Download docx - Utjecaj monetarne i fiskalne politike na postizanje eksterne ravnoteže

SVEUČILIŠTE U MOSTARUEKONOMSKI FAKULTET

DADO ŠARIĆ

UTJECAJ MONETARNE I FISKALNE POLITIKE NA POSTIZANJE EKSTERNE

RAVNOTEŽE

DIPLOMSKI RAD

KOLEGIJ: Međunarodna ekonomija

MENTOR: prof. dr. sc. Željko Marić

Mostar, ožujak, 2012.

SADRŽAJ

1.

UVOD1

1.1. Predmet rada.....................................................................................................................1

1.2. Hipoteze rada....................................................................................................................1

1.3. Ciljevi rada.......................................................................................................................2

1.4. Metodologija rada............................................................................................................2

1.5. Struktura rada...................................................................................................................2

2. BILANCA PLAĆANJA........................................................................................................4

2.1. Struktura bilance plaćanja................................................................................................6

2.1.1. Bilanca tekućih transakcija........................................................................................7

2.1.2. Bilanca kapitalnih i financijskih transakcija............................................................10

2.1.3. Račun rezervi (račun službenih transakcija)............................................................13

3. NERAVNOTEŽA BILANCE PLAĆANJA......................................................................16

3.1.Vrste neravnoteže bilance plaćanja.................................................................................16

3.2. Mjere neravnoteže bilance plaćanja...............................................................................19

4. UNUTARNJA I VANJSKA RAVNOTEŽA.....................................................................20

4.1. Ravnoteža na robnom i novčanom tržištu......................................................................20

4.1.1. Ravnoteža na robnom tržištu (IS kruvulja)..............................................................20

4.1.2. Ravnoteža na novčanom trižtu (LM krivulja).........................................................21

4.2. Vanjska ravnoteža..........................................................................................................22

4.3. Dugoročna ekonomska ravnoteža otvorenog gospodarstva...........................................27

4.4. Politika unutarnje i vanjske ekonomske ravnoteže (Swanov dijagram)........................27

4.5. Kombinacija mjera monetarne i fiskalne politike u postizanju unutarnje i vanjske

ravnoteže...............................................................................................................................30

4.5.1. Utjecaj mjera fiskalne politike na postizanje ravnoteže bilance plaćanja...............32

4.5.2. Utjecaj mjera monetarne politike na postizanje ravnoteže bilance plaćanja...........33

5. URAVNOTEŽENJE BILANCE PLAĆANJA.................................................................35

5.1. Financiranje i prilagođavanje bilance plaćanja..............................................................35

5.1.1. Financiranje bilance plaćanja..................................................................................38

5.1.1.1. Kvantitativni pristup međunarodnoj likvidnosti nacionalne privrede..............41

5.1.2. Prilagođavanje bilance plaćanja..............................................................................44

6. METODE URAVNOTEŽENJA BILANCE PLAĆANJA..............................................45

6.1. Automatsko uravnoteženje bilance plaćanja..................................................................45

6.1.1. Automatsko uravnoteženje bilance plaćanja promjenom cijena.............................45

6.1.2. Automatsko uravnoteženje bilance plaćanja promjenom domaćeg proizvoda.......48

6.1.3. Problemi automatskog uravnoteženja bilance plaćanja...........................................53

6.2. Uravnoteženje bilance plaćanja mjerama diskrecijske makroekonomske politike........54

6.2.1. Monetarna i fiskalna politika...................................................................................54

6.2.1.1. Monetarna politika............................................................................................54

6.2.1.2. Fiskalna politika................................................................................................56

6.2.2. Devizno – tečajna politika u prevladavanju neravnoteže bilance plaćanja.............58

6.2.2.1. Klasični pristup uravnoteženju bilance plaćanja...............................................59

6.2.2.2. Keynesijanski pristup uravnoteženju bilance plaćanja.....................................60

6.2.2.3. Monetarni pristup uravnoteženju bilance plaćanja...........................................61

6.2.3. Monetarna i fiskalna politika u prevladavanju neravnoteže bilance plaćanja.........63

6.2.3.1. Efekti primjene mjera monetarne politike na eksternu ravnotežu....................63

6.2.3.2. Efekti primjene mjera fiskalne politike na eksternu ravnotežu........................64

7. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................66

8. SAŽETAK...........................................................................................................................68

9. LITERATURA....................................................................................................................70

1. UVOD

Privredni subjekti neke zemlje, u razdoblju od jedne godine, obavljaju

mnogo različitih transakcija u razmjeni s ostatkom svijeta. Kako bi bili u

mogućnosti analizirati ekonomsko značenje tih transakcija na zemlju i njihov

utjecaj na proizvodnju, zaposlenost, potrošnju i ostale makroekonomske agregate,

potrebno je sve transakcije agregirati i klasificirati, kako bi dobili njihov sumarni

izraz. Takav sumarni izraz svih transakcija privrednih subjekata zemlje s

inozemstvom čini njenu bilancu plaćanja.

Eksterna ravnoteža je uz punu zaposlenost, privredni rast i stabilne cijene

jedan od četiri temeljna cilja makroekonomske politike. Eksterna ravnoteža,

odnosno ravnoteža bilance plaćanja, je postignuta kada je račun tekućih transakcija

jednak računu kapitalnih transakcija suprotnog predznaka. Postoji mnogo razloga

koji mogu dovesti bilancu plaćanja u neravnotežu, pa tako ovisno o uzroku i

strukturi neravnoteže, postoji i razne metode njenog uravnoteženja. Stoga, dobro

poznavanje uzroka neravnoteže nužan je uvjet koji moraju ispuniti nositelji

ekonomske politike kako bi donijeli ispravne mjere za njeno uravnoteženje. Postoje

dvije metode kojima se može bilancu plaćanja dovesti u ravnotežu, a to su:

automatska metoda uravnoteženja bilance plaćanja i metoda primjene diskrecijskih

mjera makroekonomske politike.

1.1. Predmet rada

Monetara i fiskalna politika predstavljaju osnovne instrumente

makroekonomske politike kojima nositelji ekonomske politike mogu utjecati na

ekonomsku aktivnost u zemlji. Iako su krajnji ciljevi monetarne i fiskalne politike

isti (puna zaposlenost, gospodarski rast, stabilne cijene, ravnoteža bilance

plaćanja), načini njihova odstvarenja se razlikuju. Predmet ovog rada je utjecaj

mjera monetane i fiskalne politike na uravnoteženje bilance plaćanja, te efikasnost

tih mjera ovisno o primjenjenom sustavu deviznih tečajeva.

1.2. Hipoteze rada

Na temelju definiranog predmeta rada moguće je utvrditi radne hipoteze u radu:

- Poduzimanjem mjera monetarne i fiskalne politike postiže se eksterna ravnoteža

- Neravnoteža bilance plaćanja strukturnog karaktera ne može prevladati

financiranjem iz monetarnih rezervi

- monetarna politika je efikasnija od fiskalne politike u postizanju vanjske ravnoteže

1.3. Ciljevi rada

U skladu sa predmetom rada, cilj ovog rada je utvrditi primjenom kojih

mjera ekonomske politike (monetarna i fiskalna) ili kojom kombinacijom mjera

ekonomske politike se postiže eksterna ravnoteža, te koja od tih mjera, s obzirom

na uvjete u kojima se primjenjuje, je najefikasnija u postizanju zadanog cilja.

1.4. Metodologija rada

U radu su korištene metode sinteze, kojoj se analiziraju dijelovi bilance

plaćanja, odnosno podbilance te njihove promjene na primjene mjera ekonomske

politike, metode sinteze kojima se analiziraju utjecaji mjera ekonomske politike na

cjelokupno gospodarstvo, metode komparacije kojom se uspoređivala efikasnost

primjene mjera monetarne i fiskalne politike na bilancu plaćanja, te metoda

dokazivanja koja se temelji na dokazivanju istinitosti određenih tvrdnji (hipoteza)

na temelju istinitosti drugih stavova ili teza.

1.5. Struktura rada

Diplomski rad se sastoji iz devet dijelova koji predstavljaju logičan slijed u

obradi pojma bilance plaćanja, odnosno eksterne ravnoteže te utjecaju mjera

ekonomske politike na njeno uravnoteženje.

U uvodnom dijelu rada su obrađeni predmet, hipoteze, ciljevi, metodologija i

struktura rada.

U drugom dijelu rada objašnjen je pojam bilance plaćanja, klasifikacije

bilance plaćanja te njena struktura.

U trećem dijelu je objašnjena neravnoteža bilance plaćanja, uzroci

neravnoteže, vrste neravnoteže te mjere neravnoteže bilance plaćanja.

U četvrtom dijelu objašnjena je unutarnja i vanjska ravnoteža, odnosno

ravnoteža na robnom tržištu, ravnoteža na novčanom tržištu, eksterna ravnoteža i

izvođenje BP krivulje, njeni pomaci, Swanov dijagram te Mundellov dijagram.

U petom dijelu se govori o financiranju i prilagođavanju bilance plaćanja, o

izboru između financiranja i prilagođavanja, te o funkciji monetarnih rezervi.

U šestom dijelu se govori o metodama uravnoteženja bilance plaćanja,

odnosno o metodi automatskog uravnoteženja bilance plaćanja i njenim

problemima, i o utjecaju mjera diskrecijske makroekonomske politike na

uravnoteženje bilance plaćanja.

Na koncu je izveden zaključak, sažetak i naveden popis korištene literature.

2. BILANCA PLAĆANJA

Privredni subjekti neke zemlje, u razdoblju od jedne godine, obavljaju mnogo

različitih transakcija u razmjeni s ostatkom svijeta. Kako bi bili u mogućnosti analizirati

ekonomsko značenje tih transakcija na zemlju i njihov utjecaj na proizvodnju, zaposlenost,

potrošnju i ostale makroekonomske agregate, potrebno je sve transakcije agregirati i

klasificirati, kako bi dobili njihov sumarni izraz. Takav sumarni izraz svih transakcija

privrednih subjekata zemlje s inozemstvom čini njenju bilancu plaćanja.

Bilanca plaćanja je dokument u kojem je prikazan sistematizirani i agregirani popis

svih ekonomskih transakcija između rezidenata jedne države i rezidenata ostatka svijeta u

tijeku jedne godine.1

Bilanca plaćanja predstavlja statističko-dokumentacijski temelj za donošenje mjera

ekonomske politike. Sve transakcije u bilanci plaćanja evidentiraju se u trenutku nastanka

prava naplate ili obveze plaćanja, odnosno u trenutku prelaska vlasništva nad imovinom

koja je predmet transakcije, a ne utrenutku stvarnog naplaćivanja ili plaćana.

Bilanca plaćanja je statistički pregled za određeni period koji iskazuje (a)

transakcije robom, uslugama i dohotkom između jedne privrede i ostalog svijeta, (b)

probleme vlasništva i druge promjene u monetarnom zlatu i Specijalnim pravima vučenja

koja data privreda posjeduje, promjene u potraživanjma i obvezama prema ostalom svijetu,

i (c) jednostrane transfere i protustavke koje su potrebne za uravnoteženje u

računovodstvenom smislu.2

1 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 263.2 Kurtović, S., i sur., Međunarodna ekonomija, Fakultet za spoljnu trgovinu i bankarstvo, Beograd, 2003., str. 262.

Sve transakcije između zemlje i inozemstva klasificiraju se i iskazuju u bilanci

plaćanja u tri grupe: trgovinske transakcije robama i uslugama, transferne transakcije i

kapitalne transakcije.

Transakcije u bilanci plaćanja možemo podijeliti na autonomne i kompenzacijske.

Autonomne transakcije se one koje obavljaju tuzemni privredni subjekti u cilju ostvarenja

poslovnih ili profitnih motiva, neovisno o bilanci plaćanja. Tu spadaju sve transakcije iz

bilance tekućih transakcija i kretanja privatnog kapitala. Kompenzacijske transakcije

obavlja uglavnom vlada, odnosno monetarne vlasti s ciljem izravnavanja neravnoteže u

bilanci autonomnih transakcija. Tu spadaju promjene rezervi i državna zaduženja u

inozemstvu. Ekonomska ravnoteža se postiže autonomnim transakcijama, a tehnička

kompenzirajućim, odnosno izravnavajućim transakcijama (kretanjem kratkoročnog

kapitala i monetarnih rezervi).3

Treba razlikovati pojmove financiranje i prevladavanje neravnoteže bilance

plaćanja. Prevladati neravnotežu bilance plaćanja znači dovesti u ravnotežu potraživanja i

dugovanja autonomnih transakcija, odnosno uspostaviti ekonomsku ravnotežu bilance

plaćanja.4 Dok, financiranje predstavlja odgađanje stvarnog prevladavanja neravnoteže

bilance plaćanja, odnosno dobivanje na vremenu.

3 Strahinja, D., Međunarodna ekonomija, Express digitalni tisak, Rijeka, 2002., str. 111.4 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru , „SOUTH EAST“, 2008., str. 265.

2.1. Struktura bilance plaćanja

Ekonomske transakcije rezidenata sa nerezidentima registriraju se u bilanci

plaćanja kao debitne ili kreditne stavke. Pri tome se kreditne stavke odnose na transakcije

koje utječu na stjecanje i formiranje kupovne snage zemlje u inozemstvu, odnosno stavke

koje formiraju ukupnu ponudu deviza. Kreditne transakcije znače priljev deviza. U

transakcije koje doprinose priljevu deviza ili stjecanju kupovne snage u inozemstvu

spadaju: izvoz robe, izvoz usluga, jednostrani transferi, uvoz kapitala, izvoz monetarnog

zlata. U transakcije koje djeluju na smanjenje kupovne snage zemlje u inozemstvu,

odnosno koje vode odljevu deviza spadaju: uvoz robe, uvoz usluga, jednostrani transferi,

izvoz kapitala, uvoz monetarnog zlata.5

Bilanca plaćanjaKreditna strana (primanja) Debitna strana (plaćanja)Trgovinske transakcije1.Materijalni izvoz (tj. izvoz raznih dobara)2.Nematerijalni izvoz (tj. plaćanje inozemnih rezidenata za usluge učinjene od strane domaćih rezidenata)

6.Materijalni uvoz(tj. uvoz raznih dobara)7.Nematerijalni uvoz (tj. plaćanja domaćih rezidenata za usluge učinjene od strane inozemnih rezidenata)

Kapitalne transakcije3.Izvoz zlata (faktički izvoz ilismanjenje količine zlata deponiranog u inozemstvu)4.Jednosmjerni prihodi ( pokloni i slična Primanja iz inozemstva)5.Priljev kapitala (zajmovi primljeni iz inozemstva, otplate zajmova od strane inozemnih rezidenata i sl.)

8. Uvoz zlata (faktički uvoz ili povećanje količine zlata deponiranog u inozemstvu)9.Jednosmjerno plaćanje (pokloni i slično učinjeno inozemstvu)10.Odljev kapitala (zajmovi dani inozemstvu, otplate zajmova od strane domaćih rezidenata)

5 Stojanov, D., Međunarodne finansije, Svjetlost – OOUR, Sarajevo, 1982., str. 11.

Ukupno primanja Ukupno plaćanja Tabela 1. Pojednostavljena bilanca plaćanja

Izvor: Trlin, V., Međunarodna ekonomija, Ekonomski institut Zagreb i Sveučilište u Mostaru, Zagreb, 1999.,

str. 239.

Budući da sve transakcije po svojoj naravi mogu biti tekuće (vezane za proizvodnju

i ostvarivanje dohotka) i kapitalne (vezane za transfer kupovne moći), to se i transakcije u

bilanci plaćanja grupiraju na tekuće i kapitalne. Takva klasifikacija transakcija uvjetuje

strukturu bilance plaćanja.

Prema tome, bilanca plaćanja se sastoji iz dva računa: računa tekućih transakcija i računa

kapitalnih i financijskih transakcija. Saldo bilance tekućih transakcija i bilance kapitalnih

transakcija jednak je promjenama međunarodnih rezervi. Ako je promjena rezervi jednaka

nuli, saldo bilance tekućih transakcija jednak je saldu kapitalnih transakcija suprotnog

predznaka.

∆RI = CAB + KAB

∆RI = 0; CAB = - KAB

∆RI – promjena rezervi

CAB – bilanca tekućih transakcija

KAB – bilanca kapitalnih transakcija

Bilanca plaćanja je u pravilu uvijek u ravnoteži. Ako uvoz nadmašuje izvoz to znači

da je zemlja platila inozemstvu više nego što je od njega naplatila za svoj izvoz. Upravo za

tu razliku plaćenih i neplaćenih vanjskotrgovinskih transakcija, nacionalna ekonomija se

mora zadužiti u inozemstvu, ili će to platiti izvozom adekvatne količine zlata. Ako izvoz

nadmašuje uvoz, u visini te pozitivne razlike, zemlja će posuditi sredstva inozemstvu ili će

to naplatiti uvozom određene količine zlata.6

2.1.1. Bilanca tekućih transakcija

Bilanca tekućih transakcija je podbilanca bilance plaćanja koja prikazuje sve

transakcije između zemlje i inozemstva vezane za proizvodnju i dohodak u određenom

6 Trlin, V., Međunarodna ekonomija, Ekonomski institut Zagreb i Sveučilište u Mostaru, Zagreb, 1999., str. 243.

razdoblju. Bilanca tekućih tansakcija obuhvaća dvije podbilance: podbilancu izvoza i

uvoza robe, koju nazivamo trgovačkom bilancom, i podbilanca uvoza i izvoza usluga koju

nazivamo i nevidljivim stavkama bilance plaćanja.7

Tabela 2. Bilanca tekućih transakcija

- UPOTREBA ( Duguje) IZVORI ( potražuje ) + A. Bilanca roba i usluga1. Uvoz robe 1. Izvoz robe

Bilanca roba2. Uvoz usluga 2. Izvoz usluga 2.1. Transport 2.1. Transport 2.2. Osiguranje 2.2. Osiguranje 2.3. Turistička potršnja u 2.3. Potrošnja stranih turista u Inozemstvu domaćoj zemlji 2.4. Ostale usluge kupljene u 2.4. Ostale usluge prodane Inozemstvu Inozemstvu 2.5. Dohodak od stranih 2.5. Dohodak od investicija investicija u domaćoj privredi u inozemstvuBilanca roba i usluga E - U ≥˂ 0

B. Transferi 3. Transferi inozemcima TRIu 3. Transferi iz inozemstva TRIe 3.1. Doznake stranih radnika 3.1. Doznake stranih radnika

iz inozemstva 3.2. Mirovine plaćene 3.2. Mirovine domaćih rezidenata Strancima iz inozemstva 3.3. Ostali privatni transferi 3.3. Ostali privatni transferi iz Strancima Inozemstva4. Državni transferi 4. Državni transferni prihodi TRGe inozemstvu TRGuSaldo tekućih transfera TRI + TRG ≥˂ 0

Izvor: Babić, M., Međunarodna ekonomija, Mate d.o.o., Zagreb, 2000., str. 219.

Bilanca vanjske trgovine robom predstavlja razliku izvoza i uvoza roba. Izvoz je roba koja

je prizvedena u zemlji, a prodana u inozemstvu, a uvoz je roba koja je proizvedena u

inozemstvu, a prodana u zemlji.7 Stojanov, D., Međunarodne finansije, Svjetlost – OOUR, Sarajevo, 1982., str. 13.

Bilanca vanjske trgovine uslugama obuhvaća uvoz i izvoz faktorskih (profiti, kamate,

dividende, naknade za licence i dr.) i nefaktorskih usluga (međunarodni robni i pesonalni

transport, turizam, financijske usluge, telekomunikacijske usluge i dr.). Faktorske usluge

po svojoj naravi i nisu usluge. One predstavljaju dohodak od investicija, dohodak od svih

oblika realne ili financijeske vanjske aktive. Devizni priljev od faktorskih usluga se bilježi

kada domaći rezidenti plasiraju kapital u inozemstvo, ili devizni odljev kada inozemni

rezidenti plasiraju kapital u tuzemstvu. Devizni priljev od nefaktorskih usluga zemlja ima

ukoliko inozemni rezidenti koriste turističke usluge u tuzemstvu ili usluge transporta i sl., a

devizni odljev kada domaći rezidenti koriste turističke usluge u inozemstvu ili druge

nefaktorske usluge.

Tekući transferi (donacije, tehnička i medicinska pomoć, proračunski grantovi –

dotacije, mirovine, pokloni, nasljedstva, reparacije, pristojbe u međunarodnim

organizacijama..) su jednostrane (unulateralne) transakcije (realne u dobrima i uslugama ili

financijske) rezidenata u inozemstvo i nerezidenata u tuzemstvo koje nemaju protuusluge

ili protustavke.8 Potražno se knjiže transferna primanja iz inozmstva, a dugovno transferna

davanja inozemstvu. Tekući transferi se dijele na privatne i službene. Službene vrši država

(državne pomoći, reparacije, donacije..), a private pojedinci (privatni pokloni, mirovine,

studentske stipendije..).

Na temelju tabele 2. možemo lako vidjeti da li tekuća bilanca ima suficit ili deficit,

odnosno njen saldo, kao i njene podbilance. To činimo tako da podvučemo crtu na

određenim mjestima u bilanci te zbrojimo prihodne i rashodne stavke.

Jednakost agregatne ponude i potražnje u otvorenoj privredi možemo pisati kao:

Y + U = C + I + G + E

Iz ovoga proizlazi:

Y - (C + I + G) = E - U

Na temelju ove bilance vidimo da je bilanca trgovine robom i uslugam pozitivna, tj. izvoz

je veći od uvoza ako je domaća proizvodnja Y veća od domaće potrošnje (C+I+G).9 Zbog

8 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 266.9 Babić, M., Međunarodna ekonomija, Mate d.o.o., Zagreb, 2000., str. 220.

toga pozitivana vanjskotrgovinska bilanca utječe na povećanje proizvodnje i zaposlenosti, i

obratno, veća domaća potrošnja implicira negativnu vanjskotrgovinsku bilancu.

Y < (C + I + G) → E < U

Ukoliko zemlja ostvari suficit u bilanci tekućih transakcija sa inozemstvom,

ostvarila je višak novčanih sredstava koje može investirati u inozemstvu te tako povećati

svoju realnu ili financijsku aktivu, ili ih može iskoristiti za smanjivanje svojih obveza

prema inozemstvu. Ukoliko zemlja ostvari deficit u bilanci tekućih transakcija, taj deficit

može financirati zaduživanjem, ili likvidacijom nekih stavki svoje aktive. Višegodišnji

deficit u bilanci tekućih transakcija može predstavljati veliki problem privrednom razvoju.

Saldo bilance tekućih transakcija pokazuje u kojoj se mjeri povećava neto-zaduženost

domaće privrede u inozemstvu.

2.1.2. Bilanca kapitalnih i financijskih transakcija

Bilanca kapitalnih i financijskih transakcija ili kapitalni i financijski račun je

podbilanca bilance plaćanja u kojoj se knjiže tijekovi financijskog kapitala i predstavljaju

transfer kupovne moći između rezidenata i nerezidenata.10

Odljev kapitala iz zemlje može biti u obliku zajmova danih inozemstvu, položenih

depozita u inozemnim bankama ili kupovini inozemnih vrijednosnih papira. Taj kapital se

vraća ponovno u zemlju u obliku otplate zajmova inozemaca, povlačenja depozita iz

inozemnih banaka i otkupa inozemnih vrijednosnih papira.

Priljev kapitala u zemlju može biti u obliku zajmova iz inozemstva, polaganja

depozita inozemaca u domaćim bankama i u obliku prodaje vrijednosnih papira. Kapital se

vraća u inozemstvo u obliku otplate inozemnih zajmova, povlačenja inozemnih depozita iz

domaćih banaka i otkupom domaćih vrijednosnih papira.

Kamate na zajmove, kamate na depozite, dividende i ostali oblici dohotka od

kapitala nisu uključeni u ove tijekove kapitala jer se ti tijekovi smatraju specijalnom

vrstom usluga koje primaoci kapitala plaćaju davaocima za njihove usluge posuđivanja

kapitala.

10 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 266.

Tabela 3. Kretanje kapitala između zemlje i inozemstva

ZEMLJA INOZEMSTVOODLJEV KAPITALA - POVRAT ODLIVENOG KAPITALA +

Zajmovi dani inozemstvu Otplata zajmova inozemaca

Depoziti u inozemnim bankama Povlačenje depozita iz inozemnih banaka

Kupnja inozemnih vrijednosnih Otkup inozemnih vrijednosnihPapira Papira

PRILJEV KAPITALA + POVRAT PRILIVENOG KAPITALA - Zajmovi iz inozemstva Otplata inozemnih zajmova

Depoziti inozemaca u domaćim Povlačenje inozemnih depozitaBankama iz domaćih banaka

Prodaja vrijednosnih papira Otkup domaćih vrijednosnih papira


Osnovni oblici transakcija na računu kapitalnih i financijskih transakcija su:

kapitalni transferi, izravne strane investicije, portfelj investicije i zajmovni kapital.

Kapitalni transferi su dio ukupnih transfera u kojima se trasferira kapital od

rezidenata u inozemstvo i obratno, od nerezidenata u tuzemstvo bez protuusluge.

Izravne strane investicije (FDI – foreign direct investments) su najznačajniji oblik

privatnog dugoročnog kretanja kapitala kojemu je uz profit, kao osnovni cilj investiranja,

cilj i stjecanje značajnog udjela u vlasništvu poduzeća (tkz. paket dionica) koji će

omogućiti efektivan nadzor i sudjelovanje u upravljanju i kontroli poslovanja određenog

gospodarskog subjekta.11

Portfelj investicije su investicije koje za razliku od FDI nemaju cilj stjecanje

efektivnog nadzora, već je jedini motiv profit i diverzifikacija rizika.

11 Ibidem, str. 267.

Prema IMF-u, svaka kupovina dionica poduzeća, koja rezultira vlasništvom ispod 10%

poduća smatraju se portfelj investicijama, a iznad 10% FDI.

Sve transakcije na računu kapitala mogu se podijeliti na dugoročne, s rokom

dospijeća duljim od 1 godine, i kratkoročne, s rokom dospijeća do 1 godine.

Tabela br 4. Prikaz kratkoročnih i dugoročnih transakcija na kapitalnom računu

UPOTREBA FONDOVA (Aktiva) - IZVORI FONDOVA (Pasiva) +

1. Dugoročni kapital

Direktne investicije u inozemstvu Direktne investicije inozemstvau domaćoj (umanjene za repatricije) privredi (umanjene za repatricije)

Privatne investicije u vrijednosne papire Privatne inozemne portfolio investicije u u inozemstvu (umanjene za otplate domaćoj privredi – netoi preprodaje tih papira)

Državni zajmovi dani inozemstvu – neto Državno zaduženje u inozemstvu – neto(tj. umanjeni za otplate) (tj. umanjeni za otplate)

2. Kratkoročni kapital

Privatni trgovački krediti dani Privatni trgovački krediti primljeni od inozemcima – neto inozemaca – neto

Privatni depoziti plasirani u inozemne Privatni depoziti inozemaca plasirani banke – neto u domaće banke

Privatne kupnje inozemnih novčanih Prodaja privatnih novčanih instrumenata instrumenata – neto inozemcima – neto

Ostale privatne posudbe inozemcima Ostale privatne posudbe u inozemstvu - neto - neto

Državni zajmovi dani inozemstvu Državno zaduženje u inozemstvu (osim (osim porasta rezervi) izdavanja likvidnih obveza inozemnim

vladama)


2.1.3. Račun rezervi (račun službenih transakcija)

Račun rezervi bilježi promjene u veličini primarnih sredstava međunarodne

likvidnosti zemlje kao rezultat neravnoteže bilance plaćanja.12

∆RI = CAB + KAB

(∆RI – promjena rezervi; CAB – bilanca tekućih transakcija; KAB – bilanca kapitalnih

transakcija)

Pod međunarodnom likvidnošću podrazumijevamo sposobnost zemlje da financira

kratkoročne obveze prema inozemstvu, odnosno da financira deficit bilance plaćanja i

podržava devizni tečaj nacionalne valute vlastitim monetarnim rezervama ili kratkoročnim

zaduženjem u inozemstvu.13

Međunarodne rezerve imaju funkciju pokrivanja vremenskog jaza između deviznih

prihoda i rashoda i time smanjuju mogućnost da zemlja postane nelikvidna. Veličina

međunarodnih rezervi ovisi o veličini njenih međunarodnih transakcija, neravnoteži u

bilanci plaćanja i sustavu tečajeva koji je ta zemlja prihvatila. Ukoliko zemlja ima

fleksibilniji devizni tečaj, manja je potreba za međunarodnim rezervama. Kao indikator

veličine rezervi uzima se odnos rezervi i uvoza. Taj omjer nebi trebao pasti ispod 0,25. To

znači da bi rezerve u svakom trenutku trebale pokrivati veličinu tromjesečnog uvoza.

Međutim, s obzirom da različite zemlje imaju različitu strukturu bilance plaćanja, indikator

rezerve/uvoz ne može pokazivati veličinu neravnoteže bilance plaćanja koju trebaju

pokrivati.

Račun rezervi pokazuje sve međunarodne tijekove novca koje obavlja vlada preko svojih

institucija, ponajviše centralne banke. Račun rezervi pokazuje promjene u stanju vanjske

aktive i pasive određene zemlje.

12Ibidem, str. 268.13 Stojanov, D., Međunarodne finansije, Svjetlost – OOUR, Sarajevo, 1982., str. 23.

Tabela br 5. Račun rezervi

UPORABA SREDSTAVA (aktiva)

IZVORI SREDSTAVA (pasiva)

Promjene aktive: Promjene pasive:

monetarnog zlata likvidnih obveza prema inozemnim vladama

SDR obveznice domaće vlade

Rezervne pozicije u MMF-u sredstva u domaćim bankama

inozemnih deviza

inozemnih državnih obveznica

sredstva u stranim bankama Neto promjene rezervi ≥˂ 0


Monetarno zlato, iako službeno demonetarizirano 1976. godine, predstavlja značajnu

stavku aktive kojom vlade pokrivaju svoje obveze.

SDR su sredstva međunarnodne likvidnosti koje emitira MMF po potrebi raspodjeljuje

svojim članicama razmjerno visini njihovih kvota u MMF-u.

Rezervna pozicija u MMF-u predstavljaju redovite kreditne mogućnosti kod MMF-a, koje

zemlje članice mogu bezuvjetno iskoristiti za financiranje deficita bilance plaćanja.

Najveća pozicija rezerve aktive jest posjedovanje inozemnih deviza najčešće u obliku

vrijednosnih papira koje se emitirale inozemne banke i u obliku sredstava u bankama u

inozemstvu (bank balances abroad). Promjene posjedovanja inozemnih deviza nastaju zbog

intervencija na promptnom deviznom tržištu i zbog međudržavnih zajmova.14

14 Babić, M., Međunarodna ekonomija, Mate d.o.o., Zagreb, 2000., str. 228.

Teoretski, saldo bilance tekućih transakcija i bilance kapitalnih trasakcija mora biti jednak

saldu rezervi suprotnog predzaka, međutim, najčešće to u praksi nije slučaj. Greške se u

praksi javljaju zbog krivog knjiženja, šverca ili neevidentiranja pojedinih transakcija,

promjene tečajeva i dr. Razlika ta dva salda se knjiži kako posebna stavka u bilaci

plaćanja: ''neto greške i propusti''.

3. NERAVNOTEŽA BILANCE PLAĆANJA

Neravnoteža bilance plaćanja nastaje iz dva glavna izvora: iz eksternih šokova ili iz

nekonzistentnih politika vođenih u pojedinačnim zemljama.15

Eksterni šokovi ne vode neravnoteži bilance plaćanja ukoliko imaju simetričan

utjecaj na sve zemlje. Međutim, najčešće eksterni šokovi imaju asimetričan utjecaj na

različite zemlje. Najbolji primjer eksternog šoka je promjena cijene nafte. Zemlje koje

izvoze naftu doživjet će porast dohotka, a time najvjerovatnije i suficit tekućeg računa

platne bilance, dok će zemlje uvoznice nafte doživjet pad dohotka i najverovatnije deficit

tekućeg računa bilance plaćanja.

Nekonzistentne nacionalne politike predstavljaju povođenje politike koja je

suprotnog smjera u odnosu na politike koje provodi inozemstvo kao cjelina. Ukoliko

većina zemalja provodi deflacijsku politiku s ciljem sniženja inflacije, tada će zemlje koje

ne žele provoditi takvu politiku, koje nastoje oživjeti svoju ekonomiju, doživjeti

pogoršanje svojih trgovinskih bilanci s inozemstvom. To se događa iz razloga što

smanjenje dohotka u većini zemalja vodi smanjenju potražnje za uvozom, dok zemlja koja

nastoji oživjeti svoju ekonomiju, povećanjem dohotka povećava i potražnju za uvozom.

3.1. Vrste neravnoteže balance plaćanja

Ovisno o uzrocima neravnoteže bilance plaćanja primjenjuju se i različite politike

kako bi se te neravnoteže prevladale. Ovisno o uzrocima i metodama prevladavanja

neravnoteža razlikujemo nekoliko vrsta neravnoteža bilance plaćanja.

Povremene ili nepredviđene neravnoteže


Nepredviđena neravnoteža bilance plaćanja nastaje kao rezultat djelovanja

izvanrednih okolnosti koje nemaju nikakvu uzročno-posljedičnu vezu sa realnim i

monetarnim tokovima privrede, kao što su: suša, poplava, zemljotres i sl.16

Uglavnom su kratkoročnog karaktera (1-3 godine) i zbog toga zahtijevaju

odgovarajuće reakcije monetarnih vlasti u zemlji. Primjerena reakcija monetranih vlasti u

ovom slučaju neravnoteže bilance plaćanja jest intervencija iz sredstava deviznih rezervi

bez poduzimanja bilo kakvih drugih mjera prilagođavanja. Pošto se ovdje uglavnom radi o

kratkoročnom utjecajima koje je teško predvidjeti, prestankom njihova djelovanja bilanca

plaćanja će se sama automatski uravnotežiti. Intervencija deviznim rezervama služi da

ublaži negativne utjecaje povremenih neravnoteža bilance plaćanja, dok bi primjena mjera

makroekonomske politike, (npr. devalvacije) mogla dovesti do neželjenih efekata (npr.

neefikasne realokacije čimbenika proizvodnje, odljeva radne snage, bijega kapitala i sl.)

koji bi do punog izražaja došli tek prestankom djelovanja uzroka slučajne neravnoteže

bilance plaćanja.

Zemlje koje su više izložene povremenim neravnotežama, u pravilu zemlje u

razvoju, trebaju imati i veće devizne rezerve radi pokrivanja deficita slučajnih neravnoteža,

jer će u protivnom taj manjak morati nadoknaditi zaduživanjem na međunarodnom tržištu

kapitala.17

Ciklička neravnoteža

Ciklička neravnoteža je posljedica promjena nacionalnog dohotka, ona se reflektira

promjenama cijena, promjenama proizvodnje i zaposlenosti i vodi ka neravnotežnim

odnosima u bilanci plaćanja. Ova neravnoteža je dugoročnijeg karaktera i traje obično od

3-5 godina ili čak i duže.

Zemlje pogođene posljedicama cikličke neravnoteže bilance plaćanja trebaju uz

intervenciju deviznih rezervi provodit i adekvatnu kombinaciju mjera Keynesijaske

makroekonomske politike kako bi se ublažili konjukturni ciklusi. I ovdje intervencija

deviznim rezervama služi za ublažavanje negativnih posljedica neravnoteže bilance

plaćanja, ali to može biti samo privremeni odgovor, jer cikličke neravnoteže traju dulji

period. Zemlje suočene sa suficitom bilance plaćanja i inflacijskim pritiscima trebaju

16 Stojanov, D., Međunarodne finansije, Svjetlost – OOUR, Sarajevo, 1982., str. 37.17 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 273.

provoditi antiinflacijsku, recesijsku makroekonomsku politiku (monetarnu i fiskalnu), dok

zemlje suočene s deficitom bilance plaćanja i smanjenjem proizvodnje i uposlenosti

trebaju provoditi ekspanzivnu ili antirecesijsku makroekonomsku (fiskalnu i monetarnu)

politiku, nastojeći ublažiti oscilacije konjukturnih ciklusa.18

Strukturalna neravnoteža

Uzroci strukturalne neravnoteže bilance plaćanja nalaze se u privrednom razvoju,

privrednoj strukturi i neprilagođenosti nacionalne ekonomije kretanjima na svjetskom

tržištu.19

Strukturalna neravnoteža bilance plaćanja je dugoročnog karaktera (više od 5

godina) i najteže se prevladava. Glavni uzrok koji dovodi do struktualnih neravnoteža jest

tehnološki napredak. On se najvećim djelom odvija u najrazvijenijim zemljama koje su u

stanju najviše uložiti u istraživanje razvoja. Prevladavanje strukturalnih deficita bilance

plaćanja nije moguće Keynesijanskom politikom agregatne potražnje. Ovu neravnotežu

bilance plaćanja moguće je samo privremeno financirati intervencijom monetarnih vlasti

(financiranjem iz deviznih rezervi ili inozemnim zaduživanjem).20

Mjere strukturalnog prilagođavanja su vrlo širokog opsega i obuhvaćaju npr. reformu

poreznog sustava u cilju poticanja poduzetništva, smanjenja sive ekonomije i evazije

poreza, reformu ukupnog financijskog sektora, privatizaciju neefikanih javnih poduzeća,

poticanje štednje i investicija, ulaganje u tehnološki razvoj i infrastrukturu i dr. Uz to

neophodna je i pomoć međunarodnih institucija kao dodatni mehanizam za provedbu

strukturalnih reformi (npr. MMF-a u davanju stand-by kredita i dugoročnijih strukturalnih

programa Svjetske banke u reprogramiranju dugova i sl.)

Fundamentalna neravnoteža

Pod fundamentalnom neravnotežom bilance plaćanja podrazumijeva se neravnoteža

takvih razmjera i takvog trajanja da održavanje zadovoljavajućeg nivoa zaposlenosti,

cijena i uravnotežene bilance plaćanja nije moguće bez prilagođavanja deviznog tečaja ili

devizne kontrole.21


19 Stojanov, D., Međunarodne finansije, Svjetlost – OOUR, Sarajevo, 1982., str. 38.20 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str.21 Stojanov, D., Međunarodne finansije, Svjetlost – OOUR, Sarajevo, 1982., str. 39.

Obratno, fundamentalna ravnoteža bilance plaćanja postoji kada se na duži rok

bilanca plaćanja održava u ravnoteži samo po sebi bez opće nezaposlenosti, inflacije i bez

potreba stalnog prilagođavanja deviznog tečaja.

3.2. Mjere neravnoteže bilance plaćanja

Bilanca plaćanja koristi načela dvojnog knjigovodstva, što znači da se svaka

transakcija u bilanci plaćanja mora knjižiti dva puta, jednom na dugovnoj, drugi put na

potražnoj strani. Krajnji zboj dugovne i potražne strane mora biti u ravnoteži, odnosno

jedanak 0. Kada se govori o deficitu ili suficitu bilance plaćanja, onda se govori o njenim

podbilancama, koje ne moraju biti u ravnoteži. Ako podvučemo crtu iza pojedinih

izabranih stavki, zbrojimo dugovnu i potražnu stranu, dobivamo saldo pojedine

podbilance. Svaki deficit stavki iznad crte mora se financirati suficitom stavki ispod crte.

Najvažniji koncepti ravnoteže (neravnoteže) bilance plaćanja su:22

1. Trgovačka bilanca ili bilance vanjske trgovine robom koja je jednaka saldu prihoda

izvoza robe i rashodu uvoza robe.

2. Bilanca vanjske trgovine ili vanjskotrgovačka bilanca predstavlja razliku izvoza

roba i usluga i uvoza roba i usluga.

3. Tekući račun ili tekuća bilanca plaćanja ili bilanca plaćanja na tekućem računu,

obuhvaća izvoz i uvoz roba i usluga i tekuće transferne transakcije (službene i

privatne).

4. Temeljna ili osnovna bilanca obuhvaća tekuću bilancu plaćanja uvećanu za tijekove

dugoročnog kapitala. Njezin saldo je dobar pokazatelj za donošenje mjera

dugoročne makroekonomske politike.

5. Bilanca službenih podmirenja ili opća bilanca plaćanja obuhvaća temeljnu bilancu

plaćanja uvećanu za kretanje autonomnog privatnog kratkoročnog kapitala. Ovo je

najširi koncept bilance plaćanja koja izostavlja samo službene transakcije

monetarnih vlasti države – promjene međunarodnih rezervi likvidnosti.


4. UNUTARNJA I VANJSKA RAVNOTEŽA

Dva osnovna makroekonomska cilja svakog gospodarstva jesu postići punu

uposlenost i osigurati stabilnost cijena radi efikasnosti tržišnog mehanizma.23

Unutarnja ravnoteža je postignuta ako su izjednačene krivulje agregatne ponude i

agregatne potražnje (stabilne cijene) na razini pune uposlenosti. Odnosno, unutarnja

ravnoteža predstavlja skup točaka u kojima se sijeku krivulje IS i LM, pri punoj

uposlenosti i bez inflacije.

Vanjska ravnoteža jeste ravnoteža bilance plaćanja. Bilanca plaćanja je u ravnoteži

kada je saldo opće bilance plaćanja (tekućih i kapitalnih) u ravnoteži, tj. nema promjene

veličine mežunarodnih rezervi zemlje.24

Budući da su unutarnja i vanjska ravnoteža međusobno ovisne, nemoguće je u dugom roku

održati vanjsku ravnotežu uz unutarnju neravnotežu i obratno. Međuovisnost unutarnje i

vanjske ravnoteže objašnja va se IS – LM – BP analizom.

4.1. Ravnoteža na robnom i novčanom tržištu

4.1.1. Ravnoteža na robnom tržištu (IS krivulja)

Ravnoteža na robnom tržištu (IS krivulja) pokazuje kombinacije kamatnih stopa i

narodnog dohotka pri kojima se izjednačavaju domaća proizvodnja i domaća potrošnja.

Ravnoteža na robnom tržištu, tj. jednakost narodnog dohotka Y i agregatne

potrošnje AD:25

23 Ibidem, str. 281.24 Ibidem, str. 281.25 Ibidem, str. 282.

i

YY2Y1

i2

i1

A

B

IS

0

Y = AD

Investicije su opadajuća funkcija kamatne stope,a budući da se promjenom

investicija mijenja narodni dohodak procesom multiplikatora, narodni dohodak je ovisan o

kamatnoj stopi preko investicija. Rast kamatne stope utječe na smanjenje investicija, a

smanjenje investicija multiplikativno smanjuje narodni dohodak. Zbog toga je narodni

dohodak opadajuća funkcija kamatne stope, a IS krivulja negativnog nagiba.

Slika 1. IS krivulja26

4.1.2. Ravnoteža na novčanom tržištu ( LM krivulja )

Ravnoteža na novčanom tržištu predstavlja jednakost ponude novca M i potražnje

za novcem L.

Ponuda novca – novčana masa M je mjera ponude novca koja obuhvaća sva novčana

sredstva koja se bez ikakvih ograničenja mogu upotrijebiti za plaćanje na nekom valutnom

području.27 Novčana masa se sastoji od dva dijela: gotovine u opticaju i depozitnog novca

(depoziti po viđenju).

Potražnja za novcem se sastoji od 2 dijela:

- transakcijeske potražnje za novcem

- špekulacijske potražnje za novcem

26 Ibidem, str. 283.27 Ibidem, str. 285.

YY2Y1

i2

i1

LM

A

B

i

0

Transakcijska potražnja za novcem predstavlja potražnju stanovništva za novcem

radi kupovine dobara i usluga, i potražnju poduzeća radi kupovine čimbenika proizvodnje.

Transakcijska potražnja za novcem posljedica je funkcije plaćanja novca. Vremenska

nepodudarnost primanja novca i potreba za njegovim izdavanjem osnovni je uzrok

transakcijske potražnje za novcem.28

Špekulacijska potražnja za novcem predstavlja potražnju za novcem kao oblikom

imovine, budući da novac može biti sigurniji oblik imovine od drugih oblika imovine.

Špekulacijska potražnja ovosi o mnogo čimbenika: kamatnoj stopi, privlačnosti drugih

oblika imovine, prinosu na dionice, predviđanju kretanja inflacije u budućnosti, stabilnosti

bankarskog sustava, uspješnosti poslovanja poduzeća itd., međutim najviše ovisi o

kamatnoj stopi. Što je veća kamatna stopa bit će primamljivije držati novac deponiran u

banci ili uložiti u obveznice.

LM krivulja pokazuje različite kombinacije kamatne stope i narodnog dohotka pri

kojima se osigurava ravnoteža na novčanom tržištu.

Slika 2. LM krivulja29

4.2. Vanjska ravnoteža

Vanjska (eksterna) ravnoteža definira se kao ravnoteža u bilanci plaćanja. Bilanca

je dokument u kojemu je prokazan sistematizirani i agregirani popis svih ekonomskih

28 Babić, M., Makroekonomija, Mate d.o.o., Zagreb, 2003., str. 310.29 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 286.

CAB+

CAB-

KAB- KAB+

1.2.

3.

4.5.

6.

BP = 0

CAB = -KAB

BP˃0 suficit

BP˂0 deficit

450

transakcija između rezidenata jedne države i rezidenata ostatka svijeta u tijeku jedne

godine.30

Bilanca plaćanja je prema načinu i strukturi sačinjavanja uvijek u ravnoteži. Svi

prihodi „moraju” odgovarati svim rashodima, ali postoje i one ekonomske transakcije u

bilanci plaćanja kojima se usklađuju eventualni neskladi između ukupnih prihoda i

rashoda.31

Ravnoteža bilance plaćanja ili vanjska (eksterna) ravnoteža postignuta je onda kada

je saldo tekućih transakcija izjednačen sa saldom bilance autonomnih kapitalnih transakcija

suprotnog predznaka tako da nema promjene u količini međunarodnih monetarnih rezervi.

Jednadžba bilance plaćanja:

BP = CAB (Yd, Yf, Pd/Pf,e) + KAB (id, if, e)

gdje je: BP-bilanca plaćanja, CAB- bilanca tekućih transakcija, Yd- dohodak u tuzemstvu,

Yf- dohodak u inozemstvu, Pd / Pf- odnos razine cijena u tuzemstvu i inozemstvu, e-devizni

tečaj, KAB-bilanca kapitalnih transakcija, id- kamatnjak u tuzemstvu, if- kamatnjak u

inozemstvu, e- devizni tečaj, ravnotežni uvjet bilance plaćanja može se pisati:

CAB + KAB = 0 ili CAB= -KAB (uvjet ravnoteže BP)

Slika 3. Ravnoteža bilance plaćanja32

30 Ibidem, str. 29131 Trlin, V., Međunarodna ekonomija, Ekonomski institut Zagreb i Sveučilište u Mostaru, Zagreb, 1999., str. 293.32 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 291.

K

i1

i2

(1)

(2) 450M-E

K

M-E

Y

Y

(3)

(4)BP

Suficit BP˃0

Deficit BP˂0

Y2 Y1

0

0

0

0

Pravac 45 0 spaja točke na kojima se ostvaruje ravnoteža bilance plaćanja BP (CAB +

KAB=0)33

Područje desno iznad negativno nagnutog pravca 450 predstavlja područje suficita (BP>0),

jer:

- suficit tekućeg računa prelazi deficit kapitalnog računa (polje1.)

- i tekući i kapitalni račun su u suficitu (polje 2.)

- suficit kapitalnog računa prelazi deficit tekućeg računa (polje 3.)

Područje lijevo ispod pravca 450 predstavlja područje deficita (BP<0) jer:

- deficit tekućeg računa prelazi suficit kapitalnog računa (polje 4.)

- i tekući i kapitalni račun su u deficitu (polje 5.)

- suficit tekućeg računa je previše mali da pokrije deficit kapitalnog računa (polje 6.)

Krivulja BP je krivulja koja pokazuje različite kombinacije kamatne stope i

narodnog dohotka, ceretis paribus, pri kojima je bilanca plaćanja zemlje u ravnoteži.

Izvodi se pomoću četiri simetrična grafikona promatrana u suprotnom smjeru kazaljki na

satu, na sljedeći način:34

Slika 4. Izvođenje BP krivulje35

33 Ibidem, str. 291.34 Ibidem, str.. 292.35 Ibidem, str.. 293.

Svaka točka na BP krivulji čini kombinaciju i i Y, za koju je BP = 0, tj. svaka točka na BP

krivulji čini kombinaciju i i Y za koju se ostvaruje eksterna ravnoteža.36

Grafikon (1) pokazuje da je neto priliv kapitala rastuća funkcija kamatne stope. Što

je veća kamatna stopa, veći je neto priliv kapitala.

Grafikon (2) prikazuje pravac 45⁰, koji predstavlja uvjet ravnoteže bilance plaćanja

na način da je deficit vanjske trgovine jednak neto kratkoročnom prilivu kapitala, odnosno

da je suficit vanjske trgovine jednak neto kratkoročnom odljevu kapitala.

Grafikon (3) prikazuje bilancu vanjske trgovine (M – E) kao rastuću funkciju

narodnog dohotka, ceretis paribus.

Povlačenjem okomica s grafikona (3) za određene razine narodnog dohotka i

horizontalnih pravaca s grafikona (1) za određene razine kamatne stope, dobivaju se točke

BP krivulje na grafikonu (4).

U anazili se polazi od pretpostavki da su: inozemni dohodak, razina cijena i dobara u

zemlji i inozemstvu, inozemne kamatne stope, spot devizni tečaj i očekivani devizni tečaj

fiksni, kako bi se pozornost mogla usmjeriti na vezu između kamatne stope i domaćeg

dohotka koji moraju osigurati ravnotežu bilance plaćanja.

Sve točke na krivulji BP predstavljaju ravnotežu bilance plaćanja. Ipak, svaka točka na

krivulji BP ne odražava jednaku situaciju na tekući i kapitalni račun. Donji lijevi kraj

krivulje BP odgovara niskoj razini dohotka i kamatnjaka u zemlji, što upućuje na suficit

tekućeg računa i deficit kapitalnog računa. Gornji desni kraj krivulje BP odgovara visokom

dohotku što rezultira deficitom tekućeg računa, a visok kamatnjak uzrokuje suficit

kapitalnog računa. Krivulja BP ne može sama dati odgovor u kakvom se stanju

gospodarstvo nalazi. Tek u kombinaciji sa IS i LM krivuljama to će se moći odrediti.

Pomicanje BP krivulje događa se promjenom bilo koje od pretpostavki od kojih se

pošlo i koje su uzete kao fiksne (fiksna vrijednost inozemnog dohotka Y. f, fiksne relativne


BPBP''

BP'

Porast Y.f

Sniženje eSniženje if

Sniženje Y.f

Porast ePorast if

Y0

cijene u zemlji i inozemstvu uključujući spot devizni tečaj – e, fiksne inozemne kamatne

stope if i očekivani devizni tečaj).37

Slika 5. Pomicanje BP krivulje38

Nagib krivulje BP određuje granična sklonost uvozu i elastičnost kretanja kapitala

na promjene relativnih kamatnih stopa.39

Ako je veća granična sklonost uvozu, promjene dohotka Y će snažnije utjecati na

porast uvoza, odnosno na deficit vanjske trgovine, pa će krivulja BP biti strmija i obratno.

Veća mobilnost kapitala utjecat će da male promjene kamatne stope izazivaju velike

promjene u tijekovima kapitala. Ukoliko postoji savršena mobilnost kapitala BP krivulja bi

bila vodoravna, ceretis paribus. Došlo bi do izjednačavanja kamatnjaka u zemlji i

inozemstvu. U uvjetima savršene nemobilnosti kapitala, BP krivulja bi bila okomita na

apscisu, s obzirom na promjene relativnog kamatnjaka. Nagib krivulje bi ovisio o saldu

bilance vanjske trgovine.

4.3. Dugoročna ekonomska ravnoteža otvorenog gospodarstva

37 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 293.38 Ibidem, str. 293.39 Ibidem, str. 294.

Y

i

0

i0

Y0

IS

BP

LM

Dugoročna ravnoteža gospodarstva analizira se samo zajedničkim promatranjem

unutarnje (IS – LM) i vanjske (BP) ravnoteže koje su međuovisne. Samo ona kombinacija

kamatne stope „i“ i narodnog dohotka „Y“ kojim se istodobno osigurava unutarnja

ravnoteža – ravnoteža na robnom (makroekonomska ravnoteža AD = AS na razini pune

uposlenosti) i novčanom (jednakost ponude i potražnje za novcem) tržištu, kao i vanjska

ravnoteža (ravnoteža bilance plaćanja) omogućuje stabilnost gospodarstva promatrano u

dugom roku.40

Slika 6. IS – LM – BP ravnoteža41

4.4. Politika unutarnje i vanjske ekonomske ravnoteže

(Swanov dijagram)

Svaka ekonomija koja je otvorena prema svjetskoj ekonomiji ne može voditi

domaću politiku bez vanjskih utjecaja na trgovinu i plaćanja. Zemlje danas nastoje

koordinirati svoje međunarodne ekonomske politike.

Politika opće ili unutarnje i vanjske ravnoteže podrazumijeva poduzimanje

različitih mjera ekonomske politike (monetarne, fiskalne) u cilju istodobnog postizanja

unutarnje (pune uposlenosti uz stabilne cijene) i vanjske (ravnoteže bilance plaćanja)

ravnoteže.42 Unutrašnja ravnoteža se uspostavlja pri punoj zaposlenosti (nezaposlenost ne

veća od 4-5%) i stopi inflacije 2-3% godišnje, dok se vanjska ravnoteža uspostavlja kada je

40 Ibidem, str. 294.41 Ibidem, str. 294.42 Ibidem, str. 303.

H•

2.Suficit - inflacija

1.Suficit - neuposlenost

3.Deficit - inflacija

4.Deficit - neuposlenost

C''•

C•

C•

N• J

•

J'•

F

ADomaća apsorpcija ili potrošnja

Dev

izni

teča

j

devalvacija

revalvacija

r

0

E

I

saldo tekućeg računa bilance plaćanja jednak saldu kapitalnog računa suprotnog

predznaka.

Budući da dugoročna unutarnja neravnoteža nužno izaziva i vanjsku neravnotežu, vlade

zemalja moraju provoditi adekvatnu makroekonomsku politiku koja je usmjerena na

postizanje i vanjske i unutarnje ravnoteže istodobno. Za analizu mjera ekonomske politike

u postizanju unutarnje i vanjske ravnoteže najčešće se koristi instrumentarij koji je razvio

australski ekonomist Trevor Swan 1955., kroz tkz. Swanov dijagram. Swanov dijagram po

prvi put su koristili australski ekonomisti za analizu australskog gospodarstva tijekom

velike depresije (1929. – 1933.).

Slika 7. Swanov dijagram43

Swanov dijagram predstavlja pojednostavljeni model za analizu primjene mjera

ekonomske politike u postizanju unutarnje i vanjske ravnoteže. Krivulja „I“ na dijagramu

predstavlja unutarnju ravnotežu, a krivulja „E“ vanjsku ravnotežu koje se postižu različitim

kombinacijama domaće apsopcije44 A i deviznog tečaja r.

Radi jednostavnosti, pretpostavka je da nema tijekova kapitala tj. bilanca plaćanja jednaka

je bilanci vanjske trgovine.

43 Ibidem, str. 304.44 domaća apsopcija ili potrošnja se odnosi na domaće komponente agregatne potražnje: osobnu potrošnju C, proračunsku potrošnju G i investicijsku potrošnju I, tj. A = C+G +I

Krivulja eksterne ravnoteže E pozitivnog je nagiba jer viši devizni tečaj poboljšava

bilancu vanjske trgovine, što mora odgovarati porastu domaće apsorpcije A koja će

potaknuti dovoljan porast uvoza da održi bilancu vanjske trgovine u ravnoteži.

Krivulja unutarnje ravnoteže negativnog je nagiba jer niži devizni tečaj pogoršava

bilancu vanjske trgovine i mora se povećati domaća apsorpcija da bi se održala unutarnja

ravnoteža.

Swanov dijagram pokazuje kako države mogu istodobno postići unutanju i vanjsku

ravnotežu preko promjene veličine potrošnje i promjene strukture potrošnje – skretanja

izdataka.45 Politika promjene potrošnje predstavlja ekspanzivnu ili restriktivu monetarnu

i/ili fiskalnu politiku koja je usmjerena na promjenu agregatne potražnje u gospodarstvu.

Politika promjene strukture potrošnje predstavlja primjenu devizno – tečajne politike tj.

devalvacije i revalvacije. Primjenom devalvacije dolazi do promjene trošenja inozemnih

za domaća dobra dobra i koristi se za eliminiranje deficita bilance plaćanja. Time se

istovremeno povećava i domaća proizvodnja, a to znači i povećanje uvoza čime se

djelomično neutraliziraju pozitivni efekti na deficit bilance plaćanja. Revalvacija

zamjenjuje trošenje domaćih za inozemna dobra i koristi se za eliminiranje suficita bilance

plaćanja. Dolazi do smanjenja domaće proizvodnje, a time i do smanjenja uvoza čime se

djelomično poništavaju efekti revalvacije.

Prema Swanovom dijagramu samo jedna kombinacija deviznog tečaja i domaće

apsorpcije osigurava istovremeno postizanje unutarnje i vanjske ravnoteže (točka F).

Točke iznad krivulje E označavaju područje suficita bilance plaćanje, a ispod situaciju

područje bilance plaćanja. Točke ispod krivulje I označavaju područje nezaposlenosti, a

iznad područje inflacije. Razlikujemo dakle 4 zone unutarnje i vanjske ravnoteže:

I zona – suficit i nezaposlenost

II zona – suficit i inflacija

III zona – deficit i inflacija

IV zona – deficit i nezaposlenost

Ako pretpostavimo da se gospodarstvo nalazi u točki C (deficit i neuposlenost)

potrebno je povećati i devizni tečaj i domaću apsorpciju kako bi se gospodarstvo dovelo u

ravnotežu. Povećanje samo deviznog tečaja devalvacijom gospodarstvo može postići samo


vanjsku ravnotežu (točka C') ili još većim povećanjem deviznog tečaja unutarnju ravnotežu

(točka C''), ali ne može istodobno oboje postići. Isto tako povećanjem samo domaće

apsorpcije gospodarstvo može postići samo unutarnju ravnotežu (točka J). Samo u situaciji

kada se gospodarstvo nalazi direktno ispod, iznad, iza ili ispred točke F, može se postići

unutarnja i vanjska ravnoteža primjenom samo jednog instrumenta ekonomske politike.

4.5. Kombinacije mjera monetarne I fiskalne politike u postizanju

unutarnje i vanjske ravnoteže

Kombiniranim djelovanjem mjera monetarne i fiskalne politike želi se postići

krajnji cilj: unutarnja (puna uposlenost i stabilne cijene) i vanjska (ravnoteža bilance

plaćanja) ravnoteža. Problem je u tome što je teško odrediti kako i koju mjeru ekonomske

politike primjeniti da se dođe do tog cilja.

Ponekad mjera ekonomske politike (fiskalne, monetarne) usmjerena na postizanje

određenog cilja također pomaže u približavanju i drugom gospodarskom cilju. Ali u

dugačijim uvjetima ta ista mjera, nastojeći postići određeni cilj, može pridonijeti

pogoršanju drugog gospodarskog cilja.46

Iako obje politike (monetarna i fiskalna) utječu i na unutarnju i na vanjsku

ekonomsku ravnotežu, ključno je to da se svaka politika usmjerava na postizanje onog

ekonomskog cilja prema kojemu je najefikasnija. To je tkz. v ili poretka primjene mjera

ekonomske politike prema kojemu se mjere ekonomske politike trebaju koristiti za

postizanje ciljeva prema kojima su najefikasnije. Ovo načelo je razvio Robert Mundell.

Utjecaj mjera fiskalne i monetarne politike na postizanje unutarnje i vanjske

ravnoteže može se analizirati pomoću Mundellovog dijagram.


C''

deficit

sufucit

Fiskalna politika (državna potrošnja)

Mon

etar

na p

oliti

ka (k

amat

na s

topa

)

0G

C'C1

C3•C III zona

neuposlenost

inflacijaII zona

I zona

F

E

Ii

C2

IV zona

Slika 8. Mundellov dijagram47

Na apscisi je prikazana ekspanzivna fiskalna politika (tj. veća državna potrošnja i/ili niži

porezi) idući od ishodišta udesno, a na ordinati je prikazana restriktivna monetarna politika

(tj. smanjivanje ponude novca i porast kamatne stope) idući od ishodišta naviše.

Krivulja unutarnje ravnoteže I pokazuje različite kombinacije fiskalne i monetarne politike

kojima se postiže unutarnja ravnoteža (puna zaposlenost uz stabilne cijene). Krivulja I je

rastuća, jer bi povećanje javne potrošnje uvjetovalo porast agregatne potražnje, dakle,

inflaciju potražnje ako ne bi bilo kompenzirano odgovarajućim smanjenjem novčane mase

(odnosno povećanjem kamatnjaka).48 Ako je restriktivna monetarna politika slabijeg

inteziteta u odnosu na ekspanzivnu fiskalnu politiku, inflacija neće biti prevladana. Vrijedi

i obrnuto. Ukoliko je restriktivna monetarna politika većeg inteziteta u odnosu na

ekspanzivnu fiskalnu politiku, doći će do smanjenja investicijske aktivnosti i povećanja

neuposlenosti, odnosno recesije. To znači da je područje ispod krivulje I područje inflacije,

a područje iznad područje recesije ili neuposlenosti.

Krivulja vanjske ravnoteže E pokazuje različite kombinacije monetarne i fiskalne politike

kojima se postiže vanjska ravnoteža. Porast državne potrošnje G uvjetuje porast domaćeg

proizvoda, što uz konstantnu graničnu sklonost uvozu uvjetuje porast uvoza, a time i porast

47 Ibidem, str. 307.48 Babić, M., Međunarodna ekonomija, Mate d.o.o., Zagreb, 2000., str. 324.

deficita u bilanci vanjske trgovine. Da bi bilanca plaćanja ostala u ravnoteži, potrebno je

povećati kamatnjak kako bi se povećanjem uvoza kapitala financirao deficit vanjske

trgovine.49 Ako je porast kamatnjaka pretjerano visok doći će do suficita bilance plaćanja,

ili ako je nizak do deficita bilance plaćanja. To znači da je područje iznad krivulje E

područje suficita, a područje ispod krivulje E područje deficita.

Unutarnja i vanjska ravnoteža istovremeno se ostvaruju samo u točki F. Nijedna druga

točka istovremeno ne predstavlja i unutarnju i vanjsku ravnotežu.

Možemo razlikovati četiri područja unutarnje i vanjske neravnoteže:

I zona: neuposlenost – suficit

II zona: inflacija – suficit

III zona: inflacija – deficit

IV zona: neuposlenost – deficit

Krivulja vanjske ravnoteže E je više elastična na promjene kamatne stope (ima manji

nagib) u odnosu na krivulju unutarnje ravnoteže I. To se događa kada tijekovi

kratkoročnog međunarodnog kapitala reagiraju na razlike u međunarodnim kamatnim

stopama.

4.5.1. Utjecaj mjera fiskalne politike na postizanje ravnoteže bilance plaćanja

Ekspanzivna fiskalna politika multiplikativno povećava narodni dohodak i

transakcijsku potražnju za novcem, odnosno povećava kamatnu stopu. Povećanje narodnog

dohotka povećava uvoz što uz danu graničnu sklonost uvozu znači povećanje deficita ili

smanjenje suficita bilance plaćanja. Međutim, povećanje kamatne stope djeluje u

suprotnom smjeru, tj. privlači inozemni kapital i djeluje u smjeru smanjenja deficita ili

povećanja suficita bilance plaćanja. Vrijedi i obrnuto, u slučaju poduzimanja restriktivne

fiskalne politike. Dakle, poduzimanjem mjera fiskalne politike u smjeru uravnoteženja

bilance plaćanja, efekt trgovine i kretanje kapitala su suprotni jedan drugom.


4.5.2. Utjecaj mjera monetarne politike na postizanje ravnoteže bilance

plaćanja

S druge strane, primjena ekspanzivne monetarne politike povećava novčanu masu,

odnosno dolazi do smanjenja kamatne stope. Sniženje kamatne stope utječe na povećanje

investicija i povećanje narodnog dohotka. Povećanje narodnog dohotka, uz danu graničnu

sklonost uvozu, povećava uvoz što znači povećanje deficita ili smanjenje suficita bilance

plaćanja. Uz to, samanjenje kamatne stope utječe i na odljev kapitala u inozemstvo, što

također povećava deficit ili smanjuje suficit bilance plaćanja. Vrijedi i obrnuto,

primjenjivanjem restriktivne monetarne politike.

Za razliku od mjera fiskalne politike, gdje su efekti na kretanje trgovine i kapitala bili

suprotni, poduzimanjem mjera monetarne politike tijekovi trgovine i kapitala imaju isti

smjer. Zbog toga je monetarna politika efikasnija u postizanju vanjske ravnoteže od

fiskalne politike.

Sljedeći princip najveće tržišne efikasnosti u primjeni mjera ekonomske politike,

monetarna politika treba biti primjenjena u dostizanju vanjske ravnoteže, a fiskalna u

dostizanju unutarnje ravnoteže.50 Ukoliko država čini suprotno, doći će do sve većeg i

većeg udaljavanja od istovremenog postizanja unutarnje i vanjske ravnoteže.

Ptretpostavimo da se gospodarstvo nalazi u točki C, tj. situaciji neuposlenosti i deficita

bilance plaćanja. Primjenom restriktivne fiskalne politike radi postizanja vanjske

ravnoteže, gospodarstvo će doći u točku C' na krivulji vanjske ravnoteže, ali uz još veću

neuposlenost. Nakon toga upotrebom ekspanzivne monetarne politike radi eliminiranja

neuposlenosti doći će u točku C'', ali sada uz još veći deficit bilance plaćanja. Ovakvim

slijdeom mjera ekonomske politike ide se sve dalje i dalje od točke F, od istodobne

unutarnje i vanjske ravnoteže.

S druge strane, u skladu s principom najveće tržišne efikasnosti, polazeći od točke C,

primjenom ekspanzivne monetarne fiskalne politike radi eliminiranja neuposlenosti doći će

se u točku C1, a zatim primjenom restriktivne monetarne politike radi eliminiranja deficita

bilance plaćanja doći će se u točku C2, i tako će se sve više i vipe približavat točki F.


Država može postići istodobno i unutarnju i vanjsku ravnotežu iz bilo koje pozicije

unutarnje i vanjske neravnoteže, ako poduzima korak po korak odgovarajuću kombinaciju

mjera fiskalne i monetarne politike.

5. URAVNOTEŽENJE BILANCE PLAĆANJA

5.1. Financiranje i prilagođavanje bilance plaćanja

Ravnoteža bilance plaćanja ili umjereni deficit bilance plaćanja mogu biti dodatni

eksterni impulsi nacionalnoj privredi. Međutim, iako umjereni deficit može biti koristan

poticaj domaćem privrednom razvoju, neravnoteža ozbiljnih razmjera, posebno

fundamentalna neravnoteža, može postati ograničavajući faktor privrednom razvoju. U tom

slučaju apstiniranje vlade od poduzimanja korektivnuh mjera s ciljem prilagođavanja ili

uravnoteženja bilance plaćanja vodi do potpune eksterne nelikvidnosti.

Vlade zemalja moraju biti vrlo oprezne u vođenju politike bilance plaćanja koja se sastoji

od doziranja deficita bilance plaćanja i njegovo održavanje na onom nivou koji može biti

financiran vlastitim monetarnim rezervama ili zaduženjem u inozemstvu ili na onom nivou

koji može biti korigiran “bezbolnim“ metodama prilagođavanja bilance plaćanja. Kada

neravnoteža bilance plaćanja poprimi ozbiljnije razmjere, nije više pitanje da li treba

poduzimati korektivne mjere. Može se samo postaviti pitanje koju od metoda upotrijebiti

ili koji miks metoda primjeniti kako bi se bilancu plaćanja dovelo u ravnotežu.

U kontekstu toga vlastima stoje na raspolaganju sljedeće metode za uravnoteženje i

prilagođavanje poremećaja bilance plaćanja:51

a) Deflacija

b) Devalvacija

c) Trgovinska i devizna kontrola

d) Financiranje bilance plaćanja zaduženjem u inozemstvu

e) Financiranje deficita bilance plaćanja vlastitm monetarnim rezervama

Deflacija, devalvacija i devizna kontrola spadaju u metode prilagođavanja bilance plaćanja,

dok financiranje deficita platne bilance zaduženjem u inozemstvu ili vlastitim monetarnim

rezervama spadaju u metode financiranja neravnoteže bilance plaćanja.


Razlika između financiranja i prilagođavanja neravnoteže bilance plaćanja je u tome što

prilagođavanje zahtijeva određenu realokaciju resursa, promjene u strukturi proizvodnje,

izmjene u strukturi uvoza i izvoza, stimuliranje i destimuliranje određenih subjekata

privrede, a financiranje predstavlja odlaganje stvarnog prilagođavanja, odnosno dobijanje

na vremenu.

Pri donošenju odluke da li financirati ili prilagođavati, nositelji ekonomske politike moraju

u obzir uzeti čitav niz relevantnih faktora. Interna ekonomska situacija zemlje isključuje

određene metode prilagođavanja i upućuje na druge. Npr. visoka nezaposlenost eliminira

deflaciju kao metod prilagođavanja bilance plaćanja. Naime, prednost koja se daje punoj

uposlenosti i privrednom rastu u kompleksu ciljeva ekonomske politike često isključuje

deflaciju kao metodu prilagođavanja bilance plaćanja.

S druge strane, raspoloživost financiranja je jedna od ključnih determinanti koja utječe na

izbor financiranje/prilagođavanje ili na doziranje financiranja i prilagođavanja bilance

plaćanja. Zadovoljavajuća razina monetarnih rezervi kao primarnog izvora iz kojeg se

može financirati deficit bilance plaćanja daje nositeljima ekonomske politike vremenski

prostor za donošenje odluke o izboru najprikladnije metode prilagođavanja. Vrijeme koje

nositelji ekonomske politike dobiju zahvaljujući monetarnim rezervama snažan je

argument u prilog akumuliranja monetarnih rezervi. Ukoliko vlastite monetarne rezerve

nisu dostatne za financiranje deficita platne bilance, zemlja ima mogućnost zaduženja u

inozemstvu. No prije toga mora odgovoriti na pitanje da li racionalnije zaduživati se u

inozemstvu ili posegnuti za nekom metodom prilagođavanja bilance plaćanja. Odgovor na

to pitanje s jedne strane zavisi o uvjetima zaduženja, a s druge o stupnju hitnosti

poduzimanja korektivnih mjera, te prirode eksterne neravnoteže.

Odluku o financiranju ili prilagođavanju, kao i problem doziranja financiranja i

prilagođavanja treba donositi u odnosu na troškove koje oni izazivaju. Troškovi

financiranja neravnoteže bilance plaćanja određeni su oportunitetnim troškovima

akumuliranja monetarnih rezervi u vremenu kada je bilanca plaćanja pozitivna, te

mogućnošću njihove produktivne upotrebe s jedne strane, te uvjetima zaduženja u

inozemstvu koji uključuju visinu kamatne stope, rok otplate te uvjete koje kreditor

zahtijeva. Troškovi prilagođavanja, ovisno o metodi prilagođavanja mogu se ispoljiti u

realokaciji resursa, koja može u određenim okolnostima biti i neopravdana, promjenama u

strukturi proizvodnje i zaposlenosti, izmjenjenoj strukturi izvoznih i uvoznih robnih tokova

i sl. Komparacija troškova financiranja i troškova prilagođavanja neophodan je preduvjet u

svakoj konkretnoj situaciji za izbor optimalne metode korigiranja neravnoteže bilance

plaćanja.

Hitnost korigiranja eksterne neravnoteže je jedan od odlučujućih faktora koje treba imati

na umu prilikom izbora metode platnobilančne korekcije. Naime, metode prilagođavanja

djeluju sporije i ispoljavaju efekte tek na duži rok, dok se efekti financiranja, posebno

vlastitim monetarnim rezervama, promptno manifestiraju.52

Definiranje platnobilančnog problema i platnobilančne neravnoteže jedan je od najvažnijih

faktora od kojih treba poći prilikom odabira metode platnobilančne korekcije. Posebnu

pažnju treba posvetiti uzrocima i vrstama neravnoteže bilance plaćanja.

Privremena ili slučajna neravnoteža bilance plaćanja preferira u svakom slučaju

financiranje kao jedini adekvatan metod korigiranja bilance plaćanja. Djelovanje slučajnog

faktora nije uvijek lako identificirati, što ide u prilog financiranju, jer se financiranjem

dobiva na vremenu potrebnom za uspostavljanje pravilne dijagnoze.

Ukoliko se radi o cikličkoj neravnoteži bilance plaćanja, pogodna terapija bit će

intervencija monetarnim rezervama koje imaju funkciju amortizera vanjskih pritisaka.

Međutim financiranje bilance plaćanja u ovakvim okolnostima nije rješenje. Uz

financiranje zemlja treba provoditi ekspanzivnu politiku, te doziranu deviznu kontrolu.

Uzroci strukturalne neravnoteže nalaze se u samom privrednom razvoju zemlje i povezani

su sa dugoročnim strukturnim promjenama u ekonomiji.53 Poremećaj osnovnog odnosa

štednja – investicije glavni je uzrok koji izaziva poremećaje u ekonomiji strukturalnog

karaktera. Pogodna terapija u ovom slučaju bila bi odgovarajući priljev inozemnih

sredstava koji bi popunio razliku između štednje i investicija ili odgovarajuća financijska

politika koja bi utjecala na taj odnos. Financiranje neravnoteže bilance plaćanja

strukturalnog karaktera monerarnim rezervama bi vrlo brzo iscrpilo monetarne rezerve.

Zbog toga intervencija monetarnim rezervama nije pravo rješenje.

52 Ibidem, str. 45.53 Mrkušić, Ž., Međunarodne financije, Informator, Zagreb, 1968., str. 230

5.1.1. Financiranje bilance plaćanja

U slučaju privremene neravnoteže bilance plaćanja izazvane djelovanjem slučajnog

i neočekivanog faktora, financiranje monetarnim rezervama dominantan je metod korekcije

bilance plaćanja. U drugom slučaju, kada se radi o neravnoteži većih razmjera, monetarne

rezerve služe vlastima za dobivanje potrebnog vremena za donošenje odluke o mjerama

prilagođavanja.

Poremećaji eksterne neravnoteže manifestiraju se na deviznom tržištu u vidu disproporcije

ponude i potražnje deviza i neposredno se odražavaju na devizni tečaj nacionalne valute. U

sustavu fluktuirajućeg deviznog tečaja, devizni tečaj bi se formirao na onom nivou koji bi

doveo u ravnotežu ponudu i potražnju deviza. Međutim, u sustavu fiksnih deviznih

tečajeva, centralna banka ima obvezu održavanja deviznog tečaja nacionalne valute u

okviru dozvoljenih oscilacija kretanja tečaja oko pariteta. Pored toga, intervencija centralne

banke s ciljem održavanja stabilnog tečaja nacionalne valute ima za nacionalnu privredu i

praktične implikacije. Naime, nerezidenti su zainteresirani za stjecanje potraživanja u

nacionalnoj valuti ukoliko im je obezbjeđena ne samo mogućnost konverzije, nego i

sigurnost u domaću valutu u smislu njene cijene. Akumuliranje monetarnih rezervi je zbog

toga neophodan preduvjet i element za održavanje deviznog tečaja nacionalne valute u

granicama predviđenih limita i funkcioniranja sustava konvertibilnosti u cjelini.54 Suprotno

tome, nerealan paritet nacionalne valute i na njemu zasnovan precijenjen devizni tečaj,

vodili bi ka pogoršanju situacije u bilanci plaćanja kroz stimulaciju neopravdanog uvoza i

destimulaciju izvoza koji je do tada bio rentabilan.

Osim primarnih funkcija monetarnih rezervi kao što su financiranje deficita bilance

plaćanja i podržavanje stabilnosti deviznog tečaja nacionalne valute, one imaju i niz

funkcija sekundarnog karaktera. Tu se misli na funkciju monetarnih rezervi kao indikatora

stanja u bilanci plaćanja. Smanjivanje monetarnih rezervi jedan je od pokazatelja da je

došlo do negativne situacije u bilanci plaćanja, odnosno da su plaćanja inozemstvu veća od

primanja. Isto tako, povećanje monetarnih rezervi znak je da su devizni priljevi veći od

deviznih odljeva. Iako nije isti položaj zemlje sa deficitom platne bilance i zemlje sa

suficitom, to ne znači da zemlje sa suficitom bilance plaćanja ne moraju poduzimati

korektivne mjere. Metode prilagođavanja bilance plaćanja u slučaju povećanja monetarnih


rezervi su: izvoz kapitala, akumuliranje monetarnih rezervi ili revalvacija nacionalne

valute. Pretjerane monetarne rezerve djeluju na porast novčane mase, a tako mogu

djelovati na internu monetarnu stabilnost, jer mogu imati izazvati inflacijske učinke.

Npr. 60 – tih godina XX.st. međunarodne monetarne rezerve Švicarske su porasle za 400

mil. dolara. Porast monetarnih rezervi Švicarske odrazio se neposredno na povećanje

likvidnosti depozitnih novčanih banaka. Da bi ublažile inflatorne impulse, švicarske

monetarne vlasti su odlučile da posegnu za regulirajućim mjerama administrativnog

karaktera koje su se sastojale u sljedećem:

a) Stranci nisu mogli u švicarske banke polagati depozite po viđenju, a postojeći

depoziti bili su blokirani na tri mjeseca

b) Na depozite nerezidenata nije se plaćala kamata. Na depozite nerezidenata

kratkoročnog karaktera naplaćivala se negativna kamata od 1% godišnje 55

Unatoč poduzetim mjerama priljev inozemnog kapitala u Švicarsku se nastavio. Posljedica

pretjeranog priljeva stranih sredstava manifestirala se u porastu novčane ponude za 8% u

1960 – toj godini.

Dakle, nije samo smanjenje monetarnih rezervi kod zemalja sa deficitom bilance plaćanja

indikator poremećaja u bilanci plaćanja koji ukazuju na potrebu poduzimanja korektivnih

mjera.

Povoljna eksterna likvidnost može se odraziti i na stupanj liberalizacije ekonomskih

odnosa sa inozemstvom. Stupanj liberalizacije robnog prometa sa inozemstvom funkcija je

situacije u bilanci plaćanja, privredne strukture zemlje, a posebno strukture njenih uvoznih

i izvoznih tokova, te monetarne stabilnosti ili nestabilnosti nacionalne privrede.56 Porast

monetarnih rezervi može biti poticaj većoj liberalizaciji robnog prometa sa inozemstvom,

budući da se monetarnim rezervama može bez poteškoća financirati eventualna razlika

između uvoznih plaćanja i izvoznih primanja. Veći stupanj liberalizacije podrazumijeva i

veći uvoz, što za zemlje znači obezbjeđenje dodatnih inputa potrebnih za njihovu

industrijsku proizvodnju. U tom kontekstu možemo monetarne rezerve i na njima

zasnovanu eksternu likvidnost promatrati kao faktor privrednog rasta nacionalne privrede.

55 I.M.F – Staff Papers III/1961, str. 43456 Stojanov, D., Međunarodne finansije, Svjetlost – OOUR, Sarajevo, 1982., str.48.

Restriktivna ili ekspanzivna monetarno – kreditna politika jedan je od instrumenata kojima

se može korigirati bilanca plaćanja. Naime, restriktivna monetarno – kreditna politika ima

za cilj uravnoteženje ili prilagođavanje bilance plaćanja preko efekata smanjenja novčane

mase u zemlji na internu i eksternu kupovnu moć rezidenata. Porast kamatne stope izazvan

restriktivnom monetarno – kreditnom politikom djeluje na dva načina u pravcu

uravnoteženja bilance plaćanja. Povećanje kamatne stope, izazvane restriktivnom

monetarnom politikom, djeluje nepovoljno na uvjete zaduženja u zemlji čime se smanjuje

dinamika investicijskih ulaganja i privredna dinamika u cjelini. Pored toga, povećanje

kamatne stope u zemlji, u uvjetima visoke mobilnosti kapitala, djeluje na priljev

inozemnog kratkoročnog kapitala kompenzirajućeg karaktera. To su stavke “ispod linije“ i

djeluju u pravcu uravnoteženja bilance plaćanja.

Međutim, povoljna eksterna likvidnost može poslužiti kao supstitut za mjere monetarno –

kreditne politike restriktivnog karaktera. Eksterna likvidnost zemlje koja se zasniva

najvećim dijelom na vlastitim monetarnim rezervama, može služiti kao amortizer pritisaka

koji nastaju usljed poremećaja bilance plaćanja. Međunarodnim monetarnim rezervama

može se financirati bilanca plaćanja, što je posebno važno u slučaju privremene eksterne

neravnoteže, a da se ne poseže za restriktivnim mjerama monetarno-kreditne politike.57

Monetarne mrezerve na taj način preuzimaju funkciju prilagođavanja bilance plaćanja, ali

sada uz povoljnije uvjete privređivanja u odnosu na uvjete koji bi bili stvoreni primjenom

monetarno – kreditne politike restriktivnog karaktera.

Centralna banka monetarnim rezervama podržava stabilnost deviznog tečaja nacionalne

valute. One sprječavaju transmisiju nepovoljnih impulsa nerealnog pariteta i na njemu

zasnovanog precijenjenog deviznog tečaja nacionalne valute do kojeg bi došlo u slučaju da

centralne banke apstiniraju od djelovanja na deviznom tržištu. Održavajući stabilan tečaj

nacionalne valute centralna banka stimulativno djeluje i na ulaganja nerezidenata, iz

razloga što se prilikom ulaganja kapitala oni rukovode i sigurnošću i stabilnošću uložene

vrijednosti. U suvremenom međunarodnom monetarnom sistemu nije rijedak slučaj da je

element rizika smanjenje imovine, koji može nastati usljed oscilacija deviznog tečaja.

Zbog toga, stabilnost deviznog tečaja koji se može obezbijediti monetarnim rezervama

stimulativno djeluje na priljev inozemnog kapitala.

57 Ibidem, str. 48.

Za financiranje bilance plaćanja nacionalnoj privredi na raspolaganju stoje dva izvora

financijskih resursa: a) vlastite akumulirane monetarne rezerve, b) mogućnost zaduženja u

inozemstvu (prije svega, krediti od međunarodnog monetarnog fonda). Financiranje

eksterne neravnoteže zaduženjem u inozemstvu predstavlja određene troškove koji su

definirani uvjetima zaduženja, a to su: visina kamatne stope, rok otplate kredita i uvjeti

koje kreditor postavlja debitoru. Zadnji uvjet često je vezan sa poduzimanjem mjera

deflatornog karaktera koji trebaju djelovati u pravcu stabilnosti privrede debitora. Na ovaj

način se smanjuje ekonomska samostalnost zemlje koja se zadužuje što u biti predstavlja

cijenu koju debitor mora platiti zbog toga što ne raspolaže vlastitim financijskim

resursima.

Eksterna likvidnost zemlje neposredno djeluje i na kretanje kratkoročnog kapitala. Zemlja

sa deficitom bilance plaćanja monetarno – kreditnom politikom stimulira priljev

kratkoročnog kapitala kompezacijskog karaktera. Zemlje sa suficitom bilance plaćanja,

akumulirani suficit plasiraju u inozemstvo. Međutim, pogoršanje eksterne likvidnosti

zemlje koja ima pozitivnu bilancu plaćanja može nepovoljno djelovati na njen daljni

plasman. Međutim, smanjenje odljeva kapitala za zemlju sa suficitom u budućnosti

implicira manji devizni priljev po robnoj i nerobnoj osnovi.

5.1.1.1. Kvantitativni pristup međunarodnoj likvidnosti nacionalne privrede

Deficit bilance plaćanja može se korigirati na dva načina: a) metodama

prilagođavanja bilance plaćanja i b) financiranjem, bilo vlastitim monetarnim rezervama ili

zaduženjem u inozemstvu.

Da bi financirali bilancu plaćanja monetarnim rezervama monetarne vlasti moraju

posjedovati određeni kvantum monetarni rezervi. Međutim, akumuliranje monetarnih

rezervi implicira i određene troškove za nacionalnu privredu. Ti troškovi se odnose na

“gubitke“ prinosa koji bi se mogli ostvariti produktivnim plasmanom monetarnih rezervi.

S druge strane, akumuliranje monetarnih rezervi pruža i određene prednosti koje se mogu

karakterizirati kao “razlika gubitka“ koji bi se mogao ublažiti ili eliminirati financiranjem

bilance plaćanja. Npr. monetarne rezerve bi se mogle plasirati u kupovinu inozemnih

vrijednosnih papira na kojima bi se mogao ostvariti određeni prinos. Troškovi

akumuliranja monetarnih rezervi opravdani su ako omogućavaju zemlji, dinamički

posmatrano, povećati stopu ekonomskog rasta i investiranja u odnosu na stopu rasta i

investiranja koja bi bila moguća u uvjetima nepostojanja monetarnih rezervi i

nemogućnosti financiranja eksterne ravnoteže.58

Međutim, korisnost monetarnih rezervi ne povećava se proporcionalno povećanjem

kvantuma akumuliranih rezervi. Prije bi se moglo reći da marginalna korisnost dodane

količine monetarnih rezervi opada.59

Npr. snažan porast monetarnih rezervi, preko ekspanzije novčane mase, može imati i veći i

manji utjecaj na monetarnu stabilnost zemlje. U situaciji nezaposlenosti i privredi u kojoj

se još ne manifestiraju inflatorne tendencije, porast monetarnih rezervi može biti dodatni

stimulans privrednom razvoju. Međutim, dalja snažna ekspanzija novčane mase na bazi

porasta monetarnih rezervi može imati negativan utjecaj na stabilnost privrede.

Akumuliranje monetarnih rezervi i opadanje njigove marginalne korisnosti na jednoj

strani, te neophodno posjedovanje monetarnih rezervi i njihova korisnost na drugoj strani,

upućuju na potrebu iznalaženja optimalne razine monetarnih rezervi s gledišta nacionalne

privrede. Određivanje optimalnog nivoa monetarnih rezervi predmet je proučavanja

brojnih praktičara i teoretičara još u XIX. st. Problem predstavlja također i iznalaženje

zajedničkog nazivnika, odnosno parametra prema kojem bi se optimalni nivo monetarnih

rezervi određivao. Kroz povijest taj nazivnik se mijenjao, odnosno mišljenja su se

mijenjala. Tako je Thornton 1802. god. kao konstantu uzeo obujam domaće ponude, zatim

Triffin 1947. god. govori da potražnja za monetarnim rezervama raste porastom trgovine,

tako da je odnos monetarne rezerve/uvoz postao kritej po kom se određivao nivo

monetarnih rezervi. Taj odnos je bio standardan kriterij tokom šezdesetih godina prema

kojem se utvrđivala adekvatnost monetarnih rezervi. 1958. god. Johnson i Scitovsky su

oživjeli ponovno tradicionalni pristup određivanja adekvatnosti monetarnih rezervi po

kojemu se ona određivala prema monetarnoj ponudi. Oni ističu da rezerve trebaju biti

dovoljno velike u odnosu na monetarnu ponudu kupnju roba bez intervencija vlasti s ciljem

sprječavanja krize plaćanja koja bi mogla smanjiti društveni profit i ugroziti poslovne

odluke vezane sa maksimiziranjem profita. U drugoj polovini šezdesetih intenzivno se

58 Balog, T., Fact and Fancy in International Economic Relations, Pergamon Press, Oxford, 1973, str. 23.59 Stojanov, D., Međunarodne finansije, Svjetlost – OOUR, Sarajevo, 1982., str. 53.

razvija kantitativni pristup iznalaženja adekvatnog nivoa monetarnih rezervi primjenom

suvremenih matematičko – statističkih metoda. Pionir ove teorije R. Heller ističe kako je

oprez glavni razlog zbog kojeg centralne banke akumuliraju monetarne rezerve. Pri

izračunavanju optimalnog nivoa monetarnih rezervi Heller je uzeo u obzir tri faktora i to:

a) Troškove prilagođavanja balance plaćanja

b) Troškove akumuliranja monetarnih rezervi

c) Vjerovatnoću nastajanja deficita balance plaćanja određene veličine60

Prema Helleru optimalni nivo monetarnih rezervi je onaj nivo koji minimizira troškove

prilagođavanja bilance plaćanja, odnosno troškove financiranja bilance plaćanja.

Suprotno “optimistima“ koji pokušavaju odrediti optimalni nivo monetarnih rezervi u

odnosu na neku varijablu ili skup varijabli (monetarna ponuda, uvoz, troškovi

akumuliranja monetarnih rezervi, troškovi prilagođavanja..), “skeptici“ odbacuju svaku

mogućnost matematičkog izračunavanja adekvatnog i optimalnog nivoa monetranih

rezervi.

Machlup u svom radu “The Need For Monetary Reserves“ je napisao: “potražnja za

monetarnim rezervama slična je interesu žena za haljinama, jer jednostavno odražava želju

da ima nešto više nego prošle godine“.

5.1.2. Prilagođavanje bilance plaćanja

Kada se govori o prilagođavanju bilance plaćanja onda se misli na funkciju bilance

plaćanja kao dopunskog faktora privrednog razvoja. U skladu s tim, cilj većine zemalja, a 60 Ibidem, str. 53.

pogotovo zemalja u razvoju, nije uravnoteženje bilance plaćanja nego doziranje deficita

bilance plaćanja. O metodama prilagođavanja odnoso uravnoteženja bilance plaćanja

govori se u narednom poglavlju.

6. METODE URAVNOTEŽENJA BILANCE PLAĆANJA

Razlikujemo dvije metode uravnoteženja bilance plaćanja, a to su:

a) Automatsko uravnoteženje balance plaćanja

E - U

Sufic

it

b) Uravnoteženje balance plaćanja mjerama diskrecijske makroekonomske politike

6.1. Automatsko uravnoteženje balance plaćanja

Čim se pojavi neravnoteža u bilanci plaćanja automatski se stavljaju u pokret

određeni mehanizmi koji djeluju na njeno uravnoteženje.61 Neravnoteža u bilanci plaćanja

utječe na domaći proizvod i na cijene. Promjena domaćeg proizvoda zbog domaće

granične sklonosti uvozu utječe na promjenu uvoza. Promjene uvoza utječu na promjene

tečaja i na promjene odnosa cijena, a preko toga na veličinu izvoza i uvoza. Takvi

mehanizmi uravnoteženja koji se pojavljuju odmah pri pojavi neravnoteže bilance plaćanja

nazivaju se mehanizmi automatskog uravnoteženja bilance plaćanja.

Promjene cijena u zemlji i/ili inozemstve, te promjene domaćeg proizvoda izazvane

neravnotežom bilance plaćanja, automatski djeluju na uravnoteženje bilance plaćanja.

Razlikujemo dva mehanizma automatskog uravnoteženja bilance plaćanja: automatsko

uravnoteženje bilance plaćanja promjenom cijena i automatsko uravnoteženje bilance

plaćanja promjenom domaćeg proizvoda.

6.1.2. Automatsko uravnoteženje bilance plaćanja promjenom cijena

Promjene u bilanci plaćanja utječu na promjene cijena u zemlji, čime automatski

dolazi do promjene odnosa cijena u zemlji i inozemstvu, te promjene tijekova u

međunarodnoj razmjeni.

Mehanizam automatskog uravnoteženja bilance plaćanja promjenama cijena djeluje

različito u sustavu fiksnih tečajeva i u sustavu fluktuirajućih tečajeva. Mi ćemo razmotriti

djelovanje ovog mehanizma u ekstremnim slučajevima tih sustava.

U slučaju fiksnih tečajeva, suficit bilance plaćanja uvjetuje povećanje uvoza zlata, a

time i povećanje novčane mase u zemlji. Porastom novčane mase dolazi do povećanja

cijena, jer je ∆p/p = ∆M/M, prema kvantitativnoj novčanoj teoriji. Porast cijena u zemlji

destimulira izvoz, a stimulira uvoz sve dok se ne uspostavi ravnoteža u bilanci plaćanja.


Defi

cit

0Indeks cijena

A

B

C

Slika 9. Mehanizam automatskog uravnoteženja bilance plaćanja u sustavu fiksnih

deviznih tečajeva62

Suficit u bilanci plaćanja u točki A uvjetuje povećanje uvoza zlata i porast novčane

mase u zemlji. To utječe na porast cijena koji utječe na povećanje uvoza i smanjenje

izvoza. Sustav teži točki B, točki ravnoteže bilance plaćanja, ali uz veći indeks cijena.

Ako zemlja ima deficit u bilanci plaćanja prikazan točkom C, doći će do izvoza zlata,

smanjenja novčane mase i smanjenja cijena u zemlji, što stimulira izvoz, a destimulira

uvoz, i opet dolazi do ravnoteže u točki B.

U slučaju kada zemlja ima suficit u bilanci plaćanja, uz povećanje novčane mase i

porasta cijena roba i usluga, doći će do smanjenja kamatnjaka. Povećanje cijena roba i

usluga u zemlji destimulira izvoz, a stimulira uvoz roba i usluga, te iz iz tog razloga dolazi

do pogoršanja bilance robom i uslugama. Smanjenje kamatnjaka utječe na izvoz kapitala

što utječe na pogoršanje bilance kapitalnih transakcija. Na taj način promjene u bilanci

vanjske trgovine i promjene u bilanci kapitalnih transakcija utječu na uspostavljanje

ravnoteže u bilanci plaćanja.

U slučaju deficita imamo obratnu situaciju.

U sustavu fluktuirajućih tečajeva deficit u bilanci plaćanja neke zemlje automatski

se korigira deprecijacijom njezine valute. Isto tako se suficit u bilanci plaćanja automatski

korigira aprecijacijom valute.63 Nužni uvjet koji se mora zadovoljiti za automatska

uravnoteženja bilance plaćanja putem aprecijacije i deprecijacije jest stabilno tržište

62Ibidem, str. 305.63 Ibidem, str. 305.

T

Q0

T0

T1

T2

S1 S2 D1D2

E

E1

F G

H

deviza, a dovoljan uvjet je relativna elastičnost funkcija ponude i potražnje za vanjskim

devizama. Devizno tržište je stabilno ako je zbroj koeficijenata domaće potražnje za

uvozom i domaće ponude izvoza po apsolutnoj vrijednostui veći od jedinice (Marshall –

Lernerov uvjet). Devizno tržište je nestabilno ukoliko je krivulja ponude deviza opadajuća

funkcija tečaja i ako je elastičnija od krivulje potražnje za devizama.

Slika 10. Mehanizam automatskog uravnoteženja bilance plaćanja zemlje A64

Neka je D1 funkcija potražnje za devizom zemlje B u zemlji A, a S1 funkcija ponude deviza

zemlje B u zemlji A, tada je ravnotežni tečaj T0. Ako je tečaj T1, zemlja A ima deficit u

bilanci plaćanja izražen u valuti zemlje B u iznosu FG. Taj deficit se može eliminirati

deprecijacijom valute zemlje A od T1 na T0.

Da su funkcije potražnje i ponude valute zemlje B neelastičnije kao što su funkcije D 2 i S2

na slici, eliminiranje deficita FG u bilanci plaćanja zahtijevalo bi znatno veću deprecijaciju

valute zemlje A. S obzirom na poskupljenje uvoznih proizvoda svih vrsta za iznos

deprecijacije, povećava se i uvozna komponenta troškova intermedijarnih proizvoda u

privredi zemlje A što može utjecati na porast inflacije, može destimulirati izvoz, a

stimulirati uvoz u zemlji A. Time se pozitivni učinci deprecijacije smanjuju ili potpuno

eliminiraju.


Neka je funkcija ponude deviza zemlje B u zemlji A nepromijenjena tj. S1, a krivulja

potražnje D2, a ne D1. Eliminiranje istog deficita FG zahtijeva veću deprecijaciju valute

zemlje A da bi se postigla ravnoteža bilance plaćanja zemlje A u točki H. Isto tako da je

funkcija ponude bila S2, a ne S1, i funkcija potražnje ostala nepromjenjena tj. D1,

uravnoteženje bilance plaćanja bi se postiglo pri višem tečaju od T0. Općenito vrijedi:

- što je neelastičnija krivulja potražnje za valutom zemlje B, uz istu funkcije njene

ponude, deprecijacija valute zemlje A treba biti veća da bi se eliminirala

neravnoteža u zemlji A.

- što je neelastičnija krivulja ponude valute zemlje B, uz istu funkciju njene

potražnje, deprecijacija valute zemlje A treba biti veća da bi se eliminirala

neravnoteža u zemlji A.

6.1.3. Automatsko uravnoteženje bilance plaćanja promjenom domaćeg

proizvoda

Promjena stanja u bilanci plaćanja utječe ne samo na promjene novčane mase u

zemlji, nego i na promjene domaćeg proizvoda procesom multiplikatora. Promjene

domaćeg proizvoda sa svoje strane putem granične sklonosti uvozu utječu na promjene

uvoza, a time i na promjene u bilanci plaćanja.65

Neka je funkcija uvoza:

U = U0 + mY

gdje je U0 autonomni uvoz (dio uvoza koji je neovisan o domaćem proizvodu), a m

granična sklonost uvozu (porast uvoza uvjetovan jediničnim porastom domaćeg

proizvoda). Ako pretpostavimo da je E izvoz autonoman, ravnotežu u bilanci vanjske

trgovine možemo prikazati slikom:


E,U

Slika 11.66

Pri domaćem proizvodu Y, izvoz je jednak uvozu i bilanca vanjske trgovine je u ravnoteži.

Ako pretpostavimo ravnotežu u bilanci tekućih transakcija i bilanci kapitalnih transakcija,

onda je je i bilanca plaćanja u ravnoteži. Uz niži domaći proizvod Y1 imamo suficit u

bilanci plaćanja od AB.

Ako domaći proizvod poraste na Y2, porast će i uvoz na Y2D, što će uz nepromijenjen

izvoz rezultirati deficitom u bilanci plaćanja od CD.

Funkciju bilance vanjske trgovine kao funkciju domaćeg proizvoda možemo dobiti ukoliko

oduzmemo uvoz od izvoza.


E

U0

A

B

C

D

Y1 Y2 Y Y

E - U

E - U0

0

+

Y1 Y YY2

A

B

C

E

Slika 12. Funkcija bilance vanjske trgovine kao funkcija domaćeg dohotka67

Uz pretpostavke o ravnoteži bilance tekućih transfera i kapitalnih transakcija, bilanca

plaćanja će se poboljšati ukoliko se smanji domaći proizvod, i obratno. Kad je domaći

proizvod Y1 imamo suficit u bilanci plaćanja od AB, a kad je domaći proizvod Y 2 imamo

deficit u bilanci plaćanja od CD.

Slika 13. Pomaci krivulje vanjskotrgovinske bilance na promjene domaćeg

proizvoda68

Ukoliko se izvoz poveća, krivulja vanjskotrgovinske bilance će se pomaknuti u desno, pa

će se ravnoteža ostvariti pri većem domaćem proizvodu Y1. Obratno, ako dođe do

povećanja uvoza, a izvoz ostane na jednakoj razini, krivulja vanjskotrgovinske bilance ce

se pomaknuti u lijevo, a ravnoteža će se ostvariti pri nižem domaćem proizvodu Y2.

67 Ibidem, str.. 308.68 Ibidem, str. 308.

E – U = f(Y)

- D

E - U

Sufic

itD

efici

t

0

A

BY Y1Y2 Y

E – US - I

Poveća li se autonomni izvoz sa E na E1, ravnoteža u bilanci plaćanja ostvarit će se pri

većem domaćem proizvodu Y1. Naime, u situaciji nepotpune zaposlenosti porast izvoza

utjecat će na multiplikativni porast domaćeg proizvoda:69

s = granična sklonost štednji

m = granična sklonost uvozu

∆E = E1 – E = porast izvoza

Ako bi domaći proizvod ostao nepromijenjen, porast izvoza rezultirao bi

stvaranjem suficita od YA. I obratno, povećanje uvoza rezultiralo bi stvaranjem deficita

bilanci plaćanja od YB.

Ravnoteža u privredi se ostvaruje pri jednakosti agregatne ponude i agregane potražnje:

Y + U = C + G + I + E

Lijeva strana predstavlja agregatnu ponudu finalnih proizvoda u zemlji, a desna agregatnu

potražnju. Ovaj uvjet ravnoteže možemo pisati i kao:

{ Y – (C + G)} – I = E – U

Izraz u uglatoj zagradi možemo pisati kao domaća štednja S, pa imamo jednakost:

S – I = E – U

Iz ovog izraza možemo vidjeti da eksterna neravnoteža ( E ≠U ) narušava i unutarnju

ravnotežu ( S ≠ I )


s + m1 ∆E∆Y =

YY Y2

Y1

A

0

Slika 14. Mehanizam automatskog uravnoteženja bilance plaćanja promjenom

domaćeg proizvoda70

Unutarnja i vanjska ravnoteža ostvaruju se pri domaćem proizvodu Y. Ako dođe do

povećanja izvoza sa E na E1, nova ravnoteža će se uspostaviti u točki A, pri većem

domaćem proizvodu Y1 i stvaranju suficita u vanjskotrgovinskoj bilanci od Y1A. To znači

da, ako se izvoz poveća ili uvoz smanji, krivulja E – U se paralelno pomijera u desno, što

rezultira stvaranjem suficita u bilanci plaćanja i povećanja domaćeg proizvoda. Povećanje

domaćeg proizvoda zbog konstantne granične sklonosti uvozu utječe na povećanje uvoza, a

time i na pogoršanje bilance plaćanja i smanjenje suficita bilance plaćanja.

Da je umjesto povećanja izvoza došlo do smanjenja izvoza ili povećanja uvoza, krivulja

vanjskotrgovinske bilance bi se paralelno pomjerila u lijevo, došlo bi do smanjenja

domaćeg proizvoda. To smanjenje bi utjecalo na smanjenje uvoza, a time i na smanjenje

deficita bilance plaćanja.

6.1.4. Problemi automatskog uravnoteženja bilance plaćanja

Mehanizam automatskog uravnoteženja bilance plaćanja ima svoje negativne

strane. U uvjetima deficita bilance plaćanja i fiksnih deviznih tečajeva montarne vlasti su u

svrhu financiranja ekonomske neravnoteže bilance plaćanja morale smanjiti količinu


monetarnih rezervi i/ili zadužiti se na kratkoročnom međunarodnom tržištu kapitala.71

Smanjenjem montarnih rezervi smanjuje se multiplicirano novačna masa. Za posljedicu

smanjenja novčane mase imamo povećanje kamatnjaka, a time i smanjenja svih oblika

potrošnje, prije svega investicija.

Smanjenje investicija utječe na multiplikativno smanjenje domaćeg proizvoda i povećanje

nezaposlenosti. Međutim, povećanje nezaposlenosti stvara ne samo ekonomske, nego i

socialne i političke probleme koje vlada ne može tolerirati. Da bi izbjegla takve probleme,

vlada radije prekida proces automatskog uravnoteženja bilance plaćanja i poduzima mjere

ekonomske politike radi postizanja ravnoteže u bilanci plaćanja.72

U uvjetima suficita bilance plaćanja i fiksnih deviznih tečajeva monetarne vlasti otkupljuju

višak deviza kako bi smanjile suficit, kreiraju tako primarni novac koji se kroz proces

depozitno-kreditne multiplikacije dodatno umnoži i izaziva inflaciju.

U uvjetima deficita bilance plaćanja i sustava fluktuirajućih deviznih tečajeva deprecijacija

nacionalne valute također pogoršava uvjete razmjene, dovodi do destabilizirajućih

špekulacija, bijega kapitala itd.73

U uvjetima suficita bilance plaćanja i sustava fluktuirajućih deviznih tečajeva, aprecijacija

nacionalne valute unosi nestabilnost u vanjskotrgovinske i kapitalne tijekove.

Sve vlade svijeta poduzimaju mjere ekonomske politike kako bi savladale neravnotežu

bilance plaćanja i istodobno zadržale prihvatljiviju razinu zaposlenosti i stabilne cijene uz

odgovarajuću stopu rasta.

6.2. Uravnoteženje bilance plaćanja mjerama diskrecijske

makroekonomske politike

Dugotrajnost procesa automatskog uravnoteženja bilance plaćanja imalo je za

posljedicu stručne i znanstvene ekonomske javnosti o potrebi vođenja aktivne ekonomske

71 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 302.72 Babić, M., Međunarodna ekonomija, Mate d.o.o., Zagreb, 2000., str. 312.73 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 302.

politike. Ekonomska politika raspolaže različitim instrumentima kojima može utjecati na

uravnoteženje bilance plaćanja, a to su: monetarna politika, fiskalna politika i promjene

deviznog tečaja.

6.2.2. Monetarna i fiskalna politika

6.2.2.1. Monetarna politika

Monetarna politika je dio makroekonomske politike koju provodi centralna banka,

kojom se regulira ponuda novca, kamatne stope i uvjeti davanja kredita, devizne pričuve i

devizni tečaj, s ciljem postizanja općih makroekonomskih ciljeva.

Ako se usporava novčana cirkulacija, bilo zbog količine novca ili opadanje brzine

optjecaja postojeće količine novca, dolazi do opadanja potražnje, zalihe rastu, proizvodnja

opada, nezaposlenost raste, a ravnoteža se može uspostaviti jedino porastom dohotka, a

time i potražnje.74 Dakle deflacija uzrokuje depresiju, a inflacija prosperitet. Suvremeno

shvaćanje je da se promjena količine novca i novčane cirkulacije smatraju uvjetom koji

mora postojati da bi se ostvario određeni gospodarski rast.

Postoji i gledanje koje zagovara čvrstu stabilnost novca. Po tom gledanju stabilan novac je

uvjet gospodarske stabilnosti, jer novac kao mjerilo cijena ne smije biti izloženo jakim

kolebanjima.

Ciljevi monetarne politike su: puna zaposlenost, stabilnost cijena, privredni rast i ravnoteža

u ekonomskim odnosima s inozemstvom (ravnoteža bilance plaćanja). Često se pred

monetarnu politiku postavljaju uporedo dva zadatka: stabilnost i razvoj. Međutim, praksa

pokazuje da se ta dva cilja teško mogu ostvariti uporedo. Ako se obuzda recesija, ne

obuzda se inflacija. Ili, ako se obuzda inflacija, ne ostvaruje se dovoljan razvoj.

Ciljevi monetarne politike mogu biti : krajnji, intermedijarni i operativni ciljevi. Krajnji cilj

monetarne politike većine centralnih banaka je stabilnost cijena. Intermedijarni ciljevi

mogu biti monetarni agregati, tržišne kamatne stope ili druge varijable prema izboru

centralne banke. Kao operativni cilj na koji djeluju instrumenti monetarne politike mogu se

koristiti viškovi likvidnosti banaka, ukupni primarni novac ili kratkoročne kamatne stope

na međubankovnom tržištu. Instrumentima monetarne politike centralna banka izravno

74 Crkvenac, M., Ekonomska politika, Informator, Zagreb, 1997., str. 120.

djeluje na ostvarivanje operativnih ciljeva te indirektno na ostvarivanje intermedijarnih

ciljeva.

Kako bi ostvarila svoje ciljeve monetarnoj politici na raspolaganju stoje različiti

instrumenti. Instrumenti monetarne politike služe središnjoj banci za reguliranje količine

novca u optjecaju, odnosno ona se njima koristi da bi uskladila količinu novca u optjecaju

s kretanjima i zahtjevima realne ekonomije.75 Instrumenti monetarne politike su:

a) Eskontna stopa

b) Obveza držanja pričuva

c) Operacije na otvorenom tržištu

Svaka promjena novčane mase donosi neku promjenu u privredi. Tako npr. velika količina

novca u opticaju može dovesti do pritisaka novca na ograničenu količinu roba, pa može

doći do inflatornih poremećaja u gospodarstvu. Obratno, nedovoljna količina novca u

opticaju dovodi do teškoća u realizaciji i do depresije i njoj sličnih pojava, koje se često

odražavaju u opadanju stope gospodarskog rasta.

Centralna banka koristi eskontnu stopu kao jedan od intrumenata monetarne politike za

reguliranje količine novca u opticaju. Pri tome eskontna stopa je kamatna stopa po kojoj

centralna banka prima od poslovnih banaka na eskont robne mjenice ili druge vrijednosne

papire.

Stopa obvezne rezerve također je jedan od načina reguliranja novca u opticaju.

Određivanjem visine obvezne rezerve emisiona banka ograničava poslovnim bankama da

slobodno raspolažu dijelom svojih sredstava.76 Poslovne banke stopu obvezne rezerve

moraju izdvojiti na poseban račun, a za taj iznos se smanjuje njihov kreditni potencijal.

Time se smanjuje kličina novca u optjecaju. Svakim povećanjem stope obvezne rezerve

smanjuje se količina novca u optjecaju.

Operacije na otvorenom tržištu provodi centralna banka kupovinom i prodajom

vrijednosnih papira na financijskom tržištu. Uglavnom se radi o kupovini i prodaji

državnih vrijednosnih papira i to od centralne banke u svrhu upravljanja gospodarskom

75 Lovrinović, I., Šokman, A., Perišin, I., Monetarna politika, Fakultet ekonomije i turizma. “dr. Mijo Mirković“, Pula, 2001., str. 76 Crkvenac, M., Ekonomska politika, Informator, Zagreb, 1997., str. 122.

snagom. Kupovina i prodaja vrijednosnih papira od strane drugih subjekata u svrhu

mjenjanja imovine ne smatra se operacijama na otvorenom tržištu.

Monetarna politika, u osnovnoj orijentaciji, može biti ekspanzivna i restiktivna.

Ekspanzivna monetarna politika se provodi kod pada zaposlenosti i proizvodnje. Želi se

ekspanzijom novca i kredita dovesti do oživljavanja investicija, potrošnje i gospodarstva.

Restriktivna monetarna politika upotrebljava se samo u situaciji pune zaposlenosti i

opasnosti da daljnji porast potražnje izazove inflaciju.77

6.2.2.2. Fiskalna politika

Fiskalna politika je usmjerena na korištenje instrumenata javnih prihoda i rashoda ,

kao instrumenata financiranja općih i zajedničkih potreba, kojima se ostvaruju širi ciljevi

ekonomske politike.78

Fiskalnu politiku možemo definirati kao svjesnu promjenu državnih prihoda i

rashoda kojima je svrha ostvarivanje makroekonomskih ciljeva ekonomske politike: puna

uposlenost, stabilne cijene, zadovoljavajuća stopa gospodarskog rasta i ravnoteža bilance

plaćanja.

Osnovne funkcije fiskalne politike su :

a) Aplikativna, kojom se pod sredstvom državnog proračuna izdvajaju sredstva za

javne potrebe

b) Preraspodjela dohotka I bogatstva kojom se omogućuje pravednija raspodjela, u

granicama koje su u društvu prihvatljive

c) Stabilizacijska funkcija kao sredstvo za održavanje visoke stope zaposlenosti,

stabilnosti cijena, odgovarajućeg stupnja privrednog razvoja i ravnoteže bilance

plaćanja

d) Strukturna funkcija

Fiskalna politika podrazumijeva politiku oporezivanja na jednoj strani te politiku državnih

izdataka na drugoj strani. Fiskalna politika podrazumijeva upravljanje javnim prihodima i

javnim rashodima državnog proračuna s ciljem postizanja određenih ekonomskih,

77 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 189.78 Crkvenac, M., Ekonomska politika, Informator, Zagreb, 1997., str. 135.

socijalnih i političkih ciljeva. Javni prihodi su svi prihodi koje država prima za podmirenje

troškova koji imaju opći karakter, odnosno za pokriće javnih rashoda. Javni rashodi imaju

za cilj zadovoljavanje javnih potreba i njihova je veličina ograničena mogućnošću

prikupljanja poreza od poreznih obveznika. Veličina poreznih prihoda ovisi prvenstveno o

visini poreznih stopa.79 Javni prihodi i javni rashodi trebaju biti u ravnoteži. U situaciji

kada su javni prihodi veći od javnih rashoda imamo proračunski suficit, a kada su javni

rashodi veći od javnih prihoda imamo proračunski deficit. Proračunski suficit ima

deflacijski učinak, a proračunski deficit ima inflacijski učinak.

S obzirom na ciljeve koji se žele postići razlikujemo: ekspanzivnu i restriktivnu fiskalnu

politiku.

Restriktivna fiskalna politika provodi se tako da se smanje transferna davanja, da se

smanje nabave države i naknade za učinjene usluge, da se poveća porezno opterećenje,

odnosno opterećenje u plaćanju drugih dadžbina. Navedenim mjerama se žele u vrijeme

inflacije smanjiti javni prihodi i javni rashodi. U vrijeme depresije provodi se ekspanzivna

fiskalna politika kako bi se smanjenjem poreza i povećanjem javnih rashoda povećala

gospodarska aktivnost u zemlji.

6.2.3. Devizno – tečajna politika u prevladavanju neravnoteže bilance

plaćanja

Promjena deviznog tečaja (devalvacija ili revalvacija) je mjera diskrecijske

monetarne politike kojom se može na najjednostavniji i najbrži način djelovati na promjene


relativnih cijena, a onda i na sve tijekove međunarodne razmjene. Kakvi će biti efekti

promjene deviznog tečaja na tijekove međunarodne razmjene ovisi o mnogo faktora

(stupnju otvorenosti, veličini valutne supstitucije, elastičnosti ponude izvoza i potražje za

uvozom, raznim ograničenjima slobodnom kretanju roba, usluga, rada i kapitala itd.).80

Npr. u slučaju deficita bilance plaćanja smanjenjem vrijednosti domaće valute u odnosu

na stranu - deprecijacijom, povećat će se cijene uvoznih dobara izražene u domaćoj valuti,

a smanjit će se cijene izvoznih dobara izražene u stranoj valuti. Nakon toga, bi moralo

uslijediti smanjenje potražnje za uvoznim dobrima i povećanje potražnje za domaćim

izvozom. U slučaju suficita bilance plaćanja povećanje vrijednosti domaće valute –

aprecijacija, imalo bi za posljedicu smanjenje domaćih cijena uvoza i povećanje stranih

cijena izvoza. Promjena potražnje koja bi nastala kao rezultat promjene tih cijena

uravnotežila bi u konačnici bilancu plaćanja.

Međutim, promjena deviznog tečaja ne vodi nužno uravnoteženju bilance plaćanja. Trebaju

se u obzir uzeti i drugi čimbenici. Tako, potražnja za uvozom i izvozom nije samo funkcija

cijene, odnosno ona može biti cjenovno neelastična, pa promjena deviznog tečaja može

voditi ka još većoj neravnoteži bilance plaćanja. Potrebno je razmotriti stanje cjelokupnog

gospodarstva, kvantificirati hoće li troškovi devalvacije nadmašiti njene troškove.

Za detaljniju analizu utjecaja deprecijacije na uravnoteženje bilance roba,

odnosno bilance plaćanja, u ekonomskoj teoriji razvila su se tri pristupa:

a) Klasični pristup

b) Keynesijanski pristup

c) Monetarni pristup

6.2.3.1. Klasični pristup uravnoteženju bilance plaćanja

Klasični pristup, ili pristup elastičnosti, govori o utjecaju devalvacije na promjene

relativnih cijena uvoznih i izvoznih dobara, te o njihovom posrednom utjecaju na promjene

tijekova uvoza i izvoza. Devalvacija nacionalne valute ima iste efekte kao linearno


+

Bila

nca

vanj

ske

trgo

vine

postotno povećanje carina na uvoz svih vrsta proizvoda i usluga i kao linearno postotno

povećanje subvencija za izvoz svih vrsta proizvoda i usluga za iznos devalvacije.81

Devalvacija nacionalne valute utječe na promjene odnosa cijena u zemlji i

inozemstvu, a promjene odnosa cijena utjecat će na promjene potražnje (domaće za

uvoznim dobrima i inozemne za domaćim – izvoznim dobrima). Promjene potražnje za

uvozom i izvozom utjecat će na vanjskotrgovinsku bilanceu i na bilanceu plaćanja, uz

nepromijenjenu bilancu kapitalnih transakcija. Prema klasičnom pristupu devalvacija će

imati veći učinak na saldo vanjskotrgovinske bilance ako je cjenovna elastičnost potražnje

(domaće i inozemne) za dobrima veća. Točnije, devalvacija nacionalne valute vodit će

prevladavanju neravnoteže bilance plaćanja ukoliko je zadovoljen Marshall – Lernerov

teorem koji glasi: “Ako je zbroj elastičnosti potražnje za izvozom zemlje A i njene

potražnje za uvozom veći od 1, devalvacija će poboljšati bilancu plaćanja zemlje A“. Ako

je zadovoljen Marshall – Lernerov teorem, devalvacija će osigurati da postotno povećanje

izvoza bude veće od postotnog povećanja uvoza. Međutim, to ne znači da će doći do

prevladavanja neravnoteže bilance plaćanja. Naime, ukoliko je uvoz vrlo velik u odnosu na

izvoz, apsolutno povećanje uvoza može biti veće od apsolutnog povećanja izvoza iako je

postotno povećanje izvoza veće od postotnog povećanja uvoza. To znači da će devalvacija

nacionalne valute uz ispunjen Marshall – Lernerov uvjet voditi ravnoteži bilance plaćanja

samo ako razlike uvoza i izvoza nisu velike. Ukoliko zbroj cjenovne elastičnosti nije puno

veći od 1, bit će potrebna veća devalvacija da bi se prevladala neravnoteža bilance

plaćanja. Što je veća cjenovna elastičnost potražnje, biti će potrebna manja devalvacija za

prevladavanje deficita, i obratno.

Ipak, uz zadovoljavanje svih uvjeta, pozitivni učinci devalvacije pokazuju se nakon

određenog vremenskog perioda. Procjenjuje se da je od devalvacije do promjene fizičkih

količina uvoza potrebno oko 18 mjeseci. To se objašnjava pomoću “J“ krivulje:


Vrijeme nakon devalvacije

-

0

Slika 15. J krivulja82

J – krivulja pokazuje kako se mijenja saldo bilance vanjske trgovine u vremenu nakon

devalvacije nacionalne valute.83 Devalvacija u kratkom roku dovodi do pogoršanja bilance

plaćanja, a razlog tome su ranije sklopljeni srednjoročni i dugoročni ugovori u inozemnoj

valuti, prilagođavanje proizvodnje na novonastale uvjete i dr. U dugom roku dolazi do

povećanja izvoza i smanjenja uvoza, odnosno do prevladavanja neravnoteže bilance

plaćanja. Iz tih razloga grafičko kretanje krivulje bilance plaćanja ima oblik slova J.

6.2.3.2. Keynesijanski pristup uravnoteženju bilance plaćanja

Klasični pristup analizira utjecaj devalvacije na promjene relativnih cijena uvoza i

izvoza, te njihov utjecaj na promjenu količine uvoza i izvoza. Međutim, promjene količine

uvoza i izvoza utječu i na domaći dohodak, što znači da devalvacija posredno utječe na

domaći dohodak. Povećanje narodnog dohotka, kao jedne od najvažnijih odrednica uvoza,

uz određenu graničnu sklonost uvozu, posredno će utjecati na porast količine uvoza i

korigirati, umanjiti početni učinak devalvacije na bilancu vanjske trgovine.84 Iz tog razloga

je Keynesijanski prisup širi, a time i bolji od klasičnog jer analizira posredan utjecaj

promjene narodnog dohotka na bilancu vanjske trgovine. Ovisno o sumi ovih dvaju efekata

stanje se u bilanci vanjske trgovine može poboljšati ili pogoršati.

Pođimo od jednadžbe narodnog dohotka u modelu otvorenog gospodarstva:

82 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 315.83 Ibidem, str. 315.84 Ibidem, str. 316.

Y = C + I + G + E – M

Desna strana jednadžbe sastoji se od komponenti domaće potrošnje (C + I + G) i

vanjskotrgovinske bilance, tj. neto izvoza (X = E – M).

Prema tome neto izvoz iz prethodne jednadžbe jednak je:

X = Y - (C + I + G)

Prema Keynesijanskom pristupu može se zaključiti kako će devalvacijaimati pozitivan

učinak na smanjenje deficita vanjske trgovine (povećanje neto izvoza X) ako dođe do

relativnog smanjenja komponente domaće potrošnje (C + I + G) u odnosu na narodni

dohodak Y. To se može ostvariti:

a) Povećanjem narodnog dohotka Y uz nepromijenjenu domaću potrošnju (C + I + G)

b) Smanjenjem domaće potrošnje (C + I + G) uz nepromijenjeni narodni dohodak uz

nepromjenjeni narodni dohodak Y

c) Veći povećanjem narodnog dohotka Y od povećanja domaće potrošnje (C + I +

G)85

Devalvacija može poboljšati bilancu plaćanja opcijama a) i c) samo ako se gospodarstvo

nalazi u situaciji nepotpune uposlenosti. Ukoliko se gospodarstvo nalazi u situaciji pune

uposlenosti, deficit vanjske trgovine može se popraviti jedino smanjenjem neke

komponente domaće potrošnje.

6.2.3.3. Monetarni pristup uravnoteženju bilance plaćanja

Monetarni pristup bilanci plaćanja bavi se utjecajem bilance plaćanja na narodnu

privredu putem njezina utjecaja na novčanu ponudu.86 Za razliku od monetarnog pristupa,

klasični i keynesijanski pristupi su zanemarivali utjecaj devalvacije na kapitalne tijekove

bilance plaćanja, te uopće nisu analizirali utjecaj neravnoteže bilance plaćanja na ponudu

novca u zemlji. Monetarni pristup analizira utjecaj devalvacije na ravnotežu bilance

plaćanja kroz utjecaj neravnoteže bilance plaćanja na novčanu ponudu, te kapitalne

85 Ibidem, str. 316.86 Babić, M., Međunarodna ekonomija, Mate d.o.o., Zagreb, 2000., str. 362.

transakcije. Neravnoteža bilance plaćanja ima utjecaj na veličinu novčane mase samo ako

devizni tečaj nije u potpunosti fleksibilan.

U uvjetima nepotpuno fleksibilnih deviznih tečajeva deficit bilance plaćanja utječe

na smanjenje ponude novca u zemlji, jer se taj deficit financira kroz smanjenje deviznih

rezervi koje središnja banka zamjenjuje za domaću valutu.87 Smanjenje deviznih rezervi

multiplicirano će djelovati na smanjenje ponude novca kroz bankarski sustav. Ukoliko

središnja banka ne provede sterilizirajuću politiku88 smanjenje ponude novca utjecat će na

rast realnih kamatnih stopa. Rast kamatnih stopa destimulira domaće investicije što

multiplicirano smanjuje narodni dohodak. Smanjenje narodnog dohotka smanjuje uvoz što

smanjuje deficit bilance plaćanja. Smanjenje novčane ponude i smanjenje dohotka dovodi

do deflacije što još više smanjuje deficit bilance plaćanja.

Suprotno se događa u situaciji suficita bilance plaćanja. Suficit bilance plaćanja kroz

povećanje deviznih rezervi koje središnja banka otkupljuje i time kreira primarni novac

koji se potom kroz proces depozitno – kreditne multiplikacije pretvara u znatno veći iznos

depozitnog novca – novčanu masu, može prouzrokovati višak ponude novca nad

potražnjom tj. inflaciju u zemlji, pod uvjetom da središnja banka ne provodi politiku

sterilizacije.89 Inflacija destimulira izvoz, a stimulira uvoz te tako smanjuje suficit vanjske

trgovine što multiplicirano smanjuje narodni dohodak. Uz to, inflacija utječe na pad realnih

kamatnih stopa što uvjetuje odljev kapitala iz zemlje i smanjenje suficita, odnosno

uravnoteženje bilance plaćanja.

Dakle, monetaristički pristup analizi uspjeha promjene deviznog tečaja analizira promjenu

deviznog tečaja na kupovnu moć i s tim u vezi veličinu potrošnje na realnom i na

financijskom tržištu.

6.2.4. Monetarna i fiskalna politika u prevladavanju neravnoteže bilance

plaćanja

87 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 318.88 politika sterilizacije ili sterilizirajuća intervencija monetarnih vlasti podrazumijeva intervenciju monetarnih vlasti na financijskom tržištu radi neutraliziranja porasta ili smanjenja monetarnih rezervi na monetarnu bazu, odnosno novčanu masu89 Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH- EAST, 2008., str. 318.

Primjena i efikasnost diskrecijskih mjera monetarne i fiskalne politike u

prevladavanju neravnoteže bilance plaćanja ovisi o primjenjenom sustavu deviznih

tečajeva.90

Monetarna i fiskalna politika predstavljaju instrumente makroekonomske politike

kojima nositelji ekonomske politike mogu utjecati na ekonomsku aktivnost u zemlji. Iako

su ciljevi obje politike isti (puna zaposlenost, stabilne cijene, gospodarski rast i ravnoteža

bilance plaćanja), načini njihova ostvarenja se razlikuju. Iz tog razloga najbolje rješenje je

koordinirana primjena tih politika u skladu s danim uvjetima, odnosno devizno – tečajnim

sustavom. Kako bi dobili optimalne efekte koordinirane primjene ekonomskih politika

nužno je sagledati kakve uvjete stvaraju fluktuirajući devizno – tečajni aranžmani i fiksni

devizno tečajni aranžmani za postizanje utvrđenih ciljeva primjenom monetarne i fiskalne

politike.

6.2.4.1. Efekti primjene mjera monetarne politike na eksternu ravnotežu

Sagledajmo kakve efekte stvara monetarna politika u uvjetima fluktuirajućih

deviznih tečajeva.

Ukoliko uz visoku mobilnost kapitala u međunarodnim relacijama jedna zemlja, za

koju se pretpostavlja da je otvorena, instrumentima monetarne politike poveća monetarnu

bazu, to će se kroz bankovni sustav odraziti na multiplicirano povećanje depozitnog novca,

odnosno novčane mase, usljed čega se snižava kamatna stopa, što bi trebalo biti stimulans

za porast investiranja, potrošnje i rast agregatne tražnje.

MR ↗→ MI ↗→ i ↘→ I,C ↗→ GDP ↗

Niska kamatna stopa uzrokovana velikom mobilnosti kapitala vodi ka odljevu

akumulacija izvan zemlje u potrazi za većim kamatnim stopama, što vodi bilancu plaćanja

u deficit. U ovoj se točki razlikuju efekti monetarne politike u ekstremnim devizno –

tečajnim sustavima. Naime, u uvjetima stabilnih tečajeva centralna banka bi intervencijama

iz devizih rezervi spriječila pad vrijednosti nacionalne valute te time smanjujući svoju

monetarnu bazu poništila prvobitni efekt ekspanzivne monetarne politike. U uvjetima

fluktuirajućih deviznih tečajeva umjesto intervencije na deviznom tržištu dolazi do


mijenjanja deviznog tečaja čime se korigira deficit bilance plaćanja i ostvaruju željeni

efekti ekspanzivne monetarne politike. Može se zaključiti da je monetarna politika

efikasnija u sustavu fluktuirajućih deviznih tečajeva i uvjetima slobodnog kretanja

kapitala, iako se efekti mijenjanju primjenom mješovitih devizno – tečajnih aranžmana ili

stupe u djelovanje različiti korektivni faktori. Prednost fluktuirajućih deviznih tečajeva je

veća autonomija (prije svega monetarne politike) u postizanju unutarnjih gospodarskih

ciljeva, jer se bilanca plaćanja promjenom deviznog tečaja održava u ravnoteži i nema

potrebe za intervencijama iz monetarnih rezervi čijom se primjenom utječe na inflatorne

procese.

Zbog činjenice da se u svijetu većinom primjenjuju mješoviti sustavi deviznih tečajeva,

nužno je spomenuti efekte monetarne politike u sustavu fiksnih deviznih tečajeva.

Pretpostavimo da se u uvjetima fiksnih deviznih tečajeva i visoke mobilnosti kapitala

provodi restriktivna monetarna politika. Doći će do rasta kamatnih stopa i priliva kapitala,

odnosno suficita bilance plaćanja. Kako bi spriječila aprecijaciju valute, centralna banka

prodaje domaću valutu na deviznom tržištu i time multiplicirano povećava monetarnu

ponudu čime se poništava prvobitni efekt restriktivne politike.

6.2.4.2. Efekti primjene mjera fiskalne politike na eksternu ravnotežu

Kako bi prikazali djelovanje fiskalne politike u uvjetima fluktuirajućih deviznih

tečajeva pretpostavimo da vlada u želji da poveća razinu nacionalnog dohotka provodi

ekspanzivnu fiskalnu politiku (povećanje budžetske potrošnje i sniženje poreznih stopa).

Ekspanzivna fiskalna politika implicira porast agregatne potražnje koja treba dovesti do

željenog povećanja nacionalnog dohotka. Međutim, taj rast dohotka implicira također dvije

posljedice: rast uvoza i povećanje potražnje za novcem. Povećanje potražnje za novcem uz

danu ponudu novca izaziva rast kamatne stope, a time i priliv kapitala u zemlju što u

konačnici završava aprecijacijom nacionalne valute. Porast uvoza i aprecijacija nacionalne

valute poništavaju učinke početnog rasta agregatne potražnje. Zbog toga fiskalna politika u

uvjetima fluktuirajućih deviznih tečajeva i perfektne mobilnosti kapitala u međunarodnim

relacijama nije efikasna mjera ekonomske politike. U cjelini fiskalna politika u uvjetima

veće fleksibilnosti deviznog tečaja postaje manje efikasna nego što je to slučaj u

tradicionalnim modelima zatvorene ekonomije ili modelima otvorene ekonomije koji

zanemaruju kretanje kapitala preko nacionalnih granica.91

Pretpostavimo da se u uvjetima fiksnih deviznih tečajeva i visoke mobilnosti kapitala

provodi fiskalna politika, fiksni devizni tečaj bi poticao efekt primjenjenih mjera zbog toga

što ne dolazi do promjene deviznog tečaja u ovisnosti od situacije u trgovinskoj, odnosno

kapitalnoj bilanci. Događaju se kretanja fondova koji utječu na stanje monetarne baze

dotične nacionalne privrede.

Analizirajući utjecaj monetarne i fiskalne politike u ekstremnim sustavima deviznih

tečajeva, moŽemo zaključiti da ukoliko zemlja s otvorenim gospodarstvom i visokim

stupnjem mobilnosti kapitala želi primjenom monetarne politike ostvariti određene ciljeve

domaćeg razvoja, uz stabilan devizni tečaj, morat će osigurati nadzor kretanja kapitala u

oba pravca – kako u zemlju tako i izvan nje. Ciljevi monetarne politike će se ostvariti brže

uz veću fleksibilnost deviznog tečaja, odnosno smanjenjem obujma intervencija na

deviznom tržištu. Ako se u istim uvjetima primjenjuje fiskalna politika, efekti će se

pojačavati ukoliko se primjenjuje intervencija na deviznim tržištima koja za cilj ima

stabilizaciju devizno – tečajnih vrijednosti.

7. ZAKLJUČAK


Eksterna neravnoteža podrazumijeva svaki deficit ili suficit osnovne bilance

plaćanja bez obzira na obujam tog deficita odnosno suficita. Naravno, veća odstupanja

zahtjevaju i veća prilagođavanja, dok se manja odsupanja mogu prevladati financiranjem iz

monetarnih rezervi. Umjereni deficit može biti i koristan poticaj domaćem privrednom

razvoju, kao dodatni eksterni impuls nacionalnoj privredi. Neravnoteža bilance plaćanja

može se dakle prevladati financiranjem ili prilagođavanjem. U sustavu fiksnih deviznih

tečajeva akumuliranje monetarnih rezervi pozitivno utječe na bilancu plaćanja iz razloga

što se njihovom intervencijom zemlja ne mora zaduživati na inozemnom tržištu u cilju

održavanja stabilnog tečaja te prevladavanja neravnoteže bilance plaćanja privremenog i

slučajnog karaktera. U situaciji kada nositelji ekonomske politike trebaju odlučiti koju

mjeru prilagođavanja bilance plaćanja upotrijebiti kako bi se prevladala njena neravnoteža,

intervencijom iz monetarnih rezervi može se 'kupiti' vrijeme potrebno za donošenje

ispravne odluke. U prilog akumuliranja monetarnih rezervi ide i činjenica da se

financiranjem 'odmah' djeluje na neravnotežu bilance plaćanja, dok se na efekte mjera

prilagođavanja treba čekati određeni vremenski period. Prilagođavanje poremećaja bilance

plaćanja zahtijeva realokaciju resursa nacionalnoj privredi, promjene u strukturi

proizvodnje i ljestvici komparativnih prednosti, kao i izmjene u strukturi izvoza i uvoza.

Koja metoda prilagođavanja je efikasnija ovisi o situaciji u kojoj se gospodarstvo nalazi,

vrsti neravnoteže bilance plaćanja te o primjenjenom sustavu deviznih tečajeva. Nositelji

ekonomske politike neće upotrijebiti one mjere prilagođavanja kojima će se smanjiti

zaposlenost, jer nezaposlenost ne stvara samo ekonomske, nego i socijalne i političke

probleme. To je glavni razlog zbog kojeg nositelji ekonomske politike izbjegavaju

automatsko uravnoteženje bilance plaćanja kao metod prilagođavanja te poduzimaju mjere

ekonomske politike kako bi uravnotežile bilancu plaćanja.

Koja će primjenjena mjera ekonomske politike biti efikasnija u postizanju zadanog

cilja ovisi o primjenjenom sustavu deviznih tečajeva i situaciji u kojoj se nalazi

gospodarstvo dotične zemlje. Ako zemlja djeluje u sustavu fleksibilnih deviznih tečajeva

mjere monetarne politike su efikasnije u postizanju vanjske ravnoteže od mjera fiskalne

politike iz razloga što efekti mjera monetarne politike djeluju na tijekove trgovine i

kapitala u istom smjeru, dok su tijekovi trgovine i kapitala suprotni jedan drugom

primjenom mjera fiskalne politike.

Može se također zaključiti da su mjere monetarne politike efikasnije u sustavu

fleksibilnih deviznih tečajeva nego u sustavu fiksnih deviznih tečajeva u postizanju

ravnoteže bilance plaćanja. Razlog toga je što se u sustavu fleksibilnih deviznih tečajeva i

slobodnog kretanja kapitala deficit bilance plaćanja korigira promjenom deviznog tečaja

nacionalne valute, te ne dolazi do promjene monetarnih rezervi, dok u sustavu fiksnih

deviznih tečajeva intervencije centralne banke u cilju održavanja stabilnog deviznog tečaja

poništavaju efekte monetarne politike za korigiranjem eksterne neravnoteže.

Za razliku od monetarne politike, fiskalna politika je više efikasna u sustavu fiksnih

nego u sustavu fluktuirajućih deviznih tečajeva jer su efekti primjene mjera fiskalne

politike u sustavu fluktuirajućih deviznih tečajeva neznatni, dok su efekti fiskalne politike

u sustavu fiksnih deviznih tečajeva pozitivni jer dolazi do kretanja fondova koji utječu na

stanje monetarne baze, a ne do promjena deviznog tečaja.

8. SAŽETAK

Eksterna ravnoteža je zapravo ravnoteža bilance plaćanja, odnosno stanje bilance

plaćanja u kojem je blanca tekućih transakcija jednaka bilanci kapitalnih transakcija

suprotnog predznaka. Bilanca plaćanja je uvijek u ravnoteži, stoga kad se govori o

neravnoteži, govori se o njenim podbilancama. Bilanca plaćanja je najvažniji statistički

dokument koji omogućuje uvid u veličinu i strukturu svih međunarodnih ekonomskih

transakcija između rezidenata jedne zemlje s nerezidentima, odnosno ostatkom svijeta

najčešće za period od godinu dana. Ona je ključni dokument za donošenje ispravnih odluka

kreatora ekonomske politike. Neravnoteža bilance plaćanja nastaje iz dva glavna razloga:

eksternih šokova i vođenja nekonzistentnih politika pojedinih zemalja. Nastala ravnoteža

se može prevladati financiranjem ili prilagođavanjem. Financiranje bilance plaćanja je

prevladavanje neravnoteže bilance plaćanja na način da se deficit financira iz monetarnih

rezervi ili zaduženjem u inozemstvu. Financiranje je zapravo odgađanje stvarnog

prilagođavanja. Prilagođavanje bilance plaćanja zahtijeva određenu realokaciju resursa,

promjene u strukturi proizvodnje, izmjene u strukturi uvoza i izvoza, stimuliranje i

destimuliranje određenih subjekata privrede. Ovisno o uzroku neravnoteže bilance plaćanja

primjenjuju se različite metode njenog prilagođavanja. Razlikuju se dvije metode

uravnoteženja bilance plaćanja: metoda automatskog uravnoteženja bilance plaćanja i

metode diskrecijskih mjera makroekonomske politike. Čim nastane neravnoteža bilance

plaćanja, bilo kojeg oblika, tog momenta se pokreću mehanizmi koji djeluju na njeno

uravnoteženje, a ti mehanizmi se nazivaju metode automatskog uravnoteženja bilance

plaćanja. Međutim, zbog dugog vremenskog roka koji je potreban da bi se uravnotežila

bilanca plaćanja primjenom metode automatskog uravnoteženja, vlada radije primjenjuje

diskrecijske mjere makroekonomske politike koji djeluju odmah nakon primjene, iz

razloga što se u tom vremenu „čekanja“ pozitivnih učinaka automatske metode

prilagođavanja javljaju socijalni i politički nemiri koji nisu u interesu vladajućih. Razlikuju

se dvije diskrecijske mjere makroekonomske politike kojima se postiže ravnoteža bilance

plaćanja, a to su: devizno – tečajna politika u prevladavanju neravnoteže bilance plaćanja i

mjere monetarne i fiskalne politike u prevladavanju neravnoteže bilance plaćanja.

Promjenom deviznog tečajna nositelji monetane politike, djelujući time na cijene dobara i

usluga, nastoje djelovati na tijekove međunarodne razmjene, a time i na ravnotežu bilance

plaćanja. Dok, primjenom ekspanzivne ili restriktivne monetarne ili fiskalne politike želi

promjenom razine gospodarske aktivnosti, promjenom kamatne stope i drugih

makroekonomskih veličina dovesti bilancu plaćanja u ravnotežu.

9. LITERATURA

Knjige

1. Babić, M., Makroekonomija, Mate d.o.o., Zagreb, 2003.

2. Babić, M., Međunarodna ekonomija, Mate d.o.o., Zagreb, 2000.

3. Balog, T., Fact and Fancy in International Economic Relations, Pergamon

Press, Oxford, 1973.

4. Crkvenac, M., Ekonomska politika, Informator, Zagreb, 1997.

5. Kurtović, S., i sur., Međunarodna ekonomija, Fakultet za spoljnu trgovinu i

bankarstvo, Beograd, 2003.

6. Lovrinović, I., Šokman, A., Perišin, I., Monetarna politika, Fakultet ekonomije i

turizma. “dr. Mijo Mirković“, Pula, 2001.

7. Mrkušić, Ž., Međunarodne financije, Informator, Zagreb, 1968.

8. Prlić, J., Marić, Ž., Međunarodna ekonomija, Sveučilište u Mostaru, SOUTH-

EAST, 2008.

9. Stojanov, D., Međunarodne finansije, Svjetlost – OOUR, Sarajevo, 1982.

10. Strahinja, D., Međunarodna ekonomija, Express digitalni tisak, Rijeka, 2002.

11. Trlin, V., Međunarodna ekonomija, Ekonomski institut Zagreb i Sveučilište u

Mostaru, Zagreb, 1999.

Internet stranice:

1. http://hrcak.srce.hr/

2. www.scribd.com/doc/58241677/62/Bilanca-plaćanja-i-tokovi-kapitala

3. www.scribd.com/doc/66270060/29/Uravnoteženje-bilance-plaćanja

http://www.scribd.com/doc/66270060/29/Uravnote%C5%BEenje-bilance-pla%C4%87anja

http://www.scribd.com/doc/58241677/62/Bilanca-pla%C4%87anja-i-tokovi-kapitala