobile eho u tom širokom prostoru.


5/201

Predgovor

Jesu li mi oči zatvorene ili otvorene?

Nisam sigurna pomiču li mi se usta niti u to ima li ovdje uopće ikoga koga bih to pitala. Trepnem jednom, dvaput, triput. I dalje tama. Duboko u želudcu imam tup osjećaj zle slutnje. Njega prepoznajem. Misli mi se polako pretvaraju u oblik riječi, kao da izranjaju iz staklenke meda. Riječpo riječ nadirupitanja: Gdje sam? Zašto se tako čudno osjećam? Zašto me svrbi koža na glavi? Gdje su svi? Zatim svijet oko mene postupno izlazi na vidjelo, počevši od točkice velike kao vrh igle, kojoj se

promjerpolako širi. Predmeti se pomaljaju iz mraka i obrisi im se izoštravaju, a meni treba neko vrijeme da ih prepoznam: televizor, zastor, krevet.

Odmah znam da moram izaći odavde. Naglo krećem prema naprijed, ali nešto

me zadrži na mjestu. Posežem prema struku i otkrivam da me za krevet drži gust mrežastiprsluk nalik na... kako se to kaže?... luđačku košulju. Prsluk je vezan za dvije zaštitne ograde od hladnog metala na bokovima kreveta. Kada uprem iz sve snage, remenje mi se urezuje u prsa. Popušta samo nekoliko centimetara. S desne strane nalazi mi se zatvoren prozor s pogledom na neku ulicu. Automobili. Žuti automobili. Taksiji. U New Yorku sam. Kod kuće sam. Onda je ugledam. Gospođu u ljubičastom.

Zuri u mene.

"Upomoć!" vičem. Ona ne reagira. Opet se zalijećem u remenje.

"Nemoj to raditi", kaže ona poznatim jamajačkim naglaskom.

"Sybil?" Ali to nije moguće. Sybil je bila moja dadilja. Nisam je vidjela otkako sam bila mala. ”Gdje sam?”

”U bolnici. Bolje da se smiriš. "

"Boli."

Ona mi se približi, nagne se nad mene i, dodirujući mi lice grudima, otkopčava remenje, prvo na desnoj strani, pa onda na lijevoj. Kako su mi ruke slobodne, instinktivno podižem desnu do glave da se počešem. Umjesto kose i vlasišta

pronalazim pamučnu kapu. Strgnem je, ljutito, i podignem obje ruke do glave da to

bolje proučim. Napipam red za redom plastičnih žica. Iščupam jednu i prinesem je očima; ružičasta je. Oko zglavka nalazi mi se narančasta plastična traka. Škiljim, ne mogu razabrati riječi, ali ubrzo se velika tiskana slova izoštre: OPASNOST OD

BIJEGA.


6/201

Glava 1.

Blues o stjenicama

Možda je sve započelo ugrizom jednog kukca, stjenice koja nije postojala.

Jednog jutra, nekoliko tjedana prije, probudila sam se i otkrila dvije crvenetočkice na glavnoj ljubičasto-plavoj veni na lijevoj ruci. Početkom 2009. godine grad

New York preplavila je medijska strka oko stjenica: uredi, trgovine odjećom, kina iklupe u parku vrvjeli su od njih. Premda ja inače nisam bila paničar, dvije noćizaredom snove su mi okupirale stjenice dugačke poput prsta. Doista nije čudno što

sam se zabrinula, iako nisam uspjela pronaći ni traga bubama, ma koliko da sam pomno pretraživala stan. Kad su se pojavile te točkice, čak sam pozvala službu zadezinsekciju da mi pregleda stan; jedan poslom preopterećeni Hispanoamerikanac

pročešljao ga je cijeloga, podignuo je kauč koji mi je služio kao krevet i gurao baterijsku svjetiljku na mjesta koja se još nikada do tada nisam sjetila očistiti, paizjavio da u mom jednosobnom stanu nema kukaca. Ja sam ipak sumnjala u njegovu

procjenu i zahtijevala sam da opet dođe i zapraši unatoč tomu što me nagovarao damalo pričekam prije nego što platim astronomski iznos za borbu protiv buba koje su,vjerojatno je mislio, postojale samo u mojoj glavi. No ja sam inzistirala, uvjerena u toda su mi stan, krevet, tijelo preplavile bube pa se pristao vratiti i istrijebiti ih.

Pokušala sam sakriti svoju sve veću nelagodu od suradnika. Razumljivo, nitkonije želio imati posla s osobom u čijem stanu ima stjenica. Stoga sam sljedeći dannonšalantno prošla redakcijom novina New York Post do svog pregratka, nastojećiizgledati ležerno, normalno. Nije da "normalno" puno znači u Postu.

Premda je Post opsjednut time što ima novo, duboko je uronjen u povijest i star je gotovo koliko i sama nacija. Te novine, koje najduže neprekidno izlaze uSjedinjenim Državama osnovao je Alexander Hamilton 1801. godine. Borile su se zaabolicionislički pokret i pridonijele stvaranju Central Parka. Sama redakcija nalik jena špilju, no zagušljiva je, prepuna čudnih predmeta i podjednako čudnih ljudi.Ispunjena je redovima otvorenih pregradaka i zatrpana ormarićima krcatimzaboravljenim, desetljećima nekorištenim dokumentima. Zidovi su pjegavi od satovakoji ne rade, uvela cvijeća obješena naopačke da se suši, jedne slike majmuna koji

jaše graničarskog škotskog ovčara i jednog velikog prsta od spužve kompanije SixFlags, sve redom uspomena s raznih novinarskih reportaža. Računala su drevna;uređaji za fotokopiranje veliki su poput omanjih ponija. Ostavica koja je nekadaslužila kao soba za pušenje sada je skladište videoopreme i obilježena je dotrajalimznakom koji upozorava na to da soba za pušenje više ne postoji. To je moj maliekscentrični svijet zadnjih sedam godina, otkako sam tu počela raditi kao

sedamnaestogodišnja pripravnica.


7/201

U prostoriji sve bruji od aktivnosti, osobito kada se bliži rok - prsti tipkaju,urednici viču, novinari brbljaju - savršen stereotip redakcije jednog tabloida.

"Gdje je jebena slika koja ide uz ovaj opis?"

"Kako to da nije znao da je ona prostitutka?"

"Koje su boje bile čarape tipa koji je skočio s mosta?"

Kao kafić bez alkohola, pun adrenalinom preplavljenih ovisnika o vijestima.Post ima jedinstvenu galeriju likova: najbistrije pisce naslova u branši, prekaljenelovce na vijesti koji traže ekskluzive i radoholičare tipa A, koji imaju kameleonskusposobnost da se sprijatelje s gotovo svakime, kao i da se suprotstave gotovosvakome. Pa ipak, u redakciji je većinom mirno. Ljudi uglavnom marljivo rade i nedižu glavu; pregledavaju sudske dokumente, intervjuiraju izvore ili čitaju novine.Č esto, kao recimo danas, u redakciji je tiho kao u mrtvačnici.

Dok sam išla prema svom stolu da otpočnem radni dan, vijugala sam krozredove pregradaka označene zelenim manhattanskim pločama s nazivima ulica:Liberty Street, Nassau Street, Pine Street i William Street - one su podsjetnici navrijeme kada su te donjogradske ulice uistinu okruživale Post, u njegovu bivšemdomu u četvrti South Street Seaport. Moj stol nalazi se u ulici Pine Street. Usredtišine spustila sam se na svoju stolicu pokraj Angele, svoje najbliskije prijateljice uredakciji, koja sjedi u pregratku u kulu, lijevo od mog. Trudeći se da moje pitanje neodjekne preglasno tihom prostorijom, upitala sam: "Znaš li štogod o ugrizimastjenica?"

Kad sam je upoznala, Angela je bila prijazna, plaha mlada žena iz Queensa,samo nekoliko godina starija od mene. Došla je u Post iz jednog malog tjednika, a odtada je, pod pritiskom velegradskog tabloida, sazrela u jednu od Postovih najdarovitijih novinarki koja štanca hrpe naših najboljih članaka. Petkom kasnouvečer Angelu biste najčešće zatekli kako piše četiri članka istovremeno na

podijeljenom ekranu. Nisam joj se mogla ne diviti. Premda je sada mogla razgovaratis bilo kime - od žrtava silovanja preko slavnih ličnosti do političara - i dalje je u sebiimala tračak plahosti, a ja sam se često šalila da bih, ako ikada budem imala kćer,voljela da ona bude kao Angela. Sada sam stvarno trebala njezin savjet.

Kad je čula tu strašnu riječ, stjenice, Angela je sjedeći odmaknula svoju stolicu

dalje od moje. "Nemoj mi reći da ih imaš", rekla je uz vragoljasti osmijeh. Htjela sam joj pokazati ruku, ali prije nego što sam se uspjela upustiti u svoju tužnu priču,zazvonio mi je telefon.

"Spremna?" Bio je to Steve, novi nedjeljni urednik. Imao je jedva trideset petgodina, a već je postao glavni urednik nedjeljnog odjela, koji ima vlastiti timnovinara, odvojen od dnevnih novina. Bio je prijateljski raspoložen, ali ja sam ga se

bojala. Svakoga utorka svi su novinari prezentirali svoje ideje za sljedeće nedjeljnoizdanje. Na zvuk njegova glasa panično sam shvatila da se uopće nisam priprem ila zaovotjedni sastanak. Obično sam imala najmanje tri suvisle ideje za prezentaciju - nisu

sve bile sjajne, ali uvijek sam imala barem nešto. Sada nisam imala ništa, čak ni tektoliko da se na blef provučem kroz sljedećih pet minuta. Kako sam mogla dopustiti da


8/201

se to dogodi? Nije bilo moguće zaboraviti na taj sastanak, tjedni obred za koji smo semi novinari pomno pripremali čak i slobodnim danima.

Razrogačila sam oči prema Angeli dok sam ustajala, hrabro se nadajući da ćesve biti u redu kada dođem u Steveov ured. Odmah sam zaboravila na svoje stjenicekoje odjednom više nisu bile važne. Tada nisam znala da bi ta opsesija bubama mogla

biti znak psihoze. Ljudi koji pate od parazitoze ili takozvanog sindroma nemirnihnogu po svoj će prilici za svoje izmišljene najezde kukaca potražili pomoć od službeza dezinsekciju ili od dermatologa, umjesto od specijalista za duševno zdravlje, stogačesto ne dobiju dijagnozu. Moj problem bio je puno veći od svrbeža na podlaktici, alitada to nikako nisam m ogla znati.

Nervozno sam krenula natrag "ulicom Pine Street" i ušla u Steveov ured. Sjelasam pored Paula, urednika nedjeljnih vijesti i svog mentora još od druge godinestudija kimnuvši mu, ali izbjegavši kontakt pogledom. Popravila sam si izgrebenenaočale širokog okvira u stilu Annie Hall, koje je jedna prijateljica publicistkinja

jednom proglasila mojim osobnim oblikom kontracepcije jer "nitko neće spavati stobom dok ih nosiš".

Pokušala sam dopustiti da me umiri Paulova poznata, impresivna pojava. Sasvojom grivom od prerano posijedjele kose i sklonošću da se nabacuje riječju jebiga, on je srž novinara staroga kova i briljantan je urednik. Nepokolebljivo je strastven:žestoko jede (dvostruki cheeseburger sa slaninom i dodatnim umakom), žestoko sekocka (jednom je za stolom za ajnc, u Borgati u Atlantic Cityju, izgubio 12 000dolara u jednom dijeljenju) i žestoko tulumari (Johnnie Walker Blue kada dobiva,Macallan 12 kada gubi).

Dao mi je priliku da se okušam kao novinarka tijekom ljeta na mojoj drugojgodini studija, kada nas je upoznao jedan obiteljski prijatelj. Nakon što sam nekolikogodina radila kao "potrčko", Paul mi je ponudio prvi veliki zadatak: članak oraskalašenosti u jednom e muškom studentskom domu Sveučilišta u New Yorku. Kadsam se vratila s tekstom i slikama sebe kako igram beer pon g1 , bio je impresioniranmojom petljom; premda taj članak nikada nije objavljen, davao mi je još zadataka,sve dok me prije godinu dana nisu zaposlili na puno radno vrijeme. Sada, sjedeći

potpuno nepripremljena u Steveovu uredu, nisam se mogla ne osjećati kao nedovršen projekt, nedostojna Paulova povjerenja i poštovanja.

Shvatila sam da me Steve i Paul gledaju s iščekivanjem. Pa sam samo počela pričati. "Vidjela sam tu priču na nekom blogu...", rekla sam pokušavajući stvoritiideje ni iz čega.

"To zbilja nije dovoljno dobro", prekinuo me Steve. "Trebaš donositi boljestvari. Dobro? Molim te, nemoj više dolaziti ovako, brz ičega." Paul je kimnuo,zažarena lica. Bio je to prvi put da mi se novinarstvo nije sviđalo, još otkako sam usrednjoj školi počela raditi u školskim novinama. Smetena zbog svoje nesposobnosti,otišla sam sa sastanka i vratila se za stol.

1Stolni tenis u kojem je cilj ubaciti lopticu u čašu piva na drugom kraju stola.


9/201

"Jesi dobro?" upitala me Angela ne dižući pogled sa svog računala na kojem je pisala elektroničku poruku predstavniku za tisak Ministarstva obrazovanja, koje je bilo jedno od njezinih m nogih područja izvještavanja.

"Ma da, ono, ja samo loše radim svoj posao. Ništa strašno", neveselo sam senašalila.

Nasm ijala se pokazavši nekoliko dražesno iskrivljenih sjekutića. "Joj, daj,Susannah. Što je bilo? Nemoj to ozbiljno shvaćati. Ti si profi."

"Hvala, Ang," rekla sam i otpila gutljaj mlake kave. Jednostavno mi ne ide uzadnje vrijeme."

Te večeri pješačila sam u smjeru zapada od zgrade News Corp. na Šestojaveniji, kroz krkljanac od turista na Times Squareu, prema svom stanu u četvrti Hell'sKitchen. Kao da sam namjerno živjela poput klišeja njujorškog pisca; zavukla sam seu tijesan jednosobni stan u kojem sam spavala na kauču. Stan je bio strašno miran,

uzimajući u obzir gdje se nalazio. Gledao je na dvorište nekolicine zgrada sastanovima za najam i često sam se budila ne zbog policijskih sirena i tutnjavekamiona za smeće nego zbog nekog čudaka koji je svirao harmoniku na balkonu.

Kako sam i dalje bila opsjednuta svojim ugrizima, unatoč tomu što me čovjek izslužbe za dezinsekciju uvjeravao da nemam nikakva razloga za brigu, pripremala samse za zaprašivanje stana i provela tu noć bacajući stvari u kojima bi se mogle kritistjenice. U tom neredu bilo je mojih omiljenih isječaka iz Posta, na stotine članakakoji su me podsjećali na to koliko je bizaran moj posao: žrtve i sumnjivci, opasnečetvrti, zatvori i bolnice, smjene od po dvanaest sati koje sam provela drhtureći u

automobilima i čekajući da fotografiram - "uslikam" - slavne ličnosti. Pa zašto mi jeto onda odjednom tako loše išlo?

Neke su se uspomene isticale, primjerice moj najvažniji članak u dotadašnjojkarijeri, kada sam u St. Louisu u Missouriju intervjuirala Michaela Devlina, otmičaradjece, notornog u cijeloj državi jer je jednu svoju žrtvu, dječaka, držao zatočenoggotovo pet godina. Bila sam na zadnjoj godini Sveučilišta Washington u

St. Louisu i, premda su međunarodni mediji bili jako zagrijani za tu priču,upravo sam ja bila jedna od malo novinara koji su pokušali napraviti intervju uzatvoru. Uspjela sam - dvaput. Devlin je sa mnom razgovarao bez zadrške, ali onda

su njegovi odvjetnici poludjeli, pokrenuli kampanju ocrnjivanja Posta i zatražilisudsku zabranu davanja informacija, dok su lokalni i državni mediji promijenili

brzinu i počeli uživo na televiziji raspravljati o mojim metodama te propitivati etikuzatvorskih intervjua i tabloida općenito. Paul je u tom razdoblju otrpio nekolikomojih telefonskih poziva punih suza, što nas je zbližilo, i na koncu su i novine i mojiurednici stajali uz mene. To me iskustvo uzdrmalo, ali samo mi je otvorilo apetit za

još, pa sam od tada nadalje bila stalni "zatvoraš", dok je Devlin na kraju osuđen na triuzastopne kazne doživotnog zatvora.

Nadalje, bio je tu članak o implantatima za stražnjicu, "Rear and Present

Danger" ("Stražnja i prisutna opasnost"), čiji me naslov još uvijek nasmijava. Za taj

2 Fraza glasi real andpresent danger ; stvarna i prisutna opasnost.


10/201

članak morala sam se prerušiti u striptizetu koja traži jeftino i brzo povećanjestražnjice od žene koja to ilegalno obavlja u jednoj hotelskoj sobi u Midtownu . Kadsam ušla u sobu, otkrila sam da ta kirurginja na crno čuva silikon u bocama mineralnevode Poland Spring i jede pileća krilca dok pozdravlja svoje "pacijente". Mast joj jecurila niz bradu kad je izustila: "Gle, ako to želiš, ja ti moram vidjeti dupe." Lecnula

sam se, ali zatim sam, za dobrobit članka, spustila hlače. Nekoliko minuta kasnije,cijele vječnosti ako izlažete golu stražnjicu, konačno je obavila procjenu. "Aha,

jasno", rekla je. "Da, da. To će biti po tisuću za svaku stranu." Dvaput više nego što jenaplatila ženi koja se obratila Postu. Pokušala sam se ne osjećati uvrijeđeno.

Novinarstvo me fasciniralo; oduvijek sam voljela živjeti u stvarnostinevjerojatnijoj od izmišljenih priča, ali nisam ni slutila da će mi život uskoro postati

još puno bizarniji.

Taj sam isječak, zajedno s ostalima, bacila u crnu vreću za smeće - gdje im je imjesto, sprdala sam se, iako su mi ti ludi članci strahovito mnogo značili. Mada mi se

u tom trenutku činilo da trebam to učiniti, to bešćutno bacanje godina rada nijenimalo sličilo na mene. Ja sam bila nostalgični hrčak, čuvala sam pjesme koje samnapisala u četvrtom osnovne i dvadesetak dnevnika iz viših razreda osnovne škole.

Nakon višesatnog micanja svega kako bih bila sigurna da sam u zoni bezstjenica, nisam se osjećala ništa bolje. Uznemiravala me moja novootkrivenanesposobnost da radim svoj posao. Zašto sam odjednom bila tako loša u nečemu štomi je prije išlo tako prirodno? Dok sam tako sjedila, osjetila sam užasan bol duboko uželudcu - onakav nedefinirani užas koji dođe uz slomljeno srce ili nečiju smrt. Kadasam se osovila na noge, oštar bol probio mi je glavu, poput bijelo usijana bljeska

migrene, iako još nikada nisam imala migrenu. Teturajući do kupaonice, osjećala samse kao da hodam kroz sirup; noge i tijelo jednostavno nisu htjeli reagirati. Sigurno ćudobiti gripu, pomislila sam.

◊

To međutim nije bila gripa, isto kao što nije bilo nikakvih stjenica. Radilo se, doduše,o nekakvom patogenom organizmu koji mi je preplavio tijelo, malenoj klici koja jesve to pokrenula. Možda sam je dobila od poslovnog čovjeka koji je kihnuo na meneu podzemnoj nekoliko dana ranije, izbacivši pritom milijune čestica koje smo svi mi

u tom vagonu podzemne udisali u količini od 200 000 čestica po udisaju. Ili se moždanalazila u nečemu što sam pojela, ili u nečemu što je ušlo u mene kroz neku sićušnuranu na koži - primjerice, kroz jedan od onih zagonetnih ugriza stjenice? Eto, opetsam se upetljala u te misli.

Liječnici zapravo ne znaju kako mi je to počelo. Jasno je da ćete, ako netkokihne na vas, vrlo vjerojatno dobiti virozu. Meni se zbog toga cijeli svemir

preokrenuo i gotovo sam završila doživotno u ludnici.

3 Midtown je dio Manhattana u New Yorku.


11/201


12/201

mjesece nezanimljivih elektroničkih poruka sve dok nisam trijumfalno iščačkala jednu nedavnu poruku njegove bivše. Naslov joj je bio "Sviđa li t i se?" Kliknula sam.Bila mu je poslala sliku na kojoj zavodnički pozira napućenih usnica, pokazujućisvoju novu kestenjastu frizuru. Č inilo se da joj Stephen uopće nije odgovorio. Paipak, srce mi je bijesno udaralo u grudima. Potisnula sam poriv da udarim šakom po

računalu ili da ga bacim na drugi kraj sobe. No umjesto da tada prestanem, čeprkalasam dalje, kopajući po prepiskama koje su dokumentirale njihovu vezu od godinudana. Većina tih elektroničkih poruka završavala je riječima "Volim te". Stephen i jato još nismo rekli jedno drugome. Tresnula sam poklopcem prijenosnog računala,

bijesna, iako nisam točno znala zbog čega. Nije razgovarao s njom otkako smo prohodali. Nije učinio ništa neprimjereno. Ali sada sam osjećala da moram pogledati idrugdje. A onda sam ugledala njegovu žutu komodu iz trgovine IKEA.

Prišuljala sam joj na prstima - i ukipila se. Što ako ima uključene kamere? Mane. Tko bi si potajno snimao stan dok nije kod kuće, osim pretjerano entuzijastičnih

roditelja koji špijuniraju nove dadilje? No ta je misao ustrajala: Što ako me promatra? Što ako je ovo test? Premda sam se uplašila vlastite paranoje, meni inače vrlo stranogosjećaja, to me nije spriječilo da otvorim ladice komode i prekapam mu po odjećirazbacujući je po podu sve dok nisam pronašla jackpot: kartonsku kutiju ukrašenunaljepnicama bendova i ispunjenu stotinama pisama i slika, većinom od bivšihdjevojaka. Bio je tu jedan dugačak niz slika iz fotografskog automata, s njegovomzadnjom bivšom: napućili su usnice i čeznutljivo se pogledali, nasmijali i onda

poljubili. Mogla sam vidjeti kako mi se to događa pred očima, kao animacija uslikovnici za brzo listanje. Svjedočila sam njihovu zaljubljivanju. Bila je tu i slika teiste djevojke u prozirnom čipkastom grudnjaku, s rukama na koščatim kukovima.

Kosa joj je bila izbijeljeno plava, ali izgledala je privlačno, a ne droljasto. Bilo je tu i pisama, svežanj rukom pisanih pisama koja su sezala sve do Stephenovihtinejdžerskih godina. Na samom vrhu svežnja, ta ista djevojka zanosila se time koliko

joj on nedostaje dok ona boravi u Francuskoj. Pogrešno je rabila riječ their i pisaladefinitely kao defiantely, što me toliko oduševilo da sam prasnula u glasan smijeh,nalik prodornom hihotu.

Bilo je i drugih poruka, jedna je bila od neke djevojke koja se divila njegovoj"slatkoj guzi". A tada, posežući za sljedećim pismom, u zrcalu na ormaru ugledalasam prizor sebe, odjevene samo u grudnjak i gaćice, sa Stephenovim privatnim

ljubavnim pismima stegnutim između bedara. Iz mog odraza u mene je zurilastrankinja; kosa mi je bila raščupana, a lice nepoznato. Ja se nikada ne ponašam ovako, pomislila sam, zgađena. Što mi je? Nikad u životu nisam njuškala po stvarima ni jed nog svog dečka.

Otrčala sam do kreveta i otvorila mobitel: izgubila sam dva sata. Imala samosjećaj da je prošlo pet minuta. Trenutak kasnije vratila se migrena, kao i mučnina.Tada sam prvi put primijetila čudan osjećaj u lijevoj ruci, poput ekstremno jakihtrnaca. Stiskala sam i širila šaku da mi prestane to bockanje, ali ono se umjesto toga

pojačavalo. Uskoro mi je lijeva ruka utrnula.


13/201

Glava 3.

Carota

Ti trnci, koji su nesmiljenom jačinom ustrajali još mnogo dana, nisu me brinuli ni približno toliko koliko me brinuo osjećaj krivnje i zbunjenosti zbog vlastita ponašanjau Stephenovoj sobi tog nedjeljnog jutra. Tri dana kasnije na poslu sam zamolila za

pomoć urednicu i prijateljicu Mackenzie, ženu korektnu i sabranu baš kao i njezino prezime, sličnu nekom liku iz serije Mom ci s Madisona.

"Učinila sam nešto stvarno grozno", priznala sam joj pod strehom ispred zgrade News Corp privijajući oko sebe zimski kaput koji mi je loše pristajao. "Njuškala sam po Stephenovu stanu. Našla sam sve te slike njegove bivše. Prekopala sam mu svestvari. Kao da me nešto opsjelo."

Uputila mi je mali, znalački osmijeh prebacujući si kosu iza ramena. "To je sve?Pa to nije tako strašno."

"Mackenzie, to je umobolno. Misliš da mi kontracepcija stvara hormonske promjene?" Nedavno sam bila počela rabiti kontracepcijski flaster.

"Joj, daj", usprotivila se ona. "Sve žene to rade, Susannah, pogotovo u NewYorku. Kompetitivne smo. Ozbiljno, nemoj biti tako stroga prema sebi. Samo neka sene ponovi." Mackenzie će kasnije priznati da se zabrinula, ali ne zbog samog čina

njuškanja, nego zbog moje pretjerane reakcije na to što sam ga počinila.

Ugledala sam Paula, svog pouzdanog urednika bez dlake na jeziku, kako puši u blizini i postavila mu isto pitanje. "Ne, nisi luda. I ne trebaš se brinuti. Svaki dečkočuva slike ili već nešto od svojih bivših. To je ratni plijen", uslužno mi je objasnio.

Kad sam došla do svog stola, primijetila sam da mi je lijeva ruka opet utrnula - amožda je i cijelo vrijeme bila takva? - i da mi se taj osjećaj proširio niz cijelu lijevustranu tijela, sve do nožnih prstiju. Bila sam u nedoumici; nisam mogla odlučiti bih Iise trebala zabrinuti ili ne.

"Ne znam objasniti, jednostavno je utrnulo", rekla sam Stephenu na telefondržeći glavu gotovo na stolu je r mi je žica fiksne linije bila toliko zapetljana.

"Je li to kao oni mravi?" upitao je i čula sam kako je usput odsvirao nekolikoakorda na gitari.

"Možda? Ne znam. Č udno je. Nije slično ičemu što sam ikada osjetila", reklasam.

"Je li ti hladno?"

"Ne osobito."

"Pa, ako to ne prestane, vjerojatno bi trebala ići doktoru." Zakolutala samočima. To mi kaže tip koji već godinama nije bio kod doktora. Kada smo Stephen i ja


14/201

završili razgovor, okrenula sam se na stolici prema Angeli. Trebalo mi je drugomišljenje.

"Jesi li kihnula, čudno se istegnula?" Njezina tetka samo je kihnula i dislociralasi je disk u kralježnici, pa su joj zato trnule ruke.

"Ja mislim da bi trebala otići na pregled", umiješala se jedna druga novinarkakoja je sjedila u blizini. "Možda sam gledala previše epizoda Zagonetne dijagnoze, aliima puno strašnih stvari uokolo."4

Olako sam se nasmijala na to, ali sjene sumnje još su mi se danima motale poglavi. Iako su moji kolege bili profesionalci u preuveličavanju, zbog zabrinuta tona unjihovim glasovima počela sam preispitivati svoj stav laissez-faire. Odlučila samnazvati svoga ginekologa, dr. Elija Rothsteina, koji mi je s vremenom postao više

prijatelj nego liječnik - on je čak i mojoj mami vodio trudnoću dok me nosila.

Rothstein je uglavnom bio smiren; ja sam bila mlada i općenito zdrava pa bi na

moje brige obično samo odmahnuo rukom. No toga dana, kad sam mu opisala svojesimptome, iz glasa mu je nestalo uobičajene topline. "Volio bih da što prije posjetišneurologa. I da odmah prestaneš s kontracepcijom." Dogovorio mi je termin tog

poslijepodneva kod jednog istaknutog neurologa u četvrti Upper East Side.

Zabrinuta zbog njegove reakcije, zaustavila sam taksi i krenua onamo; taksi jevijugao kroz ranopopodnevni gusti promet i na kom u me ostavio ispred jedneimpresivne gradske kuće u Aveniji Park, u čijem su grandioznu mramornom

predvorju radila trojica vratara. Jedan vratar usmjerio me nadesno, premaneobilježenim drvenim vratima. Zbunio me kontrast između ulaza s kristalnim

lusterima i sumorne čekaonice, kao da sam se vratila natrag kroz vrijeme u 70-egodine 20. stoljeća. Sjesti se moglo na tri različita naslonjača od tvida i svjetlosmeđikauč od flanela; izabrala sam kauč i pokušavala mu ne utonuti u sredinu. Po zidovimačekaonice visjelo je nekoliko slika; jedan crtež tintom nekog bogolikog čovjeka duge

bijele brade, koji drži instrument sumnjivo nalik kirurškoj igli; jedan pastoralni prizor; i jedna dvorska luda. Osjećao se dojam nasumičnosti, kao da je sve,uključujući pokućstvo, bilo iskopano na nekom kućnom buvljaku ili pokupljeno sneke hrpe glomaznog otpada na pločniku.

Prišla sam prijamnom pultu i primijetila nekoliko istaknutih znakova koji su

visjeli pored prozorčića: U PREDVORJU JE ZABRANJENO TELEFONIRANJE IČ EKANJE PACIJENATA!!!!!! SVE PARTICIPACIJE MORAJU BITI PLAĆ ENEPRIJE LIJEČ NIČ KOG PREGLEDA!!!!!!

"Došla sam na pregled kod doktora Baileyja", rekla sam.

Bez osmijeha, uopće me ne pogledavši, recepcionarka je u mom pravcu tutnulaneki obrazac na podlošku za pisanje. "Ispunite ovo. Pričekajte."

4 Mystery diagnosis televizijska je emisija na TV programu Oprah Winfrey Network; u svakojepizodi pojedinci s neobičnim simptomima nastoje, uz pomoć liječnika, otkriti od čega su oboljeli.


15/201

Projurila sam kroz obrazac. Ni jedna povijest bolesti više mi nikad neće bititoliko jednostavna. Ikakvi lijekovi? Ne. Ikakve alergije? Ne. Povijest operacijskihzahvata ili preboljenih bolesti? Tu sam zastala. Prije nekih pet godina pronašli su mimelanom na donjem dijelu leđa. Kako su ga uhvatili u ranoj fazi, za njegovouklanjanje bio je potreban samo manji operacijski zahvat. Bez kemoterapije, bez

ičega. To sam nažvrljala. Premda sam dosta rano u životu iskusila strah od raka, idalje sam bila nonšalantna, neki bi rekli nezrela, u pogledu svog zdravlja; nisammogla biti dalje od pojma hipohondra. Obično bih i na redovite liječničke pregledeodlazila tek nakon nekoliko maminih telefonskih bukvica, tako da je već i to što samsada došla ovamo sama, a da me nitko nije tjerao, bila velika stvar. Zabrinuti tonmoga ginekologa prelio mi je čašu. Trebala sam odgovore.

Da se umirim, zagledala sam se u najčudniju i najšareniju među tim slikama,neko iskrivljeno, apstraktno ljudsko lice, naznačeno crnim linijama i jarkim mrljama

primarnih boja, crvene zjenice, žute oči, plava brada i crni nos nalik na strijelu, koji

se zapravo smjestio navrh glave, izvan strukture lica. Smiješilo se bez usnica i pogledmu se doimao poremećeno. Ta će mi slika zbog nekog razloga ostati u pamćenju, pojavit će se još nekoliko puta u sljedećim mjesecima, tješit će me, suprotstavljati mise i provest će me kroz neke od najcrnjih trenutaka. Ispostavilo se da je to Miroovaslika iz 1978. godine, nazvana Carota, odnosno mrkva na talijanskom.

"CALLAAHAANN," zarevala je sestra, pogrešno mi izgovorivši ime; česta,oprostiva pogreška. Ustala sam, a ona me uvela u praznu ordinaciju i pružila mizeleni pamučni ogrtač. Uskoro se iza vrata zaorio muški bariton: "Kuc-kuc." Dr. SaulBailey bio je djedica dobrohotna izgleda u srednjim sedamdesetim godinama, usnica

pomalo nalik na pačji kljun. Predstavio se pruživši mi lijevu ruku - bila je to mekana,ali snažna, mesnata, značajna ruka. "Znači, vi ste Elijeva pacijentica", rekao je,misleći na moga ginekologa. Govorio je brzo. "Recite mi što se događa."

"Zapravo, ne znam. Osjećam to čudno utrnuće." Mahnula sam mu lijevomrukom da to ilustriram. "I u stopalu."

"Hmmm", rekao je, čitajući moj obrazac. Jeste li ikada imali boreliozu?"

"Ne." Zbog nečega u njegovu držanju željela sam ga umiriti, reći: "Ma,zaboravite, dobro sam." Č ovjek ga nekako ne bi želio opterećivati.

Kimnuo je. "Onda dobro. Da pogledamo."Obavio je tipični neurološki pregled, prvi od puno stotina koji će uslijediti,

ispitao mi reflekse čekićem, suzio zjenice svjetlom, provjerio mišićnu snagu gurajućidlanove o moje ispružene ruke i provjerio mi koordinaciju rekavši mi da zatvorim očii prstima si dotaknem nos. Na kraju je zabilježio "bez osobitosti".

"Trebali biste izvaditi krv, obaviti rutinski pregled i trebali biste ići namagnetsku rezonanciju. Ne vidim ništa izvan normale, ali volio bih da to obavite,čisto da budemo sigurni. Malo dalje u ovoj ulici ima jedno mjesto gdje vam to moguodmah napraviti", dometnuo je. netipično za mene, učinila sam i to. Jedan blok dalje

u istoj ulici, na petom katu jedne deseterokatnice, u čekaonici me pozdravio mlad,mršav laboratorijski tehničar u ranim tridesetim godinama i poveo me prema


16/201

prostoriji za presvlačenje. Zgrbivši se kao da mu je neugodno zbog stasa višeg od 180cm, uputio me da skinem svu odjeću i nakit da ne bi ometali rad uređaja. Složila samodjeću i stavila je u kut iznad ormarića s ključem. Skinula sam zlatni prsten s mačjimokom od crnog hematita, koji mi je poočim darovao kad sam diplomirala, i stavila gau ormarić. U nekim kulturama vjeruje se da mačje oči štite od loših utjecaja.

Nakon što sam pola sata u tom uređaju trpjela neprestanu tutnjavu izbliza,začula sam tehničarov glas, nalik na onaj udaljenog pilota koji govori putnicima da ćeuskoro sletjeti. "Dobro je. Gotovi smo."

Platforma se izvukla iz uređaja i ja sam skinula kacigu, maknula pokrivač iosovila se na noge. Tehničar se naslonio na zid. "A čime se bavite?"

"Pišem za jedne novine", odgovorila sam.

"Da? A koje?"

”New York Post.”"Č ovječe! Još nikad nisam upoznao pravu novinarku", rekao je vodeći me

prema prostoriji za presvlačenje. Brzo sam navukla odjeću i krenula prema dizalimada izbjegnem tehničara jer sam imala dojam da mi se nespretno nabacuje i stisnulasam dugme za prizemlje. Magnetske rezonancije i lokacije na kojima se nalaze nisuugodne, ali uglavnom nisu ni po čemu posebne. No nešto u vezi s tim pregledom,osobito sjećanje na tu nevinu konverzaciju s mršavim laboratorijskim tehničarom,ostalo mi je u glavi još dugo vremena, baš kao i slika Carota. A kad se ponovo

pojavilo, tehničarovo blago i nevino upucavanje postalo je prepuno zlonamjernostikoju je u potpunosti stvorio moj uskomešani mozak.

Nekoliko sati kasnije, zabrinuta zbog osjećaja utrnuća, došlo mi je da okrećem prsten na prstu lijeve ruke. Panika. Zaboravila sam svoj sretni prsten u onomormariću.

"Je li loše što cijelo vrijeme osjećam trnce u ruci?" pitala sam Angelu sljedećidan na poslu. "Osjećam se tupo i nisam baš svoja."

"Možda imaš gripu?"

"Osjećam se grozno. Mislim da imam temperaturu", rekla sam spustivši pogled

na prst lijeve ruke, na kojem nije bilo prstena. Mučnina mi se poklapala s tjeskobomzbog prstena. Bila sam opsjednuta njime, ali nisam mogla skupiti snage da nazovemtu ordinaciju i čujem da ga nema jer mi je nada da je još tamo bila ugodnija od

pomisli na to da je ukraden ili izgubljen. Bolje da ne znam, mislila sam. Osim toga,osjećala sam se previše loše da bih kasnije te večeri doklipsala na koncert Stephenova

benda The Morgues u neki kafić na Greenpointu u Brooklynu, zbog čega sam se pakosjećala još gore. Angela me pogledala i rekla: "Ne izgledaš baš najbolje. Da teotpratim kući?"

Inače bih odbila njezinu ponudu, pogotovo s obzirom na to da je bio petaknavečer i dan krajnjeg roka, kada bismo obično ostajali na poslu do deset ili kasnije,ali bilo mi je toliko mučno i bila sam toliko bolesna i ljuta na samu sebe da sam

pristala na to da me prati. Šetnja koja je trebala trajati pet minuta, toga je dana trajala


17/201

pola sata jer sam nakon gotovo svaka dva koraka morala zastati da ne bih povratila.Kad smo stigle u moj stan, Angela je inzistirala da nazovem svog liječnika kako bihdobila neke odgovore. "Ovo stvarno nije normalno. Već si predugo bolesna", rekla je.

Nazvala sam vruću liniju za pozive izvan radnog vremena i primila uzvratni poziv svoga ginekologa, dr. Rothsteina.

"Želim da znaš da smo dobili dobre vijesti. Nalaz magnetske rezonancijenormalan je. I eliminirali smo mogućnost da te udarila kap ili da imaš krvni ugrušak,a iskreno, te su me dvije stvari brinule jer si nedavno počela koristiti kontracepcijskiflaster."

"To su dobre vijesti?"

"Da, ali želim da prestaneš s tom kontracepcijom, da budemo sigurni", rekao je. Na magnetskoj rezonanciji vidi ti se samo malo povećanje nekoliko limfnih čvorovau vratu, pa pretpostavljam da se radi o nekom virusu. Možda mononukleoza. Ali još

nam nisu stigli krvni nalazi da bismo to potvrdili."

Gotovo sam se naglas nasmijala. Mononuklueoza u dvadesetim godinama.Angela me gledala s očekivanjem. "Mononukleoza, Angela. Mononukleoza."

Nasm ijala se i napetost joj je nestala s lica. "Zafrkavaš me? Imaš bolestljubljenja. Što, imaš trinaest godina?"


18/201

Glava 4.

Hrvač

Mononukleoza. Bilo je olakšanje saznati ime toga što me mučilo. Iako sam subotu provela žaleći samu sebe u krevetu, sljedeće noći skupila sam dovoljno snage da se pridružim Stephenu, njegovoj najstarijoj sestri Sheili i njezinu suprugu Royu nakoncertu Ryana Adamsa u Montclairu u New Jerseyju. Prije koncerta našli smo se ulokalnom irskom pubu i sjedili u prostoru za jelo, ispod nisko obješena antiknoglustera koji je bacao snopiće svjetlosti. Naručila sam ribu i pržene krumpiriće, premdanisam imala želudca ni da zamislim to jelo. Stephen, Sheila i Roy čavrljali su doksam ja nijemo sjedila. Sheilu i Roya vidjela sam samo nekoliko puta do tada i bilo me

strah i pomisliti kakav sam dojam ostavljala. Sigurno misle da nemam nikakvu osobnost, mislila sam. Č im je moja riba s krumpirićima stigla, požalila sam što samto naručila. Bakalar se sjajio, obložen debelim prženim tijestom za pohanje. Masnoćase ljeskala pod svjetlošću lustera. I krumpirići su izgledali odvratno masno. Guralasam hranu uokolo po tanjuru nadajući se da to nitko neće primijetiti.

Iako smo na koncert stigli prije vremena, već je bila gužva. Stephen je htio bitišto bliže pozornici, pa se probijao kroz gomilu. Pokušala sam ga slijediti, ali kakosmo zalazili sve dublje u hordu muškaraca od trideset i nešto godina, obuzela mevrtoglavica i nelagoda.

Doviknula sam mu: "Ja ovo ne mogu!"

Stephen je odustao od svoje misije i pridružio mi se u stražnjem dijelu dvorane, pokraj stupa koji mi je trebao da se naslonim. Imala sam dojam da mi je torba teškadvadeset kila i mučila sam se da je namjestim na ramena jer oko mene nije bilodovoljno mjesta da je stavim na pod.

Prateća je glazba nabujala. Volim Ryana Adamsa i pokušala sam pljeskati, aliuspjela sam tek slabašno. Dvije metar i pol visoke ruže od plavog neonskog svjetlavisjele su na pozornici iza benda i pekle mi oči. Osjećala sam vrućinu gomile. Netkomeni slijeva zapalio je join t i od tog slatkog mirisa dima podigao mi se želudac. Navratu sam osjećala dali muškarca i žene iza sebe. Nisam se mogla usredotočiti naglazbu; koncert je bio mučenje.

Kasnije smo se ugurali u Sheilin auto da nas odveze natrag u Stephenov stan uJersey Cityju. Njih troje razgovarali su o tome kako je bend bio nevjerojatno dobar, a

ja sam šutjela. Moja povučenost Stephenu se učinila čudnom; ja nikada nisam bila tipkoji svoje mišljenje drži za sebe.

"Kako ti se svidio koncert?" upitao je Stephen primivši me za ruku.

"Ne mogu ga se baš sjetiti."

Nakon tog vikenda uzela sam jo š tri slobodna dana zaredom, što je puno za bilokoga, a kamoli za novinara početnika. Č ak i kada sam zbog Posta bila vani nakon


19/201

četiri ujutro, radeći na člancima o klubovima u četvrti Meatpacking District,sljedećeg dana uvijek bih stizala točno na vrijeme, u deset. Uzimanje bolovanja bilomi je potpuno nepoznato.

Najzad sam priznala svoju dijagnozu majci koja se uzrujala kad sam joj rekla zautrnulost, osobito zbog toga što je bila samo na jednoj strani tijela, ali uvjerila sam jeda je to samo zbog mononukleoze. Moj se otac na telefonu doimao manje zabrinuto,ali inzistirao je na tome da se nađemo trećeg dana mog bolovanja. Našli smo se u

praznom kinu AMC na Times Squareu, na jednoj ranoj projekciji filma Hrvač.

"Nekada sam te pokušavao zaboraviti", kaže svojoj kćeri klonuli profesionalnihrvač kojega glumi oronuli Mickey Rourke. "Pokušavao sam se praviti da ne postojiš,ali ne mogu. Ti si moja mala curica. A ja sam sada star i strgan komad mesa, i samsam. I zaslužujem biti sam. Samo ne želim da me mrziš."

Vrele krupne suze potekle su mi niz obraze. Pokušala sam obuzdati jecaje u

grudima, ali od tog napora bilo mi je još gore. Ne rekavši ocu ni riječ, otrčala sam sasjedala u zahod kina, ušla u jednu kabinu, zatvorila vrata i prepustila se plakanju bezstida.

Za neko sam se vrijeme smirila i otvorila vrata kabine izbjegavajući zabrinutozjakanje neke sredovječne plavuše koja je prala ruke pokraj mene. Kad je otišla,

pogledala sam se u ogledalo. Zar je mene uistinu dirnuo Mickey Rourke? Ili cijela ta priča o ocu i kćeri? Moj tata nije bio ni najmanje nježan, obično je izbjegavao riječi poput "volim te", čak i u odnosu s vlastitom djecom. Bila je to naučena mana. On jesvog oca poljubio jedan jedini put, kada je moj djed bio na samrti. Sada je odvojiovrijeme iz svog natrpanog rasporeda da bi sjedio pored mene u praznom kinu, a to meuznemiravalo.

Saberi se, tiho sam si rekla. Ponašaš se smiješno.

Ponovo sam se pridružila ocu, koji nije bio primijetio moj izljev emocija, isjedila sam ostatak filma a da više nisam pukla. Nakon odjavne špice otac jeinzistirao na tome da me otprati u stan, predloživši mi da pregleda ima li stjenica,

premda je bilo jasno da ga ponajviše zabrinjava moje zdravlje i da želi provesti viševremena sa mnom.

"Znači, oni kažu da imaš mononukleozu, ha?" pitao me. Za razliku od moje

majke, koja je s vjerskim žarom redovito čitala popis najboljih liječnika u časopisu New York Magazine, moj otac nikada nije imao povjerenja u liječnički autoritet.Kimnula sam i slegnula ramenima.

Međutim, kada smo stigli do mog stana, u želudcu sam opet osjetila onajneobjašnjiv, ali sada već poznati užas. Odjednom sam shvatila da ne želim da on uđeunutra. Kao što većina očeva grdi djecu, i on je mene, dok sam bila tinejdžerica, takogrdio zbog toga što dopuštam da mi soba bude prljava, pa sam bila naviknuta na to.

No toga dana bilo me je stid, kao da je ta soba metafora za moj zaribani život, igrozila sam se pomisli na to da on vidi kako ja zapravo živim.

"Koji to vrag smrdi?" rekao je kad sam otključala vrata.


20/201

Sranje. Podigla sam plastičnu vrećicu pored vrata. "Zaboravila sam baciti pijesak za mačku."

"Susannah. Moraš se sabrati. Ne možeš ovako živjeti. Ti si odrasla osoba."

Oboje smo stajali na vratima i gledali moj jednosobni stan: imao je pravo, bio je

odvratan. Pod je bio pun prljave odjeće. Koš za smeće se prelijevao. A crne vreće zasmeće, koje sam u strahu od stjenica napunila prije zaprašivanja, koje je bilo prije tritjedna, i dalje su bile razbacane po sobi. Nije se našla ni jedna stjenica, nije bilo višeni jednog ugriza. Sada sam bila uvjerena da je s njima gotovo i počinjala sam se pitati

je li ih ikada uopće i bilo.


21/201

Glava 5.

Cold Roses

Sljedećeg dana, u četvrtak, vratila sam se na posao pa sam imala taman tolikovremena da završim jedan članak i prezentiram još dva. No ni jedan mi nije prošao.

"Molim te da prvo pretražiš Nexis", napisao je Steve kao odgovor na moje nove prezentacije.5

Nesigurnost je dio posla, rekla sam si. Novinari žive u stanju neprestanenesigurnosti: katkad imamo katastrofalne tjedne, kada nam članci ne prođu dobro ili

nam izvori zašute; a katkad sjajne, kada se događaju čak i naizgled nemoguće stvari.Ima dana kada se osjećate kao da ste najbolji u svom poslu, a ima i takvih kada steuvjereni da ste najobičnije bezvezno piskaralo pa počnete tražiti uredske poslove. Noti usponi i padovi na koncu se izravnaju. Pa zašto je onda sve bilo u takvom

previranju? Već se tjednima nisam osjećala ugodno u svojoj novinarskoj koži i to me plašilo.

Kako mi se smučilo zbog vlastite traljavosti, zatražila sam da odem ranije kući, ponovo, u nadi da je stvar samo u mononukleozi. Nakon što se dobro naspavam cijelunoć, možda ću opet biti ona stara.

Te sam se noći prevrtala i okretala, puna bojazni u vezi sa svojim životom. Kadmi je ujutro zazvonila budilica, pritisnula sam gumb za odgađanje i opet odlučilauzeti bolovanje. Nakon još nekoliko sati spavanja probudila sam se odmorna ismirena, kao da je cijela priča s mononukleozom bila tek daleka noćna mora. Sada sena obzoru veselo pojavio vikend. Nazvala sam Stephena.

"Idemo u Vermont." Bila je to izjava, ne pitanje. Bili smo planirali otići uVermont i smjestiti se u kuću mog polubrata, ali otkako sam se razboljela, stalno smoodgađali taj izlet. Budući da je osjećao da još nisam ona stara, Stephen je navodiorazloge zbog kojih ne bismo trebali nagliti s tim izletom, a tada mi je na drugoj liniji

zapiskutao poziv sa skrivenim brojem. Bio je to dr. Rothstein.

"Došli su krvni nalazi. Nisi pozitivna na mononukleozu", rekao je. "Kako seosjećaš?"

"Puno bolje."

"Onda dobro, valjda je to bio samo neki obični virus koji ti je sad već izašao izorganizma."

Obodrena, ponovo sam nazvala Stephena i zahtijevala da se spakiramo iotputujemo na vikend. Popustio je. To poslijepodne posudili smo crni Subaru moje

5Nexis je računalni servis za pretraživanje vijesti i informacija.


22/201

mame i krenuli na četverosatni put na sjever, u Arlington u Vermontu. Jutra smo provodili u starinskom lokalnom restoranu koji se zvao Up For Breakfast, kupovalismo po trgovačkim centrima s tvorničkim cijenama i išli smo u brda - odnosno,Stephen je skijao na snoivboardu, dok sam ja čitala Velika očekivanja u planinarskomdomu. U nedjelju je počela snježna oluja koja nas je, na našu sreću, primorala da

ostanemo još jedan dan, što je pak značilo još jedan slobodan dan od posla. Togadana pristala sam na skijanje i Stephen me poveo na vrh jednog manjeg brda.

Nipošto nisam bila stručnjak, ali skijala sam već nekoliko puta i staze srednjetežine nikada mi nisu bile teške. No ovaj put, dok mi je vjetar šibao lice, a snježne

pahuljice pržile obraze, to mi se brdo odjednom učinilo puno strmijim nego ikada prije. Uzdizalo se dugačko, usko i prijeteće. Odjednom sam osjetila bespomoćnost,nekakav duboko usađen strah tipa borba-ili-bijeg, o kojemu sam čitala, ali ga jošnikada nisam doživjela.

"Spremna?" Stephenov glas zazvučao je udaljeno zbog zavijanja vjetra. Srce mi

je udaralo tako snažno da sam ga osjećala u ušima. U glavu su mi navrle užasne misli.Što ako nikada ne stignem, dolje? Što ako me Stephen ostavi ovdje? Što ako nikada ne pronađu moje tijelo?

"Ne mogu ja to!" viknula sam. "Ne želim to raditi. Molim te, nemoj me tjeratida to radim."

"Ma, daj, hajde!" rekao je, ali kada je osjetio moj strah, prestao me zaigranonagovarati. "U redu je. Bit će sve u redu, obećavam. Ići ćemo polako."

Nervozno sam krenula nizbrdo sa Stephenom iza sebe. Na pola puta prema dolje

ubrzala sam osjećajući se blesavo zbog onog užasa od maločas. No čak i nakon što jekriza prošla, bilo mi je jasno da je ta panika bila nešto mnogo ozbiljnije od pukogstraha od visine.

Te noći, opet u majčinoj kući u New Jerseyju, ponovo sam imala problema saspavanjem, ali nisam osjećala nervozu nego nostalgiju. Prekopavala sam po starojodjeći i otkrila da konačno stanem u hlače koje sam još od drugog razreda srednjemogla navući samo do pola bedara. Valjda barem nešto dobro radim, pomislila sam.Uskoro ću saznati da ta vrsta bolesti često dolazi i odlazi, ostavljajući oboljelog uuvjerenju da je najgore prošlo, dok se ona zapravo samo načas povlači da bi opet

navalila.


23/201

Glava 6.

America’s Most Wanted6

Sljedećeg utorka ujutro na poslu mi je zazvonio uredski telefon. Bio je to Steve.Č inilo se da mi je oprostio zbog odsutnosti i očite nesposobnosti u zadnje vrijeme ilida mi je barem odlučio pružiti još jednu priliku. "Želim da sutra ujutro intervjuirašJohna Walsha, kada dođe na intervju za Fox News. Radi na novoj epizodi o

podmornicama za krijumčarenje droge, mislim da bi to mogao biti zabavan podnaslov."

"Svakako", rekla sam nastojeći skupiti entuzijazam koji mi je nekada dolaziotako prirodno. Intervjuirati voditelja emisije America 's Most Wanted zvučalo je

doista uzbudljivo, ali nekako se nisam mogla usredotočiti. Prvo sam trebala pretražitimaterijale pa sam nazvala Postovu knjižničarku Liz - danju istraživačku novinarku,noću wiccansku svećenicu. Neobjašnjivo je međutim to što sam je umjesto za

pretraživanje, zamolila za gatanje iz karata za tarot.

"Svrati", rekla je nehajno.

Liz se suvremenim vještičarenjem bavila pomoću svijeća, čarolija i napitaka. Nedavno je postala visoka svećenica trećeg stupnja, što je značilo da može podučavati to umijeće. Nosila je puno pentagrama i lepršavu odjeću u stilu Stevie Nicks, a za zimskih mjeseci odjenula bi čak i crni plašt. Mirisala je na kad i kositar iimala oči kao u šteneta, spuštene prema van, koje su ulijevale povjerenje. Bilo jenečega privlačnog u njezinoj energiji i ja sam joj, unatoč svojoj urođenoj skepsi

prema vještičarenju i religiji općenito, na neki način vjerovala.

"Trebam tvoju pomoć", rekla sam. "Ne ide mi dobro. Možeš li mi gatati?"

"Hmmm", rekla je slažući karte za tarot. "Hmmm." Dok je govorila, razvlačila je svaki slog, što zbog fonetskog utjecaja svoje majke sa srednjeg zapada, što zbogdjetinjstva provedenog uz glazbenike hipije, a što zbog kroničnih napadaja epilepsijekoje je preživjela tijekom godina. "Pa, vidim dobre stvari. Pozitiva. Dogodit će ti se

nekakva promjena posla. Radit ćeš nešto samostalno, izvan Posta. Vidim ti dobrestvari što se tiče financija."

Dok sam se koncentrirala na njezine riječi, tijelom su mi prolazili valovi mira.Trebao mi je netko da mi kaže da ću biti dobro, da su te čudne stvari samo točkice naradaru mog života. Gledajući unatrag, Liz možda i nije bila prava osoba kojoj samtrebala otići po takvo ohrabrenje.

"O, čovječe. Osjećam se kao da sam sva u oblacima", rekla je Liz.

"Da, ja isto." Uistinu.

6 Televizijska serija o hvatanju stvarnih bjegunaca traženih zbog z ločina u SAD-u.


24/201

Kad sam se vratila za svoj stol, Angela je izgledala potišteno. Dobila je lošuvijest: kolega novinar iz Posta, kojeg su smatrali ovdašnjim "renesansnim čovjekom"

je r je za novine pokrivao sva moguća područja, preminuo je od melanoma.Redakcijom je kružila elektronička poruka s pojedinostima o pokopu u petak. Imao jesamo pedeset tri godine. To me podsjetilo na moju dijagnozu melanoma od prije

nekoliko godina i ostatak dana nisam si mogla izbiti tu vijest iz glave.Sljedećeg jutra, nakon neprospavane noći, ono kratko vrijeme koje mi je bilo

potrebno da se pripremim za intervju s Johnom Walshom potrošila sam na to da naGoogleu potražim stope recidiva melanoma. U 9.50 krenula sam stražnjim hodnikomna sastanak s Walshem u uredu jednog urednika, koji je za potrebe tog intervjua bio

prazan. Dok sam hodala praznim hodnikom, uokvirene naslovnice Posta počele su mise primicati, a naslovi na njima skupljali su se i širili.

BILL ME PREVARIO!SVEMIRSKI BROD EKSPLODIRAO U ZRAKU, SVIH SEDAM POGINULO

UMRLA DIANA

PERVERTIT I JA

CHILLARY

Stranice kao da su disale, udisale i izdisale svuda oko mene. Suzilo mi se vidno

polje, kao da gledam niz hodnik kroz vizir. Fluorescentna su svjetla titrala, prostorijase klaustrofobično skupila oko mene, a naslovnice su mi prijetile. Dok su se zidovi približavali, strop se uzdizao nebu pod oblake sve dok me nije obuzeo dojam da samu katedrali. Stavila sam ruku na prsa da umirim udaranje srca i podsjetila sam se na toda trebam disati. Nisam se bojala; osjećaj je bio više nalik onom uzbuđenju kao kadgledate prema dolje s prozora na stotom katu nekog nebodera, znajući da nećete pasti.

Došla sam do ureda u kojem me čekao Walsh. Još je bio našminkan za intervjuza Fox News i šminka mu se malo rastopila pod jarkim svjetlima u studiju.

"Dobar dan, Johne, ja sam Susannah Cahalan, novinarka iz Posta...”

Č im sam ga ugledala, počela sam se pitati, začudo, je li Walsh u tom trenutkurazmišljao o svom ubijenom sinu Adamu koji je 1981. godine otet iz robne kuće ikasnije te godine pronađen bez glave. Dok sam stajala i umiljato se smiješila njemu injegovoj manikiranoj publicistici, misli su mi lutale po toj jezivoj temi.

"Dobar dan", rekla je publicistica neobičnim tonom, prekinuvši moj tok misli.

"O, dobar dan! Da. Ja sam Susannah Cahalan, ja sam novinarka. Novinarka začlanak. Znate, o krijumčarenju droge, krijumčarenju droge..."

Tu me prekinuo Walsh. "Podmornice, da."

"On ima samo pet minuta vremena, pa bi bilo bolje da krenemo", rekla je publicistica uz malo očite netrpeljivosti u tonu.


25/201

"Mnogi južnoamerički krijumčari droge izrađuju podmornice u kućnojradinosti", započeo je Walsh. "Dobro, to zapravo nisu podmornice nego uranjajuća

plovila koja izgledaju kao podmornice." Žvrljala sam bilješke: "Kolumbijski" (sic), "kućna radinost", "ima desetak po...", "Brodovi s drogom, moramo zaustaviti

brodove..." Nisam mogla pratiti. Pa sam se uglavnom pravila da pišem žvrljajući

nepovezane riječi da bih izgledala kao da ga slušam."To je jako lukavo."

Na to sam se grohotom nasmijala, premda nisam znala, kao što ni sada ne znam,što mi se u toj riječi učinilo tako smiješno. Publicistica mi je dobacila zbunjeni

pogled, a onda je objavila: "Žao mi je, moram prekinuti razgovor. John mora ići."

"Otpratit ću vas", rekla sam s pretjeranim entuzijazmom i povela ih premadizalima. No dok sam hodala, jedva sam održavala ravnotežu, sudarala sam se sazidovima hodnika, ispružila ruku da im otvorim vrata i promašila kvaku za dobrih

trideset centimetara."Hvala, hvala. Ja sam velika obožavateljica, velika obožavateljica. VELIKA

obožavateljica", rekla sam.

Walsh se ljubazno nasmiješio, vjerojatno naviknut na takve ekscentrične izljeve,toliko daleke od mog uobičajenog stila intervjuiranja.

"Bilo mi je drago", rekao je.,

Još uvijek ne znam - a vjerojatno nikada neću ni saznati - što je on zapravomislio o toj čudnoj novinarki iz Posta, osobito s obzirom na to da taj članak nikada

nije objavljen. To je bio zadnji intervju koji sam vodila u sljedećih sedam mjeseci.


26/201

Glava 7.

Opet na cesti

Ne sjećam se kako sam došla kući nakon tog intervjua niti kako sam provela te sateneposredno nakon još jednog poslovnog neuspjeha, ali nakon još jedne neprospavanenoći izašla sam u predivno jutro ranog ožujka. Sunce je bilo svanulo, temperatura je

bila svježih minus jedan. Uputila sam se na istok, prema Times Squareu, kao i tolika jutra prije toga, ali toga dana zasmetale su mi kričave boje. Pokušala sam odvratiti pogled, zaštititi se od udarnih valova pigmenta, ali nisam mogla. Iz jarko plavereklame za gume za žvakanje Eclipse izlazili su električni virovi akvamarina, odkojih su mi se nakostriješile dlačice na šiji. Osjećala sam kako mi boje vibriraju u

nožnim prstima. Ta navala osjeta kao da je bila nekako posebna, zastrašujuća iuzbudljiva u isto vrijeme. No uzbuđenje je vrlo kratko trajalo. Odjednom sam nasvojoj lijevoj strani primijetila pomični natpis "Dobro došli na Times Square", odkojeg mi se počelo povraćati nasred ulice. Ispred mene M&M-ovi su izvodili piruetestvarajući mi strahovitu migrenu u sljepoočnicama. Prekrila sam oči rukama bezrukavica, teturajući Č etrdeset sedmom ulicom kao da sam upravo sišla s nekogagrozomornog vlakića smrti, sve dok nisam uletjela u redakciju, gdje su svjetla i dalje

bila jarka, ali manje agresivna.

"Angela, moram ti reći nešto čudno", šapnula sam, bojeći se da ljudi možda prisluškuju i misle da sam luda. "Vidim jarke boje. Bole me oči od njih."

"Kako to misliš?" pitala je osmjehnuvši se pomalo zabrinuto. Iz dana u dan svesam se čudnije ponašala. No Angela se tek toga jutra uplašila moje netipičnenesuvislosti.

"Times Square. Boje, reklame, strašno su jarke. Više nego što su mi ikada bile."

"Ti si stvarno jako mamurna."

"Nisam pila. Mislim da silazim s uma."

Odmahnula je rukom na to: "Ako si stvarno zabrinuta, mislim da bi trebala opet

otići liječniku."

Nešto nije u redu sa mnom. Ovako se ponašaju luđaci.

Frustrirana time što ne mogu izraziti što mi se događa, tresnula sam rukama potipkovnici. Računalo mi je uzvratilo bljeskom, jarkim i srditim. Pogledala samAngelu da vidim je li i ona to vidjela, ali bila je zadubljena u svoje elektroničke

poruke.

"Ne mogu ja ovo!" viknula sam.

"Susannah, Susannah. Što se događa?" upitala je Angela, iznenađena mojim

ispadom. Nikada nisam bila teatralna, a sada, kad su svi zurili u mene, osjećala samse poniženo i eksponirano. Vrele suze tekle su mi niz lice na bluzu. "Zašto plačeš?"


27/201

Slegnula sam ramenima na to pitanje, bilo mi je previše neugodno da bih seupuštala u pojedinosti koje nisam razumjela.

"Hoćeš da izađemo u šetnju ili tako nešto, da popijemo kavu?"

"Ne, ne. Ne znam što mi je. Sva sam sjebana. Plačem bez razloga", jecala sam.

Napadaj plača obuzeo mi je cijelo tijelo; zarobio me. Što sam više pokušavala prestati, to sam jače plakala. Što je bio uzrok toj histeriji? Fiksirala sam se na raznestvari koje su mi dolazile u misli, čeprkala po potankostima svog života, po svemu ušto sam bila nesigurna. Loše radim svoj posao. Stephen me ne voli. Švorc sam. Luda sam. Glupa sam. Mnogi kolege sada su se vraćali na posao, odjeveni u crno zbogsprovoda onog novinara, na kojemu ja nisam bila jer sam bila previše obuzetavlastitim, prividno iluzornim problemima. Je li to razlog zašto plačem? Jedva da sam

poznavala tog čovjeka. Plačem li zbog sebe? Zbog mogućnosti da bih ja mogla biti sljedeća?

Jedna druga novinarka, Sue Edelman, koja je sjedila točno preko puta Angele,okrenula se prema meni. "Susannah, jesi dobro?"

Mrzila sam pozornost. Ošinula sam je prijezirnim pogledom punim gađenja."Daj. Prestani."

Suze su mi se i dalje slijevale niz lice, ali iznenađeno sam shvatila da odjednomviše nisam bila tužna. Bila sam dobro. Ne dobro. Sretna. Ne, ne sretna, ushićena,osjećala sam se bolje nego ikada u životu. Suze su i dalje išle, ali sada sam se smijala.Val topline jurnuo mi je kralježnicom prema gore. Htjela sam plesati ili pjevati, raditinešto, bilo što osim sjediti ovdje i utapati se u izmišljenom jadu. Otrčala sam na

zahod politi si malo vode po licu. Dok sam puštala hladnu vodu, zahodske kabineodjednom su mi počele izgledati strano. Kako to da je civilizacija toliko napredovala,a da još uvijek obavljamo nuždu tako blizu jedni drugima? Gledala sam te kabine, akad sam začula puštanje vode, nisam mogla povjerovati da sam se ja njima uopćeikada poslužila. Premda tada nisam znala riječ za to, taj se osjećaj zove jamais vu - suprotno od deja vu - kada se sve čini strano ili nepoznato.

Kad sam se vratila za stol, donekle smirenih emocija, nazvala sam Mackenzie,koja mi je prije nekoliko tjedana toliko pomogla u vezi s problemom oko njuškanja, izamolila je da se nađemo dolje. Htjela sam čuti njezino mišljenje o tome što mi se

upravo dogodilo. Ugledala sam je vani, iza zgrade News Corpa, i primijetila da je iona odjevena u crno te da se upravo vratila sa sprovoda. Odjednom me obuzeo stidšto sam toliko opsjednuta samom sobom.

"Žao mi je što te gnjavim kad ti je teško", rekla sam. "Znam da je jako sebičnood mene što se sada ovako ponašam."

"Reci", rekla je.

Ja, ovaj. Ja, ovaj. Osjećaš li se ti ponekad kao da nisi svoja?" Nasmijala se. Ja sevrlo rijetko osjećam kao da jesam svoja."


28/201

"Ljudi su očajni, učinit će sve", napisala sam. Najednom sam prestala pisati i počela micati sve sa stola, sve prazne boce vode, napola pune šalice za kavu i starečlanke koje više nikad ne bih čitala. Grabila sam pune ruke knjiga koje sam čuvalazbog razloga kojih se više nisam mogla sjetiti. Umjesto da ih stavim na hrpu papira zaotpad, odnijela sam ih do kontejnera za smeće na tom katu i sve ih bacila, kao da su

one dokaz da sam ja hrčak koji si je mjesecima davao oduška. Odjednom sam seosjećala kao da uspješno kontroliram sve dijelove svog života. Ona se pregolemasreća vratila. No čak mi je i tada bilo jasno da je to opasna sreća. Bojala sam se da će,ako je ne izrazim i ne budem zahvalna na njoj, planuti i sagorjeti jednako naglo kaošto je i došla.

Kad sam se vratila za stol, lupila sam dlanovima po njemu.

"Sve će biti sjajno!" objavila sam ignorirajući Angelino zaprepaštenje. Došetalasam do Paulova stola, euforična zbog svoje nove novcate, predivno jednostavneteorije o životu.

"Idemo dolje na cigaretu!"

"Ali ovo je drugo. Nešto stvamo nije u redu. Vidim jarke boje, nekontrolirano plačem. Ne mogu se kontrolirati", ponovila sam, brišući preostale suze iz natečenihočiju. "Možda imam živčani slom? Možda ludim?"

"Gle, Susannah, ne možeš sama izaći nakraj s time. Stvarno trebaš ići doktoru.Mislim da bi trebala zapisivati sve simptome, kao da ćeš napisati članak o njima.

Nemoj ništa izostaviti. Kao što znaš, čak i najmanji detalj može ispasti najvažnijastvar."

Genijalno. Gotovo sam otrčala od nje prema stepenicama da počnem pisati. Alikada sam sjela za stol, napisala sam samo ovo:

Onda sam počela črčkati, premda se ne sjećam da sam našarala tu sliku, kao nitoga što me na to potaknulo:


29/201

Dok smo ulazili u dizalo, Paul je rekao: "Izgledaš puno bolje."

"Hvala, Paule. I osjećam se puno bolje. Opet se osjećam kao ja i imam ti punotoga reći." Pripalili smo cigarete. "Znaš, konačno sam shvatila što nije u redu. Želimraditi više članaka. Boljih članaka. Većih članaka. Ne onakva sranja s aktualnim

pitanjima. Nego prave stvari. Prava, žestoka istraživanja."

"Pa to je sjajno", rekao je Paul, zabrinuta izgleda. Jesi dobro? Pričaš sto na sat."

"Oprosti, samo sam tako uzbuđena!"

"Drago mi je što čujem da si uzbuđena, znaš, jer su mi neki ljudi rekli da si bila jako uzrujana za svojim stolom i da si prošli mjesec bila jako bolesna."

"To je gotovo. Ozbiljno, sad sam shvatila u čemu je problem."

"Hej, jes i li u zadnje vrijeme razgovarala sa svojom mamom?" upitao je Paul.

"Da, prije nekoliko dana. Zašto?"

"Samo pitam."

Paul si je sastavljao mentalnu sliku, spreman na to da kaže Angeli da u meniosjeća prve znakove sloma. Jednom je vidio jednu drugu novinarku do koje mu je

bilo stalo kako puca. Počela se uočljivo, neprikladno šminkati i čudno ponašati.Kasnije joj je dijagnosticirana shizofrenija. Nakon deset minuta mog blebetanja, Paulse uputio natrag unutra i nazvao Angelu. "Netko mora nazvati njezinu mamu ilinekoga, ovo jednostavno nije dobro."

Dok je Paul bio gore i razgovarao s Angelom, ja sam ostala vani. Da me tada

itko gledao, pretpostavio bi da sam bila duboko zamišljena ili da sam u glavisastavljala neki članak, ništa neobično. Ali zapravo sam bila daleko. Klatno se opetzanjihalo i sad sam osjećala smušenost i bilo mi je mučno od visine; osjećala sam sekao na vrhu brda u Vermontu, samo bez one nelagode. Lebdjela sam iznad gomilezaposlenika News Corpa. Vidjela sam vlastito tjeme, tako blizu da sam gotovo moglaispružiti ruku i dotaknuti samu sebe. Ugledala sam Liz, wiccansku svećenicu, iosjetila svoje "ja" kako ponovo ulazi u moje uzemljeno tijelo.

"Liz, Liz!" viknula sam. "Moram razgovarati s tobom!"

Zastala je. "Hej, Susannah. Kako ide?"

"Liz, jes i li se ikada osjećala kao da si tu, ali nisi tu?" Nije bilo vremena za šalu.

"Naravno, stalno se tako osjećam", rekla je.

"Ne, ne razumiješ. Vidim sebe odozgo, kao da lebdim iznad same sebe i gledamdolje", rekla sam lomeći ruke.

"To je normalno", rekla je ona.

"Ne, ne. Kao da si izvan sebe i gledaš unutra."

"Da, da.""Kao da si u vlastitom svijetu. Kao da nisi u ovom svijetu."


30/201

"Znam o čemu govoriš. To je vjerojatno samo ostatak astralnog putovanja kojesi iskusila dok smo jučer gatale. Mislim da sam te možda odvela u drugu dimenziju.Ispričavam se zbog toga. Samo se pokušaj opustiti i prihvatiti to."

U međuvremenu je Angela, zabrinuta zbog mog čudnog ponašanja, dobila odPaula dopuštenje da me odvede na piće u kafić u obližnjem hotelu Marriott - i da izmene izvuče još neke informacije o tome zbog čega se tako neobično ponašam. Kadsam se vratila u redakciju, Angela me nagovorila da uzmem svoje stvari i prošećem snjom nekoliko ulica sjeverno od Times Squarea, do hotelskog kafića. Ušle smo uglavno predvorje hotela kroz vrata na okretanje i stale pokraj skupine turista koji sučekali prozirna dizala da bi došli na osmi kat, gdje je bio taj kafić, ali meni je smetalagužva. Bilo je previše ljudi oko mene. Nisam mogla disati.

"Možemo li, molim te, ići pokretnim stepenicama?" moljakala sam Angelu.

"Naravno", rekla je.

Od pokretnih stepenica, s obiju strana ukrašenih desetcima svjetlećih sijalica,moja razdraženost samo se pojačala. Pokušala sam ignorirati čudno lupanje srca iznoj koji mi se skupljao na čelu. Stojeći nekoliko stepenica iznad mene, Angela menadvisivala i izgledala zabrinuto. Osjećala sam kako mi u prsima raste pritisak straha;odjednom sam se opet rasplakala.

Na trećem katu morala sam sići s pokretnih stepenica da se smirim je r sam prejako jecala. Angela mi je stavila ruku preko ramena. Sve u svemu, tijekom tog putovanja od osam katova, morala sam triput sići sa stepenica da umirim jecanje.

Najzad smo stigle do kata s kafićem. Sagovi, koji su izgledali kao da su došli izneke avangardne produkcije Lawrencea od Arabije, vrtložili su se ispred mene. Štosam jače piljila u njih, to su se jarke šare više pretapale. Rekla sam sebi da se neobazirem na to. U kafiću s pogledom na Times Square bilo je sjedećih mjesta za višeod stotinjak ljudi, no bio je gotovo sasvim prazan, osim nekoliko grupica poslovnihljudi raspršenih po stolicama blizu uzlaza. Kad smo ušle, ja sam još plakala, pa je

jedna takva grupa podigla pogled sa svojih koktela i zablenula se u mene, od čegasam se samo osjetila još gore i jadnije. Suze su mi samo išle, a nisam imala pojmazašto. Smjestile smo se usred prostorije, na mjesta s visokim barskim stolicama,daleko od drugih gostiju. Ja nisam znala što želim pa je Angela naručila bijeli

sauvignon za mene i pivo Anchor Steam za sebe."Onda, što se zapravo događa?" pitala je, otpivši mali gutljaj svog piva boje

jantara.

"Toliko toga. Posao, grozna sam u tome. Stephen, ne voli me. Sve se raspada. Ništa nema smisla", rekla sam, držeći vinsku čašu kao ugodnu naviku, ali ne pijući.

"Razumijem. Mlada si. Imaš taj stresni posao i novog dečka. Sve visi u zraku.To te plaši. Ali zar je to stvarno dovoljno da te baš toliko uznemiri?"

"Da, znam", rekla sam. Imala je pravo. I ja sam bila razmišljala o svemu tome,

ali hrvala sam se s time kako da uskladim detalje dovoljno dobro da bih riješila cijeli


31/201

problem, kao da na silu spajam komadiće iz različitih slagalica. "Ima jo š nešto. Ali neznam što."

◊

Kad sam te večeri u sedam došla kući, Stephen me već čekao. Umjesto da mukažem da sam bila vani s Angelom, slagala sam mu i rekla mu da sam bila na poslu,uvjerena u to da moram skrivati svoje smušeno ponašanje od njega, premda meAngela nagovarala da mu jednostavno kažem istinu. No ipak sam ga upozorila danisam baš svoja i da nisam dobro spavala. "Ne brini se", odgovorio je. "Otvorit ću

bocu vina. To će te uspavati." Imala sam snažan osjećaj krivnje dok sam gledalaStephena kako metodično miješa umak za kozice fra diavolo, s kuhinjskom krpomzataknutom u držač za pojas na hlačama. Stephen je bio prirodno darovit i inventivankuhar, ali ja nisam mogla uživati u toj pažnji; umjesto toga, ustala sam i hodalaukrug. Misli su mi jurcale od krivnje preko ljubavi do gađenja, pa natrag. Nisam ih

mogla srediti pa sam se morala kretati da umirim um. Najviše me mučilo to što nisamhtjela da me on vidi u takvu stanju.

"Znaš, nisam već neko vrijeme dobro spavala", rekla sam. Zapravo, nisam semogla sjetiti kada sam zadnji put spavala. Već barem tri dana nisam se poštenonaspavala. "Možda ti bude teško spavati uz mene."

Podigao je pogled s tjestenine i nasmiješio se. "Ne brini se, bolje ćeš spavati kadsam ja tu."

Pružio mi je tanjur s tjesteninom, obilno posutom parmezanom. Na taj prizor

preokrenuo mi se želudac. Okusila sam jednu kozicu i gotovo povratila. Gurala samsvoju tjesteninu po tanjuru, dok je on proždirao svoju. Nisam se mogla suzdržati a damu ne dobacim zgađeni pogled.

"Što je, ne valja ti?" povrijeđeno je upitao.

"Ma ne, nije to. Samo nisam gladna. Bit će finih ostataka", vedro sam rekla, doksam se pritom morala fizički obuzdati da se opet ne ushodam po stanu. Nisam semogla usredotočiti na jednu misao, um mi je bio preplavljen različitim željama,

ponajviše potrebom da pobjegnem. Najzad sam se opustila dovoljno da legnem narazvučeni kauč uz Stephena. Natočio mi je čašu vina i stavila sam je na prozorsku

dasku, ali gadilo mi se, ili sam možda na nekoj praiskonskoj razini znala da bi vino bilo loše za moje duševno stanje. Zauzvrat, neprekidno sam pušila jednu cigaretu zadrugom, sve do filtra.

"Puno pušiš večeras", rekao je, gaseći svoju cigaretu. "Možda zato nisi gladna."

"Da, trebala bih prestati", rekla sam. "Srce mi lupa tako jako da mi se čini da ćemi iskočiti iz prsa."

Dodala sam Stephenu daljinski i prebacio je program na PBS. Kad se njegovosporo disanje pretvorilo u duboko hrkanje, počeo je Spain on the Road Again, neki

reality show u kojem glumica Gwyneth Paltrow, kuhar Mario Batali i Mark Bittman,kulinarski kritičar iz novina New York Times, putuju Španjolskom. Bože, samo ne


32/201

Gwyneth Paltrow, pomislila sam, ali nije mi se dalo mijenjati program. Dok je Batali jeo izdašno jelo od ja ja i mesa, ona je prčkala po jogurtu od nemasnog kozjegmlijeka, a kada joj je ponudio da proba zalogaj njegova jela, skanjivala se.

"Lijepo je to u sedam ujutro", rekla je sarkastično. Vidjelo se koliko joj se gadinjegov trbuh.

Dok sam je gledala kako malo-pomalo jede taj svoj jogurt, okretao mi seželudac. Pomislila sam na to koliko sam malo jela u prošlih tjedan dana.

"Č ekaj malo", otpovrnuo je on. "Toliko si visoko da te ne vidim dobro."

Nasm ijala sam se netom prije nego što se sve zamaglilo.

Gwyneth Paltrow.

Jaja i meso.

Tama.


33/201

Glava 8.

Izvantjelesno iskustvo

Prema Stephenovu kasnijem prepričavanju strahota koje su uslijedile, probudila samga neprekidnim čudnim, tihim stenjanjem. Prvo je mislio da škripim zubima, ali kadasu se ti škriputavi zvukovi pretvorili u visoki cvilež, nalik zvuku trljanja brusnog

papira o metal, i kad je potom, na podlozi od zvukova koji su dopirali iz televizora,začuo duboko hripanje, kao iz filma Oštrica zločina, shvatio je da nešto nije u redu.Pomislio je da možda ne mogu spavati, ali kada se okrenuo da me pogleda, ja samsjedila uspravno, posve otvorenih, raširenih očiju, ali ništa nisam vidjela.

"Hej, što je?"

Nije bilo odgovora.

Kada mi je predložio da se pokušam opustiti, okrenula sam se prema njemu piljeći u njega kao da sam opsjednuta. Ruke su mi sunule ravno naprijed, kao umumije, a onda sam zakolutala očima prema gore i ukočila se. Teško sam hvatalazrak. Tijelo mi se sve više kočilo dok sam neprekidno udisala, bez izdisanja.Odjednom su mi iz usta, kroza stisnute zube, navrle krv i pjena. Stephen je prigušio

panični vrisak - njemu je to bilo najstrašnije iskustvo u životu, prizor koji će ga jošgodinama proganjati - i načas se užasnuto zagledao u moje drhtavo tijelo, a onda jeskočio u akciju.

Stephen nikada prije nije vidio napadaj, ali znao je što treba učiniti. Polegnuome, okrenuo mi glavu na stranu da se ne ugušim i odjurio po svoj iPhone da nazovehitnu.

◊

Taj trenutak, moje prvo ozbiljno zamračenje uma, obilježio je granicu izmeđuduševnog zdravlja i bolesti. Premda ću u sljedećim danima i tjednima imati lucidnihrazdoblja, više nikada neću biti ista. Sada započinje mračno doba moje bolesti, kada

postojim u čistilištu između stvarnog svijeta i nekog drugog, maglovitog, izmišljenogsvijeta, stvorenog od halucinacija i paranoje. Od ovog trenutka nadalje, prisastavljanju djelića tog "izgubljenog vremena", moram se oslanjati na vanjske izvore.

Kao što ću kasnije saznati, to je bio samo najdramatičniji i najočitiji napadaj unizu napadaja koje sam imala već danima. Sve što mi se događalo u prošlih nekolikotjedana bilo je dio jedne veće, strašnije bitke koja se odvijala na najosnovnijoj razinimog mozga.

Zdrav mozak jest simfonija od 100 milijarda neurona, a djelovanje svake pojedine moždane stanice usklađuje se u cjelinu iz koje potječu misli, kretnje,sjećanja pa i obično kihanje. Promjene u električnim uzorcima mozga mogu navestimoždane instrumente, neurone, da zasviraju neku melodiju i potreban je samo jedan


34/201

neusklađeni instrument da naruši koheziju simfonije. A kada neuroni počnu svirati bez prestanka, neusklađeno i svi odjednom, zbog bolesti, traume, tumora, pa čak izbog odvikavanja od alkohola ili nedostatka sna, kakofonična posljedica može se

pretvoriti u napadaj.

U nekih ljudi dolazi do toničko-kloničkog napadaja, poput ovoga kojemu jeStephen svjedočio, a koji karakteriziraju gubitak svijesti ili krutost mišića i neobičan,često sinkronizirani ples nehotičnih kretnji - moji strašni pokreti kao u zombija. Udrugih ljudi napadaj je suptilniji, a sastoji se od epizoda zurenja u prazno, pomućenesvijesti i repetitivnih pokreta ustima ili tijelom. Dugoročne posljedice neliječenihnapadaja mogu biti kognitivni defekti, pa i smrt.

Vrsta i snaga napadaja ovisi o tome gdje je u mozgu došlo do neuronskehiperaktivnosti. Ako se ona nalazi u vidnoj kori, osoba koja ima napadaj doživjet ćeoptička iskrivljenja, poput vizualnih halucinacija; ako se nalazi u motoričkimdijelovima frontalne kore, osoba će imati te složene nehotične pokrete i tako dalje.

Osim tog snažnog toničko-kloničkog napadaja, ja sam imala i kompleksne parcijalne napadaje; oni su posljedica pretjerane stimulacije u temporalnimrežnjevima, koji se smatraju "najškakljivijim" dijelovima mozga. Do napadaja iztemporalnih režnjeva dolazi u slučaju pretjerane aktivnosti u starim strukturama hipo-kampa i amigdale, dijelova mozga nadležnih za emocije i pamćenje. Simptomi tevrste napadaja protežu se od osjećaja euforije tipa "božićno jutro", preko seksualnoguzbuđenja, do vjerskih iskustava. Ljudi često navode osjećaje deja vu i jamais vu,

poput onog mog osjećaja otuđenosti na zahodu; vide svjetlosne aure ili im se paksvijet čini neobično neproporcionalnim (poznato kao efekt Alise u Zemlji Č udesa), a

to je ono što mi se događalo dok sam išla na razgovor s Johnom Walshem; i imajuepizode fotofobije, ekstremne osjetljivosti na svjetlost, poput onoga što me snašlo naTimes Squareu. Sve su to uobičajeni simptomi ili znakovi napadaja iz temporalnihrežnjeva.


35/201

Mali dio ljudi oboljelih od epilepsije temporalnog režnja - oko 5 do 6 posto -navodi izvantjelesno iskustvo; osjećaj taj opisuju kao da su izašli iz vlastita tijela igledali sami sebe odozgo. Nalazim se na nosilima.

Ukrcavaju me u vozilo hitne pomoći, a Stephen me drži za ruke.

Ulazim u bolnicu.Tu sam. Lebdim iznad tog prizora i gledam dolje. Mirna sam. Ne osjećam strah.


36/201

Glava 9.

Gimp

Osvijestila sam se u jarko osvijetljenoj bolničkoj sobi, uz beskućnika koji je povraćaonedaleko od mene. U jednom kutu dvojica policajaca stajala su uz nekog drugogčovjeka, krvavog, pretučenog i lisičinama zavezanog za krevet.

Jesam li mrtva? Jesam li umrla? U meni je nabujao bijes. Bila sam previšerazjarena da bih se bojala, pa sam se tako ritala da mi je sada zbog toga neugodno.

Nakon tog napadaja, kada sam počela podlijegati bolesti, svi aspekti moje ličnostikoje cijenim - strpljenje, ljubaznost i pristojnost - isparili su i ostavili me da robujemrovarenju vlastita zastranjelog mozga. Mi smo, na kraju krajeva, zbroj svojih

dijelova, a kada nam tijela posustanu, odlaze i sve vrline koje su nam drage.

Još nisam mrtva. Umirem zbog njega, zbog onog laboratorijskog tehničara. Tehničar koji mi se upucavao na magnetskoj rezonanciji očito je bio kriv za sve.

"ODMAH da ste me pustili odavde", zapovjedila sam. Stephen me držao zaruku i doimao se prestrašeno tonom moga glasa. Ja NEĆ U ostati u ovoj sobi."

Ne želim umrijeti ovdje. Ne želim umrijeti s tim nakazama. Mom krevetu prišao je neki liječnik. "Da, odmah ćemo vas premjestiti." Ljudi slušaju kadja govorim. Nijeme brinulo što mi je život izvan kontrole; upravo mi je taj bijes omogućio da ponovo

steknem nekakav privid kontrole. Jedna sestra i pomoćnik otkotrljali su moj krevet izte sobe u neku obližnju, privatnu. Dok se krevet kretao, stiskala sam Stephenovuruku. Bilo mi ga je tako žao. On nije znao da umirem.

"Nemoj se uzrujati", tiho sam rekla. "Ali ja umirem od melanoma." Stephen jeizgledao iznemoglo. "Prestani, Susannah. Ne govori to. Ne znaš u čemu je stvar."Primijetila sam da mu se oči pune suzama. On to ne može izdržati. Odjednom, bijesse vratio.

"Znam ja u čemu je stvar!" viknula sam. "Tužit ću ga! Uzet ću mu sve što ima.On misli da mi se može upucavati i onda me jednostavno pustiti da umrem? Ne može

to samo tako. Ne, uništit ću ga na sudu!"

Stephen je brzo odmaknuo ruku, kao da ju je previše približio plameniku."Susannah, molim te, budi mirna. Ne znam o čemu govoriš."

"O tipu s magnetske rezonancije! Upucavao mi se! Nije primijetio melanom.Tužit ću ga!"

Jedan mladi specijalizant prekinuo me usred bulažnjenja. "O tome biste moždatrebali razmisliti kada stignete kući. Ako vam treba dobar dermatolog, sazadovoljstvom ću vam preporučiti jednoga. Nažalost, mi ovdje više ništa ne možemo

učiniti. Moramo vas otpustiti i savjetovati vam da odmah ujutro odete nekomneurologu."


37/201

"Otpustiti?" ubacio se Stephen. "Puštate je da ide? Ali ne znate što joj je, a to bise moglo ponoviti. Kako je možete samo tako otpustiti?"

"Žao mi je, ali napadaji su relativno uobičajena pojava. Ponekad se dogodesamo jednom i nikad više. Ali ovo je hitna služba i mi je ne možemo zadržati ovdjena promatranju. Žao mi je. Savjetujem vam da odmah ujutro odete neurologu."

"Ipak ću tužiti tog tipa!"

Liječnik je strpljivo kimnuo i otišao se baviti slučajevima ranjavanja vatrenimoružjem i predoziranja drogom, koji su ga čekali.

"Moram nazvati tvoju mamu", rekao je Stephen.

"Ne moraš", inzistirala sam, glasom koji se ublažio kad sam se iznenada vratilau normalno stanje. Te manične epizode često nestaju jednako brzo kao što i počinju."Ne želim da se brine." Mama je po prirodi bila paničar, a ja sam je do tada nastojala

poštedjeti cijele priče o tome što mi se događa."Moram", inzistirao je on i izvukao je iz mene njezin broj telefona. Izašao je iz

bolničke sobe na hodnik i pričekao dva beskrajno duga zvona dok se moj poočimAllen nije javio.

"Halo", pospano je rekao svojim snažnim naglaskom iz Bronxa.

"Allen, ovdje Stephen. U bolnici sam. Susannah je imala napadaj, ali sada jedobro."

U pozadini, mama je vikala: "Allene, što je bilo? Što je bilo, k vragu?"

"Bit će u redu. Otpuštaju je", nastavio je Stephen.

Allen je ostao smiren i rekao Stephenu da se vrati kući na spavanje. Oni će doćiujutro. Kada je razgovor završio, mama i Allen su se pogledali. Bio je petak 13.

Mama je imala loš predosjećaj i rasplakala se, uvjerena da se događa nešto jakološe. Bio je to prvi i zadnji put da si je dopustila potpuno predavanje emocijama uzastrašujućim m jesecima koji su uslijedili.

◊

Majka je ušla u moj stan rano ujutro, dok je Allen još tražio mjesto za parkiranje. Izgledala je elegantno kao i uvijek, čak i tog neobičnog subotnjeg jutra, alinjezina frenetična energija bila je opipljiva. Užasavalo ju je već i samo slušanje oraku na radiju. A sada se morala nositi sa zagonetnim napadajem koji je imala njezinakći. Iz kreveta sam je gledala kako si lomi lijepo oblikovane ruke, koje sam najvišeobožavala na njoj, dok salijeće Stephena pitanjima o noći u bolnici.

Jesu li dali bilo kakvo objašnjenje? Kakav ju je liječnik pregledao? Jesu linapravili magnetsku rezonanciju?"

Allen joj je prišao odostraga i počeo joj masirati ušne resice, što je po navicičinio da umiri ljude koje voli. Ona se opustila istog trenutka kad je on stigao. Allen jenjezin treći muž, nakon mog tate; prvi joj je muž bio arhitekt i taj brak nije


38/201

funkcionirao zbog više razloga, jednim dijelom i zato što moja majka, velikafeministica tijekom 1970-ih, nije htjela djecu, nego se radije usredotočila na svojukarijeru u Uredu manhattanskog okružnog tužitelja, gdje je i dalje radila. No kad jeupoznala mog oca, ostavila je prvog muža i rodila mog brata Jamesa i mene. Njihovuse odnosu od samoga početka nije dobro pisalo jer su oboje bili koliko temperamentni

toliko i tvrdoglavi, ali ipak su prošla gotovo dva desetljeća dok se nisu razveli.Mama i Allen upoznali su se prije trideset godina u Uredu okružnog tužitelja, a

isprva ju je privukao kao prijatelj, odanošću i privrženošću. Premda na početku nijeznala što bi s njim, na koncu joj je postao glavna osoba od povjerenja i na poslu iizvan njega. Brat mu je patio od shizofrenije, pa se zbog toga on povukao u sebe iodržavao je samo nekoliko važnih prijateljstava te živio u svom svijetu. U društvusvojih najbližih i voljenih bio je živahan, žustro je gestikulirao rukama i smijao seglasno i zarazno; ali prema ljudima izvan tog kruga znao je biti tih i povučen,

ponekad čak i neotesan. No njegova toplina i mir - a da i ne spominjem njegovo

iskustvo s duševnim bolestima - u tjednima koji slijede bit će neprocjenjivi.Prije napadaja on i mama bili su smislili teoriju na temelju nekoliko stvari za

koje su znali iz mog čudnog ponašanja proteklih mjesec dana. Slutili su da imamživčani slom zbog stresa na poslu i odgovornosti vezane uz to što živim sama.Međutim, napadaj se nije uklapao u taj scenarij, pa su se sve više brinuli. Nakonrasprave zaključili su da bi bilo najbolje da pođem s njima kući, u Summit u NewJerseyju.

Stephen, mama i Allen raznim su me taktikama pokušavali izvući iz kreveta, ali ja nisam htjela ni mrdnuti. Meni je najvažnije bilo da ostanem u svom stanu, bez

obzira na sve; kad bih otišla u kuću svojih roditelja, osjećala bih se kao dijete. Najmanje od svega željela sam pomoć, a upravo mi je ona trebala. Ipak su menekako, zajedničkim snagama, uspjeli izvući iz mog stana i ugurati u Subaru.

◊

Summit, koji je Money Magazine proglasio jednim od najboljih mjesta za život,imućno je predgrađe tridesetak kilometara udaljeno od Manhattana, utočište bijelihanglosaskih protestanata i bankara iz Wall Streeta, koji se okupljaju u brojnimklubovima unutar njegovih petnaestak kvadratnih kilometara. Godine 1996. preselili

smo se onamo iz Brooklyna, no premda je to bilo idealno mjesto za odrastanje, našaobitelj nije se baš dobro uklapala. U četvrti punoj bijelih kuća moja mama odlučila jenašu obojiti u sivkasto-ljubičastu boju lavande, što je jednog mog prijatelja iz šestograzreda potaknulo na komentar: "Moja mama kaže da ćete staviti i točkice!" Nakoncu je mama promijenila boju u manje napadnu plavo-sivu.

No umjesto da se prepustim nostalgiji povratka u dom svog djetinjstva, još samse jače prilijepila za život na Manhattanu, koji sam napustila. Postala sam opsjednutatime da završim jedan zakašnjeli članak, prilično jednostavnu priču o plesačkojskupini po imenu Gimp ("Šepavac"), čiji su članovi bili invalidi i koja je započinjala s

predstavama izvan Broadwaya.


39/201

"Oni nisu tipični plesači", započela sam. Nezadovoljna tom rečenicom, izbrisalasam je. Sljedećih pola sata pisala sam i brisala tu istu rečenicu, sve dok nisamodustala i ushodala se uokolo, pokušavajući se govorenjem izvući iz spisateljske

blokade. Otišla sam u dnevnu sobu gdje su mama i Allen gledali televiziju; imala samočajničku potrebu da im kažem za svoj novootkriveni problem s riječima. No kad

sam ušla, više se nisam mogla sjetiti zbog čega sam došla. Na televiziji j e treštala špica njihove omiljene emisije, serije Dr. House. Č asak

kasnije inače prigušena zelena boja kauča postala je kričava.

Soba je počela pulsirati i disati kao onaj hodnik u uredu. "Susannah, Susannah,"začula sam mamin glas, prodoran i dalek. "Č uješ li me?"

Sljedeće čega se sjećam jest da je mama sjedila kraj mene na kauču i masiralami stopala koja su se ukočila u boln