Zašto čitati

Prousta?

Dinka Juričić

Prousta su od mladosti pratile najrazličitije

bolesti: astma, alergije, nesanica,

vrtoglavica, kašalj, slabovidnost,

preosjetljiva koža... Bio je hipersenzibilan i

ovisnički vezan za majku. Kad je 1918.

bombardiran Pariz, javno je priznao da se

puno više od bombardiranja plaši –

miševa. Imao je i mnoštvo drugih fobija i

umišljenih bolesti zbog kojih živio kao

invalid godinama ne izlazeći iz svoje

plutom izolirane sobe, odjeven u nekoliko

slojeva džempera i s pokrivačem

navučenim do nosa... Godinama se

hranio samo kavom i kroasanima.

Bio je nesposoban za samostalan život:

roditelji su ga cijeloga života izdržavali, on

sam nije uspio zadržati čak ni vrlo

jednostavan posao u knjižnici. Marcel Proust (1871. – 1922.)

Komplicirana osoba od koje se nije baš previše očekivalo u životu,

Proustova bilježnica s rukopisom Putovanja k Swanu.

Unatoč svemu tomu, baš kad mu je bilo najteže, pisao je vrhunsku

književnost: U traženju izgubljena vremena ciklus je od sedam romana

na 3.000 stranica i s više od milijun i dvjestopedeset tisuća riječi.

a na kraju je ispalo da je genijalac kojem je za dlaku izmakla Nobelova nagrada za književnost.

Svatko od nas ima unutarnje riznice svojih

životnih iskustava. One su kodirane u našim

boljkama, emocionalim i socijalnim gafovima,

prevarama i izdajama kojima smo bili izloženi.

Treba ih znati dekodirati da ne ostanu

zaključane i neiskorištene.

Proust je iz vlastite muke iscijedio najviše što se

dalo: prihvatio je svoje hendikepe kao priliku za

propitkivanje dubokih slojeva vlastitoga iskustva i

kreativnu igru njime, time se nadahnjivao i iz

toga je učio.

Ne postoje dvoje ljudi koji svijet gledaju na isti

način. Proust je bio toga svjestan: uživao je u

čitanju jer mu je svaka knjiga koju je pročitao

davala moć da svijet osim svojim očima, počne

gledati i očima pisca kojeg je čitao.

Mudrost se ne nasljeđuje, moramo je otkriti sami, na putu koji nitko ne može prijeći umjesto nas, niti nas njega poštedjeti.

Za istinska putovanja, ona kojima istražujemo svijet, ne treba otkrivati nove obzore, nego gledati novim očima. Gledati novim očima znači

naučiti u običnome vidjeti

neobično, izazivati

uspomene, preslagivati i na

novi način povezivati

iskustva, uočavati

analogije, zaviriti ispod

površine, drukčije vidjeti sebe...

Teoretski, znamo da se Zemlja okreće, ali u stvarnosti to ne zapažamo; Zemlja po kojoj hodamo izgleda nam nepomična i mirno živimo na njoj. Isto je tako i s vremenom čovjekova života.

Kad od neke davne prošlosti, poslije smrti bića, poslije uništenja stvari, više nema ničega, tad još uvijek ostaju miris i okus; premda su nježniji, ipak imaju više životne snage; manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže,kao da su naše duše. U sebi čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetnim kapljicama nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.

Čitajući Prousta naučit ćemo gledati Proustov svijet svojim očima. Ali dogodit će se i nešto puno čudesnije: naučit ćemo svoj svijet gledati Proustovim očima: otkrit ćemo kako je uzbudljivo i neobično razmišljati na njegov način. Osjetit ćemo kako je se njegova mudrost pretače u nas i postaje naša mudrost. Otkrit ćemo, baš poput Prousta da sjećanjima možemo rastezati svoje vrijeme, nadrasti svoja ograničenja i pronaći zadovoljstvo. Ma, ljudi, treba li boljih razloga za čitanje Prousta?

Niko ne shvaća svoju sreću. Čovjek nikada nije onoliko nesretan koliko misli da jest.