VISOKA RENESANSA

Visoka renesansa (ili Razvijena renesansa, tal. cinquecento) je kasna faza renesanse koja se odvija do prve polovice 16. st. Visoka renesansa je vrijeme kada se prestaju utvrđivati gradovi jer su nastali topovi s eksplozivnim punjenjem i obrambeni zidovi postaju suvišni.

Vojska izlazi iz gradova i okršaji se dešavaju na otvorenom prostoru. Jačaju monarsi koji postaju moćni, snažni, bogati i sposobni braniti teritorijalni integritet cijele države. Grade se kulturne i znanstvene institucije, knjižnice, galerije, muzeji. Razvija se znanost, posebice matematika, fizika i astronomija (Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Giordano Bruno govore protiv geocentričnog sustava). Jačaju gradovi kao Rim, a pogotovo Venecija koja je trgovinom, ratovima, ali i demokratskim izborima među vlastelom, te zahvaljujući prevlasti na Sredozemlju postala najjačom silom u Europi. Dakako, 1500. g., na vrhuncu moći Venecije, nitko nije slutio da je to i početak njenog kraja jer se trgovina već prebacivala na relaciju Europa-Amerika (Kristofor Kolumbo je otkrio Ameriku 1492. g.).

Tijekom 16. st. "Visoka renesansa" je u Firenci nastavila producirati velike umjetnike; ali centrom talijanske umjetnosti postao je Rim, gdje su ambiciozni pape Leon X. i Julije II. slavili grad slaveći sebe. U Rimu djeluje Donato Bramante (1444.-1514.) koji gradi Tempietto (mali hram) – objekt je mali (visina 9m), kružni sa šesnaest stupova, dva kata s kupolom, lanternom i apsolutno je simetričan. Po skladu i simetriji nazivaju ga "Partenonom" novoga vijeka.

U vrijeme kada se izrazito štovao subjektivizam i individualizam svakoga umjetnika, toliko da je se stvarao kult genija, umjetnici su željeli da se izražavaju posebno i da pri tome ostavljaju poseban dojam na promatrače djela. To je vrijeme kada je vladala ideja genijalnog umjetnika, pojedinca nadahnutog od Boga, koji je bio uspješan u različitim vrstama umjetnosti – univerzalni čovjek (tal. hommo universalis). Visoku renesansu personificiraju tri najveća umjetnika svih vremena: Leonardo da Vinci, Michelangelo i Raphael Sanzio de Urbino.

Renesansni ideal univerzalnog čovjeka utjelovio je Leonardo (1452.-1519.). U njemu su znanstvena radoznalost i moćna inteligencija bile skladno spojene s ljubavlju prema prirodi i jasnim osjećajem za njene tajne. Inženjer, znanstvenik, glazbenik, slikar i kipar - Leonardo je studirao sve, od kretanja vode do unutarnjeg sklopa ljudskog tijela, napravio je crteže letećih mašina, brana, zgrada, opsadnih oružja, sve nacrtano i opisano zrcalnim pismom u njegovim bilježnicama.

Na slici Majka Božja s Djetetom, sv. Anom i janjetom možemo prepoznati sve karakteristike njegovog slikarstva: likovi su uvijek raspoređeni u nekom geometrijskom odnosu - piramidalna kompozicija, postupno modeliranje likova koji kao da izlaze iz neke magle (tal. sfumato), valersko slikanje uz uporabu kontrasta svijetlo-tamnog (tal. chiaro-scuro). Leonardo je naslikao i najpoznatiju sliku na svijetu – Mona Lisa. To je čudesan portret žene koja se tajanstveno smiješi (arhajski osmjeh) ispred rastaljenog pejzaža kamenja i rijeka. Portret žene je jako idealiziran iako je nastao po stvarnom modelu i u toj ravnoteži leži tajanstvenost ove slike.

Drugi važni arhitekt cinquecenta, još slavniji kao kipar i slikar, je Michelangelo (1475.-1564.). Njegov genij i njegovi veliki pothvati u svim umjetnostima učinili su ga idolom mnogih generacija umjetnika.

Monumentalnost postiže zarana već svojom skulpturom Davida koji je bio simbol slobodarske firentinske republike. Strahovita snaga i napetost zrače iz tijela ove skulpture. U svojim djelima je izražavao svoja filozofska i etička stajališta. To se najbolje vidi u njegovom ciklusu skulptura Robovi, gdje je ljudsko tijelo shvaćeno kao tamnica duha. Michelangelova umjetnost je dramatična, napeta i napadna.

On je odgovoran za preuređenje Bramanteovog nacrta crkve Sv. Petra u Rimu i za izvedbu njene kupole koju je napravio tako da dominira građevinom. Ona predstavlja vrhunac Visoke renesanse, prijelazno razdoblje manirizma i izrazite elemente budućeg stila baroka. Papa Julije II. povjerava Michelangelu oslikavanje stropa Sikstinske kapele 1508.-1512. Freske na stropu Sikstinske kapele u Vatikanu omogućile su mu da izrazi svoju viziju. To je panorama Biblijske povijesti od Nastanka svijeta nadalje. Trideset godina

kasnije Michelangelo je naslikao Posljednji sud iznad oltara kapele – napadno i grozničavo djelo koje je posjedovalo kolorizam Manirizma i bilo je ispunjeno snažnim oblicima podcrtavajući kontekst prokletstva.

Rafael (1483.-1520.) je majstor sklada, njegova je umjetnost lirska i dramska. Kao mladić otišao je u Firencu i na njega su veliki utjecaj izvršili Leonardo i Michelangelo. Rafael je najreprezentativniji slikar renesanse koji je u svoje slikarstvo uklopio sve dotadašnje spoznaje i iskustvo umjetnosti (npr. chiaro-scuro, sfumato i proračunate kompozicije od Leonarda, te karakternost i voluminoznost likova od Michelangela). Upravo zbog toga, njegova umjetnost će biti najviše kopirana kroz stoljeća koja slijede kao istinska renesansa.

Dok je Michelangelo radio na stropu Sikstinske kapele, Rafael je slikao freske u Vatikanskim polu-javnim sobama, tzv. Stanze (oko 1510.). Atenska škola, Sveti razgovor i Poetika su slavna remekdjela koja predstavljaju vrhunske discipline koje su se štovale u renesansi: filozofiju, religiju i umjetnost. Predivno komponirani, jasni i mirni, oni zrače spokojnošću. Bio je i izvrstan portretist. Razvio je svoj način slikanja Gospe - čistu i idealiziranu. Naslikana na njegov način koji sublimira iskustva renesanse postat će modelom generacija slikara koji slijede.

*Neki govore da je razvoj Visoke renesanse datirao od 500, 506, 510., od kraja 15.st. kad je Leonardo radio „Posljednju večeru“, do 519, do 520.-do smrti Rafaela i Donatela, tj.i cijela polovina 15.st. kad je djelovao i Ticijan. Visoka renesansa je vrijeme visokih intelktualca koji su snažni i jaki u svom stvaranju, vrijeme kad se sintetizira sve što je 15.st. ustanovilo (svih škola i istraživanja pojedinaca), i vrijeme u kojem djeluju i arhitekti, i kipari, i projektanti, i slikari...

To je vrijeme velikih ličnosti, nema snažnih i velikih imena koja se nešto posebno ističu ispred drugih. Kasnije se javlja vrijeme Manirizma-stanje duha i umjetnosti u kojem se reflketiraju vrijednosti Visoke renesanse. U preiodu Visoke renesanse dolazi do jačanja Milana kao centra, upad Francuza prema Firenci, Italija je oš uvijek bila razjedinjenja.

Jako važne ličnosti za ovaj period historije umjetnosti su bile pape: Aleksandar Borđija VI, papa Julije II, Lav X (Leone-firentinski kardinal), papa Klemenaj, Paole III... Oni su zaslužni (naročito Julije II) što su od Rima napravili glavni centar Visoke renesanse, jer prije su to bile Firenca i Venecija. Visoka renesansa počinje istovremeno i u arhitekturi i slikarstvu; s dva velika majstora Donato Bramanteom i Leonardo da Vinčijem.

DONATO BRAMANTE

Donato "Donnino" di Angelo di Pascuccio poznat kao Il Bramante (Fermignano, 1444.-Rim, 11. travnja 1514.) bio je talijanski arhitekt i slikar, među najboljima u renesansi. Obrazovanje je stekao u Urbinu, jednom od kulturnih centara italije 15. stoljeća. Ranije je djelovao u Milanu utjecavši tako na razvoj lobardijske renesansne umjetnosti, potom u Rimu gdje je projektirao baziliku Sv. Petra. Bio je najznačajniji arhitekt na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće i u sazrijevanju klasicizma cinquecenta toliko da su arhitekti onoga doba njegovo djelo uspoređivali s arhitekturom starog Rima i njega smatrali "izumiteljem i svijetlom dobre i prave arhitekture".

Rođen u Monte Astrualdu 1444. (danas Fermignano) u blizini Urbina, a svoje umjetničko obrazovanje stekao je u Montefeltru. Razdoblje školovanja i prva djelovanja nisu dokumentirana. Skoro je sigurno da je do 1476. ostao u Urbinu gdje je vjerojatno bio učenik Fra Carnevalea i postao slikar "prospectivo", što znaći da se specijalizirao u geometrijskoj konstrukciji prostora, najčešće arhitektonskog, koji čini pozadinu oslikane scene[3]. Vjerojatno je također bio učenik pomoćnik Piera della Francesce i upoznao je Melozza od Forlija koji će kasnije utjecati na njegovo slikarstvo[4]. U Urbinu je zasigurno upoznao Lucu Sgnorellija, Perugina, Giovannija Santija, Pinturicchija i Francesca di Giorgia Martinija s kojim je vjerojatno surađivao i od kojeg je puno naučio o arhitektonskoj umjetnosti[5]. Možda je na putovanjima u Lombardiji došao u kontakt s djelima Mantegne i Leona Battista Albertija i također s umjetničkim djelima centara kao što su Perugia, Ferrara, Venecija[6], Mantova i Padova. Malo što je poznato o Bramanteovom umjetničkom

djelovanju dok je u svojoj mladosti boravio u Urbinu. Postoji mogućnost da je radio na izgradnji duždeve palače vojvode Federica od Montefeltra koju je projektirao Lucijan Vranjanin.

Pripisuje mu se projektiranje crkve sv. Bernardina od Zoccolanti (talijanski: San Bernardino degli Zoccolanti), postavljene izvan gradskih zidina, po narudžbi vojvode Federica III. i namjenjene da postane mauzolej Montefeltra. Sadrži upravo grobnice Federica III. i Guidobalda I., vojvode Urbina. Međutim, trenutno prevladava mišljenje da se projektiranje pripiše Francescu di Giorgiju Martiniju, iako se uzima u obzir moguća izravna suradnja s mladim Bramanteom barem u fazi izgradnje mauzoleja[7].

Pripisuje mu se jedan prikaz bičevanja Krista postavljen unutar Oratorija dei Disciplinati od Sv. Franje u Perugi[8]. Pretpostavlja se njegovo sudjelovanje u izgradnji Kapele Oprosta (talijanski: Capella del Perdono), postavljene unutar duždeve palače u Milanu, iako je to malo vjerojatno[9].

Postoji dokumentacija o Bramanteovom djelovanju u Lombardiji 1477., kada je oslikao fasadu palače del Podestà (s figurama antičkih filozofa u arhitektonskim kadrovima od kojih je ostalo malo tragova u kojima se primjećuju sličnosti s Melozzom od Forlija)[10]. Po Vasarijevom mišljenju Bramante je u tom razdoblju radio i u drugim gradovima osim Bergama.

Pretpostavlja se da je 1478. prvi puta boravio u Milanu, možda poslan od Federica od Montefeltra kako bi pratio radove na njegovoj palači u Porti Ticinese, koju je nedavno dobio na dar od Galeazza Maria Sforze ili možda u pratnji Giovannia Antonia Amadea, kojeg je upoznao kod izgradnje kapele Colleoni.

Preselio se u Milano kako bi se bavio slikarstvom i ostao je sve do 1499. većinom radeći kao arhitekt za Ludovica Sforze. Dospio je u Lombardiju kad je već imao trideset i tri godine, s već stečenom

širokom i zaokruženom kulturom koja sadrži majstorstvo u perspektivi, naučenom od Piera della Francesce, poznavanjem mnogih elemenata klasične arhitekture ivitruvijskog koncepta, prihvaanjem albertijanskog klasicističkog modela. Takvo bogatstvo znanja omogućilo mu je da izvrši veliki utjecaj i autoritet na lombardijsku kulturu, paralelno s Leonardom da Vincijem prisutnim u Milanu počevši od 1482. s kojim nalazimo razmjene i međusobne utjecaje. Krajem 15. stoljeća Milano je bio centar kulture gdje se lokalna umjetnost gotičkog otiska susretala i djelom sukobljavala s arhitektima i umjetnicima potpuno renesansnog karaktera, podrijetlom iz središnje Italije, među kojima je Bramante ostavio najdugotrajniji otisak.

Iz prvih godina Bramanteove milanske aktivnosti potjeće takozvana Prevedarijeva grafika iz 1481.[12] Radi se o arhitektonskoj viziji koja predstavlja veličanstvenu unutrašnjost klasične arhitekture koju je ugravirao Bernardo Prevedari po Bramanteovom crtežu, čije se ime pojavljuje na jednom natpisu velikim tiskanim slovima (BRAMANTUS FECIT IN MEDIOLANO). Ta grafika dokazuje kako su mnoge teme Bramanteove arhitekture vezane za odnos s antikom i gradivom Leona Battiste Albertija, već zrele, čak dvadeset godina prije rimskih djela, primjerice korištenje lukova na potpornjima a ne na stupovima.

Bramanteu se pripisuje još jedna grafika koja predstavlja cestu u centralnoj perspektivi, s karakterima idealnog grada i koja sadrži mnoge arhitektonske motive koji pripadaju milanskoj arhitekturi toga razdoblja dominiranu sada već potpuno renesansnim stilom. U toj perspektivi nalazimo u centralnom dnu jedan slavoluk i jednu brunelleschijevsku kupolu, dok na bočnim dijelovima nalazimo dvije građevine s različitim karakteristikama: jednu s korintskim stupovima i trabeacijom u prizemlju, paraste i prozori s polukružnim lukom na prvom katu; druga ima pilastre koji podupiru lukove u prizemlju, dok na prvom katu prikazuje prozore u obliku timpanona i okule.

SLIKARSTVO-Bramante je u Lombardiji bio aktivan i kao slikar, iako nažalost ostaju samo poneke freske u Milanu i Bergamu. Sačuvani su dijelovi fresaka koji prikazuju Heraklita i Demokrita i vitezove (danas u pinakoteci u Breri), oslikani između 1486. i 1487. za kuću pjesnika Gasparea Viscontija, mecene i zaštitnika umjetnika, i drugi gotovo neprepoznatljivi dijelovi koji prikazuju antička antičke filozofe naslikane za palaču del Podestà u Bergamu[13]. Freske na fasadi palače Fontana Silvestri koji su u cijelosti uništeni, također se pripisuju Bramanteu.

Tradicionalno mu se također pripisuje jedna slika na dasci, Krist na stupu, u opatiji Chiaravalle i freska poznata kao Od Arga u sobi blaga u dvorcu obitelji Sforza[14].Njegov učenik je bio slikar Bartolomeo Suardi poznat kao Bramantino i imao je važan utjecaj na slikarsku kulturu Lombardije i općenito sjevera, proširujući osjetljivost za prikazivanje perspektive[15][16]. U sljedećem razdoblju boravka u Rimu čini se da je Bramante zapostavio slikarsku aktivnost, možda zbog zauzetosti na velikim papinskim građevinskim zahvatima. Godine 1487. Bramante je sudjelovao, kao i Leonardo, Francesco di Giorgio Martini, Giovanni Antonio Amadeo i drugi na natječaju za kupolu milanske katedrale, predstavivši projekt s kvadratnim tlocrtom i s izravnim naslanjanjem na stupove, za kojeg je izradio danas izgubljeni drveni model i koji je možda prikazan na grafici u traktatu njegovog učenika Cesarea Casariana. O tom pitanju Bramante je napisao izvješće poznato kao "Opinio super Domicilium seu Templum Magnum". Radi se o jedinom sačuvanom Bramanteovom teoretskom spisu o arhitekturi, u kojem u skladu s Vitruvijevim tumačenjem naznačuje "snagu, sklad s okolnim strukturama, lakoću i ljepotu kao karakteristike arhitekture"[17]..

Tijekom svog boravka u Milanu Bramante je u dvorskom ambijentu izrazio i svoju strast za književnošću. Bio je hvaljen upravo i kao pjesnik i glazbenik i, kako je 1521. zabilježio Caporali, "bio je vrlo plodan u pisanju stihova" (starotalijanski: "...fu di facundia grande ne versi"). Ostavio je jedan mali kanconijer od 25 soneta, 15 od njih ljubavno petrarkijske tematike i ostale burleskijskog karaktera, među kojima jedan u kojem se žali na svoju lošu novčanu situaciju[18]..

*Sveta Marija kod Sv. Satira (1482.-1486.), Milano

Slijed radova na ovoj građevini bio je složen i još danas nejasan. Dokumenti koji su do sada pronađeni ne ukazuju na to da riješenje apside treba biti pripisano Bramanteu, međutim ta je interpretacija najprisutnija u stručnoj literaturi, usprkos tome što u ugovoru iz 1486. uglavnom nalazimo Amadeovo ime.

Isto tako nemamo dovoljno dokaza da je tzv. oktogonalna "bramantijevska sakristija" Bramanteovo dijelo. U vanjskom dijelu kompleksa nalazimo prvi primjer klasičnog reda prisutnog u Milanu. To je drugo veliko djelo Bramantea u Milanu, naručeno od Ludovica Sforze i njegovog brata Ascania Sforze. Oni su zahtjevali dva različita zahvata: župni dio za svjetovni red i dva samostana za cistercite smještena na jugu, izmjenivši tako i ostale prostore spojene za samu baziliku.[19]

Župni dvor je bio projektiran oko kvadratnog trijema s četri slavoluka dvostruke visine, u kojem nalazimo vitruvijansku vezu s antičkim rimskim forumom. Bramante je između 1492. i 1499. uspio sagraditi samo jednu od predviđene četri strane i postaviti stupove za drugu koja nikad neče biti dovršena. Trijem otkriva brunelleskichijevski utjecaj i predstavlja se kao niz lukova od cigle na stupovima, spljošenih kapitela i pulviniranog friza prekinutog s ulaznim lukom. Na trijemu nalazimo također i četri stupa "laboratas ad tronchonos", čiji bi izgled trebao podsjećati na grubo otesano deblo, povezujući se tako na vitruvijansko podrijetlo drvenog arhitektonskog reda. Prostor između trijema i crkve Bramanteu daje mogućnost da dobije nove kapele između potporanja Sv. Ambrozije, pokrenuvši tako i izgradnju jedne sakristije u apsidalnom dijelu. Na sjevernoj strani, srušivši dijelove spojene za romaničku crkvu Bramante je također ostvario dodatne kapele. Za cistercitski samostan, Bramante je projektirao dva nova klaustra, koja su se počela graditi oko 1497. ali su završena tek nakon njegovog odlaska u Rim, slijedivši drveni uzorak kojeg je ostavio[20].

Karakteristike tih veličanstvenih klaustara koristiti će se kao uzor tijekom čitavog cinquecenta. Krakterizirani su dorskim i jonskim redom (u ono vrijeme još neobičnim), i neobično visokim lukovima, visine 7,5 metara. Takvo rješenje će se pokazati kao veliki uspjeh zbog prilične pogodnosti upotrebe prostora s dvostukom visinom kao što su knjižnice i menze, ili za prostore na dva kata, namjenjene redovnicima. Tijekom 16. stoljeća u dijelu između dva klaustra ostvaren je jedan veliki refektorij. U tom se kompleksu danas nalazi sjedište katoličkog sveučilišta.

*Tribuna crkve Svete Marije Milostive u Milanu (1463.-1490.)

Godine 1490. Guiniforte Solari je završio izgradnju crkve kasnogotičkog obolježja. Tada je Ludovico Sforza naredio rušenje tek sagrađenog kora s dvije bočne kapele kako bi dao mjesta prostranoj renesansnoj tribuni koju neki pripisuju Amedeu a mnogi drugi Bramanteu, zbog nedostatka detaljne dokumentacije[21][22].

Arhitekt je postavio dvije bočne apside dvostruko veće od već postojećih kapela i jako izduženi kor koji završava s još jednom apsidom. Amadeo-bramantijevski projekt je dvostruko veći od onog

Solarijevog i završava najvećom izgrađenom hemisfernom kupolom nakon one u firentinskoj katedrali (Santa Maria del Fiore). Tribuna je dovršena nakon Bramantijevog odlaska, što se može primijetiti u kontrastu između tipično renesansnog geometrijskog reda i lombardijske pretjerane dekoracije, ostvarene kasnije i sigurno pripisane Giovanniju Antoniju Amadeu, na osnovi postojeće dokumentacije.

Druga lombardijska djela

Bramanteu se sigurno pripisuju brojna djela u mnogim lombardijskim gradovima, projektirana tjekom njegovog boravka u Milanu. Često je na građevinama teško odrediti da li se radi o njegovoj izravnoj intervenciji kod izgradnje, da li o korištenju njegovih nacrta ili jednostavno o utjecaju kojeg je majstor ostavio u širokom kulturnom djelokrugu. Upravo se između 15. i 16. stoljeća formirao jedan renesansno-arhitektonski identitet ali konkretno lobardijski s ličnostima kao Cristoforo Solari koji su usvojili bramantijevski jezik. Kao primjer za to imamo svetište Blažene Djevice Marije od Čudesa (talijanski: Santuario della Beata Vergine dei Miracoli) u Saronnu za kojeg ne postoje dokumenti koji potvrđuju Bramanteovo sudjelovanje na početnom projektu, iako postoje stilski elementi koji upućuju na to[23] .

Za druga dijela pak postoje dokumenti, ali s velikim nedostacima:

*Pavija- Bramanteu se suglasno pripisuje planimetrijski projekt veličanstvene katedrale u Paviji, s oktagonalnom unutrašnjošću koja sadrži kupolu i longitudinalno tijelo s tri broda, kao u firentinskoj katedrali ili u bazilici Svete Kuće (talijanski: Santuario della Santa Casa) u Loretu, tada u izgradnji i koju je Bramante imao prilike upoznati[24]. Bramanteu, koji je sudjelovao u izgradnji, se osim opće planimetrijske sheme, pripisuje i kripta (dovršena 1492.) i podrumski dio apsidalne zone. Nakon Bramanteovog odlaska u Milano, izgradnja se polako nastavlja po projektima nekolicine arhitekata među kojima je i Pellegrino Tibaldi[25].

U tom projektu iz Pavije nalazimo mnoge naznake Bramanteove široke kulture, među kojima sličnosti s originalnim projektom Brunelleschijeve bazilike Sv. Duha, s polukružnim kapelama koje se nižu duž perimetra vanjskog zida. S tim projektom Bramante postaje nasljednikom inovativnih prijedloga i Brunelleschijevog učenja, i "utemeljiteljem renesansne arhitekture"[26]. Još jedno važno ukazivanje Bramanteove široke kulture bile su ondašnje studije Leonarda da Vincija o građevinama s centralnim tlocrtom, koje pokazuju sličnosti s katedralom u Paviji[26].

U Paviji mu se još pripisuje izgradnja crkve Sv. Marije u Canepanovi, za koju danas prevladava mišljenje da bi se trebala pripisati Amedeu[27].

*Vigevano- Bramante je 1492. i između 1494. i 1496. radio u Vigevanu po zaduženju Ludovica Sforze i tjekom tog boravka je možda postavio urbanističko obikovanje Vojvodskog trga (talijanski: Piazza Ducale), osim intervencije na dvorcu[28].

U Rimu

Novo stoljeće je obilježilo pad Ludovica Sforze (1499.) koji je Bramantea učinio vojvodskim umjetnikom Milanskog Vojvodstva, i isto tako karakterizirano smrću Gasparea Viscontija. Bramante se tada odlučio preseliti u Rim gdje odmah dobiva važne poslove, kao oslikavanje bazilike Sv. Ivana

Lateranskog, Klaustar Mira (talijanski: Claustro della Pace), palaču Caprini i Mali hram Sv. Petra (talijanski: Tempietto di San Pietro in Montorio)[26].

Papa Aleksandar VI. imenovao ga je pomoćnim arhitektom. Radio je i za Julija II. kao glavni arhitekt, pobjedivši u konkurenciji s Giulijanom od Sangalla. Ne zna se da li je Bramante prije 1499. ikad bio u Rimu, ali sigurno su ostaci rimske arhitekture imali veliki utjecaj na njega, uzrokujući duboku evoluciju usprkos tome što je majstor tada već imao 55 godina, toliko da su se već prvi njegovi radovi u Rimu uvelike razlikovali od onih u Milanu[26].

*Klaustar sv. Marije od Mira (1500.-1504.)- Vrlo je vjerojatno da je crkva Svete Marije od Mira (talijanski: Santa Maria della Pace) jedan od prvih Bramanteovih djela u Rimu, projektirana upravo 1500., nedugo nakon njegovog dolaska u Rim, po narudžbi Olivijera Carafe[29].. Arhitektura te građevine govori strogim jezikom bez ikakve dekoracije. U tome se Bramante odvaja od milankog razdoblja, tijekom kojeg, možda zbog utjecaja lokalnog majstorstva, ostvaruje djela bogatog dekorativnog repertoara.

Klaustar ima kvadratni tlocrt i ostvaren je upotrebom arhitektonskih elemenata i kompozicijom uzetih iz rimske arhitekture. Prvi je red sastavljen od polukružnih lukova prislonjenih na pilastre, oukvirene potpornjima i trabeacijom. Radi se o jednoj od prvih serijskih primjena takvog arhitektonskog rješenja. Gornji red je isto tako inovativan zbog nedostatka struktura s lukovima, već se sastoji od naizmjence postavljenih pilastra i stupova koji podupiru trabeaciju.

Skica klaustra pokazuje preklapanje klasičnih redova: dorski na pilastrima u prizemlju, jonski na parastama i kompozitni na gornjoj galeriji, sljedeći karakteristike preuzete od klasičnih monumenata kao što je koloseum.

*Mali hram Sv. Petra (1502.), u Montoriju

Tlocrt Malog hrama

Mali hram Sv. Petra je hram monopter, malih dimenzija, izgrađen po uzoru na rimske antičke peripterne i monumentalne hramove (tzv. martyria, jer su podignuti u čast mučenicima). Hram ima cilindrično tijelo koje izražava renesansno divljenje prema savršenom kružnom obliku i izdubljeno je nišama koje čine prostor laganijim. Okruženo je dorskim stupovima (peripter), iznad kojeg nalazimo trabeaciju ukrašenu triglifima i metopama liturgijske tematike grčkog podrijetla. Vanjski niz stupova okružuje prostoriju čiji su zidovi ispunjeni parastama kao projekcijama stupova peristila. Stupovi su postavljeni na bazama kao i rimski (dok su grčki bili postavljeni izravno na stilobat). Unutarnji prostor ima promjer od 4,5 metara, tako da nema dovoljno mjesta za liturgijska slavlja, što vjarojatno znači da nije bio sagrađen za crkvenu namjenu već kao pravi komemorativni spomenik, u ovom slućaju u čast mučeniku sv. Petru. Hram se nalazi na Janikulumu, mjestu na kojem je po tradicionalnom mišljenju svetac bio pribijen na križ.

Na originalnom projektu, dvorište koje je sada kvadratno bilo je kružno i time naglašavalo središnjost hrama. Bramante u ovom projektu ponovo koristi savršeni broj koji sačinjava kružni tlocrt s dva periptera od 16 stupova (kao i u sv. Mariji od Mira). Kupola koja je izgrađena od betona (na antički način), ima polumjer jednak svojoj visini, i visini tambura na kojeg se naslanja, u tome vidimo jasnu vezu s Panteonom, u kojem je kupola, evidentno hemisfernog oblika, visoka točno polovicu cijele građevine.

*Novi projekt Bazilike Sv. Petra

Bramanteov projekt bazilike sv. Petra u Rimu

Desetljećima su pape razmišljali o renoviranju stare paleokršćanske bazilike, koja je sve manje bila u stanju podnositi višestruke funkcije, između ostalog i zbog statičkih problema zbog prilično tankih zidova i krovne rešetke kojoj je prijetilo rušenje. Papa Nikola V. započeo je radove za dodavanje novog kora i transepta starom glavnom brodu, prekrivanje crkve kupolom i renoviranje broda, ali ih nije završio. Nakon dugog vremena neaktivnosti gradilište je ponovo otvorio Julije II. namjeravaući nastaviti radove započete od Nikole V. Međutim 1505. kada je Crkvu i kuriju obuhvatio već potpuno renesansni duh, Julije II. se odlučio za izgradnju nove monumentalne bazilike, koja bi sadržala i veličanstveni mauzolej namjenjen vlastitom pokopu povjeren Michelangelu Buonarrotiju.

Među najboljim umjetnicima toga doba Julije II. je radove povjerio Bramanteu. Ostalo je svega nekoliko njegovih projekata za ovu građevinu, među kojima i poznati "piano pergamena" u kojem je predložio savršen centralni tlocrt s grčkim križem, karakteriziran hemisfernom kupolom postavljenom u središtu kompleksa i još četiri manja grčka križa postavljena simetrično (a quincunx) oko velike središnje kupole.

Projekt predstavlja presudan trenutak u evoluciji renesansne arhitekture, predstavljajući vrhunac raznih intelektualnih i projektantskih iskustava. Velika kupola inspirirana na panteonsku projektirana je da bude betonska. Čitav projekt se povezuje s antičkom rimskom arhitekturom u dijelovima gdje zidovi koncipirani kao plastične mase uspijevaju oblikovati prostor u dinamičkom smislu. Izgradnja bazilike je također trebala predstavljati najveću primjenu teoretskih studija započetih od Francesca di Giorgija Martinija i Leonarda da Vincija za crkve sa središnjim tlocrtom, jasno nadahnutih oktagonalnom kupolom Firentinske katedrale. Nalazimo također i druge poveznice s firentinskom školom, naročito s Giulianom iz Sangalla koji je upotrijebio tlocrt s grčkim križem i također predložio projekt s centralnim tlocrtom za baziliku sv. Petra[30].

Međutim, nisu svi Bramanteovi crteži prikazivali rješenje savršenog centralnog tlocrta, što bi moglo značiti da krajnja konfiguracija crkve još nije bila do kraja određena. Tijekom 1505. razrađene su mogućnosti da se jedan novi dio što je već bio izgrađen uklopi s jednim novim brodom s transeptom i kupolom.

Kod izgradnje je zadržano ono što je sagradio Rossellino za apsidalni kor, i dovršeno s dorskim lezenama u kontrastu s projektom "piano pergamena". Jedino što je sigurno o početnim namjerama Bramantea i Julija II. bila je izgradnja četiriju velikih pilastra spojenih međusobno s četiri velika luka koja su trebala podupirati veliku kupolu, dakle temeljnom elementu nove bazilike[31].

Usprkos nizu intervencija od strane Raffaella Sanzija,Michelangela Buonarrotija i Carla Maderna, bramantijevski projekti su ipak utjecali na razvoj građevine korištenjem bačvastog svoda i četiriju stupa nadvišenih s isto toliko dijagonalnih pandantiva koji podupiru veliku kupolu. Iako vanjski i dobar dio unutarnjeg djela govore jezikom Michelangela, bili su Julije II. i Bramante pravi stvaratelji novog duhovnog i materijalnog središta Rima.

Radovi koje je vodio Bramante započeli su 1506. rušenjem apside i transepta stare bazilike, izazvavši polemike unutar i izvan Crkve[32]. Bramante je dobio nadimak "maestro ruinante" (majstor ruševina), bio je ismijavan u satiričkom dijalogu "Simia" (majmun) Andree Guernea, objavljenog 1517.

u Milanu. U ovoj se satiri, naime opisuje kako se Bramante kao mrtav pojavljuje ispred sv. Petra i biva od njega izgrđen zbog rušenja stare bazilike i on odgovara ponudom rekonstrukcije čitavog Raja[33].

*Dvorište Belvederea

Bramante je po narudžbi Julija II. od 1505. počeo s projektiranjem i izvođenjem uređenja jednog velikog prostora (oko 300 x 100m) na padini imeđu male palače pape Inocenta VIII., poznatoj kao Casino del Belvedere zbog svoje izdignute pozicije, i ostatka vatikanskog kompleksa (točnije Sikstinske kapele i papinskih odaja). Dvorište je bilo podjeljeno na tri terase na različitim visinama, spojene rampama, i bočno zatvorene tjelima zgrada. U najdonjem dvorištu, smišljenim u obliku kazališta i izvedenim kao eksedra, bila su postavljena tri reda različitih loža, dorskih,jonskih i korintskih, koji se prekidaju na prvom stubištu s niskim i lagano zakošenim stepenicama. Na vanjskom djelu istočne strane dvorišta nalazi se Porta Giulia od bunje. Drugo dvorište manje površine, bilo je dovršeno zidovima u samo jednom arhitektonskom redu. Stražnje dvorište kojem se prilazilo putem dvostrukog stubišta u obliku leptira, sadrži zidove u dva niza s parastama složenim tako da stvaraju oblik serliana. Perspaktiva dvorišta je završavala jednom velikom nišom, ostvarenom 1565. od arhitekta Pirra Ligoria kako bi starom Casinu del Belvedere dao konačni izgled.

Iza velike niše realizirano je još jedno oktogonalno dvorište, također zvano "dvorište Belvederea", koje je dugo vremena čuvala zbirku papinih antičkih kipova, uključujući i Belvederskog Apolona i Laokonta. Pokraj tog dvorišta Bramante je sagradio jedno spiralno stubište koje je ugrađeno u novi kompleks zvan Casino Inocenta VIII. (izvorna Vila Belvederea). Bramante nije doživio završetak izgradnje ovog komlpeksa, kao između ostalog i svih velikih papinskih građevina. Radovi su se nastavili kroz čitavo 16. stoljeće. Cjeloviti Bramanteov projekt je ipak kroz daljnja razdoblja bio izmjenjen. Između 1585. i 1590. dvorište Belvedera je bilo odvojeno od poprečnog dijela Biblioteke Siksta V., prekidajući tako vizualni kontinuitet velikog terasastkog prostora. Godine 1822. ostvarena je dodatna poprečna građevina, gdje su danas smješteni Vatikanski muzeji. Od tada dakle postoje tri otvorena dvorišta: Dvorište borove šiške (koje je dobilo ime po golemoj brončanoj skulpturi u obliku šiške), dvorište biblioteke i dvorište belvederea. Taj se građevinski kompleks koristi uglavnom za muzejske svrhe.

*Palača Caprini (uništena)-Ova palača koju je projektirao Bramante oko 1510., bila je poznata i kao palača od Raffaella, zato što je umjetnik tamo živio i umro. Bila je preuređena u 16. stoljeću i naknadno uništena u 17. stoljeću. Usprkos tome bila je temeljni uzorak civilne arhitekture renesanse, predstavljajuči model građevine koja će mnogo puta biti oponašana u Rimu i drugim gradovima.

Fasada palače bila je okarakterizirana visokim temaljima u lažnoj bunji stvorenoj oplatom, koja se nastavlja na čitavom prizemlju, namjenjenom trgovinama i na središnjem katu (mezzanino). Gornji kat je sastavljen nizom parova dorskih stupova s cjelovitom trabeacijom koja se podudara s potkrovljem do kojeg je svijetlo dopiralo kroz metope u obliku otvora.

Ostala dijela u Rimu

Via Giulia: osim ostalih arhitektonskih djela Bramante se za Julija II. brinuo i o jednom urbanom uređenju, prilagođenje ulice "magistralis" kako bi postala uzor novim pravilima gradnje i smjerenica za širenje i obnavljanje grada. Ulica je paralelna s Via della Lungara traženom od Aleksandra VI.

projektirana tako da budu spojene novim mostom koji je bio realiziran tek nakon pada Papinske države.

-Projekt za crkvu sv. Celza i Julijana

-Kor crkve sv. Marije od naroda

-Projekt za palaču sudova (talijanski: Palazzo dei Tribunali) u Rimu

-Palača Castelessi

-Dvorište sv. Damasa u Vatikanu

-Druga djela u papinskim posjedima

Bramanteu se pripisuju razna djela u Laziu i na području svih papinskih posjeda kao npr. crkva u Capranici Prenestini, tzv. Ninfeo di Ganazzano i opàinsku palaču u Tarquiniji.

Utvrde

Kao glavni papinski arhitekt Bramante je bio zadužen za sve papinske tvornice, i vjerojatno je sudjelovao u projektiranju utvrda, kao što su utvrda zvana "od Bramantea" u Civitavecchi, utvrda u Civita Castellani (oko 1506.), i drugih.

Loreto- Kao papin arhitekt Bramante je od 1507. do 1509. radio na Svetištu sv. Kuće u Loretu. Svetište je od prije već bilo izgrađeno te se Bramante brinuo za projektiranje fasade koja nije realizirana, za trg ispred obližnje Apostolske palače, te za mramonu oblogu koja sadrži "sv. Kuću iz Nazareta", ostvarenu kasnije pod vodstvom njegovih nasljednika u Loretu: Cristoforo Romano (1509.-1512.), Andrea Sansovino (1513.-1525.), koji je ostvario niske reljefe i skulpture), Ranieri Nerucci i Antonio iz Sangalla mlađi.

Župna crkva u Roccaveranu- Osim temeljnih doprinosa u vraćanju klasičnih arhitektonskih redova, istraživanju centralnog tlocrta i općeg arhitektonskog jezika zrele renesanse Bramante se uhvatio u koštac s teškim problemom kako prilagoditi crtež fasade klasičnog hrama bazilikalnoj građi crkava s brodovima na više razina. Bramante se u crkvi sv. Marije od Navještenja u Roccaveranu susreo s tim problemom kojeg je riješio još prije Paladijevih venecijanskih crkvi. Fasada, projektirana oko 1509. pripisuje se Bramanteu i uklapa se s unutarnjim dijelom crkve.

Klaustar Montecassina

Bramanteu se pripisuje projekt klaustra na ulazu u opatiju od Montecassina.

Kapela od Succorpa u Napulju

Kapela od Succorpa, kripta koja je smještena ispodapside datirana između kraja 15. i početka 16. stoljeća okarakterizirana shemom s tri broda naglašena mramornim stupovima. Projekt se pripisuje Bramanteu a smatra se da ju je realizirao Tommaso Malvito.

LEONARDO DA VINCI

Leonardo da Vinci bio je talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer.

Ukratko - najveći genij renesanse, čovjek koji utjelovljuje renesansni ideal svestrana čovjeka - višestruko nadarena čovjeka neutažive znatiželje i žudnje za novim spoznajama. Osim u umjetnosti, dao je doprinose anatomiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnje oružja, urbanistici.

Njegove Posljednja večera (1495-97) i Mona Lisa (1503-06) spadaju među najpopularnije i najutjecajnije slike renesanse, dok njegovi spisi odražavaju duh znanstvenog istraživanja i mehaničke inventivnosti koja je bila stoljećima ispred svoga vremena. Leonardo da Vinci je bio prvi umjetnik koji je afirmirao tehniku slikanja sfumato, a posebno je vidljiva na njegovim remek djelima.

U vrijeme humanizma i renesanse, svestranost je bila visoko postavljena kvaliteta, no nije bez razloga bila rijetka. Leonardova svestranost bila je njegova duhovna snaga, koja je u njemu generirala neograničenu žudnju za znanjem i koja je vodila njegova razmišljanja i ponašanje. Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oči bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda, vid je bio čovjekovo najviše osjetilo zato što vid sam pretvara činjenice u iskustva, odmah, korektno, i sa sigurnošću. To znači da svaki promatrani fenomen postaje predmet znanja. Saper vedere ("znati kako vidjeti") postaje glavna tema njegovih proučavanja čovjekovih djela i kreacija prirode. Njegova kreativnost sezala je u svako područje u kojem se koristilo grafičko predstavljanje: bio je slikar, kipar, arhitekt, ali i inženjer. Njegov veličanstven intelekt, neuobičajena snaga opservacije, te majstorstvo crtanja vodili su ga u promatranje same prirode, koju je proučavao metodično i konzistentno, pri čemu su umjetnost i znanost bile jednako zastupljene.

Leonardovo je djelo sažetak toga izvanrednog perioda ljudske povijesti koji je poznat kao talijanska renesansa, perioda velikog kulturnog napretka i velikih projekata. Leonardova djela odraz su čovjeka toga doba, onoga što je osjećao i činio, strojeva koje je gradio kako bi moglao podizati crkve, palače, zamkove; strojeve za vođenje rata, za rad, za proizvodnju i trgovinu svih onih roba čija je dostupnost bila od vrlo velike važnosti za vladare i njihove dvorove. No kako bilo, još važnije, Leonardovi izumi svjedoče tko je i što on bio - čovjek kojeg je oblikovao najomiljeniji i najstimulativniji grad toga doba, Firenca. Njegove ideje sadržane su u više od 6.000 Leonardovih zapisa.

Leonardov najraniji poznati crtež koji prikazuje dolinu rijeke Arno, (1473.) - Uffizi.

Leonardo je rođen 15. travnja 1452. u malenom gradiću Vinci, blizu Firence u Toskani.Bio je sin bogatoga firentinskog bilježnika i seljačke žene. Sredinom 1460-tih obitelj se preselila u Firencu, najvažniji intelektualni i umjetnički centar Italije, gdje je Leonardo učio kod najboljih učitelja u gradu. Brzo je napredovao, socijalno i intelektualno. Bio je naočit, uvjerljiv u razgovoru te dobar glazbenik i improvizator. Oko 1466. otišao je u nauk u atelje Verrocchija, vodećeg firentinskog slikara i kipara toga vremena. U Verrocchiovoj radionici Leonardo se upoznao s mnogim aktivnostima, od slikanja oltarnih slika i slika na platnu, do kreiranja velikih kiparskih projekata u mramoru i bronci. Godine 1472. primljen je u ceh firentinskih slikara. U to vrijeme (oko 1473.) nastaje njegov prvi poznati crtež doline Arna, a sve do 1476. je smatran Verrocchiovim pomoćnikom. Na Verrocchiovoj slici Krštenje Kristovo (1470.-1475., Uffizi, Firenca), pozadinski pejzaž i klečećeg anđela na lijevoj strani slike, najživotnije dijelove slike, naslikao je upravo Leonardo. Tu je po prvi put iskazao svoju znanstvenu

radoznalost i odvažnost uporabom tada novih uljenih boja koje je Leonardo upoznao sa slika sjevernjačkih umjetnika koje su došle u vlasništvo bogate firentinske vlastele.

God. 1478. Leonardo postaje samostalnim umjetnikom. Njegova prva narudžba da naslika oltarnu sliku u kapeli Pallazo Vecchio, firentinskoj gradskoj vijećnici, nikada nije ostvarena. Njegova prva značajna slika, Poklonstvo kraljeva (Uffizi), započeta 1481. godine, no nedovršena, naručena je za samostan San Donato a Scopeto u Firenci. Leonardov izraz bio je još uvijek vrlo nalik Verrocchievom, ali se postupno odmaknuo od učiteljevog ukočenog, tijesnog i ponekad rigidnog tretmana figura, do evokativnog i atmosferičnog odnosa

prema kompoziciji. Poklonstvo kraljeva uvelo je novi pristup kompoziciji, u kojem su glavni likovi grupirani u prednjem planu, dok pozadina sadrži duboki prodor u prostor i pogled na imaginarne ruševine i scene bitaka.

Godine u Milanu

Bogorodica na stijenama, Nacionalna gaelrija, London, oko 1505.–1508., pokazuje Leonardov interes za prirodu.

Oko godine 1482. Leonardo je ušao u službu kod Ludovika Sforze, milanskog vojvode. Napisao je vojvodi zadivljujuće pismo u kojem je tvrdio da može sagraditi viseće mostove; da zna tehnike konstruiranja artiljerije i topova; da može izgraditi brodove tako dobro kao i oklopna vozila, katapulte i ostale vojne strojeve; da zna izrađivati skulpture u mramoru, bronci i glini. Služio je kao istaknuti graditelj strojeva (inženjer) u vojvodinim brojnim vojnim pothvatima, a bio je aktivan i kao arhitekt. Oko 1496. upoznao je talijanskog matematičara Lucu Paciolia s kojim proučava Euklida. Leonardo mu je asistirao u njegovu slavnom djelu "Divina Proportione" (1509.), raspravi o estetskom centriranju pravila (koncepta) zlatnog reza. Već tada se nazire Leonardova izuzetna nadarenost i zainteresiranost za široki spektar djelatnosti, od arhitekture, dizajna i mehanike, preko matematike i fizike, sve do kiparstva i slikarstva.

Izvori ukazuju na to da je Leonardo imao asistente i učenike u Milanu, za koje je vjerojatno napisao različite tekstove kasnije izdane pod naslovom Rasprava (monografija) o slikanju (1651.; prevedeno 1956.). Najvažnija od njegovih slika iz ranog Milanskog perioda je Bogorodica u pećini i to u dvije verzije (1483. – 1485., Louvre, Pariz; 1490-te do 1506. – 1508., Nacionalna galerija, London). Radio je na kompoziciji dugo vremena, naoko mu se nije dalo dovršiti započeto, što mu je bio običaj (do kraja života dovršio je tek nekoliko djela). Leonardo je među prvima uveo atmosfersku perspektivu (efekt atmosfere koji bojom i definicijom dočarava udaljeni krajolik); pozadinski krajolik oslikan na ovaj način posebno je uočljiva karakteristika Leonardovih slika. Najveći majstori kasne renesanse u Firenci – Rafael, Andrea del Sarto i Fra Bartolomeo, učili su od Leonarda; potpuno je preobličio milansku školu, a Parmu, umjetnički centar Correggia, usmjerio je Leonardov rad.

Posljednja večera , 1498., Santa Maria delle Grazie, Milano.

Od 1495. do 1497. godine Leonardo je radio na svom remekdjelu, Posljednjoj večeri, zidnoj fresci u blagovaonici samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu. Nažalost, njegovo eksperimentalno korištenje ulja na suhoj žbuci (tanak vanjski zid prostora konstruiranog za serviranje hrane) dovelo je do tehničkih problema, pa je do godine 1500. zidna freska počela propadati. Do 1726. pokušavalo se, bezuspješno, restaurirati fresku; zajednički konzervacijski i restauracijski program, temeljen na

najmodernijoj tehnologiji, započet 1977. godine uspio je sanirati dio oštećenja. Iako je mnogo izvorne plohe propalo, veličanstvenost kompozicije i prodorna karakterizacija figura daju prolaznu viziju svoje iščezle raskoši.

Leonardove stilističke inovacije u slikarstvu još su uočljivije u Posljednjoj večeri u kojoj je rekreirao tradicionalnu temu na potpuno nov način. Umjesto prikaza dvanaestorice apostola kao individualnih figura, grupirao ih je po troje u dinamičnu kompoziciju oko lika Isusa Krista, koji je izoliran u sredini slike. Posjednut ispred blijedog, udaljenog krajolika gledanog kroz pravokutni otvor na zidu, Krist – koji naslućuje da će ga jedan od prisutnih izdati – predstavlja mirno i spokojno središte, dok ostali likovi reagiraju živahnim gestama. U veličanstvenosti scene i ozbiljnosti figura, Leonardo nam ponovno predstavlja stil kojeg je utvrdio više od jedne generacije prije Masaccio. Leonardova originalnost i inventivnost bila je, a i danas je primjer fantastične kreativnosti i upornosti.

Za vrijeme svog dugotrajnog boravka u Milanu, Leonardo je također izveo druge slike i crteže (od kojih je većina danas izgubljena), nacrte kazališta, arhitektonske crteže, modele za kupolu Milanske katedrale, te čak dizajnirao stroj za letenje. Njegova najveća narudžba bila je za kolosalnu brončanu konjaničku statuu Francesca Sforze, Ludovikova oca, za dvorište Castella Sforzesca.

Zbog činjenice da ni jedan Leonardov skulpturalni projekt nije dovršen, njegov pristup trodimenzionalnoj umjetnosti može se prosuditi samo po njegovim crtežima (nacrtima). Slična se zamjerka može uputiti njegovim arhitektonskim projektima; ni jedan od njegovih građevinskih projekata nije zapravo ostvario njegove naume. U svojim arhitektonskim nacrtima, ipak, demonstrirao je veličanstvenost u upotrebi masivnih formi, čistoću izraza i posebice duboko shvaćanje starovjekovnih Rimskih izvora i antike općenito.

U prosincu 1499. godine, ipak, obitelj Sforzu odvele su iz Milana francuske snage. Leonardo je napravio glineni model, ali igrom slučaja odlučeno je da se metal namijenjen za statuu utroši za proizvodnju topova. Model su uništili francuski strijelci, koji su ga koristili kao metu. Leonardo 1499. napušta Milano da bi se vratio u Firencu, ali ostaje neko vrijeme u Mantovi i Veneciji.

Povratak u Firencu

Godine 1502. Leonardo je ušao u službu kod Cesara Borgia, vojvode od Romagne i sina vrhovnog generala pape Aleksandra VI. U okviru svojih mogućnosti, kao glavni vojvodin arhitekt i inženjer, Leonardo je nadzirao radove na gradnji utvrda papinske vojsku u centralnoj Italiji, te dizajnirao ratne strojeve i crtao topografske mape.

Godine 1503. postaje član komisije umjetnika koji su trebali odrediti prikladnu lokaciju za smještaj Michelangelovog Davida (1501. – 1504., Akademija, Firenca), a također je služio kao inženjer u ratu protiv Pise. Pred kraj godine Leonardo je počeo dizajnirati dekoraciju za veličanstvenu dvoranu Pallazzo Vecchio. Tema je bila Bitka kod Anghiaria, firentinska pobjeda u ratu protiv Pise. Tijekom 1505. godine napravio je mnoštvo crteža i završio predložak u punoj veličini, ali nikada nije dovršio zidnu sliku. Čini se da je Leonardo bio vičniji skiciranju i pravljenju nacrta od konstruiranja pravih modela i slikanja pravih djela. Predložak je uništen u 17. stoljeću, a kompozicija je sačuvana samo u kopijama, od kojih je najznačajniju (1615., Louvre) napravio Peter Paul Rubens.

Za vrijeme drugog firentinskog perioda, Leonardo je naslikao nekoliko portreta, ali samo jedan je sačuvan do dana današnjeg – čuvena Mona Lisa (1503. – 1506., Louvre, Pariz), jedan od najslavnijih

portreta ikada naslikanih. Portret je također poznat kao "La Gioconda". Leonardo je, čini se, imao posebnu sklonost tom portretu, jer ga je nosio na sva svoja kasnija putovanja. Ovaj Leonardov najslavniji rad je poznat kako po veličanstvenosti tehničkih inovacija, tako i po misterioznosti legendarnog osmijeha. Taj rad je savršen primjer dvije tehnike – sfumata i kjaroskura (rasporeda svjetla i sjene, svijetlih i tamnih dijelova na slici) – koje je Leonardo primijenio među prvima. Sfumato (začađeno) je delikatan atmosferični "magloviti" ili "dimni" efekt načinjen finim, vrlo malenim prijelazima između područja boje; to je posebice uočljivo na nježnoj prozračnoj odjeći i zagonetnom osmjehu. Kjaroskuro (talijanski: Chiaroscuro, svjetlo i sjena) je tehnika modeliranja i definiranja forme pomoću omjera kontrasta između svjetlosti i sjene; senzitivne ruke modela su portretirane jasnom modulacijom svjetlosti i sjene, dok je kontrast boja oskudno upotrebljavan.

U isto vrijeme Leonardo proučava let ptica, dizajnira stroj za letenje, i pokušava riješiti kvadraturu kruga, te proučava fluidne elemente: vodu, zrak i vatru. Do danas sačuvani Leonardovi crteži, koji otkrivaju njegovu briljantnu nadarenost za sastavljanje nacrta i njegovu veličanstvenost u otkrivanju anatomije ljudi, životinja i biljaka, mogu se pronaći u najvažnijim europskim zbirkama. Najveći dio nalazi se u dvorcu Windsor u Engleskoj. Zanimanje za ljudsku anatomiju svojstveno je mnogim znanstvenicima renesanse, uzevši u obzir da je znanje o anatomiji tijela u to vrijeme bilo vrlo oskudno.

Starost i smrt

Godine 1506. Leonardo se vratio u Milano, na poziv francuskog guvernera, Charlesa d'Amboisea. Sljedeće je godine imenovan dvorskim slikarom Luja XII., koji je tada prebivao u Milanu. Sljedećih šest godina Leonardo je dio vremena provodio u Milanu, a dio u Firenci, gdje je često posjećivao svoju polubraću i polusestre i vodio brigu o svom nasljedstvu. Tada je nastala i slika Sv. Ana, Bogorodica i dijete, a poduzima i detaljna anatomska istraživanja. U Milanu je nastavio svoje inženjerske projekte, a radio je i na konjaničkoj statui za spomenik Giana Giacoma Trivulzia, komandanta francuskih snaga u gradu; iako projekt nije

dovršen, crteži i studije su očuvani. Njegov najpoznatiji crtež vjerojatno je veličanstveni Autoportret u staroj dobi (1510. – 1513., Knjižnica Reale, Torino).

Od 1514. do 1516. Leonardo je živio u Rimu pod patronatom Pape Lea X.: bio je udomljen u Palazzo Belvedere u Vatikanu i izgledalo je da je zaokupljen prvenstveno znanstvenim eksperimentima. Godine 1515. konstruira mehaničkog lava za krunidbu Franje I., kralja Francuske, a već sljedeće godine je otputovao u Francusku s ciljem da uđe u njegovu službu. Proveo je svoje zadnje godine u Château de Clouxu, u blizini Amboisea, gdje je dizajnirao palaču u Romorantinu. Preminuo je u Amboiseu, 2. svibnja 1519. u 67. godini.

Kao znanstvenik Leonardo se uzdizao iznad svih svojih suvremenika. Njegove znanstvene teorije, kao i njegove umjetničke inovacije, bile su bazirane na pažljivom promatranju i preciznom dokumentiranju. Shvaćao je, bolje nego bilo tko u njegovom ili sljedećem stoljeću, važnost preciznog znanstvenog opažanja.

Nažalost, kao što često nije uspijevao ostvariti svoje umjetničke projekte, tako nikada nije dovršio planirane rasprave (monografije) na temu različitih znanstvenih tema. Njegove teorije sadržane su u brojnim bilježnicama, a većina ih je sačuvana u rukopisima. Budući da ju se ne može lako dešifrirati,

Leonardova ostavština nije raznesena tijekom njegova života. Kada je u 16. stoljeću objavljena dovela je do revolucije u znanosti.

Leonardo je zapravo preduhitrio mnoga meteorološka i geološka otkrića, razumijevao je efekt Mjeseca na plimu i oseku, nagovještavao je moderno shvaćanje formiranja kontinenata te je pretpostavio podrijetlo fosiliziranih ljuštura. Bio je među prvim osnivačima znanosti o hidraulici i vjerojatno je izumio hidrometar. Njegova shema za gradnju kanala riječnih sustava još i danas ima praktičnu vrijednost. Predstavio je velik broj genijalno osmišljenih strojeva, od kojih su mnogi bili potencijalno upotrebljivi, između njih i ronilačko odijelo. Njegove leteće naprave, iako se nisu mogle koristiti u praksi, utemeljile su zvučne zakone aerodinamike.

*Znači, bio je slikar, kipar, graditelj, izumitelj, stručnjak za tehniku, dijete bilježnika, notara, gosp. Pjera da Vinčija koji ga je ozakonio. Od 1466.-69. je učio kod Andrea del Verokija. Gorski pejzaž je njegovo najranije registrovano djelo. (1473.). Radio je i Blagovijesti (imaju 2 slike), ženski portret, Poklonjenje kraljeva... 1482.-83- poslao je pismo Ludviku Sporsi u kojm je naveo sve svoje sposobnosti. Nakon toga je bio prihvaćen i pozvan u Milano (1483.-1499.).

U svojoj zreloj fazi imao je puno narudžbi, sačuvana su 2 djela i to Madona u pećini (1483.) i Posljednja večera (1495.-1497.). Napisao je poznati Traktat o slikarstvu.

„Blagovijesti“-jedno od ranijih djela, prikazuje uticaj Pjera dela Frančeske. Prikazuje kako je mladi Leonardo bio u stanju da odmah na početku dobro realizira djela kad su svi ostali bili već u poznim godinama. Prisutna je perspektiva u slici, okvir od zelenila iza figura, priroda je sugestivno data...

„Poklonjenje mudraca“-jedno od nezavršenih djela. Pomalo je bilo uzrok i to što je morao napustiti Firencu. Bio je genijalac, ali je napuštao poslove jer je stalno istraživao jedan problem za drugim. Sam sakralni dio (sadržaj) je u prvom planu-Madona s djetetom, a ostali prave jedan okvir i izlažu se oduševljenju. Iza, nevezano, je sjajna demonstracija linearne perspektive, arhitekture, prirode, konjanici... Naslikao je veliki broj figura oko središnje grupe sa Bogorodicom, ali je svakoj obezbjedio značaj i vidljivost. Sve figure oko centralne grupe imaju raznovrsne pokrete i izraze i obavijene su sjenkama i polusjenkama koje ih utapaju u prostor. To je Leonardov sfumato koji u prvi plan ističe svijetlo-tamno, ali bez oštrih granica.

(Sfumato su meki i fini, skoro fluidni prelazi svjetlo-tamnog, koji obezvrjedjuju konturu, uranjaju figuru u prostor, stvarajuci njihovo novo jedinstvo. Oblici su meki i nedovrseni, kao da su obavijeni izmaglicom. Do punog izrazaja sfumato je dosao na Leonardovim dovrsenim slikama, od kojih je najcuvenija MONA LIZA.)

„Sv.Jeronim“- također je nedovršen; kontrast okvira pozadine, prigušene su boje, stvara mekše sjene, to je njegova karakteristika sfumata, sjajno je demonstrirana i anatomija. „Madonna s djetetom u pećini“ je

njegovo rano djelo u Milanu. Vidi se prigušeno svjetlo, tamna pozadina, likovi su svijetli, prikaz pećine kao simbola...

Dvorac Sforcesko (Castello Sforzesco) je bio rezidencija vladara u Milanu. Nalazi se u centru Milana. Ima jako visoke zidove, ali uprkos tome Milano je ipak pao kad su ga Francuzi osvojili.

„Posljednja večera“-tu je riješen jako karakterističan problem; mnogo je promišljao-radio je eksperiment (ulje i temperu na fresko podlozi) . Tema je zamišljena da iz izraza lica vidimo šta se dešava (kad Krist govori „jedan od vas će me izdati“). Kompozicija je horizontalna, u tri grupe, po 4 apostola, perspektiva je naglašena... Posljednja večera Leonarda da Vincija jedno je od najvećih svjetskih umjetničkih remek-djela. Unatoč jadnom stanju ova slika je postala ikonom kršćanskog slikarstva i jedna od najpoznatijih slika na svijetu. Njezin uspjeh potječe iz Leonardove sposobnosti prikazivanja karaktera i dramatične napetosti, te njihovim smještanjem u dominantan i ujedinjujući arhitektonski interijer. Poput Masacciovog "Svetog Trojstva", Leonardova Posljednja večera je smještena na razinu gledateljeva očišta i iluzionistički ispunjava zid tako da nam se čini kako se prostor otvara iza postojećeg prostora.

Leonardo je prikazao nekoliko pokreta likova koji su uslijedili nakon što je Isus najavio kako će ga jedan od njegovih učenika izdati[2]. Svaki od apostola je reagirao u skladu sa svojom osobnosti koje su opisane u Bibliji. Petar, koji se nalazi kao peti s lijeva, u bijesu je zgrabio nož kojim će kasnije odsjeći uho jednom od vojnika. Ivan, najmlađi apostol, pada u nesvijest prema Petru. Toma, Isusu prvi s desna, upire svojim nevjernim prstom u vis. Dok se Juda, koji je odmah Petru s lijeva, kao zlikovac na slici, nezainteresirano oslanja laktom na stol udaljivši se što više od Isusa. U Leonardovoj izvedbi Posljednje večere, Juda sjedi na istoj strani stola kao i Isus i Apostoli, a ne - kao po tradicionalnoj shemi - njima nasuprot. Leonardo ga je istaknuo tako što je on jedini lik čije je lice u tami i koji ne reagira jasnom gestom na Isusove riječi.

Likovi su također organizirani u jasnu geometrijsku kompoziciju izduženog pravokutnika koji je podijeljen na 5 piramida (dvije grupe po tri apostola i Isus s raširenim rukama u sredini). Isusova trokutasta forma ponavlja tri prozora iza njega što simbolično predstavlja Sveto Trojstvo. Polukružna luneta iznad središnjeg prozora, zajedno s svjetlošću prozora, služi kao arhitektonska aureola. Dominacija Krista je istaknuta i linijama perspektive arhitekture koje se radijalno šire iz njegove glave poput "zraka" božje svjetlosti koja se širi od "Svjetla svijeta" izvan slike.

„Mona Liza“- (76,8 x 53 cm), ulje na drvetu, (proljeće 1503. - ljeto 1505.), muzej Louvre, Pariz, Leonardo da Vinci. Tradicionalno identificiranje nepotpisanog i nedatiranog portreta danas poznatog kao Lisa del Giocondo stavlja se osobi pod imenom Giorgio Vasari, čovjeku koji je bio važan biograf novovremenske povijesti umjetnosti iz 16. stoljeća. Činjenica je da je Leonardo da Vinci, po svom povratku u Firencu, dakle u godinama između 1500. i 1506., nacrtao jedan portret Lise del Giocondo, žene firentinskog trgovca Francesca del Gioconda. Dalje biograf ustanovljava, da Leonardo još i nakon četiri godine nije dovršio portret u potpunosti. Leonardo također nije nikada predao nedovršenu sliku svom poslodavcu Francescu del Giocondu, već je zadržava kod sebe.

Kako jedino Vasari spominje ime Mona Lisa, mnogobrojni povjesničari sumnjaju u točnost imena i traže druge izvore. Tako se pretpostavlja da se radi o ljubavnici Giuliana de' Medicija, neka Pacificia Brandano ili jedna od priležnica Charlesa d' Amboise, ili čak i Isabella d' Este, Markiza od Mantove. Neki istraživači idu tako daleko, da tvrde kako nije uopće postojao model, već da je Leonardo naslikao idealnu ženu. Neki čak i primjećuju da Mona Lisa sliči svom tvorcu (tj. njegovoj predodžbi samoportreta), da je sam sebe naslikao (puno je vjerojatnija u tom pogledu teorija da je Leonardo portretirao svoju majku).

Kažu da kad je Leonardo završio fresku koju je radio Francuzi su prodrli u Milano i on je otišao u Veneciju gdje je susreo Jeronimusa Boša. Tada su nastale neke karikature pod njegovim uticajem.

Onda je otišao u Rim i radi na utvrđenju Rima. Vraća se u Firencu i 4 godine je radio portret Mona Lize. U prednjem planu su topli tonovi, srednji plan hladni,ta neka vazdušna perspektiva, degradacija tonova... Nepostoji oštra granic između jedne i druge forme, lice...

MIKELANĐELO BUONAROTI

Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni (Caprese Michelangelo, 6. ožujka 1475. - Rim, 18. veljače 1564.) je bio renesansni slikar, kipar, arhitekt i pjesnik. Jedan od najvažnijih i najsvestranijih umjetnika svih vremena. Njegov genij i njegovi veliki pothvati u svim umjetnostima učinili su ga idolom mnogih generacija umjetnika. Opisuju ga kao genija božanskog nadahnuća, nadljudske moći, koja je podarena samo malom broju rijetkih pojedinaca i koja djeluje preko njihove osobe.

U trinaestoj godini započinje umjetnički put na kojem će slijediti jedino neograničenu snagu vlastitoga duha. Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje nove stvarnosti, slično božanskom stvaranju svijeta koje ne priznaje uzore, konvencije ni pravila. I njegove skulpture vjerojatno upravo stoga odlikuje taj snažni egzaltirani grč oslobađanja iz nedefinirane gromade kamena ili mramora. Michelangelova umjetnost je dramatična, napeta i napadna. Opsjednut ljudskim tijelom, stvorio je monumentalnu sliku čovjeka kao Herkula i heroja, centralni lik Božjeg svemira.

Michelangelo je, pored Leonarda da Vincija, jedan od najinspirativnijih umjetnika talijanske kasne renesanse, kao i svijeta umjetnosti općenito, s uzorom u svom prethodniku Donatellu.

Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje nove stvarnosti, slično božanskom stvaranju svijeta koje ne priznaje uzore, konvencije ni pravila. I njegove skulpture vjerojatno upravo stoga odlikuje taj snažni egzaltirani grč oslobađanja iz nedefinirane gromade kamena ili mramora. Godine 1496. otišao je u Rim gdje je stvorio svoje prvo značajnije djelo Oplakivanje (Pietà), koje je predstavljalo novinu budući da je sjedinjavalo dvije mramorne figure u jednu cjelinu.

Vrativši se u Firencu 1501. isklesao je svog čuvenog Davida, završni izraz naturalizma 15. stoljeća. David, najranija monumentalna skulptura visoke renesanse, utjelovljenje je cjelokupne Michelangelove umjetnosti. Nasuprot oslobođenoj energiji izraženoj kroz opušteno tijelo Donatellove statue, kod Michelangelovog Davida dobija se utisak da se energija sabija, a ne da se oslobađa. Otuda osjećaj napetosti u jednom tijelu shvaćenom kao "tamnica duše". Savršenu ljepotu mišićavog tijela, koje je uz to još u stanju izraziti i emocije i sigurnost pravednog borca, Michelangelo je stvorio u dobi od samo 26 godina. U to vrijeme Michelangelo je slikao i svoju Svetu obitelj.

U krugu firentinske intelektualne elite na dvoru Medicija oživjela je ljubav za Platonovu filozofiju-neoplatonizam. Platonova filozofija o dualizmu tijela i duše nije imala utjecaja na grčku skulpturu, jer ona izražava sklad tijela i duše, ali je na skulpturu Michelangela, koji je bio veliki poštovalac antike, baš ta strana grčke misli imala jak utjecaj. Iste osobine njegovog Davida imaju i statue Mojsija i Robova, klesane za grobnicu pape Julija II, a još više kipovi nadgrobnih spomenika Lorenca i Giuliana Medicija.

Firentinska republika pozvala ga je 1504. godine da u Palači Vecchio naslika ogromnu fresku. Prikazujući jedan događaj iz rata sa Pisom kada je vojnike neprijatelj iznenadio za vrijeme kupanja, mogao je uvesti veoma raznovrsno mnoštvo pokreta u prikazivanju ljudskog tijela. Michelangelo je bio prvi umjetnik koji je prikazao tijelo u njegovom cjelokupnom opsegu akcije. Michelangelov

Mojsije je centralna skulptura grobnice Julija II. Svod sikstinske kapele u Rimu najveći je pothvat renesanse.

Poslije toga papa Julije II. mu je povjerio izradu svoje grobnice, posao kojim se bavio, sa prekidima, četrdeset godina. Uskoro je započeo i oslik svoda Sikstinske kapele. Michelangelo je za nevjerojatno kratko vrijeme završio tu "ogromnu biblijsku simfoniju". Prvobitni nacrt za grobnicu Julija II. nikada nije izveden. Michelangelo je napravio samo veličanstvenu skulpturu Mojsija.

Michelangelova karijera arhitekta počela je 1520. kapelom obitelji Medici u crkvi San Lorenzo u Firenci, gdje je trebalo da se arhitektura i kiparstvo upotpunjuju. Svojim neortodoksnim tretiranjem klasičnih tema Michelangelo je napravio put baroknom stilu. Grobnica Medici sastoji se od statue pokojnika u sljedećem položaju smještene u niši zida iznad sarkofaga i od poluležećih statua Dana i Noći na poklopcu sarkofaga. Skulpturalne mase su raščlanjene i složene u najvećoj mogućoj mjeri, ali usprkos tome, cjelina čini jasnu

vizualnu cjelinu, jer sve tri statue oblikuju trokut i čvrsto drže složenu mrežu vertikala i horizontala. Dualizam tijela i duše izražen je kroz kozmičku suprotnost smiraja Dana i Noći.

Kupola Crkve svetog Petra bila je jedno od njegovih kasnijih arhitektonskih djela. Njegovo posljednje veliko slikarsko djelo, Strašni sud, na oltarskom zidu Sikstinske kapele, pokazalo je svojim vladanjem pokretom u prostoru tok kojim ce se razvijati talijanska umjetnost u sljedećem stoljeću.

Michelangelova grobnica u Bazilici Santa Croce u Firenci.

Tada već star i bolestan, Michelangelo, kao uvjereni kršćanin i skrušeni hodočasnik, obilazi i posjećuje uobičajenih sedam rimskih bazilika, u potrazi za oprostima i milostima. Obično je rimske crkve obilazio pješice, s prijateljem Vasarijem, koji je od pape Julija III. uspio dobiti dozvolu da stari majstor na konju smije obilaziti hodočasničkim putem naznačene bazilike. No, čini se da je stari umjetnik radije nastavio stjecati jubilejske oproste obučen u siromašno hodočasničko odijelo, izmiješan s običnim pukom, sa svojim velikim šeširom i visokim čizmama, koje nije skidao ni noću (zbog bolnih smetnji). Spomenuti mu prijatelj Vasari u svojim zapisima prenosi razgovor između Michelangela i nećaka, kojega Michelangelo potiče da pronađe neku siromašnu osobu potrebnu pomoći, naglašavajući kako se ponajvećma dobrim djelima kršćanske ljubavi mogu izmoliti jubilejski oprosti.

Umro je 18. veljače 1564. u Rimu, a sutradan je uz velike počasti sahranjen u crkvi Santa Croce u Firenci.

Michelangelo je najznačajniji kipar visoke renesanse. Iako je bio slikar, arhitekt i pjesnik, najradije je volio da ga zovu kiparom. Njegovo prvo potpisano djelo, dakle prvo zrelo djelo bila je Rimska Pieta, mramorna skulptura nježnih linija i smirene boli, koja se danas nalazi u crkvi Sv. Petra u Rimu.

David, najranija monumentalna skulptura visoke renesanse, utjelovljenje je cjelokupne Michelangelove umjetnosti. Savršenu ljepotu mišićavog tijela, koje je uz to još u stanju izraziti i emocije i sigurnost pravednog borca, Michelangelo je stvorio u dobi od samo 26 godina.

U svojim djelima je izražavao svoja filozofska i etička stajališta. To se najbolje vidi u njegovom ciklusu skulptura za grobnicu pape Julija II. - Robovi, gdje je ljudsko tijelo shvaćeno kao "tamnica duha".

Radove na grobnici Julija II. prekida zbog neočekivane papinske narudžbe, koju prihvaća nerado i protiv koje se bori svim silama svoga neobuzdanog temperamenta, no stvara djelo koje se još i danas kao remek-djelo slikarske vještine prvo vezuje uz spominjanje njegova imena freske u Sikstinskoj kapeli. Cijeli je svod Michelangelo, pod naletom gnjeva i borbe s okolinom, a prije svega u zanosu nadahnuća, oslikao za manje od četiri godine (1508.-1512.). U stotinama je likova opisao gotovo sve od postanka čovjeka do njegova pada, stvaranje i uništenje svijeta. Trideset godina kasnije Michelangelo je naslikao Posljednji sud iznad oltara kapele – napadno i grozničavo djelo koje je posjedovalo kolorizam Manirizma i bilo je ispunjeno snažnim oblicima podcrtavajući kontekst prokletstva.

Michelangelo je dizajnirao kupolu bazilike sv. Petra koja je dovršena tek nakon njegove smrti.

Uz brojne njegove projekte još se najmanje dva mogu mjeriti s epohalnom važnošću fresaka iz Sikstine. Oba su arhitektonska i potječu iz posljednjih tridesetak godina njegova života. Preuređenje trga na vrhu kapitolskog brežuljka (Campidoglio) najveći je posao njegove karijere. Od trga doslovno pravi veličanstvenu pozornicu, kao uostalom i od svojega života, na kojoj scenu učvršćuje kolosalnim redom stupovlja. Taj će kolosalni red primijeniti ponovno u dovršenju crkve Svetog Petra u Rimu, čime je još više naglasio kompaktnost, veličinu i monumentalnost građevine s Bramanteova nacrta, osobine koje je cijelog svoga dugog života tražio u umjetnosti i ljudskome rodu sve do smrti. Michelangelov tlocrt zadržava centralni tip, grčki križ, os simetrije, centralnu kupolu, dvije male pobočne kupole i plitki narteks. Kupola posjeduje dobro odmjeren visoki tambur, i istaknut plasticitet podvojenim stupovima. Ona predstavlja vrhunac Visoke renesanse, prijelazno razdoblje manirizma i izrazite elemente budućeg stila Baroka.

Još jedno njegovo impozantno arhitektonsko djelo je stubište Laurentinske biblioteke u Firenci. Statičnost koja je vladala u renesansi mijenja za jedan dinamizam voluta koji je svojstveniji baroku. On je donekle

začetnik Manirizma, ako ne i Baroka u arhitekturi. Pietà Rondanini je posljednja i nedovršena skulptura na kojoj je kipar radio pet dana prije svoje smrti. Nalazi se u dvorcu obitelji Sforza u Milanu. Pred kraj života vratio se kiparstvu načinivši Pietu Rondanini – intimnu ispovijed usamljenog genija.

*Mnogo više je bio skulptor i arhitekta (čak i slikar) nego Leonardo da Vinci. U svom životnom rasponu je zahvatio i kraj 15.st. kao i da Vinci i na samom početku (već izašao iz radionice Girlandaja) veoma mlad radio jako dobre radove /djela kao i svi veliki majstori. Bio je sjajan poznavalac anatomije, bavio se muzikom, poezijom, finim pismima... Zna se da je bio jako raspoložen prema damama što je iskazivao poezijom. Kad je izašao iz radionice Girlandaja već kao formiran slikar bio je pozvan u dvor Medičija. Tu počinje njegova karijera.

Počinje s baštom antičkih skulptura (on je bio oduševljen tim skulpturama) i trajno ostaje pod uticajem antike. Kentauromahija-njegova je značajna skulptura (jedna zgusnuta skulptura ljudskog tijela) sl. antičkim sarkofazima. Napravio je i figuru Kupidona kao orginal.

Madonna na stepenicama-prepoznaje se uticaj/stil ne previše široke, ali antičke umjetnosti. Krajem 15.st. Medičiji su propali i tada je bio pozvan u Rim da napravi skulpturu Pjete, (Velicanstvene Pjete predstavljaju motiv Hrista na rukama Bogorodice. Ima ih cetiri: Pjeta Palestrina, Rondanini, Pjeta iz

crkve sv.Petra i Pjeta iz firentinske Katedrale.). Na tom djelu mu se zamjerilo. Čuva se u katedralnoj crkvi Sv.Petra u Rimu i već tu je majstorski izvedena draperija-prikaz na monumentalnoj figuri.

Madona Tondo-okrugli okvir, iz ranog vremena. Radio je cijeli niz tih likova koji prikazuju savremenu estetiku i anatomiju. Nakon boravka u Rimu ponovo se vraća u Firencu i bio je pozvan da pokuša napraviti nešto u velikom bloku/kamenu. Prvo se preplašio kad je vidio veliki kamen (oko 4,30 m) i tada je uradio Davida (trebala je biti izložena ispred Palazzo Vecchio), radio ga je 1-5 godina.

David- se uzima kao simbol pobjede Firence i Signore protiv drugih saveznih gradova u Italiji npr. Piza. David je narucen 1501. kada je Michelangelo imao 36 godina. To je statua tijela oslobodjenog iz mermerne tamnice. Prividno spokojan, Davod izgleda kao da ga raspinje neka ogromna psihicka energija koja nema oduska u fizickoj snazi. David je simbol obnove repunlikanske slobode Firence. 5,17 metara visok mramorni kip portretira Biblijskog lika Kralja Davida u trenutku kad se još, kao mladić, sukobio s divom Golijatom.

Povijest Michelangelovog kipa Davida prethodi njegovom stvaranju od 1500. to 1504., sve do davne 1464. kada je veliki projekt zadan Agostinu di Ducciu, koji je uspio izraditi samo noge, stopala i prsa figure. Iz nepoznatih razloga, njegova veza s projektom prestala je nakon smrti njegova učitelja Donatella 1466. te je projekt prema dogovoru preuzeo Antonio Rossellino, no i njegov ugovor brzo je prekinut.

U međuvremenu, komad mramora iz Carrare u sjevernoj Italiji ostao je zapušten i izložen elementarnim nepogodama u vrtu radionice katedrale čak dvadeset pet godina. Kasnije je, nakon inventure radionice katedrale, odlučeno da se odabere kipar koji bi taj komad mramora pretvorio u dovršeno umjetničko djelo. Iako su mnogi dotada poznati umjetnici bili u izboru kao i Leonardo da Vinci, ipak je odabran tek dvadesetšestogodišnji Michelangelo koji je uvjerio Operai da je zaslužio takav zadatak. Dodijeljen mu je i službeni ugovor o preuzimanju ovog izazovnog zadatka. Započeo je klesati kip ujutro ponedjeljka 13. rujna, mjesec dana nakon što mu je dodijeljen ugovor. Na golemom kipu biblijskog heroja raditi će još nešto više od tri godine.

Michelangelov David razlikuje se od ostalih po tome što prikazuje Davida prije nego što je krenuo u borbu, dok ga ostali prikazuju nakon slavne pobjede nad divom (kao npr. Donatellov i Verrocchijev David prije). Umjesto da je prikazan pobjedonosno nakon što je porazio mnogo krupnijeg neprijatelja, prikazuje se njegovo nestrpljenje i spremnost za borbu. Na spuštenoj desnoj ruci vide se izbočene žile a zakrivljen položaj tijela pokazuje kako je u pokretu. Glavna je nakana kipara bila da prikaže Davida nakon što je odlučio stupiti u bitku ali prije same pobjede; dakle, nakon svjesne odluke ali prije svjesnog djela.

25. siječnja 1504., kad je kip bio gotovo završen, odbor firentinskih umjetnika uključujući Leonarda da Vincija i Sandra Botticellija sastao se kako bi odabrao prikladno mjesto za izlaganje Davida. Većina, s

Giulianom da Sangallom na čelu i s potporom Leonarda i Piere di Cosima smatrali su da bi kip trebao biti (pogotovo zbog svoje mramorne izrade) postavljen pod sigurnost krova Loggie dei Lanzi na trgu Piazza della Signoria. Manjina u potpori Botticellija smatrala je da bi kip trebao biti postavljen na ili kraj Katedrale. Konačno, David je postavljen ispred ulaza Palazzo Vecchia, također na trgu Piazza della Signoria zamijenivši Donatellove brončane Juditu i Holoferna, koja je (Judita) utjelovljivala žensku hrabrost i herojski otpor. Bilo je potrebno četiri dana da prenesu kip Davida iz Michelangelove

radionice do trga. Iste 1504. stanovnici Firenze dodali su pozlaćeni vijenac na glavu kipa i brončani pozlaćeni pojas da prekriju njegovu golotinju; također su pozlatili i potpornju kladu (koja je držala kipa).

Kako bi se zaštitio od oštećivanja kip je 1873. premješten u firentinsku Akademsku Galeriju, gdje stoji i danas i privlači mnoge posjetitelje. Kopija kipa postavljena je na trg Piazze della Signorie 1910. godine. 1991. vandal je napao kip s čekićem, oštetivši prste lijevog stopala prije nego što je odstranjen. No događaj i nije bio u potpunosti koban, jer je omogućio znanstvenicima da saznaju da mramor kojim je Michelangelo radio dolazi sa kamenoloma Fantiscrittija u Misegliji, središnje od tri male doline u Carrari. Blok mramora vađen je iz kamenoloma 40 godina prije izrade Davida. U tom vremenskom periodu Duccio i Rossellino trebali su ga iskoristiti no oboje nisu imali dovoljno iskustva da isklesu takav komad mramora te su odustali.

Mramor od kojeg je izrađen David zapravo sadrži puno mikroskopskih rupica od kojih se kvari brže od ostalih mramora. Vjeruje se da ga je, zbog osrednje kvalitete mramora, Michelangelo dobio besplatno. Zbog propadanja mramora u 2003. dogodila se kontroverza za vrijeme prvog velikog čišćenja kipa još od 1843. Naime, neki su se stručnjaci protivili korištenju vode zbog daljnjeg propadanja mramora.

Tada je na prijestolju već bio papa Julije II. On je znao za njega i naručio da mu Mikelanđelo izvede grobnicu. Mikelanđelo je bio zadivljen idejom, papa je bio jako ambiciozan-više vojnik nego papa. Čak su se jednom i posvađali i Mikelanđelo je bio napustio projekat, ali se vratio. Kasnije je papa umro i skulptura je prebačena na njegovu grobnicu jer nije uspjela za života da se uradi velika monumentalna grobnica. (Sv.Petar u lancima-prebačena skulptura).

Ostali su i robovi koji su nedovršeni (neki se čuvaju u Luvru)-oni su simboli provincija koje je papa uzeo pod svoju vlast. Kad je radio papin portret pitao je šta da mu stavi u ruke, a papa je odgovorio da stavi mač.

Radio je i jednu sakristiju uz crkvu Sv.Lorenco u Firenci. Prvo je projektovao s lijeve strane Bramante, a Mikelanđelo je drugu stranu uz glavnu arhitekturu crkve, a njegova je i arhitektura i enterijer i skulptura...

Entrijer je urađen u dvobojnom mramoru, kupola je smještena na pandatifima. U donjem dijelu sakristije je oltar s jedne strane, s jedne je grob Medičije (grobnica Đulijana Medičija), a s druge strane je sarkofag Lorenca Medičija, i tu su urađene 2 alegorijske figure dana-noći, zore i sumraka koje simbolizuju vrijeme moći Medičija. Figura sove simbolizuje noć. Na grob Đulijana Medičija je postavio njegov kip u mramoru visok 173 cm, a uz sarkofag su postavljenje 2 figure čuvara: Dana i Noći.

Skulptorska ostvarenja:

Poslije sakriste je bilo još skulptorskih cjelina u kojima se osjeća jedno novo stanje duha u Mikelađelovom radu pod kraj života. U usporedbi s Davidom i Madonnama-gdje je predstavljeno divljenje fizičkoj ljepoti, stanju prirode, ovdje u kasnijim fazama na temu Pijeta (predstava Mrtvog Krista) nema više te ljepote, optimizma, trijumfa snage... već osjećanje blisko smrti, prolaznosti ljepote i života...

Palestrina-napravio je u Firenci ovu skulpturu na grobnici, a prikazao je i svoj autoportret. Sad je tijelo gotovo apstrahovano, demterijalizirano, primjer kraja velikog i sjajnog umjetnika... Sahranjen je u Rimu, a onda je u crkvi Santa Kroče (Santa Croce) u Firenci nakon što su ga Firentinci ukrali i sahranili.

Tondo Doni-je njegovo rano djelo gdje je već prikazao sklonost ka širokim površinama i fresko tretmanu.

Sikstinska kapela-Oslikavanje svoda Sikstinse kapele papa Julije II je 1508. povjerio Mivhelangelu koji je ogromni svod izdjelio na odvojene odjeljke i zone koji predstavljaju i sastavne dijelove jedinstevene strukture. Na deset slika u sredisnjem dijelu prikazani su dogadjaji pri stvaranju svijeta, ljudski grijesi i

nihove kazne. Stvorena je idealna veza izmedju Starog zavjeta i Novog zavjetakoji su predstavljeni kroz prizore na svodu. Sveta porodiva je slika koja predstavlja Isusa sa rukama polozenim na Marijinu glavu, aludirajuci na njegovu bozansku nadmocnost u odnosu na Mariju. Svaka od fresaka Sikstinske kapele je oko 5 m dužine, a friz fresaka je išao cijelim krugom okolo kapele. On je oslikao zapadni zid i tavanicu. Radio je od 1508.-1512. i prikazao je na tvanici ciklus Geneze (stvaranje svijeta, u 9 slika-fresko tehnika).

Potop- jako zanimljiv s mnoštvom detalja. Od 1536.-41. dobio je zadatak da oslika zapadni zid i tad je friz prekinut, a naslikana je cijela kompozicija s mnoštvom detalja gdje preovladava novo stanje duha i religioznost, i izgleda da mu je to bilo jedno od velikih posljednjih djela u slikarstvu (kasnije je radio još na arhitekturi u crkvi Sv.Petra.).

Najznacajnija djela:

-Kupola bazilike sv.Petra u Rimu

-Trg Kampidoljo

-Predvorje biblioteke Laurencijana

Kupola je radjena po uzoru na kupolu crkve sv.Marije u Firenci, visoka oko 133m i precnika oko 42m. Gradjena je od betona sa manjim kupolama i tornjevima na sva cetiri ugla osnove. RTadovi na kupoli traju sve do njegove smrti, pa i tada nisu privedeni kraju

Trg Kampidoljo, koji se nalazi u Rimu, je sa tri strane zatvoren palatama, cetvrta strana je otvorena i uradjena u obliku terase koja gleda prema gradu. U srdedinu trga postavljena je statua Marka Aurelija. Citav projekat zasnovan je na principu nosaca i grede.

Velicanstvena biblioteka Laurencijana cuva bibliografsko blago porodice Medici u kojoj su sacuvani anticki i humanicki rukopisi. Prostorija je horizintalno podjeljena u razmjerama koja ne dopusta nijedno praviko arhitekture. Dvostruki stubovi stoje u zidu i nista ne podupiru. Kontrasti svetlog i tamnog koji su ostvareni arhitektonskim sredstvima su do bola gotivni.

Raffaello Santi da Urbino

Rafael, pravog imena Raffaello Santi da Urbino, bio je talijanski slikar i arhitekt Visoke renesanse. U Rafaelovu slikarskom djelu došao je do punog izražaja duh visoke renesanse sa svojim zanosom za klasičnu harmoniju i idealnu ljepotu. Kao objektivna vrijednost u slikarskoj umjetnosti ostaju čistoća

njegovih crteža, jasnoća kompozicije, vedrina kolorita i neposredna ljudska realizacija portreta. Rafael je izvršio golem utjecaj na svoje učenike i suradnike. Njegov crtež i kompozicija bili su uzor mnoštvu njegovih sljedbenika.

Bio je učenik kod svog oca zlatara i kipara Giovannija Santija koji je radio za humanista i ljubitelja umjetnosti, vojvodu Urbina, Federico III. Montefeltro. Rafael je rođen i odrastao u njegovoj palači u Urbinu koju je dizajnirao Franjo Vranjanin. Daljnju naobrazbu pružio mu je njegov stric, slavni arhitekt Donato Bramante. U početku slika svoje prve Bogorodice, a dolaskom u Firencu na njega utječu toskanski majstori, te radi velike oltarne slike Bogorodice s djetetom, djelomice u pejzažnim ambijentima.

Od jeseni 1504. Rafael boravi i radi u Firenci na svojim prvim slikama. Tu se upoznaje sa radovima ondašnjih slikara, Leonarda da Vincija, Andree del Sarta, Michelangela i Fra Bartolomea. U Firencu je došao sa namjerom da ostane nekoliko mjeseci i da prouči radove tih slikara, međutim tu ostaje četiri godine i 21. travnja 1508. potpisuje pismo koje je poslao svom stricu sa "Rafaelo. Slikar u Firenci". U međuvremenu boravi nakratko u svom rodnom mjestu Urbino i u Perugiji. U tom vremenu nastaju njegove poznate slike Bogorodice: Madonna u zelenom (1505, Sveta Obitelj (1507), Vjenčanje Djevice (1504.).

Raphael je vodio "nomadski" život, radio je u raznim centrima u sjevernoj Italiji, ali je proveo dobar dio vremena u Firenci, možda oko 1504. Međutim, iako je tradicionalno pozivanje na "firentinskog razdoblja" oko 1504-8, on vjerojatno nikada nije bio stalni stanovnik. Možda je posjetio grad kako bi osigurao

materijale. Kao i ranije s Perugino i drugima, Raphael je bio u mogućnosti da asimilira utjecaj firentinske umjetnosti, čuvajući svoj originalni stil. Freske u Perugia oko 1505 pokazuju novu monumentalnu kvalitetu u kompoziciji koje mogu predstavljati utjecaj Fra Bartolomeo, za kojeg Vasari kaže da je bio prijatelj Rafaela. No najupečatljiviji utjecaj u radu tih godina je Leonardo da Vinci, koji se vratio u grad 1500 - 1506. Raphael je počeo koristiti dinamičane i složene kompozicije, a iako još njegovi slikani predmeti su još uvijek uglavnom mirni, on je napravio izvučene studije borbe golih muškaraca, jedan je od opsesije razdoblja u Firenci. Drugi crtež je portret mlade žene koja koristi tri četvrtine duljine piramidalnog sastav samo-završen "Mona Lise", ali još uvijek izgleda potpuno Raphaeleski. Još jedna od Leonardo kompozicijske izuma, piramidalna Sveta Obitelj, ponovljen u nizu radova koji ostaju među njegovim najpoznatijim štafelajnih slika. Tu je crtež Rafaela u Rojalnoj zbirci Leonardovog izgubljenog Leda i labud, iz koje je prilagođena kontrapost poza u vlastitoj Saint Catherine u Aleksandriji. On je također usavršavaju svoju verziju Leonardo sfumato modeliranja, daje suptilnosti njegovom slikarstvu ljudi, a razvija interakciju između pogleda njegovih skupina, koje su mnogo manje zagonetne od onih Leonarda. Ali on čuva lagano jasno svjetlo Perugino u njegovim slikama. Leonardo je više od trideset godina stariji od Rafaela, ali Michelangelo, koji je bio u Rimu u tom razdoblju, bio je stariji samo osam godina. Michelangelo nije volio Leonarda, a kad je došao u Rim Rafaela voli još i manje, pripisujući zavjere protiv njega u mlađem muškarcu. Rafael bi bio svjestan svojih djela u Firenci, ali u svom najizvornijem radu tih godina, on odlazi u drugi smjer. Njegovo Taloženje Krista oslanja se na klasično širenje figure preko prednjeg djela slike i nije u potpunosti uspješno postigla cilj. Wöllflin prepoznaje utjecaj Madonne u Michelangelova Doni Tondo u klečećoj figuri na desnoj strani, ali ostatak sastava je daleko od njegovog stila, ili Leonardovog. Iako

visoko cijenjenih u to vrijeme, a mnogo kasnije prisilno udaljen iz Perugie sa strane Borghese, to stoji kao pojedinac Raphaelovog rada. Njegov klasicizam kasnije prati manje doslovan primjer.

Krajem 1508. po preporuci Bramantea Rafael dobija poziv od pape Julija II. da dođe u Rim da bi ukrasio privatne odaje sa freskama u Vatikanu. Oslikao je tri odaje u Vatikanu freskama s povijesnim, mitološkim, alegorijskim i biblijskim temama (Rafaelove sobe). Devet godina je radio na te tri čekaonice (Stanze) u Vatikanu: od 1509. - 1511. na prvoj sali Stanza della Segnatura, od 1511. - 1514. Stanza d'Eliodoro, te od 1514. - 1517. Stanza dell'Incendio di Borgo.

Godine 1511. Rafael upoznaje Michelangela koji je radio na osliku svoda poznate Sikstinske kapele. Kroz poznanstvo sa Sebastijanom del Piombom, koji je također u to vrijeme radio u Rimu, Rafael se upoznaje sa venecijanskim slikarstvom. Kod svih fresaka koje je Rafael izveo za Vatikan, pomagali su mu učenici iz njegove radionice kao i ostali suradnici koje je zaposlio.

Kod programa za Sala di Costantino za koju je Rafael napravio idejnu skicu očigledno je malo dijelova koje je on sam svojom rukom nacrtao, dalje izvođenje preuzeli su njegovi učenici od 1520. do 1524., Giulio Romano i Giovanni Francesco Penni.

Tijekom radova na stanzama umire papa Julije II. 21. veljače 1513. i papa postaje Giovanni de Medici pod imenom Lav X. 11. ožujka. I novi papa je također bio privržen Rafaelu i nakon smrti Bramantea 11. ožujka 1514. proglašen je za nasljednika, i već 1. travnja te iste godine Rafael postaje arhitekt i izvođač radova na bazilici Sv. Petra.

Godine 1515. postaje konzervator antičkih spomenika u Rimu, a pri tom ga podržava njegov prijatelj Baldasare Castiglione. U studenom te godine Rafael kupuje kuću u Borgu. Dana 20. travnja 1519. prvih sedam tapiserija koji su tkani u Flandriji su obješeni na zidove u Sikstinskoj kapeli. Na veliki petak 6. travnja 1520., u 37. godini života Rafael umire od neprekidne visoke temperature. Pokopan sljedećeg dana uz veliku počast, a sahranjen je u Panteonu.

*Djela:

Atenska škola, Stanza della Segnatura, Vatikan (1513.-14.)

Isusovo preobraženje, (Vatikanski muzeji, iz 1516.-20.) je ostala nedovršena po Rafaelovoj smrti i dovršili su je njegovi učenici.

Rafael je majstor sklada, a njegova umjetnost je lirska i dramska. On je bio najreprezentativniji slikar renesanse koji je u svoju umjetnost uklopio sve dotadašnje spoznaje i iskustvo umjetnosti (chiaro-scuro, sfumato i kompozicije od Leonarda, te karakternost i voluminoznost likova od Michelangela). Njegova rana slika Vjenčanje djevice (Vatikan) pokazuje lirski ugođaj; hram je u pozadini, komplicirana izvedba perspektive … nagovještavaju Rafaelove kasnije radove kao arhitekta. Dok je Michelangelo radio na stropu Sikstinske kapele, Rafael je slikao freske u Vatikanskim polu-javnim sobama – stanze (oko 1510). Tri od ovih fresaka, Atenska škola, Sveti razgovori i Poetika, su slavna remekdjela koja predstavljaju vrhunske discipline koje su se štovale u renesansi: filozofiju, religiju i umjetnost. Predivno komponirane, jasne i mirne; one zrače spokojnošću.

Bio je i izvrstan portretist te je razvio svoj način slikanja Bogorodice kao čistu i idealiziranu. Ona će postati modelom generacija slikara koji slijede.

Gospa od češljugara, Ermitaž, Sankt Petersburg, Rusija.

Skidanje s križa, 1507., ulje na dasci, 184 x 176 cm, Galleria Borghese, Rim

Galatea, freska iz vile Farnese, Rim (1511.).

Rafaelov autoportret u desnom kutu Atenske škole, Vatikan 1514.

Sikstinska Madonna, Vatikan (1513.-14.).

Francesco Maria della Rovere (1514), Muzej Czartoryski, Krakov.

Madonna della Seggiola, palača Pitti, Firenca (1514.).

Portret Baldassarea Castiglionea, Louvre, Pariz (1515.).

Kapela Chigi, Santa Maria del Popolo, Rim, 1516.

Papa Lav X., Uffizi, Firenca (1518.-19.).

On se smatra jednim od najvećih portretista u historiji umjetnosti. Na prvi pogled radi se o sakralnoj tematici, ali su neki od tih portreta postali kao Leonardova Mona Liza. Pjetro Perudžini (Pietro Perugino) je jako uticao na kvalitetu njegovog slikarstva, a naročito u valeru, tonalitetu...

Njegova druga faza rada je bila u Firenci (1504.-1508.). , a treća faza u Rimu (1508.-1520.) Radio je izvan Vatikanskog dvora isto neke fresko cikluse ( u 2 navrata). Njegova umjetnost je prefinjenja, nježna, delikatni su mu likovi..., a kažu da je i u karakteru bio jako prijatan, obrazovan, lijepe riječi...

Arhitektonski okvir i ansambl koji je okvir za kompoziciju. Isto je bilo i kod Perudžina koji je jako uticao na Rafaela, a tako je i sa slikom zaruke Marijine, koja je ista i kod Rafaela. zapravo varka - ali to je samo finalni efekat, jer je prethodno sve dobroisplanirano.

LA BELLE JARDINIERE

(Lepa baštovanka)Prožetost tri forme ovde je veća, a piramida još oblija. Gracioznost je takođeprisutna - linija je graciozna, ali nije ornamentalna. Leonardov uticaj je opetnajprisutniji i kroz vazdušast dubok pejzaž, nežno osvetljen. Leonardov kjaro-skuro nije bio ni tako oštar, kao u XV veku, niti tako dramatičan, kao u baroku,već je podrazumevao nežne, sofisticirane prelaze iz svetlog u tamno (kako ga je iRafael usvojio).Ova slika je dugo bila uzor akademskom slikarstvu, pre svega zbog svog"savršenstva" postignutog bez napora (faćilita). Sve je kasnije bilo čistoepigonstvo, sve do Engra koji je umeo da pronikne u Rafaelovu slikarsku logiku.

MADONA DI KAZA KANIĐANI

(Sveta porodica)Dok je radio pripreme za ovu kompoziciju, Rafael nije uključio svetog Jospia, većsamo svetu Jelisavetu i Jovana Krstitelja, ali s obzirom na porast kulta Sveteporodice, priključio ga je

finalnom rešenju. Ovde je prisutan uticaj Mikelanđelovogtonda Doni, naročito u pokretu Bogorodice i njenoj poziciji - ona sedi na travi. Ovaslika, iako manje snažna od "Lepe baštovanke", prožeta je emocijama i ima formumodelovanu svetlošću.

MADONA DEL BALDAKINO

Bez Leonardove slike kao uzora, ovde je predstavljena tradicionalna forma "sacraconversazione", veoma popularna od polovine XV veka u Firenci. Ovde je Rafaelmogao imati za uzor Fra Bartolomea. Međutim, ova slika se po svojim odlikamasmatra upravo čisto Rafaelovom invencijom - figure nisu smeštene u arhitekturukao u tvrd okvir, nego slobodno "dišu" i komuniciraju sa posmatračima. Toslobodno raspoređivanje monumentalnih figura Rafael će razviti do vrhunca uRimu, u Stancama (Atinska škola). Ova slika je, stoga, začetak takvog pristupa ugrupnom predstavljanju monumentalnih figura.

RIMSKA FAZA (1508-1520)

Madona di kaza AlbaMadona di FolinjoMadona SistinaMadona dela SediaMadona del'ImpanataMadona dela Tenda

Godine 1508. Mikelanđelo i Rafael odlaze u Rim - papa Julije II želi da od Rimaponovo, kao nekad u antici, napravi središte hrišćanskog sveta (papina patronažau vezi sa ovom idejom mogla bi se okarakterisati i kao "kulturni imperijalizam").Umetnici XV veka imali su arheološku strast proučavanja antičke umetnosti ikulture. Od kraja XV veka antička umetnost shvata se kao idealni uzor, kaoumetnički vrhunac. Rafael je od jeseni 1508. počeo da oslikava Stance (najpre uStanci dela senjatura), tako da njegovu aktivnost u periodu od 1508. do 1512.obeležava tzv. "faza senjatura".

MADONA DI KAZA ALBA

(Alba Madona)Rafael ovde preuzima mikelanđelovsku formu tonda, često korišćenu zapredstave Madone u Firenci od druge polovine XV veka, a kod Mikelanđela konkretno na primerima tonda Doni i nekih tonda u reljefu. Obrazac, takođe,odgovara okruglim predstavama vrlina sa svoda Stance dela senjatura.Figure su voluminoznije, ali nema bitne razlike u odnosu na Rafaelove firentinskefigure. Patos je, ipak, dublji - nije više u pitanju domaća, intimna atmosfera, većdublji, jači izrazi. On ovde pokazuje sposobnost da izrazi kontrolisanuemocionalnost (kao i na sceni Disputa iz Stance dela senjatura). Radi se, dakle, osnažnoj ali kontrolisanoj emociji.

MADONA DI FOLINJO

(1511)Poručio je Sigismondo de Konti, istoričar i lični sekretar kardinala Đulijana delaRovere i kasnije pape Julija II. Trebalo je da bude u njegovoj grobnoj crkvi kaoizraz zahvalnosti Bogorodici koja je spasila njegovo rodno mesto Folinjo odmeteorita. To je oltarska slika za rimsku crkvu Aracoeli, gde je Sigismondo trebalo da budesahranjen.Sibila Tiburtina ukazala je caru Oktavijanu Avgustu na Bogorodicu sa detetom-Hristom; Avgust tada na Kampidolju podiže žrtvenik, koji je pretvoren u crkvu.Ova sibila je najpopularnija na Zapadu. Ona je ugledala Bogorodicu u svetlojmandorli na nebu, kako se vidi i na ovoj slici. Gore je harmoničan prikaz, ali dole -gde su donatori koje predstavlja sveti Jeronim, sveti Jovan Krstitelj i sveti Franja -te harmonije nema. Putto u sredini drži tablu sa natpisom koji je trebalo daobjasni.Svetitelji su obrađeni mnogo tvrđe od Madone, kao do trenutka kada se

vratio naštafelajnu sliku (ulje), kao da nije uspeo i ostaje tvrd, linearan, jer koristi obradukao na fresci (u Stanca dela senjatura).

Rastočavanje pejzaža

u dubinu smatra se posledicom poznavanja Venecijanaca -tada u Rim dolazi Sebastijano del Pjombo. Drugi smatraju da je to uticaj slikarstvaantičkih kuća (impresionistički stil) koje su se tada iskopavale po Rimu (Rafael jebio nadzornik arheoloških radova).*Oko 1514. godine počinje rad na vatikanskoj Heliodorovoj stanci - faza Eliodoro.

MADONA SISTINA

(1513-14)Poručilac je benediktinska crkva San Sisto u Pjaćenci. Dok je papa Julije II još biokardinal dao je veliki prilog obnovi te crkve. Uspeo je da povrati Pjaćencu upapsku državu. Ovo je stoga jedna trijumfalna slika.Na ogrtaču svetog Siksta je izvezen motiv žira, a u liku Sikstovom predstavljen jepapa Julije II. To je OLTARSKA slika na visokom zidu apside (zamenjena je kopijomkada je preneta u Drezden). Rafael je imao na umu njen visoki položaj kada ju jeslikao. Stavio je zavesu okačenu o vrpcu (postoji gornja

horizontala slikem, idonja) Zavesa je prastari simbol (pokrov), i na Zapadu i u Vizantiji. Sliku je Rafaelpredstavio kao prozor, a figure su postavljene ispred zavese: sveti Sikst (kaozaštitnik porodice Rovere) i sveta Barbara (kao simbol oslobođenja ljudske duše),i putti. Nebo i oblaci su predstavljeni iza zavese, kao i Bogorodica sa Hristom(idealna majka i idealno dete) - ona se u trijumfalnom vidu pojavljuje na oblacimapred vernicima.Ovde opet imamo maksimalno objedinjene forme i tu karakterističnu prožetost.Kompozicija u obliku kruga daje iluziju rotacije - psihološki efekat u komeBogorodica plovi na oblacima i tako ulazi u svet vernika. Ovde Madona nijepučka, narodna (kao Madona di Folinjo), već je ozbiljna - kontakt sa vernicima jepostignut, kao i utisci božanskog, drugog sveta, odvojenog od običnog sveta(vizantijska umetnost) > hijeratska ličnost Bogorodice.

Moguć je uticaj Mikelanđelovog svoda Sikstinske kapele i njegovog "iluzionizma"(Bog Otac koji izvire iz božanskog prostora).

MADONA DELA SEDIA

Tondo. Potpuno drugačija od Sikstinske Madone, snažnija po svom izrazu.Svedena je na suštinske forme, detalji su samo na marami Bogorodičinoj (nisuornamentalni). Opet vidimo objedinjenost, krug kao pojam savršenstva, formekao da su ispupčeni efekat konveksnog ogledala (maniristi). Sve do ove slike kodRafaela postoji tendencija (od Albertija - slika kao prozor) ka unutra, ka dubini.Sada se javlja još jedna inverzija Albertijevih pravila. Rafael ovde daje psihološkiefekat disanja figure i njenog priključenja našem, ljudskom svetu - ljubav majke iosećanje sigurnosti u majčinom krilu. Tome doprinosi i deo stolice koji vidimo naslici - drška kao oslonac - čija vertikala sprečava jednu nestabilnu kompozicijukoja bi rotirala. Rafael to svesno organizuje na ovaj način, da bi podvukaostabilnost i sigurnost Bogorodičinog naručja.*

MADONA DEL IMPANATA

(završio je Đulio Romano), oltar svete Cecilije -kreće graciozna linearnost*

MADONA DELA TENDA

Četvorougaona kompozicija, ali proistekla iz kružne forme. Bliska je Madoni delaSedia po psihološkom odnosu i osećaju bliskosti između figura, ali su ovdeBogorodica i Hrist kompoziciono u različitim dijagonalama, zbog čega ova slikanosi određenu napetost. Ta tenzija je već početak manirističke faze koja ćekarakterisati Rafaelovih poslednjih 4-5 godina. U piktoralnom smislu ovde je idalje prisutna putenost, mekota, koja će ostati do kraja na Rafaelovim delima.Madona del' Impanata i Madona dela Tonda ukazuju na početak Rafaelove manirističke faze.

*Stanca dela Senjatura-(senjo-pečat) to mu je najvažnija slika, sastavljena je iz 4 kompozicije: Atenska škola (filozofija), Diskuta (rasprava o pričešću), Poezija (parnas), Justicija (pravda). Oslikana je od 1508./509.-1511.

Njegova druga stanca je rađena od 1511.-1512. i isto je sastavljena iz 4 kompozicije: Heliodora-izgon, Misa Ubosen, Susret pape Lava I i Atile i oslobađanje Sv.Petra.

Sljedeća stanca je isto rađena u 4 kompozicije: (neke od njih) Konstantinov san, Bitka kod Nimbijskog mosta, Darovi Rima...

Portret Baltazara Kastiljone-rijetko se spominje, ali je jako značajan. Nalazi se odmah pored Mona Lize u Luvru. Još jedan jako važan portret je Anjola. Radio je i Madonne: Madonna Teranova, Madonna u zelenom, Madonna lijepa vrtlarko...

Zaruke Bogoodice- (i još djela San Viteza, Tri gracije su mu iz ranog perioda.) Tu je savladao perspektivu, prostorne elemente, a posebno valere, jasno su predstavljeni tonaliteti prvog i zadnjeg plana. Fine su geste, stavovi, odjeća, izvanredna je perspektiva i vidi se kako je pravio okrugli hram na stepeništu gdje se u nivou ulaza nalazi horizont posmatrača.

Portret muškarca-ne zna se koga je slikao, moguće njegovog učitelja Perudžinija.

Madonna s djetetom- prikaz sfumata i Leonardovog uticaja, vide se nježne linije i fascinantno izvedeno tijelo djeteta. Također Leonardov je uticaj tonaliteta tj. toplih i hladnih tonova.

Atenska škola (filozofija)-prva je kompozicija najvažnije Stance della Senjatura. Freska se razvija na cijelom zidu. Teoretičari kažu da je ovu arhitekturu sugerisao njegov stric Bramante (koji ga je i doveo tu i preporučio ga papi Juliju II). U sredini je sjajna perspektiva lukova. Lijevo je Sokrat odmah uz Leonarda. Dole prema nama lijevo je skupina, a ima i njegov autoportret na desnoj strani kompozicije. Na stepeništu je Diogen. Prikazan je i dječak. Ostali okolo sjede i zapisuju šta se govori. Čovjek s bijelim turbanom je Arap i vjerovatno predstavnik Islamske filozofije.

Rasprava o pričešću (diskuta)-prikazuje sabor u Nikeu. Tu je oltar i 2 grupe svećenika koji raspravljaju o nevjeri i vjeri.(arijanstvo, suđenje o tome...)

Treća kompozicija-POEZIJA-prikazuje muze, u sredini je Apolon, lijevo Homer, Dante... Četvrta-JUSTICIJA-prikazuje najviše uticaj Mikelanđela. Stanca izgonjenja Heliodoma iz hrama, kad je kršćanstvo priznato iz bazilika su izgnali trgovce i sve je pretvoreno u crkve...

ĐORĐONE

Giorgione (Đorđone) pravog imena Giorgio da Castelfranco (rođen oko 1477. godine - umro 1510. godine, Venecija, Italija), jedan od najznačajnijih umjetnika visoke renesanse u Veneciji. Girgione je

poznat po mistično poetskom kvalitetu svojih djela. Zbog oskudnog opusa i manjka podataka o njegovom identitetu i životu, Giorgine je jedna od namisterioznijih figura u historiji evropske umjetnosti.

Godine njegovog rođenja i smrti zabilježio je Giorgio Vasari u svom djelu "Životi slavnih slikara, skulptora i arhitekata". Vasari spominje da je Giorgione umro mlad u Veneciji od kuge i da je "...bio odgojen u Veneciji i trajno se bavio stvarima ljubavi".

Slikarstvo je učio, zajedno sa Titianom, u radionici Giovanna Bellinija u Veneciji. Kod Bellinija preuzima i razvija boju kao glavno sredstvo poetskog izraza i dubokih maglovitih prikaza pejzaža, obogaćenih mitološkim prizorima.

U svom kratkom životu Giorgione je izradio niz remek djela koja su obilježila period procvata venecijanskog renesansnog sliakrstva. Pored tehničke vještine, ove slike se odlikuju poetskom fantazijom i darom za odabir kolorita. Bio je prvi umjetnik koji je slikao figure upejzažu i žanr scene bez vjerske ili historijske pozadine. Bogata simbolika njekih njegovih djela ostaje neobjašnjiva ("Oluja", "Tri filozofa").

Danas mu se sa sigurnošću može pripisati samo nekoliko slika, niti jedno njegovo djelo nije potpisano. I legendarna slava i zagonetnost stvorile su od njega mit i sasvim krivu sliku, pripisujući mu neke radove koji su bili ispodd njegove razine. Zbog njegovog značaja i uticaja koji je ostavio na Titiana, kao i na cjelokupno renesansno slikarstvo, napori mnogih historičara kretala su se upravo s ciljem da se pouzdano utvrde Giorgionovi radovi. Neke od negovih slika dovršili su drugi umjetnici, a njegov manir slikara je često kopiran. Veoma je teško razlikovati Giorgionov stil od stila mladog Titiana, koji je nakon smrti Giorgiona dovršio njegove radove. Sve ovo je doprinjelo da je teško izvršiti atribuciju njegovih djela.

1504. godine izradio je oltarsku sliku "Madone sa djetetom i svecima". Godine 1505. vratio se u Veneciju gdje je izradio brojne freske na fasadama, uključujući i oslikavanje pročelja Fondaco dei Tedeschi, koji je sve do 16. vijeka bio velika likovna senzacija, no od njega su danas ostali samo fragmenti u djelima kasnijih grafičara.

Danas mu se sa sigurnošću mogu pripisati: "Oltarna slika Madona na prijestolju sa sv. Liberaleom i sv. Franjom" (u crkvi u Kastelfranku); "Salamonov sud"; "Tri filozofa"; "Portret mladića"; "Portret mlade djevojke"; "Oluja"; "Koncert u prirodi"., "Usnula Venera" (koju je vjerovatno završio Titian zbog Giorgionove iznenadne i prerane smrti).

Usnula Venera, ulje na platnu, oko 1501. godine

Solomonov sud, ulje na platnu, oko 1505.

Laura, ulje na drvetu, oko 1506.

Madona na prijestolju sa sv. Liberaleom i sv. Franjom, crkva u Kastelfranku, 1504.

Tri filozofa, ulje na platnu, 1507-08.

Oluja, 1508. godine

Kocert u polju, ulje na platnu, oko 1510.

Poklonstvo pastira, ulje na platnu, 1500-1510.

*Vršnjak s Tizianom. Rođen je u kastel Franku 1477.-1510., nije ostavio veliki opus, ali je ostavio nekoliko izuzetnih djela s kojima se svrštava u period Visoke renesanse. Postoji dosta nepoznanica o njemu.Došao je u Veneciju kod Belinija Đovanija (Giovanni Bellini) i tu se školovao s Ticianom. Bili su vrlo kreativni i uglavnom su se razvili u Veneciji, najviše ostvarenja imaju u fresko slikarstvu i u oblasti štafelajne slike.

Madonna-predstavlja misteriju, ne izlazi iz kanona sakralne teme kompozicije. U pozadini je pejzaž izmišljen kastel Franka u Veneciji, a u prednjem planu su brojni svetitelji koji pozdravljaju Madonu s djetetom ( u crnom) i svecima, ona stoji pored prijestolja, ali ne stoji kao kod ostalih slikara, već je to kao sasvim normalna situacija. Neki svetitelji pričaju jedni s drugima kao da je to svakodnevni događaj.

Madonna sa Sv.Franjom i Sv.Đorotem (Liberaleom)-iza je pejzaž Sjeverne Italije, a prijestolje ima pano koji se susreće kod Belinija. Ima krasne valere i tonovi su mu topli. Ove slike su nastale još dok su bili kod Belinija.

Poklonjenje pastira- ima tople tonalitete, u pozadini je pejzaž, isto rodni kraj Betlehemska pećina se tu nalazi, dva pastira se klanjaju. Slika je bez oreola kao da su to obični ljudi.

Alegorija-Dafne

Oluja-ima zagonetnu temu. S jedne strane je žena, a s druge strane je pastir koji je posmatra (alegorija vanbračnog djeteta), asocijacije na njegov život, sudbinu, prikaz i alegorije prirode. Vidi se Venecija u pozadini.

Tri filozofa-ima nešto od Leonarda gdje su prednje figure zatvorene stijenama, a pejzaž je bistar. No, ne možemo tvrdit da je to kopirao jer su djelovali na različitim mjestima. Desni starac je predstavnik antike, filozofije, sredina je arapski-Averojs ibn Rušd (sljedbenik Aristotela), dok je lijevo renesansni filozof koji proučava prirodu

Portret starice

Venera iz Kastel Franka-sliči na Ticianovu samo što je ova u pejzažu rađena.

Koncert-on je započeo, a završio je Ticijan.

Koncert u polju-koji se više pripisuje Ticijanu, ima gustoću tonaliteta i jačinu materije, to je bliže Đorđoneu tada, ali je to djelo sporno, mada toplina tonaliteta upućuje na Ticijana. Slobodni su likovi u prirodi, slično kao što je Mane radio 'Doručak na travi'. To je jako smjela slika, a radi se o 500.g. prije 'Doručka na travi'.

TIZIAN

Tiziano Vecelli ili Tiziano Vecellio (Pieve di Cadore, kraj Belluna (Veneto), 1490. - Venecija, 27. kolovoza, 1576.), bio je vođa škole venecijanske renesanse u 16. stoljeću. Tizian je bio jedan od najsvestranijih slikara, podjednako vješt u portretima kao i u pejzažima (dva motiva koja su ga proslavila), mitološkim i vjerskim temama. Najvažniji je i najutjecajniji umjetnik na prijelazu iz renesanse u barok.

Tizianov autoportret iz oko 1512. se dugo krivo smatrao likom Ariosta; kompoziciju je kasnije posudio Rembrandt za svoj autoportret. Trebalo je Tizianu dvije godine (1516.-1518.) da dovrši ovu veliku oltarnu palu Uznesenje Djevice, ali odvažnom kompozicijom i prelijepom shemom boja ustoličio se kao najveći europski slikar.

Nitko nije siguran o datumu njegova rođenja iako je on sam tvrdio, u svom pismu španjolskom kralju Filipu II. da je to bilo 1477., no to nije potvrđeno.[1] Bio je najstariji od četvero braće, sinova Gregorija Vecellija, priznatog savjetnika i vojnika, i majke Lucije. Otac mu je bio zapovjednik dvorca Pieve di Cadore u službi Mletačke Republike. U dobi od deset godina poslali su ga stricu u Veneciju da se obuči za slikara. Osrednji slikar Sebastian Zuccato smjestio ga je u radionicu staroga Bellinija, odakle se premjestio u radionicu njegova sina Giovannija.[2] S njim su naukovali: Giovanni Palma da Serinalta, Lorenzo Lotto, Sebastiano del Piombo, i Giorgio da Castelfranco, bolje znan kao Giorgione.

Tizian se pridružuje Giorgioneu kao asistent, ali mnogi suvremenici smatraju da je njegov rad upečatljiviji, što je dovelo do svojevrsnog rivalstva između njih dvojice. Njegovo najranije poznato djelo Ecce Homo u školi sv. Roka dugo se smatralo Giorgioneovim djelom. Ista stvar se događa s više slika s temom svetih razgovora (sacra conversazione).

Godine 1512. Tizian se iz Padove vraća u Veneciju gdje 1513. stječe majstorski naslov La Sanseria (ili Senseria) koji se davao samo slavnim umjetnicima. Iste godine postaje upravitelj dovršenja nedovršenih slika Giovannija Bellinija u velikoj vijećnici duždeve palače i otvara atelje na Canalu Grande. Njegovo imenovanje mu je donosilo dobrih 20 dukata i imao je izvjesne porezne olakšice sve dok je slikao portrete svih duždeva koji su uslijedili po unaprijed utvrđenoj cijeni od 8 dukata po slici (uradio je pet takvih portreta za svog života).

Giorgione je preminuo 1510., a ostarjeli Bellini 1516., ostavljajući Tiziana kao vodećeg i neprikosnovenog slikara venecijanske škole. Dobivši titulu državnog slikara Mletačke republike, šezdeset godina je uživao taj status. Godine 1525., nakon neurednog života, oženio je Ceciliju i ozakonio svoju djecu s njom (poznati su Pomponio i Orazio). Nakon smrti svoje žene u kolovozu 1530. se seli u Bin Grande (otmjeno predgrađe) i dovodi svoju sestru Orsu da se brine za domaćinstvo.

Tizianov portret Cara Karla V. u bitci za Mühlberg (1548.) ustanovio je novi žanr slikarstva – konjanički portret. Nakon što je 1532. naslikao Karla V. u Bologni, proglašen je grofom i vitezom zlatne mamuze. Na njegovu veliku čast, i njegova djeca su proglašena plemićima.

Nezadovoljna njegovim angažmanom izvan Venecije, mletačka vlada je otpustila Tiziana 1538., da bi ga ponovno angažirali da naslika bitku Cadore, koja je nestala u požaru 1577. g. kada su izgorile sve slike u duždevoj palači. U to vrijeme smatran je ravan Rafaelu, Michelangelu, a kasnije i Rubensu. God. 1540. primio je mirovinu D'Avalosa, markiza del Vasta, i godišnju plaću od 200 kruna (koja je uskoro udvostručena) od Karla V. koje je štedio u Milanskoj blagajni. Tizian je bio dovoljno bogat da

skrbi za grad Cadore, gdje je bio darežljiv i utjecajan, ali i da kupi vilu na susjednom brdu Manza, s kojega je promatrao pejzaž za svoje slike.[3]

Posljednjih dvadeset pet godina svog života (1550.-1576.) radio je za Filipa II. i postao opsjednut portretist (samokritičan, neke slike nikada nisu ugledale svjetlo dana iako im se desetljećima vraćao i dorađivao ih). U to vrijeme dovršavao je mnoga djela svojih učenika, te tako zakomplicirao autorizaciju slika koje su više puta kopirane još za njegova života.

Primao je narudžbe sve do svoje smrti. Za svoje počivalište odabrao je kapelu Raspela u franjevačkoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari u kojoj je besplatno radio svoje posljednje djelo - Oplakivanje Krista, danas u Gallerie dell'Accademia u Veneciji, na kojoj je naslikao sebe i svog sina Orazia ispred Krista, ali nije ju dovršio (dovršio je njegov učenik Palma Mlađi. Bio je veoma slavan i star kada je bubonska kuga poharala Veneciju i odnijela i njegov život. Preminuo je 27. kolovoza 1576. Bio je jedina žrtva kuge koja je dobila

crkveni pogreb na mjestu koje je sam odabrao, te leži blizu svoje slike - Madonna di Ca' Pesaro. Neposredno nakon njegove smrti preminuo je i njegov sin, i slikarski asistent, Orazio, od iste epidemije. Njegove bogate vile opljačkane su za vrijeme pošasti. U 19. st. Austrijski vladari Venecijom naručili su veliki nadgrobni spomenik koji je napravio slavni kipar Antonio Canova.

Da je preminuo u svojim četrdesetima, opet bi bio slavan kao jedan od najutjecajnijih umjetnika svog doba. No, poživio je do svojih devedesetih, strahovito mijenjajući svoj način slikarstva, tako da su neki kritičari tvrdili kako njegova rana djela i njegova kasna djela ne mogu nikako biti djelo istog čovjeka. Ono što ujedinjuje obje krajnosti je njegov interes za boju, a potez kista i suptilna višebojnost modulacije nema presedana u povijesti Zapadne umjetnosti.

Od 1507.-1508. Giorgione je radio freske u obnovljenoj Fondaco dei Tedeschi. Tizian i Morto da Feltre su mu pomagali, i neki fragmenti su i danas vidljivi kao Tizianov rad. Njegov talent u slikanju fresaka se pokazao i 1511. u karmelićanskoj crkvi u Padovi i u Scuola del Santo, od kojih su očuvane Sastanak kod zlatnih vrata i scene iz života sv. Antuna Padovanskog - Ubojstvo mladenke, Dijete svjedoči u korist majke i Sv. Antun mladiću liječi odsječenu nogu.

U vrijeme svoje slikarske zrelosti (1516.-1530.) oslobodio se tradicija i upustio se u zahtjevnije teme i po prvi puta pokušao uspostaviti jedan čvrst, monumentalan stil. Godine 1518. naslikao je oltarnu palu u venecijanskoj franjevačkoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari poznatu pod nazivom Madona Pesaro koje je još uvijek na istom mjestu. Ovo je njegovo najstudioznije djelo na kojemu je preciznom planiranju suprotstavljen slobodni stil i originalnost. Ovdje se tradicionalni prikaz donatora i svetaca stavlja u službu dubokog prostora različitih planova i stupnjeva arhitektonskog okvira.

Otmica Europe, 1562., ulje na platnu, 185 x 205 cm, Muzej Isabelle Stewart Gardner (Boston). Ova slika ima odvažnu dijagonalnu kompoziciju kojoj se Rubens divio i često ju kopirao. Za razliku od njegovih ranijih radova, ovo djelo je skoro barokno sa svojim mutnim linijama, vijugavim bojama i živahnim potezima.

Danaja, jedna od nekolicine slika (ili "poema" kako ih je on zvao) koje je naručio Filip II. 1554. g.

Umjetnik je vješto istovremeno slikao više malih Madonna koje se veličaju zbog prekrasnih pejzaža u stilu genre slika i poetskih pastorala. Djeva sa zecom u Louvreu se smatra vrhuncem ovakvog

slikarstva. Iz istog vremena je njegovo Polaganje u grob, također u Louvreu, ali i velike mitološke scene u studiolu Alfonsa d'Este u Ferrari kao što su slavne Bakanalije u muzeju Prado i Bakho i Arijadna u Londonu. To su možda ponajbolja djela “novo-poganske kulture” ili tzv. "Aleksandrizma" renesanse; toliko puta kopirani od Rubensa, ali nikada prevaziđen. [4]

U slijedećem periodu (1530.-1550.), Tizian se posvetio više dramatičnom stilu koji se nažalost ne može vidjeti jer su slike u duždevoj palači uništene u 1577. g., ali njihov stil je očuvan u Prikazanju Blažene Djevice u hramu (Venecija, 1539.), jednom od njegovih najpopularnijih platana, i na Ecce Homo (Beč, 1541.), njegovom najživotnijem i najosjećajnijem remek-djelu.

Akteonova smrt, 1562., ulje na platnu, Nacionalna galerija, London. U Tizianovim kasnijim radovima oblici gube svoju čvrstoću i tope se u bogatoj teksturi sjenovitih, treperavih boja i atmosferi nestalnih efekata. Kažu da je u zanosu slikanja čak nanosio boju vrhovima prstiju.

Pietà, 1576., ulje na platnu, 353 × 348 cm, Galerija Akademije, Venecija. Kao mnoge njegove kasne slike, ova njegova posljednja slika, koju je naslikao za svoju grobnu kapelu, je dramatična scena patnje u noćnom ambijentu.

Nakon posjeta Rimu, započeo je seriju slika ležećih Venera (Venera od Urbina i Venera i Ljubav u galeriji Uffizi, te Venera i svirač orgulja u Madridu). U njima je otkrio očaranost drevnim skulpturama koje je još Giorgione imao za inspiraciju, ali Tizianove su imale novu dubinu i smisao scene. U kasnim portretima pokazao je nevjerojatnu vještinu prijenosa karaktera osobe na njihovoj fizionomiji (La Bella - Eleanora od Gonzaga, vojvotkinja Urbina u palači Pitti; ili portret Pavla III. od Napulja; ili serija portreta Karla V.).

Svakom novom slikom usavršavao je svoj novi stil koji je ekspresijom tajanstvenog, poeziji herojske snage najočitiji na slikama: Krunidba trnovom krunom (Louvre), Hodočasnici iz Emausa, Dužd Grimani obožava Sudbu (Venecija, Duždeva palača), Sveto trojstvo u Madridu, i mitološki: Danaja iz Napulja, Antiopa iz Louvrea, te Otmica Europe (Boston, Gardner kolekcija). Okušao se i u noćnom chiaroscuro slikanju (Mučeništvo sv. Lovre u Veneciji i Sv. Jeronim u Louvreu), i naslikao je više realističnih portreta Filipa II. i svoje kćeri Lavinije.

Grafike

Tizian se nije nikada mislio baviti grafikom, ali mu je to bilo jedno od bitnih sredstava za jačanje ugleda. U razdoblju od 1517. do 1520. izradio je brojne drvoreze, uključujući slavne Prijelaz preko Crvenog Mora, a u suradnji s Campagnolom napravio je brojne grafike po uzoru na svoje slike. Napravio je i mnoge crteže za grafičara Cornelius Corta iz Nizozemske koji ih je pretvorio u sjajne bakroreze.

Djela:

Noli me tangere - 1512., ulje na platnu, 109 × 91 cm, Nacionalna galerija, London.

Profana i tjelesna ljubav - 1515., ulje na platnu, 118 × 279 cm, Galerija Borghese, Rim.

Bakanalije - 1518., ulje na platnu, 175 × 193 cm, Muzej Prado, Madrid.

Portret mladića s rukavicama, 1523., ulje na platnu, 100 × 89 cm, Louvre, Pariz.

Venera od Urbina - 1538., ulje na platnu, 119 × 165 cm, Galerija Uffizi, Firenca.

Marija Magdalena - Ulje na platnu, 85 x 68 cm, Palača Pitti (Firenca).

Portret dužda Andrea Grittia - 1540., ulje na platnu, 133 × 103,2 cm, Nacionalna galerija, Lonodon.

Saloma - Ulje na platnu, 87 x 80 cm, Muzej Prado (Madrid).

Polaganje u grob - Ulje na platnu, 137 x 175 cm, Muzej Prado (Madrid).

Venera i Adonis - Ulje na platnu, 186 x 207 cm, Muzej Prado (Madrid).

Portret žene (La schiavona) - Ulje na platnu, 117 x 97 cm, Nacionalna galerija, London.

Car Karlo V. - Ulje na platnu, 205 x 122 cm, Alte Pinakothek (Minhen).

Filip II. - Ulje na platnu

Portret Pavla III. s kardinalom Alessandrom Farnese i vojvodom Ottaviom Farnese, 1546., ulje na platnu, 210 × 176 cm, Napulj.

Venera i svirač orgulja - 1550., ulje na platnu, 136 × 220 cm, Muzej Prado, Madrid.

Portret pape Pavla III. - Ulje na platnu, Galerija Farnese, Rim.

Alegorija vremena - 1565.-70., ulje na platnu, Nacionalna galerija, London.

Krunidba trnjem - 1570., ulje na platnu, 280 × 182 cm, Muzej Louvre (Pariz)...

*Njegovo čitavo djelo se smješta u nekoliko perioda. O njegovo životu se gotovo ništa ne zna, rano je došao kod Belinija i tu se dugo zadržao. Završio je nedovršena Đorđoneova i učiteljeva djela. Njegovu ranu fazu dijelimo na slikarstvo:

RANE MLADOSTI- (506.-516.), vrijeme slika koje je završavao, koje stoje, prikazi zemaljske i nebeske ljubavi

516.-530.-period druge mladosti

Mantovski period (doba portreta)

V decenija (doba zrelosti)

VI I VII decenija (doba starosti)

Ticijan se jako sporo razvijao, ali je odmah na početku bio ako zreo slikar i završavao je ozbiljna djela. Nije imao nikad potrebu da mijenja svoj stil i da radi inovacije. Radi složene figurativne kompozicije, sakralne teme, alegorijske, mitološke i sjajn je portretista.

Alegorijska predstava Flore- (njegova supruga), u vrijeme kad je bio kod Belinija, ima sjajn osjećaj za kolorit, mletačka škola-gdje je osjećaj za boje i toplinu veliki, dok je kod Firentinaca istaknuta čvrstoća linije... Iako je strogo definisana forma, sve izgleda nekako mekše.

II faza (530.god.)

Asunda-najmarkantnije djelo ranog opusa (crkva Sv.Maria del Frari) u bočnom oltaru, vidi se uticaj mletačkih mozaika iz susjedne crkve bizantske (zlatni mozaik). Tri su nove kompozicije , dole su apostoli na tlu, koji ispraćaju lik Bogorodice, a nju uznose prema nebu anđeli, dok je ona okrenuta prema Bogu. To sve podsjeća na bizant. Žestoke su gestikulacije likova (možda liči na Poklonjenje mudraca). Nekonvencionalna je figuracija na slici, ali je Ticijan ipak majstor boje, svjetla i anatomije.

II faza

BAHANAL-kad je završavao učiteljev bahanal htio je i svoj vlastiti da uradi. Dionizije (Bahus) s pratiocima (Bog vina). Radi se o mitskoj temi. Satiri su naga ljudska tijela i trude se da opiju dame i da im se prepuste, a Bahus je u gornjem dijelu već pijan, a dole desno je njegova supruga kao akt. Prisutno je svjetlo, a ovo je prikaz alegorije razuzdanog, bogatog svijeta Venecije na vrhuncu moći.

PORTRET MUŠKARCA- bio je jedan od najvećih portretista.

MADONNA KUCHE PEZARO-odstupanje, dijagonalna kompozicija, prikazana je Madona s djetetom, a dole članovi porodice koji su se poklonili...

MAGDALENA POKAJNICA- kosa je izvrsno urađena

IZABLA D'ESTE-Mantovski period

UVOĐENJE MADONE-dok je bila djevojčica

URBINSKA VENERA-slična je Đorđonovoj Veneri, ista je poza, ali je ton topliji, sjajna je realizacija putenosti.

KARDINAL-novina portreta, dato je više tijela, figure, dok je u ranoj renesansi bio samo amfas ili samo glava, to nagovještava barokni portret.

PIETRO ARETINO-pjesnik 5..decenija; na poziv pape je1533. prozvan u grofa i bio Karlov V zvanični dvorski slikar

PAPA JULIJE II-1545., naslikao ga je po jednoj Rafaelovoj slici

PAPA PAVLE III

ALBERT DǕRER

Albrecht Dürer (Nürnberg, 21. maj 1471. - Nürnberg, 6. april 1528.), njemački slikar i kipar

Jedan je od najvećih predstavnika renesanse. Učio je crtanje u radionici nurnberškog slikara M. Wolgemota gdje je boravio 4 godine, a 1495. prvi put odlazi u Italiju i kopira italijanske majstore. Ujedinio je italijansku ranu renesansu s ekspresivnim stilom njemačkog reformatorskog doba te došao do novih oblika izražavanja. Posezao je mitologijskim, alegoričnim i religioznim temama ali se

bavio i prirodom. Njegovi akvareli krajolika, studije biljaka i životinja svjedoci su njegovog dubokog razumijevanja prirode. U radionici svog oca obučen za zlatara Dürer je do vrhunca razvio drvorez i bakrorez te svojim grafikama odlučujuće utjecao na populariziranje reformatora i humanista. Kao prvi njemački umjetnik posvetio se teoriji umjetnosti te između ostalog napisao temelje nauke o proporcijama.

Nakon povratka u Nürnberg otvara radionicu i izvodi oltarne slike i portrete, prve bakroreze i niz drvoreza „Apokalipsa“ i „Velika muka“. Nakon povratka s drugog putovanja u Italiju nastaju njegovi najvredniji

bakrorezi „Vitez“, „Đavo i smrt“, „Melanholija“ i „Sveti Jeronim u ćeliji“. U posljednjoj fazi naslikao je svoj najbolji „Autoportret“ i „Četiri apostola“, te pisao traktate o slikarstvu. Njegovo ukupno djelo obuhvaća 70 slika, 900 crteža, 100 bakroreza i 350 drvoreza.

To je najznačajnije ime Visoke renesanse na Sjeveru (tj. Njemačka i Nizozemska). Bio je veliki umjetnik, slikar i grafičar. Rođen je 1471. u Nürnbergu u Njemačkoj u pokrajini Bavariji, a umro je 1528. Otac mu se zvao Albrecht, koji je bio u Düreru u Mađarskoj, pa odatle i prezime. Otac mu je bio zlatar pa je on učio zlatarstvo kod oca. Bio je treći od 17-ero djece.

Vrlo rano pokazuje smisao za slikarstvo. Već u 14-oj godini je napravio portret kao jedno značajno djelo koje se bilježi. 1486. je ušao u radionicu Nürnberskog slikara Mihaila Wolgemuta (Michael Wolgemut). 1490. počinje portret svoga oca, u toku svog boravka u toj radionici.

1490. prelazi u Kolmar u Švicarsku i to je putovanje trajalo negdje oko četiri godine, a želja mu je bila da dođe do radionice Martina Šongauera (Martin Schongauer). U Bazelu, u Strazburgu je također boravio i radio je autoportret koji se danas čuva u Luvru.

1494. opet je u Nürnbergu gdje se oženio, a kasnije ide za Veneciju. Htio je da upozna mletačko slikarstvo, šta je to boja, kako se slika... U njegovim djelima reprodukuju se njegovi krasni akvareli od Nürnberga do Venecije. (Jakobo di Barbari-autor je velike mape Venecije iz 1500. koja se sastoji od 20 i više tabli, crteža Venecije)

1495. se vratio u rodni grad. Tada je otvorio svoju umjetničku radionicu. Iz tog vremena potiče nekoliko djela: Apokalipsa-drvorez, Četiri jahača (1498.-1511.), Velika pasija (ciklus Hristovih muka) iz 1496.-1511.-drvorez, Mali ciklus Hristovih muka (1509.-1511.) drvorez, Marijin ciklus (1502.-1511.)-drvorez...

Od pojedinačnih listova značajna je Melanholija, neki su izgubljeni. Značajni su mu i autoportreti (jedan je iz 1493., drugi iz 1498.- čuva se u Pradu u Madridu, a 1500. je prikazan kao Krist.)-uradio je preko 100 autoportreta.

Bio je u njemačkoj koloniji. Tada je naslikao čuvenu sliku „Praznik krunice“ (Madonna s djetetom na prijestolju), gdje su jedne strane članovi te njemačke kolonije, a sebe je nacrtao pored njih, dok su s druge strane sakralni likovi. Iz tog vremena je i portret mlade Venecijanke.

1507.-1513.-ciklus Male pasije radio je u bakrorezu. 1514. radi Sv.Jeronima i Melanholiju, a također i Portret majke. Tada je radio za Larn Maximilliana.

Djela:

1493. Dürer je uradio portret u Bazelu, kad je tragao za Šongauerom, najboljim grafičarem 15.st. U rukama na portretu drži cvijet koji simbolizuje nešto.

Drugi autoportret se čuva u Pradu u Madridu. Pokazuje Delinijev način komponovanja enterijera kad stavlja lik, pa kroz prozor na slici daje neki pejzaž.

Madonna s djetetom-pokazuje uticaje Martina Šongauera gdje je sadržano dosta elemenata gotike i to kasne internacionalne gotike koja i jeste odlika renesanse na Sjeveru. (Gotički elementi se na Sjeveru duže zadržavaju, čak oko 100 godina kasnije. Vide se u toj izlomljenosti draperije na ovom portretu.)

Negdje oko 81./82. održana je velika izložba Dürerovih orginala u Sarajvu. Malo su veći od običnog A4 formata. On kao umjetnik fascinira bogatstvom reza, preciznošću reza, detaljnjošću, perfekcijom...

Put na golgotu- jedan od dijelova Velikog ciklusa muka Hristovih.

Blagovijesti-iz Marijanskog ciklusa (ima i drvorez i bakrorez). Vidi se sjajna prezentacija arhitekture.

Smrt Marijina (Marijanski ciklus)-vidi se ta gustoća linija na draperijama. Susreo je Manjetu A. (Andrea Mantegna) koji je uradio frontalno predstavljanje Krista i Dürer je to uradio kao i on.

Imitirao je oltarnu sliku Marije na prijestolju s djetetom. Također je slikao rješenje kataklizme i simboliku velikih pošasti (nepogoda).

Jedan od pojedinačnih listova „Melanholija“- vidi se gustoća linija, reza (bakrorez), simbolika zemlje, planete, odnosno melanholija tj. četiri elementa.

Čuveni vitez 'Đavo i smrt'-primjer nekog požrtvovanja na Hristovom putu. Vitezovi su se slavili na Zapadu kada bi putovali na Križarske pohode na Istok.

Sv.Jeronim-pod uticajem Mletačkog slikarstva. Ćelija Sv.Jeronima podsjeća na mletačke sobe, enterijer, perspektiva, svjetlost i predmeti.

'Praznik krunice'-1506. god. Tokom svog drugog boravka u Veneciji je uradio ovo djelo. Čuva se u Pragu. Madonna s djetetom je na prijestolju, a ona zastava zelena iza nje je tipičan primjer Delinijeve kompozicije. Nama desno su car Maximillian i iza predstavnici njemačke kolonije. A s druge strane su sakralni likovi. Pored drveta je u pozadini i autroportret Durera.

Erazmo Roterdamski (filozof)- u svakom ćošku kao i na ovom je pisao A.D. kao svoj potpis. Portret E.Rotedamskog je također uradio i Hans Holvajn.

*Još značajna imena predstavnika Visoke renesanse na Sjeveru su: Matijas Grinvald, Luka Kranah, Albreht Adolfer, Holvajn Hans stariji...

Matijas Grinvald (Matthias Grünewald)- ili „Mathis Gothart Nithart“ (pod pseudonimom Grünewaldr. 1470. †1528. godine) bio je značajna ličnost nemačkog renesansnog slikarstva i predstavnik pozne gotike ekspresivnog spiritualizma.

Posle godine 2002. istraživačke publikacije od Karl Arndta su otkrile da se umetnik zvao Gothart a po prezimenu Nithart i da je njegov monogram bio M.G.N. (Mathis Gothart Nithart). U istoriju umetnosti

je ušao kao Matijas Grinenvald što možemo zahvaliti Joahimu Sadrantu njegovom prvom biografu i biografiji koja je nastala 1675. - 1679. godine i ovakovo ime se upotrebljava i u nemačkom prostoru i internacionalno je prihvaćeno.

Drugi veliki slikar pored Direra bio je Matijas Gothart Nithart nazvan Grinevald, umetnik koji je preko jedne zablude nazvan Grinevald rodio se oko 1470./1480. u Vircburgu i 1528. umro je u Hale na Sale. Postao je poznat isključivo u 20. veku. Gde je stekao svoje obrazovanje je danas nepoznato ali je izvesno poznavao dela od Mantenje, Leonarda, Rafaela, Hijeronimusa Boša i Holbajna. Odrastao je u Vircburgu i između godina 1501. i 1521. je bio vlasnik radnje u Seligenštatu. Većinu svog života je proveo u Majncu. Bio je protestant i odobravao je učenje Martina Lutera.

Od njegovih prvih dela je poznato Krist na križu 1502./1503. godine.1510. nastupio je kao građevinar u službu kod biskupa u Majncu. U ta vremena on slika višedelne table oltara za crkve i katedrale stvarajući svoja oltarska dela po kojima je poznat.

Godine 1516. je postao dvorski slikar plemića- kurfirta Albrehta Braniburskog. Iz nepoznatih razloga i verovatno zbog svojih ubeđenja kao luterana morao je ovo radno mesto da napusti 1520. godine.

Grinevald se preselio u Hale i radio je ponovo kao inženjer građevinar za vodene gradnje i fontane i ubrzo je tu umro. Umetnikovi prijatelji u službi kardinala Albrehta podpisali su njegovu smrtovnicu. Kasnijih vesti o njemu nema. Većina njegovih dela je izgubljena morala bi da nas zadovonji a sačuvan je i jedan red crteža u mekoj kredi i u stvari su studijski radovi za oltarsko slikarstvo koje je slikao i pokazuju njegovo poznavanje italijanske grafike. Njegovi crteži su pod uticajem jednog mistično- vizionarskog stila sa naglašenim gestom koji nosi odjeke u kasnoj gotici.

Detalji njegova života prilično su nerazjašnjeni za slikara tako velikog značaja kakvog je bio Grinevald. Verovatno je rođen u Vircburgu. Živeo je u stilu slikara koji je bio i arhitekta i preduzimač i pokoravao se pravilima esnafa. Nije živeo nigde dugo vremena. Imao je naklonost za Martina Lutera a zavisio je od

mnogih mecena za koje je radio a koji su bili katolici. Bio je nadahnut individualističkim duhom renesansnih umetnika u Italiji. Njegovo ime sigurno nije bilo Grinevald, što je pogreška autora iz 17. veka Joahima von Sandrarta, od kojeg nam potiču podatci o ovom slikaru, koji ga je pomešao sa drugim umetnikom a koji je Grinevalda uporđivao sa Koređom. U starim dokumentima nalazimo ga pod imenom „Mathis der Maler“, znamo da je koristio dva prezimena Gothart i Nithardt, i da je jedan od monograma koji je upotrebljavao na svojim delima bio "M.G.N." (Mathis Gothard Nithart).Pored ovog monograma koji se pojavljuje dva puta u njegovim delima"M.G.N." upotrebio je i monograme "M.G." i "m.g.". Umro je u Haleu 1528. godine. Sačuvana su samo malobrojna njegova dela. On ne duguje italijanskoj umetnosti takoreći ništa a naučio je da upotrebljava perspektivu i niske horizonte koje možemo otkriti u njagovim delima kao i fizičku bujnost njegovih likova koje prikazuje.Renesansa je možda najsnažnije ostavlla na njega utiske u psiholočkom smislu. Poznato je i da je njegov đak je bio Hans Grimer.

Trostruki portret "Trias Romana", crtež kredom 1525. Državni muzej, Berlin

Grinevaldov stil je bio naturalistički i fantazijski, forme koje upotrebljava su neuobičajene i približava se renesansnom slikarstvu. U svom naturalizmu se Grinevald iživljava na izranjavljenom telu Krista i žalošću ojađenih lica Marije i Jovana.

Za razliku od idealizma i humanizma razvijene renesanse Grinevald je upotrebljavao nasilje i tragediju u svetlosno visokim kontrastnim oblastima. Upravo ovi elementi koji se mogu uočavati u njegovim ranim radovima od njega prave majstora individualnog stila puno razvijenoga i uočljivog u njegovom oltaskom delu, i sa pravom je smatrano da je predhodnik ekspresionizma.

Upotrebljava različite intenzitete svetlosti, od puno osvetljenog, kada Krist ustaje iz mrtvih do stapanja sa senkom u otkrovenju. Delo se odlikuje i odskače jedinstvenošću u koloritu i snalažljivošću slikara. Neuobičajeno je upotrebljavao dugine boje i celina je uvek upečatljiva i velelepna.

Od njemačkih umjetnika mu je bio najbliži Balding Grin, sa kojim je često bio zmenjivan. Značajan deo njegovog dela je nestala i danas poznajemo samo 13 njegovih dela.

Njegovo glavno delo je Isenhajmski oltar nastao između 1513. i 1515. godine koji kombinuje slikarstvo i vajarstvo sa savršenim izobraženjem izraza i ljudskog tela u pokretu. Sada se može videti u muzeju u Kolmaru u Francuskoj. Bio je naručen od strane praeceptora Guida Guersija kao glavni oltar za manastirsku crkvu sv. Antonija u Isenhajmu u Alzasu u Francuskoj. Ovo delo je tokom dugog vremena pripisivano Albrehtu Direru a deluje na nas snagom kojom je oslikana Sikstinska kapela od strane jednog Mikelanđela. Ova rezbarena škrinja ima dva para krila koja se pokrećući stvaraju tri pozornice. U sklopljenom stanju se vidi Raspeće koja je verovatno najimpresivnije koje je ikada naslikano. Raspeće je po svome delovanju ozbiljno dok je kada se otvore spoljašnja krila dalje scene već mnogo vedrije. Na krilima ovog skladnog oltara se nalazi Sv. Antonije i Sv Sebastijan i red velikih pojava na licu i zadnjim stranama pojedinih krila; Devica Marija oslavljivana anđelima u gotskoj arhitekturi i Madona- Marija kao mati sa malim Kristom u naručiju, na zadnjoj strani su takođe ; prikazi iz života svetaca Antonija i Pavla, Kristovo ustajanje iz mrtvih i otkrovenje Marijino a na drugoj strani i razapinjanje Krista na križ sa Marijom i Jovanom Reljef u sredini predstavlja stavljanje Kristovog tela u grob.Ovde je najupadljivije postavljanje pokreta koji prožima ove slike koje konfrontira sa shvatanjima iz pozne gotike. Svetlost koju upotrebljava je bogata u prelivima boja i karakterizirana je besprimerenom smelošću i može se meriti i upoređivati samo sa bojom u slikama u Veneciji.

Djela: Ruganje se Kristu 1503. godine, drvena ploča 109 x 74

Razapinjanje Krista, dovršeno oko 1505. godine, drvena ploča 179 x 92

Krila Helerovog oltara, oko 1510.- 1512. godine platno na drvu 185 x 150

Čudo sa snegom, 1517.- 2519. godine drvo 179 x 92

Devica Marija sa detetom, oko 1518. godine 62 x 46

Sv. Erazmus i Mauricius oko 1521.- 1523. drvena ploča 226 x 176

Oplakivanje Krista, oko 1524.- 1523. drvena ploča 36 x 136

Luka Kranah-Luka Kranah Stariji (nem. Lucas Cranach; *Kronah, oko 1472 — † Vajmar, 16. oktobar 1553) je bio nemački slikar i grafičar i otac slikara Luka Kranaha Mlađeg.

Koliko je poznato prvo obrazovanje dobio je od svog oca. Od 1501. do 1504. bio je u Beču. Od 1505. radio je kao dvorski slikar kod izbornog kneza Saksonije Fridriha III i rukovodio velikom radionicom u Vitenbergu. Osim toga bavio se trgovinom vinima i nekretninama, imao je krčmu i apoteku. Godine 1523. u Vitenbergu gde je kao najbogatiji građanin privremeno bio i gradski većnik, rizničar, gradonačelnik, vodio je štamparsku i knjižarsku delatnost. Kao lični prijatelj Martina Lutera promovisao je protestantske ideje svojim drvorezima. Kao pratilac saksonskog izbornog kneza Johana Fridriha bio je sa njim od 1550. do 1552. u zatočeništvu a potom ga je pratio u Vajmar.

Luka Kranah Stariji je pored Albrehta Direra i Albrehta Altdorfera glavni majstor nemačke umetnosti reformacije. Zahvaljujući svom snažnom izrazu u oblikovanju pejzaža postao je saosnivač dunavske škole. Posle putovanja u Nizozemsku 1508. godine u njegovim radovima mogu se prepoznati maniristički elementi kao i prihvatanje ženskog akta. Među njegovim slikama (oko 1000 dela) nalaze se između ostalog, oltarske slike i čuveni portreti reformatora. Izradio je i drvoreze za Luterovu Bibliju (od 1521. godine) i crteže za molitvenik cara Maksimilijana I. Na grobu mu piše „Viktor Celerimus“-najbrži slikar.

Albreht Altdorfer-predstavnik je Dunavske škole. Najznačajnije djelo mu je „Aleksandrova pobjeda“ koja se čuva u Minhenu.

Hans Holvajn-(stariji) bio je bliži gotici po stilu, a Hans Holvajn mlađi je njegov sin. Rođen je 1497. umro 1543. u Ausburgu. Bio je i slikar i grafičar. Bio je kraljevski slikar čuvenog Henrika Osmog.

NACIONALNA HISTORIJA UMJETNOSTI U BIH-Vrijeme 16.stoljeća

U 16.st. na našem teritoriju, i teritoriju Balkana, vlada vrijeme Osmanske vlasti. Već u 1462. Isa-beg Isaković (sandžak beg)-guverne Osmanske vlasti izdao vakuf namu o osnivanju nekih objekata koji se smatraju utemeljenjem Sarajeva.

U 16.st. javlja se neka vrsta naše renesanse, vrijeme intenzivne izgradnje ili djelatnosti u razvoju gradova, posebno Sarajeva, Mostara, Foče i dr. Kasnije dolaze Banja Luka, Tuzla, Bihać...

To je vrijeme nastanka grada u modernom (svjetskom) smislu (do tada je grad bio na brdu, u tvrđavi). Tada se mijenja pojam o gradu uopće, napuštaju se tvrđave, gubi im se smisao, seli se u dolinu u grad. Odmah tu u gradu je njegova džamija koju je osnovao (Careva džamija) , a njen današnji izgled potiče iz 16.st. Osnovao je i tekiju, dućane, hamame... Stvorio je nukleus grada i taj period se naziva zlatnim dobom Sarajeva.

Bio je i Gazi Hurev-beg i njegov vakuf. Kod nas su se od monumentalnih objekata gradile džamije, sebilji, česme, tekije, hamami, hanovi, medrese... Uglavnom nešto što je bilo potreba zajednice. Osim monumentalne javne arhitekture treba imati na umu i kuću, i to stambenu bosansku kuću.

Ima ih određenih vrsta koje su posljedicom načina života, duhovnih i kultoroloških potreba i pogleda porodice različito nastajale. Period moderne arhitekture su označili kao nešto što nema u modernoj u stambenoj arhitekturi. Kurbizje je pisao u djelu „Arhitektura BiH i put u savremeno“ da bosanska kuća može poslužiti za put u savremeno doba...

Sarajevo je bilo centar sandžaka, a kasnije i pašaluka. U 16.st. se može govoriti i o katoličkoj i pravoslavnoj umjetnosti. U BiH nema monumentalne arhitekture (osim u Milama kod Visokog) u tom vijeku, ni

katoličkih i pravoslavnih objekata, osim u Milama gdje su nastajale pod uticajem Križarskih ratova. Tek u 16.st. nastaju ti objekti, u vremenu robovanja.

Gradile su se dvije vrste džamija:

sa kupolama

sa četverovodnim krovom-mahalske džamije (imaju ili drvenu ili kamenu munaru)

Dijele se na jedno i više prostorne.

Jahja-pašina džamija - s četverovodnim krovom. Jahja je ustvari Ivan Krstitelj po kršćanskoj terminologiji. Nastala je u periodu 1480.-90. na Ćućića brijegu (jer je porodica Ćućića obnovila).

Bekil Hardžan džamija- ima vrlo visoku munaru, kao dio ovakvih mahalskih džamija se nalaze mala groblja, da bi kasnije nastala ona velika groblja kao npr. na Kovačima.

Od talpi (drveta) džamije-Okruglice više Vareša, gdje nema naselja ni kuća, obično su to neka dolišta, mjesta okupljanja duhovnog. Bilo je do rata nekih krišćanskih kuća koje su održavale džamiju.

Džamija u Džindić mahali- podsjeća na stambenu arhitekturu, nije monumentalna, više je narodna tradicija uticala na obil ove džamije. Rekonstruisana je. Tu je primjer obnove jedne džamije koja ima crijep. Građena je po skeletu ili osaturi.

Travnička džamija (šarena) – četverovodni krov, ima portal s natpisom (tarihom). Također ima šadrvan, česmu, slikarstvo na zidu dosta je realistično i stilizovano. Obnovljena je 1812.godine tj. u 19.st.

Prusac džamija-Handanija džamija, ima turbe Hasana Kafije Pruščaka. U Mostaru se nalazi, ima kamenu strukturu, kamene przore tj. perforiran kamen. Poznate su još Čelučekajina džamija i Fethija u Bihaću koja je bila crkva.

Kupolne džamije:

Gazi Husre-begova džamija-1537.god., Projektirao ju je Ađemir Asir Ali, Carigradski arhitekta. Ima osnovni molitveni prostor nad mihrabom, a sa strane su tetime. Sve je prekriveno kupolom i podkupolama. Ima i otvoreni trijem sa stubovima naprijed-višeprostorna je džamija u pitanju. Osim džamije ima i Kuršumli medresa koju je on podigao, nastavljajući plan Seldžučkih medresa. Oko trijeme su sobe za softe (studente). Pored je Hanikah za derviše. Kasnije se gradi i Sahat kula za računanje vremena. Tada su izgrađena i dva turbeta : jedno je Gazi Husrev-begovo, a drugo pripada Murat Tardidu-njegovom glavnom oficiru (kršćanin koji je primio Islam).

Oko 1900. Austrijanci su je dekorirali, a oko 2003. je dobila današnju dekoraciju. Fasada je gruba, nije fini tesani kamen.

Džamija Čekakčije Muslihudina- na Baščaršiji, u Visokom je ostavio vakuf jer je tamo rođen. Pravio je kolske točkove za kola (čekrke)-odatle ime.

Aladža u Foči- ne postoji više, minirana je iz temelja, a imala je najtanju i najelegantniju munaru. Ime je dobila aladža jer je šarena (aladža-šarena). Radio je Ramadan aga (neimar) za Hasan Nezira. Jedina ima svoju monografiju, napisao ju je Andrej Andrejević. Dio slikarstva u trijemu ima u sebi dva stila-hataj i rumi. Hataj simbolizuje plasticitet, a rumi-plošni stil.

Alipašina džamija- 1526.god., nije nešto velikih dimenzija, ali je najskladnija što se tiče proporcija. Turbe je iz između dva svjetska rata.

Karađoz begova džamija- vrlo lijep kapitel (izgled), izgrađena je 1557.god. Neki autori smatraju da je gradio isti majstor koji je gradio Aladžu. Stalaktiti su savršeni, daju izgled geometrije, apstraktne plastike...

Careva džamija-1562., 100 godina poslije prvobitne Careve džamije. Neki smatraju da e više prostorna, a neki da su ti dijelovi dodati kasnije.

Gradila su se tri tipa turbeta:

podkupolna i zatvorena

baldahin na 4 stuba

Sinan begova džamija u Čajniču-sjajan je primjer konteksa.

STAMBENA ARHITEKTURA:

Ne projektuju je arhitekti već zanatlije. Bosanska kuća je građena od lokalnih materijala porijeklom s Istoka, male Azije, Carigrada... Sličnih kuća bilo je i do Bugarske, Hrvatske, Srbije... Od tih kuća bolje očuvane danas su Svrzina kuća (koncepcija bosanske kuće-uglednije kuće).

Imućnija porodica je gradila kuću da imaju dva dvorišta. Jedno je muško-selamluk, a drugo je porodično/žensko-haremluk.

U prvo dvorište su se primali gosti, a u drugi samo uži dio porodice. Raspoređene su iz čaršije zrakasto po mahalama (koncept odvojenog poslovanja, odvajanja javnog života od porodičnog). Npr. tako je bilo u Bagdadu-princip kružnog koncepta grada.

Kuća nije bila uvučena u ulični dio već zavučeno u porodični intimni dio, nema javne fasade, već vrlo jednostavan likovni jezik, kubične forme, geometriju... nema nikakve raskoši, sve je jendostavno, prilagođeno čovjeku, namjenjeno za potrebe...