List Odjela za produženi stručni postupak za učenike s motoričkim teškoćama • OŠ Gornja Vežica, Rijeka

• lipanj 2011. • broj 14

SADRŽAJ

Kako su Niti isplele Dugu …… 2 O Školi i Odjelu ……………… 5 Radni dan u Odjelu ………….. 6 Na rastanku ………………….. 9 Na pozornici ………………… 11 O prijateljstvu i ljubavi ……… 13 Iz naših bilježnica …………… 16 Sport ………………………… 18 Nasmijmo se ………………... 20

Dragi čitatelji! Najnoviji broj Duge mekim je koricama ovio ovogodišnji pregled života u

Odjelu za produženi stručni postupak. Ova nam je godina donijela dvostruku obljetnicu: Škola je proslavila

četrdeseti, a Odjel dvadeseti rođendan. Stoga smo se prisjetili svojih izdavačkih početaka: otkrivamo vam kako su Niti isplele Dugu. Fotografijama smo ovjekovječili svakodnevicu u Odjelu za neka buduća sjećanja.

Tko se oprašta sa Školom otkrijte u rubrici Na rastanku, a tko uživa u svjetlima reflektora taj je, zna se, na pozornici. Najiskreniji smo kad pišemo o

prijateljstvu i ljubavi, a najuporniji kad se bavimo sportom. Vjerujemo da ćete kao dobronamjerni znatiželjnici u našoj Dugi

prepoznati vedre boje kojima bojimo naše školsko djetinjstvo.

Uredništvo

DUGA, list Odjela za produženi stručni postupak

za učenike s motoričkim teškoćama

OŠ Gornja Vežica, Rijeka, broj 14, lipanj 2011.

Adresa uredništva

OŠ Gornja Vežica Gornja Vežica 31

51000 Rijeka tel./fax: 051/411-516

e-mail: os-rijeka-021@skole.t-com.hr

Izdavač: OŠ Gornja Vežica

Za izdavača: ravnateljica Bojana Matešin, prof.

Urednice: Gordana Galić, prof. i Vesna Argentin, prof.

Računalna obradba i prijelom: Dražen Sikirica, prof

Korice oslikali Matea Cindrić, 4.b i Filip Vuković, 7.c

Fotografije: u listu su korištene fotografije iz školske fotodokumentacije

Tisak: OŠ Gornja Vežica

Naklada: 30 primjeraka

Arijana, Alen i Brane uskoro

postaju srednjoškolci

Sreća za mene i za druge

Kada sam prije osam godina krenula u ovu školu, jako sam se bojala jer nisam znala što me čeka u njoj. To je bilo novo mjesto za mene i strahovala sam od toga kako ću se snaći. Jedino što mi je olakšavalo tu neizvjesnost, bila je pomisao da će i društvo iz vrtića biti u istoj školi. Ubrzo sam upoznala nove prijatelje i lako se snalazila u novim školskim situacijama.

Godine su mi prolazile gotovo neprimjetno i zaigrano. Svaki dan u ovih osam godina pokušavala sam biti što sretnija i uveseljavati druge. Neke sam zavoljela više, a neke manje, ali svi će mi ostati u lijepom sjećanju.

Ostalo je još malo vremena do kraja mog osnovnog školovanja i žalim zbog toga. Nadam se da će mi i u srednjoj školi biti lijepo kao ovdje.

Arijana Dizdarević, 8. a

8. FESTIVAL STVARALAŠTVA I POSTIGNUĆA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALIDITETOM

Naše sudjelovanje na I- festu postalo je tradicionalno. Sudjelovali smo i na 8. I-festu koji se održao 3. prosinca 2010. Taj je festival imao i najbolje voditelje: Filipa Vukovića i Lorenu Gazić, naše sedmaše. Pomagali su Šajeti. Ostali naši učenici glumili su i pjevali, a čak su se okušali i u manekenskim vodama. Uglavnom – daske im leže…

NA POZORNICI

Naš voditeljski dvojac

uz uvijek zabavnog

Šajetu; Filip i Lorena

uspješno odgovaraju

na Šajetine dosjetke

Jedna od

scena u

našoj

mozaičnoj

igri s I-festa

Arijana smiješkom potvrđuje da rado

uveseljava prijatelje

„Sve sam ove godine čekao da dođe kraj, a sada kad je gotovo, ne želim otići.“

Branimir Vrzić, 8. c

10 11

Slavimo dvadeseti rođendan

Od ožujka 1990. godine u Školi je započeo s radom Odjel za produženi

stručni postupak za učenike s cerebralnom paralizom i drugim motoričkim

teškoćama. Kroz njega je u ovih dvadeset godina prošlo preko osamdeset

učenika.

Ove školske godine u Odjelu je dvadesetdvoje učenika koji su učenici

ove škole te sedmero učenika iz drugih škola sa šireg područja grada Rijeke. S

njima u Odjelu rade tri edukacijska rehabilitatora, logoped, tri fizioterapeuta i

medicinska sestra. Za siguran i veseo dolazak učenika u Školu i povratak kući

zadužena su tri vozača.

Prostor Odjela PSP-a obuhvaća učionicu za edukacijsko-rehabilitacijski

rad, logopedski kabinet te posebno opremljenu prostoriju za fizioterapiju, vježbu,

sport i odmor.

Svi djelatnici Odjela, osim svojih stručnih znanja, u svakodnevni rad s

učenicima unose puno vedrine i životne radosti. Često, prolazeći hodnikom

pokraj našeg Odjela, možete čuti vesele dječje glasove i smijeh. I mi se držimo

one da je smijeh najbolji lijek te da škola treba biti najzabavnije mjesto u gradu -

mjesto za učenje kroz igru i zabavu. Dakle, puno se igramo i puno učimo. U

likovnoj radionici, dramskoj družini i zboru te literarnim stvaralaštvom potičemo

otkrivanje i razvijanje kreativnosti. Naši nas bivši učenici stoga rado posjećuju

prisjećajući se dana provedenih u našoj školi. To nam daje dodatni podstrek u

radu.

Dvadeset svjećica na našoj torti zasjat će za sve bivše, sadašnje i buduće

učenike.

Uredništvo

Učiteljica

Tata: - Tomice, kako ti se sviđa u školi? Tomica: - U školi je lijepo, učiteljica je dobra, ali mislim da baš ne zna mnogo. Svaki čas nešto pita… Učitelj ispituje. Pita jednog učenika da opiše rad motora:

- Ne znam. Poslije njega pita Ivicu da on opiše rad motora. Pita njega Ivica:

- Mogu li ja to svojim riječima? - Naravno. - Brm... Brm... Brrrrm... Brrm…

Vratio se Perica sav sretan iz škole:

- Mama, mama, dobio sam jedinicu iz matematike. Jupiii! - Pa kako se možeš radovati, klipane jedan? - A kako ne bih mogao? Drugi nisu ništa dobili!

Ivica piše pismeni iz matematike i učiteljica mu govori: - Nadam se da te ovog puta ne ću uhvatiti u prepisivanju. - I ja se nadam, učiteljice. Piše Ivičin razred sastavak na temu „Kako sam proveo ljetne praznike“. Ivica je napisao: - Hvala na pitanju, dobro.

NASMIJMO SE

20 1

Ponešto skraćen tekst preuzet je iz lista Niti, prvoga lista učenika našega Odjela

NA KRAJU

Davne 1990. godine otvorio se dugoočekivani odjel za djecu s cerebralnom paralizom pri OŠ Gornja Vežica čija je tadašnja ravnateljica bila prof. Marija Krulčić.

U to vrijeme mi smo već dobro svladali nastavni program prvog razreda, netko u kući, a netko u drugoj školi te smo zajedno krenuli u drugi razred u novom odjeljenju. Bili smo to Neven, Danijela, Kristina, Marija, Marko i Tamara. Šestero mališana u kolicima. Sa znatiželjom u očima brižno smo gledali svoju učiteljicu Manuelu, kao i ona nas. Ubrzo se razvila velika uzajamna ljubav. Učiteljica Manuela Stančić bila je vrlo važna u početku našeg školovanja. Ona je osoba izuzetnih vrijednosti, dobra i plemenita duša koja je svojom marljivošću ulila u naše glavice mnoga znanja i zato joj iskreno zahvaljujemo.

Uz učiteljicu Manuelu o nama i našem školovanju brinuli su i drugi kojih se s ljubavlju sjećamo (…)

Kada je došlo vrijeme za peti razred, došlo je i do mnogih promjena. Nama se pridružio Dražen, a od starijih djelatnika ostala je samo teta Snježana. Sa strepnjom smo očekivali susrete s novim profesorima kao i oni s nama, ali ubrzo je sve krenulo kako treba. (…)

Za profesore nastavnih predmeta mi smo bili novo iskustvo, nadamo se pozitivno. Svaki nam je drag na svoj način jer su se svi potrudili da nam ostanu u lijepom sjećanju i da nam ostave što više znanja za daljnji život.

Nadamo se da smo ostali u dragoj uspomeni svojim vršnjacima iz ostalih osmih razreda. One koji su nas izbjegavali ili nam se rugali, iskreno žalimo, a onima koji su nas prihvatili kao svoje prijatelje, iskreno zahvaljujemo.

Osoba, koja je s nama podijelila sve naše probleme, radosti i tuge i koju osjećamo kao svoju drugu majku, razrednica je Vilma Lukanović, od milja zvana Vili.

Sada kad smo shvatili koliko značimo jedni drugima, moramo se rastati. Imali smo mnogo bolnih rastanaka, ali ovaj će nam biti najteži i najbolniji jer se ne opraštamo samo od razrednice, već i od cijele škole. Stoga, kako kaže naš Neven, HVALA TI, DRAGA ŠKOLO!

Tamara Bračun, šk. g. 1996./97

3. RIJEČKE SPORTSKE IGRE ZA DJECU S

TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

U organizaciji Interesne grupe za podršku osobama s invaliditetom projekta Rijeka – zdravi grad, u Dvorani mladosti održane su 3. riječke sportske igre za djecu s teškoćama u razvoju (iGRE). Cilj projekta jest omogućiti svim sudionicima da pokažu svoje sposobnosti, istaknu želju za sportskim natjecanjem i postignu što bolje rezultate uz puno smijeha i veselja.

Ove je godine sudjelovalo čak 72 djece i mladih od 7 do 21 godine. Sudionici su se natjecali u nizu zanimljivih disciplina: gađanje koša, gađanje gola, sportski poligon, trčanje, gađanje čunjeva, štafeta i u novoj disciplini na Igrama–

udarcu hokejaškom palicom na gol iz tri različite pozicije.

Učenici naše škole uključili su se u natjecanje na kojem sudjeluju od samoga početka. S medaljama su se vratili: Denis JAKUS, Daria PODOBNIK, Alen RIZVIĆ, Branimir VRZIĆ, Nikola DIZDAR. Luka WAGNER i Moris ZORICA. Učenike su

pratili i bodrili Kata LOPAR (medicinska sestra) te fizioterapeuti Miljenko MATIJIN OMBLA i Domagoj BABIĆ.

(preuzeto sa školske mrežne stranice)

KAKO SU NITI ISPLELE DUGU

2 19

Naporno je i promatrati bacanje diska.

Juraj se odmara u Morisovoj hodalici.

PARAOLIMPIJSKI DAN U ŠKOLI

Evo što o školskom paraolimpijskom danu pišu šestaši.

Život je dragocjen svima. Osobe s invaliditetom puno ga više žive i slave nego zdrave. Oni prolaze preko svih svojih teškoća i još uživaju u sportu.

Silvija Reljac, 6. b Bilo mi je odlično. Shvatio

sam da su osobe s invaliditetom iste kao mi. Njih krasi još veća volja i upornost zbog njihovih teškoća. Shvati sam također da je sport odličan lijek za mnogo životnih teškoća, uključujući i invaliditet.

Gabrijel Prpić, 6. b

Evo, sve do ove godine, do Paraolimpijskog dana, nisam razmišljala o invaliditetu. Nisam ni imala potrebu! A onda su nam rekli da zatvorimo oči i trčimo! Priznajem, varala sam. Bila sam prestrašena i nisam imala povjerenja u osobu koja me vodila. Zatim sam pokušala baciti disk i kuglu sjedeći na stolici, opet sam pomalo varala. A onda sam shvatila – oni ne mogu varati! Oni ne mogu otvoriti oči dok trče, i vidjeti. Oni se ne mogu dignuti s kolica

kako bi dalje bacili disk.

Petra Vego, 6. a Sport i ljubav prema njemu jači su od tjelesnih i mentalnih teškoća. Okusiti život koji postavlja zapreke i koči nas da ga udahnemo punim plućima, a i dalje ostati nasmijan i veseo najveća je životna pobjeda.

Ivona Glavičić, 6. a

Tadašnja razrednica kombiniranoga razrednog odjela i urednica Niti,

učiteljica hrvatskoga jezika Vilma Lukanović piše o svom razredu.

NITIMA POVEZANI

Dobro pamtim ovaj osobit razred. Osobit, kažem, zato što je djeci s teškoćama prvi omogućio pohađanje redovne osnovne škole, zato što sam se ja tada prvi put susrela s „osobama s teškoćama“ i, ponad svega, zato što su te, tada još male „osobe s teškoćama“ uistinu bile - osobite. Saša, Marino, Marija, Kristina, Danijela, Tamara, Dražen i Neven naučili su me da se čovjek ne treba bojati onoga što ne pozna, samo ako u sebi ima dovoljno znatiželje i otvorenosti prema drugom čovjeku. Bila je to „ekipica“ koja me je, zajedno sa svojim roditeljima, iz dana u dan poučavala kako se voli život – kako se raduje svakom danu, uči, prijateljuje, veseli sitnicama i voli. Upravo tu smo energiju utkali i u sada već davne Niti. Iz svojih životnih prilika, koje su oduvijek bile sve samo ne jednostavne, ovi mladi ljudi poučavali su me jednostavnosti postajanja. A mnogi od njih istome me uče i danas. Naime, i dan-danas rado susrećem ili telefonom čujem ove svoje „bivše učenike“. Oraspoloži me neiskorjenjiv optimizam uvijek nasmijane Tamare, Danijeli mahnem dok svaka od nas sa svojim društvom užurbano promiče Korzom, oduševi me vijest o Kristininoj dugogodišnjoj vezi, trudnoći, a onda i majčinstvu, zajedno s Nevenom strepim o ishodu njegovih novinarskih pregovora s HRT-om ili Novom TV… Marino je i danas isto staro drago „njurgalo“, Saša uvijek nasmijani zaljubljenik u pjesmu. Dražena, na veliku žalost onih koji smo ga znali, više nema, ali često nam se iz sjećanja anđeoski smješka poručujući da ne žalimo jer živjeti je imalo smisla. Ja sam i dalje ovdje, u istoj školi. Poučavam hrvatskome jeziku, i životu, neke nove klince. I katkad im pričam o onima prije njih…

Ovo je bila priča s povodom o mojoj prvoj „CP generaciji“. O onima drugima, koji danas završavaju fakultete, koji su predsjednici udruga, koji pomiču granice u zakonima i glavama, bave se političkim aktivnostima ili pak pišu i objavljuju pjesme… - nekom drugom prigodom!

Dragi sadašnji i svi budući osmaši, ne oklijevajte! Nastavite ovaj gornjovežički pobjednički niz!

učiteljica Vilma

Četvrtaši su shvatili kako je teško pogoditi koš

iz sjedećeg položaja

SPORT

18 3

Iz prvog broja Duge

Duga

Zelena ko lišće,

Žuta ko klasje,

Plava ko more,

Crvena ko ruža,

Duga se po nebu pruža.

(B. Smokvina)

šk. g. 1997./98.

I danas je Duga motiv

naših pjesama

Duga

Duga poslije pljuska Raznolikim temperama nebo krasi,

Brzo izblijedi, Ali se u mojim mislima skrasi.

Dora Brnić, 3. b

Izvrsno se osjećam u ovom jutru i već trčim i gledam u more, a Malinska se tek budi.

Moris Zorica, 6. b

Naša teta kuharica

Ona je visoka. Ima sijedu kosu i okruglo lice. Nosi bijelu odjeću i bijelu obuću. Luka Wagner, 2.c

Njezin humor je zarazan

Učiteljica Tanja Ivančev je na prvi pogled različita od ostalih profesora jer ima ljubičaste naočale. Krasi ju duga, tamna kosa često svezana u rep ili u punđu. Srednje je visine. Jako su zanimljiva i razumljiva njezina predavanja jer je zanimljiva govornica. Njezin humor je zarazan, iako ponekad ciničan. Olakšava mi ispitivanje i ima puno razumijevanja za sve učenike, pa tako i za mene. Ona je jedna od mojih najdražih profesorica. Ivan Sabalić, 6. d

DUGA POČINJE BOJATI NAŠ ŠKOLSKI ŽIVOT

Moja Divna

Divna je moja ljubimica. Svjetlosmeđe je boje s gustom i crnom grivom. Ima duge vitke smeđebijele noge. Tijelo joj je gipko i jako je sretna. U preskakivanju je elegantna kao dama i nema prepone koju Divna ne može preskočiti. Volim svoju ljubimicu i zahvalna sam joj što mi uljepšava dane. Daria Ljevar, 3. a

4 17

Daria Ljevar, 3. a

Primorska sličica

Barke su polegle na more. Ljuljuškaju se na suncu. Oblak je plav poput

mora. Kuće su kamene. Malinska je lijep i ugodan maleni primorski grad.

Martina Pughel, 6. d

Jutarnja Malinska Malinska drijema uz modro more koje miče svoje valove i udara u obalu, a jutarnje sunce tek izlazi.

Brodice se smjestile na moru mirno kao vojska, a jarboli im upijaju miris soli. Ribari radosno vade mreže i parangale iz mora, a ribe se bespomoćno miču pokušavajući se izvući iz ribarskih mreža.

Na krovovima kuća smjestili su se dimnjaci i čekaju da iz njih krene dim. Sunce je izašlo i sada je počelo spuštati svoje zrake na Malinsku. Već radi sjene na kućama i brodovima!

Zašto volim školu

Ove godine završavam treći razred. U te tri godine stekla sam puno prijatelja. Oni mi mnogo znače jer s njima razgovaram, šalim se i igram. Brinu se o meni. To jako cijenim.

Imam krasnu u čiteljicu. Zove se Gledis. Dobra je, nježna i voli se šaliti. Već dvije godine uz mene je na satu i Gea. Ona je moja asistentica. Pomaže mi na nastavi, ali nije smo službena, prema meni je vrlo nježna. Mazi me, grli i ljubi. Uz prijatelje, učiteljicu i Geu osjećam se sretnom i sigurnom u školi. U PSP-u me pomazi i teta Goga koja je moja defektologica. S njom učim, pišem zadaće i radim vježbice. Tamo se najviše družim s Darijom i s njom volim igrati Memory. Ona me vozi na ručak za koji mi teta Kata sve pripremi. Zbog svih koji mi pomažu u školi i s kojima se zabavljam i učim, jako volim školu.

Klara Paškvan Lekšić, 3. c

Mijenjam se

Ove godine završavam četvrti razred. Iduće ću se godine naći u petom razredu. Tata mi kaže da sam već velika, a i ja mislim da je to istina. Od mene se očekuje da budem vrjednija i puno ozbiljnija, pa me to pomalo plaši. Ne mislim da to ima veze samo sa školom. Povezano je s važnim osjećajima kao što su prijateljstvo i ljubav te ponašanjem izvan škole.

Ja bih tako rado još bila mala djevojčica… Matea Cindrić, 4. b

O ŠKOLI I ODJELU IZ NAŠIH BILJEŽNICA

Lor

ena

Gaz

ić,7

.d

Nasmijana Klara s Darijom u PSP-u

16 5

Draga Kim!

Ma, stalno mislim na tebe.

Tvoju glazbu non-stop slušam. Ja sam tvoj vjerni obožavatelj.

Zovem se Niko. Živim u Opatiji i imam dvanaest godina.

Želim ti još puno uspjeha i nadam se da ću te jednom sresti i vidjeti uživo.

tvoj Niko Baričević

Moj dida veseljak

Moj dida je najbolji na svijetu. Sve mi pomaže. Uvijek je uz mene kad mi nešto treba. Zajedno slušamo glazbu. Dida najviše voli Mišu Kovača, pa sam čak i ja naučila njegove pjesme. Moj dida je veseljak. Voli i zaplesati. Često me uveseljava.

Brine se o meni i kad sam bolesna.Kad je on bolestan, ja sam jako tužna i zabrinuta. Najsretnija sam čim ozdravi.

Jako, jako, jako volim svoga didu! Linda Bačić, 6.

Velika obitelj

Moja obitelj je velika. Ima nas šestero, četiri muška i dva ženska člana. Tata je najstariji, a moja seka Lea je najmlađa. Svi se jako volimo i lijepo se slažemo. Baš je lijepo imati veliku obitelj.

Ivan Vukasović, 1. c Ivan Vukasović, 1. c

RADNI DAN U ODJELU

Logopedinja Mirjana s prvašićem

Ivanom Niko se smješka jer odgovor zna,

a Marko mu odgovor čita s usana!

Moris i Ivan marljivo vježbaju tekst

jer ove godine oni su voditelji

završne priredbe

Klara pjeva, Dora dirigira, a Niko se

zadovoljno smješka – čini se da mu

pjesma godi

6 15

Šah može zamjeniti televiziju. Alen i

Filip napeto razmišljaju.

prije nego što sam mislio. Jedne velike, smeđe oči proviruju u razred. I plava kosa, toliko duga da se

čini da dotiče pod. Počinjem se crvenjeti…Oh ne! Uspijevam skupiti snage upravo toliko da promucam: «B-b-b-b-ooo-kk!». Ja i moje mucanje… kako mi je neugodno!

Začudo, laganim korakom ona se približava i uzvraća mi pozdrav. Sjeda pokraj mene. O, Bože, hoće li ovo moje slabašno srce izdržati ove titraje? Ma mora, još moram skupiti hrabrosti da ju pozovem van. Evo, ne vjerujem svojim ušima, ali pitao sam ju i šumi mi sve u ušima od uzbuđenja, no čini se da čujem pristanak.

Osjećam se kao da ću poletjeti! Sad imam nove brige. Što ću joj darovati na prvom spoju? Gdje da ju izvedem? Hm, kad smo kod darova, susjed ima prekrasne ruže u vrtu… Možda da se ohrabrim i preskočim ogradu? Ili da joj kupim bombonjeru? Ma ne, sve su to već preobični darovi. Znam, kupit ću joj cipele. Pa da, zatim ću joj ih kao u onoj bajci staviti na nogu. Dok ih budem isprobavao, cipela će mi kao slučajno poletjeti, a ja ću iskoristiti trenutak za jedan kratak CMOK! Ivan Sabalić, 6. d

Može i bez televizije

Evo kako bi izgledao moj dan s prijateljim, bez televizije.

Dogovorio bih se s prijateljima da dođu k meni na doručak oko devet sati. Poslije doručka igrat ćemo društvene igre: Monopoly, Scotland Yard, Pogodi tko si, Alias i one koje bi oni odabrali. Kad nam igranje dosadi, otišli bismo na pizzu i šetnju Opatijom. U Opatiji bismo pojeli sladoled i popili sok. Zabavili bismo se na Slatini penjanjem na toranj, skakanjem na trampolinu. Nakon lijepo provedenog poslijepodneva u Opatiji svatko bi išao svojoj kući.

Dorian Pepić, 6. c

Tko se boji lifta? Dora zacijelo ne, jer je

u sigurnim rukama tete Kate

Naši prvašići na svečanom prijamu. Šćućurili se od

straha… A da ih vidite danas!

Osmijeh na

Morisovom licu

najbolji je dokaz da

učenje može biti

zabavno

Barba Miljenko i Dennis uvijek

smišljaju nove i zabavne načine

vježbanja. Ovo ne pokušavajte kod

kuće!

14 7

Vrata našeg Odjela uvijek su svima otvorena. Tako je bilo i

5. svibnja 2011. kad smo obilježili Nacionalni dan osoba s

cerebralnom paralizom

Najveća sreća u životu je kad si voljen takav kakav si odnosno – usprkos tome.

Victor Hugo

Moj prijatelj Alen

Jedan od mojih najboljih prijatelje je Alen Rizvić. Ove godine završava

osmi razred i odlazi iz Škole. Zato ga, na žalost, više ne ću svakodnevno viđati. To me pomalo rastužuje!

Jako mi se sviđa što se voli zezati i što je uvijek dobre volje. Ujutro kad kombijem stižemo u Školu, on nas uveseljava i razbuđuje svojim zezancijama. Volimo razgovarati o svemu i svačemu, a naravno i o curama! To nam je u zadnje vrijeme najomiljenija tema. Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji kao što su mobiteli i Facebook, moći ćemo svakodnevno komunicirati. Bilo bi bolje druženje uživo, ali bolje išta, nego ništa. Drago mi je što imam prijatelja kakav je Alen i nadam se da ga ne ću izgubiti zato što se ne ćemo često viđati.

Želim mu svu sreću u daljem školovanju i životu i neka ostane tako dobar prijatelj. Moris Zorica, 6. b

Volim ju…

Znate li kako je to

voljeti? Ja nju volim beskrajno. Jedva čekam da ju opet vidim. Drhtim od pomisli na nju.

Napokon je stigao i taj dan. Vidjet ću ju danas u školi…Dugo je nije bilo jer je bila bolesna. Nikad se nisam toliko radovao odlasku u školu - sam sam sebe iznenadio. Nadam se da ću pod hrvatskim sjediti s njom. Hoću li već jednom dočekati taj sat? Evo, zvoni, došao je

Toga dana posjetili su nas naši

prijatelji iz 4.a sa svojom

učiteljicom Ivankom Tijan-

Šepić. Razgledali su prigodnu

izložbu i postavljali mnoga

pitanja.

Kako bi učenici

saznali nešto više o

cerebralnoj paralizi

i radu Odjela za

PSP, pobrinule su

se učiteljice

Tatjana i Neda

O PRIJATELJSTVU I LJUBAVI

8 13

Gdje god nas zovu, mi se odazivamo, a naročito ako su u pitanju pjesma i

gluma. Tako smo se odazvali i pozivu za nastup na Festivalu u Grobniku koji

organizira Udruga „Grobnički gitaristi“ već drugu godinu za redom. To je dječji

festival na kojem nastupaju djeca školske dobi iz redovitih škola i djeca s

posebnim potrebama.

Mojih osam školskih godina

Prvog dana kad sam krenuo u školu, osjećao sam se uzbuđeno. Kad sam ušao u razred, bio sam prestrašen i osjećao sam se nelagodno.

Vidio sam kartončiće s imenima na klupama i sjeo tamo gdje je pisalo moje ime. Kad smo svi ušli u razred, predstavila nam se naša učiteljica Ivanka Tijan-Šepić koju svi zovu Seka. Već na prvi pogled činila mi se simpatična. Zajedničke četiri godine uvjerile su me u to da nije samo simpatična, nego pravedna i dobra. Kad je prošlo prvo uzbuđenje i došao drugi dan nastave, počeo sam se upoznavati s novim prijateljima. Prvi kojeg sam upoznao bio je Kristijan. Od toga smo dana postali i ostali prijatelji. Nisam se družio samo s Kristijanom jer sam se izvrsno uklopio u razred. Po završetku tog drugog nastavnog dana, rekli su mi da moram ići u Odjel za PSP. Bio sam uzbuđen zbog toga, ali i tužan jer sam morao još ostati u školi. No ubrzo sam shvatio da je to mjesto na kojem se riješim zadaće, pa imam manje posla kod kuće. Osim toga tu i vježbam s fizioterapeutima Miljenkom i Dijanom, ispravljam govor s logopedinjom Mirjanom, a dobijem i ukusan ručak koji mi sa smiješkom daje sestra Kata. Družim se s novim prijateljima, a i učiteljicama

defektologinjama kojih se, na žalost, mnogo izmijenilo u ovih osam godina mog školovanja. Prvi tjedan u školu me vozio tata. Zato sam tek drugi tjedan krenuo školskim kombijem u školu. Tako sam upoznao barba Sanjina koji me oduševio jer je uvijek nasmijan i vedrog raspoloženja. To su bili počeci. Tad još nisam bio svjestan kako će mi brzo proletjeti prve četiri godine s učiteljicom Sekom. U petom sam razredu dobio novu razrednicu, Vesnu Argentin koja mi je od početka bila potpora i beskrajno sam joj zahvalan na tom. Ah, šmrc! Što još reći, osim da znam koliko mi je lijepo u ovoj školi i da mi je jako žao što odlazim.

Alen Rizvić, 8. a

NA RASTANKU

Uz smiješak je i rastanak lakši –

Alen i Brane sa sestrom Katom i

učiteljicom Gordanom

Matea doziva

proljeće, a naš Mali

zbor ju zdušno prati

Ivan se vrlo ozbiljno prihvatio

voditeljskog posla, no to je za

njega mačji kašalj jer je zanat

ispekao glumeći, pjevajući i

vodeći festival

12 9