1

Stephen King ČETIRI IZA PONOĆI

1 iza ponoći:

LANGOLIJERI

2 iza ponoći:

TAJNI PROZOR, TAJNI VRT

3 iza ponoći:

KNJIŽNIČKI POLICAJAC

4 iza ponoći:

SUNOV PAS

2

Stephen King

ČETIRI IZA PONOĆI

3

U pustinji ja vidjeh stvora, zvjerskoga

i golog, koji na zemlji je čuč'o,

u rukama držeć srce svoje, i jeo ga.

Ja pitah ga: "Je li ti dobro, prijane?"

"Gorko je gorko", odvrati on;

"No meni prija jer gorko je i jer srce je moje."

Stephen Crane

Ljub' ću te curo, i grliti,

i raditi sve što rekoh ti u ponoćni čas.

Wilson Pickett

4

Točno u ponoć Uvodna bilješka

Mislim, vidi ovo - evo nas opet zajedno. Uspjeli smo

se okupiti. Nadam se da ste zbog toga sretni bar upola koliko ja. Ali već to što netom rekoh podsjetilo me na jednu priču, a budući da ja kruh svoj svagdanji zarađujem (i ludnice se spašavam) baš pričanjem priča, evo kako je to bilo.

Početkom ove godine - a ovo pišem koncem srpnja 1989 - noćio sam pred TV-om, i gledao kako Boston Red Soxi tuku Milwauke Brewerse. Robin Yount iz Brewersa pristupio je jastučiću na bazi, a onda su se bostonski komentatori počeli čuditi činjenici da Yount ima tek trideset i koju. "Pokatkad nam se čini da je Robin Yount pomogao još Abneru Doubledayu da pogodi prvu bazu", rekao je Ned Martin kad je Yount stupio u odjeljak za trenera da bi se našao licem u lice s Rogerom Clemensom.

"Jest", suglasio se Joe Castiglione. "U Brewerse je, mislim, došao ravno iz srednje škole - za njih igra još od 1974."

Uspravio sam se tako brzo da sam se zamalo zalio čitavom limenkom Pepsi-Cole. Čekaj malo! pomislio sam. Daj, kvragu, čekaj malo! Pa ja sam 1974. objavio svoju prvu knjigu! Pa to nije bilo tako davno? Kakva je

5

sad to kenjaža o tome kako je pomogao Abneru Doubledayu da prvi put dobaci do linije baze?

A onda mi je sinulo da je percepcija protjecanja vremena - tema koja će se stalno pojavljivati u ciklusu Četiri iza ponoći nešto strašno individualno. Istina jest da se objavljivanje Carrie u proljeće 1974. (a bila je, zapravo, objavljena samo dva dana prije nego što je počela bejzbolska sezona i prije nego što je adolescent koji se zvao Robin Yount zaigrao svoju prvu utakmicu za Milwaukee Brewerse) meni subjektivno nije činilo dalekim - bilo je, zapravo, dovoljno baciti samo jedan pogled preko ramena i već bi se ono vrijeme stvorilo tu - ali postoje i drugi načini mjerenja vremena, a neki od njih sugeriraju da petnaest godina može doista biti i jako dugo vrijeme, zaista.

Godine 1974. predsjednik je bio Gerald Ford, a u Iranu je šah još vodio igru. John Lennon je bio živ, a živ je bio i Elvis Presley. Donny Osmond je pjevao s braćom i sestrama onim svojim visokim, pijukavim glasom. Kućni video već je bio izmišljen, ali se mogao kupiti samo u malobrojnim prodavaonicama za testiranje tržišta. Upućeni su proricali da će, kad postanu široko dostupni, uređaji na Sonyjev Betaformat brzo pregaziti konkurentski format, znan pod imenom VHS. Misao da bi ljudi uskoro mogli posuđivati pučke filmove onako kao što su nekoć posuđivali pučke romane u posudbenim knjižnicama još je bila iza obzora. Cijene su se benzina digle do neslućenih visina: četrdeset osam centi za galon regulara, pedeset pet za bezolovni.

6

Prve su mi sjedine tek trebale osvanuti na glavi i u bradi. Moja kći, sad na drugoj godini studija, tad je imala četiri godine. Moj stariji sin, koji je danas viši od mene, koji svira bluz-harfu i diči se raskošnim loknicama što mu padaju do ramena u stilu Sammyja Hagara, tad je tek bio napredovao do hodalice. A moj mlađi sin, koji sad baca i igra prvu bazu za Malu ligu, trebao je na svoje rođenje čekati još tri godine.

Vrijeme ima to neko čudno, plastično svojstvo, a sve što se vrti, odvrti se. Kao kad uđeš u autobus, misliš da te neće odvesti daleko - možda na drugi kraj grada, ali nipošto dalje - kad najednom, svetoga ti govneta! našao si se posred drugog kontinenta. Mislite da je ta usporedba mrvicu naivna? To mislim i ja, ali vrag je u tome da to uopće i nije važno. Bitna je zezalica vremena tako savršena da čak i takve ispuhane opaske, poput ove koju sam netom izrekao, ipak uspijevaju izazvati nekakav čudan, rezonantni odjek.

Za sve se te godine nije promijenilo tek jedno - i to je, vjerujem, glavni razlog zbog čega se pokatkad meni (a vjerojatno i Robinu Yountu) čini da nije proteklo baš nimalo vremena. Ja se još bavim istim: pišem priče. I to je posao koji još ni izdaleka nisam naučio; i još je to moja velika ljubav. O, nemojte me shvatiti krivo - ja volim i svoju ženu i svoju djecu, no ipak i dalje uživam pronalaziti te čudne postrane staze i silaziti njima, da vidim tko tu živi, da vidim što ti ljudi rade i kome to rade, a možda čak i zašto. Još i danas volim neobičnost toga, i te veličanstvene trenutke kad se slike počinju bistriti i događaji slagati u nekakav red. Priča uvijek

7

ima rep. Repata zvjerka je hitra i pokatkad mi isklizne iz ruke, ali kad je zaista uhvatim, onda je držim zaista čvrsto... i baš mi je fino.

Kad ova knjiga bude objavljena, godine 1990, ja ću u ovom opsjenarskom poslu imati već šesnaest godina staža. Negdje na pola puta kroz sve te godine, dugo nakon što sam, zahvaljujući nekakvom procesu koji ni do danas nisam uspio posve shvatiti, postao američka književna Baba Jaga, objavio sam knjigu s naslovom Different Seasons. Bila je to zbirka četiri neobjavljena romančića, od kojih tri uopće nisu bila priče užasnice. Izdavač je knjigu prihvatio široka srca ali, vjerujem, i s malo intelektualne rezerve. Imao sam je pomalo i ja. Ali, kako će se pokazati, ni on ni ja nismo se imali zbog čega brinuti. Pokatkad pisac objavi knjigu koja naprosto ima sretnu narav, a Different Seasons je za mene bila baš takva.

Jedna je od priča, "The Body", postala filmom (Stand By Me) koji se vrlo uspješno vrtio... i koji je bio prvi zaista uspješan, po mojem tekstu napravljen film, još od Carrie (filma koji se pojavio baš kad su Abner Doubleday i znate-već-tko prebacivali te bazne linije). Rob Reiner, koji je napravio Stand By Me, jedan je od najhrabrijih i najbistrijih filmaša od svih što sam ih dosad upoznao, i vrlo se ponosim svojom vezom s njim. A zabavno je spomenuti i to da se kompanija koju je gospodin Reiner osnovao nakon uspjeha filma Stand By Me zove Castle Rock Production... da, dakle, nosi ime koje će se mnogim mojim vjernim čitateljima učiniti poznatim.

8

I kritičarima se, uzetima u paketu, dopao Different Seasons. Gotovo su svi zasuli napalmom po jedan od romančića, no kako je svaki za spaljivanje odabrao drugi, smatrao sam da se mogu nekažnjeno oglušiti na sve... što sam i učinio. Takvo ponašanje nije uvijek moguće; kad je većina prikaza Christine ustvrdila da je to odista grozno djelo, ja sam, makar i nevoljko, došao do zaključka da to djelce možda i nije tako dobro kako sam se nadao (zbog čega, međutim, nisam prestao unovčivati čekove tantijema). Poznajem pisce koji tvrde da ne čitaju prikaze, a sve ako to i učine, da ih loši nimalo ne diraju, što dvjema od tih individua čak i vjerujem. Ja sam, međutim, drugoga soja - opsjednut sam mogućnošću pojave loših kritika, a kad se pojave duboko se nad njima zamislim. Ali me oni ipak ne bacaju u dugotrajne depresije; odmah pobijem nešto malo sitne dječice i nekoliko starih dama, pa sam opet kao puška.

A što je od svega najvažnije, Different Seasons se dopao čitateljima. Ne pamtim da mi je u to doba došlo ijedno pismo koje bi me korilo što sam napisao nešto što nije ježilo (horor). Većina mi je čitatelja, zapravo, željela reći da je neka od priča u njima, na ovaj ili onaj način, pobudila nekakve osjećaje, natjerala ih da se zamisle, da osjete, a takva su pisma prava dividenda u dane (a bilo ih je mnogo) kad su riječi izlazile tako teško, a nadahnuće je bilo tanjušno ili ga uopće nije bilo. Bože čuvaj i podrži Vjernog Čitatelja; usta mogu govoriti, no priče nema bez srodnoga uha koje je sluša.

1982, tad je to bilo. Godina kad su Milwaukee Brewersi zaradili svoju jedinu zastavicu Američke lige,

9

pod vodstvom - da, pogodili ste - Robina Younta. Yount je te godine postigao .331, lupio dvadeset devet pogodaka u četvrtu bazu, i bio proglašen Najboljim igračem Američke lige.

Bila je to dobra godina za obje stare podrtine.

Different Seasons je bila neplanirana knjiga; jednostavno se dogodila. Četiri njene duge priče ispadale su u nepravilnim razmacima kroz čitavih pet godina, tekstovi predugi da bi se mogli objaviti kao kratke priče, a ipak samo za jednu malu mrvu prekratke da bi svaka mogla dobiti svoju knjigu. Kao kad bacač baca tako da udarac ne može pogoditi nijednu bazu, ili kao kad udari tako da odjednom pogodi za jednu, drugu i treću bazu, i još home run - tako je i to bio manje podvig a više nekakva statistička bizarnost. Jako sam uživao u njezinu uspjehu i što su je ljudi prihvatili, ali sam, u trenutku kad sam The Viking Pressu predavao konačni rukopis, osjetio i vrlo jasno žaljenje. Znao sam da je dobra; a znao sam i da vjerojatno nikad više neću objaviti baš takvu knjigu.

Ako očekujete da ću sad reći: Pa ovaj, prevario sam se, onda ću vas morati razočarati. Knjiga što vam je u rukama posve je različita od te prijašnje. Different Seasons sastojala se od tri priče iz "glavnoga toka" i jedne priče o natprirodnom; sva četiri teksta u ovoj tetralogiji čisti su horor. Oni su, globalno gledano, malo duže od priča u knjizi Different Seasons, i najvećim sam ih dijelom napisao za one dvije godine kad sam se navodno bio povukao na odmaranje. Možda su drukčiji baš zato što su iznikli iz uma koji se počeo, bar privremeno, okretati tamnijim temama.

10

Vremenu, recimo, i njegovom možebitnom korozivnom djelovanju na ljudsko srce. Prošlosti, i sjenama što ih ona baca na sadašnjost - sjenama u kojima pokatkad znadu izrasti i vrlo neugodne stvari, i u kojima se kriju one još neugodnije... polako narastajući.

Pa ipak, nijedna od mojih briga nije se izgubila, a većina mojih uvjerenja samo je ojačala. Ja i dalje vjerujem u moć oporavljanja ljudskoga srca i u esencijalnu valjanost ljubavi; ja i dalje vjerujem da je među ljudima moguće uspostaviti vezu i da se duhovi, koji nas nastanjuju, pokatkad dodiruju. Ja i dalje vjerujem da je cijena tog uspostavljanja veze užasno, sablažnjivo visoka... no i dalje vjerujem da vrijednost onoga što se zauzvrat dobije preteže nad cijenom koja se za to mora platiti. Ja i dalje vjerujem, ili mislim da vjerujem, u dolazak Krista i da je moguće naći mjesto na koje čovjek može stati... i braniti ga do smrti. Sve su to staromodne i brige i uvjerenja, no kad ne bih priznao da ih posjedujem, bio bih lažac. I da one još posjeduju mene.

A ja i dalje volim dobru priču. Volim je čuti, volim je ispričati. Možda znate, a možda i ne znate (ili vas nije briga) da mi je za objavljivanje ove i dvije sljedeće knjige isplaćena lijepa hrpa novaca, no ako znate, i ako vas je briga, onda morate znati i to da za pisanje nisam dobio ni centa. Poput svega drugog što se zbiva samo po sebi, tako je i čin pisanja onkraj svake valute. Para je super kad je treba strpati u džep, ali kad se dođe do stvaralačkoga čina, najbolje je o njima previše ne razmišljati. To izaziva konstipaciju čitavog procesa.

11

Način na koji ja pričam svoje priče također se, vjerujem, donekle promijenio (nadam se da sam u tome sve bolji, no do svakog je, naravno, čitatelja da o tome sam prosudi), ali to se moglo i očekivati. Kad su Brewersi 1982. zaradili zastavicu, Robin Yount je bio shortstop. Danas igra u središtu polja. Pretpostavljam da to znači da se malo usporio... ali on i dalje hvata skoro sve što leti u njegovu smjeru.

Meni bi to bilo dosta. Meni bi to bilo i predosta.

Zato što, kako slutim, većinu čitatelja jako zanima odakle to dolaze priče, ili se pak pitaju uklapaju li se one u neki širi plan za kojim se pisac povodi, svaku sam od njih providio kratkom bilješkicom o tome kako je uopće nastala. Možda vam se predgovori učine smiješnima, no ako vam se ne čitaju, nemojte; nije ovo školska lektira, hvala budi dragome Bogu, a niti poslije dolazi nenajavljeni kontrolni.

Budi mi na koncu dopušteno reći kako je lijepo biti tu, živ i zdrav i još vam se jednom obraćati... i kako je lijepo znati da ste i vi još uvijek tu, živi i zdravi, puni žudnje da krenete nekamo drugamo - negdje gdje, možda, zidovi imaju oči i drveće uši, a nešto se zaista neugodno pokušava probiti s tavana i krenuti niza stepenice, tamo gdje su ljudi.

To me, dakako, zanima i dalje... no vjerujem da me danas mnogo više zanimaju ljudi koji to možda osluškuju.

Ali prije nego što odem, moram vam reći kako se završila utakmica. Na kraju su Brewersi ipak potukli Red Soxe. Clemens je izbacio Robina Younta tako da

12

ovaj uopće nije izbacio lopticu na prvom izlazu za udaranje... ali je zato drugi put Yount (koji je, prema Nedu Martinu, pomogao još Abneru Doubledayu da pogodi uz prvu liniju) udario za dvije baze daleko preko Green Monstera u lijevom polju i tako postigao dva boda.

Robin, rekao bih, još nije odgudio svoje.

A nisam ni ja.

Bangor, Maine

srpnja, 1989.

13

LANGOLIJERI

Ovo je u čast Joea, još jednog letača čvrsto stisnutih zubi.

14

Jedan iza ponoći Bilješka uz "Langolijere"

Meni priče dolaze na različitim mjestima i u

različitom trenutku - u autu, pod tušem, u šetnji, čak i dok se motam po kojekakvim prijemima. U nekoliko navrata, priče su mi došle u snovima. Za mene je, međutim, prava rijetkost da je napišem čim se pojavi ideja, a osim toga nemam ni nikakav "notes s idejama". Nezapisivanje ideja treniranje je samoodržavanja. Imam ih mnogo, no samo ih malen dio nešto i valja, zato ih ja sve stavljam u nekakvu mentalnu kartoteku. Na koncu tu loše same sebe unište, kao u slučaju vrpce iz Kontrole na početku svake epizode serije Mission: Impossible. Dobre to ne čine. I onda, kad povremeno izvučem ladicu kartoteke da škicnem što je ostalo, pogleda me ta mala šačica ideja, svaka s blistavim središnjim likom.

U "Langolijerima" na toj je slici bila žena koja dlanom pritišće pukotinu u zidu putničkog mlažnjaka.

Nikakve koristi od toga što sam sebi rekao da o civilinom zrakoplovstvu znam jako malo; ta je slika ipak bila tu svaki put kad bih otvorio arhivski ormarić da u nj istovarim još jednu zamisao. I došlo je čak do toga da sam već njušio njen parfem (bio je to L'Envoi), vidio joj zelene oči i čuo njeno brzo, ustrašeno disanje.

15

Jedne noći, dok sam tako ležao u postelji, na rubu sna, shvatio sam da je ta žena duh.

Sjećam se kako sam se uspravio, bacio noge na pod, i upalio svjetlo. Sjedio sam tako neko vrijeme, ne razmišljajući mnogo baš ni o čemu... bar na površini. Ali ispod toga, onaj momak koji mi zapravo radi taj posao, bio se sav zapuhao čisteći radni prostor i spremajući se da ponovno pokrene svu svoju mašineriju. Sutradan sam ja - ili je to zapravo bio on - počeo pričati ovu priču. Potrajalo je to otprilike mjesec dana, i ispalo je najlakše od svih djela ove tetralogije, slažući se sloj po sloj, prirodno i glatko, baš kako je nastajala. Pokatkad se dogodi da i priča i beba dođu na svijet skoro bez trudova, i ova je priča bila jedna od takvih. Zato što se u njoj osjećalo nešto apokaliptično, atmosfera slična onoj u mom ranijem romančiću "The Mist", naslovio sam svaku glavu na isti staromodni, rokoko način. A kad je bila gotova, o njoj sam imao mišljenje gotovo jednako dobro kao što sam ga imao kad sam u nju ulazio... što je rijetka zgoda.

U skupljanju sam građe vrlo lijen, no ovaj put sam se zaista namučio da pošteno napravim domaću zadaću. Tri pilota - Michael Russo, Frank Soares i Douglas Damon - pomogli su mi da shvatim činjenice - i da ih poslije ne zaboravim. Bili su stvarno sjajni, nakon što sam obećao da ništa neću potrgati.

No jesam li sve sastavio kako treba? Čisto sumnjam. To nije uspjelo ni velikom Danielu Defoeu; u Robinsonu Crusoeu, naš se junak svlači do gola, pliva do broda s kojeg je maločas pobjegao... pa puni džepove stvarima nužnima za preživljavanje na pustom otoku. A onda je

16

tu i roman (pričem ću autora i djelo milosrdno ispustiti) o newyorškom sustavu podzemne željeznice u kojem autor očito brka strojovođinu kabinu s javnim nužnikom.

Moj standardni caveat glasi otprilike ovako: za ono što sam shvatio dobro, hvala budi g. Russou, Soaresu i Damonu. Za ono što sam shvatio krivo, krivite mene. A ta izjava nije tek izraz šuplje uljudnosti. Činjenične pogreške češće su posljedica nepostavljanja valjanih pitanja, negoli pogreške informacija. U jedan, možda dva navrata doista sam si uzeo izvjesnu slobodu s avionom u koji upravo ulazite; te su slobode male, a držao sam da su nužne za odvijanje priče.

No molim, za mene je ovo dosta; penjite se.

Poletimo neprijateljskim nebom.

17

Glava prva Loše vijesti za kapetana Englea. Slijepa djevojčica. Miris dame. Braća Dalton stižu u Tombstone. Neobičan pilot na letu 29.

1

Brian Engle je iz rulanja zaustavio American Pride L1011 na vratima 22 i točno u 22.14 ugasio natpis VEŽITE POJASE. Propustio je kroz zube dugi psiktaj i raskopčao remenje na ramenima.

Ne sjeća se kad je posljednji put osjetio takvo olakšanje - i toliki umor - na kraju leta. Mučila ga je odvratna glavobolja, u glavi mu je bubnjalo, a planovi za to veče bili su već čvrsto zacrtani. Nema pića u pilotskome klubu, nema večere, čak ni kupke kad se vrati u Westwood. Kanio se svaliti u krevet i odrapiti četrnaest sati.

Let 7 American Pridea - glavna linija, između Tokija i Los Angelesa - najprije je bio odgođen zbog snažnoga protuvjetra i potom zbog tipične zatrpanosti LAX-a... što je, pomislio je Engle, nedvojbeno najgora američka zračna luka, zanemarimo li načas Logan u Bostonu. Da stvari budu još i gore, pri kraju leta su se pojavili i problemi s padom tlaka. Spočetka beznačajni, postupno su se pogoršavali sve dok nije postalo jezivo. Dotjeralo je skoro do točke u kojoj je moglo doći do prsnuća ili eksplozivne dekompresije... i onda se

18

milosrdno prestalo pogoršavati. Pokatkad se takve situacije iznenada i tajanstveno stabiliziraju same od sebe, i ovaj se put dogodilo baš to. Putnici što su se sad iskrcavali tik iza komandne kabine nisu imali ni najblažega pojma koliko su za noćašnjega leta iz Tokya bili blizu pretvorbi u paštetu, ali Brian je to znao... i od toga dobio tu gadost od glavobolje.

"Taj padavičar odavde ide ravno na dijagnostiku", rekao je kopilotu. "Znaju li da dolazi i s kojim problemom?"

Kopilot je kimnuo glavom. "Ne vesele se baš, ali znaju."

"Ma boli mene dupe, Danny, čemu se oni vesele, a čemu ne. Noćas smo se provukli za pol dlake."

Danny Keene je kimnuo glavom. Znao je da jesu.

Brian je uzdahnuo i protrljao se po šiji. Glava ga je boljela kao truli zub.

"Možda sam već prestar za taj posao."

To je, naravno, spadalo u repertoar onoga što su o tom poslu s vremena na vrijeme svi govorili, napose na kraju loše smjene, i Brian je vraški dobro znao da za taj posao nije prestar - s četrdeset i tri godine, upravo je ulazio u najbolju dob za putničkog pilota. Pa ipak, večeras je u to zamalo povjerovao. Bože, kako je umoran.

Začulo se kucanje na vrata odjeljka; Steve Searles, njihov navigator, okrenuo se u sjedalu i otvorio ih ne ustavši. U vratima je stajao čovjek u zelenoj vjetrovci

19

American Pridea. Izgledao je kao kontrolor ulaza, ali je Brian znao da to nije. Bio je to John (ili možda James) Deegan, zamjenik operativnoga šefa American Pridea na LAX-u.

"Kapetan Engle?"

"Daa?" Unutarnji su se obrambeni mehanizmi pokrenuli, i glavobolja je naprosto buknula. Prva mu je misao, rođena ne iz logike već iz umora i prenapetosti, bila da mu misle prikačiti odgovornost za prošupljeni zrakoplov. Što je, naravno, bilo paranoidno, no on je bio baš u paranoidnom stanju duha.

"Bojim se, kapetane, da za vas imam loše vijesti."

"Nešto u vezi s dekompresijom?" Brianov je glas bio isuviše oštar, pa se nekoliko putnika, što su upravo silazili, osvrnulo, no sad je već bilo prekasno da se išta popravi.

Deegan je odmahivao glavom.

"Riječ je o vašoj ženi, kapetane Engle." Engle na trenutak nije imao ni najmaglovitijega

pojma o čemu on to priča, i mogao je samo sjediti tako, zijevajući na nj i osjećajući se fantastično glupo. A onda su se kotačići pokrenuli. Mislio je, naravno, na Anne.

"Ona je moja bivša. Razveli smo se prije godinu i pol dana. Što je s njom?"

"Dogodila se nesreća", rekao je Deegen. "Možda bi bilo bolje da dođete u ured."

20

Brian ga je pogledao radoznalo. Nakon protekla tri duga, napeta sata, sve se ovo doimalo tako čudno nestvarno. Jedva se suzdržao da ne kaže Deegenu neka zajebava sam sebe ako je to nekakav usrani štos sa Skrivenom kamerom. Ali naravno da nije bila. Zrakoplovne glavonje nisu baš veliki ljubitelji štosova i zezalica, napose ne na račun pilota koji su upravo za dlaku izbjegli gadnu zračnu nesreću.

"Što je s Anne?" Brian je čuo vlastiti glas kako ponovno pita, ovaj puta tiše. Bio je svjestan toga da ga njegov kopilot gleda s opreznom sućuti. "Nešto nije u redu?"

Deegen je spustio pogled na sjajne cipele i Brian je shvatio da su vijesti zaista jako gadne, da s Anne mnogo štošta nije u redu. Shvatio, ali samo zato da bi otkrio kako u to nije moguće povjerovati. Anne je imala samo trideset četiri godine, bila je zdrava i u svojim životnim navikama vrlo oprezna. I nije samo jednom bio pomislio da je u gradu Bostonu ona jedini vozač potpuno zdrave glave... a možda i u čitavoj državi Massachusetts.

A sad je čuo sebe kako pita nešto drugo, i to je zaista bilo tako - kao da mu je u mozak stupio nekakav stranac i sad se njegovim ustima služi kao razglasom:

"Mrtva je?"

John ili James Deegan osvrnuo se ukrug, kao da traži podršku, ali je kraj vrata stajala jedna jedina stjuardesa, izričući putnicima što su silazili s aviona želje za ugodnu večer u Los Angelesu, i povremeno

21

tjeskobno pogledavajući prema pilotskoj kabini, jer ju je vjerojatno brinulo ono isto što je i Brianu prošlo kroz glavu - da bi zbog tko zna čega baš posadu trebalo okriviti za polako istjecanje zraka što je nekoliko posljednjih sati leta pretvorilo u pravu moru. Deegen je bio prepušten samome sebi. Ponovno je pogledao Briana i kimnuo glavom.

"Da - nažalost jest. Biste li pošli sa mnom, kapetane Engle?"

2

U četvrt iza ponoći, Brian se Engle smještao na sjedalo 5A leta 29 American Pridea - glavne linije između Los Angelesa i Bostona. Za petnaestak minuta otpočet će let koji transkontinentalni putnici, zbog neispavanosti, nazivaju crvenookim. Sjećao se kako je prije mislio, ako LAX nije najopasnija civilna zračna luka u Americi, da je to onda zacijelo Logan. Zahvaljujući krajnje neugodnom spletu okolnosti, sad će doći u priliku da za samo osam sati iskusi oba lokaliteta: LAX kao pilot, Logan kao putnik na povratnom letu.

Glavobolja, koja je sad bila dobrano opakija nego pri slijetanju leta 7, pojačala se za još jedan stupanj.

Požar, pomislio je. Nekakav glupi požar. A što je, za milost Božju, bilo s detektorima dima? Ta, zgrada je bila nova-novcata!

Palo mu je na um da je posljednjih četiri do pet mjeseci na Anne jedvice i pomišljao. Prve godine nakon razvoda, o drugom nije ni mislio - zamišljao je što ona

22

sad radi, što nosi i, naravno, s kim se vida. Ali kad je oporavak napokon krenuo, sve se oporavljalo vrlo brzo... kao da je dobio injekciju nekakva antibiotika za oživljavanje duha. Pročitao je dovoljno toga o razvodu da bi znao što je obično taj oživljavajući agens: nikakav antibiotik, nego druga žena. Drugim riječima, klin se izbija klinom.

Ali za Briana nije bilo druge žene - ili bar ne još. Nekoliko sastanaka i jedan oprezan spolni susret (vjerovao je da svi izvanbračni spolni susreti u dobu AIDS-a moraju biti oprezni), ali nikakve druge žene. Naprosto je... ozdravio.

Promatrao je kako se ukrcavaju suputnici. Mlada žena plave kose ušla je s djevojčicom s crnim naočalama. Ruka djeteta bila je na ženinu laktu. Žena je promrmljala nešto svojoj štićenici, i djevojčica je smjesta pogledala prema izvoru zvuka, i Brian je shvatio da je slijepa - bilo je to nešto u pokretu glave. Čudno, pomislio je, da tako sitne geste mogu reći toliko toga.

Anne, pomislio je. Ne bi li morao misliti na Anne?

No njegova umorna svijest stalno je pokušavala otkliziti od te teme - od Anne, koja mu je bila žena, Anne, jedine žene koju je ikad lupio u bijesu, od Anne, koja je sad bila mrtva.

Sad bi mogao krenuti na predavačku turneju; mogao bi govoriti na skupovima razvedenih muškaraca. Kvragu, zašto ne i razvedenih žena? Tema bi bila razvod i umijeće praštanja.

23

Optimalan je trenutak za razvod razdoblje što slijedi ubrzo iza četvrte godišnjice, rekao bi im. Uzmimo moj slučaj. Sljedeću sam godinu proveo u pravom čistilištu, stalno se pitajući za koliko sam od toga kriv ja, a koliko ona, pitajući se koliko je dobro a koliko zlo toliko inzistirati na djeci - a među nama je to bila krupna stvar, nije tu bilo ničeg dramatičnog, u stilu droga i preljub, već samo stara pjesma na temu djeca-nasuprot-karijeri - i onda kao da je u mojoj glavi ono ekspres-dizalo u kojemu je bila Anne, propalo u dubinu.

Da. Propade u dubinu. A posljednjih nekoliko mjeseci na nju zapravo nije ni mislio... pa čak ni kad bi dospijevao mjesečni alimentacijski ček. Bila je to vrlo razumna, vrlo civilizirana svota; Anne je i sama godišnje zarađivala osamdeset tisuća, bruto. Isplaćivao je njegov odvjetnik, i to je bila samo još jedna stavka u mjesečnom izvještaju što bi ga dobivao, mala stavka od dvije tisuće dolara, ugurana između računa za struju i otplate zajma na stan.

Gledao je kako prolazom između sjedala prolazi mladac, koračajući kao na gumenim zglobovima, s violinskom kutijom pod mišicom i židovskom kapicom na glavi. Doimao se i nervozno i ushićeno, pogled mu je bio pun budućnosti. Brian mu je zavidio.

Za posljednje godine njihova braka među njima je bilo mnogo i gorčine i gnjeva, i onda, možda četiri mjeseca prije kraja, dogodilo se ono: ruka mu je pošla prije nego što je glava stigla reći ne. Toga se nije volio ni sjećati. Na zabavi je bila cugnula malo previše, a kad su se vratili kući, zaista se bila okomila.

24

Ne davi me više s tim, Briane. Daj mi mira. Nemojmo više o djeci. Ako ti je potreban spermogram, idi doktoru. Moj je posao propaganda, a ne pravljenje djece. Dosta mi je više svih tih tvojih mačističkih sranja...

I tada ju je pljusnuo, žestoko, po zubima. Taj joj je udarac brutalnom oštrinom presjekao posljednju riječ. I stajali su tako, i gledali se u stanu u kojem će ona kasnije poginuti, oboje i šokiraniji i uplašeniji no što će to sebi ikada priznati (osim možda sada, dok sjedi u sjedalu 5A i gleda kako se ukrcavaju putnici za let 29, i kada to priznaje, kada to sebi napokon priznaje). Uhvatila se za usta, iz kojih je potekla krv. Ispružila je prste prema njemu.

Ti si mene udario, rekla je. U glasu joj nije bio bijes, nego čuđenje. Najednom mu se po glavi počela motati misao da je to možda prvi put da je netko ijedan djelić tijela Anne Quinlain Engle dodirnuo ljutitom rukom.

Da, rekao je on. Kako si samo pogodila. A mogu to i opet, ako ne začepiš. Nećeš me više, ljubavi, mlatiti tom svojom jezičinom. Stavi si na nj lokot. Velim ti to za tvoje dobro. Prošla su ta vremena. A ako ti u kući treba netko za mrcvarenje, kupi si psa.

Brak je šepesao još nekoliko mjeseci, ali je zapravo bio gotov onoga časa kad je Brianov dlan stupio u britak doticaj s kutom Anninih usana. Ona ga je izazvala - Bog mu je svjedok da ga je izazvala - pa ipak bi mnogo dao da može vratiti tu jednu jedinu bijednu sekundu.

25

Kad su počeli dokapavati i posljednji putnici, on je baš razmišljao, i to gotovo opsesivno, o Anninu parfemu. Sasvim se jasno sjećao mirisa, ali ne i imena. Kako je ono bilo? Lissome? Lithesome? Lithium, za Boga dragoga? Ime kao da mu je plesalo nadohvat To ga je izluđivalo.

Kako mi nedostaje, pomislio je. Sad, kad je zauvijek otišla, tako mi nedostaje. Zar to nije zapanjujuće?

Lawnboy (Vrtlar)? Nešto tako blesavo?

O, dosta, rekao je svom umornome mozgu. Daj stavi čep u to.

Dobro, složio se mozak. Nema frke; ja mogu i prestati. Mogu prestati kad god hoću. Ili je možda bio Lifebuoy (Spasilačka plutača)? Ne - to je sapun. Pardon. Lovebite (Ljubavni ugriz)? Lovelorn (Ljubavna čežnja)?

Brian je zakopčao pojas, zavalio se u naslonjač, zatvorio oči i onjušio parfem koji nije znao točno imenovati.

I baš mu se tada obratila stjuardesa. Naravno: Brian Engle je bio razvio teoriju da su ih naučili - na strogo tajnom postdiplomskom kursu, zvanom možda Zezanje gusaka - kako najprije moraju pričekati da putnik sklopi oči, i tek mu onda ponuditi neku ne baš životno važnu uslugu. I naravno, moraju se najprije uvjeriti, izvan granica razložne sumnje, da je putnik duboko zaspao, i tek ga onda probuditi i upitati treba li mu jastuk ili pokrivač.

26

"Oprostite..." otpočela je, pa stala. Brian je vidio kako joj oči idu od epoleta, preko crnoga sakoa, pa sve do šilt-kape, s besmislenim kajgana-uzorkom, što je ležala na praznome mjestu do njegova.

Još je jednom promislila, pa ponovno počela. "Oprostite, kapetane, jeste li možda za kavu ili

narančin sok?" Briana je pomalo zabavljalo što joj je natjerao malo crvenila u obraze. Pokazala je prema stoliću u prednjem dijelu odjeljka, odmah ispod malog pravokutnog filmskog ekrana. Na njemu su bile dvije vjedrice s ledom. Iz svake je virio vitak zeleni vrat vinske boce. "A, naravno, imamo i šampanjca."

Engle je razmislio

(Love Boy jako blizu ali niste pogodili idete li dalje)

o šampanjcu, ali samo nakratko.

"Ne, hvala", rekao je. "I ne treba ništa. Mislim da ću spavati sve do Bostona. Što se čini od vremena?"

"Oblaci na 20.000 stopa od Prerija sve do Bostona, ali nema problema. Mi smo na trideset šest. O, da, i javljaju nam za auroru borealis iznad pustinje Mojave. Možda to ne biste htjeli prespavati."

Brian je zadigao obrvu.

"Zezate se. Aurora borealis iznad Californije? I u ovo doba godine?"

"Tako su mi rekli."

27

"Netko je naletio na rasprodaju droge", rekao je Brian, i ona se nasmijala. "Mislim da ću ipak otknjavati, hvala."

"Sve u redu, kapetane." Zastala je na još jedan trenutak. "Vi ste onaj kapetan kojemu je umrla supruga?"

Glavobolja je zapulsirala i zarežala, ali se prisilio na smiješak. Ta žena - koja je još zapravo bila djevojčica - nije mislila ništa zla.

"To mi je bivša žena, ali što se ostaloga tiče, odgovor je da.

Umrla mi je."

"Jako mi je žao što vam se to dogodilo."

"Hvala."

"Jesam li ja već letjela s vama, gospodine?" Smiješak mu se nakratko ponovio."Ne vjerujem. Na prekomorskim sam već skoro

četiri godine." I zato što se to na neki način učinilo nužnim, pružio joj je ruku. "Brian Engle."

Ona ju je prihvatila.

"Melanie Trevor."

Engle joj se ponovno nasmiješio, a onda se zavalio i još jednom zatvorio oči. Dopustio je sebi da utone u drijem, ali ne i san - obavijesti što prethode polijetanju, a potom rulanje, i tako bi ga ponovno probudili. Za spavanje će biti obilato vremena kad se jednom nađu u zraku.

28

Let 29, poput većine noćnih, počeo je brzo - Brian je pomislio kako ta činjenica zauzima visoko mjesto na njihovoj inače vrlo mršavoj listi atrakcija. Avion je bio 767, popunjen malo iznad polovice. U prvoj je klasi bilo još pet-šest putnika. Brianu se nijedan nije doimao ni pijano ni bučno. Što je bilo dobro. Možda mu zaista uspije odspavati sve do Bostona.

Strpljivo je gledao kako Melanie Trevor pokazuje izlazna vrata, demonstrira kako se u slučaju pada tlaka upotrebljava mala zlatna šalica (proceduru koju je Brian, s ponešto alarmiranosti i ne tako davno, prolazio u vlastitoj glavi), i kako se napuhuje pojas za spašavanje ispod sjedala. Kad se avion digao u zrak, ponovno je prišla njegovu sjedalu i upitala ga bi li želio nešto popiti. Brian je odmahnuo glavom, zahvalio joj, pa pritisnuo dugme za naginjanje sjedala. Zatvorio je oči i smjesta utonuo u san.

I nije više nikad vidio Melanie Trevor.

3

Otprilike tri sata nakon polijetanja leta 29, djevojčica koja se zvala Dinah Bellman probudila se i zamolila tetku Vicky da joj dade piti vode.

Tetka Vicky nije odgovorila, pa ju je Dinah zamolila ponovno. Kad odgovora i dalje nije bilo, ispružila je ruku prema tetkinom ramenu, no već je unaprijed bila sasvim sigurna da će joj ruka dotaći samo naslon praznoga sjedala, i baš se tako i dogodilo. Doktor Feldman joj je bio rekao da se kod djece slijepe od rođenja počesto razvija visoka osjetljivost - skoro kao

29

nekakav radar - koja im javlja ima li u njihovoj neposrednoj blizini ljudi, ali Dinah ta informacija zapravo i nije bila potrebna. Znala je da je to istina. Nije funkcioniralo baš uvijek, ali obično jest... napose ako je čovjek o kojemu je riječ bio njen vidilac.

Dobro, otišla je u zahod i odmah se vraća, pomislila je Dinah, no ipak je osjetila kako se na nju spušta nekakav čudan, maglovit nemir. Nije se probudila odjednom; bio je to spor proces, kao kad se ronilac odguruje nogama i uspinje prema površini jezera. Da se tetka Vicky, koja je sjedila kraj pozora, izlazeći za protekle dvije-tri minute, o nju očešala, Dinah bi to zacijelo bila osjetila.

Znači da je otišla prije, rekla je Dinah samoj sebi. Možda je morala kakati - ma, Dinah, nije to ništa. Ili se možda na povratku s nekim zapričala.

Samo što Dinah u glavnoj kabini velikog zrakopolova nije čula nikakav razgovor; čulo se samo tiho zujanje mlaznih motora. Osjećaj se nelagode pojačao.

Glas gospođice Lee, njene terapeutistice (samo što je ona za Dinah uvijek bila slijepa učiteljica), javio joj se u glavi: Dinah, ne smiješ se bojati straha - sva se djeca pokatkad uplaše, napose u za njih novim situacijama. A to dvostruko vrijedi za slijepu djecu. Vjeruj mi, ja to znam. I Dinah joj je vjerovala zato što je, baš kao i sama Dinah, i gospođica Lee bila slijepa od rođenja. Ne potiskuj strah... ali mu se i ne prepuštaj. Samo mirno sjedi i pokušaj raščistiti stvari. I sama ćeš se začuditi kako to često pomogne.

30

Napose u situacijama koje su ti nove. Pa dobro, to sasvim sigurno odgovara stvarnom

stanju; ovo je prva zgoda da Dinah leti u ičemu, pa onda još i od obale do obale u golemom transkontinentalnom mlažnjaku.

Pokušaj to razabrati.

Pa dobro, probudila se na čudnome mjestu i otkrila da je njena vidilica nestala. Naravno da je to pomalo jezivo, čak i ako znaš da je nestanak tvoje vidilice samo privremen - na koncu konca, tvoja je vidilica mogla baš odlučiti i da skokne do najbližeg Taco Bella, zato što joj se, onako zatvorenoj u avionu na 37.000 stopa, najednom nešto prijelo. Što se pak tiče čudne tišine u kabini... pa ovo, napokon, i jest noćnjak, crvenooki let. Drugi putnici vjerojatno spavaju.

Baš svi? upitao je sumnjičavo onaj zabrinuti dio njezine svijesti. Baš SVI spavaju? Ma je li to moguće?

A onda joj je stigao i odgovor: film. Oni koji ne spavaju, gledaju film. Naravno.

Preplavio ju je gotovo opipljiv osjećaj olakšanja. Tetka Vicky joj je rekla da je to Kad je Harry sreo Sally s Billyjem Crystalom i Meg Ryan... pa ga je mislila i sama pogledati... ako, mislim, uspije ostati budna.

Dinah je lagano prešla rukom preko tetkina sjedala, opipom tražeći slušalice, ali ih tu nije bilo. Prsti su joj, umjesto njih, dotakli broširanu knjigu. Nesumnjivo koji od ljubića kakve je tetka Vicky voljela čitati - priče iz doba kad su muškarci bili muškarci, a nisu to bile žene - tako ih je ona zvala.

31

Dinahini su prsti pošli malo dalje i slučajno naišli na nešto drugo - glatku, sitnozrnatu kožu. Trenutak potom napipala je zatvarač, a čas iza toga remen.

Bila je to torbica tetke Vicky.

Nemir se vratio. Na sjedalu tetke Vicky nije bilo slušalica, ali je zato bila torbica. U njoj su bili svi turistički čekovi, osim onih dvadeset što ih je bila zgurala u Dinahinu torbicu - Dinah je to znala, zato što je, prije nego što su krenuli od kuće u Pasadeni, čula kako mama i tetka Vicky raspravljaju o tome.

Bi li tetka Vicky pošla u zahod a ostavila torbicu? Bi li to učinila unatoč tome što njena suputnica ne samo da ima tek deset godina, i ne samo da spava, nego je i slijepa?

Dinah je mislila da ne bi.

Ne potiskuj strah... ali mu se i ne prepuštaj. Samo sjedi mirno i pokušaj raščistiti stvari.

Ali njoj se to prazno sjedalo nije ni najmanje dopadalo, baš kao što joj se nije dopadala ni tišina što je vladala u avionu. Činilo joj se savršeno logičnim da je većina ljudi pozaspala, a oni koji to nisu, da su mirni kao bubice iz obzira prema prvima, ali joj se ipak nije dopadalo. Negdje u glavi, nekakva zvijer, sa strahovito oštrim i zubima i pandžama, probudila se i počela režati. Toj je zvijeri znala i ime; bila je to panika, i ako je ubrzo ne svlada, mogla bi učiniti nešto od čega bi bilo neugodno i njoj i tetki Vicky.

Kad progledam, kad mi doktori u Bostonu poprave oči, neću više morati doživljavati takve gluposti.

32

To je nesumnjivo bilo istina, no to joj u ovom trenutku nije bilo baš ni od kakve pomoći.

Dinah se najednom sjetila da ju je, nakon što su sjele, tetka Vicky uhvatila za ruku, svinula joj sve prste osim kažiprsta, i zatim joj taj jedini preostali dovela do stranice njezina sjedala. Tu su bile komande - tek nekoliko njih, i to jednostavnih, koje nije bilo teško zapamtiti. Tu su bila dva kotačića koja si okretao nakon što bi stavio slušalice - jednim si se prebacivao na razne audio-kanale; drugim se regulirala jačina. Malom se pravokutnom sklopkom upravljalo svjetlom iznad sjedala. Ta ti neće trebati, rekla je tetka Vicky sa smiješkom u glasu. Bar još zasad. Posljednja je komanda bilo kvadratično dugme - kad bi u nj uprla, došla bi stjuardesa.

Dinahin je prst dotakao to dugme, i kliznuo preko njegove blago konveksne površine.

Želiš li to zaista? upitala se, i odgovor je došao smjesta. Da, želim.

Pritisnula je dugme i začula tihi zvon. I počekala. Nitko nije došao.

Čuo se samo taj tihi, činilo se vječni šapat mlaznih motora. Nitko nije govorio. Nitko se nije smijao (Možda film i nije tako smiješan kao što je mislila tetka Vicky, pomislila je Dinah). Nitko se nije nakašljavao. Sjedalo do nje, sjedalo tetke Vicky, bilo je i dalje prazno, i nikakva se stjuardesa nije nagnula prema njoj, u umirujućoj ovojnici parfema i šampona i blagih mirisa šminke, da bi je upitala treba li joj štogod - bi li nešto prigrizla, ili naprosto popila čašu vode.

33

Samo jednolični tihi bruj mlaznih motora.

Zvijer panike tulila je glasnije no ikad. Da bi je svladala, Dinah se koncentrirala na fokusiranje one radarske sprave, stvaranje nekakvog nevidljivog štapa kojim, sa svog sjedala, može nabadati posred glavne kabine. U tome je bila prilično uspješna; povremeno, kad bi se zaista jako koncentrirala, zamalo bi povjerovala da gleda očima drugih ljudi. Samo ako bi na to dovoljno jako mislila, dovoljno to jako željela. Jednom je o tom osjećaju pričala gospođici Lee, a odgovor je gospođice Lee bio neoubičajeno oštar. Slijepci često sanjaju da sudjeluju u tuđem vidu, rekla je. A napose slijepa djeca. Nemoj se nikad zabuniti i osloniti se na taj osjećaj, Dinah, jer ćeš završiti u gipsu nakon što padneš niza stepenice ili zakoračiš pred auto.

I tako se morala odreći pokušaja da "sudjeluje u tuđem vidu", kako je to nazvala gospođica Lee, i u nekoliko navrata kad ju je taj osjećaj ponovno krišom preplavio - osjećaj da vidi svijet, sjenovit, titrav, ali da je on tu - očima svoje majke ili tetke Vicky, Dinah ga se pokušala otresti... baš kao što čovjek, koji se boji da će poludjeti, pokušava ušutkati mrmor fantomskih glasova. Ali sad se bojala, i zato je druge tražila opipom, osjećajem, ali ih nije našla.

Sad je užas u njoj bio već sasvim velik, a urlanje zvijeri panike vrlo glasno. Osjećala je kako joj se u grlu skuplja krik, pa je stisnula zube da mu ne popusti. Zato što to iz nje ne bi izišao krik, ili povik; kad bi to ispustila, iz njenih bi usta izišla vatrena lopta vriska.

34

Neću kriknuti, rekla je sebi divlje. Neću vrisnuti pa da tetki Vicky bude neugodno. Neću vrisnuti i probuditi sve one koji spavaju i preplašiti one budne, pa da svi dotrče i kažu, vidi malu plašljivicu, vidi slijepu malu plašljivicu.

Ali taj radarski osjećaj - taj dio nje koji je procjenjivao sve vrste maglovitih senzorskih ulaza, i zbog kojeg se pokatkad činilo da zaista vidi tuđim očima (bez obzira što gospođica Lee o tome pričala) - sad je njezinu strahu više dodavao negoli ga olakšavao.

Zato što joj je taj osjećaj javljao da u njegovu efikasnom dometu nema nikoga. Baš nikog.

4

Brian Engle je sanjao jako ružan san. U njemu je ponovno pilotirao letom 7 iz Tokva u L.A., no ovaj put je curilo mnogo gore. U pilotskoj se kabini osjećaj propasti mogao gotovo napipati; Steve Searles je jeo danske kolačiće i plakao.

Ako ti je tako grozno, kako možeš jesti? upitao je Brian. Pilotska se kabina počela ispunjati vrištavim zviždukom, nalik onome što ga ispušta čajnik kad u njemu zakuha voda - bio je to zacijelo zvuk istjecanja zraka. Što je, naravno, bilo blesavo - takve su dehermetizacije skoro uvijek nečujne, sve do eksplozije - ali je u snovima vjerojatno sve moguće.

Zato što ih volim, odgovorio je Steve i udario u još gorči plač, a nikad ih više neću jesti.

35

I tada, najednom, taj je prodorni zvižduk utihnuo. Pojavila se nasmiješena stjuardesa - bila je to, zapravo, Melanie Trevor - i s olakšanjem im rekla da je pukotina nađena i začepljena. Brian je ustao i pošao za njom kroz avion, sve do glavne kabine, gdje je Anne Quinlan Engle, njegova bivša žena, stajala u maloj niši iz koje su bila maknuta sjedala. Iznad prozora do nje, bila je ispisana zagonetna i pomalo zloslutna rečenica SAMO ZVIJEZDE-PADALICE. Bila je ispisana crvenim, bojom opasnosti.

Anne je bila u tamnozelenoj uniformi stjuardese American Pridea, što je bilo neobično - jer je ona bila šef propagande u jednoj bostonskoj agenciji, i uvijek niz svoj uski, aristokratski nos svisoka gledala na stjuardese s kojima je letio njen muž. Rukom je pritiskala pukotinu na trupu.

Vidiš, ljubavi? rekla je ponosno. O svemu sam se pobrinula. Nije više važno čak ni što si me pljusnuo. Ja sam ti oprostila.

Ne čini to, Anne! kriknuo je, ali je već bilo prekasno. Na nadlanici joj se pojavila pukotina, oblika pukotine na oplati. I postajala je sve dublja, kako joj je razlika tlakova neumoljivo isisavala ruku. Najprije joj je prošao srednjak, pa prstenjak, pa kažiprst, pa mezimac. Začuo se odsječan pop!, kao da je odveć žustri konobar izvukao šampanjski čep, u trenutku kad joj je tlak kroz pukotinu u avionu povukao čitavu ruku.

No Anne se ipak nastavila smiješiti.

Ljubavi, on se zove L'Envoi, rekla je kad joj je ruka počela nestajati. Kosa joj je počela izlaziti iz obruča koji

36

ju je zadržavao, i sad joj je lepršala oko lica u maglenom oblaku. Znaš da sam ga uvijek stavljala, zar se ne sjećaš?

Sjećao se... sad se sjetio. Ali sad to više nije ni bilo važno.

Anne, vrati se! zavrištao je.

Ona se samo nastavila smiješiti dok joj je praznina izvan aviona polako isisavala čitavu ruku. Briane, vjeruj mi, to uopće ne boli.

Rukav je zelene vjetrovke American Pridea počeo mlatarati na vjetru, i Brian je opazio da joj tkivo odlazi kroz pukotinu u obliku gustih bijelih kapi. Izgledalo je kao Elmerovo ljepilo.

L'Envoi, ne sjećaš se? upitala je Anne dok ju je usisavalo kroz pukotinu, i sad ga je Brian čuo ponovno - taj zvuk što ga je pjesnik James Dickey jednom zgodom bio nazvao "strahovitim zvjerskim zviždukom svemira". On je, kako je san tamnio, postajao sve glasnijim, a istodobno se počeo i širiti. Da bi prestao biti vrisak vjetra i pretvorio se u vrisak ljudskoga grla.

Brianove su se oči trzajem otvorile. Na trenutak je bio dezorijentiran silinom sna, ali samo na trenutak - on je bio profesionalac na visoko pogibeljnom i visoko odgovornom poslu, na poslu na kojem je jedan od apsolutnih preduvjeta bila velika brzina reagiranja. Bio je na letu 29, ne na letu 7, ne iz Tokya za Los Angeles, nego iz Los Angelesa za Boston, gdje je Anne već umrla - i to ne zbog pada tlaka nego požara u svom stanu na obalnoj Atlantic Avenue. Ali zvuk je još bio tu.

37

Bila je to nekakva djevojčica, i prodorno je vrištala.

5

"Hoće li mi, molim vas, netko nešto odgovoriti?" upitala je Dinah Bellman tihim, jasnim glasom. "Oprostite što smetam, ali je moja tetka otišla, a ja sam slijepa."

Nitko joj nije odgovorio. Četrdeset redova i dvije pregrade ispred nje, kapetan Brian sanjao je kako njegov navigator plače i jede danske kolačiće.

Čuo se samo stalan bruj mlaznih motora.

Panika joj je ponovno zasjenila svijest, i zato je Dinah, da je odbije, učinila jedino što joj je palo na um: otkopčala je pojas, ustala, i polako se izvukla u prolaz između sjedala.

"Hej?" rekla je glasnije. "Hej, ima li živih?!" Odgovora i dalje nije bilo. Dinah je zaplakala. A

onda je taj plač ipak turobno potisnula u sebe, i polako krenula lijevim prolazom. Ali ipak broji, grozničavo ju je upozoravao dio svijesti. Pamti koliko si redova prošla, ili ćeš se izgubiti i nikad se nećeš znati vratiti.

Zastala je kod reda lijevih sjedala neposredno ispred onog u kojem su sjedile ona i tetka Vicky, pa se pognula, ispruživši ruke i raširivši prste. Već se bila spremila na dodir usnuloga lica čovjeka koji tu sjedi. A znala je da je tu bio nekakav čovjek, zato što je tetka Vicky razgovarala s njim samo minutu prije polijetanja. A kad bi joj odgovorio, glas bi došao sa sjedala ravno

38

ispred Dinahina. Ona je to znala; opažanje mjesta s kojeg su dolazili glasovi bilo je dio njezina života, obična egzistencijalna činjenica poput disanja. Spavač će, kad ga dirnu ispruženi prsti, skočiti, ali Dinah za to više nije bilo briga.

Samo što je sjedalo bilo prazno.

Sasvim prazno.

Dinah se ponovno uspravila; obrazi su joj bili vlažni, a u glavi joj je lupalo od straha. Pa nisu mogli u zahod poći zajedno, zar ne? Naravno da ne.

A možda postoje dva zahoda. U tako velikom zrakoplovu naprosto moraju postojati dva zahoda.

Samo što ni to nije bilo važno.

Tetka Vicky ne bi ostavila torbicu, bez obzira što da se dogodilo. Dinah je u to bila sigurna.

Polako je krenula naprijed, zastajući kod svakog reda sjedala, i pružajući ruku prema najbližima, najprije lijevo, a potom i desno.

Na jednom je napipala još jednu torbicu, na drugom nešto drugo, na opip nalik torbi za spise, olovku i notes na trećem. Na još dvjema je napipala slušalice. Na drugim je slušalicama napipala nešto ljepljivo. Protrla je prste jedan o drugi, pa napravila grimasu i otrla ih o prostirku što je pokrivala oslonac za glavu. Bila je to usna mast. U to je bila sigurna. Imalo je onu neusporedivu, gnjusnu konzistenciju.

39

Dinah Bellman polako se, pipajući, probijala kroz prolaz, ne trudeći se više u svom istraživanju biti nježna. To više nije bilo važno. Nikom nije gurnula prst u oko, nikog uštipnula za obraz, nikog povukla za kosu.

Sva mjesta što ih je istražila bila su prazna.

To ne može biti, pomislila je izbezumljeno. To naprosto nije moguće! Kad smo se ukrcali, bili su posvuda oko nas! Ja sam ih čula!Ja sam ih osjećala! Njušila sam ih! Gdje su svi nestali?

To ona nije znala, ali su oni zaista nestali: stalno je u to postajala sve sigurnija.

U jednom trenutku, dok je ona spavala, iz leta 29 nestali su njena tetka i svi ostali.

Ne! zagalamio je racionalni dio njezine svijesti glasom gospođice Lee. Ne, Dinah, to je nemoguće! Ako su svi nestali, tko onda upravlja avionom?

Sad je krenula brže, hvatajući se za oslone sjedala. Iza crnih naočala slijepe su joj oči bile razrogačene, a obrub joj je ružičaste putne haljinice treperio. Pobrkala se u brojenju, ali u sve većoj muci zbog neprekidne tišine, to joj više nije ni bilo jako važno.

Ponovno je zastala, i pružila paničnu ruku prema sjedalu desno. Ovaj put je dotakla kosu... ali je bila na posve krivome mjestu. Kosa je bila na sjedalu - kako je to moguće?

Prsti su joj se sklopili oko nje... i podigli je. I onda je došlo shvaćanje, naglo i užasno.

40

To je kosa, no čovjeka čija je bila, više nema. To je skalp. Ja u rukama držim skalp mrtvoga čovjeka.

I to je bio taj trenutak kad je Dinah Bellman otvorila usta i počela ispuštati krikove koji su Briana izbacili iz sna.

6

Albert Kaussner je stajao trbuha pritisnuta o šank, i pio Branding Iron Whiskey. Braća Earp, Wyatt i Virgil, bili su mu zdesna, a Doc Holliday slijeva. Baš je podizao čašu na zdravicu, kad je u saloon Sergija Leonea, cupkajući uletio čovjek s drvenom nogom.

"Dolaze Daltoni!" vrisnuo je. "Daltoni su ovaj čas ujahali u Dodge!"

Wyatt se okrenuo i hladno ga pogledao u oči. Lice mu je bilo usko, preplanulo i lijepo. Jako je sličio na Hugha O'Briana.

"Muffine, ovo tu je Tombstone", rekao je. "Bez veze si se usrao, smiri tu svoju staru guzicu."

"Ljudi, oni dolaze, pa gdje jesmo da jesmo!" uskliknuo je Muffin. "I ljuti su kao leptiri, Wyatte! Ljuti, ljuuuuuuuuu-uuuuuuuuutil"

Kao u dokaz tome, na ulici su se začuli pucnjevi - teška grmljavina Army .44 (vjerojatno ukradenih) pomiješana s višim glasanjem Garandovih pušaka, nalik na pucanje bičem.

41

"Ne žuri s dizanjem gaća, Muffy, dok još nisi gotov", rekao je Doc Holliday, i zabacio šešir na potiljak. Alberta baš nije jako iznenadilo kad je opazio da Doc izgleda kao Robert De Niro. Oduvijek je vjerovao, ako itko na svijetu ima apsolutno pravo igrati sušičavog zubara, da je onda taj čovjek De Niro.

"Momci, što vi velite?" upitao je Virgil Earp, ogledavajući se oko sebe. Virgil baš nije jako sličio ni na koga.

"Idemo", rekao je Wyatt. "Tih sam se prokletih Clantona nauživao do smrti."

"Daltoni, Wyatte, ne Clantoni", rekao je Albert tiho.

"Briga me, mogu biti i John Dillinger i Pretty Boy Floyd!" uskliknuo je Wyatt. "Ace, jesi li s nama, ili nisi?"

"S vama sam", rekao je Albert Kaussner, govoreći tihim no prijetećim glasom rođenog ubojice. Jedna mu je ruka pala na dršku dugocjevnog Buntline Speciala dok se druga podigla prema glavi da provjeri sjedi li mu čvrsto židovska kapica. Sjedila je.

"U redu, dečki", rekao je Doc. "Idemo Daltonima odrezati komad šunke."

Iskoračali su zajedno, u četveroredu kroz preklopna vrata, baš kad je zvono na baptističkoj crkvi u Tombstoneu počelo zvoniti podne.

Daltonovi su dolazili Glavnom ulicom u punom galopu, upucavajući rupe u staklena okna i lažne fasade. Pojilo ispred Duke's Mercantile and Reliable Gun Repaira uskoro se pretvorilo u fontanu.

42

Ike Dalton je bio prvi koji je ugledao njih četvoricu kako stoje na prašnoj ulici, sa skutovima jakni zavijenima za leđa, kako bi oslobodili pristup drškama pištolja. Ike je divlje zauzdao konja i ovaj se digao na stražnje noge i zanjištao, a mimo žvala mu je u gustim ugrušcima prokapala pjena. Ike Dalton je pomalo podsjećao na Rutgera Hauera.

"Vidi koga to vidimo", posprdno se nacerio. "Pa to su Wyatt Earp i njegov topli bratac Virgil."

Emmett Dalton (koji je izgledao kao Donald Sutherland nakon mjesec dana bančenja) zaustavio se kraj Ikea.

"A i njihov mili dvocjevni zubanac", zarežao je. "Tko bi još drugi htio..." A onda je ugledao Alberta i problijedio. Tanjušni mu je smiješak smalaksao na usnama.

Paw Dalton se zaustavio kraj svoja dva sina. On je jako podsjećao na Slima Pickensa.

"Kriste", prošaptao je. "Pa to je Ace Kaussner!"

Sad je do Pawa svog konja zaustavio Frank James. Lice mu je imalo boju prljave pergamene.

"Što, kvragu, dečki!" uzviknuo je Frank. "U dosadan bi mi dan čas posla bilo sjebati grad, ali o tome da će tu biti i Arizonski Žid nije bilo ni spomena!"

Albert "Ace" (As) Kaussner, od Sedalije pa sve do Steamboat Springsa znan kao Arizonski Žid, zakoračio je prema njima. Ruka mu je lebdjela nad drškom Buntlinea. Ispljunuo je ustranu čitavu bujicu duhana, ni

43

jednoga časa ne skidajući pogled svojih ledenih sivih očiju s teških slučajeva što su sjedili na konjima šest-sedam metara ispred njega.

"Idemo, dečki, potežite", rekao je Arizonski Žid. "Prema mom računu, pakao nije ni napola pun."

Daltonova banda potegla je pljuce baš u času kad je zvonik na baptističkoj crkvi u Tombstonu u vrući pustinjski zrak odbio i posljednji otkucaj podneva. I Ace je krenuo prema svom pištolju, potezom bržim od vražjega repa, i kad je počeo lijevim dlanom lupati po orozu, prskajući Daltonovu bandu .45-kalibarskom smrću, neka curica, što je stajala pred The Longhorn Hotelom, najednom je počela vrištati.

Daj, neka netko stiša tu šmrku, pomislio je Ace. I koji joj je vrag? Sve je pod kontrolom. Pa ne zovu me uzalud najbržim Hebrejem zapadno od Mississippija.

Ali se vrištanje nastavilo, razdirući zrak, mračeći sve svojim dolaskom, i onda se sve slomilo.

Na jedan trenutak Albert nije bio baš nigdje - izgubljen u mraku kroz koji su se u kovitlacu prevrtali i vrtjeli fragmenti njegova sna. Jedina je konstanta bio užasni vrisak: zvučio je kao zvižduk pretovarenog čajnika.

Otvorio je oči i osvrnuo se. Bio je u sjedalu, negdje prema prednjem kraju glavne kabine leta 29. Prolazom, iz stražnjeg dijela aviona, dolazila je djevojčica stara deset do dvanaest godina; na sebi je imala ružičastu haljinicu i pankerske sunčane naočale.

44

Ma što je to, filmska zvijezda, koji vrag? pomislio je, ali ona se očito bila svejedno grdno uplašila nečega. Bilo je to prilično ružno buđenje iz njemu najmilijeg sna.

"Hej!" uskliknuo je - ali tiho, da ne bi probudio druge putnike. "Hej, mala! Koji ti je vrag?"

Djevojčica je naglo zabacila glavu prema izvoru njegova glasa. Trenutak potom tijelo joj se okrenulo, i onda se sudarila s jednim od sjedala što su u četveroredovima tekla sredinom kabine. Udarila je o nj bedrima, odskočila, i prevrnula se na leđa preko oslonca za ruke lijevoga sjedala. Pala je u nj podignutih nogu.

"Gdje su svi nestali?" zavrištala je. "Upomoć! Upomoć!"

"Hej, stjuardesa!" zaderao se Albert zabrinuto i raskopčao pojas. Ustao je, kliznuo iz sjedala, okrenuo se prema maloj vrištalici... i stao. Sad se bio posve okrenuo prema repu aviona, i od toga što je ugledao, na mjestu se sledio.

Prva misao što mu je prošla kroz glavu bila je: Čini se da ipak neću moratii paziti da ne probudim druge putnike.

Albertu je izgledalo kao da u čitavoj glavnoj kabini 767 nema nikoga.

7

45

Brian je već bio stigao skoro do pregrade između prve i poslovne klase, kad je shvatio da u prvoj klasi nema apsolutno nikoga. Stao je samo na trenutak, pa ponovno krenuo. Drugi su vjerojatno ustali iz sjedala da vide zbog čega sva ta vriska.

Naravno da je znao da to nije zbog toga; dovoljno je već dugo vozio putnike a da bi već shvatio podosta o njihovoj grupnoj psihologiji. Kad bi koji od putnika pošandrcao, rijetko bi se kada koji drugi i pokrenuo. Većina zračnih putnika, već se samim ulaskom u ptičicu, sjedanjem i zakapčanjem pojaseva krotko odricala opcije pojedinačnog djelovanja. Kad su jednom obavljene te jednostavne operacije, sve zadaće koje pretpostavljaju nekakvo rješavanje problema prelaze u nadležnost posade. Osoblje ih je zvalo guskama, ali su to zapravo bile ovce... što je bio stav koji je većini avionskih posada bio taman po mjeri. Tako je bilo lakše izlaziti na kraj s onima malo nervoznijima.

Ali, s obzirom da je to bilo jedino objašnjenje s tragom barem nekakve logike, Brian je zaboravio sve što je znao i nastavio gdje je stao. Krpice njegova sna još su ga omotavale, i dio je njegove svijesti bio uvjeren da to zapravo vrišti Anne, da će je naći negdje napol glavne kabine, s rukom prilijepljenom na pukotinu u tijelu zračnog lajnera, pukotinu što se nalazi ispod natpisa koji glasi SAMO ZVIJEZDE-PADALICE.

U poslovnom je odjeljku bio samo jedan putnik, postariji muškarac u smedem odijelu s prslukom. Ćela mu se smočno sjajila u odbljesku svjetiljke za čitanje. Ruke natečene od artritisa bile su mu uredno

46

preklopljene na kopči pojasa. Spavao je tvrdo i glasno hrkao, slijep i gluh na sav taj dar-mar.

Brian je izletio u glavnu kabinu i tu se njegovo pravocrtno gibanje napokon zaustavilo potpunom zapanjenom nevjericom. Ugledao je nekakvog šiparca kako stoji kraj nekakve curice što je pala u sjedalo s lijeve strane zrakoplova, negdje na četvrt puta prema stražnjem kraju kabine. Mladić, međutim, nije gledao u nju; zurio je prema repu aviona, a čeljust mu se objesila skoro do okrugloga ovratnika majce s natpisom Hard Rock Cafe.

Brianova je reakcija bila otprilike ista kao i Albert Kaussnerova: O Bože, u čitavom avionu nema nikoga!

A onda je pri desnoj strani zrakoplova vidio kako neka žena ustaje i ulazi u prolaz da vidi što se to zbiva. Doimala se smućeno i malo podbulo, kao čovjek koga su upravo trgnuli iz krepkoga sna. Na pola puta, posred prolaza, neki je mladić u sportskom puloveru, s izrezom od ramena do ramena, istezao vrat prema djevojčici i buljio u nju mirnim, nezainteresiranim pogledom. Još jedan čovjek, ovaj otprilike šezdeset godina star, ustao je iz sjedala kraj Briana i doimao se sasvim izbezumljeno. Kosa mu je bila sva raskuštrana oko glave, u neurednom, frčkavom stilu ludog znanstvenika.

"Tko to viče?" upitao je Briana. "S avionom nešto nije u redu, gospodine? Ne mislite valjda da ćemo se srušiti?"

47

Djevojčica je prestala vrištati. Iskobeljala se iz sjedala u koje je pala, i onda se zamalo strovalila u suprotnom smjeru. Onaj ju je mali prihvatio u zadnji čas; kretao se sporošću ošamućenog.

Gdje su svi nestali? pomislio je Brian. O, blagi Bože, gdje su svi nestali?

Ali noge su mu se već kretale prema momčiću i djevojčici. Idući prema njima, prošao je kraj još jednog usnulog putnika, ovog puta djevojke od sedamnaestak godina. Usta su joj bila otvorena u nelijepom zijevu, i disala je dugim, suhim udisajima. Stigao je do momčića i djevojčice u ružičastoj haljini.

"Pa ljudi, gdje su svi oni?" upitao je Albert Kaussner. Ruka mu je već bila na ramenu rasplakanog djeteta, ali je nije gledao; oči su mu neumorno klizile amo-tamo po gotovo praznoj glavnoj kabini. "Jesmo mi negdje sletjeli dok sam ja spavao, pa su se svi iskrcali?"

"Nema moje tetke!" zajecala je curica. "Moje tetke Vicky! Mislila sam da u avionu nema nikoga! Mislila sam da sam sama! Gdje je moja tetka, molim vas! Hoću svoju tetku!"

Brian je na trenutak kleknuo do nje, tako da su se sad našli na otprilike istoj visini. Opazio je sunčane naočale i prisjetio se kako ju je vidio kad se ukrcavala s plavom ženom.

"Sve je u redu", rekao je. "Ništa ti se nije dogodilo, mlada damo. Kako se zoveš?"

48

"Dinah", odgovorila mu je ona kroz jecaj. "Ne mogu naći tetku. Slijepa sam i ne mogu je vidjeti. Probudila sam se, i na sjedalu nije bilo nikoga..."

"Što se to zbiva?" upitao je mladić u sportskom puloveru sa širokim izrezom. Govorio je Brianu preko glave, ne obazirajući se nimalo ni na Briana ni na Dinah; obraćao se onom momku u Hard Rock majici i starijem muškarcu u flanelskoj košulji. "Gdje su svi ostali?"

"Ništa ti se nije dogodilo, Dinah", ponovio je Brian. "Ima nas tu još. Da li ih čuješ?"

"D-a. Čujem ih. Ali gdje je tetka Vicky? I koga su to ubili?"

"Ubili?" upitala je žena tjeskobno. To je bila ona s desnoga boka. Brian ju je brzo preletio pogledom i opazio da je mlada, crnokosa i zgodna. "Zar su nekog ubili? Mi smo oteti?"

"Nikog nisu ubili", rekao je Brian. Bar zato da nešto kaže. U glavi mu je sve bilo nestvarno: kao brod kojem je popustilo sidro. "Dušice, daj se malo smiri."

"Napipala sam mu kosu!" nije se dala Dinah. "Netko mu je odrezao KOSU!"

To je bilo odveć smušeno da bi se, povrh svega, bavio još i time, pa je to naprosto gurnuo ustranu. I onda mu je, s ledenom žestinom, u svijest uletjela Dinahina maločašnja misao da nema nikog, a koji kurac pilotira avionom?

49

Ustao je i okrenuo se postarijem muškarcu u crvenoj košulji.

"Ja moram naprijed", rekao je. "Ostanite s malom." "U redu", odgovorio je čovjek u crvenoj košulji. "Ali što se to zbiva?"

Sad im se pridružio i onaj čovjek, otprilike tridesetpet-godišnjak, odjeven u ispeglane traperice i oksfordsku košulju. Za razliku od ostalih, on se doimao savršeno hladno. Iz džepa je izvukao naočale s rožnatim okvirom, uhvatio ih za krilce, protresao i stavio na nos.

"Čini se da nam nedostaje nekoliko putnika, zar ne?" rekao je. Britanski mu je izgovor bio uštirkan skoro kao i košulja. "Što je s posadom? Je li to kome poznato?"

"Baš to i namjeravam otkriti", rekao je Brian, i ponovno krenuo naprijed. Našavši se na čelu glavne kabine, okrenuo se i brzo prebrojao. Gužvi oko djevojčice u crnim naočalama pridružila su se još dva putnika. Jedan je od njih bila ona šiparica što je doskora spavala tako dubokim snom; ljuljala se kao da je pijana ili okinuta drogom. Drugi je bio neki postariji tip u sportskom sakou s resicama. Sve u svemu osam ljudi. Tome je pribrojao sebe i tipa u poslovnoj klasi, koji je, bar do sada, sve to prespavao.

Deset ljudi.

Ali, za ljubav Božju, gdje su svi ostali?

Ali sad nije bio čas da o tome brine - pred njim su bili i veći problemi. Brian je pohitao naprijed, jedva i

50

zirnuvši na staroga ćelonju što je dremuckao u poslovnoj klasi.

8

Servisni prostor, stisnut iza filmskoga ekrana i između dva nužnika prve klase, bio je prazan. Prazna je bila i kuhinja, no tu je Brian ugledao nešto što ga je strašno uznemirilo: kolica s pićima bila su parkirana dijagonalno prema desnom toaletu. Na donjoj mu je ploči bilo mnoštvo nečistih čaša.

Baš su se spremali poslužiti piće, pomislio je. Kad se to dogodilo - bez obzira što "to" zapravo bilo - upravo su bili izvezli kolica. Nečiste su čaše one što su ih bili skupili prije rulanja. I tako se to što se dogodilo, zacijelo dogodilo za manje od pola sata nakon polijetanja, možda samo mrvicu kasnije - nisu li se u izvještajima spominjale nekakve turbulencije nad pustinjom? Mislim da jesu. A ona čudna sranja o aurori borealis...

Jedan je trenutak Brian zamalo povjerovao da je ovo posljednje samo dio sna - jer je bilo zaista prilično čudno -ali ga je još malo razmišljanja uvjerilo da je Melanie Trevor, stjuardesa, to zaista bila izrekla.

No pusti sad to; što se zapravo dogodilo? Za ime Božje, što? On to nije znao, ali je zato znao da mu je pogled na

napuštena kolica s pićima čitavu utrobu ispunio užasom i praznovjernom jezom. Samo je na trenutak pomislio da je to nešto slično onome što su morali

51

osjetiti prvi ljudi kad su stupili na Mary Celeste, došavši na posve napušten brod na kojem su sva jedra bila uredno složena, na kojem je kapetanov stol bio prostrt za večeru, na kojem je sva užad bila uredno smotana, a u nekoj je mornarskoj luli na pramčanoj palubi još dogorijevao duhan...

Brian se s užasnim naporom otresao tih paralizirajućih misli i prišao vratima što su servisni prostor dijelila od pilotske kabine. Pokucao je. Kao što se i bojao, odgovora nije bilo. I makar je znao da od toga nema nikakve koristi, stisnuo je šaku i lupio po vratima.

Ništa.

Pokušao je okrenuti kvaku. Nije se pomakla. Bila je to standardna procedura u doba prisilnih usputnih izleta za Havanu, Libanon i Teheran. Vrata su mogli otvoriti samo piloti. Brian bi znao upravljati tim avionom... ali ne otuda.

"Hej!" povikao je. "Hej, momci! Otvorite vrata!"

Samo što je već znao da iz toga neće biti ništa. Stjuardese su nestale; nestali su i skoro svi putnici; Brian bi se bio spreman okladiti da je nestala i dvočlana posada iz pilotske kabine 767.

Vjerovao je da zrakoplovom u njegovu letu na istok upravlja automatski pilot.

52

Glava druga Mrak i brda. Otkriveno blago. Nos Sportskoga Pulovera. Zvuk pasa koji ne laju. Panika nije dopuštena. Promjena odredišta.

1

Brian je onog postarijeg čovjeka u crvenoj košulji bio zamolio na pripazi na Dinah, ali čim je Dinah čula ženu zdesna - onu s lijepim mladim glasom - zalijepila se za nju s paničnom žestinom, skutrila se uza nju i krotkom odlučnošću potražila njezinu ruku. Nakon tolikih godina provedenih s gospođicom Lee, Dinah je znala odmah prepoznati glas učiteljice. Crnokosa ju je žena prilično spremno uhvatila za ruku.

"Dušice, jesi ono rekla da se zoveš Dinah?"

"Da", odgovorila je Dinah. "Ja sam slijepa, ali kad me operiraju u Bostonu, onda ću progledati. Vjerojatno. Doktori vele da postoji sedamdeset posto izgleda da ću vidjeti bar malo, a četrdeset da ću vidjeti sasvim. A kako se ti zoveš?"

"Laurel Stevenson", rekla je crnokosa. Oči su joj još pretraživale glavnu kabinu, a lice kao da joj se nije uspijevalo otresti početnog izraza: ošamućene nevjerice.

53

"Laurel, to je nekakav cvijet, lovor, zar ne?" upitala je Dinah. Govorila je s grozničavom živošću.

"Aha", odgovorila je Laurel.

"Molim da me ispričate", rekao je čovjek s rožnatim naočalama i britanskim izgovorom. "Idem naprijed, k našem prijatelju."

"Idem i ja", rekao je postariji muškarac u crvenoj košulji.

"Želim znati što se tu zbiva!" najednom je uskliknuo čovjek u sportskom džemperu. Lice mu je bilo smrtno blijedo, osim u dvjema obojenim točkama, i jarkim i crvenim, na obrazima. "Želim znati što se zbiva, i to smjesta."

"Što me baš nimalo ne čudi", rekao je Brit, pa krenuo naprijed. Čovjek u crvenoj košulji pošao je za njim. Ona šiparica drogiranog izgleda vukla se neko vrijeme za njima, a onda zastala kod pregrade između glavne kabine i poslovnog odjeljka, kao da baš nije sigurna gdje se to zapravo nalazi.

Onaj postariji tipac u izlizanoj sportskoj jakni prišao je prozoru na lijevom boku, sagnuo se i virnuo van.

"Što vidite?" upitala je Laurel Stevenson.

"Mrak i brda", odgovorio je čovjek u sportskom kaputiću.

"Stjenjak?" upitao je Albert.

Ovaj je potvrdno kimnuo glavom.

"Da, mladiću, vjerujem da je to to."

54

Albert je odlučio sam pogledati. Imao je sedamnaest godina, bio je super-inteligentan, i tako je i njemu na pamet palo glavno nagradno pitanje večerašnjeg kviza: Tko upravlja avionom?

A onda je zaključio da to i nije važno... bar ne zasada. Letjeli su glatko, pa onda to očito ipak netko čini, no čak i ako bi se pokazalo da je taj netko zapravo nešto - drugim riječima automatski pilot - tu on i tako ne bi mogao učiniti baš ništa. Kao Albert Kaussner, bio je nadareni violinist - ne baš čudo od djeteta - na putu za studij na The Berklee College of Music. Kao Ace Kaussner bio je (bar u snovima) najbrži Hebrej zapadno od Mississippija, lovac na glave koji bi stvari subotom ostavljao da miruju, koji je pazio da mu cipele uvijek budu kraj kreveta, i kojemu je jedno oko uvijek vrebalo na glavnu šansu a drugo na dobru košer kafeteriju negdje uz prašnjavu stočnu oputinu. Ace je, pretpostavljao je on, bio sredstvo kojim se zaklanjao od voljenih roditelja koji mu nisu dopuštali da igra bejzbol u Maloj ligi, zato što su se bojali da bi mogao oštetiti svoje darovite ruke, i koji su u dubini duše vjerovali da svaki šmrc znači početak upale pluća. On je bio revolveraš s violinom - što je nadasve zanimljiva kombinacija - ali o upravljanju avionima nije znao ni čmrge. A ta je curica rekla nešto što ga je istodobno i zaintrigiralo i usirilo mu krv. Napipala sam mu kosu! bila je rekla. Netko mu je odrezao KOSU!

Odvojio se od Dinah i Laurel (čovjek u otrcanom sportskom sakou otišao je na desni bok aviona da pogleda kroz prozor, a čovjek u sportskom džemperu širokoga izreza otišao je naprijed, pridružiti se ostalima,

55

a oči su mu se svađalački suzile) i krenuo desnim prolazom za Dinahinim stopama.

Netko mu je odrezao KOSU! bila je rekla, i sad je Albert, ne mnogo redova dalje, ugledao to o čemu je govorila.

2

"Toplo se nadam, gospodine", rekao je Brit, "da pilotska kapa, što sam je zamijetio na jednome od sjedala prve klase, pripada vama."

Brian je stajao pred zaključanim vratima, oborene glave, i bijesno razmišljao. Kad mu je Brit progovorio za leđima, on se trgnuo od iznenađenja i zavrtio se na peti.

"Nisam vas kanio prepasti", rekao je Brit blago. "Ja sam Nick Hopewell." Ispružio je ruku.

Brian ju je protresao. Dok je to činio, izvodeći svoju polovicu drevnog rituala, najednom mu je palo na um da je sve to zacijelo samo san. Stvorio ga je onaj grozni let iz Tokija i vijest da je Anne mrtva.

Dio je njegove svijesti znao da to nije tako, baš kao što je dio njegove svijesti znao da vrisak one curice nije imao nikakve veze s praznim odjeljkom prvog razreda, ali se uhvatio za tu misao, baš kao i za onu raniju. Pomagalo je tako misliti, i zašto onda ne? Sve je drugo bilo čisto ludilo - tako čisto da bi mu pozlilo i hvatala ga groznica već i od samog pokušaja da o tome razmišlja. Osim toga, vremena za razmišljanje zapravo i nije bilo,

56

i on je otkrivao da čak i to donosi nekakvo olakšanje. "Brian", rekao je. "Drago mi je što smo se upoznali, iako su okolnosti..." Bespomoćno je slegnuo ramenima. Kakve su zapravo okolnosti? Nije mogao smisliti pridjev koji bi ih mogao adekvatno opisati.

"Pomalo bizarne, zar ne?" suglasio se Hopewell. "Pretpostavljam da je o njima ovog časa bolje i ne misliti. Javlja li se posada?"

"Ne", odgovorio je Brian i najednom, u nemoćnom bijesu, lupio šakom po vratima.

"Polako, samo polako", umirio ga je Hopewell. "Recite mi za tu kapu, gospodine Engle. Ne možete ni zamisliti koliko bi mi zadovoljstvo pružila, i koliko bi me umirila, činjenica da vam se mogu obratiti kao kapetanu Engleu."

Brian se i nehotice široko nasmiješio.

"Pa ja i jesam kapetan Engle", rekao je, "ali, s obzirom na okolnosti, mislim da biste me mogli zvati i Brian."

Nick Hopewell uhvatio je Briana za lijevu ruku i srdačno je cmoknuo.

"Rado bih vas umjesto toga zvao Spasiteljem", rekao je. "To bi vas strašno smetalo?"

Brian je zabacio glavu i prasnuo u smijeh. Nick mu se pridružio. Stajali su tako pred zaključanim vratima u skoro praznom avionu, divlje se smijući, u trenutku kad su stigli onaj u crvenoj košulji i onaj u sportskom puloveru, pa ih pogledali kao da su obojica poludjela.

57

3

Albert Kaussner je nekoliko trenutaka držao kosu u desnici, zamišljeno se u nju zagledavši. Bila je crna i presijavala se u svjetlu stropnih svjetiljaka, pravo pravcato krzno skalpa, i nije nikakvo čudo da je u maloj uplašila vraga. Uplašilo bi ono i Alberta, kad ne bi mogao vidjeti.

Bacio je vlasulju natrag na sjedalo, pogledao torbicu što je ležala na susjednom sjedalu, pa malo pažljivije promotrio ono što je ležalo uz nju. Bio je to jednostavan zlatni vjenčani prsten. Dohvatio ga je, pregledao i vratio na staro mjesto. Polako je krenuo prema repu aviona. Za manje od minute, Albert će biti toliko šokiran zaprepaštenjem, da će posve zaboraviti na pitanje tko upravlja avionom, ili kako će se kvragu spustiti, ako je taj netko automatski pilot.

Putnici leta 29 netragom su nestali, ali su za sobom ostavili basnoslovno - i pokatkad zbunjujuće - blago. Albert je na skoro svakom sjedalu pronašao nakit: uglavnom je to bilo vjenčano prstenje, no bilo je tu i dijamanata, smaragda i rubina. Bilo je i naušnica, većinom onih za pet i pol para, ali su neke od njih Albertovim očima izgledale jako skupo. Njegova je mama imala nekoliko dobrih primjeraka, a u usporedbi s nekima od ovih, njeni su se dragulji doimali kao da ih je kupila na sajmištu. Bilo je tu dugmadi za ovratnike i manžete, ogrlica, identifikacijskih narukvica. I satova, satova, satova. Od Timexa do Rolexa, činilo se da ih je najmanje dvije stotine komada, što su ležali na

58

sjedalima, i na podu između sjedala, i u prolazima između sjedala. Svjetlucali su na svjetlu.

I bilo je najmanje šezdeset naočala. U čeličnom okviru, u rožnatom okviru, u zlatnom okviru. Bilo je tu snobovskih naočala, pankerskih naočala, i naočala s umjetnim draguljima uglavljenim u krilca. Bilo je tu i Ray-Bana, Polaroida i Fosted Grantova.

Bilo je tu i kopči od remenja, i vojnih spomenica i hrpa sitniša. Nije bilo banknota, ali bi se lako dalo skupiti četiri stotine dolara sve u novčićima od po četvrt dolara, deset centi, pet centi i jednog penija. Bilo je tu i lisnica - ne toliko koliko torbica, no ipak pošten tucet njih, od plastičnih do onih od fine kože. A bilo je i džepnih nožića. I najmanje desetak džepnih računala.

A bilo je tu i čudnijih stvari. Podigao je plastični valjak boje puti, i razgledavao ga tako skoro pola minute prije nego što je shvatio da je to zaista umjetni pimpač, nakon čega ga je spustio na brzu brzinu. Bila je tu i mala zlatna žličica na tankom zlatnom lancu. Tu i tamo na sjedalima i po podu ležali su i sjajni metalni komadići, većinom srebrni, no poneki je bio i zlatan. Podigao ih je nekoliko da provjeri zaključke svog začuđenog uma: bile su to zubne krune, no u većini su to bile plombe iz ljudskih zubi. A, u jednom od stražnjih redova, digao je dvije sićušne čelične šipke. Gledao ih je nekoliko trenutaka i tek tada shvatio da je riječ o kirurškim iglama, i da ne spadaju na pod uredno ispražnjenog zračnog lajnera, nego u koljeno ili rame kojeg od putnika.

59

Otkrio je još jednog putnika, mladoga bradonju koji se raširio preko dva sjedala u zadnjem redu, glasno hrčući i bazdeći kao pecara alkohola.

Dva sjedala dalje pronašao je spravu koja mu je izgledala kao ugrađeni pacemaker.

Albert se uspravio u repu aviona i pogledao naprijed, duž velike, prazne cijevi trupa.

"Ma koji se tu kurac zbiva?" upitao je tihim, drhtavim glasom.

4

"Zahtjevam da mi se točno objasni što se tu zbiva!" rekao je glasno čovjek u sportskom puloveru. Ušao je u servisni prostor ispred odjeljka prvoga razreda, držeći se poput kakve korporacijske morske psine što kreće u preuzimanje neprijateljske fuzije.

"Ovog časa? Upravo se spremamo provaliti bravu na vratima", rekao je Nick Hopewell, fiksirajući Sportski Pulover bistrim pogledom. "Čini se da je posada abdicirala kad i svi ostali, ali nam se sreća ipak nasmiješila. Ovaj moj novi poznanik slučajno je pilot koji se vraćao s dužnosti i..."

"Netko bi se ovdje s dužnosti mogao vratiti i zauvijek", rekao je Sportski Pulover, "i živa mi je želja, možete mi vjerovati, otkriti tko." Progurao se kraj Nicka ne počastivši ga ni pogledom, i unio se Brianu u lice, agresivan poput igrača koji dovodi u pitanje sučev zvižduk. "Radite li vi za American Pride, prijatelju?"

60

"Da", odgovorio je Brian, "ali da to sad ipak malo pustimo, gospodine? Sad je najvažnije da..."

"Ja ću vam reći što je važno!" dreknuo je Sportski Pulover. Fina se magla pljuvačke slegla na Brianove obraze, i on je morao svom snagom suzbiti iznenadni i zapanjujuće jak impuls da tog tukca stegne oko vrata, i potom mu zakrene glavu čisto da vidi pri kojem će kutu nešto unutra zapucketati. "Danas ujutro, u devet sati, ja u Prudential Centeru imam dogovoren sastanak s predstavnicima Bankers Internationala! Točno u devet sati! Rezervirao sam sjedalo na ovom vozilu s punim povjerenjem, i ja na taj sastanak ne namjevaram zakasniti! Želim znati troje: tko je odobrio neplanirano slijetanje zrakoplova dok sam ja spavao, gdje je do tog slijetanja došlo, i zašto se uopće slijetalo!"

"Jeste li kad gledali Zvjezdane staze?" najednom ga je upitao Nick Hopewell.

Lice Sportskog Pulovera, preplavljeno ljutitom krvlju, naglo se zakrenulo. Izraz je na njemu odavao uvjerenje da je Englez bjelodano lud.

"O kom to vragu pričate?"

"O znamenitosti američkog programa", rekao je Nick. "O znanstvenoj fantastici. Istraživanju čudnih novih svjetova, poput onoga koji očito postoji vama u glavi. I ako smjesta ne začepiš labrnju, ti blesavi idiote, bit će mi veliko zadovoljstvo da na tebi demonstriram glasovitu metodu uspavljivanja s

Vulkana, specijalitet gospodina Spocka."

61

"Čujte, pa ne možete vi tako sa mnom razgovarati!" zarežao je Sportski Pulover. "Znate li vi uopće tko sam ja?"

"Naravno da znam", odgovorio je Nick. "Vi ste jedan mali napuhani guzičar otečenoga mozga, koji misli da je njegova avionska karta vjerodajnica koja ga proglašava Visokim Veleprdonjom Stvoritelja Svijeta I Šire. A povrh toga ste i napunili gaće. Za što vas ne krivini, ali tek toliko da znate da se zna."

Vrat se iznad pulovera tako nalio krvlju, da se Brian počeo pribojavati da će mu eksplodirati glava. Jednom je to vidio na filmu, a nije imao nikakve želje da to vidi i u stvarnome životu.

"Vi ne možete sa mnom tako razgovarati! Vi niste čak ni američki državljanin!"

Sad se Nick Hopewell pokrenuo tako brzo da je Brian jedva i vidio što se zbilo. U jednom se trenutku čovjek u sportskom puloveru derao, unijevši se Nicku u lice, dok je ovaj ležerno stajao kraj Briana, držeći ruke na bokovima svojih ispeglanih traperica. U drugom je nos Sportskog Pulovera već bio čvrsto uhvaćen između palca i kažiprsta Nickove desnice.

Sportski se Pulover pokušao otrgnuti. Nickovi su prsti stisnuli još jače... a onda mu se ruka malo zavrnula, gestom čovjeka koji priteže zavrtljaj ili navija budilicu. Sportski je Pulover vrisnuo.

"Mogu vam ga i slomiti", rekao je Nick tiho. "Ništa lakše od toga."

62

Sportski se Pulover pokušao otrgnuti. Ruke su mu jalovo zamlatile po Nickovoj podlaktici. Nick je zavrnuo još malo i Sportski je Pulover ponovno vrisnuo.

"Ne znam jeste li me čuli. Mogu vam ga slomiti. Jeste me razumjeli? Ako jeste, dajte mi nekakav znak." Sad mu je i po treći put zavrnuo nos.

Sportski Pulover ovaj put nije samo vrisnuo, nego upravo zavrištao.

"O, vidi", rekla je iza njih ona cura što se doimala drogirano. "Nosni zahvat."

"Nemam ja vremena raspravljati o vašim poslovnim sastancima", rekao je Nick tiho Sportskom Puloveru. "Niti se imam vremena baktati s histerijom koja se maskira kao agresivnost. Mi ovdje imamo vrlo gadnu, vrlo izluđujuću situaciju. Vi, gospodine, očito niste dio rješenja, a ja nemam ni najmanju namjeru dopustiti vam da postanete dio problema. I zato vas kanim vratiti u glavnu kabinu. A ovaj gospodin u crvenoj košulji..."

"Don Gaffney", rekao je gospodin u crvenoj košulji. I on se zapanjio koliko i Brian.

"Hvala", rekao je Nick. I dalje je držao nos Sportskog Pulovera u tom čudnom škripcu, i Brian je sad vidio kako tanka nit krvi obrubljuje jednu od čovjekovih stisnutih nosnica.

Nick ga je privukao bliže i obratio mu se toplim, povjerljivim glasom.

63

"Ovaj tu gospodin, gospodin Gaffney, bit će vam pratilac. A kad jednom dođete u glavnu kabinu, moj dragi guzičavi prijatelju, sjest ćete na sjedalo i čvrsto se oko pasa vezati sigurnosnim pojasom. A poslije, kad se ovaj kapetan tu uvjeri da se nećemo zabiti ni u kakvo brdo, zgradu ili drugi avion, možda budemo mogli malo pomnije razmotriti čitavu situaciju. Zasad, međutim, vaša nam pomoć nije potrebna. Jeste li razumjeli sve što sam vam rekao?"

Sportski je Pulover dreknuo bolno i ogorčeno.

"Ako ste me shvatili, budite tako dobri pa dignite palčeve."

Sportski je Pulover digao jedan palac. Nokat mu je, opazio je Brian, bio uredno manikiran.

"Odlično", rekao je Nick. "I još nešto. Kad vam ispustim nos, možda osjetite želju za osvetom. To osjećati, možda i nije loše. Ali dati tom osjećaju maha, to bi mogla biti strahovita pogreška. Dopustite da vas podsjetim da bih ono što sam vam napravio s nosom, lako mogao učiniti i s testisima. Zapravo bih vam ih mogao tako usukati da biste, kad ih pustim, poletjeli kabinom poput dječjeg aviona. Očekujem da ćete otići s gospodinom..."

Upitno je pogledao čovjeka u crvenoj košulji. "Gaffney", ponovio je čovjek u crvenoj košulji.

"Gaffneyem, tako je. Oprostite. Očekujem da ćete otići s gospodinom Gaffneyem. I nećete se buniti. Niti se podavati osvetničkim planovima. Ukoliko, zapravo, izrečete i jednu jedinu riječ, postat ćete veliki istraživač

64

dosad neistraženih područja bola. Dignite palce ako ste razumjeli i ovo."

Sportski Pulover je ovaj put zamahao palcem tako entuzijastično da je na trenutak izgledao kao autostoper sa žestokim proljevom.

"Onda dobro!" rekao je Nick i ispustio mu nos.

Sportski je Pulover otkoračio i zapiljio se u Nicka Hopewella ljutitim, smetenim očima - izgledao je kao mačka koju su upravo polili kantom hladne vode. Ljutnja sama po sebi ne bi Briana baš nimalo dirnula. Ali je ta smetenost bila ono što je u njemu izazvalo malo samilosti prema Sportskom Puloveru. I sam se osjećao strahovito smeteno.

Sportski je Pulover podigao ruku k nosu, kao da provjerava je li još tu. Uske pruge krvi, ne šire od celofanske vrpce za otvaranje cigareta, tekle su mu iz nosnica. Jagodice prstiju, kad ih je odmaknuo, bile su krvave, i on ih je pogledao s nevjericom. Otvorio je usta.

"Ja ne bih, gospodine", rekao je Don Gaffney. "Ovaj to misli ozbiljno. Bit će vam pametnije da pođete sa mnom."

Uhvatio je Sportski Pulover za mišicu. On se na trenutak opirao njegovom blagom povlačenju. Ponovno je otvorio usta. "Loša ideja", rekla mu je ona djevojka koja je izgledala drogirano.

Sportski Pulover je zatvorio usta i pustio Gaffneya da ga povede prema stražnjem dijelu prvog razreda.

65

Pogledao ga je jednom preko ramena, očima razrogačenim i zapanjenim, a onda ponovno prstima pipnuo ispod nosa.

Nick je, u međuvremenu, za nj posve izgubio zanimanje. Virio je kroz prozor.

"Čini se da smo iznad Stjenjaka", rekao je, "i čini se da smo na dovoljno sigurnoj visini."

Na trenutak je pogledao i Brian. Bio je to Stjenjak, doista, i to negdje po sredini širine, rečeno onako odoka. Visinu je procijenio na oko 35.000 stopa. Bilo je to otprilike ono što je rekla Melanie Trevor. Sve je dakle bilo u redu... bar dosad. "Idemo", rekao je. "Pomozi mi da razvalim vrata." Nick mu se pridružio ispred njih.

"Briane, da ovim dijelom operacije zapovijedam ja? U tome imam ponešto iskustva."

"Komodajte se." Brian se najednom počeo pitati, gdje je to zapravo Nick Hopewell stekao iskustvo u uvrtanju noseva i razvaljivanju vrata. Nešto mu je govorilo da bi to mogla biti duga priča.

"Bilo bi korisno znati koliko je jaka brava", rekao je Nick. "Ako udarimo prejako, odletjet ćemo u pilotsku kabinu kao iz katapulta. Ne bih želio naletjeti na nešto što nije stvoreno za naletavanje."

"To ne znam", rekao je Brian iskreno. "Ali ne mislim da je baš strašno jaka."

"U redu", odgovorio je Nick. "Okreni se prema meni - stavi na vrata desno rame, a ja ću lijevo." Što je Brian i učinio.

66

"Ja ću brojati. Lupit ćemo ih zajedno ramenima na tri. Kad krenemo, savij malo koljena; bravu ćemo lakše razbiti ako je udarimo niže. I nemoj udariti svom snagom. Nego otprilike napola. Ako to nije dovoljno, uvijek možemo pokušati ponovno. Dobro?"

"Dobro."

Ona cura, koja se sad već doimala nekako razbuđenije i u toku, na ovo je rekla:

"A sigurni ste da nisu ostavili ključ ispod otirača ili tako nešto?"

Nick ju je pogledao, pomalo iznenađeno, pa vratio pogled na Briana.

"Postoji li ikakva šansa da su negdje ostavili ključ?" Brian je odmahnuo glavom.

"Bojim se da ne. Riječ je o protuterorističkoj mjeri opreza."

"Jasno", rekao je Nick. "Pa naravno." Pogledao je curu i namignuo joj. "Ali to ipak znači da misliš glavom." Djevojka mu se zbunjeno nasmiješila.

Nick se okrenuo Brianu.

"Spreman?"

"Spreman."

"Onda idemo. Jedan... dva... tri!"

Bacili su se u vrata, savršeno sinkronizirano podvivši koljena trenutak prije nego što će ih lupiti, i vrata su se otvorila apsurdno lako. Između servisnoga

67

dijela i pilotske kabine bio je mali jezičak - najmanje tri palca prenizak a da bi se mogao smatrati stepenicom. Brian je u to udario rubom cipele pa bi, da ga Nick nije uhvatio za rame, postrance pao u pilotsku kabinu. Taj je čovjek bio brz kao mačka.

"Vrlo dobro", rekao je on, više za sebe negoli Brianu. "Daj da vidimo sa čime tu imamo posla, može?"

5

U pilotskoj kabini nije bilo nikoga. Od pogleda u nju Brian se sav naježurio po rukama i vratu. Znao je da je sve bajno i sjajno, i da bi 767 mogao na autopilotu proletjeti još tisuće milja, samo na temelju informacija uprogramiranih u njegov sustav inercijske navigacije - Bog mu je svjedok da je tako i sam proletio lijep broj milja - no pogled na dva prazna sjedala bilo je nešto sasvim drugo. Eto, od toga se sledio. U čitavoj svojoj karijeri još nikad nije vidio prazan kokpit aviona u letu.

A sad ga je gledao. Pilotske su se komande micale same od sebe, praveći infinitezimalne korekcije nužne da bi zrakoplov ostao na svom zacrtanom kursu prema Bostonu. Svjetla su bila zelena. Dva mala krila na visinometru bila su postojano iznad umjetnog horizonta. Kroz dva mala, prema naprijed nakošena prozorčića, na kasnom noćnom nebu žmirkale su milijarde zvijezda.

"A-uh", rekla je šiparica tiho.

"Aaaa-u-iiiii", rekao je Nick istodobno. "A vidi ovo, stari moj."

68

Nick je pokazivao na napol ispijenu šalicu kave na pomoćnom pultu kraj lijevog oslonca za ruke pilotskog naslonjača. Kraj kave je bio danski kolačić od kojeg su već bila odgrizena dva zalogaja. To je u hipu vratilo Briana u njegov san, i on se divlje stresao.

"Štogod da se dogodilo, dogodilo se brzo", rekao je Brian. "A vidi ovo. I ovo."

Pokazao je najprije na pilotov naslonjač, a potom na pod kraj kopilotova. Dva su se ručna sata svjetlucala u svjetlu komandne ploče, jedan je bio visokotlačni Rolex, drugi digitalni Pulsar.

"Ako vam treba sat, samo se poslužite", rekao je glas iza njih. "Straga toga ima na tone." Brian je pogledao preko ramena i ugledao Alberta Kaussnera, koji se doimao vrlo skockano i vrlo mlado, onako s crnom židovskom kapicom i Hard Rock Cafe majici. Kraj njega je bio onaj postariji tip u trošnom sportskom kaputiću.

"Zaista?" upitao je Nick. Čini se da je sad prvi put izgubio vlast nad sobom.

"Satovi, nakit, naočale", odgovorio je Albert. "I torbice... Ali je najčudnije... da tu ima i stvari koje su ziher ispale i iz samih ljudi. Kirurške igle i pacemakeri, takve stvari."

Nick je pogledao Briana Englea. Englez je vidljivo problijedio.

"Ja sam dosad polazio od otprilike iste pretpostavke od koje je krenuo i naš naprasiti i blagoglagoljivi

69

prijatelj", rekao je. "A ta je da je, dok sam spavao, avion negdje i zbog nečega sletio. I da se većina putnika - i posada - zbog nečeg iskrcala."

"Da je počelo spuštanje, ja bih se probudio istoga časa", odgovorio je Brian. "To je navika." Otkrio je da ne može maknuti oči s praznih sjedala, napol ispijene šalice kave, napol pojedenog danskog slatkiša.

"U normalnim bih prilikama i ja rekao isto", suglasio se Nick, "pa sam stoga zaključio da mi je netko stavio nešto u piće."

Ja ne znam čime se taj momak bavi, pomislio je Brian, ali to sasvim sigurno nije preprodaja polovnih automobila.

"U moje piće nitko nije stavio ništa", rekao je Brian, "jer ga nisam ni popio."

"A nisam ni ja", dodao je Albert.

"No dok smo spavali, nikako nije moglo doći do slijetanja i polijetanja", rekao im je Brian. "Pomoću autopilota se može letjeti, Concorde pomoću njega može čak i sletjeti, no da bi avion poletio, potrebno je ljudsko biće."

"Što znači da nismo slijetali", rekao je Nick.

"Jok." "I kamo onda, Briane, mi zapravo letimo?"

"To ne znam ni ja", odgovorio je on. Prišao je pilotskom naslonjaču i sjeo.

70

6

Zrakoplov je zaista letio na 36.000 stopa, baš kao što mu je Melanie Trevor i bila rekla, na kursu 090. Za sat ili dva to će se promijeniti, kad avion skrene još malo na sjever. Brian je dohvatio navigatorovu knjigu s kartama, pogledao indikator brzina, i napravio niz brzih proračuna. Potom je stavio slušalice. "Denver, kontrola, ovdje American Pride let 29, prijem?"

Prebacio je sklopku... i nije čuo ništa. Baš ništa. Ni šum, ni brbljanje, ni kontrolu leta, ni druge avione. Provjerio je položaj transpondera: 7700, baš kako i treba. Zatim je sklopku vratio na odašiljanje.

"Denver, kontrola, molim javite se, ovdje American Pride let 29, ponavljam, American Pride Jumbo, imamo problema, Denver, imamo problema."

Ponovno je prebacio sklopku na prijem. I poslušao.

A onda je Brian učinio nešto od čega je srce Alberta "Acea" Kaussnera zamlataralo od straha: udario je u komandu ploču dnom dlana, tik ispod radio opreme. Boeing 767 bio je najsuvremeniji, visokotehnološki putnički avion. Na njemu se tako oprema ne dovodi u red. To što je taj pilot upravo učinio obično se radi kad stari Philco radio, što si ga za dolar kupio na Kiwanis Auctionu, kad ga doneseš kući, ne želi propjevati.

Brian je još jednom pokušao dobiti kontrolu u Denveru. Ali nije dobio odgovora. Baš nikakva.

7

71

Sve do tog trenutka Brian je bio užasno smućen i kao supijan. Ali sad je počeo osjećati i strah - i to pravi. Sve do sada za nj naprosto nije bilo vremena. Poželio je da tako bude i dalje... ali nije bilo. Prebacio je radio na rezervni, havarijski kanal i pokušao ponovno. Odgovora nije bilo. Bilo je to isto kao kad bismo na Manhattanu nazvali policijski 911, a glas nam s vrpce odgovorio da su svi otišli na vikend. Kod zvanja u pomoć na havarijskom kanalu, odziv je uvijek bio trenutačan.

Sve do sada, pomislio je Brian.

Prebacio se na UNICOM, preko kojeg su privatni piloti na malim zračnim lukama dobivali sletne upute. Bez odgovora. Poslušao je... i nije čuo baš ništa. Što naprosto nije moglo biti. Privatni piloti laprdaju kao čavke na telefonskim žicama. Momak u Piperu želi čuti kakvo je vrijeme. Tip u Cessni svalio bi se mrtav u sjedalu kad ne bi uspio naći nekoga tko će mu nazvati ženu i javiti joj da joj na večeru dovodi još troje. Frajeri na Learu htjeli bi da cura na recepciji u Arvada Airportu veli njihovim charter-putnicima da će zakasniti petnaest minuta, ali da se junački drže, ipak će stići na vrijeme na bejzbolsku utakmicu u Chicagu.

Ali ničeg od toga nije bilo. Sve su čavke, čini se, odletjele, i telefonske su žice bile prazne.

Ponovno se prebacio na havarijski kanal FAA-a.

"Denver, javi se! Javi se smjesta! Ovdje AP let 29, daj reci nešto, sto mu crnih đavola!"

Nick mu je dotakao rame.

72

"Polako, druškane."

"Pas ni da zalaje!" rekao je Brian izbezumljeno. "To je nemoguće, no baš se to zbiva! Kriste, pa što to oni rade, vode jebeni nuklearni rat?"

"Polako", ponovio je Nick. "Daj se smiri, Briane, i reci mi što si time mislio, da pas neće lajati."

"Mislim na kontrolu u Denveru!" uskliknuo je Brian. "Na tog psa! Mislim na FAA havarijski! Toga psa! UNICOM, i na tog psa! Još nikad..."

Škljocnuo je još jednom sklopkom.

"Na", rekao je, "ovo je srednje-kratkovalni kanal. Trebali bi skakati jedan preko drugoga kao psi na vrućem pločniku, a dobivam samo golo govno."

Prebacio je još jednu sklopku, pa podigao pogled na Nicka i Alberta Kaussnera, koji su se zbili uza nj.

"Iz Denvera nema ni VOR fara", rekao je.

"Što znači?"

"Što znači da nemam radija, da nemam denverskog navigacijskog fara, a komande vele da je sve čisto ko picino oko. Što je sranje. Mora biti."

Iz svijesti mu je počela izranjati užasna misao, uzdižući se poput nadute lješine na površinu rijeke.

"Hej, mali - pogledaj kroz prozor. S lijeve strane. Reci mi što vidiš."

73

Albert Kaussner je pogledao van. Dugo je gledao tako. "Ništa", rekao je. "Baš ništa. Samo kraj Stjenjaka i početak prerije."

"Nikakvih svjetala?"

"Ne."

Brian se digao na noge, koje su mu se učinile nekako slabim i vodenastim. Stajao je tako i dugo gledao dolje.

Napokon je Nick Hopewell rekao tihim glasom: "Denver je nestao, zar ne?"

Brian je po navigatorovim kartama i avionskim navigacijskim instrumentima znao da bi sad trebali letjeti na manje od pedeset milja južno od Denvera... no pod sobom je vidio samo taman, bezličan krajolik koji je označavao početak Prerija.

"Da", odgovorio je. "Denver je nestao."

8

U pilotskoj je kabini zavladao trenutak potpune tišine, a onda se Nick Hopewell okrenuo đačkoj galeriji, koja se momentalno sastojala od Alberta, čovjeka u dronjavom sportskom sakou i one mlade djevojke. Nick je žustro pljesnuo rukama, poput tete u vrtiću. A kad je progovorio, i ton mu je bio takav:

"No, dobro, narode! Vratite se na svoja mjesta. Treba nam malo mira."

74

"Ali mi smo bili tihi", usprotivila se djevojka, i to prilično razumno.

"Vjerujem da je ovaj gospodin tu pritom mislio ne na tišinu, nego na malo samoće", rekao je čovjek u dronjavoj jakni. Govorio je kulturnim tonom, no njegov se blagi, zabrinuti pogled zalijepio za Briana.

"Baš sam na to mislio", suglasio se Nick. "Molim vas?"

"Je li dobro?" upitao je tihim glasom čovjek u dronjavoj jakni. "Doima mi se jako zabrinuto."

Nick mu je odgovorio istim povjerljivim tonom.

"Da", odgovorio je. "Dobro mu je. To je moja briga."

"Idemo, djeco", rekao je čovjek u dronjavom sportskom kaputiću. Jednu je ruku prebacio preko ramena djevojci, a drugu Albertu. "Vratimo se na svoje mjesta. Naš pilot ima posla."

Što se pak Briana tiče, oni glasove nisu trebali spustiti ni na trenutak. Bio je poput ribe što se hrani u potoku dok nad njom prolazi malo jato ptica. Sve ako zvuk i dopre do nje, ona mu neće pridati nikakvu važnost. Brian je imao pune ruke posla birajući se kroz radio-kanale i prebacujući se s jedne do druge navigacijske točke. Sve uzalud. Nema Denvera, nema Colorado Springsa, nema Omahe. Sve nestalo.

Osjećao je kako mu niz obraze, poput suza, teče znoj, osjećao je kako mu se košulja lijepi za leđa.

Sigurno smrdim kao svinja, pomislio je, ili...

75

A onda je uslijedio bljesak nadahnuća. Prebacio se na vojni kanal, iako su to pravila izričito zabranjivala. Omaha je praktički vlasništvo Strategic Air Commanda. Oni ne mogu ne biti u eteru. Vjerojatno će mu reći da im se skine i s kurca i s frekvencije, vjerojatno će mu zaprijetiti prijavom FAA-u, no Brian bi sve to prihvatio radosna srca. Vjerojatno bi on bio prvi koji im je javio da je grad Denver otišao na godišnji.

"Kontrola Air Forcea, kontrola Air Forcea, ovdje American Pride let 29, i imamo problem, imamo jedan veliki problem, da li me čujete? Prijem."

Ali ni ovdje nije zalajao pas.

I u tom je trenutku Brian osjetio kako nešto - nešto slično zasunu - počinje popuštati negdje u dubokim dubinama njegove svijesti. Bio je to trenutak u kojem je osjetio kako čitava građevina organizirane misli počinje polako kliziti prema nekakvom mračnom ponoru.

9

U tom ga je trenutku Nick Hopewell stisnuo rukom kao škripcem, visoko uz pleće, već blizu šije. Brian je poskočio u sjedalu i zamalo glasno kriknuo. Okrenuo je glavu i ugledao Nickovo lice niti četiri prsta od vlastitog.

A sad će mi uhvatiti nos i početi ga uvrtati, pomislio je Brian. Ali ga Nick nije uhvatio za nos. Govorio je s tihom

koncentracijom, a oči su mu netremice gledale u Brianove.

76

"Vidim ti, prijatelju, taj pogled u očima... ali ti nisam ni trebao pogledati u oči da bih shvatio da je to tu. Čujem to u tvom glasu i vidim to u tome kako sjediš. A sad me poslušaj, i čuj me dobro: panika nije dopuštena."

Brian se zapiljio u nj, sleden tim modrim pogledom.

"Jesi li me shvatio?"

Progovorio je s velikim naporom.

"Nick, ljude koji su skloni panici baš i ne primaju na posao kojim ja zarađujem svoj kruh."

"To znam", rekao je Nick, "ali je ovo jedinstvena situacija. Pa ipak ne smiješ zaboraviti da je na ovom avionu još desetak ljudi, i da je tvoj posao isti kakav je oduvijek i bio: spustiti ih u jednom komadu."

"Nemoj me učiti što je meni posao!" obrecnuo se Brian.

"Oprosti ako jesam", odgovorio je Nick, "ali sad izgledaš sto posto bolje, i drago mi je što to mogu reći."

Ali Brian nije bolje samo izgledao; ponovno se bolje počeo i osjećati. Nick ga je ubo iglom u najosjetljivije mjesto - u osjećaj odgovornosti. Baš gdje me i želio ubosti, pomislio je.

"Nick, što ti inače radiš u životu?" upitao je mrvicu klimavo. Nick je zabacio glavu i nasmijao se.

"Mlađi ataše, stari moj, britanska ambasada."

77

"Je, rotkva strugana."

Nick je na ovo samo slegnuo ramenima.

"Pa mislim... tako mi piše u dokumentima, i mislim da je to dovoljno. Kad bi pisalo još nešto, onda bi to zacijelo bilo mehaničar Njezina Veličanstva. Ja popravljam što treba popraviti. A u ovom trenutku to znači tebe."

"Hvala", rekao je Brian tronuto, "ali ja sam već popravljen."

"Onda u redu - i što sad namjeravaš? Možeš li se orijentirati i bez tih zemaljskih farića? Možeš li izbjeći druge avione?"

"Sasvim se dobro mogu orijentirati i pomoću ugrađenih instrumenata", rekao je Brian. "A što se pak tiče drugih aviona..." Pokazao je na radarski ekran. "To smeće veli da nikakvih drugih aviona niti nema."

"Ipak bi ih moglo biti", rekao je Nick tiho. "Može biti da su uvjeti za radio i radar malo zeznuti, bar u ovom času. Ti si spomenuo atomski rat. A mislim, da je došlo do uzajamnog uništenja, to bismo znali. Ali to ipak ne znači da nije došlo do nekakve nesreće. Je li ti poznat fenomen zvan elektromagnetski impuls?"

Brian je na trenutak pomislio na Melanie Trevor. O, da, i javljaju nam za auroru borealis iznad pustinje Mojave. Možda to ne biste htjeli prespavati.

Da to nije to? Nekakva uvrnuta meteorološka pojava?

78

Pomislio je kako bi to zapravo bilo sasvim moguće. Ali ako je doista tako, kako to da na radiju nema krčanja? Kako to da na radarskom ekranu nema valnih smetnji? Otkuda samo ta mrtva praznina? I nije baš vjerovao da je aurora borealis mogla biti odgovorna za nestanak sto pedeset do dvije stotine putnika.

"Onda?" upitao je Nick.

"Nick, ti se očito razumiješ u mehaniku", rekao je Brian naposljetku, "ali ja ne vjerujem da je to EMI. Čini se da sva avionska oprema - uključujući i instrumente za određivanje smjera - radi baš kako treba." Pokazao je na digitalni brojčanik kompasa. "Da nas je lupio elektromagnetski impuls, ova beba ne bi znala gdje joj je guzica, a gdje glava. A drži se ravno kao puška."

"Tako. Namjeravaš li nastaviti za Boston?"

Namjeravaš li..?

I s tim je pitanjem otekao i zadnji ostatak Brianove panike. Tako je, pomislio je. Ja sam sad kapetan tog broda... i na koncu se sve svodi na to. Trebao si me, prijatelju, odmah na to podsjetiti, pa nam obojici prištedjeti toliko muke.

"Na Logan u zoru, bez ikakve predodžbe o tome što se zbiva na zemlji ispod nas ili na ostatku svijeta? Neće ići."

"A što onda jest naše odredište? Ili ti treba malo vremena za razmišljanje?"

Nije mu trebalo. A sad je polako počelo dolaziti na svoje mjesto i sve drugo što je trebao učiniti.

79

"Ne, to znam", rekao je. "A mislim da je već vrijeme da se obratim putnicima. Bar toj nekolicini preostalih."

Dohvatio je mikrofon, i baš je u tom času onaj ćelavko, što je spavao u poslovnom razredu, gurnuo glavu u pilotsku kabinu.

"Gospodo, bi li tko od vas bio tako ljubazan pa mi objasnio što se dogodilo sa svom poslugom letjelice?" upitao je svadljivim glasom. "Sasvim sam se lijepo naspavao... no sad bih rado i večerao."

10

Dinah Bellman se sad osjećala mnogo bolje. Bilo je lijepo oko sebe imati sve te ljude, osjećati njihovu umirujuću nazočnost. Sjedila je u malom društvancu s Albertom Kaussnerom, Laurel

Stevenson i čovjekom u dronjavoj jakni, koji se predstavio kao Robert Jenkins. On je, kao autor više od četrdeset kriminalističkih romana, i sad bio na putu za Boston gdje je trebao govoriti na konvenciji ljubitelja misterija.

"A sad", rekao je on, "našao sam se upleten u misterij dobrano ekstravagantniji od ijednoga kojeg bih se usudio napisati."

To je četvero sjedilo u središnjem odjeljku, kraj nužnika glavne kabine. Čovjek u sportskom puloveru sjedio je u desnom bloku sjedala, nekoliko redova iza njih, i držao rubac pritisnut na nos (koji je zapravo prestao krvariti još pred nekoliko minuta) i pjenio se u

80

svojoj usamljeničkoj uzvišenosti. Kraj njega je sjedio Don Gaffney, i s nelagodom ga držao na oku. Gaffney je do sada bio progovorio samo jednom, upitavši Sportski Pulover kako se zove. Ovaj mu nije odgovorio.

Samo ga je, preko zgužavnog buketa maramice, fiksirao pogledom punim nekakve opake prodornosti. Gaffney nije ponovio pitanje.

"Ima li itko i najblažega pojma što se zapravo zbiva?" gotovo je zavapila Laurel. "Sutra mi je trebao početi prvi pravi godišnji odmor nakon deset godina, i onda mi se to dogodi."

Dok je gospođica Stevenson govorila, Albert je slučajno gledao ravno u nju. Kad je izustila ono kako joj je to prvi pravi godišnji odmor nakon deset godina, vidio je kako su joj oči naglo poskočile desno i brzo žmirnule tri-četiri puta, kao da joj je upalo zrno prašine. U glavi mu se pojavila misao toliko jaka da je zacijelo bila istinita: ta dama očito laže. Ta dama zbog nečega laže. Promotrio ju je malo pažljivije, no nije opazio ništa doista upadljivo - bila je to žena kod koje je ljepota počela već pomalo blijediti, žena koja se brzo iz dvadesetih rušila u srednje godine (a za Alberta je njihov početak neosporno ležao u tridesetoj), žena koja će uskoro postati bezbojna i nevidljiva. Ali sad je imala boju; obrazi su joj gorjeli od nje. On nije znao što ta laž znači, ali je opazio da joj je u trenutku osvježila izgled i učinila je gotovo lijepom.

Evo dame koja bi trebala češće lagati, pomislio je Albert. No tada, prije nego što joj je itko stigao odgovoriti, iz stropnih se zvučnika začuo Brianov glas.

81

"Dame i gospodo, govori kapetan."

"Moje govno, a ne kapetan", zarežao je Sportski Pulover.

"Dosta!" dreknuo je Gaffney s druge strane prolaza.

Sportski ga je Pulover pogledao, ustuknuo i splasnuo. "Kao što vam je vjerojatno svima poznato, našli smo

se ovdje u jednoj krajnje neobičnoj situaciji", nastavio je Brian. "Nema potrebe da vam to objašnjavam; dovoljno vam je osvrnuti se oko sebe pa ćete shvatiti."

"Ja ne shvaćam baš ništa", promrmljao je Albert.

"A imam i još neka saznanja. No to vam, bojim se, baš neće osvjetlati dan, no kako smo se u to uvalili svi zajedno, volio bih biti iskren najviše što mogu. Nemam vezu sa zemljom. A prije otprilike pet minuta trebali smo iz aviona jasno vidjeti svjetla Denvera. Ali nismo. Jedini zaključak koji sam u ovom trenutku iz toga spreman izvući jest da je netko dolje zaboravio platiti račun za struju. I dok o svemu ne doznamo malo više, držim da je to jedini zaključak koji bi itko od nas trebao izvući."

Zastao je. Laurel je još držala Dinah za ruku. Albert je ispustio tihi zvižduk ispunjen zadivljenim strahom. Robert Jenkins, pisac misterija, sneno je zurio u prazno dok su mu ruke počivale na bedrima.

"Sve ovo dosad su sve same loše vijesti", nastavio je Brian. "A dobra je vijest: Avion je neoštećen, imamo obilje goriva, i ja imam sve kvalifikacije za upravljanje

82

ovim tipom i modelom. A također i za spuštanje istoga. Držim da ćemo se svi suglasiti s tim da nam je sigurno slijetanje najvažnije od svega. Sve dok to ne izvedemo, ne možemo učiniti baš ništa drugo, i volio bih da budete uvjereni da ćemo u tome i uspjeti.

A posljednje što vam želim priopćiti jest da je sad naše odredište Bangor, Maine."

Sportski se Pulover uspravio s trzajem.

"Kaaako?" dreknuo je.

"Avionska je navigacijska oprema na stupnju spremnosti pet sa pet, no isto se ne može reći i za navigacijske farove - VOR - kojima se također služimo. S obzirom na te okolnosti, odlučio sam ne ulaziti u zračni prostor Logana. Preko radija nisam uspio dobiti baš nikoga, ni na zemlji, ni u zraku. Čini se da radio-oprema zrakoplova funkcionira, no ne mislim da bih se u danim okolnostima smio oslanjati na ono što mi se čini. Bangor International Airport ima sljedeće prednosti: prilazni put ide preko vode, a ne kopna; zračni je promet u planirano doba dolaska, oko 8.30 ujutro, mnogo rjeđi - ukoliko ga uopće ima; a sam aerodrom, negdašnja Dow Air Force Base, ima najdužu komercijalnu sletnu stazu na čitavoj Istočnoj obali Sjedinjenih Država. Naši britanski i francuski prijatelji ovdje slijeću Concordeom kad to ne mogu učiniti u New Yorku."

Sportski se Pulover zaderao: "Danas ujutro, u devet sati, ja u

83

Pruu imam zakazan vrlo važan poslovan sastanak, I JA VAM ZABRANJUJEM DA SLIJEĆETE NA NEKAKAV POSRANI AERODROM U MAINEU!"

Dinah je poskočila i skutrila se pred zvukom Puloverova glasa, i pritisla obraz na grudi Laurel Stevenson. Nije plakala - bar ne još - no Laurel je osjetila kako joj se ramena počinju trzati.

"JESTE LI ME ČULI?" urlao je Sportski Pulover. "JA MORAM BITI U BOSTONU RADI RAZGOVORA O NEOBIČNO VELIKOJ TRANSAKCIJI OBVEZNICA, I VRLO SAM ČVRSTO ODLUČIO NA TAJ SASTANAK STIĆI NA VRIJEME!" Raskopčao je pojas i već počeo ustajati. Obrazi su mu bili crveni, a čelo bijelo kao kreda. U očima mu je bio prazan pogled, kojeg se Laurel strašno uplašila. "SHVAĆATE LI VI..."

"Molim vas", rekla je Laurel. "Molim vas, gospodine, uplašili ste djevojčicu."

Pulover je okrenuo glavu i sad je taj uznemiravajući prazni pogled pao ravno na nju. Bilo bi joj pametnije da je malo pričekala.

"UPLAŠIO SAM DJEVOJČICU? SKREĆEMO PREMA NEKAKVOM ISPRDKU, PREMA NEKAKVOJ PRIPIZDINI OD AERODROMA USRED NIČEGA, A VI NEMATE DRUGE BRIGE NEGO DA..."

"Sjedaj dolje i kuš dok ti nisam prilijepio jednu", rekao je Gaffney ustajući. U odnosu na Pulover imao je viška barem dvadeset godina života, ali je bio masivniji i mnogo širi u prsima. Zasukao je rukave crvene flanelske košulje do lakata, a kad je skupio šake, na

84

podlaktici su mu nabrekli mišići. Izgledao je kao drvosječa koji je tek počeo omekšavati za mirovinu.

Puloveru se povukla gornja usna, ogolivši zube. Ta je pseća grimasa uplašila Laurel, zato što nije vjerovala da čovjek u puloveru zna da je napravio grimasu. Ona je od svih njih bila prva koja se upitala nije li taj čovjek poludio.

"Ne vjerujem da bi to baš mogao, ako ti netko malo ne pomogne", odgovorio je ovaj.

"Naći će se već netko." Bio je to onaj ćelavi iz poslovnog odjeljka. "Ako ne zavežeš, opalit ću ti i ja jednu."

Albert Kaussner je skupio svu hrabrost i rekao:

"A hoću i ja, blento." Izgovaranje toga donijelo mu je veliko olakšanje. Osjećao se poput jednog od momaka iz Alamoa, u trenutku kad prekoračuju crtu što ju je u blatu povukao pukovnik Travis.

Pulover se osvrnuo. Usna mu se digla pa ponovno opustila, u tom bizarnom, psećem ceru.

"Shvaćam. Shvaćam. Svi ste protiv mene. Krasno." Sjeo je i zvjerski se u njih zagledao. "Ali kad biste išta znali o tržištu južnoameričkih obveznica..." Nije dovršio. Preko oslonca za ruke susjednog sjedala bio je prebačen papirnati ubrus za koktele. Podigao ga je, pogledao ga, i počeo čupkati.

"To uopće ne bi trebalo ovako", rekao je Gaffney. "Nisam se rodio kao napržica, gospodine moj, a nisam to ni po sklonostima." Trudio se da mu glas zvuči

85

ljubazno, pomislila je Laurel, ali se prozirao oprez, a možda i ljutnja. "Dajte se malo opustite i smirite. Pogledajte to sa svijetle strane! Kompanija će vam vjerojatno refundirati punu cijenu karte za ovaj let." Sportski je Pulover bacio kratak pogled u smjeru Dona Gaffneya, a onda ga vratio na ubrus. Prestao ga je čupkati i počeo parati u dugačke vrpce.

"Zna li itko od vas upaliti onu pećicu u kuhinji?" upitao je Ćelo, kad se ništa nije dogodilo. "Htio bih večerati." Nitko mu nije odgovorio.

"Mislim da nema", rekao je ćelavi s tugom u glasu. "Živimo u doba specijalizacije. U kakvom sramotnom dobu." Izrekavši tu filozofsku presudu, Ćelo se još jednom povukao u poslovni razred.

Laurel je spustila pogled i opazila da su, ispod ruba crnih naočala s nestašnim crvenim plastičnim okvirima, obrazi Dinah Bellman mokri od suza. Laurel je, bar privremeno, zaboravila na vlastiti strah i smetenost, i zagrlila djevojčicu.

"Ne brini, dušice - gospodin se samo malo uznemirio. Ali mu je već bolje."

Ukoliko se to što sjedi, i drži se kao da je hipnotiziran, dok tako razdire papirni ubrus u sićušne krpice može nazvati poboljšanjem, pomislila je.

"Ja se bojim", prošaptala je Dinah. "Njemu svi mi izgledamo kao čudovišta."

"Ne, ja ne bih rekla", odgovorila je Laurel, iznenađena i pomalo osupnuta. "Kako si tako nešto mogla i pomisliti?"

86

"Ne znam", odgovorila je Dinah. Ta joj se žena dopadala, dopadala od trenutka kad joj je prvi put čula glas - ali nije namjeravala reći Laurel da ih je, odjednom i samo na tren, sve bila vidjela, uključujući i sebe, gledajući ih očima čovjeka s tim glasnim glasom. Ona je bila u tom čovjeku s glasnim glasom - a on se zvao gospodin Tooms ili gospodin Tunney ili tako nešto - i njemu su svi oni izgledali kao hrpa zlih, sebičnih trolova.

Da je tako nešto rekla gospođici Lee, gospođica bi Lee mislila da je poludjela. A zašto bi ta žena, koju je Dinah tek upoznala, mislila imalo drukčije?

I zato Dinah nije rekla ništa.

Laurel ju je poljubila u obraz. Koža joj je pod usnama bila vrela.

"Ničeg se ti meni ne boj, dušice. I dalje idemo glatko kao po loju - zar ne osjećaš? - i za nekoliko ćemo sati ponovno biti sigurni na zemlji."

"To je dobro. Ali bih htjela svoju tetku Vicky. Gdje je sad ona, što vi mislite?"

"To, dušo, zaista ne znam", odgovorila je Laurel. "A voljela bih znati."

Dinah je ponovno pomislila na lica što ih je vidio taj što se derao: bila su to zla, okrutna lica. Pomislila je na vlastito lice, onakvo kakvo ga on vidi: svinjsko dječje lice s očima skrivenim iza golemih crnih leća. I tad joj se slomila hrabrost, i ona je zaplakala, razdirućim, hrapavim jecajima, plačem koji je Laurel pogodio u srce. Zagrlila je djevojčicu, jer je to bilo jedino što joj je

87

palo na pamet, da bi se uskoro i sama rasplakala. Plakale su zajedno skoro pet minuta, a onda se Dinah ponovno počela smirivati. Laurel je pogledala vitkoga mladića, koji se zvao Albert ili Alvin, nije se sjećala kako, i opazila da su oči i njemu vlažne. Opazio je da ga gleda, pa žurno spustio pogled na šake.

Dinah je ispustila još jedan, posljednji, dahtavi jecaj, pa legla glave naslonjene na Laurelina prsa.

"Mislim da mi plakanje neće pomoći, ne?"

"Ne, ne vjerujem da hoće", suglasila se Laurel. "Dinah, zašto ne pokušaš malo odspavati?"

Dinah je uzdahnula - bio je to vlažan, nesretan zvuk.

"Ne vjerujem da mogu. Već sam spavala." Ma nemoj mi reći, pomislila je Laurel. A avion na

liniji 29 nastavio je letjeti na visini od 36.000 stopa, brzinom od preko osamsto kilometara na sat, nad tamnim središtem Amerike.

88

Glava treća Deduktivna metoda. Nesreće i statistika. Spekulativne mogućnosti. Tlak u jarcima. Bethanyn problem. Počinje spuštanje.

1

"Ta je curica prije otprilike sat vremena rekla nešto jako zanimljivo", izgovorio je najednom Robert Jenkins.

Curica o kojoj je riječ u međuvremenu je ponovno zaspala, usprkos svih svojih sumnji u vlastitu sposobnost za tako nešto. Kunjao je već i Albert Kaussner, možebit i zato da se još jednom vrati na mitske ulice Tombstonea. Iz pretinca je nad glavom skinuo kutiju s violinom, i sad ju je držao u krilu.

"Ha!" rekao je i uspravio se.

"Oprostite", rekao je Jenkins. "Zadrijemali ste?"

"Ma ne", odgovorio je Albert. "Budan do daske." Da bi to dokazao, upro je u Jenkinsa dva krupna, krvlju podlivena oka. Pod svakim je ležala tamna sjena. Jenkins je pomislio kako pomalo podsjeća na rakuna preplašena u času jurišanja na kantu za smeće. "Što je rekla?"

"Rekla je gospođici Stevenson kako ne vjeruje da će moći ponovno zaspati, jer se već naspavala. Ranije." Albert je na trenutak pogledao Dinah.

89

"Pa mislim, već je otplovila", rekao je.

"To vidim i sam, ali nije to to, dečko dragi. Riječ uopće nije o tome."

Albert je već počeo razmišljati o tome da gospodinu Jenkinsu veli kako Ace Kaussner, najbrži Hebrej zapadno od Mississippija i jedini Teksašanin koji je preživio boj kod Alamoa, baš jako ne šmeka da ga zovu dečko dragi, ali je onda odlučio pustiti to... bar zasada.

"A o čemu onda jest?" "I ja sam spavao. Zadronjao sam prije nego što je

kapetan - mislim, naš prvi kapetan - ugasio upozorenje ZABRANJENO PUŠENJE. Kod mene je to uvijek tako. Vlak, autobus, avion - ja otplovim kao beba istoga časa kad se upale motori. A što je s tobom, dečko dragi?"

"Što je sa mnom što?"

"Jesi li spavao? Jesi, je li da jesi?"

"Pa mislim, da."

"Svi smo mi spavali. A ljudi koji su nestali, svi su redom bili budni."

Albert je o tome malo razmislio. "Pa mislim... možda."

"Ma ništa lakše", rekao je Jenkins gotovo žovijalno. "Moj je posao pisanje misterija. Dedukcija je, moglo bi se reći, moj kruh i putar. Da je netko, kad su svi ti ljudi bili eliminirani, bio budan, zar taj netko ne bi počeo vrištati kao da ga kolju, i probudio sve nas ostale?"

90

"Mislim da bi", suglasio se Albert zamišljeno. "S izuzetkom onog tipa sasvim u repu. Njega ne bi probudila ni sirena za zračnu opasnost."

"U redu; tvoje neslaganje se prima k znanju. Ali ipak nitko nije vrisnuo, nije li istina? I nitko se nije ponudio da nama ostalima ispriča što se dogodilo. Iz toga zaključujem da su supstrahirani samo budni putnici. Zajedno s posadom, razumije se."

"Jest. To bi moglo biti."

"Izgledaš mi zabrinuto, dečko dragi. Izraz tvog lica veli da ti ta ideja, unatoč svojoj draži, ipak nije legla. A smijem li pitati zašto? Jesam li nešto propustio?" Jenkinsov je izraz govorio kako on ne vjeruje da bi takvo propuštanje moglo biti moguće, ali ga je mati pristojno odgojila.

"Ne znam", odgovorio je Albert iskreno. "Koliko nas je tu?

Jedanaest?" "Da. Ubrajajući i onog druškana otraga - onog komatoznog

- jedanaest nas je na broju."

"Kad biste zaista bili u pravu, zar nas ne bi trebalo biti više?"

"Zašto?"

Albert je, međutim, zašutio, potresen najednom iznenada nadošlom, živom slikom iz djetinjstva. Bio je odgojen u teološkoj zoni sumraka, od roditelja koji nisu bili ortodoksni vjernici, ali ni agnostici. On i braća

91

odrasli su poštujući sve prehrambene tradicije (ili zakone, ili što već jesu), slavili su Bar Mitzvahe, i odgajani su tako da znaju tko su, odakle su došli, i što bi to trebalo značiti. A priča koje se Albert najjasnije sjećao iz svojih djetinjih posjeta hramu, bila je priča o onoj zadnjoj pošasti što se bila sručila na faraona - jezivi danak što ga je ujutro ubrao Božji crni anđeo.

U svojoj je mašti već vidio tog anđela kako se kreće ne iznad Egipta nego kroz let 29, skupljajući većinu putnika u svoje užasne grudi... ne zato što su propustili da svoje nadvratke (ili, možda, naslone sjedala) oboje krvlju janjeta, nego zato što...

Zašto? Zbog čega?

Albert to nije znao, ali se ipak stresao. I požalio što mu je ta jeziva stara priča ikad pala na pamet. Neka moji redovni putnici budu pošteđeni, pomislio je. Samo što mu nije bilo smiješno.

"Albert?" Glas gospodina Jenkinsa kao da je dolazio iz velike daljine. "Alberte, je li ti dobro?"

"Je. Samo sam se malo zamislio." Pročistio je grlo. "Da su svi usnuli putnici, znate, bili preskočeni, bilo bi nas najmanje šezdeset. Možda i više. Hoću reći, ovo je noćna pruga"

"Dečko dragi, jesi li ti ikad..."

"A ne biste li me, gospodine Jenkins, mogli zvati Albert? To je moje ime."

Jenkins ga je potapšao po ramenu.

92

"Oprosti. Zaista. Nisam te mislio patronizirati. Nego sam uznemiren, a kad sam uznemiren, onda sam sklon povlačenju... poput kornjače koja uvlači glavu pod oklop. Samo što se ja povlačim u fikciju. Mislim da sam glumio Phila Vancea. To je detektiv - veliki detektiv - što ga je stvorio pokojni S.S. Van Dine. Vjerujem da ga nikad nisi čitao. Što danas jedva da itko i čini, što je prava šteta. No u svakom slučaju, ispričavam se." "Ma sve u redu", odgovorio je Albert nelagodno.

"Ti jesi Albert i Albertom ćeš i biti od sada pa nadalje", obećao je Robert Jenkins. "Ali sam te baš htio pitati jesi li se ikad prije vozio noćnom prugom."

"Ne. Nikad još prije nisam letio preko čitave zemlje."

"Ja, ovaj, jesam. Mnogo puta. U nekoliko sam se navrata čak i opirao svojoj prirodnoj sklonosti i neko vrijeme ostao budan. Većinom je to bilo dok sam bio mladi i dok su letovi bili bučniji. Pa kad sam već rekao toliko, onda bih mogao priznati i svoje skandalozne godine, i priznati da sam preko kontinenta prvi put letio u TWA-ovom propelercu koji se dvaput zaustavljao... da bi uzeo gorivo.

Moja opažanja govore da na takvim letovima otprilike prvi sat vremena vrlo malo ljudi zaspi... a onda najednom usnu skoro svi. U tom prvom satu ljudi su obuzeti gledanjem oko sebe, razgovorom sa supružnikom ili suputnikom, ispijanjem pokojeg pića..."

"Hoćete time reći da se raskomote", pomogao mu je Albert. To što je gospodin Jenkins pričao njemu se činilo

93

savršeno logičnim, iako se sam vrlo malo raskomoćivao; bio je toliko uzbuđen budućim putovanjem i novim životom što je na nj čekao da je za posljednjih nekoliko noći jedva i sklopio oko. Posljedica je toga da se ugasio kao svjetlo istoga časa kad se 767 odlijepio od zemlje.

"Da svako svije svoje malo gnijezdo", suglasio se Jenkins. "Jesi li možda, de... Alberte, opazio ona kolica s pićima pred pilotskom kabinom?"

"Vidio sam ih", potvrdio je Albert.

Jenkinsu su zasjale oči.

"Da, zaista - morao si ih ili vidjeti ili preko njih pasti. No jesi li ih zaista opazio?"

"Valjda nisam, ako ste vi vidjeli nešto što ja nisam."

"Alberte, ne zapaža oko, nego um. Uvježbani deduktivni um. Ja baš nisam neki Sherlock Holmes, ali sam ipak opazio da su bila netom izvučena iz malog ormara u koji su bila spremljena, i da su prljave čaše od pića posluženog pred polijetanje, još bile poslagane na donjoj ploči. Iz toga sam deducirao sljedeće: Avion je poletio bez posebnih događaja, uspeo se do letne visine, i tu je na svu sreću uključen automatski pilot. Tada je kapetan isključio signal za vezivanje. Sve se to moglo dogoditi do otprilike tridesete minute leta, ako sam ispravno pročitao znakove - do, dakle, 1.00 u noći, po pacifičkom vremenu. Kad su se isključili znakovi za vezivanje pojasa, stjuardese su ustale i prihvatile se svoje prve zadaće - posluživanja koktela za sto pedeset putnika na otprilike 24.000 stopa i sve većoj visini. Pilot

94

je u međuvremenu programirao autopilot da na 36.000 stopa izravna avion i povede ga na istok po tom i tom kursu. Nekoliko je putnika - zapravo jedanaest nas - u međuvremenu zaspalo. Što se pak ostalih tiče, neki su možda dremuckali (ali ipak ne dovoljno duboko da ih to spasi od onog što se dogodilo), dok su svi ostali bili sasvim budni." "I svijali gnijezda", rekao je Albert.

"Točno tako! Svijali gnijezda!" Jenkins je zastao i potom dodao, s malo melodramatičnosti: "I onda se dogodilo to!"

"A što to, gospodine Jenkins?" upitao je Albert. "Imate li o tome ikakvu ideju?"

Jenkins mu dugo nije odgovorio, no kad je to napokon učinio, iz glasa mu je bio nestao dobar dio radosti. Slušajući ga tako, Albert je sad po prvi put shvatio da se, ispod teatralnoga laka, Robert Jenkins uplašio koliko i on sam. Otkrio je da ga to nimalo ne smeta; od toga se postariji pisac misterija u otrcanoj sportskoj jakni samo doimao stvarnije.

"Misterij zaključane sobe je zapravo priča o dedukciji u svom najčistijem obliku", rekao je Jenkins. "I sam sam ih napisao nekoliko - pa i više od nekoliko, da budem sasvim iskren - ali nikad nisam očekivao da ću i sam u njima sudjelovati."

Albert ga je gledao i nije mogao smisliti nikakav odgovor. Počeo se prisjećati priče o Sherlocku Holmesu "Šarena vrpca". U toj se priči kroz ventilacijski vod u famoznu zaključanu sobu uvukla otrovnica. Neumrli Sherlock, da riješi zagonetku, nije čak morao ni probuditi sve svoje moždane stanice.

95

No čak i da su police za prtljagu iznad njihovih glava bile pune guja otrovnica - nabijene njima - gdje su leševi? Gdje su leševi? Ponovno je u nj počeo puzati strah, i kao da mu je plazio uz nogu prema vitalnim organima. Počeo je razmišljati o tome kako se u čitavom životu nikad nije osjećao manje nalik slavnom revolverašu Aceu Kaussneru.

"Da je tu riječ samo o avionu", nastavio je Jenkins tiho, "onda bih, vjerujem, mogao iskopati nekakav scenarij - tako ja, napokon, već punih dvadeset pet godina zarađujem kruh svoj svagdanji. Biste li željeli čuti jedan takav scenarij?" "Naravno", odgovorio je Albert.

"Onda dobro. Recimo da je nekakva tajnovita državna organizacija poput CIA-e odlučila napraviti pokus, a mi smo njegovi subjekti. Cilj bi takvoga eksperimenta, s obzirom na okolnosti, mogao biti utvrđivanje posljedica teškog mentalnog ili emotivnog stresa kod određenog broja prosječnih Amerikanaca. Oni, to jest znanstvenici koji provode pokus, ubacaju u ventilacijski sustav aviona nekakvu hipnotičku drogu bez mirisa..."

"A postoji li tako što?" upitao je Albert fascinirano.

"Postoji, zaista", odgovorio je Jenkins. "Kao prvo, diazalin. Kako drugo, metoprominol. Sjećam se kako su se čitatelji, koji su sebe voljeli zamišljati kao 'ozbiljne ljude', smijali Sax Rohmerovim romanima o Fu Manchuu. Zvali su ih zadahtalim melodramama u najsramotnijem izdanju." Jenkins je polako zatresao glavom. "A danas, zahvaljujući biološkim istraživanjima

96

i paranoji alfabetskih agencija poput CIA-e i DIA-e, mi živimo u svijetu koji bi lako mogao biti Sax Rohmerova najgora mora.

Diazalin, koji je zapravo nervni bojni otrov, bio bi najbolji. On je navodno vrlo brz. Nakon što ga ispuste u zrak, svi se uspavaju, osim pilota koji kroz masku diše nezagađeni zrak."

"Ali..." zaustio je Albert. Jenkins se nasmiješio i digao ruku. "Znam, Alberte, kakav je tvoj prigovor, no sad ću objasniti. Dopuštaš?"

Albert je kimnuo glavom.

"Pilot prizemljuje avion - na tajnom sletištu u Nevadi, recimo. Putnike koji su bili budni kod ispuštanja plina - i, dakako, stjuardese - istovaruju ljudi zloslutna izgleda, odjeveni u bijelu odjeću kao iz Andromedina soja. Putnici koji spavaju - a među njima i ti i ja, mladi prijatelju - naprosto nastavljaju spavati, i to samo malo dublje nego prije. Pilot potom vraća let 29 na odgovarajući visinu i kurs. Uključuje autopilot. Kad se avion počinje približavati Stjenjaku, djelovanje plina počinje se gubiti. Diazalin je takozvana čista droga, iza koje ne ostaju nikakve opazive naknadne posljedice. Drugim riječima, nema mamurluka. Preko interfona, pilot čuje kako slijepa djevojčica doziva tetku. On zna da će ona probuditi ostale. Pokus samo što nije počeo. I tako on ustaje i izlazi iz pilotske kabine, i za sobom zatvara vrata."

"Kako je to moguće? Pa s vanjske strane nema

kvake."

97

Jenkins je to odbacio jednim zamahom ruke.

"Najjednostavnija stvar na svijetu, Alberte. Uzme komad ljepljive trake, i stavi ljepljivu stranu izvana. Vrata iznutra škljocnu, i sama se zaključaju."

Preko Albertova se lica počeo širiti smiješak divljenja - a onda se sledio.

"U tom bi slučaju pilot morao biti jedan od nas."

"I da i ne. U mom scenariju, Alberte, pilot je naš pilot. Pilot koji se naprosto slučajno našao u avionu, na povratnom putu za Boston. Pilot koji je sjedio u prvom razredu, niti deset metara od vrata pilotske kabine, baš u času kad je govno uletjelo u ventilator."

"Kapetan Engle", rekao je Albert tihim, užasnutim glasom.

Jenkins mu je odgovorio zadovoljnim no samodopadnim glasom profesora geometrije koji je upravo ispisao dokaz nekog posebno teškog teorema.

"Kapetan Engle", suglasio se.

Nijedan od njih nije opazio da ih Sportski Pulover gleda iskričavim, grozničavim očima. Sad je Pulover iz džepa na sjedalu ispred sebe dohvatio tu ostavljeni magazin, istrgnuo mu korice, i počeo ga polako derati u duge trake. Pustio ih je da odlepršaju na pod, gdje su se pridružile krpicama ubrusa oko njegovih smeđih mokasina.

Usne su mu se bezglasno micale.

98

2

Da je Albert bio znalac Novoga zavjeta, onda bi shvatio kako se Savao, najgorljiviji progonitelj prvih kršćana, morao osjećati kad mu je na putu za Damask pala mrena s očiju. Zapiljio se u Roberta Jenkinsa s blistavim oduševljenjem, a iz glave mu je bila izgnana i zadnja slutnja sna.

Naravno, kad o tome dobro promisliš - ili kad to umjesto tebe učini netko poput gospodina Jenkinsa, koji je zbilja glava, bez obzira na dronjavu sportsku jaknu - zaključak je naprosto prekrupan i preočit da bi ga mogao mimoići. Skoro čitava posada i posluga leta 29 American Pridea nestala je negdje između pustinje Mojave i Velikog razvodnoga gorja... no jedan je od preživjelih, čistom igrom slučaja - iznenađenje, iznenađenje! - jedan drugi pilot American Pridea koji, po vlastitim riječima "ima sve kvalifikacije za upravljanjem ovim tipom i modelom. A također i za spuštanje istoga".

Jenkins je pomno promatrao Alberta, i sad se nasmiješio. Ali u tom smiješku nije bilo radosti.

"Vrlo privlačan scenarij", rekao je, "nije li?"

"Morat ćemo ga zarobiti čim sletimo", rekao je Albert i grozničavo rukom protrljao obraz. "Vi, ja, gospodin Gaffney i onaj Britanko. Čini mi se tvrd. Samo... što ako je i Britanac u tome? On bi mogao biti, ovaj, Engleov tjelohranitelj. Čisto za slučaj da netko shvati o čemu je riječ, kao vi sada."

99

Jenkins je već bio otvorio usta da odgovori, ali je Albert bio brži.

"Moramo ih obojicu uhvatiti za vrat. Nekako." Uputio je gospodinu Jenkinsu uzani smiješak - smiješak Acea

Kaussnera. Hladan, stisnut, opasan. Smiješak čovjeka koji je brži od vražjega repa i to odlično zna. "Ja, gospodine Jenkins, možda i nisam najpametniji čovjek na svijetu, ali nisam ni ničiji laboratorijski štakor."

"Ali ta priča, znaš, ipak ne stoji", rekao je Jenkins blago.

Albert je zatreptao očima.

"Kako?"

"Taj scenarij što sam ti ga upravo ocrtao. On ne stoji." "Ali - vi ste rekli..."

"Rekao sam da je tu riječ samo o avionu, znao bih smisliti scenarij. Što sam i učinio. I to dobar. Da je to ideja za knjigu, kladim se da bi je moj agent mogao prodati. Na nesreću, riječ nije samo o avionu. Denver bi i dalje mogao biti dolje, ali s pogašenim svim svjetlima. Ja sam pomoću svog sata odredio naš kurs, i sad ti mogu reći da nije riječ samo o Denveru. Omaha, Des Moines - od njih dolje, u mraku, dečko moj, ni traga ni glasa. Zapravo nisam vidio baš nikakva svjetla. Ni s farmi, ni sa silosa i kolodvora, ni s petlji autocesta. A sve se to, znaš, u mraku vidi - s tim novim osvjetljenjem visokog intenziteta, sve se to vidi jako dobro, čak i kad si skoro šest milja visoko. A zemlja je u potpunoj tami. I sad, mogao bih povjerovati da bi

100

mogla postojati državna agencija dovoljno amoralna da nas sve drogira samo zato da bi promatrala naše reakcije. Bar hipotetski. Ali ne mogu povjerovati da bi čak i CIA mogla uvjeriti baš svakoga na našoj ruti da ugasi svjetla samo zato da bi pojačali iluziju da smo sami na svijetu."

"Pa mislim... možda je sve to samo iluzija", predložio je Albert objašnjenje. Možda smo mi još na zemlji a sve što vidimo kroz pozore je, ovaj, projekcija. Jednom sam nešto slično vidio na filmu."

Jenkins je odmahnuo glavom polako i s puno žaljenja.

"Siguran sam da je to bio vrlo zanimljiv film, ali ne vjerujem da bi to funkcioniralo i u stvarnom životu. Mislim da nikako ne bi, ukoliko naša teoretska tajna služba nije usavršila nekakvu super-širokokutnu trodimenzionalnu projekciju. Štogod da se zbivalo, Alberte, to se ne zbiva samo u avionu, i tu se negdje naša dedukcija slama."

"Ali pilot!" rekao je Albert žestokim glasom. "Kako to da se on stvorio tu baš na pravome mjestu i u pravom trenutku?"

"Albert, ti obožavaš bejzbol?" "Ha? Ne. Hoću reći, pokatkad na TV-u pogledam

Dodgerse, ali zapravo ne."

"No dobro, ispričat ću ti nešto što je možda najčudnija statistička slučajnost svih vremena, zabilježena u igri koja živi od statistike. Godine 1957, Ted Williams je šesnaest puta zaredom osvojio bazu.

101

Taj se podvig nastavljao kroz šest utakmica. Godine 1941, Joe DiMaggio je u pedeset šest udaranja zaredom osvojio prvu bazu, ali vjerojatnost onoga što je učinio DiMaggio blijedi u usporedbi s vjerojatnošću Williamsova podviga, koju bismo mogli smjestiti negdje oko omjera jedan naprema dvije milijarde. Obožavatelji bejzbola vole govoriti kako DiMaggia nitko nikad neće dostići. Ja se s tim ne slažem. Ali bih se bio spreman okladiti da će, ako još tisuću godina budu igrali bejzbol, Williamsovih šestnaest osvajanja baze zaredom ostati nenadmašeno."

"A sve to zajedno znači što?"

"Sve to zajedno znači da vjerujem kako noćašnja nazočnost kapetana Englea u zrakoplovu nije ništa više od puke slučajnosti, baš kao i šesnaest konsekutivnih osvajanja baze Teda Williamsa. A, s obzirom na okolnosti, rekao bih i da je to vrlo sretna slučajnost. Kad bi život bio poput detektivskog romana, gdje koincidencija nije dopuštena i gdje se slučajnost nikad dugo ne održava, sve bi u njemu bilo mnogo čišće. Ja sam, međutim, otkrio da u stvarnom životu slučajnost nije iznimka nego pravilo."

"I što se onda zapravo zbiva?" prošaptao je Albert.

Jenkins je ispustio dug, nelagodan uzdah.

"Bojim se da si upitao krivog čovjeka. Živa šteta što s nama nisu Larry Niven ili John Varley."

"A tko su sad ti?"

"Pisci znanstvene fantastike", odgovorio je Jenkins.

102

3

"Pretpostavljam da ne čitaš znanstvenu fantastiku?" upitao je najednom Nick Hopewell. Brian se okrenuo i pogledao ga. Nick je mirno sjedio u navigatorovu sjedalu sve otkako je Brian bio preuzeo komande leta 29, od čega su dosad prošla već skoro dva sata. Slušao je bez riječi kako Brian nastavlja s pokušajima da s nekim - s bilo kim, na zemlji ili u zraku - uspostavi vezu. "Kao klinac sam bio lud za tim", odgovorio je Brian. "A ti?" Nick se nasmiješio.

"Do svoje osamnaeste godine tvrdo sam vjerovao da Sveto Trojstvo tvore Robert Heinlein, John Christopher i John Wyndham. Druškane moj, ja sjedim tu, i vozim si kroz glavu sve te stare priče. I razmišljam o takvim egzotizmima kao što su vremenske petlje, i prostorne petlje i ratni pohodi vanzemaljaca."

Brian je kimnuo glavom. Bilo mu je lakše; bilo je ugodno znati da nisi jedini koga muče sulude misli.

"Mislim, mi ni na koji način ne možemo doznati je li dolje ostalo bar nešto?"

"Ne", odgovorio je Brian. "Mi to ne možemo znati."

Iznad Illinoisa, niski su oblaci zastrli tamnu masu Zemlje ispod aviona. Bio je siguran da to doista jest Zemlja - Stjenjak je bio umirujuće poznat, čak i s visine od 36.000 stopa - ali dalje od toga nije više bio siguran ni u što. A taj bi se oblačni pokrov mogao održati sve do Bangora. S obzirom da zračna prometna služba nije radila, nije to mogao doznati ni na kakav stvaran način.

103

Brian se bio poigravao s mnogo scenarija, a iz čitavoga skupa najneugodniji je glasio: Izaći će iz oblaka i otkriti da su svi tragovi ljudskog postojanja - uključujući i aerodrom na koji se nadao sletjeti - netragom nestali. I kamo će onda spustiti tu svoju ptičicu?

"Oduvijek sam čekanje smatrao najtežim dijelom", rekao je Nick.

Najtežim dijelom čega? upitao se Brian, ali nije upitao.

"A da nas recimo spustiš na, recimo, 5.000 stopa?" najednom je predložio Nick. "Samo da na brzinu bacimo oko. Možda nam pogled na kakav gradić ili autocestu smiri dušu."

Brian je već bio razmišljao o toj ideji. I to prilično čeznutljivo.

"I sam dolazim u napast", rekao je, "ali ne smijem."

"A zašto ne?"

"Nick, ja i dalje odgovaram u prvom redu za putnike. Oni će se vjerojatno uspaničiti, čak i ako ih unaprijed upozorim što kanim učiniti. Pritom napose mislim na našeg grlenog prijatelja s hitnim sastankom u Pruu. Onog kome si zavrnuo nos."

"Znat ću ja već s njim", odgovorio je Nick. "A i s ostalima, ako postanu prebučni."

"U to uopće ne sumnjam", rekao je Brian, "ali ja još ne vidim zašto bi ih trebalo nepotrebno plašiti. A na kraju ćemo ipak otkriti. Ne možemo, mislim, gore ostati vječno." "Živa istina, stari moj", rekao je Nick suho.

104

"Ipak bih to mogao učiniti, kad bih bio siguran da mogu izaći ispod oblaka na četiri ili pet tisuća stopa, ali bez razgovora s prometnom službom i drugim avionima, u to ne mogu biti siguran. Ne mogu čak ni zasigurno znati kakvo je dolje vrijeme, a prilike su sve samo ne normalne. Ako želiš, možeš se tome i smijati..."

"Ja se ne smijem, stari moj. Nije mi ni na kraj pameti. Vjeruj mi na riječ."

"Pa dobro, pretpostavimo da smo zaista prošli kroz vremensku petlju, kao u znanstveno-fantastičnoj priči? Što ako nas spustim kroz oblake, i onda uspijemo baciti jedan brz pogled na hrpu brontosaura što pasu na nekakvom polju farmera Johna, a onda nas rastrga ciklon ili ispeče električna oluja?"

"Ti zaista misliš da je to moguće?" upitao je Nick. Brian ga je pažljivo promotrio da vidi je li pitanje bilo sarkastično. Činilo se da nije, ali je teško bilo odrediti. Britanci su, zar ne, slavni po svom suhom smislu za humor?

Brian mu je gotovo počeo pričati kako je jednom u nekoj staroj epizodi Zone sumraka vidio nešto baš takvo, no onda je zaključio da to ne bi baš nimalo poboljšalo uvjerljivost njegove priče.

"To je, mislim, prilično nevjerojatno, ali si shvatio bit - mi naprosto ne znamo s čim imamo posla. Mogli bismo udariti u novopečeno brdo negdje u unutrašnjosti New Yorka. Ili u drugi avion. Kvragu - možda čak i raketni šatl. Na koncu konca, ako je ovo

105

vremenska petlja, onda bismo mogli biti ne samo u prošlosti, nego isto tako i u budućnosti." Nick je pogledao kroz prozor.

"Čini mi se da je nebo samo naše."

"Tu gore, to je istina. Ali dolje, tko zna? A tko zna' je vrlo škakljiva situacija za jednog pilota putničkog aviona. Kad stignemo do Bangora, ako se naoblaka zadrži, ja ću ga preletjeti. Odvest ću se nad Atlantik i na povratku se spustiti ispod donje granice oblaka. Šanse će nam biti mnogo bolje ako početni dio spuštanja obavimo nad vodom."

"Zasad, znači, samo naprijed."

"Tako je."

"I čekanje."

"Još jednom tako je." Nick je uzdahnuo. "Dobro, ti si

kapetan." Brian se nasmiješio. "Treći pogodak

zaredom."

4

Duboko u jarcima izbrazdanog dna Tihog i Indijskog oceana, postoje ribe koje žive i umiru ne vidjevši i ne oćutjevši sunca. Ta basnoslovna stvorenja krstare dubinama poput sablasnih balona, osvijetljene iznutra vlastitim sjajem. Iako se doimaju lomno, one su zapravo čudesne biološke konstrukcije, izgrađene da izdrže tlakove koji bi čovjeka za treptaj oka isprešali u ploču ravniju od prozorskoga stakla. Njihova je,

106

međutim, velika snaga ujedno i njihova velika slabost. Zarobljenice svojih vanzemaljskih tijela, te su ribe zauvijek zaključane u mračnim dubinama. Ako ih uhvate i povuku prema površini, prema suncu, one naprosto eksplodiraju. Njih ne uništava vanjski tlak, nego njegov nedostatak.

Craig Toomy je bio odrastao u vlastitom mračnom jarku i živio u vlastitoj visokotlačnoj atmosferi. Njegov je otac bio jedan od direktora Bank of America, koji po cijele dane nije dolazio kući, prava karikatura štrebera ajnc-A klase. Svog je jedinca tjerao podjednako bijesno i nesmiljeno kao i samoga sebe. Priče što mu ih je u mladim danima pričao pred spavanje, Craiga su samo užasavale. Što nije bilo nimalo neočekivano, jer je baš užas bio osjećaj što ga je Roger Toomy želio pobuditi u dječakovim grudima. Te su se priče većinom bavile rasom čudovišnih bića zvanih langolijeri.

Njihov je posao, njihova je života misija (jer je u svijetu Rogera Toomyja, sve moralo imati nekakav posao, sve se moralo baviti nekakvim ozbiljnim zvanjem), bilo vrebanje na lijenu djecu i male dangube. Kad je navršio sedmu godinu, Craig je bio gorljivi ajnc-A štreber, baš kao i njegov tata. Jer je u njemu već bila sazrela odluka: langolijeri ga nikad neće uhvatiti.

Đačka knjižica u kojoj nisu bile sve same odlike, bila je neprihvatljiva. Vrlo dobra je ocjena bila predmetom predavanja krcatoga groznim upozorenjima i opisima života provedena u kopanju jaraka i pražnjenju kanti za smeće, dok bi dobra izazvala kaznu - najčešće tjedan dana zatvora. Za taj tjedan dana, Craig bi iz svoje sobe smio izlaziti samo jesti i u školu. I nije bilo

107

prijevremenog puštanja radi dobrog vladanja. S druge pak strane, iznimna postignuća - kao onda, recimo, kad je Craig pobijedio u desetoboju triju škola - nisu donosila odgovarajuću pohvala. Kad je Craig pokazao ocu medalju što ju je tom prilikom bio dobio - i to pred zborom svih skupljenih učenika - otac ju je samo preletio pogledom, jedanput zagunđao, i vratio se svojim novinama. Kad je otac umro od srčanoga napada, Craigu je bilo devet godina. Zbog nestanka tog ekvivalenta generala Pattona iz Bank of America, on je skoro osjetio olakšanje.

Majka mu je bila alkoholičarka, koju je u piću obuzdavao tek strah pred čovjekom za kojeg se bila udala. Ali sada, kad je Roger Toomy bio sigurno spremljen pod zemlju, odakle više nije mogao tražiti njene boce i razbijati ih, ili je pljuskati i govoriti joj kako, za ime Božje, ipak mora držati do sebe, Catharine Toomy se ozbiljno prihvatila svog životnog djela. Ona je svog sina naizmjence davila ljubavlju i ledila odbacivanjem, ovisno o tome koliko joj se džina u tom času propinjalo krvotokom. Ponašanje joj je često bilo čudno, pokatkad dapače bizarno. Kad je Craig navršio deset godina, stavila mu je među nožne prste drvenu kuhinjsku šibicu i zapjevala "Happy Birthday to You", dok je šibica polako dogorijevala približavajući se živome mesu. Rekla mu je da će ga, pokuša li je ugasiti i ritnuti se, smjesta dati otpremiti u SIROTIŠTE. Ta prijetnja SIROTIŠTEM bila je vrlo česta kad god bi se Catherine Toomy pošteno nalila. "Ionako bih to trebala učiniti", rekla mu je dok je pripaljivala šibicu zataknutu, poput žgoljave rođendanske svijeće, među prste rasplakanoga siničića. "Isti si kao i tvoj otac. On se nije

108

znao zabavljati, a ne znaš se ni ti. Baš si mi neki dosadnjaković, Craiggy-weggy." Dopjevala je pjesmu i puhnula u šibicu čim je malo prismuđila kožu na Craigovom drugom i trećem prstu desne noge, ali Craig neće nikad zaboraviti žuti plamen i izvijanje pocrnjelog štapića, i toplinu što jača dok njegova mati jujuška: "Happy birthday, dear Craiggy-weggy, happy birthday to yoooou", svojim unjkavim, raštimanim glasom pijanice.

Tlak.

Tlak u jarcima.

Craig Toomy je nastavio skupljati sve same odlike, i nastavio većinu vremena provoditi u svojoj sobi. Mjesto koje je bilo njegov Coventry, sad mu je postalo utočištem. Tu je uglavnom učio, ali bi pokatkad - kad bi stvari krenule loše, i kad bi osjetio da su ga dotjerali do zida - uzimao list po list papira i derao ga u tanke vrpce. Puštao bi ih da mu lepršaju oko nogu u sve gušćoj vijavici, dok bi mu oči tupo zurile u prazno. Ali ta tupa razdoblja nisu bila česta. Ne tada.

Kad je maturirao, pripala mu je čast da kao najbolji đak održi oproštajni govor. Njegova majka nije došla. Bila je pijana. Kad je diplomirao menedžment na Kalifornijskom sveučilištu, kao deveti u klasi, njegova majka nije došla. Bila je pokojna. U mračnom oceanskom jarku izdubljenu u središtu njegova srca, Craig je bio sasvim siguran da su po nju napokon došli langolijeri.

109

Craig se zaposlio u Desert Sun Banking Corporation of California, uključivši se u program obrazovanja menedžera. U tome je bio vrlo uspješan, što nije nimalo čudno; Craig Toomy bio je, napokon, izgrađen da skuplja same odlike, izgrađen tako da buja pod tlakovima što vladaju pod dubokim hvatima. A pokatkad bi se, nakon kakvog malog neuspjeha na poslu (a u to doba, prije samo pet godina, svi su neuspjesi bili mali), vraćao u svoj stan u Westwoodu, niti pola milje od etažnoga stana u koji će se nakon razvoda useliti Brian Engle, i tu satima derao papir u sitne trake. Ti napadi papiroderije postajali su postupno sve učestalijima.

Za tih pet godina, Craig je trčao korporacijskom sprint-stazom poput lovačkoga psa što juri za mehaničkim zecom. Govorkanja kraj fontane za hladnu vodu spekulirala su da bi on lako mogao postati najmlađim dopredsjednikom u slavnoj četrdesetgodišnjoj povijesti Desert Suna. Neke su ribe, međutim, građene tako da se dignu samo dotle i ne dalje; prekorače li svoja ugrađena ograničenja, neizbježno se rasprsnu.

Prije osam mjeseci, Craig Toomy je dobio svoje prvo solo zaduženje za veliki projekt - što je korporacijski ekvivalent magistarskoga rada. Taj je projekt stvorio odjel obveznica. A obveznice - strane obveznice i junk-bonds, obveznice-bezveznice, (što je počesto isto) - bile su Craigova specijalnost. Taj je projekt predlagao da se kupi ograničen broj vrlo dvojbenih južnoameričkih obveznica - koje su pokatkad zvali i obveznicama lošega duga - i to prema pomno

110

razrađenoj dinamici. Teorija te kupovine bila je prilično zdrava, s obzirom na ograničena raspoloživa jamstva što su iza njih stajala, i na mnogo veće dostupne porezne olakšice na transakcije koje dovode do profita (Ujak Sam se bio praktički sav izlomio da bi nekako spriječio da se složena gradevina južnoameričkih dugova ne sruši poput kuće od karata). To se naprosto moralo obaviti vrlo oprezno.

Craig Toomy je iznio smion plan koji je zadigao lijep broj obrva. On se vrtio oko velike kupovine raznih argentinskih obveznica, koje su općenito smatrali najgorima od najgorih. Craig se za svoj plan borio žestoko i uvjerljivo, iznoseći činjenice, brojke i projekcije da bi dokazao svoju tezu da su argentinske obveznice mnogo solidnije nego što izgledaju. Jednim smionim potezom, dokazivao je on, Desert Sun bi mogao postati najvažnijim - i najbogatijim - kupcem stranih obveznica na Američkom zapadu. Novac koji će zaraditi, rekao je on, bit će mnogo manje važan od dugoročnog kredibiliteta koji će time uspostaviti.

Nakon mnogobrojnih rasprava - pa i vrlo vrućih - Craig je za svoj projekt dobio zeleno svjetlo. Tom Holby, stariji dopredsjednik, nakon sastanka je odvukao Craiga ustranu da bi mu izrekao čestitke... i riječi upozorenja.

"Ako to na koncu fiskalne godine ispadne u skladu s vašim očekivanjima, bit ćete svačiji mezimac. Ako ne ispadne, onda ćete se, Craig, naći na vrlo vjetrovitu mjestu. Meni se čini da bi vam sljedećih nekoliko mjeseci moglo biti zgodno razdoblje za pravljenje dobrog zaklona od bure."

111

"To mi neće biti potrebno, gospodine Holby", odgovorio je Craig samouvjereno. "Nakon ovog, meni će trebati letački zmaj. Ovo će, što se obveznica tiče, biti kupovina stoljeća - kao da smo na seoskom sajmu našli dijamante. Samo čekajte, pa ćete vidjeti."

Te se večeri rano vratio kući, i čim su se za njih trostruko zaključala vrata njegova stana, s lica mu se kliznuo samouvjereni smiješak. A na njegovo je mjesto došao uznemirujući izraz potpune praznine. Vraćajući se kući kupio je novinske časopise. Odnio ih je u kuhinju, uredno ih poslagao pred sebe na stol, i počeo ih parati u duge, uske vrpce. I tako više od šest sati. Parao je sve dok posvuda po podu oko njega nisu, izderani u krpice, ležali Newsweek, Times i U.S. News & World Report. Njegove su Guccijeve mokasine bile zatrpane. Izgledao je kao jedini preživjeli nakon eksplozije u tvornici telegrafske vrpce.

Obveznice čiju je on kupovinu bio predložio - a što se napose odnosilo na argentinske - bile su daleko riskantnije no što je on bio spreman priznati. Progurao je svoj prijedlog tako što je neke činjenice pretjerao, a druge potisnuo... a neke čak i iskrojio iz posve novoga platna. Pri tome je zapravo ovih potonjih bilo podosta. Potom se vratio kući, satima derao papir u vrpce, i pitao se zašto je to učinio. On nije znao za ribe što žive u oceanskim jarcima, što žive svoje živote i umiru svoje smrti nikad ne ugledavši sunca. On nije znao da postoje i ribe i ljudi čiji bête noire nije tlak, već njegov nedostatak. On je znao samo da osjeća neodoljivu kompulzivnu želju da kupi te obveznice, da si nalijepi metu na čelo.

112

A sad se u Prudential Centeru u Bostonu morao sastati s predstavnicima za obveznice iz pet velikih bankarskih korporacija. Bit će mnogo uspoređivanja bilježaka, mnogo spekuliranja o budućnosti svjetskog tržišta obveznica, mnogo rasprava o kupovinama u posljednjih šesnaest mjeseci i njihovim rezultatima. I prije nego što prođe i prvi dan trodnevne konferencije, svi će oni znati ono što Craig Toomy zna već devedeset dana: obveznice što ih je on kupio sad vrijede manje od šest centi za svaki uloženi dolar. A nedugo poslije toga, veliki će glavonje u Desert Sunu otkriti i ostatak istine: da je kupio tri puta više no što je bio ovlašten kupiti. A on je u to uložio i svoju osobnu ušteđevinu, do zadnjeg penija... samo što to njih neće puno dirati.

Tko zna što može osjećati riba, uhvaćena u kojem od tih dubokih oceanskih jaraka, i brzo ponesena prema površini - prema sunčevu svjetlu čije postojanje nije nikad ni slutila? Postoji li bar mogućnost da su njeni zadnji trenuci ispunjeni prije ekstazom negoli užasom? I da ona osjeća razornu realnost sveg tog tlaka tek kad on napokon opadne? I da pritome misli - bar koliko je riba za to uopće sposobna - u nekakvoj radosnoj groznici: Napokon sam se oslobodila sve te težine! u tim trenucima prije rasprsnuća? Vjerojatno ne. Ribe iz tih mračnih dubina možda uopće ništa i ne osjećaju, ili bar ne na nama prepoznatljiv način, a posve izvjesno i ne misle... ali ljudi čine i jedno i drugo.

Umjesto stida, Craigom Toomyjem je, dok se uspinjao u let 29 American Pridea za Boston, dominirao golem osjećaj olakšanja i nekakav kaotičan, užasan osjećaj sreće. Znao je da će eksplodirati, ali je otkrio da

113

mu za to baš puca prsluk. On je to, zapravo, očekivao s radošću. Dok se tako uspinjao prema površini, osjećao je kako se tlak ljušti sa svih površina njegove kože. Po prvi put u mnogo tjedana, više nije bilo paranja papira. Zaspao je prije nego što se let 29 i odvojio od pristupnih vrata, i spavao je kao bebica sve dok ona slijepa šmrkavica nije počela svoju mačju deraču.

A sad mu vele da se sve promijenilo, a to se naprosto nije moglo dopustiti. To se nije smjelo dopustiti. Bio je čvrsto uhvaćen u mrežu, i sad je osjećao to vrtoglavo uspinjanje i rastezanje kože što je pokušavala kompenzirati tlak. Ne smiju se sada predomisliti i baciti ga natrag u dubine.

Bangor?

Bangor, Maine? O, ne. Zaista ne.

Craig Toomy je bio maglovito svjestan činjenice da je nestala većina putnika leta 29, ali ga za to nije bilo briga. Oni nisu bili nimalo važni. Oni nisu bili dio onoga što je njegov otac uvijek volio nazivati VELIKIM PLANOM. A sastanak je u Pruu bio dio VELIKOGA PLANA.

Ta suluda misao, da skrenu prema Bangoru, Maine... kome li je samo to moglo pasti na um?

Pilotu, naravno. Engleu. Takozvanom kapetanu.

Engle, čekaj... Engle bi lako mogao biti dio VELIKOGA PLANA. On bi, zapravo, mogao biti NEPRIJATELJSKI AGENT. Craig je to, u dubini srca svoga, počeo slutiti već u trenutku kad je Engle progovorio

114

preko interfona, ali u tom se slučaju i nije, zar ne, trebao osloniti na srce? Zaista ne. Slušao je razgovor između onog koščatoga klinca i čovjeka u jakni kupljenoj na rasprodaji požarom oštećene robe. Njegov je ukus u odijevanju bio jeziv, ali ono što je rekao, Craigu Toomyju se činilo savršeno logičnim... bar do neke mjere.

U tom bi slučaju pilot trebao biti netko od nas, rekao je mali. I da i ne, odgovorio mu je tip u sportskoj jakni

kupljenoj na požarnoj rasprodaji. U mom scenariju, Alberte, pilot je naš pilot. Pilot koji se naprosto slučajno našao u avionu, na povratnom putu za Boston. Pilot koji je sjedio u prvom razredu, niti deset metara od vrata pilotske kabine.

Drugim riječima Engle.

A onaj drugi tip, onaj koji je Craigu zavrnuo nos, očito je bio na pilotovoj strani, kao svojevrsni nebeski šerif kojemu je dužnost bila štititi Englea od svakoga tko bi mogao prozreti igru.

Ali nije dalje prisluškivao razgovor između malog i čovjeka u sportskoj jakni s rasprodaje požarišta, zato što se baš nekako u tom trenutku čovjek u sportskoj jakni s požarne rasprodaje prestao služiti logikom i počeo blebetati tolike posrane ludosti o Denveru i Des Moinesu i Omahi. Misao da bi tri velika američka grada mogla naprosto nestati apsolutno je pripadala mozgu koji je otišao na pašu... ali to nije značilo da je sve što je taj stari rekao bilo plod mozga na paši.

115

To je, naravno, doista bio pokus. Ta misao nije bila šašava, baš naprotiv. Ali misao staroga da su svi oni samo pokusni subjekti, bila je samo još jedna misao nacikloga mozga-

Ja, pomislio je Craig. To sam ja.Ja sam pokusni subjekt.

Craig se čitavoga života osjećao pokusnim subjektom baš u takvom jednom pokusu. To je, gospodo, pitanje omjera: omjera tlaka i uspjeha. Pravi omjer stvara izvjesni faktor x. A što je faktor x? To je ono što će nam pokazati naš pokusni subjekt, gospodin Craig Toomy.

Ali je onda Craig Toomy učinio nešto čemu se nisu nadali, nešto što se nikad nijedna njihova mačka, ili štakor, ili zamorčić nikad nisu usudili učiniti: rekao im je da se on iz toga povlači.

Ali ti to ne smiješ učiniti! Prsnut ćeš!

Hoću li? Onda dobro. I sad mu se najednom sve razbistrilo, tako

razbistrilo. Ti su drugi ljudi bili ili nedužni prolaznici ili sporedni glumci angažirani da bi toj glupoj maloj drami pribavili tako krvavo potrebnu uvjerljivost. Sve je to bilo namješteno sa samo jednim ciljem: da se Craiga Toomyja zadrži podalje od Bostona, da bi ga se spriječilo da se povuče iz pokusa.

Ali ja ću im pokazati, rekao je Craig. Iz putnoga prospekta istrgnuo je još jedan list i pogledao ga. Na njemu je bio prikazan neki sretnik, sretnik koji očito nikad nije ni čuo za langolijere, koji očito nije znao da

116

oni vrebaju odasvuda, iza svakog stabla i grma, iz svake sjene, vire iza horizonta. Sretnik koji se vozio pokrajinskom cestom za volanom Avisova najamnog automobila. Reklama je govorila da će ti, kad pokažeš svoju stalnu kartu American Pridea na Avisovu štandu, taj automobil iznajmiti gotovo badava, a možda pride i hostesu, koja će ga voziti kroz lovište. Počeo je parati traku papira s margine sjajne reklame. Taj dugi, polagani zvuk paranja istodobno ga je raspinjao i neobično umirivao.

Pokazat ću ja vama, kad velim da izlazim, to onda znači da zaista izlazim.

Ispustio je traku na pod i stao parati sljedeću. Bilo je važno parati polako. I bilo je važno da svaka traka bude što uža, pa ipak nisu mogle biti preuske, jer bi ti inače izmakle i suzile se i prekinule prije nego što stigneš do dna stranice. Da bi se napravile baš kako treba, tome se hoće oštroga oka i neustrašive ruke. A uhvatio sam ih. Vjerujte mi na riječ. Zaista mi možete vjerovati na riječ.

D-rraap.

Možda ću morati ubiti pilota.

Ruke su mu stale na pola stranice. Pogledao je kroz prozor i ugledao svoje dugo, blijedo lice naneseno na tminu.

Možda budem morao ubiti i Engleza. Craig Toomy u čitavom svom životu nije ubio još

nikoga. Bi li to mogao učiniti? S naraslim olakšanjem, zaključio je da bi mogao. Naravno, ne dok su još u

117

zraku; Englez je vrlo brz, vrlo jak, i tu gore nema dovoljno sigurnoga oružja. Ali kad jednom slete?

Da. Budem li morao, hoću.

Na koncu konca, konferencija je u Pruu trebala potrajati tri dana. Sad mu se činilo da će neizbježno zakasniti, ali će bar moći objasniti: nekakva ga je državna agencija drogirala i uzela za taoca. To će ih zapanjiti. Već je vidio njihova zblenuta lica dok tako stoji pred njima, tri stotine bankara iz čitave zemlje, skupljenih ovdje da bi raspravljali o obveznicama i zaduženosti, bankara koji će umjesto toga čuti prljavu istinu o tome na što je državna vlast sposobna. Dragi prijatelji, mene su bili oteli...

D-rraap.

... ali sam uspio pobjeći tek kad sam...

D-rraap.

Budem li morao, ubit ću ih obojicu. A zapravo bih ih mogao sve pobiti.

Ruke Craiga Toomyja ponovno su se pokrenule. Oderao je ostatak trake, bacio je na pod, i počeo sljedeću. U prospektu je bilo mnogo stranica, i na svakoj mnogo traka, a to je značilo da je pred njim, do slijetanja, bilo još mnogo posla. Ali se nije brinuo.

Craig Toomy je bio "možeš sve što hoćeš" tip čovjeka.

5

118

Laurel Stevenson nije ponovno zaspala, ali je otklizila u lagani drijem. Njene misli - koje su, u tom mentalno nesputanom stanju, postale slične snovima - okrenule su se pitanju zašto ona zapravo ide u Boston.

Trebao mi je početi prvi pravi godišnji odmor nakon deset godina, bila je rekla, ali to je bila laž. U tome je bilo sadržano i sitno zrnce istine, ali je sumnjala da je, kad je to izrekla, bila baš jako uvjerljiva; nisu je bili odgojili da laže, i tehnika joj baš nije bila neka. Što, međutim, nipošto ne znači da bi to drugim ljudima u letu 29 bilo i na koji način važno, pomislila je. Svakako ne u ovakvoj situaciji. Činjenica da ide u Boston naći se s potpuno nepoznatim čovjekom - i gotovo izvjesno s njim i odspavati - blijedila je pred činjenicom da je putovala na istok u zrakoplovu iz kojeg je nestala većina putnika i sva posada.

Draga Laurel, tako se veselim što ćemo se napokon vidjeti. Kad izađeš iz aviona nećeš morati čak ni pogledati moju fotografiju. Ja ću tako lepršati od sreće, da ćeš samo morati potražiti tipa koji lebdi negdje pri stropu...

A zvao se Darren Crosby.

Neće morati pogledati fotografiju; dotle je bilo istina. Dobro je bila zapamtila njegovo lice, baš kao što je bila zapamtila i većinu njegovih pisama. Pitanje je bilo samo zašto. A na to pitanje nije imala odgovora. Pa čak ni slutnju odgovora. Bio je to samo još jedan dokaz opaske J.R.R. Tolkiena: Svaki put kad izlaziš kroz vrata, moraš biti oprezan, zato što je tvoja kućna staza zapravo cesta, a svaka cesta uvijek vodi dalje. I ako ne

119

paziš, lako se možeš naći... mislim... naprosto odnesenim, stranac u tuđoj zemlji, bez ikakve slutnje o tome kako si uopće dospio ovamo.

Laurel je svima rekla kamo ide, ali nikom nije rekla i zašto ide ili što to radi. Bila je diplomirala na University of California, i magistrirala bibliotekarstvo. Iako nije bila nikakav fotomodel, ipak je bila skladno građena i oku sasvim ugodna izgleda. Imala je mali krug dobrih prijatelja, i svi bi se oni zabezeknuli da doznaju što je to naumila: krenuti u Boston, s namjerom da se upusti s čovjekom kojeg je znala samo preko pisama, čovjekom koga je upoznala preko goleme rubrike za usamljena srca u magazinu zvanom Friends and Lovers.

A zapravo je i sama bila zabezeknuta.

Darren Crosby je bio visok sto osamdeset pet centimetara, težak osamdeset dvije kile, i imao je tamnoplave oči. Najdraže mu je piće bio skoč (iako u tome nije pretjerivao), imao je mačka zvanog Stanley, bio je uvjereni heteroseksualac, usto i savršen gentleman (ili je bar tako tvrdio), i smatrao je da je Laurel najljepše ime što ga je čuo u živou. Slike što ih je poslao prikazivale su muškarca s ugodnim, otvorenim, inteligentnim licem. Ali joj se činilo da bi se taj čovjek, kad se ne bi brijao dva puta na dan, doimao nekako zlokobno. I to je bilo zaista sve što je o njemu znala.

Laurel se u posljednjih pet-šest godina dopisivala s otprilike istim brojem muškaraca - to mu ga valjda dođe kao nekakav hobi, pretpostavljala je - ali nikad

120

nije mislila da će napraviti i sljedeći... ovaj korak. Pretpostavljala je da je i Darrenov uvrnuti smisao za humor, često na svoj račun, pridonosio njegovoj privlačnosti, ali je bila očajno svjesna činjenice da pravi razlog uopće ne leži u njemu, nego u njoj. No nije li pravi razlog tom privlačenju bila zapravo njena nesposobnost da shvati tu snažnu želju da postupi suprotno svojoj naravi? Da naprosto odleti u nepoznato, nadajući se da će grom udariti baš u pravo mjesto?

Što to radiš? upitala se ponovno.

Avion je proletio kroz lagani vrtlog pa se opet vratio u miran zrak. Laurel se promeškoljila, probudila iz drijema i osvrnula se oko sebe. Vidjela je kako ona šiparica sad sjedi njoj preko puta. Gledala je kroz prozor.

"Što vidiš?" upitala je Laurel. "Vidiš li išta?" "Mislim, sunce se diglo", odgovorila je djevojka, "no

to je sve."

"A što je sa zemljom?" Laurel nije htjela ustati i sama pogledati. Dinahina je glava počivala na njoj, i Laurel je nije htjela buditi.

"Ne vidi se. Dolje je sve u oblacima." Osvrnula se. Pogled joj se razbistrio, a u lice joj se vratilo - ne mnogo, ali ipak malo - boje. "Ja sam Bethany Simms. A vi?"

"Laurel Stevenson."

"Mislite da će sve biti dobro?"

121

"Mislim", odgovorila je Laurel, i potom neodlučno dodala: "Bar se nadam."

"Bojim se onog što bi moglo biti ispod oblaka", rekla je Bethany, "ali se ionako bojim. Zbog Bostona. Moja je mama najednom zaključila kako bi bilo prekrasno da provedem nekoliko tjedana kod tetke Shawne, iako škola počinje već za deset dana. Ali je moja ideja bila da, kao nevino janješce, siđem s aviona, ali me onda tetka Shawna pošteno prešla."

"Kako te to prešla?"

"Ovo ti je zadnja šansa, nemoj dići dvije stotine dolara, idi ravno u najbliži centar, i počni sa skidanjem s toga", rekla je Bethany. Protjerala je prste kroz kratku crnu kosu. "Ovo sve izgleda tako blesavo, da mi se čini da sam opet u nekom svojem filmu." Pažljivo je prešla Laurel pogledom, i potom dodala savršeno ozbiljno: "Ali ovo se zaista zbiva? Hoću reći, već sam se uštipnula. I to nekoliko puta. I ništa se nije promijenilo."

"To je stvarno."

"Ali to ne izgleda stvarno", rekla je Bethany. "Sve izgleda kao u kakvom glupom filmu o katastrofama. Aerodrom 1990, te fore. Stalno gledam hoće li se pojaviti nekakvi stari glumci, Wilford Brimley i Olivia de Havilland. Oni bi se, znate, u toj olujnoj driskavici trebali upoznati i zaljubiti."

"Ne vjerujem da su oni u avionu", rekla je Laurel ozbiljnim glasom. Pogledale su si u oči i na trenutak je izgledalo da će zajedno prasnuti u smijeh. Da se to

122

dogodilo, možda bi se i sprijateljile... ali se nije dogodilo. Zamalo.

"A što je s tobom, Laurel? Muče li i tebe katastrofični filmovi?"

"Mislim da ne", odgovorila je Laurel... i onda zaista prasnula u smijeh. Zato što je misao, što joj je proletjela kroz glavu, ispisana crvenim neonskim slovima, glasila: O, lažljivice!

Bethany je stavila ruku na usta i zahihotala. "Isuse", rekla je nakon nekoliko trenutaka. "Hoću reći, ovo je, znaš, krajnja psihodelija."

Laurel je kimnula.

"Znam." Zastala je i onda upitala: "Bethany, moraš li na rehabilitaciju?"

"Ne znam." Okrenula se i ponovno zagledala kroz prozor. Smiješak joj se bio izgubio, a glas joj je bio mrzovoljan. "Mislim da bih i mogla. Mislila sam da to uzimam samo na tulumima, ali sad više ne znam. Mislim da time više ne mogu vladati. Ali da me samo tako otpreme... osjećam se kao svinja u tunelu za klanje."

"Žao mi je", rekla je Laurel, ali je žaljenje osjetila i prema sebi. Slijepa se djevojčica već stavila pod njenu zaštitu; nije joj trebala još jedna štićenica. Sad kad se ponovno sasvim razbudila, otkrila je da se boji - i to grdno. Nije se željela naći blizu cure ako se sjeti istovariti veliku hrpu tjeskobe izazvane katastrofičnim filmovima. Ta ju je misao natjerala da se ponovno

123

široko nasmiješi; naprosto se nije mogla svladati. To je zaista bila krajnja psihodelija. Zaista jest.

"I meni je žao", rekla je Bethany, "ali mi se čini da je sad sasvim krivo vrijeme za takve brige."

"Pa možda i jest", odgovorila je Laurel. "Niti u jednom od fimova u stilu Aerodroma, nikad

nije nestao pilot, istina?"

"Ne, koliko se ja sjećam."

"Skoro je šest. Još dva i pol sata."

"Da."

"Ako je samo svijet ostao na svome mjestu", rekla je Bethany, "za početak će i to biti dovoljno." Ponovno se pažljivo zagledala u Laurel. "Sigurno nemaš malo trave?"

"Žao mi je, ali nemam."

Bethany je slegnula ramenima i uputila Laurel umorni smiješak koji ju je neočekivano osvajao.

"Pa mislim", rekla je, "u prednosti si preda mnom - ja se uistinu bojim."

6

Nešto kasnije, Brian je još jednom provjerio kurs, brzinu prema otporu zraka, navigacijske podatke i karte. Na kraju je pogledao i na ručni sat. Bilo je osam i dvije minute.

124

"No dobro", rekao je Nicku i ne okrenuvši se, "čini mi se da bi već bilo vrijeme. Pa što bude."

Ispružio je ruku i kvrcnuo sklopkom upozorenja VEŽITE POJASEVE. Zvono se oglasilo svojim dubokim, ugodnim glasom. Potom je kvrcnuo sklopkom razglasa i dohvatio mikrofon.

"Dobar dan, dame i gospodo. Govori kapetan Engle, ponovno. U ovom se času nalazimo nad Atlantskim oceanom, približno pedeset kilometara istočno od obale Mainea, i uskoro počinjemo s prvom fazom spuštanja u zonu Bangora. Pod normalnim okolnostima ja ne bih tako rano upalio upozorenje da se vežete, no okolnosti nisu uobičajene, a moja je majka uvijek govorila je je oprez majka mudrosti. U duhu te izreke, volio bih biti siguran da su vaši pojasevi vezani uredno i sigurno. Uvjeti ispod nas ne čine mi se posebno opasnima, ali s obzirom na to da nemam radio-vezu, vrijeme bi za sve nas moglo biti malo iznenađenje. Ja se i dalje nadam da će se naoblaka razbiti, i nad Vermontom sam vidio nekoliko malih rupa, ali su se nažalost ponovno zatvorile. Mogu vam reći, na temelju svog pilotskog iskustva, da oblaci što ih vidite pod sobom, meni ne najavljuju neko jako ružno vrijeme. Cijenim da bi vrijeme u Bangoru moglo biti oblačno, s ponešto slabe kiše. Sad počinjem spust. Molim, budite mirni; na mojoj su ploči sva svjetla zelena, i sve procedure tu u pilotskoj kabini su rutinske."

Brian se nije potrudio programirati autopilot za spuštanje; sad je taj proces otpočeo sam. Poveo je avion u dugom, sporom zaokretu, i sjedalo pod njim malo se nagnulo prema naprijed u trenutku kad je 767

125

počeo polako kliziti dolje, prema oblacima na 4.000 stopa.

"Ovo je bilo vrlo umirujuće", rekao je Nick. "Stari moj, trebao si postati političar."

"Čisto sumnjam da su baš jako mirni", odgovorio je Brian. "Ja za sebe znam da nisam."

A bio se zapravo uplašio više no ikad za komandama aviona. Gubitak tlaka na letu 7 iz Tokya u usporedbi se s ovom situacijom doimao kao sitni feler. Srce mu je u grudima tuklo polako i teško, poput pogrebnoga bubnja. Progutao je slinu i začuo škljocaj u grlu. Let 29 je prošao visinu od 30.000 stopa i nastavio se spuštati. Bijeli, bezlični oblaci sad su bili još bliži. Protezali su se od obzora do obzora, poput poda nekakve čudne plesne dvorane.

"Živ sam se usro, druškane", rekao je Nick Hopewell čudnim, promuklim glasom. "Na Falkandima sam vidio ljude kako ginu, pa i sam dobio metak u nogu, što mogu dokazati i teflonskim koljenom, a u Beirutu - da, bilo je to 82. - dlaka je falila da me otpiri kamion-bomba, ali nikad me još nije bilo strah kao sada. Jedan dio mene htio bi te zgrabiti i natjerati te da nas vratiš. Najbrže što ova ptičica može poletjeti."

"Od toga baš nikakve koristi", odgovorio je Brian. Ni njegov glas nije više bio miran; čuo je u njemu otkucaje vlastitoga srca, jer je poskakivalo, skakalo gore-dolje u sićušnim varijacijama. "Ne zaboravi što sam već rekao - ne možemo gore ostati zauvijek."

126

"To znam. Ali se bojiš što bi moglo biti ispod tih oblaka. Ili čega bi moglo ne biti."

"Pa mislim, sve ćemo to zajedno otkriti." "Nema nam druge, zar ne, stari moj?"

"Ni u teoriji."

767 je prošao i 25.000 stopa i nastavio se spuštati.

7

Svi su putnici bili u glavnoj kabini; sad im se pridružio čak i onaj ćelavi, koji se najvećim dijelom leta tvrdoglavo držao svog sjedala u poslovnoj klasi. I svi su bili budni, osim onog bradonje u samom repu aviona. Čuli su ga kako blaženo hrče, i Albert Kaussner je u jednom času prema njemu osjetio gorku zavist, želju da se i on može tako probuditi tek kad slete, što će bradonja najvjerojatnije i učiniti, pa izgovoriti ono najvjerojatnije: Pa gdje smo mi to, do sto đavola?

Jedini je drugi zvuk bilo tiho drraap... drraap... drraap, dok je Craig Toomy komadao prospekt zrakoplovne kompanije. Sjedio je s cipelama u visokoj hrpi papirnih traka.

"Ne biste s tim mogli malo prestati?" upitao je Don Gaffney. Glas mu je bio stisnut i napet. "Prijatelju, to me dovodi na rub živaca."

127

Craig je okrenuo glavu. Promotrio Dona Gaffneya parom širokih, mirnih, praznih očiju. Vratio glavu. Podigao stranicu na kojoj trenutno radi, a za koju je slučaj htio da bude istočna polovica karte s linijama American Pridea.

Drraap.

Gaffney je otvorio usta da nešto kaže, pa ih opet čvrsto zatvorio.

Laurel je prebacila ruku Dinah preko ramena. Dinah je drugu Laurelinu ruku držala objema rukama.

Albert je sjedio s Robertom Jenkinsom, odmah ispred Gaffneya. Ispred njega je bila djevojka kratke crne kose. Gledala je kroz prozor, držeći tijelo tako kruto i uspravno, kao da je povezano žicom. A ispred nje je sjedio Ćelo iz poslovne klase.

"Pa mislim, bar ćemo dobiti nešto za klopu!" rekao je glasno.

Nitko mu nije odgovorio. Glavna kabina kao da je bila zatvorena u kapsulu krute napete ljuske. Albert Kaussner je osjećao kako mu se svaka dlaka na tijelu nakostriješila. Potražio je umirujući plašt Acea Kaussnera, tog kneza pustinje, tog barona Buntlinea, ali ga nije našao. Ace je otišao na godišnji.

Oblaci su sad već bili mnogo bliži. Izgubili su svoj ravan izgled; Laurel je sad vidjela pahuljaste krivulje i blago nazubljena kruništa ispunjena sjenama zore. Pitala se je li Darren Crosby još dolje, i da li je strpljivo čeka na izlazu Logan Airporta negdje u dvorani American Pridea. Nije je baš strašno iznenadilo otkriće

128

da je puno ne brine što će iz toga ispasti. Pogled su joj ponovno privukli oblaci, pa je sasvim zaboravila na Darrena Crosbyja, koji je volio skoč (ali samo umjereno) i za sebe tvrdio da je savršen gentleman.

Zamislila je šaku, golemu zelenu šaku, kako najednom udara kroz te oblake i grabi 767 kao ljuto dijete plastičnu igračku. Zamišljala je kako ih ruka stišće, vidjela eksploziju mlaznoga goriva u narančastim plamenim jezicima što ližu između golemih zglavaka, i na trenutak zatvorila oči.

Ne dolje! poželjela je kriknuti. O, molim vas, ne idemo dolje! No što im je drugo preostalo? Što drugo?

"Tako se bojim", rekla je Bethany Simms mutnim, hrapavim glasom. Prebacila se na sjedalo u središnjem odjeljku, pričvrstila pojas oko kukova, i čvrsto rukama pritisla donji trbuh. "Mislim da ću se onesvijestiti."

Craig Toomy ju je kratko pogledao pa s karte puta počeo derati novu traku. Trenutak potom, Albert je raskopčao pojas, ustao, sjeo do Bethany, i ponovno se zakopčao. Čim je to učinio, ona ga je uhvatila za ruke. Koža joj je bila mramorno hladna.

"Sve će biti u redu", rekao joj je on, trseći se da mu glas zvuči žilavo i bez straha, trseći se da to bude glas najbržeg Hebreja zapadno od Mississippija. Umjesto toga, zazvučao je baš kao glas Alberta Kaussnera, sedamnaestogodišnjega studenta violine, koji samo što se nije upiškio u gaće.

129

"Nadam se..." počela je, no onda je let 29 počeo poskakivati. Bethany je kriknula.

"Što nije u redu?" upitala je Dinah Lauren tankim, tjeskobnim glasom. "S avionom nešto nije u redu? Hoćemo li pasti?"

"Ne zn..."

Preko razglasa se začuo Brianov glas.

"Ljudi, ovo je bio samo običan mali vrtlog", rekao je. "Molim budite mirni. Kad zađemo u oblake, lupit ćemo i u gore kvrge.

Većina je od vas kroz to već prošla, i zato se samo

smirite." Drraap.

Don Gaffney je ponovno pogledao prema čovjeku u sportskom puloveru s ovratnikom od ramena do ramena, i osjetio iznenadnu, gotovo nesavladivu želju da tom uvrnutom jebivjetru iz ruke istrgne letni prospekt i njime ga dobro izmlati.

Oblaci su sad već bili sasvim blizu. Robert Jenkins vidio je kako crna sjena 767 juri preko bijele površine tik pod avionom. Uskoro će avion dotaknuti svoju sjenu i nestati. Nikad još u životu nije imao nekakav predosjećaj, no sad se pojavio jedan, i to vrlo siguran i potpun. Kad izađemo iz oblaka, vidjet ćemo nešto što ljudski stvor još nije vidio. Bit će to nešto u što će biti sasvim nemoguće povjerovati... pa ipak ćemo morati. Jer nam neće preostati ništa drugo.

Šake su mu se skupile u čvrste čvorove na osloncima za ruke. U oko mu se skotrljala kap znoja.

130

Umjesto da digne ruku i otare oko, Jenkins je taj žalac pokušao otjerati žmirkanjem. Osjećao je da su mu ruke prikovane za sjedalo.

"Hoće li sve biti kako treba?" upitala je Dinah panično. Grčevito je stiskala Laureline ruke. Šake su joj bile male, ali su stiskale gotovo bolnom silinom. "Hoće li zaista sve biti kako treba?"

Laurel je pogledala kroz prozor. Sedamstošezdesetsedmica je sad kosila vrške oblaka, a kraj prozora su prolebdjele prve pahulje američkog sladoleda. Avion je prošao kroz još jedan niz trzaja, i Laurel je morala zatvoriti grlo da ne zaječi. Po prvi joj je put u životu tjelesno pozlilo od straha.

"Nadam se da hoće, dušice", rekla je. "Tome se nadam, ali zapravo ne znam."

8

"Brian, što ti je na radaru?" upitao je Nick. "Nešto neobično? Ima li uopće ičega?"

"Ne", odgovorio je Brian. "Radar veli da je svijet dolje, i to je sve što veli. Mi smo..."

"Čekaj", rekao je Nick. Glas mu je bio stisnut i zagušen, kao da mu je netko zatvorio grkljan i ostavio samo iglom probušenu rupicu. "Penji se natrag. Daj da još malo razmislimo. Pričekajmo da se oblaci razbiju..."

"Za to nemamo ni vremena ni goriva." Brianove su oči bile prikovane za instrumente. Avion je ponovno

131

počeo poskakivati. Mahinalno je obavio korekcije. "Drži se. Silazimo."

Gurnuo je upravljač. Igla visinomjera ubrzala je hod pod staklenim krugom. I let 29 je kliznuo u oblake. Na trenutak je još virio rep, režući paperjastu površinu poput peraje morskoga psa. Trenutak je potom nestalo i toga i nebo je ostalo prazno... kao da na njemu nikad i nije bilo nikakva aviona.

132

Glava četvrta U oblacima. Dobrodošli u Bangor. Jedan pljesak. Tobogan i transportna traka. Zvuk telefona koji ne zvone. Craig Toomy odlazi na izlet. Upozorenje slijepe djevojčice.

1

U glavnoj je kabini sumrak povečerja zamijenio jarko sunce, a zrakoplov se još jače uzritao. Nakon jednog posebno jakog skoka, kad se učinilo da avion vozi po rifljači, Albert je na desnom ramenu osjetio pritisak. Osvrnuo se i opazio da tu leži Bethanyna glava, teška kao bundeva u listopadu. Djevojka se onesvijestila.

Avion je ponovno poskočio, i u prvoj se klasi začuo teški tresak. Ovaj put je vrisnula Dinah, a Gaffney je uzviknuo: "Što je to bilo? Za ime Božje, što je to bilo?"

"Kolica s pićima", rekao je Bob Jenkins tihim, suhim glasom. Pokušao je progovoriti glasnije, tako da ga svi čuju, ali je otkrio da za to nije sposoban. "Kolica s pićima ostala su vani, sjećate se? Zacijelo su se otkotrljala preko..."

Avion je napravio vrtoglavi rollercoasterski skok, dočekao se uz pljesak koji im je prodrmao kosti, a kolica s pićima uz tresak su se prevrnula. Staklo se razbilo. Dinah je ponovno kriknula.

133

"Sve je u redu", rekla joj je Laurel grozničavim glasom. "I

Dinah, dušice, nemoj me toliko stiskati, sve je u redu..."

"O molim te, ja ne želim umrijeti! Tako ne želim umrijeti!"

"Normalna vrtloženja, narode." Brianov glas, što je dolazio iz razglasa, doimao se mirno... ali je Bob Jenkins u tom glasu čuo jedva svladavan užas. "Samo se..."

Još jedan udarac koji ih je ispalio kao raketu i potom usukao. Zatim ponovno lomljava, kad je s prevrnutih kolica za piće popadalo još čaša i mini-boca.

"... smirite", dovršio je Brian.

S druge strane prolaza, Donu Gaffneyu slijeva: D-rraap. Gaffney se okrenuo u tom smjeru. "A sad me poslušaj, mamlaze jedan, prestani s tim, jer ću ti taj prospekt, ili to što je od njega ostalo, nagurati u gubicu."

Craig ga je pogledao tupim pogledom.

"Možeš pokušati, stari kenjatoru."

Avion je ponovno poskočio i pao. Albert se preko Bethany nagnuo prema prozoru. Dok je to činio, njezine su mu grudi meko pritisle ruku, i taj mu osjećaj, po prvi put u posljednjih pet godina, nije iz glave istjerao sve druge misli. Zapiljio se kroz prozor, očajnički tražeći nekakvu pukotinu u oblacima, pokušavajući je stvoriti snagom volje.

134

Ali nije bilo ničega, osim tamnih nijansi sivog.

2

"Druškane, na kojoj je visini plafon?" upitao je Nick. Sad kad su se stvarno našli u oblaku, kao da je bio mirniji.

"To ne znam", rekao je Brian. "Ali mogu ti reći da su oblaci niže no što sam se nadao."

"Što će se dogoditi ako potrošiš svu visinu?"

"Ako mi instrumenti skrenu samo malu mrvu, sve vas vodim na piće", rekao je mirnim glasom. "Ali u to ipak sumnjam. Ako se spustimo na pet stotina stopa, i ne nastupi opće razvedravanje, onda se opet dižem pa slijećemo u Portlandu." "Možda bi već sada trebao udariti tim putem." Brian je odmahnuo glavom.

"Vrijeme je tamo skoro uvijek gore nego tu."

"Što je s Presque Isleom? Nije li tamo baza dalekometne strateške avijacije?"

Brian je imao tek trenutak vremena da pomisli kako taj momak zna mnogo više no što bi trebao.

"Ona nam je izvan doleta. Razbili bismo se negdje u šumi."

"Onda nam je izvan doleta i Boston."

"Pun pogodak."

"Ovo sad, stari moj, počinje izgledati kao loša odluka."

135

Avion je lupio u još jednu nevidljivu turbulentnu struju, i 767 se stresao kao pas koga muči gadna hunjavica. Dok je pravio nužne korekcije, Brian je iz glavne kabine začuo tihe krikove i poželio da im može kazati da je sve to ništa, da se 767 može izvući i iz dvadeset puta gorih vrtloga. Pravi je problem bio plafon oblaka.

"Još nismo izletjeli", rekao je. Visinomjer je stajao na 2.200 stopa.

"Ali ostajemo bez visine."

"Ali..." I tu je Brian stao. Prešao ga je val olakšanja, poput kakve ruke-tješiteljice. "Evo nas", rekao je. "Prošli smo."

Ispred crnoga nosa 767 oblaci su se naglo rijedili. Po prvi put nakon što su nadletjeli Vermont, Brian je ugledao koprenastu pukotinu u bjeličasto-sivom pokrovu. Kroza nj je ugledao olovnu boju Atlantskoga oceana.

I potom rekao u mikrofon kabine:

"Prolazimo kroz plafon, moje dame i gospodo. Očekujem da će, kad jednom sasvim prodemo, to slabo vrtloženje i sasvim prestati. Za nekoliko minuta, odozdo ćete čuti tresak. To su stajni trapovi koji se spuštaju i uglavljuju na svoje mjesto. Nastavljam se spuštati prema zoni Bangor."

Kvrcnuo je sklopkom i kratko se okrenuo čovjeku u navigatorovu naslonjaču.

"Nick, poželi mi sreću."

136

"O, želim ti je, stari moj - i još koliko!"

3

Laurel je pogledala kroz pozor, a u grlu joj je zastao dah. Oblaci su se sad već brzo parali. U nizu je kratkih bljeskova ugledala i ocean: valove, bijele krijeste, a potom i veliki komad stijene što viri iz vode poput pandže mrtvoga čudovišta. Uhvatila je i odbljesak nečeg jarko narančastog, zacijelo bove.

Preletjeli su preko malog, drvećem zastrtog otoka, i kad se nagnula i izvila vrat, mogla je vidjeti obalu ravno pred njima. Tanko pramenje dimljiva oblaka zastrlo joj je pogled na beskonačnih četrdeset pet sekundi. Kad se pročistilo, 767 je opet bio iznad kopna. Prešli su preko polja; krpice šume; nečega nalik na ribnjak.

Ali gdje su kuće? Gdje su ceste i automobili i zgrade i dalekovodi?

A onda joj se iz grla izvio krik.

"Što je bilo?" gotovo je vrisnula Dinah. "Laurel, što je to bilo? Što je?"

"Sve!" uzviknula je trijumfalno. Duboko dolje ugledala je usku cestu što je vodila do malog obalnog sela. Gledano odozgo, izgledalo je kao grad lutaka, s automobilima-igračkama parkiranim duž glavne ulice. Ugledala je crkveni zvonik, gradsku šljunčaru, bejzbolsko igralište Male lige. "Sve je u redu! Sve je tu! Sve je još tu!"

137

A negdje iza njenih leđa, oglasio se Robert Jenkins. Glas mu je bio miran, jednoličan, i duboko zapanjen.

"Gospođice", rekao je, "bojim se da ste posve u krivu."

4

Dugi je bijeli putnički mlažnjak polako kružio nad tlom pedeset kilometara istočno od Bangor International Airporta. Na njegovu je repu velikim, gordim brojevima, stajalo 767. A duž trupa, riječi AMERICAN PRIDE bile su ispisane unatrag nagnutim slovima, da bi se stvorio dojam brzine. S obje strane nosa bio je znak zračne kompanije: veliki crveni orao. Raširena su mu krila bila osuta plavim zvijezdama; čaporci su mu bili ispruženi a glava malo nagnuta. Baš kao i zrakoplov kojega je resio, i taj orao kao da se spremao sletjeti.

Dok je letio prema čvorištu grada pred sobom, avion na do nije bacao sjenu; kiša je prestala, ali je jutro bilo sivo i bez sunca. Trbuh mu se rastvorio. Stajni se trap spustio i raširio. Kotači su se uglavili na svoja mjesta ispod avionskoga trupa i dijela s pilotskom kabinom.

American Pride let 29 klizio je silaznom kosinom prema Bangoru. U letu se malo nagnuo na lijevo krilo; kapetan Engle je sad mogao vizualno ispraviti kurs, pa je tako i učinio.

"Vidim ga!" uskliknuo je Nick. "Vidim aerodrom! O Bože, divna li pogleda!"

138

"Ako ga vidiš, znači da nisi u svom sjedalu", rekao je Brian.

Izrekao je to i ne okrenuvši se. Sad za to nije ni bilo vremena. "Iskopčaj se i zakopčaj se."

Ali je cjelina sletne staze u svoj njenoj izduženosti zaista bila lijep prizor.

Brian je centrirao nos aviona i nastavio kliziti, prošavši kroz 1000 i 800. Ispod njega, naizgled beskonačna borova šuma, prolazila je ispod krila leta 29. Ona je napokon ustupila mjesto prostranstvu zgrada - Brianove su neumorne oči automatski registrirale uobičajenu zbrku motela, benzinskih postaja i ekspres restorana - a onda su već prešli rijeku Penobscot i našli se u zračnom prostoru Bangor. Brian je još jednom preletio preko komandne ploče, opazio da su upaljena zelena svjetla zakrilaca, i ponovno pokušao dobiti zračnu luku... iako je iznao da je beznadno.

"Bangor, kontrolni toranj, ovdje let 29", rekao je. "Objavljujem izvanredno stanje. Ponavljam, objavljujem izvanredno stanje. Ako na pisti imate promet, mičite mi ga s puta. Slijećem."

Bacio je pogled na zračni brzinomjer, taman da vidi kako je brzina prema zraku pala ispod 230 kilometara na sat, što ga je teoretski prisiljavalo na slijetanje. Ispod njega, prorijeđena šuma ustupila je mjesto golf-stazi. Uhvatio je odbljesak zelenoga znaka Holiday Inna i onda su svjetla što označuju kraj sletne staze - 33 ispisan velikim bijelim brojevima - već jurila prema njemu.

139

Svjetla nisu bila ni crvena, ni zelena.

Bila su naprosto ugašena.

Nije bilo vremena da se o tome misli. Nije bilo vremena ni za razmišljanje o tome što bi im se dogodilo da se sada na pisti pred njima zavalja kakav Learjet ili mala debela prdalica Doyka. Nije bilo vremena nizašto osim za prizemljivanje ptičice.

Prešli su preko kratke trake posute travom i šljunkom, a onda se deset metara ispod aviona počela razmotavati betonska sletna staza. Prešli su preko prvog skupa bijelih pruga a potom su se točno pod njima počeli pojavljivati tragovi kočenja - koje su, tako daleko, vjerojatno napravili mlažnjaci Air National Guarda.

Brian je ljuljnuo 767 prema sletištu. Pod njim je bljesnuo i drugi skup crta... a trenutak potom osjetio je lagani udarac u času kad je stajni trap dodirnuo pistu. Sad je let 29 jurnuo niza sletnu stazu broj 33 brzinom od sto devedeset na sat, s nosom malo podignutim i krilima nagnutima pod srednjim kutom. Brian je dokraja spustio krilca i reverzirao potisak. U trenutku kad je spustio nos, osjetio se još jedan udarac, čak lakši od prvog.

Potom se avion počeo usporavati, sa sto devedeset na sto i šezdeset, sa sto i šezdeset na sto i trideset, sa sto i trideset na sedamdeset, a sa sedamdeset na brzinu čovjeka u trku.

Gotovo je. Spustili su se.

140

"Rutinsko slijetanje", rekao je Brian. "Nije vrijedno spomena." Ispustio je dug, drhtavi dah i posve zaustavio avion još četiri stotine metara od najbliže prilazne staze. Iz vitkog mu se tijela najednom izvio čitav roj drhtaja. Kad je podigao ruku do lica, s njega je otro veliku toplu pregršt znoja. Pogledao ga je i slabašno se nasmijao.

Na rame mu se spustila ruka.

"Briane, jesi dobro?"

"Da", rekao je i ponovno dohvatio mikrofon razglasa. "Dame i gospodo", rekao je, "dobrodošli u Bangor."

Iza leđa Brian je začuo korsko klicanje pa se nasmijao.

Ali se Nick Hopewell nije smijao. On se nagnuo preko Brianova sjedala i zagledao se kroz prozor pilotske kabine. Na rešetki sletnih staza nije se micalo ništa; ništa se nije micalo ni na prilaznim pistama. Po betonu nisu amo-tamo zujali ni kamioni ni vozila službe osiguranja. Vidio je nekoliko vozila, vidio je i vojni transportni avion - C l 2 - parkiran na jednom od vanjskih prilaznih staza, i Deltu 727 parkiranu uz jedan od ukrcajnih mostova, no svi su bili nepomični kao kipovi.

"Hvala ti, prijatelju, na dobrodošlici", rekao je Nick tiho. "Moja duboka zabrinutost izvire, međutim, iz činjenice da si ti, po svemu sudeći, jedini koji će nam je zaželjeti. Tu nema ni živoga stvora."

141

5

Usprkos stalnoj radio-šutnji, Brian se nećkao prihvatiti Nickov zaključak... ali u času kad je dorulao do točke između dva ukrcajna mosta putničkog terminala, otkrio je kako je nemoguće povjerovati u išta drugo. Nije tu bila riječ samo o potpunom odsustvu ljudi; nije se radilo samo o tome da prema 767 nije pojurio niti jedan automobil osiguranja da vidi što mu se to neočekivano dogodilo; riječ je bila o atmosferi potpune beživotnosti, kao da su ljudi napustili Bangor International

Airport prije tisuću, ili sto tisuća godina. Džipom tegljeni prtljažni vlak, s nekoliko razbacanih komada prtljage na svojim platformama, bio je parkiran pod jednim krilom Deltina mlažnjaka. I baš su se na to Brianu stalno vraćale oči dok je s letom 29 prilazio terminalu najbliže koliko se usudio i parkirao ga. Desetak se putnih torbi doimalo staro poput artefakata iskopanih iz nalazišta nekakva basnoslovnog starog grada. Pitam se je li se i tip koji je otkrio Tutovu kraljevsku grobnicu osjećao kao ja sada, pomislio je.

Pustio je da se motori ugase i onda na trenutak samo ostao sjediti. Više nije bilo nikakva zvuka osim tihog šapta pomoćne generatorske jedinice - jedne od četiri - u repu zrakoplova. Brianova je ruka krenula prema sklopki označenoj s INTERNO NAPAJANJE, i već ju je, prije nego što je povukao ruku, i stvarno bio dotakao. Najednom više nije želio sve dokraja

142

iskopčati. Nije bilo razloga da to ne učini, ali je glas instinkta bio vrlo jak.

Osim toga, pomislio je, ne vjerujem da tu ima ikoga da mi kvoca zbog rasipanja goriva... one mrve što se još može rasuti. Potom je raskopčao sigurnosno remenje i ustao.

"I što sad, Briane?" upitao je Nick. I on je bio ustao, i sad je Brian opazio da je Nick za dobranih deset centimetara viši od njega. I pomislio: Ja sam imao komandu. Sve otkako se to otkačeno dogodilo - ili, da budem točniji, sve otkako smo otkrili da se to dogodilo - ja sam imao komandu. Ali mislim da će se to ubrzo promijeniti.

Onda je otkrio da ga to baš nimalo ne dira. Ulijetanje Boeingom 767 u oblake potrošilo je i zadnji gram hrabrosti što ga je posjedovao, ali nije očekivao nikakvu zahvalnost zato što je ostao na nogama i obavio svoj posao; hrabrost je dio onoga za što je plaćen. Sjeća se kako mu je jednom zgodnom neki pilot rekao: "Oni nam, Briane, plaćaju godišnje po sto i više tisuća dolara, i oni to zapravo čine samo zbog jednog razloga. Oni znaju da u karijeri gotovo svakog pilota postoji trideset do četrdeset sekundi kad se zaista vidi koliko tko vrijedi. I oni nas plaćaju da se ne sledimo kad te sekunde napokon dođu."

Lako je mozgu govoriti da se moraš spustiti, pa bilo oblaka ili ih ne bilo, da ti naprosto nema druge; završeci živaca ipak nastavljaju vrištati svoja stara upozorenja, telegrafski šaljući stari visokonaponski strah pred nepoznatim. Čak je i Nick, bez obzira što on

143

bio i čime se na zemlji bavio, kad je napokon bilo stani-pani, želio ustuknuti pred oblacima. I Brian mu je bio potreban da učini to što se moralo učiniti. I njemu i svima drugima Brian je bio potreban da bude njihova zajednička hrabrost. Sad su se spustili, i pod oblacima nema čudovišta; nego samo ta nestvarna tišina i napušteni prtljažni vlak što stoji pod krilom Delte 727.

I zato, ako sad želiš preuzeti komandu i biti kapetan, moj sukaču nosova, imaš moj blagoslov. Ako hoćeš, dat ću ti i svoju kapu. Ali ne dok se ne iskrcamo. Sve dok se i ti i ostale guske i stvarno ne iskrcate, ja za vas odgovaram.

Ali mu je Nick postavio pitanje, i Brian je pretpostavio da na nj zaslužuje i odgovor.

"Sad silazimo s aviona i idemo vidjeti što je što", rekao je i u prolazu se očešao o Engleza.

Nick ga je zaustavio spuštanjem ruke na rame.

"Misliš li..."

Brian je osjetio bljesak njemu nesvojstvena gnjeva. Otresao je Nickovu ruku.

"Mislim da ćemo sad sići iz aviona", rekao je. "Tu nema nikoga da ispruži ukrcajni most ili nam doveze stepenice, stoga mislim da ćemo se morati poslužiti toboganom za spašavanje. Nakon toga, ti o svemu misliš. Stari moj."

Progurao se u prvi razred... i skoro pao preko kolica s pićem, koja su ležala prevaljena na bok. Bilo je tu mnogo razbijenoga stakla i alkoholni smrad od kojeg su

144

suzile oči. Prekoračio ih je. Nick ga je dostigao pri kraju odjeljka prvog razreda.

"Briane, ako sam te nečim uvrijedio, oprosti. Obavio si vraški krasan posao."

"Nisi me uvrijedio", odgovorio je Brian. "Riječ je samo o tome da sam se u posljednjih deset sati morao baktati s padom tlaka nad Tihim oceanom, otkriti da mi je bivša žena poginula u glupom požaru stana u Bostonu, i da su Sjedinjene Države poništene. Pa su mi malo popustili živci."

Prošli su kroz poslovnu klasu i ušli u glavnu kabinu. Na trenutak je vladala potpuna tišina; samo su sjedili tako, i s nijemim ga nerazumijevanjem gledali svojim bijelim licima.

A onda je Albert Kaussner zapljeskao.

Trenutak potom, pridružili su mu se i Bob Jenkins... i Don Gaffney... i Laurel Stevenson. Onaj se ćelavi osvrnuo, pa onda zapljeskao i on.

"Što je bilo?" upitala je Dinah. "Što se to zbiva?"

"To je kapetan", rekla je Laurel. I zaplakala. "To je kapetan koji nas je žive vratio na zemlju." Onda je zapljeskala i Dinah.

Brian se zapiljio u njih, zanijemio od zaprepaštenja. Nick, koji je stajao iza njega, pridružio se aplauzu. Raskopčali su pojaseve i stali pred svoja sjedala, plješćući mu. Samo se troje nije tome pridružilo. Bili su to Bethany, koja je pala u nesvijest, onaj bradonja, koji je i dalje hrkao u zadnjem redu, i Craig Toomy, koji ih je

145

sve pratio svojim čudnim lunarnim pogledom i upravo počinjao parati novu traku iz avionskoga prospekta.

6

Brian je osjetio kako mu u lice udara rumenilo - sve je ovo bilo zaista blentavo. Podigao je ruke, no oni su, ne obazrijevši se, nastavili tako još jedan trenutak.

"Dame i gospodo, molim vas... molim... uvjeravam vas, ovo je bilo sasvim rutinsko slijetanje..."

"Ma trice, gospo - sve je to ništa", rekao je Bob Jenkins, imitirajući Garyja Coopera na posve prihvatljiv način, na što je Albert prasnuo u smijeh. Kraj njega je Bethany zatreperila očima i ošamućeno se osvrnula oko sebe.

"Sletjeli smo živi i zdravi?" rekla je. "Moj Bože! To je super! Mislila sam već da smo klaonički otpadak!"

"Molim vas", rekao je Brian. Podigao je ruke još više i sad se na nekakav uvrnut način osjećao poput Richarda Nixona u trenutku prihvaćanja nominacije svoje stranke za još četiri godine. Morao je u sebi suzbiti želju da najednom zavrišti od smijeha. Nije to smio učiniti; putnici to ne bi razumjeli. Željeli su svog heroja, i izabrali njega. Pa onda mu je možda bolje taj položaj prihvatiti... i iskoristiti ga. Jer još ih je, napokon, trebao iskrcati iz aviona. "Biste li me, molim vas, malo poslušali!"

Prestali su pljeskati, jedan po jedan, i sad su se s očekivanjem zagledali u nj - svi osim Craiga, koji je iznenadnom odlučnom gestom bacio prospekt ustranu.

146

Raskopčao je pojas, ustao, i stupio u prolaz, odgurnuvši nogom čitav smet papirnih traka. Počeo je prekapati po pretincu iznad svog sjedala, i pritom se mrštiti od koncentracije.

"Pogledali ste kroz prozor, pa dakle znate koliko i ja", rekao je Brian. "Dok smo spavali, nestala je većina putnika i čitava posada. To je sasvim suludo, no izgleda da ćemo se sad morati suočiti s još ludom situacijom. Čini se da su nestali i mnogi drugi ljudi... ali nam logika govori da ti drugi ljudi moraju biti tu negdje u blizini. Preživjeli smo to nešto što se dogodilo, što znači da su to zacijelo preživjeli i drugi."

Bob Jenkins, pisac misterija, prošaptao je nešto ispod glasa. Albert ga je čuo, ali nije mogao razabrati riječi. Napola se bio okrenuo u njegovu smjeru baš u času kad je pisac ponovno promrmljao te dvije riječi. Ovaj ih je put Albert uhvatio. Glasile su: kriva logika.

"A s tim ćemo se najlakše nositi, vjerujem, ako budemo išli korak po korak. A prvi je korak izlazak iz aviona."

"Ja sam kupio kartu do Bostona", rekao je Craig Toomy mirnim, racionalnim glasom. "Pa u Boston mislim i stići."

Nick je istupio iza Brianova ramena. Craig ga je pogledao, i oči su mu se suzile. Na trenutak je ponovno izgledao kao prgava kućna mačka. Nick je podigao ruku s dva presavijena prsta, pa ih stisnuo kao škarice, u gesti štipanja nosa. Craig Toomy, koji je već jednom u životu morao mirovati dok mu je među nožnim prstima

147

gorjela šibica, a majka pjevala "Happy Birthday", smjesta je shvatio što je pjesnik time htio reći. On je oduvijek brzo učio. A znao je i čekati.

"Morat ćemo se poslužiti toboganom za spašavanje", rekao je Brian, "i zato bih želio s vama još jednom proći čitav postupak. Saslušajte me pažljivo, zatim stanite u red po jedan i pođite za mnom u prednji dio zrakoplova."

7

Četiri minute kasnije, prednji se ulaz u let 29 American Pridea otvorio prema unutra. Iz otvora je izletio odlomak razgovora izgovoren mrmorom, i onda kao da se, u doticaju s hladnim, nepomičnim zrakom, na mjestu srušio mrtav. Začulo se šištanje, i na ulazu se najednom rascvjetala velika kvrga narančaste tkanine. Na trenutak je izgledala kao neobična sorta suncokreta. U padu je nastavila rasti i oblikovati se, i površina joj se napuhala u bucmasti rebrasti tobogan. Kad je dno tobogana udarilo o betonsku stazu, začuo se tihi pop! i onda se samo naslonio, poput kakvog orijaškog narančastoga zračnoga madraca.

Brian i Nick su stajali na čelu kratkog reda kod desnoga niza sjedala u prvom razredu.

"S tim zrakom vani nešto nije u redu", rekao je Nick tihim glasom.

"Kako to misliš?" upitao je Brian. Spustio je glas još niže. "Otrovan?"

148

"Ne... bar mi se ne čini. Ali on nema ni okusa, ni

mirisa." "Ti si lud", rekao je Brian s nelagodom u

glasu.

"Ne, nisam", odgovorio je Nick. "Ovo je aerodrom, stari moj, a ne nekakva zmrdana sjenokoša, no njušiš li benzin ili naftu? Ja ne."

Brian je njušnuo. I nije bilo ničega. Da je zrak bio otrovan - u što on nije vjerovao, no pretpostavimo da je tako - onda bi to mogao biti samo toksinom s usporenim djelovanjem. Njegova su ga pluća prerađivala da nisu mogla bolje. Ali je Nick imao pravo. Nije imao mirisa. A to drugo, mnogo neopipljivije svojstvo, koje je Englez nazvao okusom... ni toga nije bilo. Zrak s druge strane otvorenih vrata imao je posve neutralan okus. Kao da je izvađen iz konzerve.

"Nešto nije u redu?" upitala je Bethany Simms tjeskobno. "Hoću reći, ako jest, nije mi baš jako važno da doznam, ali..."

"Ma sve je u redu", odgovorio je Brian. Prebrajao je glave, došao do deset, i ponovno se okrenuo Nicku. "Onaj momak straga još hrče. Što veliš, da ga budimo?"

Nick je na trenutak promislio, pa odmahnuo glavom.

"Bolje ne. Zar nam nije dosta i naših briga, pa sad da još izigravamo dadilju nekakvom bilmezu s mamurlukom?"

149

Brian se široko nasmiješio. Točno su takve bile i njegove misli.

"Ma i ja mislim. No dobro - Nick, ti silaziš prvi. Drži dno tobogana. A ja ću pomoći drugima da siđu."

"Možda bi bilo bolje da ti pođeš prvi. Čisto za slučaj da naš dreljavko ponovno odluči postati bučan po pitanju nepredviđenog zaustavljanja."

Brian je zirnuo na čovjeka u sportskom puloveru s izrezom od ramena do ramena. Taj je stajao na kraju reda, s tankom, monogramom urešenom torbom za spise u rukama, i prazno zurio u strop. Lice mu je bilo izražajno koliko i u lutke u izlogu robne kuće.

"S njim neće biti nikakvih okapanja", odgovorio je, "jer me živo boli što će on učiniti. Može poći, može ostati, ma puca mi prsluk."

Nick se nacerio.

"Dobro tebi, dobro i meni. No, da krenemo s velikim egzodusom."

"Skinuo cipele?"

Nick je podigao par crnih mokasina od antilopa.

"Dobro - idemo." Brian se okrenuo Bethany. "Sad dobro pazite, gospođice - vi ste sljedeći."

"O bože - što mrzim takva sranja."

Bethany se ipak primakla Brianu i pažljivo pratila kako Nick Hopewell sjeda na tobogan. Poskočio je i istodobno digao obje noge, kao čovjek koji se na trampolinu dočekuje na tur. Sletio je na pozadinu i

150

kliznuo sve do dna. Bilo je to spretno izvedeno; dno se tobogana jedva i pomaknulo. Dočekao se na beton nogama u čarapama, ustao, izveo piruetu, i komično se naklonio ispruživši pred sebe obadvije ruke.

"Prosto ko pekmez!" doviknuo je. "Sljedeća mušterija!"

"To ste vi, gospođice", rekao je Brian. "Bethany, zar ne?"

"Da", odgovorila je ona nervozno. "Ne vjerujem da ću moći. Markirala sam tjelesni sva tri polugodišta, i onda su mi na kraju dali da polažem privatno."

"Ma možete vi to", rekao joj je Brian. Pomislio je kako se ljudi tim toboganom služe s mnogo više entuzijazma i s mnogo manje nagovaranja kad postoji neka vidljiva opasnost - rupa u trupu ili požar na kojem od motora. "Skinuli cipele?"

Bethanyne cipele - zapravo par starih ružičastih tenisica - već joj nisu bile na nogama, ali se ipak pokušala udaljiti od vrata i jarko narančastog tobogana.

"Možda bi ipak bilo bolje da prije nešto popijem..."

"Gospodin Hopewell drži tobogan i sve će biti u redu", poticao ju je Brian, ali se već počeo plašiti da će je morati gurnuti. Nije to želio, ali ne bude li uskoro skočila, neće mu biti druge. Ne smiješ im dopustiti da se povuku na kraj reda i pričekaju dok im se ne vrati hrabrost; to je onaj veliki nipošto ne tobogana za spašavanje. Ako to učiniš, onda će svi htjeti stati na kraj reda.

151

"No daj, Bethany", rekao je najednom Albert. Izvadio je kutiju s violinom iz gornjega pretinca i sad ju je držao pod mišicom. "I ja se toga bojim kao smrti, no ako ti pođeš, onda ću morati i ja." Pogledala ga je iznenađeno.

"Zašto?"

Lice mu je bilo sasvim crveno.

"Zato što si ti djevojka", rekao je jednostavno. "Znam da sam seksistička štakorčina, no tako to jest."

Bethany ga je gledala još jedan trenutak, a onda se nasmijala i okrenula prema toboganu. Brian ju je već bio odlučio gurnuti ako se samo još jednom osvrne ili ustukne, ali ona to nije učinila. "Ljudi, da mi je sad samo malo trave", rekla je i skočila.

Bila je vidjela onaj Nickov manevar skakanja na tur, i znala je što joj je činiti, ali je u zadnji čas izgubila hrabrost i pokušala ponovno pod sobom osjetiti vlastite noge. Posljedica je toga bila da je, pavši na elastičnu površinu tobogana, otklizila na drugu stranu. Brian je već bio siguran da će se svaliti s tobogana, no onda je sama Bethany shvatila opasnost i uspjela se prevaliti natrag. Jurnula je niz kosinu polegnuta na desni bok, prebacivši ruku preko glave, a bluza joj se nabrala skoro do zatiljka. A onda ju je Nick uhvatio, pa je sišla s tobogana.

"O ljudi", rekla je bez daha. "Kao da sam opet

klinka." "Sve u redu?" upitao je Nick.

152

"Je. Možda sam se malo upiškila, ali sam inače živa i

zdrava." Nick joj se nasmiješio, pa se opet okrenuo

toboganu.

Albert je od Briana pogledom zatražio oproštaj i pružio mu kutiju violine.

"Hoćete li biti ljubazni, pa mi to pridržati? Bojim se, ako padnem s tobogana, da bi se mogla razbiti. Moji bi me ubili. To je Gretch."

Brian ju je prihvatio. Lice mu je bilo mirno i ozbiljno, ali se u sebi smiješio.

"Mogu pogledati? Prije tisuću godina i ja sam je

svirao." "Naravno", odgovorio je Albert.

Brianovo je zanimanje na dečka djelovalo umirujuće... baš onako kako se Brian i bio nadao. Otkvačio je tri kopče i otvorio kutiju. Violina unutra bila je doista Gretch, i to iz viših klasa te prestižne marke. Brian je procijenio da se za nju mogao kupiti omanji automobil.

"Baš je krasna", rekao je i na vratu joj trznuo četiri brze note: Moj pas ima buhe. Odjeknule su nježno i lijepo. Brian je ponovno zatvorio i zakopčao kutiju. "Čuvat ću je na sigurnom. Obećavam."

"Hvala." Albert je stao u dovratak, duboko udahnuo, pa ispustio zrak. "Geronimo", rekao je slabašnim glasićem i skočio. Pritom je gurnuo ruke pod pazuh - zaštita ruku u svakoj situaciji u kojoj je moglo doći do tjelesne povrede bila je u nj usađena tako duboko da se

153

pretvorila u refleks. Skočio je na tur i glatko odjurio do dna.

"Odlično!" rekao je Nick.

"Ma ništa to", razvukao je Ace Kaussner na teksaški, sišao s tobogana, i skoro pao na nos spotaknuvši se o vlastitu nogu. "Alberte!" doviknuo je Brian odozgo. "Drži!" Nagnuo se, stavio violinsku kutiju na sredinu tobogana i pustio je. Albert ju je lako uhvatio metar i pol od dna, gurnuo je pod ruku i odstupio.

Jenkins je zatvorio oči i skočio i stigao na dno nagnut na jedno koštunjavo bedro. Nick je vješto priskočio lijevoj strani tobogana i prihvatio pisca kad je ovaj već počeo padati, i tako mu prištedio gadan udarac o beton.

"Hvala vam mladiću."

"Ma nije vrijedno spomena, stari moj."

Slijedio je Gaffney, potom onaj ćelavi. Potom su na vrata stale Laurel i Dinah Bellman.

"Tako se bojim", rekla je Dinah tankim, lelujavim glasom.

"Ma, dušice, ne boj se ti ničega", rekao je Brian. "Ne moraš čak ni skočiti." Stavio je Dinah ruke na ramena i okrenuo je prema sebi, a leđima prema toboganu. "Daj mi ruke, i ja ću te spustiti na tobogan."

Ali je Dinah stavila ruke za leđa.

"Ne. Neka to napravi Laurel."

154

Brian je pogledao mlađahnu ženu s crnom kosom. "Hoćete li?"

"Hoću", odgovorila je ona. "Ako mi kažete što da učinim."

"Dinah to već zna. Uhvatite je za ruke i položite na tobogan. Kad legne na tibu i ispruži noge, odmah leti ravno dolje." Dinahine su ruke u Laurelinim bile hladne.

"Tako se bojim", ponovila je.

"Dušice, to je kao spust niz tobogan na dječjem igralištu", rekao je Brian. "Dolje te čeka striček s engleskim izgovorom, on će te prihvatiti. On je već digao ruke kao hvatač u bejzbolu." Samo što, pomislio je, Dinah ne može znati kako to izgleda.

Dinah ga je pogledala kao da je rekao nešto jako glupo. "Pa ne bojim se ja toga. Ja se bojim tog mjesta. Jer

ima čudan miris."

Laurel, koja, osim svog nervoznog znoja, nije nanjušila nikakav drugi miris, bespomoćno je pogledala Briana.

"Dušo", rekao je Brian i spustio se na koljeno pred slijepom djevojčicom, "moramo sići s aviona. I ti to znaš?"

Leće su se crnih naočala okrenule prema

njemu.

155

"Zašto? Zašto moramo sići s aviona? Ovdje nema

nikoga." Brian i Laurel samo su se pogledali.

"Pa mislim", rekao je Brian, to ne možemo stvarno znati prije nego što pogledamo, nije li tako?"

"Ja već znam", rekla je Dinah. "Nikakva mirisa i ničeg čega se treba bojati. Ali... ali..."

"Ali što, Dinah?" upitala je Laurel.

Dinah je oklijevala. Željela je da shvate da nju uopće ne muči način napuštanja aviona. Spuštala se ona toboganom i prije, i u Laurel je imala povjerenja. Laurel joj ne bi pustila ruke kad bi to bilo opasno. Ali je ovdje nešto bilo kako ne treba, i ona se plašila tog nečeg, toga što je bilo kako ne treba - tog nečeg krivog. Nije tu riječ bila ni o tišini ni o praznini. To možda i ima nekakve veze s tim, ali to nije samo to.

Nešto krivo.

Odrasli ne vjeruju djeci, napose ne slijepoj, a najmanje pak slijepim djevojčicama. Željela im je reći da tu ne smiju ostati, da ostanak ovdje nije siguran, da bi trebali pokrenuti avion i ponovno krenuti. Ali što bi oni rekli na to? Da, naravno, ima Dinah pravo, vratimo se svi u avion? Nema teorije.

Ali će vidjeti. Vidjet će da tu nema nikoga i vratiti se u avion i poći nekamo drugdje. Negdje gdje se ne osjeća da je nešto krivo. Za to još ima vremena. Nadam se.

"Ma nije važno", rekla je Dinah. Glas joj je bio tih i rezigniran. "Spusti me."

156

Laurel ju je pažljivo spustila na tobogan. Trenutak kasnije Dinah ju je pogledala - samo što je nije i stvarno gledala, pomislila je Laurel, zato što ona zapravo uopće i ne može gledati - raširivši pred sobom bose noge po narančastom toboganu.

"U redu, Dinah?" upitala je Laurel.

"Ne", rekla je. "Ništa ovdje nije u redu." Prije nego što ju je Laurel stigla ispustiti, Dinah je otkačila svoje ruke od Laurelinih i otpustila se. Otklizila je do dna, i Nick ju je uhvatio.

Sljedeća je bila Laurel, koja je glatko skočila na tobogan i otklizila do dna čedno držeći suknju. Ostali su još samo Brian, dremljivi pijanac u dnu aviona, i taj veseljak, Jack Papirosjek, gospodin Sportski Pulover Širokoprorezinski.

S njim neće biti nikakvih okapanja, bio je rekao Brian, jer me živo boli što će on učiniti. Sad je otkrio da to zapravo i nije istina. Tom tipu baš nisu bili svi čavli na broju. Brian je slutio da je to jasno čak i onoj curici, iako je bila slijepa. Što ako ga ostave, i on pobjesni? I što ako on, u tom bjesnilu, odluči razlupati pilotsku kabinu?

I onda što? Ne ideš ti nikamo. Spremnici su ti skoro suhi.

Pa ipak, ideja mu se nije ni najmanje dopadala, i to ne samo zato što je 767 bio mnogomilijunski dio inventara. Možda je ono što je on osjećao bio nejasni odjek onoga što je ugledao na Dinahinu licu kad je pogledala s tobogana. Sve je ovdje bilo nekako krivo,

157

čak i krivlje nego što je izgledalo... i to je bilo jezivo, zašto što nije znao kako bi nešto moglo biti još krivlje od toga. Avion je, međutim, bio kako treba. Makar mu i rezervoari bili skoro prazni, ipak je to bio svijet što ga je poznavao i razumio.

"Prijatelju, sad ste vi na redu", rekao je najpristojnije što je mogao.

"Vi znate da ću ja ovo prijaviti?" upitao je Craig Toomy čudno blagim glasom. "Znate da namjeravam tužiti kompaniju i tražiti trideset milijuna dolara, i da vas namjeravam navesti kao najodgovorniju osobu?"

"To je vaše pravo, gospodine..."

"Toomy. Craig Toomy."

"Gospodine Toomy", suglasio se Brian. Zastao je. "Gospodine Toomy, jeste li vi uopće svjesni toga što nam se dogodilo?"

Craig je na trenutak pogledao kroz otvorena vrata - pogledao na praznu pistu i široke, blago polarizirane prozore terminala na drugom nivou, gdje nisu stajali sretni rođaci i prijatelji, čekajući da zagrle prispjele putnike, gdje nije bilo nestrpljivih putnika što su čekali na najavu svog leta.

I naravno da je bio svjestan. Bili su to langolijeri. Langolijeri što su došli po sve lakomislene ljude i lijenčine, baš kao što je njegov otac uvijek govorio.

I onda je, istim onim blagim glasom, Craig rekao:

"U Odjelu obveznica Desert Sun Banking Corporationa, mene znaju kao Dolap-konja. To vam je

158

poznato?" Zastao je na trenutak, očito čekajući da Brian nešto odgovori. Kad to Brian nije učinio, Craig je nastavio. "Naravno da vam nije poznato. Baš kao što ne znate ni koliko je važan taj sastanak u Prudential Centeru u Bostonu. Baš kao što vas za to nije ni briga. Ali dopustite, kapetane, da vam nešto kažem: o rezultatima tog sastanka ovisi možda ekonomska sudbina čitavih naroda - tog sastanka na kome, kad počne prozivka, mene uopće neće biti."

"Gospodine Toomy, sve je to jako zanimljivo, ali ja zaista nemam vremena..."

"Vremena!" najednom je na nj kriknuo Craig. "Što vi dođavola uopće i znate o vremenu? To pitajte mene! To pitajte mene! Ja znam što je vrijeme! Ja znam sve o vremenu! Vrijeme je kratko, gospodine moj! Vrijeme je vraški jebeno kratko!"

Dođavola i s tim, ma gurnut ću tog jebivjetra, pomislio je Brian, ali prije no što je to mogao učiniti, Craig Toomy se okrenuo i skočio. Napravio je savršen doskok na tur, pritisnuvši pritom torbu za spise na prsa, i to je Briana na nekakav ludi način podsjetilo na onu staru Hertzovu reklamu na TV-u, u kojoj O.J. Simpson u odijelu i s kravatom prolijeće kroz aerodrome.

"Vrijeme je kratko kao sam vrag!" uzviknuo je Craig kližući prema dolje, i držeći torbu na prsima poput štita, dok su mu se nogavice povukle toliko da su otkrile crne dokoljenice kakve, sudeći po reklami, nose samo uspješni poslovni ljudi.

159

Brian je promrmljao: "Isuse, ovaj je zaista jeben u glavu." Zastao je na vrhu tobogana, još se jednom osvrnuo na umirujući, poznati svijet zrakoplova... i skočio.

8

Deset je ljudi stajalo, podijeljeno u dvije grupice, pod orijaškim krilom 767 s crveno-plavim orlom na nosu. U jednoj su bili Brian, Nick i onaj ćelavi, Bethany Simms, Albert Kaussner, Robert Jenkins, Dinah, Laurel i Don Gaffney. Malo dalje od njih stajao je, tvoreći grupu za sebe, Craig Toomy, alias Dolap-konj. Craig se pognuo i s nemirnom koncentracijom počeo lijevom rukom otresati nabore hlača. Desnom je čvrsto stiskao dršku torbe za spise. A onda se samo uspravio i osvrnuo se ukrug širokim, nezainteresiranim očima.

"I što sad, kapetane?" upitao je Nick odsječno.

"To ti reci meni. Nama."

Nick ga je na trenutak pogledao, malo pritom zadigavši obrvu, kao da se pita mislili li to Brian ozbiljno. Brian je nagnuo glavu za pola palca. Bilo je to dovoljno.

"Za početak bi nam, mislim, mogla poslužiti i unutrašnjost terminala", rekao je Nick. "Kako bismo najbrže mogli unutra?

Ima tko kakvu ideju?"

160

Brian je mahnuo glavom prema nizu prtljažnih vlakova što su bili parkirani pod nadstrešnicom glavnoga terminala.

"Mislim da bismo, kad već nema ukrcajnih mostova, najbrže ušli pomoću transportne trake za prtljagu."

"To je dobro; idemo se prošetati, moje dame i gospodo, hoćemo li?"

Bila je to kratka šetnja, ali je Laurel, koja je išla držeći Dinah za ruku, pomislila kako joj je to najneobičnija šetnja u životu. Kao da je sve njih gledala odnekud odozgo, tih desetak točaka što je polako klipsalo preko široke betonske ravnice. Nije bilo ni ćuha vjetra. Nije bilo ptičjega pjeva. U daljini nisu turirali nikakvi motori, i neprirodnu tišinu nije narušio nijedan ljudski glas. Čak su joj i udarci njihovih nogu zvučali nekako krivo. Nosila je visoke potpetice, no umjesto oštroga kuckanja, kakvo je bila navikla slušati, učinilo joj se da čuje samo tiho, muklo lupkanje.

Čini mi se, pomislila je. To je ključna riječ. Zato što je situacija tako čudna, sve se počinje doimati čudno. To je zbog betona, i to je sve. Visoke potpetice na betonu zvuče drukčije.

Ali je ona i prije hodala po betonu u visokim potpeticama. Ne sjeća se da je ikad čula zvuk posve sličan ovome. Ovaj je bio nekako... blijed. Bez snage.

Stigli su do parkiranih prtljažnih vlakova. Nick je zavijugao između njih, vodeći čitav red, i zastao pred umrtvljenom pomičnom trakom što je izlazila iz rupe prekrivene obješenim gumenim trakama. Konvejer je

161

opisivao široki krug na betonskoj platformi gdje su inače stajali nosači i istovarivali vagonete, pa se vraćao u pristanišnu zgradu kroz drugu rupu sa zavjesom od gumenih traka.

"A zbog čega ti komadi gume?" upitala je Bethany nervozno.

"Valjda zato da u hladne dane zadrže propuh", rekao je Nick. "Samo da gurnem glavu i pogledam. Ne bojte se; sve je odmah gotovo." I prije nego to mu je itko stigao odgovoriti, on je već bio poskočio na transportnu traku i pognut krenuo prema jednoj od rupa izrezanih u zidu zgrade. Stigavši ondje, spustio se na koljena i gurnuo glavu kroz gumene trake.

Sad ćemo čuti zvižduk i mukli pad, pomislio je Albert izbezumljeno, a kad ga izvučemo, on više neće imati glave.

Ali nije bilo ni zvižduka ni mukloga pada. Kad se Nick povukao, glava mu je i dalje bila čvrsto srasla za vrat, a na licu mu je bio zamišljen izraz.

"Zrak je čist", rekao je, no Albertu se taj vedri ton sad učinio hinjenim. "Prolazimo, prijatelji. Kad smrtnik naleti na mrtvilo, i sve to."

Bethany je ustuknula.

"Unutra su leševi? Gospodine, unutra su nekakvi mrtvaci?"

"Ja ih nisam vidio, milostivice", rekao je Nick odbacujući i pokušaj da bude frivolan. "Samo sam parafrazirao Bobbyja Burnsa, hoteći biti duhovit. Ali se

162

bojim da sam, umjesto smisla za humor, pokazao nedostatak ukusa. Činjenica je da nisam vidio nikoga. Ali to smo baš i očekivali, zar ne?"

I jesu... ali ih je ipak teško pogodilo u srce. A i Nicka, sudeći po tonu.

Jedan za drugim uspeli su se na pomičnu traku i zapuzali za njim kroz ovješene gumene trake.

Dinah je zastala tik pred ulaznom rupom i okrenula glavu prema Laurel. Maglovito je svjetlo bljesnulo preko njenih crnih naočala, na trenutak ih pretvorivši u zrcala.

"Ovdje je zaista nešto krivo", ponovila je i provukla se na drugu stranu.

9

Jedno po jedno izlazili su u glavnu pristanišnu zgradu Bangor International Airporta, kao nekakva egzotična prtljaga što puže zaustavljenom transportnom trakom. Albert je pomogao Dinah da siđe, i sad su svi stajali tu, ogledajući se u nijemom čuđenju.

Zaprepaštena šokiranost, zbog buđenja u avionu iz koga su se na magičan način iščistili ljudi, već se bila istrošila; sad je mjesto čuđenja preuzeo osjećaj dislociranosti. Nitko od njih još nikad nije bio u potpuno praznoj aerodromskoj pristanišnoj zgradi. Šalteri za iznajmljivanje automobila bili su prazni. Monitori što su najavljivali odlazak i dolazak aviona, bili su pogašeni i

163

mračni. Nitko nije stajao pred nizovima šaltera na kojima su se kupovala karte Delte, Uniteda, Northwest Air-Linka ili Mid-Coast Airwaysa. Golemi akvarij u sredini dvorane, nad kojim se protezao transparent KUPUJTE JASTOGE IZ MAINE, bio je pun vode, ali u njemu nije bilo jastoga. Stropne su fluorescentne svjetiljke bile pogašene, a ono malo svjetla što je prolazilo kroz vrata na drugoj strani velike prostorije presahnulo bi još prije nego što bi stiglo i do polovice poda, tako da je malo društvance iz leta 29 ostalo skutreno u nelagodnom gnijezdu sjena.

"No dobro", rekao je Nick, pokušavajući stvoriti dojam žustrine, no uspijevajući stvoriti tek nelagodu. "Da vidimo što je s telefonima, dobro?"

Dok je on išao prema bateriji telefonskih kabina, Albert je odlutao do šaltera Budget Rent A Cara. U pretincima na stražnjem zidu ugledao je fascikle za BRIGGS, HANDLEFORD,

MARCHANT, FENWICK i PESLEMAN. U svakom je, nedvojbeno, bio ugovor o najmu, zajedno s kartom središnjeg područja Maine, i na svakoj je od tih karti trebala biti strelica s legendom SAD STE TU, koja je pokazivala na grad Bangor.

Ali gdje smo mi zapravo? upitao se Albert. I gdje su Briggs, Handleford, Marchant, Fenwick i Pestleman? Jesu li prebačeni u neku drugu dimenziju? Možda su tu Grateful Dead. Možda Dead sad svira negdje u provinciji, pa su svi otišli na predstavu.

Tik iza sebe začuo je suho grebanje. Albert je zamalo iskočio iz kože; brzo se okrenuo i podigao

164

violinsku kutiju kao toljagu. Pred njim je stajala Bethany, i upravo šibicom doticala vršak cigarete.

Zadigla je obrve.

"Preplašila sam te?"

"Malo", rekao je Albert, spustio kutiju i uputio joj sitan, smeteni smiješak.

"Oprosti." Otresla je šibicu, bacila je na pod, i duboko potegla iz cigarete. "Evo. Bar to, bar je bolje što se toga tiče. Nisam se usudila u avionu. Bojala sam se da nešto ne eksplodira." Prišao im je Bob Jenkins.

"Toga sam se, znate, okanio još pred deset godina."

"Ako može, bez propovijedi", rekla je Bethany. "Imam osjećaj, ako se iz svega toga izvučemo živi i zdravi, da me čeka mjesec dana slušanja bukvica. Do daske. Od zida do zida."

Jenkins je zadigao obrve no nije zatražio objašnjenje.

"Zapravo sam vas", rekao je, "htio zamoliti za jednu. Ovo mi se čini savršenom zgodom za obnavljanje poznanstva sa starim navikama."

Bethany se nasmiješila i ponudila ga Marlborom. Jenkins ga je uzeo, i ona mu ga je pripalila. Udahnuo je dim, a onda se zakašljao i ispustio niz dimnih signala.

"Zaista već dugo niste", mirno je konstatirala.

Jenkins se suglasio.

165

"Ali ću se na brzaka ponovno priviknuti. U tome, nažalost, i jest sav užas navika. Jeste li vas dvoje opazili sat?" "Ne", rekao je Albert.

Jenkins je pokazao na zid iznad vrata muškog i ženskog toaleta. Tu postavljen sat stao je u 4.07.

"To se slaže", rekao je. "Znamo da smo u zraku bili već neko vrijeme kad se - u nedostatku boljeg izraza - zbio Događaj. 4.07 po istočnom vremenu je 1.07 po pacifičkom. Tako sad znamo odgovor na pitanje kada."

"Haj, to je super", rekla je Bethany.

"Da", odgovorio je Jenkins, ne opazivši ili se pretvarajući da nije opazio lagani prizvuk sarkazma u njezinu glasu. "Ali tu je nešto krivo. Volio bih da je već izišlo sunce. Tad bih bio siguran."

"Kako to mislite?" upitao je Albert.

"Satovi - bar oni električni - ne služe ničemu. Jer nema struje. Ali da je izišlo sunce, mogli bismo, po dužini i položaju naših sjena, steći bar grubu predodžbu o tome koliko je sati. Moj sat veli da je već počela prva četvrt od devete ure, ali ja mu ne vjerujem. Osjećam nekako da je više. Za to nemam nikakva dokaza, i ne mogu to objasniti, ali to je tako."

Albert se nad time zamislio. Osvrnuo se okolo. I zatim ponovno pogledao Jenkinsa.

"I da znate", rekao je, "da je tako. Meni se čini kao da je već vrijeme ručku. Zar to nije šašavo?"

166

"Nije to ništa šašavo", odgovorila je Bethany, "nego je to zbog promjene satne zone."

"Ja ne bih rekao", umiješao je Jenkins. "Putovali smo sa zapada na istok, mlada damo. Svi privremeni osjećaji dislociranosti baš su obratni. Trebali bismo osjećati da je manje sati no što bi trebalo biti."

"Htio bih vas pitati nešto u vezi onoga što ste rekli u avionu", rekao je Albert. "Kad nam je kapetan rekao da bi tu moralo biti i drugih ljudi, rekli ste 'kriva logika'. I to ste, zapravo, rekli dvaput. Ali meni to izgleda sasvim u redu. Svi smo mi spavali, i svi smo tu. I ako se to nešto dogodilo", - pogledao je prema satu - "u 4.07 po bangorskom vremenu, onda su u gradu spavali skoro svi."

"Da", odgovorio je Jenkins bezbojno. "I gdje su

onda?" Albert je bio zatečen.

"Pa..."

Začuo se tresak kad je Nick silovito spustio slušalicu jednog od javnih telefona. Bio je to zadnji u dugom redu; bio ih je iskušao sve redom.

"Ovo je beskorisno sranje", rekao je. "Nijedan ne daje ni znaka života. Ni oni na novčić, ni oni izravni. Briane, zvuku pasa koji ne laju možeš slobodno pribrojati i zvuk telefona koji ne zvone."

"I što ćemo sada?" upitala je Laurel. Začula je beznadni prizvuk vlastitoga glasa i osjetila se sasvim malom, sasvim izgubljenom. Kraj nje se Dinah okretala

167

u sporim krugovima. Doimala se križancem čovjeka i radarske antene.

"Idemo gore", predložio je Ćelo. "Restoran je

sigurno tu." Svi su ga pogledali. Gaffney je prezrivo

otfrknuo.

"Vama, milostivi gospodine, mozak radi prilično jednostrano."

Ćelavi ga je pogledao ispod podignute obrve.

"Kao prvo, ja se zovem Rudy Warwick, a ne milostivi", odgovorio je on. "A kao drugo, ljudi općenito misle mnogo bolje kad im je želudac pun." Slegnuo je ramenima. "To je čisti zakon prirode."

"Ja mislim da je gospodin Warwick u pravu", rekao je Jenkins. "Svima bi nam dobro došlo da nešto pojedemo... a ako pođemo gore, možda nađemo još nešto što bi nam pomoglo da odgovorimo na pitanje što se dogodilo. Ili točnije, ja čak i vjerujem da ćemo to naći."

Nick je slegnuo ramenima. Najednom se doimao umorno i smeteno.

"Zašto ne?" rekao je. "Počinjem se osjećati kao gospodin Robinson Vražji Crusoe."

U raštrkanoj su grupici krenuli prema pomičnim stepenicama, koje također nisu davale znaka života. Albert, Bethany i Bob Jenkins koračali su zajedno, negdje pri kraju.

168

"Vi nešto znate, zar ne?" upitao je najednom Albert. "Što je to?"

"Ja možda nešto znam", ispravio ga je Jenkins. "A možda i ne znam. Ali zasad mislim sačuvati svoj mir... s izuzetkom jednog savjeta."

"A taj je?"

"Taj nije upućen vama, nego mladoj dami." Okrenuo se Bethany. "Štedite šibice. To je moj savjet."

"Kako?" Bethany se namrštila.

"Dobro ste me čuli."

"Naravno da jesam, ali ne shvaćam što ste time mislili. Gore je, gospodine Jenkins, vjerojatno i nekakav kiosk. I tamo imaju mnogo šibica. I cigareta i jednokratnih upaljača."

"Slažem se", rekao je Jenkins. "Ali vam ipak savjetujem da štedite šibice."

Opet se igra Phila Christija, ili koga boga, pomislio je Albert.

Već se bio spremao to i izraziti i zamoliti Jenkinsa da bude tako ljubazan i ne zaboravi da ovo nije jedan od njegovih romana, kad je Brian Engle zastao na dnu pomičnih stepenica, i to tako naglo da je Laurel morala oštro potegnuti Dinah za ruku, kako, onako slijepa, ne bi na nj naletjela.

"Daj pazite malo kako hodate", rekla je Laurel. "Ako to još slučajno niste opazili, mala ne vidi."

169

Brian se na to nije ni obazreo. Pogledom je obilazio malu družbu izgnanika.

"Gdje je gospodin Toomy?"

"Tko?" upitao je Warwick - onaj ćelavi.

"Onaj s hitnim sastankom u Bostonu."

"A koga briga?" upitao je Gaffney. "Ugodno putovanje neugodnom smeću."

Ali se Brian osjećao nelagodno. Nije mu se dopadala misao da je Toomy klisnuo i pošao svojim putom. Nije znao zašto je to tako, no ta mu se misao nije ni najmanje dopadala. Pogledao je Nicka. Nick je slegnuo ramenima, pa odmahnuo glavom.

"Nisam ni vidio da je otišao, stari moj. Zezao sam se s telefonima. Oprosti."

"Toomy!" povikao je Brian. "Craig Toomy! Gdje ste?"

Odgovora nije bilo. Samo ta nestvarna, opresivna tišina. I Laurel je tada opazila nešto, nešto od čega joj se sledila koža. Brian je skupio ruke u trubu i povikao uz pokretne stepenice. U prostoriji tako visoka stropa, morao se čuti bar nekakav odjek.

Ali nije bilo nijednog.

Uopće nikakva odjeka.

10

170

Dok su ostali bili zaokupirani dolje - dvoje šiparaca i stari kenjac stajali su kraj šaltera za iznajmljivanje automobila, a ostali su gledali britanskoga snagatora kako isprobava telefone - Craig Toomy se tiho kao bubica uspuzao zaustavljenim pomičnim stepenicama. Znao je točno kamo želi stići; i znao je točno što će ondje potražiti kad jednom stigne na odredište.

Žustro je zakoračao preko velike čekaonice, mašući uz desno koljeno torbom za spise, i pritom se baš nimalo ne osvrćući ni na prazne stolice i na prazan bar zvan Crveni Baron. Na drugom je kraju prostorije, nad otvorom širokog, mračnoga hodnika, visio pano. Na njemu je pisalo:

IZLAZ 5 MEĐUNARODNI DOLASCI

BESCARINSKA ZONA

CARINSKA SLUŽBA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA

SLUŽBA OSIGURANJA

Bio je već dospio skoro do ulaza u hodnik, kad je kroz jedan od širokih prozora ponovno bacio pogled na pistu... i hod mu se pokolebao. Polako je prišao prozoru i pogledao van.

Nije se vidjelo ništa osim praznoga betona i nepomičnog bijelog neba, ali su mu se oči ipak počele širiti i on je osjetio kako mu se strah ponovno prikrada u srce.

Oni dolaze, rekao mu je najednom mrtvi glas. Bio je to glas njegova oca, i on je govorio iz malog, duhovima

171

opsjednutog mauzoleja zgurana u mračni kut Craigova srca.

"Ne", prošaptao je, i riječ se, prozoru ispred njegovih usana, zavrtjela poput cvijeta kondenzirane vlage na "Nitko neće doći." Bio si zločest. I gore od toga, bio si lijen.

"Ne!"

Da. Zakazao si sastanak, i nisi došao. Jer si pobjegao. Pobjegao si u Bangor, Maine, najgluplje od svih glupih mjesta.

"Ali zbog toga ja nisam kriv", promrmljao je. Sad je dršku torbe za spise stezao čvrsto, skoro do bola. "Odveli su me protiv moje volje. Mene... mene su oteli!"

Od onog unutarnjega glasa nije bilo nikakva odgovora. Bili su samo valovi neodobravanja. I Craig je još jednom intuitivno osjetio tlak pod kojim se nalazi, užasan vječni tlak, težinu bezbrojnih sežnjeva. Taj mu unutarnji glas nije morao reći da nema isprike; Craig je to znao. Znao je to od davnina.

ONI su bili tu... i oni će se vratiti. I ti to znaš, je li da znaš? Znao je. Langolijeri će se vratiti. Vratit će se po

njega. Osjećao ih je. Nikad ih još nije vidio, ali je znao kako će strašni biti. I je li u toj spoznaji bio sam? Vjerovao je da nije.

Pomislio je kako vjerojatno i slijepa djevojčica o njima zna ponešto.

172

Ali to nije važno. Važno je bilo jedino stići u Boston - stići u Boston prije nego što langolijeri stignu u Bangor, stignu iz svoje užasne, kobne jazbine da ga pojedu još živa, dok bude vrištao. Morao je stići na taj sastanak u Pruu, morao im je reći što je učinio, i tada će biti...

Slobodan.

Bit će slobodan.

Craig se odmaknuo od prozora, dalje od praznine i nepomičnosti, i uronio u hodnik ispod natpisa. Prošao je kraj praznih dućana niti ih ne pogledavši. Iza njih je došao do vrata koja je tražio. Na njima je bila postavljena pravokutna pločica, odmah iznad špijunke. SLUŽBA OSIGURANJA, pisalo je na njoj.

Morao je ući unutra. Ovako ili onako, ali morao je ući unutra.

Sve to... sva ta ludost... to više ne moram biti ja. To ludilo više ne mora biti moje. Više ne.

Craig je ispružio ruku i dotaknuo kvaku postaje Službe osiguranja. Umjesto praznoga pogleda u njegovim se očima pojavio izraz jasne odlučnosti.

Bio sam pod stresom jako, jako dugo. Od sedme godine života? Ne - mislim da je to počelo čak i prije toga. Činjenica jest, pod stresom sam otkad znam za sebe. A ovaj zadnji komadić ludosti samo je nova varijacija. I to je vjerojatno baš ono što je rekao čovjek u ofucanoj sportskoj jakni: test. Agenti neke tajne državne agencije ili mračne strane sile provode test. Ali ja sam odlučio da više ne sudjelujem ni u kakvim testovima. I nije me briga stoji li iza njih moj otac, ili

173

moja majka, ili dekan Visoke škole za menedžment, ili poslovodni odbor Desert Sun Banking Corporationa. Odlučio sam u tome ne sudjelovati.

Odlučio sam pobjeći. Odlučio sam stići u Boston i dovršiti prije svega to što sam nakanio kad sam podastro plan kupovine argentinskih obveznica. Ako to ne učinim...

A znao je što će se dogoditi ako to ne učini.

On će poludjeti.

Craig je pritisnuo kvaku. Ona mu se pod rukom nije pomakla, no kad ju je malo, nemoćno gurnuo, vrata su se otvorila. Ili su ih ostavili nezaključana, ili su se sama otključala kad se iskopčao sustav osiguranja. Craiga nije bila briga što je od toga dvoga istina. Važno je bilo da neće morati prljati odjeću pokušavajući upuzati kroz ventilacijski vod ili tko zna kako. On je i dalje bio vrlo odlučan da se još prije kraja dana pojavi na tom sastanku, a nije želio da mu, kad se pojavi, odjeća bude umazana blatom i kolomašću. Jedna je od jednostavnih, beziznimnih životnih istina bila: ljudi s blatom na odjeći ne izazivaju povjerenje. Gurnuo je vrata i ušao.

11

Brian i Nick su prvi stigli na vrh pomičnih stuba, a ostali su se skupili oko njih. Bila je to središnja čekaonica kompanije BIA, velika kvadratična kutija ispunjena plastičnim sjedalima prilagođenima obliku tijela (neka su od njih na osloncima za ruke imale

174

televizore što su radili na novčić), a čitavom je prostorijom dominirao zid od polarizacijskoga stakla. Odmah lijevo bio je aerodromski kiosk i postaja službe sigurnosti koja je motrila na izlaz 1; desno od njih i na sasvim drugom kraju prostorije bio je The Red Baron Bar i The Cloud Nine

Restaurant. Iza restorana bio je hodnik što je vodio do postaje aerodromskoga osiguranja i aneksa za međunarodne letove.

"Idemo..." počeo je Nick, a Dinah je rekla: "Čekaj."

Izgovorila je to jakim, uzbuđenim glasom i svi su se radoznalo okrenuli prema njoj.

Dinah je ispustila Laurelinu ruku i podigla obadvije svoje. Stavila je palce iza ušiju i raširila prste u lepezu. I onda je naprosto ostala stajati tako, nepomična kao stup, u toj čudno i prilično nestvarnoj slušnoj pozi.

"Što..." počeo je Brian, ali je Dinah rekla Pssst! u naglim, bespogovornim suglasnicima.

Okrenula se malo nalijevo, zastala, i potom se okrenula u drugom smjeru, sve dok na nju nije izravno palo bijelo svjetlo što je dopirala kroz prozore, i tako joj, i inače blijedo lice, pretvorilo u nešto nestvarno i sablasno. Skinula je crne naočale. Oči ispod njih bile su široke, smeđe i ne baš sasvim prazne.

"Evo", rekla je tihim, snenim glasom, i Laurel je osjetila kako joj užas počinje milovati srce studenim prstima. I nije bila sama. Bethany joj se prikučila s jedne strane, a Don Gaffney joj je prišao s druge. "Evo - osjećam svjetlo. Rekli su mi da ću tako znati da sam

175

progledala. Osjećam svjetlo. To je kao nekakva toplina u mojoj glavi."

"Dinah, što..." otpočeo je Brian.

Nick ga je munuo laktom. Englezovo je lice bilo usko i izduženo, a na čelu su mu se nabrale bore.

"Daj tiho, stari moj."

"Svjetlo je... tu."

Polako je pošla od njih, dok su joj dlanovi oko ušiju i dalje bili razvijeni u lepeze, a laktovi ispruženi naprijed kako bi dotakli svaki objekt koji bi joj se mogao naći na putu. Napredovala je tako dok se nije našla na pola metra od prozora. A onda je polako ispružila ruku, sve dok joj prsti nisu dotakli staklo. Izgledali su kao crna zvjezdača ocrtana na bijelom nebu. Promrmljala je tiho i bez radosti.

"I staklo je krivo", rekla je snenim glasom.

"Dinah..." otpočela je Laurel. "Psssst..." prošaptala je ne okrenuvši se. Stajala je

na prozoru poput djevojčice koja čeka povratak oca s posla. "Čujem nešto."

Te šaptom izgovorene riječi protjerale su Albertu Kaussneru kroz glavu užas i bez riječi i bez misli. Osjetio je pritisak na ramenima i spustio pogled i otkrio da je prekrižio ruke na prsima i da sam sebe žestoko steže.

176

Brian je slušao svom koncentracijom. Čuo je vlastito disanje, i disanje ostalih... ali ništa osim toga. To je samo njena mašta, pomislio je. I to je sve.

Ali se ipak pitao.

"Što?" upitala je Laurel žurno. "Što to čuješ, Dinah?"

"Ne znam", odgovorila je ona ne okrenuvši se od prozora. "Vrlo je slabo. Učinilo mi se da to čujem kad smo sišli s aviona, ali sam zaključila da je to samo mašta. Ali sad čujem bolje. Čujem čak i kroza staklo. A zvuči... pomalo kao kad na rižine pahuljice naliješ mlijeko."

Brian se okrenuo Nicku i progovorio tihim glasom.

"Čuješ li ti štogod?"

"Ni vražju repu", rekao je Nick, prihvaćajući Brianov ton. "Ali je ona slijepa. Njene su uši navikle odrađivati dvostruku smjenu."

"Ja mislim da je to histerija", rekao je Brian. Sad je već šaptao, a usne su mu skoro doticale Nickovo uho. Dinah se okrenula od prozora.

"'Čuješ li ti štogod?'" rekla je ona oponašajući ih. "'Ni vražju repu. Ali je ona slijepa. Njene su uši navikle odrađivati dvostruku smjenu.'" Zastala je, i potom dodala: "'Ja mislim da je to histerija.'"

"Dinah, što to govoriš?" upitala je Laurel, smetena i uplašena. Ona nije čula prigušeni razgovor između Briana i Nicka, iako su joj stajali mnogo bliže nego Dinah.

177

"To pitaj njih", rekla je Dinah. Glas joj je drhtao. "Ja nisam luda! Ja jesam slijepa, ali nisam luda!"

"Dobro", rekao je Brian, malo uzdrman. "Dobro, Dinah." A onda je rekao Laurel: "Razgovarao sam s Nickom. Ona nas je čula. Sve tamo od prozora, ona nas je čula."

"Srce, ti imaš super uši", rekla je Bethany.

"Ja čujem ono što čujem", odgovorila je Dinah. "A ja čujem nešto vani. U onom smjeru." Pokazala je kroz staklo nekamo prema istoku. I oči što ne vide prešle su preko njih. "I to je nešto loše. To je grozan zvuk, zvuk od kojeg se ježim."

Don Gaffney je rekao, pomalo se nećkajući: "Kad bi znala što to jest, mala gospođice, to bi nam možda pomoglo."

"Ja to ne znam", rekla je Dinah. "Ali znam da je bliže nego što je bilo." Drhtavom je rukom vratila crne naočale na njihovo mjesto. "Moramo otići odavde. I to što prije. Zato što nešto dolazi. Nešto loše što proizvodi zvuk kao žitarice."

"Dinah", rekao je Brian, "avion kojim smo došli ostao je skoro bez goriva."

"Onda stavite drugo!" vrisnula je Dinah na nj prodornim glasom. "To dolazi, zar ne shvaćate? To dolazi, i ako ne odemo prije nego što to dođe, mi ćemo umrijeti! Svi ćemo umrijeti!"

Glas joj se slomio, i onda je zajecala. Ona nije bila ni proročica ni medij, nego samo djevojčica prisiljena da

178

sa svojim užasom živi u gotovo potpunoj tami. Zateturala je prema njima, posve izgubivši vlast nad sobom. Laurel ju je uhvatila prije nego što se spotaknula na ogradu od konopa što je označavala put do mjesta za policijski pregled, i čvrsto je zagrlila. Pokušala ju je umiriti, ali su one posljednje riječi odjekivale i zvonile u njezinom zbrkanom, šokiranom umu: I ako ne odemo prije nego što to dođe, mi ćemo umrijeti.

Svi ćemo umrijeti.

12

Craig Toomy je čuo kako je negdje iza njega ona šmrka počela svoju mačju deraču, no na to se nije obazreo. To što je tražio pronašao je u trećem ormariću, onom na kojem je sprijeda u plastičnu vrpcu bilo utisnuto ime MARKEY. Ručak gospodina Markeya - sendvič što je virio iz vrećice od smedega papira - bio je na gornjoj polici. Cipele za ulicu gospodina Markeya bile su uredno složene jedna uz drugu na donjoj polici. A između toga, na istoj kuki, visjeli su bijela košulja i pojas za pištolj. A iz korica je virila drška službenog revolvera gospodina Markeya.

Craig je otkopčao sigurnosni remenčić i izvukao pištolj. On se u pištolje baš i nije jako razumio - što se njega tiče, mogao je to biti i .32, i .38, pa čak i .45 - ali nije bio glup, i nakon nekoliko sekundi prtljanja, već je znao zavrtjeti bubanj. Svih je šest ležišta komora bilo nabijeno. Gurnuo je bubanj natrag, lagano kimnuo glavom kad je čuo kako je škljocnuo, liježući na svoje

179

mjesto, a onda pregledao podrućje oroza i obje strane drške. Tražio je polugu osigurača, no činilo se da toga niti nema. Stavio je prst na otponac i polako stisnuo sve dok nije vidio da su se i oroz i bubanj malo pomakli. Craig Toomy je kimnuo glavom, zadovoljan time što je vidio.

Okrenuo se, i u tom ga je času pogodio najžešći osjećaj usamljenosti za čitava njegova odraslog življenja. Pištolj kao da je počeo dobivati na težini i ruka što ga je držala samo je klonula. Stajao je sada tako, pogurenih ramena, dok mu se u desnici zibala putna torba, a u ljevici pištolj čovjeka iz službe osiguranja. Na licu mu je bio izraz potpunoga, kukavnoga jada. I najednom mu se vratila uspomena, nešto na što nije pomislio već godinama: Craig Toomy, star dvanaest godina, leži u postelji i trese se dok mu niz lice teku vrele suze. U drugoj sobi stereo je navijen do daske i njegova majka pjeva zajedno s Merrilee Ruch, svojim promuklim, raštimanim, pijanim glasom: "Zvala si me anđelom... anđelom zo-re, lut-koo.... dodirni mi samo obraz... prije no što napustiš me, lut-koo..."

Leži tako u krevetu. I drhti. I plače. Ne ispušta ni glasa. I razmišlja: Zašto me, mama, ne možeš voljeti i dati mi mira? Zašto me nećeš samo voljeti i dati mi mira?

"Ne želim nikome nikakva zla", promrmljao je Craig Toomy kroz suze. "Ja to ne želim, ali to je... to je nepodnošljivo."

Na drugoj je strani prostorije bio čitav red TV-ekrana, i svi su bili prazni. Na jedan trenutak, dok ih je

180

gledao, istina o tome što se dogodilo, o tome što se i dalje zbiva, pokušala se sručiti na nj. Na trenutak se skoro i probila kroz kompleksni sustav neurotskih barijera i doprla do protuzračnog skloništa gdje je živio čitavoga života.

Svi su nestali, Craiggy-weggy. Čitav je svijet nestao, osim tebe i ljudi koji su bili u avionu.

"Ne", zaječao je i srušio se u jedan od stolaca što su stajali oko ultrapasom pokrivenog stola nasred prostorije. "Ne, to nije istina. To naprosto nije istina. Ja odbijam tu misao. Ja je potpuno odbijam."

Langolijeri su već bili tu, i oni će se vratiti, rekao je njegov otac. Pritom je nadjačao glas njegove majke, kao i uvijek. Kad oni dođu, bolje da ne bude ni tebe... inače znaš što će se dogoditi.

I znao je, da. Oni će ga pojesti. Langolijeri će ga pojesti.

"Ali ja nikom ne želim nikakva zla", ponovio je jezivim, mahnitim glasom. Na stolu je ležao šapirografirani dnevni raspored. Craig je ispustio torbu za spise i do sebe na stol položio pištolj. A onda je dohvatio dnevni raspored, pogledao ga na trenutak očima koje nisu vidjele, pa počeo s lijeve strane parati dugačku traku.

D-rraap.

I uskoro je već bio hipnotiziran, a hrpa se tankih traka - možda tanjih no ikad! - trepereći slagala na stol. Ali čak ni tada, hladni ga glas njegova oca nije htio posve ostaviti:

181

Inače znaš što će se dogoditi.

182

Glava peta Sveščić šibica. Pustolovina sendviča sa salamom. Još jedan primjer deduktivnoga postupka. Arizonski Žid svira violinu. Jedini zvuk u gradu.

1

Sleđenu tišinu što je uslijedila iza Dinahina upozorenja, napokon je prekinuo Robert Jenkins.

"Pojavili su se izvjesni problemi", rekao je suhim glasom, primjerenim predavaonici. "Ako Dinah nešto čuje - a s obzirom na zadivljujuću demonstraciju koju nam je upravo bila priredila, ja sam joj sklon povjerovati - bilo bi nam korisno znati što je to. A mi to ne znamo. To je jedan problem. A to što avion nema goriva, jest drugi."

"Vani su Boeinzi 727", rekao je Nick, "svi pošlihtani uz ukrcajne mostove. Briane, ti bi znao njima upravljati?" "Da", odgovorio je Brian.

Nick je pružio ruke prema Bobu i slegnuo ramenima, kao da veli: Evo ti; jedan smo čvor već razvezali.

"Pod pretpostavkom da nam uspije uzletjeti, kamo da pođemo?" nastavio je Bob Jenkins. "To je treći problem."

183

"Odavde", rekla je Dinah. "Što dalje od tog zvuka. Mi se moramo maknuti od tog zvuka i onoga što ga stvara."

"Što misliš, koliko još imamo vremena?" upitao ju je Bob blago. "Koliko još prije nego što stignu ovamo, Dinah? Imaš li o tome uopće ikakve predodžbe?"

"Ne", rekla je ona, zaštitnički okružena Laurelinim zagrljajem. "Ali mislim da je još daleko. I mislim da još imamo vremena. Ali..."

"Onda ja predlažem da učinimo upravo ono što je predložio gospodin Warwick", rekao je Bob. "Da odemo u restoran, ubacimo štogod u kljun, i raspravimo što potom. Hrana zaista djeluje blagotvorno na ono što je monsieur Poirot volio nazivati malim sivim stanicama."

"Ne smijemo čekati", rekla je Dinah razdražljivo.

"Petnaest minuta", rekao je Bob. "Ne više. A ti bi, Dinah, čak i u svojim godinama morala znati da korisnom djelovanju uvijek mora prethoditi korisno razmišljanje."

Albert je najednom shvatio da pisac misterija ima i svojih razloga zbog kojih želi u restoran. Male sive stanice gospodina Jenkinsa radile su kao urica - ili je Albert bar u to vjerovao - pa je, zbog stravično oštroumne procjene njihove situacije, što ju je Jenkins napravio u avionu, Albert bio spreman bar mu pružiti priliku. On nam želi nešto pokazati, pomislio je, ili nam nešto dokazati.

184

"Ali zacijelo imamo bar petnaest minuta?" pokušao je iz nje izmamiti odobrenje.

"Pa mislim..." rekla je Dinah preko volje. "Vjerujem da imamo..."

"Odlično", rekao je Bob hitro. "Onda je odlučeno." Udario je preko prostorije prema restoranu, kao da se samo po sebi razumije da će za njim poći i ostali.

Brian i Nick samo su se pogledali.

"Bolje da ga pustimo", rekao je Albert tiho. "Čini mi se da on nešto zna."

"Što to zna?" upitao je Brian.

"To ne znam, zapravo, ali mislim da su to stvari koje bi bilo vrijedno otkriti."

Albert je pošao za Bobom; Bethany je pošla za Albertom; ostali su pošli njihovim tragom, a Laurel je vodila Dinah za ruku. Djevojčica je bila vrlo blijeda.

2

The Cloud Nine Restaurant bio je zapravo kafeterija s rashladnom škrinjom u pozadini, punom pića i sendviča, i šankom od nerđajućega čelika što se prostirao duž dugačkog stola spojenog od segmenata. Svi su, međutim, njegovi odjeljci bili prazni, svi blistali od čistoće. Na roštilju nije bilo ni mrvice masti. Čaše pak - one čvrste, kafeterijske, kanelirane - bile su poredane u uredne piramide na policama u pozadini,

185

skupa sa širokim asortimanom još čvršćeg kafeterijskog porculana.

Robert Jenkins je stajao kraj registar-blagajne. Kad su Albert i Bethany prišli, on je upitao:

"Bethany, daš mi još jednu cigaretu?"

"Ljudi, pa vi ste pravi grebator", rekla je, ali joj je ton bio dobrohotan. Izvadila je kutiju Marlboroa i istresla cigaretu. On ju je uzeo, a onda joj, kad je izvadila i sveščić papirnatih šibica, dotakao ruku.

"Ja bih se radije poslužio ovima, mogu?" Kraj blagajne je bila zdjela s papirnatim šibicama koje su reklamirale Poslovnu školu LaSalle. ZA NAŠE GORLJIVE PRIJATELJE pisalo je na malom natpisu kraj zdjele. Bob je dohvatio sveščić šibica, otvorio ga, pa istrgnuo jednu.

"Naravno da možete", odgovorila je Bethany, "ali zašto?"

"To ćemo sad otkriti", rekao je. Pogledao je ostale. Stajali su okolo u polukrugu, i promatrali - svi osim Rudyja Warwicka, koji je otplutao do dna servisnoga dijela i sad je pažljivo istraživao sadržaj hladne škrinje.

Bob je kresnuo šibicu. Ona je na tarnoj površini ostavila bijelu mrlju, ali se nije upalila. Kresnuo ju je još jednom, ali s istim rezultatom. Kod trećeg se pokušaja papirna šibica svinula. Ali je i tako već bila otišla većina zapaljive glave.

"Aj, aj", rekao je on nimalo iznenađenim tonom. "Zacijelo je vlažna. Da probamo s dna, može? Te bi

186

morale biti suhe." Prokopao je sve do dna zdjele, i pritom na šank prosuo mnoge svežnjiće šibica. Albertu su sve izgledale savršeno suhe. Iza njega, Nick i Brian izmijenili su još jedan pogled.

Bob je upecao još jedan svežnjić šibica, istrgnuo jednu, i ponovno kresnuo. Nije se upalila.

"Kujin sin", rekao je. "Čini se da smo otkrili još jedan problem. Hoćeš li mi, Bethany, posuditi svoje šibice?" Ona mu ih je pružila bez riječi.

"Čekaj čas", rekao je Nick polako. "Što ste vi to shvatili, stari moj?"

"Samo to da ova situacija ima još šire implikacije nego što smo isprva mislili", rekao je Bob. Oči su mu bile prilično hladne, ali lice iz kojeg su gledale bilo je skoro izbezumljeno. "I palo mi je na pamet da smo možda svi mi napravili jednu veliku pogrešku. Što je, s obzirom na okolnosti, posve razumljivo... ali dok ne popravimo naš način razmišljanja o tom subjektu, ne vjerujem da možemo imalo napredovati. Pogreška u

perspektivi, ja bih to tako nazvao."

Warwick je sad krenuo prema njima. Odabrao je umotani sendvič i bocu piva. Taj ga je plijen, po svemu sudeći, poprilično oraspoložio.

"Što se to zbiva, narode?"

"Neka me vrag nosi ako znam", rekao je Brian, "ali mi se baš nimalo ne dopada."

Bob Jenkins je istrgnuo šibicu iz Bethanyna sveščića i kresnuo je. Planula je već kod prvog udarca. "Ah",

187

rekao je, i prinio plamen vršku cigarete. Dim je Brianu zamirisao nevjerojatno prodorno, nevjerojatno slatko, i samo trenutak razmišljanja uputio ga je i na razlog: bilo je to jedino, osim slabašnog mirisa vodice za brijanje Nicka Hopewella i Laurelina parfema, što je uopće mogao nanjušiti. Sad, kad je o tome promislio, Brian je shvatio da je jedva mogao nanjušiti i znoj svojih suputnika.

Bob je i dalje u ruci držao upaljenu šibicu. I sad je svinuo poklopac sveščića što ga je uzeo iz zdjele, ogolivši tako sve šibice, i onda zapaljenom šibicom dotakao glave svih ostalih. Jedan se dugi trenutak ništa nije dogodilo. Pisac je klizio plamenom amo-tamo po glavama šibica, ali se one nisu upalile. Drugi su to gledali, fascinirani.

Na kraju se začuo samo nekakav bolesni psssss, i onda je nekoliko šibica eruptiralo u sumoran, i tek sekundu dug život. One zapravo i nisu planule; samo su se slabo zažarile i utrnule. Uzdiglo se nekoliko vitica dima... dima koji, činilo se, uopće ni nema nikakva mirisa.

Bob ih je prešao pogledom i sumorno se nasmiješio.

"Čak je i to", rekao je, "nadišlo moja očekivanja."

"Dobro", rekao je Brian. "A sad nam recite zašto to. Ja znam..."

U tom je trenutku Rudy Warwick ispustio zgađeni krik. Dinah je kratko vrisnula i privila se još bliže Laurel. Albert je osjetio kako mu je srce u grudima napravilo visoki skok.

188

Rudy je razmotao sendvič - Brianu se učinilo da je od sira i salame - i zahvatio veliki zalogaj. A sad ga je ispljunuo na pod sa zgadenom grimasom.

"To je pokvareno!" viknuo je Rudy. "O, do sto đavola! Kako to mrzim!"

"Pokvareno?" rekao je Bob Jenkins hitro. Oči su mu blistale kao plave električne iskre. "O, u to čisto sumnjam. Danas je prerađeno meso toliko krcato konzervansima, da treba stajati najmanje osam sati na vrućem suncu da prijeđe granicu dopuštenog. A mi znamo, prema satovima, da je struja u tom rashladnom ormaru nestala pred manje od pet sati."

"Možda i nije", progovorio je Albert. "Baš ste vi rekli kako osjećate da je više sati nego što nam to vele naši ručni satovi." "Da, ali ja ne mislim... Je li ormarić još bio hladan, gospodine Warwick? Kad ste ga otvorili, je li ormarić još bio hladan?"

"Ne baš studen, ali svakako hladan", rekao je Rudy. "Ali ovaj je sendvič ipak sav isprejeban. Pardon, moje dame. Evo." Pružio ga je. "Ako ne mislite da je pokvaren, u slast vam bilo."

Bob se zagledao u sendvič, i onda kao da je počeo skupljati hrabrost, da bi na koncu učinio upravo to, odgrizao sitan zalogaj s nedirnute strane. Albert je vidio kako mu preko lica prelazi izraz gađenja, ali nije odmah odbacio hranu. Žvaknuo ju je jednom... dvaput... a onda se okrenuo i pljunuo sebi u ruku. Bacio je napol prožvakani zalogaj sendviča u kantu za smeće

189

ispod polica sa slasticama, i onda za njim bacio i ostatak.

"Nije pokvaren", rekao je. "Nego nema okusa. I, osim toga, ne samo to. Kao da nema ni teksture." Usta su mu se nategnula prema dolje u nehotičnoj grimasi gađenja. "Katkad govorimo o bljutavoj hrani - nezačinjenoj bijeloj riži, kuhanim krumpirima - no čak i najbljutavija hrana, ovaj, ima nekakav okus. A ova nema baš nikakav. To je kao da žvačeš papir. Nije nikakvo čudo što ste pomislili da se pokvarila."

"Bila je pokvarena", ponovio je ćelavi tvrdoglavo.

"Kušajte to pivo", pozvao ga je Bob. "Ono ne bi smjelo biti pokvareno. Poklopac je još na svome mjestu, a začepljena se boca piva ne bi smjela pokvariti čak ni izvan frižidera."

Rudy se zamišljeno zagledao u bocu Budweisera u ruci, pa odmahnuo glavom i bocu pružio Bobu.

"Nije mi više do njega", rekao je. Bacio je pogled na rashladni ormarić. Pogled mu je bio zao, kao da sumnja da je Jenkins na njemu izveo nekakvu neduhovitu psinu.

"Učinio bih to kad bih baš morao", odgovorio je Bob, "ali sam ja svoje tijelo već jednom ponudio znanosti. Hoće li netko drugi kušati to pivo? Mislim da je to vrlo važno." "Dajte ga meni", rekao je Nick.

"Ne." Bio je to Don Gaffney. "Dajte ga meni. Tako mi Boga, ja znam što ću s njim. Pio sam ga toplog i prije, i od toga nisam zabijelio očima."

190

Dohvatio je pivo, odvrnuo čep, pa ga iskrenuo. Trenutak se kasnije zavrtio i poškropio pod punim gutljajem što ga je već bio uzeo u usta.

"Isuse!" uzviknuo je. "Prazno! Prazno kao prazna praznina!"

"Doista?" upitao je Bob ozareno. "Odlično! Super! Nešto što svi vidimo!" U trenutku je već bio s druge strane šanka, i s police skidao čašu. Gaffney je položio bocu kraj registar-blagajne, Bob Jenkins je digao a Brian je pažljivo promotrio. S unutrašnje strane grla boce nije se lijepila nikakva pjena. Unutra bi mogla biti baš i voda, pomislio je.

Ali ono što je Bob istočio nije izgledalo kao voda; izgledalo je kao pivo. Izvjetreno pivo. Nije bilo pjene. Tek se nekoliko mjehurića uhvatilo na unutrašnju stranu čaše, ali nijedan od njih nije zapucketao kroz tekućinu, dižući se prema površini.

"No dobro", rekao je Nick polako, "ono je izvjetrilo. Zna se dogoditi. Čep u tvornici nisu dokraja zavrnuli, i plin je pobjegao. Svatko s vremena na vrijeme dobije izvjetreno pivo."

"Ali kad se to pribroji sendviču od salame bez okusa, onda to, mislim, ipak na nešto upućuje?"

"Upućuje na što?" prasnuo je Brian.

"Samo čas", rekao je Bob. "Dajte da se prvo pobrinemo za upozorenje gospodina Hopewella, može?" Okrenuo se, uhvatio čaše objema rukama (još ih je nekoliko palo s police i razbilo se o pod), pa ih

191

počeo slagati duž šanka agilnom brzinom pipničara. "Donesite mi još piva. I malo bezalkoholnih napitaka, kad vam je već usput."

Albert i Bethany otišli su do rashladnoga ormarića i uzeli po četiri do pet boca, grabeći ih nasumce.

"Je li on malo skrenuo?" upitala je Bethany tihim glasom. "Ne bih baš rekao", odgovorio je Albert. Imao je

nekakvu maglovitu slutnju o tome što im je to pisac želio pokazati... i oblik koji je ona počela zadobivati u njegovoj svijesti nije mu se dopao ni najmanje. "Sjećaš se kad ti je rekao da štediš šibice? Znao je da će se dogoditi nešto ovakvo. I eto zašto je toliko zapeo da nas dovede u restoran. Želio nam je pokazati."

3

Dnevni je raspored bio isparan u tri tuceta uskih traka i langolijeri su sad bili bliže.

Craig je njihovo prilaženje osjećao negdje u dnu svijesti - bilo je sve više težine.

Sve više nepodnošljive težine.

Bilo je vrijeme za pokret.

Dohvatio je pištolj i torbu za spise, pa ustao i izišao iz sobe službe osiguranja. Hodao je polako, uvježbavajući pritom što će reći: Ne želim te ubiti, ali hoću, budem li morao. Odvezi me u Boston. Ne želim te ubiti, ali hoću, budem li morao. Odvezi me u Boston.

192

"Ali hoću, budem li morao", mrmljao je Craig koračajući prema čekaonici. "Ali hoću, budem li morao." Prst mu je pronašao oroz pištolja i napeo ga.

Na pola puta preko prostorije, njegovu je pažnju još jednom primamilo blijedo svjetlo što je padalo kroz prozore, pa se okrenuo prema njima. Osjećao ih je vani. Langolijere. Oni su pojeli sve beskorisne, lijene ljude, i sad se vraćaju po nj. A on mora stići u Boston. Bio je to jedini njemu poznat način da spasi što je od njega ostalo... zato što bi smrt od njihove ruke bila užasna. Takva bi smrt bila zaista strašna.

Polako je prišao prozoru i pogledao van, ne obazirajući se pritom - bar zasad - na mrmor ostalih putnika iza sebe.

4

Bob Jenkins je iz svake boce u svoju čašu nalio po nekoliko gutljaja. I svaki put je bilo bljutavo kao ono prvo pivo.

"Jeste li se uvjerili?" upitao je Nicka.

"Da", odgovorio je Nick. "Ako znate, stari moj, što se tu zbiva, s pričom na sunce. Molim, pričajte."

"Palo mi je nešto na um", rekao je Bob. "Ali to... bojim se da to nije baš jako utješno, no ja sam, međutim, jedan od onih koji vjeruju da je, dugoročno gledano, znanje bolje - i manje pogubno - od neznanja, bez obzira kako se čovjek, kad prvi put dozna neke činjenice, očajno osjećao. To vam se čini logično?"

193

"Ne", odgovorio je najednom Gaffney.

Bob je slegnuo ramenima i uputio mu sitan, iskrivljen smiješak.

"No bilo kako mu drago, ja ostajem pri svojoj tvrdnji. I prije nego što tome još išta dodam, zamolio bih vas da se malo osvrnete i kažete mi što vidite."

Svi su se osvrnuli po dvorani, i tako se žestoko koncentrirali na mali grozd stolova i stolica, da nitko nije nije opazio Craiga Toomyja što je stajao na drugoj strani čekaonice, okrenut leđima, i zurio van na pistu.

"Ništa", progovorila je napokon Laurel. "Jako mi je žao, ali ja ne vidim ništa. Ali vi možda, gospodine Jenkins, imate oštriji vid."

"Ni slučajno. I ja vidim što i vi: ništa. No zračne su luke otvorene dvadeset četiri sata dnevno. Kad se zbilo ono - onaj Događaj - vjerojatno je dnevni ciklus bio u najnižoj točki oseke, ali mi je teško povjerovati da tu nije bilo bar nekoliko ljudi koji su pili kavu ili možda uživali u ranom doručku. I ljudi iz službe održavanja zrakoplova. I aerodromskoga osoblja. Možda šačice putnika koji čekaju na presjedanje, i koji su, da uštede novac, sate između ponoći i šest ili sedam ujutro odlučili provesti u pristanišnoj zgradi, a ne u obližnjemu motelu. Kad sam sišao s trake za prtljagu i osvrnuo se, osjećao sam se potpuno izgubljen u vremenu i prostoru. Zašto? Zato što zračne luke nisu nikad posve prazne, baš kao što to nisu ni policijske ni vatrogasne postaje. A sad pogledajte oko sebe još jednom i upitajte se: Gdje su napol pojedeni obroci, napol

194

ispražnjene čaše? Sjećate se kolica s pićima na avionu i nečistih čaša na donjoj ploči? Sjećate se nagrizenoga kolačića i načete šalice kave kraj pilotova sjedala u pilotskoj kabini? Ovdje od toga nema ničega. Gdje je tu i najmanji znak da je tu u trenutku Događaja uopće i bilo ljudi?

Albert je ponovno zakružio pogledom i polako izgovorio: "Tu, zar ne, nema nikakve lule na pramčanoj palubi?"

Bob ga je pažljivo pogledao.

"Kako? Ovo nisam razumio."

"Kad smo bili u avionu", rekao je Albert polako, "razmišljao sam o jedrenjaku o kojem sam jednom čitao. Zvao se Mary Celeste, i netko ga je opazio, kako samo besciljno pluta. Mislim... ne baš pluta, jer je u knjizi pisalo da su sva jedra bila dignuta, ali kad su ljudi koji su je otkrili na nju stupili nogom, na Mary Celeste nije bilo nikoga. Njihove su stvari, međutim, još bile tu, a na štednjaku se kuhao ručak. Netko je čak našao lulu na pramčanoj palubi. I još se dimila."

"Bravo!" uzviknuo je Bob gotovo grozničavim glasom. Sad su svi gledali u nj, i nitko nije opazio Craiga Toomyja koji je polako išao prema njima. Pištolj što ga je bio našao nije više bio uperen u pod.

"Bravo, Alberte! Kao prstom u pekmez! A postoji i još jedno slavno iščeznuće - riječ je o čitavoj koloniji doseljenika otoka Roanoke... koji se nalazi, čini mi se, negdje pred obalom North Caroline. Svi su nestali, ali su iza njih ostali ostaci logorskih vatri, izneređene kuće

195

i smetlišta. A sad, Alberte, napravi još jedan korak. Čime se još ovaj terminal razlikuje od našeg aviona?"

Albert je na trenutak gledao sasvim bijelo, a onda mu je u očima svanulo shvaćanje.

"Prstenje!" uzviknuo je. "Damske torbice! Lisnice! Novac! Kirurške igle! Od svega toga tu nema ničega!"

"Ispravno", rekao je Bob tiho. "Sto posto ispravno. Kao što si rekao, od svega toga tu nema ničega. Ali je na avionu bilo, kad su se preživjeli probudili? U pilotskoj je kabini bila čaša i šalica s kavom i nagrizeni danski kolačić. Što je ekvivalent zapaljene lule na pramčanoj palubi."

"Vi mislite da smo odletjeli u drugu dimenziju?" upitao je Albert. Glas mu je bio pun straha i zaprepaštenja. "Baš kao u znanstvenofantastičnom romanu."

Dinah je nagnula glavu i na trenutak je zapanjujuće sličila Nipperu, psu na starim naljepnicama RCA Victora.

"Ne", rekao je Bob. "Ja mislim..."

"Pazite!" oštro je kriknula Dinah. "Ja čujem..."

Ali je već bilo prekasno. Kad je Craig Toomy u jednom trenutku svladao paralizu koja ga je zadržavala i pokrenuo se, kretao se vrlo brzo. Prije nego što su se Nick i Brian mogli i početi okretati, on je već bio obuhvatio rukom Bethanyn vrat u kravata zahvat i počeo je vući natrag. Uperio joj je pištolj u sljepoočicu. Djevojka je kriknula užasnuto i očajno.

196

"Ne želim je ubiti, ali hoću, budem li morao", prodahtao je Craig. "Odvezite me u Boston." Oči mu više nisu bile tupe; sad su u svim smjerovima bacale poglede pune užasnute, paranoidne inteligencije. "Jeste li me čuli? Odvezite me u Boston!"

Brian je krenuo prema njemu, ali mu je Nick položio ruku na prsa, ne skidajući pogled s Craiga.

"Samo polako, stari moj", rekao mu je tihim glasom. "To bi moglo biti opasno. Naš je prijatelj totalna opaljotka." Bethany se izvijala sputana Craigovim laktom.

"Zagušit ćete me! Molim vas, nemojte me gušiti!"

"Što se zbiva?" kriknula je Dinah. "Što je to?"

"Prestani!" dreknuo je Craig na Bethany. "Prestani se micati! Prisilit ćeš me na nešto što ne želim!" Pritisnuo joj je mušicu na sljepoočicu. Ona se nastavila otimati, i Albert je najednom shvatio da ona ne zna da Craig ima pištolj - unatoč tome što joj je pritiskao lubanju, ona to nije znala.

"Prekini s tim, curo!" rekao je Nick oštro. "Prestani se otimati!"

Po prvi put u svom budnom životu, Albert nije samo mislio poput Arizonskog Žida, nego i osjetio potrebu da poput tog legendarnoga junaka i djeluje. Ne skidajući oči s luđaka u sportskom puloveru širokoga izreza, počeo je polako podizati violinsku kutiju. Prebacio je ruke s drške, i sad obadvije ruke položio na vrat kutije. Toomy nije gledao u nj; oči su mu brzo letjele između

197

Briana i Nicka, a imao je pune ruke posla - prilično doslovno - time što je Bethany držao za vrat.

"Ne želim je ubiti..." ponovno je počeo Craig, a onda mu je ruka kliznula gore, jer se djevojka izvila uz njega i lupila ga petom u prepone. I onda mu smjesta zabila zube u zglavak.

"Au!" vrisnuo je Craig. "Auuuu!"

Stisak mu je popustio. Bethany se spustila i počela izvlačiti. Albert je skočio i podigao violinsku kutiju, baš u času kad je Toomy uperio pištolj u Bethany. Toomyjevo se lice usukalo u grimasu bola i bijesa.

"Ne, Alberte!" dreknuo je Nick.

Craig Toomy je vidio kako mu se Albert približava pa mušicu prebacio prema njemu. Jedan je trenutak Albert gledao ravno u nju, i to nije bilo slično nijednom njegovom snu ili fantaziji. Gledanje u grlo cijevi slično je gledanju u otvoren grob.

Možda sam tu ipak pogriješio, pomislio je, a onda je Craig povukao otponac.

5

Umjesto detonacije začuo se samo tihi pop! - kao zvuk stare zračne puške Daisi, ništa više. Albert je osjetio kako ga je nešto udarilo u prsa majice Hard Rock Cafe, imao je dovoljno vremena da shvati da je pogođen, a onda je violinsku kutiju spustio Craigu na glavu. Uslijedio je solidan udarac, koji mu se pronio

198

čitavim rukama, a onda mu je u glavi najednom progovorio indignirani glas njegova oca: Što je to s tobom, Alberte? Tako se ne postupa sa skupim glazbenim instrumentom!

Iz kutije se začuo broink! violine što je skočila od prepasti. Jedna se od mjedenih kopči zabila Toomyju u čelo, i krv je briznula u začudnomu mlazu. Onda su mu koljena iskočila iz ležišta, dok se pred Albertom spuštao brzinom ekspresnoga lifta. Albert je vidio kako je zabijelio očima, i zatim je Craig Toomy već ležao pod njegovim nogama, bez svijesti.

Luda, no ipak nekako prekrasna misao, na trenutak je ispunila Albertovu svijest: Moj Bože, nikad u životu nisam odsvirao ništa bolje! A onda je shvatio da više nema daha. Okrenuo se ostalima, a krajevi su mu se usana izvili u tanak, pomalo zbunjen smiješak.

"Mislim da sam pokupio metak", rekao je Ace Kaussner, a onda je svijet počeo blijediti, tonući u sve dublje nijanse sivoga, dok su i njegova koljena ispadala iz ležišta. Složio se na pod preko kutije svoje violine.

6

Izvan igre je bio manje od pola minute. Kad je ponovno došao k sebi, Brian ga je lagano pljuskao po obrazima i zabrinuto ga gledao. Bethany je klečala kraj njega i gledala ga očima koje su blistale i proglašavale ga junakom. Iza nje, Dinah Bellman još je plakala u krugu Laurelina zagrljaja. Albert je Bethany uzvratio

199

pogled i osjetio kako mu srce - očito još u komadu - raste u prsima.

"Arizonski Žid jaše ponovno", promrmljao je.

"Što to?" upitala ga je ona i pomilovala po obrazu. Ruka joj je bila tako čudesno meka, tako čudesno hladna. Albert je zaključio da se zaljubio.

"Ništa", odgovorio je, a onda mu je pilot opalio još jednu zidarsku.

"Mali, jesi dobro?" upitao ga je Brian. "Daj, govori, kako ti je?"

"Ma dobro mi je", odgovorio je Albert. "Ali mogli biste s tim malo i prestati, dobro? I zovem se Albert. Za prijatelje Ace. Je li me jako gadno pogodilo? Ja još ništa ne osjećam. Jeste li uspjeli zaustaviti krvarenje?"

Nick Hopewell je čučnuo kraj Bethany. Na licu mu je bio smiješak koji je odavao i nevjericu i činjenicu da ga sve to jako zabavlja.

"Mislim da ćeš preživjeti, stari moj. Nikad još u životu nisam vidio ništa ni slično tome... a nagledao sam se svega. Vi ste Amerikanci toliko blesavi da vas čovjek naprosto mora zavoljeti. Pruži ruku da ti dam suvenir."

Albert je ispružio ruku koja se, zbog reakcije na događaj, nekontrolirano tresla, a Nick je u nju nešto ispustio. Albert je to prinio očima i opazio da je riječ o metku.

200

"Digao sam ga s poda", rekao je Nick. "Nije se čak ni deformirao. Sigurno te pogodio ravno u prsa - na majici ti je još trag baruta - i odskočio. Očito je zatajio. Stari moj, mora da si Bogu baš jako drag."

"Mislio sam na šibice", rekao je Albert slabašnim glasom. "Mislio sam da uopće ni neće opaliti."

"To je bilo vrlo hrabro i vrlo glupo, dečko moj", rekao je Bob Jenkins. Lice mu je bilo mrtvački blijedo i činilo se da bi i sam za koji čas mogao otploviti. "Nikad ne vjeruj piscu. Poslušaj ih, to svakako, ali im nikad nemoj vjerovati. Moj Bože, što da sam imao krivo?"

"Skoro ste i imali krivo", rekao je Brian. Pomogao je Albertu da ustane. "Bilo je baš kao kad ste zapalili šibice - one iz zdjele. Dima je bilo taman dovoljno da istjera zrno iz cijevi. Da ga je bilo još samo malo više, sad bi Albert imao zrno u plućima."

Preko Alberta se prelio još jedan val vrtoglavice. Zanjihao se na nogama, i Bethany ga je obgrlila oko pasa.

"Mislim da je to bilo zaista hrabro", rekla je i podigla pogled koji je pričao o njenoj dubokoj uvjerenosti da iz platinskoga šupka Alberta Kaussnera mogu izlaziti samo dijamanti. "Hoću reći, nevjerojatno."

"Hvala", rekao je Ace, smiješeći se hladno (i mrvicu smušeno). "Nije to ništa." Najbrži Hebrej zapadno od Mississippija bio je posve svjestan činjenice da se o nj čvrsto stiska poprilična količina cure, i da ta cura miriši gotovo nepodnošljivo dobro. Najednom se i sam osjetio dobro. Vjerovao je zapravo da se nikad u životu nije

201

osjećao bolje. A onda se sjetio svoje violine, sagnuo se, i podigao kutiju. S jedne je strane bilo duboko ulubljenje, a jedna je od kopči izletjela. Na njoj je bilo i krvi i kose, i Albert je osjetio kako mu se želudac počinje polako okretati. Otvorio je kutiju i pogledao. Glazbalo je izgledalo posve u redu, i Albert je tiho uzdahnuo.

A onda je pomislio na Craiga Toomyja, i strah se vratio.

"Pa ovaj, nisam ga ubio? Opalio sam ga zbilja ljudski."

Pogledao je prema Craigu, koji je ležao kraj vrata restorana, a kraj njega je klečao Don Gaffney. Albertu se najednom ponovno učinilo da će se onesvijestiti. Na Craigovu je licu i čelu bilo mnogo krvi.

"Živ je", rekao je Don, "ali se utrnuo kao žarulja."

Albert, koji je u snovima otpirio više teških slučajeva nego Bezimeni, osjetio je kako mu se diže ručak.

"Isuse, koliko krvi!"

"Ma ništa to ne znači", rekao je Nick. "Kod povreda skalpa uvijek ima puno krvi." Pridružio se Donu, uhvatio Craiga za zglavak i napipao mu puls. "Stari moj, nisi smio zaboraviti da drži pištolj uperen curi u glavu. Da je povukao otponac, pri takvoj je blizini s njom lako moglo biti svršeno. Sjećaš se onoga glumca koji se prije nekoliko godina ubio ćorkom? Gospodin Toomy za ovo je sam zaslužan; to je sasvim njegovo djelo. Nemoj sebe ništa kriviti."

202

Nick je ispustio Craigov zglavak i ustao.

"Osim toga", rekao je pa iz stalka na stolu dohvatio pregršt papirnih ubrusa, "puls mu je jak i pravilan. Vjerujem da će se probuditi već za nekoliko minuta, i to samo s jakom glavoboljom. A vjerujem da bi, zbog tog sretnog događaja, bilo pametno poduzeti i neke mjere opreza. Gospodine Gaffney, čini se da su stolovi na ovom pojilištu - nevjerojatno ali istinito - opremljeni stolnjacima. Biste li mi mogli dodati koji? Možda bi bilo pametno poznatom nam gospodinu Moram-u-Boston zavezati ruke iza leđa."

"Mora li se to zaista?" upitala je Laurel tiho. "On je, na koncu konca, još u nesvijesti, i krvari."

Nick je svoju improviziranu kompresu pritisnuo Craigu na ranu na glavi i podigao pogled.

"Vi ste Laurel, je li tako?"

"Da."

"No dobro, Laurel, da sad puno ne lakiramo. Ovaj tu je lud. Ne znam je li ga do toga dovela ova naša pustolovina ili ga je takvim stvorila majčica priroda, ali ja jako dobro znam koliko je opasan. Da mu je Dinah bila bliža, ne bi zgrabio Bethany, nego nju. A ako ga ne zavežemo, drugi bi put mogao učiniti baš to."

Craig je zastenjao i slabašno mahnuo rukama. Čim se pokrenuo, Bob Jenkins je odstupio od njega, usprkos tome što je revolver sad bio sigurno zataknut za pojas Brianovih hlača, a onda je isto učinila i Laurel, i sa sobom povukla i Dinah.

203

"Je li tko mrtav?" upitala je Dinah nervozno. "Nije nitko?"

"Nitko, dušice."

"Trebala sam ga i prije čuti, ali sam slušala čovjeka koji govori kao učitelj."

"Sve je u redu", odgovorila je Laurel. "Sve je ispalo dobro, Dinah." Onda je pogledala van, na prazno uzletište, i vlastite su joj se riječi učinile porugom. Ništa ovdje nije bilo u redu. Baš ništa.

Don se vratio držeći u svakoj ruci po jedan crveno-bijelo karirani stolnjak.

"Prekrasno", rekao je Nick. Dohvatio je jedan i brzo ga i stručno usukao u konopac. Srednji je dio stavio u usta i stisnuo ga zubima, da se ne razmota, a onda okrenuo Craiga kao palačinku.

Craig je kriknuo a kapci su mu zatreperili.

"Morate li baš biti tako grubi?" upitala je Laurel oštro.

Nick ju je na trenutak pogledao, i ona je smjesta oborila oči. I protiv volje je usporedila oči Nicka Hopewella s očima sa slika koje joj je Darren Crosby bio slao. Široko razmaknute, bistre oči na pristalom - pa makar i neupadljivom - Darrenovom licu. Ali su i oči bile prilično neupadljive, zar ne? No nisu li baš Darrenove oči jedan od razloga, i to popriličan, zbog kojih je uopće i krenula na ovaj put? Zar nije bila zaključila, nakon mnogo pažljiva izučavanja, da su to

204

oči čovjeka koji se zna ponašati? Muškarca koji će znati stati kad mu se kaže da stane?

Ukrcala se na let 29 govoreći sebi da kreće u veliku pustolovinu, da će to biti ekstravagantni tango u naručju romanse - impulzivni transkontinentalni sprint ravno u naručje visokog, crnokosog neznanca. Ali se čovjek zna pokatkad naći u nekoj od onih zamornih situacija kad se istina više ne da izbjeći, a Laurel je počela shvaćati da je istina ovo: Ona je Darrena Crosbyja odabrala zato što su joj slike i pisma rekli da se on ne razlikuje mnogo od mirnih dječaka i muškaraca s kojima se sastajala od svoje petnaeste godine, dječaka i muškaraca koji su brzo učili da, kad dolaze u kišna predvečerja, moraju otrti noge pred vratima, dječaka i muškaraca koji bi hvatali krpu i pomogali joj kod pranja suda a da ih za to nije ni trebalo moliti, dječaka i muškaraca koji bi je pustili ako bi im to rekla dovoljno oštrim tonom.

Bi li se noćas našla na letu 29 da su na fotografijama bile tamnoplave oči Nicka Hopewella, a ne blage, smeđe oči Darrenove? Ne vjeruje da bi. Vjeruje da bi mu tada napisala uljudno no vrlo rezervirano pismo - Hvala vam, gospodine

Hopewell, i na vašem odgovoru i na slici, ali se meni nekako ne čini da smo mi stvoreni jedno za drugo - i pošla potražiti muškarca nalik Darrenu. Ona, dakako, vrlo dvoji da ljudi poput gospodina Hopewella ikad čitaju magazine usamljenih srdaca, kamoli pak u njihove oglasnike stavljaju svoja pisma. No bez obzira na sve to, sad je tu bila s njim, u toj nestvarnoj situaciji.

205

Ali mislim... htjela je doživjeti pustolovinu, jednu jedinu, prije no što se srednja dob useli za svagda. Nije li to istina? Jest. I evo je tu, gdje dokazuje kako je Tolkien imao pravo - ona je sinoć zakoračila kroz vlastita vrata, baš kao i svakoga dana, i gle gdje je završila: u čudnoj i jezivoj verziji Fantasylanda. Ali je to ipak bila pustolovina, to da. Prisilno spuštanje... prazni aerodromi... luđak s pištoljem. Naravno da je to bila pustolovina. Najednom joj je u svijest uskočilo nešto što je bila pročitala prije mnogo godina. Pazi što kupuješ, jer bi mogla dobiti baš to što si htjela.

Živa istina.

I kako zbunjujuća.

Ali u očima Nicka Hopewella nije bilo zbunjenosti... ali ni smilovanja. Od toga se Laurel osjetila nekako drhtavo, i u tom osjećaju nije bilo ničeg romantičnog.

Jesi li sigurna? prošaptao je neki glas, i Laurel ga je smjesta ušutkala.

Nick je izvukao Craigu ruku ispod tijela, pa mu na križima sastavio zapešća. Craig je ponovno zastenjao, ovaj put glasnije, i počeo se slabašno otimati.

"Samo mirno, dobri stari moj", rekao je Nick umirujućim glasom. Dvaput je omotao konop, usukan iz stolnjaka oko Craigovih podlaktica, i čvrsto ih zavezao. Craig je zalepetao laktima i kriknuo čudno i tiho. "Eto!" rekao je Nick i ustao. "Podvezanih krilaca kao božićni puran oca Johna. A ako ovaj popusti, imamo još i rezervni." Sjeo je na rub stola i pogledao Boba

206

Jenkinas. "A sad, što ste ono počeli baš kad su nas tako grubo prekinuli?"

Bob ga je pogledao, smućeno i u nevjerici.

"Kako molim?"

"Nastavite", rekao je Nick. Po tonu bi prije bio zainteresirani posjetitelj predavanja negoli čovjek koji sjedi na stolu praznog aerodromskog restorana nogu položenih uz zavezana čovjeka što leži u lokvici vlastite krvi. "Baš ste stigli do toga kako je let 29 sličio Mary Celeste. Što je prilično zanimljiva misao."

"I sad biste htjeli... da naprosto nastavim?" upitao je Bob s nevjericom. "Kao da se baš ništa nije dogodilo?"

"Dajte me dignite!" zavapio je Craig. Riječi su mu bile malo prigušene prolaskom kroz gusti industrijski tapison na podu restorana, ali je i dalje, za čovjeka koga su pred samo pet minuta tresnuli violinskom kutijom, bio začuđujuće živ. "Smjesta me dignite! Ja zahtijevam da..."

Onda je Nick učinio nešto što ih je sve šokiralo, čak i one koji su vidjeli kako Englez Craigu vrti nos kao pipac u kupaoni. Zabio Craigu u rebra kratak i snažan šut. Usporio je u zadnji čas... ali ne baš jako. Craig je bolno jeknuo i ušutio.

"Daj još jednom zucni, stari moj, pa ću ti polomiti sve duge na bačvi", rekao je Nick mrgodno. "Moje se strpljenje prema tebi iscrpilo."

"Hej!" uzviknuo je Gaffney zapanjeno. "Zašto radite te je..."

207

"A sad me poslušajte!" rekao je Nick i zakružio pogledom. Njegove je uljuđene površine po prvi put sasvim nestalo; glas mu je titrao od gnjeva i osjećaja opasnosti. "Dajte se probudite, cure i momci, a ja nemam vremena da to činim u rukavicama. Ova tu curica - Dinah - veli da smo se uvalili u gadnu nevolju, i ja joj vjerujem. Ona veli da čuje nešto, nešto što ide prema nama, i ja i u to baš jako vjerujem. Ja ne čujem ni vražju repu, ali mi živci skaču kao mast na vrućem roštilju, a kad mi to počnu raditi, ja ih obično pažljivo saslušam. I ja mislim da nešto zaista dolazi, i nekako ne vjerujem da će nam to nešto, kad se tu stvori, pokušati utrapiti najnovije dodatke za usisavač ili najnoviju shemu osiguranja. I sad možemo ili nad tih prokletim luđakom proizvoditi sve moguće korektne civilizirane zvukove, ili pokušati shvatiti što se s nama dogodilo. Shvaćanje nam možda i neće spasiti život, ali ja sve brže dolazim do uvjerenja da nam ga nedostatak istog može oduzeti, i to vrlo brzo." Pogled mu se prebacio na Dinah. "Reci mi, Dinah, ako misliš da sam u krivu. Tebe ću poslušati, i to rado."

"Ne volim što tučete gospodina Toomyja, ali ne mislim ni da ste u krivu", rekla je Dinah sitnim, treperavim glasom.

"U redu", rekao je Nick. "Dogovoreno. Trudit ću se koliko mogu da ga više ne tučem... ali ništa ne mogu obećati. Počnimo od vrlo jednostavne ideje. Taj momak kome sam vezao krilca..." "Toomy", rekao je Brian. "On se zove Craig Toomy."

"Dobro. Gospodin Toomy je lud. Možda, ako uspijemo naći put do svog pravog mjesta u svemiru, ili

208

ako otkrijemo kamo su otišli svi ostali, možda mu budemo mogli na neki način pomoći. Zasad mu, međutim, možemo pomoći samo tako da ga odložimo u raspremu - što sam i učinio, i to uz plemenitu, pa makar i pomalo vratolomnu pomoć mladoga gospodina Alberta - i vratimo se svojim tekućim poslovima. Gaji li netko mišljenje koje bi bilo suprotno ovome?"

Odgovora nije bilo. Ostali putnici iz leta 29 s nelagodom su gledali Nicka.

"U redu", rekao je Nick. "Gospodine Jenkins, molim vas, nastavite."

"Ja... ja nisam navikao..." Bob se vrlo vidljivo pokušavao sabrati. "U svojim sam knjigama ubio toliko ljudi da ne bi stali u avion kojim smo došli, ali to što se netom dogodilo prvi je čin nasilja koji sam i osobno vidio. Jako mi je žao ako sam se... ovaj... ružno ponio."

"Ja, gospodine Jenkins, mislim da se držite odlično", rekla je Dinah. "A i drago mi vas je slušati. Od toga se odmah osjećam bolje."

Bob ju je pogledao zahvalno i nasmiješio se.

"Hvala, Dinah."

Gurnuo je ruke u džepove, bacio zabrinut pogled na Briana, a onda pogledao preko svih njih, i pogledom prešao čitavu praznu čekaonicu.

"Mislim da sam već spomenuo središnju pogrešku svih naših razmišljanja", rekao je napokon. "A ona glasi: Svi smo mi pretpostavljali, kad smo počeli shvaćati veličinu Događaja, da se nešto dogodilo s

209

ostatkom svijeta. Tu je pretpostavku prilično lako shvatiti, zato što je sa svima nama sve u redu, dok su svi ostali - među koje ubrajam i druge putnike s kojima smo se ukrcali na Los Angeles Internationalu - očito nestali. Ali dokazi što su pred nama ne podržavaju tu pretpostavku. To što se dogodilo, dogodilo se nama i samo nama. I uvjeren sam da svijet, onakav kakav smo ga oduvijek znali, nastavlja kuckati svoje baš kao i uvijek.

A oni izgubljeni - nestali putnici i jedanaest preživjelih s leta 29 - to smo zapravo mi."

7

"Možda sam glup, ali ja nikako ne shvaćam na što to ciljate", rekao je Rudy Warwick nakon trenutka šutnje.

"Ni ja", dometnula je Laurel.

"Spomenuli smo dva slavna nestanka", rekao je Bob tiho. Činilo se da je sad čak i Craig počeo slušati... ili se bar prestao koprcati. "Prvi se, slučaj Mary Celeste, dogodio na moru. Drugi, slučaj otoka Roanoke, dogodio se pokraj mora. I oni nisu jedini. Mogu se sjetiti bar još dva povezana sa zrakoplovima: nestanak avijatičarke Amelije Earhart nad Tihim oceanom, i nestanak nekoliko mornaričkih aviona nad dijelom Atlantika znanom kao Bermudski trokut. To se, čini mi se, dogodilo 1945. ili 46. Od vode je eskadrile primljena nekakva iskrivljena poruka, i onda su iz zrakoplovne baze na Floridi smjesta poslali spasilačke avione, ali nikad nije pronađen nikakav trag ni aviona ni posade."

210

"Čuo sam za taj slučaj", rekao je Nick. "I taj je slučaj, mislim, položio temelj Trokutovu zlu glasu."

"Ne, nego je tamo izgubljeno mnogo i brodova i aviona", ubacio se Albert. "Pročitao sam knjigu Charlesa Berlitza o tome. Zaista zanimljivo." Bacio je brz pogled na okupljeno društvo. "Samo što nikad nisam mislio da će to mene i osobno snaći, shvaćate što mislim."

A Jenkins je rekao: "Ne znam je li ikad prije nad kopnenim dijelom

Sjedinjenih Država nestao ijedan zrakoplov, ali..."

"To se s malim avionima dogodilo već mnogo puta", rekao je Brian, "a jednom se, prije možda trideset pet godina, dogodilo i komercijalnom putničkom zrakoplovu. Na njemu je bilo više od stotinu ljudi. Godine 1955. ili 56, tu negdje. Kompanija je bila TWA ili Monarch, ne sjećam se više koja. Avion je krenuo iz Denvera za San Francisco. Pilot je uspostavio radio vezu s kontrolom u Renou - apsolutno rutinski - ali ga nikad više nisu čuli. Uslijedila je potraga, razumije se, ali... ništa."

Brian je opazio da ga svi gledaju s nekakvom užasnutom fascinacijom, pa se nelagodno nasmijao.

"Pilotske priče o duhovima", rekao je s prizvukom ispričavanja u glasu. "Zvuči kao oblačić za strip o Garyju Larsonu."

"Kladim se da su svi nestali", promrmljao je pisac. Ponovno je počeo dlanom trljati obraz. Doimao se

211

zabrinuto - skoro užasnuto. "Ukoliko nisu pronašli tijela..?"

"Molim vas, recite nam sve što znate, ili što mislite da znate", rekla je Laurel. "Djelovanje toga... te stvari... kao da me zakopava. Ako uskoro ne dobijem odgovor, možete me odmah vezati i staviti pokraj gospodina Toomyja."

"Nemojte si laskati", rekao je Craig; govorio je jasno iako prilično opskurno.

Bob ga je počastio još jednim nelagodnim pogledom i onda kao da je uspio opet ukrotiti misli.

"Ovdje nema hrane, ali je u avionu ima. Ovdje nema struje, ali je u avionu ima. To, naravno, nije neoborivo - avion ima autonomni sustav napajanja, dok struja ovamo dolazi iz nekakve elektrane. Ali pogledajte šibice. Bethany je bila na avionu, i šibice funkcioniraju savršeno. Šibice što sam ih uzeo tu iz zdjele, neće se upaliti. Pištolj što ga je gospodin Toomy uzeo - iz postaje osiguranja, pretpostavljam - jedvice je opalio. Ja vjerujem, kad biste uzeli baterijsku svjetiljku, da biste otkrili da ni ona ne radi. Ili, ako radi, da to ne bi dugo potrajalo."

"Imate pravo", rekao je Nick. "Ali.da bismo provjerili vašu teoriju, ne moramo tražiti bateriju." Pokazao je prstom prema gore. Na zidu iznad kuhinjskoga roštilja bila su postavljena pomoćna svjetla. "Ovo radi na akumulator", nastavio je Nick. "Kad padne napon, to se onda uključuje fotoaktivnim solenoidom. Ovdje je dovoljno tamno da bi se to uključilo, ali nije. Što znači

212

da se ili pokvario solenoidoni krug ili da je crkao akumulator."

"Ja slutim da je i jedno i drugo", rekao je Bob Jenkins. Polako je prišao vratima restorana i pogledao van. "Zatekli smo se u svijetu koji se doima čitavim, no to je ujedno svijet koji je, po svemu sudeći, već skoro iscrpljen. Gazirana pića su bljutava. Hrana je bez okusa. Zrak je bez mirisa. Mi i dalje ispuštamo mirise - pa ja tako, primjerice, njušim Laurelin parfem i kapetanovu vodicu za brijanje -no sve drugo kao da je izgubilo miris."

Albert je dohvatio čašu s pivom i duboko je onjušio. Mirisa je ipak bilo, zaključio je on, ali je bio jako, jako slab. Cvjetna pahuljica što je mnogo godina provela među knjižnim listovima, mogla bi ispustiti istu takvu uspomenu mirisa.

"Isto vrijedi i za zvuk", nastavio je Bob. "I zvukovi su jednolični, jednodimenzionalni, sasvim bez rezonancije."

Laurel je pomislila na tupi klip-klap svojih visokih potpetica po betonu, i na odsutnost jeke kad je kapetan Engle skupio ruke oko usta i uz pomične stepenice zazvao gospodina Toomyja.

"Alberte, mogu li te zamoliti da nam odsviraš nešto na violini?" upitao je Bob.

Albert je pogledao Bethany. Ona se nasmiješila i kimnula glavom.

213

"Dobro. Može. Zapravo me čak i jako zanima kako svira nakon..." Bacio je pogled na Craiga. "Znate."

Otvorio je kutiju napravivši grimasu u trenutku kad su mu prsti dotakli kopču koja je stvorila ranu na Craigovu čelu. Izvadio je violinu. Kratko ju je pomilovao, uzeo gudalo u desnicu i zataknuo glazbalo pod bradu. Stajao je tako trenutak, zamišljeno. Što bi bila prikladna glazba za taj čudni novi svijet gdje telefoni ne zvone i psi ne laju? Ralph Vaughan Williams? Stravinski? Mozart? Možda Dvoržak? Ne. Nitko od njih nije bio pravi. A onda je uslijedio bljesak inspiracije, pa je zasvirao "Netko je u kuhinji s Dinah".

Negdje na pola melodije gudalo mu se pokolebalo i stalo.

"Očito si ipak pokvario violinu žvajznuvši ovoga tipa", rekao je Don Gaffney. "Svira kao da si je natrpao pamukom."

"Ne", odgovorio je Albert polako. "Violina je savršeno u redu. To znam po tome kako je osjećam, po micanju struna pod prstima... ali tu je i još nešto. Dođite, molim, ovamo, gospodine Gaffney." Gaffney je prišao i stao kraj Alberta. "Sad priđite violini što je bliže moguće. Ne... ne tako blizu; izbit ću vam gudalom oko. Tu. Baš tako. Poslušajte još jednom."

Albert je zasvirao, pjevajući u sebi, kao što je uvijek činio kad bi svirao tu sladunjavu no beskrajno veselu seljačku pjesmicu:

Pjevam cigu-migu-miguli,

cigu-cigu-miguli-ja-da,

214

cigu-cigu-ja-da,

lupajuć u stari bendžo.

"Zar ne vidite razliku?" upitao je kad je bio gotov.

"Zvuči mnogo bliže, ako si na to mislio", rekao je Gaffney. Gledao je u Alberta s pravim poštovanjem. "Mali, ti zbilja znaš svirati."

Albert se nasmiješio Gaffneyu, ali je zapravo govorio Bethany Simms.

"Ponekad, kad sam siguran da mog učitelja nema u blizini, znam zasvirati i nešto od Led Zeppelina", rekao je. "A to se zbilja da pripraviti na violini. Začudili biste se." Pogledao je Boba. "No ipak, to se dobro slaže s onim što ste rekli. Što ste joj bliže, violina sve bolje svira. Nešto ne valja sa zrakom, ne s glazbalom. On ne provodi zvuk onako kako bi trebao, i tako ono što izlazi ima zvuk kao i ono pivo okus." "Bljutav", rekao je Brian.

Albert je kimnuo.

"Hvala, Alberte", rekao je Bob.

"Ma ništa to. Mogu li je sad spremiti?"

"Naravno." Potom je Bob nastavio, dok je Albert spremao violinu u kutiju i ubrusom brisao uprljanu kopču i prste. "Okus i zvuk nisu jedini raštimani elementi situacije u kojoj smo se našli. Uzmimo, primjerice, oblake."

"Što s njima?" upitao je Rudy Warwick.

215

"Otkako smo došli nisu se pomakli, a ne vjerujem ni da će se pomaknuti. Mislim da su vremenske promjene s kojima smo

navikli živjeti ovdje ili stale ili zastajkuju kao stari džepni sat."

Na trenutak je zastao. Najednom se izgledao star i bespomoćan i uplašen.

"Kao što bi to rekao gospodin Hopewell, nemojmo uljepšavati stvari. Sve ovdje izgleda nekako krivo. Dinah, čija su osjetila - uključujući i ono čudno, neodređeno koje nazivamo šestim - razvijenija od naših, osjetila je to možda najjače, ali mislim da smo to do izvjesnoga stupnja osjetili i svi mi ostali. Ovdje je nešto naprosto krivo.

"I sad smo došli do same srži

pitanja." Okrenuo se prema njima.

"Rekao sam, nema tome petnaest minuta, kako osjećam da je vrijeme ručku. A sad osjećam da je još više sati. Tri popodne, možda četiri. Moj želudac više ne gunđa za ručkom; on želi popodnevni čaj. Tako strašno predosjećam da bi se vani moglo početi mračiti još prije nego što nam satovi kažu da je deset manje petnaest ujutro."

"Stari moj, dajte napokon prijeđite na stvar", rekao je Nick.

"Čini mi se da bi već bilo vrijeme", rekao je Bob tiho. "Nije tu riječ o dimenziji, kako je to sugerirao Albert, nego o vremenu. Pretpostavimo da se tu i tamo u struji

216

vremena pojavi rupa? Ne vremenska petlja, nego vremenska poderotina. Poderotina u tkivu vremena."

"Ovo je najluđe sranje što sam ga ikada čuo!" uskliknuo je Don Gaffney.

"Amen!" podržao ga je Craig Toomy s poda.

"Ne", odgovorio je Bob oštro. "Ako vam je do ludoga sranja, pomislite samo kako je Albertova violina svirala kad ste stajali na dva metra od nje. Ili pogledajte oko sebe, gospodine Gaffney. Samo pogledajte. To što se s nama zbiva... to u čemu mi jesmo... to je najluđe sranje."

Don se namršio i zabio ruke duboko u džepove.

"Nastavite", rekao je Brian.

"Dobro. Ja ne tvrdim da sam to ispravno shvatio; ja samo iznosim hipotezu suglasnu s prilikama u kojima smo se našli. Pretpostavimo da se te poderotine u tkivu vremena pojavljuju tu i tamo, no uglavnom iznad nenaseljenih područja... pri čemu, naravno, mislim na ocean. Ja ne znam reći zašto je to tako, no to je ipak jedna posve logična pretpostavka, jer baš tu, po svemu sudeći, dolazi do većine tih nestanaka."

"Vremenske su prilike iznad vode gotovo uvijek različite od onih iznad velikih kopnenih masa", rekao je Brian. "Možda je to zbog toga."

Bob je kimnuo glavom.

"Bio ja u pravu ili ne bio, ipak je o tome dobro razmišljati na takav način, jer to onda sve smiješta u poznati kontekst. To je možda slično onim rijetkim

217

vremenskim pojavama o kojima postoje izvještaji: naglavce okrenutim tornadima, kružnim dugama, zvijezdama usred dana. Te poderotine u vremenu možda nastaju nasumce, ili se pomiču, onako kako se pomiču frontovi i tlačni sustavi, ali se vrlo rijetko pojavljuju nad kopnom.

No, statističar bi vam rekao da će se ono što se može dogoditi prije ili kasnije doista i dogoditi, i zato recimo da se sinoć nešto takvo doista dogodilo nad kopnom... i nama se baš posrećilo da u to uletimo. Ali mi znamo i nešto drugo. Nekakvo nepoznato pravilo ili svojstvo tog fantastičnog meteorološkog hira ne dopušta nijednom živom biću da kroz to prođe ukoliko ne spava tvrdim snom."

"Uh, pa to je bajka", rekao je Gaffney.

"Slažem se potpuno", rekao je Craig s poda.

"Začepi labrnju", zarežao je na nj Gaffney. Craig je zažmirkao, a onda iskrivio gornju usnu u slabašnom, posprdnom smiješku.

"Osjećam se upravo", rekla je Bethany tihim glasom, "osjećam se kao da smo izgubili dodir... sa svime."

"Što se dogodilo s posadom i putnicima?" upitao je Albert. Glas mu je zvučao kao da mu je pozlilo. "Ako je avion prošao, i mi s njim, što se dogodilo s ostalima?"

Mašta mu je pribavila i odgovor u obliku najednom iskrsle, neizbrisive slike: stotine ljudi padaju s neba, kravate i hlače im se nabiru, haljine se zadižu i

218

otkrivaju steznike i donje rublje, cipele spadaju, olovke (to jest one koje nisu ostale u avionu) izlijeću iz džepova; ljudi mašu rukama i nogama i pokušavaju zavrištati u rijetkom zraku; ljudi koji su za sobom ostavili lisnice, torbice, sitninu i, bar u jednom slučaju, ugrađeni pacemaker. Vidio ih je kako udaraju o tlo poput bombi kojima je zakazao upaljač, kako gnječe i poravnavaju grmlje, podižu oblačiće kamene prašine, i u pustinjsko tlo utiskuju oblik svojih tijela.

"Moja je pretpostavka da su isparili", rekao je Bob. "Posve se rastočili."

Dinah ga u prvi čas nije razumjela; a onda je pomislila na torbicu tetke Vicky u kojoj su još bili turistički čekovi, pa tiho zaplakala. Laurel ju je obujmila rukama oko ramena i zagrlila je. Albert je u međuvremenu žarko zahvaljivao Bogu što se njegova majka u zadnji čas predomislila i odlučila da ga ipak ne prati na putu na istok.

"U mnogim slučajevima njihove su stvari otišle s njima", nastavio je pisac. "A one lisnice i torbice koje su ostale, možda su bile vani u trenutku... Događaja. Ali je to teško reći. Što je otišlo a što je ostalo - pritom vjerojatno više mislim na vlasulju negoli na išta drugo - u tome, čini mi se, nema puno ni rime ni logike."

"Ta vam je na mjestu", rekao je Albert. "Kirurške šipke, primjerice. Čisto sumnjam da ih je tip kome su bile u ramenu ili koljenu izvadio da se ima čime igrati jer mu je bilo dosadno."

219

"S tim se slažem", rekao je Rudy Warwick. "Let je tek počeo, i teško da mu je već tada bilo tako dosadno."

Bethany ga je pogledala zapanjeno, pa prasnula u smijeh.

"Ja sam inače iz Kansasa", rekao je Bob, "i taj element hirovitosti podsjeća me na pijavice što se znadu pojaviti ljeti. Otpiri ti kuću, a ostavi nužnik, ili otrgne ambar, a da sa silosa, što stoji do njega, ne digne ni jedan crijep."

"Dajte to napokon dovedite zaključku, stari moj", rekao je Nick. "Bez obzira kakvo bilo to vrijeme u kojem smo se našli, ja se ne mogu othrvati osjećaju da je već vrlo kasno."

Brian je pomislio na Craig Toomyja, poznatijega kao gospodin Moram-u-Boston, kako stoji na vrhu tobogana za spašavanje i vrišti: Vrijeme je kratko! Vrijeme je vrlo jebeno kratko!

"U redu", rekao je Bob. "Da zbrojimo. Pretpostavimo da u vremenu zaista postoje poderotine, i da smo kroz jednu takvu propali. Mislim da smo otišli u prošlost i otkrili nelijepu istinu o putovanju kroz vrijeme: Čovjek se ne može pojavili u skladištu školskih knjiga države Texas 22. studenoga 1963. i spriječiti atentat na Kennedvja; ne može se promatrati ni gradnja piramida niti pljačka Rima; ne može se iz prve ruke istraživati doba dinosaura."

Podigao je ruke i raširio ih, kao da je želio zahvatiti čitav taj nijemi svijet u kojem su se našli.

220

"Dobro pogledajte oko sebe, moji suputnici kroz vrijeme. Ovo je prošlost. Ona je prazna; ona je nijema. Ovo je svijet - a možda i svemir - koji nema više logike i smisla nego odbačena limenka od boje. Vjerujem da smo u vremenu napravili apsurdno kratak skok, možda je riječ bila o samo petnaest minuta - bar na početku. Ali se svijet oko nas očito odvija. Podražaji se za osjetila gube. Struje je već nestalo. Vrijeme je kakvo je bilo kad smo skočili u prošlost. Ali, čini se meni, ako se svijet odvija, samo se vrijeme navija u nekakvoj spirali...

zbijajući se u samo sebe."

"Ne bi to mogla biti i budućnost?" upitao je Albert oprezno.

Bob Jenkins je slegnuo ramenima. Najednom se počeo doimati vrlo umorno.

"To, naravno, ne znam zasigurno - a kako bih i mogao? - no ne mislim da je tako. To mjesto gdje smo sada čini nam se staro i glupo i slabašno i besmisleno. Čini nam se... zapravo ne znam..."

A onda se javila Dinah. Svi su pogledali prema njoj.

"Čini nam se svršeno", rekla je tiho. "Da", rekao je Bob. "Hvala ti, srce. Baš sam tražio tu riječ."

"Gospodine Jenkins?"

"Da?"

"Zvuk o kojem sam vam već pričala? Ponovno ga čujem." Zastala je. "Sve je bliže."

221

8

Svi su ušutjeli, izdužili lica i oslušnuli. Brianu se učinilo da nešto čuje, no onda je zaključio da je to kucanje vlastitoga srca. Ili naprosto mašta.

"Volio bih se još jednom prošetati pod prozorima", najednom je rekao Nick. Prekoračio je Craigovo prostrto tijelo ne počastivši ga ni pogledom, i bez riječi izišao iz restorana.

"Hej!" viknula je Bethany. "Hej, i ja bih!"

Albert je pošao za njom; većina je krenula njihovim stopama.

"Što je s vama dvjema?" upitao je Brian Laurel i Dinah.

"Ja ne bih išla", odgovorila je Dinah. "Odavde ih čujem i više no što bih željela." Zastala i dodala: "Ali ću ih, mislim, čuti još bolje ako se odavde ubrzo ne pokupimo." Brian je pogledao Laurel Stevenson.

"Dobro", rekao je Brian. "No držite se podalje od gospodina Toomyja."

"'No držite se podalje od gospodina Toomyja'", ponovio je divlje i podrugljivo Craig sa svog mjesta na podu. S naporom je izvio glavu, okrenuvši oči da bolje vidi Briana. "Iz ovog se nećete izvući, kapetane Engle. Ne znam kakvu to igru igrate vi i vaš prijan Britanko, ali iz ovog se nećete izvući. Sljedeći će vam pilotski posao vjerojatno biti prevoženje kokaina iz Kolumbije kad se

222

spusti mrak. Ako ništa drugo, bar nećete lagati kad prijateljima budete pričali da ste pilot snova."

Brian je već htio odgovoriti, ali se predomislio. Nick je rekao da je taj čovjek bar privremeno lud, i Brian je vjerovao da ima pravo. Raspravljanje je s luđakom i jalov posao i čista danguba.

"Pazit ćemo da mu ne priđemo, ništa ne brinite", rekla je Laurel. Odvukla je Dinah do jednoga od stolića i sjela s njom. "S nama će sve biti dobro."

"U redu", odgovorio je Brian. "Ako se pokuša osloboditi, vičite."

Laurel se beskrvno nasmiješila. "Računajte s tim."

Brian se sagnuo, provjerio stolnjak kojim je Nick bio Craigu vezao ruke, pa prešao preko čekaonice da bi se pridružio ostalima, koji su već stajali u redu pred prozorima što su se dizali od poda do stropa.

9

Začuo je to već na pola puta preko čekaonice, a u času kad se pridružio ostalima, već je bilo nemoguće povjerovati da je riječ o slušnom priviđenju.

Ta cura ima zaista izvrstan sluh, pomislio je Brian.

Zvuk je bio vrlo tih - bar njemu - ali se ipak čuo, i kao da je zaista dolazio s istoka. Dinah je rekla da zvuči kao kad se rižine pahuljice preliju mlijekom. Brianu je to više sličilo krčanju u radiju - onom vrlo hrapavom krčanju što se pokatkad čuje u doba pojačane

223

aktivnosti sunčevih pjega. Ali se s Dinah ipak slagao u jednom: zvučilo je zlo.

Osjetio je kako mu se, reagirajući na taj zvuk, kostriješe dlake na šiji. Pogledao je ostale, i na svim licima ugledao isti izraz konsterniranoga straha. Nick je najbolje vladao sobom, a ona mlada djevojka - Bethany - što je toliko prezala spustiti se toboganom, doimala se najustrašenije od svih, no svi su oni u tom zvuku čuli isto.

Zlo. Nekakvo zlo što dolazi. Hita.

Nick se okrenuo prema njemu.

"Brian, što ti veliš na sve ovo? Ima kakva ideja?"

"Ne", odgovorio je Brian. "Čak ni najmanja. Znam samo to da je to jedini zvuk u gradu."

"On još nije u gradu", rekao je Don, "ali će, vjerujem, uskoro biti. Volio bih samo znati koliko će za to trebati vremena."

Ponovno su utihnuli i poslušali to šištavo kvocanje s istoka. A Brian je mislio: Ja zamalo prepoznajem taj zvuk. Nisu to žitarice u mlijeku, nije to ni krčanje radija, nego... što? Da bar nije tako potmulo...

Ali on zapravo i nije želio znati. To je najednom shvatio, i to vrlo silovito. Uopće nije želio doznati. Zvuk ga je ispunio mržnjom što je sezala do kostiju.

"Zaista se moramo maknuti odavde!" rekla je Bethany. Glas joj je bio glasan i titrav. Albert ju je

224

obujmio oko pasa a ona ga je objeručke uhvatila za ruku. I stisla je paničnim stiskom. "Moramo se maknuti odavde, i to smjesta!"

"Da", rekao je Bob Jenkins. "Ima ona pravo. Taj zvuk - ja ne znam što je to, ali znam da je strašan. Moramo se maknuti odavde."

Svi su pogledali u Briana i on je pomislio: Čini se da sam ponovno kapetan. Ali ne zadugo. Zato što nisu shvaćali. Nije to razumio ni Jenkins, bez obzira koliko oštroumne bile neke druge njegove dedukcije - nije razumio da ne idu nikamo.

To što je stvaralo taj zvuk išlo je svojim putem, no to nije važno, jer kad to stigne, oni će i dalje biti tu gdje jesu. Iz toga nema izlaza. I on je shvaćao zašto je to tako, čak i ako nitko drugi nije... a Brian Engle je najednom shvatio kako se mora osjećati životinja uhvaćena u zamku, kad začuje jednoličan topot nogu lovca što se približava.

225

Glava šesta Nasukani. Bethanyne šibice. Pred dvosmjernom cestom. Albertov pokus. Spušta se noć. Mrak i nož.

1

Brian se okrenuo i pogledao pisca.

"Rekli ste da se moramo micati odavde, istina?"

"Jest. I mislim da to moramo učiniti što je prije moguće."

"A što predlažete, kamo da odemo? Atlantic City? Miami Beach? Club Med?"

"Vi time, kapetane Engle, očito želite reći da nemamo kamo. A ja vjerujem - nadam se - da ste tu u krivu. Imam ideju."

"A to je?"

"Samo čas. Prvo mi odgovorite na jedno pitanje. Možete li natočiti gorivo? Možete li to učiniti unatoč tome što nema struje?"

"Mislim da mogu, da. Recimo da bih to mogao učiniti s nekoliko tjelesno sposobnih muškaraca. I onda što?"

226

"Onda uzletimo ponovno", rekao je Bob. Na njegovu duboko izbrazdanu licu stajalo je nekoliko kapi znoja. Izgledale su kao kapi bistroga ulja. "Taj zvuk - kao da se nešto drobi - dolazi sa istoka. Poderotina u vremenu bila je nekoliko tisuća milja istočno odavde. Ako se vratimo našim kursem... Možete li to izvesti?"

"Da", odgovorio je Brian. Bio je ostavio pomoćni izvor napajanja u pogonu, a to znači da je kompjutorski program sustava inercijske navigacije ostao nedirnut. Taj je program bio točan trag puta koji su upravo bili prevalili, od trenutka kad se let 29 digao s tla u južnoj Californiji, pa sve do časa kad se spustio u srednjoj Maine. Jedan pritisak na dugme naredit će računaru da okrene kurs; dodir drugoga dugmeta, kad se jednom nađu u zraku, zapovjedit će autopilotu da to i izvede. Sustav inercijske avijacije Teledyne rekonstruirat će put sve do devijacija od djelića stupnja. "Da, ja to mogu izvesti, ali zašto?"

"Zato što je poderotina možda još tamo. Zar ne shvaćate? Možda kroz nju uspijemo proletjeti obratnim smjerom."

Nick je pogledao Boba sa iznenadnom zapanjenom koncentracijom, pa se okrenuo Brianu.

"Tu bi moglo biti nečeg, stari moj. Zbilja bi moglo biti."

Misli Alberta Kaussnera skrenule su na beznačajnu no ipak fascinantnu pobočnu stazu: ako je poderotina još tu, i ako se let 29 tada nalazio na često upotrebljavanoj visini i kursu - svojevrsnoj istočno-

227

zapadno nebeskoj aveniji - onda su kroza nju, između 1.07 ujutro i sadašnjega trenutka (bez obzira na to što taj sadašnji trenutak uopće značio), možda prošli i drugi avioni. Možda ima još aviona što su sletjeli na druge napuštene američke aerodrome, možda i druge posade i putnici lutaju okolo, ošamućeni...

Ne, pomislio je. Mi smo među putnicima imali pilota. Kakvi su izgledi da se to dogodi dvaput?

Pomislio je što je gospodin Jenkins ispričao o šesnaest pogodaka do baze Teda Williamsa i stresao se.

"Možda bi moglo, a možda i ne bi", rekao je Brian. "Ali to zapravo i nije važno, jer tim avionom ne idemo nikamo."

"A zašto ne?" upitao je Rudy. "Ako možete natočiti gorivo, onda ne shvaćam..."

"Sjećate se šibica? Onih u zdjeli u restoranu? Onih koje se nisu htjele zapaliti?"

Rudy ga je gledao bijelo, ali je licem Boba Jenkinsa prosinuo izraz strašnoga očaja. Stavio je ruku na čelo i napravio korak unatrag. Činilo se kao da se naočigled skupio.

"Kako?" upitao je Don. Gledao je Briana ispod skupljenih obrva. Bio je to pogled koji je odavao i smetenost i sumnju.

"Kakve to veze ima..."

Ali je Nick shvatio.

228

"Zar ne shvaćate?" upitao je tiho. "Zar ne shvaćate, stari moj? Ako akumulatori ne rade, ako se šibice ne pale..."

"... tad ni gorivo ne gori", dovršio je Brian. "Ono će biti isto tako i potrošeno i istrošeno kao i sve ostalo na ovome svijetu." Pogledao ih je sve redom. "Isto bi mi bilo i da spremnike napunim melasom."

2

"Je li koja od vas, krasnih mladih dama, ikad čula za langolijere?" upitao je Craig najednom. Ton mu je bio vedar, gotovo živahan.

Laurel je skočila i nervozno pogledala prema drugima, koji su još stajali kraj prozora i razgovarali. Dinah se samo okrenula prema Craigovu glasu, očito nimalo iznenađena.

"Ne", odgovorila je ona hladno. "A što su ti?"

"Nemoj s njim razgovarati, Dinah", prošaptala je Laurel.

"Čujem vas", rekao je Craig gotovo prijaznim tonom. "Znate, nema samo Dinah oštre uši."

Laurel je osjetila kako joj je lice planulo.

"Maloj i tako ne bih učinio ništa nažao", nastavio je Craig. "Baš kao što ne bih ni onoj djevojci. Ja se samo bojim. A vi ne?"

229

"Da", obrecnula se Laurel, "ali ja, kad se nečeg uplašim, ne uzimam taoce i ne pucam u djecu."

"Ali na vas se nije najednom obrušila čitava navala Los Angeles Ramsa", odgovorio je Craig. "A onaj Englez..." Nasmijao se. Njegov smijeh na tom tihom mjestu uznemiravao je svojom veselošću, uznemiravao svojom normalnošću. "Mislim, sve što mogu reći jest, ako mislite da sam ja lud, onda njega niste promotrili baš nimalo. Taj čovjek u glavi ima motornu pilu."

Laurel nije znala što da mu veli. Znala je da nije baš tako kako to prikazuje Craig Toomy, ali kad bi on govorio činilo se da bi baš tako moglo biti... a ono što je rekao o Englezu bilo je isuviše blizu istini. Njegove oči... i ono kako je opalio gospodina Toomyja u rebra nakon što ga je već bio vezao... Laurel se stresla.

"Što su to langolijeri, gospodine Toomy?" upitala je Dinah.

"Oduvijek sam mislio da su oni gola izmišljotina", rekao je Craig istim dobro raspoloženim glasom. "A sad se počinjem pitati... zato što ono čujem i ja, mlada damo. Da, ja to čujem."

''Zvuk?" upitala je Dinah tiho. "Taj zvuk - to su langolijeri?"

Laurel je stavila ruku Dinah na rame. "Dušice, zaista bih te molila da s njim više ne pričaš. Od toga postajem nervozna."

"Zašto? Pa on je vezan, zar ne?"

"Da, ali..."

230

"I uvijek možeš pozvati druge, zar ne?"

"Pa ovaj, ja mislim..."

"Želim čuti što su to langolijeri."

S izvjesnim naporom, Craig je okrenuo glavu i zagledao se u njih... i sad je Laurel osjetila nešto od šarma i snage ličnosti koja je Craiga držala čvrsto na brzoj pruzi dok je provodio u život visokotlačni scenarij što su ga za nj bili napisali njegovi roditelji. Osjećala je to unatoč tome što je on ležao na podu ruku zavezanih iza leđa, i unatoč tome što mu se na čelu i na lijevom obrazu sušila krv.

"Moj je otac rekao da su langlolijeri mala stvorenja što žive po ormarima i kanalizaciji i na drugim mračnim mjestima." "Kao patuljci?" željela je doznati Dinah.

Craig se nasmijao i odmahnuo glavom.

"Ništa, nažalost, tako prijazno. Pričao je da su stvoreni od same dlake i zubi i brzih nožica - njihove su nožice tako brze, govorio je, da bi mogli uhvatiti zločeste dječake i djevojčice bez obzira koliko skakutali."

"Prestanite s tim", rekla je Laurel hladno. "Preplašit ćete dijete."

"Ne, neće", odgovorila je Dinah. "Ja znam prepoznati što je pričica za djecu. To je zanimljivo, i to je sve." Njeno je lice, međutim, govorilo da joj to nije samo zanimljivo. Bila je napeta, zadivljena.

"Zanimljivo, zar ne?" rekao je Craig, kojega je njezino zanimanje očito radovalo. "A ja mislim da je

231

Laurel time htjela reći da ja zapravo plašim nju. Jesam li zaslužio nagradu, Laurel? Jesam li zaradio cigaru? Ako jesam, volio bih El Producto, molim lijepo. Neću nikakav jeftini White Owls." Ponovno se nasmijao.

Laurel mu nije odgovorila, pa je Craig nakon nekoliko trenutaka nastavio.

"Moj je tata govorio da langolijera ima na tisuće. Govorio je da ih zacijelo ima toliko, jer svijetom trčkaraju milijuni zločestih dječaka i djevojčica. Tako bi to on uvijek govorio. Moj otac čitavog života nije vidio da neko dijete trči. Uvijek su samo trčkarala. Mislim da mu se ta riječ sviđala zato što je predmnijevala besmisleno, besciljno, neproduktivno gibanje. Ali langolijeri... oni trče. Oni imaju cilj. Zapravo bi se moglo reći da su langolijeri personifikacija svrhovitosti."

"A što su to djeca radila tako loše?" upitala je Dinah. "Što su to ona činila što je bilo tako loše da su za njima morali trčati langolijeri?"

"Znaš, baš mi je drago što si mi postavila to pitanje", rekao je Craig. "Zato što bi moj otac, Dinah, kad bi rekao da je netko bio zločest, time mislio da je zapravo bio lijen. Lijen čovjek nije mogao biti dio VELIKE SLIKE. Ni slučajno. U mojoj kući, ili si bio dio VELIKE SLIKE, ili si se IZLEŽAVAO NA POSLU, a to je bila najgora moguća nepodopština. Priklati nekoga bilo je ništa u usporedbi s IZLEŽAVANJEM NA POSLU. I on je govorio, ako nisi dio te VELIKE SLIKE, onda će doći langolijeri i sasvim te izrezati iz slike. Govorio je kako ću jedne noći ležati u krevetu i čuti ih kako dolaze...

232

žvakanjem si i mljackanjem probijajući put prema meni... i čak i ako počnem trčkarati, oni će me ipak stići. Zbog njihovih brzih noži..."

"Sad bi već bilo dosta", rekla je Laurel. Glas joj je bio hladan i suh.

"Ali taj zvuk je ipak već vani", rekao je Craig. Oči su je gledale bistro, gotovo mangupski. "To ne možeš poreći. Vani je zaista zvuk..."

"Prestanite ili ću vas tresnuti."

"Dobro", rekao je Craig. Prevalio se na leđa, napravio grimasu, pa se okrenuo još jednom, na drugi bok i dalje od njih. "Pomalo je zamorno kada te tuku, a ti ležiš uvezan kao stoka."

Laurelino se lice ovaj put nije samo ugrijalo, nego upravo usijalo. Ugrizla se za usnu i nije rekla ništa. Osjetila se na rubu suza. Što su učiniti? Što? Isprva se činilo da je taj čovjek lud kao skočibuha, a onda opet da je zdrav da ne može biti zdraviji. A u međuvremenu je čitav svijet - VELIKA SLIKA gospodina Toomyja - otišao do sto đavola.

"Kladim se, gospodine Toomy, da ste ste jako bojali oca?"

Craig je, pomalo zapanjeno, preko ramena pogledao Dinah. Ponovno se nasmiješio, no smiješak mu je sad bio drukčiji. Bio je to tužan, povrijeđen smiješak bez imalo samoreklamerstva.

"Ovaj put, gospođice, cigaru dobivate vi", rekao je. "Od njega me hvatao užas."

233

"Je li on umro?"

"Da."

"Je li se on IZLEŽAVAO NA POSLU? Jesu li ga langolijeri uhvatili?"

Craig se dugo zamislio. Sjeća se kako su mu bili rekli da je njegov otac doživio srčani napad u svom uredu. Kad mu je tajnica zazujala da ga pozove na radni sastanak u deset sati, i kad nije bilo odgovora, ušla je i našla ga mrtvog na tepihu, izbečenih očiju i s pjenom što se sušila na ustima.

Je li ti to tko rekao? najednom se upitao. Da su mu oči bile izbečene i da mu je na ustima bila pjena? Je li ti to netko zaista rekao - majka, recimo, kad se napila - ili su to bile tek lijepe želje?

"Gospodine Toomy? Jesu li ga?"

"Da", rekao je Craig zamišljeno. "Mislim da jest, i mislim da jesu."

"Gospodine Toomy?"

"Što je?"

"Ja nisam takva kakvom me vidite. Ja nisam ružna. Nitko to od nas nije."

On ju je pogledao, preneražen.

"Kako vi možete znati kako ja vas vidim, mala slijepa gospođice?"

"Možda biste se iznenadili", rekla je Dinah.

234

Laurel se okrenula prema njoj, osjećajući se najednom nelagodnije no ikad... ali se tu, naravno, nije imalo što vidjeti. Dinahine su crne naočale ubijale radoznalost.

3

Ostali su putnici stajali na drugom kraju čekaonice, osluškivali to tiho čegrtanje i šutjeli. Kao da se ništa više i nije moglo reći.

"I što ćemo sad?" upitao je Don. On kao da je usahnuo u svojoj crvenoj košulji kakvu nose drvosječe. Albert je pomislio kako je i sama košulja izgubila dio svoje vesele macho treperavosti.

"Ne znam", odgovorio je Brian. Osjetio je kako mu u trbuhu bridi strahovita nemoć. Pogledao je van, na avion, koji je nakratko bio njegov, i zadivio se njegovim čistim linijama i glatkoj ljepoti. Deltin 727 što je bio lijevim bokom pristao uz ukrcajni most, u usporedbi je s njime izgledao kao trapava matrona. Čini ti se tako lijep zato što nikad više neće poletjeti, i to je sve. To je kao kad samo na trenutak pogledaš ljepoticu na stražnjem sjedalu limuzine - ona se čini još ljepšom nego što je to zaista zato što znaš da nije tvoja, i da to nikad ne može biti.

"Briane, koliko je još goriva ostalo?" upitao je Nick iznenada. "Možda potrošnja ovdje nije ista. Možda ga je više nego što misliš."

"Svi instrumenti rade kao urica", rekao je Brian. "Kad smo sletjeli, imao sam još manje od tristo litara. A

235

da bismo se vratili gdje se to dogodilo, trebalo bi nam najmanje dvadeset pet tisuća."

Bethany je izvadila cigarete i ponudila Boba. On je odmahnuo glavom. Ona je jednu stavila u usta, otrgla šibicu i kresnula.

Koja se nije upalila.

"O-o", rekla je ona.

Albert ju je pogledao. Opet je kresnula... pa opet... pa opet. I ništa. Uplašeno ga je pogledala.

"Daj", rekao je Albert. "Pusti meni."

Uzeo joj je šibice iz ruke i otrgnuo jednu. Kresnuo ju je o traku na pozadini. I ništa.

"Štogod to bilo da bilo, čini se da počinje djelovati", zamijetio je Rudy Warwick.

Bethany je briznula u plač, i Bob joj je ponudio rupčić. "Čekaj čas", rekao je Albert i ponovno kresnuo

šibicu. Ovaj se put zapalila... ali je plamen bio nizak, nekako škrt, i gorio je bez oduševljenja. Prinio ga je drhtavom vršku Bethanyne cigarete, i najednom mu je svijest ispunila bistra slika: natpis kraj kojeg bi prolazio autobusom s deset brzina, na putu za gimnaziju u Pasadeni, svakoga dana u protekle tri godine. OPREZ, pisalo je na ploči, DVOSMJERNA CESTA.

Koji je to vrag značilo?

236

Nije to znao... bar ne zasad. Znao je samo da je neka ideja željela van ali je, bar zasad, zapela negdje među zupčanicima.

Albert je mahnuo šibicom. Nije trebalo puno mahati. Bethany je povukla iz cigarete i napravila grimasu. "Blick! A okus Carltona, tako nešto." "Puhni mi u lice", rekao je Albert.

"Molim?"

"Dobro si me čula. Puhni mi u lice."

Učinila je što je tražio, i Albert je njušnuo dim. Njegova je prijašnja slatka aroma sad bila prigušena.

Štogod to bilo da bilo, čini se da počinje djelovati.

OPREZ! DVOSMJERNA CESTA.

"Vraćam se u restoran", rekao je Nick. Doimao se potišteno. "Taj naš napuhani napadač nešto mi je ljigav. Nije mi drago ostavljati ga predugo s damama."

Brian je krenuo za njim, a potom i svi ostali. Albert je pomislio kako u tim skupnim gibanjima ima nešto smiješno - ponašali su se poput krava koje u zraku njuše grmljavinu.

"Hajde", rekla je Bethany. "Idemo." Bacila je napol popušenu cigaretu u pepeljaru i Bobovom maramicom obrisala oči. Pa uzela Alberta za ruku.

Bili su već na pola puta preko čekaonice, i Albert je gledao u leđa crvene košulje gospodina Gaffneya, kad mu je ponovno sinulo, ovaj put još jače: DVOSMJERNA CESTA.

237

"Čekaj čas!" uzviknuo je. Najednom je obgrlio Bethany oko pasa, privukao se k sebi, zabio joj lice u pregib vrata, i duboko udahnuo.

"O, Bože! Pa jedva se i poznajemo!" vrisnula je Bethany. A onda se bespomoćno zahihotala i zagrlila Alberta oko vrata. Albert, momak čija bi se urođena plašljivost obično gubila samo pri sanjarenju, na to se nije ni osvrnuo. Još je jednom duboko udahnuo kroz nos. Mirisi njene kose, znoja i parfema još su bili tu, ali blijedi; vrlo, vrlo blijedi.

Svi su se osvrnuli, ali je Albert već bio ispustio Bethany i žurno se uputio prozorima.

"Auf!" rekla je Bethany. Još je malo hihotala i jarko se rumenila. "Ovaj nije pri sebi!"

Albert je pogledao avion leta 29 i opazio ono što i Brian pred nekoliko minuta: bio je čist i gladak i skoro nevjerojatno bijel. I činilo se da treperi u tupome miru što je vladao vani.

Najednom mu je na um došla čudna misao. I rascvjetala mu se pred očima kao vatromet. Središnja je ideja bila blistava, ognjena lopta; implikacije su zračile iz nje poput vatrenih plamićaka i on je na trenutak baš doslovce zaboravio disati.

"Albert?" upitao je Bob. "Alberte, što nije u re..."

"Kapetane Engle!" kriknuo je Albert. U restoranu se Laurel uspravila kao metla a Dinah joj stisnula ruku kao čaporcima. Craig Toomy je istegao vrat da ga bolje vidi. "Kapetana Engle, dođite ovamo!"

238

4

Zvuk je vani postao glasniji.

Za Briana je to bio zvuk radijskoga krčanja. Nick Hopewell je držao da je to bliže snažnom vjetru što trese suhom tropskom travom. Alberta, koji je ljetos radio u McDonald'su, to je podsjetilo na pomfrit u dubokoj fritezi, a Bobu Jenkinsu je to bio zvuk gužvanja papira u dalekoj sobi.

Sva su četvorica ispuzala kroz ovješeno gumeno remenje, stupila u prostor za istovar prtljage i poslušala zvuk onoga što je Craig Toomy nazvao langolijerima.

"Koliko je sad bliže?" upitao je Brian Nicka.

"Ne bih znao. Sad zvuči bliže, ali smo prije, naravno, bili unutra."

"No, dajte idemo", rekao je Albert nestrpljivo. "Kako da se vratimo u avion? Da se uspnemo toboganom?"

"Neće trebati", rekao je Brian i pokazao prstom. S druge su strane izlaza broj 2 stajale stepenice na kotačima. Krenuli su prema njima, dok su im cipele mlitavo kloparale po betonu.

"Ti znaš, Alberte, koliko je daleko lopta s kojom računaš?" upitao ga je Brian u hodu. "Da, ali..."

"I daleka je lopta bolja od nikakve", dovršio je Nick umjesto njega.

239

"Samo ne bih želio da se, ako ne upali, previše razočara."

"Ništa ne brinite", rekao je Bob tiho. "Ja ću se razočarati dovoljno za sve nas. U toj ideji ima zdravog logičnog smisla. To bi doista dokazalo... iako, Alberte, ti zacijelo shvaćaš da tu mogu postojati i neki još neotkriveni faktori?"

"Da."

Stigli su do stepenica na kotačima, i Brian je udarcem noge oslobodio kočnice. Nick je zauzeo položaj kraj ručke što je virila iz lijeve ograde, a Brian je dohvatio onu desnu.

"Nadam se da još vozi", rekao je Albert.

"Moralo bi", odgovorio je Bob Jenkins. "Neke obične fizičke i kemijske komponente važne za život - a možda i većina njih - ostale su, po svemu sudeći, u ispravnom stanju; naša tijela mogu prerađivati zrak, vrata se otvaraju i zatvaraju..."

"Ne zaboravite na težu", ubacio se Albert. "Zemlja nas i dalje vuče za noge."

"Daj da prekinemo priču i naprosto probamo", rekao je Nick.

Stepenice su se lako kotrljale. Njih su ih dvojica gurala prema 767, a Albert i Bob su išli za njima. Jedan je od kotača ritmički cvilio. Jedini je preostali zvuk bio tihi, stalni šuštrapa-šuš odnekud iza istočnoga obzora.

240

"Pogledajte ga", rekao je Albert kad su prišli 767. "Samo ga pogledajte. Zar ne vidite? Zar se to ne vidi koliko on mnogo više jest od svega ostalog?"

Na ovo nije ni trebalo odgovoriti, pa nitko niti nije. Svi su to jasno vidjeli. I onda je, s oklijevanjem, gotovo protiv vlastite volje, Brian pomislio da je mali možda ipak došao do nečega.

Postavili su stepenice ukoso, negdje između tobogana i avionskoga trupa, tako da je najviša stepenica bila samo dugi korak daleko od otvorenih vrata.

"Ja ću prvi", rekao je Brian. "Nakon što uvučem tobogan, onda ćete ti, Nick i Albert, postaviti stepenice u bolji položaj."

"Na zapovijed, barba", rekao je Nick i propisno odsalutirao, dodirnuvši čelo zglavcima kažiprsta i srednjaka.

Brian je posprdno otpuhnuo. "Mlađi ataše", rekao je, pa živahno potrčao uza stepenice. Nekoliko trenutaka potom potegao je uzicu tobogana i uvukao ga unutra. Potom se nagnuo i stao promatrati kako Nick i Albert pažljivim manevrom dovode posljednju stepenicu stubišta na kotačima malo ispod prednjeg ulaza 767.

5

241

Rudy Warwick i Don Gaffney dadiljali su Craiga. Bethany, Dinah i Laurel poredali su se uz prozore čekaonice i gledali van.

"Što rade?" upitala je Dinah.

"Maknuli su tobogan i na vrata postavili slaz", rekla je Laurel. "Sad se uspinju." Pogledala je Bethany. "Ti sigurno ne znaš što su naumili?"

Bethany je odmahnula glavom.

"Znam samo to da je Ace - mislim reći Albert - skoro prolupao. Bilo bi mi drago da je to samo malo šiznuo od seksualne privlačnosti, ali ne vjerujem." Zastala je, nasmiješila i dodala. "Ili bar još ne znam. On je rekao nešto kao da avion više jest. A da moj parfem manje jest, što vjerojatno ne bi razveselilo Coco Chanel ili kako li se već zove. I nekakva dvosmjerna cesta. To ne razumijem. To je zaista bilo blebetanje." "Kladim se da ja znam", rekla je Dinah.

"A što bi ti rekla, dušice?"

Dinah je samo odmahnula glavom.

"Samo se nadam da će požuriti. Zato što siroti gospodin Toomy ima pravo. Langolijeri dolaze."

"Dinah, to je njegov tata izmislio."

"Možda je to jednom i bila priča za malu djecu", rekla je Dinah i svoje nevideće oči ponovno okrenula prema prozoru,

"ali više nije."

242

6

"Dobro je, Ace", rekao je Nick. "Predstava se nastavlja."

Albertu je srce divlje lupalo i ruke se tresle dok je na policu prve klase postavljao četiri elementa svog eksperimenta. Na istu onu policu gdje je neka Melanie Trevor stavljala tetrapak narančinog soka i dvije boce šampanjca prije tisuću godina na drugom kraju svijeta.

Brian je pažljivo gledao kako Albert spušta sveščić šibica, bocu Budweisera, limenku Pepsija te sendvič s džemom i maslacem od kikirikija, što ga je bio uzeo iz restoranskog rashladnog ormarića. Sendvič je bio hermetički zatvoren u plastičnom omotu.

"Dobro", rekao je Albert i duboko uzdahnuo. "Da vidimo što smo dobili."

7

Don je izišao iz restorana i prišao prozorima. "Što se zbiva?"

"To ni mi ne znamo", rekla je Bethany. Uspjela je nekako izmamiti plamen iz još jedne šibice i sad je ponovno pušila. Kad je iz usta izvadila cigaretu, Laurel je opazio da je otkinuta filter. "Ušli su u avion; još su u njemu; čiča Miča, gotova priča."

Don je nekoliko trenutaka gledao van. "Vani sve izgleda nekako drukčije. Ne znam reći zašto, ali izgleda."

243

"Svjetlo nestaje", rekla je Dinah. "Eto u čemu je razlika." Glas joj je bio prilično miran, ali su joj u sitno lice bili utisnuti usamljenost i strah. "Osjećam kako nestaje."

"Ima ona pravo", složila se Laurel. "Dan je trajao dva ili ti sata, i sad se ponovno mrači."

"A ja, znate, stalno mislim kako je to san", rekao je Don. "Stalno mislim kako mi je to najgora mora u životu, no kako ću se uskoro probuditi."

Laurel je kimnula glavom.

"Kako je gospodinu Toomyju?"

Don se nasmijao, ali ne baš jako radosno.

"Nećete vjerovati."

"U što?" upitala je Bethany. "Zaspao je."

8

Craig Toomy, naravno, nije spavao. Ljudi koji zaspu u odlučnim trenucima, poput onoga tipa koji je navodno zadrijemao baš dok je Isus molio u Getsemanskom vrtu, takvi ljudi sasvim sigurno nisu dio VELIKE SLIKE.

Pažljivo je, kroz ne baš sasvim zatvorene kapke, promatrao njih dvojicu i želio da odu, ili ako ne obojica, onda bar jedan od njih. Napokon je onaj u crvenoj

244

košulji zaista i otišao. Warwick, onaj ćelavi s velikim lažnim zubima, prišao je Craigu i sagnuo se. Craig je dokraja zatvorio oči.

"Hej", rekao je Warwick. "Hej, jeste budni?"

Craig je ležao nepomično, zatvorenih očiju, i pravilno disao. Pomislio je da bi mogao malo i hiniti hrkanje, ali se predomislio.

Warwick ga je ubo prstom u bok.

Craig je zatvorio oči i nastavio pravilno disati.

Ćelo se protegao, prekoračio ga i otišao do vratiju restorana gledati ostale. Craig je odškrinuo kapke i uvjerio se da mu je Warwick okrenut leđima. A onda je, vrlo tiho i vrlo oprezno, počeo micati zglavke unutar osmice od stolnjaka kojom su mu bili sputani. Konop od stolnjaka već se bio olabavio.

Kratkim je trzajima micao zglavke, motreći Warwicku leđa, spreman da se prestane micati i ponovno zatvori oči čim Warwick dade ikakav znak da se misli okrenuti. Ali je želio da se Warwick ne okrene. Želio se osloboditi prije nego što se te šupčine vrate iz aviona. Napose pak ona engleska šupčina, onaj koji mu je spljeskao nos i ritnuo ga dok je bio na podu. Ta ga je engleska šupčina bila baš dobro uvezala; hvala Bogu da je to samo stolnjak a ne najlonski konopac. To bi značilo da ga je sreća sasvim napustila, ali ovako...

Jedan je od čvorova popustio, i sad je Craig počeo vrtiti zglavke sad na jednu, sad na drugu stranu. Čuo je približavanje langolijera. Ali prije nego što stignu, on će se već pokupiti odavde i već biti na putu za Boston. U

245

Bostonu će biti siguran. Kad je soba za sastanke puna direktora, nikakvo trčkaranje nije dopušteno.

I neka se Bog smiluje svakome - muškaracu, ženi ili djetetu - tko mu pokuša stati na put.

9

Albert je dohvatio sveščić šibica što ga je bio uzeo iz zdjele u restoranu.

"Dokazni materijal A", rekao je. "Evo."

Istrgnuo je šibicu iz sveščića i kresnuo je. Nesigurne su ga ruke izdale, tako da je šibicom kresnuo čitava tri prsta iznad hrapave trake što je tekla dnom papirnatih korica. Šibica se svinula.

"Sranje!" viknuo je Albert.

"Hoćete da ja..." počeo je Bob.

"Dajte mu mira", rekao je Brian. "Ovo je Albertov

show." "Samo mirno, Alberte", rekao je Nick.

Albert je iz sveščića istrgnuo još jednu šibicu, uputio im bolećiv smiješak, i kresnuo.

Šibica se nije upalila.

Kresnuo je još jednom.

Šibica se nije upalila.

"Mislim da je to dovoljno", rekao je Brian. "Tu nije ništa..."

246

"Ali ja njušim", rekao je Nick. "Ja njušim sumpor! Daj probaj s drugom, Ace!"

Umjesto toga, Albert je i po treći put povukao istom šibicom preko hrapave površine... i ovaj je put planula bljeskom. I nije samo planula zapaljiva glava i potom se iscijedila; plamen je stajao u svom dobro poznatom obliku, plav na dnu, žut na vrhu, i počeo paliti papirno drvce.

Albert je podigao pogled, a na licu mu je bio podivljali, široki smiješak.

"Jel vidite?" rekao je. "Jel vidite?"

Otresao je šibicu, bacio je, pa otrgnuo drugu. Ova se upalila već na prvi udarac. Presavinuo je poklopac kutije i plamenom dotakao druge šibice, baš kao što je to Bob Jenkins bio učinio u restoranu. Ovaj su put sve planule uz suhi fsss! Albert ih je otpuhnuo kao rođendansku svijeću. Posao je obavio tek iz drugog pokušaja.

"Jel vidite?" upitao je. "Jel vidite što to znači? Dvosmjerna cesta! Mi smo svoje vrijeme donijeli sa sobom! Vani je prošlost... i to posvuda, vjerojatno, izvan rupe kroz koju smo prošli... ali je sadašnjost još tu! Ona je i dalje zarobljena u avionu!"

"Ne znam baš", rekao je Brian, ali je najednom opet sve postalo moguće. Osjetio je divlju, skoro nezadržljivu želju da povuče Alberta u zagrljaj i mlatne ga po ramenima.

"Bravo, Alberte!" rekao je Bob. "Pivo! Vidi što je s pivom!"

247

Dok je Nick po lomu oko kolica s pićima tražio čitavu čašu, Albert je odvrtao čep.

"A gdje je dim?" upitao je.

"Dim?" upitao je Bob zbunjeno.

"Pa, to valjda i nije dim, ali kad otvoriš pivo, onda se oko grla obično pojavi nešto nalik dimu."

Albert je njušnuo, pa nagnuo pivo prema Brianu. "Njušnite."

Brian je to i učinio, i široko se nasmiješio. Nije se mogao svladati.

"Tako mi Boga, ovo zaista miriši kao pivo, pa bilo dima ili ga ne bilo."

Nick je ispružio čašu, i Albertu je bilo drago vidjeti da ni Englezova ruka nije baš posve mirna.

"Toči", rekao je. "I požuri, stari moj - moj mi doktorko veli da mi uzbuđenja škode srcu."

Albert je natočio pivo i smiješak im je jenjao.

Pivo je bilo bljutavo. Posve bljutavo. Ležalo je tako u čaši za viski što ju je Nick bio pronašao, i doimalo se kao uzorak urina.

10

"Kriste svemogući, kako se smračilo!"

Ljudi što su stajali kraj prozora osvrnuli su se u trenutku kad im se pridružio Rudy Warwick.

248

"Vi ste trebali paziti na onog ludog", rekao je Don.

Rudy je nestrpljivo odmahnuo rukom.

"Iskopčan je. Mislim da mu je onaj žvajz po glavi razmrdao cigle gore nego što smo mislili. A što se ovdje zbiva? I zašto se tako brzo mrači?"

"To ne znamo", odgovorila je Bethany. "Ali je naprosto tako. Mislite da je onaj zmrdani tip u komi, ili što?"

"To ne znam", rekao je Rudy. "No ako jest, onda s njim više nećemo morati razbijati glavu, zar ne? Kriste, što je taj zvuk jeziv! Zvuči kao hrpa termita, naždrta kokainom, u vrtnoj ljuljački od balze." Rudy kao da je sad po prvi put zaboravio na želudac.

Dinah je podigla pogled na Laurela.

"Mislim da bi nam bilo dobro pogledati što je s gospodinom Toomyjem", rekla je. "Brinem se kako mu je. Kladim se da se uplašio."

"Ako je u nesvijesti, Dinah, onda mi zaista ne možemo ništa..."

"Ne mislim da je u nesvijesti", rekla je Dinah tiho. "A ne vjerujem čak niti da spava."

Laurel se na trenutak zamišljeno zagledala u dijete pa je uzela za ruku.

"U redu", rekla je. "Daj da vidimo."

11

249

Čvor što ga je Nike Hopewell bio zavezao Craigu za desno zapešće napokon se dovoljno razlabavio da može izvući ruku. Njom je onda potisnuo petlju što mu je držala lijevu ruku. Brzo je ustao na noge. Kroz glavu mu je sijevnula munja bola, i na trenutak se zaljuljao. Jata crnih točaka pognala su mu se vidnim poljem i onda se polako raščistila. Postao je svjestan toga da pristanišnu zgradu guta mrak. Spuštala se preuranjena noć. Sad je ćop-žnjomp-čomp langolijera čuo jasnije, možda zato što su mu se uši na to već bile privikle, a možda i zato što su sad bili bliži.

Na drugoj je strani pristanišne zgrade vidio kako se dvije silhuete, jedna visoka i jedna niska, odvajaju od ostalih i kreću prema restoranu. Ona žena s glasom nadžak-babe i slijepa djevojčica s ružnim, nadurenim licem. Nije im smio dopustiti da dignu uzbunu. To bi bilo jako zlo.

Craig se odmaknuo od krvave mrlje na sagu gdje je bio ležao, sve vrijeme ne skidajući pogleda s likova što su mu se primicali. Nije se mogao pribrati, tako se brzo gubilo svjetlo.

S lijeve su strane blagajne bili lonci i stolni pribor, no sve je to bio plastični drek, ništa za njega. Craig se pognuo i šmugnuo iza blagajne i ugledao nešto bolje: mesarski nož što je ležao na šanku kraj roštilja. Uhvatio ga je i čučnuo iza blagajne i stao ih motriti kako prilaze. Curicu je promatrao s posebno tjeskobnim zanimanjem. Ta mala zna puno... možda i previše. Pitanje je samo, dokle je u svom shvaćanju došla?

To je bilo zaista vrlo zanimljivo pitanje. Ta zar nije?

250

12

Nick je prešao pogledom s Alberta na Boba.

"I tako", rekao je. "Šibice funkcioniraju, ali pivce ne." Okrenuo se čaši piva na šanku. "I što to zna..."

Najednom je iz ničega, negdje pri dnu čaše, buknula gljiva mjehurića. Brzo su se podigli, raširili, i buknuli u tanku pjenu na vrhu. Nick je razrogačio oči.

"Očito je", rekao je Bob suho, "da je potrebno nešto vremena da stvari dođu na svoje mjesto." Dohvatio je čašu, otpio gutljaj i mljacnuo ustima. "Izvrsno", rekao je. Svi su se zagledali u kompliciranu čipku pjene s unutarnje strane čaše. "Mogu reći bez imalo dvojbe da je to najbolja čaša piva što sam je popio u životu."

Albert je u čašu natočio još piva. Ovaj put se zapjenilo; pjena se prelila preko ruba i potekla izvana. Brian ju je podigao.

"Jesi li siguran, stari moj, da baš hoćeš piti?" upitao je Nick i široko se nasmiješio. "Zar vi piloti ne velite: 'Dvadeset četiri sata od čepa do avionskoga repa'?"

"U slučaju putovanja kroz vrijeme, to pravilo se ukida", odgovorio je Brian. "Možeš mi progledati kroz prste." Podigao je čašu, otpio, i glasno se nasmijao. "Imali ste pravo", rekao je Bobu. "To je vraški najbolje pivo svih vremena. Alberte, probaj Pepsi."

Albert je otvorio limenku, i svi su čuli poznati pop-sssss gaziranoga pića, glavnu foru stotina reklama za

251

bezalkoholne napitke. Otpio je dugi gutljaj. A kad je napokon spustio limenku, široko se smiješio... ali su mu u očima bile suze. "Gospodo, danas imamo i jako dobru Pepsi-Colu", rekao je glasom uzorita konobara, na što su svi prasnuli u smijeh.

13

Don Gaffney je sustigao Dinah i Laurel baš u času kad su ulazile u restoran.

"Mislio sam da bi bilo bolje..." počeo je i stao. Zakružio je pogledom. "O, sranje. Pa gdje je on?"

"Ja ne..." počela je Laurel, ali se tada oglasila Dinah Bellman kraj nje: "Tišina."

Glava joj se polako okretala, poput glave ugašenog reflektora. Na trenutak u restoranu nije bilo nikakva zvuka... ili bar ne takvoga koji bi Laurel mogla čuti.

"Tamo", rekla je Dinah napokon i pokazala prema blagajni. "On se krije tamo. Iza nečega."

"Otkud to znaš?" upitao je Don suhim, nervoznim glasom. "Ja ne čujem..."

"Ali zato čujem ja", odgovorila je Dinah mirno. "Čujem nokte na metalu. I čujem mu srce. Udara vrlo brzo i vrlo jako. I nasmrt se uplašio. Tako mi ga je žao." Najednom je ispustila Laurelinu ruku i zakoračila.

"Dinah, ne!" vrisnula je Laurel.

252

Ali se Dinah nije ni obazrela. Krenula je prema blagajni, ispruženih ruku, tražeći prstima moguću prepreku. Sjene kao da su prema njoj pružale ruke i obavijale je.

"Gospodine Toomy? Molim vas, iziđite. Mi vam ne želimo nikakvo zla. Molim vas, ništa se ne bojte..."

Iza blagajne se najednom digao nekakav zvuk. Bio je to visok, usiljen vrisak. Bila je to riječ, ili nešto što je riječju tek pokušavalo postati, no u tome nije bilo zdrave svijesti.

"Tiiiiiiiiiii... Craig se digao iz svog skrovišta, sipajući očima

vatru, s podignutim mesarskim nožem, najednom shvaćajući da je to ona, i da je ona jedna od njih, da je iza tih crnih naočala jedno od njih, da ona nije samo langolijer nego poglavica svih langolijera, onaj koji zove sve ostale, doziva ih svojih mrtvim slijepim očima.

"Tiiiiiiiiiii...

Poletio je prema njoj, strašno vrisnuvši. Don Gaffney je gurnuo Laurel s puta, zamalo je pritom oborivši na pod, i skočio naprijed. Bio je brz, ali ipak ne dovoljno. Craig Toomy je bilo lud, i gibao se brzinom samog langolijera. Približavao se Dinah kao da ga gone svi vrazi. Kod njega nije bilo trčkaranja.

Dinah se nije ni pokušala odmaknuti. Iz svoje je tame pogledala u njegovu, i sad je ispružila ruke, kao da ga želi obujmiti i utješiti.

"...iiiiiiiiiiii..."

253

"Sve će biti dobro, gospodine Toomy", rekla je. "Ništa se ne boj..." A onda joj je Craig zabio nož u prsa i pokraj Laurel otrčao u terminal.

Dinah je na trenutak ostala tu gdje jest. Ruke su joj pronašle drvenu dršku što joj je virila iz haljine, i prsti su joj zalepršali po njoj, istražujući je. A onda je polako i graciozno potonula na pod, pretvorivši se u samo još jednu sjenu u sve dubljoj tmini.

254

Glava sedma Dinah u dolini sjena. Najbrži tosteraš istočno od Mississippija. Trka s vremenom. Nick donosi odluku.

1

Albert, Brian, Bob i Nick pustili su sendvič s džemom i maslacom od kikirikija da kruži. Svaki je pojeo po dva zalogaja i već ga nije bilo... no dok je još bio postojao, Albert je pomislio kako još nikad u životu nije zabio zube u tako božansku njupu. Želudac mu se razbudio i smjesta zagalamio da hoće još.

"Mislim da bi se našem ćelavom prijatelju, gospodinu Warwicku, ovaj dio najviše dopao", rekao je Nick i progutao zalogaj. Pogledao je Alberta. "Ace, ti si genij. To su ti već rekli? Ništa drugo nego najčišći genij." Albert se sretno zarumenio.

"Nije to ništa", odgovorio je. "Samo malo onoga što gospodin Jenkins naziva deduktivnom metodom. Ako se sastanu dvije struje što teku u različitim smjerovima, onda se miješaju i stvaraju vir. Vidio sam što se dogodilo s Bethanynim šibicama i pomislio da bi se nešto slično moglo događati i ovdje. A onda je tu i jarko crvena košulja gospodina Gaffneya. Ona je počela gubiti boju. I tako sam pomislio, dobro, ako stvari, kad

255

više nisu u avionu, počinju blijediti, onda, možda, kad bismo te izblijedjele stvari donijeli u avion, onda bi, možda..."

"Oprosti što te prekidam", rekaoje Bob tiho, "ali mislim, ako se želimo pokušati vratiti, onda bi taj proces valjalo otpočeti što je prije moguće. Zvukovi što ih čujemo zaista me brinu, ali tu je i još nešto što me brine još i više. Ovaj avion nije zatvoreni sustav. Mislim da postoje sasvim realni izgledi da bi on nakon malo vremena mogao početi gubiti svoj... svoj..."

"Svoj temporalni integritet?" pomogao mu je Albert. "Da. Dobro rečeno. Sve gorivo što ga stavimo u spremnike sad može i gorjeti... ali za nekoliko sati, možda više i neće."

Brianu je na um pala neugodna misao: da gorivo može prestati gorjeti i negdje na pola puta, kad 767 bude na 36.000 stopa. Već je bio otvorio usta da to izrekne... pa ih opet zatvorio. Kakva korist od toga da im stavi bubu u uho, kad protiv toga ne mogu poduzeti baš ništa?

"Briane, kako počinjemo?" upitao je Nick odrešitim, poslovnim tonom.

Brian je u glavi odvrtio čitav proces. Bit će tu dosta šeprtljanja, napose kad radi s ljudima čije jedino iskustvo sa zrakoplovima vjerojatno i počinje i završava s dječjim modelima, no ipak je pomislio da bi se to dalo izvesti.

"Najprije uključujemo motore, potom rulamo do Deltinog 727 najbliže što možemo", rekao je. "Kad

256

budemo tu, isključit ću desni motor a lijevi ostaviti da se vrti. Imamo sreće. Ovaj je 767 opremljen integralnim krilnim spremnicima i pomoćnim sustavom napajanja koji..."

Do njih je doplovio prodoran, paničan vrisak, prosjekavši tiho čegrtanje u pozadini, sličan povlačenju viljuške preko pločice od škriljca. Za njim su uslijedili trčeći koraci po stepenicama. Nick se okrenuo u tom smjeru i ruke su mu se podigle u gesti koju je Albert smjesta razumio; neke je od tih borilačkih trikova vidio i u školi kad su uvježbavali neke pokrete. Bio je to klasični te-kwan-do obrambeni stav. Trenutak kasnije u vratima se pojavilo Bethanyno blijedo, užasnuto lice, i Nick je opustio ruke.

"Dođite!" vrisnula je Bethany. "Morate doći!" Otvarala je usta, izgubivši dah, i onda je posrnula prema natrag na platformi ljestava. Na trenutak su Albert i Brian bili sigurni da će se svaliti na leđa i niza stube, i pritom slomiti vrat. A onda je Nick skočio, stavio joj ruku na šiju, i uvukao je u avion. Čini se da Bethany nije ni shvatila kako joj je malo nedostajalo. Crne su joj oči planule na njih iz bijelog kruga njezina lica. "Molim vas, dođite! Probo ju je nožem! Mislim da umire!"

Nick joj je stavio ruke na rame i spustio svoje lice do njezina kao da je hoće poljubiti.

"Tko je koga ubo nožem?" upitao je tiho. "Tko umire?"

"Ja... ona... gospodin T-T-Toomy..."

257

"Bethany, reci šalica."

Pogledala ga je pogledom šokiranim i punim nerazumijevanja. Brian je gledao Nicka kao da je sišao s uma.

Nick je djevojci lagano pretresao ramena.

"Reci šalica. Smjesta."

"Ša-ša-šalica."

"Tanjur i šalica. Reci to, Bethany."

"Tanjur i šalica."

"U redu. Bolje."

Kimnula je glavom.

"Da."

"Bravo. Ako osjetiš da ponovno gubiš vlast nad sobom, reci šalica i odmah ćeš doći k sebi. A sad - koga su to uboli nožem?"

"Slijepu djevojčicu. Dinah."

"O, prokletog li govneta. No dobro, Bethany. Samo..." Nick je naglo podigao glas kad je vidio da Brian kreće u smjeru stepenica, i s Albertom za petama. "Ne!" povikao je žestokim, tvrdim tonom i obojicu ih zaustavio. "Ostanite na svojim jebenim mjestima!"

Brian, koji je u Vijetnamu odslužio dvije ture i koji je znao prepoznati ton bespogovorne naredbe, stao je tako naglo, da mu je Albert naletio licem u leđa. Znao

258

sam, pomislio je. Znao sam da će on preuzeti komandu. Bilo je to samo pitanje vremena i okolnosti.

"Znaš li kako se to dogodilo, i gdje je sada naš nesretni suputnik?" upitao je Nick Bethany.

"Onaj čovjek... onaj čovjek u crvenoj šulji je rekao..."

"U redu. Nije važno." Kratko je podigao pogled na Briana. Oči su mu bile užarene od bijesa. "Te su ga proklete budale ostavile samog. Kladim se u penziju da je tako. Pa mislim, to se neće ponoviti. Naš je dragi gospodin Toomy izveo svoju zadnju piruetu."

Ponovno je pogledao djevojku. Glava joj je klonula; kosa joj je snuždeno visila niz lice; disala je krupnim, krkljavim naletima daha.

"Bethany, je li živa?" upitao je blago.

"Ja... ja... ja..."

"Šalica, Bethany."

"Šalica!" uzviknula je Bethany, i pogledala ga plačnim, crveno obrubljenim očima. "Ne znam. Bila je živa kad sam ja... ovaj, došla do vas. A sad je možda već i mrtva. Stvarno ju je udario. Isuse, zašto se taj jebeni manijak morao prilijepiti baš nama? Zar i bez toga nije dovoljno ružno?"

"I nitko od vas koji ste trebali paziti na tog čovca nema ni najblažega pojma kamo je poslije otišao?"

Bethany je pokrila lice dlanovima i zajecala. Boljeg odgovora od toga nisu ni trebali.

259

"Ne budite tako oštri prema njoj", rekao je Albert tiho i obujmio je oko pasa. Ona mu je spustila glavu na rame i još jače zajecala.

Nick ih je oboje blago odmaknuo ustranu.

"Ako bih prema nekom trebao biti oštar, onda bih to morao biti prema samome sebi, Ace. Trebao sam ostati."

Okrenuo se Brianu.

"Vraćam se u pristanišnu zgradu. Ti ne. Gospodin Jenkins je skoro sigurno u pravu; naše je vrijeme ovdje kratko. Nije mi drago ni misliti o tome kako kratko. Pokreni motore ali nemoj još micati zrakoplov. Ako je djevojčica još živa, trebat će nam stepenice da je unesemo. Bob, na dno ljestava. I otvori oči zbog tog guzana Toomyja. Albert, ti ideš sa mnom."

I onda je rekao nešto od čega su se svi sledili.

"Skoro se nadam da je mrtva, neka mi se Bog smiluje. Da jest, dobili bismo na vremenu."

2

Dinah nije bila mrtva, pa čak ni u nesvjesti. Laurel je djevojčici bila skinula sunčane naočale da bi otrla znoj što joj je izbio na lice, i Dinahine su oči, tamnosmede i vrlo široke, gledale, nevideći, u Laureline plavo zelene. Iza nje su Don i Rudy stajali rame uz rame, i zabrinuto je gledali odozgo.

260

"Tako mi je žao", rekao je Rudy po peti put. "Zaista sam mislio da je izvan igre. Da je gotov." Laurel ga nije ni čula.

"Kako ti je, Dinah?" upitala je tiho. Nije željela gledati u drvenu dršku što je izrastala iz djevojčine haljinice, ali ipak nije mogla s nje skloniti oči. Krvi je bilo malo, bar zasad; krug velik kao šalica za crnu kavu oko mjesta gdje je ušla oštrica, no to je bilo sve.

Zasad.

"Kako boli", rekla je Dinah slabašnim glasom. "Tako mi je muka disati. I peče."

"Sve će biti u najboljem redu", rekla je Laurel, ali joj je drška noža stalno iznova nesmiljeno privlačila pogled. Djevojčica je bila jako mala, i zato Laurel nije mogla shvatiti zašto je oštrica nije proburazila. Kao što nije mogla shvatiti ni kako to da već nije mrtva.

"... odavde", rekla je Dinah. Napravila je grimasu, i iz kuta joj je usta istekla gusta, krvava gruševina i polako joj potekla niz obraz.

"Dušice, nemoj govoriti", rekla je Laurel i otrla joj s čela vlažne kovrče.

"Morate otići odavde", uporno je nastavila Dinah. Glas joj je bio jedva glasniji od šapta. "I ne smijete kriviti gospodina Toomyja. On je... on se boji, to je sve. Boji se njih." Don je zlosretno zakružio pogledom.

"Kad bih ga samo našao, protuhu, imao bi se čega i bojati", rekao je i stisnuo šake. U sve gušćoj tami, iznad

261

zglavka mu je bljesnuo prsten? "Požalit će što se nije mrtav rodio."

U tom je času u restoran došao Nick, s Albertom za petama. Progurao se kraj Rudyja Warwicka bez ijedne riječi isprike i kleknuo do Dinah. Njegov se bistar pogled na trenutak zaustavio na dršci noža, no onda se premjestio na djetetovo lice.

"Zdravo, ljubavi." Govorio je veselo, ali su mu oči bile mračne. "Vidim da su ti ugradili klimatizaciju. Ništa ne brini, bit ćeš kao suza i u roku odmah." Dinah se malo nasmiješila.

"Zašto kao suza?" prošaptala je. Dok je govorila, iz usta joj je isteklo još krvi, i Laurel ju je vidjela na zubima. Želudac joj se polako, lijeno zaljuljao.

"Ne znam baš, ali sam siguran da to znači nešto dobro", odgovorio je Nick. "Sad ću ti okrenuti glavu ustranu. Budi najmirnija što možeš."

"Dobro."

Nick joj je pomaknuo glavu, vrlo nježno, sve dok joj obraz nije skoro počinuo na tapisonu.

"Boli?"

"Da", prošaptala je Dinah. "Vruće. I boli... kad dišem." Šapat joj je postao nekako hripav, ispucan. Iz usta joj je istjecao tanki mlaz krvi i skupljao se u lokvicu na tapisonu, niti tri metra od mjesta gdje se sušila krv Craiga Toomyja.

Izvana je najednom dopro visokotlačni cvil pokretanja zrakoplovnih motora. Don, Rudy i Albert

262

pogledali su u tom smjeru. Nick nije ni na trenutak skinuo pogled s djevojčice.

"Dinah, da li ti se kašlje?"

"Da... ne... ne znam."

"Bit će bolje da to ne činiš", rekao je. "Ako te počne nešto škakljati, pravi se da toga nema. I nemoj više pričati, dobro?"

"Nemojte... ništa... gospodinu Toomyju." Njene riječi, unatoč tome što su bile izgovorene šaptom, odavale su veliku važnost i hitnost izrečenog.

"Ne, ljubavi, na to ne bih ni pomislio. Kad ti velim."

"... ne... vjerujem... vam..."

On se pognuo, poljubio je u obraz, i šapnuo joj u uho: "Ali možeš, znaš - vjerovati mi, mislim. A zasad, ti trebaš samo mirno ležati i pustiti nama da se o svemu pobrinemo." Pogledao je Laurel. "Niste pokušali izvaditi nož?"

"Ja... ne." Laurel je progutala slinu. U grlu joj je bila vruća, ljuta gruda. Gutanje je sline nije uklonilo. "Jesam li trebala?"

"Da jeste, izgledi bi joj bili nikakvi. Jeste li ikad njegovali bolesnika?"

"Ne."

"Onda dobro, ja ću vam reći što da radite... ali prvo moram znati hoćete li se onesvijestiti kad ugledate krv - i to puno krvi. I želim čuti istinu."

263

Laurel je odgovorila: "Puno krvi nisam baš vidjela sve otkako mi je sestra,

kad smo se igrale skrivača, naletjela na vrata i izbila dva zuba. Ali tad se nisam onesvijestila."

"Odlično. A nećete se onesvijestiti ni sada. Gospodine Warwick, donesite mi iz onog bijednog malog kafića iza ugla jedno pet-šet stolnjaka." Nasmiješio se djevojčici. "Daj mi, Dinah, minutu-dvije, i vjerujem da će ti biti mnogo bolje. Mladi doktor Hopewell je s damama uvijek jako nježan - napose s mladim i zgodnim."

Laurel je osjetila nenadanu i savršeno apsurdnu želju da ispruži ruku i dotakne Nickovu kosu.

Što je to s tobom? Ta djevojčica vjerojatno umire, a ti se pitaš kakva mu je kosa pod prstima! Prestani s tim! Kako možeš biti tako glupa!

Pa ovaj, da vidimo... Tako glupa da krenem na let preko čitavog kontinenta kako bih se našla s čovjekom kojeg sam upoznala preko rubrike za usamljena srca iz takozvanog prijateljskog magazina. Tako glupa da sam već bila i odlučila da s njim odem i u krevet ako bude bar umjereno zgodan... i ako mu, naravno, ne smrdi iz usta.

O prestani! O, prestani s tim, Laurel!

Da, suglasio se neki drugi glas u njezinoj glavi. Ti si apsolutno u pravu, suludo je u takvom času razmišljati o takvim stvarima, i ja ću i prestati... ali se pitam kakav bi mladi doktor Hopewell bio u krevetu? Pitam se bi li bio nježan ili...

264

Laurel se stresla i upitala se počinju li tako i inače prosječni živčani slomovi.

"Sve su bliži", rekla je Dinah. "Vi biste zaista... " Zakašljala se, a između usana joj se pojavio veliki mjehur krvi. Prsnuo je i poškropio joj obraze. Don Gaffney je promrmljao nešto i skrenuo pogled. "... zaista morali požuriti", dovršila je.

Nickov se veseli smiješak nije promijenio ni za dlaku.

"Znam", odgovorio je.

3

Craig je pojurio kroz terminal, gipko preskočio ogradu pomičnih stepenica, i potrčao niza zaustavljene metalne stube, dok mu je u glavi panično urlalo i lupalo poput olujnog oceana; toliko da je čak i prigušilo neumorno žvakanje i drobljenje langolijera. Nitko ga nije vidio kako odlazi. Pojurio je kroz donje predvorje prema izlaznim vratima... i zabio se u njih. Zaboravio je na sve, pa tako i na činjenicu da uređaji za automatsko otvaranje, povezani s elektronskim okom, ne rade kada nema struje.

Odskočio je - udarac mu je izbio dah iz pluća - i pao na pod, zijevajući kao riba uhvaćena u mrežu. Ostao je tako na trenutak ležati, pokušavajući uhvatiti zadnje ostatke svijesti, i najednom otkrio da zuri u svoju desnicu. Bio je to samo bijeli mjehur u sve gušćoj tami, ali je ipak vidio kako je poškropljena nečim crnim, i shvatio što je to: krv one djevojčice.

265

Samo što ona nije bila djevojčica, ne stvarno. Ona je samo izgledala tako. Ona je poglavica langolijera, i kad nje više ne bi bilo, onda ni drugi ne bi mogli... ne bi mogli...

Što?

Ne bi ga mogli naći?

Ali je ipak i dalje čuo gladne zvuke njihova približavanja: to izluđujuće žvakanje, kao da je negdje na istoku nekakvo pleme golemih, gladnih kukaca krenulo u pohod.

U glavi mu se zamutilo. O, kako je bio smeten.

Craig je opazio manja vrata što su vodila van, pa ustao i krenuo u tom smjeru. I onda stao. Vani je bila cesta, i ta je cesta nedvojbeno vodila u grad Bangor, i onda što? Baš ga briga za Bangor; Bangor sasvim sigurno nije bio dio te famozne VELIKE SLIKE. A on je morao stići u Boston. Kad bi samo mogao stići onamo, sve bi bilo u redu. No što to znači? Njegov bi to otac znao. To znači da PRESTANE TRČKARATI OKOLO i PRIHVATI SE PROGRAMA.

Njegova se svijest uhvatila te misli onako kako se brodolomac hvata ostatka što pliva na površini - i sve što pluta, pa bila to BAŠ i vrata sernice, dragocjeno je bogatstvo. Kad bi samo mogao stići do Bostona, čitav bi ovaj događaj bio... bio...

"Zaboravljen", promrmljao je.

Na te riječi, kroz mrak u njegovoj glavi kao da je sinula jarka zraka racionalnoga svjetla, i neki glas

266

(možda njegova oca?) uskliknuo je DA!! u potvrdu toga.

No kako da to izvede? Boston je bio predaleko da bi do njega mogao stići pješice, o ostali mu ne bi dopustili da SEBE ukrca na jedini avion koji još funkcionira. Ne nakon što je učinio to što je učinio njihovoj slijepoj maskotici.

"Ali oni ne znaju", prošaptao je Craig. "Ne znaju da sam im ja zapravo napravio uslugu, zato što Ne znaju što je ona zapravo." Divlje je zakimao glavom. A oči su mu, goleme i vlažne u tami, na ovo zablistale.

Ukrcaj se kao slijepi putnik, šapnuo mu je očev glas. Ukrcaj se na avion kao slijepi putnik.

Da! dodao je majčin glas. Ukrcaj se kao slijepi putnik! To ti je karta, Craiggy-weggy! Ako to napraviš, onda ti karta, zar ne, neće ni trebati?

Craig je sumnjičavo pogledao prema transportnoj traci za prtljagu. Mogao bi njome stići do piste, no što ako su kraj aviona postavili stražara? Pilot o tome ne bi mislio - kad bi se našao izvan pilotske kabine, taj se čovjek pretvarao u čistog imbecila - ali Englez skoro sigurno bi.

I što bi onda trebao učiniti?

Ako nije dobra ona strana terminala okrenuta Bangoru, i ako nije dobra ni strana terminala okrenuta pisti, što bi onda trebao učiniti i kamo bi trebao otići?

Craig je nervozno pogledao prema zaustavljenim pomičnim stepenicama. Uskoro će za njim krenuti u potjeru - pričem će na čelu čopora nedvojbeno biti onaj

267

Englez - a on tu stoji nasred prostorije, izložen pogledima kao striptizeta koja je upravo u publiku bacila naljepnice s bradavica i traku između nogu.

Moram se sakriti, bar privremeno.

Čuo je kako su se vani pokrenuli mlazni motori, no to ga nije brinulo; znao je ponešto o avionima i shvaćao da Engle ne može nikamo dok ne natoči gorivo. A to bi natakanje moglo potrajati. Ne mora brinuti da će otići bez njega.

Bar ne još.

Sakrij se, Craiggy-weggy. Eto što sad moraš učiniti. Moraš se sakriti prije nego što dođu po tebe.

Polako se okrenuo, tražeći najpovoljnije mjesto, žmirkajući u sve dubljoj tami. I ugledao je natpis na vratima stisnutim između šaltera Avisa i Bangor Travel Agency.

AERODROMSKA SLUŽBA,

pisalo je na njemu. Natpis koji je mogao značiti skoro sve.

Craig je požurio prema vratima, bacajući u hodu nervozne poglede preko ramena, i pritisnuo kvaku. Baš kao i u slučaju vrata aerodromske službe osiguranja, kvaka se nije dala okrenuti, ali su se vrata, kad ih je gurnuo, otvorila. Craig je bacio još jedan pogled preko ramena, i kad nije vidio nikoga, zatvorio za sobom vrata.

268

Progutala ga je potpuna, totalna tama; tu je bio slijep kao i ona djevojčica što ju je proburazio. To ga nije smetalo. Nije se bojao mraka; zapravo ga je čak i volio. Ukoliko nisi sa ženom, nitko od tebe ni ne očekuje da u mraku radiš nešto značajno. U mraku je djelotvornost prestajala biti čimbenikom.

I što je bilo još bolje, ono žvakanje langolijera ovdje je bilo prigušeno.

Craig je polako sebi pipao put, ispruživši ruke i povlačeći noge. Nakon tri takva koraka, bedro mu je dotaklo predmet koji je na opip mogao biti pisaći stol. Ispružio je ruku naprijed, pa dolje. Da. Pisaći stol. Pustio je da mu ruke trenutak lepršaju nad njim, osjećajući olakšanje zbog poznate opreme Amerike bijelih ovratnika: snopa papira, košare za spise, ruba bugačice, kutije s listićima papira, stalka s olovkom i perom. Polako je obilazio stol, dok nije s druge strane udario bokom u oslonac naslonjača. Craig je promanevrirao između naslonjača i stola pa sjeo. Kad se našao za stolom, osjetio se još bolje. Opet je osjetio da je on on - hladan, vladajući zbivanjima. Potražio je prstima gornju ladicu i otvorio je. Pipajući je potražio oružje - nešto oštro. Ruka mu je skoro istog časa naišla na nož za otvaranje pisama.

Izvadio ga je, zatvorio ladicu i desnicom ga stavio na stol.

Ostao je tako sjediti jedan trenutak, slušajući prigušeni hup-tup svojega srca i mukli šum mlaznih motora, a onda mu je ruka ponovno, nježno trepereći, krenula preko površine stola, sve dok nije ponovno naišao na snop papira. Dohvatio je najgornji list i prinio

269

ga sebi, ali nije bilo bijelog svjetlucanja... čak ni kad ga je prinio do samog nosa.

Tako je dobro, Craiggy-weggy. Samo sjedi tu u mraku. Sjedi tu dok ne nastupi trenutak za djelovanje. A kad nastupi trenutak...

Ja ću ti reći, dovršio je njegov otac sumornim glasom.

"Tako je", rekao je Craig. Njegovi su se prsti poput pauka popeli do desnoga kuta papira. I glatko ga je rasparao do dna.

D-rraap.

Mir mu je ispunio svijest kao hladna plava voda. Ispustio je nevidljivu traku na nevidljivi stol i vratio prste na vrh snopa. Sve će dobro završiti. Baš dobro. I onda je počeo pjevušiti ispod glasa, šaptom bez melodije.

"Zovi me samo anđelom... anđelom zo-re, lut-

koo..." D-rraap.

"Dodirni mi samo obraz, prije no što napustiš me, lut-ko..."

Sad već ohlađen, ispunjen unutarnjim mirom, Craig je sjedio i čekao da mu otac kaže što sada, baš kao i toliko puta dok je još bio mali.

4

"Sad me, Alberte, poslušaj pažljivo", rekao je Nick. "Moramo je ukrcati na avion, no da bismo to izveli,

270

potrebna su nam nosila. U avionu ih nema, ali ovdje bi mogla biti. Gdje?"

"Bogo moj, gospodine Hopewell, to bi vam kapetan Engle znao bolje..."

"Ali kapetan Engle nije ovdje", rekao je Nick strpljivo. "Morat ćemo se snaći sami."

Albert se namrštio... a onda se sjetio natpisa što ga je vidio na donjem nivou.

"Aerodromska služba?" upitao je. "Zvuči li to dobro?"

"I to vraški", odgovorio je Nick. "Gdje si to vidio?"

"Na donjem nivou. Kraj štanda za iznajmljivanje automobila."

"Onda dobro", rekao je Nick. "Evo kako ćemo to izvesti. Ti i gospodin Gaffney ovim ste promaknuti u tragače i nosače nosila. Gospodine Gaffney, savjetujem vam da malo pogledate roštilj iza štanda. Očekujem da ćete tamo naći nekoliko oštrih noževa. Siguran sam da ga je tu našao i naš malo neugodni prijatelj. Uzmite jedan za sebe i jedan za Alberta."

Don je bez riječi pošao za šank. Rudy Warwick se vratio iz The Red Baron Bara s punom pregršti crveno-bijelo kariranih stolnjaka.

"Zaista mi je žao..." počeo je ponovno, ali ga je Nick prekinuo. I dalje je gledao u Alberta, kojemu je lice bilo samo krug bjeline iznad dublje sjene Dinahina maloga tijela. Tama je već gotovo stigla.

271

"Gospodina Toomyja vjerojatno nećete susresti; ja bih rekao da je odavde otišao nenaoružan, u panici. Vjerujem da je dosad ili našao mišju rupu ili napustio terminal. No ako ga, međutim, ipak sretnete, savjetujem vam, i to vrlo ozbiljno, da s njim ne stupate u borbu ukoliko vas on na to ne prisili." Zabacio je glavu i pogledao Dona koji se vratio s parom mesarskih noževa. "I nemojte, vas dvojica, zaboraviti što vam je prvo. Vaša zadaća nije da uhvatite odbjeglog gospodina Toomyja i privedete ga pravdi. Vaš je posao nabaviti nosila i donijeti ih ovamo što je prije moguće."

Don je pružio Albertu jedan od noževa, no Albert je odmahnuo glavom i pogledao Rudyja Warwicka. "Bih li umjesto noža mogao dobiti stolnjak?" Don ga je pogledao kao da je poludio.

"Stolnjak? Za ime Boga, a zašto?"

"Sad ću vam pokazati."

Albert je klečao kraj Dinah. Sad je ustao i pošao iza šanka. Zirkao je okolo, ne znajući baš točno što traži, no uvjeren da će shvatiti kad ugleda. A tako je i bilo. Bio je to staromodni toster za dvije kriške što je stajao na šanku. Dohvatio ga je, istrgnuo utikač iz zida i, dok se vraćao ostalima, čvrsto ga omotao kablom. Dohvatio je stolnjak, raširio ga i stavio toster u kut. Potom ga je dvaput zavrnuo i umotao toster na kraju stolnjaka kao božićni dar. U kutovima je zavezao čvrste čvorove i tako napravio džep. Kad je dohvatio slobodni kraj stolnjaka i ustao, umotani se toster pretvorio u kamen u improviziranom buzdovanu.

272

"Kad sam bio klinac, igrali smo se Indiana Jonesa", rekao je Albert kao da se ispričava. "Napravio sam nešto takvo i zamišljao da mi je to bič. Jednom sam skoro slomio ruku bratu

Davidu. U nekavu sam staru deku stavio uteg za prozor što sam ga našao u garaži. Prilično, mislim, glupo. Nisam znao kako to gadno može lupiti. Za to sam pobrao lijepih batina. Izgleda glupo, to da, ali zapravo radi kao pjesma. Ili bar uvijek do sada."

Nick je sumnjičavo pogledao Albertovo improvizirano oružje ali nije rekao ništa. Ako je toster umotan u stolnjak olakšavao Albertu silazak u mrak, neka mu bude.

"No dobro onda. A sad idite potražiti nosila. Ako ih nema u aerodromskoj službi, pokušajte drugdje. Ako za petnaest minuta - ne, neka bude deset - ništa ne nađete, samo se vratite pa ćemo je ponijeti na rukama.

"Pa to se ne smije!" uzviknula je Laurel tiho. "Ako je došlo do unutarnjeg krvarenja..."

Nick je na nju podigao pogled.

"Do njega je već došlo. A deset je minuta najviše koliko možemo odvojiti."

Laurel je otvorila usta da mu odgovori, da mu dokazuje, ali ju je zaustavio Dinahin hrapavi šapat.

"Ima on pravo."

Don je gurnuo oštricu noža za pojas.

273

"Idemo, sinko", rekao je. Zajedno su prošli kroz pristanišnu zgradu i niz pomične stepenice krenuli u prizemlje. Dok su išli, Albert je kraj otežanog stolnjaka ovio oko ruke.

5

Nick je vratio pozornost djevojčici na podu. "Kako ti je, Dinah?"

"Boli baš gadno", odgovorila je ona slabašnim glasom.

"Da, jasno da boli", rekao je Nick. "I bojim se da će od toga što ću sad učiniti boljeti još i mnogo gore, bar nekoliko sekundi. Ali ti je u plućima nož, i on mora van. To ti je jasno?"

"Da." Njene su ga tamne, nevideće oči gledale odozdo. "Bojim se."

"I ja, Dinah. I ja. Ali se to mora učiniti. Jesi li spremna?"

"Da."

"Prava si cura." Nagnuo se i na obraz joj spustio poljubac. "Tako i treba, hrabro djevojče. Neće biti dugo, i to ti obećavam. I sad bih volio da ležiš najmirnije što možeš, Dinah, i pokušaj ne kašljati. Jesi li me rezumjela? Ovo je jako važno. Pokušaj ne kašljati."

"Pokušat ću."

"Na sekundu-dvije učinit će ti se kao da ne možeš disati. Možda čak osjetiš kako se ispuhuješ, poput

274

probušene gume. To je jeziv osjećaj, ljubavi, i možda se onda poželiš pomaknuti, ili kriknuti. Ne smiješ to učiniti. I ne smiješ zakašljati."

Dinah mu je odgovorila tako tiho da je nitko nije ni čuo.

Nick je progutao slinu, brzom kretnjom podlaktice otrao znoj s čela, pa se okrenuo Laurel.

"Složite sve stolnjake u kvadratične jastuke. Što deblje možete. I kleknite do mene. Najbliže što možete. Warwick, skinite pojas."

Rudy se smjesta pokorio.

Nick je ponovno pogledao Laurel. Ponovno ju je zatekla, iako ovaj put ne na neugodan način, snaga njegova pogleda. "Uhvatit ću dršku noža i izvući ga. Ako se nije zaglavio među rebra - a sudeći po položaju, ne bih rekao - oštrica bi morala izaći iz jednog poteza, polako i glatko. Čim je izvučem, ja ću se odmaknuti, da možete slobodno prići prsnom košu. Stavit ćete na ranu jedan jastuk i pritisnuti ga. I to jako. Ne brinite da biste je mogli ozlijediti ili joj toliko pritisnuti prsa da ne može disati. Zaradila je bar jednu perforaciju pluća, a kladio bih se i dvije. To je ono o čemu moramo brinuti. Jeste li me shvatili?"

"Da." "Kad postavite jastučić, ja ću je podići dok je vi

budete pritiskali. Onda će gospodin Warwick drugi jastučić postaviti pod nju, ako na leđima haljine bude krvi. A onda ćemo te komprese vezati pojasom

275

gospodina Warwicka." Podigao je pogled na Rudyja. "Kad ga zatražim, prijatelju, vi mi ga dajte.

Nemojte da tražim dvaput."

"Ne bojte se."

"Vidite li, Nick, dovoljno da to možete obaviti?" upitala je Laurel.

"Mislim da da", odgovorio je Nick. "Bar se nadam." Ponovno je pogledao Dinah. "Spremna?" Ona je nešto promrmljala.

"U redu", rekao je Nick. Duboko je udahnuo pa polako izdahnuo. "Isuse, budi mi u pomoći."

Obavio je svoje vitke prste dugih noktiju oko drške noža, onako kako se hvata bejzbolska palica. Povukao je. Dinah je vrisnula. Iz usta joj je izletjela velika gvalja krvi. Laurel se bila napeto nagnula, i sad joj se lice najednom okupalo u Dinahinoj krvi. Ustuknula je.

"Ne!" Dreknuo je na nju Nick niti se ne obazrijevši. "Da se nisi usudila izigravati slabu sestricu! Da se nisi usudila!"

Laurel se ponovno nagnula, zanijemivši, kao u groznici. Oštrica, srebrni trokut što se mutno presijavao u dubokoj pomrčini, izronio je iz Dinahinih grudi i zasvjetlucao u zraku. Prsa su se slijepe djevojčice podigla i začuo se visoki, nezemaljski zvižduk izisavanja zraka iz rane.

"Sad!" progunđao je Nick. "Pritisnite! Što jače možete!"

276

Laurel se nagnula. Samo je jedan trenutak vidjela kako iz rupe na Dinahinim prsima lipti krv, a onda je rana već bila pokrivena. Jastučić od stolnjaka pod rukama joj je gotovo istog časa postao topao i vlažan.

"Jače!" zarežao je Nick. "Pritisnite jače! Začepite to! Začepite ranu!"

Laurel je sad shvatila na što ljudi misle kad pričaju o potpunoj rastrojenosti, jer se sada i sama osjetila na samom rubu takvoga stanja.

"Ne mogu! Pa slomit ću joj rebra ako.."

"Ma jebeš rebra! To moraš začepiti!"

Laurel se zaljuljala na koljenima i čitavom se težinom oslonila na ruke. Sad je osjetila kako joj tekućina polako curka između prstiju, iako je stolnjak bila čvrsto presavinula.

Englez je odbacio nož ustranu i nagnuo se dok mu lice nije skoro dotaklo Dinahino. Oči su joj bile zatvorene. Zavrnuo joj je kapak.

"Mislim da je napokon izgubila svijest", rekao je. "Ne mogu biti siguran jer su joj oči tako čudne, ali se doboga nadam da jest." Kosa mu je pala na čelo. Nestrpljivo ju je zabacio zamahom glave i pogledao Laurel. "Sad je dobro. Nastavite i dalje tako, može? Sad ću je okrenuti. Dok to budem činio, pritišćite i dalje." "Toliko je te krvi", prostenjala je Laurel. "Hoće li se ugušiti?"

"Ne znam. Samo i dalje pritišćite. Spremni, gospodine Warwick?"

277

"O, Kriste, mislim da jesam", zahripao je Rudy Warwick.

"Odlično. Idemo." Nick je kliznuo rukom ispod Dinahine lopatice i iskrivio lice. "Gore je nego što sam mislio", promrmljao je. "Mnogo gore. Sasvim je promočila." Počeo je polako potezati Dinah nasuprot pritisku što ga je stvarala Laurel. Dinah se oglasila zagušenim, kreštavim jaukom. Gvalja joj je napol zgrušane krvi izletjela iz usta i rasula se po podu. I sad je Laurel čula kako na tapison pod djevojčicom škrapa prava kiša krvi.

Najednom je svijet oko nje zaplivao i počeo se udaljavati.

"Nastavite pritiskati!" kriknuo je Nick. "Ne prekidajte!" Ali je ona već gubila svijest. No baš zato što je shvatila što bi Nick Hopewell o

njoj mislio da se zaista onesvijestila, Laurel je učinila to što je učinila. Isplazila je jezik kao dijete kad se krevelji i zagrizla svom snagom. Bol je bio blistav i izniman, i slani joj je okus vlastite krvi smjesta ispunio usta... ali se onaj osjećaj, da se svijet plivajući udaljava od nje poput velike lijene ribetine u akvariju, najednom izgubio. Ponovno je bila tu.

A dolje se najednom začuo iznenađen i bolan krik. Iza njega je uslijedio hrapavi povik. A za petama je povika stigao glasan, probojan vrisak.

I Rudy i Laurel okrenuli su se u tom smjeru.

"Dečko!" rekao je Rudy. "On i Gaffney! Oni...!"

278

"Napokon su pronašli gospodina Toomyja", rekao je Nick. Lice mu je bilo komplicirana maska stvorena naporom. Žile na vratu iskočile su poput čeličnih kolotura. "Možemo se samo nadati..."

Dolje se začuo tupi pad, iza čega je uslijedio užasan urlik bola. I potom čitav niz prigušenih tupih udaraca.

"... da oni vladaju situacijom. Ovog časa mi tu ne možemo ništa. Ako sad stanemo usred posla, curica će sigurno umrijeti."

"Ali to kao da je bio mali!"

"Tu se ništa ne može, nije li tako? Daj stavi taj jastuk pod nju, Warwick. Učini to smjesta, ili ću ti prokletu guzicu nogom isklesati u kocku."

6

Don je krenuo prvi niz pomične stube, pa kratko zastao na njihovu dnu da prekopa po džepovima. Izvadio je kvadratični predmet koji se slabašno zasvjetlucao u mraku.

"To je moj Zippo", rekao je. "Misliš da još radi?" "Ne znam", odgovorio je Albert. "Mogao bi... neko

vrijeme. Ali bolje nemoj ni pokušavati dok ne moraš. A toplo se nadam da radi. Bez njega nećemo vidjeti ni prst pred nosom."

"Gdje je ta aerodromska služba?"

Albert je pokazao na vrata kroz koja je prije nepunih pet minuta prošao Craig Toomy. "Baš tu."

279

"Misliš da su otključana?"

"Pa mislim", odgovorio je Albert, "to se može utvrditi na samo jedan način."

Prešli su kroz čekaonicu, a Don je i dalje vodio s upaljačem u desnici.

7

Craig ih je čuo kako dolaze - opet, nedvojbeno, sluge langolijerske. Ali ga to nije brinulo. Znao se pobrinuti za ono što je izvodilo maskeradu, zakrabuljivši se u lik djevojčice, pa će se znati pobrinuti i za ove druge. Obavio je šaku oko noža za otvaranje pisama, ustao, i račjim korakom obišao stol.

"Misliš da su otključana?"

"Pa mislim, to se može utvrditi na samo jedan način."

Nešto ćeš utvrditi, to svakako, pomislio je Craig. Pružio je ruku prema zidu kraj vrata. Bio je prekriven policama punim papira. Pipao je dalje i napipao šarke. Odlično. Ta će ga vrata, kad se otvore, sakriti od njih... iako ga vjerojatno baš i neće vidjeti. Ovdje je mračno kao u slonovom šupku. Podigao je nož za otvaranje pisama u visinu ramena.

"Kvaka se ne miče." Craig se opustio... ali samo na trenutak.

280

"Probaj gurnuti." To je bio onaj prepametni mali.

Vrata su se počela otvarati.

8

Don je zakoračio unutra i zažmirkao u tami. Palcem je smaknuo poklopac upaljača, podigao ga i zavrtio kotačić. Skočila je iskra i stijenj je smjesta prihvatio i stvorio niski plamenčić. Opazili su da je to nekakva kombinacija kancelarije i spremišta. U jednom je kutu bila neuredna hrpica prtljage, a u drugom kseroks. Stražnji je zid bio prekriven policama, a na njima su bili poslagani svakovrsni formulari.

Don je zakoračio još malo dublje u kancelariju, pa podigao upaljač onako kako speleolog u špilji podiže kapavu svijeću. Pokazao je na desni zid.

"Hej, mali! Ace! Vidi!"

Bio je tu plakat, koji je prikazivao nacvrcanoga tipa u poslovnom odijelu, kako tetura iz bara i gleda na sat. RAD JE PROKLETSTVO PILNIČKE KLASE, bio je mudar savjet tog plakata. Na zidu je kraj njega bila prikačena plastična kutija s velikim crvenim križem. A ispod toga su na zid bila naslonjena sklopljena nosila... ona s kotačima.

Ali Albert nije gledao ni u plakat ni u sandučić za prvu pomoć ni u nosila. Njegov se pogled prikovao za pisaći stol u sredini prostorije.

Na njemu je ugledao nabacani splet papirnih traka.

281

"Pazi!" uzviknuo je. "Pazi, on je t..."

Craig Toomy je iskoračio iza vrata i zamahnuo.

9

"Pojas", rekao je Nick.

Rudy se nije ni ganuo ni odgovorio. Glava mu je bila okrenuta prema vratima restorana. Zvukovi su se dolje prekinuli. Čulo se samo čegrtanje i jednolični, pulsirajući bruj mlaznoga motora vani u tami.

Nick se ritnuo kao mula i opalio Rudyja u cjevanicu.

"Auh!"

"Pojas! Smjesta!"

Rudy je nespretno pao na koljena i primaknuo se Nicku, koji je jednom rukom držao Dinah a drugom joj pritiskao na leđa drugi jastučić od stolnjaka.

"Provucite ga iza jastučića", rekao je Nick. Disao je teško, a znoj mu je niz lice tekao potocima. "Brže! Ne mogu je vječno tako držati!"

Rudy je provukao remen iza jastučića. Nick je spustio Dinah, prebacio ruku preko njezina malog tijela, pa joj podigao lijevo rame taman dovoljno da joj provuče remen na drugu stranu. Potom ga je na prsima spojio u petlju i čvrsto opasao. Slobodni je kraj remena stavio Laurel u ruku.

282

"Držite čvrsto stisnuto", rekao je i ustao. "Ne možemo je stisnuti kopčom - za to je premalena." "Idete dolje?" upitala je Laurel.

"Da. Na to sve upućuje."

"Pazite na sebe. Molim vas, pazite na sebe."

On joj se široko nasmiješio, i svi ti bijeli zubi što su najednom bljesnuli u tami sasvim su je prenuli... ali, otkrila je, ne i uplašili. Baš naprotiv.

"Naravno. Zahvaljujući tome nekako i preživljavam." Spustio je ruku i stisnuo je za rame. Ruka mu je bila topla, a od njegova dodira tijelom joj je prostrujila sitna drhtavica. "Laurel, bili ste sjajni. Hvala vam."

Već se počeo okretati, kad je mala ruka zapipala po zraku i uhvatila ga za suvratak traperica. Spustio je pogled i opazio da su se Dinahine slijepe oči ponovno otvorile.

"Nemojte..." počela je, a onda ju je protresao zagušeni napad kihanja. Iz nosa joj je poletjela krv u magli sitnih kapljica. "Dinah, ti ne smiješ..."

"Ne... nemojte ga... ubiti!" rekla je, i Laurel je čak i u mraku osjetila fantastičan napor što ga je bila uložila da uopće progovori.

Nick je spustio na nju zamišljeni pogled.

"Taj te je guzonja proburazio. Zašto ti je toliko stalo da ostane u komadu?"

Njena su se uska prsa napela pritišćući pojas. Krvlju se natopljeni stolnjak digao. Ona je s teškom mukom

283

uspjela izreći još nešto. I svi su to čuli; Dinah se jako mučila da to izgovori jasno.

"Znam samo... to... da nam je potreban", prošaptala je, a onda su joj se oči ponovno sklopile.

10

Craig je nož za otvaranje pisama zabio Donu Gaffneyu četiri prsta duboko u potiljak. Don je kriknuo i ispustio upaljač. On je pao na pod i bolećivo zatreperio. Albert je iznenađeno kriknuo kad je vidio kako je Craig zakoračio prema Donu, koji je sad posrtao prema pisaćem stolu i slabašnim pokretima pipao iza tjemena, tražeći predmet što mu je virio iz glave.

Craig je jednom rukom dohvatio nož, a drugu spustio Donu na leđa. Kad je istodobno pritisnuo i povukao, Albertu se učinilo da čuje gladnuša kako čupa batak iz dobro pečenog purana. Don je ponovno kriknuo, ovaj put glasnije, i rasprostro se po stolu. Ruke su mu poletjele ispred tijela i bacile na pod košaricu sa spisima i snop formulara o izgubljenoj prtljagi što ih je Craig maločas bio parao.

Craig se okrenuo Albertu, i pritom otresao čitav mlaz krvavih kapi s oštrice noža za otvaranje pisama.

"I ti si jedan od njih", dahnuo je. "Dobro, jebi se. Ja idem u

Boston i ti me u tome ne možeš spriječiti. Nitko me od vas ne može u tome spriječiti." Upaljač se na podu ugasio i sad su se našli u tami.

284

Albert je odskočio i osjetio topao zapuh u lice u trenutku kad je Craig udario nožem u mjesto na kojem je Albert bio samo čas ranije. Zamlatarao je iza sebe slobodnom rukom, užasnut pomišlju da bi mogao biti stjeran u kut gdje bi se Craig mogao poslužiti nožem, za kojeg je pri blijedom svjetlu Zippoa pomislio da je pravi nož, dok bi njegovo oružje postalo i beskorisno i glupo. Prsti su mu otkrili samo prazan prostor, pa se kroz vrata natraške povukao u predvorje. Nije se osjećao hladnokrvno; nije se osjećao najbržim Hebrejem ni sa jedne strane Mississippija; i nije se osjećao bržim od vražjega repa. Osjećao se poput uplašena djeteta koje je lakomisleno umjesto pravog oružja odabrao igračku zato što nije mogao povjerovati - zaista, stvarno povjerovati - da bi moglo doći do ovoga usprkos onom što je ta luda šupčina gore učinila onoj curici. I osjećao je svoj miris. Čak ga i je i u tom mrtvom zraku mogao osjetiti. Bila je to aroma straha, smrad užegle majmunske pišake.

Craig je kliznuo kroz vrata s podignutim nožem za otvaranje pisama. Plesao je kroz mrak kao sjena.

"Vidim te, sinko", dahnuo je. "Vidim te kao mačka."

Kliznuo je naprijed. Albert je odskočio od njega. I istodobno je počeo zibati toster naprijed-natrag, podsjećajući se da će imati priliku za samo jedan pošten udarac prije nego što Toomy krene i zabije mu oštricu u grlo ili prsa.

A ako toster izleti iz tog prokletog džepa prije nego što ga pogodi, onda sam gotov.

11

285

Craig je poletio prema cilju, zibajući gornju polovicu tijela lijevo-desno poput zmije što kreće na doručak. Na kutove usana mu je izbio rastreseni smješčić i tu izdubio sitne jamice. To je dobro, rekao je turobno Craigov otac iz svog neumrlog uporišta u Craigovoj glavi. Ako ih moraš sređivati jednog po jednog, možeš to i tako. TSI, Craig, nisi zaboravio? TSI. Trud se isplati.

To je dobro, Craiggy-weggy, zazvonio je glas njegove majke. Ti to možeš, i ti to moraš.

"Jako mi je žao", promrmljao je Craig bljedolikom dječaku kroz smiješak. "Jako mi je, zaista mi je jako žao, ali ja to moram. Da vidiš stvari iz moje perspektive, shvatio bi."

12

Albert je brzo pogledao iza sebe i opazio da se povlači prema blagajni United Airlinesa. Ako bi se još puno povlačio, sputao bi si stražnji luk zamaha. A do zamaha je moralo doći uskoro. Počeo je brže zibati toster, a znojna mu je ruka grčevito stiskala usukani dio stolnjaka.

Craig je zamijetio gibanje u mraku, ali nije mogao odrediti čime to mali maše. Ali to i nije bilo važno. Nije smi dopustiti da mu to postane važno. Sabrao se i skočio.

"JA IDEM U BOSTON!" kriknuo je. "JA IDEM U..."

Albertove su se oči privikle na mrak, i sad je vidio kako se Craig pokrenuo. Toster je bio u reverznoj

286

polovici putanje. Umjesto da zabaci zapešće i preokrene mu smjer gibanja, Albert je pustio da mu ruka pođe za težinom tostera, pa ga je pretjeranim bejzbolskim udarcem prebacio preko glave. Istodobno je odskočio ulijevo, proširenje je na kraju stolnjaka opisalo kratak, tijesan kružić u zraku, čvrsto uhvaćeno u svom džepu centripetalnom silom. Craig mu je pomogao jer je zakoračio točno u tosterov silazni luk. I on se sastao s njegovim čelom i nosnom hrskavicom uz krut, nimalo melodiozan zvuk drobljenja.

Craig je zajauknuo od bola i ispustio nož za otvaranje pisama. Ruke su mu pošle prema licu, i on je zateturao natraške. Krv iz slomljenoga nosa liptala mu je između prstiju poput vode iz razbijenoga hidranta. Albert je bio užasnut vlastitim činom, ali ga je još više užasavala misao da bi sada, kad je Toomy ranjen, mogao prestati. Još je jednom odskočio lijevo i vodoravno zamahnuo stolnjakom. Poletio je kroz zrak poput biča i uz težak, tup udarac udario Craiga posred prsa. Craig se svalio na leđa, i dalje urlajući od bola.

Albertu "Aceu" Kaussneru, u glavi je ostala samo još jedna misao; sve se ostalo rušilo, lomilo u viru boja, slika i osjećaja.

Mora se prestati micati ili će ustati i ubiti me. Mora se prestati micati ili će ustati i ubiti me.

Toomy je, ako ništa drugo, ispustio oružje; sad je ležalo i svjetlucalo na tapisonu predvorja. Albert ga je nagazio mokasinom i ponovno opalio tosterom. Dok se toster spuštao, Albert se naklonio iz pojasa, poput

287

kakvog staromodnog batlera kad pozdravlja člana kraljevske obitelji. Kvrga na kraju stolnjaka tresnula je Craiga Toomyja u hripava usta. Začuo se zvuk kao da netko u maramici drobi čašu.

O Bože, pomislio je Albert. To su bili zubi.

Craig se trzao i previjao na podu. Bilo ga je grozno i gledati, vjerojatno još groznije zbog slabog svjetla. U njegovoj je užasnoj vitalnosti bilo nešto čudovišno, nešto insektoidno i neuništivo.

Ruka mu se stegla na Albertovoj mokasini. Albert je, ispustivši sitan krik gađenja, odskočio od noža za otvaranje pisama, i Craig ga je pokušao dohvatiti. Nos mu je bio prsnuti mjehur među očima. Alberta je jedva i vidio; čitav mu je vid bila pojela golema bijela korona svjetla. U glavi mu je zvonila jednolična, visoka, oštra nota, zvuk televizijske test-slike stavljen na najglasnije.

On nije više bio sposoban ni za kakvu štetu, ali Albert to nije znao. Onako u panici, još je jednom spustio toster na Craigovu glavu. Začuo se mehanički zvuk drobljenja i zveckanja u trenutku kad su se odlomili grijaći elementi.

Craig se prestao micati.

Albert je stajao nad njim; gutao je zrak kao da jeca, a otežali mu se stolnjak zibao u ruci. A onda je napravio dva duga, klimava koraka prema pomičnim stepenicama, ponovno se duboko naklonio, i povratio na pod.

288

13

Brian se prekrižio i palcem maknuo crni plastični štit što je pokrivao ekran video-terminala sustava za inercijsku navigaciju 767, napol očekujući da će biti prazan. Pogledao ga je pažljivije... i ispustio dubok uzdah olakšanja.

POSLJEDNJI PROGRAM DOVRŠEN

informirao ga je hladnim modrozelenim slovima, a ispod toga je bilo:

NOVI PROGRAM? D N

Brian je utipkao D, i potom:

REVERZIRAJ AP 23: LAX/LOGAN

Ekran se na trenutak zamračio. I potom:

UKLJUČUJUĆI I SKRETANJE U REVERZNOM PROGRAMU AP 23?

D N

Brian je utipkao D.

RAČUNAM REVERZNO

informirao ga je program, i zatim, za manje od pet sekunda:

PROGRAM DOVRŠEN

"Kapetane Engle?"

Okrenuo se. U vratima je pilotske kabine stajala Bethany. U svjetlu je kabine izgledala blijedo i izmučeno.

289

"Bethany, sad imam posla."

"Zašto se ne vraćaju?"

"Ne bih znao." "Pitala sam Boba - gospodina Jenkinsa - vidi li on

kakvo gibanje u pristanišnoj zgradi, i on veli da ne vidi. Što ako su svi već mrtvi?"

"Siguran sam da nisu. Ako će ti od toga biti bolje, zašto mu ne odeš praviti društvo na dnu stepenica? Ja još ovdje imam dosta posla." Ili se bar nadam.

"Vi se bojite?" upitala je.

"Da. Naravno da se bojim." Malo se nasmiješila.

"To mi je nekako drago. Gadno je kad se čovjek plaši sam samcat - totalna gadost. A sad vas ostavljam samog."

"Hvala. Siguran sam da će uskoro izaći."

Otišla je. Brian se ponovno okrenuo monitoru inercijskog navigacijskog sustava i utipkao:

PROBLEMI S PROGRAMOM?

Lupio je IZVRŠI.

NEMA PROBLEMA. HVALA ŠTO LETITE ZA AMERICAN PRIDE.

"Nema, naravno, na čemu", promrmljao je Brian i rukavom otro čelo.

I sad, pomislio je, samo da gorivo hoće gorjeti.

290

14

Bob je začuo korake na stepenicama i hitro se okrenuo. Bila je to samo Bethany, koja je silazila polako i oprezno, no on je ipak i dalje skakao na svaki šum. Zvuk što je dolazio s istoka postajao je postupno sve glasniji.

Bliži.

"Bok, Bethany. Možeš mi posuditi još jednu cigaretu?"

Ponudila ga je iz iscrpljene kutije, pa i sama uzela jednu. U celofanski omot kutije bila je zataknula sveščić Albertovih eksperimentalnih šibica, i kad je pokusno kresnula jednu, ona se zapalila posve lako.

"Ikakva glasa od njih?"

"To, ovaj, ovisi o tome što predmnijevaš pod tim ikakvim glasom'", odgovorio je Bob oprezno. "Čini mi se da sam čas prije no što si sišla čuo nekakve povike." Ono što je čuo bilo je zapravo mnogo sličnije krikovima - vrištanju, da sad previše ne uljepšavamo stvari - ali nije vidio zašto bi to djevojci rekao. Ona se doimala ustrašeno onoliko koliko je to Bob uistinu i bio, a on je već opazio da joj se Albert dopada.

"Nadam se da će s Dinah sve biti u redu", rekla je ona, "ali ne znam. Ubo ju je zaista gadno." "Razgovarala si s kapetanom?" Bethany je kimnula glavom.

291

"On me skoro šutnuo van. Valjda programira instrumente, vrag bi ga znao."

Bob Jenkins je trezveno kimnuo glavom. "I ja se nadam."

Razgovor se prekinuo. Oboje su pogledali na istok. Sad se u pozadini žvakanja i drobljenja začuo nov i zloslutniji zvuk: bilo je to visoko, beživotno vrištanje. Bio je to čudno mehanički zvuk, koji je Boba podsjećao na automatski mjenjač koji je ostao bez hidrauličkoga ulja.

"Sad je mnogo bliže, zar ne?"

Bob je nevoljko kimnuo glavom. Povukao je dim iz cigarete i užareni je pepeo na trenutak osvijetlio par umornih, užasnutih očiju.

"Što vi mislite, gospodine Jenkins,

da je to?" On je polako odmaknuo

glavom.

"Draga djevojko, ja se samo nadam da to nikad nećemo otkriti."

15

Negdje s pola pokretnih stepenica, Nick je vidio kako pred nizom beskorisnih telefonskih govornica stoji nečiji pognuti lik. Bilo je nemoguće odrediti je li to Albert ili Craig Toomy. Englez je turio ruku u desni prednji džep, pritisnuvši ga prethodno ljevicom da se

292

ne bi čulo zveckanje, pa opipom probrao i izvadio sitniša dva novčića od po četvrt dolara. Stisnuo je desnu šaku i među prste ugurao novčiće, i tako improvizirao bokser. Potom je produžio predvorjem.

Kad je Nick prišao, ona je prilika kraj telefona podigla pogled. Bio je to Albert.

"Pazite da ne ugazite u bljuvotinu", rekao je tupo.

Nick je vratio novčiće u džep i požurio prema dječaku koji je stajao, oprijevši se rukama o koljena, poput kakvoga starca koji je žestoko precijenio svoje tjelesne sposobnosti. Osjetio je oštar, kiseli smrad bljuvotine. To i slatkasti vonj straha što se dizao s mladića bili su mirisi koje je i predobro poznavao. Znao ih je još od Falklanda, a još bolje iz Sjeverne Irske. Prebacio je ljevicu Albertu preko ramena, i dečko se vrlo polako uspravio.

"Ace, gdje su?" upitao je Nick tiho. "Gaffney i Toomy - gdje su?"

"Gospodin Toomy je tamo." Pokazao je na zgužvanu sjenu na podu. "Gospodin Gaffney je u kancelariji Aerodromske službe. Mislim da su obojica mrtvi. Gospodin Toomy je bio u kancelariji Aerodromske službe. Iza vrata, mislim. I ubio je gospodina Gaffney zato što je on prvi ušao. Da sam ja ušao prvi, ubio bi mene."

S mukom je progutao slinu.

"A onda sam ja ubio gospodina Toomyja. Morao sam. Pojurio je za mnom, vidite? Negdje je našao drugi

293

nož i pojurio za mnom." Govorio je tonom koji se mogao pričiniti ravnodušnim, ali se Nick nije dao prevariti. To što je vidio u bijeloj izmaglici Albertova lica nije bila ravnodušnost.

"Ace, možeš li se malo sabrati?" upitao je Nick.

"Ne znam. Još nikad nisam nikoga u-u-ubio, i..." Albert je ispustio jecaj, jadan i kao da se guši.

"Znam", rekao je Nick. "To je strašno, ali prođe. Ja to znam. I ti ćeš, Ace, morati preko toga prijeći. Prije spavanja moramo proći još mnogo milja, i sad nije trenutak za psihoanalizu. Zvuk je sve glasniji."

Otišao je od Alberta i prišao zgužvanoj sjeni na podu. Craig Toomy je ležao na boku, a podignuta mu je ruka djelimice zaklanjala lice. Nick ga je prevalio na leđa, pogledao ga i tiho zviznuo. Toomy je još bio živ - čuo je hrapavo struganje njegova daha - ali bi se Nick bio spreman okladiti u sve što ima na banci da ovaj put ne izvodi. Nos mu nije bio samo slomljen; bio je raznesen. Usta su mu bila krvava duplja okružena smrskanim ostacima zubi. A duboko je, zabrinjavajuće uleknuće posred čela upućivalo na zaključak da je Albert obavio kreativnu rekonstrukciju Craigove lubanjske limarije.

"I sve je to napravio tosterom!" promrmljao je Nick. "Isuse i Marija, u ime Toma, Dicka i Harryja." Ustao je i podigao glas. "Ace, on nije mrtav."

Kad je Nick otišao od njega, Albert se bio opet presavio. Sad se polako uspravio i zakoračio prema njemu.

294

"Nije?"

"Poslušaj sam. Izbačen iz stroja, ali još u igri." Ali ipak, sudeći po zvuku, ne još zadugo. "Da vidimo što je s gospodinom Gaffney - možda se i on sretno izvukao. A što je s nosilima?"

"Ha?" Albert je pogledao Nicka kao da je to izrekao nekim stranim jezikom.

"Nosilima", ponovio je Nick strpljivo kad su krenuli prema otvorenim vratima Aerodromske službe.

"Našli smo ih", rekao je Albert.

"Jeste? Super!" Albert je zastao na samim vratima.

"Čekajte čas", promrmljao je, pa čučno i prstima potražio Donov upaljač. Našao ga je već za koji časak. Još je bio topao. Ponovno se uspravio. "Gospodin Gaffney je, mislim, s druge strane stola."

Obišli su stol, prekoračivši preko prevrnutih snopova papira i košarice za spise. Albert je ispružio upaljač i zavrtio kotačić. Stijenj je prihvatio tek iz petog pokušaja i slabašno zaplaminjao tri-četiri sekunde. To je bilo dovoljno. Nick je zapravo vidio sasvim dovoljno već i u svjetlu iskri iskresanih iz kremenčića, ali mu nije bilo drago to reći Albertu. Don Gaffney je ležao prostrt na leđima, razrogačenih očiju, a na licu mu je još bio skamenjen izraz strahovitog zaprepaštenja. Ipak se nije sretno izvukao.

"Kako to da Toomy nije sredio i tebe?" upitao je Nick trenutak potom.

295

"Znao sam da je on tu", rekao je Albert. "Još prije nego što je udario gospodina Gaffneya, ja sam to znao." Glas mu je još bio suh i drhtav, ali se sad već osjećao malo bolje. Sad kad se i stvarno suočio s ubogim gospodinom Gaffneyem - pogledao ga takoreći u oči - bilo mu je malo bolje.

"Jesi ga čuo?"

"Ne - ali sam vidio ovo. Na stolu." Albert je pokazao na hrpicu otparanih traka.

"Sreća tvoja što jesi." Nick je u mraku spustio ruku na Albertovo rame. "Stari moj, zaslužio si da živiš. Pošteno si zaradio tu povlasticu. Dobro?"

"Trudit ću se", odgovorio je Albert.

"I trudi se, stari sinko. To će ti prištedjeti mnoge ružne snove. Pred tobom je čovjek koji to zna." Albert je kimnuo glavom.

"Ne daj se, Ace. To je sva mudrost - naprosto se ne daj i sve će biti u redu."

"Gospodine Hopewell?"

"Da?"

"Biste li bili tako dobri pa da me više tako ne "zovete? Ja..." Glas mu se zagušio, pa je silovito pročistio grlo. "Nekako mi se prestalo dopadati."

16

296

Izronili su iz mračne špilje koja je nekad bila Aerodromska služba, i Nick je za dršku nosio sklopljena nosila. Kad su došli do niza telefona, Nick je predao nosila Albertu, i ovaj ih je prihvatio bez riječi. Stolnjak s tosterom je ležao na podu metar i pol od Toomyja, koji je sad krkljao, gutajući bez ritma velike zalogaje zraka.

Vrijeme je kratko, vrijeme je sasvim jebeno kratko, ali je Nick odlučio da to ipak mora vidjeti. Morao je.

Dohvatio je stolnjak i izvukao toster. Jedan se grijači element zaglavio u otvoru za kruh; drugi je ispao na pod. Dugme sata i drška za guranje kruha otpali su. Jedan se kut tostera bio sav zgužvao. Jedna se strana čitava bila duboko kružno ulubila.

Taj se dio suradio s njuškalicom prijana Toomyja, pomislio je Nick. Zadivljujuće. Protresao je toster i poslušao labavi zveket slomljenih dijelova što je dopirao iz njega.

"Toster", čudio se on. "Alberte, ja imam prijatelje - prijatelje profesionalce - koji u to ne bi povjerovali. Pa i sam jedva da mogu povjerovati. Mislim... toster." Albert je okrenuo glavu.

"Bacite ga", rekao je hrapavim glasom. "Ne mogu ga gledati."

Nick je učinio što ga je momak bio zamolio, pa ga potapšao po ramenu.

"Odnesi ta nosila gore. Evo me odmah za tobom."

"A što ćete vi?"

297

"Hoću vidjeti ima li u toj kancelariji još nešto što bi nam moglo poslužiti."

Albert ga je na trenutak pogledao, ali u mraku mu nije mogao razabrati crte lica. Napokon je rekao:

"Ne vjerujem vam."

"I ne moraš", rekao je Nick nekako čudno blagim glasom. "Sad pođi, Ace... hoću reći, Alberte. Evo me odmah za tobom. I ne osvrći se."

Albert je još trenutak zurio u nj, pa zaklipsao zaustavljenim pomičnim stepenicama, oborene glave, s nosilima što su mu se poput putne torbe zibala u desnici. I nije se osvrnuo.

17

Nick je pričekao da dečko nestane u tami. Onda se vratio do poleglog Craiga Toomyja i čučnuo do njega. Toomy je još bio u nesvijesti, no disanje kao da mu je postalo pravilnije. Nick je pretpostavio da oporavak uopće ne bi bio nemoguć, ako bi se Toomyja poslalo na tjedan-dva intenzivne njege u bolnicu. Dosad je dokazao bar jedno: da ima strahovito tvrdu glavu.

Šteta samo, stari moj, što je mozak ispod tako mek, pomislio je Nick. Ispružio je ruku, misleći je staviti Toomyju na usta, a drugom mu začepiti nos - ili ono što je od njega ostalo. Potrajalo bi manje od minute, i potom više nikad ne bi trebali brinuti zbog gospodina Craiga Toomyja. Ostali bi užasnuto ustuknuli od takvoga čina - nazvali bi ga hladnokrvnim ubojstvom -

298

no Nick je u tome vidio samo policu osiguranja, ništa više i ništa manje. Toomy se već jednom bio probudio iz, kako se činilo, potpune nesvjesti, i sad je jedno od njih mrtvo, dok je drugo teško, moguće i smrtno, ranjeno. Nije imalo nikakvog smisla ponovno se upuštati u isti rizik.

A bilo je tu i još nešto. Ako ga ostavi na životu, što će on s tim životom početi? Proživjeti kratku, sablasnu moru u mrtvome svijetu? Dobiti priliku da diše zrak umirući pod nepomičnim nebom na kojem su, po svemu sudeći, prestale sve meteorološke promjene? Dobiti priliku da dočeka ono što se primiče s istoka... primiče praćeno zvukom kolonije orijaških mrava-pljačkaša?

Ne. Najbolje ga je isključiti iz svega toga. Uopće neće boljeti, i to bi trebalo biti dovoljno.

"I bolje nego što ta protuha zaslužuje", rekao je Nick, no ipak je oklijevao.

Sjetio se kako ga je ona djevojčica pogledala svojim tamnim, nevidećim očima.

Nemojte ga ubiti! To nije bila molba; bila je to zapovijed. Skupila je sve svoje sitne snage iz neke skrivene zadnje zalihe, i to samo zato da bi izrekla tu zapovijed. Znam samo to da nam je potreban.

Zašto ga ona tako vraški želi zaštititi?

Ostao je čučati još jedan trenutak, zagledan u razbito lice Craiga Toomyja. A kad se s vrha pokretnih

299

stepenica oglasio Rudy Warwick, poskočio je kao da je čuo samoga vraga.

"Gospodine Hopewell? Nick? Dolazite?"

"Sekundu!" odviknuo mu je preko ramena. Ponovno je ispružio ruku prema Toomyjevu licu i ponovno je zaustavio, jer se prisjetio tamnih očiju.

On nam je potreban.

Naglo je ustao, prepuštajući Craig Toomyja njegovoj mučnoj borbi za dah.

"Evo me odmah", doviknuo je i laganim korakom potrčao uza stepenice.

300

Glava osma Krcanje goriva. Svjetlost svitanja. Lanoglijeri se primiču. Anđeo zore. Domari vječnosti. Polijetanje.

1

Bethany je bacila cigaretu koja je bila već skoro sasvim izgubila okus i već se bila skoro napola vratila uza stepenice, kad je Bob Jenkins uzviknuo:

"Čini se da izlaze!"

Ona se okrenula i trkom se vratila niza stube. Iz otvora za prtljagu izronio je čitav niz crnih gruda i zapuzao transportnom trakom. Bob i Bethany potrčali su im ususret.

Dinah su bili vezali za nosila. Rudy je bio na jednom, a Nick na drugom kraju. Hodali su na koljenima, i Bethany je čula kako onaj ćelavi diše hrapavo i gubeći dah.

"Dajte da pomognem", rekla mu je, i Rudy joj je drage volje prepustio svoj kraj nosila.

"Nemojte je previše treskati", rekao je Nick i spustio nosila s transportne trake. "Alberte, ti prihvati Bethanyn kraj i pomozi nam da je iznesemo. Dajte je

301

držite što je ravnije moguće." "Kako joj je?" upitala je Bethany Alberta.

"Nije dobro", odgovorio je smrknuto. "U nesvijesti, ali još živa. To je sve što znam."

"Gdje su Gaffney i Toomy?" upitao je Bob dok su išli prema avionu. Morao je malo podići glas da bi ga čuli; zvuk drobljenja u međuvremenu se pojačao, a onaj se škripavi pozadinski zvuk pokvarenoga mjenjača pretvorio u dominantni, izluđujući ton.

"Gaffney je mrtav a možda je i Toomy", rekao je Nick. "O tome ćemo kasnije, ako vam je već do toga. Ali sad nije vrijeme za to." Zastao je na dnu stepenica. "Pazite vas dvoje, držite taj kraj gore."

Polako su s nosilima krenuli uza stube, i to tako da je Nick išao natraške, nagnut nad prednjim krajem, dok su Albert i Bethany držali stražnji kraj nosila podignut do čela, i sudarali se bokovima na uskim stepenicama. Bob, Rudy i Laurel išli su za njima. Otkako su se Albert i Nick vratili, Laurel je progovorila samo jednom, i upitala je li Toomy mrtav. Kad joj je Nick rekao da nije, pažljivo ga je pogledala i olakšano kimnula glavom.

Kad je Nick stigao do vrha stepenica i polako uvukao svoj kraj nosila unutra, Brian je već stajao na vratima pilotske kabine.

"Htio bih je unijeti u prvi razred", rekao je Nick, "ali s podignutim prednjim krajem, tako da joj glava bude dignuta. Može li se to?"

302

"Nema problema. Učvrsti nosila tako što ćeš provući nekoliko sigurnosnih pojaseva kroz okvir naslona kod glave. Vidiš gdje je to?"

"Da." A Albertu i Bethany: "Samo tako dalje. Radite to izvrsno."

U svjetlosti kabine, krv razmazana po Dinahinim obrazima i bradi oštro se isticala na žućkastoj koži. Oči su joj bile zatvorene; kapci su joj imali nježnu boju jorgovana. Pod pojasom, u kojem je Nick probušio novu rupu iza ostalih, improvizirana je kompresa bila tamno crvena. Brian ju je čuo kako diše. Zvučalo je kao kad slamka srče s dna skoro prazne čaše.

"Loše je, ha?" upitao je Brian tiho.

"Pa mislim, bilo je u pluća a ne u srce, i ne puni se ni izbliza tako brzo kao što sam se bojao... ali da je loše, loše je."

"Hoće li preživjeti dok se ne vratimo?"

"Otkud da ja to znam?" dreknuo je Nick najednom na nj. "Ja sam vojnik, a ne prokleti doktorko!"

Ostali su se sledili, i zagledali se u nj opreznim pogledom.

Laurel je osjetila kako joj se koža ponovno ježi. "Oprosti", promrmljao je Nick. "To putovanje kroz

vrijeme razmrda živce u pipu maminu. Zaista mi je jako žao."

"Ne trebate se ispričavati", rekla je Laurel i dodirnula mu mišicu. "Svi smo tako napeti."

303

On joj je uputio umorni smiješak i dodirnuo joj kosu.

"Baš ste zlato, Laurel, o tom nema spora. Idemo - vežimo je pa da vidimo što se može učiniti da se odavde pokupimo kao da su nam svi vrazi za petama."

2

Pet minuta kasnije Dinahina su nosila bila osigurana u nagnutom položaju na paru sjedala prve klase; glava joj je bila gore, noge dolje. Ostatak se putnika skupio u čvrstom čvoru oko Briana u servisnom odjelu prve klase.

"Morat ćemo krcati gorivo", rekao je Brian. "Sad ću pokrenuti i drugi motor i privući se što mogu bliže 727-400 što stoji prikopčan na most." Pokazao je na Deltin avion, koji je bio samo sivi grumen u mraku. "Zato što je naš zrakoplov viši, moći ću naše desno krilo postaviti nad njegovo lijevo. Dok se ja budem bavio time, četvoro će vas dovesti kola s crijevom - eno jednih tamo kod mosta. Vidio sam ih prije nego što se smračilo."

"Možda bismo mogli probuditi onu Usnulu Ljepoticu iz repa i zamoliti ga da malo pomogne", rekao je Bob.

Brian je o tome na trenutak promislio, pa odmahnuo glavom.

"Od svega nam na svijetu u ovom trenutku najmanje treba uplašeni, dezorijentirani putnik... s ubitačnim mamurlukom pride. A nije nam ni potreban - dva jaka muškarca mogu ta kola gurati od šale. Već

304

sam to vidio. Samo pogledajte je li poluga mjenjača na leru. I stavite ih točno ispod preklopljenih krila. Jasno?"

Svi su kimnuli glavom. Brian ih je prešao pogledom i zaključio da su Rudy i Bethany još previše zadihani od hrvanja s nosilima da bi bili od velike pomoći.

"Nick, Bob i Albert. Vi gurate. Laurel, vi upravljate.

Dobro?" Kimnuli su glavom.

"Onda na posao. Bethany? Gospodine Warwick? Pođite s njima. Odvucite stepenice od aviona, a kad avion dovezem u novi položaj, postavite ih do preklopljenih krila. Do krila, ne do vrata. Jasno?"

Kimnuli su glavom. Prešavši ih pogledom, Brian je opazio da su im oči čiste i bistre po prvi put otkako su sletjeli. Naravno, pomislio je. Sad su se nečim uposlili. A, hvala Bogu, jesam i ja.

3

Kad su prišli kolicima parkiranim lijevo od praznog ukrcajnog mosta, Laurel je shvatila ih stvarno vidi.

"O moj Bože", rekla je. "Već se razdanjuje. Koliko je prošlo otkako se smračilo?"

"Prema mom satu niti četrdeset minuta", odgovorio je Bob, "ali sve mi se čini da moj sat, kad nismo u avionu, u mjerenju vremena baš i nije jako točan. Ali mi

305

se isto tako čini da vrijeme ovdje ionako mnogo ne znači."

"Što će biti s gospodinom Toomyjem?" upitala je Laurel.

Stigli su do kola. Bilo je to malo vozilo s rezervoarom straga, otvorenom kabinom i debelim crnim crijevima smotanima s obadvije strane. Nick ju je uhvatio oko pasa i okrenuo prema sebi. Na trenutak ju je obuzela luda misao da je želi poljubiti, i osjetila kako joj srce ubrzava rad.

"Ja ne znam što će s njim dalje biti", rekao je Nick. "Znam samo to, kad je bilo stani-pani, da sam odlučio postupiti po Dinahinoj želji. Ostavio sam ga onesviještena na podu. Je li to u redu?"

"Ne", odgovorila je ona pomalo nesigurnim glasom, "ali mislim da će morati biti dovoljno."

On se kratko nasmiješio, kimnuo glavom i kratko je stisnuo oko pasa.

"Bih li vas smio pozvati na večeru kad se ili ako se uspijemo vratiti u Los Angles?"

"Da", odgovorila je ona smjesta. "To je zaista nešto čemu bi se čovjek mogao veseliti."

On je ponovno kimnuo glavom.

"I ja također. Ali ako ne ukrcamo gorivo, ne idemo baš nikamo." Pogledao je na otvorenu kabinu kola s crijevnim

vitlom. "Što velite, biste li znali to staviti u ler?"

306

Laurel je promotrila polugu mjenjača što je štrcala iz poda kabine.

"Ja, nažalost, znam voziti samo s automatskim mjenjačem."

"Pustite mene." Albert je uskočio u kabinu, pritisnuo kvačilo, pa pogledao na shemu na jabuci poluge mjenjača. Iza njega, drugi je motor 767 uz cvilež oživio i onda su oba motora, kad je Brian dodao gas, zabrujala još jače. Buka je bila vrlo glasna, ali je Laurel otkrila da je to baš nimalo ne smeta. Jer je izbrisala onaj drugi zvuk, bar privremeno. I stalno je željela pogledati Nicka. Ma je li je on to stvarno pozvao na večeru? Već je počelo izgledati nevjerojatno.

Albert je prebacio mjenjač, pa prodrmao polugom.

"Gotovo", rekao je i iskočio. "Penjite se, Laurel. Kad ga zakotrljamo, zakrenite oštro udesno, da napravimo krug."

"Može."

Kad su se njih trojica poredala na kraju pokretnog crijevnog vitla, s Nickom u sredini, Laurel se nervozno osvrnula.

"Spremni, društvo?" upitao je Nick. Albert i Bob kimnuli su glavom. "Onda dobro - svi zajedno."

Bob je bio napeo sve snage da gurne što bolje može - i kvragu i bol u križima koji ga kolje već deset godina - no crijevno se vitlo pokretnulo s apsurdnom lakoćom. Laurel je svom snagom zakrenula krut, jogunast volan. Žuto je vozilo na sivom asfaltu opisalo tijesan krug i

307

zavaljalo se prema 767, koji se polako zakotrljao prema desnoj strani parkiranog Deltinog mlažnjaka.

"Razlika je između ta dva zrakoplova upravo nevjerojatna", rekao je Bob.

"Da", suglasio se Nick. "Alberte, čini mi se da si imao pravo. Možda mi i jesmo odlutali iz sadašnjosti, ali je ovaj naš avion, na neki čudan način, još dio nje."

"Baš kao i mi", odgovorio je Albert. "Bar dosad."

Turbine su se 767 ugasile, i sad je ostao još samo stalni tihi bruj pomoćnih izvora napajanja - Brian je bio uključio sva četiri. Oni nisu bili dovoljno glasni da pokriju zvuk što je dolazio s istoka. Prije je taj zvuk imao nekakvu masivnu jednoličnost, ali se, približavajući se, počeo raspadati; kao da su u jednom zvuku bili mnogi zvukovi, i konačan je zbroj postao užasno poznat.

Životinje u doba hranjenja, pomislila je Laurel i zadrhtala. Eto na što to podsjeća - to je zvuk životinja koje se hrane, protjeran kroz pojačalo i napuhan do grotesknih proporcija.

Divlje se stresla i osjetila kako joj panika počinje grickati misli, ta elementarna sila kojom nije mogla vladati ništa više no onim što je proizvodilo taj zvuk.

"Kad bismo to mogli vidjeti, možda bismo se s tim mogli i nositi", rekao je Bob kad su ponovno pogurali kolica.

Albert ga je kratko pogledao i odgovorio:

308

"Ja baš ne bih rekao."

4

Brian se pojavio na prednjim vratima 767 i mahnuo Bethany i Rudyju da do njega dokotrljaju stepenice. Kad su to oni učinili, stupio je na platformu na vrhu i pokazao prema preklopljenim krilima. Dok su ga gurali onamo, slušao je sve bliži šum i najednom se prisjetio filma što ga je jednom davno bio gledao na noćnom programu. U njemu je Charlton Heston bio vlasnik velike plantaže u Južnoj Americi. Plantažu je napao golemi pokretni sag mrava vojnika, koji su jeli sve što im se našlo na putu - drveće, travu, zgrade, krave, ljude. Kako se ono zvao? Brian se nije mogao sjetiti. Sjeća se samo da je Charlton posezao za sve očajnijim dosjetkama ne bi li ih zaustavio ili bar usporio njihovo napredovanje. Je li ih na koncu uspio pobijediti? Brian se toga nije sjećao, ali mu se najednom vratio ulomak sna, uznemirujući zbog nepovezanosti s ičim drugim: bio je to crveni natpis koji je glasio: SAMO ZVIJEZDE-PADALICE.

"Stoj!" viknuo je odozgo Rudyju i Bethany.

Prestali su gurati, i Brian je pažljivo sišao niza stube sve dok mu se glava nije našla u razini donje strane krila Deltinog mlažnjaka. I 767 i 727 imali su na lijevom krilu jedincati otvor za krcanje goriva. Sad je gledao u mali kvadratični kapak na kojem su šablonom bile ispisane riječi: OTVOR SPREMNIKA GORIVA i PRIJE NATAKANJA PROVJERI ZAPORNI VENTIL. A neki je

309

šaljivčina na kapak stavio žutu naljepnicu s radosnim licem. Bio je to onaj zadnji nadrealistički štih.

Albert, Bob i Nick u međuvremenu su dogurali crijevno vitlo pod njega, i sad su podigli oči na licima što su u sve svijetlijoj tami bila samo prljavo-sivi krugovi. Brian se nagnuo i viknuo Nicku:

"Tu su dvije cijevi, po jedna sa svake strane! Dajte mi kraću!"

Nick ju je izvukao i pružio mu je. Držeći se jednom rukom za stepenice i sapnicu cijevi, Brian se nagnuo pod krilo i otvorio kapak za natakanje. Unutra je bio muški nastavak iz kojeg je, poput prsta, virio čelični parožak. Brian se nagnuo još malo... i okliznuo. Uhvatio se za ogradu stepenica.

"Drži se, stari moj", rekao je Nick uspinjući se uza stepenice. "Pomoć stiže." Zaustavio se tri prečke ispod Briana i uhvatio ga za pojas. "Učini mi uslugu, može?"

"Kakvu uslugu?"

"Nemoj prdnuti."

"Dat ću sve od sebe, ali ne obećavam."

Ponovno se nagnuo i pogledao ostale što su bili dolje. Rudy i Bethany pridružili su se Bobu i Albertu pod krilom.

"Maknite se, ukoliko se ne želite tuširati mlaznim gorivom!" doviknuo im je. "Ne mogu upravljati Deltinim zapornim ventilom, a mogao bi curiti!" Dok je čekao da se odmaknu, pomislio je: Dakako, možda i ne. Po

310

svemu što vidim, spremnici su na tom čudu suhi kao vražja kost.

Ponovno se nagnuo i sada se, kad ga je Nick čvrsto usidrio, poslužio objema rukama i zabio sapnicu u otvor za gorivo. Uslijedio je kratak, prštav pljusak mlaznoga goriva - s obzirom na okolnosti, vrlo dobrodošao - a onda se začuo težak metalni škljocaj. Brian je zakrenuo sapnicu za četvrt okreta udesno, uglavio je u njezino mjesto, i sa zadovoljstvom poslušao kako mlazno gorivo niz cijev otječe u kola, gdje će mu zatvoreni ventil zajaziti tok.

"Odlično", rekao je i potegao se natrag na stepenice. "Dosad sve u redu."

"Što sad, stari moj? Kako da pokrenemo crpku u vozilu? Pomoću struje iz aviona, ili kako?"

"Čisto sumnjam da bismo to mogli, čak da se netko i sjetio donijeti odgovarajuće kablove", odgovorio je Brian. "Nasreću, ta nam crpka nije ni potrebna. To je vozilo u biti tek spravica za filtriranje i prebacivanje goriva. Poslužit ću se pomoćnim izvorima napajanja na našem avionu pa iz 727 isisati gorivo onako kako se iz čaše slamkom siše limunada."

"Koliko bi to moglo potrajati?"

"Pod optimalnim uvjetima - što predmnijeva pumpanje pomoću struje sa zemlje - mogli bismo krcati oko 900 kila u minuti. A koliko će potrajati ovako, teško mi je reći. Nikad se još nisam za pumpanje goriva morao poslužiti pomoćnim izvorima napajanja. Najmanje sat vremena. Možda dva."

311

Nick je na trenutak tjeskobno pogledao na istok, i kad je ponovno progovorio, glas mu je bio tih.

"Učini mi uslugu, stari moj - o tome drugima ni riječi."

"Zašto to?"

"Zato što ne vjerujem da imamo dva sata. Možda nemamo čak ni jedan."

5

Sama samcata u prvom razredu, Dinah Catherine Bellman je otvorila oči.

I vidjela.

"Craig", prošaptala je.

6

Craig.

Ali nije željela ponovno čuti to ime. Kad ljudi zazovu njegovo ime, uvijek se dogodi nekakvo zlo. Uvijek. Craig! Craig, ustani!

Ne. On neće ustati. Glava mu se pretvorila u golemu košnicu punu odjeljaka; bol je urlao i bjesnio u svakoj nepravilnoj prostoriji i svakom zavojitom hodniku. Došle su pčele. Pčele su mislile da je mrtav. Zaposjele su mu glavu i lubanju mu pretvorile u saće. A sad... sad...

Osjećaju moje misli i žele ih ubiti ubodima žalca, pomislio je, i prostenjao teško i bolno. Šake, umrljane

312

prugama krvi, polako su se otvarale na industrijskom tapisonu kojim je bilo prekriveno predvorje na donjem katu. Dajte mi da umrem, o, molim vas, samo mi dajte da umrem.

Craig, ti moraš ustati! I to smjesta!

Bio je to glas njegova oca, jedini glas o koji se nikad nije mogao oglušiti, jedini koji nikad nije mogao stišati. Ali sad će se oglušiti. I sad će ga isključiti.

"Odlazi", rekao je kreštavim glasom. "Mrzim te. Odlazi."

Bol mu je zatreštao kroz glavu u zlatnom vrisku trublji. Oblaci pčela, srditih i spremnih na ubod, izlijetali su sa svirkom iz njihovih lijevaka.

O, dajte mi da umrem, pomislio je. O, dajte mi da umrem. Ovo je pakao. Ovo je pakao pčela i limene glazbe.

Ustani, Craiggy-weggy. Danas ti je rođendan, i daj pogodi. Čim ustaneš, netko će ti dati pivo i udariti te po glavi... ova je pljuska samo za tebe!

"Ne", rekao je. "Nemojte me više tući." Ruke su mu zagreble po tapisonu. S naporom je pokušao otvoriti oči, ali ih je slijepilo tutkalo skorene krvi. "Ti si mrtva. Oboje ste mrtvi. Ne možete me više tući, i ne možete me više ni na što natjerati. Oboje ste mrtvi, a volio bih da sam i ja."

Ali nije bio mrtav. Negdje u pozadini tih fantomskih glasova čuo je cvil mlaznih motora... i onaj drugi zvuk. Zvuk langolijera na pohodu. U trku.

313

Craig, ustani. Ti moraš ustati.

Najednom je shvatio da to nije glas njegova oca, pa ni njegove majke. Bio je to samo njegov ubogi, ranjeni mozak koji je sam sebe pokušavao obmanuti. Bio je to glas... glas...

(odozgo?) s nekog drugog mjesta, s nekog visokog sjajnog

mjesta gdje je bol mit i pritisak samo san.

Craig, došli su do tebe - svi oni koje si želio vidjeti. Pošli su iz Bostona i došli ovamo. Eto, koliko si im važan. I, Craig, još to možeš učiniti. Još možeš svemu reći zbogom. Još imaš vremena predati svoje spise i osloboditi se iz očeve vojske... to jest, ako si dovoljno muško do to učiniš.

Ako si dovoljno muško da to učiniš.

"Dovoljno muško?" rekao je kreštavim glasom. "Dovoljno muško? Tkogod da jesi, zapeo si da me središ."

Ponovno je pokušao otvoriti oči. Ljepljiva krv što mu ih je zatvarala malo je popustila, ali ne i sasvim otpustila kapke. Uspio je nekako dovući ruku do lica. Očešao se o ostatke nosa i oglasio se dubokim, umornih krikom bola. U glavi su mu jeknule trube i zarojile se pčele. Pričekao je da se slegne najgori dio bola, pa ispružio dva prsta i njima podigao kapke.

Korona svjetla još je bila tu. Ona je u tami ocrtala maglovito poznat lik.

Polako, malo pomalo, Craig je digao glavu.

314

I ugleda nju.

U koroni svjetlosti stajala je ona.

Bila je to ona djevojčica, ali njenih crnih naočala nije više bilo, i sad ga je gledala, i oči su joj bile blage.

Idemo, Craig. Ustani. Znam da je teško, ali moraš ustati - moraš. Zato što su svi oni sada tu, i svi čekaju... ali neće čekati dovijeka. Za to će se pobrinuti langolijeri.

Opazio je da ne stoji na podu. Cipele kao da su joj lebdjele tri prsta iznad poda, i jarko ju je svjetlo posvuda okruživalo. Bila je ocrtana spektralnim sjajem.

Idemo, Craig. Ustani.

Počeo se s mukom dizati. Bilo je jako teško. Osjećaj ravnoteže gotovo se posve izgubio, i bilo mu je teško glavu držati uspravno - zato što je, naravno, bila puna bijesnih pčela. Dvaput se srušio, ali je svaki put kretao ponovno, hipnotiziran i u transu pred blistavom djevojčicom s umilnim očima i njenim obećanjem o konačnom oslobođenju.

Svi čekaju, Craig. Na tebe.

Čekaju na tebe.

7

Dinah je ležala na nosilima, i gledala svojim slijepim očima kako Craig Toomy ustaje na koljeno, kako se ruši na bok, i kako još jednom pokušava ustati. Srce joj je

315

bilo natopljeno strogom samilošću prema tom ranjenom i slomljenom čovjeku, toj ribi ubojici što je željela samo prsnuti. Na njegovu uništenom, krvavom licu, vidjela je užasnu smjesu osjećaja: straha, nade i svojevrsne nemilosrdne odlučnosti.

Žao mi je, gospodine Toomy, pomislila je. Usprkos svemu što ste učinili, ipak mi vas je žao. Ali ste nam potrebni.

I zatim mu je ponovno doviknula, doviknula dok joj je umirala svijest:

Ustani, Craig! Požuri! Skoro je već prekasno!

I osjetila da je baš tako.

8

Kad je duža od dvije cijevi bila podvučena ispod trbuha 767 i spojena s otvorom spremnika, Brian se vratio u pilotsku kabinu, pojačao turažu pomoćnih izvora napajanja i prihvatio se iscrpljivanja spremnika za gorivo 727-400. Dok je na katodnom brojčaniku pratio kako se popunjenost desnoga spremnika polako penje prema 11 tona, napeto je čekao da pomoćni generatori počnu grcati i kašljucati, u pokušaju da popiju gorivo koje ne gori.

Desni je spremnik već bio stigao do nivoa od tri i pol tone kad je začuo promjenu tona malih mlaznih motora u repu aviona - ton je postao grub i mukotrpan.

"Što je to bilo, stari moj?" upitao je Nick. Opet je sjedio u kopilotovu naslonjaču. Kosa mu je bila raščupana, a na nekoć urednoj bijeloj košulji bile su široke pruge kolomaza i krvi.

316

"Pomoćni turbogeneratori kušali su sedamstodvadesetsedmičino gorivo i okus im se nije dopao", rekao je Brian. "Nadam se da Albertova magija radi, ali zapravo ne znam."

Čas prije nego što je indikator desnoga spremnika stigao do četiri tone, prvi je pomoćni izvor napajanja ispao iz stroja. Na Brianovoj se komandnoj pločio pojavio crveni natpis: ZASTOJ MOTORA. Prebacio je njegovu sklopku i isključio ga.

"I što se tu može?" upitao je Nick, ustao, prišao Brianu i pogledao mu preko ramena.

"Možemo se za pogon crpki poslužiti s tri preostala turbogeneratora i nadati se", odgovorio je Brian.

Drugi je turbogenerator stao samo pola minute kasnije, i dok je Brian micao ruku da ga isključi, ugasio se i treći. S njim su se ugasila i svjetla u pilotskoj kabini; sad se čulo još samo nepravilno soptanje hidrauličnih crpki, a upaljena su ostala samo još svjetla na Brianovoj ploči, no i ona su žmirkala. Posljednji je generator tutnjao isprekidano, dižući i spuštajući turažu, i tresao avionom.

"Sasvim ću ih isključiti", rekao je Brian. I samome mu je vlastiti glas zazvučao grubo i napeto, glas čovjeka koji je izišao iz svojih prirodnih dubina i sad se brzo zamarao u protustruji. "Morat ćemo pričekati da se Deltino gorivo uklopi u vremensku struju, ili vremenski okvir, ili koji to već kurac je, našeg aviona. Ovako ne možemo dalje. Nagli skok napona čas prije

317

nego što ode i posljednji generator, mogao bi sasvim očistiti inercijski sustav. A možda ga čak i spaliti."

Ali kad je Brian pružio ruku prema sklopki, ispresijecani ton motora najednom se počeo poravnavati. Okrenuo se i s nevjericom se zagledao u Nicka. Nick mu je uzvratio pogled i široki mu je, spori smiješak osvijetlio lice.

"Možda nam se nasmiješila sreća, stari moj."

Brian je podigao ruke, napravio dvije fige i protresao ih u zraku.

"I ja se nadam", rekao je i i ponovno se okrenuo ploči. Škljocnuo je sklopkama označenim s PIN 1, 3 i 4. Glatko su se ubacile. Svjetla su u pilotskoj kabini ponovno bljesnula. Zvrcnula su zvonca. Nick je ispustio radosni tul i tresnuo Briana po leđima.

Iza njih se u vratima pojavila Bethany.

"Što je bilo? Je li sve u redu?"

"Ja mislim", rekao je Brian i ne okrenuvši se, "da smo ga možda napokon udesili."

9

Craig se napokon uspio uspraviti. Ona svjetlom obasjana djevojčica sad je stajala tik iznad transportne trake za prtljagu. Gledala ga je nadnaravnom milotom i s još nečim... nečim za čime je čeznuo čitavog života. Što je to?

318

Pokušao je to dohvatiti, i napokon shvatio. Bilo je to suosjećanje. Suosjećanje i razumijevanje.

Osvrnuo se oko sebe i vidio kako mrak otječe. To je značilo, zar ne, da je čitavu noć bio u nesvijesti? To nije znao. A nije ni bilo važno. Važno je bilo samo to da je svjetlom obasjana djevojčica sve njih dovela k njemu - sve te investicijske bankare, stručnjake za obveznice, i burzovne mešetare. Svi su oni bili tu, i svi će htjeti da im se objasni što je to mladi gospodin Craiggy-Weggy Toomy-Woomy smislio, i sad je pred njima bila ekstatična istina: sve je to bila jedna velika majmunarija! Eto što je on to smislio - jednu veliku majmunariju, dugačku hvate, dugačku milje. A kad im kaže...

"Onda će me morati pustiti... nije li tako?"

Da, odgovorila je ona. Ali moraš požuriti, Craig. Moraš požuriti, prije nego što zaključe da nećeš doći i odu.

Craig je polako pužući krenuo naprijed. Noge joj se nisu micale, ali kad joj se primakao, ona je odlebdjelala natrag poput fatamorgane, prema gumenim trakama što su visjele između prostora za prihvat prtljage unutra i utovarnoga prostora vani. I... o, divote: ona se smiješila.

10

Svi su se sad bili vratili u avion, svi osim Boba i Alberta, koji su sjedili na stepenicama i slušali zvuk što se valjao prema njima u polaganom, slomljenom valu.

319

Laurel Stevenson je stajala na otvorenim prednjim vratima i gledala u pristanišnu zgradu, i dalje se pitajući što da učine s gospodinom Toomyjem, kad ju je Bethany otraga povukla za bluzu.

"Dinah nešto priča u snu, što ja znam. Možda je već u deliriju. Možete li doći?"

Laurel je došla. Rudy Warwick je sjedio prekoputa Dinah; držao ju je za ruku i gledao je tjeskobno.

"Ne znam", rekao je zabrinuto. "Ne znam, ali čini mi se da odlazi."

Laurel je pipnula djevojčici čelo. Bilo je suho i jako vruće. Krvarenje se ili usporilo ili posve stalo, ali je djevojčica disala ispuštajući niz tužnih zviždavih zvukova. Na ustima joj se skrutnula krv poput sirupa od jagoda.

Laurel je već počela: "Mislim..." kad je Dinah rekla, i to sasvim jasno: "Moraš požuriti, prije nego što zaključe da nećeš doći i odu."

Laurel i Bethany izmijenile su zbunjene, uplašene poglede.

"Mislim da sanja onog Toomyja", rekao je Rudy Laurel. "Već mu je jednom izgovorila ime."

"Da", rekla je Dinah. Oči su joj bile zatvorene, no glava joj se malo pomakla i činilo se da sluša. "Da, bit ću", rekla je. "Ako želiš, hoću. Ali požuri. Znam da boli, ali moraš požuriti." "U deliriju je?" prošaptala je Bethany.

320

"Ne", odgovorila je Laurel. "Ne mislim da jest. Mislim da možda... sanja."

Ali to zapravo uopće nije mislila. Mislila je zapravo da Dinah možda

(vidi)

radi nešto drugo. Nije željela znati što bi to nešto drugo moglo biti, iako joj se u glavi kovitlala i plesala jedna misao. Laurel je znala da bi je mogla dozvati, kad bi samo htjela. Zato što se tu zbivalo nešto jezivo, nešto strahovito jezivo, i nije mogla pobjeći od misli da to zaista ima nekakve veze s

(nemojte ga ubiti... on nam je

potreban) gospodinom Toomyjem.

"Pustite je na miru", rekla je najednom suhim glasom. "Pustite je na miru i pustite je neka (učini što mu mora učiniti) spava."

"Bože, samo se nadam da ćemo uskoro uzletjeti", rekla je Bethany jadnim glasom, a Rudy joj je tješiteljski prebacio ruku preko ramena.

11

Craig je stigao do transportne trake i srušio se na nju. Glavu, vrat i prsa parala je bijelina agonije. Pokušao se prisjetiti što se to s njim dogodilo, ali nije mogao. Bio je potrčao niz zaustavljene pomične stube, bio se sakrio u sobicu, i tu je sjedio parajući papirne trake u mraku... i tu se pamćenje prekidalo.

321

Podigao je glavu, osjetio kako mu kosa pada u oči, i pogledao djevojčicu obasjanu svjetlošću, što je sad sjedila prekriženih nogu ispred gumenih traka, tri prsta iznad transportne trake. Ona je bila nešto najljepše što je ikad vidio u životu; kako je ikad mogao i pomisliti da je ona jedna od njih?

"Jesi li ti anđeo?" upitao je kreštavim glasom.

Da, odgovorila je djevojčica obasjana svjetlošću, i Craig je osjetio kako radost nadvladava bol. Vid mu se zamaglio, a potom su mu suze - prve što ih je pustio kao odrastao čovjek - polako potekle niz obraze. Najednom se prisjetio majčina milog, unjkavog, pijanog glasa dok je pjevala onu staru pjesmu.

"Jesi li ti anđeo zore? Hoćeš li biti moj anđeo zore?"

Da - bit ću. Ako želite da budem, bit ću. Ali požuri. Znam da vas boli, gospodine Toomy, ali morate požuriti.

"Da", zajecao je Craig, pa željno zapuzao transportnom trakom prema njoj. Od svakog bi pokreta bol u njemu zavrludala krivudavim putovima; iz zdrobljena mu je nosa i razbitih usta kapala krv. Pa ipak je žurio što je brže mogao. Pred njim je ona djevojčica zgasnula kroz obješene gumene trake, pritom ih, tko zna kako, uopće ne uznemirivši.

"Samo mi dodirni obraz prije no što odeš, lutko", rekao je Craig. Ispljunuo je uvis spužvastu gvalju krvi, ispljunuo je na zid gdje se objesila poput mrtvoga pauka, i pokušao zapuzati brže.

322

12

Istočno od aerodroma, snažno je lomljenje i drobljenje ispunjavalo nestvarno jutro. Bob i Albert su ustali na noge, lica blijedih i ispunjenih užasnim pitanjima.

"Što je to bilo?" upitao je Albert.

"Mislim da je to bilo drvo", odgovorio je Bob i liznuo usne.

"Ali nema vjetra!"

"Ne", suglasio se Bob. "Nema vjetra."

Šum se sad pretvorio u pokretnu barikadu rascjepljenoga zvuka. Pojedini njegovi dijelovi kao da bi se na trenutak izoštrili... i potom ponovno potonuli u masu u kojoj ih više nije bilo moguće prepoznati. U jednom se trenutku Albert mogao zakleti da čuje nekakav lavež, i onda bi taj lavež... ili štektanje... ili što je to već bilo... progutalo kratko kiselo brujanje, nalik nekakvom zlom elektricitetu. Jedina su konstanta bili zvukovi drobljenja i stalan cvilež svrdla.

"Što se to zbiva?" uzviknula je Bethany prodorno iza njihovih leđa.

"Niš..." počeo je Albert, ali ga je onda Bob uhvatio za rame i pokazao prstom.

"Vidi!" uzviknuo je. "Vidi tamo!i

Daleko na istok od njih, na obzorju, duž visokog šumovitog hrpta bila je stupala kolona dalekovodnih stupova. Kad je Albert pogledao, jedan se stup zanjihao

323

kao igračka i pao, povukavši za sobom čitav splet električnih žica. Trenutak potom otišao je još jedan stup, pa još jedan, i još jedan.

"I to nije sve", rekao je Albert tupo. "Pogledajte drveće. Drveće se tamo trese poput grmlja."

Ali se nije samo treslo. Naočigled Alberta i ostalih, drveće se počelo rušiti i nestajati.

Hrs, mljac, hrs, pras, KRK! Hrs, mljac, KRK!, brum, hrs.

"Mičimo se odavde", rekao je Bob. Objema se rukama uhvatio za Alberta. Oči su mu bile goleme, upravo pohlepne od nekakvog kretenskog straha. Taj se izraz bolesno, oštećeno kontrastirao s njegovim uskim, inteligentnim licem. "Mislim da bismo se odavde morali maknuti, i to smjesta."

Na obzoru, desetak milja daleko, visoka se rešetka radiotornja zatresla, prevalila na drugu stranu, tresnula i nestala u uzdrhtaloj šumi. Sad su osjetili kako i samo tlo počinje podrhtavati; titraji su se uspinjali stubama i tresli im noge u cipelama.

"O, zaustavite to!" najednom je u vratima iznad njih kriknula Bethany. Prekrila je uši rukama. "O, molim vas, ZAUSTAVITE to!"

Ali se val zvuka nastavio valjati prema njima - zvuk drobljenja, zvuk mljackanja, zvuk hranjenja, zvuk langolijera.

324

13

"Ne bih te želio živcirati, Briane, ali koliko još?" Nickov je glas bio napet. "Na nekih sedam kilometara istočno odavde teče rijeka - vidio sam je kad smo se spuštali - i rekao bih da je to što dolazi sad baš s druge strane."

Brian je zirnuo na brojčanik indikatora goriva. Jedanaest tona u desnom krilu; sedam tona u lijevom. Sad je išlo brže, kad Deltino gorivo nisu morali prebacivati na drugu stranu.

"Petnaest minuta", odgovorio je. Osjetio je kako mu znoj izbija na čelo u krupnim kapima. "Moramo uzeti još goriva, Nick, ili ćemo se srušiti i poginuti u pustinji Mojave. I onda još deset minuta da se otkopčamo, zakopčamo i odrulamo."

"Ne može se to nekako ubrzati? Siguran si da se to ne može ubrzati?"

Brian je odmahnuo glavom i vratio se svojim brojčanicima.

14

Craig je polako ispuzao kroz gumene trake, osjećajući kako mu one poput prstiju klize niz leđa. Izronio je u bijelo, mrtvo svjetlo novog - i strahovito skraćenog - dana. Zvuk je bio užasan, neodoljiv, zvuk ljudožderske vojske na pohodu. Činilo se da se od toga trese čak i nebo, i na trenutak ga je strah sledio na mjestu.

325

Vidi, rekao je anđeo zore i pokazao prstom.

Craig je pogledao... i zaboravio na strah. S druge strane 767 American Pridea, u trokutu mrtve trave ograničenom dvjema prilaznim stazama i jednom pistom, stajao je dugi konferencijski stol od mahagonija. Blistavo se presijavao u mlitavom zraku. Na svakom su mjestu stajali žuti blok, vrč ledene vode i Waterfordova čaša. Za stolom je sjedilo dvadesetak ljudi; svi su bili u trezvenim bankarskim odijelima, i sad su se svi okrenuli da ga pogledaju.

I najednom zapljeskali. Ustali su i okrenuli se prema njemu, pljeskom pozdravljajući njegov dolazak. Craig je osjetio kako mu lice počinje rastezati golem, zahvalni smiješak.

15

Dinah su ostavili samu u prvoj klasi. Disanje joj se sad jako otežalo, i glas joj je bio kao da je netko davi.

"Trči k njima, Craig! Brže! Brže!"

16

Craig se svalio s transportne trake, muklo tresnuo o beton tako žestoko da su mu zazveketale kosti, i mlateći rukama uspravio se na noge. Bol više nije bio važan. Anđeo ih je doveo! Naravno da ih je doveo! Anđeli su kao oni duhovi u priči o gospodinu Scroogeu - mogli su sve što bi poželjeli! Korona je oko nje počela tamniti a ona sama blijediti, no to više nije bilo važno.

326

Ona mu je donijela spas: mrežu u koju su ga napokon, blagoslovljeno uhvatili.

Trči k njima, Craig! Trči oko aviona! Trči do aviona! Smjesta trči prema njima!

I Craig je potrčao - bio je to gegavi korak koji se ubrzo pretvorio u kljakavi sprint. Dok je trčao, glava mu se klimala gore-dolje poput suncokreta na slomljenoj stabljici. Trčao je prema ljudima koji ne znaju ni za smijeh ni za oprost, no koji su bili njegov spas, prema ljudima koji su mogli biti i ribari što stoje u čamcu s druge strane bezazlenog srebrenog neba, ribari što izvlače mrežu da vide kakvog su to basnoslovnog stvora uhvatili.

17

Katodni je indikator stanja lijevoga spremnika, kad je stigao do devet i pol tona, počeo usporavati nizanje brojaka, a kad je dogurao do deset, već se skoro sasvim zaustavio. Brian je shvatio što se zbiva, pa je brzo prebacio dvije sklopke i zaustavio hidraulične crpke. 727-400 dao im je sve što im je mogao dati: malo više od 21 tone mlaznoga goriva. Moralo bi biti dovoljno.

"Onda dobro", rekao je i ustao.

"Što onda dobro?" upitao je Nick i također ustao.

"Otkopčajmo se i odjebimo odavde."

327

Buka što se primicala sad se već digla do zaglušnog nivoa. U zvukove drobljenja i mljackanja i škripe mjenjača sad su se primiješali zvukovi rušenja drveća i tupi tresak zgrada što su se rušile. Čas prije no što će isključiti crpke, začuo je mnoštvo pucketavih udaraca iza kojih je uslijedio niz dubokih pljuskanja. To se vjerojatno u onu Nickovu rijeku srušio most.

"Gospodin Toomy!" najednom je vrisnula Bethany. "Eno gospodina Toomyja!"

Nick je prestigao Briana u trku kroz vrata i u prvu klasu, ali su obojica stigla na vrijeme da bi vidjeli Craiga kako se gega i posrće preko prilazne staze. Ali se on na avion nije ni najmanje obazreo. Njegovo odredište bilo je, po svemu sudeći, prazan travnati trokut omeđen parom ukriženih prilaznih staza.

"Što to radi?" dahnuo je Rudy.

"Tko ga šljivi", rekao je Brian. "Već smo zakasnili. Nick? Pođi niza stepenice ispred mene. I drži me da odvojim cijev." Brian se osjetio poput čovjeka što stoji gol na plaži dok se na obzorju počinje grbiti plimni val, spremajući se da jurne prema obali.

Nick je sišao za Brianom i ponovno ga uhvatio za pojas kad se nagnuo van, zavrnuo sapnicu cijevi i otkopčao je. Trenutak potom potegao je cijev i bacio je na beton, i ova je tupo zveknula prstenom. Brian je zalupio poklopac otvora za gorivo.

"Idemo", rekao je nakon što ga je Nick povukao natrag. Lice mu je bilo prljavo sivo. "Mičimo se odavde."

328

Ali se Nick nije ni pomakao. Sledio se na mjestu, zapiljen u istok. Koža mu je dobila boju papira. Na licu mu je bio izraz snovita užasa. Gornja mu je usna zadrhtala, i na trenutak se učinio poput psa koji se uplašio prejako da bi i zarežao.

Brian je polako okrenuo glavu u tom smjeru, i čuo kako mu tetive u vratu pucketaju poput zahrđalih opruga na okretnim vratima. Okrenuo je glavu i gledao kako langolijeri napokon, odnekud slijeva, stupaju na pozornicu.

18

"I tako, vidite", rekao je Craig dok je prilazio praznoj stolici na čelu stola da bi stao pred ljude posjele oko njega, "brokeri s kojima sam poslovao nisu bili samo bez skrupula; mnoge je od njih zapravo podmetnula CIA sa zadaćom da upoznaju i obmanu baš bankare poput mene - ljude koji pokušavaju na brzinu popuniti svoje mršave lisnice. Bar što se njih tiče, cilj - a taj je zaštita Južne Amerike od komunizma - opravdava svako raspoloživo sredstvo."

"Kakvim se vi procedurama služite da biste provjerili te tipove?" upitao je debeljko u skupom plavom odijelu. "Služite li se zavodima za ispitivanje boniteta, ili vaša banka u takvim slučajevima angažira specijaliziranu istraživačku tvrtku?" Okruglo lice s jakom čeljusti Plavoga Odijela bilo je savršeno izbrijano; obrazi su mu gorjeli ili od dobroga zdravlja ili od četrdeset godina provedenih na skoču i sodi; oči su

329

mu bile nemilosrdne krhotine plavoga leda. Bile su to čudesne oči; bile su to očeve oči.

Odnekud, odnekud vrlo daleko od konferencijske dvorane dva kata ispod vrha Prudential Centera, do Craiga je dopirala lupa sto vragova. Vjerojatno to, pomislio je, prave nekakvu cestu. U Bostonu stalno prave nekakve ceste, a većina ih je, slutio je, nepotrebna, pa je to u većini slučajeva ona ista stara priča - beskrupulozni prpošno cijede neoprezne. Ali on s tim nije imao nikakve veze. Baš nikakve. Njegov je posao bio srediti nekako čovjeka u plavom odijelu, i nije mogao dočekati da počne.

"Craig, mi čekamo", rekao je predsjednik njegove bankovne ustanove. To je Craiga na trenutak iznenadilo - gospodin Parker nije trebao prisustvovati ovom sastanku - a onda je taj osjećaj nadvladala velika radost.

"Nije bilo nikakvih procedura!" vrisnuo im je on razigrano u zapanjena lica. "Samo sam kupovao i kupovao i kupovao i kupovao! Nisam se držao NIKAKVIH PROCEDURA!"

Mislio je nastaviti, razraditi tu temu, zaista je razložiti, kad ga je prekinuo nekakav zvuk. Taj zvuk nije dolazio iz kilometarskih daljina; taj zvuk je dolazio iz blizine, iz velike blizine, možda i iz same konferencijske dvorane.

Nešto kao njiskanje i odgrizanje, nešto što dolazi od suhih gladnih zubi.

Najednom je Craig osjetio duboku potrebu da podere papir - svaki bi mu papir mogao za to poslužiti.

330

Pružio je ruku prema bloku pred svojim mjestom, ali ga više nije bilo. Kao što nije bilo ni stola. Kao što nije bilo ni bankara. Kao što nije bilo ni Bostona.

"Gdje sam to ja?" upitao je on sitnim, smetenim glasom i osvrnuo se oko sebe. I najednom shvatio... i najednom ih ugledao.

Lanoglijeri su došli.

Došli su po nj.

Craig Toomy je zavrištao.

19

Brian ih je vidio, ali nije shvaćao što vidi. Na nekakav čudan način, oni kao da su se opirali tome da budu viđeni, i on je osjećao kako njegova grozničava, prenapeta svijest pokušava promijeniti dolazeće informacije, likove što su se počeli pojavljivati na istočnom kraju uzletno-sletne staze 21 pretvoriti u nešto što um može shvatiti.

Spočetka su bila samo dva lika, jedan crni, jedan tamno crven, kao rajčica.

Zar su oni lopte? sumnjičavo je upitala njegova svijest. Zar oni zaista mogu biti lopte?

Nešto kao da mu je u glavi zaista škljocnulo, i najednom su oni zaista bili lopte, kao velike lopte za plažu, ali lopte što bi se nabirale i skupljale i zatim ponovno širile, kao da ih gleda kroza zrak titrav od vrućine. Izlazile su iz visoke mrtve trave na kraju sletne

331

piste 21, kao kugle na kuglani, ostavljajući za sobom otkose crnine. Nekako su rezale tu travu...

Ne, nevoljko je zanijekala njegova svijest. Oni ne režu samo travu, i ti to znaš. Oni režu mnogo više od trave.

Jer za njima su ostajale uske crte savršene crnine. I sad, kad su razigrano jurili bijelim betonom na kraju sletišta, za njima su i dalje ostajale uske tamne pruge. Što su se presijavale kao katran.

Ne, nevoljko je zanijekala njegova svijest. Nije to katran. Ti jako dobro znaš što je ta crnina. Ona je ništa. Sasvim ništa. Oni jedu mnogo više od površine piste.

U njihovu je ponašanju bila nekakva zloćudna veselost. Prešli su jedan drugom preko puta i na vanjskom dijelu piste ostavili valoviti crni X. Skočili su visoko, izveli kićenu piruetu, i jurnuli ravno prema avionu.

Kad su to učinili, Brian je kriknuo, a kriknuo je i Nick do njega. Jer pod površinom jurećih kugli virila su lica - čudovišna i nezemaljska. Zatreperila su, i iskrivila se i zanjihala se kao lica što ih crta upaljeni barski plin. Oči su bile tek rudimentalna udubljenja, no zato su usta bila golema: polukružne špilje obrubljene iskeženim, zamagljenim zubima.

I dok su dolazili, jeli su, motajući u sebe uske trake svijeta.

Na drugoj je sletnoj stazi bila parkirana Texacova cisterna. Lanogolijeri su se bacili na nju, a brzorezni su im zubi brujali i drobili i iskakali iz zamućenih tijela.

332

Prošli su bez zaustavljanja. Jedan je od njih prokopao sebi put ravno kroz stražnje gume, i u jednom trenutku, prije nego što su gume popustile, Brian je vidio oblik ugriza - bio je to oblik mišje rupe na crtanoj pozadini animiranoga filma.

Drugi je visoko skočio, na trenutak nestao iza četvrtastog spremnika Texacova kamiona, a onda se probio ravno kroza nj, ostavljajući za sobom metalom okruženu rupu iz koje je u tamnoj jantarnoj bujici briznuo avionski benzin. Udarili su o tlo, odskočili kao na oprugama, ponovno jedan drugom prešli preko puta, i zatim jurnuli prema avionu. Pod njima se, u tankim trakama, gulila stvarnost, gulila svaki put kad bi išta dotaknuli, i dok su se primicali, Brian je shvatio da oni brišu više od svijeta - da otvaraju sve dubine vječnosti.

Stigli su do ruba piste i stali. Nervozno su jedan časak drhtali u nedoumici, doimajući se poput loptica-skočica što u pjesmama klapa što se sastaju u starim kino-dvoranama preskaču svjetove.

Potom su se okrenuli i briznuli novim smjerom.

Briznuli prema Craigu Toomyju, koji je stajao, gledajući ih tako i vrišteći u bijeljenje dana.

Uloživši golemi napor, Brian je slomio paralizu koja ga je čitavog bila obuzela. Munuo je laktom Nicka, koji je još stajao, sav smrznut ispod njega.

"Idemo!" Nick se nije pomakao, i Brian ga je još jednom munuo laktom, ovaj put još jače, solidno ga

333

raspalivši u čelo. "Idemo, rekoh! Diži dupe! Kupimo se odavde!"

Sad se na rubu aerodroma počelo pojavljivati sve više crvenih i crnih kugli. Poskočile su, zaplesale, opisale krug... i jurnule prema njima.

20

Od njih se ne može pobjeći, govorio je njegov otac, zato što imaju noge. Male brze nožice.

Craig je ipak pokušao.

Okrenuo se i jurnuo prema pristanišnoj zgradi, bacajući u trku za sobom užasnute, iskežene poglede. Cipele su mu kloparale po pločniku. Uopće se nije obazreo na 767 American Pridea, koji je sad ponovno dizao turažu, i umjesto toga potrčao prema prostoru za prihvat prtljage.

Ne, Craig, rekao je njegov otac. Ti možda MISLIŠ da trčiš, ali zapravo to ne činiš. Znaš li što ti zapravo radiš? Ti TRČKARAŠ!

Dvije kugle iza njega najednom su ubrzale, smanjujući udaljenost bez truda, nekakvom spretnom hitrinom. Dvaput su jedna drugoj prešle preko puta, blesavo se producirajući u mrtvome svijetu i ostavljajući za sobom šiljaste crte crnine. Zakotrljale su se za Craigom razmaknute dvadesetak centimetara; za svojim su nestvarnim, svjetlucavim tijelima ostavljale negativne tragove skija. Sustigle su ga pet metara prije transportne trake za prtljagu i u milisekundi mu odgrizle stopala. U jednom su trenutku njegova stopala

334

žustro poskakivala. U sljedećem je Craig bio četiri prsta kraći; stopala su mu, zajedno sa skupim Ballyjevim mokasinama, naprosto prestala postojati. Krvi nije bilo; prljeći prolazak langolijera u trenutku mu je kauterizirao rane.

Craig nije znao da su mu stopala prestala postojati. Nastavio je poskakivati na batrljcima gležnjeva, i kad mu je prvi bol počeo cvrčati uz noge, langolijeri su se nagnuli u tijesnom zaokretu i ponovno krenuli prema njemu, rame uz rame smotavajući pločnik. Njihovi su se tragovi ovaj put presjekli dvaput, stvarajući tako betonski polumjesec obrubljen crnim, nalik na sliku mjeseca u dječjoj slikovnici. Samo što je taj polumjesec počeo tonuti, ali ne u zemlju - jer nje pod površinom očito nije bilo - nego u uopće ništa.

Ovaj su put langolijeri skočili u savršenom tandemu i odgrizli od Craiga u visini koljena. On se srušio, i dalje pokušavajući trčati, a onda se prostro, mašući batrljcima. Trčkaranje njegovih dana bližilo se kraju.

"Ne!" zavrištao je. "Nemoj, tata! Ne! Bit ću dobar! Otjeraj ih, molim te! Bit ću dobar, KUNEM SE DA VIŠE NIKAD NEĆU BITI ZLOČEST, SAMO AKO IH OTJE..."

No tad su opet nasrnuli na nj, blebetavo cendrajući pileći cvileći zujeći, i on je ugledao zaleđenu mutež stroja u pokretu njihovih škrgutavih zubi i osjetio vruće hukanje njihove grozničave, slijepe vitalnosti baš pola sekunde prije nego što su ga počeli sjeckati na kaotične komadiće.

Posljednja mu je misao bila: Kako to da su im nožice tako brze? Pa oni uopće ni nemaju no...

335

21

Sad su se pojavili deseci tih crnih stvorenja, i Laurel je shvatila da će ih uskoro biti na stotine, tisuće, milijune, milijarde. Čak i kroz vrisak mlaznih motora, što je dopirao kroz otvorena prednja vrata, dok je Brian odmicao 767 od stepenica i krila Deltina aviona, čula je njihov cendravi, neljudski krik.

Velike su se petlje crnine počele križati na kraju piste 21 - a onda su se njihovi tragovi počeli primicati pristanišnoj zgradi, konvergirajući za kuglama što su srljale prema Craigu Toomyju.

Rekla bih da živo meso ne jedu baš prečesto, pomislila je i najednom osjetila želju za povraćanjem.

Nick Hopewell je zalupio prednja vrata bacivši još jedan, posljednji pogled, ispunjen nevjericom, i onda ih pritegao. Zateturao je kroz prolaz, njišući se poput pijanca. Oči kao da su mu ispunile čitavo lice. Niz bradu mu se slijevala krv; duboko je bio zagrizao u donju usnu. Obgrlio je Laurel i zakopao usijano lice u pregib između ramena i vrata. I ona je zagrlila njega i čvrsto ga privila.

22

U pilotskoj je kabini Brian dizao snagu najbrže što se usudio, i onda 767 potjerao u juriš prilaznom stazom samoubilački ga ubrzavajući. Istočni je kraj zračne luke već sav bio crn od najezde kugli; kraj je sletne staze 21

336

bio već sasvim nestao i onostrani svijet se širio. U toj se strani bijelo, nepomično nebo sad svijalo prema dolje nad svijetom išaranih crnih crta i oborenoga drveća.

Kad se avion približio kraju prilazne staze, Brian je dohvatio mikrofon i viknuo:

"Vežite se! Vežite se! Ako niste vezani, čvrsto se držite!"

Neznatno je usporio, a onda zasjekao sedamstošezdesetsedmicom na pistu 33- Dok je to izvodio, ugledao je nešto od čega mu se čitava svijest skupila i zacviljela: golemi dijelovi svijeta istočno od piste, golemi nepravilni komadi same stvarnosti, padali su na tlo poput teretnih liftova, ostavljajući za sobom goleme besmislene krhotine praznine.

"Oni jedu svijet", pomislio je. O, moj Bože, moj blagi Bože, oni jedu svijet.

A onda se pred njim zakrenulo čitavo sletište, i let 29 ponovno se okrenuo prema zapadu, a pred njim je ležala uzletnosletna staza 33, slobodna i prazna.

23

Kad je 767 skrenuo na uzletnu stazu, pretinci iznad sjedala s treskom su se otvorili i glavnu kabinu zasuli smrtonosnom tučom priručne prtljage. Bethany, koja se nije stigla vezati, udarac je bacio Albertu Kaussneru u krilo. Albert nije opazio ni puno krilo vruće cure, ni torbu za spise što je rikošetirala od zaobljena zida metar od njegova nosa. Vidio je samo mračne sjene što

337

su, lijevo od njih, sve brže jurile preko piste 21, i svjetlucave crne pruge što su ostajale za njima. A sve su te pruge konvergirale prema orijaškom zdencu crnine gdje je nekoć bio prostor za prihvat prtljage.

Privukao ih je gospodin Toomy, pomislio je, ili mjesto na kojem je bio. Da nije izišao iz pristanišne zgrade, oni bi se možda radije odlučili za avion. I pojeli ga - i nas u njemu - od kotača pa naviše.

Iza njegovih leđa, Bob Jenkins je progovorio drhtavim, uplašenim glasom.

"Sad znamo, zar ne?"

"Što?" vrisnula je Laurel čudnim glasom bez daha, koji ni sama nije prepoznala kao svoj. U krilo joj je pala platnena torba; Nick je podigao glavu, pa se opet opustio, i rastreseno otrupkao u prolaz. "Što vi to znate?"

"Pa mislim, što se zbiva s današnjim danom kad postane jučerašnji, što se zbiva sa sadašnjošću kad postane prošlost. Ona čeka - mrtva i prazna i napuštena. Ona čeka na njih. Ona čeka na domare vječnosti, koji uvijek trče iza, i čiste svu tu zbrku na najdjelotvorniji način... tako da je pojedu."

"Gospodin Toomy je za njih znao", rekla je Dinah jasnim, snenim glasom. "Gospodin Toomy je rekao da su to langolijeri." A onda se turaža mlaznih motora digla do pune snage, i avion je jurnuo niz pistu 33.

24

338

Brian je ugledao dvije kugle kako su jurnule preko piste ispred njega, guleći površinu stvarnosti u par usporednih pruga što su se presijavale poput polirane ebanovine. Bilo je prekasno za zaustavljanje. Kad je projurio preko praznine, 767 se zatresao kao pas koji ima hunjavicu, ali je ipak ostao na pisti. Pritisnuo je gas, zabio ga u ploču, i gledao kako se mjerač brzine u odnosu na tlo penje prema točki odljepljivanja.

No čak je i sada čuo to manično žvakanje i žderanje... iako nije znao dolazi li iz ušiju ili uzmućene svijesti. A nije ga ni bilo briga.

25

Nagnuvši se preko Laurel da bi pogledao kroz prozor, Nick je vidio kako langolijeri režu, sjeckaju, kosaju i kaneliraju Bangor International. Zatresao je svojim nazubljenim dijelovima i počeo se rušiti u suludi ponor tame.

Bethany Simms je kriknula. Crna je pruga jurila usporedno s 767, odgrizajući rub piste. A onda je najednom sunula udesno i nestala ispod aviona.

Uslijedio je još jedan užasan udarac.

"Je li nas dohvatio?" uzviknuo je Nick. "Je li nas dohvatio?"

Nitko mu nije odgovorio. Njihova blijeda, užasnuta lica zurila su kroz prozore i nitko mu nije odgovorio.

339

Drveće je jurilo u sivozelenoj magli. U pilotskoj je kabini Brian sjedio napet, nagnut iz sjedala, čekajući da koja od tih kugli iskoči pred vjetrobran i proleti kao metak. Ali nije nijedna.

Na komandnoj su ploči pozelenjela i posljednja crvena svjetla. Brian je povukao upravljač i 767 se opet našao u zraku.

26

U glavnoj kabini, prolazom je zateturao crni bradonja s krvlju podlivenim očima, i poput sove zažmirkao na svoje suputnike.

"Jesmo li već u Bostonu?" upitao je ne žureći. "Nadam se da jesmo, jer bih rado u krevet. Uhvatilo me pravo kopile od glavobolje."

340

Glava deveta Zbogom Bangor. Na zapad kroz dane i noći. Gledanje kroz tuđe oči. Bezdani ponor. Poderotina. Upozorenje. Brianova odluka. Slijetanje. Samo zvijezde-padalice.

1

Avion je, oštro se nagnuvši, skrenuo na istok, i onog crnog bradonju bacio u red praznih sjedala pri trećoj četvrtini glavne kabine. Zakružio je pogledom i zapiljio se razrogačenim, uplašenim očima u sva ona prazna mjesta, a onda čvrsto skupio kapke.

"Isuse", promrmljao je. "Delirium tremens. Jebeni delirium tremens. Najgori delirium tremens svih vremena." Uplašeno se osvrnuo oko sebe. "Onda dolaze bube... ma gdje su više te guznute bube?"

Nema buba, pomislio je Albert, ali čekaj čas da vidiš lopte. O, to će te oduševiti.

"Veži se, stari moj", rekao je Nick, "i jezik za zu..."

Prekinuo se usred riječi, s nevjericom se zapiljivši u zračnu luku... ili u mjesto gdje je ona nekoć bila. Glavne su zgrade sve već bile nestale, a sad je nestajala i baza Nacionalne garde na zapadnome kraju.

341

Let 29 nadlijetao je sve veći ponor mraka, vječni bunar za koji se činilo da mu nema kraja.

"O Isuse blagi, Nick", rekla je Laurel nesigurnim glasom i najednom pokrila oči dlanovima.

Dok su na visini od 1.500 stopa nadlijetali pistu 33, Nick je ugledao kako se betonom utrkuje šezdeset do sto usporednih crta, režući sletnu stazu u dugačke trake što su tonule u prazninu. Te su ga trake podsjetile na Craiga Toomyja:

D-rraap. S druge strane prolaza, Bethany je s treskom

povukla roletu kraj Albertova sjedala.

"Da se nisi usudio otvoriti!" rekla mu je svadljivim, histeričnim glasom.

"Ne brini", odgovorio je Albert i najednom se sjetio da je dolje ostavio violinu. Pa... dosad je nesumnjivo već otišla. I onda je najednom i sam dlanovima pokrio lice.

2

Prije nego što je Brian počeo ponovno skretati na zapad, vidio je što leži istočno od Bangora. Bilo je to ništa. Sasvim ništa. Titanska je rijeka crnine ležala u mirnom potezu od obzora do obzora pod bijelom kupolom neba. Drveća je nestalo, grada je nestalo, nestalo je i same zemlje.

342

Tako sigurno izgleda let u svemir, pomislio je, i osjetio kako mu je vlastita racionalnost kliznula preko još jednog zupca, kao što mu se to bilo dogodilo dok je letio na istok. Grčevito se pokušao sabrati i svu pozornost usmjeriti na upravljanje zrakoplovom.

Brzo se je uspeo, ponesen željom da se što prije nađe u oblacima, da se što prije izbriše ta paklena vizija. A onda se let 29 ponovno okrenuo prema zapadu. U onih nekoliko trenutaka pred ulazak u oblake, ugledao je brda i šume i jezera što su se protezali zapadno od grada, i vidio kako ih nemilosrdno sjeckaju tisuće crta crne paučine. Vidio je kako golemi uzorci stvarnosti bezglasno klize u sve veća usta ponora, i tad je Brian učinio nešto što još nikad nije učinio u pilotskoj kabini aviona.

Zatvorio je oči. A kad ih je ponovno otvorio, već su bili u oblacima.

3

Ovaj put vrtloženja skoro da nije ni bilo; baš kao što je to Bob

Jenkins bio naslutio, meteorološke su se pojave, po svemu sudeći, usporavale poput staroga sata. Deset minuta nakon ulaska u oblake, let 29 je izronio u blistavo plavi svijet što je počinjao na 18.000 stopa. Preostali putnici nervozno su se pogledali, a potom su pogledali zvučnike u kojima se pojavio Brianov glas.

"Digli smo se", rekao je jednostavno. "Svi znate što sad slijedi: vraćamo se točno istim putem kojim smo i

343

došli, i nadamo se da su vrata kroz koja smo prošli još tu. Ako jesu, pokušat ćemo kroz njih proći."

Zastao je na trenutak, pa nastavio.

"Naš povratni let potrajat će između četiri i pol i šest sati. Volio bih biti precizniji, ali ne mogu. Pod uobičajenim okolnostima, let na zapad traje obično duže nego na istok, zbog prevladavajućih vjetrova, ali koliko ja mogu zaključiti po svojim instrumentima, tu uopće i nema vjetra." Zastao je na trenutak, pa dodao: "Tu se, osim nas, miče još nešto." Zvučnik je još trenutak ostao ukopčan, kao da Brian želi dodati još nešto, no onda se ugasio.

4

"Za ime Božje, što se to zbiva?" upitao je bradonja drhtavim glasom.

Albert ga je gledao jedan trenutak, pa rekao:

"Ne vjerujem da biste to željeli doznati."

"Jesu me to opet strpali u bolnicu?" Bradonja je ustrašeno zažmirkao na Alberta, i Albertu se najednom smilio.

"Pa ovaj, vjerujte u to, ako vam je tako lakše."

Bradonja je još trenutak nastavio zuriti u nj, s nekakvom užasnom fascinacijom, pa onda izjavio: "Vraćam se u krpe. I to smjesta." Nagnuo je sjedalo i zatvorio oči. Za manje od minute prsa su mu se počela

344

dizati i spuštati s nekakvom dubokom pravilnošću, a onda je još i zahrkao ispod glasa.

Albert mu je zavidio.

5

Nick je kratko zagrlio Laurel, pa raskopčao pojas i ustao.

"Idem naprijed", rekao je. "Hoćeš sa mnom?"

Laurel je odmahnula glavom i preko prolaza pokazala na Dinah.

"Ostat ću s njom."

"Tu se, mislim, ništa više ne da učiniti", odgovorio je Nick. "Bojim se da je sad u Božjim rukama."

"To mi je jasno", rekla je, "ali ja bih ipak ostala."

"Dobro, Laurel." Nježno joj se očešao dlanom o kosu. "To je tako lijepo ime. Sasvim ga zaslužuješ."

Podigla je pogled na nj i nasmiješila se.

"Hvala."

"Za večeru smo se dogovorili - nisi zaboravila?"

"Ne", odgovorila je ona, i dalje se smiješeći. "Nisam

i neću." Sagnuo se i svojim joj poljupcem lako

okrznuo usta.

"Odično", rekao je. "Neću ni ja."

345

On je krenuo naprijed, a ona je lagano pritisnula prste na usta, kao da je željela zadržati poljubac tu gdje mu je i mjesto.

Večera s Nickom Hopewellom - mračnim, zagonetnim neznancem. Možda uz svijeće i bocu dobroga vina. I poslije ponovno poljupci - ali pravi. Sve je to izgledalo kao nešto što se može dogoditi u ljubavnim romanima što ih je pokatkad čitala. I onda što? Bile su to lijepe priče, pune slatkih i bezazlenih snova. Zar je grijeh malo sanjariti?

Naravno da ne. Ali zašto ona nekako osjeća da je tako malo vjerojatno da bi se taj san mogao i obistiniti?

Raskopčala je pojas, prešla prolaz i stavila ruku djevojčici na čelo. Hektičke ognjice više nije bilo; Dinahina je koža sad bila hladna kao vosak.

Mislim da odlazi, rekao je Rudy malo prije no što su počeli svoje vratolomno rulanje. Sad su joj se te riječi vratile i zazvonile u glavi s nekakvom mučnom vjerodostojnošću. Dinah je plitko srkala zrak, a prsa su joj se jedva dizala pod remenom što joj je čvrsto na ranu pritiskao jastučić od stolnjaka.

Laurel je s neizmjernom nježnošću otrla djevojčici kosu s čela i pomislila na onaj čudni trenutak u restoranu, kad je Dinah ispružila ruku i uhvatila se za suvratak Nickovih traperica. Nemojte ga ubiti... on nam je potreban.

Dinah, jesi li nas to ti spasila? Jesi li ti s gospodinom Toomyjem učinila nešto što nas je spasilo? Jesi li ga na neki način navela da naše živote iskupi svojim?

346

Pomislila je da se vjerojatno dogodilo baš tako nešto... i zaključila da je, ako je doista tako, ta djevojčica, slijepa i teško ranjena, u svojoj tami donijela strašnu odluku.

Prignula se i poljubila Dinah u oba hladna, sklopljena kapka.

"Drži se", prošaptala je. "Molim te, Dinah, drži se."

6

Bethany se okrenula Albertu, uzela obadvije njegove ruke u svoje, i upitala:

"Što se zbiva ako se gorivo pokvari?"

Albert ju je pogledao ozbiljno i blago.

"Na to, Bethany, odgovor znaš i sama."

"Možeš me, ako hoćeš, zvati i Beth."

"Dobro."

Potražila je cigarete, podigla pogled na upaljeno upozorenje ZABRANJENO PUŠENJE, pa ih opet spremila.

"Da", rekla je. "Znam. Razbili bismo se. Kraj priče. A znaš što?"

On je odmahnuo glavu i malo se nasmiješio.

"Ako ne uspijemo pronaći tu rupu, nadam se da kapetan Engle neće ni pokušati sletjeti. Nadam se da će naprosto pronaći kakvo lijepo visoko brdo i razbiti

347

nas o njegov vrhunac. Jesi vidio što je bilo s onim ludim? Ne bih željela da se to dogodi i meni."

Stresla se, i Albert ju je obujmio. Podigla je na nj iskren pogled.

"Bi li me volio poljubiti?"

"Da", odgovorio je Albert.

"Pa ovaj, onda bolje da počneš. Što kasnije počneš, kasnije ćeš i početi."

I Albert je počeo. Najbržem Hebreju zapadno od Mississippi to je u životu bilo tek treće ljubljenje s djevojkom, no bilo je sjajno. Mogao bi tako za čitava povratka s njom ostati spojen ustima i ne misliti ni o čemu.

"Hvala ti", rekla je i stavila mu glavu na rame. "Tako mi je to trebalo."

"Pa ovaj, ako ti opet ustreba, ti samo pitaj", odgovorio je Albert.

Ona ga je pogledala, i u očima joj je bio smijeh. "Da li baš moram, Alberte?"

"Pa baš i ne", po teksaški je razvukao Arizonski Žid i ponovno se prihvatio posla.

7

Nick je na putu prema pilotskoj kabini zastao da popriča s Bobom Jenkinsom - na um mu je pala krajnje

348

gnusna misao, i sad je želio upitati pisca što o njoj misli.

"Što mislite, može li koji od njih biti i tu gore?"

Bob je na trenutak razmislio o tome.

"Sudeći po onom što smo vidjeli u Bangoru, ne bih baš rekao. Ali je teško reći, zar ne? U ovakvim se prilikama nije pametno kladiti ni u što."

"Da. I ja mislim. Nije se pametno ni u što kladiti." Nick je na trenutak razmislio o tome. "A što je s onom vašom vremenskom poderotinom? Bi li biste znali procijeniti naše šanse da je ponovno nađemo?"

Bob Jenkins polako odmahnuo glavom.

Tad im se iza leđa oglasio Rudy Warwick i obojicu ih prepao.

"Mene niste pitali, no ju ću vam ipak reći. Ja bih rekao da su naši izgledi jedan naprema tisuću."

Nick je razmislio o tome. A onda mu je licem prsnuo rijedak, blistav smiješak.

"To uopće i nije tako loše", rekao je. "Pogotovo ako promisliš što je alternativa."

8

Niti dvadeset minuta potom, modro nebo kroz koje se gibao Let 29 počelo je dobivati sve zagasitiju boju. Polako se spustilo do indiga, pa do dubokoga purpura. Sjedeći tako u pilotskoj kabini, nadzirući instrumente i

349

snatreći o šalici kave, Brian se sjetio stare pjesmice: Kad duboki purpur pada... snenih preko vrtova ograda...

Ovdje nije bilo nikakvih vrtnih ograda, ali su se zato već vidjele prve zvijezde što su, poput zrnaca leda, blistale na nebeskome svodu. U tom je pojavljivanju starih zviježđa, što su se, jedno po jedno, vraćala na svoja mjesta, bilo je nešto što je vraćalo sigurnost i mir. Nije mu bilo jasno kako ona mogu biti ista kad se toliko toga razglobilo, ali mu je ipak bilo jako drago što je tako.

"Sad se ubrzalo, zar ne?" upitao ga je Nick iza leđa.

Brian se okrenuo prema njemu.

"Da. Ubrzalo se. Još malo pa će se 'dani' i 'noći' izmjenjivati, čini mi se, brzinom fotografskog zaslona." Nick je uzdahnuo.

"A sad je pred nama ono najteže od svega, zar ne? Čekamo da vidimo što se će se dogoditi. I pomalo se, pretpostavljam, molimo Bogu."

"To ne može škoditi." Brian je dugim pogledom odmjerio Nicka Hopewella. "Letio sam za Boston zato što mi je moja bivša poginula u glupom požaru. Dinah je išla zato što joj je hrpa liječnika obećala novi par očiju. Bob je išao na konvenciju, Albert u glazbenu školu, Laurel na dopust. A zašto si ti, Nick, išao u Boston? S istinom na sunce. Vrijeme istječe."

Nick se dugo i zamišljeno zagledao u nj pa se nasmijao.

350

"Pa ovaj, a zašto ne?" upitao je, ali Brian nije bio tako budalast da bi pomislio kako je to pitanje upućeno njemu. "Što znači najstrože povjerljivo kad si upravo vidio kako hrpa ubilački nastrojenih gljiva puhara smotava svijet kao stari tepih?" Ponovno se nasmijao.

"Sjedinjene Države ipak još nisu stekle monopol na tržištu prljavih trikova i tajnih operacija", rekao je Brianu. "Mi smo Briti zaboravili više gnusnih zločestoća no što ste ih vi Ameri ikad uspjeli naučiti. Mi smo napravili velike predstave u Indiji, Južnoj Africi, Kini i dijelu Palestine koji je danas Izrael. Ali smo se tada, mislim, prepišavali sa sasvim krivim momcima. Pa ipak, mi smo Britanci veliki poklonici tehnike mača i ogrtača, a fabulozna MI5 nije kraj toga, nego prije početak. Briane, ja sam u vojnoj službi proveo čitavih osamnaest godina - pričem posljednjih pet u specijalcima. I otad sam se bavio raznim poslovima, što bezazlenim, što basnoslovno gnusnim."

Vani je sad već vladala potpuna tama, i zvijezde su blistale poput šljokica na ženskoj svečanoj večernjoj haljini.

"Bio sam u Los Angelesu - zapravo na odmoru - kad su mi javili da odletim u Boston. I to neobično hitno, mislim, a nakon četiri dana planinarenja po San Gabrielsu, rušio sam se s nogu. I to je razlog zašto sam spavao kao klada kad se zbio Događaj gospodina Jenkinsa.

"Vidiš, u Bostonu živi jedan čovjek... ili je živio... ili će živjeti (putovanje kroz vrijeme stvara vragolije sa starim glagolskim vremenima, zar ne?)... koji je političar od nekakva glasa. To je jedan od onih koji se

351

kreću iza kulisa i otuda žestoko drmaju. Taj čovjek - nazvat ću ga, za potrebe ovog razgovora, gospodinom O'Banionom - vrlo je bogat, Briane, i gorljiv je pobornik Irske republikanske armije. On je kanalizirao već milijune dolara u takozvanu bostonsku najpopularniju humanitarnu pomoć, i time pošteno okrvavio ruke. I nisu tu u komadima letjeli samo britanski vojnici, nego i djeca u školskim dvorištima, žene u praonicama i bebe u zipkama. On je idealist onog najopasnijeg soja: od onih što nikad ne moraju vlastitim očima gledati pokolj, od onih što nikad nisu morali gledati otkinutu nogu u jarku, pa da o svom djelovanju moraju još jednom razmisliti u svjetlu tog novog iskustva."

"I ti si ga trebao ubiti?"

"Ne ukoliko ne bih morao", odgovorio je Nick mirno. "On je vrlo bogat, ali to nije jedini problem. On je, znaš, i totalni političar, i on na ruci ima još prstiju, uz onaj kojim miješa kašu u Irskoj. On u Americi ima moćnih prijatelja na klaftre, a neki su njegovi prijatelji i naši prijatelji... takva je politika; zavrzlama što su je ispleli ljudi kojima bi većinom mjesto bilo u sobi s gumenim zidovima. Ubojstvo gospodina O'Baniona u političkom bi smislu moglo biti jako opasno. Ali on sa strane ima nekakvu svoju ljubavnicu. Nju sam trebao ubiti."

"Kao upozorenje", rekao je Brian tihim, fasciniranim glasom. "Da. Kao upozorenje."

Prošla je gotovo čitava minuta dok su njih dvojica sjedila tako u pilotskoj kabini i gledali se. Jedini je zvuk bio pospani bruj mlaznih motora. Brianove su oči bile

352

zgromljene i nekako jako mlade. Nick se doimao samo umorno.

"Ako se izvučemo iz ovoga", rekao je Brian napokon, "i ako se vratimo, hoćeš li to obaviti?"

Nick je odmahnuo glavom. Učinio je to polako, ali posve nepogovorno.

"Mislim da sam doživio ono što oni adventistički tupani vole nazivati obraćenjem duše, stari moj. Onaj Nicholas, klinac gospode Hopewell, koji sam bio, završio je s ponoćnim šuljanjima i krajnje zagriženim poslovima. Ako se iz svega ovog izvučemo - a to je pretpostavka koju ovog časa nalazim prilično klimavom - vjerujem da ću se povući u mirovinu."

"I onda?"

Nick ga je na trenutak-dva pogledao zamišljeno, i onda rekao:

"Pa... mislim da bih mogao poći u pilotsku školu."

Brian je prasnuo u smijeh. Trenutak potom, u smijehu mu se pridružio i mali gospođe Hopewell, Nicholas.

9

Trideset pet minuta potom, u glavnu je kabinu leta 29 ponovno počeo dokapavati dan. Tri minute potom već je moglo biti rano jutro; petnaest minuta potom već je moglo biti podne.

353

Laurel se osvrnula i opazila da su Dinahine nevideće oči otvorene.

No jesu li one baš sasvim slijepe? U njima je bilo nešto, nešto što se nije dalo definirati, nešto što je natjeralo Laurel da si postavi to pitanje. Osjetila je kako se u nju uvlači nekakvo nepoznato divljenje, osjećaj koji je zamalo graničio sa strahom.

Ispružila je ruku i nježno uhvatila Dinahinu ručicu.

"Nemoj ni pokušati govoriti", izgovorila je tiho. "Ako si budna, Dinah, nemoj govoriti - samo me slušaj. Mi letimo. I mi se vraćamo, i s tobom će sve biti dobro - to ti obećajem."

Dinahina se ruka stegla u njezinoj, i trenutak potom Laurel je shvatila da je djevojčica vuče k sebi. Povila se nad učvršćena nosila. Dinah je progovorila sitnim glasićem koji je Laurel izgledao kao savršeno umanjeni model njenog negdašnjega glasa.

"Ne brini zbog mene, Laurel. Dobila sam... što sam htjela."

"Dinah, ti ne bi smjela..."

Slijepe su se smeđe oči pomakle prema izvoru Laurelina glasa. Sitan se smješčić samo dotakao Dinahinih krvavih usta.

"Vidjela sam", rekao je glasić, loman kao stakleni štapić. "Vidjela sam kroz oči gospodina Toomyja. Na početku, i onda opet na kraju. A na kraju je bilo bolje. Na početku sve mi se činilo opako i gnusno. Na kraju je bilo bolje."

354

Laurel ju je gledala s bespomoćnim čuđenjem.

Djevojčica joj je ispustila ruku, i zatim lelujavo podigla svoju i dotakla joj obraz.

"On, znaš, i nije bio baš tako loš čovjek." Nakašljala se. Iz usta su joj izletjele mrvice krvi.

"Dinah, kad te molim", rekla je Laurel. Najednom je osjetila da kroz prozirnost te slijepe djevojčice skoro može vidjeti, i to je u njoj stvorilo osjećaj zagušljive, neusmjerene panike. "Molim te, ako možeš, nemoj više govoriti." Dinah se nasmiješila.

"A vidjela sam i tebe", rekla je. "I ti si lijepa, Laurel. Sve je bilo lijepo... čak i stvari koje su bile mrtve. Bilo je tako prekrasno... znaš... samo vidjeti."

Ponovno je srknula sitan gutljaj zraka, izdahnula ga, i onda drugi naprosto nije udahnula. Činilo se da sad njene nevideće oči gledaju daleko onkraj Laurel Stevenson.

"Molim te, Dinah, diši", rekla je Laurel. Uzela je njene ruke u svoje i stala ih ljubiti, kao da poljupcima može vratiti život u onu koja je već bila onkraj njega. Nije bilo pravedno da Dinah umre nakon što ih je sve spasila; nikakav Bog nije mogao tražiti takvu žrtvu, čak ni od ljudi koji su, tko zna kako, iskoračili iz samog vremena. "Molim te, diši, molim te, molim te, molim te, diši."

Ali Dinah nije udahnula. Nakon dugog vremena, Laurel je vratila djevojčici ruku u krilo i netremice se zagledala u njeno blijedo, mirno lice. Laurel je čekala da joj se oči napune suzama, ali suza nije bilo. Pa ipak

355

joj se srce kidalo od divlje tuge a glava joj je bubnjala od dubokog i ogorčenog prosvjeda: O, ne! O, nije pošteno! To nije pošteno! Povuci to, Bože! Povuci to, proklet bio, povuci to, naprosto to POVUCI!

Ali Bog to nije povukao. Mlazni su motori ravnomjerno pulsirali, sunce je u sjajnom ovalu zasjalo na krvavi rukav lijepe Dinahine putne haljinice, no Bog nije povukao svoju odluku. Laurel je pogledala preko prolaza i vidjela kako se Albert i Bethany ljube. Albert je kroz majicu dirao Bethanynu dojku, činio je to lagano, oprezno, gotovo pobožno. Činilo se da to poprima obredni oblik, a oni se sami pretvaraju u simbolički prikaz života i one tvrdoglave, nedodirljive iskre što nastavlja život i pred licem najužasnijih preokreta i ludičkih skretanja sudbine. Laurel je s puno nade vratila pogled s njih na Dinah... no Bog nije povukao svoju odluku.

Bog nije povukao svoju odluku. Laurel je poljubila mirnu oblinu Dinahina obraza i

podigla ruku prema njezinu licu. Prsti su joj zastali samo prst od njezinih kapaka.

"Vidjela sam kroz oči gospodina Toomyja. Sve je bilo lijepo... čak i stvari koje su bile mrtve. Bilo je tako prekrasno... vidjeti."

"Da", rekla je Laurel. "Preživjet ću to nekako." I pustila da oči Dinah ostanu otvorene.

10

356

American Pride 29 letio je na zapad kroz dane i noći, prolazeći iz svjetla u tminu i iz tmine u svjetlost kao da prolazi kroz veliku, lijenu paradu debelih oblaka. Svaki je ciklus bio za malenkost brži od prethodnog.

Nakon malo manje od tri sata leta, oblaci su se ispod njih prekinuli, i to točno nad onom točkom iz koje su krenuli na svoj let prema istoku. Brian se bio spreman okladiti da se front oblaka u međuvremenu nije pomaknuo ni za jednu stopu. Pod njima su ležale Prerije, veliko, nijemo riđe zemljišno prostranstvo.

"Od njih ni traga ni glasa", rekao je Rudy Warwick. Nije morao pojašnjavati na što je time mislio.

"Ne", suglasio se Bob Jenkins. "Čini se da smo ih pretekli, ili u prostoru, ili u vremenu."

"Ili i u jednom i u drugom", ubacio se Albert.

"Da - ili i u jednom i drugom."

Ali nisu. Kad je let 29 prešao Stjenjak, pod sobom su ponovno ugledali crne crte, s te visine tanke kao konac. Jurile su gore-dolje po grubim, gromadama pokrivenim padinama i crtale ne baš posve besmislene šare po modrosivom sagu šuma. Nick je stajao na prednjim vratima i gledao kroz prozorčić-puškarnicu na njima. Taj je prozorčić na čudan način uvećavao sliku, i on je brzo otkrio da vidi i bolje no što bi to zapravo želio. Dok je to promatrao, dvije su se crne crte rascijepile, pojurile oko nazubljenog, sniježnog vrhunca, sastale se s druge strane, presjekle jedna drugoj put, pa pojurile nizbrdo divergentnim smjerovima. Iza njih se čitav planinski vrhunac urušio sam u sebe, ostavljajući nešto što je

357

izgledalo kao vulkan s golemim grotlom na krnjem vrhuncu.

"Isuse bogo premilostivi dragi", promrmljao je Nick, pa drhtavom rukom prešao preko čela.

Kad su prešli Zapadnu padinu što se spuštala prema Utahu, ponovno se počeo spuštati mrak. Sunce na zalasku bacalo je narančastocrveni sjaj na izmrvljeni pakleni krajolik u koji nitko od njih nije mogao dugo gledati; i jedan po jedan, svi su pošli za Bethanynim primjerom i povukli roloe. Nick se nesigurnim korakom vratio na svoje mjesto, spustio čelo na hladnu ruku i čvrsto se za nju uhvatio. Nakon časak-dva okrenuo se Laurel i ona ga je bez riječi uzela u zagrljaj.

Brian je sve to morao gledati. U pilotskoj kabini nije bilo roleta.

Zapadni Colorado i istočni Utah propadali su, iskrzani komadić po iskrzani komadić, u jamu vječnosti pod njim i pred njim. Gorja, usamljene strme uzvisine, kamene platforme i prijevoji, sve je to, jedno po jedno, prestajalo postojati dok su ih langolijeri, prelazeći jedan ispred drugoga, odrezivali od truloga tkanja mrtve prošlosti, odsijecali i puštali da otplove, da, prevrćući se, propadnu u bezdano ždrijelo vječnosti bez sunca. Tu gore se ništa nije čulo, i to je zbog nečega bilo najužasnije od svega. Tlo je pod njima nestajalo nečujno poput trunja prašine.

A onda se, kao čin milosrđa, spustio mrak, i on se na trenutak mogao koncentrirati na zvijezde. Uhvatio ih se s paničnom grčevitošću, njih, koje su u tom

358

užasnom svijetu još jedine bile stvarne. Orion, lovac; Pegaz, veliki svjetlucavi konj ponoći; Kasiopeja na svom zvjezdanom prijestolju.

11

Pola sata potom sunce se ponovno diglo, i Brian je osjetio kako mu se zdrava svijest iz dubine potresla i kliznula još bliže rubu vlastitog ponora. Svijeta je pod njima nestalo; potpuno i definitivno nestalo. Sve dublje modro nebo bilo je kupola nad kiklopskim oceanom najdublje, najčišće ebanovine.

Ispod leta 29 svijet je bio razderan u komadiće.

Bethanyna je misao i Brianu prošla kroz glavu: ako bude stani-pani, ako bude i od najgorega gore, pomislio je, okrenut će 767 u sunovrat i razbiti se o brdo, svršivši sa svime jednom i za svagda. Ali sad više nije bilo brda u koja bi se mogao zabiti.

Sad nije bilo ni zemlje o koju bi se mogao razbiti.

Što će biti ako ne uspijemo pronaći poderotinu? upitao se. Što će biti ako ostanemo bez goriva? Samo mi nemojte govoriti da ćemo se razbiti, jer u to naprosto ne vjerujem - ne možeš se razbiti ni o šta. Mislim da ćemo naprosto početi padati... i padati... i padati. Koliko? I kako daleko? Dokle se može padati u ništa?

Nemoj misliti o tome.

Ali kako se to zapravo radi? Kako čovjek može odlučiti da ne misli ni o čemu?

359

Da se otrese, vratio se papiru s proračunima. Počeo je raditi na njima, počesto se pozivajući na brojke što ih je očitao s uređaja za inercijsku navigaciju, i nastavio tako sve dok svjetlo na nebu nije ponovno počelo blijediti. Izmjerio je vrijeme između izlaska i zalaska sunca i utvrdio da je riječ o dvadeset osam minuta.

Dohvatio je sklopku za upravljanje zvučnicima u kabini i zatvorio strujni krug.

"Nick? Možeš malo doći naprijed?"

Nick se za manje od pola minute pojavio u vratima pilotske kabine.

"Jesu li oni tamo otraga navukli zavjese?" upitao je Brian prije no što je ovaj i uspio dokraja ući.

"Možeš mi vjerovati", odgovorio je Nick.

"Vrlo mudro od njih. A ja ću te zamoliti, ako ikako možeš, da još ne gledaš dolje. Za nekoliko ću te minuta zamoliti da pogledaš van, i nakon što pogledaš van, sumnjam da ćeš moći ne pogledati dolje, no ipak ti savjetujem da to odgodiš što je moguće dulje. Jer nije... baš krasno."

"Nestalo, jel to?"

"Da. Sve."

"A i ona mala je otišla. Dinah. Laurel je bila uz nju do kraja. Ali se dobro drži. Zavoljela je tu malu. I ja."

Brian je kimnuo glavom. Nije ga iznenadilo - rana je bila takva da joj je bila potrebna hitna intervencija, no čak bi i tada prognoza bila prilično mračna - pa ipak mu

360

je ta vijest na srce navaljala veliki kamen. I on je zavolio Dinah, i on je vjerovao u ono u što je vjerovala i Laurel - da je ta djevojčica nekako zaslužnija od ikoga za njihovo stalno preživljavanje. Ona je učinila nešto s gospodinom Toomyjem, poslužila se njime na nekakav čudan način... i Brian je osjećao da se, negdje u dubini duše, Toomy i nije protivio tome da bude tako upotrijebljen. I tako, ako je njena smrt nekakav predznak, onda je to predznak najgore vrste.

"Nikad je neće operirati", rekao je.

"Ne."

"Ali je s Laurel sve u redu."

"Manje ili više."

"Ona ti je draga?"

"Da", rekao je Nick. "Neki bi se moji prijani tome smijali, ali mi je zaista draga. Pogled joj je još pomalo zamagljen, ali ima petlje."

Brian je kimnuo glavom.

"Mislim, ako se vratimo, želim ti svaku sreću."

"Hvala." Nick je ponovno sjeo u kopilotovo sjedalo. "Razmišljao sam o pitanju što si mi ga bio postavio. O tome što ću raditi kad se ili ako se izvučemo iz ovoga sranja... osim što ću, mislim, ljupku Laurel odvesti na večeru. Mislim da bih na kraju ipak mogao poći za gospodinom O'Banionom. Kako se meni čini, on se baš mnogo i ne razlikuje od našeg prijatelja Toomyja."

361

"Dinah te je zamolila da poštediš gospodina Toomyja", istakao je Brian. "Možda je to nešto što bi trebao ubaciti u jednadžbu."

Nick je kimnuo glavom. Učinio je to tako kao da mu je glava postala preteška za vrat koji je nosi. "Možda da."

"Sad me poslušaj, Nick. Pozvao sam te ovamo jer ako Bobova vremenska poderotina doista postoji, onda se približavamo mjestu gdje smo kroz nju prošli. Zajedno ćemo se popeti u koš na jarbolu, ti i ja. Ti preuzimaš desnu stranu i desni centar; ja preuzimam lijevu stranu i lijevi centar. Ugledaš li nešto nalik poderotini u vremenu, pjevaj."

Nick se zagledao u Briana širokim, bezazlenim očima.

"Tražimo li, stari moj, vremensku poderotinu tipa stvarabababum, ili misliš da će biti manje-više fukadeličke sorte?"

"Jako duhovito." Brian je osjetio kako mu se, i protiv njegove volje, usana dotakao smiješak. "Ja nemam ni najblažeg pojma kako ona izgleda i hoćemo li je uopće vidjeti. Ako je ne vidimo, onda smo se našli u vraškome škripcu, jer je onda možda otplovila ustranu ili joj se promijenila visina. U usporedbi s tim, pronalaženje igle u stogu sijena bilo bi prava dječja igra."

"Što je s radarom?"

Brian je pokazao na RCA/TL radarski monitor u boji.

362

"Ništa, kako vidiš. Ali to i ne čudi. Da je ona prva posada tu svinjariju dobila na radar, onda kroza nju ne bi uopće nikada ni prošla."

"Ne bi kroz nju prošli ni da su je vidjeli", ukazao mu je Nick sumorno.

"To ne mora nužno biti istina. Mogli su je i vidjeti prekasno da bi je izbjegli. Putnički se mlažnjaci gibaju brzo, a njihova posada ne pretražuje baš stalno čitavo nebo u potrazi za vražićima. Pa i ne mora; za to postoji zemaljska kontrola. Nakon trideset do trideset pet minuta leta, glavne su već letne zadaće posvršavane. Ptičica je poletjela, izišla je iz zračnog prostora Los Angelesa, antikolizijska je truba ukopčana i svakih se devedeset sekundi oglašava piskom da pokaže da radi. Sustav inercijske navigacije dokraja je programiran - to je, zapravo, gotovo prije nego što se ptičica i digne sa zemlje - i onda on priča autopilotu što mu je činiti. Sudeći po izgledu pilotske kabine, pilot i kopilot upravo su imali pauzu i pili kavu. Možda su sjedili tu, okrenuti jedan drugome, i pričali o zadnjem filmu što su ga gledali ili koliko su prorajtali u Hollywood Parku. Da je tu, neposredno pred Događaj, bila i koja stjuardesa, imali bismo bar još jedan komplet očiju, ali znamo da je nije bilo. Kad se to dogodilo, muški je dio posade pio kavu i jeo danske kolačiće; stjuardese su se spremale putnike poslužiti pićem."

"To je prilično detaljan scenarij", rekao je Nick. "Pokušavaš li to uvjeriti mene ili sebe?"

"U ovome času, zadovoljio bih se da mogu uvjeriti ikoga."

363

Nick se nasmiješio i prišao desnom prozoru pilotske kabine. Pogled mu je i nehotice pao dolje, prema mjestu koje je pripadalo zemlji, i onda mu se smiješak najprije sledio, a potom mu i spao s lica. Koljena su mu klecnula, i onda se, da se nekako stabilizira, uhvatio za nepropusnu pregradu.

"Veliko sranje", rekao je sitnim, zapanjenim glasićem.

"Divota, ha?" Nick je zakružio pogledom i zaustavio ga na Brianu.

Na blijedom licu oči kao da su mu zaplutale.

"Čitavog života", rekao je, "kad god bi spomenuli veliku vukojebinu, pomislio bih na Australiju, ali nije to to. Ovo je velika vukojebina, to tu dolje."

Brian je brzo pogledao na brojčanike inercijskoga sustava i karte. Na jednoj je od njih nacrtao sitan crveni kružić; svakog su časa trebali ući u zračni prostor predočen tim krugom.

"Možeš li to što sam te zamolio? Ako ne možeš, reci. Ponos je luksuz koji si ne možemo..."

"Naravno da mogu", promrmljao je Nick. Otrgao je pogled s goleme crne duplje pod avionom i sad je skenirao nebo. "Samo bi mi bilo jako drago da znam što to zapravo tražim."

"Mislim da ćeš shvatiti čim ugledaš", rekao je Brian. Zastao je i dodao: "Ako ugledaš."

364

12

Bob Jenkins je sjedio prekriživši ruke čvrsto na prsima, kao da mu je zima. A jednom je dijelu njegove osobe doista i bilo zima, no ta studen nije bila tjelesna. Hladnoća je dolazila iz glave.

Nešto je tu bilo krivo.

Nije znao što je to, ali je tu nešto bilo krivo. Nešto je tu bilo maknuto iz svog konteksta... ili se izgubilo... ili zaboravilo. Netko je u nečemu ili pogriješio ili će istom pogriješiti. Taj ga je osjećaj kljucao poput bola nedovoljno lokaliziranog da bi se mogao prepoznati. Taj bi se osjećaj pogrešnog zamalo iskristalizirao u misao... i potom odskakutao od njega poput kakve male, i ne baš posve pitome životinjice.

Nešto krivo.

Izvan konteksta. Ili se izgubilo. Ili zaboravilo. Ispred njega, Albert i Bethany zadovoljno su

gugutali. Iza njega je sjedio Rudy Warwick; oči su mu bile zatvorene a usne mu se micale. U šaci je stezao zrna krunice. Preko puta prolaza, Laurel Stevenson je sjedila kraj Dinah, držala je za ruke i nježno milovala.

Krivo.

Bob je polako podigao rolo kraj svog sjedala, povirio van i silovito ga opet zatvorio. Gledanje u to neće pripomoći racionalnom razmišljanju nego će ga posve razbiti. Pod avionom je ležalo potpuno ludilo.

365

Moram ih upozoriti. Moram. Oni idu dalje slijedeći moju hipotezu, no ako je moja hipoteza kriva - i opasna - onda ih moram upozoriti.

Upozoriti na što?

I ponovno se skoro pojavilo u svjetlu njegovih fokusiranih misli, pa opet otklizilo, pretvarajući se u sjenu među sjenama... ali sjenu s divljim, blistavim očima.

A onda je najednom raskopčao pojas i ustao.

Albert se okrenuo.

"Kamo ćete?"

"U Cleveland", odgovorio je Bob čangrizavo, i krenuo prolazom prema repu aviona, i dalje pokušavajući otkriti izvor tog unutarnjeg alarmnog zvonca.

13

Brian je otrgao pogled s neba - na kojem se ponovno počelo nazirati svjetlo - dovoljno dugo da baci brz pogled najprije na inercijski sustav navigacije, a potom i na kružić na svojoj karti. Sad su se približavali drugoj strani kruga. Ako je vremenska poderotina još tu, uskoro bi je morali ugledati. Ako se to ne dogodi, onda će vjerojatno morati preuzeti komande, opisati krug i krenuti u još jedan prolaz na malo drukčijoj visini ili po malo drukčijem kursu. Tu će biti vraga sa stanjem goriva, s kojim je ionako već frka, no s obzirom da je

366

čitava ta priča ionako beznadna, to neće mnogo promijeniti na...

"Brian?" Nickov je glas bio nesiguran. "Brian? Čini mi se da vidim nešto."

14

Bob Jenkins je stigao do repa aviona, napravio nalijevo krug, pa ponovno krenuo kroz prolaz, prolazeći kroz redove i redove praznih sjedala. U prolazu je gledao na predmete što su ležali na njima i na podu pred njima: torbice... naočale... ručni satovi... džepni sat... dva izlizana komadića metala u obliku polumjeseca, vjerojatno okovi s cipela... zubne plombe... vjenčano prstenje...

Nešto je tu krivo.

Da? Je li to zaista tako, ili to samo njegov premoreni mozak divlje kvoca zbog ničega? Je li to samo mentalni ekvivalent umornoga mišića koji se ne prestaje trzati?

Pusti to, posavjetovao je samoga sebe, ali nije mogao.

Ako je tu nešto zaista krivo, kako to da to ne vidiš? Nisi li onom dečku rekao da je dedukcija tvoje meso i vino? Nisi li napisao četrdeset romana misterije, i nema li među njima bar deset dobrih? Nije li Newgate Callendar tvoju Uspavanu Gospu nazvao "remek-djelom logike" kad je...

Bob Jenkins se zaustavio na mjestu, a oči su mu se razrogačile. Pogled mu se zakovao za desno sjedalo kraj prednjeg kraja kabine. U njemu je bio onaj

367

bradonja, koji se opet ohladio, i hrkao upravo pohotno. U Bobovoj je glavi ona plašljiva životinjica napokon počela ustrašeno puzati na svjetlo dana. Samo što nije bila mala, kako je mislio. U tome se bio prevario. Pokatkad čovjek ne vidi nešto zato što je premaleno, no pokatkad to previdi zato što je preveliko, odveć očito.

Uspavana Gospa. Uspavani čovjek.

Otvorio je usta i pokušao kriknuti, ali iz njih nije izišao nikakav zvuk. Grlo mu je bilo zaključano. Užas mu je sjedio na prsima poput gorile. Još je jednom pokušao kriknuti, no uspio je samo zacviliti ispod daha.

Uspavana Gospa, uspavani čovjek.

Oni, svi preživjeli, svi su spavali.

A sad, s izuzetkom bradonje, nitko od njih ne spava. Bob je još jednom otvorio usta, još jednom pokušao kriknuti, ali mu iz grla ponovno nije izišlo ništa.

15

"Kriste presveti u rano jutro", prošaptao je Brian.

Vremenska je poderotina ležala otprilike sto pedeset kilometara ispred njih, s desne strane nosa 767, ne dalje od sedam do osam stupnjeva. Ako je otplutala, nije otplutala daleko; Brian je pretpostavljao da je ta mala razlika posljedica sitnog navigacijskog odstupanja.

368

Bila je to lećasta rupa u stvarnosti, ali ne crna praznina. Bila je okružena tamnim ružičasto-purpurnim svjetlom, nalik na auroru borealis. Brian je s druge strane vidio zvijezde, no i one su se mreškale. U taj oblik što je visio na nebu polako je uvirala bijela vrpca magle ili možda iz nje izvirala. Izgledalo je kao nekakva čudna, eterična autocesta.

Možemo ravno u nju, pomislio je Brian. To je bolje od snopa za instrumentalno slijetanje!

"Dobili smo posao!" rekao je, idiotski se nasmijao i zatresao stisnutim šakama.

"To je široko najmanje dvije milje", prošaptao je Nick. "Moj

Bože, Briane, što misliš, koliko je još aviona prošlo kroz ovo?" "To ne znam", rekao je Brian, "ali bih se okladio i u pušku i u psa da smo jedini koji su zapeli da se vrate." Uključio je razglas.

"Dame i gospodo, to što smo tražili, upravo smo i našli." Glas mu je pucketao od trijumfa i olakšanja. "Ja ne znam točno što će biti dalje, ili kako, ili zašto, ali smo ugledali nešto što nalikuje strahovito velikim preklopnim vratima u nebu. I provest ću avion točno kroz sredinu toga. I zajedno ćemo vidjeti što je na drugoj strani. A sad bih vas zamolio da vežete pojaseve i..."

I baš ja tada Bob Jenkins pojurio prolazom, luđački mašući rukama, i urlajući iz punih pluća.

"Ne! Ne! Ako u to uđemo, svi ćemo izginuti! Vratite se! Morate se vratiti!"

369

Brian se naglo okrenuo u sjedalu pa s Nickom izmijenio zbunjeni pogled.

Nick je raskopčao pojas i ustao.

"To je Bob Jenkins", rekao je. "Izgleda mi kao da si je dobro razradio živce. Samo vozi, Brian. Ja ću već znati s njim."

"Dobro", rekao je Brian. "Samo ga drži podalje od mene. Ne bih baš volio da me zgrabi u krivi trenutak pa da se nabijemo na rub ovoga."

Isključio je autopilot i preuzeo komande 767. Zavio je prema dugom, usijanom procjepu pred njima, i pod se lagano nagnuo udesno. Činilo se da klizi preko neba sve dok se nije centrirao točno pred nosom 767. I sad je čuo zvuk što se miješao s brujem mlaznih motora - bilo je to duboko bubanje, nalik glasanju golemog diesela u praznom hodu. A kad su se približili rijeci pare - koja je tekla u rupu, sad se to vidjelo, a ne iz nje - počeo je opažati bljeskove boja što su plovili s njom: zelene, plave, ljubičaste, crvene, slastičarski ružičaste. To su prve prave boje što sam ih vidio u tom svijetu, pomislio je.

A negdje iza njega, Bob Jenkins je sprintao kroz odjel prvog razreda, uskim hodnikom što je vodio do servisnog odjela... ravno u zagrljaj Nicku, koji ga je već čekao.

"Polako, stari moj", rekao je Nick umirujući. "Sad će sve biti dobro."

"Ne!" Bob se divlje otimao, ali ga je Nick držao tako lako kao da drži nestašno mače. "Ne, vi me ne

370

shvaćate! Moramo se vratiti! Moramo se vratiti prije nego što bude prekasno!"

Nick je odvukao pisca od vrata pilotske kabine natrag u prvi razred.

"Samo ćemo sjesti i čvrsto se vezati, je li da hoćemo?" rekao je to istim umirujućim, familijarnim glasom. "Možda bude malo skakanja."

Za Briana, Nickov je glas bio samo slabašna sumaglica glasa. Dok su ulazili u široku bujicu pare što je tekla u vremenski procjep, osjećao je kako je avion pograbila golema i strahovito silna ruka, i kako ga sad strastveno vuče naprijed. Pomislio je na pad tlaka na letu od Tokya za Los Angeles, i kako brzo zrak istječe kroz rupu iz prostorije pod tlakom.

Čini se kao da čitav svijet - ili ono što je od njega ostalo - istječe kroz tu rupu, pomislio je, a onda mu se u misli ponovno vratila ona čudna i zloslutna fraza iz sna: SAMO ZVIJEZDE-PADALICE.

Prorez je sad ležao točno pred nosom 767, i brzo rastao.

Ulazimo, pomislio je. Bog nam budi u pomoći, zaista idazimo.

16

371

Bob se nastavio otimati dok ga je Nick jednom rukom zabijao u sjedalo prve klase a drugom mu vezivao pojas. Bob je bio sitan, koščat muškarac, koji ni nakon poštenog namakanja u kadi ne bi imao više od šezdeset i pet kila, ali ga je panika oživjela i Nicku strašno otežala posao.

"Stari moj, zaista će sve biti u redu", rekao je Nick. Napokon je uspio škljocnuti Bobovim pojasom. "Kao što je bilo i kad smo prolazili prvi put."

"Ali tada smo svi spavali, budalo blesava!" vrisnuo mu je Bob u lice. "Kako ne shvaćaš? SVI SMO SPAVALI! Moraš ga zaustaviti!"

Nick se sledio usred pokreta kojim je posezao za svojim pojasom. To što je Bob rekao - što je sve vrijeme pokušavao izreći - najednom ga je lupilo kao otkačena tona cigli.

"O, blagi Bože", prošaptao je. "O, blagi Bože, o čemu smo to mislili?"

Iskočio je iz svog sjedala i jurno prema pilotskoj kabini.

"Briane, stoj! Okreni se! Okreni!"

17

Dok su se približavali, Brian je zurio u procijep, skoro hipnotiziran. Vrtloženja nije bilo, ali onaj osjećaj strahovite sile, osjećaj da se zrak poput silne rijeke ruši u rupu, samo se pojačao. Spustio je pogled na instrumente i opazio da se brzina 767 prema zraku

372

brzo penje. I tad je Nick počeo vikati, a trenutak potom već mu je bio za leđima; uhvatio ga je za ramena, zapiljen u procjep što je bubrio pred nosom mlažnjaka, dok su mu na čelu i obrazima igrale sve dublje boje, zbog čega je izgledao kao čovjek koji u sunčani dan gleda kroz vitraj. Jednolično se bubanje pretvorilo u mračnu grmljavinu.

"Okreni, Briane, moramo se vratiti!"

Govori li to Nick s razlogom, ili je Bobova panika zarazna? Nije bilo vremena da se odluka donosi na racionalnom temelju; ostao je samo djelić sekunde da se posavjetuje s nijemim kuckanjem instinkta.

Brian Engle je stisnuo upravljač i svom ga silom zavio udesno.

18

Nicka je bacilo preko pilotske kabine i tresnulo njime o nepropusnu pregradu; začulo se mučno pucanje pri lomljenju ruke. U glavnoj kabini, prtljaga što je popadala iz gornjih pretinaca kad je Brian bio naglo skrenuo na uzletnu stazu na Bangor Internationalu, sad je poletjela ponovno, udarajući u zakrivljene zidove i odbijajući se od prozora poput opake tuče. Onog crnog bradonju izbacilo je iz sjedala poput Pink Pantera, pa je jedva imao vremena da mutno skikne prije no što mu se glava sudarila s oslonom sjedala a on se srušio u prolaz neuredno zapetljan u vlastite udove. Bethany je vrisnula i Albert ju je čvrsto privio uza se. Dva reda iza njega, Rudy Warwick je još jače stisnuo oči, još

373

grčevitije stegao krunicu i počeo moliti to brže što se sjedalo pod njim više naginjalo.

A sad su se zaista pojavile turbulencije; let 29 pretvorio se u krilatu dasku za valove, dok je tako poskakivao i izvijao se i lupao kroz nemiran zrak. Brianove su ruke na trenutak sletjele s upravljača, i onda ga ponovno uhvatile. Istodobno je pritisnuo gas do samoga kraja, i avionske su turbine odgovorile dubokom rikom snage kakva se rijetko kada čula izvan postolja za ispitivanje motora. Vrtloženje se pojačalo; lupalo je opako zrakoplovom gore-dolje, a odnekud se začuo smrtonosni vrisak preopterećena metala.

U prvom razredu, Bob Jenkins se grčevito uhvatio za oslonce svog sjedala, tupo zahvalan Englezu što ga je uspio vezati. Osjećao se kao da su ga vezali za luđakov mlazni pogon. Avion je još jednom silno poskočio, zaljuljao se i postavio gotovo okomito na desno krilo, i tad su mu iz usta izletjeli umjetni zubi.

Ulazimo li? Isuse blagi, ulazimo li?

On to nije znao. Znao je samo da se svijet pretvorio u moru ispunjenu silovitim udarcima i treskovima... no da je on još u njemu.

Bar zasada, on je još bio u njemu.

19

374

Vrtloženje je nastavilo jačati dok je Brian gonio 767 poprijeko široke struje pare što je uvirala u procjep. Pred njim je rupa bubrila unatoč tome što su nastavili kliziti udesno. I tada, poslije jednog posebno opakog udarca, izletjeli su iz brzaca i ušli u mirniji zrak. Vremenski je procjep nestao negdje desno. Prošli su... ali kako tijesno, o tome Brian nije htio ni misliti.

Nastavili su letjeti nagnuti na krilo, ali pod manje drastičnim kutom.

"Nick!" viknuo je ne okrenuvši se. "Nick, jesi dobro?"

Nick se polako uspravio na noge, pritišćući ljevicom desnicu o trbuh. Lice mu je bilo sasvim bijelo, a zubi su mu se iskezili u grimasu bola. Iz nosnica su mu se cijedile tanke niti krvi.

"Znalo mi je biti i bolje, stari moj. Mislim da sam slomio ruku. Ali to ovom starom jadničku i tako ne bi bilo prvi put. Izvukli smo se, ha?"

"Da, izvukli smo se", suglasio je Brian. Nastavio je polako vraćati avion u širokom krugu. "A za tri sekunde ti ćeš mi i reći zašto smo to učinili, nakon što smo prevalili toliki put samo da je nađemo. I savjetovao bih ti da, bez obzira na slomljenu ruku, to objašnjenje bude valjano."

Pružio je ruku prema sklopki razglasa.

20

375

Kad je Brian progovorio, Laurel je otvorila oči i otkrila da joj je u krilu Dinahina glava. Nježno ju je pomilovala po kosi i namjestila je na nosilima.

"Govori kapetan Engle, narode. Oprostite zbog ovoga. Prošli smo za vražju dlaku, ali je sad sve u redu; na ploči mi je sve zeleno. Mogu vam još jednom reći da smo našli to što smo tražili, ali..."

Naglo je prekinuo. Ostali su čekali. Bethany Simms je jecala na

Albertovim prsima. A iza njih, Rudy je još molio krunicu.

21

Brian je prekinuo emisiju kad je shvatio da kraj njega stoji Bob Jenkins. Pisac se tresao, na hlačama mu je bila vlažna mrlja, na ustima mu je bio nekakav čudan, potonuli izraz koji Brian još nikad nije opazio... no činilo se da vlada sobom. Iza njega, Nick se teško uvaljivao u kopilotovo sjedalo, i pritom se lecnuo, i dalje držeći vlastitu ruku u naručju. Počela mu je otjecati.

"Za koga vraga sve to?" upitao je strogo Brian Boba. "Da je bilo još malo turbulencije, ovo bi se sranje raspalo u deset tisuća komada."

"Bih li mogao govoriti u ovo?" upitao je Bob i pokazao na sklopku označenu s RAZGLAS.

"Da, ali..."

"Onda mi dajte."

376

Brian se već htio pobuniti, ali se predomislio. Prebacio je sklopku.

"Samo naprijed; uključeni ste." Potom je ponovio: "I savjetovao bih vam da objašnjenje bude uvjerljivo." "A sad me slušajte, svi vi!" uzviknuo je Bob.

S druge je strane dopro prosvijed u obliku glasnoga cvila.

"Mi..."

"Samo govorite normalnim glasom", rekao je Brian. "Ili ćete im probiti i vraga i bubnjiće."

Bob je uložio vidni napor da se sabere, pa nastavio tišim glasom.

"Morali smo se okrenuti, i to smo i učinili. Kapetan mi je jasno stavio do znanja da smo se jedva izvukli. Imali smo strahovitu sreću... i bili strahovito glupi. Zaboravili smo ono najelementarnije od svega, iako nam je sve vrijeme bilo upravo nabijeno na nos. Kad smo prvi put prošli kroz vremenski

procijep, svi koji su u avionu bili budni nestali su."

Brian je poskočio u sjedalu. Bilo mu je kao da ga je netko opaučio po glavi. Pred nosom 767, u daljini od pedesetak kilometara, blago usijana leća ponovno se pojavila na nebu, doimajući se poput kakvog gigantskog poludragulja. I činilo mu se kao da mu se ruga.

"A mi smo svi budni", rekao je Bob. (U glavnoj kabini, Albert je pogledao u bradonju što je ležao led ledeni u prolazu i pomislio: S jednom iznimkom.)

377

"Logika nam govori, ako pokušamo proći tim putem, da ćemo i mi nestati." Zamislio se malo nad tim i rekao: "To je sve."

Brian je i ne misleći kvrcnuo sklopku razglasa. Iza njega, Nick se nasmijao bolno i s nevjericom.

"To je sve? I to je prokleto sve? I što da sad radimo?"

Brian ga je pogledao i nije odgovorio. A nije ni Bob Jenkins.

22

Bethany je podigla glavu i pogledala Alberta u napeto, izbezumljeno lice.

"Moramo zaspati? Pa kako to? Nikad mi se u životu nije manje spavalo!"

"Ne znam." S nadom je pogledao Laurel s druge strane prolaza. Ona je već vrtjela glavom. Ona je željela da može zaspati, da može naprosto zaspati pa da nestane sve te lude more - ali joj se, baš kao i Bethany, nikad u životu nije manje spavalo.

23

Bob je zakoračio i s nijemim se divljem zagledao kroz prozor pilotske kabine. Nakon dugog trenutka, rekao je tihim, zapanjenim glasom:

"Dakle, tako to izgleda."

378

U glavu mu je iskočio stih iz neke rokerske pjesme: Gledati se smije, al' pipati bolje ne. Pogled mu je na trenutak pao na indikator stanja goriva. Od toga što je tu vidio nije mu bilo nimalo lakše, pa je bespomoćno podigao pogled na Nicka. Baš kao i svi ostali, nikad se u životu nije osjećao tako budnim.

"Nije mi jasno što sada", rekao je, "no ako mislimo proći kroz tu rupu, onda to moramo učiniti uskoro. Gorivo što ga još imamo moglo bi nas nositi još sat vremena, možda malo više. Nakon toga možemo se slikati. Ima tko kakvu ideju?"

Nick je spustio glavu, i dalje se držeći za nateklu ruku. Nakon trenutak-dva ponovno je podigao pogled.

"Da", rekao je. "Zapravo, imam ja. Ljudi koji lete rijetko kad svoje lijekove, dobivene na recept, ostavljaju u prtljazi koja putuje izdvojeno - vole ih imati sa sobom, za slučaj da im prtljaga završi na drugom kraju svijeta, i da potraje nekoliko dana dok im se vrati. Ako malo prekopamo po torbicama, bit će sedativa kao salate. Ne moramo ih čak ni uzimati iz pretinaca. Sudeći po zvukovima, većina od njih već leži na podu... što? Što tu ne valja?"

Posljednje je pitanje bilo upućeno Bobu Jenkinsu, koji je počeo vrtjeti glavom čim je sintagma "lijekovi, dobiveni na recept" izletjela Nicku iz usta.

"Znate li vi išta o lijekovima koji se izdaju na recept?" upitao je Nicka.

"Malo", odgovorio je Nick, i glas mu je zvučio defanzivno.

379

"Malo, da." "A ja, vidite, znam mnogo", rekao je Bob suho. "Ja

sam ih potanko istražio - od All-Nitea do Xanaxa. Umorstvo sredstvima za spavanje, shvaćate, u mom je zanatu oduvijek bilo obljubljeno. Čak i kad biste slučajno u prvoj torbici našli najsnažnije sredstvo - što je već samo po sebi nevjerojatno - ipak ne biste mogli dati sigurnu dozu koja bi usto i djelovala dovoljno brzo."

"A za kog vraga ne?"

"Zato što bi potrajalo najmanje četrdeset minuta da ta priča počne djelovati... a osim toga čisto sumnjam da bi na sve uopće i djelovala. Prirodna reakcija svijesti pod stresom na takva je sredstva otpor - pokušaj da ga odbiju. I, Nick, ne postoji apsolutno nikakav način da se takva reakcija suzbije... jednako biste uspješno mogli i upravljati vlastitim pulsom. Mogli biste samo, dakako pod pretpostavkom da ste našli dovoljno lijekova da to izvedete, dati ljudima smrtonosne doze i pretvoriti avion u Jonestown. Možda bismo se svi provukli, ali mrtvi."

"Četrdeset minuta", rekao je Nick. "Kriste. Sigurni ste? Apsolutno ste sigurni?"

"Da", odgovorio je Bob netremice.

Brian je pogledao na sjajnu leću na nebu. Doveo je let 29 u kružnu putanju, a procjep samo što nije ponovno nestao. Vratit će se uskoro... ali mu neće biti ništa bliži.

380

"Ne mogu u to vjerovati", rekao je Nick teškim glasom. "Da smo prošli kroz sve kroza što smo prošli... da smo uspješno uzletjeli i došli sve dovde... i da smo tu krampusariju zaista i našli... da na kraju svega otkrijemo da ne možemo proći i vratiti se u naše vrijeme samo zato što ne možemo zaspati?"

"Mi, osim toga, i nemamo četrdeset minuta", rekao je Brian tiho. "Ako bismo toliko čekali, avion bi se razbio sto kilometara istočno, prije aerodroma na koji trebamo sletjeti."

"Sigurno postoje i drugi..." "Postoje, ali ne dovoljno veliki za ovoliki zrakoplov."

"Ako prođemo, pa okrenemo opet na istok?"

"Vegas. Ali će nam Vegas ostati izvan doleta za već..." Brian je pogledao na instrumente. manje od osam minuta. Mislim da bismo ipak morali u Los Angeles. A za to će mi trebati najmanje trideset pet minuta. I to za dlaku, i ako sve bude naj-haj, i ako sve očiste i odmah nas uzmu na vektor. To nam daje..." Ponovno je pogledao na kronometar. "... najviše dvadeset minuta da smislimo kako da se izvučemo i prodemo kroz rupu." Bob se zamišljeno zagledao u Nicka.

"A što je s vama?" upitao je.

"Kako to mislite, što je sa mnom?"

"Mislim da ste vi nekakav vojnik... ali ne mislim baš običan. Možda ste zračni specijalac?" Nickovo se lice ukrutilo.

381

"I što ako jesam, stari moj?"

"Možda biste nas vi mogli uspavati", rekao je Bob. "Zar vas specijalce ne uče takvim trikovima?"

Brianove su se misli vratile na Nickov prvi sukob s Craigom Toomyjem. Jeste li kad gledali Zvjezdane staze? bio ga je upitao. "Čudesni američki program... I ako smjesta ne začepiš labrnju, ti blesavi idiote, bit će mi veliko zadovoljstvo da na vama demonstriram glasovitu vulkansku metodu uspavljivanja gospodina Spocka."

"A što je s tim, Nick?" upitao je tiho. "Ako mi je ikad u životu trebala glasovita vulkanska metoda uspavljivanja, onda je to danas."

Nick je s nevjericom pogledao s Boba na Briana i potom opet na Boba.

"Djeco, nemojte me, molim, nasmijavati - od toga me samo još više boli ruka."

"Što to znači?" upitao je Bob. "Ono sam o sedativima shvatio sasvim krivo, je li

tako? Pa dobro, da ja i sada kažem vama da ste i vi mene sasvim krivo shvatili. Ja nisam James Bond. I u stvarnom to svijetu nikad nisam ni bio. Možda bih vas, Bob, mogao ubiti udarcem po šiji, ali je mnogo vjerojatnije da biste od toga ostali doživotno paralizirani. Možda vas ne bih čak ni nokautirao. I to je kraj priče." Nick se uhvatio za desnu ruku što je brzo otjecala i malo se prenuo. "A moja sposobnija šaka slučajno je prikačena na nedavno ponovno slomljenu ruku. Možda bih se lijevom i mogao obraniti - od

382

neuvježbanog protivnika - ali s njom napraviti to o čemu pričate? Ne. Nema teorije."

"Ali ste svi ipak zaboravili na ono najvažnije", rekao je novi glas.

Okrenuli su se. Laurel Stevenson, bijela i izmučena, stajala je u vratima pilotske kabine. Prekrižila je ruke na prstima kao da joj je zima i dlanovima obujmila laktove.

"Ako smo svi nokautirani, tko će upravljati avionom?" upitala je. "Tko će dovesti avion do Los Angelesa?"

Sva su trojica bez riječi zinula u nju. Iza njihovih leđa, neopazice je ponovno u vidno polje uklizio veliki poludragulj vremenske poderotine.

"Najebali smo", rekao je Nick tiho. "To vam je poznato? Naježili smo, jebali ježu leđa, i to uz dlaku." Malo se nasmijao, no onda opet prenuo kad mu je trbuh slomljenu ruku potjerao u kas.

"Možda i nismo", rekao je Albert. On i Bethany pojavili su se iza Laurel; Albert je bio djevojku obgrlio oko pasa. Kosa mu je bila zalijepljena za čelo u znojnim kovrčama, ali su mu crne oči bile bistre i koncentrirane. Pogled mu je bio izoštren na Brianu. "Ja mislim da nas vi možete uspavati", rekao je, "a mislim da nas i vi možete spustiti na zemlju."

"O čemu ti to, mali, pričaš?" upitao ga je Brian grubo.

Albert je odgovorio:

383

"Tlak. Govorim o tlaku."

24

Tad je Brianu pred oči ponovno došao onaj san, vratio se takvom strašnom silinom, da mu se činilo da ga ponovno sanja: Anne s rukom zalijepljenom na pukotini na trupu aviona, na pukotini iznad koje je crvenim slovima ispisano SAMO ZVIJEZDE-PADALICE.

Tlak.

Vidiš, ljubavi! Za sve sam se pobrinula.

"Briane, što to znači?" upitao je Nick. "Vidim da je na nešto naletio - to ti piše na čelu. Ali na što?"

Brian ga nije ni čuo. Netremice je zurio u sedamnaestogodišnjega učenika glazbe, koji je upravo smislio kako da izađu iz rupe u koju su upali.

"Ali što poslije?" upitao je. "Što će biti kad prođemo? Kako da se opet probudim, tako da mogu sletjeti?"

"Hoće li mi, molim lijepo, netko objasniti o čemu se tu govori?" rekla je Laurel molećivim glasom. Prišla je Nicku koji ju je onom dobrom rukom obujmio oko pasa.

"Albert predlaže da se poslužim ovim" - tu je Brian kucnuo po reostatu na komandnoj ploči, reostatu označenom s TLAK U KABINI - "i tako nas prebacim u carstvo snova."

"A može li se to, stari moj? Može li se zaista?"

384

"Da", odgovorio je Brian. "Znao sam pilote - čarter pilote... koji su to zaista i učinili, kad su se putnici, koji su popili čašicu previše, malo otkačili pa u pogibelj doveli ili sebe ili posadu. Nokautirati pijanca snižavanjem tlaka zraka uopće nije teško. Da bih nokautirao i sve druge, morao bih samo još malo sniziti tlak... do, recimo, polovice tlaka na razini mora. To je kao da smo se uspeli na visinu od otprilike pet kilometara bez maske za kisik. Buum! I već snivaš."

"Ako se to zaista može, zašto se to ne primjenjuje protiv terorista?" upitao je Bob.

"Zato što tu postoje i maske za kisik, je li istina?" upitao je Albert.

"Istina", odgovorio je Brian. "Na početku svakog putničkog leta posluga aviona demonstrira njihovu upotrebu - stavite na usta i nos zlatnu kupicu i dišite normalno, istina? One ispadaju automatski čim tlak u kabini padne ispod nula osam pet atmosfera. Kad bi pilot, kojeg su uzeli za taoca, pokušao nokautirati teroriste snižavanjem tlaka zraka, terorist bi trebao samo dohvatiti masku, staviti je na lice, i početi pucati. Na manjim mlažnjacima, kao što je to recimo Lear, to nije slučaj. Ako kabina ostane bez tlaka, putnik mora sam otvoriti pretinac iznad sebe."

Nick je pogledao na kronometar. Raspoloživo je vrijeme spalo na samo četrnaest minuta.

"Mislim da bi nam bilo pametnije da prekinemo priču i s riječi pređemo na djela", rekao je. "Vrijeme se jako skratilo."

385

"Ne još", rekao je Brian i ponovno pogledao Alberta. "Mogao bih nas, Alberte, poravnati s poderotinom, i u skladu s približavanjem snižavati tlak. Tlak u kabini mogu regulirati vrlo precizno, i siguran sam da nas sve mogu isključiti prije nego što prodemo. No ipak ostaje Laurelino pitanje: Ako smo svi u carstvu snova, tko upravlja avionom?"

Albert je otvorio usta; zatim ih ponovno zatvorio i zatresao glavom.

Tad je progovorio Bob Jenkins. Glas mu je bio suh i lišen intonacije, glas suca koji proglašava smrtnu presudu:

"Mislim, Briane, da nas vi može odvesti kući. Ali da biste to mogli, netko drugi mora umrijeti."

"Objasnite", rekao je Nick odsječno. Što je Bob i učinio. Nije potrajalo dugo. U času kad

je s tim bio gotov, grupici se pridružio Rudy Warwick i stao na vrata pilotske kabine.

"Bi li to išlo, Briane?" upitao je Nick.

"Da", odgovorio je Brian rastreseno. "Ne vidim razloga zašto ne bi." Ponovno je pogledao na kronometar. Još jedanaest minuta. Jedanaest minuta da se prijeđe na drugu stranu poderotine. A skoro bi im toliko trebalo da poravnaju avion, programiraju autopilot, i prevale sedamdeset preostalih kilometara. "Ali tko će to učiniti? Hoćete li vi ostali izvlačiti slamke, ili što?"

386

"Nema potrebe", rekao je Nick. Izgovorio je to ležerno, skoro kao usput. "Ja ću to učiniti."

"Ne!" rekla je Laurel. Oči su joj bile razrogačene i vrlo mračne. "Zašto ti? Zašto to moraš biti baš ti?"

"Tišina!" psiknula je na nju Bethany. "Ako baš hoće, pustite ga!"

Albert je uputio nesretan pogled Bethany, a onda Laurel, pa ga vratio na Nicka. Neki glas - i to vrlo jak - šaptao mu je da bi on trebao biti dragovoljac, da je to posao za žilavog preživjelog veterana Alamoa, čovjeka kakav je Arizonski Žid. Ali je najveći dio njega bio svjestan toga da jako voli živjeti... i da s tim još ne bi rado prekidao. I tako je otvorio usta i zatim ih ponovno bez riječi zatvorio.

"Zašto ti?" upitala je Laurel ponovno, uzbunjenim glasom. "Zašto ne bismo vukli slamke? Zašto ne Bob? Ili Rudy? Ili ja?" Nick ju je uhvatio za mišicu.

"Dođi sa mnom samo na trenutak", rekao je.

"Nick, nemamo puno vremena", rekao je Brian. Pokušavao je ne podizati ton, ali je ipak osjetio kako mu kroz glas krvari očaj - možda čak i panika.

"To znam i sam. Počni raditi to što moraš." Potom je odvukao Laurel kroz vrata.

25

Trenutak se opirala, no onda ga poslušala. Zastao je u maloj kuhinjskoj niši i okrenuo se prema njoj. U tom

387

trenutku, dok je njegovo lice bilo jedva četiri prsta od njezina, shvatila je strašnu istinu - on je bio muškarac kojeg se nadala naći u Bostonu. On je sve vrijeme bio u avionu. U tom otkriću nije bilo ničeg romantičnog; bilo je to grozno.

"Mislio sam da bi među nama moglo biti nečega, između tebe i mene", rekao je. "Što ti veliš, imam li pravo? Ako misliš, reci - nema sad vremena za prenemaganja. Apsolutno ga nema."

"Da", rekla je ona. Glas joj je bio suh, drhtav. "Mislim da je moglo biti."

"Ali mi to ne znamo. Mi to ne možemo znati. Sve se vraća na vrijeme, zar ne? Na vrijeme... i san... i neznanje. Ali, Laurel, ja moram biti taj. Pokušao sam na nekakav razuman način zbrojiti svoj život, i sve su moje knjige potonule duboko u crveno. Sad imam priliku da poravnam stavke, i to mislim i učiniti."

"Ne shvaćam što mis..."

"Ne, ti ne - ali ja da." Govorio je brzo, kao da otkucava vlastite riječi. A onda je ispružio ruku, uhvatio je za podlakticu i primakao je još bliže k sebi. "Ti si krenula u nekakvu avanturu, je li istina, Laurel?" "Ne znam o čemu to..." Žustro ju je protresao.

"Rekao sam ti već - nemamo vremena za prenemaganje! Jesi li krenula u avanturu?"

"Ja... jesam."

"Nick!" zazvao je Brian iz pilotske kabine.

388

Nick je hitro pogledao u tom smjeru. "Dolazim!" viknuo je, pa vratio pogled na Laurel. "Ja

ću te poslati u još jednu. To jest, ako se izvučeš iz ovoga i ako pristaneš poći."

Ona ga je samo gledala, a usne su joj drhtale. Nije imala pojma što da kaže. Čitava joj se svijest bespomoćno kotrljala niz padinu. On ju je za podlakticu uhvatio vrlo čvrsto, no ona će toga postati svjesna tek kasnije, kad bude vidjela masnice ostale iza njegovih prstiju; u tom trenutku stisak je njegova pogleda bio mnogo jači.

"Slušaj me. Slušaj me pažljivo." Zastao je i onda progovorio nekako čudno, odmjereno naglašavajući riječi: "Ja izlazim iz toga. Već sam se odlučio."

"Izlaziš iz čega?" upitala je sitnim, drhtavim glasom.

On je nestrpljivo zatresao glavom.

"Nije važno. Važno je samo to vjeruješ li ti meni ili ne. Da ili ne?"

"Da", odgovorila je ona. "Ne znam o čemu to govoriš, ali ti vjerujem da tako i misliš."

"Nick!" upozorio je Brian iz pilotske kabine. "Idemo ravno u to!"

Ponovno je bacio pogled prema pilotskoj kabini, a oči su mu bile stisnute i sjajne.

"Evo me odmah!" doviknuo je. Kad ju je ponovno pogledao, Laurel je pomislila kako još nikad u životu nije bila žarište tako divlje, sažete koncentracije. "Moj

389

otac živi u selu Flutingu, južno od Londona", rekao je. "Pitaj za nj u bilo kojem dućanu u High Streetu. Gospodin Hopewell. Stariji ga još zovu Starinom. Otiđi do njega i reci mu da sam odlučio izaći iz toga. Moraš biti uporna; kad čuje moje ime obično glasno opsuje i okrene glavu.

Stari priča kako on nema nikakvog sina. Znaš li biti uporna?"

"Da."

On je kimnuo i sumorno se nasmiješio. "Odlično! Ponovi mu sve što sam ti rekao, i reci mu

da mi vjeruješ. Reci mu da sam učinio sve što sam mogao da okajem onaj dan iza crkve u Belfastu."

"U Belfastu."

"Tako je. A ako ga ne uspiješ nikako drukčije natjerati da te sasluša, reci mu da te mora saslušati. Zbog tratinčica. Zato što sam onaj put donio tratinčice. Hoćeš li i to zapamtiti?"

"Zato što si mu jednom donio tratinčice."

Gotovo se učinilo da će se Nick nasmijati - no ona još nikad nije vidjela lice toliko ispunjeno tugom i gorčinom. "Ne - ne njemu, ali je i tako dobro. To je tvoja avantura. Hoćeš li to učiniti?"

"Da... ali..."

"Odlično. Laurel, hvala ti." Stavio joj je lijevu ruku na potiljak, privukao njeno lice svojem, i poljubio je. Usta su mu bila hladna, i ona mu je u dahu okusila strah.

390

Trenutak potom Nicka već nije bilo.

26

"Hoćemo li osjećati kao da se, ovaj - davimo?" upitala je Bethany. "Kao da se gušimo?"

"Ne", odgovorio je Brian. Bio je ustao da vidi dolazi li Nick; sad, kad se Nick ponovno pojavio s vrlo potresenom Laurel Stevenson za petama, Brian se opet svalio u sjedalo. "Malo će vam se vrtjeti u glavi... sve će vam zaplivati i onda... ništa." Pogledao je Nicka. "Dok se svi ne probudimo."

"Tako je!" rekao je Nick radosno. "I tko zna? Možda i ja još budem tu. Loši se peniji, znate i sami, uvijek vraćaju. Nije li tako, Brian?"

"Sve je, pretpostavljam, moguće", rekao je Brian. Malo je pojačao gas. Nebo je ponovno postajalo sjajno. Procjep je ležao točno pred njima. "Sad sjednite, narode. Nick, ti odmah tu do mene. Ja ću ti pokazati što da činiš... i kad da to učiniš."

"Samo trenutak, molim", rekla je Laurel. Vratilo joj se nešto i boje i vlasti nad sobom. Stala je na prste i usadila Nicku poljubac na usta.

"Hvala ti", rekao je Nick ozbiljnim glasom.

"Ti se povlačiš. Tvrdo si odlučio. A ako ne bude htio slušati, podsjetit ću ga na dan kad si donio tratinčice. Jesam li dobro shvatila?"

On se široko nasmiješio.

391

"Do zadnjega slovca, ljubavi. Do zadnjega slovca." Obujmio ju je lijevom rukom i ponovno poljubio, dugo i žestoko. A kad ju je pustio, na ustima mu je bio nježan, zamišljen smiješak. "Od ovog čovjek dobije volju", rekao je. "Bio je pravi."

27

Tri minute kasnije, Brian je uključio razglas. "Sad počinjem snižavati tlak. Provjerite svoje pojaseve, svi."

Tako su i učinili. Albert je napeto čekao da čuje neki zvuk - šištanje zraka što istječe, recimo - ali se čulo samo jednolično brujanje i mumljanje mlaznih motora. Osjetio se budnijim no ikada.

"Albert?" rekla je Bethany sitnim, uplašenim glasom. "Molim te, zagrli me?"

"Hoću", odgovorio je on. "Ako i ti zagrliš mene."

Iza njih je Rudy Warwick počeo ponovno moliti krunicu. S druge se strane prolaza Laurel Stevenson grčevito uhvatila za oslonce svog naslonjača. Još je osjećala topao otisak usana Nicka Hopewella na ustima. Podigla je glavu, pogledala pretinac iznad sjedala, i počela disati duboko i sporo. Čekala je da maske padnu... i otprilike minutu i pol potom to se i dogodilo.

Ne zaboravi na dan u Belfastu, pomislila je. Iza crkve. Čin okajanja, rekao je on. Čin...

I usred te misli, svijest joj je otplovila.

392

28

"Ti znaš... što ti je činiti?" upitao je Brian ponovno. Govorio je snenim, nekako krznenim glasom. Pred njim je poderotina u vremenu počela još jednom bubriti u prozorima pilotske kabine, šireći se preko neba. Sad je bila osvijetljena zorom, i fantastični se novi splet boja namatao, plivao i potom otjecao u njene nestvarne dubine.

"Znam", odgovorio je Nick. Stajao je kraj Briana i riječi su mu bile prigušene maskom za kisik što ju je imao na licu. Iznad gumene brtve, oči su mu bile mirne i bistre. "Ne boj se, Briane. Sve je sigurno kao bomba. A sad u krpice. Slatko snivaj, i sve to."

Brian je već tonuo. Osjećao je kako odlazi... pa ipak se i dalje držao i zurio u golemu pogrešku u tkivu stvarnosti. Činilo se kao da bubri prema prozorima pilotske kabine, kao da poseže prema avionu. Tako je lijepa, pomislio je. Bože, tako je lijepa!

Ponovno je osjetio kako nevidljiva ruka grabi avion i vuče ga naprijed. Ovaj put više nije bilo vraćanja.

"Nick", rekao je. Sad je govoriti mogao još samo sa strašnim naporom; osjećao je kao da su mu usta stotinu milja daleko od mozga. Podigao je šaku. Činilo mu se kao da se rasteže, udaljujući se od njega na kraju dugog štapića lizalice.

"Samo spavaj", rekao je Nick i uhvatio ga za ruku. "Nemoj se opirati, ukoliko ne želiš poći sa mnom. Neće još dugo."

393

"Želio bih ti samo reći... hvala."

Nick se nasmiješio i stisnuo Brianu ruku.

"Nema na čemu, stari moj. Bit će to let koji se pamti. Čak i bez filma i besplatnih mimoza."

Brian je vratio pogled na pukotinu. U nju se ulijevala rijeka prekrasnih boja. Namatale su se u spiralu... miješale... i činilo se da pred njegovim ošamućenim, začuđenim očima, ispisuju riječi: SAMO ZVIJEZDE-PADALICE

"Je li to... smo to mi?" upitao je radoznalao, i sad je i vlastiti glas dopro iz nekog dalekog svemira. I onda ga je progutao mrak.

29

Nick je sad ostao sam; jedini budni čovjek na letu 29 bio je čovjek koji je jednom iza crkve u Belfastu ustrijelio tri dječaka, tri dječaka koji su bacali krumpire obojene tamno sivo da bi izgledali kao granate. Zašto su to radili? Je li to bila nekakva luda drskost? Nikad to nije otkrio.

Nije se bojao, ali ga je najednom ispunio nekakav strahovit osjećaj usamljenosti. Taj osjećaj nije bio nov. Nije to bila prva straža koju je odstajao sam, s tuđim životima u svojim rukama.

Poderotina pred njim bivala je sve bliža. Spustio je ruke na reostat koji je upravljao tlakom u kabini.

394

Pa ovo je prekrasno, pomislio je. Sad mu se činilo da su boje što su brizgale iz poderotine antiteza svega onoga što je doživio posljednjih sati; gledao je u talionik novoga života i novoga gibanja.

A zašto to ne bi bilo lijepo? To je mjesto na kojemu život - možda sav život - počinje. Mjesto na kojem se svake sekunde svakoga dana kuje nova, svijetla moneta života; kolijevka stvaranja i studenac vremena. Nijednom langolijeru nije dopušteno prijeći ovu točku.

Boje su mu trčale po obrazima i čelu u fontani nijansi: zelenilo džungle potisnula je narančasta lave; narančastu boju lave zamijenila je žutobijela tropskoga sunca; sunce je potom bilo zamijenjeno studenim modrilom sjevernih oceana. Urlik mlaznih motora doimao se prigušenim i dalekim; spustio je pogled i nije ga nimalo iznenadilo kad je otkrio da boje proždiru mlohavo, uspavano tijelo Briana Englea, i kako mu se i tjelesni oblici i crte lica gube u stalnim, kaleidoskopskim promjenama sjaja. Postao je kao duh iz bajke.

Nicka nije iznenadilo ni kad je vidio da su njemu šake i ruke postale bezbojne poput gline. Nije Brian duh; duh sam ja.

Pukotina je izranjala.

Sad se zvuk mlaznih motora posve izgubio u novome zvuku; činilo se da 767 juri kroz aerodinamički tunel napunjen perjem. Najednom, točno ispred nosa zračnoga lajnera, eksplodirala je golema nova svjetlost poput nebeskoga vatrometa; u njoj je Nick Hopewell ugledao boje koje nitko nikad nije ni zamislio. One nisu

395

ispunile samo poderotinu vremena; one su ispunile i njegove misli, njegove živce, i mišiće, pa i same kosti u jednom gigantskom, blistavom bljesku ognja.

"O, moj Bože, kako je LIJEPO!" kriknuo je, i kad je Let 29 zaronio u pukotinu, zakrenuo je reostat regulatora tlaka u kabini ponovno do pune vrijednosti.

Djelić sekunde potom plombe su iz Nickovih zuba zaškrapale po podu pilotske kabine. Začuo se i mali, tupi udarac kad im se pridružio i teflonski disk iz koljena - uspomena na konflikt tek marginalno časniji od onog u

Sjevernoj Irskoj. I to je bilo sve.

Nick Hopewell prestao je postojati.

30

Prvo čega je Brian postao svjestan bila je činjenica da mu je košulja mokra i da se glavobolja vratila.

Polako se uspravio u sjedalu, trznuo se od praska bola u glavi i pokušao se prisjetiti tko je on, gdje se nalazi, i zašto osjeća tako žestoku i hitnu potrebu da se brzo razbudi. Što je on to tako važno radio?

Pad tlaka, šanula mu je svijest. U glavnoj je kabini došlo do pada tlaka, i ako se to ne stabilizira, doći će do velike tra...

Ne, to nije istina. Dekompresija je bila stabilizirana - ili se na neki misteriozni način stabilizirala sama od

396

sebe - i on je let 7 bio sretno prizemljio u Los Angelesu. A onda je došao čovjek u zelenoj sportskoj jakni i...

Pa to je Annin sprovod! O, moj Bože, prespavao sam!

Kapci su mu poletjeli, no nije bio ni u motelskoj sobi ni u spavaonici za goste u kući Annina brata u Revereu. Gledao je kroz prozor pilotske kabine u nebo osuto zvijezdama.

I najednom mu se počelo vraćati... sve redom.

Sasvim se uspravio, i to prebrzo. Glava mu je kriknula od mučnog mamurnog prosvjeda. Iz nosa mu je potekla krv i poškropila središnji komandni pult. Spustio je pogled i opazio da mu je prednjica košulje natopljena krvlju. Da, došlo je do istjecanja. Ali iz njegova tijela.

Naravno, pomislio je. Kod dekompresije često dolazi do toga. Morao sam upozoriti putnike... Koliko mi ih je, usput rečeno, ostalo?

Nije se mogao sjetiti. Glava mu je bila puna magle.

Pogledao je na indikator stanja goriva, opazio da se njihova situacija ubrzano približava kritičnoj točki, a onda pogledao i inercijski sustav. Bili su točno gdje su i trebali biti, i brzo su se spuštali prema Los Angelesu, i svakog bi časa mogli zalutati u nečiji zračni prostor, dok u njemu još ima nekoga..

Ali prije nego što je izgubio svijest, još je netko bio i u njegovu zračnom prostoru... tko?

397

Pročepkao je, i ime se pojavilo. Nick, naravno. Nick Hopewell. Nick je nestao. Čini se da on, na koncu, i nije bio tako loš peni. Ali je zacijelo obavio svoj posao, ili se Brian sad ne bi probudio.

Ukopčao je radio, i to brzo.

"Los Angeles, kontrola letenja, ovdje American Pride let..." Zastao je. Koji je to let zapravo bio? Nije se mogao sjetiti. Put mu je pregradila magla.

"Dvadeset devet, zar ne?" rekao je iza njega ošamućen, nesiguran glas.

"Hvala, Laurel." Brian se nije okrenuo. "A sad se vratite i vežite. Možda budem morao s avionom izvesti nekoliko trikova."

Ponovno je progovorio u mikrofon.

"American Pride let 29, ponavljam, dva-devet. Mayday, kontrola letenja, objavljujem izvanredno stanje. Molim očistite sve ispred mene, dolazim po kursu 85 i nemam goriva. Izvucite vatrogasni kamion i..."

"O, prestanite", rekla je Laurel tupo iza njegovih leđa. "Naprosto prestanite."

Brian se tad naglo okrenuo, nimalo se ne obazrevši na novi prasak bola što mu je prošao kroz glavu i novi mlaz krvi što mu je briznuo iz nosa.

"Sjednite, do sto đavola!" obrecnuo se. "Upadamo nenajavljeni u gusti promet. Ako ne želite da skrhate vrat..."

398

"Dolje nema nikakvog gustog prometa", rekla je Laurel istim onim tupim glasom. "Ni gustoga prometa, ni vatrogasnih kamiona. Nick je umro nizašto, i ja nikad neću imati prilike prenijeti njegovu poruku. Pogledajte i sami."

Što je Brian i učinio. I tada, iako su sad već bili iznad vanjskih predgrađa Los Angelesa, nije vidio ništa osim tame.

Činilo se da dolje nema nikoga.

Baš nikoga.

A iza njega, Laurel Stevenson je briznula u hrapave, pobješnjele jecaje straha i frustracije.

31

Dugi je bijeli putnički mlažnjak polako kružio nad tlom pedeset kilometara istočno od Bangor International Airporta. Na njegovu je repu velikim, gordim brojevima, stajalo 767. A duž trupa, riječi AMERICAN PRIDE bile su ispisane prema natrag nagnutim slovima, da bi se stvorio dojam brzine. S obje strane nosa bio je znak zračne kompanije: veliki crveni orao. Raširena su orlova krila bila osuta plavim zvijezdama; čaporci su mu bili ispruženi a glava malo nagnuta. Baš kao i zračni lajner kojega je resio, i taj orao kao da se spremao sletjeti.

Dok je prolazio preko puste rešetke ulica, avion na njih nije bacao sjenu; do zore je ostao još čitav sat. Ispod njih se nije micao nijedan automobil, nije se krijesila nijedna ulična svjetiljka. Ispod njega, sve je

399

bilo nijemo i nepokretno. Pred njim se nisu sjajila nikakva svjetla za slijetanje.

Trbuh se aviona otvorio. Stajni je trap ispao i raširio se. I uglavio se na svoje mjesto.

Let 29 American Pridea kliznuo je niz kosinu prema Los Angelesu. Dok je prilazio, malo se nagnuo na desno krilo; Brian je sad mogao vizualno ispraviti kurs, pa je tako i učinio. Prešli su preko grozda aerodromskih motela, i Brian je na trenutak mogao vidjeti spomenik što je stajao u blizini centra kompleksa pristanišnih zgrada, graciozni tronožac zakrivljenih nogu i s restoranom u središtu. Prešli su preko kratke pruge mrtve trave i potom se deset metara ispod aviona počela razmotavati betonska sletna staza.

Ovaj put nije bilo vremena da se 767 dovede za rukicu; svi su Brianovi indikatori stanja goriva pokazivali nule i ptičica samo što se nije pretvorila u gusjenicu. Spustio ga je tvrdo, kao saonice krcate ciglom. Uslijedio je udarac od kojeg su mu zaštropotali zubi a nos mu opet prokrvario. Prsni se pojas zakočio. Laurel, koja je sjedila u kopilotovu sjedalu, glasno je kriknula.

Podigao je krilca i prebacio potisak. Avion se počeo usporavati. Gibali su se malo brže od sto šezdeset na sat kad su dva motora ispala iz stroja a na ploči zabljeskala crvena svjetla PRESTANAK RADA MOTORA. Dohvatio je sklopku razglasa.

"Držite se! Bit će žestoko! Držite se!"

400

Motori dva i četiri nastavili su raditi još nekoliko sekundi, no onda su otišli i oni. Let 29 jurio je niz pistu u sablasnoj tišini, i sad su ga usporiti mogla još samo krilca. Brian je bespomoćno gledao kako mu se beton izvlači ispod nogu a pojavljuje se iskrižani splet prilaznih staza. I tu, točno pred njima, ležalo je truplo mlažnjaka za kratke pruge Pacific Airwaysa.

767 je još vozio preko stotke. Brian ga je povukao za desnu uzdu, navalivši se na mrtvi upravljač zadnjom uncom snage. Avion je reagirao kao po žnori, i prošao kraj parkiranog mlažnjaka kao na klizaljkama, promašivši ga za samo dva metra. Prozori su mu bljesnuli poput reda slijepih očiju.

Kotrljali su se prema pristanišnoj zgradi Untieda, gdje je uz ispružene ukrcajne mostove bilo parkirano bar tucet aviona, nalik na mališane što se doje. Brzina se 767 sad spustila na malo iznad pedeset.

"Držite se čvrsto!" dreknuo je Brian u razglas, na trenutak zaboravljajući da je i njegov avion mrtav kao i svi ostali, i da od razglasa nikakve koristi. "Pripremite se sudar! Pri..." American Pride 29 sudario se s ulazom 29 pristanišne zgrade United Airlinesa pri brzini od približno četrdeset sedam kilometara na sat. Začuo se glasan, šuplji tresak iza kojeg je uslijedio zvuk gužvanja metala i razbijanja stakla. Briana je ponovno bacilo u remenje, pa ga prasnulo natrag u sjedalo. Čekao je tako jedan trenutak, ukočeno, očekujući eksploziju... a onda se sjetio da u rezervoarima nije ostalo ništa što bi moglo eksplodirati.

401

Iskopčao je sve sklopke na komandnoj ploči - ploča je bila mrtva, ali se navika duboko ukorjenila - pa se okrenuo da vidi što je s Laurel. Gledala ga je tupim, apatičnim očima.

"Izvukli smo se za dlaku, da tanju nikad ne bih poželio", rekao je Brian nesigurnim glasom.

"Trebali ste pustiti da lupimo. Sve što smo pokušali... Dinah... Nick... sve nizašta. A ovdje je sve isto. Jednako isto."

Brian je raskopčao pojas i digao se na klecava koljena. Iz stražnjeg je džepa izvukao rupčić i pružio joj ga.

"Obrišite nos. Krvari vam."

Ona je prihvatila rupčić i samo ga pogledala, kao da u životu nije vidjela ništa takva.

Brian je prošao kraj nje i polako zatrapao u glavnu kabinu. Zastao je u vratima i prebrajao nosove. Činilo se da je s njegovim putnicima - to jest onim malobrojnim preostalima - sve u redu. Bethany je pritisla glavu na Albertova prsa i glasno jecala. Rudy Warwick je raskopčao pojas, ustao, tresnuo glavom o gornji pretinac, i ponovno sjeo. Pogledao je Briana ošamućenim očima punim nerazumijevanja. Brian se najednom upitao je li Rudy još gladan. Vjerojatno ne.

"Mičimo se s aviona", rekao je Brian. Bethany je podigla glavu.

"Kad dolaze?" upitala je histerično. "Koliko ćemo ovaj put trebati čekati da dođu? Možemo li ih već čuti?"

402

Novi je bol lupio Briana u glavu i on se zaljuljao na nogama, i najednom je bio skoro siguran da će se onesvijestiti.

Zadržala ga je ruka što mu je kliznula oko pasa, i on se osvrnuo, iznenađen. Bila je to Laurel.

"Kapetan Engle ima pravo", rekla je tiho. "Maknimo se s aviona. Možda i nije tako gadno kao što izgleda." Bethany se kratko, histerično nasmijala.

"A kako to gadno izgleda?" upitala. "Koliko uopće gadno može..."

"Nešto je tu drukčije", rekao je Albert najednom. Gledao je kroz prozor. "Nešto se promijenilo. Ne bih znao reći što je to... ali nije isto." Pogledao je najprije Bethany, a potom Briana i Laurel. "Naprosto nije isto."

Brian se pognuo kraj Boba Jenkins i pogledao kroz prozor. On nije vidio ništa bitno različito od onog na Bangor Internationalu - ovdje je, naravno, bilo više aviona, ali svi su bili pojednako prazni, podjednako mrtvi - pa ipak je osjećao da je Albert možda ipak nešto napipao. I više je to osjećao negoli vidio. Bila je to neka bitna razlika koju nije mogao posve shvatiti. Plesala je prst izvan njegova dohvata, onako kako je to plesalo ime parfema njegove žene.

To je L'Envoi, ljubavi. Uvijek sam ga trošila, zar si zaboravio?

Zar si zaboravio.

"Idemo", rekao je. "Ovaj put idemo kroz izlaz pilotske kabine."

403

32

Brian je otvorio kapak što je ležao pod izbočinom ploče s instrumentima i pokušao se prisjetiti zašto se njime nije poslužio i kad je iskrcavao putnike u Bangor Internationalu; bilo bi to za tri vraga jednostavnije od tobogana. No kao da pravog razloga i nije bilo. Naprosto nije o tome mislio, vjerojatno zato što je bio uvježban da, u slučaju izvanredne situacije, prije svega misli na tobogan za spašavanje.

Spustio se u prednju štivu, pognuo se ispod grozda električnih kablova, pa odvrnuo stezače kapka na podu Boeingova nosa. Albert se pridružio i pomogao Bethany da siđe. Brian je pomogao Laurel, a onda su on i Albert pomogli Rudyju, koji je hodao kao da ima staklene kosti. Rudy je još čvrsto stiskao krunicu. Prostor ispod pilotske kabine sad je postao jako natrpan, pa je Bob Jenkins čekao gore, oslonjen na ruke i gledajući ih odozgo kroz kapak.

Brian je povukao ljestve s kvačila, uglavio ih na njihovo mjesto, i onda su, jedan po jedan, sišli na pistu, Brian prvi, Bob posljednji.

Kad je Brian dotakao tlo, osjetio je ludu želju da stavi ruku na srce i usklikne: Zaposjedam ovu zemlju užegloga mlijeka i uskisloga meda u ime preživjelih iz leta 29 sve do dolaska langolijera!

Ali nije rekao ništa. Samo je stajao s ostalima ispod ustobočenoga nosa mlaznoga lajnera, osjećajući kako mu obrazom pirka povjetarac i ogledavajući se. U daljini je čuo nekakav zvuk. Nije to bilo ni žvakanje ni

404

drobljenje, zvuk kojeg su postupno postali svjesni u Bangoru - ništa ni slično tome - ali ipak nije mogao točno odrediti čemu taj zvuk sliči.

"Što je to?" upitala je Bethany. "Kakav je to bruj? Zvuči kao brujanje telegrafskih žica."

"Ne, nije to to", rekao je Bob zamišljeno. "Nego zvuči kao..." Zavrtio je glavom.

"To ne zvuči kao ništa što sam ikad čuo u životu", rekao je Brian, ali nije bio siguran da je to istina. I ponovno ga je počeo progoniti osjećaj da mu nešto što zna ili bi trebao znati pleše na samom rubu mentalnog dosega.

"To su oni, zar ne?" upitala je Bethany napola histerično. "To su oni, i dolaze. To su lanoglijeri o kojima nam je pričala Dinah."

"Ne bih baš rekao. To uopće ne zvuči isto." Ali je svejedno osjećao kako mu se u trbuhu počinje stvarati strah.

"I što sad?" upitao je Rudy. Glas mu je bio kreštav kao u svrake. "Počinjemo sve ispočetka?"

"Pa mislim, neće nam trebati transportna traka, i od toga krećemo", rekao je Brian. "Servisna su vrata ukrcajnoga mosta otvorena." Izišao je ispod nosa 767 i pokazao prstom. Silina njihova dolaska odbacila je stepenice na kotačima od vrata, ali će ih biti vrlo lako vratiti na njihovo mjesto. "Idemo.

Krenuli su prema stepenicama.

405

"Albert?" rekao je Brian. "Pomozi mi oko tih ste..."

"Čekajte", rekao je Bob.

Brian se okrenuo i opazio kako se Bob ogledava s opreznim čuđenjem. A izraz u njegovim maločas ošamućenim očima... je li to nada?

"Što? Što je to, Bob? Što to vidiš?"

"Samo još jednu napuštenu zračnu luku. Ali bitno je ono što osjećam." Podigao je ruku do visine obraza... i naprosto je zadržao u zraku, poput čovjeka koji pokušava zaustaviti nekoga da ga poveze.

Brian ga je već htio upitati što time misli, a onda shvatio da zna. Zar to nije opazio i sam dok su stajali pod nosom lajnera? Opazio i smetnuo?

U lice mu je pirkao povjetarac. Možda čak ni povjetarac, nego nešto jedva jače od lahora, no ipak vjetar. Zrak se gibao.

"Sveta vrano", rekao je Albert. Ubacio je prst u usta, ovlažio ga i podigao. Lica mu se dotakao široki smiješak nevjerice.

"I to nije sve", rekla je Laurel. "Slušajte!"

Jurnula je prema krilu njihova zrakoplova. Potom se trkom vratila, a za njom se vijorila kosa. Njene visoke potpetice žustro su tuckale po betonu.

"Jeste li čuli?" upitala ih je. "Jeste li čuli?"

Čuli su. Ono nešto tupo i prigušeno posve se izgubilo iz zvuka. I sad, dok je slušao Laurel kako

406

govori, Brian je shvatio da su im u Bangoru glasovi svima bili kao da govore glava zabijenih u zvona izlivena od neke nezvonke kovine - bakra ili možda olova.

Bethany je podigla ruke i brzo zapljeskala ritam stare Routersove instrumentalne "Let's Go". Svaki je pljesak bio čist i jasan kao pucanj starterova pištolja. Licem joj se prelio široki radosni smiješak.

"Što to zna..." otpočeo je Rudy.

"Avion!" viknuo je Albert visokim, veselim glasom, i Briana na trenutak apsurdno podsjetio na onog malog iz stare TV-serije Fantasy Island. Zamalo se glasno nasmijao. "Znam što je

drukčije! Pogledajte avion! Sad je isti kao i svi ostali!"

Okrenuli su se i pogledali. Jedan dugi trenutak nitko nije rekao ništa; možda nitko nije ni mogao govoriti. Delta 727 što je u Bangoru stajao kraj mlaznog lajnera American Pridea doimao se nekako mutno i otrcano, nekako manje stvaran od 767. A sad su se svi zrakoplovi - let 29 i Unitedovi avioni iza njega, poredani duž opruženih ukrcajnih mostova - doimali jednako sjajno, jednako novo. Čak i u mraku, opažalo se presijavanje njihove boje i oznaka kompanija.

"Ali što to znači?" upitao je Rudy, obraćajući se Bobu. "Što to znači? Ako se sve vratilo na normalnu, gdje je struja? I gdje su ljudi?"

"I što je ta buka?" ubacio se Albert.

Zvuk je već bio bliži, i već jasniji. Bio je to nekakav bruj, kao što je to rekla Bethany, ali u njemu nije bilo

407

ništa električno. Zvučilo je kao kad vjetar puše preko otvorene cijevi, kao da nekakav neljudski kor, otvorenih usta, izgovara jednoglasno isti samoglasnik: aaaaaaa...

Bob je zavrtio glavom.

"Ne znam", rekao je i okrenuo se od njega. "Dajte da gurnemo te stepenice na njihovo mjesto i uđemo u..." Laurel ga je uhvatila za rame.

"Vi nešto znate!" rekla je. Glas joj je bio napregnut i napet. "Vidim da znate. Dajte recite i nama drugima, jel?" Oklijevao je trenutak, a onda zatresao glavom.

"Laurel, još nisam spreman da to kažem. Prvo bih želio ući i oglednuti se malo okolo."

S tim su se morali zadovoljiti. Brian i Albert dogurali su stepenice do njihova mjesta. Jedan se od potporanja bio malo izvio, i Brian ga je držao dok su se drugi uspinjali jedan po jedan. On se sam uspeo zadnji, koračajući s jedne strane, podalje od ugnutog potpornja. Drugi su ga pričekali, a onda su krenuli ukrcajnim mostom i zajedno ušli u pristanišnu zgradu.

Našli su se u velikoj, kružnoj prostoriji s ukrcajnim vratima smještenim u jednolikim razmacima duž jedincatog zakrivljenog zida. Redovi su sjedala stajali sablasni i prazni, stropne su fluorescentne svjetiljke bile tamni kvadrati, ali se Albertu činilo da druge ljude može gotovo nanjušiti... kao da su svi oni otišli tek nekoliko sekundi prije nego što su preživjeli s leta 29 sišli s ukrcajnog mosta.

408

Vani je korsko brujanje nastavljalo rasti, približavajući se poput sporog, nevidljivog vala: - aaaaaaaaaaaaaa -

"Pođite za mnom", rekao je Bob Jenkins, bez pogovora preuzimajući zapovjedništvo nad društvom. "I molim, brzo."

Krenuo je prema dvorani sa šalterima i ostali su pošli za njim. Albert i Bethany su išli zajedno, spojeni rukama kojima su se obujmili oko struka. Kad su jednom izišli iz tapisonom pokrivene ukrcajne dvorane Uniteda i ušli u samu šaltersku dvoranu, pete su im zakuckale i počele odjekivati, kao da su ih dva tuceta, a ne samo šest. Prošli su kraj tamnih, mračnih reklama na zidovima: Gledajte CNN, Pušite Marlboro, Vozite se Hertzom, Čitajte Newsweek, Posjetite Disneyland.

Na zvuk koraka, grleno je koralno brujanje nastavilo rasti. Dok su bili vani, Laurel je bila sigurna da im se zvuk približava sa zapada. No sad kao da je bio baš tu, s njima, kao da su pjevači - ukoliko ih je uopće bilo - već stigli. Zvuk je baš nije uplašio, ali joj se koža na rukama i leđima ipak naježila od nekakve zadivljene jeze.

Stigli su do restorana uređena u stilu kafeterije, i Bob ih je uveo u nj. Bez zastajanja, zaobišao je šank i s hrpe uzeo umotani kolač. Pokušao je zubima zderati omot... i shvatio da su mu zubi ostali u avionu. Oglasio se tiho i zlovoljno, pa kolač preko šanka dobacio Albertu.

409

"Daj ti to", rekao je. Oči su mu se sjajile. "Brže, Albert! Brže!"

"Brže, Watsone, divljač je krenula!" rekao je Albert i šašavo se nasmijao. Razderao je celofan i pogledao Boba, i ovaj mu je kimnuo glavom. Albert je izvadio kolač i zagrizao. Šlag i džem od malina prsnuli su na sve strane. Albert se široko nacerio. "Baf odlifno!" rekao je prigušenim glasom i rasipajući mrvice. "Odlično!" Suglasila se Bethany, koja je odgrizla još veći zalogaj.

Laurel je osjetila miris nadjeva od maline, i želudac joj se oglasio s gong-bong. Nasmijala se. Najednom je osjetila kako joj se sve vrti, nekako veselo, skoro drogirano. Ona paučina u svijesti, nastala zbog dekompresije, posve se već bila izgubila; glava joj je bila kao soba na katu nakon što ju je propuhao svjež vjetar smorac nakon vrućeg i užasno sparnog popodneva. Pomislila je na Nicka, koji nije tu, i koji je umro da bi oni mogli biti tu, i pomislila kako joj Nick ne bi zamjerio što se tako osjeća.

Korski je zvuk nastavio rasti, zvuk bez ikakva smjera, zvuk bez izvora, pjevni uzdah što je postojao svuda oko njih: - AAAAAAAAAAAAAA -

Bob Jenkins je poletio iza šanka i kut blagajne zaobišao tako tijesno da su mu se noge skoro izmakle, pa se morao, da ne padne, uhvatiti za kolica sa slatkišima. On je ostao na nogama, ali su kolica od nehrdajućeg čelika pala uz veličanstveni, zvonki prasak, i na sve strane rasula plastična jedala i paketiće sa senfom, kečapom i začinima.

410

"Brzo!" kriknuo je. "Ne smijemo biti tu! Dogodit će se uskoro - može, mislim, svakoga časa - i mi ne smijemo biti tu kad se dogodi! To može biti opasno!"

"Što to može biti opas..." počela je Bethany, ali joj je Albert prebacio ruku preko ramena i poveo je za Bobom, poludjelim turističkim vodičem koji je već bio iskočio kroz vrata kafeterije.

Istrčali su van, slijedeći ga u sprintu natrag u ukrcajnu dvoranu Uniteda. Sad su se odjeci zveketa njihovih koraka već skoro izgubili u silnom bruju što je ispunio praznu pristanišnu zgradu, umnožavajući se u bezbroj odjeka u mnogim grlima njenih hodnika što su se širili poput žbica.

Brian je čuo kako se ona jedincata golema nota počinje lomiti. Nije se rasipala, pomislio je, pa čak ni stvarno mijenjala, nego sažimala, onako kako se glas langolijera sažimao kad su se približavali Bangoru.

Kad su ušli u ukrcajnu dvoranu, opazio je kako nekakvo eterično svjetlo počinje klizati po praznim stolicama, tamnim

TVB monitorima ODLASKA i DOLASKA, i prijemnim stolovima. Iza plavog je slijedilo crveno, iza crvenoga žuto, iza žutog zeleno. Kao da se zrak ispunio nekakvim bogatim i egzotičnim očekivanjem. Kroz tijelo mu je projurio drhtaj; kao da su mu se dlake po tijelu počele meškoljiti i uspravljati. Jasno ga je uvjerenje ispunilo poput jutarnje zrake: Mi smo na rubu nečega - nečeg velikog i zapanjujućeg.

"Ovamo!" povikao je Bob. Poveo ih je prema zidu kraj ukrcajnoga mosta kroz koji su ušli. Bio je to prostor

411

samo za putnike, ograđen konopom od crvenog baršuna. Bob ga je preskočio kao srednjoškolski trkač preko prepona, što je možda nekoć i bio.

"Uza zid!"

"Svi uza zid, vi jebivjetri!" viknuo je Albert kroz grč nenadano pridošlog, nesavladivog smijeha.

On i ostali pridružili su se Bobu, pritišćući zid poput osumnjičenih u policijskoj raciji. U praznoj kružnoj dvorani, što je sad ležala pred njima, boje su na trenutak planule... i počele blijediti. Zvuk se, međutim, nastavio produbljivati i postajati sve stvarnijim. Brianu se učinilo da u tom zvuku čuje glasove, korake, čak i dječje kenjkanje.

"Ja ne znam što to jest, znam samo da je prekrasno!" uskliknula je Laurel. Napol je plakala, a napol se smijala. "Ovo volim!"

"Nadam se da smo ovdje na sigurnom", rekao je Bob. Da bi ga čuli, morao je povisiti glas. "I vjerujem da ćemo biti. Jer smo izvan glavnih prometnih područja."

"Što će se dogoditi?" upitao je Brian. "Što to znate?"

"Kad smo kroz vremenski prosjek putovali u istočnom smjeru, vraćali smo se kroz vrijeme!" viknuo je Bob. "Otišli smo u prošlost! Možda samo petnaest minuta... sjećate se kad sam vam to rekao?"

Brian je kimnuo glavom, a Albertu se najednom ozarilo lice.

412

"Ovaj put nas je odnijelo u budućnost!" kriknuo je Albert. "To je to, zar ne? Ovaj put nas je prorez u vremenu odnio u budućnost!"

"Vjerujem da je tako, da!" otkliknuo mu je Bob. Ni on nije mogao ništa protiv širokoga smiješka. "I umjesto da stignemo u mrtav svijet - svijet koji se nastavio gibati bez nas - stigli smo u svijet koji tek čeka na svoje rođenje! Svijet svjež i nov poput ruže što se svaki čas treba otvoriti! Eto što se, vjerujem sad zbiva. To je ono što čujemo, i ono što osjećamo... ono što nas je ispunilo tako čudesnim, nesavladivim veseljem. Vjerujem da ćemo uskoro vidjeti i doživjeti nešto čemu još nijedan čovjek nije bio svjedokom. Vidjeli smo smrt svijeta; a sad ćemo, vjerujem, vidjeti njegovo rođenje. Vjerujem da će nas sadašnjost svakoga časa dostići."

Baš kao što su boje bile planule pa izblijedile, tako se najednom i ono duboko, odzvanjajuće svojstvo zvuka počelo gubiti. Istodobno su glasovi, u njemu sadržani, postali jači, jasniji. Laurel je shvatila da počinje razabirati pojedine riječi, čak čitave rečenice.

"... moram nazvati prije nego što odluči..."

"... zaista ne vjerujem da je ta opcija zdrava..." "... sretno kući ako se to može prebaciti na matičnu

kompaniju..."

Ovo je prošlo ravno ispred njih kroz prazninu s druge strane baršunskog konopa.

Brian Engle je osjetio kako u njemu raste nekakva ekstaza, natapajući ga sjajem čuđenja i radosti.

413

Uhvatio je Laurel za ruku i široko joj se nasmiješio, i ona ju je uhvatila i potom divlje stisla. Pokraj njih je Albert najednom zagrlio Bethany, a ona mu na lice spustila čitav pljusak poljubaca, smijući se pritom od srca. Bob i Rudy radosno su se nasmiješili jedan drugome, poput davno razdvojenih prijatelja koji su se slučajno sreli u najapsurdnijoj vukojebini svijeta.

Iznad njih, fluorescentni su kvadrati u stropu počeli bljeskati. Odvijalo se to postupno, jurili su iz središta prostorije u sve širem krugu svjetla što se slijevalo na šaltersku dvoranu, tjerajući pred sobom sjene noći kao stado crnih ovaca.

Najednom su, poput praska, u Briana udarili mirisi: znoja, parfema, Iosiona, kolonjskih vodica, cigaretnoga dima, stavljene kože, sapuna, industrijskog deterdženta.

Još jedan trenutak široki je krug ukrcajne dvorane bio prazan, mjesto opsjednuto glasovima i koracima ne baš posve živih. I Brian je pomislio: Ja ću vidjeti kako se to zbiva; vidjet ću kako se pokretna sadašnjost kvači za nepokretnu budućnost i povlači je za sobom, onako kako su se kukama na pokretnim ekspresnim vlakovima hvatale vreće pošte sa stupova Poštanske službe što su stajali kraj tračnica u pospanim gradićima dolje na jugu i zapadu. I vidjet ću kako se samo vrijeme otvara poput ruže u nedjeljno jutro.

"Pripremite se", promrmljao je Bob. "Možda uslijedi udarac."

Jedva sekundu potom Brian je osjetio udarac - i ne samo u noge, nego kroz čitavo tijelo. Istog je časa

414

osjetio kako ga je nevidljiva ruka snažno gurnula, točno u sredinu leđa. Zanjihao se naprijed i osjetio kako se s njim zanjihala i Laurel. Albert je morao uhvatiti Rudyja da ne padne. Rudyju, međutim, to kao da i nije bilo važno; lice mu je rascijepio golemi, blentavi cer.

"Vidi!" dahnula je Laurel. "O, Briane - vidi!"

Pogledao je... i osjetio kako mu dah zastaje

u grlu.

Ukrcajna je dvorana bila puna duhova.

Eterični, prozirni likovi prolazili i križali se velikim središnjim prostorom: muškarci u poslovnim odijelima i tegleći torbe za spise, žene u elegantnim putnim haljinama, pubesceni u levisicama i majicama s otisnutim znakovima rokerskih sastava. Vidjela je i oca-utvaru kako vodi svoje dvije male utvarice, a kroz njih je vidjela još mnogo duhova što su sjedili u stolcima i čitali prozirne primjerke Cosmopolitana i Esquirea i U.S. News & World Reporta. A onda se u likove izlila boja, u nizu kometnih iskrenja, i skrutnula ih, i bezbrojni odjeci glasova razlučili su se u prozaično stereo brujanje roja stvarnih ljudskih glasova.

Zvijezde-padalice, pomislio je Brian u čudu. Samo zvijezde padalice.

Kad je došlo do promjene, ono dvoje dječice bili su jedini ljudi koji su slučajno gledali baš u preživjele iz leta 29; ta su djeca bili jedini ljudi koji su vidjeli kako se na mjestu, gdje je sekundu prije toga postojao samo zid, pojavljuju četiri muškarca i dvije žene.

415

"Tata!" uskliknuo je dječačić i povukao oca za desnu ruku.

"Tata!" zaiskala je njegovu pažnju i djevojčica, i povukla ga za lijevu.

"Što je?" upitao je i bacio na njih nestrpljiv pogled. "Tražim vašu mamu!"

"Novi ljudi!" rekla je djevojčica i pokazala na Briana i njegov ukaljani kvintet putnika. "Vidi nove ljude!"

Čovjek je na trenutak pogledao Briana i ostale, i usta su mu se nervozno stegla. To je zbog krvi, pomislio je Brian. I on, i Laurel, i Bethany, svi su bili prokrvarili iz nosa. Čovjek ih je jače stisnuo za ruke i počeo ih brzo odvlačiti. "Da, prekrasno. A sad mi pomozite naći mamu. Ona uvijek zna stvoriti zbrku."

"Ali njih tu prije nije bilo!" uzjogunio se mali. "Oni..." I već su nestali u užurbanoj gomili. Brian je podigao pogled na monitore i zapazio da je 4.17 popodne.

Previše je tu ljudi, pomislio je, a kladim se da znam i zašto.

Kao da to želi potvrditi, stropni je razglas zabrenčao:

"Svi letovi iz Los Angeles International Airporta u smjeru istok do daljenjeg se odgađaju zbog neobičnih vremenskih pojava nad pustinjom Mojave. Žao nam je zbog te neugodnosti, ali vas molimo za strpljivost i razumijevanje dok je na snazi ta mjera sigurnosti. Ponavljam: Svi letovi..."

416

Neobičnih vremenskih pojava, pomislio je Brian. O, da. Najneobičnijih vremenskih pojava svih vremena.

Laurel se okrenula Brianu i pogledala mu u lice. Niz lice su joj potokom tekle suze, no ona ih nije ni pokušala otrti.

"Jeste li je čuo? Jesi li čuo što je mala rekla?"

"Jesam."

"Briane, jesmo li mi to zaista? Novi ljudi? Misliš li da to jesmo?"

"Ne znam", odgovorio je, "ali tako to izgleda."

"Bilo je čudesno", rekao je Albert. "O, moj Bože, bilo je najčudesnije."

"Totalno turbo!" uskliknula je Bethany sretno, i ponovno zapljeskala "Let's Go".

"I što ćemo sada, Briane?" upitao je Bob. "Imaš kakvu ideju?"

Brian se osvrnuo po zagušenom ukrcajnom prostoru i rekao:

"Mislim da bih rado van. Udahnuti malo svježeg zraka. I pogledati u nebo."

"Hoćemo li javiti vlastima o tome..." "Hoćemo", rekao je Brian. "Ali najprije nebo."

"A možda da usput nešto i prigrizemo?" upitao je Rudy s mnogo nade u glasu.

Brian se nasmijao.

417

"Zašto ne?"

"Moj sat je stao", rekla je Bethany.

Brian je spustio pogled na zglavak i opazio da je sat stao i njemu. Svi su im satovi stali.

Brian ga je skinuo, ravnodušno ga bacio na pod, i obujmio Laurel oko pasa.

"Mičimo se iz te rupe", rekao je. "Ukoliko ne želiš pričekati na sljedeći let na istok?"

"Ne danas", rekla je Laurel, "ali uskoro. Sve do Engleske. Tamo moram vidjeti jednog čovjeka u..." U jednom užasnom trenutku ime joj nije htjelo doći... ali je onda došlo. "Flutingu", rekla je. "Pitaj svakoga u Hight Streetu. Stari ga ljudi zovu samo Starinom."

"O čemu to pričaš?" upitao je Albert.

"Tratinčice", rekla je i nasmijala se. "Pričam o tratinčicama. Hajde - idemo."

Bob se široko nasmiješio, izlažući djetinje ružičaste desni.

"Što se mene tiče, kad sljedeći put budem morao za Boston, poći ću vlakom."

Laurel je nožnim prstom odgurnula Brianov sat i upitala:

"Siguran si da ga nećeš? Izgleda mi skupo."

Brian se nasmiješio, odmahnuo glavom i poljubio je u čelo. Miris je njezine kose bio zapanjujuće sladak. Osjećao se bolje no dobro; osjećao se kao da se

418

ponovno rodio, svaki je palac njegova tijela bio nov i još neokrznut svijetom. Osjećao je, zapravo, kad bi raširio ruke, da bi mogao poletjeti i bez pomoći motora.

"Sigurno ga neću", odgovorio je. "I znam koliko je sati."

"O? Pa koliko je?"

"Pola sata poslije sada."

Albert ga je potapšao po leđima.

Iz ukrcajne su dvorane otišli svi zajedno, vijugajući kroz zlovoljne grudice putnika zakašnjelih letova. Mnogi su od njih radoznalo pogledali za njima, i to ne samo zato što su neki od njih, očito, nedavno krvarili iz nosa, ili zato što su se probijali smijehom kroz tolike ljude srdite zbog neugodnosti.

Gledali su zato što se njih šestoro doimalo nekako svijetlije od svih drugih u pretrpanoj dvorani. Aktualnije.

Više ovdje.

Samo zvijezde-padalice, pomislio je Brian i najednom se sjetio da je u avionu ostao još jedan putnik - onaj crni bradonja. To je mamurluk koji taj momak neće nikad zaboraviti, pomislio je Brian i široko se nasmiješio. U trku je uhvatio Laurel. Ona se nasmijala i zagrlila ga.

Svo je šestoro zajedno potrčalo prema pomičnim stepenicama i čitavom vanjskom svijetu iza njih.

419

420

TAJNI PROZOR,

TAJNI VRT

Ovo posvećujem Chucku Verrillu.

421

Dva iza ponoći Bilješka o "Tajnom prozoru, tajnom vrtu"

Ja se brojim među one koji vjeruju da je život slijed

ciklusa - kotača u kotačima, pri čemu se jedni prtljaju s drugima, a drugi se vrte sami za sebe, no svi izvode neku konačnu, repetitivnu funkciju. Draga mi je ta apstraktna slika koja život prikazuje kao djelotvorni tvornički stroj, i to vjerojatno zato što se stvarni život, gledan izbliza i s osobnoga motrilišta, doima tako zbrkanim i čudnim. Lijepo je povremeno se odmaknuti i kazati: "Ipak tu postoji nekakav obrazac! Ja baš ne znam zasigurno što on znači, ali, tako mi Boga, vidim ga sasvim jasno!"

Čini se da svi ti kotači svoje cikluse dovršavaju u približno isto vrijeme, a kad se to dogodi - moja bi procjena bila jednom u dvadeset godina - tad prolazimo razdoblje dovršavanja započetog. Psiholozi su čak, da bi opisali tu pojavu, posegnuli za parlamentarnim izrazom - i nazvali je klozurom.

Sad su mi četrdeset dvije godine, i kad se osvrnem na posljednje četiri godine svojega života, opažam mnoge klozure. Vidi se to u mojemu poslu kao i u svemu ostalom. U romanu Ono (It), potrošio sam skandalozno mnogo prostora da bih dovršio pričanje o djeci i širokoj percepciji koja osvjetljava njihove unutarnje živote. Dogodine kanim objaviti posljednji roman iz niza Castle Rock, a pod naslovom Nužne

422

stvari (Needful Things). (Posljednji roman u ovoj tetralogiji, "U Sunu pas", na neki je način prolog tom romanu.) I ta je priča, vjerujem, posljednja priča o piscima i pisanju i onoj čudnoj ničijoj zemlji što postoji negdje između onoga što je stvarno i onoga što je priča za djecu. Ja vjerujem da će mnogi moji dugogodišnji čitatelji, koji su strpljivo podnosili moju fasciniranost tom temom, na ovo samo odahnuti.

Prije nekoliko sam godina objavio roman zvan Misery koji je pokušao, bar djelimice, oslikati strahovitu moć što je fikcija može steći nad čitateljem. Lani sam objavio Mračnu polovicu (The Dark Half), gdje sam pokušao istražiti suprotno: strahovitu moć što je fikcija može steći nad piscem. Dok je ta knjiga još bila u prvopisu, počeo sam razmišljati kako bi morao postojati i nekakav način da se obje te priče ispričaju zajedno, i to tako da nekim fabulativnim elementima Mračne polovice priđem iz posve drukčijega kuta. Pisanje je, čini se meni, tajnovit čin - tajnovit poput snivanja - i to je jedan od aspekata te čudne i opasne vještine o kojemu nisam nikada baš previše razmišljao.

Znam da su pisci povremeno prekrajali svoja stara djela - John Fowles je to učinio s The Magusom, a ja sam to učinio s The Standom - ali ovdje nisam mislio na to. Želio sam zapravo uzeti poznate elemente i složiti ih na posve nov način. To sam dosad pokušao učiniti bar jednom, kad sam restrukturirao i modernizirao osnovne elemente Dracule Brama Stokera i tako stvorio Salem's Lot, i ta mi se ideja učinila prilično udobnom.

423

Jednoga dana u kasnu jesen 1987., dok mi se u glavi sve premetalo, svratio sam u praonicu svoje kuće da u stroj za pranje rublja ubacim nečistu košulju. Naša je praonica u maloj, uskoj niši na prvome katu. Ubacio sam košulju i prišao jednom od dva prozora prostorije. Bila je to nuzgredna radoznalost, ništa više. Do tada smo u toj kući živjeli već jedanaest do dvanaest godina, ali se još nikad baš kroz taj prozor nisam valjano zagledao. Razlog je tome savršeno jednostavan: s obzirom da je postavljen u razini poda, a najvećim svojim dijelom zakriven sušionikom i napol zagrađen košarama s rubljem koje treba zakrpiti, kroz taj je prozor bilo jako teško gledati.

Ja sam se ipak nekako protisnuo i pogledao van. Taj prozor gleda na malu, opekom popločenu nišu između kuće i prigradene verande za sunčanje. To je prostor koji gledam skoro svaki dan... ali je kut bio sasvim nov. Moja je žena tu stavila pet-šest lonaca, vjerojatno zato da biljke uhvate malo ranog studenačkog sunca, i posljedica je toga bio šarmantni mali vrt koji sam samo ja mogao vidjeti. Sintagma koja mi je tada pala na um bila je, dakako, naslov ove priče. Učinilo mi se da je to metafora, od koje je teško naći bolju, onoga što pisci - napose pisci fantasyja - rade i danju i noću. Sjedanje za pisaći stroj ili dohvaćanje olovke tjelesni je čin; duhovni je analog pogledavanje kroz skoro zaboravljeni prozor, prozor koji otvara pogled na nešto posve uobičajeno iz nekog posve drugog kuta... kuta koji nešto obično čini iznimnim. Spisateljski se posao svodi na gledanje kroz taj prozor i opisivanje viđenoga.

424

No gdjekad se prozori i razbiju. I mislim da je upravo to, više od ičega, središte zanimanja ove priče: Što se zbiva s okatim promatračem kad se taj prozor između stvarnosti i nestvarnosti razbije i staklo se počne razlijetati?

425

1

"Ukrali ste mi priču", rekao je čovjek na kućnim stepenicama. "Ukrali ste moju priču, i tu se nešto mora učiniti. Što je pravo, pravo je, i što je pošteno, pošteno je, i tu se nešto mora učiniti."

Morton Rainey, koji se upravo probudio iz drijema i još bio na pola puta prema stvarnome svijetu, nije imao nikakve ideje što da mu odgovori. To mu se još nikad nije dogodilo u poslu, zdrav ili bolestan, posve razbuđen ili u polusnu; bio je pisac, i teško da se ikada našao u neprilici kad je usta nekoga junaka trebalo napuniti britkom replikom. Rainey je otvorio usta, pa kad u njima nije našao britku repliku (pa čak ni, zapravo, neku sasvim tupu), ponovno ih je zatvorio.

I pomislio: Taj mi čovjek ne djeluje baš sasvim stvarno. Izgleda mi kao kakav lik iz romana Williama Faulknera.

Što mu baš nije pomoglo da razriješi situaciju, iako je nedvojbeno bilo istina. Čovjek koji je pozvonio na Raineyjevim vratima, tu u vukojebini, model zapadna Maine, mogao je imati četrdeset pet godina. Bio je vrlo mršav. Lice mu je bilo mirno, gotovo pitomo, no u nj su bile urezbarene duboke bore. Gibale su se one vodoravno, preko njegova visokoga čela, u pravilnim valovima, a bile su urezane i okomito, prema dolje, od krajeva njegovih tankih usana pa sve do brida čeljusti, te zračile u sitnim prskotinama iz kutova njegovih očiju. Oči su mu bile sjajne, neizblijeđeno plave. Rainey nije

426

znao kakve mu je boje bila kosa; nosio je veliki crni šešir okrugloga tjemena nabijen simetrično na glavu. Donja mu je stranica oboda doticala vrhove ušiju. Šešir je bio sličan onima što ih nose kvekeri. Neznanac nije nosio zaliske, i po svemu što je Morton Rainey vidio, mogao je pod tim okruglim pustenim šeširom biti ćelav kao Telly Savalas.

Nosio je plavu radnu košulju. Bila je uredno zakopčana sve do mlitave, od brijanja crvene kože na vratu, ali nije imao kravatu. Donji se kraj košulje gubio u malo prevelikim trapericama. A one su pak završavale suvratcima koji su uredno ležali na paru izblijedjelih žutih radnih cipela, očito napravljenih za šetnju brazdom izorane zemlje otprilike metar iza mulina tura.

"Dakle?" upitao je kad je Rainey nastavio ne govoriti.

"Ja vas ne poznajem", rekao je Rainey naposljetku. Bilo je to prvo što je izrekao nakon što je ustao s kauča i pošao se javiti na vrata, i to mu je i u vlastitim ušima zazvučalo sublimno glupo.

"To znam i sam", odgovorio je čovjek. "Ali to i nije važno. Ja poznajem vas, gospodine Rainey. Eto, to je važno." I potom je ponovio: "Ukrali ste moju priču."

Ispružio je ruku i Rainey je sad po prvi put vidio da u njoj nešto drži. Bio je to snop papira. Ali ne staroga papira; bio je to rukopis. Nakon što si neko vrijeme u tom poslu, pomislio je, rukopis prepoznaješ već i po izgledu. Napose onaj koji nisi tražio.

427

I onda je, pomalo zakašnjelo, pomislio i: Sreća tvoja da nije pištolj, Morte, stara kuko. Bio bi u paklu prije no što bi i shvatio da si rikavela.

I, s još većim zakašnjenjem, shvatio je da vjerojatno ima posla s nekim od Ludih svatova. Što je, dakako, predstavljalo veliko zakašnjenje; iako su mu posljednje tri knjige bile razgrabljene, ovo je bio prvi posjet pripadnika te legendarne družine. Osjetio je smjesu straha i zlovolje, a misli su mu se suzile u točku: kako se tog tipa otarasiti što je prije moguće, i sa što je moguće manje neugodnosti.

"Ja ne čitam rukopise..." otpočeo je.

"Ovaj ste već pročitali", rekao je bez emocija čovjek s licem napoličara satrvena radom. "I ukrali ga." Izgovorio je to kao da konstatira jednostavnu činjenicu, kao da zapaža da je sunce izišlo i da je lijep jesenji dan.

Tog popodneva Mortu kao da su sve misli bile usporene; sad je po prvi put shvatio koliko je tu na ladanju sam. U tu kuću u Tashmore Glenu stigao je početkom listopada, nakon dva grozna mjeseca u New Yorku; njegov je razvod postao pravomoćan tek prošli tjedan.

Kuća je bila velika, no samo ljetnikovac, baš kao što je i sam Tashmore Glen bio samo ljetovalište. Na toj cesti što je tekla duž sjevernoga zaljeva jezera Tashmore stajalo je možda dvadesetak vikendica, i u srpnju ili kolovozu u većini bi njih bio netko... ali sad nije bio ni srpanj ni kolovoz. Bio je konac listopada. Pucanj bi, shvatio je, vjerojatno ni od koga čuven, odnio vjetar. A sve ako bi ga i čuli, ti koji bi ga čuli vjerojatno

428

bi pretpostavili da netko puca na prepelicu ili fazana - bila je sezona.

"Ja vas uvjeravam..."

"Znam da me uvjeravate", rekao je čovjek u crnom s istim onim nezemaljskim strpljenjem. "To mi je poznato."

Iza njega je bio automobil kojim je došao. Bio je to stari karavan za koji se činilo da je vidio već mnoge milje, od kojih tek poneku na dobroj cesti. Vidio je da mu registracija nije iz države Maine, ali nije mogao zaključiti iz koje jest; već mu je neko vrijeme bilo jasno da bi morao otići optičaru po nove naočale, pa je početkom ljeta čak i kanio prepatiti tu malu gnjavažu, no onda ga je, jednoga travanjskoga dana, nazvao Henry Young i upitao tko je onaj tip što ga je vidio s Amy u kupovini - da nije kakav rođak? - i tako se rodila sumnja koja će kulminirati u sablasno brzom i tihom razvodu bez ičije krivice, olujna groznica koja je tih zadnjih nekoliko mjeseci crpila svo njegovo vrijeme i energiju. U to bi se doba dogodilo čudo kad bi se sjetio presvući donje rublje, a kamoli da se još bavio i takvom ezoterijom kao što je to okulistički pregled.

"Ako želite razgovarati o nekakvoj pritužbi", počeo je Mort nesigurno (a mrzak mu je bio taj pompozni ton njegova glasa, kao da govori kotlovski lim a ne čovjek, ali nije znao kako da mu drukčije odgovori), "možete se obratiti na mog ag..."

"To se tiče samo mene i vas", rekao je čovjek na ulaznim stepenicama strpljivo. Bump, Mortov mačak, koji se bio sklupčao na jednom od niskih ormarića

429

uzidanim u kuću - smeće se moralo bacati u zatvorene pretince, jer bi inače noću dolazili rakuni i sve razvlačili do pakla i natrag - sad je skočio i krivudavo zavijugao neznancu između nogu. Neznančeve blistavo plave oči nisu ni na trenutak sišle s Rainevjeva lica. "Nije nam potreban nitko treći, gospodine Rainey. Ovo je strogo između mene i vas."

"Ne volim da me optužuju za plagijat, ako ste to imali na umu", rekao je Mort. U isto vrijeme, dio ga je svijesti upozoravao da pri komuniciranju sa članovima Ludih svatova mora biti jako oprezan. Da ga nekako razveseli? Da. No činilo se da nema pištolj, a Mort je bio od njega teži za bar dvadeset kila. A sudeći po izgledu, mlađi sam za pet do deset godina prednosti, pomislio je. Čitao je da bona-fide Ludi svat može razviti abnormalnu snagu, no neka ga vrag odnese ako bude samo stajao tu i slušao kako taj čovjek, kojeg nije vidio u životu, nastavlja priču o tome kako je on, Morton Rainey, ukrao njegovu priču. A on samo sluša i ni da bi zinuo.

"Ne zamjeram vam što to ne volite", rekao je čovjek u crnom šeširu. Govorio je na isti onaj strpljiv i smiren način. Govorio je, pomislio je Mort, poput psihijatra koji uči blago retardiranu djecu. "Ali ste to zaista učinili. Ukrali ste moju priču."

"Molim vas, otiđite", rekao je Mort. Sad se već bio posve razbudio, i nije se više osjećao onako zbunjeno, i ne više toliko u nepovoljnijem položaju. "Ja vam nemam što reći."

430

"Da, otići ću", odgovorio je čovjek. "A poslije ćemo nastaviti razgovor." Pružio mu je snop rukopisa, i Mort je otkrio da prema snopu pruža ruku. Spustio je ruku niz bok čas prije nego što je taj nezvani i neželjeni gost mogao u nju gurnuti rukopis, poput sudskog dostavljača koji je napokon uspio uvaliti sudski poziv čovjeku koji ga već mjesecima izbjegava.

"Ja to ne preuzimam", rekao je Mort, i dio se njega čudio kakva je to čovjek životinja koja se svemu prilagođava: kad ti netko nešto pruži, prvi ti je refleks da to uzmeš. Bez obzira je li to ček na tisuću dolara ili dinamit iz kojeg šišti zapaljeni fitilj, prvi ti je refleks da to uzmeš.

"Gospodine Rainey, za vas neće biti nimalo dobro da se sa mnom igrate nekakve igre", rekao je čovjek blago. "Ovo se mora nekako srediti."

"Što se mene tiče, to je već sređeno", rekao je Mort i zatvorio vrata pred tim naboranim, istrošenim i na neki način bezvremenim licem.

Bio je osjetio samo časak-dva straha, a to je nastupilo kad je po prvi put shvatio, i to na nekakav dezorijentirani i snom zamagljeni način, što taj čovjek zapravo priča. A onda je sve to progutao bijes - bijes što ga gnjave za popodnevnoga drijema, i još veći bijes kad je shvatio da ga gnjavi predstavnik Ludih svatova.

Ali kad su se vrata zatvorila, strah se vratio. Stisnuo je usne i počekao da čovjek počne po njima lupati. A kad se to nije dogodilo, povjerovao je da sad taj čovjek samo stoji vani, nepomičan kao stijena i strpljiv kao

431

ista, i čeka da on ponovno otvori vrata... što će zacijelo morati učiniti, prije ili kasnije.

A onda je začuo tihi udarac, iza čega je uslijedio niz lakih koraka što su prelazili preko drvene verande. Mort je otišao u glavnu spavaonicu, što je gledala na prilaznu stazu. Tu su bila dva velika prozora, jedan koji je gledao na prilaznu cestu i rame brijega iza nje, i drugi koji je otvarao pogled na kosinu što je padala prema plavom i oku ugodnom prostranstvu jezera Tashmore. Oba su prozora bila prevučena reflektirajućim slojem, što će reći da je on mogao gledati van, no svatko tko bi pogledao unutra vidio bi samo vlastiti iskrivljeni lik, ukoliko baš ne bi pritisnuo nos na staklo i oči dlanovima zaštitio od bljeska.

Vidio je kako se čovjek u radnoj košulji i trapericama sa suvratcima vraća svom starom karavanu. Iz ovoga je rakursa uspio na registarskoj tablici razabrati domicilnu državu - bio je to Mississippi. A kad je neznanac otvorio vozačeva vrata, Mort je pomislio: O, sranje. Pištolj je u autu. Nije ga imao sa sobom zato što je vjerovao da me može uvjeriti... bez obzira na to što on pod tim "uvjeravanjem"predmnijevao. Ali sad će ga uzeti i vratiti se. Vjerojatno je u pretincu za rukavice ili pod sjedalom...

Čovjek je, međutim, sjeo za volan, zastavši pritom tek koliko mu je trebalo da skine crni šešir i baci ga do sebe. Kad je zalupio vratima i pokrenuo motor, Mort je pomislio: Sad je on nekako drukčiji. Pa ipak, sve dok se taj neželjeni popodnevni posjetitelj nije natraške izvezao prilaznom stazom, pa iza gustog paravana

432

grmlja nestao iz vida, Mort je stalno zaboravljao priznati sebi da je shvatio zašto je to tako.

Kad je čovjek ušao u auto, u ruci više nije imao rukopis.

2

Bio je na stražnjoj verandi. Na njemu je bio kamen da se pojedini listovi ne bi, na povjetarcu, razletjeli malom okućnicom. Onaj lagani udarac što ga je bio čuo, bio je zvuk stavljanja kamena na rukopis.

Mort je stajao u vratima, s rukama u džepovima safari hlača, i gledao ga. Znao je da ludilo nije zarazno (osim, pretpostavljao je, u slučaju dugotrajnog izlaganja istom), pa ipak tu vražju stvar nije želio ni pipnuti. Unatoč tome što je vjerovao da će to na koncu morati učiniti. Nije znao koliko će to dugo ostati tu - dan, tjedan, mjesec i godinu, sve je u tom trenutku izgledalo podjednako moguće - ali nije mogao naprosto pustiti da ta jebena stvarca ostane tu. Greg Carstairs, njegov domar, pojavit će se početkom popodneva da mu iznese svoju procjenu koliko bi ga stajalo mijenjanje šindre na kući, i on bi se mogao upitati što je to. Ili, što bi bilo još gore, mogao bi pretpostaviti da je to Mortovo, i to bi onda zahtijevalo više objašnjavanja nego što sve to skupa vrijedi.

Stajao je tako sve dok se zvuk posjetiteljeva motora nije stopio s tihim, polaganim brujem popodneva, a onda je izišao na verandu, hodajući oprezno bosim nogama (verandu je trebalo obojati pred najmanje

433

godinu dana, a suho se drvo bodljikavim iverjem zabadalo pod kožu), i bacio kamen u borovnicom obrastao jarak kraj verande. Podigao je mali snop listova i pogledao ga. Na vrhu je bila naslovna stranica. Na kojoj je pisalo:

John Shooter

TAJNI PROZOR, TAJNI VRT

Mort je na trenutak, i protiv svoje volje, osjetio olakšanje. Za Johna Shootera nikad nije bio ni čuo, a nikad u životu nije ni pročitao a još manje napisao kratku priču pod naslovom "Tajni prozor, tajni vrt".

U prolazu je ubacio rukopis u kuhinjsku kantu za smeće, vratio se do kauča u dnevnom boravku, ponovno legao, i za pet je minuta već snivao.

Sanjao je Amy. Puno je spavao, i tih je dana Amy sanjao u velikim količinama, i buđenje zbog vlastitih hripavih povika nije ga više mnogo čudilo. Vjerovao je da će ga to proći.

3

Sutradan je ujutro sjedio pred računalom u maloj niši kraj dnevne sobe, koja mu je uvijek, dok bi bio ovdje, služila kao radna soba. Računalo je bilo uključeno, ali je Mort samo kroz prozor zurio u jezero.

434

Na njemu su bila dva motorina, i po modroj vodi sjekla široke bijele brazde. Isprva je pomislio da su to ribari, ali oni nisu ni za trenutak usporili - samo su stalno, u velikim petljama, prolazili jedan drugom iza krme. Klinci, pomislio je. Dječica se igraju.

Nisu radili ništa baš jako zanimljivo, ali, napokon, nije to činio ni on. Sve otkako se razišao s Amy nije napisao ništa vrijedno spomena. Svakoga bi dana od devet do jedanaest sjedio pred računalom, baš kao što je to činio svakoga dana posljednje tri godine (a otprilike tisuću godina prije toga ta bi dva sata provodio pred starim, teškim uredskim Royalom), ali kad se zbroji sve što je napravio, bolje bi mu bilo da ga je zamijenio za motorni čamac i pošao se na jezero igrati lovice s klincima.

Danas je, u dva sata određena za pisanje, napisao sljedeće retke besmrtne proze:

Četiri dana nakon što je George skupio dovoljno dokaza da ga žena vara, odlučio je s njom raščistiti.

"Abby", rekao je, "morali bismo razgovarati."

Nije bilo dobro.

Bilo je preblizu stvarnome životu a da bi bilo dobro.

Nikad nije bio zagrijan za približavanje stvarnom životu. Možda je i to dio problema.

Isključio je računalo, i samo sekundu nakon što je kvrcnuo sklopkom shvatio da je zaboravio spremiti napisano. No dobro, ništa zato. Možda je to čak učinio onaj kritičar u njegovoj podsvijesti, koji mu je rekao da taj dokument i nije vrijedan spremanja.

435

Gospođa Gavin je očito gore bila gotova; brujanje se Electroluxa napokon prekinulo. Dolazila bi čistiti svakoga utorka, i kad joj je prije dva utorka rekao da je s njim i Amy gotovo, šokirao ju je do njoj posve nesvojstvene šutnje. Slutio je da joj je Amy bila mnogo draža od njega. Pa ipak je nastavila dolaziti, i Mortu je i to bilo nešto.

Ustao je i ušao u dnevnu sobu baš kad je gospođa Gavin silazila niz glavne stube. Držala je cijev usisavača i vukla za sobom mali valjkasti dio stroja. Usisavač je silazio lupkajući, nalik nekakvom mehaničkom psiću. Kad bih ga ja tako pokušao povući niza stube, prasnuo bih se u gležanj i skotrljao se do dna, pomislio je Mort. Pitam se samo kako joj to uspijeva?

"Zdravi bili, gospođo G.", rekao je i krenuo preko dnevne sobe prema vratima kuhinje. Poželio je Colu. Od pisanja govnarija uvijek bi ožednio.

"Dobar vam dan, gospodine Rainey." Pokušavao ju je nagovoriti da ga zove Mort, ali ona nije htjela. Nije ga htjela zvati čak ni Morton. Gospođa Gavin je bila žena od načela, ali je ta načela nisu nikad spriječila da njegovu ženu zove Amy.

Možda bih joj trebao reći da sam Amy uhvatio u krevetu s drugim muškarcem u jednom od boljih motela u Derryju, mislio je Mort dok se gurao kroz preklopna vrata. Ako ništa drugo, možda bi je ponovno počela zvati gospođom Rainey.

Bila je to ružna i podmukla misao, plod onakvog načina mišljenja za koji je slutio da leži u korijenu

436

njegovih spisateljskim problema, no ipak mu se činilo da ga ne može potisnuti. No možda i to prođe... kao i sni. Ta ga je misao zbog nečega natjerala da se prisjeti naljepnice što ju je jednom vidio straga, na jednoj vrlo staroj VW bubi. IMAM ZATVOR - NEPROLAZAN SAM, glasio je natpis na njoj.

Dok su se kuhinjska vrata vraćala na svoje mjesto, gospođa Gavin je viknula:

"Gospodine Rainey, u smeću sam našla vašu priču. Mislila sam da bi vam mogla trebati, pa sam je stavila na pult."

"Dobro", odgovorio je, nemajući zapravo pojma o čemu to ona govori. On baš nije običavao loše rukopise ili fragmente bacati u kuhinjsko smeće. Kad bi proizveo kakav smrad - a odnedavna je toga pravio i više nego što je trebao - taj bi ili otišao ravno u raj svih izbrisanih podataka ili u cirkularni fajl desno od stanice za obradu teksta.

Onaj čovjek naboranoga lica i s okruglim, crnim, kvekerskim šeširom mu nije ni pao na pamet.

Otvorio je vrata hladionika, odmaknuo dva Tuperwareova tanjurića s bezimenim ostacima, pronašao bocu Pepsija, otvorio je, pa udarcem boka zatvorio vrata. Dok je išao baciti čep u smeće, ugledao je rukopis - naslovna mu je stranica bila poštrapana nečim nalik na narančin sok, ali je inače bio sasvim u redu - kako leži na pultu kraj Silexa. I tada se sjetio. John

Shooter, tako je. Član-osnivač Ludih svatova, ogranak

Mississippi.

437

Otpio je gutljaj Pepsija, pa dohvatio rukopis. Stavio je naslovnu stranicu ispod posljednje na hrpi i na vrhu prve stranice ugledao ovo:

John Shooter

Redovitom poštom

Dellacourt, Mississippi

30 stranica

Približno 7500 riječi

Prodaja prava prve serijalizacije, Sjeverna Amerika

John Shooter

TAJNI PROZOR, TAJNI VRT

Rukopis je bio otipkan na bankpostu visoke klase, ali je stroj bio izgubljeni slučaj - sudeći po izgledu, stara uredska mašina, i to loše održavana. Većina je slova bila raštimana kao starački zub.

Pročitao je prvu rečenicu, pa drugu, pa treću, i na nekoliko trenutaka bistre su se misli izgubile.

Todd Downey je mislio da žena, koja ukrade ljubav kad ti je ljubav zapravo sve što imaš, baš i nije neka. Zato ju je odlučio ubiti. Učinit će to u dubokom kutu stvorenu na mjestu gdje se kuća i ambar spajaju pod oštrim kutom - učinit će to ondje gdje mu je žena posadila svoj vrt.

438

"O, sranje", rekao je Mort i spustio rukopis. Ruka mu je udarila u bocu Pepsija. Boca se prevrnula, kola se zapjenila i zašištala preko pulta i potekla niz prednji dio kuhinjskog ormarića. "O, SRANJE!" dreknuo je.

Gospoda Gavin je došla vrlo žurno, stekla pregled nad situacijom, i rekla:

"Nije to ništa. Po glasu sam mislila da ste se priklali. Dajte se malo maknite, jel može, gospodine Rainey?"

On se pomaknuo, a ona je, prije nego što će išta početi, dohvatila s pulta snop rukopisa i opet mu ga gurnula u ruke. Još je bio dobar; soda je otekla drugim putem. On je oduvijek bio čovjek s razvijenim smislom za humor - ili je bar sebe smatrao takvim - ali kad je spustio pogled na hrpicu papira u svojim rukama, najviše što je uspio iscijediti, bila je nekakva kisela ironija. Ovo je kao mačka iz one uspavanke, pomislio je. Ona koja se stalno vraća.

"Ako to želite uništiti", rekla je gospođa Gavin, kimnula prema rukopisu i ispod sudopera dohvatila krpu, "onda ste na najboljem putu."

"To nije moje", odgovorio je on, no ovo je bilo već pomalo smiješno, zar ne? Jučer, kad je već bio ispružio ruku i zamalo dohvatio rukopis, pomislio je kako je čovjek životinja koja se svemu prilagođava. Očito se ta želja za prilagodbom širila u svim smjerovima, zato što je prvi osjećaj što ga je bio obuzeo pri čitanju tih triju rečenica bio osjećaj krivice... i nije li baš to bio onaj osjećaj koji je Shooter (ako se zaista tako zove) htio u

439

njemu pobuditi? Naravno da jest. Ukrali ste moju priču, bio je rekao, a ne bi li se lopovi morali osjećati krivim?

"Samo malo, gospodine Rainey", rekla je gospođa Gavin i podigla krpu.

Maknuo se ustranu da bi se mogla baciti na prolivenu kolu.

"To nije moje", ponovio je - ali više kao da nešto uporno dokazuje.

"O", rekla je ona, pa obrisala proliveno i prišla sudoperu da iscijedi krpu. "Mislila sam da jest."

"Tu piše John Shooter", rekao je, pa stavio naslovnu stranicu opet na vrh i okrenuo je prema njoj. "Vidite?"

Gospođa Gavin je počastila naslovnu stranicu pogledom najkraćim što ga pristojnost dopušta, pa stala brisati prednju stranu ormarića.

"Ja mislila da je to ono kakoseonozove", rekla je. "Anonimno ime. Ili psedonim. Ili kako se sve ne zovu ta lažna imena."

"Ja se time ne služim", rekoh. "Nisam nikada."

Sad je njega počastila kratkim pogledom - seljački lukavim i pomalo nasmijanim - i tek se tada spustila na koljena da i s poda obriše lokvicu Pepsija.

"Da to radite, baš bi vi meni kazali", rekla je.

"Oprostite što sam to prolio", rekao je i polako krenuo prema vratima.

440

"To mi je posao", odgovorila je kratko. I nije podigla pogled. Mort je shvatio poruku i otišao.

Na trenutak je ostao stajati u dnevnoj sobi, zagledan u usisavač za prašinu napušten posred tepiha. A u glavi je čuo kako mu onaj čovjek naborana lica strpljivo govori: To se tiče samo mene i vas. Nije nam potreban nitko treći, gospodine Rainey. Ovo je strogo između mene i vas.

Mort je pomislio na to lice, oprezno ga dozvao u svijest uvježbanu da se prisjeća lica i čina, i pomislio: Nije to nikakva trenutna mušica, ili bizaran način upoznavanja pisca kojeg možda smatra slavnim. On će se vratiti.

I najednom je krenuo natrag u radnu sobu, usput uvrćući rukopis u smotak kao trubu.

4

Tri od četiri zida radne sobe bila su pokrivena policama s knjigama, a jedna je od njih bila izdvojena za različita izdanja, domaća i strana, njegovih djela. Do sada je sve u svemu objavio šest knjiga: pet romana i zbirku kratkih priča. Knjiga kratkih priča i prva dva romana bili su dobro primljeni od najuže rodbine i nekoliko prijatelja. Treći je pak roman, Verglašev mali, preko noći postao bestselerom. Nakon što je postigao uspjeh, njegova su ranija djela doživjela ponovljena izdanja, ali nikad nisu doživjela popularnost njegovih kasnijih djela.

441

Zbirka kratkih priča zvala se Svatko ubaci novčić, a one su većinom bile najprije objavljene u magazinima za muškarce, utisnute između slika žena koje su nosile mnogo šminke na očima, i osim toga skoro ništa. Jedna je od tih priča bila objavljena u Ellery Queen's Mystery Magazineu. Zvala se "Doba sjetve", i sad se okrenuo baš toj priči.

Žena koja može ukrasti ljubav, kad ti je ljubav sve što imaš, baš i nije neka - takvo je bar bilo mišljenje Tommyja Havelocka. Odlučio ju je ubiti. Znao je čak i gdje će to učiniti, točno mjesto: bila je to krpica vrta što ga je uzgajala u oštrom kutu stvorenu na spoju kuće i ambara.

Mort je sjeo i polako se probio kroz obadvije priče, čitajući sad jednu, sad drugu. Kad je stigao do polovice, shvatio je da zapravo i ne treba ići dalje. Ponegdje bi se razlikovale dikcijom; na mnogim drugim mjestima čak je i to bilo isto, od riječi do riječi. No zanemarimo li dikciju, bile su potpuno iste. U obje je muž ubio svoju ženu. U obadvije je žena bila hladna kuja bez ljubavi, kojoj je bilo samo do njezina vrta i zimnice. U obje je ubojica svoju bračnu žrtvu zakopao u njezinu vrtu i potom ga nastavio obrađivati, pa tako ostvario zaista spektakularan prinos. U verziji Mortona Rainey-ja, kultura je bila grah. U Shooterovu slučaju, riječ je bila o kukuruzu. U obadvije verzije, ubojica je na koncu poludio, i policija ga je otkrila kad je počeo jesti goleme količine dotične biljke i kleti se da će je se napokon otarasiti, da će je se napokon otarasiti.

Morton nije sebe nikad držao nekakvim velikim piscem horora - i u "Dobu sjetve" nije bilo ničeg

442

nadnaravnog - no ipak je to bilo pomalo jezivo djelce. Amy ga je dočitala, malo se stresla i rekla:

"Čini mi se da je dobra, ali što je tom čovjeku u glavi... Bože, Mort, kakva konzerva crvi."

Što je bio dobar sažetak i njegovih osjećaja. Krajolik u "Dobu sjetve" nije bio baš od onih kroz kakve bi i sam rado putovao, i priča nije bila kao Poeovo "Srce izdajica", ali je ipak smatrao da je obavio pošten posao oslikavši slom Toma Havelocka nakon ubojstva. Urednik EQMM s tim se suglasio, a isto tako i čitatelji - priča je potaknula povoljna pisma. Urednik je tražio još, ali se Mort nikad nije pojavio s drugom pričom ni izdaleka sličnom "Dobu sjetve".

"Ja to mogu", rekao je Todd Downey, i poslužio se još jednim klipom kukuruza iz zdjele iz koje se pušilo. "Siguran sam da će vremenom čitava nestati."

Takav je bio Shooterov kraj.

"Uzdam se da taj posao mogu obaviti do kraja", rekao im je Tom Havelock, i poslužio se još jednom porcijom graha koji se prelijevao iz zdjele iz koje se pušilo. "Siguran sam da će, s vremenom, njezina smrt postati misterij i za mene samog."

Takav je bio kraj Morta Raineyja.

Mort je zatvorio Svatko ubaci novčić i zamišljeno ga vratio na policu s praizdanjima.

Sjeo je pa počeo polako i temeljito prekapati ladice svog pisaćeg stola. Bio je velik, tako velik da su ga morali u sobu unijeti u dijelovima, i imao je mnogo

443

ladica. Taj stol je bio njegovo ekskluzivno carstvo; ni Amy ni gospođa G. nisu ga nikad ni pipnule, a ladice su bile pune drangulija što su se tu akumulirale već deset godina. Prošle su već četiri godine otkako se Mort ostavio pušenja, i ako je u kući ostala još ijedna cigareta, ovo je bilo jedino mjesto na kojem se još mogla naći. A ako je nađe, onda će je i zapaliti. A baš ovoga časa, bio je upravo lud za cigaretom. Ako je ne pronađe, opet dobro; umirivalo ga je i prelaženje kroz sav taj lom. Stara pisma koja je stavio na stranu da na njih odgovori, no što nikad nije učinio; ono što je nekad izgledalo tako važno, sad se doimalo tako starim, čak zagonetnim; razglednice koje je kupio ali ne i poslao; komadići rukopisa na različitom stupnju dovršenosti; pola vrećice vrlo vremešnih Doritosa; kuverte; klamerice; poništeni čekovi. Opažao je tu slojeve koji su bili skoro geološki - slojeve sleđenog ljetnog života. I to je doista umirivalo. Dovršio je jednu ladicu i prešao na sljedeću, sve vrijeme razmišljajući o Johnu Shooteru i o tome kakve to osjećaje u njemu izaziva priča Johna Shootera - ma, kvragu, njegova!

Najočitije je, dakako, bilo da u njemu budi želju za cigaretom. Za posljednje četiri godine nije mu to bilo prvi put da se tako osjeća; bilo je trenutaka kad bi već sam pogled na nekoga tko otpuhuje dimove za volanom susjednog automobila pred semaforom, pokretao u njemu podivljalu trenutnu požudu za duhanom. Ali je ključna riječ tu, dakako, bila "trenutna". Ti bi osjećaji prolazili žurno, poput divljih ljetnih pljuskova - pet minuta nakon što se s neba stuštila zasljepljujuća srebrena zavjesa kiše, ponovno bi zasjalo sunce. Nikad nije osjetio potrebu da usput

444

svrati u najbližu trafiku po svoju kutiju dima... ili da počne prekapati po pretincu za rukavice u potrazi za kakvom odlutalom cigaretom, kao što sada prekapa kroz pisaći stol.

Osjećao je krivicu, i to je bilo apsurdno. I ljutilo ga. On nije ukrao priču Johna Shootera, i to je znao - ako je tu uopće bilo ikakve krađe (a zacijelo je bilo; jer Mort nije nikako mogao povjerovati da bi se mogle napisati dvije tako slične priče a da jedan od dva igrača nije prethodno znao za onu drugu), onda je tu priču Shooter ukrao od njega. Naravno.

Bilo je to jasno kao nos na njegovu licu... ili okrugli crni šešir na glavi Johna Shootera.

Pa ipak je i dalje osjećao nemir, nervozu, krivicu... i osjećao se u neprilici za koju vjerojatno nije bilo odgovarajuće riječi. A zašto? Pa, ovaj - zato...

U tom je trenutku Mort podigao fotokopiju rukopisa Verglašev mali i tu je, ispod nje, bila kutija cigareta L & M. Da li ih još uopće proizvode? Nije znao. Kutija je bila stara, zgužvana, ali pouzdano ne sasvim ispražnjena. Izvadio ju je i pogledao unutra. Pomislio je kako je tu kutiju zacijelo kupio još 1985., sudeći bar po neformalnoj nauci o stratifikaciji koju bismo - u nedostatku bolje riječi - mogli nazvati šrajbtišologijom.

Zirnuo je u kutiju. I ugledao tri mala račića-cigarčića, sva tri od najotrovnije vrste.

Vremeplovci iz nekoga drugoga doba, pomislio je Mort. Zataknuo je cigaretu u usta, pa pošao u kuhinju po šibicu iz kutije kraj štednjaka. Vremeplovci iz

445

drugoga doba, što putuju kroz mnoge godine, strpljivi valjkasti putnici, njihova je misija čekati, održavati se, vrebati da napokon nastupi trenutak kad će me uputiti stazom što vodi prema raku pluća. I čini se da je taj trenutak napokon došao.

"Vjerojatno imaju blagu aromu govana", rekao je glasno, obraćajući se praznoj kući (gospođa Gavin je već odavna otišla kući), pa prinio plamen vršku cigarete. Ona, međutim, nije imala blagu aromu govana. Aroma joj je bila baš dobra. Zabazao je natrag prema radnoj sobi, otpuhujući dimove i s nekakvim ugodnim osjećajem lakoće u glavi. Oh, ta grozna strpljiva upornost ovisnosti, pomislio je. Što je ono Hemingway bio rekao? Ne ovoga kolovoza, ne ovoga rujna - još ove godine moraš raditi to što ti se spuhne. Ali se vrijeme ponovno vraća u krugu. I uvijek tako. Prije ili kasnije opet ćeš nešto zabiti u svoja stara glupa usta. Čašicu, ili pljugu, ili možda cijev sačmarice. Ni ovoga kolovoza, ni ovoga rujna...

... samo što je, na nesreću, bio listopad.

U prethodnoj fazi pretraživanja, bio je pronašao i pola boce starih Planter's Peanutsa. Dvojio je da je taj kikiriki još prikladan za ljudsku hranu, ali mu je poklopac poslužio kao baš dobra pepeljara. Sjeo je za pisaći stol, zagledao se u jezero (i čamci, što su na njemu bili, već su nestali kao i gospođa G.), i stao uživati u svojoj staroj, opakoj navici, i pritom otkrio da sad o Johnu Shooteru i njegovoj priči može razmišljati s malo više mira u duši.

446

Taj je čovjek, jasno, pripadao Ludim svatima; to je sad bilo u kamen urezano, tako da je svaki daljnji dokaz bio izlišan. Što se pak tiče toga kakve je to osjećaje u njemu izazvalo, to otkriće da zaista postoji sličnost...

Ta je priča, mislim, bila stvar, stvarna stvar - ili se o njoj bar može razmišljati na takav način, napose ako te netko za to plaća - ali u jednom drugom, čak i važnijem smislu, ona uopće i nije bila stvar. Priča nije kao vaza, ili stolica, ili automobil. Ona je tinta na papiru, pa ipak nije ni tinta ni papir. Ljudi ga pokatkad pitaju kako dolazi do ideja, i makar se on na to pitanje i mrštio, ipak bi se uvijek osjetio na nekakav nejasan način postiđeno, na nejasan način patvoreno. Činilo se da ljudi misle da negdje postoji Centralno skladište ideja (baš kao što se vjeruje da negdje postoji i groblje slonova, i basnoslovni zlatni grad), i da on zacijelo posjeduje nekakav tajni zemljovid koji mu omogućuje da do njega dođe i da se od njega vrati, ali je Mort znao da nije tako. Mogao se sjetiti gdje je bio kad mu je neka ideja pala na um, i znao je da je ideja počesto bila posljedica toga što je osjetio ili sagledao nekakvu čudnu vezu između predmeta i događaja i ljudi, za koje se prije činilo da među njima ne postoji nikakva, ni najmanja veza, no to je ujedno bilo i najviše što je mogao postići. Što se pak tiče pitanja zašto je on te veze sagledao, i zašto je iz njih, nakon što mu se to dogodilo, želio napraviti priče... odgovor na to nije ni slutio.

Da je John Shooter došao na njegov prag i rekao "Ukrali ste mi auto" umjesto "Ukrali ste mi priču", Mort

447

bi tu ideju šutnuo nogom brzo i odlučno. Učinio bi to i da su ta dva predmetna automobila bila od istoga proizvođača, istoga tipa, iste godine i istoga modela. Tad bi tom čovjeku s okruglim crnim šeširom pokazao registarski broj svog automobila, pozvao ga da usporedi broj s onim na okviru vrata, i poželio mu sretan put.

Ali kad dobiješ ideju za priču, nitko ti ne izdaje račun. Nemoguće je utvrditi porijeklo. A zašto bi i bilo? Kad nešto dobiješ badava, nitko ti ne izdaje račun. Kad je netko želi kupiti od tebe - magazini, novine, knjižni izdavači, filmske kompanije - onda je ti zaračunaš njima - o, da, koliko god tržište može podnijeti, pa i malo više od toga, ako ikako možeš, da se namiriš za sve one zgode kad te ta kopilad prešla. Ali ta roba dolazi do tebe besplatna, slobodna od svih taksi, dadžbina i hipoteka. To je to, zaključio je Mort. Eto zbog čega osjeća krivicu unatoč tome što nije plagirao priču farmera Johna Shootera. Osjeća se krivim zato što je pisanje priča oduvijek doživljavao pomalo kao krađu, i vjerojatno će to uvijek tako doživljavati. John Shooter je slučajno samo prvi čovjek koji se pojavio na njegovu pragu i optužio ga jasno i glasno. Pomislio je kako je, u podsvijesti, već godinama očekivao tako nešto.

Zgnječio je cigaretu i odlučio malo zadrijemati. Pa zaključio da je to vrlo loša zamisao. Bilo bi mnogo bolje, a i zdravije kako u duševnom tako i tjelesnom smislu, da nešto ruča, pola sata nešto čita, i onda krene u lijepu dugu šetnju duž jezera. Previše je spavao, a previše spavanja znak je depresije. Na pola puta do kuhinje, skrenuo je prema dugom kauču s

448

jastucima pod prozorima dnevne sobe. Pa što, kvragu, pomislio je, stavio jedan jastuk pod vrat, a drugi iza glave. ZAISTA sam u depresiji.

Posljednja misao što mu je prošla kroz glavu prije nego što je otplovio, bila je ponovljena: On još sa mnom nije gotov. O, ne, ne takav tip. Taj se ne skida.

5

Sanjao je da se izgubio u golemom kukuruzištu. Srljao je od jednoga reda do drugog, a sunce se ljeskalo na satovima što ih je nosio - na svakoj ih je podlaktici imao po šest, i svaki je pokazivao drugo vrijeme.

Upomoć! povikao je. Ljudi, upomoć! Izgubio sam se i bojim se!

Pred njim se kukuruz s obadvije strane reda tresao i šuštio. S jedne je strane iskoračila Amy. S druge je iskoračio John Shooter. Oboje su imali noževe.

Uzdam se da taj posao mogu obaviti do kraja, rekao je Shooter dok su mu prilazili s podignutim noževima. Siguran sam da će, s vremenom, tvoja smrt postati misterijem i za nas same.

Mort se okrenuo, i htio pobjeći, no onda ga je nečija ruka - Amyna, u to je bio siguran - uhvatila za pojas i povukla natrag. I onda su noževi, presijavajući se na vrelom suncu tog golemog tajnog vrta...

449

6

Zvuk telefona ga je probudio nakon sat i četvrt. S mukom se iskobeljao iz užasnoga sna - netko ga je progonio, to je bilo jedino čega se jasno sjećao - i pridigao se na kauču. Bilo je jezivo vruće; svakim centimetrom kože tekao je znoj. Dok je spavao, sunce je dopuzalo do ove strane kuće i već je bogzna kako dugo palilo u nj kroz ostakljeni zid.

Polako je krenuo prema telefonskom stoliću u prednjem predsoblju, vukući noge kao ronilac u teškom odijelu kad hoda uzvodno po riječnome dnu; u glavi mu je polako bubnjalo, a u ustima mu je bio okus staroga dreka crknute kornjače. Na svaki korak što bi ga napravio, za korak se udaljavao i ulaz u predsoblje, i tako je Mortu palo na um, i to ne prvi put, da se čovjek u paklu vjerojatno osjeća kao kad za vrućega popodneva odspava predugo i preduboko. Najgore u svemu nije ono tjelesno. Najgori je od svega onaj osjećaj shrvanosti i dezorijentacije, osjećaj da si nekako izišao iz samoga sebe - i pretvorio se u promatrača što gleda kroz dvostruke TV kamere zamagljenih objektiva.

Digao je slušalicu i pomislio da bi to mogao biti Shooter.

Da, bit će da je on - jedini čovjek na čitavom širokom svijetu s kojim ne bih trebao razgovarati tako izvan pogona is raskopčanim polovicama mozga. Naravno da je to on - ta tko bi drugi bio?

"Halo?"

Nije bio Shooter, no dok je slušao kako glas s druge strane žice odgovara na njegov pozdrav, najednom je

450

otkrio da na svijetu postoji bar još jedna osoba s kojom nije pametno razgovarati u psihički tako ranjivu stanju.

"Zdravo, Mort", rekla je Amy. "Jesi dobro?"

7

Kasnije tog popodneva, Mort je odjenuo za nekoliko brojeva preveliku košulju od crvenoga flanela, koja mu je u ranu jesen služila umjesto jakne, i krenuo u šetnju u koju je trebao krenuti još ranije. Mačak Bump slijedio ga je koliko je bilo nužno da utvrdi ozbiljnost Mortovih namjera, a onda se vratio kući.

Hodao je polako i zamišljeno kroz prekrasno popodne za koje se činilo da je svo sazdano od modroga neba, crvenoga lišća i zlatnoga zraka. Hodao je s rukama zabijenima u džepove, dajući priliku spokojstvu jezera da mu prodre kroz kožu i smiri ga, u čemu je prije uvijek uspijevao - slutio je da je baš zato došao ovamo a ne ostao u New Yorku, kako je očekivala Amy, dok su se polako kotrljali prema razvodu. Došao je ovamo zato što je ovo mjesto čarobno, napose u jesen, i on je, došavši ovamo, osjetio, ako na svijetu igdje postoji vreća jada kojoj je potrebno malo magije, onda je to on. I ako ta stara magija sad zakaže, kao što je i pisanje prokislo, onda on zaista ne zna što da počne.

Otkrilo se da time ne mora razbijati glavu. Nakon nekoga vremena ona tišina i ta nestvarna atmosfera iščekivanja koje bi, činilo se, uvijek obuzimala jezero Tashmore kad bi napokon nastupila jesen i ljetni se

451

svijet napokon pokupio, konačno su počele djelovati na njega, i oslobađati ga poput ruku što nježno masiraju. Ali sad je, osim o Johnu Shooteru, morao misliti i o još nečemu; morao je misliti i o Amy.

"Naravno da sam dobro", odgovorio je opreznim glasom pijanca koji se trudi uvjeriti ljude da je trijezan. A zapravo mu se u glavi još toliko mutilo da se doista osjećao pomalo pijanim. Riječi u ustima ćutio je kao nešto preveliko, kao nekakve komade meke, prhke stijene, pa je morao nastaviti s velikom pomnjom, pipajući sebi put kroz uvodne formalnosti i gambite telefonskoga razgovora, kao da im je to prvi put. "A kako si ti?"

"O, odlično, baš dobro", rekla je i oglasila se kratkim, cvrkutavim smijehom, što je obično značilo da ili flertuje ili da je nervozna kao sam vrag, a Mort je čisto sumnjao da joj je do očijukanja s njim - u ovoj fazi sasvim sigurno više ne. Ali kad je shvatio da je ona nervozna, malo se opustio. "Brine me samo što si dolje sam, i moglo bi ti se svašta dogoditi, a da to nitko i ne dozna..." I onda je naglo stala.

"Ja zapravo i nisam sam", rekao je blago. "Danas je tu bila gospođa Gavin, a Greg Carstairs je uvijek negdje u blizini."

"O, sasvim sam zaboravila na popravak krova", rekla je Amy, i Mort se na trenutak začudio koliko sve to zvuči prirodno, kako prirodno i nerazvedeno. Slušajući nas tako, pomislio je Mort, čovjek nikad ne bi ni pomislio da je sad u mom krevetu neka vucibatina od trgovca nekretninama... u mom krevetu, ili onom što je nekoć bio moj krevet. Počekao je da se vrati

452

gnjev - gnjev povrijeđenosti, ljubomore, prevarenosti - no tamo gdje su nekad bili ti živi, pa makar i neugodni osjećaji, sad se samo promeškoljio duh.

"Ali, eto, Greg nije", razuvjerio sam je. "Svratio je jučer i sat i pol puzao po krovu."

"Je li jako gadno?"

On joj je rekao, i tako su sljedećih pet minuta pričali o krovu, dok se Mort polako razbuđivao; pričali su o starom krovu kao da je sve onako kako je oduvijek bilo, pričali kao da će sljedeće ljeto provesti pod novom cedrovom šindrom, baš onako kao što su proteklih devet proveli pod starom cedrovom šindrom. I Mort je pomislio: Samo malo krova, samo malo šindre, i imam s tom kujom o čemu do vječnosti.

I dok je slušao sebe, kako drži svoj kraj razgovora, osjećao je kako se spušta sve dublji osjećaj nestvarnosti. Činilo mu se kao da se vraća u stanje polubudnog-polusnivajućeg zombija, u kojem se i javio na telefon, i na koncu to više nije mogao podnijeti. Ako je to nekakvo nadmetanje u tome tko će se najduže pretvarati da posljednjih šest mjeseci nije ni bilo, onda se on spreman predati. I više nego spreman.

Kad ju je Mort prekinuo, baš je pitala gdje će Greg nabaviti cedrov furnir i hoće li radnike uzeti u gradu.

"Amy, zašto si me zapravo nazvala?"

Uslijedio je trenutak tišine, i on je osjetio kako ona redom iskušava i odbacuje odgovore, baš kao žena kad bira šešir, i to je u njemu ponovno uzburkalo gnjev. Bila

453

je to jedna od stvari - zapravo vrlo malobrojnih - za koje je mogao iskreno reći da ih kod nje ne podnosi. Ta potpuno nesvjesna dvoličnost.

"Pa već sam ti rekla", odgovorila je napokon. "Da čujem jesi li dobro." Ponovno je bila zbunjena i nesigurna u sebe, a to je obično značilo da govori istinu. Kad bi Amy lagala, to je uvijek zvučalo kao da ti govori da je Zemlja okrugla. "Obuzeo me jedan od onih mojih osjećaja - ja znam da ti u njih ne vjeruješ, ali znaš da ih imam, i da ja u njih vjerujem... istina, Mort?" Nije bilo uobičajene poze, ni defanzivnoga gnjeva, i to je bilo to - zvučalo je skoro kao da na nj apelira.

"Da, to znam."

"Pa, ovaj, opet ga imam. Pravila sam sebi sendvič za ručak, i najednom me obuzeo osjećaj da ti... da ti možda nije dobro. Pričekala sam malo - mislila sam da će me minuti, ali nije. I tako sam te na kraju nazvala. Ali ti jesi dobro, sigurno?" "Da", odgovorio je Mort.

"I ništa se nije dogodilo."

"Pa mislim, nešto se dogodilo", odgovorio je nakon samo trenutka unutarnje debate. Pomislio je kako je posve moguće, možda čak i vjerojatno, da ga je John Shooter iako se zaista tako zove, silom je dodala njegova svijest), prije nego što je došao ovamo, pokušao naći u Derryju. U ovo je doba godine, napokon, najčešće i bio ondje. I možda ga je Amy poslala ovamo.

"Znala sam", rekla je ona. "Da se nisi unesrećio tom prokletom motornom pilom? Ili..."

454

"Ništa što bi zahtijevalo hospitalizaciju", rekao je i malo se nasmiješio. "Samo nekakav gnjavator. Amy, da li ti ime John

Shooter zvuči imalo poznato?"

"Ne, zašto."

Pustio je da mu između stisnutih zubi, poput pare, pobjegne sitan, iziritirani uzdah. Amy je bila bistra žena, ali joj je između mozga i jezika stalno dolazilo do kratkoga spoja. Sjeća se kako ju je jednom zgodom zezao da bi trebala imati majicu s natpisom TRIPUT RECI, PA PROMISLI.

"Nemoj reći ne odmah na prvu loptu. Uzmi si nekoliko sekundi i stvarno malo razmisli o tome. Tip je povisok, viši od sto osamdeset, i mislim da bi mogao imati oko četrdeset pet godina. Ima farmerski tip lica. Mnogo boje, mnogo bora od sunca. Kad sam ga ugledao, podsjetio me na lik iz Faulk..."

"Ma o čemu ti to, Mort?"

Sad je osjetio da se vratio na sam početak; i sad je ponovno shvatio zašto se, onako i povrijeđen i smeten kakav je bio, uspio oprijeti želji - što bi je znao osjetiti najčešće noću - da je upita bi li se mogli bar pokušati pomiriti. Slutio je da bi se ona, da ju je to samo dovoljno dugo i dovoljno uporno pitao, s tim suglasila. No činjenice ostaju činjenicama; u njihovu je braku koješta bilo krivo, a ne samo onaj Amyn trgovac nekretninama. Ono nešto što se sad pojavilo u njezinu glasu, ono nešto što je upravo svrdlalo - bilo je još jedan simptom onoga što je ubilo njihovu vezu. Što si

455

sad opet učinio? pitao je onaj ton skriven iza riječi... ne, ne pitao, nego zahtijevao odgovor. U kakvu si se opet gužvu uvalio? Molim te, objasni.

Zatvorio je oči i ponovno, uz šištanje, propustio zrak kroz zube, i tek onda odgovorio. I ispričao joj o Johnu Shooteru, o njegovu rukopisu i vlastitoj kratkoj priči. Amy se jasno sjećala "Doba sjetve", ali je rekla da nikad u životu nije ni čula za nekoga tko se zove John Shooter - a to nije ime kakvo se zaboravlja. Rekla, i Mort joj je bio spreman povjerovati. A sasvim ga sigurno nije vidjela.

"Sigurna si?" nastavio je Mort uporno.

"Da, jesam", odgovorila je Amy. Po glasu sudeći, nije joj baš bilo sasvim pravo što Mort nastavlja ispitivanje. "Sve otkako si otišao, nisam vidjela nikoga takvog. A prije nego što mi još jednom kažeš da ne skačem na prvu loptu, mogu te uvjeriti da se vrlo jasno sjećam svega što se odonda dogodilo."

Zastala je, i on je shvatio da sad govori s naporom, a posve moguće i sa stvarnim bolom. Onaj sitni, opaki dio njega na ovo se razveselio. Najveći se dio nije; najvećem se dijelu njega gadilo već i otkriće da se tome veseli i najmanji njegov dio. Ali to, međutim, nije nimalo djelovalo na onog unutarnjeg slavljenika. Možda je taj tip nadglasan, no ipak se doimao posve otpornim na Mortove pokušaje - pokušaje onoga većega Morta - da ga iskorijeni.

"Možda ga je Ted vidio", rekao je. Ted Milner je bio onaj agent nekretninama. Još mu je bilo teško povjerovati da ga je odbacila zbog nekakvoga agenta, i

456

pomisli kako je i to dio problema, to samoljublje koje je dopustilo da stvari uopće dođu do toga dokle su došle. On sasvim sigurno neće dokazivati, napose ne samome sebi, da je u svemu bio nevin kao jagnješce?

"To bi trebalo biti duhovito?" Amyn je glas zvučao ljutito, postiđeno, tužno i prkosno - sve to odjednom.

"Ne", odgovorio je on. Ponovno se počeo osjećati umorno.

"Ted nije tu", rekla je. "Ted ovdje jedva i zalazi. Ja... ja odlazim k njemu."

Hvala ti, Amy, što si mi se povjerila, gotovo je rekao, ali se ugrizaoza jezik. Bilo bi lijepo da bar jedan razgovor završi bez razmjene optužbi. I zato nije rekao hvala na povjerenju, i zato nije rekao da će se i to promijeniti, a najmanje je od svega upitao, Amy, koji ti je vrag?

Najviše stoga što bi ona to isto pitanje mogla postaviti njemu.

8

Predložila mu je da nazove Davea Newsomea, tashmorskog policajca - na koncu konca, taj bi tip mogao biti opasan. Mort joj je odgovorio kako ne vjeruje da će to biti potrebno, ili bar ne zasada, ali ako bi ga "John Shooter" ponovno posjetio, onda će vjerojatno zvrcnuti Daveu. Nakon još nekoliko ljubaznosti u rukavicama, prekinuli su vezu. Razabrao je da se ona još prenemaže pred njegovom uvijenom

457

aluzijom da bi Ted sad mogao sjediti u njegovu naslonjaču i spavati u njegovu krevetu, ali on iskreno nije znao kako bi mogao izbjeći da ga prije ili kasnije ne spomene. Taj čovjek je, napokon, postao dijelom njezina života. I ona je nazvala njega, to je to. Uhvatio ju je jedan od onih njenih čudnih predosjećaja, pa ga je nazvala.

Mort je stigao do mjesta gdje se staza uz jezero granala, pričem se desni odvojak uspinjao strmom obalom sve do priobalne ceste. Krenuo je tim putem, polaganim hodom, uživajući u jesenskim bojama. Kad je obišao i posljedni zavijutak staze i na vidiku mu se našla uska crna pruga zemlje uz cestu, zbog nečeg se nije nimalo iznenadio kad je ugledao prašnjavi plavi karavan s registracijom Mississippija, parkiran poput kakvog često batinanog psa, lancem vezana za drvo, a nije ga iznenadio ni mršavi lik Johna Shootera naslonjena na desni prednji blatobran s rukama prekriženim na prsima.

Mort je čekao da mu se puls ubrza, da mu u tijelo brizne adrenalin, ali je srce nastavilo svoje normalne otkucaje, a njegove su se žlijezde držale vlastitoga savjeta - koji je, bar zasad, čini se, bio da ostanu mirne.

Sunce, koje je zašlo za oblak, sad je izišlo, a jesenske boje, već otprije jarke, sad su buknule ognjenom snagom. Ponovno se pojavila i njegova sjena, mračna i duga i oštro izrezana. Shooterov je crni okrugli šešir sad izgledao još crnji, njegova modra košulja još modrija, a zrak je bio tako bistar da se čovjek činio škarama izrezan iz uzorka stvarnosti jasnijeg i vitalnijeg od uobičajenog i Mortu poznatog. I

458

sad je shvatio da je krivo razumio vlastite razloge zbog kojih nije nazvao Davea Newsomea - krivo razumio, a možda čak i malo obmanuo - kako sebe tako i Amy. Istina je bila da je to želio srediti sam. Možda samo zato da samome sebi dokažem da još IŠTA postoji što mogu srediti sam, pomislio je, i krenuo prema mjestu gdje je John Shooter sjedio naslonjen na automobil i čekao ga.

9

Mortova je šetnja jezerskom stazom bila i duga i spora, i Amyn poziv nije bio jedino o čemu je Mort razmišljao dok je tražio put preko ili oko ponekog srušenog stabla i zastajao da po površini baci plosnati kamen. (Kao dječak mogao je kamen, ako bi našao zaista dobar primjerak - oni su ga zvali "poskokom" - natjerati da poskoči i do devet puta, ali je danas jedva uspijevao dotjerati i do četiri.) A razmišljao je i o tome što da radi sa Shooterom, kad se ili ako se ponovno pojavi.

Istina jest da je osjetio prolazan - ili možda i ne baš tako prolazan - osjećaj krivice, kad je otkrio da su te dvije priče skoro identične, ali je to uspio nekako racionalizirati; bio je to samo onaj općeniti osjećaj krivice što ga povremeno osjete svi beletristi. Što se pak tiče samoga Shootera, jedini osjećaji prema njemu bili su netrpeljivost i bijes... i nekakav osjećaj oslobođenja. Bio je pun ni na što usmjerena bijesa; i trajalo je to već mjesecima. Bilo je lijepo napokon naći žrtvu na koju se mogla izliti čitava ta kaca govana što se nakupila.

459

Mort je već bio čuo za staru mudru priču o tome kako bi četiri stotine majmuna, kad bi četiri milijuna godina lupali po četiri stotine pisaćih strojeva, na koncu napisali kompletna Shakespeareova djela. On u to nije vjerovao. No čak i kad bi to i bila istina, John Shooter nije bio majmun i nije živio ni približno toliko, bez obzira na to koliko mu lice bilo naborano.

Što znači da je Shooter kopirao njegovu priču. Zašto je izabrao baš "Doba sjetve" nadilazilo je Raineyjevu moć domišljanja, no on je znao da se dogodilo baš to, zato što je isključio mogućnost koincidencije, i zato što je vraški dobro znao da on tu priču, makar je i ukrao, kao i sve ostale, iz Velike svemirske banke ideja, sasvim sigurno nije ukrao i od gospodina Johna Shootera iz Velike države Mississippi.

A odakle ju onda Shooter jest prepisao? Mort je pomislio kako je baš to pitanje najvažnije; njegovi izgledi da Shootera raskrinka kao krivotvoritelja i varalicu, možda su ležali zakopani baš u odgovoru na to pitanje.

Na ovo su postojala samo dva moguća odgovora, zato što je "Doba sjetve" bilo objavljeno samo dvaput - prvi put u Ellery Queen's Mystery Magazineu, a potom i u njegovoj zbirci, Svatko ubaci novčić. Datumi objavljivanja kratkih priča u zbirci obično se navode na stranici gdje su podaci o autorskim pravima, na početku knjige, pa su se toga držali i urednici zbirke Svatko ubaci novčić. Pogledao je stranicu sa zahvalama i našao da je "Doba sjetve" prvi put objavljeno 1980., u lipanjskom broju EQMM-a. A zbirku Svatko ubaci novčić, objavio je St. Martin's Press 1983.

460

Potom je bilo i ponovljenih izdanja - sva su osim jednoga bila u džepnom uvezu - ali to i nije bilo važno. On je tu stvarnoga posla imao samo s ta dva datuma, 1980. i 1983... i svojom optimističkom nadom da, osim agenata i pravnika izdavačkih kompanija, nitko ne obraća baš mnogo pozornosti na te retke otisnute sitnim slovima na stranici s podacima o autorskim pravima.

U nadi da to vrijedi i za Johna Shootera, u nadi da će Shooter naprosto pretpostaviti - kao što je to učinila i većina običnih čitatelja - da priča što ju je prvi put pročitao u zbirci prije nije ni postojala, Mort mu je prišao i napokon, na rubu ceste, stao pred njega.

10

"Mislim da ste dosad stigli pročitati moju priču", rekao je Shooter. Govorio je nonšalantno kao da priča o vremenu. "I jesam."

Shooter je teško i dostojanstveno kimnuo glavom.

"I slutim da vam zvuči nekako poznato?"

"To sasvim sigurno", suglasio se Mort, i potom, s promišljenom ležernošću dodao: "Kad ste je napisali?"

"Mislio sam da ćete me to pitati", odgovorio je Shooter. Nasmiješio se tajanstvenim smješčićem, ali nije rekao ništa više. Ruke su mu ostale prekrižene na prsima, a dlanovi prislonjeni na tijelo malo ispod pazuha. Doimao se čovjekom koji bi bio savršeno zadovoljan da može tako ostati zauvijek, ili bar dok sunce ne utone za obzor i ne prestane mu grijati lice.

461

"Naravno", rekao je Mort, i dalje vrlo ležerno. "I moram pitati, znate. Kad se dvojica pojave s istom pričom, to je nešto ozbiljno."

"Ozbiljno", suglasio se Shooter duboko meditativnim tonom.

"I to se jedino može razmrsiti tako", nastavio je Mort, "da se utvrdi tko je kopirao od koga, to jest da otkrije tko je prvi napisao te riječi." Spustio je svoj suhi i beskompromisni pogled na Shooterove izblijedjeloplave oči. Negdje u blizini, u šumskom guštiku, važno je zacvrkutala sjenica pa utihnula. Ne mislite tako?"

"Pa valjda mislim", suglasio se Shooter. "Valjda sam zato i došao sve od Miss'ipp'ja."

Mort je začuo bruj vozila što se približavalo. Obojica su se okrenula u tom smjeru, i onda je preko najbližega brijega prešao Scout Toma Greenleafa, vukući za sobom mali ciklon otpaloga lišća. Tom, zdrav i čio mjesni domorodac od sedamdeset i nekoliko godina, bio je domar većine onih kuća na ovoj strani jezera koje nije preuzeo Greg Carstair. Tom je u prolazu podigao ruku na pozdrav. Mort mu je odmahnuo. Shooter je maknuo ruku s prsa i prema Tomu nagnuo prst, u prijateljskoj gesti koja je na nekakav opskuran način govorila o mnogim godinama provedenim na selu, o nebrojenom i zaboravljenom broju zgoda kad je vozače kamiona i traktora i vozova sijena i kamiona s balama pozdravio na savršeno isti ležeran način. I tada, kad se Tomov Scout izgubio iz vida, vratio je ruku na prsni koš, tako da su mu se ruke ponovno prekrižile. Dok je lišće

462

šuštalo, sliježući se na cestu, njegov se strpljivi, nepomični, skoro vječni pogled još jednom vratio na Raineyjevo lice.

"I na čemu smo sada?" upitao je skoro blago.

"Pokušavamo ustanoviti prvenstvo", rekao je Mort. "To znači..."

"Znam što to znači", rekao je Shooter, i počastio Morta pogledom i blagim i pomalo prezrivim. "Znam da se odjevam kao seljačina, i da vozim i takav auto, i ja doista potječem od dugoga niza seljačina, i možda sam zbog toga i sam seljačina, ali to ne znači da sam i obavezno glupa seljačina."

"Ne", suglasio se Mort. "Ne mislim da to morate biti. Ali ako netko ima pameti, ne znači da mora imati i poštenje. Zapravo mislim da se češće događa baš obratno."

"Da to nisam znao, to bih i sam mogao zaključiti po vama", odgovorio je Shooter suho, i Mort je osjetio kako mu krv nadire u glavu. Nije volio da ga netko prijeđe, i rijetko je to kome i uspijevalo, no Shooter je to napravio ležerno i bez napora, poput iskusnoga strijelca kad sačmaricom skida glinene golubove.

Njegove su nade da će navabiti Shootera naglo pale. Ne baš sasvim do nule, ali ipak poprilično. Pamet i dovitljivost nisu isto, ali je sad naslutio da bi Shooter mogao imati i jedno i drugo. Pa ipak, nije imalo nikakva smisla to sada razvlačiti. Kraj tog čovjeka nije želio biti ni sekunde duže nego što je nužno. Toj se konfrontaciji, kad se jednom uvjerio da je još jedna konfrontacija

463

neizbježna, veselio na nekakav čudan način - možda samo zato što je to bio prekid rutine koja je već postala dosadna i neugodna. Ali sad je želio da se to što prije svrši. Nije više bio siguran da je John Shooter lud - ili bar ne sasvim lud - ali je držao da bi mogao biti opasan. Bio je tako prokleto neumoljiv. Odlučio je odmah izbaciti najjaču kartu, pa da smo s tim gotovi - dosta više obigravanja.

"A kad ste vi to napisali tu svoju priču, gospodine Shooter?"

"Možda se ja i ne zovem Shooter", rekao je čovjek kao da mu je sve to bilo već pomalo smiješno. "Možda mi je to samo pseudonim."

"Jasno. A kako se onda zapravo zovete?"

"Ja nisam rekao da se tako ne zovem; rekao sam samo možda. No bilo ovako ili onako, to za naš posao i nije važno." Govorio je spokojno, i činilo se da ga od vlastitih riječi više zanima oblak koji se polako gibao preko visokoga modroga neba prema zapadajućemu Suncu.

"Istina", odgovorio je Mort, "ali je zato važno kad ste napisali tu priču."

"Napisao sam je prije sedam godina", rekao je i dalje proučavajući oblak - sad je dotakao rub Sunca i dobio zlatni obrub. "Godine 1982."

Super, pomislio je Mort. Sve ako i jest prefrigano staro kopile, sad je ipak ugazio u klopku. Izvadio je priču iz zbirke, to da. A budući da je Svatko ubaci novčić objavljen 1983., mislio je da je svaki datum prije

464

toga siguran. Trebao si pročitati impresum, stari moj sinko.

Pričekao je da se pojavi osjećaj trijumfa, ali ga nije bilo. Osjećao je samo nekakvo prigušeno olakšanje što tog opaljenka može, bez puno pripovijesti, poslati da produži svojim uvrnutim putovima. Pa ipak, bio je radoznao; a radoznalost je prokletstvo spisateljske klase. Zašto, recimo, baš ta priča, koja je tako izvan njegovih uobičajenih tokova, tako očito atipična? A ako ga taj čovac misli optužiti zbog plagijata, zašto se zadovoljio nekakvom opskurnom kratkom pričom kad je mogao iskopati isto takav, gotovo identičan rukopis nekog njegovog bestselera, poput, recimo, Verglaševa malog? To bi bio lijep zalogaj; a ovo je skoro vic.

Valjda zato što bi obaranje romana bilo mnogo očitija namještaljka, pomislio je Mort.

"Zašto ste toliko čekali?" upitao je. "Hoću reći, moja je knjiga kratkih priča objavljena 1983., a to je bilo prije šest godina. I već ulazi u sedmu."

"Zato što nisam znao", rekao je Shooter. Maknuo je pogled s oblaka i ponovno stao proučavati Morta onim istim zbunjujućim, pomalo prezrivim pogledom. "Čovjek poput vas, pretpostavljam da takav čovjek pretpostavlja da svi ljudi u Americi, ako ne i svi ljudi u svim zemljama gdje se tiskaju njegove knjige, čitaju sve što on napiše."

"Mislim da takve gluposti ipak ne mislim", rekao je Mort, i sad je na njemu bio red da bude suh.

"Ali to nije istina", nastavio je Shooter, prečuvši što je Mort rekao; nastavio na svoj jezivo spokojan i

465

fiksacijom prožet način. "To uopće nije istina. Ja tu priču nikad nisam ni vidio sve do sredine lipnja. Ovog lipnja."

Mort je pomislio da mu reče: Čuj me, Johnny, dečko moj dragi, a znaš li da ni ja sve do sredine svibnja nisam vidio svoju ženu u krevetu s drugim muškarcem! Bi li Shootera zaista izbacio iz njegova mira kad bi zaista glasno izgovorio tako nešto?

Pogledao ga je u lice i odlučio da to ne učini. Spokojstvo je spržilo te izblijedjele oči onako kao što sumaglica sprži daleka brda u dan kad gore i nebo i zemlja. Sad je Shooter izgledao kao fundamentalistički propovjednik koji se upravo sprema sručiti veliku ljevačku žlicu sumpora i ognja na uzdrhtale, oborene glave pastve, i sad je Mort Rainey pred tim čovjekom po prvi put osjetio stvaran i osoban strah. Pa ipak je i dalje bio ljut. Misao što ga je bila obuzela pri kraju prvoga susreta s "Johnom Shooterom" sad mu se vratila: bojao se ili ne, neka ga vrag odnese ako bude samo stajao tako i mirno slušao kako ga taj čovjek optužuje za krađu - napose sada kad su lažnost te optužbe odala njegova vlastita usta.

"Dajte mi da pogađam", rekao je Mort. "Čovjek poput vas isuviše je probirljiv a da bi čitao smeće kakvo ja pišem i njime se opterećivao. Vi se držite ljudi poput Marcela Prousta i Thomasa Hardyja, mislim? Noću, nakon što ste pomuzli krave, vi volite zapaliti čestitu seosku petrolejku, tresnuti njome o kuhinjski stol - prekrivenim, razumije se, kućanski toplim crveno-bijelo kariranim stolnjakom - pa se opustiti uz malo Tesse ili Traganja za izgubljenim vremenom. Možda preko vikenda malo raspustite kosu, malo se usmrdite,

466

pa izvučete Erskine Caldwella ili Annie Dillard. A to da sam ja kopirao vašu čestito iskovanu priču, to vam je rekao neki prijatelj. Glasi li tako vaša priča, gospodine Shooter... ili kako li se već zovete?"

Glas mu je dobio grubi prizvuk, pa se iznenadio otkrivši da se našao na rubu pravoga bijesa. Ali to njegovo iznenađenje - otkrio je i to - nije bilo potpuno.

"Ni slučajno. Jer ja nemam prijatelja." Shooter je govorio suhim tonom čovjeka koji samo konstatira činjenicu. "Nemam prijatelje, nemam obitelj, nemam ženu. Imam kućicu tridesetak kilometara od Perkinsburga, i na kuhinjskom stolu zaista imam karirani stolnjak - kad ste ga već spomenuli - ali smo u našem gradu već dobili struju. A petrolejke palim samo kad oluja poruši stupove."

"Baš vam je krasno", rekao je Mort.

Shooter je prečuo sarkazam.

"Tu sam kuću naslijedio od oca, i malo je proširio novcem što ga dobivam za svoj grah bijelac. A imam i nešto goveda, dvadesetak mljekulja, i tu ste u pravu, a navečer pišem priče. Pretpostavljam da vi imate onaj bajni kompjutor s ekranom, no ja se snalazim sa starim pisaćim strojem."

Obojica su ušutjeli, i na trenutak su obojica osluškivali rskavo šuštanje lišća na kasnopopodnevnom povjetarcu što se upravo počeo dizati.

"A što se tiče toga da je vaša priča ista kao i moja, to sam uhvatio na vlastitu udicu. Vidite, razmišljao sam

467

o tome da prodam farmu. Misleći, s još malo love, mogao bih pisati danju, kad su mi misli svježe, a ne samo po mraku. Posrednik u Perkinsburgu htio je da se gore u Jacksonu nađem s nekim tipom, koji ima mnogo mliječnih farmi u Miss'ipp'ju. Ja nikad ne volim odjednom voziti više od petnaest-dvadeset kilometara - od toga me boli glava, posebno kad treba voziti i po gradu, jer tu uvijek puste sve luđake iz ludnice - i tako sam sjeo na autobus. Već smo se spremali krenuti, a onda sam se sjetio da nisam ponio ništa za čitati. A tako mrzim dugačke vožnje autobusom kad nemam ništa za čitati."

Mort je otkrio da mu i protiv volje potvrđuje kimanjem glave. I on se mrzio voziti - autobusom, vlakom, avionom ili automobilom - bez nečega za čitanje, nečeg opipljivijeg od dnevnih novina.

"U Perkinsburgu nema autobusne stanice - Greyhound staje samo u Rexallu i to na samo pet minuta, i onda odmah put pod noge. Već sam se našao u vratima tog 'hounda i već sam se počeo penjati, kad sam otkrio da su mi ruke prazne. Zamolio sam vozača da me malo pričeka, a on je rekao, vrag me odnio ako hoću, već kasnimo, i on kreće za tri minute, točno po svom džepnom satu. Ako budem tu, jebe se njemu, a ako ne budem, kad se opet vidimo, mogu ga poljubiti u dupe."

On PRIČA kao pravi pripovjedač, pomislio je Mort. Vrag me odnio ako nije tako. Pokušao je izbrisati tu misao - taj mu se način razmišljanja baš nije činio dobrim - no ipak mu to nije sasvim uspijevalo.

468

"I mislim, utrčao sam u nekakav dragstor. A u tom Rexallu u Perkinsburgu imaju onaj staromodni žičani stalak za roto-izdanja, onaj što se vrti i vrti, baš kao u onom malom špeceraju malo dalje cestom od vas."

"Bowie's?"

Shooter je kimnuo glavom.

"Da, to je to, no dobro. No bilo kako bilo, dograbio sam prvu knjigu koja mi se našla pod rukom. Mogla je biti i Biblija u paperbacku, toliko sam gledao. Ali nije bila. Nego vaša knjiga kratkih priča Svatko ubaci novčić. I, koliko ja znam, i bile su vaše. Sve osim te jedne."

A sad dosta toga. On diže tlak pare, i zato mu smjesta probuši kotao.

Ali je otkrio da to ne želi. Možda je Shooter zaista pisac. Ispunio je oba glavna zahtjeva: pričao ti je priču koju si želio čuti do kraja, čak i ako si imao prilično jasnu predodžbu o tome kakav će taj kraj biti, i bio je do cvileža pun govana.

Umjesto da kaže što je trebao reći - da, čak i ako Shooter, što se i s najluđim naporom mašte jedva dalo i zamisliti, govori istinu, ipak ostaje činjenica da ga je on, Mort, s tom jadnom pričom pretekao za dvije godine - umjesto da kaže sve to, Mort je rekao:

"I tako ste čitali 'Doba sjetve' na Greyhoundovu autobusu dok ste prošloga srpnja išli u Jackson prodati svoju mljekarsku farmu."

469

"Ne. Ako nam je do istine, pročitao sam je na povratku. Prodao sam farmu i vraćao se Greyhoundom s čekom na šezdeset tisuća dolara u džepu. Prvih sam pet-šest priča pročitao dok sam išao dolje. Ne mislim da su bomba, ali su dobre za ubiti vrijeme."

"Hvala."

Shooter ga je kratko proučio pogledom.

"Nisam vam baš dao neki kompliment."

"Ma što ne kažete."

Shooter se nad tim na trenutak zamislio, pa slegnuo ramenima.

"No bilo kako bilo, na povratku sam pročitao još dvije... i onda još i tu. Moju priču."

Pogledao je u oblak, koji se u međuvremenu pretvorio u uzdušastu masu svjetlucavoga zlata, pa zatim ponovno Morta. Lice mu je bilo bestrasno kao i uvijek, ali je Mort najednom shvatio da se bio grdno prevario kad je povjerovao da u tom čovjeku postoji i najmanji trun mira i spokojstva. Ono što mu je tako djelovalo, bio je zapravo željezni ogrtač samosvladavanja što ga je Shooter bio odjenuo da bi samoga sebe spriječio da Mortona Raineyja ne ubije golim rukama. Lice mu je bilo bestrasno, ali su mu oči plamtjele najdubljim i najdivljijim gnjevom što ga je Mort ikad vidio. Shvatio je da se glupo uspeo stazom od jezera prema mogućoj stvarnoj smrti od ruke ovoga momka. Pred njim je bio čovjek, dovoljno bjesomučan - i bijesan i mučan - da počini umorstvo.

470

"Čudi me da se nitko prije nije pozabavio tom pričom - ona nije ni slična nijednoj drugoj vašoj priči. Baš ni najmanje." Shooterov je glas i dalje bio jednoličan, ali je sad Mort u njemu počeo prepoznavati glas čovjeka koji se silno trudi da ga ne lupi, tresne toljagom, možda i zadavi; glas čovjeka koji zna da mu je kao poticaj za prelazak granice između riječi i ubojstva dovoljno i slušanje vlastitoga glasa dok se uspinje u spirali registara hinjenoga gnjeva; glas čovjeka koji zna kako je fatalno lako postati svjetinom koja linčuje, svjetinom sastavljenom od samo jednog čovjeka.

Mort se najednom osjetio kao da je u mračnoj sobi, svoj isprešaranoj poteznim žicama tanjima od dlake, žicama koje vode do naboja brizantnoga eksploziva. Bilo je teško povjerovati da je samo nekoliko trenutaka prije mislio da vlada situacijom. Njegovi problemi - Amy, nemoć da nešto napiše - sad su mu se činili kao nevažni detalji nevažnoga krajolika. Na izvjestan način, ti su problemi posve prestali biti problemima. Sad je imao samo jedan, a taj je bio, kako preživjeti do dolaska kući, a kamoli do zalaska sunca.

Otvorio je usta, pa ih opet zatvorio. Baš se ništa nije usudio reći, bar ne sada. Prostor je bio pun poteznih upaljača.

"To me vrlo čudi", ponovio je Shooter onim istim teškim, jednoličnim glasom koji je sada zvučao kao nekakva jeziva parodija mirnoće.

Mort je začuo vlastiti glas: "I moja žena. Njoj se nije svidjela. Rekla je da ne sliči ničemu što sam već napisao."

471

"Kako ste došli do priče?" upitao je Shooter polako i s nekakvom žestinom u glasu. "Eto, to bih volio znati. Kako je, dođavola, nekakav lovaš, nekakva šupčina od piskarala, čovjek poput vas, dospjela u nekakav govnom uštrapani gradić u Mississippiju i ukrala moju prokletu priču? Volio bih znati i zašto, ukoliko niste pokrali i sve ostale, ali bi mi zasad bio dovoljan i odgovor na pitanje kako."

Čudovišna nepravednost toga vratila je Mortov gnjev kao neutaženu žeđ. Na trenutak je zaboravio da je na jezerskoj cesti, sam samcat s tim luđakom iz Mississippija.

"Pustimo to", rekao je oštro.

"Da to pustimo?" upitao je Shooter, gledajući Morta s nekakvim smotanim zaprepaštenjem. "Da to pustimo? Ma kako to, kvragu, mislite - da to pustimo?"

"Rekli ste da ste tu priču napisali 1982.", rekao je Mort. "A ja mislim da sam svoju napisao koncem 1979. Ne sjećam se točnog datuma, ali znam da je prvi put objavljena u srpnju 1980. U magazinu. Pretekao sam vas za dvije godine, gospodine Shooter, ili kako li se već zovete. Ako bi se netko ovdje trebao pigati zbog plagijata, onda sam to ja."

Mort zapravo i nije vidio kako se čovjek pokrenuo. U jednom su trenutku stajali kraj Shooterova automobila, i gledali se u oči; u drugom je već on bio pritisnut uz vozačeva vrata, a Shooterove su mu se ruke obavile oko nadlaktica, i Shooterovo se lice pritislo na njegovo, čelom na čelo. Između ta dva položaja, bio je samo

472

zamagljeni osjećaj da ga je nešto najprije zgrabilo, pa zavrtjelo.

"Lažeš", rekao je Shooter, a u glasu mu je bio suhi dašak cimeta.

"Kurac lažem", rekao je Mort i suprotstavio se težini što ga je pritiskala.

Shooter je bio jak, sigurno jači od Morta Raineyja, ali je Mort bio mlađi, teži, i iza sebe je imao stari plavi karavan od kojeg se mogao odgurnuti. Uspio se osloboditi Shooterova zahvata, i natjerati ga da odstupi nekoliko teturavih koraka.

A sad će se baciti na mene, pomislio je Mort. Iako se nije tukao sve od četvrtog razreda, kad su se koškali po sistemu razbit-ću-te-ako-me-takneš, zapanjeno je otkrio da mu je svijest posve bistra i hladna. Sad ćemo se još lemati zbog nekakve jebene glupe priče. No, dobro; danas ionako nemam pametnijega posla.

Ali se to nije dogodilo. Shooter je podigao ruke, pogledao ih, vidio da su stegnute u šake... i natjerao ih da se otvore. Mort je opazio koliko se taj čovjek trudio da se ponovno utjera pod plašt samosvladavanja, i prema tome osjetio nekakvo strahopoštovanje. Shooter je stavio dlan na usta i obrisao usne, vrlo polako i vrlo promišljeno.

"Dokažite", rekao je.

"Dobro. Pođite k meni kući. Pokazat ću vam podatak u impresumu knjige."

473

"Ne", rekao je Shooter. "Baš me briga za knjigu. Za knjigu ne dajem ni prebitu paru. Pokažite mi priču. Pokažite mi magazin u kojem je ta priča, tako da je mogu sam pročitati."

"Ja taj magazin nemam ovdje."

Htio je reći još nešto, ali je Shooter okrenuo lice k nebu i nasmijao se kratko i oštro. Zvuk je bio suh poput zvuka što ga proizvodi sjekira cijepajući triješće.

"Ne", rekao je. Bijes mu je i dalje plamtjeo i plesao u očima, no činilo se da opet vlada sobom. "Ne, kladim se da ga nemate."

"Dajte me slušajte", rekao je Mort. "Ovo je kuća u koju smo moja žena i ja obično dolazili samo ljeti. Ovdje imam primjerke svojih knjiga, pa i nekih inozemnih izdanja, ali sam objavljivao i u mnoštvu magazina - ne samo priče, nego i članke i eseje. Ti su magazini u kući u kojoj živimo kroz godinu. U onoj u Derryju."

"Zašto onda niste tamo?" upitao je Shooter. Mort mu je u očima čitao i nevjericu i bezobraznu nasladu - bilo je posve očito da je Shooter i očekivao da će se pokušati izmigoljiti, a u Shooterovoj glavi, Mort je činio upravo to. Ili to pokušavao učiniti.

"Tu sam zato..." Zastao je. "Kako ste vi znali da ću biti tu?"

"Pogledao sam na poleđinu one knjige koju sam kupio", rekao je Shooter, i Mortu je došlo da se pljesne po čelu od frustracije i iznenadnog shvaćanja. Naravno

474

- i na tvrdim i na mekim izdanjima zbirke Svatko ubaci novčić bila je njegova slika. Snimila ju je sama Amy, i fotografija je bila izvrsna. On je bio u prednjem planu; u srednjem je bila kuća, jezero Tashmore bilo je u pozadini. Potpis je glasio naprosto: Morton Rainey u svom domu u zapadnoj Maine. I tako je Shooter došao u zapadnu Maine, i vjerojatno nije morao ući u mnogo malogradskih barova i/ili dragstora da nađe nekoga tko će reći: "Mort Rainey? Kvragu, da! Ima kuću gore kod Tashmorea. On je, zapravo, moj veliki prijatelj!"

Dobro, to je odgovor na bar jedno pitanje.

"Tu sam zato što sam se razveo od žene", rekoh. "Upravo smo to doveli do kraja. Ona je ostala u Derryju. Drugih bi godina kuća u ovo doba bila prazna."

"Hm-hm", rekao je Shooter. Ton je njegova glasa ponovno razbjesnio Morta. Ti lažeš, govorio je taj ton, ali u ovom slučaju to i nije jako važno. Zato što sam znao da ćeš lagati. Na koncu konca, laganje ti i jest glavni posao, zar ne? "No dobro, ja bih vas našao, ili tu ili tamo."

Fiksirao je Morta kremenitim pogledom.

"Našao bih vas da ste se odselili u Brazil." "U to ne sumnjam", odgovorio je Mort. "Pa ipak, vi

ste se zabunili. Ili me zavitlavate. Bit ću toliko ljubazan pa pretpostaviti da je sve to samo nesporazum, jer mi izgledate prilično iskreno..."

O Bože, zar nije?

475

"... no ja sam tu priču napisao dvije godine prije nego što ste vi, kakvo sami velite, napisali svoju."

Ponovno je u Shooterovim očima ugledao onaj luđački bljesak, no onda ga je nestalo. Nije ga iscrpio, nego zauzdao, onako kako čovjek stavlja ogrlicu psu gadne naravi.

"I velite da vam je taj magazin u drugoj kući?"

"Da."

"I da je u tom magazinu vaša priča?"

"Da."

"I da je datum na tom magazinu srpanj 1980?"

"Da."

Morta je taj razvučeni katekizam (prije svakog bi pitanja uslijedila duga, zamišljena stanka) isprva nervirao, no sad je već osjetio malo nade: ako je tom čovjeku do toga da shvati istinu koju mu Mort govori... istinu, pomislio je Mort, koju je dio "Johna Shootera" zacijelo svo vrijeme znao, zato što gotovo potpuna sličnost između te dvije priče nije bila plod slučajnosti. On je i dalje čvrsto u to vjerovao, ali je došao na misao da se Shooter možda svjesno i ne sjeća toga da je počinio plagijat. Zato što je taj čovjek bjelodano lud.

Sad se više nije bojao onoliko kao kad je prvi put vidio ples mržnje i gnjeva u Shooterovim očima, nalik na odraz zapaljenoga sjenika koji se oteo svakoj kontroli. Kad ga je bio gurnuo, on je posrnuo natraške, i

476

Mort je vjerovao, ako dođe do tuče, da bi se mogao oprijeti... ili ga čak baciti na tlo.

Pa ipak, bilo bi mnogo bolje da do toga uopće ne dođe. Na nekakav je neobičan, uvrnut način, prema Shooteru počeo osjećati nekakvu samilost.

Ali taj je genleman, u međuvremenu, flegmatično nastavio guditi svoje.

"A ta druga kuća - u kojoj vam je sada žena - je li i ona tu, u Maini?"

"Da."

"I ona je tu?"

"Da."

Ovaj je put stanka bila mnogo duža. Na nekakav nestvaran način, Shooter je podsjetio Morta na računalo što obrađuje teško breme informacija. A onda je napokon rekao:

"Dajem vam tri dana."

"Vrlo plemenito od vas", rekao je Mort.

Shooterova se duga gornja usna povukla sa zuba, isuviše ravnih a da ne bi bili jedan od onih gebisa što se šalju preko novinskih oglasa.

"Nemoj se ti sprdati sa mnom, sinko", rekao je. "Ja činim sve da mi ne pukne živac, i u tome čak i donekle uspijevam, ali..."

"Ti!" dreknuo je Mort na njega. "A što da ja velim? Pa to je nevjerojatno! Dolaziš s neba pa u rebra, i

477

optužuješ me za ono najgore za što se jedan pisac uopće može optužiti, i kad ti velim da imam dokaz da si se ili zabunio ili da lažeš kroz te svoje proklete zube, počinješ samoga sebe tapšati što se uspijevaš toliko svladavati! Nevjerojatno!"

Shooteru su se spustili kapci, i dali mu licu podmukao izraz.

"Dokaz?" rekao je. "Ja tu ne vidim nikakav dokaz. Čujem što pričate, ali priče nisu dokaz."

"Već sam vam rekao!" povikao je Mort. Osjećao se bespomoćno, poput čovjeka koji se boksa s paučinom. "Sve sam vam objasnio!"

Shooter se zagledao u Morta jedan dugi trenutak, a onda se okrenuo i pružio ruku kroz otvoren prozor svog automobila.

"Što to radite?" upitao je Mort napetim glasom. Sad je zaista osjetio kako mu se u tijelo ulijeva adrenalin, pripremajući ga za bijeg ili da se baci na njega... no vjerojatnije za ono prvo, ako to Shooter dohvaća pištoljčinu koju je Mort najednom ugledao okom svoje mašte.

"Samo vadim pljuge", odgovorio je Shooter. "Ne maži gaće."

Kad je izvukao ruku iz automobila u njoj je bila crvena kutija Pali Malla. Uzeo ju je s komandne ploče. "Jeste za jednu?"

478

"Imam svoje", odgovorio je Mort prilično zlovoljno, pa izvadio prastaru kutiju L&M iz džepa ispod crvene f lanelske natkošulje.

Pripalili su, svaki iz svoje kutije.

"Ako nastavimo tako, još ćemo se i potući", rekao je Shooter naposljetku. "A to ne bih želio."

"Pa mislim, Isuse, ne bih ni ja!"

"Dio tebe bi", usprotivio se Shooter. Nastavio je proučavati Morta ispod spuštenih kapaka s nekakvim izrazom seoske lukavosti na licu. "Dio tebe želi baš to. Ali ne mislim da bi se ti tukao ni zbog mene ni zbog svoje priče. Imaš ti pod dekom nekakvu drugu pčelu koja te je čitavoga izbola, i ona samo otežava stvari. Dio tebe bi se tukao, ali eto što ti ne razumiješ, ako se zaista potučemo, tome neće biti kraja sve dok se jedan od nas dvojice ne sruši mrtav."

Mort je potražio nekakav znak koji bi mu rekao da to Shooter pretjeruje radi jačega dojma, ali nije vidio nijedan. Najednom je osjetio hladnoću duž trtice.

"I zato ti dajem tri dana. Nazvat ćeš svoju bivšu i reći neka ti pošalje magazin s tvojom pričom, ako tako nešto uopće postoji. A ja ću se vratiti. Naravno da ne postoji nikakav magazin; i mislim da nam je to obojici jasno. Ali mi se čini da si ti čovjek kome bi dobro došlo jedno dugo, duboko razmišljanje." Pogledao je Morta sa zbunjujućim izrazom stroge samilosti.

"Mislio si da te nitko nikad neće uhvatiti, zar ne?" upitao je. "Zaista si tako mislio."

479

"Ako ti pokažem magazin, hoćeš li otići?" upitao je Mort. Govorio je više sebi negoli Shooteru. "Želio bih zapravo znati je li to uopće vrijedno truda."

Shooter je najednom otvorio vrata automobila i kliznuo za volan. Mortu se brzina kojom se taj čovjek gibao učinila pomalo jezivom.

"Tri dana. Iskoristite ih kako vas volja, gospodine Rainey."

Pokrenuo je motor. Proradio je uz tiho soptanje, svojstveno ventilima koje bi trebalo prebrusiti, i smrad je nafte iz starog ispušnika zagadio zrak već izblijedjela popodneva.

"Što je pravo je pravo, i pošteno je pošteno. Prvo je da shvatite da sam vas zbilja uhvatio, i da se iz te svinjarije ne možete izmigoljito onako kako ste se izmigoljili iz svih svinjarija što ste ih napravili za života. To je prvo."

Bezizražajno je gledao Morta kroz prozor s vozačeve strane.

"A drugo je", rekao je, "onaj pravi razlog zbog kojeg sam došao."

"A taj je?" začuo je Mort vlastiti glas. Bilo je to čudno, i gnjev time izazvan nije bio mali, no osjećaj krivice ponovno se počeo nemilosrdno uvlačiti u nj, kao da je zaista počinio to za što ga taj rustikalni manijak optužuje.

480

"O tom potom", rekao je Shooter, i prebacio svoj vremešni karavan u prvu. "U međuvremenu, razmišljajte malo o tome što je pravo i pošteno."

"Ti... ti si lud!" dreknuo je Mort, no Shooter je već vozio jezerskom cestom prema mjestu gdje se ulijevala u autocestu broj 23.

Gledao je sve dok se karavan nije izgubio iz vida, a onda se polako vratio kući. I što joj je bliže prilazio, misli su mu bile sve praznije. I bijesa i straha bilo je nestalo. Osjećao je samo da mu je zima, da je umoran, da osjeća čežnju za bračnim domom kojega više nema, i kojega, kako mu se sad počelo otkrivati, nikada nije ni bilo.

11

Telefon je zazvonio kad je bio na pola odvojka što je tekao niz strmi brežuljak, od jezerske ceste do kuće. Mort je udario u trk, iako je znao da neće stići, i psujući samoga sebe zbog budalaste reakcije. Toliko o Pavlovljevu psu!

Već je bio otvorio vanjska vrata i počeo prtljati oko unutrašnjih, kad je telefon utihnuo. Ušao je, zatvorio za sobom vrata i pogledao telefon što je stajao na antiknom pisaćem stoliću što ga je Amy bila našla na buvljaku u Mechanic Fallsu. Mogao je, u tom trenutku, lako zamisliti kako mu telefon uzvrća pogled i gleda ga s nastudiranom mehaničkom nestrpljivošću: Ništa me ne pitajte, gazda - ja ne stvaram vijesti, ja ih samo

481

prenosim. Pomislio je kako bi morao kupiti jedan od onih strojeva što preuzimaju poruke... ili možda ne. Kad je o tome pažljivo promislio, shvatio je da bi se telefon teško mogao nazvati njegovom najomiljenijom tehničkom igračkom. Ako te ljudi zaista žele dobiti, na kraju ipak nazovu ponovno.

Pripravio je sebi sendvič i zdjelu juhe, pa otkrio da ih zapravo uopće ne želi. Osjećao se usamljeno, nesretno i blago zaražen Shooterovim ludilom. Nije se baš jako iznenadio otkrivši da je zbroj svih tih osjećaja pospanost. Počeo je bacati čeznutljive poglede prema kauču.

U redu, prošaptao je neki unutarnji glas. Ali ipak ne zaboravi -pobjeći možeš, ali ne i sakriti se. Kad se probudiš, to će sranje još biti tu.

To je sušta istina, pomislio je, ali u međuvremenu će ga sveg nestati, nestati, blaženo nestati. Jedino što se može pouzdano reći u korist kratkoročnih rješenja jest da su i ona bolja od nikakvih. Odlučio je nazvati kući (njegova je svijest i dalje kuću u Derryju uporno doživljavala kao svoj dom, i on je slutio da je to okolnost koja se neće brzo promijeniti), zamoliti Amy da izvuče primjerak EQMM-a s "Dobom sjetve" i pošalje mu ga hitnom poštom. A onda će se na nekoliko sati kao vreća izvaliti na kauč. Probudit će se oko sedam, vratiti se osvježen u radnu sobu, i onda još malo seruckati u kompjutor.

Da, i stvarno će biti sranje sve što napišeš, ako poslu pristupaš na takav način, ukorio ga je onaj unutarnji glas.

482

"Ma jebi se", rekao mu je Mort - jedna je od malobrojnih prednosti samotnoga življenja, bar koliko je on vidio, ležala u činjenici da možeš sa sobom razgovarati i jasno i glasno, a da se ipak nitko ne upita jesi li to lud ili koji ti je bog.

Digao je slušalicu i nazvao broj u Derryju. Slušao je uobičajena škljocanja pri uspostavljanju međugradske, a onda je uslijedio najiritantniji od svih telefonskih zvukova: tu-tu-tu, znak da je zauzeto. Amy je s nekim razgovarala, a kad bi se Amy stvarno zalaufala, razgovor bi znao potrajati satima. Možda i danima.

"U kurac, sjajno!" uzviknuo je Mort, i bacio slušalicu na vilicu tako jako da je zvono tiho zabrenčalo.

I dobro - što sad, maleni?

Možda bi mogao nazvati Isabelle Fortin, koja živi preko puta kuće u Derryju, no to mu se najednom učinilo prenapornim, a osim toga i čisti klistir. Isabelle je u njihov raskid već bila toliko upućena, da je još samo falilo da kući počne nositi snimljene filmske epizode. A osim toga, već je bilo prošlo pet sati - magazin i tako nije mogao krenuti poštanskim kanalom između Derryja i Tashmorea sve do sutra ujutro, bez obzira kad bi ga danas predala. Pokušat će je dobiti kasnije, i ako linija ponovno bude zauzeta (ako Amy kojim slučajem još vodi isti razgovor), onda će ipak nazvati Isabelle i zamoliti je da prenese poruku. Na trenutak je sirenski zov kauča u dnevnoj sobi bio prejak a da bi se na nj mogao oglušiti.

483

Mort je izvukao telefonsku utičnicu - tkogod da ga je pokušao nazvati dok se spuštao odvojkom, morat će još malo pričekati, molim lijepo i hvala najljepša - pa otišao u dnevnu sobu.

Postavio je jastuke u dobro znani položaj, jedan pod glavu i drugi pod vrat, pa pogledao jezero, gdje je Sunce upravo zalazilo na kraju dugog i spektakularnog zlatnog traga. Nikad se u životu nisam osjećao tako usamljeno i tako do kraja užasno, pomislio je pomalo zapanjeno. A onda su mu se kapci polako spustili na pomalo zakrvavljene oči, i onda je Mort Rainey, koji je tek trebao otkriti kako izgleda pravi užas, blaženo zaspao.

12

Sanjao je da je u razredu.

Učionica je bila poznata, iako ne bi znao reći zašto. I u tom je razredu bio s Johnom Shooterom. Shooter je u pregibu lakta držao papirnatu vrećicu iz voćarne. Izvadio je iz nje naranču i počeo je zamišljeno bacati gore-dolje. Gledao je prema Mortu, ali ne i u njega; pogled kao da mu se prilijepio za nešto iza Mortova ramena. Mort se okrenuo i ugledao zid od bloketa i školsku ploču i vrata s gornjim panelom od zamućena stakla. Nakon nekog vremena uspio je odgonetnuti zrcalno izvrnuti natpis na zamućenu staklu.

484

DOBRODOŠLI U ŠKOLU GORKIH ISKUSTAVA glasio je natpis. Ono što je pisalo na ploči bilo je

lakše pročitati.

DOBA SJETVE

Kratka priča Mortona Raineyja

pisalo je na njoj.

Najednom mu je nešto prozujalo preko ramena, i zamalo ga strefilo u bulju. Naranča. Dok je Mort uvlačio glavu, naranča je pogodila ploču, prsnula uz nekakav gnjili, pljeskav zvuk, i šljamnula krv preko ispisana teksta.

Ponovno se okrenuo Shooteru. Daj prestani! dreknuo je nesigurnim, prijekornim glasom.

Shooter je ponovno zabio ruku u vrećicu. Što je bilo? upitao ga je Shooter svojim mirnim, strogim glasom. Ti ne vidiš da su to crvene naranče? I kakav si mi ti pisac?

Bacio je još jednu. Ova je pljusnula grimiz preko Mortova imena i počela se polako cijediti niza zid.

Ne više! vrisnuo je Mort, ali je Shooter ponovno, neumoljivo, polako posegnuo u vrećicu. Njegovi dugi, žuljeviti prsti uronili su u kožu naranče još dok ju je izvlačio; krv je počela izbijati iz naranče u sićušnim kapljicama, kao krvavi znoj.

Ne više! Ne više! Milost! Ne više! Priznat ću, priznat ću sve, sve ću priznati, samo prestani! Sve, samo ako prestaneš! Samo ako...

485

13

"... prestaneš, samo ako

prestaneš..." Padao je.

Mort se uhvatio za rub kauča taman navrijeme da si prištedi kratak i vjerojatno bolan put do poda dnevne sobe. Prevalio se prema unutarnjem kraju kauča i naprosto ostao na trenutak ležati tako, stežući jastuke, drhćući i pokušavajući dohvatiti raščupane repove sna.

Bilo je to nešto o razredu, i crvenim narančama, i školi gorkoga iskustva. Čak se i to gubilo, a ostaloga nije više ni bilo. Ali je bilo jako realno, pa što god da to bilo. Isuviše realno.

Napokon je otvorio oči, ali se sad jedva što i moglo vidjeti; davno je prespavao zalazak Sunca. Bio se užasno ukočio, napose u šiji, i slutio da je prospavao najmanje četiri sata, možda i pet. Oprezno je napipao sklopku svjetla u dnevnoj sobi, jednom za promjenu uspio izbjeći osmerokutni stakleni stolić za crnu kavu (vremenom je stekao uvjerenje da taj stolić za crnu kavu posjeduje neke rudimente inteligencije, i da je sklon mijenjanju svog položaja u mraku, u cilju što boljeg okidanja po cjevanicama), pa otišao u prednje predvorje da ponovno pokuša nazvati Amy. U prolazu je pogledao na sat. Bilo je deset i četvrt. Prespavao je preko pet sati... i nije mu to bilo prvi put. A to neće morati čak ni platiti bacakanjem i okretanjem u noći. Sudeći po ranijem iskustvu, zaspat će istoga časa kad mu glava lupi o jastuk.

486

Dohvatio je telefon, ostao na trenutak zbunjen mrtvim mukom u uhu, a onda se sjetio da je tom sranju iščupao zube. Provukao je žicu kroz prste i tako došao do utikača, okrenuo se da ga ukopča... i zastao. Odavde se vidjelo kroz prozorčić lijevo od vrata. On mu je otvarao nekakav vidni kut na stražnju verandu, gdje je misteriozni i neugodni gospodin Shooter jučer pod kamenom ostavio svoj rukopis. Odavde se također vidio i ormarić za smeće, i na njemu je bilo nešto - zapravo dva nečeg. Nešto bijelo i nešto crno.

Ono crno nešto izgledalo je gnusno; u jednoj užasnoj sekundi Mort je pomislio da se tu skutrio golemi pauk.

Ispustio je telefonsku žicu i brzo upalio vanjsko svjetlo. Potom je uslijedio vremenski razmak - nije znao kako dug, niti mu je bilo stalo da to dozna - u kojem je bio nesposoban za svaki daljnji pokret.

Ono bijelo bio je list papira - savršeno običan listovni papir za pisaći stroj, formata 30 x 21 cm. Iako je ormarić za smeće bio dobarnih pet metara od mjesta na kojem je Mort stajao, onih nekoliko riječi na njemu bilo je ispisano širokim potezima, tako da ih je mogao lako pročitati. Pomislio je kako se Shooter zacijelo poslužio ili olovkom s posebno mekim grafitom ili komadićem ugljena za crtanje. NE ZABORAVI, IMAŠ 3 DANA, glasila je poruka. JA SE NE ŠALIM.

Ono crno bio je Bump. Shooter mu je očito prebio šiju prije no što ga je odvijačem, uzetim iz Mortonova alata, pribio za krov ormarića za smeće.

487

14

Nije ni opazio kako se slomila paraliza koja ga je držala. U jednom je trenutku stajao sleden u predsoblju kraj telefonskoga stolića, i gledao van u dobrog starog Bumpa, kojemu je, činilo se, ispred prsa izrastala drška odvijača, baš tamo gdje je bio onaj bijeli pramen - koji je Amy voljela nazivati partihlom. A u sljedećem je već stajao nasred verande, i studeni ga je noćni zrak ujedao kroz tanku košulju dok je pokušavao odjednom gledati na šest strana svijeta.

Prisilio se da stane. Shooter je, naravno, otišao. Zato i jest ostavio pisamce. A Shooter se, osim toga, nije doimao jednim od onih luđaka koji bi uživali u promatranju Mortova očitoga straha i zgroženosti. Lud je to plod, istina, ali pao s drugoga stabla. On se naprosto poslužio Bumpom, poslužio se njime protiv Morta, kao što bi se poslužio polugom da izvali nekakvu tvrdoglavu kamenčinu na sjevernoj parceli svojega imanja. U tome nije bilo ničeg osobnog; bio je to jednostavno posao koji je trebalo obaviti.

A onda je pomislio kako su tog popodneva izgledale Shooterove oči i divlje se stresao. Ne, bilo je to vrlo osobno, da.

Bilo je to osobno na svaki mogući način. "On vjeruje da sam to učinio", prošaptao je Mort u

hladnu noć, tipičnu za zapadni Maine, i riječi su iz njega izišle u iskrzanim komadićima, obgrizene cvokotavim zubima. "To ludo kopile zaista misli da sam to učinio."

Prišao je ormariću za smeće i želudac mu se prekobicnuo poput dresiranog psa kad izvodi

488

akrobaciju. Na čelo mu je izbio hladan znoj, i više nije bio siguran hoće li se moći pobrinuti za ono za što se morao pobrinuti. Bumpova je glava bila zabačena daleko ulijevo, dajući mu groteskan upitni oblik. Njegovi zubi, sitni, lijepi i oštri poput igle, bili su ogoljeni. Oko oštrice odvijača, tamo gdje je bio zabijen u njegovu

(partikhlu)

u njegov bijeli pramen, bilo je krvi, ali ne mnogo. Bump je bio prijazan mačak; ako mu je Shooter prišao, Bump nije ustrašeno zbrisao. I Shooter je zacijelo učinio baš to, pomislio je Mort i otro bolesni znoj s čela. Digao je mačka, slomio mu prstima vrat kao slani štapić, pa ga pribio na kosi krov ormarića za smeće, i sve to dok je Mort Rainey spavao, ako ne snom pravednika, a ono bar snom bezbrižnika.

Zgužvao je onaj papir, strpao ga u stražnji džep, i stavio ruku na Bumpova prsa. I njegovo se tijelo, koje se još nije ukočilo, pa čak ni posve ohladilo, pomaklo pod Mortovom rukom. Želudac mu se ponovno okrenuo, ali se ipak prisilio da drugom rukom obujmi žutu plastičnu dršku odvijača i izvuče ga.

Bacio je odvijač na verandu i desnicom podigao sirotog starog Bumpa kao hrpu starih krpa. Sad mu je želudac već bio u slobodnom padu, pa se samo okretao i okretao i okretao. Podigao je jedan od dva poklopca na ormariću za srneće, pa ga učvrstio kukom koja je sprečavala da teški poklopac zvizne po rukama i glavi onog tko bi bacao smeće. Unutra su bile poredane tri kante. Podigao je poklopac sa srednje i nježno u nju

489

položio Bumpovo tijelo. Ležao je tako, nabran na maslinastozelenoj vrećici Heftyja poput kakve krznene stole.

I najednom je prema Shooteru osjetio strahovit gnjev. Da se tog trenutka pojavio na odvojku, Mort bi bez razmišljanja nasrnuo na nj - bacio ga na tlo i, ako bi mogao, zadavio.

Polako - to je zaista ZARAZNO.

Možda i jest. A možda ga nije ni briga. Nije tu riječ samo o tome da je Shooter ubio jedinoga stvora koji mu je pravio društvo u samotnoj listopadskoj kući kraj jezera; nego o tome da je to učinio dok je Mort spavao, i to tako da je dobri stari Bump postao predmetom gađenja, nešto nad čime je bilo teško ne povratiti.

A najviše zbog činjenice da je bio prisiljen svog dobrog starog mačka staviti u kantu kao bezvrijedan komad smeća.

Sutra ću ga pokopati. Eno tamo, na onom mekom komadiću zemlje lijevo od kuće. S pogledom na jezero.

Da, ali će noćas Bump ležati nedostojno na Heftyjevoj vrećici u ormariću za smeće samo zato što bi tu u blizini mogao biti jedan čovjek - to ludo kopile - i što taj čovjek ima pritužbu u vezi priče na koju Mort Rainey posljednjih pet godina nije ni pomislio. Taj čovjek je lud, i Mort se, sukladno tome, bojao večeras pokapati Bumpa jer bi, bez obzira na ono pisamce, Shooter ipak mogao biti negdje u blizini.

Kako bih ga ubio. I ako me to ludo kopile još malo pritisne, baš bih to mogao i pokušati.

490

Ušao je u kuću, zalupio vrata i zaključao ih. Potom je pomnjivo prošao kroz kuću i zaključao sva vrata i prozore. Kad je to obavio, vratio se do prozora kraj vratiju od verande i zamišljeno se zagledao u mrak. Vidio je odvijač kako leži na daskama, i crnu okruglu rupu što ju je oštrica bila iskopala kad ju je Shooter zatjerao u desni poklopac ormarića za smeće.

I onda se Mort najednom prisjetio da se baš bio spremao za još jedan pokušaj da dobije Amy.

Prikopčao je utikač u zid. Brzo je birao broj, i prsti su mu ukucavali stare i poznate brojke koje su, zbrojene, davale dom, i pitao se da li da Amy spomene Bumpa.

Nakon uvodnih signala uslijedila je neprirodno duga stanka. Već se bio spremao spustiti slušalicu, kad se začuo još jedan, zadnji signal - tako glasan, da je zazvučao skoro kao tup udarac - iza kojeg je uslijedio robotski glas i rekao mu da je nazvani telefon u kvaru.

"Predivno", promrmljao je. "Pa što to, kvragu, s njim radiš, Amy? Pričaš dok se ne pokvari?"

Pritisnuo je dugme za prekidanje veze i pomislio kako će napoljetku ipak morati nazvati Isabelle Fortin, i dok je tako pročešljavao pamćenje u potrazi za njezinim brojem, telefon mu je zazvonio u ruci.

Sve dok se to nije dogodilo, nije ni shvaćao koliko je napet. Sitno je i pištavo vrisnuo i odskočio od telefona, ispustio slušalicu na pod i onda se zamalo spotakao o onu prokletu klupicu što ju je Amy bila kupila i postavila kraj telefonskog stolića, klupicu kojom se nitko nikada nije ni poslužio - pa čak ni sama Amy.

491

Zavrtio je rukom, uhvatio se za policu s knjigama, i spasio se od pada. Potom je zgrabio slušalicu i rekao: "Halo? Jesi li to ti, Shooteru?" Zato što u tom trenutku, kad se činilo da se čitav svijet polako ali sigurno izvrće na glavu, nije mogao ni zamisliti da bi to mogao biti netko drugi.

"Mort?" Bila je to Amy, i skoro je vrištala. S tim se tonom dobro upoznao za dvije posljednje godine njihova braka. Iza njega je stajala ili frustracija ili bijes, vjerojatnije ono potonje. "Mort, jesi to ti? Jesi to ti, za ime Božje? Mort? M..."

"Da, ja sam", odgovorio je. I najednom se osjetio strašno umorno.

"Pa gdje si, dođavola? Pokušavam te dobiti već najmanje tri sata!"

"Spavao sam", rekao je Mort.

"Izvukao si utikač." Govorila je umornim no optužujućim glasom čovjeka kojem je čitava ta priča već poznata. "Mislim, junačina, našao si pravo vrijeme za spavanje."

"Pokušao sam te nazvati oko pet..."

"Bila sam kod Teda."

"Pa mislim, netko je bio u kući", rekao je. "Možda..."

"Kako to misliš da je netko bio u kući?" upitala je, brzo kao da udara bičem. "Tko je bio u kući?"

"Od kud da ja to dođavola znam? Ti si u Derryju, ili si zaboravila? Ti Derry, ja Tashmore. Znam samo da je,

492

kad sam te pokušao dobiti, veza bila zauzeta. Ako si ti bila kod Teda, onda pretpostavljam da je Isabelle..."

"Ja sam još kod Teda", rekla je ona, i sad joj je glas postao nekako nestvarno ravnodušan. "I mislim da ću kod Teda ostati bar još neko vrijeme, pa sviđalo se to tebi ili ne. Mort, netko nam je zapalio kuću. Netko ju je spalio do temelja." I tu se Amy najednom rasplakala.

15

Toliko se bio fiksirao na Johna Shootera da mu je prva pretpostavka, dok je tako tupo stajao u predsoblju jedinoga preostaloga doma Raineyjevih, s telefonskom slušalicom priljepljenom na uho, bila da im je to Shooter zapalio kuću. Motiv? O, zna se, gospodine inspektore. Spalio je kuću, restauriranu viktorijansku građevinu vrijednu 800.000 dolara, zato da bi likvidirao jedan magazin. Ellery Queen's Mystery Magazine, da budem precizan; srpanjski broj iz 1980.

No je li to mogao biti on? Sasvim sigurno ne. Udaljenost je između Derryja i Tashmorea skoro dvije stotine kilometara, a Bumpovo je tijelo još bilo toplo i gipko, i krv je oko oštrice odvijača već bila ljepljiva, ali se još nije osušila.

Ako je požurio...

O, prestani s tim, može? Još malo pa ćeš ga optužiti i za svoj razvod i početi vjerovati da ti od svaka dvadeset četiri sata prespavaš šesnaest samo zato što ti Shooter stavlja Phenobarb u jelo. A poslije toga? Počni pisati pisma u novine i tvrditi da je stožer

493

trgovine kokainom u Americi izvjesni gospodin John Shooter iz Svračje Guzice, Mississippi. Da je baš on ubio Jimmyja Hoffu, a da je on slučajno i onaj famozni drugi strijelac što je pucao u Kennedyja s travnatoga brežuljka, u studenom 1963. Taj čovjek je lud, to stoji... no misliš li zaista da se odvezao skoro dvije stotine kilometara na sjever i masakrirao ti tu tvoju prokletu kuću samo zato da ubije nekakav magazin? Napose kad se zna da on po čitavoj Americi postoji još u bezbroj primjeraka? Daj se uozbilji.

Pa ipak... da je požurio...

Ne. Pa to je smiješno. Pa ipak, shvatio je najednom Mort, on tom čovjeku ipak neće moći pokazati taj prokleti dokaz, zar ne? Ukoliko ne...

Radna je soba bila sa stražnje strane kuće; u nju su pretvorili nešto što je nekad bio tavan kolskih spremišta.

"Amy", rekao je.

"To je tako strašno!" rekla je kroz suze. "Bila sam kod Teda i onda je nazvala Isabelle... rekla je da je pred kućom najmanje petnaest vatrogasnih kamiona... polijevaju iz šmrkova... gomila... tipovi koji svuda moraju zabiti svoj nos... radoznale njuške... znaš kako mrzim kad ljudi dolaze i bleje u kuću, čak i kad ne izgara do temelja..."

Morao se žestoko ugristi za unutrašnju stranu obraza da zaguši naglu provalu smijeha. Sad se nasmijati bilo bi najgore od najgorega, nešto najokrutnije što bi mogao učiniti, zato što je sad znao.

494

Kad je u svom probranom zanatu nakon tolikih godina borbe dočekao uspjeh, bila je to velika stvar i veliko ispunjenje; pokatkad se osjećao poput čovjeka koji se uspio probiti kroz opasnu džunglu u kojoj je izginulo već toliko pustolova, i koji je za svoj podvig stekao basnoslovnu nagradu. Amy se tome veselila, bar spočetka, no za nju je tu bila i gorka druga strana medalje: gubitak identiteta ne samo kao privatne, nego i kao odvojene osobe.

"Da", rekao je najblaže što je mogao, no i dalje se ujedajući za obraze kako bi se zaštitio od prijetećega smijeha. Kad bi se sada nasmijao, nasmijao bi se zapravo njezinu zlosretnom izboru fraza, ali ona to ne bi tako shvatila. Koliko je već puta za tih njihovih zajedničkih godina krivo protumačila njegov smijeh. "Da, znam, dušo. Ispričaj mi što se dogodilo."

"Netko nam je zapalio kuću!" vrisnula je Amy rasplakano.

"Eto što se dogodilo?"

"Je li šteta totalna?"

"Da. Tako mi je rekao šef vatrogasaca." Čuo ju je kako guta slinu, pokušavajući povratiti vlast nad sobom, a onda su joj suze ponovno krenule u juriš. "Iz-iz-izgorjela je do te-te-temelja!"

"Čak i moja radna soba?"

"Od tuda je i kre-kre-krenulo", prošmrcala je ona. "Bar je šef vatrogasaca rekao da tako misle. I to se slaže s onim što je vidjela Patty."

495

"Patty Champion?"

Championovi su imali kuću desno od Raineyjevih; dvije su parcele bile razdvojene pojasom tisovine koja je kroz mnoge godine polako podivljala.

"Da. Čekaj čas, Mort."

Začuo je silno trubljenje dok je ispuhivala nos, a kad se vratila na vezu, doimala se sabranije.

"Patty je vodila psa u šetnju, tako je rekla vatrogascima. To je bilo malo nakon što se smračilo. Prošla je kraj naše kuće i vidjela automobil parkiran pod trijemom. A onda je iznutra začula tresak, i ugledala vatru u prozoru tvoje velike radne sobe."

"Je li vidjela koji je to automobil bio?" upitao je Mort. Osjetio je mučninu u trbušnoj šupljini. Kako su mu vijesti polako dopirale k svijesti, čitava ta priča s Johnom Shooterom počela se, i veličinom i važnošću, smanjivati do nepostojanja. I nije tu više riječ bila samo o srpanjskom broju EQMM-a iz 1980., nego su propali i svi njegovi rukopisi, i oni objavljeni i oni nedovršeni, i većina njegovih praizdanja, i prevedena izdanja, i njegovi autorski primjerci.

Da, ali to je bio tek početak. Ostali su i bez svojih knjiga, sve u svemu četiri tisuće svezaka. A izgorjela je i sva Amyna odjeća, ako je šteta zaista tolika, a antikno pokućstvo što ga je godinama skupljala - pokatkad uz njegovu pomoć, no većinom bez nje - sad je prah i pepeo. Nakit i osobni dokumenti - police osiguranja i tako dalje - vjerojatno su preživjeli (sef skriven u dnu ormara na katu navodno je bio vatrootporan), no turski

496

su se sagovi pretvorili u pepeo, oko tisuću video-traka sad su samo staljene gvale plastike, a audio-vizualna oprema... i njegova odjeća... i njihove fotografije, na tisuće njih...

Kriste premilostivi, a prvo na što je bio pomislio bio je nekakav prokleti magazin.

"Ne", govorila je Amy, odgovarajući na pitanje za koje je on već skoro zaboravio zbog najednom nadošla shvaćanja koliko je golem njegov osobni gubitak, "ne zna reći koji je to automobil bio. Veli da je pomislila kako je netko bacio Molotovljev koktel ili slično. To je zbog načina na koji je vatra bljesnula u prozoru odmah nakon što se začulo razbijanje stakla. Veli da je krenula prilaznom stazom, i da su se tada otvorila kuhinjska vrata i iz njih istrčao neki čovjek. Bruno je počeo na nj lajati, ali se Patty uplašila i povukla ga k sebi, iako veli da joj je zamalo istrgnuo remen iz ruke.

A onda je taj čovjek ušao u auto i uključio motor. Uključio je farove, i Patty veli da ju je skoro zaslijepio. Podigla je ruku da zakloni oči, i onda je auto odtutnjao ispod trijema... eto što ona veli... i ona se stisla uz našu prednju ogradu i povukla Bruna što je jače mogla, jer bi ga inače taj čovjek pregazio. Potom je skrenuo s našega prilaza i povezao se cestom, brzo."

"I ona ni u jednom času nije vidjela koji je to automobil?"

"Ne. Najprije je bio mrak, a potom, kad je kroz prozor tvoje radne sobe bljesnula vatra, ošamutili su je farovi. Otrčala je kući i nazvala vatrogasce. Isabelle veli da su došli brzo, ali ti znaš koliko je naša kuća stara...

497

koliko je bila stara... i kako brzo gori suho drvo... napose ako se polije benzinom..."

Da, znao je. Stara, suha, puna drva, kod svakog bi pravog piromana izazvala noćne polucije. Ali tko je to bio? Ako nije Shooter, onda tko? Te užasne novosti, što su došle na kraju dnevnih događaja, poput groznoga deserta na koncu jezivoga ručka, gotovo su posve paralizirale njegovu sposobnost mišljenja.

"Veli da je vjerojatno riječ o benzinu... to veli, mislim, šef vatrogasaca... on je tu bio prvi, no onda je došla i policija, i stalno ispituju, Mort, uglavnom o tebi... o neprijateljima koje si možda stekao... neprijateljima... i ja sam im rekla kako ne vjerujem da si ih uopće imao... pokušala sam odgovoriti na sva pitanja..."

"Ne sumnjam da si učinila sve što si mogla", rekao je blago.

Ona je nastavila kao da ga nije ni čula, govoreći u elipsama bez stanke za disanje, baš kao kad telegrafist glasno izgovara kobne vijesti što se izlijevaju iz žice.

"Nisam znala čak ni kako da im kažem da smo se razveli... i oni to, naravno, nisu znali... to im je na koncu morao reći Ted... Mort... mamina Biblija... bila je na noćnom ormariću u spavaćoj sobi... u njoj su bile slike moje obitelji... i... i to je bilo jedino... jedino što mi je od nje os-os-ostalo..."

Glas joj se rastočio u jadno jecanje.

498

"Dolazim ujutro", rekao je. "Ako krenem u sedam, možda stignem već do devet i pol. Možda i do devet, sad kad više nema ljetnih gužvi. Gdje ostaješ noćas? Kod Teda?"

"Da", rekla je šmrcajući. "Ja znam, Mort, da ga ti ne voliš, ali ja ne znam što bih večeras bez njega... kako bih sve to

podnijela... znaš... sva ta njihova pitanja..."

"Onda mi je drago što je bio uz tebe", rekao je čvrsto. Taj mir, ta civiliziranost njegova glasa zaista ga je zaprepastila. "Pazi na sebe. Jesi li popila pilule?" Posljednjih joj je šest godina njihova braka liječnik propisivao sedative, no pila ih je samo kad bi trebala letjeti ili, sjetio se, kad je on morao obaviti neku društvenu obavezu. Takvu kod koje se tražio dolazak "s gospođom".

"Bile su u ormariću s lijekovima", rekla je tupo. "Ali nije važno. Nisam pod stresom. Samo mi nešto steže srce."

Mort joj je umalo rekao da je dosad mislio da je to isto, no onda odlučio da to ne učini.

"Dolazim čim stignem", rekao je. "Ako misliš da bi se nešto popravilo time ako bih došao još noćas..."

"Ne", odgovorila je ona. "Gdje ćemo se naći? Kod Teda?"

I najednom, nezvana, pojavila se slika: vidio je sebe kako drži sobaričin otpirač. Vidio je sebe kako ga okreće u bravi motelske sobe. Vidio je kako se otvaraju vrata. Vidio iznenađena lica iznad pokrivača, Amyno

499

lijevo, lice Teda Milnera desno. Ondulirana mu je kosa bila od spavanja sva polegnuta i raščupana, i Morta je pomalo podsjećao na Alfa. I od tog pogleda na Tedovu kosu, spavanjem uvrnutu u spiralu, Ted se Mortu po prvi put učinio stvarnim. Vidio je njihovu prepast i njihova gola ramena. I tada je najednom, gotovo slučajno, pomislio: Žena koja ukrade ljubav, kad ti je ljubav zapravo sve što imaš...

"Ne", rekao je, "ne kod Teda. Što veliš na onaj mali kafić na

Witcham Streetu?"

"Bilo bi ti draže da dođem sama?" Glas joj nije zvučao ljutito, ali je zvučao kao da se sprema naljutiti. Kako je dobro poznajem, pomislio je. Svaki pokret, svako dizanje i spuštanje glasa, svaki sintaktički zaokret. I kako ona zacijelo dobro poznaje mene.

"Ne", odgovorio je. "Povedi i Teda. To je baš dobro." Nema tu ničeg dobrog, pomislio je, ali preživjet će već nekako.

"Dakle u devet i pol", rekla je ona, i osjetio je da se malo smirila. "U Marchman'su."

"To je ime lokala?"

"Da - Marchman's Restaurant."

"Dobro. U devet i pol ili malo ranije. Ako stignem prvi, napravit ću na vratima znak kredom..."

"... a ako ja budem prva, ja ću ga izbrisati", dovršila je ona stari katekizam, i sad su se oboje malo nasmijali. Mort je otkrio da čak i smijeh boli. Poznavali

500

su se dobro, to sigurno. No ne služe li zajedničke godine baš tome? I ne boli li tako prokleto gadno baš to otkriće da te godine ne samo da mogu prestati, nego da su i stvarno prestale?

Najednom je pomislio na pisamce zataknuto pod ploču šindre na ormariću za smeće - NE ZABORAVI, IMAŠ 3

DANA. JA SE NE ŠALIM. Pomislio joj je reći: Amy, i ja tu dolje imam svojih malih briga, a onda shvatio da bi time samo otežao njeno sadašnje breme jada. To je bio njegov problem.

"Da se to dogodilo kasnije, bar bi mogao spasiti svoje stvari", govorila je Amy. "Ne smijem ni pomisliti na sve one rukopise što si ih izgubio. Da si prije dvije godine nabavio vatrootporne ladice, kako ti je savjetovao Herb..."

"Ne mislim da je to jako važno", odgovorio je Mort. "Rukopis sam novog romana ponio sa sobom." Što je bila istina. Svih četrnaest odrvenjelih stranica čistoga sranja. "A ostalo neka vrag nosi. Dovidenja do sutra, Amy, ja..."

(te volim) Preklopio je to usnama. Oni su se razveli. Može li je

on još uopće voljeti? Činilo se skoro nastranim. No sve ako je i tako, ima li to pravo i kazati?

"Vraški mi je krivo što se to dogodilo", rekao je umjesto toga.

501

"I meni, Mort. Tako jako žao." Ponovno je zaplakala. Sad je čuo kako je netko - neka žena, vjerojatno Isabelle Fortin - pokušava utješiti.

"Pokušaj malo odspavati, Amy."

"I ti."

Spustio je slušalicu. Kuća kao da je najednom postala mnogo tiša no ijedne druge večeri što ju je proveo sam; nije čuo ništa doli noćni vjetar što je šaptao obilazeći strehe, i gnjurca što je daleko, daleko, dozivao s jezera. Izvadio je ono pisamce iz džepa, izravnao ga i ponovno pročitao. Takve se stvari obično predaju policiji. To je zapravo nešto što se obično i ne dira sve dok policija ne obavi sva svoja fotografiranja i iskuša na tome sav svoj abrakadabra. Jer to je - tuš bubnjeva i jek fanfara, molim - MATERIJALNI DOKAZ.

Ma jebi ga, pomislio je Mort i ponovno zgužvao pismo. Samo bez policije. Dave Newsome, mjesni policajac, vjerojatno se muči ako se, u doba aktualizacije ručka, mora prisjetiti što je jeo za doručak, a Mortu baš nije bilo jasno ni kako bi taj slučaj mogao proslijediti okružnom šerifu ili državnoj policiji. Na koncu konca, ne čini se baš da mu je netko napao na život; njegov je mačak ubijen, ali mačak nije ljudsko biće. A u svjetlu Amynih katastrofalnih novosti, John Shooter mu se više i nije činio tako značajnim. On je samo jedan od Ludih svatova, on ima pčelu u gaćama, i mogao bi biti opasan... no Mort je bio sve skloniji tome da čitav taj posao pokuša obaviti sam, čak i ako je Shooter opasan. Napose ako je opasan.

502

Kuća u Derryju imala je prvenstvo i pred Johnom Shooterom i pred njegovim ludim idejama. Imala je prvenstvo čak i pred pitanjem tko je to počinio - Shooter ili koji drugi opaljenac s pritužbom, mentalnim teškoćama ili i jednim i drugim. Prvenstvo je imala kuća i, valjda, Amy. Očito je bila u vrlo lošem stanju, i neće valjda ni njemu ni njoj naškoditi ako joj ponudi malo utjehe. I možda bi ona tada...

Ali je zatvorio svijest za sva nagađanja na temu o tome što bi Amy mogla ili ne bi mogla učiniti. Na tom putu čekao ga je samo bol. Lakše je povjerovati da je taj put zatvoren za sva vremena.

Otišao je u spavaonicu, skinuo se, legao i stavio ruke pod glavu. Gnjurac se ponovno oglasio, desperatan i dalek. I onda mu je ponovno palo na um da bi Shooter mogao biti tu negdje vani, da možda puzi okolo, i da mu je lice blijedi krug pod čudnim crnim šeširom. Shooter nije bio pri sebi, i makar se, kad je sredio Bumpa, poslužio samo rukama i odvijačem, to nikako nije isključivalo mogućnost da ima i pištolj.

Ali Mort nije vjerovao da je Shooter tu negdje vani, s oružjem ili bez njega.

Nazvati, pomislio je. Kad budem išao u Derry, moram nazvati bar dvojicu. Jedan je Greg Carstairs, a drugi Herb Creekmore. Ako krenem u sedam, prerano je još da ih zovem odavde, no mogao bih se poslužiti javnom govornicom kod naplatnih kućica u Augusti...

Prevalio se na bok, i pomislio kako će nakon svega noćas teško zaspati... a onda se san navaljao na nj u

503

glatkom mračnom valu, i ako ga je tko gledao kako spava, on o tome nije znao ništa.

16

Budilica ga je probudila u šest i petnaest. Da pokopa Bumpa na pjeskovitoj krpici zemlje između kuće i jezera utrošio je pola sata, i u sedam je već bio na kotačima, sve po planu. Već je bio prešao deset milja i baš ulazio u Mechanic Falls, bujnu metropolu koju su tvorile tkaonice, zatvorene 1970., pet tisuća duša i žuti žmigavac na križanju cesta broj 23 i 7, kad je opazio da se njegov stari Buick počeo zagrcavati. Skrenuo je do Bill's Chevrona, psujući samoga sebe što prije polaska nije pogledao kako stoji s gorivom - da je prošao kroz Mechanic Falls ne opazivši koliko ga je malo ostalo, mogao je sebi priuštiti lijepu šetnju i na koncu još i poprilično zakasniti na sastanak s Amy.

Dok se auto-pipničar trudio napuniti Buickovu bezdanu jamu, Mort je otišao do javnog telefona na zidu. Iz lijevog je stražnjeg džepa iskopao izubijani adresar i nazvao broj Grega Carstairsa. Pomislio je da bi ga tako rano još mogao uhvatiti, i bio je u pravu.

"Halo?"

"Bog, Greg - Mort Rainey."

"Zdravo, Mort. Čujem da su ti se u Derryju dogodile gadne stvari?"

504

"Da", odgovorio je Mort. "Je li bilo u vijestima?"

"Peti kanal."

"Kako to izgleda?"

"Kako izgleda što?" odgovorio je Greg. Mort se trznuo... no ako to već mora čuti od nekoga, bilo mu je drago da taj netko bude Greg Carstairs. Bio je to prijazni, dugokosi bivši hipi koji je prešao u neku prilično opskurnu vjersku sektu - možda svedenborgijance - nedugo nakon Woodstocka. Imao je ženu i dvoje djece, jedno od sedam i jedno od pet, i po svemu što je Mort mogao zaključiti, čitava je obitelj bila otkačena kao i sam Greg. Vremenom bi se čovjek toliko navikao na njegov sitan no postojan smiješak, da je u onih nekoliko navrata kad je bio bez njega, izgledao skoro gol.

"Zar je baš tako gadno?"

"Da", odgovorio je Greg jednostavno. "To je sigurno planulo kao raketa. Stari moj, zaista mi je žao."

"Hvala ti. Ja sam baš na putu prema tamo. Zovem te iz Mechanic Fallsa. Hoćeš mi, dok me nema, napraviti jednu uslugu?"

"Ako misliš na šindru, vjerujem da će ona stići za..."

"Ne, nije riječ o šindri. Nego o nečem drugom. Nekakav me tip gnjavi već dva-tri dana. Nisu mu svi doma. Tvrdi da sam ja ukrao nekakvu njegovu priču koju je napisao prije šest-sedam godina. Kad sam mu rekao da sam ja svoju verziju iste priče napisao prije nego što je on, kako veli, napisao svoju, i da mu to

505

mogu i dokazati, u glavi mu se stvorio bućkuriš. Već sam se bio ponadao da je to naš zadnji susret, ali nisam ja te sreće. Sinoć, dok sam spavao na kauču, ubio mi je mačka."

"Bumpa?" Gregov je glas zvučio pomalo začuđeno, što je bio otprilike ekvivalentno zaprepaštenomu urliku nekog drugog. "Ubio je Bumpa?"

"Tako je."

"Jesi li o tome razgovarao s Daveom Newsomeom?"

"Ne, a i ne mislim. Volio bih to, ako ikako mogu,

riješiti sam." "Mort, taj mi čovjek ne izgleda baš kao

neki veliki pacifist."

"Od ubojstva mačka do ubojstva čovjeka dug je put", rekao je Mort, "i mislim da bih ja s njim izišao na kraj lakše nego Dave."

"Mislim, možda tu i ima nečega", suglasio se Greg. "Dave se, nakon što je navršio sedamdesetu, malo usporio. A čime ti ja mogu pomoći?"

"Kao prvo, volio bih znati gdje taj momak uopće živi."

"Kako se zove?"

"Nemam pojma. Ime na priči koju mi je bio pokazao glasilo je John Shooter, ali je poslije na tu temu počeo nešto mudrovati, rekao mi da je to možda i pseudonim. A ja mislim da jest - zbilja tako zvuči. No kako bilo da bilo, čisto sumnjam da se registrirao pod tim imenom ako je odsjeo u mjesnom motelu." "Kako izgleda?"

506

"Viši je od sto osamdeset, a godina ima četrdeset i još koju. Po licu mu se vidi da je često na otvorenom - oko očiju ima bore od sunca, a iz kutova usana mu se spuštaju brazde, kao da mu bradu zatvaraju u zagrade."

Dok je to govorio, lice "Johna Shootera" uplovilo mu je u svijest i počelo se bistriti, kao lice duha što pliva po zakrivljenoj površini čarobnjakove kristalne kugle. Mort je osjetio kako mu se na nadlanicama ježi koža i malo se stresao. Neki glas iz srednjega mozga i dalje mu je mrmljao kako se ili vara ili namjerno obmanjuje Grega. Shooter je opasan, to je jasno. I da to shvati nije trebao vidjeti što je napravio s Bumpom. Vidio je to još jučer popodne u Shooterovim očima. Zašto onda izigrava vigilanta?

Zato, odgovorio je neki drugi, dublji glas, s nekakvom opasnom nepokolebljivošću. Naprosto zato, i to je sve.

Glas iz srednjega mozga ponovno je progovorio, zabrinut: Misliš mu učiniti nekakvo zlo? Je li sve to samo zbog toga? Misliš mu učiniti nekakvo zlo?

Ali onaj duboki glas nije htio odgovoriti. Ušutio je.

"To bi mogao reći za pola farmera ovdje", rekao je Greg s dvojbom u glasu.

"Pa mislim, našlo bi se tu još ponešto po čemu bismo ga mogli naći", odgovorio je Mort. "On je, kao prvo, južnjak - ima izgovor koji iz njega strši čitavu milju. I nosi veliki crni šešir - pusteni, rekao bih - okruglog vrha. Izgleda mi kao onaj menonitski. I vozi

507

plavi Ford karavan, s početka ili sredine šezdesetih godina. Tablice iz Mississippija."

"Bravo - ovo je već bolje. Malo ću se raspitati. Ako je tu negdje, netko će znati i gdje. Inodržavne tablice u ovo doba godine bodu u oči."

"Znam." A onda mu je još nešto prošlo kroz glavu. "Možeš najprije pitati Toma Greenleafea. Jučer sam na jezerskoj cesti razgovarao s tim Shooterom, možda pola milje od kuće. Onda je prošao Tom u svom Scoutu. U prolazu nam je mahnuo, i obojica smo mu odmahnuli. Tom ga je sigurno promotrio kao sam vrag."

"Dobro. Vjerojatno ću ga naći u Bowie's Storeu, ako oko deset svratim na kavu."

"I on je tu već bio", rekao je Mort. "Sad znam, zato što je spomenuo police za roto-izdanja. To je jedna od onih staromodnih."

"I ako mu uđem u trag, onda što?"

"Onda ništa", rekao je Mort. "Ne čini ništa. Večeras ću te nazvati. Sutra uveče morao bih se vratiti u kuću na jezeru. Iako

ne znam kog bih vraga mogao napraviti u Derryju, osim čeprkati po pepelu."

"Što je s Amy?"

"Našla si je nekog tipa", rekao je Mort, trudeći se da mu glas ne zazvuči kruto, no on je svejedno zazvučao baš tako. "A što će Amy dalje i kako će, mislim da sad o tome trebaju brinuti njih dvoje."

"O. Oprosti."

508

"Ma nema na čemu", odgovorio je Mort. Pogledao je prema otocima s pumpama i opazio da je radnik već napunio rezervoar, i da mu sad briše vjetrobran - prizor koji nije očekivao jer je mislio da to više ne rade.

"Misliš to s tim tipom srediti sam... Zaista si siguran da to želiš?"

"Da, mislim da da", odgovorio je Mort.

Zastao je, najednom shvativši što se sad najvjerojatnije odvija u Gregovoj glavi: razmišljao je kako će, pronađe li čovjeka u crnom šeširu, i Mort zbog toga strada, on, Greg, za to biti odgovoran.

"Čuj me Greg, dok ja budem razgovarao s tim tipom, i ti mi se, ako želiš, možeš pridružiti."

"Možda bi to zaista bilo dobro", rekao je Greg s olakšanjem.

"On želi dokaz", rekao je Mort, "i zato mu ga naprosto moram dati."

"Ali ti si rekao da ga imaš."

"Da, ali mi on baš nije vjerovao na riječ. Mislim da ću mu ga morati nabiti na nos, ako želim da mi se skine."

"O." Greg je još malo razmislio o svemu. "Taj je stvarno munjen?"

"Bome da."

"Dobro, vidjet ću mogu li ga naći. Zvrcni mi večeras."

509

"I hoću. I hvala, Greg."

"Pusti to. Promjena odmara koliko i ležanje."

"Tako vele."

Rekao je Gregu zbogom i pogledao na sat. Bilo je skoro sedam i pol, i debelo prerano da zove Herba Creekmoorea, ukoliko ga nije želio dići iz kreveta, a ovo je moglo pričekati. Kad stane kod naplatnih kućica, bit će to taman na vrijeme. Vratio se do Buicka, spremio adresar pa izvadio lisnicu. Upitao je momka na pumpi koliko je dužan.

"To bi bilo dvadeset dva i pedeset, s popustom na gotovinu", rekao je momak, pa bojažljivo pogledao Morta. "Ali, gospodine Rainey, biste li mi slučajno htjeli dati svoj autogram? Imam sve vaše knjige."

To mu je ponovno vratilo misli na Amy, i na to koliko je mrzila skupljače autograma. Mort ih osobno nije shvaćao, ali nije u tome vidio nikakva zla. Njoj se pak činilo da oni sumiraju jedan aspekt njihova života koji joj je iz dana u dan bivao sve mrži. Kad se sve već bližilo kraju, on bi se svaki put kad bi ga netko u Amynu prisustvu zamolio za tako nešto, nekako skutrio iznutra. Gdjekad mu se činilo da joj upravo čita misli: Ako me voliš, zašto ih nekako ne SPRIJEČIŠ? Kao da se to može, pomislio bi. Njegov je posao pisanje knjiga koje ljudi poput ovoga momka žele čitati... ili je bar on tako na to gledao. A kad je u tome uspio, počeli su tražiti autograme.

Nažvrljao je svoje ime na poleđini odreska koji je ostajao momku (ovaj mu je, na koncu konca, ipak

510

oprao vjetrobran) i pomislio, ako ga Amy krivi zato što radi nešto što ti momci vole - a njemu se činilo da ona, na nekom nivou kojega ni sama nije svjesna, osjeća upravo to - da je onda valjda i kriv. Ali on je naprosto takvim stvoren.

Pravo je pravo, na koncu konca, kao što reče Shooter. I pošteno je pošteno.

Vratio se u auto i odvezao prema Derryju.

17

Platio je svojih sedamdeset pet centi cestarine na mitničkom proširenju u Augusti, pa skrenuo na parkiralište kraj telefona na drugoj strani. Dan je bio sunčan, prohladan i vjetrovit - taj vjetar što je dolazio iz smjera Litchfielda i puhao ravno i neprekidno preko otvorene ravnice gdje je ležalo proširenje mitnice, bio je dovoljno jak da Mortu natjera suze u oči. Ipak je u njemu uživao. Gotovo je osjećao kako mu ispuhuje prašinu iz prostorija u glavi koje su predugo imale zatvorena vrata i spuštene rolete.

Herba Creekmorea je u New York - u stan, ne na posao - nazvao pomoću kreditne kartice. Herb još najmanje sat vremena neće krenuti u James & Creekmore, književnu agenciju Morta Raineyja, no Mort ga je poznavao već dovoljno dugo da bi znao da se već istuširao, i da sada pije kavu, čekajući da se zrcalo u kupaonici othuče, pa da se može obrijati.

Imao je sreće i po drugi put zaredom. Herb mu je odgovorio glasom iz kojeg se izgubila većina snenih

511

pahuljica. Danas me služi sreća, ili što? pomislio je Mort i nacerio se u zube studenom listopadskom vjetru. Preko četiri staze autoceste, vidio je ljude kako napinju žicu ograde protiv snijega, pripremajući se za zimu koja je ležala tik iza kalendarskog obzora.

"Bog, Herb", rekao je. "Zovem te s javnog telefona kraj naplatnoga mjesta u Augusti. Moj je razvod pravomoćan, moja je kuća u Derryju sinoć izgorjela do temelja, neki mi je luđak ubio mačka, i zrak je ovdje hladniji od kopče na remenu kopača bunara - baš nam je lijepo Bog dao."

Koliko apsurdno zvuči sav taj katalog jada, to nije shvatio sve dok nije čuo samoga sebe kako ih glasno recitira, i onda se gotovo nasmijao. Isuse, ovdje jest bilo hladno, no nije li to lijep osjećaj? Nije li se zbog osjećao tako čisto!

"Mort?" upitao je Herb oprezno, glasom čovjeka koji sluti psinu.

"Na službu", rekao je Mort.

"Što ti je to bilo s kućom?"

"Ispričat ću ti, ali samo jednom. Možeš praviti i bilješke, ako baš moraš, zato što se kanim vratiti u auto prije nego što se ukockoledim kraj telefona." Počeo je od Johna Shootera i njegovih optužbi. Završio je razgovorom što ga je sinoć vodio s Amy.

Herb, koji je lijep dio života proveo kao njegov i njezin gost (i kojega je, kako je Mort slutio, njihov razlaz savršeno zapanjio), izrazio je na to svoju

512

iznenađenost i žalost zbog onoga što se dogodilo s kućom u Derryju. Upitao ga je ima li ikakvu ideju o tome tko je to mogao učiniti. Mort je odgovorio da nema.

"Ne sumnjaš u tog tipa Shootera?" upitao je Herb. "Shvaćam važnost činjenice da je mačak ubijen neposredno prije nego si se probudio, ali..."

"Pretpostavljam da je to tehnički moguće, i ne isključujem to potpuno", rekao je Mort, "ali vraški sumnjam. Možda je to samo zato što si nikako ne mogu zabiti u glavu da bi netko mogao spaliti kuću s dvadeset četiri sobe samo zato da se otarasi nekakvog magazina. Ali mislim da je to ipak najviše stoga jer sam ga upoznao. On zaista vjeruje da sam mu ja ukrao priču, Herb. Hoću reći, on u to baš nimalo ne sumnja. Kad sam mu rekao da bih mu mogao pokazati i dokaz, njegov je stav bio: 'Samo daj, jebivjetre, uljepšaj mi dan.'"

"Pa ipak... nazvao si policiju?"

"Da, nazvao sam jutros", odgovorio je Mort, i makar je ta tvrdnja bila nepoštena, ipak nije bila skroz-naskroz lažna. Tog ju je jutra zaista nazvao, Grega Carstairsa. No kad bi rekao Herbu Creekmoreu - koga je mogao zamisliti kako sad sjedi u dnevnoj sobi svog newyorškog stana u ušminkanim hlačama od tvida i majici s tregerima - kako to misli srediti sam, eventualno uz Gregovu pomoć, teško da bi to ovaj razumio. Herb je bio dobar prijatelj, no pomalo stereotipan: Civilizirani Čovjek, model s konca dvadesetoga stoljeća, urban i urbaniziran. On je bio od onih koji vjeruju u savjetovanje. Od onih kojih vjeruju u

513

meditaciju i medijaciju. Od onih koji vjeruju u diskusiju kad je razum prisutan, i u trenutno prebacivanje problema Ovlaštenim Osobama kada to nije. Za Herba je misao da čovjek gdjekad mora učiniti nešto što mora, bila misao sasvim na mjestu... samo što je to mjesto bilo u filmovima sa Sylvesterom Stalloneom u glavnoj ulozi.

"Mislim, to je pametno." U. Herbovu se glasu osjetilo olakšanje. "Imaš dovoljno toga na vratu i bez gnjavaže s nekim psihom iz Mississippija. Ako ga nađu, što ćeš učiniti? Tužiti ga zbog uznemiravanja?"

"Radije bih ga uvjerio da uzme svoju optužnicu i metne put pod guzicu", odgovorio je Mort. Onaj osjećaj radosnog optimizma, tako neutemeljen pa ipak tako nesumnjivo stvaran, održao se i dalje. Pretpostavljao je da će se uskoro slomiti, ali ga smiješak bar zasad nije napuštao. I zato je obrisao rukavom šmrcavi nos i nastavio kako je započeo. Već je bio zaboravio kako je to lijepo imati cer zakeljen za labrnju.

"I kako to misliš izvesti?"

"Uz tvoju pomoć, nadam se. Ti imaš dokumentaciju o mojim stvarima?"

"Ma da, ali..."

"Pa dobro, daj mi izvuci godinu 1980., srpanjski broj Ellery Queen's Mystery Magazinea. To je onaj u kojem je 'Doba sjetve'. Ja svoj ne mogu izvući, zbog onog požara, i tako..." "Nemam ga", rekao je Herb blago.

514

"Nemaš ga?" rekao je Mort i zažmirkao. Ovome se nije nadao. "A zašto ne?"

"Zato što su od 1980. trebale proći još dvije godine pa da ja počnem voditi tvoju agenturu. Ja imam po bar jedan primjerak od svega što sam tvojega prodao, ali ovo je jedna od onih koju si prodao sam."

"O, sranje!" I unutrašnjim okom, Mort je najednom ugledao impresum za Doba sjetve' u Svatko ubaci novčić. Većina je drugih bilježaka sadržavala i redak: "Pretisnuto s dozvolom autora i njegovih agenata, Jamesa & Creekmorea". A ona uz 'Doba sjetve' (i još dvije-tri priče u toj zbirci) glasila je samo: "Pretisnuto s dozvolom autora".

"Žao mi je", rekao je Herb.

"Jasno da sam poslao sam - sad se sjećam kako sam pisao pismo, zbog dogovora o uvjetima, prije nego sam poslao priču. Samo što mi se danas čini da si ti već oduvijek moj agent." On se na to kratko nasmijao, a Mort dodao: "Bez uvrede."

"Ni slučajno", odgovorio je Herb. "Hoćeš da nazovem

EQMW. Oni sigurno imaju sve prošle brojeve."

"Zbilja bi?" upitao je Mort zahvalno. "To bi bilo super." "To će mi biti prvo. Samo..." rekao je Herb i zastao.

"Samo što?"

"Obećaj mi samo da se s tim tipom nećeš natezati sam samo zato što u ruci imaš otisnutu priču."

515

"Obećajem", spremno se suglasio Mort. Opet je postupio podlo, no što, kvragu - on je zaista zamolio Grega, kad do toga dođe, da bude s njim, i Greg se suglasio, i tako on doista neće biti sam. A Herb Creekmore mu je, na koncu konca, književni agent a ne otac. Kako on rješava svoje privatne probleme nije njegova briga.

"Dobro", rekao je Herb. "Za to ću se ja pobrinuti. Nazovi me iz Derryja - možda sve i nije tako crno kako se čini."

"Bilo bi mi drago da u to mogu povjerovati."

"Ali ne vjeruješ?"

"Žalim, ali ne."

"Dobro." Herb je uzdahnuo. A potom, pomalo nesigurno, dodao: "Misliš da je u redu ako te zamolim da Amy zaželiš sve najbolje?"

"Jest, i hoću."

"Odlično. A ti Mort, miči se s vjetra i za svojim poslom.

Dovde se čuje kako urla. Sigurno si već led ledeni."

"Na najboljem putu da postanem. Herb, hvala još jednom."

Spustio je slušalicu i na trenutak se zamišljeno zagledao u telefon. Bio je zaboravio da Buick treba tankati, što je bila sitnica, ali je bio zaboravio i da mu sve do 1982. Herb Creekmore nije bio agent, što i nije bila takva sitnica. Pod prevelikim sam pritiskom,

516

pomislio je. Da se čovjek počne pitati što sam još mogao zaboraviti.

A glas iz glave, ne onaj iz srednjega mozga, nego onaj iz dubokih predjela, najednom je progovorio: Ali što je, prije svega, s krađom priče? Možda si i to zaboravio.

Posprdno se nasmijao kroz nos i požurio prema autu. Nikad u životu nije bio u Mississippiju, a čak ni sad, usred spisateljske blokade, nikad ne bi pao tako nisko da se posluži plagijatom. Kliznuo je za volan i pokrenuo motor, pa stao razmišljati o tome kako ljudska svijest povremeno zaista zna prežvakavati svakakvo smeće.

18

Mort nije vjerovao da ljudi - čak ni oni koji pokušavaju prema sebi biti koliko-toliko iskreni - shvaćaju kad je s nečim gotovo. Vjerovao je da se oni počesto nastavljaju nadati, ili pokušavaju nadati, čak i kad to nije ispisao samo prst po zidu, već i kad je to ispisano slovima dovoljno velikim da se mogu pročitati i sa stotinu metara i to bez dalekozora. Ako je riječ o nečemu do čega ti je doista stalo, i osjećaš da ti je to potrebno, onda je lako obmanuti samoga sebe, lako pobrkati život s TV-om i samoga sebe uvjeriti da će nešto, što ti se sada čini tako loše, na kraju izaći na dobro - najvjerojatnije nakon sljedećeg EPP bloka. Pretpostavljao je da bi, bez svoje velike sposobnosti za

517

samoobmanjivanje, ljudska vrsta bila još luđa nego jest.

No istina se pokatkad i silom probije, i ako si svjesno pokušavao tu istinu zaobići mišlju ili snom, posljedice znadu biti katastrofalne: to je kao da stojiš pred plimnim valom kad grmi ne preko nasipa pred sobom, nego kroza nj, da i njega i tebe izvalja u palačinku.

Mort Rainey je jedno od tih kataklizmičkih bogojavljenja doživio nakon što su otišli predstavnici policije i vatrogasaca, a on i Amy i Ted Milner ostali sami, da polako šetkaju oko zadimljene ruševine zelene viktorijanske kuće koja je na Kansas Streetu 92 stajala već stotinu trideset šest godina. I baš dok su pravili taj tužni inspekcijski obilazak, Mort je napokon shvatio da je njegov brak s Amy rođenom Dowd iz Portlanda, sad zaista gotov. Neće to biti "razdoblje bračnih napetosti". I nije to bilo "pokusno razdvajanje". Neće to biti jedan od onih slučajeva, za koje se povremeno čuje, da su se obadvije strane pokajale zbog svoje odluke pa se ponovno vjenčale. Bilo je gotovo. Njihov je zajednički život postao dio povijesti. Čak i kuća, u kojoj su zajedno proveli toliko lijepih trenutaka, sad više nije bila ništa doli hrpa greda što su opako tinjale, greda nabacanih u podrumsku jamu poput zubiju kakvoga orijaša.

Njihov susret u Marchman'su, maloj kafeteriji u Witcham Streetu, prošao je prilično dobro. Amy ga je zagrlila, i on joj je uzvratio zagrljaj, ali kad ju je pokušao poljubiti u usta, ona je spretno okrenula glavu tako da su mu se usne, umjesto na usta, spustile na obraz. Pusica, kako to vele na uredskim zabavama. Drago mi je što te vidim, srce.

518

Ted Milner, ovog jutra s onduliranom kosom savršeno na mjestu, i ni s kakvim Alfovim čuperkom u izgledu, sjedio je za stolom u kutu i promatrao ih. Držao je lulu koju je, na raznim prijemima, Mort već tri godine viđao stisnutu među njegovim zubima. Mort je bio uvjeren da je ta lula čista afektacija, mala štaka kojom se njen vlasnik služi da bi izgledao starijim no što uistinu jest. A koliko mu je uistinu bilo? Mort to nije znao zasigurno, no Amy je imala trideset šest, pa je mislio da je Ted, u svojim besprijekornim umjetno izblijedjelim trapericama i J. Pressovoj košulji bez ovratnika, mlađi od nje za bar četiri godine, a moguće i za još koju. Pitao se zna li Amy da je za desetak godina - možda čak i za pet - čekaju velike nevolje, no onda je promislio i zaključio da bi joj to trebao reći netko prikladniji od njega.

Upitao je ima li što nova. Amy je odgovorila da nema. A onda je loptu preuzeo Ted, pa počeo pričati sa slabim južnjačkim iskrivljenjem, mnogo mekšim od nazalnoga zavlačenja Johna Shootera. Rekao je Mortu da bi se šef vatrogasaca i poručnik iz Policijske službe grada Derryja željeli s njima naći na, kako je to nazvao, "licu mjesta". Željeli su Mortu postaviti nekoliko pitanja. Mort je rekao odlično. Ted ga je ponudio šalicom kave - imali su vremena. Mort je odgovorio odlično. Ted ga je upitao kako mu ide. Mort je ponovno odgovorio s odlično. Svaki put kad bi mu ta riječ izišla iz usta, činila mu se sve izlizanijom. Amy je tu razmjenu replika među njima promatrala pomalo zabrinuto, i Mort je to mogao razumjeti. Onaj dan kad ih je zatekao zajedno u krevetu, rekao je Tedu da će ga ubiti. Zapravo, možda je spominjao i nešto u smislu da će ih ubiti oboje.

519

Sjećanje mu je na taj događaj bilo prilično maglovito. A slutio je da bi maglovito moglo biti i njihovo. Nije znao kako stvari stoje s preostala dva kuta trokuta, ali je on osobno nalazio da ta maglovitost nije samo shvatljiva nego i milosrdna.

Popili su kavu. Amy ga je upitala za "Johna Shootera". Mort je odgovorio kako drži da je situacija prilično pod kontrolom. Nije spominjao ni mačka ni pisma ni magazine. A onda su, nakon nekog vremena, otišli iz Marchman'sa i otišli do Kansas Streeta 92, mjesta koje je nekoć bilo kuća a ne parcela.

Šef vatrogasaca i policijski detektiv bili su tu, kako su obećali, a bilo je i pitanja, baš kako su obećali. Većina se pitanja odnosila na to kome bi mogao biti tako mrzak da mu u radnu sobu ubaci Texaco-coctail. Da je Mort bio sam, iz svega bi toga sasvim ispustio Shooterovo ime, no ako ga ne bi spomenuo on, spomenula bi ga, naravno, Amy, i zato je ispričao kako je izgledao prvi susret, baš onako kako je bilo.

Šef vatrogasaca, Wickersham, na ovo je rekao:

"Bio je jako ljut?"

"Da."

"Toliko ljut da se mogao odvesti do Derryja i zapaliti vam kuću?" upitao je policijski detektiv Bradley.

Bio je skoro siguran da to nije učinio Shooter, ali nije želio dublje zalaziti u svoj kratki odnos s njim. Jer bi to, kao prvo, značilo da im mora reći što je Shooter učinio Bumpu. To bi uzrujalo Amy; to bi je jako uzrujalo... i

520

otvorilo vreću buha za koju mu je bilo draže da ostane zatvorena. Ponovno je, pomislio je Mort, nastupio čas neiskrenosti.

"Možda je isprva i bio. Ali nakon što sam otkrio da su te dvije priče zaista jednake, pogledao sam na svojoj datum prvog objavljivanja."

"Njegova nikad nije bila objavljena?" upitao je Bradley.

"Ne, siguran sam da nije. A onda se, jučer, pojavio ponovno. Upitao sam ga kad je napisao svoju, u nadi da će spomenuti datum kasniji od mojeg. Shvaćate?" Detektiv je kimnuo glavom.

"Nadali ste se dokazati da imate prednost?"

"Tako je. 'Doba sjetve' bila je u knjizi kratkih priča što sam je objavio 1983., no ona je prvi put bila objavljena 1980. Nadao sam s da će mu biti dovoljno da odabere neki datum od godinu ili dvije prije 1983. Imao sam sreće. Rekao je da ju je napisao 1982. I tako sam ga, vidite, uhvatio."

Nadao se da će na tome sve i ostati, ali je Wickersham, šef vatrogasaca, nastavio slijediti nit.

"Vi to shvaćate, gospodine Rainey, no da li to shvaća i on?"

Mort je uzdahnuo duboko u sebi. Morao je znati da se čovjek ne može predugo izmotavati - ako se priča dovoljno nastavlja, gotovo uvijek stiže do točke gdje treba ili reći čistu istinu ili iskopati čistu laž. I eto ga tu. No koga se to, napokon, tiče? Njega ili njih? Njega.

521

Dobro. A namjeravao je da to tako i ostane. "Da", rekao je, "shvatio je."

"I što je učinio?" upitao je Ted. Mort ga je pogleda blago zagnjavljenim pogledom. Ted je skrenuo oči, i učinilo se da žali što nema lule s kojom bi se igrao. Lula mu je bila u autu. J. Pressova košulja nije imala džepa u koji bi je mogao staviti.

"Otišao je", odgovorio je Mort. Ted ga je toliko iživcirao, gurajući svoj nos u nešto što ga se apsolutno ne tiče, da je zbog toga mnogo lakše slagao. A zbog činjenice da laže baš Tedu, sve mu se to učinilo još više u redu. "Promumljao je nekakva sranja kako je sve to nevjerojatna slučajnost, pa uskočio u auto kao da mu se zapalila kosa, a već mu se i guzica dimi, pa otperjao."

"Jeste li slučajno, gospodine Rainey, opazili model automobila i zapamtili broj?" upitao je Bradley. Izvadio je blok i kemijsku olovku.

"Bio je Ford", odgovorio je Mort. "Jako mi je žao, ali što se tiče registracije, tu vam ne mogu pomoći. Tablica nije bila iz Maine, no više od toga..." Slegnuo je ramenima i pokušao stvoriti dojam kao da mu je žao. Ali se iznutra, zbog puta kojim je sve to krenulo, osjećao sve nelagodnije. Sve je to izgledao sasvim u redu dok je samo mudrijašio, vrdao oko otvorenih laži - činilo se kao da time želi Amy prištedjeti bol spoznaje da je taj čovjek Bumpu prebio kičmu i nabo ga, kao na ražanj, odvijačem. Ali sad se doveo do toga da raznim ljudima priča različite priče. Kad bi se oni našli i sve to malo usporedili, otkrili bi da sve baš i nije tako sjajno. A

522

objašnjavanje razloga za sve te laži moglo bi biti malo zeznuto. Ipak je vjerovao da takva uspoređivanja baš i nisu jako vjerojatna, ukoliko Amy ne popriča s Gregom Carstairsom ili Herbom Creekmoreom, no što ako sa Shooterom dođe do natezanja kad ga on i Greg uhvate i nabiju mu na nos srpanjski broj EQMM-a, iz godine 1980?

Ne brini, rekao je samome sebi, taj ćemo most spaliti kad dođemo do njega, velika moja junačino. Ta mu je misao na trenutak vratila bodrost što ju je osjetio dok je s naplatne platforme razgovarao s Herbom, i gotovo se kratko zacerekao. Ali je to zadržao u sebi. Da nije, oni bi se zapitali čemu se to smije, i čini mu se da bi se imali i pravo zapitati.

"Mislim da je Shooter sad već na putu..."

(za Mississippi)

"... onamo otkud je i došao", dovršio je skoro bez zastoja.

"Pretpostavljam da ste u pravu", rekao je poručnik Bradley,

"no ipak bih po tome još malo čeprkao. Sve ako ste ga i uvjerili da je bio u krivu, to ipak ne znači da je otišao s melemom na srcu. Posve je moguće da se dovezao ovamo i zapalio vam kuću iz čiste nadrkanosti - pardon, gospođo Rainey."

Amy mu je odgovorila iskrivljenim smješčićem pa odmahom ruke otklonila ispriku.

"Ne mislite da je i to moguće?"

523

Ne, pomislio je Mort, ne mislim. Da je odlučio zapaliti kuću, mislim da bi onda ubio Bumpa prije nego je pošao u Derry, čisto za slučaj da se probudim prije nego se vrati. U tom bi slučaju, u trenutku kad sam ga pronašao, krv bila suha i Bump ukočen. A to se nije dogodilo... ali to ne smijem reći. Čak ni kad bih to želio. Onda bi se, kao prvo, upitali zašto sam tako dugo šutio o Bumpu. Sigurno bi pomislili da mi nisu svi na broju.

"Ovaj", odgovorio je, "imao sam ga prilike upoznati. Ne izgleda mi baš kao netko tko bi palio kuće."

"Misliš da nije bio Snopes", rekla je Amy najednom.

Mort ju je pogledao začuđeno - pa se nasmiješio.

"Istina", rekao je. "Južnjak, ali ne Snopes."

"Što znači?" upitao je Bradley pomalo oprezno.

"Ma stari štos, poručnice", odgovorila je Amy. "Snopesi su likovi iz nekih romana Williama Faulknera. Ušli su u poslove spaljivanjem ambara."

"O", odgovorio je Bradley sasvim neodređeno.

A Wickersham je rekao:

"Gospodine Rainey, ne postoji nikakav tip palikuće. Ima ih u svim veličinama i modelima. Vjeruje meni."

"Mislim..."

"Dajte mi, ako možete, pričajte još malo o automobilu", rekao je Bradley. Podigao je olovku nad notes. "Želio bih na tog tipa upozoriti državnu policiju."

524

Mort je najednom odlučio još malo lagati. Zapravo još puno. "Mislim, bio je to zatvoreni osobni automobil. U to sam siguran."

"Aha. Ford sedan. Godina?"

"Pa rekao bih, negdje iz sedamdesetih", rekao je Mort. Bio je prilično siguran da je Shooterov karavan bio zapravo proizveden nekako u doba kad je neki tip, koji se zvao Oswald, izabrao Lyndona Johnsona za predsjednika Sjedinjenih Država. Zastao je, pa dodao: "Registarska je pločica bila svijetle boje.

Možda iz Floride. Ne bih se mogao baš zakleti, no mogla je biti."

"A-ha. A on sam?"

"Srednje visine. Plave kose. Naočale. Onakve okrugle, sa žičanim okvirom, kakve je nosio John Lennon. To je sve čega se za..."

"Nisi rekao da je imao šešir?" upitala je Amy najednom.

Mort je osjetio kako su mu škljocnuli zubi.

"Da", rekao je ljubezno. "Tako je, to sam zaboravio. Tamnosivi ili crni. Samo što je bio više kao kapa. Onako, znate, sa šiltom."

"Dobro", rekao je Bradley i zapljesnuo notes. "To je već nekakav početak."

"A ne bi to mogao biti naprosto čin vandalizma, s paležom čisto onako iz štosa?" upitao je Mort. "U romanima sve je povezano, no iskustvo mi govori da se u stvarnom životu stvari znaju naprosto dogoditi."

525

"Moglo bi biti", suglasio se Wickersham, "ali ne može škoditi da ispitamo očite veze." Svečano je namignuo Mortu i rekao: "Pokatkad, znate, i život oponaša umjetnost."

"Treba vam još nešto?" upitao ih je Ted i prebacio ruku Amy preko ramena.

Wickersham i Bradley izmijenili su poglede, a onda je Bradley odmahnuo glavom.

"Mislim da ne, bar zasad."

"Pitam zato što će Amy i Mort morati odvojiti malo vremena za agenta osiguranja", rekao je Ted. "A vjerojatno i za istražitelja iz matične kompanije."

Mort je otkrio kako mu njegov južnjački izgovor sve više ide na jetra. Slutio je da Ted dolazi iz dijela Juga nekoliko država sjeverno od Faulknerove zemlje, no ipak je to bila koincidencija bez koje bi se lakše disalo.

Službenici su se rukovali s Amy i Mortom, izrazili svoje žaljenje, rekli im neka im se jave ako im se još nešto dogodi, a onda otišli, ostavljajući ih, svo troje, da još jednom obiđu kuću.

"Žao mi je, Amy, zbog svega toga", rekao je Mort najednom. Ona je išla između njih dvojice, i pogledala ga, jer ju je očito prenulo nešto što je čula u njegovu glasu. Možda je to nešto bila naprosto iskrenost. "Zbog svega. Zaista žao."

"I meni", rekla je ona tiho i dotakla mu ruku.

"E pa, Teddyju isto, kao trećem", rekao je Ted s nekakvom svečanom srdačnošću. Ona mu se okrenula

526

leđima, i Mort bi u tom trenutku vedre duše uhvatio tog tipa za gušu i davio ga sve dok mu ne bi iskočile oči i zatreperile na krajevima vidnih živaca.

Sad su išli zapadnom stranom kuće, prema ulici. Tu je bio duboki kut, na mjestu gdje se njegova radna soba spajala s kućom, a nedaleko je bio Amyn cvjetnjak. Svo je cvijeće sad bilo mrtvo, i Mort je pomislio kako je vjerojatno bolje da je tako. Požar je bio dovoljno vruć da nakovrča travu što je ostala zelena na četiri metra širokom rubu oko ruševine. Da je svo cvijeće bilo u cvatu, nakovrčao bi i njega, i to bi bilo zaista pretužno. To bi bilo...

Mort je najednom stao. Sjetio se priča. Priče. Može se ona zvati "Doba sjetve", a može i "Tajni prozor, tajni vrt", ali su one zapravo isto, kad se s njih skine sav šuć-muć i pogleda što leži ispod. Podigao je pogled. Nije se vidjelo ništa osim modroga neba, bar ne sada, ali prije sinoćnjega požara, baš tu gdje sada gleda bio je prozor. Bio je to prozor u sobici kraj praonice. Radna Amyna sobica. Tu je odlazila pisati čekove, pisma svom dnevniku, voditi nužne telefonske razgovore... sobica u kojoj je, slutio je, Amy prije nekoliko godina počela pisati roman. I, kad je roman u pisanju umro, u toj ga je sobici i pokopala, decentno i tiho u ladicu pisaćeg stola. Stol je bio kraj prozora. Amy je voljela ovamo dolaziti izjutra. Mogla bi početi pranje u susjednoj prostoriji, i potom se zabaviti papirima dok bi čekala zvonce koje javlja da treba izvaditi rublje iz stroja za pranje i staviti ga u stroj za sušenje. Ta je soba bila prilično daleko od glavne zgrade i voljela je, kako je govorila, njezin mir. Mir i bistro, zdravo jutarnje svjetlo.

527

Voljela bi povremeno pogledati kroz prozor, na cvijeće što je raslo u dubokome kutu što su ga tvorili kuća i na nju okomito postavljen zid radne sobe. I čuo ju je kako govori: To je najbolja soba u čitavoj kući, bar za mene, jer tu jedva da, osim mene, itko i zalazi. Ona ima tajni prozor, i taj prozor gleda na tajni vrt.

"Mort?" upravo je izgovarala Amy, no Mort se na to prvi trenutak nije ni obazreo, jer su mu se brkali njezin stvarni glas i onaj iz glave. No je li to bilo istinsko sjećanje ili lažno? To je, zar ne, ono bitno pitanje? To jest izgledalo kao pravo sjećanje, ali je on pod velikim stresom bio još prije Shootera, i Bumpa i požara. Nije li bilo bar moguće da je to bila... dobro, halucinacija uspomene? Da sad svoju povijest s Amy pokušava prekrojiti tako da se ona na neki način usuglasi s tom vražjom pričom u kojoj je čovjek poludio i ubio svoju ženu?

Isuse, nadam se da nije to. Nadam se da nije, jer ako jest, to je preblizu kraljevstvu živčanoga sloma a da bih imao mira.

"Mort, nije ti dobro?" upitala je Amy. Malo razljućeno ga je potegla za rukav, i tako ga bar privremeno izbacila iz transa.

"Da", rekao je, i potom naglo dodao: "Ne. Da velim istinu, osjećam se pomalo bolesno."

"Možda je to od doručka", rekao je Ted.

Amy mu je uputila pogled od kojeg se Mort odmah osjetio malo bolje. Taj pogled nije bio baš sasvim prijateljski.

528

"To nije zbog doručka", rekla je pomalo indignirano. Zamahnula je rukom preko pocrnjelih ruševina. "To je zbog ovog. Mičimo se odavde."

"Oni od osiguranja trebali bi biti tu u podne", rekao je Ted.

"Pa mislim, do tad imamo još više od sata. Ted, idemo k tebi. I sama sva gorim. Htjela bih malo prisjesti."

"Dobro." Ted je govorio pomalo ojađenim, zašto-tako-vičeš tonom, koji je također godio Mortovu srcu. I makar je tog jutra za doručkom smatrao da je stan Ted Milnera zadnje mjesto na svijetu kamo bi želio poći, sad je ipak bez prosvjeda krenuo za njima.

19

Za vrijeme vožnje kroz grad, do polukatnice na istočnome kraju, gdje je Ted bacio sidro, nitko nije prozborio ni riječi. Mort nije znao o čemu Amy i Ted razmišljaju - iako bi teme poput kuće, kad je riječ o Amy, i hoće li ili neće stići na vrijeme na susret s mandarinima osiguravajućeg zavoda, kad je riječ o Tedu, vjerojatno bile blizu stvarnima - no zato je itekako znao o čemu razmišlja sam. Pokušavao je zaključiti tone li u ludilo ili ne. Je li sve to stvarno bilo?

Na koncu je zaključio da je Amy doista rekla to o svojoj sobi kraj praonice - to nije bilo lažno sjećanje. Je li to rekla prije 1982. kad je, prema vlastitoj tvrdnji, "John Shooter" napisao priču zvanu "Tajni prozor, tajni vrt"? To nije znao. Bez obzira koliko studirao svoj

529

smeteni i već bolni um, stalno mu se vraćala jedna te ista, lapidarna poruka: odgovor inkonkluzivan. No ako je to doista rekla, nije važno kada, zar ne bi naslov Shooterove priče mogao biti plod čiste slučajnosti? Možda, no podudarnosti se gomilaju, zar ne? Bio je zaključio da je požar slučajnost i da to tako mora biti. Ali sjećanja koja je raspirio Amyn vrt sa svojim urodom mrtvoga cvijeća... mislim, bilo je sve teže i teže povjerovati da sve to nije povezano na nekakav neobičan, možda čak i nadnaravan način.

A na svoj način, nije li čak i sam "Shooter" bio podjednako zbunjen? "Kako ste došli do nje?" bio ga je upitao; glas mu je bio divlji od gnjeva i zbunjenosti. "Eto, to bih volio znati. Kako je, dođavola, nekakav lovaš, nekakva šupčina od piskarala, čovjek poput vas, dospjeo u nekakav govnom uškrapani gradić u Mississippiju i ukrao moju prokletu priču?" U tom je trenutku Mort vjerovao da je to ili još jedan simptom njegove ludosti ili da je taj tip pakleno dobar glumac. A sada, u Tedovu automobilu, prvi mu je put palo na um da bi i on sam reagirao na točno isti način, samo da su okolnosti bile dijametralno suprotne.

Pa na neki način, baš se to i dogodilo. Jedini detalj u kojem su se obadvije priče posve razilazile, bio je naslov. Oba su im dobro pristajala, no sad je Mort otkrio da bi sad on želio Shooteru postaviti pitanje vrlo slično onom koje je već Shooter postavio njemu: Otkud li vam taj naslov, gospodine Shooter? Eto što bih zaista volio znati. Kako je moguće da ste znali da, dvije tisuće kilometara od vašeg zagovnanoga gradića u Mississippiju, žena pisca za kojega tvrdite da za nj sve

530

do ove godine nikad niste ni čuli, ima svoj tajni prozor što gleda na njen tajni vrt?

Mislim, postojao je, dakako, samo jedan način da to otkrije. Kad Greg Shooteru uđe u trag, Mort će ga to morati upitati.

20

Mort se zahvalio na kavi koju mu je Ted bio ponudio i upitao ga ima li Coke ili Pepsi. Ted je imao, i nakon što ju je Mort popio, želudac mu se smirio. Očekivao je da će već zbog same činjenice da je tu, gdje se Ted i Amy igraju svoje kućice, svoje slobodice, sad kad se više ne moraju gnjaviti po jeftinim provincijskim motelima, biti ljut i nemiran. Ali nije bio. Bila je to naprosto kuća, kuća u kojoj je svaka soba proklamirala da joj je vlasnik Moderni Mladi Neženja Kojem Ide U Životu. Mort je otkrio da to prilično lako podnosi, iako se zbog toga ponovno osjetio pomalo nervoznim prema Amy. Pomislio je na njezinu malu radnu sobu s bistrim, zdravim osvjetljenjem i uspavljujućim brujem sušila za rublje što je dopirao kroza zid, na njezinu radnu sobicu s tajnim prozorom, jedinim u čitavoj kući što je gledao na tijesni kut prostora zatvoren kućom i okomito postavljenom dogradnjom, i pomislio koliko je mnogo pripadala ondje i koliko malo, po svemu sudeći, pripada ovdje. Ipak je to bilo nešto što je ona morala riješiti sama sa sobom, i on je pomislio, nakon nekoliko minuta u toj drugoj kući, koja uopće nije bila nikakva

531

grozna jazbina opačine, nego naprosto kuća, da će to ipak preživjeti... pa čak zbog toga biti i zadovoljan.

Upitala ga je hoće li prenoćiti u Derryju.

"A-a. Vraćam se čim budemo gotovi s ljudima iz osiguravajućeg. Ako iskrsne još nešto, mogu me nazvati... ili ti možeš mene."

Nasmiješio se. Ona mu je uzvratila smiješak i načas mu dotakla ruku. Tedu se to nije dopalo. Namrštio se gledajući kroz prozor i pipkajući lulu.

21

Na sastanak s predstavnicima osiguravajućeg zavoda stigli su na vrijeme, pa je Tedu Milneru očito pao kamen sa srca. Mort baš nije bilo lud za Tedovim društvom; kuća, naposljetku, nikad i nije bila Tedova, čak ni nakon razvoda. Pa ipak, činilo se da je Amy lakše kad je on u blizini, pa je Mort to pitanje pustio na miru.

Don Strick, agent Consolidated Assurance Company, čovjek s kojim su trebali poslovati, vodio je taj sastanak u svojoj kancelariji, kamo su otišli nakon kratkog obilaska "lica mjesta". U kancelariji su upoznali Freda Evansa, terenskog istražitelja Consolidatea specijaliziranoga za palež. Razlog zbog kojeg

Evans tog jutra nije bio na "licu mjesta" s Wickershamom i Bradleyjem, u podne, kad su se tu našli sa Strickom, ubrzo je postao očit: najveći je dio protekle noći proveo u pipanju po ruševinama s

532

baterijom od deset članaka i polaroidnom kamerom. Potom se vratio u motelsku sobu, rekao je, da malo zatvori oči prije sastanaka s Raineyjevima.

Mortu se Evans jako svidio. Činilo se da mu je zaista žao zbog gubitka što su ga pretrpjeli on i Amy, dok su svi ostali, među njima i gospodin Teddy Bračni Trokut, samo izrekli tradicionalne riječi žaljenja i smjesta se prihvatili tekućih poslova (a u slučaju Teda Milnera, pomislio je Mort, tekući je posao bio otpremanje Morta iz Derryja i njegov što skoriji povrat u Tashmore). Fred Evans nije Kansas Street 92 nazivao "lice mjesta". Za njega je to bila "kuća".

Njegova pitanja, iako u biti identična onima što su ih postavili Wickersham i Bradley, bila su blaža, detaljnija i dublja. Iako je odspavao najviše četiri sata, oči su mu bile bistre, a govor brz i jasan. Nakon što su s njim razgovarali dvadesetak minuta, Mort je zaključio da će, bude li ikad želio spaliti vlastitu kuću da pokupi osiguraninu, svakako uzeti neku drugu kompaniju, a nikako Consolidated Assurance. Ili da će bar pričekati da ovaj ode u penziju.

Kad je bio gotov s pitanjima, Evans im se nasmiješio.

"Puno ste mi pomogli, i želio bih vam još jednom zahvaliti, kako na vašim promišljenim odgovorima, tako i na vašem ljubaznom odnosu prema meni. Ljudi se često nakostriješe već isti čas, na sam spomen riječi 'inspektor osiguranja'. Već su otprije nervozni, što je posve razumljivo, i počesto već samu nazočnost

533

inspektora doživljavaju kao optužbu da su sami spalili vlastitu imovinu."

"Kad se uzmu u obzir okolnosti, ne mislim da smo bolji odnos mogli i poželjeti", rekla je Amy, a Ted Milner je mahnuo glavom tako žestoko kao da je na uzici - kojom upravlja lutkar s razmrdanim živcima.

"Sad dolazi ono malo teže", rekao je Evans. Kimnuo je Stricku, i ovaj je otvorio ladicu pisaćega stola pa iz nje izvadio podlogu za pisanje s kompjutorskim ispisom. "Kad inspektor utvrdi da je požar bio ozbiljan, kao što je ovaj očito bio, onda smo dužni klijentima pokazati popis osigurane imovine. Vi je pogledate, i onda pod prisegom potpisujete sudsku izjavu da vam navedni predmeti još pripadaju, i da su u trenutku požara još bili u kući. Stavite čvrknju kraj svakoga predmeta što ste ga prodali od posljednje inventure osiguranja, koju ste obavili s gospodinom Strickom, kao i kraj sve osigurane imovine koja u trenutku požara nije bila u kući." Evans je prinio šaku ustima, pročistio grlo i tek tada nastavio. "Rečeno mi je da je nedavno došlo do prekida zajedničkoga življenja, tako da ovo posljednje može biti posebno važno."

"Mi smo se razveli", rekao je Mort bez okolišanja. "Ja živim u našoj kući na jezeru Tashmore. Obično bismo u njoj bili samo ljeti, ali kuća ima peć i u njoj se dade živjeti i za hladnih mjeseci. Na nesreću, iz izgorjele kuće nisam uspio preseliti većinu svojih stvari. Stalno sam to odgađao."

Don Strick je kimnuo s razumijevanjem. Ted je prebacio nogu preko noge, poigrao se lulom, i sve u

534

svemu stvarao dojam čovjeka koji se trudi ne pokazati koliko mu je sve to zapravo dosadno.

"Učinite s tim popisom što više možete", rekao je Evans. Uzeo je podlogu od Slicka i preko stola ga predao Amy. "Ovo zna biti malo neugodno - to je kao potjera za blagom, samo u obratnom smjeru."

Ted je spustio lulu pa istegao vrat prema popisu, očito se oslobodivši dosade, bar na neko vrijeme; oči su mu bile pohlepne kao u prolaznika koji se naslađuje ostacima kakve gadne nesreće. Amy ga je vidjela kako gleda pa mu susretljivo gurnula formular. Mort, koji joj je sjedio preko puta, gurnuo ga je u suprotnom smjeru.

"Smijem li?" upitao je Teda. Naljutio se, i to jako, i svi su to osjetili u njegovu glasu.

"Mort..." rekla je Amy.

"Neću sad iz toga praviti pitanje, Amy", rekao joj je Mort, "ali to su ipak bile naše stvari. Naše."

"Zaista ne mislim..." počeo je Ted indignirano.

"Ne, gospodine Milner, on je savršeno u pravu", rekao je Fred Evans s blagošću za koju je Mort osjetio da bi bi mogla biti varljiva. "Zakon veli da vi uopće nemate prava vidjeti popis stvari. Običavamo progledati kroz prste ako nitko nema ništa protiv... ali čini mi se da gospodin Rainey ima."

"Imam, i to je kao amen", odgovorio je Mort. Šake su mu bile čvrsto stisnute u krilu; osjećao je kako mu nokti utiskuju polumjesece u meko meso dlanova.

535

Amy je svoj pogled nesretnoga preklinjanja prebacila s Morta na Teda. Mort je očekivao da će sad Ted početi toptati i puhati i nekome zapaliti kuću, ali se to nije dogodilo. Mort je zaključio da je takva pretpostavka mjera njegovih neprijateljskih osjećaja prema tom čovjeku; on Teda baš nije poznavao (iako je znao bar to da, kad ga naglo probudiš u motelu, izgleda kao Alf), ali je zato poznavao Amy. Da je bio bezveznjak, već bi mu bila dala nogu.

Pomalo se smješkajući, obraćajući se njoj, i uopće ne opažajući Morta i ostale, Ted je rekao:

"Bi li ti bilo lakše da se odem malo prošetati?"

Mort se pokušao svladati, ali mu to nije baš posve uspjelo.

"Zašto ne biste udvoje?" upitao je Teda kobajagi ljubazno. Amy ga je prostrijelila suženim, mračnim pogledom,

pa vratila oči na Teda.

"Htio bi zaista? Možda bi to pojednostavnilo..."

"Naravno", odgovorio je on. Poljubio ju je visoko, u jagodičnu kost, i Mort je sad doživio još jedno tužno otkrivenje: tom je čovjeku do nje bilo stalo. Možda to nije tako bilo baš uvijek, no u ovom času jest. Mort je otkrio da je bio već napol stvorio mišljenje da je Amy samo igračka koja je Teda nakratko zaokupila, igračka koje će se brzo zasititi. Ali to se nije slagalo ni s onim što je znao o Amy. Njezini instinkti prema ljudima bili su mnogo bolji... a imala je i više samopoštovanja.

536

Ted je ustao i otišao. Amy je Morta pogledala prijekorno.

"Jesi li sad zadovoljan?"

"Moglo bi se reći", odgovorio je on. "Vidi, Amy - možda ovo i nisam obavio sasvim kako treba, ali su moji motivi bili časni. Kroz tolike godine toliko nam je toga bilo zajedničko. I mislim da je ovo zadnje, i mislim da je to samo između nas. U redu?"

Stricku je bilo neugodno. Fredu Evansu pak ne; prelazio je pogledom s Morta na Amy i natrag sa živim zanimanjem čovjeka koji promatra zaista dobar teniski meč.

"Dobro", rekla je Amy tihim glasom. Lako joj je dotakao ruku, i ona mu se nasmiješila. Smiješak je bio usiljen, ali bolje i takav nego nikakav, pomislio je Mort.

Privukao je svoj stolac njezinom, i sad su se nadvili nad popis, primakavši glave poput klinaca kad se spremaju za kontrolni. Mortu nije trebalo dugo da shvati zašto ga je Evans upozorio. Vjerovao je da je uspio shvatiti opseg štete. Ali se prevario.

Dok je tako gledao u stupce hladnih kompjutorskih slova, Mort je povjerovao da se više ne bi zaprepastio ni da je netko digao sve iz kuće na Kansas Streetu 92 i rasuo to čitavom ulicom, cijelom svijetu na pogled. Nije mogao vjerovati da je na toliko toga zaboravio, da je toliko toga propalo.

Sedam velikih komada bijele tehnike. Četiri televizora, jedan s priključenim video-rekorderom.

537

Spodeov porculan, i originalni ranoamerički namještaj što ga ga je Amy kupila sve komad po komad. Kao vrijednost antiknog kredenca iz njihove spavaonice bio je naveden iznos od 14.000 dolara. Nisu oni bili nikakvi ozbiljni skupljači umjetnina, ali su ih znali cijeniti, i sad su izgubili dvanaest originalnih djela. Bila su procijenjena na 22.000 dolara, ali Morta nije zanimala njihova novčana vrijednost; misli su mu odlutale do crteža N.C. Wyetha, na kojem se dva dječaka u čunu otiskuju na more. Na slici je kišilo; dječaci su bili odjeveni u nepromočive kabanice, gumene čizme i široki smiješak. Mort je tu sliku baš volio, no nje više nije bilo. Waterfordsko staklo. Sportska oprema spremljena u garaži - skije, bicikli s deset brzina, i kanu marke Old Town. Na popisu su bila i tri Amyna krzna. Vidio je kako kraj dabrovine i nerca stavlja sitne čvrknje - očito su još bili u spremištu - ali je kraj kratkog lisičjeg kaputića prešla ne označivši ga. On je, kad je izbio požar, visio u plakaru, kao topla i elegantna jesenska odjeća za ulicu. Sjeća se kako joj je taj kaput prije šest ili sedam godina darovao za rođendan. A njega više nema. Njegov Celestronov teleskop. Nema ni njega. Veliki šareni jorgan koji im je za vjenčanje darovala Amyna mati. Amyna mama nije više živa, a jorgan je bio tek pepeo na vjetru.

Ali ono najgore, bar za Morta, bilo je negdje na polovici drugoga stupca, i ponovno ono što je zaboljelo, nije bila dolarska vrijednost toga, 124 BOCA VINA, glasila je stavka. VRIJEDNOST $ 4.900. A vino su oboje voljeli. Nisu baš bili neki manijaci, ali su u podrumu zajedno stvorili vinsku nišu, skupa je upotpunili, i zajedno povremeno ispijali poneku bocu.

538

"Čak i vino", rekao je Evansu. "Čak i to."

Evans mu je uputio pogled koji nije uspio protumačiti, pa kimnuo glavom.

"Sam se vinski podrum nije zapalio, zato što je u podrumskom spremniku bilo sasvim malo loživoga ulja, pa nije došlo do eksplozije. Ali se podrum zagrijao, tako da su boce većinom popucale. A ono malo što nije... Mislim, ja se baš na razumijem u vino, ali sumnjam da je još dobro za piće. No možda se varam."

"Ne, ne varate se", rekla je Amy. Niz obraz joj se zakotrljala samotna suza, i ona ju je rastreseno otrla.

Evans joj je ponudio maramicu. Ona je odmahnula glavom i ponovno se, skupa s Mortom, nagnula nad popis.

Deset minuta potom bili su gotovi. Potpisali su se na prave crte, a Strick se potpisao kao svjedok. Tek nekoliko časaka potom pojavio se i Ted Milner, kao da je sve to pratio preko nekog svog tajnog ekrana.

"Jesmo li gotovi?" upitao je Mort Evansa.

"Za sada da. Ali možda bude još nečeg. Vašeg broja iz Tashmorea, gospodine Rainey, nema u knjizi?"

"Ne." Napisao mu ga je. "Ako vam ičim mogu pomoći, samo me nazovite."

"I hoću." Ustao je i ispružio ruku. "To su uvijek gadne stvari. Žao mi je što ste kroz to morali proći."

Izrukovali su se sa svima i ostavili Stricka i Evansa da napisu svoje izvještaje. Jedan je sat već bio dobrano

539

prošao, pa je Ted upitao Morta bi li možda želio ručati s njim i Amy. Mort je odmahnuo glavom.

"Želim se vratiti. I prihvatiti posla, da vidim mogu li na sve to neko vrijeme zaboraviti." I pritom se osjećao kao da bi zaista mogao pisati. Što ga nije iznenadilo. Kad god bi zagustilo - ili bar tako bilo do razvoda, koji kao da je bio iznimka od općeg pravila - pisanje bi mu uvijek bilo lako. Pa čak i nužno. Bilo je lijepo imati te tobožnje svjetove, u koje se čovjek mogao povući kad bi ga onaj pravi povrijedio.

Napola se ponadao da će se Amy predomisliti, ali se to nije dogodilo.

"Vozi oprezno", rekla mu je i spustila čedan poljubac na kut usana. "Hvala ti što si došao i što si bio tako... tako razborit u svemu."

"Mogu li ti još čime pomoći?"

Ona je odmahnula glavom, sitno se nasmiješila i uzela Teda za ruku. Ako je tražio nekakvu poruku, sad je dobio jednu odveć jasnu da bi mu mogla promaknuti.

Polako su krenuli prema Mortovu Buicku.

"Kako si se dolje snašao?" upitao je Ted. "Treba ti nešto?"

Sad mu je i po treći put upao u oči njegov južnjački izgovor - bila je to samo još jedna sličnost.

"Ne mogu se sjetiti", rekao je, otvorio Buickova vrata pa iz džepa upecao automobilske ključeve. "A odakle si ti, Ted? Sigurno si mi to već rekao, ili ti ili

540

Amy, no vrag neka me nosi ako se mogu sjetiti. Je li to bilo negdje u Mississippiju?" Ted se srdačno nasmijao.

"Daleko, daleko odavde, Mort. Odrastao sam u Tennesseeju. U gradiću zvanom Shooter's Knob, Tennessee."

22

Mort se odvezao natrag do jezera Tashmore, s rukama prikovanim za volan i kičme ravne kao metla, dok su mu oči bile čvrsto prilijepljene za cestu. Pustio je radio iz sve snage pa bi se, svaki put kad bi iza središta čela osjetio izdajničke predznake misli, divlje koncentrirao na glazbu. Nije još prevalio ni sedamdeset kilometara, kad je osjetio pritisak u mjehuru. Tu je promjenu dočekao s radošću, a mogućnost da stane na kojem usputnom odmorištu nije ni uzeo u razmatranje. Potreba da ide na pipi bila je samo još jedno prekrasno sredstvo za skretanje misli.

Kući je stigao oko četiri i pol pa svoj Buick parkirao na uobičajenu mjestu iza kuće. Kad je Mort ugasio motor, glas Erica Claptona je bio pridavljen usred gitarskog solo bugija, i tiho se svalio poput tovara kamenja iskrenuta na gumenu spužvu. Na jezeru nije bilo nijednoga čamca, a u travi nijednoga kukca.

Pišanje i mišljenje u mnogo su čemu slični, pomislio je Mort dok je izlazio iz automobila i otvarao šlic. I jedno i drugo dade se odgoditi... ali ne zauvijek.

Mort Rainey je stajao tako i mokrio i razmišljao o tajnim prozorima i tajnim vrtovima; razmišljao je o

541

onima koji možda posjeduju potonje i onima koji možda gledaju kroz prve. Razmišljao je o tome kako je magazin, koji mu je trebao poslužiti kao dokaz da je izvjesni momak ili luđak ili žmukler, slučajno izgorio baš one večeri kad ga je pokušao dobiti u šake. Razmišljao je o činjenici da je ljubavnik njegove bivše žene, čovjek kojega se gnušao iz dna duše, došao iz gradića zvanog Shooter's Knob, i da je slučaj htio da je baš Shooter pseudonim gorespomenutog lud-ilžmuklera, čovjeka koji se stvorio u životu Morta Raineyja baš u trenutku kad je gorespomenuti počeo svoj razvod doživljavati ne više kao čisto akademsku ideju već kao prostu životnu činjenicu od sada do vječnosti. Razmišljao je o činjenici da "John Shooter" tvrdi kako je Raineyjevo djelo plagijata otkrio baš nekako u trenutku kad se Mort Rainey razveo od žene.

Pitanje: Jesu li sve to samo slučajnosti?

Odgovor: To je, čisto tehnički gledano, moguće.

Pitanje: No da li on vjeruje da su sve to samo slučajnosti?

Odgovor: Ne.

Pitanje: Vjeruje li on onda da tone u ludilo?

"Odgovor je ne", rekao je Mort. "On to ne vjeruje. Ili bar ne još." Povukao je zatvarač na šlicu i vratio se oko ugla do kućnih vrata.

23

542

Pronašao je ključ od kuće i već ga počeo stavljati u bravu, kad ga je ponovno izvukao. Ruka mu je pošla prema kvaki, i prsti su je obujmili, i onda je osjetio, i to posve izvjesno, da će se lako okrenuti. Shooter je bio tu... ili je još tu. I on ne bi morao ni provaliti. Jok. Ne taj mamlaz. Mort je rezervni ključ kuće na jezeru Tashmore držao u staroj zdjelici za sapun na visokoj polici šupe s alatom, a Shooter je, kad mu je došlo da sirotog starog Bumpa prikuje za sanduk za smeće, baš onamo pohitao po odvijač. I on je sada u kući, i pregledava je... ili se možda skriva. On je...

Ali se kvaka nije htjela pomaknuti; Mortovi su prsti naprosto kliznuli oko nje. Vrata su još bila zaključana.

"Okay", rekao je Mort. "Okay, vrlo važno." Kad je gurnuo ključ u bravu i okrenuo ga, čak se malo i nasmijao. Samo to što su vrata zaključana nipošto ne znači da Shooter nije u kući. Ako dobro promisliš, mogućnost da je on u kući baš zbog toga postaje još vjerojatnija. Mogao se poslužiti rezervnim ključem, vratiti ga na njegovo mjesto, pa zaključati vrata s unutrašnje strane da neprijatelja uljulja u lažan osjećaj sigurnosti. Ako ih je želio zaključati, trebao je samo pritisnuti dugme ugrađeno u kvaku. Pokušava me izluditi, pomislio je Mort ulazeći u kuću.

Kuća je bila puna prašnjavoga, kasnopopodnevnog sunca i tišine. No ta se tišina nije doimala nenastanjeno.

"Pokušavaš me izluditi, ha?" uzviknuo je. Očekivao je da će u svom glasu čuti ludilo; paranoidni samotnjak obraća se uljezu koji, na koncu konca, postoji samo u

543

njegovoj mašti. Ali ga nije čuo. Umjesto toga začuo je glas čovjeka koji je shvatio bar pola trika. Shvatiti pola psine možda i nije bogzna što, ali je i pola bolje od ničega.

Ušao je u dnevnu sobu s golim krovištem, s ostakljenim zidom okrenutim jezeru i, dakako, Svjetski znamenitom Mort Raineyjevom sofom, poznatom i pod imemom Kauč komatoznoga pisca. Škrti mu je smješčić trznuo obrazima. Osjetio je podizanje i napinjanje jaja u rašljama prepona.

"I pola je psine bolje od ničega, nije li tako, gospodine Shooter?" uzviknuo je.

Riječi su mu zamrle u prašnjavome muku. U toj je prašini osjetio stari duhanski dim. Pogled mu je slučajno pao na izubijanu kutiju cigareta što ju je izvukao iz ladice pisaćega stola. Palo mu je na um kako mu je kuća prožeta mirisom - skoro smradom - u kojem je bilo nešto užasno negativno: bio je to miris neženstva. A onda je pomislio: Ne. Varam se. Nije to to. Ti njušiš Shootera. Njušiš baš njega, i njušiš njegove cigarete. Ne svoje, njegove.

Polako se okrenuo i zabacio glavu. Spavaonica na katu gledala je na dnevnu sobu uzdignuta negdje na polovici zida boje slonove kosti; otvor je bio ispunjen tamnosmeđim drvenim letvicama. One su trebale spriječiti da netko neoprezan ne padne i raspe se po podu dnevne sobe, no uloga im je bila i ukrasna. U tom trenutku, međutim, one Mortu nisu izgledale baš jako dekorativno; više su mu sličile rešetkama zatvorske ćelije. Od čitave prostorije koju su on i Amy zvali

544

gostinjskom sobom, Mort je vidio samo strop i jedan od četiri stupa kreveta.

"Jeste li gore, gospodine Shooter?" zaderao se.

Odgovora nije bilo.

"Ja znam da me pokušavaš izluditi!" Sad se počeo osjećati sitnu mrvu komično. "Ali ti neće upaliti!"

Prije otprilike šest godina, u veliko ognjište od neobrađena kamena ubacili su peć Blackstone Jersey. Kraj njega je stajala soška s priborom za razgrtanje žara. Mort je čvrsto stisnuo ručicu lopatice za pepeo, na trenutak je promotrio, no onda je ostavio i umjesto nje dohvatio žarač. Okrenuo se prema letvicama zagrađenom unutrašnjem prozoru gostinjske sobe pa podigao žarač poput viteza koji pozdravlja kraljicu. Potom je polako pošao prema stubama i počeo se uspinjati. Osjetio je kako mu se u mišiće poput crva uvlači napetost, ali je ipak shvaćao da ono čega se boji i nije Shooter; da se zapravo plaši da neće naći ništa.

"Znam da si tu, i znam da me želiš izluditi! Nije mi samo jasno, Alfie, zbog čega sve to, no kada te nađem, bit će ti pametnije da mi to veliš!"

Zastao je na odmorištu na katu, a srce u grudima silovito mu je pumpalo. Vrata gostinske sobe bila su lijevo. Vrata njezine kupaonice bila su desno. I onda je najednom shvatio da je Shooter doista tu, ali ne u spavaonici. Ne, ona je bila samo mamac. Shooter je samo htio da on u to povjeruje.

Shooter je u kupaonici.

545

I dok je stajao tako, na odmorištu, sa žaračem čvrsto stisnutim u desnici, i dok mu je ispod kose izvirao znoj i slijevao mu se niz obraze, Mort ga je najednom čuo. Bio je to tihani šušu. Dakle tu si, dakle tako. Stojiš u kadi, sudeći po zvuku. Pomaknuo se za sitnu mrvu. Kukuc, kukuc, mamice, ti nas tražiš svuda, a mi smo se sakrili bilo kojekuda. Jesi li naoružan, pizdoglavče?

Mort je vjerovao da vjerojatno jest, ali ne i da bi to mogao biti pištolj. Mortu je bilo jasno da je tipovo umjetničko ime tako blisko vatrenom oružju da bliže i ne može biti.1 Pa ipak mu se činilo da bi se Shooter osjećao lagodnije s priborom tuplje naravi. Ono što je učinio s Bumpom kao da je podupiralo tu tezu.

Kladim se da je to čekić, pomislio je Mort i slobodnom rukom otro znoj sa šije. Osjetio je kako mu oči pulsiraju, izlaze iz duplji i vraćaju se u njih, u ritmu srca. Kladim se da je to čekić iz šupe.

I to mu je bilo zadnje što je o tome pomislio, jer je u sljedećem trenutku ugledao Shootera, ugledao ga sasvim bistro, kako stoji u kadi sa crnim šeširom široka oboda i u žutim radnim cipelama rođene seljačine, s usnama rascijepljenim iznad umjetnog zubala naručenog preko pošte, usnama razvučenim u smiješak koji je zapravo bio grimasa, sa znojem koji mu je rominjao niz lice, tekao kroz duboke brazde na njemu poput vode što se slijeva kroz mrežu limenih pocinčanih oluka, sa čekićem iz šupe podignutim u visinu ramena, kao sudac kad digne svoj drveni batić.

1 Shooter je strijelac, ili, sasvim doslovno, "pucač". (Op.pr.)

546

Kako samo stoji tako u kadi, i čeka da spusti čekić. Podvorniče, uvedite sljedećeg optuženog.

Znam te, draškane. Shvatio sam kakvoga si perja. Shvatio čim sam te ugledao. I znaš što? Našao si krivoga za prcanje. Mislim da me još od sredine svibnja sve nešto svrbi da nekoga ubijem, i mislim da bi mi ti baš pasao.

Okrenuo je glavu prema vratima spavaonice. Istodobno je ispružio ljevicu (nakon što ju je obrisao o prsa košulje, da mu u ključnom trenutku ne bi popustio stisak) pa opleo prste oko kupaonske kvake.

"Znam da si tu!" viknuo na zatvorena vrata spavaonice. "Ako si pod krevetom, bit će ti bolje da izideš! Brojim do pet! Ako ti ne izideš, onda ću ja ući... iprasnut te po glavi! Jesi me čuo?"

Odgovora nije bilo... ali, molim, on ga zapravo nije ni očekivao. Ili ga želio. Pojačao je stisak na kupaonskoj kvaki, ali će brojeve izvikivati prema vratima gostinske sobe. Nije znao bi li Shooter razabrao ili osjetio razliku kad bi okrenuo glavu prema kupaonici, ali je vjerovao da je to sasvim moguće. Taj je čovjek bio očito vrlo lukav. Paklenski lukav.

Trenutak prije nego što je počeo brojati, u kupaonici je začuo još jedan slabašni šušanj. Možda bi mu bio i promakao, čak i iz takve blizine, da se nije sabrao do zadnje mrvice snage.

"Jedan!"

Isuse, kako se znoji! Kao svinja!

547

"Dva!" Kvaku je kupaonice u stegnutoj šaci osjećao kao

studen kamen.

"Tr..."

Zakrenuo je kvaku i prasnuo unutra, i vrata su se pritom odbila od zida tako snažno da su prosjekla tapete i iskočila iz nižeg stožera, i najednom je pred njim bio on, bio on, srljajući na nj s podignutim oružjem, ogoljelih zuba u ubilačkom ceru, a oči su mu bile sulude, sasvim lude, i Mort je zamahnuo žaračem, i on je zviznuo spuštajući se iznad visine glave, i Mort je imao taman dovoljno vremena da shvati da je i Shooter zamahnuo žaračem, da shvati da Shooter ne nosi svoj crni šešir širokoga oboda, i da shvati da to uopće i nije Shooter, da je to on, da je taj luđak on, a onda je žarač smrskao zrcalo nad umivaonikom, i posrebreno je staklo prsnulo na sve strane, i zatreperilo u tami, i medicinski se ormarić stropoštao u umivaonik. Iskrivljena su vratašca zinula kao razjapljena zvala, pa istresla iz sebe bočice sirupa protiv kašlja, bočice joda i Listerina.

"Ubio sam prokleto jebeno zrcalo!" vrisnuo je Mort, i već je kanio odbaciti žarač, kad se u kadi, iza ispiganih vrata tuškabine nešto zaista pomaknulo. Začuo se ustrašeni sitni cijuk. Iscerena lica, Mort je žaračem lupio poprijeko, kroz plastična vrata proparao nazubljeni rez, pa ih izbacio iz njihovih tračnica. Podigao je žarač nad rame, oči su mu bile staklaste i zapiljene, usne razvučene u grimasu koju je bio zamislio na Shooterovu licu.

548

A onda je polako spustio žarač. Otkrio je da će prste desne ruke morati otvoriti prstima lijeve, da bi žarač pao na pod.

"Tresla su se brda", rekao je poljskome mišu što je bezglavo jurcao po kadi, "rodio se miš." Glas mu je zvučao nekako promuklo i tupo i čudno. Kao da uopće i nije njegov. Bilo je to kao kad prvi put slušaš svoj glas s magnetofonske vrpce.

Okrenuo se i polako izišao iz kupaonice, kraj nagnutih vrata izletjelih iz šarki, a pod cipelama mu je škripalo razbijeno staklo ogledala.

Najednom ga je obuzela želja da siđe, i legne na kauč i utone u san. Najednom je to poželio više od ičega na svijetu.

24

Probudio ga je telefon. Sumrak se već umalo pretvorio u noć, i on se polako provukao kraj staklenoga klupskoga stolića, i stolić kao da ga je ujeo nekakvim čudnim osjećajem da se vrijeme izvrnulo i krenulo natraške. Desna ga je ruka boljela kao sam vrag. A ni leđa mu nisu bila u ništa boljem stanju. Koliko je zapravo žestoko uopće zamahnuo tim žaračem? Koliko ga je pritom gonila panika? O tome nije volio misliti.

Dohvatio je slušalicu, ne gnjaveći se domišljanjem tko bi to mogao biti. Život je u zadnje doba postao tako prometan, dušo, da je mogao biti i sam Predsjednik.

"Halo?"

549

"Kako ide, gos'n Rainey?" upitao je glas, i Mort je ustuknuo, i na trenutak trznuo slušalicu podalje od uha, kao da je to zmija koja ga je pokušala ugristi. Zatim ju je polako vratio.

"Ne može bolje, gospodine Shooter", odgovorio je suhim glasom bez pljuvačke. "A kako ste vi?"

"Kao na vašaru", priznao je Shooter, govoreći svojim birtijskim izgovorom, koji se doimao nekako gol i zapiljen kao neobojani ambar što sam samcat stoji posred polja. "Ali ja baš ne bi rek'o da ste vi tako fino. A taj lopovluk, za to vam živo puca prsluk. Ali kad vas uhvate na djelu... bit će jada i nevolje."

"O čemu vi to govorite?"

Shootera kao da je to napokon počelo zabavljati.

"Mislim, čuo sam na radiju da vam je netko zapalio kuću. Vašu drugu kuću. A onda, kad ste se vratili, čula se nekakva halabuka, kao da vas je, čim ste ušli, uhvatio nekakav šiz. Dernjava... mlatnjava po stvarima... ili možda vama uglednim književnicima pukne film svaki put vam sve ne ide baš kako ste zamislili. Da nije možda to?" O Bože, bio je tu. Bio je.

Mort je najednom otkrio kako gleda kroz prozor, kao da bi Shooter još mogao biti u blizini... krijući se u žbunju, možda, dok razgovara s njim nekakvim bežičnim telefonom. Smiješno, naravno.

"Magazin s mojom pričom već je na putu", odgovorio je Mort. "I kad stigne, hoćete li mi dati mira?"

550

Shootera je to i dalje zabavljalo na nekakav pospan način.

"Ne postoji nikakav magazin, gospodine Rainey, u kojem je ta priča. Vi i ja, mi to znamo. Ne iz 1980., hoću reći. Kako bi i mogao biti, kad moje priče nije bilo sve do 1982., kad ste je ukrali?"

"O, u govna, ja nisam ukrao tu vašu pri..."

"Kad sam čuo što vam se dogodilo s kućom", rekao je Shooter, "otišao sam kupiti Evening Express. Unutra je bila slika onog što je ostalo. Ne baš bogzna što. A bila je i slika vaše žene." Uslijedila je duga, zamišljena stanka. A onda je Shooter rekao: "Dobar komad." Izgovorio je to na izričito provincijski način, sarkastično. "Kako je takav gnjus, gospodine Rainey, mogao ćopiti takav komad?"

"Mi smo se razveli", odgovorio je Mort. "To sam vam već rekao. Možda je otkrila kako sam gnusan. A da Amy ne uplićemo u sve to? To je samo između vas i mene."

Mort je shvatio da mu je to već drugi put u posljednja dva dana da se na telefon javlja tek napol budan i skoro bez obrane. Posljedica je toga bila da je Shooter diktirao razgovor. Vodio je Morta za nos, i on je plesao kako je ovaj svirao.

Onda spusti slušalicu.

Ali nije mogao. Ili bar sada još ne. "Između mene i vas, velite?" upitao je Shooter. "To

znači da o meni niste govorili nikome?"

551

"Što hoćete! Recite mi napokon! Kog đavola

hoćete?" "Želite čuti drugi razlog zbog kojeg sam

došao, to je?"

"Da!"

"Želim da za mene napišete priču", odgovorio je Shooter mirno. "Hoću da za mene napišete priču, i pod nju stavite moje ime, i onda mi je date. Toliko mi dugujete. Što je pravo, pravo je, i pošteno je pošteno."

Mort je stajao u predvorju i u bolnoj ruci držao slušalicu, dok mu je posred čela pulsirala žila. Na nekoliko je trenutaka njegov bijes bio toliki da se osjećao kao da je živ zakopan u njega, i da je mogao misliti samo jedno: "Dakle TAKO! Dakle TAKO! Dakle TAKO!" mnogo puta uzastopce.

"Još ste tu, gospodine Rainey?" upitao ga je Shooter svojim mirnim, unjkavim glasom.

"Napisat ću vam samo jedno", odgovorio je Mort glasom gustim i sirupastim od bijesa, "i to smrtnu presudu, ako mi ne date mira."

"Puno mi se hrustiš, žutokljunče zeleni", odgovorio je Shooter strpljivim glasom čovjeka koji se trudi glupom djetetu objasniti nešto sasvim jednostavno, "zato što znaš da ti mogu napuvati. Da si mi zdipio auto ili psa, ja bih zdipio tvog. Onako kako sam ti mačoru slomio vrat. Kad mi ne bi dao, potrgao bih te i idemo dalje. Ali ovo je drugo. Ova je roba tebi u glavi. Kao da si je zaključao u blagajnu. Samo što ovoj ne mogu dinamitom razvaliti vrata ili je švas-aparatom

552

otvoriti straga. Nego moram otkriti kombinaciju. Istina?"

"Ja nemam pojma o čemu to uopće govorite", rekao je Mort, "ali ćete tu priču dobiti kad Kip Slobode vidite u pelenama.

Zeleni."

Našto je Shooter odgovorio meditativnim glasom: "Volio bih je u sve ovo ne plesti, ako je moguće, ali

sad mi se čini da mi neće biti druge."

Iz Mortovih je usta najednom posve nestalo sline; ostala su suha, staklasta, vruća.

"Kako... kako to..."

"Baš se hoćete jednoga dana probuditi iz tog svog blesavog drijema i otkriti da je za sanduk za smeće ovaj put pribijena Amy?" upitao je Shooter. "Ili jednoga dana uključiti radio i čuti da je u dvoboju s lančanom pilom, onom iz garaže, osvojila drugo mjesto? Ili da je izgorjela s garažom?"

"Pazite malo što govorite", prošaptao je Mort. U razrogačenim ga je očima počelo peckati od straha i gnjeva.

"Imate još dva dana za razmišljanje. Ja bih nad time, gospodine Rainey, baš dobrano namučio vijuge. Hoću reći, da sam na vašemu mjestu, stvarno bih čučao nad njom. I ne vjerujem da bih o tome govorio ikome. To je kao da stojiš usred oluje i zoveš grom da te opali. Razvedeni ili ne, nešto mi govori da na tu damu još trzate. Bilo bi vam već vrijeme da malo

553

odrastete. Od ovoga ne možete pobjeći. Još vam nije jasno? Ja točno znam što ste mi napravili, i ne odlazim dok ne dobijem što je moje." "Ti si lud!" kriknuo je Mort.

"Laka vam noć, gospodine Rainey", rekao je Shooter i spustio slušalicu.

25

Stajao je tako jedan trenutak, a slušalica mu je polako potonula s uha. A onda je dohvatio donji dio telefona. Prije nego se uspio sabrati, malo mu je falilo da čitav taj komplet baci u zid. Ponovno je sjeo i desetak puta duboko udahnuo - od čega mu je glava zaplivala i olakšala. Potom je okrenuo kućni broj Herba Creekmorea.

Slušalicu je, kad je drugi put zazvonilo, podigla dama, njegova prijateljica Delores, pa dozvala Herba na telefon.

"Bog, Mort", rekao je Herb. "Kakve su to priče oko kuće?" Glas mu se malo odmakao od mikrofona. "Delores, daj makni taj lončić na stražnji plamenik."

U New Yorku sad večeraju, pomislio je Mort, i on mi to daje na znanje. Ma boli me. Neki je luđak ovaj čas zaprijetio da će mi izrezati ženu na teleće kotlete, no život teče dalje, zar ne?

"Kuća je odmrčila svoje", odgovorio je Mort. "Ali osiguranje će sve pokriti." Zastao je. "Ili bar novčani gubitak."

554

"Baš mi je žao", rekao je Herb. "Mogu čime pomoći?"

"Mislim, oko kuće ništa", odgovorio je Mort, "ali hvala na ponudi. No što se tiče priče..."

"Kakve to priče, Mort?"

Osjetio je kako mu se ruka ponovno steže oko slušalice, pa se prisilio da popusti stisak. On ne zna kakva je ovdje situacija. Na to nemoj zaboraviti.

"Onaj zbog koje se rita onaj moj šiznuti prijan", odgovorio je, trudeći se da mu ton ostane ležeran i bezbrižan. "Doba sjetve'. Ellery Queen's Mystery Magazine?" "O, ta!" rekao je Herb.

Mort je osjetio ubod straha.

"Nisi valja zaboravio nazvati?"

"Ne... nazvao sam", umirio ga je Herb. "Samo sam na trenutak zaboravio. Ostao si bez kuće i sve to..."

"I? Što vele?"

"Ne beri brigu. Sutra mi preko dostavljača šalju kopiju, i ja ti je odmah šaljem Federal Expressom. Imat ćeš je do preksutra u deset."

Na trenutak se učinilo da su time riješeni problemi, i on se već počeo opuštati. A onda mu je u misli došao bljesak Shooterovih očiju. I o tome kako je spuštao lice dok mu se čelo nije skoro dotaklo Mortova. Pomislio je na suhi miris cimeta u Shooterovu dahu i rekao:

"Lažeš."

555

Kopija? Nije bio siguran čak ni u to da bi Shooter prihvatio originalni primjerak... ali kopiju?

"Ne", odgovorio je polako. "To neće ići, Herb. Nikakva kopija, nikakav urednikov poziv preko telefona. To mora biti originalni primjerak magazina."

"Pa mislim, to će onda ići malo teže. Uredništvo im je, naravno, na Manhattanu, ali primjerke čuvaju u pretplatničkom odsjeku u Pennsylvaniji. Od svakog broja čuvaju možda pet primjeraka - više si od toga zaista ne mogu priuštiti; pomisli samo da EQMM izlazi još od 1941. Neće baš biti ludi za tim da ti ga posude."

"No daj, Herb! Taj magazin možeš naći po svim buvljacima i u pola provincijskih knjižnica u Americi!"

"Ali nikad u kompletu." Herb je zastao. "Ne bi koristilo ni da ga nazove telefonom, ha? Nećeš mi valjda reći da je tako lud da pomisli da razgovara s jednim od tisuću tvojih gorila?" Glas iz pozadine:

"Herb, da ja natočim vino?"

Herb je ponovno progovorio, ovaj put odmaknuvši usta od telefona:

"Daj čekaj još malo, Dee."

"Zadržavam te od večere", rekao je Mort. "Oprosti."

"To je uračunato u cijenu. A sad me slušaj, Mort, i bez vrdanja - je li taj tip zaista tako lud kako se pravi? Je li opasan?"

I ne vjerujem da bih o tome govorio ikome. To je kao da stojiš usred oluje i zoveš grom da te opali.

556

"Ne bih baš rekao, Herb", odgovorio je, "ali bih ga volio skinuti s vrata." Zastao je i pokušao naći pravi ton. "Proteklih sam pola godine plivao kroz velika govna. Pa kako sam se znao izvući iz toga, znat ću i iz ovoga. Samo bih volio skinuti tog dildiku s vrata."

"Dobro", rekao je Herb u trenutku donijevši odluku. "Nazvat ću Marianne Jeffery u EQMM-u. Stari smo znanci. Ako je zamolim da zamoli kustosa knjižnice - na časnu riječ, tako ga zovu, kustos knjižnice - da nam pošalje broj od lipnja 1980., on će to i učiniti. Misliš da bi bilo u redu da im velim da uskoro mogu računati na tvoju priču?"

"Naravno", odgovorio je Mort i pomislio: Reci joj da će se pojaviti pod imenom John Shooter, pa se zamalo glasno nasmijao.

"Odlično. Ona će srediti da ti je kustos pošalje Federal Expressom, ravno iz Pennsylavanije. Samo je vrati u dobrom stanju, ili ćeš morati potražiti drugu po buvljacima o kojima toliko pričaš."

"Je li ikako moguće da se sve to dogodi već preksutra?" upitao je Mort. Osjećao se nekako bijedno siguran da će Herb pomisliti da je lud već zato što je pitao... i da zacijelo misli da je Mort napravio strahovito velikoga slona iz jednog sasvim maloga miša.

"Ja vjerujem da je to čak vrlo moguće", rekao je Herb. "Ne mogu ti to baš jamčiti, ali bih ti mogao gotovo zajamčiti."

"Hvala ti, Herb", odgovorio je Mort s iskrenom zahvalnošću. "Baš si sila."

557

"O, bedarija, gospod'ne", rekao je Herb, oponašajući Johna Waynea loše, iako se time vrlo gordio.

"Daj, idi sad večerati. I poljubi Delores u moje

ime." Herb je još bio u stilu Johna Waynea.

"U krampusa s tim. Kušnut ću je za sebe,

zeleni." Puno mi se hrustiš, zeleni.

Mort je osjetio da su ga užas i strah mamuznuli tako žestoko da je umalo glasno kriknuo. Ista riječ, isto opušteno, zapiljeno zavlačenje. Shooter mu se ubacio u liniju, tko zna kako, i bez obzira koga Mort pokušavao nazvati i koji broj okretao, javlja mu se uvijek John Shooter. Herb Creekmore je samo još jedno od njegovih umjetničkih pseudonima, i...

"Mort? Još si tu?"

Zatvorio je oči. Sad kad se Herb okanio te johnwayneovske patvorine, opet je sve bilo u redu. Bio je to ponovno Herb, i uvijek je to bio samo on. A to što se Herb poslužio tom riječju, to je bilo samo...

Što?

Samo još jedna kola na Smotri podudarnosti? U redu. Dobro. Nema problema. Ja ću samo stajati na rubniku i gledati smotru kako klizi mimo mene. I zašto ne? Već sam vidio kako ih je prošlo pola tuceta mnogo većih.

"Baš sam ovaj čas, Herb", rekao je i otvorio oči, "pokušavao izračunati koliko te volim. Znaš, nabrojiti sve načine?"

558

"Baš si šećer", odgovorio je Herb, očito oraspoložen. "A ti ćeš u svemu tome biti oprezan i razborit, dogovoreno?"

"Dogovoreno."

"Onda ću, mislim, poći večerati sa svjetlom svog života."

"Ideja ti ne zvuči loše. Zbogom, Herb - i hvala."

"Nema na čemu. Potrudit ću se da to bude već preksutra. I Dee te pozdravlja."

"Ako je već natočila vino, kladim se da je tako", odgovorio je Mort, i tako su obojica sa smijehom spustila slušalice.

Ali čim je telefon vratio na stol, fantazija se vratila. Shooter. Pokušao se na razne načine poigrati policije. On je, naravno, bio sam i u mraku, a to je stanje u kojem se roje maštarije. Pa ipak, Mort nije vjerovao - bar ne u glavi - ni da je John Shooter nadnaravno biće ni da je superkriminalac. Kad bi bio ovo prvo, onda bi zasigurno znao da Morton Rainey nije počinio djelo plagijata - bar ne kad je riječ o toj priči - a da je ono potonje, onda bi sad negdje razbijao banku ili se bavio nečim sličnim, a ne prduckao po zapadnom Maineu, pokušavajući iscijediti kratku priču iz pisca koji je svojim romanima mlatio mnogo veću lovu.

Krenuo je polako natrag, prema dnevnoj sobi, s namjerom da prođe kroz kabinet i pokuša malo raditi na kompjutoru, kad mu je jedna misao (bar ne kad je

559

riječ o toj priči) pala na um i zaustavila ga usred koraka.

Što to zapravo znači, bar ne kad je riječ o toj priči? Je li on ikad ukrao tuđe djelo?

Prvi put otkako mu se na vratima pojavio Shooter sa svežnjem stranica, Mort se ozbiljno pozabavio tim pitanjem. Popriličan broj prikazivača njegovih knjiga tvrdio je da on zapravo i nije jako originalan pisac; da se mnoga njegova djela svode na prepričane priče. Sjećao se kako je Amy čitala prikaz Verglaševa malog, prikaz koji je najprije priznao da knjiga ima dobar tempo i čitkost, no potom ustvrdio da je zaplet donekle izveden. I onda rekla:

"I što onda? Zar ti ljudi zaista ne znaju da postoji možda samo pet dobrih priča, i da ih pisci samo prepričavaju, mijenjajući samo likove?"

Sam je Mort vjerovao da postoji najmanje šest fabula: uspjeh; neuspjeh; nesretna ljubav; osveta; zamjena identiteta; traganje za nekom višom moći, pa bio to Bog ili vrag. On je prve četiri prepričavao i prepričavao, upravo opsesivno, a sada, kad dobro promisli, zaključuje da su u "Dobu sjetve" bile utjelovljene bar tri. No je li to plagijat? Ako jest, onda bi svaki romansijer na kugli zemaljskoj bio kriv zbog tog zločina.

Plagijat je zapravo, zaključio je on, otvorena krađa. A on to nije učinio nikad u životu. Nikada.

"Nikada", rekao je, pa zakročio u kabinet, glave podignute i očiju razrogačenih, poput ratnika kad stupa

560

prema polju slave. I tu je posjedio čitav sljedeći sat, no riječ nije napisao nijednu.

26

Prazno ga je zurenje u kompjutor uvjerilo kako bi možda bilo pametno ručak ne pojesti, nego popiti, i već je bio na drugom burbonu s vodom kad je telefon ponovno zazvonio. Prišao mu je oprezno, i najednom požalio što ipak nema telefonsku sekretaricu. Jer one imaju jednu zlatnu vrlinu: s njima možeš pročešljati pozive i odijeliti prijatelja od dušmana.

Zastao je nad njim neodlučno, i pomislio koliko se gnuša zvukova što ih stvaraju moderni telefoni. Jednom davno oni su zvonili - čak i veselo zvrndali. A sad su vriskavo tremolirali, kao migrene u nastajanju.

Mislim, hoćeš li podići slušalicu ili ćeš samo stajati i slušati što izvodi?

Ali ja ne želim više s njim razgovarati. On me plaši i ljuti, i ne znam što je od toga dvoga odbojnije.

A možda to nije on.

A možda jest.

Dok je slušao te dvije misli kako se vrte i vrte, otkrio je da je to još gore od slušanja telefonova ćurlikavog bip-jaupa, i zato je digao slušalicu i osorno rekao halo, a s druge je strane bio, zapravo, nitko opasniji od domara, Grega Carstairsa.

561

Greg mu je postavio sad već dobro znana pitanja o kući i Mort je ponovno odgovorio na sva, razmišljajući pritom kako je objašnjavanje takvoga događaja slično objašnjavanju nagle smrti - ako te išta može izvući iz šoka, to je onda stalno ponavljanje poznatih činjenica.

"Čuj, Mort, napokon sam uhvatio Toma Greenleafa, danas podveče", rekao je Greg, a Mort je pomislio kako Gregov glas zvuči pomalo čudno - pomalo oprezno. "On i Sonny Trotts liče

Metodističku župnu dvoranu."

"Daa? A jesi razgovarao s njim o mom prijanu?"

"Da, jesam", odgovorio je Greg. Glas mu je sad zvučao opreznije no ikada. "I?"

Uslijedila je kratka stanka. A onda je Greg rekao:

"Tom misli da ti nisu svi kod kuće."

"Nisu svi kod... kako to misliš?"

"Pa mislim", rekao je Greg kao da se ispričava, "on veli da se doista jučer popodne provezao Lake Driveom, i da te je zaista vidio; i veli da ti je mahnuo i da si mu ti odmahnuo. Ali, Mort..." "Što?" Ali je nažalost već znao što.

"Tom veli da si bio sam", dovršio je Greg.

27

Jedan dugi trenutak, Mort nije rekao ništa. Za to se nije osjećao sposobnim. Ništa nije rekao ni Greg, dajući

562

mu tako vremena da razmisli. Tom Greenleaf nije, naravno, bio rosni pupoljak; od Davea Newsoma je bio stariji najmanje tri, a možda i šest godina. Ali nijedan od njih još nije izlapio.

"Isuse", izgovorio je Mort napokon. Izgovorio je to vrlo tiho. Istinu rečeno, osjećao se pomalo iščašeno.

"Ali eto što ja o tome mislim", rekao je Greg nesigurno. "Možda Tomu nisu svi kod kuće. Znaš i sam da on nije baš..."

"Rosni pupoljak", dovršio je Mort. "To znam. No ako u Tashmoreu i postoji bolje oko za strance od Tomova, ja ne znam za njega. On je čitav život samo pamtio strance, Greg. To je domarima dio posla, istina?" Zastao je, a onda prasnuo: "Ali on nas je pogledao! On je gledao ravno u nas obojicu!"

Vrlo oprezno, kao da se samo šali, Greg je upitao: "Mort, jesi ti baš sasvim siguran da tog tipa nisi sanjao?"

"O tome nisam ni razmišljao", odgovorio je Mort polako, "sve do sada. Ako se ništa od toga nije dogodilo, a ja trčim po svijetu i pričam da se dogodilo, to onda, pretpostavljam, znači da sam lud."

"O, to nisam ni pomislio", odvratio je Greg žurno.

"Ali ja jesam", rekao je Mort. I pomislio: Ali on možda želi baš to. Da ljudi pomisle da su poludjeli. I, možda na kraju, da to što misle postane stvarnost.

O da. Naravno. I sad se udružio sa starim Tomom Greenleafom da zajedno obave posao. Kad promislim,

563

možda je do Derryja otišao baš Tom, i zapalio kuću, dok je Shooter ostao ovdje i utepao mačka - istina!'

No daj, razmisli o tome. Ali stvarno RAZMISLI. Je li bio s tobom? Je li bio DOISTA?

I tako je Mort razmislio o tome. Razmišljao je o tome teže no ikada o ičemu; teže čak i od onda kad je razmišljao o Amy i Tedu i o tome što sad učiniti s njima kad ih je tog svibanjskog dana zatekao zajedno u krevetu. Je li on doista ishalucinirao Johna Shootera?

Ponovno je pomislio na brzinu s kojom ga je Shooter pograbio i bacio na bok automobila.

"Greg?"

"Tu sam."

"Tom nije vidio ni automobil? Stari karavan s mississippijskim tablicama?"

"Veli da jučer na Lake Driveu nije vidio uopće nikakav automobil. Samo tebe, kako stojiš na početku staze što vodi do jezera. Mislio je da uživaš u pogledu."

Je li sve to stvarno, ili naprosto Lažno sjećanje?

Misli su mu se stalno vraćale na čvrst stisak Shooterovih šaka na njegovim mišicama, i na brzinu s kojom ga je taj čovjek bacio u auto. "Lažeš", rekao je Shooter. Mort mu je u očima vidio okovani bijes, i onjušio suhi cimet njegova daha.

Njegove šake.

Stisak njegovih šaka.

564

"Greg, ostani čas na telefonu."

"Naravno."

Mort je spustio slušalicu i pokušao zavrnuti rukave. To mu baš nije išlo, jer su mu se strašno tresle ruke. Zato je raskopčao košulju, svukao je i ispružio ruke. U prvi čas nije vidio ništa. A onda ih je zakrenuo prema van, što je više mogao, i one su bile tu, dvije masnice što su već počele žutjeti, s unutrašnje strane ruku, odmah iznad lakta.

Tragovi što su ostali iza Shooterovih palaca kad ga je zgrabio i bacio o automobil.

Najednom je pomislio kako bi to mogao shvatiti, i zbog toga se uplašio. Ali ne za sebe.

Za staroga Toma Greenleafa.

28

Dohvatio je slušalicu.

"Greg?"

"Tu sam."

"Kad je Tom razgovarao s tobom, što ti se čini, je li mu bilo dobro?"

"Bio je iscrpljen", odgovorio je Greg spremno. "Što mu je, ludom starkelji, to trebalo u životu, da se pentra po skelama i čitav dan maše kistom po ledenom vjetru? U tim godinama. Samo sam čekao da se svali u prvu hrpu lišća, ako se pod hitno ne strpa u postelju.

565

Vidim na što ciljaš, Mort, i možda si u pravu: ako je zaista bio tako umoran, to mu je moglo izvjetriti iz glave, ali..."

"Ne, nisam to mislio. Jesi baš siguran da je tu riječ samo o iscrpljenosti? Da se nije možda nečega uplašio?"

Na drugoj je strani žice uslijedila duga, zamišljena šutnja. Svoj nestrpljivosti usprkos, Mort je nije prekinuo. Kanio je Gregu za razmišljanje dati vremena koliko voli.

"Kao da to i nije bio onaj stari on", izgovorio je Greg napokon. "Bio je nekako rastresen... otkačen, recimo. Otpisao sam to na dobri stari umor, no možda to i nije bilo to. Možda ni slučajno." "Misliš da možda pred tobom nešto skriva?" Stanka ovaj put nije bila tako duga.

"Ne znam. Možda i skriva. To ti ne mogu reći sigurno, Mort. Kad te slušam žao mi je što nismo više razgovarali i što ga nisam još malo pritisnuo."

"Mislim da možda ne bi bilo loše skoknuti malo do njega", odgovorio je Mort. "A sad slušaj, Greg. Sve se dogodilo baš kako sam ti ispričao. Ako ti je Tom rekao nešto drugo, to je zato što se pred mojim prijateljem ukakio od straha. Vidimo se tamo."

"Okay." Gregov glas je ponovno zazvučio jako zabrinuto. "Ali, znaš i sam, Tom nije od onih koji se dadu lako zaplašiti."

566

"Siguran sam da je to bilo nekoć, no puno je dana prošlo do Tomovih sedamdeset i pet. Mislim, što je čovjek stariji, lakše ga je zaplašiti."

"A da te pričekam tamo?"

"Zvuči mi kao dobra ideja." Mort je spustio slušalicu, izlio ostatak burbona u slivnik, pa Buickom krenuo prema kući Toma Greenleafa.

29

Kad je Mort stigao, Greg se već bio parkirao na pristupnoj stazi. Tomov je Scout bio kraj stražnjih vrata. Greg je nosio flanelsku vjetrovku s podignutim ovratnikom; vjetar što je puhao s jezera bio je neugodno oštar.

"Sve u redu", smjesta je rekao Mortu.

"Kako znaš?"

Obojica su govorila tihim glasom.

"Opazio sam njegov Scout, pa sam otišao do stražnjih vrata. Na njih je pribio cedulju da je imao naporan dan i da je rano pošao u postelju." Greg se široko nasmiješio i odgurnuo s lica svoju dugu kosu. "A na njoj piše i to, ako ga zatreba tko od stalnih mušterija, da se javi meni."

"Je li rukopis njegov?"

"Aha. Krupni starački svrakopis. Prepoznao bih ga u pola noći. Obišao sam kuću i povirio kroz prozor

567

spavaonice. Unutra je. Prozor je zatvoren, ali se čudim da nisu ispucala stakla od tolikoga hrkanja. Hoćeš pogledati?"

Mort je uzdahnuo i odmahnuo glavom.

"Ali, Greg, nešto tu ipak ne štima. Tom nas je vidio. Obojicu. Čim je Tom prošao, onaj se tip upalio i uhvatio me za mišice. Još se vide modrice. Ako hoćeš, mogu ti ih i pokazati." Greg je odmahnuo glavom.

"Vjerujem ti. Što duže razmišljam o tome, sve mi se manje sviđa njegov ton kad je rekao da si bio sam. Bilo je u tome nešto... iščašeno. Sutra ću ujutro ponovno razgovarati s njim. Ili, ako hoćeš, možemo i zajedno."

"To bi bilo dobro. U koliko sati?"

"A da dođeš do Župne dvorane oko devet i pol? Tu će on popiti dvije-tri kave - njemu ne smiješ reći ni be dok ih ne strusi - i onda ga možemo načas skinuti s tih njegovih glupih skela. I tako mu možda spasiti život. Zvuči u redu?"

"Da." Mort je ispružio ruku. "Oprosti što sam te poveo u divlji lov na lukavu lisicu."

Greg mu je protresao ruku.

"Nema zbog čega. Tu nešto ne štima. I peče me da istražim što je to."

Mort se vratio u svoj Buick, a Greg je kliznuo za volan svog kamiona. Odvezli su se u suprotnim smjerovima, prepuštajući starca njegovu premorenu snu.

568

Sam Mort nije zaspao do tri ujutro. Vrtio se i prevrtao u postelji dok se plahte nisu pretvorile u bojište, i on nije mogao više. A onda je ošamućen otišao do kauča u dnevnoj sobi. Opalio je cjevanicom u onu gaduru od klupskoga stolića, ispsovao čitavu litaniju, namjestio jastuk pod glavu, i skoro u trenutku propao u crnu rupu.

30

Kad se probudio, sutradan oko osam sati, pomislio je kako se dobro osjeća. Tako je nastavio misliti sve dok nije zbacio noge s kauča i uspravio se. A onda je i protiv volje prostenjao tako glasno, da je to bio skoro prigušeni krik, i na trenutak je mogao samo ostati sjediti tako, ispunjen željom da se istovremeno može uhvatiti za leđa, koljena i desnu ruku. Ruka je bila najgora, tako da se na kraju odlučio uhvatiti za nju. Negdje je bio pročitao da su ljudi, zahvaćeni paničnim strahom, sposobni izvesti skoro nadnaravna djela; da ne osjećaju baš ništa dok podižu automobile nalegle na djecu ili golim rukama dave ubilačke dobermane, te da to koliko su gadno napregnuli tijela shvaćaju tek kad se emocije povuku. Sad je u to i povjerovao. Vrata je kupaonice na katu gurnuo tako jako da su izletjela iz šarki. Kako je jako zamahnuo žaračem? Tako jako da o tome nije želio ni misliti, sudeći po tome što je jutros osjećao u desnoj ruci. Kao što nije želio misliti ni o tome kako bi sav onaj lom gore morao izgledati manje zažarenomu oku. A znao je da će tu štetu morati popraviti sam - ili bar toliko koliko bude mogao. Pomislio je kako Grega Carstairsa već zacijelo muče

569

teške sumnje o njegovu duševnom zdravlju, unatoč svim njegovim glasnim uvjeravanjima u suprotno. Pogled na potrgana vrata kupaonice, razlupana vrata tuš-kabine i smrskani medicinski ormarić malo će popraviti Gregovu vjeru u njegovu razboritost. Prisjetio se kako je pomislio da se Shooter možda trudi uvjeriti ljude kako je on lud. Ta mu se misao, promotrena pri svjetlu dana, sad više nije činila nimalo budalastom; doimala se, zapravo, logičnijom i uvjerljivijom no ikada.

Ali je obećao Gregu da će ga za sat i pol čekati kod Župne dvorane - sad će biti i manje - da zajedno porazgovaraju s Tomom Greenleafom. A bude li samo tako sjedio i brojao gdje ga sve boli, malo je vjerojatno da će ga to dovesti na odredište.

Mort se prisilio da ustane i polako kroz kuću pošao do glavne kupanice. Okrenuo je pipu tako da su iz tuša prokuljali oblaci pare, progutao tri aspirina i spentrao se u kadu.

U trenutku kad je ponovno izronio iz kabine, aspirini su se već bili prihvatili posla, pa je pomislio kako bi ipak možda mogao preživjeti dan. Možda neće biti veselo, i možda se poslije svega bude osjećao kao da je trajalo godinama, ali je ipak vjerovao da to može preživjeti.

Ovo je drugi dan, pomislio je dok se odijevao. Kroz tijelo mu je prošao lagani grč tjeskobe. Sutra istječe krajnji rok. To ga je natjeralo da najprije pomisli na Amy, a potom i na Shootera i ono što je rekao:

Volio bih je u sve ovo ne plesti, ako je moguće, ali sad mi se čini da mi neće biti druge.

570

Grč se vratio. Najprije je taj ludi jebivjetar ubio Bumpa, potom zaprijetio Tomu Greenleafu (sigurno mu je prijetio), a sasvim je moguće, počeo je shvaćati Mort, da je baš on i zapalio kuću u Derryju. Vjerovao je da je to znao od samoga početka, ali da si to naprosto nije želio priznati. Zapaliti kuću i tako se otarasiti magazina bila je glavna zadaća - naravno; čovjek lud kao Shooter naprosto nije mogao pomisliti da su širom svijeta razbacani i drugi primjerci toga broja. Tako nešto ne spada u manijakov svjetonazor.

A Bump? Mačka se vjerojatno sjetio tek usput. Shooter se vratio, ugledao mačka na verandi kako čeka da ga netko pusti u kuću, opazio da Mort još spava, pa ubio mačka iz čistoga ćefa. Vrijeme je bilo malo tijesno da se pođe do Derryja i natrag, ali se to ipak dalo izvesti. Sve je bilo sasvim logično.

A sad je prijetio da će u sve to uplesti i Amy.

Moram je upozoriti, pomislio je dok je gurao košulju straga u hlače. Nazovi je već danas ujutro i pokaži sve karte. To što se ja moram baktati s njim je jedno; stajati postrani dok luđak u sve to upliće i jedinu ženu koju sam ikad zaista volio, i to ženu koja o tome ne zna baš ništa... nešto je sasvim drugo.

Da. Ali prije će razgovarati s Tomom Greenleafom i izvući iz njega istinu. Bez Tomove potvrde da se Shooter zaista mota okolo i da je zaista opasan, Mortovo bi ponašanje izgledalo sumnjivo ili ćaknuto, ili oboje. Vjerojatno oboje. Dakle, najprije Tom.

Ali, prije nego što se nađe s Gregom kod Metodističke župne dvorane, kanio je svratiti kod

571

Bowie'sa i pojesti Gerdov glasoviti omlet od sira i slanine. Vojska maršira želucem, redove Rainey. Na zapovijed, časniče. Izišao je u prednje predvorje, otvorio drvenu kutijicu postavljenu na zid poviše telefonskog stolića, i opipom potražio ključeve svog Buicka. Ali ih nije bilo.

Namrštio se i pošao do kuhinje. I tu su bili, na radnom pultu kraj sudopera. Podigao ih je i zamišljeno ih pustio da mu odskoče od dlana. Nije li ih, kad se sinoć vratio s izleta do Tomove kuće, vratio u kutijicu? Pokušao se prisjetiti, ali nije mogao - nije bio siguran. Ubacivanje ključeva u kutijicu po povratku kući toliko mu je već bilo ušlo u krv da se jedno ubacivanje stapalo s drugim. Upitamo li čovjeka koji voli pržena jaja što je doručkovao prije tri dana, on se neće sjetiti - on će pretpostaviti da su to bila baš pržena jaja, zato što ih jede tako često, ali u to neće biti siguran. Ovo je bilo baš tako. Vratio se kući umoran, bolan, preokupiran. Naprosto se nije mogao sjetiti.

Ali mu se to nije svidjelo.

Nije ni najmanje.

Otišao je do stražnjih vrata i otvorio ih. Tu je, na daskama verande, ležao crni šešir Johna Shooter s okruglom glavom.

Mort je zastao na vratima, zapiljen u nj, stežući u jednoj ruci ključeve automobila, s kojeg je visio mjedeni privjesak i hvatao i odražavao zraku jutarnjega sunca. Osjetio je kucanje srca u ušima. Tuklo je polako i odmjereno. Neki je dio njega to i očekivao.

572

Šešir je ležao baš na mjestu gdje je Shooter bio ostavio svoj rukopis. A iza njega, na prilaznoj stazi, stajao je njegov Buick. Kad se sinoć vratio, bio ga je parkirao iza ugla - toga se jest sjećao - no sad je bio tu.

"Što si to učinio?" kriknuo je odjednom Rainey u jutarnje sunce, i ptice što su bezbrižno čavrljale po krošnjama najednom su umukle. "Što si to, za ime Božje, učinio?"

No ako je Shooter i bio tu, i promatrao ga, na ovo mu nije odgovorio. Možda je smatrao da će Mort i sam vrlo brzo otkriti što je to učinio.

31

Ladičica Buickove pepeljare bila je izvučena, a u njoj su bila dva čika. Bili su bez filtera. Mort je noktima dohvatio jedan od njih, lica zgrčena u gadljivu grimasu, siguran da će biti Pall Mall, Shooterova marka. I bila je.

Okrenuo je ključ i motor se smjesta pokrenuo. Nije ga čuo kako kvrcka kad ga je uključio, ali je ipak krenuo kao da je već zagrijan. Shooterov je šešir sad bio u prtljažniku. Mort ga je podigao s gađenjem sličnom onom što ga je osjetio prema čikovima, i stavio na obod najsitnije vrške prstiju dovoljne da ga podignu. Pod njim nije bilo ničega, a ničeg nije bilo ni u njemu, osim jako stare unutarnje trake s mrljama od znoja. Miris je, međutim, bio drukčiji, oštriji i prodorniji od mirisa znoja. Mort ga je prepoznavao na nekakav maglovit način, ali nije znao kamo da ga smjesti. Možda mu samo dođe. Stavio je šešir na stražnje

573

sjedalo, no onda se sjetio da će se za manje od sat vremena naći s Gregom i Tomom. Nije baš bio siguran da želi da ga oni vide. Nije znao zašto to misli, no činilo mu se da mu je jutros pametnije slijediti intuiciju nego li je propitkivati, i zato ga je bacio u prtljažnik i zaputio se prema gradu.

32

Na putu prema Bowie'su ponovno je prošao kraj Tomove kuće. Na prilaznoj stazi nije više bilo Scouta. Zbog toga se na trenutak osjetio nervozno, no onda zaključio da to zapravo i nije loš, nego dobar znak - možda je Tom već krenuo na posao. Ili je možda i sam otišao do Bowie'sa - Tom je bio udovac, i često bi jeo za šankom u seoskom dućanu.

Većina radnika Službe za javne radove grada Tashmorea sjedila je baš za tim šankom, pila kavu i pričala o dolazećoj sezoni lova na jelene, no Tom

(mrtav on je mrtav Shooter ga je ubio i pogodi čijim se kolima poslužio) nije bio među njima.

"Mort Rainey" Gerda Bowie pozdravila ga je svojim uobičajenim hrapavim krikom navijačice s istočnog stajanja. Bila je to visoka žena s masom kovrčaste kestenaste kose i velikim oblim prsima. "Nisam te vidjela već sto godina! Sigurno pišeš kakvu dobru knjigu?"

"Pokušavam", odgovorio je Mort. "Sigurno ćeš mi ispeći jedan od svojih specijalnih omleta?"

574

"Hoću govno!" uskliknula je Gerda i nasmijala se da pokaže da se to samo šali. Javni radnici u svojim sivomaslinastim kombinezonima nasmijali su se skupa s njom. Mort je na trenutak požalio što nema veliku silnu pištoljčinu, onakvu kakvu je izvjesni Prljavi Harry nosio ispod sportskoga sakoa od tvida. Bumtras-pras, i onda bi možda bilo malo reda. "Evo ga, Mort, već stiže."

"Hvala."

Kad mu ga je servirala, skupa s tostom, kavom i narančinim sokom, rekla je tišim glasom:

"Čula sam da si se razveo. Jako mi je žao."

On je usnama prinio lončić s kavom, i ruka mu je pritom bila skoro sasvim mirna.

"Hvala, Gerda."

"Snalaziš li se nekako?"

"Mislim... trudim se."

"Zato što mi izgledaš nekako boležljivo."

"Ponekad se uveče mučim da zaspem. Možda se još nisam navikao na tišinu."

"Ma sranje - nisi se još navikao da spavaš sam. Ali muškarac, Mort, ne mora do vječnosti spavati sam samo zato što njegova ženska nije znala što ima. Nadam se da se ne ljutiš što s tobom razgovaram na takav način..."

575

"Ne, ni najmanje", odgovorio je Mort. Ali se ljutio. Pomislio je kako bi Gerda Bowie bila posrana Ann Landers.

"... ali ti si jedini slavni pisac u gradu."

"Možda je i bolje da je tako."

Ona se nasmijala i čupnula ga za uho. Mort se na trenutak upitao što bi ona rekla, i što bi ti krupni muškarci u sivo-maslinastim kombinezonima rekli, kad bi on ugrizao ruku koja ga je čupnula. Malo ga je šokiralo otkriće koliko ga snažno privlači ta zamisao. Zar svi oni govore o njima, njemu i Amy? Jedni govore da nije znala što ima, drugi da je sirotoj ženi napokon dodijao život s luđakom pa je odlučila spasiti glavu, a da pritom nitko o njih nema jebenoga pojma o tome o čemu to uopće priča, i kako je to izgledalo između njega i Amy kad je među njima sve štimalo? Naravno da govore, pomislio je umorno. Tome su uvijek svi najvještiji. Kad treba razvezati jezičine o ljudima čija su imena ugledali u novinama.

Spustio je pogled na omlet i nije mu se jelo.

Svejedno se zakopao u nj i uspio najveći dio kao lopatom zbacati niz grlo. Ipak će ovo biti dugi dan. To ne mogu izmijeniti ni Gerdini pogledi o njegovu izgledu i ljubavnom životu.

Kad je dovršio, platio je doručak i novine, pa izišao iz lokala (smetlari su digli sidro en masse pet minuta prije njega, i pritom je jedan od njih zastao dovoljno dugo da od Morta zatraži autogram za nećakinju koja danas slavi rođendan), bilo je devet i pet. Ostao je

576

sjediti za volanom koliko mu je trebalo da u novinama potraži članak o kući u Derryju, i da ga nađe na trećoj stranici. POŽARNI INSPEKTORI U DERRYJU JAVLJAJU DA NEMA TRAGOVA U SLUČAJU RAINEYJEVE PALJEVINE, glasio je naslov. Sam članak nije imao ni pola stupca. A posljednja je rečenica glasila: "Mortona Raineyja, poznatog po romanima-bestselerima Verglašev mali i Obitelj Delacourt, nismo uspjeli dobiti da nam dade svoj komentar." Što je značilo da im Amy nije dala njegov broj u Tashmoreu. Napravila mi je veliku stvar. Zahvalit ću joj prvom zgodom.

Ali najprije Tom Greenleaf. Dok stigne do Metodističke župne dvorane, bit će već skoro devet i dvadeset. A onda će začas biti i devet i trideset. Ubacio je Buick u brzinu i odvezao se.

33

Kad je stigao do Župne dvorane, na prilaznoj je stazi bilo parkirano samo jedno vozilo - prastari Ford Bronco s kamp-kućicom u teglju i natpisima na svim vratima: SONNY TROTTS LIČENJE ODRŽAVANJE TESARSKI RADOVI. Mort je ugledao i samoga Sonnyja, niskoga muškarca od četrdesetak godina, bez kose i veselih očiju. Bio je na skeli. Širokim je zamasima ličio, dok je radio-kreštalica kraj njega dreljila nešto lasvegasično u izvedbi Eda Amesa ili Toma Jonesa - no, svakako jednog od tih momaka što pjevaju s tri raskopčana dugmeta na košulji.

577

"Hej, Sonny!" doviknuo je Mort.

Sonny je nastavio ličiti, zamahujući gore-dolje u gotovo savršenom ritmu dok je Ed Ames, ili koji je već bio, postavljao uglazbljena pitanja na temu što je čovjek i kakva mu je sudbina. Bila su to pitanja koja je u dva-tri navrata sebi postavio i Mort, iako bez puhačke pratnje.

"Sonny!"

Sonny se trznuo. S vrha mu je četke poletjela bijela boja, i u jednom opasnom trenutku Mort je već pomislio da bi se mogao i stvarno svaliti sa skele. On se, međutim, uhvatio za konop, okrenuo i pogledao ga odozgo.

"O, gospodine Rainey!" rekao. "Prepali ste me ko krampus!"

Mortu je, tko zna zbog čega, pred oči došla kvaka u Disneyjevoj Alici u Zemlji Čudesa, pa je morao stisnuti zube da ne prasne u gromoglasan smijeh.

"Gospodine Rainey? Nije vam dobro?"

"Dobro je." Mort je tobože progutao slinu. Bio je to trik što ga je prije tisuću godina naučio u seoskoj školi, i bio je jedini njemu poznati sasvim pouzdan način suzbijanja smijeha. Poput mnogih pouzdanih trikova, i ovaj je bio bolan. "Mislio sam da ćeš pasti."

"Ne ja", odgovorio je Sonny s vlastitim smijehom. Zatukao je glas što je dolazio iz kreštalice baš kad je ovaj krenuo u novo putešestvije na valovima emocija. "Tom bi možda i mogao pasti, ali ja ne."

578

"Ali gdje je Tom?" upitao je Mort. "Volio bih s njim razgovarati."

"Nazvao je rano i javio da danas neće moći. Rekao sam mu sve u redu, ionako nema posla za dvojicu."

Sonny ga je povjerljivo pogledao odozgo.

"Naravno da ima, samo što je zalogaj ovaj put prevelik za Toma. To nije posao za stare kosti. Veli da ga je presjeklo u križima. Može biti. Ali to uopće nije bio onaj stari on."

"Kad je to bilo?" upitao je Mort, trseći se iz sve snage da mu glas zazvuči ležerno.

"Rano", odgovorio je Sonny. "Šest, tu negdje. Baš sam bio krenuo prema šporkoj dvorani da obavim jutarnju govnastiku.

Radim kao urica, na časnu riječ." Glas mu je zatitrao od ponosa.

"Naravno, Tom, on zna kad ustajem i sjedam za posao."

"Ali mu glas baš nije bio kao da je sve u redu?"

"Jokac. To uopće nije bio onaj stari on." Tom je zastao i namrštio se. Činilo se kao da se iz petnih žila trudi da se nečeg sjeti. Onda je samo lagano slegnuo ramenima i nastavio. "Jučer je vjetar s jezera bio baš opak. Možda je uhvatio prehladu. Ali je Tommy od željeza. Daj mu dan-dva i bit će kao nov. Mnogo me više brine da se ne pretrgne od posla i prošeće daskom."2 Sonny je pokazao četkom na pod skele, i

2 Neprevediva igra riječima. "Prošetati se daskom" ("to walk the plank") je aluzija na drevni gusarski folklor pogubljenja (Op.

579

poslao na mimohod, kraj svojih nogu, valove bijelih kapi. "Mogu li vam čime pomoći, gospodine Rainey?"

"Ne", odgovorio je Mort. Pod srcem mu se stvorila tupa kugla strave, nalik na zgužvanu krpu. "Usput, jesi vidio Grega?" "Grega Carstairsa?"

"Da."

"Jutros ne. Ali mislim, on se bavi prodavanjem zjaka." Sonny se nasmijao. "Ustaje poslije svih nas, uvijek."

"Mislim, očekivao sam da će i on svratiti da obiđe Toma", rekao je Mort. "Mogu ga malo pričekati? Možda se pojavi."

"Budite moj gost", odgovorio je Sonny. "Može malo glazbe?"

"Može, što se mene tiče."

"Danas se s TV-a mogu skinuti sve nepaprene pjesmice. Samo im daš broj svog Mastercarda. Ne plaćaš ni telefon. To je jedan od onih besplatnih brojeva." Nagnuo se prema kreštalici, pa spustio na Morta gorljivi pogled. "To je Roger Whittaker", rekao je tihim i pobožnim tonom.

"O."

Sonny je pritisnuo PLAY. Roger Whittaker im je pričao kako se znade dogoditi (što oni sigurno znaju) da čovjek ima veće oči nego želudac. I to je bilo nešto što se već događalo Mortu, iako i bez puhačke pratnje.

pr.)

580

Odšetao se na rub prilazne staze i rastreseno se potapšao po džepu košulje. Malo se iznenadio otkrivši da je u njemu ona stara kutija L&M, sad već svedena na jednog jedinog žilavog preživjelog. Pripalio je tu posljednju cigaretu, i trznuo se u očekivanju oštre arome. Ali nije bilo loše. Kao da uopće nije imala nikakve... kao da su joj godine ukrale aromu.

To nije jedino što su godine ukrale.

Kako je to istina. Beznačajno ali istinito. Pušio je i gledao na cestu. Sad je Roger Whittaker pričao njemu i Sonnyju kako u luci leži natovaren brod, i da uskoro za Englesku oni kreću. Sonny Trotts bi otpjevao posljednju riječ svakoga stiha. Ne više: samo zadnju riječ. Cestom 23 u oba su smjera prolazili automobili i kamioni. Gregov Ford Ranger nije se pojavio. Mort je otfrknuo cigaretu, pogledao na sat i ustanovio da je četvrt do deset. I shvatio da neće doći ni Greg, koji je bio skoro bigotno točan.

Shooter ih je sredio obojicu.

O, ne seri! Ti to ne možeš znati!

Da, ja to znam. Šešir. Automobil. Ključevi.

Ti ne samo da trčiš pred rudo, ti ga preskakuješ.

Šešir. Automobil. Ključevi.

Okrenuo se i vratio do skele.

"Valjda je zaboravio", rekao je, ali ga Sonny nije čuo. On se samo zibao naprijed-natrag, odlutavši u slikarsko umijeće i u dušu Rogera Whittakera.

581

Mort je ušao u auto i odvezao se. Izgubljen u mislima, nije čuo da bi Sonny nešto viknuo za njim.

Ali to bi i tako prekrila glazba.

34

Doma je stigao u deset i četvrt, izišao iz automobila i krenuo prema kući. Na pola se puta okrenuo i otvorio prtljažnik. Šešir je bio unutra, crn i konačan, stvarna krastača u imaginarnom vrtu. Dohvatio ga je - no ovaj put nije bio tako izbirljiv na način baratanja njime - pa tresnuo poklopac prtljažnika i ušao u kuću.

Stajao je na prednjem trijemu, ne znajući ni sam pouzdano što bi želio učiniti... i onda, najednom, bez ikakva razloga, stavio šešir sebi na glavu. Kad je to učinio, sav se stresao, onako kako se čovjek pokatkad strese kad strusi jednu ljutu. No onda je drhtavica prošla.

A šešir mu je zapravo pristajao kao saliven.

Polako je ušao u glavnu kupaonicu, upalio svjetlo i postavio se pred zrcalo. I skoro prasnuo u smijeh - izgledao je kao onaj s vilama na slici "Američka gotika" Granta Wooda. Izgledao je tako unatoč tome što je tip na slici bio ćelavac. Šešir je Mortu sasvim skrivao kosu, baš kao što ju je skrivao i Shooteru (ako je Shooter uopće ima - što je tek trebalo utvrditi, iako je Mort pretpostavljao da će to kod sljedećeg susreta zacijelo ustanoviti, s obzirom da je sad nosio njegov chapeau), i doticao mu taman vrhove ušiju. Bilo je to prilično smiješno. Da se upišaš, zapravo.

582

No onda ga je onaj nemirni glas iz glave upitao: Zašto si ga stavio na glavu? Na koga misliš da sličiš? Na nj? I smijeh je zamro. Zašto ga je uopće stavljao na glavu?

Zato što je on tako htio, rekao je onaj nemirni glas.

Da? Ali zašto? Zašto bi Shooter želio da Mort stavi njegov šešir?

Možda želi da ti...

Da? pokušao je ponovno potaknuti nemirni glas. Želi da učinim što?

Već je bio pomislio da se glas udaljio, i počeo tražiti prekidač, kad se glas ponovno javio. ... da se sav smeteš, rekao je glas.

U tom se času oglasio telefon, i on je poskočio. Hitro je smaknuo šešir s osjećajem krivice (poput čovjeka koji se boji da bi ga mogli uhvatiti dok isprobava ženino donje rublje), pa krenuo da se javi, pomišljajući kako bi to mogao biti Greg, i da će mu javiti da je Tom kod njega. Da, naravno, baš se to dogodilo; Tom je nazvao Grega, i ispričao mu sve o Shooteru i njegovim prijetnjama, i onda je Greg starog doveo sebi. Da ga zaštiti. Bilo je to tako savršeno logično da Mort nije mogao shvatiti kako se toga nije već ranije sjetio.

Samo što to nije bio Greg. Bio je to Herb Creekmore.

"Sve je sređeno", rekao je Herb veselim glasom. "Marianne me nazvala. Baš je zlato."

583

"Marianne?" upitao je Mort glupavo.

"Marianne Jaffery, iz EQMM-a!" rekao je Herb. "EQMM?

'Doba sjetve'? Lipanj 1980? Vi shvatiti to, bijeli gazda?" "O", rekao je Mort. "O, bravo! Hvala ti, Herb! Je li to sigurno?"

"Sto posto. Imat ćeš ga sutra - originalni primjerak, a ne samo kopiju priče. Dolazi iz Pennsylvanije. Federal Express. Je li se gospodin Shooter slučajno javljao?"

"Još ne", odgovorio je Mort i spustio pogled na crni šešir u ruci. Još je njušio taj njegov čudni, po nečem tako poznat miris.

"Pa dobro, dobra je vijest kad nema vijesti, tako bar vele. Razgovarao si s mjesnom murijom?"

Je li to obećao Herbu? Mort baš nije bio siguran, no posve je moguće. Najbolje je ipak igrati na sigurno.

"Da. Ali stari Dave Newsome nije baš dipio kao oparen. On misli da se tip samo zeza." Bilo je doista gnusno lagati Herbu, napose nakon što mu je napravio takvu uslugu, no kakvog bi smisla imao reći mu istinu? Bilo je to isuviše ludo, i prekomplicirano.

"Dobro - glavno da si obavijestio. Mislim da je to važno,

Mort... Zaista to mislim."

"Da."

"Još nešto?"

584

"Ne, ali ti milijun puta hvala. Spasio si mi život." A možda, pomislio je, to i nije samo govorna fraza.

"Nema na čemu. Ne zaboravi da u malim gradićima FedEx obično isporučuje u mjesnoj pošti. U redu?"

"Je."

"Kako ide nova knjiga? Svo sam te vrijeme to želio

pitati." "Ko grom!" uskliknuo je Mort iz srca.

"No, dobro. Skini tog tipa s vrata i okreni se romanu. Rad je spasio mnoge ljude bolje i od tebe i od mene, Mort."

"Znam. Sve najbolje boljoj polovici." "Hvala. Sve najbolje..." Herb je naglo zastao, i Mort

ga je skoro vidio kako se grize za usnu. Kad čovjeku odrežu nogu, tako vele, on je i dalje osjeća. "... tebi", završio je Herb.

"Shvatio", odgovorio je Mort. "I čuvaj se, Herb."

Polako je izišao na drveni podij i zagledao se u jezero. Na njemu danas nije bilo čamaca. Izvukao sam se za bar jednu stepenicu, bez obzira što se dogodilo. Mogu tom tipu pokazati taj posrani magazin. Možda ga to ne smiri... ali opet, možda ga i smiri. On je, na koncu konca, lud, a za ljude iz fantastičnog plemena Ludih svata nikad se ne zna što hoće ili neće učiniti. U tome se i krije njihov pomalo dubiozni šarm. Sve je moguće.

Moguće je čak i da je Greg ipak kod kuće, pomislio je - možda je zaboravio na njihov dogovor kod Župne dvorane, ili je možda iskrsnulo nešto bez ikakve veze s čitavom tom pričom. Najednom ispunjen nadom, Mort

585

je otišao do telefona i okrenuo Gregov broj. Telefon je baš zvonio treći put kad se sjetio da mu je Greg prije tjedan dana kazao kako mu žena i djeca odlaze na neko vrijeme kod njezinih. Megan dogodine kreće u školu, i onda će im, veli, biti teže pobjeći.

Dakle je Greg bio sam.

(šešir)

Baš kao i Tom Greenleaf.

(automobil)

Mladi suprug i stari udovac.

(ključevi)

I kako bi to izgledalo? Pa mislim, jednostavno kao naručiti kazete Rogera Whittakera od TV-a. Shooter odlazi do kuće Toma Greenleafa, ali ne u svom karavanu - o, ne, to bi bilo kao da je stavio oglas u novine. Svoj automobil ostavlja parkiran na prilaznoj stazi Morta Raineyja, ili možda iza kuće. Potom Buickom odlazi do Toma. Prisiljava Toma da nazove Grega. Grega vjerojatno diže iz postelje, ali Gregu se Tom stalno vrti po glavi, i zato dolazi trčećim korakom. Potom Shooter prisiljava Toma da nazove Sonnvja Trottsa i kaže da se ne osjeća dobro, da neće doći na posao. Shooter stavlja odvijač starome Tomu na vratnu žilu i veli mu, ako to ne izvede kako treba, bit će jedna stara budala manje na svijetu. Tom to izvodi dovoljno dobro... iako čak i Sonny, koji se baš ne odlikuje bistrinom i tek se digao, shvaća da mu je glas kao da to uopće nije on. Potom se Shooter služi odvijačem. A

586

kad dolazi Greg Carstairs, on se ponovno služi odvijačem - ili nečim sličnim. I...

Kakva ti se to govna motaju po glavi. Dobio si jak napad akutne vriske i to je sve. Ponovi: dobio si... i... to je... SVE.

To je bilo jako razložno, ali ga nije uvjerilo. To nije Chesterfield. Koji uvijek zadovoljava.

Mort se hitro prošetao kroz prizemni dio kuće, potežući i uvrćući kosu.

A što je s kamionetima? Tomovim Scoutom i Gregovim Rangerom? Dodaj Buick i tu su tri vozila - zapravo četiri, ako računaš i Shooterov Ford-karavan, a Shooter je samo jedan čovjek.

On to nije znao... ali je znao kad je dosta.

Kad je ponovno stigao do telefona, izvukao je imenik iz njegove ladice i potražio broj gradskoga redara. I naglo stao.

Jedno je od tih vozila i Buick. MOJ Buick.

Polako je spustio slušalicu. Pokušao je smisliti način na koji bi Shooter mogao izaći na kraj sa svim tim vozilima. Nije došao ni do čega. Bilo je to kao kad sjediš pred kompjutorom i puštaš ga da on iz tebe crpi ideje - pa na kraju dobiješ samo prazan ekran. Ali je ipak znao da ne želi nazvati Davea Newsomea. Ne još. Baš je odlazio od telefona, bez jasne ideje kamo bi krenuo, kad je zazvonio.

Bio je to Shooter.

587

"Pođite gdje smo se našli neki dan", rekao je Shooter. "Pođite malo stazom. Vi spadate u one koji misle kao što krezubi starci žvaču, gospodine Rainey, ali ću vam dati vremena koliko volite. Zvat ću podveče. Ako nekog u međuvremenu nazovete, na vašu je dušu."

"Što ste to učinili?" upitao je ponovno. Ovaj mu je put glas bio lišen svake snage, tek malo glasniji od šapta. "Što ste to, za ime svijeta, učinili?"

Ali se čulo samo tu-tu.

35

Otišao je pješice do mjesta gdje se sastaju cesta i staza, mjesta na kojemu je bio razgovarao sa Shooterom kad se Tomu Greenleafu ponesrećilo da ih vidi. Zbog nečeg mu se misao da se poveze Buickom nije svidjela. Grmlje s obje strane staze bilo je zgaženo i doimalo se zguljeno, pa je tako nastala nekakva gruba staza. Skakutavo je krenuo njome, znajući što će zateći u prvoj pristojnoj skupini stabala na koju naiđe... a to je doista i našao. Bio je to Scout Toma Greenleafa. Unutra su bila obojica.

Greg Carstairs je sjedio za volanom zabačene glave, a odvijač - ovaj put Phillipsov- bio mu je do balčaka zariven u čelo, tik iznad desnoga oka. Bio je to odvijač iz kredenca u smočnici Mortove kuće. Crvena plastična drška bila je gadno izgrebena, pa ju je bilo nemoguće ne prepoznati.

588

Tom Greenleaf je bio na stražnjem sjedalu, a u tjeme mu je bila usađena sjekirica. Oči su mu bile otvorene. Sasušeni mu se mozak slijevao oko ušiju. Na dršci od jasenovine, izblijedjelim no ipak još čitljivim crvenim slovima bila je ispisana samo jedna riječ: RAINEY. Bila je to sjekirica iz šupe s alatom.

Mort je stajao bez riječi. Oglasila se sjenica. Djetlić je uz pomoć šupljega stabla slao Morseove znakove. Razgaljujući je povjetarac na jezeru dizao bijele valne krijeste; voda je danas bila tamni kobalt, i bijele su krijeste stvarale prekrasan kontrast.

Iza sebe je začuo šuškanje. Okrenuo se na peti tako brzo da se zamalo palo - i bio bi pao da iza njega nije bio Scout na koji se naslonio. Ali to nije bio Shooter. Bila je to vjeverica. Pogledala ga je odozgo s jarkom mržnjom, sledivši se na polovici javora koji je plamtio rumenim ognjem jeseni. Mort je pričekao da mu se srce zaustavi iz galopa. Pričekao je da vjeverica sune uz deblo. Srce je poslušalo, vjeverica nije.

"Ubio ih je obojicu", rekao je napokon, obraćajući se vjeverici. "Otišao je do Toma mojim Buickom. Potom je otišao do Grega Tomovim Scoutom; Tom je vozio. Ubio je Grega. Potom je natjerao Toma da ga doveze ovamo, pa ubio i njega. U oba se slučaja poslužio mojim alatom. A onda se pješice vratio do Tomove kuće... ili je otrčao. Izgleda mi dovoljno stameno za tako nešto. Sonnyju se učinilo kao da Tom uopće nije onaj stari, i sad znam i zašto. Kad je Sonny digao slušalicu, Sunce se već spremalo dići i Tom je već bio mrtav. Bio je to Shooter, koji je oponašao Toma. I to je vjerojatno bilo lako. Sudeći po tome koliko je čitavo jutro larmao onim

589

tranzistorom, sigurno je malo nagluh. Kad je bio gotov sa Sonnyjem Trottsom, ponovno je sjeo u moj Buick i vratio se do moje kuće. Gregov je Ranger još parkiran na njegovoj prilaznoj stazi, i tu je svo vrijeme. Eto, tako je..."

Vjeverica je šmugnula uz deblo i iščezla u usplamjetlu crvenom lišću.

"... eto kako je to izgledalo", završio je Mort tupo.

Najednom su mu se noge pretvorile u vodu. Napravio je dva koraka stazom, pomislio o tome kako se Tomu Greenleafu na obrazima suši vlastiti mozak, i noge su naprosto popustile. Pao je i svijet je na neko vrijeme otplivao od njega.

36

Kad je došao k sebi, Mort se prevrnuo, grogirano se uspravio, pa okrenuo zglavak da pogleda na sat. Pokazivao je dva i četvrt, no zacijelo je to bio trenutak u kojem je sinoć stao: Tomova je Scouta našao sredinom jutra, i nije moglo već biti popodne. Bio je izgubio svijest što, kad se u obzir uzmu sve okolnosti, i nije bilo tako iznenađujuće. Ali se nitko ne onesvijesti na tri i pol sata.

Sekundna je kazaljka, međutim, i dalje uporno opisivala svoj mali krug.

Sigurno je krenula kad sam se uspravio, i to je sve.

590

Ali to nije bilo sve. Sunce je promijenilo položaj na nebu, i uskoro će se izgubiti iza oblaka koji su punili nebo. Boja se jezera promijenila u mlitavo žutilo.

Znači da je sve počelo s nesvjesticom, i onda što? Mislim, to možda zvuči nevjerojatno, no to onda znači da je zacijelo zaspao. Tri su mu posljednja dana tanjila živce, i sinoć nije mogao zaspati sve do tri u noći. Pa nazovimo to onda nekakvom kombinacijom umnog i duševnog umora.. Mozak se sam isključio. I...

Shooter! Isuse, Shooter je rekao da će nazvati!

Pokušao se uspraviti na noge, no onda se ponovno srušio ispustivši pritom mali uff!, krik boli pomiješane s iznenađenošću, kad mu se lijeva noga izvila pod tijelom. Kao da je bila puna čavlića i igli, i svi su oni plesali ludi ples. Sigurno je ležao na toj prokletinji. Zašto, za ime Božje, nije došao Buickom? Ako je Shooter nazvao, a njega nije bilo da se odazove... Taj bi mogao učiniti sve što mu padne na pamet!

Ponovno je poskočio na noge, i ovaj se put uspio uspraviti do kraja. Kad je, međutim, pokušao stati na lijevu nogu, ona je odbila da ponese njegovu težinu i ponovno ga zbacila kao vreću. Dok je padao, zamalo je tresnuo glavom u bok kamioneta, i najednom je ugledao svoj odraz u radkapi Scouta. Konveksna mu je površina pretvorila lice u grotesknu masku iz lunaparka. Ali je barem kod kuće ostavio taj prokleti šešir; da si je to ugledao na glavi, počeo bi vrištati. Ne bi se uspio svladati.

591

I onda se najednom sjetio da su u Scoutu dva mrtvaca. Sad sjede poviše njega, i polako se krute, a iz glave im vire alati.

Otpuzao je iz Scoutove sjene, rukama navukao lijevu nogu preko desne, pa je počeo mlatiti šakama, kao da tučkom mekša jeftini kotlet.

Prestani s tim! kriknuo je sitni glasić - bila je to zadnja jezgra razboritosti što je još ostala pod njegovom vlašću, sitno svjetlo razuma u nečemu što je osjećao kao golemu frontu crnih olujnih nimbusa između ušiju. Prestani s tim! Rekao je da će nazvati podveče, a sad su tek dva i četvrt! Imaš još hrpu vremena!

No što ako urani? Što ako "predvečerje" u toj smrdljivoj prčvarnici Juga počinje u dva popodne?

Samo tako nastavi tući, pa ćeš udesiti mišiće. Onda ćeš moći prosuditi koliko ti se sviđa puzanje do kuće radi tog poziva.

To je upalilo. Uspio se natjerati da stane. Ovaj je put ustao opreznije i na trenutak samo ostao stajati (pazio je da svo vrijeme Tomovu Scoutu ostane okrenut leđima - nije mu se još jednom gledalo unutra), i tek tada pokušao napraviti prvi korak. Otkrio je da se čavli i igle polako povlače. Isprva je hodao naglašeno šepajući, ali mu se nakon nekoliko desetaka koraka hod popravio.

Već je bio skoro izišao iz grmlja što ga je Shooter bio počupao i izgazio Tomovim Scoutom, kad je začuo približavanje automobila. Mort je bez trenutka

592

razmišljanja pao na koljena, gledajući kako kraj njega prolazi hrđavi stari Cadillac. Pripadao je Donu Bassingeru, vlasniku kuće s druge strane jezera. Bassinger, alkoholičar-veteran koji je većinu vremena provodio u propijanju zadnjih ostataka nekoć zamašne baštine, počesto se služio Lake Driveom kao prečicom do onoga što je bilo poznato pod imenom Bassingerov put. Don je ovdje skoro jedini cjelogodišnji stanovnik, pomislio je Mort.

Kad se Caddy izgubio iz vida, Mort je ustao na noge i žurno prešao ostatak puta do ceste. Sad mu je bilo drago što nije došao Buickom. On je poznavao Don Bassingerov Cadillac, a Bassinger je poznavao njegov Buick. Vjerojatno je kod Dona bilo još prerano za potpuno pomračenje, i vjerojatno bi se lako sjetio da je vidio Mortov automobil, da je bio tu, parkiran nedaleko od mjesta gdje će, prije nego što proteče još puno vremena, netko napraviti krajnje jezivo otkriće.

On se baš svojski trudi da me uplete u tu priču, pomislio je Mort dok je Lake Driveom šepesao prema kući. On svo vrijeme radi baš to. Ako je sinoć kraj kuće Toma Greenleafa itko vidio automobil, skoro je sigurno da je to bio tvoj Buick. On ih je pobio tvojim alatom...

Kojeg bih se mogao i otarasiti, pomislio je najednom. Mogao bih ga baciti u jezero. Krasno bih se nagnjavio dok bih ga izukao, ali mislim da bih to mogao svladati.

No bih li doista? Pitam se. No čak i kad bih u tome uspio... mislim, skoro je sigurno da je Shooter razmišljao i o toj mogućnosti. Kao što se čini da je

593

razmišljao i o svim ostalim. I on zna, ako se pokušaš otarasiti odvijača i sjekirice, i ako policija pretraži dno i ako ih nađe, onda će sve to izgledati još mnogo gore. Shvaćaš li što ti je on učinio? Shvaćaš li?

Da. Shvaćao je. John Shooter mu je donio dar. Bilo je to kao katranska lutka3. Velika, sjajna katranska lutka. Mort ju je prasnuo u glavu lijevom rukom, i ona se za nju čvrsto zalijepila. I zato je tu staru katransku lutku, da bi je se oslobodio, žbeknuo desnicom u crijeva, samo što mu se sad zalijepila i desna ruka. Jer je bio - kojom se to ono riječju stalno služio s takvim filistarskim samozadovoljstvom?

"Disingeniozan", je li tako? Da, to je. I svo se vrijeme sve više zaplitao u katransku lutku Johna Shootera. I sad? Da, napričao je laži svemu živom i neživom, i sve bi to, ako se razotkrije, moglo stvoriti vrlo loš dojam, a četvrt milje iza njega je čovjek koji umjesto šešira nosi sjekiricu, a na njezinoj je drški napisano njegovo ime, i to bi stvorilo još gori dojam.

Mortu se učinilo da je iz prazne kuće začuo zvonjavu telefona, i to ga je natjeralo u kas.

37

Shooter nije nazvao.

Minute se se razvukle kao karamele, ali Shooter nije zvao. Mort je nervozno hodao kroz kuću, čupkajući se

3 Prema priči Joela Chandlera Harrisa, u kojoj se glavni junak Brer Rabbit sve više lijepi za imenovanu (engl. Tar Baby). (Op. pr.)

594

za kosu i namatajući je oko prsta. Zamišljao je da se tako osjeća odrpanac u iščekivanju vanbacitelja.

Dvaput se već skoro predomislio, i odlučio da ne čeka, pa je čak i otišao do telefona da nazove vlasti - ne starog Davea Newsomea, pa čak ni okružnog šerifa, nego Državnu policiju. Trebao se držati starog vijetnamskog aksioma: Zatući sve, a Bog neka razvrstava. Zašto ne? Bio je, napokon, na dobrom glasu; bio je ugledni pripadnik dviju zajednica u Maineu, a John Shooter je bio...

Što je zapravo bio Shooter?

Na um mu je došla riječ "fantom".

Baš kao i riječ "spadalo".

Ali nije ga to spriječilo. Spriječila ga je jeziva izvjesnost da će Shooter pokušati nazvati baš kad Mort bude na vezi... da će Shooter čuti signal da je zauzeto, spustiti slušalicu, i da za nj neće čuti više nikada.

U četvrt do četiri najednom je zakišilo - bila je to jednolična jesenska kiša, studena i blaga, što se s uzdahom spuštala s bijeloga neba i lupkala po krovu i krutom lišću oko kuće.

U pet i deset, zazvonio je telefon. Mort je poskočio. Bila je to Amy.

Amy je željela razgovorati o požaru. Amy je željela razgovarati o tome kako je nesretna, ne samo zbog sebe, nego zbog oboje. Amy mu je htjela reći da je Fred Evans, istražitelj osiguravajućeg zavoda, još u Derryju, da još prekapa po zgarištu, još postavlja pitanje o

595

svemu, od zadnjeg električarskog pregleda pa sve do toga tko je imao ključeve vinskog podruma, i Ted sumnja u njegove motive. Amy je željela da se Mort zajedno s njom pita bi li sve bilo drukčije da su imali djecu.

Mort je na sve to odgovarao kako je najbolje znao i umio, no svo vrijeme dok je razgovarao s njom osjećao je kako vrijeme - prvoklasno popodnevno vrijeme - polako otječe. Bio je napola lud od briga da bi Shooter mogao nazvati, otkriti da je linija zauzeta, i zbog toga počiniti neko novo zvjerstvo. Napokon je rekao da misli samo o jednome, kako da je skine s linije: ako uskoro ne ode u kupaonicu, dogodit će se nesreća.

"To je od cuge?" upitala ga je zabrinuto. "Pio si?"

"Doručak, valjda", odgovorio je. "Čuj, Amy, ja..."

"Kod Bowie'sa?"

"Da", odgovorio je, trudeći se da mu glas zazvuči kao da ga dave bol i naprezanje. A istinu govoreći, doista je i osjećao kao da ga nešto guši. Sve je to, kad dobro promisliš, bila komedija. "Amy, zaista, ja..."

"Isuse, Mort, njezin je roštilj najprljaviji u gradu", rekla je Amy. "Idi. Nazvat ću te kasnije." Telefon mu je utihnuo na uhu. Spustio je slušalicu na vilicu, ostao tako na trenutak stajati, i onda najednom osjetio i prepast i užas otkrićem da je njegova izmišljena tegoba najednom postala stvarna: crijeva su mu se skupila u bolni, pulsirajući čvor.

Pojurio je prema kupaonici, i u trku raskopčao pojas.

596

Bilo je za dlaku, ali je ipak uspio. Sjedio je na dasci, okružen bogatim mirisima vlastitog otpada, s hlačama oko gležnjeva, hvatajući dah... i tada je telefon ponovno zazvonio.

Skočio je poput vražića puštena iz kutije, pošteno je razbio koljeno prasnuvši njime o postolje umivaonika, pa potrčao kao da ga svi davli gone, držeći jednom rukom gaće i poskakujući poput djevojke u tijesnoj suknji. Bio je ispunjen jadnim osjećajem čovjeka koji se nije stigao obrisati, i pomišljao kako se to događalo svakome, no onda mu je najednom palo na um da o tome nije nikad čitao ni u jednoj knjizi - ni u jednoj jedinoj, i nikada.

O, život je takva komedija.

Ovaj put jest bio Shooter.

"Vidio sam vas dolje", rekao je Shooter. Glas mu je bio miran i spokojan kao i uvijek. "Mislim dolje gdje sam ih ostavio. Kao da ste dobili toplinski udar, samo što nije ljeto."

"Što želite?" Mort je prebacio slušalicu na drugo uho. Hlače su mu ponovno kliznule na gležnjeve. Pustio ih je da odu i ostao stajati tako, s pojasom atletskih gaćica ovješenim negdje na pola puta između koljena i bokova. Kakva bi to umjetnička fotografija bila, pomislio je.

"Skoro sam za vama raspisao tjeralicu", rekao je Shooter. "Ali sam rekao ne." Zastao je, pa dodao s nekakvim odsutnim prezirom: "Previše vas je lako uplašiti."

597

"Što hoćete?"

"Pa mislim, to sam vam već rekao, gospodine Rainey. Želim priču kao nadoknadu za onu koju ste mi ukrali. Još to ne želite priznati?"

Da - reci mu da! Reci mu što bilo, da je Zemlja ravna ploča, da su John Kennedy i Elvis Presley još živi i zdravi i da na Kubi sviraju bendžo u duetu, da je Meryl Streep transvestit, reci mu ŠTO BILO...

Ali nije.

I sav taj gnjev i frustracija i užas i zbrka, sve mu je to najednom izletleo iz usta kao urlik:

"NE, NISAM! NISAM! TI SI LUD, I JA TO MOGU DOKAZATI! IMAM TAJ MAGAZIN, TI KRETENU JEDAN! DA LI ME ČUJEŠ? IMAM TAJ POSRANI MAGAZIN!"

Odgovor je na to bio odsutnost odgovora. Žica je bila nijema i mrtva, bez čak i onog dalekog brbljetanja fantomskoga glasa koje prekida tu čistu tamu, nalik na onu što mu se svake noći, koju ovdje samotno provodi, puzeći uspinje uz stakleni zid. "Shooter?" Tišina.

"Shooter, još ste tu?"

I dalje tišina. Otišao je.

Mort je pustio da mu slušalica klizne s uha. Već ju je počeo vraćati na vilicu, kad je Shooterov glas, sitan i dalek i skoro izgubljen, rekao:

"... sad?"

Mort je vratio slušalicu na uho. Činilo mu se da teži tristo kila.

598

"Što?" upitao je. "Mislio sam da ste otišli."

"Imate ga? Imate taj takozvani magazin? Sada?" Učinilo mu se da je Shooterov glas po prvi put zazvučao uzbuđeno. Uzbuđeno i nesigurno.

"Ne", rekao je Mort.

"Dakle tako!" odvratio je Shooter, a u glasu mu je zazvučalo olakšanje. "Napokon prelazimo na glavno jelo..!"

"Dolazi Federal Expressom", prekinuo ga je Mort. "Sutra će ujutro, u deset, biti u pošti."

"Ma što će to biti?" upitao je Shooter. "Nekakva stara brljotina, valjda nekakva kopija?"

"Ne", odgovorio je Mort. Osjećaj da ga je napokon poljuljao, da je obišao njegovu obranu i udario ga u bolno mjesto, bio je jak i nedvojben. Trenutak ili dva Shooterov je glas zvučao skoro uplašeno, i Morta je obuzelo nekakvo ljutito zadovoljstvo.

"Magazin. Originalni magazin."

Uslijedila je još jedna duga stanka, no ovaj je put Mort zadržao slušalicu čvrsto prišarafljenu za uho. Shooter je bio tu. I najednom je priča ponovno postala središnje pitanje, priča i optužbe za plagijat; Shooter se prema njemu odnosio kao prema kakvom posranom đačiću, i možda ga je sad napokon natjerao u bijeg.

Jednom davno, u istoj onoj seoskoj školi u kojoj je naučio trik sa tobožnjim gutanjem sline, Mort je vidio dječaka kako je zabio pribadaču u bubu što mu se vukla preko klupe. Buba je bila uhvaćena - prikovana,

599

trzala se, umirala. U tom su trenutku Morta obuzeli i užas i tuga. Ali sad je shvatio. Sad je samo želio to isto učiniti tom čovjeku. Tom luđaku.

"Ne može postojati nikakav magazin", rekao je Shooter naposljetku. "Nikakav magazin s tom pričim. Jer je ta priča moja!"

Mort mu je u glasu začuo tjeskobu. Stvarnu tjeskobu. I to ga je razveselilo. Pribadača je sad bila u Shooteru. I on se vrtio na njoj i oko nje.

"Bit će tu sutra u deset ujutro", rekao je Mort, "ili čim FedEx iskrca tovar za Tashmore. Rado bih se ondje našao s vama. Da bacite pogled. Da se nagledaš do mile volje, ti posrani manijače."

"Ne tamo", rekao je Shooter nakon još jedne stanke. "U tvojoj kući."

"Zaboravi. Kad ti pokažem taj broj Ellery Queena, želim biti negdje gdje mogu zvati u pomoć ako dobiješ izljev govana u mozak."

"Učinit ćeš kako ja kažem", rekao je Shooter. Po glasu sudeći, kao da je u međuvremenu stekao malo veću vlast nad sobom... ali Mort nije vjerovao da je ta vlast i upola tolika kolika je bila prije. "Ako nećeš, otpravit ću te u Državnu kaznionicu Maine zbog umorstva."

"Poškaklji me da se nasmijem." Ali je Mort osjetio kako mu se ponovno zauzlavaju crijeva.

"Prišio sam te toj dvojici na više načina nego što možeš i zamisliti", rekao je Shooter, "a i ti si ispričao

600

punu kiblu laži. Ako samo nestanete, gospodine Rainey, najednom ćete otkriti da vam je vrat u omči a noge u doživotnoj."

"Nećeš me zaplašiti."

"O, itekako hoću", odgovorio je Shooter. Izgovorio je to gotovo blagim glasom. "Samo što se sad i ja počinjem pomalo plašiti tebe. Malo si mi mutan." Mort je šutio.

"Baš bi to bilo čudno", rekao je Shooter nekim čudnim, kontemplativnim tonom, "da smo obojica na dva sasvim različita mjesta, u dva sasvim različita vremena, došli do iste priče."

"To je i meni palo na pamet."

"Zaista?"

"Ali sam to odbacio", odgovorio je Mort. "Previše podudarnosti. Da je to samo ista fabula, to bi bilo nešto sasvim drugo. Ali isti jezik? Ista prokleta dikcija?"

"Aha", rekao je Shooter. "I ja sam pomislio isto, zeleni. Naprosto je toga previše. Slučajnost ne dolazi u obzir. Ti si mi je ukrao, to je jasno, no proklet bio ako shvaćam kada i gdje."

"O, dosta više!" prasnuo je Mort. "Ja imam magazin! Ja imam dokaz! Nije ti to jasno? Gotovo je! Bez obzira bila to neka tvoja trknuta igra ili samo utvara, sad je gotovo! Ja imam magazin!" Nakon duge šutnje, Shooter je rekao:

"Ne još, još ga nemaš."

601

"Živa istina", rekao je Mort. Najednom ga je obuzeo posve neželjeni osjećaj srodstva s tim čovjekom. "I što ćemo onda večeras?"

"Pa mislim, ništa", odgovorio je Shooter. "Oni ljudi ostaju gdje jesu. Jednome je žena u posjetu rodbini. Drugi živi sam. Ti sutra ujutro odlaziš po taj svoj magazin. A ja oko podne dolazim k tebi u kuću."

"Ti ćeš me ubiti", rekao je Mort. Otkrio je da se u toj misli ne krije nikakva velika strahota - ili bar ne noćas. "Ako ti pokažem magazin, tvoje će utvare nestati, pa ćeš me ubiti."

"Ne!" odvratio je Shooter, i ovaj mu se put u glasu osjetila jasna iznenađenost. "Tebe? Ne, gospodine moj! Ali drugi nam se pletu u posao. A to ne mogu podnijeti... a vidim da se njima mogu poslužiti da te natjeram da sa mnom surađuješ. Da se suočiš s odgovornošću."

"Lukavac si ti", rekao je Mort. "To ti moram priznati. Vjerujem da nisi pri sebi, ali isto tako mislim da si ti najlukaviji jebivjetar na kojeg sam ikad naletio u životu."

"O da, i imaš i zašto", odgovorio je Shooter. "Ako sutra dođem, gospodine Rainey, i otkrijem da vas nema, stavit ću si u zadatak da uništim do zadnjeg čovjeka na svijetu sve one koje volite i do kojih vam je stalo. Spalit ću ti život kao suhu trsku na jakom vjetru. Završit ćeš na robiji zbog umorstva one dvojice, ali će zatvor biti najmanji od svih tvojih jada. Jesi li me shvatio?"

602

"Da", odgovorio je Mort. "Shvatio sam. Zeleni."

"Onda ćeš biti tu."

"Ali pretpostavimo - samo pretpostavimo - da ću ti pokazati taj magazin, i da je moje ime u sadržaju i moja priča unutra. Što onda?"

Uslijedila je kratka stanka. A onda je Shooter rekao:

"Onda ću se predati vlastima i priznati sve o toj pucaniji. Ali ću se, gospodine Rainey, za sebe pobrinuti mnogo, mnogo prije suđenja. Jer ako na kraju sve ispadne tako, to onda znači da sam lud. A takav lud..." Začuo se uzdah. "Takav luđak nema ni razloga ni isprike da živi."

Te su riječi klopile Morta nekakvom bizarnom snagom. On je nesiguran, pomislio je. Po prvi put je stvarno nesiguran... i to gore no što sam ja ikada bio.

Ali je to odsjekao, i to oštro. On nikad za to nije imao razloga. Za sve je to kriv Shooter. Shooter je kriv za sve to do zadnje mrvice.

Pa je rekao: "Kako da znam da nećeš tvrditi da je magazin krivotvorina?"

Očekivao je da na ovo neće dobiti odgovora, osim možda nešto u stilu da će mu morati vjerovati na riječ, ali ga je Shooter iznenadio.

"Ako je pravi, ja ću to znati", rekao je, "a ako je krivotvorina, znat ćemo to obojica. Ne vjerujem da bi za tri dana mogao složiti čitav krivotvoreni magazin, bez obzira koliko ljudi u New Yorku radilo za tebe."

603

Sad je na Mortu bio red da razmisli, a razmišljao je dugo, vrlo dugo. Shooter je čekao da dovrši.

"Ja ću ti vjerovati", rekao je Mort napokon. "Ne znam zašto, ali hoću. Možda je to zato što u zadnje vrijeme i nemam puno razloga za življenje. Ali ću ti ipak vjerovati do daske. Ti ćeš doći ovamo. Ostani na prilaznoj stazi, tako da te mogu vidjeti, i utvrditi da nisi naoružan. Onda ja izlazim. Je li to zadovoljava?"

"To bi moralo biti u redu."

"Bog nam budi obojici u pomoći."

"Na zapovijed, gospodine. Proklet bio ako više znam u što sam se to upetljao... a to nije ugodan osjećaj."

"Shooter?"

"Tu sam."

"Želio bih da mi odgovoriš na jedno pitanje." Šutnja... Šutnja pristajanja, pomislio je Mort. "Jesi li ti zapalio moju kuću u Derrvju?"

"Ne", odgovorio je Shooter smjesta. "Ja sam držao tebe na oku."

"I Bumpa", rekao je Mort s gorčinom u glasu.

"Čuj", odvratio je Shooter. "Imaš moj šešir?"

"Da."

"Trebat će mi", rekao je Shooter. "Na ovaj ili onaj

način." Veza se prekinula.

Naprosto tako.

604

Mort je polako i oprezno spustio slušalicu pa pošao u kupaonicu - još jednom u hodu pridržavajući hlače - da dovrši započeti posao.

38

Amy je doista i nazvala, i to oko sedam, i Mort je ovaj put bio sposoban razgovarati s njom sasvim normalno - baš kao da kupaonica na katu nije sva izrazbijana i kao da dva mrtvaca ne sjede iza paravana žbunja na stazi što se spušta prema jezeru, i polako se krute dok se sumrak oko njih zgušnjava u tamu.

Od posljednjeg je poziva razgovarala s Fredom Evansom, rekla mu je ona, i bila je uvjerena da on ili nešto zna ili u nešto sumnja u vezi te vatre, no što joj ne želi reći. Mort ju je pokušao umiriti, i vjerovao je da je u tome donekle i uspio, ali se i sam bio zabrinuo. Ako vatru nije podmetnuo Shooter - a Mort je bio sklon povjerovati da mu je taj čovjek, bar što se toga tiče, rekao istinu - onda bi to morala biti najsirovija slučajnost... zar ne?

Ali on nije znao je li to istina ili ne.

"Mort, tako sam se brinula zbog tebe", rekla je najednom.

To ga je oštro prenulo iz misli.

"Zbog mene? Sa mnom je sve u redu." "Jesi li siguran? Kad sam te jučer vidjela, učinilo mi

se da si pomalo... prenapet." Zastala je. "Zapravo, izgledao si mi isto onako kao prije... znaš."

605

"Amy, ja nisam imao živčani slom."

"Mislim, ne", rekla je ona žurno. Ali znaš na što mislim. Kad su oni filmaši postali tako grozni zbog Obitelji Delacourt."

Bilo je to jedno od najgorčih iskustava Mortova života. Paramount je knjigu već zakapario sa 75.000 dolara, uz punu cijenu od 750.000 - što je vraška lova. I baš kad su tu svoju opciju željeli iskoristiti, netko je odnekud iz arhive iskopao nekakav stari scenarij, nešto zvano Kućni tim, nešto toliko slično Obitelji Delacourt da se otvorila mogućnost pravnih problema. Samo se tad u čitavoj svojoj karijeri - no, dakako, prije ove muke - našao u opasnosti da ga optuže zbog plagijata. Skandal se završio tako da je opcija istekla u pet minuta prije dvanaest. Mort još ni danas nije bio načistu s tim jesu li se oni zbilja zabrinuli zbog plagijata ili su naprosto promijenili mišljenje o filmskim potencijalima njegova romana. Ako je istina ovo potonje, onda je čudo kako takva hrpa pedera može napraviti ikakav film. Herb Creekmore mu je pribavio primjerak scenarija Kućnoga tima, i Mort je tu pronašao tek neznatne podudarnosti. Amy je bila istoga mnijenja.

Do čitave je te halabuke došlo baš kad se primicao samome kraju romana koji je tako očajno želio napisati. Istodobno je bio i na kratkoj promotivnoj turneji u povodu izlaska broširane verzije Obitelji Delacourt. I zbog svega se toga našao pod strašnim naponom sa svih strana.

Ali pritom nije doživio živčani slom.

606

"Sa mnom je sve u redu", odlučno je ustvrdio, ali je to izrekao blagim glasom. Prije nekoliko je godina o Amy otkrio nešto zapanjujuće ali i ganutljivo: ako joj samo govoriš dovoljno blago, povjerovat će u sve što joj kažeš. Često je pomišljao, kad bi tim svojstvom bila obdarena čitava ljudska vrsta, onako kao što zna u pokazivanju zubiju čitati veselost ili gnjev, onda bi ratovi prestali još pred mnogo tisućljeća.

"Mort, jesi li ti u to siguran?"

"Jesam. Ako ti naš prijan iz osiguranja još nešto veli, odmah me nazovi."

"Hoću."

Zastao je.

"Sad si kod Teda?"

"Da."

"I što ovih dana osjećaš prema njemu?"

Ona je trenutak oklijevala, pa rekla naprosto:

"Ja ga volim."

"O."

"Nikad nisam išla s drugim muškarcima", rekla je najednom. "Uvijek sam ti to željela reći. Nisam išla s drugim muškarcima. Ali Ted... on nije gledao u tvoje ime, Mort, nego je vidio mene. On je vidio mene."

"Misliš da ja nisam."

607

"Jesi kad si bio ovdje", rekla je. Glas joj je zvučao sitno i nevoljko. "Ali si uvijek bio negdje."

On je razrogačio oči, u trenutku spreman da prihvati boj. Pravedni boj.

"Kako? Nisam bio na turneji sve od Obitelji Delacourt! A i ta je bila kratka!"

"Mort, ne želim se prepirati", rekla je ona tiho. "To bi sad trebalo biti za nama. Željala sam reći samo to da si ti, čak i kad si bio kod kuće, uvijek bio negdje. Ti si, znaš, imao svoju ljubav. Tvoj rad je bio tvoja ljubav." Glas joj je bio miran, no on je u njemu osjetio duboko zakopane suze. "Mort, kako sam mrzila tu kuju od posla. Bila je ljepša od mene, pametnija od mene, zabavnija od mene. Kako sam se mogla s njom takmičiti?" "Dobro, ja sam za sve kriv, a i zašto ne?" upitao je on, zapanjen otkrićem da je i sam na rubu suza. "A što si htjela da budem? Nekakav posrani vodoinstalater? Bili bismo sirotinja, a ja nezaposlen. A ja ne znam nijedan drugi jebeni posao, kako ti to nije jasno? Ja ne znam nijedan drugi jebeni posao!" Ponadao se da su suze prošle, bar na trenutak, no evo njih opet. Tko je ponovno protrljao tu jezivu Aladinovu svjetiljku? Je li to ovaj put učinio on ili ona?

"Ja te ne krivim. I ja sam tu kriva. Ti nas nikad ne bi zatekao... onako kako jesi... da nisam bila slaba i kukavica. To nije bilo zbog Teda; Ted je htio da zajedno pođemo k tebi i da ti to zajedno kažemo. Stalno me je na to nagovarao. A ja sam ga stalno odvraćala. Govorila mu da još nisam sigurna. Govorila sam sebi da te još volim, da sve još može biti kako je bilo... ali se to,

608

valjda, nikad ne događa. Nikad..." Dah joj je zastao, i Mort je shvatio da se i ona rasplakala. "Nikad neću zaboraviti izraz tvojega lica kad si otvorio vrata te motelske sobe. Ponijet ću ga sa sobom i u grob."

Odlično! poželio je kriknuti. Odlično! Ali ti si ga mogla samo vidjeti! A ja sam ga morao imati!

"Znala si za tu moju ljubav", rekao je nesigurnim glasom. "Nikad je nisam pred tobom krio. Znala si od početka."

"Ali nisam nikad ni slutila", rekla je, "koliko će strastven biti taj zagrljaj."

"Onda se veseli", odgovorio je Mort. "Jer se čini da me je ostavila."

Amy je jecala.

"Mort, Mort... ja samo želim da ti živiš i da budeš sretan. Zar to ne vidiš? Zar to ne možeš vidjeti?"

A što je vidio - vidio je kako njezino golo rame dotiče golo rame Teda Milnera. Vidio je njihove oči, razrogačene i pune straha, i Tedovu kosu upletenu u Alfov čuperak. Pomislio je da li da joj to kaže - ili bar pokuša reći - no onda pustio neka voda nosi. Bilo je dosta. I on nju i ona njega već su dovoljno povrijedili. Nekom drugom zgodom, možda, možda se opet na to vrate. Ipak mu je bilo žao što je spomenula taj živčani slom. Jer ga on nije doživio.

"Amy, mislim da sad moram ići."

609

"Da - i to oboje. Ted je vani, pokazuje nekakvu kuću, ali će se vratiti, uskoro. Moram smisliti nekakvu večeru."

"Oprosti zbog svađe."

"Hoćeš li me nazvati ako me zatrebaš? Još se brinem."

"Da", odgovorio je on, rekao zbogom i spustio slušalicu. Ostao je tako na trenutak stajati kraj telefona, i pomislio kako će sigurno briznuti u plač. Ali ga je prošlo. Što je vjerojatno bilo u svemu najužasnije.

Što je prošlo.

39

Od jednolične kiše što je stalno padala i sam je postao beživotan i glup. Naložio je drva u pećicu, privukao naslonjač i pokušao čitati najnoviji broj Harper'sa, no stalno je padao u drijem i budio se trzajem kad bi mu brada pala na prsa, pa tako stisnula dušnik i natjerala ga na hrkanje. Trebao sam danas kupiti cigarete, pomislio je. Nekoliko bi me cigareta održalo budnim. Ali nije kupio nikakve cigarete, no i tako nije bio siguran da bi ga one održale budnim. Nije bio naprosto umoran; patio je od šoka.

Napokon je pošao do kauča, namjestio jastuke i zavalio se. Kraj njegova obraza, studena je kiša spik-spakala po crnome staklu.

610

Samo jednom, pomislio je. Učinio sam to samo jednom. I potom upao u duboki san.

40

U snu se našao u najvećoj učionici svijeta.

Zidovi su se protezali miljama. Klupe su bile mese4, a sive pločice beskrajna ravnina što se prostirala među njima. Sad je na zidu bilo golemo hladno Sunce. Vrata što su vodila na hodnik bila su zatvorena, ali je Morton Rainey na ornamentiranom staklu pročitao:

PISAONICA KUĆNOGA TIMA

PROF. DELLACOURT

Napisali su ga krivo, pomislio je Mort, previše L-ova.

No neki mu je drugi glas rekao da nije tako.

Mort je stajao na širokom oluku za krede orijaške ploče što se širila nad njim. U ruci mu je bio komad krede velik kao bejzbolska palica. Poželio je spustiti ruku, koja ga je boljela baš zvjerski, ali nije mogao. Nije mogao sve dok na ploči nije pet stotina puta ispisao istu rečenicu: Neću više prepisivati od Johna Kintnera. Zacijelo ju je napisao već četiri stotine puta, pomislio

4 mesa, španjolski "stol": ravne pustinjske uzvisine strmih rubova, nastale erozijom (Op. pr)

611

je, ali četiri stotine puta nije dovoljno. Ukrasti nečije djelo, kad je ono sve što ima, doista je neoprostivo. I zato će morati pisati i pisati, i vrlo važno za glas u glavi koji mu stalno govori da je to samo san, i da ga ruka boli zbog nečeg sasvim drugog.

Kreda je škripila upravo čudovišno. Prašina, prodorna mirisa i tako poznata - tako poznata - sipila mu je u lice. A onda naprosto nije mogao dalje. Ruka mu je klonula niz bok poput vreće napunjene olovnom sačmom. Okrenuo se na oluku za kredu, i opazio da je u golemoj učionici zauzeta samo jedna klupa. Za njom je sjedio mladić s ladanjskim izrazom na licu; lice kakvo čovjek očekuje na četrdeset stupnjeva sjeverne širine i muli iza guzice. Svijetlosmeđa kosa kostriješila mu se u bodljama iz glave. Njegove ruke rođaka sa sela, naizgled sazdane od samih žuljeva, bile su skupljene na klupi ispred njega. Gledao je u Morta blijedim, zadubljenim očima.

Ja te poznajem, rekao je Mort u snu.

Tako je, zeleni, odgovorio je John Kintner svojim golim, južnjačkim zavlačenjem. Samo što si nešto krivo ukapirao. Samo nastavi pisati. Nisam rekao pet stotina. Rekao sam pet tisuća puta.

Mort se već počeo okretati, ali mu se noga okliznula na rubu oluka, i najednom se već prosuo naprijed, vrišteći u suhi, kredom ispunjeni zrak, a John Kintner se smijao, i...

41

612

... i onda se probudio, a glava mu je bila skoro pod onom podrtinom od klupskoga stolića, i grčevito se hvatao za sag i vrištao prodornim, plačljivim krikovima.

Bio je na jezeru Tashmore. Ne u nekakvoj nastranoj, kiklopskoj učionici već na jezeru... i na istoku se maglovito dizala zora.

Sve je u redu. Sve je to bio samo san, i sa mnom je sve u redu.

Ali nije bilo. Zato što to nije bio samo san. John Kintner je bio stvaran. Kako bi, za ime Božje, mogao zaboraviti Johna Kintnera?

Mort je koledž pohađao u Batesu, i završio kreativno pisanje. Kasnije, kad bi predavao u razredima budućih pisaca (što je bio kuluk kojeg se klonio kad god je to bilo moguće), govorio bi im kako je takvo usmjerenje nešto najgore što čovjek može izabrati ako želi živjeti od pisanja beletristike.

"Zaposlite se u pošti", rekao bi im. "Kod Faulknera je to upalilo." A oni bi se nasmijali. Voljeli su ga slušati, i on je vjerovao da ih je krasno zabavljao. Što se činilo iznimno važnim, zato što je dvojio da ih on ili bilo tko drugi može naučiti kreativnom pisanju. Pa ipak bi mu uvijek bilo drago kad bi na kraju sata izišao iz razreda, s kolokvija ili iz književne radionice.

Klinci su ga činili nervoznim. Vjerovao je da se razlog tome krije u Johnu Kintneru.

Je li Kintner doista bio iz Mississippija? Mort se toga nije mogao sjetiti, ali je vjerovao da nije. Ali je onda ipak bio iz neke druge enklave Dalekog Juga - iz

613

Alabame, Louisiane, ili iz močvara sjeverne Floride. Nije bio siguran. Batesov je koledž bio već daleko za njim, i već godinama nije mislio o Johnu Kintneru, koji je jednoga dana naprosto pao s neba, zbog razloga samo njemu znanih.

To nije istina. Razmišljao si o njemu sinoć.

Sanjao ga, misliš reći, brzo se ispravio Mort, ali onaj paklenski glasić u glavi nije se dao otepsti.

Ne, još prije toga. Pomislio si na nj dok si telefonski razgovarao sa Shooterom.

Nije želio misliti o tome. Ne, on o tome neće misliti. John Kintner je prošlost; on nema nikakve veze s ovim što se zbiva sada. Ustao je i nesigurnim korakom pošao do kuhinje u mliječnom, ranom osvjetljenju, da si priredi jaku kavu. Litre i litre jake kave. Samo što mu onaj paklenski glasić nije dao mira. Mort je bacio pogled na Amynu zbirku kuhinjskih noževa što su visjeli s magnetiziranih čeličnih hvataljki, i pomislio, kad bi se taj sitni glasić mogao odsjeći, on bi smjesta izvršio operaciju.

Mislio si da si ga uzdrmao - da si ga napokon uzdrmao. Pomislio si da je ta priča ponovno postala središnje pitanje, priča o optužbi za plagijat. Ali je glavno pitanje to što se Shooter prema tebi odnosi kao prema nekakvom smrdljivom klincu s koledža. Kao prema smrdljivom klincu s koledža. Kao prema...

"Daj ušuti", rekao je Mort hrapavim glasom. "Daj prestani srati."

614

Glas je ušutio, ali se nije mogao prisiliti da prestane misliti na Johna Kintnera.

Dok je drhtavom rukom odmjeravao kavu, pomislio je na svoje stalno, krištavo prosvjedovanje da nije plagirao Shooterovu priču, da nikad nije plagirao ništa.

Ali je, naravno, plagirao.

Jednom.

Samo jednom.

"Ali to je bilo tako davno", prošaptao je. "I to nema nikakve veze s ovim sada."

Što je možda i bilo istina, ali mu nije zaustavilo misli.

42

Bio je student treće godine, a semestar je bio proljetni. Razred za kreativno pisanje, u kojemu je bio i on, tog se semestra koncentrirao na pisanje kratke priče. Učitelj im je bio neki tip imenom Richard Perkins, Jr., pisac dva romana koji su pokupili jako dobre kritike i prodali se u jako malom broju primjeraka. Mort je pokušao jednoga i pročitati, i pomislio kako dobre kritike i loša prodaja imaju isti korijen: knjige koje su nerazumljive. Ali taj čovjek nije bio loš učitelj - ako ništa drugo, bar ih je dobro zabavljao.

U razredu je bilo desetak đaka. Jedan je od njih bio John Kintner. On je bio tek brucoš, ali je dobio posebnu dozvolu da smije slušati s njima. A što je, po Mortovu

615

mišljenju, svakako i zaslužio. Bio on južnjački pečeni kreker ili ne, ta je ofca znala svoj posao.

Kolegij je od svakoga tražio da napiše šest kratkih ili tri poduže priče. Svakoga bi tjedna Perkins odabrao one za koje je smatrao da će izazvati najživlju raspravu, pa bi ih razdijelio na kraju sata. Od studenata se očekivalo da sljedećeg tjedna budu spremni da o njima raspravljaju i kritički ih ocijene. Bio je to uobičajeni način vođenja takve nastave. I tako im je jednoga tjedna Perkins dao priču Johna Kintnera. I priča se zvala... kako se ono zvala?

Mort je otvorio vodu da napuni automat za kavu, no sad je samo ostao stajati, otsutno piljiti u maglu iza staklenoga zida i slušati kako voda teče.

Znaš ti itekako dobro kako se zvala. "Tajni prozor, tajni vrt."

"Ali nije!" kriknuo je grintavo praznoj kući. Mislio je gnjevno, odlučan da ušutka taj paklenski glasić jednom i za svagda... i najednom mu je došlo.

'"Žabljakova milja'!" vrisnuo je. "Priča se zvala 'Žabljakova milja', i nije imala baš nikakve veze baš ni sa čim!"

Samo što to nije bila baš čista istina, i da bi mu se ta činjenica ukazala, nije mu zapravo ni trebao taj glasić što je čučao negdje pri sredini bolne glave.

Kintner je napisao tri, možda četiri priče prije nego što je nestao tamo gdje je nestao (ako bi morao pogađati, Mort bi rekao Vijetnam - jer je baš tamo i

616

nestala većina njih koncem šezdesetih - bar kad je riječ o mladim ljudima). "Žabljakova milja" nije bila najbolja Kintnerova priča... ali je bila dobra. Kintner je nedvojbeno bio najbolji pisac u klasi Richarda Perkinsa, Jr. Perkins se prema tom dečku odnosio skoro kao prema sebi ravnom, i prema ne baš presmjernoj procjeni Morta Raineyja, Perkins je u tom pogledu bio posve u pravu, i to zato što je Kintnera smatrao za konjski nokat boljim piscem od Richarda Perkinsa, Jr. No kad smo već kod toga, Mort je boljim smatrao i sebe.

No je li bio bolji i od Kintnera?

"Ha-ha", rekao je u pola glasa i okrenuo se automatu za kavu. "Ja sam bio drugi."

Da. Bio je drugi, i to mu je bilo mrsko. Znao je da većina studenata upisuje spisateljske kolegije tek toliko da im prođe vrijeme, jer se povedu za hirom, no poslije se okane djetinjarija i prihvate studiranja nečega što će im biti pravo životno zvanje. Svo kreativno pisanje kojim će se većina od njih baviti u kasnijem životu svest će se na priloge stranicama Komunalnog kalendara u lokalnim novinama, ili pisanje reklamnih letaka za kuhinjski detergent Bright Bule Breeze. Mort se upisao u Perkinsonovu klasu samouvjereno očekujući da će biti najbolji, zato što je to kod njega uvijek bilo tako. Zato je John Kintner djelovao kao neugodan šok.

Sjećao se kako je jednom zgodom pokušao s njim razgovarati... ali se Kintner, koji bi se javljao samo kad bi ga prozvali, pokazao skoro nemuštim. Kad bi glasno progovorio, mumljao bi i prtljao kao sin sirotog bijelog

617

napoličara čije se školovanje završilo četvrtim razredom osnovne škole. Pisanje je, očito, bilo jedini jezik kojim se služio.

A on mu ga je ukrao.

"Daj šuti", promrmljao je. "Naprosto ušuti."

Bio si drugi, i toga si se gnušao. I bilo ti je drago kad je otišao, jer si sad opet mogao biti prvi. Što si uvijek i bio.

Da, istina je. I godinu dana potom, kad se spremao diplomirati, i kad je pospremao ugrađeni ormar musavoga stana u Lewistonu u kojem je stanovao s još dva studenta, naišao je na hrpu sastavaka s Perkinsonova kolegija. U hrpi je bila samo jedna Kintnerova priča. Slučaj je htio da to bude baš "Žabljakova milja".

Sjeća se kako je sjedio na pljesnivom, smradovima ispunjenom sagu u spavaonici, i čitao tu priču, i kako ga je ponovno obuzela ona stara ljubomora.

Ostale je tekstove pobacao, ali je taj ponio sa sobom... zbog razloga za koje nije bio siguran da bi ih volio potanje ispitivati.

Još kao student druge godine, Mort je u magazin zvan Aspen Quaterly poslao priču. Vratila mu se s pisamcem u kojem je stajalo da su je ocijenili vrlo dobro, "iako kraj djeluje ponešto anemično". To pisamce, koje se Mortu činilo istodobno i patronizirajuće i strahovito uzbudljivo, pozvalo ga je da im pošalje druge tekstove.

618

U sljedeće im je dvije godine poslao još četiri priče. Nijedna nije bila prihvaćena, ali je svaka odbijenica bila popraćena osobnim pismom. Mort je prolazio agoniju neobjavljenoga pisca, u kojoj se optimizam stalno izmjenjivao s najdubljim pesimizmom. Bilo je dana kad je bio siguran da je probijanje ljuske Aspen Quaterlyja samo pitanje vremena. A bilo je i dana kad je bio sto posto siguran da se čitavo uredništvo - svi do jednoga pajaci s vratovima kao olovke - s njime samo poigrava, da ga draži kao gladno pseto mašući mu nad glavom komadom mesa, pa mu ga, kad god skoči, tržnu u vis. Pokatkad bi ih zamišljao kako podižu njegov rukopis, netom izvađen iz omotnice od pakpapira, i kliču: "Evo još jedne od onog balvana iz Maine! Tko će ovaj put pisati pismo?" I onda svima njima puca trbuh od smijeha, možda se čak i valjaju po podu pod plakatima Joana Baeza i Mobyja Grapea i Fillmorea.

Većinu bi se dana Mort prepuštao toj tužnoj paranoji. Znao je da valja, i da je sve to samo pitanje vremena. A tog ljeta, dok je radio kao konobar u nekom restoranu u Rocklandu, pomislio je na tu priču Johna Kintnera. Pomislio je kako je vjerojatno još u kovčegu, i kako se mota po dnu. Najednom mu je sinula ideja. Promijenit će naslov i poslati "Žabljakovu milju" Aspen Quarterlyju pod svojim imenom! Sjeća se kako je tad pomislio da bi to mogla biti zgodna psina, iako se danas, kad je na to gledao iz perspektive sadašnjeg trenutka, nikako nije mogao domisliti u čemu bi se ona sastojala.

A sjećao se i toga da tu priču doista nije kanio pod svojim imenom i objaviti... ili, ako je ta namjera i

619

postojala na nekom dubljem nivou, on je svakako nije bio svjestan. Ako se dogodi nešto posve nevjerojatno, pa je prihvate, on će je povući, uz obrazloženje da bi htio na njoj još malo poraditi. A ukoliko je odbiju, nekakvo će veselje naći bar u činjenici da za Aspen Quarterly nije dovoljno dobar ni John Kintner.

I tako je tu priču poslao.

I tako su je prihvatili.

I tako im je on dopustio da to učine.

I tako su mu poslali ček na dvadeset pet dolara. "Honorar", kako ga je nazvalo popratno pismo. I potom su je i objavili.

I onda je Morton Rainey, svladan osjećajem krivice zbog toga što je učinio, taj ček i unovčio, i jednoga dana te novčanice ubacio u kutiju za sirotinjske milodare crkve Svete Katarine u Augusti.

Ali krivica nije bila jedini osjećaj. O, ne.

Mort je sjedio nalakćen za kuhinjskim stolom i čekao da se kava digne. Boljela ga je glava. Nije želio misliti ni o Johnu Kintneru ni o njegovoj priči. To sa "Žabljakovom miljom" bio je jedan od najsramotnijih događaja njegova života; čudi li onda zaista što ga je tolike godine držao zakopana? Poželio je da ga ponovno može zakopati. To će, napokon, biti veliki dan - možda najveći dan njegova života. Možda čak i posljednji. Morao bi razmišljati o tome kako mora do pošte. Morao bi razmišljati o svom suočenju sa Shooterom, ali njegova se svijest nije željela okaniti tog tužnog starog doba.

620

Kad je ugledao taj magazin, pravi magazin sa svojim imenom iznad priče Johna Kintnera, osjećao se poput čovjeka koji se probudio iz strahovite mjesečarske pustolovine, nesvjesnoga izleta u kojem je učinio nešto nepopravljivo. Kako je mogao dopustiti da to ode tako daleko? Za ime Isusa, to je trebao biti samo štos, nešto za cerekanje...

Ali je on pustio da to ode tako daleko. Priča je bila objavljena, i na svijetu je bilo bar tucet ljudi - uključujući i samog Kintnera - koji su znali da ona nije njegova. I ako samo jedan od njih slučajno dohvati Aspen Quarterly...

On sam nije rekao nikome - to se razumije. On je samo čekao, bolestan od straha. Koncem tog ljeta i početkom naredne jeseni malo je i spavao i jeo; izgubio je na težini a pod očima su mu se naslikale crne sjene. Svaki put kad bi zazvonio telefon, srce bi mu zalupalo kao parni čekić. Ako bi poziv bio za njega, približio bi se aparatu vukući noge i sa studenim znojem na čelu, uvjeren da je to zacijelo Kintner, i da će prve riječi koje će mu izaći iz usta biti: Ukrao si mi priču, i to neće proći samo tako. Mislim da ću za početak svima ispričati kakva si lopuža.

Ali je najnevjerojatnije u svemu bilo baš to: on je to jako dobro znao. On je znao za sve moguće posljedice takvoga čina za mladoga čovjeka koji se nadao napraviti spisateljsku karijeru. Bilo je to kao da je bazukom igrao ruski rulet. Pa ipak... ipak...

Ali kad je ta jesen proklizila bez događaja, on se počeo pomalo opuštati. Na mjesto jednoga broja Aspen

621

Quarterlyja došao je drugi. Onaj broj nije više ležao po stolovima čitaonica periodike diljem zemlje; bio je spakiran u svežnjeve ili prebačen na mikrofilm. Još mu je mogao zadati nevolje - sumorno je zaključio da će s tom otvorenom mogućnošću morati živjeti do smrti - ali u većini slučajeva, što nije na očima nije ni na pameti.

I onda, u studenom iste godine, stiže pismo od Aspen Quarterlyja.

Mort ga je uzeo u ruku, zagledao se u ime na omotnici, i počeo se tresti čitavim tijelom. Oči su mu se napunile nekom tekućinom, prevrućom i prekorozivnom da bi to mogle biti suze, a omotnica se najprije podvostručila, pa potrostručila.

Uhvaćen. Sad su me uhvatili. Zatražit će da odgovorim na pismo koje su dobili od Kintnera... ili Perkinsa... ili nekog drugog iz razreda... sad su me uhvatili.

Tad je pomislio na samoubojstvo - posve mirno i sasvim racionalno. Njegova je majka imala pilule za spavanje. Učinit će to njima. Kad mu je od te perspektive postalo malo lakše, razderao je kuvertu pa izvukao jedincati list papira sa zaglavljem. Jedan ga je dugi trenutak držao presavijena u ruci, i razmišljao da li da ga spali i ne pogledavši ga. Nije bio siguran da će biti sposoban podnijeti sve te optužbe izrečene tako otvoreno u lice. Pomislio je da bi od toga mogao i poludjeti.

No daj, ne seri - pogledaj. To je najmanje što možeš učiniti - vidjeti kakve su posljedice. Možda ih ne budeš

622

sposoban podnijeti, no zato ih, kvragu, možeš bar vidjeti.

Razmotao je pismo.

Štovani gospodine Rainey, vaša priča "Žabina stopa" ovdje je bila iznimno dobro primljena. Oprostite što ovo popratno pismo toliko kasni, ali, iskreno govoreći, mi smo očekivali da ćete se vi javiti nama. Godinama ste nam tako vjerno slali svoje priloge da vaša šutnja, sada, kada ste napokon "uspjeli", pomalo zbunjuje. Ako slučajno niste zadovoljni nečim u obradi vaše priče - tipom slova, grafičkim izgledom, mjestom u magazinu itsl. - nadamo se da ćete nas o tome obavijestiti. U međuvremenu, što velite na još jednu priču?

S poštovanjem,

CharlieCharles Palmer

Zamjenik glavnog urednika

Mort je dvaput pročitao pismo, a onda kuću - na svu sreću praznu - uzdrmao hrapavim salvama smijeha. Već je bio čuo za smijeh od kojeg se odrješuje pupak, i ovaj je zacijelo bio taj - osjećao je, ako uskoro ne prestane, da će mu se pupak zaista odriješiti, i da će po čitavom podu rasuti crijeva. Već se bio kanio ubiti majčinim pilulama za spavanje, a njih je zanimalo ne uzrujava li se zbog tipa slova kojim mu je složena priča!

623

Očekivao je da će otkriti kako je upropastio karijeru još dok nije pravo ni počela, a oni hoće još! Još!

I tako se smijao - bolje reći urlao od smijeha - sve dok se taj smijeh, od kojeg se odrješuje pupak, nije pretvorio u histerične suze. Potom je sjeo na sofu, ponovno pročitao pismo Charlesa Palmera, i zaplakao sve dok nije ponovno prasnuo u smijeh. Naposljetku je otišao u svoju sobu, pa legao s jastucima posloženima oko sebe baš onako kako je najviše volio, i onda potonuo u san.

Taj put se izvukao. I to je bio konac priče. Taj se put izvukao, i nikad potom nije učinio ništa ni izdaleka slično tome, i sve se to dogodilo prije otprilike tisuću godina, i zašto se sve to vratilo da ga sada progoni?

On to nije znao, ali je zato kanio prestati razmišljati o tome.

"I to smjesta", rekao je praznoj sobi, pa žustro otkoračao do automata za kavu, pokušavajući se ne obazrijeti na bol u glavi.

Ti dobro znaš zašto sada razmišljaš o tome.

"Daj kuš." Govorio je razgovornim tonom, i to prilično veselim... ali kad je dohvatio Silex, ruke su mu se tresle.

Neke se stvari ne mogu skrivati dovijeka. Mort, možda si bolestan.

"Jezik za zube, lijepo ti kažem", rekao je veselim razgovornim tonom.

624

Možda si jako bolestan. Zapravo, možda si na rubu živčanoga slo...

"Kuš!" kriknuo je i svom snagom bacio Silex. On je zaplovio preko pulta, preletio preko sobe, u letu se okrećući i okrećući, i onda se hrskavo zabio u stakleni zid, razletio, i mrtav se srušio na pod. Pogledao je u stakleni zid i opazio kako se duga, srebrenasta pukotina u cik-caku uspinje sve do njegova vrha. Početak joj je bio na mjestu gdje je udario Silex. Osjećao se posve poput čovjeka kome slična pukotina prolazi ravno kroz mozak.

Ali je glas utihnuo. Tupo je otkoračao u spavaonicu, dohvatio budilicu i

vratio se u dnevni boravak. U hodu ju je namjestio na deset i pol. U deset i pol će otići na poštu, podići paket Federal Expressa, pa tupo nastaviti posao kojemu je cilj ostaviti tu utvaru za sobom.

Ali će u međuvremenu malo odspavati.

Spavat će na kauču, gdje je uvijek spavao najslađe.

"Ne, neću dobiti živčani slom", prošaptao je onom glasiću, ali glasiću nije bilo do svađe. Mort je pomislio da ga je možda uspio uplašiti. Nadao se da je tako, jer je taj glasić sasvim sigurno uplašio njega.

Oči su mu potražile srebrenastu pukotinu u staklenom zidu i tupo pošle njezinim tragom. Pomislio je da bi se mogao poslužiti sobaričinim univerzalnim ključem. Soba je bila mračna, i zato mu je trebalo vremena da mu se oči priviknu. Njihova gola ramena. Njihove uplašene oči. On je nešto vikao, nije se više

625

sjećao što - a nikad se nije usudio upitati Amy - no sigurno je to, sudeći po izrazu njihovih očiju, bilo nekakvo jezivo sranje.

Ako mi je suđeno da ikad doživim živčani slom, pomislio je gledajući u tu besmislenu razgranatu munju pukotine, onda se to trebalo dogoditi tada. Dođavola, to pismo od Aspen Quarterlyja bilo je ništa u usporedbi s otvaranjem vrata sobe u tom motelu i pogledom na vlastitu ženu s drugim muškarcem, zalizanim trgovcem nekretnina iz nekakve zagovnane selendre u Tennesseeju...

Mort je zatvorio oči, i kad ih je ponovno otvorio, učinio je to samo zato što je neki drugi glas brenčao. Taj je pripadao budilici. Magla se razišla, sunce je izišlo, i bilo je vrijeme da krene u poštu.

43

Na putu u poštu, najednom mu je postalo jasno da će Federal Express doći i otići... i da će Juliet sjediti za svojim šalterom, i da će joj golo lice viriti iz otvora, i da će zavrtjeti glavom i reći žao mi je, ali za vas ništa. A njegov dokaz? Nestat će kao dim. Taj je osjećaj bio iracionalan - Herb je bio oprezan čovjek, od onih koji ne daju obećanja koja ne mogu održati - no gotovo prejak da bi se mogao zanijekati.

Morao se silom istjerati iz automobila, i put od vrata pošte do šaltera za kojim je stajala Juliet Stoker i sortirala poštu činio se bar tisuću milja dug.

626

A kad je stigao onamo, pokušao je prozboriti, ali riječi nisu htjele iz njega. Usne su mu se micale, ali mu je grlo bilo presuho da bi proizvelo zvuk. Juliet je podigla pogled, pa otkoračila. Doimala se prestrašeno. Pa ipak ne kao Amy i Ted kad je otvorio vrata motelske sobe i u njih uperio pištolj. "Gospodine Rainey? Nije vam dobro?" Pročistio je grlo.

"Oprosti, Juliet. Grlo mi je na trenutak zapelo između brzina."

"Tako ste blijedi", rekla je ona, i on je u njezinu glasu čuo ton kojim se, u razgovoru s njim, služilo toliko stanovnika Tashmorea - osjećao se tu nekakav ponos, no u sve je to bio primiješan i nekakav okus iznerviranosti i spuštanja na njegov nivo, kao da je on čudo od djeteta koje treba na poseban način i hraniti i njegovati.

"Vjerojatno sam sinoć pojeo nešto što ne treba", odgovorio je Mort. "Je li Federal Express ostavio nešto za mene?"

"Ne, baš ništa."

Očajnički se uhvatio za donji kraj šaltera, i jedan dugi trenutak vjerovao da će se onesvijestiti, iako je skoro istog časa shvatio da to nije ono što je ona rekla.

"Kako, molim?"

Ona se već bila okrenula od njega; dok je šuškala kroz pakete na podu, prezentirala mu je svoju stamenu ladanjsku starku. "Samo jednu pošiljku, rekla sam", odgovorila je ona, a onda se okrenula i preko pulta mu

627

gurnula kuvertu. Opazio je da je povratna adresa EQMM u Pennsylvaniji, i osjetio kako mu je tijelom projurio osjećaj olakšanja. Osjećaj kao da mu se kroz suho grlo slijeva hladna voda.

"Hvala."

"Ni na čemu. Znate, pošta bi napravila veliku frku kad bi doznala da preuzimamo pošiljke Federal Expressa."

"Mislim, ja to znam cijeniti", odgovorio je Mort. Sad kad je dobio svoj magazin, osjetio je želju da pobjegne, da se vrati kući. Ta je potreba bila tako jaka, da je postala skoro fiziološka. Nije znao zbog čega to - do podneva je još ostao sat i četvrt - no ona je bila tu. U svojoj nevolji i zabuni, pomislio je čak i na to da Juliet dade napojnicu da drži jezik za zubima... no baš bi to natjeralo njezinu dušu, yankeejevsku do korijena, da napravi veliku galamu.

"Vi im nećete reći, sigurno?" upitala je ona s hinjenom strogošću.

"Nema teorije", odgovorio je on i natjerao se na smiješak.

"Bravo", rekla je Juliet Stoker i nasmiješila se. "Jer sam i ja vidjela što ste učinili vi." Zastao je u vratima.

"Molim lijepo?"

"Reći ću neka me objese ako je to vaše djelo", rekla je i pažljivo ga pogledala u oči. "Morali biste poći kući i malo prileći, gospodine Rainey. Ne izgledate mi baš nimalo dobro."

628

Osjećam se, Juliet, kao da sam zadnja tri dana protezao - izuzmemo li vrijeme kad sam razbijao po kući.

"Mislim", rekao je on, "to možda i nije tako loša ideja. Još sam nekako sav slab."

"Kruži nekakav virus. Možda ste ga uhvatili." U tom su trenutku u poštu ušle dvije žene iz Camp

Wigmorea - one koje je čitav grad sumnjičio da su lezbijke, pa makar i diskretne - što je Mortu dobro došlo da zbriše. Sjeo je u Buick s plavom pošiljkom u krilu, i nije mu se sviđalo to što svi stalno govore kako izgleda bolesno, a još mu se manje sviđao način na koji mu je radio mozak.

Nije važno. Još malo pa gotovo.

Počeo je otvarati kuvertu, no onda su dame iz Camp Wigmorea izišle iz pošte i pogledale ga. Primaknule su glave.

Jedna se nasmiješila. Druga se glasno nasmijala. I Mort je najednom odlučio pričekati dok se ne vrati kući.

44

Parkirao je Buick iza kuće, na njegovu uobičajenu mjestu, isključio motor i... i tad mu se na oči spustilo meko neko sivilo. A kad se povuklo, osjećao se nekako čudno i uplašeno. Možda s njim ipak nešto nije u redu? Nešto tjelesno?

Ne - samo sam pod strašnim naponom, zaključio je.

629

A onda je nešto začuo - ili mu se bar učinilo - pa se hitro okrenuo. Nema ničega. Svladaj živce, rekao je sam sebi uzdrhtalo. To je zaista jedino što trebaš učiniti - svladati te svoje jebene živce.

A onda je pomislio: Ja sam doista imao pištolj. Taj dan. Ali je bio bez metaka. To sam im i rekao, kasnije. Amy mi je povjerovala. Za Milnera ne znam, ali Amy jest, i...

No je li bio, Mort? Je li zaista bio bez metaka?

Ponovno je pomislio na pukotinu u staklenom zidu, besmislenu srebrenu munju što je u cik-caku prolazila kroz samo središte stvari. Eto kako se to događa, pomislio je. Eto kako se to događa čovjeku u životu.

Zatim je ponovno spustio pogled na omot Federal Expressa. Eto, o tome bi trebao razmišljati, a ne o Amy i gospodinu Tedu Puhni-mi-u-guzicu iz Shooter's Knoba, Tennessee, o tome.

Preklopac je već bio napola otvoren - svi su danas tako šlampavi. Povukao ga je i istresao magazin u krilo. Ellery Queen's Mystery Magazine, govorila je glava jarkim crvenim slovima. A ispod toga, mnogo sitnijim slogom, lipanj 1980. A ispod toga, imena autora koji se pojavljuju u tom broju. Edward D. Hoch. Ruth Rendell. Ed McBain. Patricia Highsmith. Lawrence Block.

Njegovo ime nije bilo na ovitku.

Pa ovaj, naravno ne. Tada je za nj, kao pisca, jedva tko i znao, a još manje kao pisca kriminalističkih priča; "Doba sjetve" je bila prva. Njegovo ime ne bi značilo

630

ništa redovitim čitateljima tog magazina, pa ga urednici nisu ni stavili na korice. Prevrnuo je list.

Ispod njega nije bilo stranice sa sadržajem.

Netko ju je izrezao.

Panično je prolistao magazin, ispustio ga jednom iz ruke i uz tihi ga poklik ponovno digao. Kod prvog listanja nije vidio rez, ali je kod drugog prolaženja shvatio da stranica od 83. do 97. više nema.

"Ti si ih izrezao!" kriknuo je. Zavrištao je to tako glasno da su mu oči iskočile iz duplji. Počeo je spuštati šake na volan Buicka, i spuštati, i spuštati. Truba se zagrcnula i zatulila. "Ti si je izrezao, pederčino prokleta! Kako ti je to uspjelo? Ti si je izrezao! Ti si je izrezao! Ti si je izrezao!"

45

Bio je već pola puta do kuće kad se onaj smrtonosni glasić ponovno upitao kako je to Shooteru uspjelo. Kuverta je stigla Federal Expressom iz Pennsylvanije, i Juliet ju je preuzela, i onda kako, kako za ime Božje...

Zastao je.

"Bravo", bila je rekla Juliet Stoker. "Jer sam i ja vidjela što ste učinili vi."

To je to; to je objašnjenje. Juliet je bila u zavjeri. Samo što...

631

Samo što je Juliet u Tashmoreu od početka svijeta pa do danas.

Samo što se nije dogodilo to što je ona rekla. To je bilo samo njemu u glavi. Mala paranoidna prehlada.

"Ali on mi to stvara", rekao je Mort. Ušao je u kuću, i čim se našao u vratima, svom je snagom odbacio magazin. Magazin je poletio poput preplašene ptice, trepereći stranicama, i uz pljesak se spustio na pod. "O, da, kladim se, kladim se u tvoju posranu guzicu, to mi on stvara. Ali ja ne moram samo čekati na nj. Ja..."

Ugledao je Shooterov šešir. Shooterov je šešir ležao na podu pred vratima njegove radne sobe.

Mort je na trenutak ostao na mjestu, dok mu je srce grmjelo u ušima, a onda na prstima krenuo prema peći, veličanstvenim korakom junaka crtanih filmova. Izvukao je žarač iz svežnja pribora, i malo se trznuo kad je njegov vršak tiho zveknuo o lopaticu za pepeo. Uzeo je žarač i pažljivo se vratio do zatvorenih vrata, držeći ga onako kako ga je držao prije nego je uletio u kupaonicu. Morao je obići magazin što ga je bacio sebi na put.

Stigao je do vrata i stao pred njih.

"Shooter?"

Odgovora nije bilo.

"Shooter, bit će ti bolje da izađeš vlastitim pogonom! Budem li ja morao dolaziti da te izvučem, nikad više nećeš na vlastiti pogon doći nikamo!"

Odgovora nije bilo ni dalje.

632

Ostao je stajati još jedan trenutak, živcirajući se (iako baš nije bio siguran da uopće ima živce), a onda zakrenuo kvaku. Udario je u vrata ramenom i uvaljao se kao bačva, vrišteći, vitlajući žaračem...

U sobi nije bilo nikoga.

Ali je Shooter već bio tu, to da. Da. Monitor Mortovoga mlina za riječi ležao je na podu, zureći u nj okom svog razbijenog ekrana. Shooter ga je ubio. Na stolu, na njegovu mjestu, stajao je stari pisaći stroj Royal. Čelične su površine tog dinosaura bile zagasite i prasne. A na dirkovnicu je bio postavljen rukopis. Shooterov rukopis, onaj što ga je prije milijun godina ostavio pod kamenom na ulaznoj verandi.

Bio je to "Tajni prozor, tajni vrt".

Mortu je žarač ispao iz ruke i pao na pod. Krenuo je prema pisaćem stroju kao hipnotiziran i podigao rukopis. Polako je zašuškao kroz stranice, i počeo shvaćati zašto je gospođa Gavin bila tako sigurna da je on njegov... tako sigurna da ga je spasila iz smeća. Možda to nije shvatila svjesno, ali je njezino oko prepoznalo nepravilne otiske slova. I zašto ne bi? Ta rukopise što izgledaju kao "Tajni prozor, tajni vrt" viđala je godinama. Wangovo računalo s programom za obradu teksta i laserski pisač System Five bili su relativno novi. Jer se najvećim dijelom svoje spisateljske karijere služio tim starim Royalom. Godine su ga skoro izglodale, i sad je već bio izgubljen slučaj - kad bi se po njemu tipkalo, izbacivao je slova črbava kao starački zubi.

633

Ali je on, dakako, svo vrijeme bio tu - zguran na dno kabinetskog ormara iza hrpa starih probnih otisaka i rukopisa... onoga što urednici zovu "za koš". Shooter ga je zacijelo ukrao, otkucao na njemu svoj rukopis, i onda ga potajno vratio dok je Mort bio vani, na pošti. Naravno. Sve je to vrlo logično, ta zar nije?

Nije, Mort. To uopće nije logično. A bi li ti sad želio učiniti nešto što ima smisla? Onda nazovi policiju. To bi bilo logično. Nazovi policiju i reci da dođe ovamo i da te zaključa. Reci im da požure, prije nego napraviš još veće zlo. Reci im da to učine prije nego što ubiješ još nekoga.

Mort je uz strahoviti divlji krik ispustio stranice, i one su se lelujavo spustile svud oko njega u trenutku kad je sva istina odjednom nagrnula u nj poput nazubljene munje srebrenog pražnjenja.

46

Ne postoji nikakav John Shooter. Nikad ga nije ni bilo.

"Ne", rekao je Mort. Ponovno je zakoračao amo-tamo kroz veliku dnevnu sobu. Glavobolja je dolazila i odlazila u golemim valovima bola. "Ne, ja to ne prihvaćam. Ja to uopće ne prihvaćam."

Ali njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje nisu baš puno mijenjali na stvari. Svi djelići slagalice bili su pred

634

njim, i kad je ugledao svoj stari Royal, poletjeli su jedan drugom u susret. Sada, petnaest minuta kasnije, oni su i dalje letjeli jedan drugom u susret, i činilo se da on više ne posjeduje dovoljnu snagu volje da ih razdvoji.

Slika koja mu se stalno vraćala bila je slika radnika na benzinskoj pumpi u Mechanic Fallsu, koji mu je gumom brisao staklo. Bio je to prizor za kojeg je vjerovao da ga neće vidjeti više nikad u životu. Kasnije je pretpostavio da je mali bio malo uslužniji no obično zato što ga je prepoznao i što je volio njegove knjige. Možda je tako i bilo, no njegov je vjetrobran zaista trebalo oprati. Ljeto je već bilo za nama, ali je u vjetroban još uvijek pljuskalo poprilično toga, samo ako si vozio dovoljno daleko i dovoljno brzo po sporednim cestama. A on se zacijelo služio sporednim cestama. On je zacijelo odjurio do Derryja i vratio se iz njega u rekordnom roku, i zadržao samo koliko mu je bilo potrebno da zapali vlastitu kuću. Na povratku se nije zaustavio ni koliko je trebalo da napuni rezervoar. Na koncu konca, morao je otići na neka mjesta i ubiti neke mačke, zar ne? Pune ruke posla, pune ruke posla, pune ruke posla.

Zastao je nasred poda i silovito se okrenuo i zapiljio u stakleni zid.

"Ali ako sam sve to učinio, kako da se toga ne sjećam?" upitao je srebrenu pukotinu na staklu. "Zašto se toga ne mogu sjetiti čak ni sada?"

On to nije znao... ali je zato znao odakle to ime, zar ne? Jedna polovica od Južnjaka iz koledža, kojemu je ukrao priču; druga polovica od čovjeka koji mu je ukrao

635

ženu. Sasvim poput kakve bizarne književne interne dosjetke.

Ona veli da ga voli, Mort. Ona veli da ga i sada voli.

"Zajebi to. Čovjek koji spava s tuđom ženom zapravo je lopov. A žena je njegov saučesnik." Izazovno je pogledao pukotinu.

Pukotina nije rekla ništa.

Prije tri godine, Mort je objavio roman pod naslovom Obitelj Delacourt. Povratna je adresa na Shooterovoj priči bila Dellacourt, Mississippi. Ona...

Najednom je poletio prema enciklopedijama u svom kabinetu, u trku se okliznuo i umalo pao u zbrku stranica rasutih po podu. Izvukao je svezak s M i napokon našao članak o Mississippiju. Drhtavi mu je prst poletio niz popis gradova - zauzimao je čitavu stranicu - nadajući se i protiv nade.

Ovo nije dobro.

U Mississippiju nije bilo nikakvog Dellacourta ili Delacourta.

Pomislio je da potraži Perkinsburg, grad za kojeg mu je Shooter rekao da je u njemu kupio broširani primjerak zbirke Svatko ubaci novčić prije nego što je ušao u Greyhoundov autobus, no onda je naprosto zaklopio enciklopediju. Zašto se time gnjaviti? Možda u Mississippiju i postoji nekakav Perkinsburg, no sve ako i postoji, to ne znači ništa.

636

Romansijer koji je predavao u razredu u kojem je Mort upoznao Johna Kintnera zvao se Richard Perkins, Jr. Eto odakle je poteklo to ime.

Da, ali ja se od svega toga ničega ne sjećam, i kako onda..?

O, Mort, promrljao je onaj glasić. Ti si doista jako bolestan. Ti si doista veliki, veliki bolesnik.

"Ja to ne prihvaćam", rekao je on još jednom, užasnut lelujavom slabošću svoga glasa, no što mu je drugo i preostalo? Nije li jednom već bio pomislio kao da je sve to kao da u snu nešto čini, i vuče neopozive poteze?

Ubio si dva čovjeka, prošaptao je onaj glasić. Ubio si Toma zato što je on znao da si taj dan bio sam, a ubio si i Grega da on to ne može sigurno ustanoviti. Da si naprosto ubio Toma, Greg bi nazvao policiju. A ti to nisi želio, to se NIJE SMJELO dogoditi. Ne dok ta užasna priča što je pričaš ne bude do kraja ispričana. Kad si jučer ustao, bio si sav kao prebijen. Tako ukočen i sav kao prebijen. Ali to nije moglo biti samo od probijanja kupaonskih vrata i razbijanja tuš-kabine, zar ne? Obavio si ti mnogo veći posao. Morao si se pobrinuti za Toma i Grega. I imao si posve pravo, kad si nagađao kako su kružila vozila... ali onaj koji je nazvao Sonnyja Trottsa, pretvarajući se da je Tom, bio si zapravo TI. Čovjek koji je netom stigao u grad iz Mississippija ne bi mogao znati da je Sonny malo nagluh, ali TI si to mogao znati. Ti si ih ubio, Mort, ti si UBIO te ljude!

"Ja to ne prihvaćam!" vrisnuo je Mort. "Sve je to samo dio plana! Sve je to samo dio njegove sitne igre!

637

Njegove male intelektualne igre! I ja ne... ja ne prihvaćam..."

Prestani, prošaptao je onaj glasić u njegovoj glavi, i Mort je prestao.

Na trenutak je u oba svijeta zavladala potpuna tišina: u svijetu u njegovoj glavi, i u svijetu izvan nje.

I onda, nakon stanke, onaj je glasić upitao tiho: Ali, Mort, zašto si to učinio? Čitavu tu pomno

razrađenu i ubilačku epizodu? Shooter je stalno ponavljao da želi priču, ali nikakav Shooter NE POSTOJI. Ali što TI zapravo želiš, Mort? ZBOG ČEGA si stvorio Johna Shootera?

I onda, izvana, do njega je dopro zvuk automobila što se kotrlja prilaznom stazom. Mort je pogledao na sat i opazio da obje kazaljke stoje uspravno, pokazujući podne. Kroz njega je zagrmio bljesak trijumfa i olakšanja, kao kad plamenovi polete kroz grlo dimnjaka. To što ima magazin, ali ne još i dokaz, nije uopće bilo važno. To što bi ga Shooter mogao ubiti, ni to nije važno. Jer će umrijeti sretan zbog same spoznaje da John Shooter doista postoji, i da on sam nije odgovoran za sve one užase o kojima je razmišljao.

"On je tu!" zavrištao je veselo i istrčao iz svog kabineta. Divlje je zamahao rukama iznad glave, i zaskakutao kao lud od veselja dok je obilazio ugao i ulazio u predvorje.

Onda je zastao, i pogledao van na prilaznu stazu, mimo nagnuta krova ormarića za smeće za koji je nedavno bilo pribijeno Bumpovo tijelo. A onda su mu

638

ruke polako klonule niz bokove. Crna mu se strava prevukla preko mozga. Ne, ne prevukla; nego se spustila kao da je neka milosrdna ruka navukla rolet. I posljednji je element slagalice pao na svoje mjesto. I sve mu je to sinulo prije nekoliko trenutaka, u kabinetu, da je on tog izmišljenog ubojicu stvorio samo zato jer nije imao hrabrosti počiniti samoubojstvo. I sad je shvatio da je Shooter rekao istinu kad je rekao da ga nikad neće ubiti.

A automobil koji se u tom trenutku zaustavljao nije bio izmišljeni karavan Johna Shootera nego Amyn ozbiljni mali Subaru. Za volanom je bila Amy. Ona je ukrala njegovu ljubav, a žena koja ukrade ljubav kad ti je ljubav zapravo sve što imaš, zapravo i nije neka.

Ali on ju je ipak volio. Ali ju je zato mrzio Shooter, Shooter je bio taj koji ju

je želio ubiti i pokopati je na obali jezera uz Bumpa, gdje će njena smrt, prije nego što prođe puno vremena, postati misterij za njih obojicu.

"Bježi, Amy", progovorio je kljakavim glasom vrlo stara čovjeka. "Otiđi dok još nije prekasno."

Ali je Amy izišla iz automobila, i kad je za sobom zatvorila vrata, ona je ruka do kraja povukla rolo u Mortovoj glavi, i bila je tama.

47

Amy je okrenula kvaku i otkrila da su vrata otključana. Ušla je u kuću, već otvorila usta da zazove

639

Morta, pa odustala. Osvrnula se oko sebe, razrogačenih očiju i zapanjena.

Kuća je bila u užasnom stanju. Kanta je za smeće bila prepuna i iz nje se presipalo na pod. Po aluminijskom su pladnju za pite, nogom odgurnutoj u kut, plazile malobrojne trome jesenske muhe. Njušila je miris ustajale hrane i pljesniva zraka. Učinilo joj se da njuši čak i pokvarenu hranu.

"Mort?"

Odgovora nije bilo. Zašla je još dublje u kuću, gazeći sitnim koracima, ne baš posve sigurna da bi rado pogledala i ostatak kuće. Gospoda je Gavin tu bila pred samo tri dana - kako je moguće da se za tako malo vremena sve otelo iz ruke? Što se dogodilo?

Mort ju je brinuo čitave one posljednje godine njihova braka, ali još više nakon što su se razveli. Osjećala je zabrinutost i, dakako, krivicu. Za dio je svega toga i sama bila kriva, i vjerovala je da će tako ostati zauvijek. Ali Mort nikad nije bio jak... a njegova je najveća slabost bila u njegovu tvrdoglavu (gdjekad skoro histeričnom) odbijanju da prihvati činjenice. Jutros mu je glas zvučao kao glas čovjeka spremnog na samoubojstvo. I jedini razlog zbog kojeg je uslišala njegovo preklinjanje da sa sobom ne povede i Teda, bila je bojazan da bi se pri pogledu na nj Mort mogao stvarno otkačiti - ako je već na samom rubu takvoga čina.

Pomisao na umorstvo još joj nikad nije prošla kroz glavu, pa nije ni sada. Unatoč tome što je tog užasnog

640

popodneva u motelu prema njima vitlao pištoljem, ipak se nije bojala. Ne toga. Mort nije bio ubojica. "Mort? M..."

Obišla je kuhinjski šank i riječ joj je zamrla u grlu. Razrogačenim se, ošamućenim očima zapiljila u veliki dnevni boravak. Posvuda su bili razbacani papiri. Činilo se kao da je Mort u jednom trenutku ekshumirao sve kopije svih rukopisa što ih je držao po ladicama pisaćeg stola i pretincima, pa na sve strane rasuo stranice kao da su konfeti na nekakvoj crnoj proslavi Nove godine. Na stolu su bile hrpe prljavih tanjura. Na podu kraj staklenoga zida ležao je smrskani Silex, a na staklu je bila pukotina.

I posvuda, posvuda, posvuda je bila jedna riječ. I ta je riječ bila SHOOTER.

SHOOTER je bilo ispisano po zidovima, kredama u boji koje je zacijelo uzeo iz ladica s njezinim crtaćim potrepštinama, SHOOTER je bilo dvaput nasprejano na prozor nečim sličnom osušenom šlagu - i tu, tu je bila i Redi-Whip tlačna doza, ležala je ispražnjena kraj peći. SHOOTER je bilo ispisano tintom, mnogo i mnogo puta po kuhinjskom šanku, i olovkom po drvenim nosivim stupovima galerije na drugoj strani kuće - u urednom stupcu, kao kod zbrajanja, stupcu što se spuštao u ravnoj vertikali i govorio SHOOTER SHOOTER SHOOTER SHOOTER.

I što je bilo najgore, to je ime bilo urezbareno i u poliranu plohu stola od trešnjevine, krupnim, metar visokim iskrzanim slovima, poput kakve groteskne ljubavne izjave: SHOOTER.

641

Odvijač kojim se pritom poslužio ležao je na obližnjem naslonjaču. Na čeličnoj je šipki bilo nešto crveno - vjerojatno mrlja od trešnjevine, pomislila je.

"Mort?" prošaptala je i osvrnula se.

I sad se uplašila da će ga naći ubijena vlastitom rukom. Ali gdje? U njegovu kabinetu, naravno. Gdje bi drugo? On je sve najvažnije trenutke svog života proživio baš tu; zacijelo je tu odlučio i umrijeti.

Iako nije željela ući, iako nije željela da ga baš ona nađe, noge su je svejedno ponijele u tom smjeru. I dok je išla, nogom je odgurnula s puta primjerak EQMM-a što ga je bio poslao Herb Creekmore. Nije spustila pogled. Stigla je do vrata kabineta i polako ih otvorila.

48

Mort je stajao ispred svog starog Rovala; dirkovnica spojena s ekranom njegova računala ležala je prevrnuta u buketu stakla na podu. Čudesno je sličio seoskom propovjedniku. To je djelomice i od poze koju je zauzeo, pomislila je Amy; stajao je skoro izvještačeno ukočen i s rukama za leđima. Ali je to bilo najviše zbog njegova šešira. Crnoga šešira, natučena tako duboko na glavu da mu je skoro doticao vrhove ušiju. Pomislila je kako pomalo podsjeća na starca na onoj slici, "Američka gotika", iako onaj na slici nije imao šešir.

"Mort?" upitala je. Glas joj je bio slab i nesiguran.

On joj nije odgovorio, samo je zurio u nju. Oči su mu bile turobne i svjetlucave. Nikad mu još nisu bile takve,

642

čak ni onog užasnog popodneva u motelu. Činilo se skoro kao da to uopće i nije Mort, nego neki neznanac koji je samo izgledao kao on.

Ali šešir je prepoznala.

"Gdje si našao tu starudiju? Na tavanu?" U glasu joj je zakucalo srce, i glas je posrnuo.

On ga je sigurno našao na tavanu. Miris je naftalina bio jak, čak i na mjestu na kojem je stajala. Mort je taj šešir kupio prije mnogo godina, u nekoj trgovini suvenira u Pennsylvaniji. Putovali su kroz kotar Amish. Ona je u njihovoj kući u Derryju njegovala mali vrt, u onom kutu gdje se sastaju kuća i dogradnja. Vrt je bio njezin, ali bi ga Mort često dolazio plijeviti kad bi tražio ideju. Pritom bi obično nosio taj šešir. Zvao ga je svojom kapom za razmišljanje. Sjećala se kako se jednom, dok ga je imao na glavi, pogledao u zrcalo i našalio se kako bi se u njemu morao slikati za ovitak.

"Kad to stavim na glavu", bio je rekao, "onda izgledam kao čovjek s četrdeset stupnjeva sjeverne širine, koji hoda brazdom iza muline guzice."

I onda je šešir najednom nestao. Zacijelo je migrirao sve dovde i tu bio pohranjen. Ali...

"To je moj šešir", rekao je napokon zahrdalim, smetenim glasom. "Nikad nije bio ničiji."

"Mort? Što nije u redu? Što..."

"Nazvala si krivi broj, ženska. Nema ovdje nikakvoga Morta. Mort je mrtav." Oči-svrdla nisu ni trepnule. "Puno se koprcao, ali na koncu više nije

643

mogao lagati samome sebi, meni još manje. Nikad ga nisam ni pipnuo, gospođo Rainey. Kunem se. Izvukao se kukavički."

"Zašto tako govoriš?" upitala je Amy.

"Tako ja govorim", odgovorio je on s blagim iznenađenjem u glasu. "Dolje u Miss'ippiju tako svi govore."

"Mort, prestani!"

"Niste shvatili što sam vam rekao?" upitao je on. "Niste gluhi. On je mrtav. On se ubio."

"O, prestani, Mort", rekla je ona i zaplakala. "Ti me plašiš, i to mi se ne sviđa."

"Nije ni važno", odgovorio je on. Povukao je ruke iza leđa. U jednoj su bile škare iz najgornje ladice stola. Podigao ih je. Sunce je izišlo iz oblaka i duž oštrica poslalo zvjezdani odbljesak. Škljocnuo je škarama, raširio ih i sklopio. "Nećeš se dugo bojati." Krenuo je prema njoj.

49

Trenutak je ostala na mjestu. Mort je nikad ne bi ubio; da je u njemu bilo išta ubilačko, onda bi se time pozabavio onoga dana u motelu.

A onda je opazila pogled u njegovim očima i shvatila da je to jasno i njemu.

Samo što to nije bio on.

644

Zavrištala je i okrenula na peti i bacila prema vratima.

Shooter se bacio za njom i u srebrenom luku zamahnuo škarama. I bio bi joj ih zakopao među lopatice sve do ručica da mu se noge nisu pokliznule na papire razbacane po parketu. Opružio se koliko je dug i širok, poprativši to krikom u kojem su se miješali zabuna i gnjev. Oštrice su probole stranicu devet "Tajnog prozora, tajnog vrta", i vršci su se odlomili. Ustima je udario o pod i iz njih je šiknula krv. Kutija Pall Malla - cigareta što ih je John Kintner šutke pušio za velikim odmorima spisateljskog kolegija koji je pohađao zajedno s Mortom Raineyjom - izletjela mu je iz džepa i kliznula preko ulaštenog poda poput pločice brodskog hokeja. Uspravio se na koljena, a usta mu se nacerila kroz krv što mu se slijevala po zubima u usnama.

"Ništa iz toga, gospođo Rainey!" uskliknuo je ustajući na noge. Pogledao je škare, uz škljocaj ih otvorio da malo bolje prouči zatupljene vrhove, a onda ih nervozno odbacio. "Već sam za vas i našao mjesto u vrtu! Sve sam počistio. A sad pokret!"

Zatim je kroz vrata izletio za njom.

50

Na pola puta preko dnevnog boravka, sad je na Amy bio red da se oklizne. Noga joj se spustila na odbačeni broj EQMM-a i Amy je pala na bok, udarivši se u kuk i desnu dojku. I kriknula.

645

A iza nje, Shooter je pritrčao stolu i zgrabio odvijač kojim je sredio mačka.

"Stoj gdje jesi, i ni makac", rekao je kad se ona okrenula na leđa i zapiljila se u nj razrogačenim očima koje su se doimale skoro drogirano. "Ako se budete micali, još ću vam, prije nego što bude gotovo, morati učiniti nešto gadno. Ne bih vam želio učiniti nešto zlo, gazdarice, ali hoću ako budem morao. Moram nešto i ja imati od toga, znate. Koliki sam put prošao, i zaslužujem nešto za toliki trud."

Kad joj se počeo primicati, Amy se podigla na lakte i odgurnula nogama. Kosa joj je pala na lice. Lice joj je bilo obliveno znojem; njušila ga je kako izvire iz nje, vruć i zagušljiv. Lice nad njom bilo je svečano, sudnje lice ludila.

"Ne, Mort! Molim te! Molim te, Mort..."

On se bacio na nju, podigao odvijač iznad glave i spustio ga dolje. Amy je krinula i prevrnula se lijevo. Bol joj je propalio crtu preko boka kad joj je odvijač proparao haljinu i u meso joj urezao brazdu. A onda se iskobeljala na koljena, i čula i osjetila kako joj se pritom haljina razdire i odmotava u dugoj traci.

"Ne bi moglo", zadahtao je Shooter. Šaka mu se stegla oko njezina gležnja. "Ne, ne bi moglo." Pogledala je preko ramena kroz spetljanu kosu i opazila kako drugom rukom pokušava iščupati odvijač iz poda. Crni šešir okrugloga vrha stajao mu je nahero na glavi.

Trzajem je oslobodio odvijač i zabio joj ga u desni list.

646

Bol je bio užasan. Čitav se svijet pretvorio u bol. Ona je zavrištala i ritnula se prema natrag, zahvatila ga po nosu i slomila mu hrskavicu. Shooter je zastenjao i pao na bok, hvatajući se za lice, i Amy je skočila na noge. Čula je kako neka žena urla. Bilo je to kao kad pas zavija na Mjesec. Shvatila je da to nije pas. I da je to njen urlik.

Shooter se već dizao na noge. Donji mu se dio lica pretvorio u krvavu masku. Maska se rascijepila i pokazala Raineyjeve zavinute sjekutiće. Amy se sjećala kako je nekoć preko njih prelazila jezikom.

"Nešto si mi živa, ha?" rekao je on i nacerio se. "Sve u redu, gazdarice. Samo nastavite." I bacio se na nju.

Amy je posrnula natraške. Odvijač joj je ispao iz lista i zakotrljao se po podu. Shooter ga je samo ovlaš pogledao, a onda se ponovno bacio na nju, skoro razigrano. Amy je dohvatila naslonjač i postavila ga preda nj. Na trenutak su se samo gledali preko njega... a onda je on naglo izbacio ruku, pokušavajući dohvatiti prednji kraj njezine haljine. Amy je ustuknula.

"A sad mi je već dosta zezanja", prodahtao je.

Amy se okrenula i skočila prema vratima.

On joj je u trenutku već bio za petama, i vitlao joj šakama za leđima, dok su mu se vršci prstiju klizali i skijali niz njezinu šiju, pokušavajući joj zahvatiti haljinu, i uhvatiti je, i onda za dlaku promašio da je zauvijek privuče k sebi.

647

Amy je proletjela kraj kuhinjskoga šanka i pošla prema stražnjim vratima. Desna joj je tenisica šljapkala i cvilila na nozi. Bila je puna krvi. Shooter joj je bio za petama; ispuhivao je i napuhivao mjehuriće krvi iz nosnica, pružajući prema njoj ruke.

Objema je rukama grunula u vanjska vrata, a onda se spotakla i opružila po verandi koliko je duga i široka, i dah je išištao iz nje. Pala je točno na mjesto na kojem je Shooter bio ostavio svoj rukopis. Prevrnula se na leđa i ugledala ga kako dolazi. Sad je imao samo gole ruke, ali se činilo da će i to biti više nego dovoljno. Oči su mu bile stroge, i gledale su bez treptaja i jezivo blago ispod oboda crnoga šešira.

"Jako mi je žao, gazdarice", rekao je.

"Rainey!" kriknuo je neki glas. "Prestani!"

Pokušala se osvrnuti, ali nije mogla. Od nečeg joj se ukočila šija. Shooter nije čak ni pokušao pogledati. Naprosto je produžio prema njoj.

"Rainey! Prestani!"

"Nema ovdje nikakvog Rain..." započeo je Shooter, a onda je pucanj oštro proparao jesenski zrak. Shooter se zaustavio na mjestu, i radoznalo, skoro nehajno, spustio pogled na prsa. Na njima je bila sitna rupica. Iz nje nije potekla krv - ili bar ne odmah - no rupica je bila tu. Stavio je na nju ruku, a onda je maknuo. Na kažiprstu mu se pojavila točkica krvi. Bila je to skoro interpunkcija - točka kojom se završava rečenica. Zamišljeno se zagledao u nju. A onda su mu ruke klonule i on je pogledao Amy.

648

"Curo?" upitao je, a onda pao koliko je dug i širok kraj nje na daske verande.

Ona se prevrnula, uspjela se uspraviti na lakte, pa dopuzala do njega, i zajecala.

"Mort?" kriknula je. "Mort? Molim te, Mort, reci nešto!"

Ali on više nikad neće reći ništa, i nakon jednog trenutka Amy je pustila da je ta spoznaja sasvim ispuni. Sljedećih će tjedana i mjeseci tu jednostavnu činjenicu smrti odbacivati stalno i ponovno, i onda će taj otpor oslabiti, i ta će je spoznaja ispuniti ponovno. On je mrtav. On je, živeći tu, poludio i sad je mrtav.

I on i taj koji je na kraju bio u njemu. Pustila je da joj glava padne na prsa i zaplakala, a

kad joj je netko prišao s leda i stavio joj na rame ruku tješiteljicu, Amy se nije osvrnula.

649

Epilog Čovjeka koji je ustrijelio Amynog prvog muža,

poznatog pisca Mortona Raineyja, Ted i Amy su posjetili otprilike tri mjeseca nakon tih događaja na jezeru Tashmore.

Za ta tri mjeseca tog su čovjeka vidjeli i jednom drugom zgodom, za vrijeme ispitivanja, no prilika je bila formalna, a Amy nije htjela s njim razgovarati i privatno. Ne na tome mjestu. Ona mu je bila zahvalna što joj je spasio život... ali je Mort bio njezin muž, i ona ga je voljela godinama, i u najtajnijoj je dubini srca osjećala da prst Freda Evansa nije bio jedini koji je povukao otponac.

Pa ipak je slutila da će jednoga dana doći, da razbistri, koliko je to moguće, tu maglu u glavi. A za što će joj trebati možda godina dana, možda dvije, moguće čak i tri. Ali se u međuvremenu dogodilo koješta što ju je natjeralo da ubrza korake. Nadala se da će joj Ted dopustiti da u New York pođe sama, ali je on bio uporan. Ništa iz toga nakon što ju je zadnji put pustio da nekamo pođe sama. Taj je put zamalo izgubila glavu.

Amy je zamijetila, donekle trpko, da ju je Ted tada teško mogao "pustiti" zato što mu ona, u prvom redu, nije ni rekla da onamo ide, ali je Ted samo slegnuo ramenima. I tako su u New York otišli zajedno, zajedno se odvezli dizalom na pedeset treći kat velikog

650

nebodera, gdje su ih zajedno uveli u škuljicu u prostorijama Consolidated Assurance Companyja koje je Fred Evans radnim danom zvao svojim domom... ukoliko, naravno, nije bio na terenu.

Ona se zavukla u ugao što je dublje mogla, i unatoč tome što je u prostoriji bilo prilično toplo, sjedila je umotana u šal.

Evansove su kretnje bile usporene i blage - podsjećao ju je na seoskog liječnika koji ju je njegovao dok je bolovala kao dijete

- i on joj se svidio. Ali to on nikad neće doznati, pomislila je. Možda bih i mogla skupiti snage da mu to kažem, i on bi kimnuo glavom, no to kimanje ne bi značilo da mi vjeruje. On zna samo to da će on za mene zauvijek ostati čovjek koji je ustrijelio Morta, i on me morao gledati kako plačem na Mortovim prsima sve dok nisu došla kola hitne pomoći, kad mi je bolničar morao dati injekciju da me mogu skinuti s njega. I tako on nikad neće doznati da mi je zapravo drag.

Zazvonio je ženi u vanjskom dijelu ureda i ona je ušla i donijela tri velika lončića čaja koji se još pušio. Vani je već bio siječanj, vjetar se dizao a temperatura spuštala. Uz nekakvu je kratku sjetu pomislila kako bi sad bilo u Tashmoreu, uz jezero koje se napokon smrzlo i preko čijega leda onaj ubilački vjetar puše duge, sablasne zmije od sprašenoga snijega. A onda joj je mozak napravio nekoliko opskurnih no gnusnih asocijacija, pa je ugledala Morta kako udara u pod, vidjela kutiju Pall Malla kako leti preko poda poput

651

hokejske pločice. Stresla se, i to je sasvim otjeralo taj kratki osjećaj sjete. .

"Nije vam dobro, gospođo Milner?" upitao je Evans.

Ona je odmahnula glavom.

Ted se velevažno namrštio i poigrao lulom, pa rekao: "Gospodine Evans, moja bi žena voljela čuti sve što znate o tome što se dogodilo. Isprva sam je pokušavao odgovoriti, ali sam na kraju i sam pomislio da to možda i ne bi bilo loše. Odonda je muče ružni snovi..."

"O, naravno", odgovorio je Evans, ne baš ignorirajući Teda, no obraćajući se izravno Amy. "I vjerujem da će vas mučiti još dugo. Jer muče i mene. Još nikad nisam pucao u čovjeka." Zastao je, pa dodao: "Vijetnam mi je promakao za godinu-dvije."

Amy ga je počastila smiješkom. Bio je beskrvan, no ipak smiješak.

"Sve je to već čula pri davanju iskaza", nastavio je Ted, "ali je poželjela sve to čuti još jednom, od vas osobno, i bez pravničkih fraza."

"Shvaćam", odgovorio je Evans. Pokazao je na lulu. "Možete zapaliti, ako vam se puši."

Ted ju je pogledao, pa je hitro spustio u džep sakoa, kao da je se postidio.

"Ja zapravo pokušavam prestati

pušiti." Evans je pogledao Amy.

652

"A čemu?" upitao ju je on onim istim blagim, upravo ljubaznim glasom. "Ili bi možda bolje pitanje bilo, za kakvu vam je to svrhu potrebno?"

"Ne znam." Glas joj je bio tih i sabran. "Ali smo prije tri tjedna bili u Tashmoreu, Ted i ja, da počistimo kuću - stavili smo je na prodaju - i onda se nešto dogodilo. Dvije stvari, zapravo." Pogledala je muža i ponovno ih počastila beskrvnim smiješkom. "Ted zna da se dogodilo nešto, zato što sam vas tada potražila i dogovorila sastanak. Ali on ne zna što je to, i bojim se da se na mene srdi. Možda i s pravom."

Ted Milner nije zanijekao da se srdi na Amy. Ruka mu je sama pošla u džep sakoa, i već počela vaditi lulu, no onda je opet ispustila.

"Ali te dvije stvari - imaju li one kakve veze s onim što se u listopadu dogodilo u vašoj kući na jezeru?"

"To ne znam. Gospodine Evans... što se zapravo dogodilo? Koliko od svega znate vi osobno?"

"Mislim", rekao je, zavalio se u naslonjač i srknuo iz lončića, "ako ste došli u očekivanju da ćete dobiti sve odgovore, onda ćete se grdno razočarati. Mogu vam ispričati sve o požaru, ali zašto je vaš suprug učinio sve to što je učinio... vi biste vjerojatno znali ispuniti više tih praznina od mene. U tom nas je požaru najviše zbunilo to odakle se proširio - on nije počeo u glavnoj zgradi, nego u kabinetu gospodina Raineyja, koji je dogradnja. Zbog toga se činilo da je taj čin bio usmjeren protiv njega, no on i nije bio tu.

653

A onda smo na zgarištu kabineta pronašli krupnu krhotinu boce. Nekoć je u njoj bilo vino - šampanjac, da budem precizan - no nije bilo nikakve dvojbe da je njen zadnji sadržaj bio benzin. Komadić je etikete ostao netaknut, pa smo ga faksirali u New York. Identificirali su ga kao Moët et Chandon, osamdeset i neka. To nije bio nedvojbeni dokaz da je ta boca, koja je poslužila za Molotovljev koktel, potekla baš iz vašeg vinskog podruma, gospođo Milner, ali je taj dokaz bio bar vrlo uvjerljiv, zato što ste na popisu imali više od tucet boca Moët et Chandona, nešto iz 1983-, a nešto iz 1984.

To nas je onda dovelo do pretpostavke koja se činila prilično jasnom, iako ne baš i sasvim razložnom: Da je vaš bivši suprug možda zapalio vlastitu kuću. Gospođa Milner je rekla da je otišla iz kuće i ostavila vrata otključana..."

"Nad tim sam pitanjem provela mnoge besane noći", rekla je Amy. "Ja često, kad odem samo na čas, zaboravim zaključati vrata. Odrasla sam u gradiću sjeverno od Bangora, i ladanjske se navike teško gube. Mort me zbog toga..." Usne su joj zadrhtale, tako da je na trenutak ostala bez riječi, a onda ih je stisnula tako jako da su problijedile. "Mort bi me zbog toga znao koriti."

Ted ju je uhvatio za ruku.

"To, naravno, nije ni važno", rekao je Evans. "Sve ako ste je i zaključali, gospodin Rainey je svejedno u nju morao ući, jer je još imao ključeve. Ispravno?" "Da", odgovorio je Ted.

654

"Da ste zaključali vrata, možda biste nam olakšali čitav taj posao detektiranja, ali u to ne možemo biti sigurni. No razmišljanje o tome što bi bilo kad bi bilo, je bolest od koje se svi u ovom poslu stalno liječimo. Postoji teorija da se od toga dobiva čir, i ja to potpisujem. Ali je bitno ovo: prihvativši svjedočenje gospođe Rainey - pardon, gospođe Milner - da je kuća ostala otključana, isprva smo vjerovali da je palikuća mogao biti doslovce svatko. Ali kad smo se jednom poigrali pretpostavkom da je boca potekla iz vašeg vinskog podruma, krug se osumnjičenih suzio."

"Zato što su njegova vrata bila zaključana", rekao je Ted.

Evans je kimnuo glavom.

"Sjećate li se, gospođo Milner, kako sam vas upitao tko je imao ključeve od podruma?" "Zovite me Amy, može?" On je kimnuo glavom.

"Sjećate li se, Amy?"

"Da. Tu smo malu vinsku izbu počeli zaključavati prije tri-četiri godine, nakon što je nestalo nekoliko boca crnog stolnog vina. Mort je mislio da je to učinila naša domaćica. Ja u to nisam htjela povjerovati, zato što mi je bila draga, ali sam znala da je možda u pravu, a vjerojatno je i bio. Zato smo ga počeli zaključavati da nitko ne dođe u napast." Evans je pogledao Teda Milnera.

"Amy je imala ključ vinskog podruma, a vjerovala je i da gospodin Rainey još ima svoj. To je onda suzilo krug mogućnosti. Naravno, da je Amy bila krivac, onda

655

biste i vi, gospodine Milner, morali biti s njom u dosluhu, zato što ste te večeri jedno drugom pribavili alibi. Gospodin Rainey ga nije imao, no on je bio prilično daleko. Ali je najbitnije bilo ovo: mi tom zločinu nismo nikako mogli otkriti motiv. Njegov je posao donosio dovoljno da i on i Amy nastave u financijskom smislu živjeti prilično udobno. Ipak smo potražili otiske, pa i pronašli dva prilično dobra. Bilo je to sutradan nakon našeg susreta u Derryju. Oba su otiska pripadala gospodinu Raineyju. Ali to još nije bio dokaz..."

"Nije bio?" upitao je Ted i zapanjeno ga pogledao.

Evans je odmahnuo glavom. "Laboratorijsko je ispitivanje potvrdilo da su otisci

na ostatku boce nastali prije nego ju je opalila vatra, ali nije moglo utvrditi kako je to davno bilo. Toplina je, znate, ispekla u njima sve masnoće. A ako je naša pretpostavka da je boca potekla iz vinskog podruma bila ispravna, onda je tu bocu, mislim, netko trebao i fizički izvaditi iz vrećice ili kutije u kojoj je stigla i staviti je u njezino ležište. Taj je netko mogao biti ili gospodin ili gospođa Rainey, i on bi mogao tvrditi da su ti otisci nastali tada."

"Nije on bio u stanju tvrditi ništa", rekla je Amy tiho. "Bar ne pri kraju."

"Vjerujem da je to istina, ali mi to tada nismo znali. Znali smo samo to da ljudi, kad prenose boce, to čine obično tako da ih uhvate za vrat ili gornji dio tijela. A ta su dva otiska bila pri dnu, i kut je bio vrlo čudan."

656

"Kao da ju je nosio položenu ili čak iskrenutu", ubacio se Ted. "Niste li to rekli i na saslušanju?"

"Da... a ljudi koji išta znaju o vinu ne čine to nikada. Kod većine vina to uzmulja talog. A kad je riječ o šampanjcu..." "To ga potrese", rekao je Ted.

Evans je kimnuo.

"Ako jako žestoko protresete bocu šampanjca, ona će prsnuti od tlaka."

"Ali u njoj i tako nije bio šampanjac", rekla je Amy tiho.

"Ne. Pa ipak, ni to nije bio dokaz. Zato sam pročešljao sve pumpne stanice u blizini da vidim je li tko sličan gospodinu Raineyju te večeri kupio manju količinu benzina, ali u tome nisam imao sreće. Što me nije previše iznenadilo; benzin je mogao kupiti i u Tashmoreu ili u pola stotine benzinskih stanica između ta dva mjesta.

A onda sam otišao do Patricije Champion, našeg jedinog svjedoka. Ponio sam sliku Buicka 1986. - model koji je, prema pretpostavci, vozio gospodin Rainey. Ona je rekla da je to možda bio taj automobil, ali da ipak ne može biti sigurna. No, dakle, tu smo. Vratio sam se do zgarišta da još malo pogledam, i onda ste se pojavili vi, Amy. Bilo je rano jutro. Želio sam vam postaviti nekoliko pitanja, no vas je sasvim očito nešto uzrujalo. I ja sam vas upitao zašto ste došli, i vi ste mi rekli nešto vrlo neobično. Rekli ste da idete na jezero Tashmore posjetiti muža, ali da ste došli prije pogledati vrt."

657

"On je preko telefona stalno spominjao svoj tajni prozor... prozor što je gledao na vrt. Rekao je da je ondje nešto ostavio. Ali tu nije bilo ničega. Bar ne nečeg što bih ja mogla vidjeti."

"A kad sam ga upoznao, nešto sam osjetio", rekao je Evans polako. "Bio je to osjećaj da on nije... sasvim pri sebi. Nije to bilo zato što mi je o nečemu lagao, a u što sam bio prilično siguran. Bilo je to nešto drugo. Nekakva distanca."

"Da... I ja sam to u njemu osjećala sve više i više. Nekakvu distancu."

"Izgledali ste kao da ste se skoro razboljeli od brige. Zaključio sam da ne bi bilo loše poći za vama do te druge kuće, Amy, napose nakon što ste mi rekli da gospodinu Milneru ne kažem ništa bude li se raspitivao gdje ste. Nisam mislio da vi imate nešto s tim. Pomislio sam da bih naprosto mogao nešto otkriti. A također sam pomislio..." Prekinuo se usred rečenice, i nekako se zamislio.

"Pomislili ste da bi mi se nešto moglo dogoditi", rekla je ona. "Hvala vam, gospodine Evans. On bi me, znate, ubio. Da vi niste pošli za mnom, on bi me ubio."

"Parkirao sam na kraju prilazne staze i krenuo pješice. Iz kuće sam začuo užasnu buku, pa sam potrčao. I u tom ste trenutku vi više-manje proletjeli kroz vanjska vrata, a on za vama."

Evans ih je oboje pogledao gorljivim pogledom. "Rekao sam mu da stane", rekao je. "Dvaput sam

mu to rekao."

658

Amy je ispružila ruku, na trenutak mu nježno stisnula prste, pa ih ispustila.

"I to je sve", rekao je Evans. "Osim toga jedva da išta i znam, i to većinom iz novina i dva razgovora s gospodinom

Milnerom..."

"Zovite me Ted."

"Dobro, Tedom." Činilo se da Evans ne prelazi s Tedom na osobno ime jednako lako kao s Amy. "Znam da je gospodin Rainey proživio ono što bismo mogli nazvati napadom shizofrenije, pri kojem se rascijepio na dva čovjeka, i pri čemu nijedan od njih nije imao pojma da zapravo žive u istom tijelu. Znam da se jedan od njih zvao John Shooter. Po iskazu Herberta Creekmorea znam da je gospodin Rainey bio umislio da ga taj Shooter progoni zbog priče 'Doba sjetve', i da mu je gospodin Creekmore poslao primjerak magazina u kojem se pojavila ta priča kako bi mogao dokazati da ju je on prvi objavio. Taj je magazin stigao malo prije vas, Amy - pronašli su ga u kući. Kuverta Federal Expressa u kojem je stigao bila je na sjedalu Buicka vašeg bivšeg muža."

"Ali on je tu priču izrezao, zar ne?" upitao je Ted.

"I ne samo priču - nego i stranicu sa sadržajem. Pažljivo je uklonio svaki spomen na sebe. Sa sobom je nosio nožić švicarske vojske, i vjerojatno se poslužio baš njim. Te su nestale stranice pronađene u Buickovom pretincu za rukavice."

659

"Na koncu je postojanje te priče postalo misterij i za njega samog", rekla je Amy tiho.

Evans ju je pogledao, pa zadigao obrve.

"Kako molim?"

Ona je odmahnula glavom.

"Ništa." "Mislim da sam vam rekao sve što znam", zaključio

je Evans. "Sve bi drugo bilo puko nagađanje. Ja sam, napokon, samo istražitelj osiguravajućeg zavoda, ne i psihijatar."

"U njemu su bila dva čovjeka", rekla je Amy. "On je bio on... i taj lik što ga je stvorio. Ted vjeruje da je to drugo ime, Shooter, poteklo od nečeg što je Mort pokupio i spremio u glavu kad je otkrio da je Ted iz gradića u Tennesseeju, koji se zove Shooter's Knob. I vjerujem da je u pravu. Mort je uvijek svojim likovima baš tako nalazio imena... skoro kao anagrame.

Ostatak mi priče nije poznat - o tome mogu samo nagađati. Ali zato znam da je Mort zamalo doživio živčani slom kad je filmski studio propustio opciju za njegov roman Obitelj Delacourt. Jasno su mu dali do znanja - a učinio je to i Herb Creekmore - da se brinu zbog slučajnih sličnosti, kao i to da mu nikad neće dati da vidi scenarij zvan Kućni tim. Plagijat nitko nikad nije ni spomenuo... osim u Mortovoj glavi. Njegova je reakcija na to bila pretjerana, abnormalna. Bilo je to kao kad štapom pročeprkate po naizgled ugasloj vatri, pa otkrijete još živu žeravicu."

660

"Ne mislite valjda da je tog Johna Shootera stvorio samo zato da vas kazni?" upitao je Evans.

"Ne. Shooter je trebao kazniti Morta. Ja mislim..." Zastala je i namjestila šal, pa ga stegla čvršće oko ramena. A onda je podigla šalicu, rukom ne baš posve mirnom. "Ja mislim da je Mort nekad nekom ukrao njegovo djelo", rekla je. "I to vjerojatno nekad davno, zato što se sve što je napisao poslije Verglaševog malog naveliko čitalo. To bi, vjerujem, onda brzo izišlo na vidjelo. Možda to što je ukrao nije ni objavio. Ali vjerujem da se dogodilo baš to, i mislim da je John Shooter iznikao baš iz toga. Ne iz filmske kompanije koja mu je odbila roman, ili iz mojeg... mog odnosa s Tedom, ili iz razvoda. Možda je sve to dalo svoj doprinos, ali ja vjerujem da su korijeni toga u vremenu koje je prethodilo našem poznanstvu. I onda, kad se našao sam u kući na jezeru..."

"Onda se pojavio Shooter", rekao je Evans tiho. "Pojavio se i optužio ga za plagijat. To nije učinio čovjek kojeg je gospodin Rainey okrao, i tako se na koncu morao sam kazniti. Ali ja dvojim, Amy, da je to sve. Jer on vas je doista pokušao ubiti."

"Ne", odgovorila je ona. "To je bio Shooter."

Evans je zadigao obrve. Ted ju je pogledao brižljivo, pa ponovno iz džepa izvukao lulu.

"Pravi Shooter."

"Nisam vas shvatio."

Amy se nasmiješila onim svojih beskrvnim smiješkom.

661

"To ne shvaćam ni sama. Zato i jesam ovdje. Ne mislim reći da to služi nekoj praktičnoj svrsi - Mort je mrtav i sve je gotovo - ali bi to moglo pomoći meni. Pomoći mi da mirnije spavam." "Onda nam to svakako recite", kazao je Evans.

"Vidite, kad smo krenuli dolje da počistimo kuću, svratili smo u neki dućančić u gradu - kod Bowie'sa. Ted je punio rezervoar - kod Bowie'sa je uvijek bilo samoposluživanje - a ja sam ušla u dućan po neke stvari. A unutra je bio jedan čovjek, koji se zvao Sonny Trotts, a koji je radio s Tomom Greenleafom. Obojica su bili pazikuće, Tom je bio stariji i ubijen. Sonny mi je želio izraziti sućut zbog Morta, no želio mi je reći i još nešto, zato što je Morta vidio dan prije pogibije, i zato što mu je to želio reći. I tako mi je to rekao. Bilo je to nešto o Tomu Greenleafu - nešto što je Tom ispričao Sonnyju dok su zajedno ličili Metodističku župnu dvoranu. Sonny je poslije toga vidio Morta, ali se nije, veli, mogao odmah odlučiti da mu to kaže. A onda se sjetio da to ima nekakve veze s Gregom Carstairsom..."

"Drugim ubijenim?"

"Da. I zato se okrenuo i viknuo za njim, ali ga Mort nije čuo.

A sutradan, Mort je već bio mrtav."

"I što je gospodin Greenleaf rekao tom tipu?"

"Da je možda vidio prikaz", rekla je Amy mirno. Oni su je pogledali bez riječi.

"Sonny je rekao kako je Tom odnedavno postao zaboravan, i da ga je to počelo brinuti. Sonny je mislio

662

da je to samo ona obična zaboravljivost koja obuzima ljude kad malo zađu u godine, ali je Tom prije pet-šest godina njegovao svoju ženu koja je patila od Alzheimerove bolesti, pa ga je užasavala misao da bi je i sam mogao dobiti i doživjeti istu sudbinu. Prema Sonnyjevoj priči, kad bi Tom zaboravio četku, to bi ga progonilo pola dana. Tom veli da je baš to bio razlog zbog kojeg je, kad ga je Greg Carstairs upitao je li prepoznao čovjeka s kojim se Mort razgovarao prethodnoga dana, ili da li bi ga mogao prepoznati da ga ponovno vidi, rekao da s Mortom nije vidio nikoga - da je Mort bio sam."

Kresnula je šibica. Ted Milner je na koncu ipak odlučio pripaliti lulu. Evans to kao da nije ni opazio. Sav se bio nagnuo iz naslonjača, a pogled mu je bio napeto zalijepljen za Amy Milner.

"Dajte da to raščistimo. Prema riječima Sonnyja Trootsa..."

"Trottsa."

"Dobro, Trottsa. Prema njegovim riječima, Tom Greenleaf je zapravo vidio da je Mort bio s nekim?"

"Ne baš tako", odgovorila je Amy. "Sonny misli da Tom, da je u to bio siguran, nikad ne bi lagao Gregu. Tom je zapravo rekao da nije siguran što je to zapravo vidio. Da mu se pobrkalo. I da mu se činilo bolje da onda o tome ne govori ništa. Nije želio da itko - a napose ne Greg Carstairs, koji je bio u istom poslu - dozna koliko je zbrkan, a najmanje je od svega želio da itko pomisli da bi se mogao razboljeti kao njegova žena."

663

"Oprostite... nisam baš siguran da sam vas posve razumio."

"Prema Sonnyjevoj priči", rekla je Amy, "Tom se vozio Lake Driveom svojim Scoutom i ugledao Morta kako stoji sam na mjestu gdje se odvaja staza što vodi prema jezeru."

"Kraj mjesta gdje su nađeni leševi?"

"Da. Sasvim blizu. Mort je mahnuo rukom. Tom mu je odmahnuo. I provezao se. I onda, prema onome što veli Sonny, Tom je pogledao u retrovizor i s Tomom ugledao još jednog čovjeka, i stari karavan, iako prije deset sekundi tu nije bilo ni tog čovjeka ni tog automobila. Čovjek je na glavi, veli, imao crni šešir... ali se kroz njega vidjelo, baš kao i kroz automobil."

"No, Amy", rekao je Ted tiho. "Taj te tip mota kao malog majmuna. I krasno se zabavlja." Ona je odmahnula glavom.

"Ne mislim da Sonny ima dovoljno soli da smisli takvu priču. Rekao mi je kako je Tom mislio da bi ipak morao potražiti Grega pa mu ispričati da je ipak vidio tog čovjeka; da bi možda bilo pametno pritom preskočiti ono o prozirnosti. Ali Sonny veli da se stari ledio od straha. Bio je siguran da to može imati samo dva uzroka: ili je dobio Alzheimerovu bolest, ili je vidio duha."

"Mislim, priznajem da je pomalo jezivo", rekao je Evans, a tako je i bilo - koža mu se na rukama i leđima naježurila na sekundu-dvije. "Ali sve je to rekla-kazala... i to glasine potekle od čovjeka koga više nema."

664

"Da... ali ima tu i još nešto." Položila je šalicu na pisaći stol, dohvatila torbicu i počela po njoj prekapati. "Kad sam pospremala Mortov kabinet, iza pisaćeg sam stola pronašla taj šešir - taj jezivi crni šešir. I to me je lupilo, jer to nisam očekivala. Mislila sam da ga je zacijelo odnijela policija, kao dokaz ili što ja znam. Izvukla sam ga štapom. Izvukla sam ga okrenutog naopako, nataknutog na štap. I pomoću štapa sam ga i odnijela van i bacila u sanduk za smeće. Shvaćate?" Ted očito nije shvatio; Evans očito jest.

"Niste ga htjeli ni dotaknuti."

"Tako je. Nisam ga htjela ni dotaknuti. I on je pao na pravu stranu na zelenu vreću za smeće - u to se mogu zakleti. I onda, otprilike sat vremena kasnije, izišla sam s vrećicom sa starim lijekovima i šamponima i stvarčicama iz kupaonice. I kad sam podigla poklopac ormarića za smeće da to bacim unutra, šešir je ponovno bio izvrnut. A u unutrašnju traku za znoj bilo je zataknuto ovo." Izvadila je iz torbice presavinuti list papira i pružila ga Evansu rukom koja se još sitno tresla. "Kad sam šešir izvukla iza stola, to nije bilo u njemu. U to sam sigurna."

Evans je dohvatio presavijeni list i na trenutak ga zadržao u ruci. Nije mu se dopao. Bio je nekako pretežak, a i tekstura mu je bila nekako kriva.

"Ja vjerujem da je John Shooter stvarno postojao", rekla je Amy. "I vjerujem da je on Mortova najveća kreacija - lik tako živ da je i stvarno postao stvaran.

I mislim da je to pismo jednoga duha."

665

Evans je razmotao papir. Negdje na sredini bila je napisana i poruka:

Gazdarice, oprostite zbog svih tih neugodnosti. Sve se otelo kontroli. Sad se vraćam domu svome. Dobio sam svoju priču, a samo sam zbog toga i došao. Zove se "Žabljakova milja" i priča je bomba. Vaš odani,

John ShooterPotpis je bio gola žvrljotina ispod urednih strojnih redaka.

"Amy, je li to potpis vašeg pokojnog muža?" upitao je Evans.

"Ne", odgovorila je ona. "Nije mu ni sličan."

I tako su svo troje sjedili u kancelariji i samo se gledali. Fred Evans je želio nešto reći, ali nije mogao smisliti ništa. Nakon nekog vremena šutnja je, zajedno s mirisom Tedove lule, postala preteška za sve nazočne. I tako su se gospodin i gospođa Milner zahvalili, pozdravili i otišli iz njegove sobe da nastave živjeti kako znaju i umiju, kao što je to nastavio i Fred Evans, samo što bi se gdjekad, i on i žena koja je bila udana za Mortona Raineyja, budili od snova u kojima bi ih gledao čovjek u crnom šeširu okruglog oboda, gledao ih svojim očima izblijedjelim od sunca, i okruženima mrežom bora. Gledao ih pogledom u kojem nije bilo ljubavi... ali je bilo, i to bi osjetili oboje, nekakve čudne, stroge samilosti.

Izraz tog lica nije bio ljubazan, i za sobom nije ostavljao osjećaj utjehe, ali je oboje osjećalo, na svojim

666

različitim krajevim svijeta, da tom izrazu mogu naći mjesta u svojim životima. Dok obrađuju svoj vrt.

667