Mario Grčević: Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme

  • View
    346

  • Download
    1

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Analiza hrvatskoga lingvista Grevia o tijekovima utjecaja hrvatskoga jezika u nastanku srpskoga suvremenoga jezika kao projekta austrijske geopolitike/Croatian linguist Grevi's analysis of influence of Croatian language heritage, in service of Austrian strategical policy, as the tool in shaping of modern Serbian language/

Transcript

FILOLOGIJA 53, Zagreb 2009

UDK 811.163.42'26Izvorni znanstveni lanak Primljen I.VII.2009. Prihvaen za tisak 26.X.2009.

Mario GreviHrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu Odjel za kroatologiju Borongajska 83d, HR-10000 Zagreb grcevic@hrstud.hr

JERNEJ KOPITAR KAO STRATEG KARADIEVE KNJIEVNOJEZINE REFORMEJernej je Kopitar u suradnji s austrijskim redarstvom odluio srpski knjievni jezik reformirati tako da mu prekine razvojni kontinuitet i da mu nametne hrvatski knjievnojezini tip kao novu osnovicu. Time je htio prekinuti srpske kulturno-politike veze s Rusijom i pravoslavne Srbe vezati uz katolike Hrvate. Nakon prihvaanja hrvatskih knjievnojezinih zasada od strane Srba posredstvom V. S. Karadia Hrvatima je trebalo nametnuti Kopitar-Karadievu pravopisnu i jezinu kodifikaciju. Srpsko-hrvatskim knjievnojezinim ujedinjenjem Kopitar je kanio potaknuti nastanak nove srpske nacije koja bi dobrim dijelom bila katolika, prozapadno orijentirana i privrena Austriji. Preko nje bi se irio austrijski utjecaj prema istoku.

UvodSedamdesetih i osamdesetih godina 18. stoljea austrijske su vlasti pokuavale iz srpskih pravoslavnih kola na teritoriju pod svojom upravom izbaciti irilicu i slavenosrpski jezik. S tim ciljem izdale su 1779. godine za tamiki Banat naredbu o ukidanju irilice izvan crkve i o uvoenju latinice i opega istoga ilirskoga jezika u kole. Beli kae da nije teko zamisliti kako je strano morala odjeknuti ta odluka u duhovnim i prosvetnim krugovima u Vojvodini. Ocjenjuje da je austrijska vlada time htjela hrvatski i srpski ivalj, tj. katoliki i pravoslavni izjednaiti i u upotrebi latinice i prostonarodnog jezika te kulturu Vojvodine spojiti sa kulturom Hrvatske i Slavonije (Beli 1948:1619, usp. i Magaraevi 1898). Istoj je svrsi trebala posluiti i zamisao da Stuliev rjenik postane obvezatnim (i) za pravoslavne kole. Na vijeanju 1792. godine o tom pitanju kao bra1

Mario Grevi: Jernej Kopitar kao strateg Karadieve knjievnojezine reforme FILOLOGIJA 53(2009), 153

nitelji irilice i srpske knjievnojezine tradicije nastupili su grof Edlinger i episkop Petar Petrovi. ore Magaraevi prenosi dijelove teksta iz zapisnika sa sjednice od 9. sijenja 1792. Prema Edlingeru Stuliev bi rjenik u srpskim kolama prouzroio odnaroivanje i prekid srpske knjievnojezine tradicije:Srpski narod bi ovakovim renikom zaboravio po vremenu itati svoje knjige. Morao bi uiti latinski, maarski, hrvatski i u ope svaki jezik koji mu je u susedstvu, te bi izgubio svoju narodnost. S tim bi dakako moralo uginuti i obeleje toga naroda, koje ga je vekovima delilo od tolikih drugih naroda. (Magaraevi 1898[194]:6)

Episkop Petrovi takoer odbacuje zamisao o Stulievu rjeniku u pravoslavnim kolama. Smatra da bi se time Srbima nametao jezik hrvatski, koji se znatno razlikuje od srpskoga. Petroviu nije bitno kakvim jezikom govori jednostavan narod, ve ponajprije kakvim se knjievnim jezikom slui njegova inteligencija:Slavenosrbi su svoj crkveni jezik kultivisali i on se kod njih sve vie razvijao, pa sad najedanput im se namee mnogo razliitiji jezik hrvatski. Ni za na narod ne bi dakle zgodan bio taj renik a kamo li za ostala slovenska nareja u naoj dravi. Hrvatski dijalekat je prema slavenosrpskom, kao npr. gornjonjemaki prema vapskom [...]. Ako se hoe ovo delo da tampa o dravnom troku, tada referent Petrovi po svojoj dunosti mora izrei, da je ovakvo delo onda zgodno samo za Hrvate i Dalmatince, jer samo njima moe koristiti, a slovenski narod koji samo irilicu poznaje mora ostati pri reniku koji je i dosad bio. [...] Na narod nema dakle te potrebe, da se slui tuim renikom, koji mu istiskuje iz ruku pradedovsko pismo. (Magaraevi 1898[194]:45, usp. Brlek 1987:70)

Kao to je vidljivo iz Petrovieva tumaenja, Srbi nisu htjeli prihvatiti Stuliev rjenik kao svoj. Na prihvaanje ih nije potaknula injenica da se Stuli rubno sluio (moda ne sluajno) slavenosrpskim izvorima, a ni austrijski plan da se pripremi izdanje Stulia na irilici (Brlek 1987:92). Iako je krajem 18. stoljea naziv hrvatski u literaturi bio najraireniji naziv za kajkavtinu, nimalo nije sluajno da je Petrovi Stuliev tokavsko-jekavski knjievni jezik nazvao upravo njime. Da bi se to razumjelo, treba uzeti u obzir da su austrijske vlasti Srbe i njihov (slavenosrpski) knjievni jezik obuhvaale nazivima Iliri i ilirski (Brlek 1987:67). Stuli pak prema drugoj tradiciji svoj (knjievni) jezik takoer zove ilirski. Zove ga i slovinski, a oboje poistovjeuje sa hrvatski: Illyrice, in illirico, slovinski, hrvtski, hrovtski, horvtski.1 lan toga sinonimnoga niza bio je i naziv dalmatinski. Zamjenjivost tih naziva odlino je ralanio, opisao i pot1

Lexicon Latino-Italico-Illyricum, 1801., str. 674.

2

Mario Grevi: Jernej Kopitar kao strateg Karadieve knjievnojezine reforme FILOLOGIJA 53(2009), 153

krijepio mnogobrojnim primjerima Radoslav Katii 1989. godine (usp. i Zeli-Buan 2000, Ostoji 2000, Murko 1927:106, Klai 1930). Katii spominje da je na posljednjem listu latininoga izdanja Budinieva Ispravnika za jereje (Mleci, 1709.) venecijanski knjiar Bartolo Occhi otisnuo katalog pod naslovom Broj knjig hervatskih jimenovanih odzdola nahodi se u butiqi Bartula Occhi knjigara na Rivi od Hrvatov. Katii nadodaje da su Kraljieve Pribogoljubne molitve izile 1734. u Bnecih ... na Rivi slovinskoj. Time se pokazuje da se Riva dei Schiavoni mogla prevoditi na dva naina: kao Riva slovinska i kao Riva od Hrvatov. U nastavku svojega teksta Katii spominje jednu od Occhijevih knjiga koje naslov takoer potvruje da su se nazivi slovinski i hrvatski rabili kao sinonimi: Nain za moi nauiti jedan putnik Latinin slovinjski jezik, a Hervat italijanski. O uklopljenosti naziva ilirski u taj sinonimni niz zorno svjedoi Lovro itovi kao autor Latinsko-ilirske gramatike (1713.) i autor epskoga djela Pisna od pakla (1727.). Njemu su nazivi hrvatski i ilirski istoznani, s posebnosti da na latinskom rabi nazive Iliri i ilirski, a na materinskom jeziku Hrvati i hrvatski. Filip Grabovac postupa slino pa ve u naslovu svoje knjige iz 1747. znaenjski izjednauje nazive hrvatski i ilirski: Czuijt razgouora, Naroda, i Jezika Illirikoga, alliti Aruackoga. Za narod iliriki, slovinjski i arvacki kae da je to jedan sve jezik premda su tri imena (338). Naziv ilirski imao je dakle u Petrovievu okruju dva osnovna znaenja: 1. mlae znaenje u odnosu na Srbe i njihov knjievni jezik koje su u uporabu uvele beke kancelarije i 2. tradicionalno znaenje hrvatski koje je prevladavalo u uporabi na junoslavenskom prostoru. Kako se razlikovanje tih dvaju pojmova svojevremeno odraavalo u praktinom ivotu u odnosu na jezik, vidi se npr. u tome da Ivan Ambrozovi iz Sombora 1808. godine izdaje knjigu Proricsja i narecsenja... u kojoj je na ikavici sa serbskoga jezika na illyricski privedena, nadopunjena i sloxena knjiga Jovana Mukatirovia Prite iliti po prostom poslovice, temze sentencije iliti reenija. Reciprono tomu Georgije je Mihaljevi 1803. godine Adaju sedmoglavu Vida Doena preveo s dalmatinskoga na slaveno-srpski, a 1818. tiskano je i srpsko izdanje Kaieve knjige Razgovor ugodni naroda slovinskoga pod naslovom Psnoslovka... iz knige Andrie Kaia izvedena, po obrazu, vkusu i glagolu serbskomu ustroena. Da bi se odupro nametanju hrvatskoga knjievnojezinoga tipa i hrvatskoga knjievnoga jezika putem zajednikoga naziva ilirski, Petrovi se u svojem govoru na sjednici od 9. sijenja 1792. ve u imenovanju jezik jasno razgraniio: Stuliev je ilirski nazvao onim nazivom iz sinonimnoga niza za koji je smatrao da je najprimjereniji svojem pojmu i da taj naziv ujedno na nominalnoj razini primjereno razgraniuje Stuliev ilirski 3

Mario Grevi: Jernej Kopitar kao strateg Karadieve knjievnojezine reforme FILOLOGIJA 53(2009), 153

od njegova ilirskoga, tj. slavenosrpskoga. Pored toga, Petrovi je za svoje imenovanje Stulieva tokavsko-jekavskoga jezika mogao imati i jednu dodatnu motivaciju. Radi se o tome da su neki Srbi ekavci svojevremeno (i)jekavsku tokavtinu u cjelini smatrali hrvatskim jezikom, o emu e u ovom radu jo biti rijei. Petrovi nije mogao znati da e ve poetkom 19. stoljea dobar dio slavistike znanosti svim tokavcima nametati upravo srpsko ime i da e to nametanje mnogi srpski javni djelatnici blagonaklono podupirati. U skladu s idejom o Stulievu rjeniku u pravoslavnim kolama 1783. godine krajinski je general de Vins zatraio od pakrakoga episkopa da se pravoslavni katehizmi propisani za djecu graniara prevedu sa starosrpskoga (alt-servischen) na hrvatski i odnosno ilirski jezik (Kroatisch und respective Ilyrische Sprache) (Gruji 1909:208). Meutim, svi ti i drugi pritisci izvana nisu urodili oekivanim plodom. Iako su pojedina djela poput Rajieva Katihizisa maloga iz 1774. jezino djelomice adaptirana u skladu sa eljama iz Bea, pravoslavni su krugovi u cjelini uspjeli obraniti svoju knjievnojezinu tradiciju i kulturni integritet. Odluku o zabrani irilice i slavenosrpskoga jezika austrijske su vlasti povukle, no nisu odustale od svojega krajnjega cilja. Dok su ga u drugoj polovici 18. stoljea pokuavale ostvariti zabranama i naredbama, poetkom 19. stoljea pokrenule su projekt koji je pravoslavne Srbe trebao potaknuti da sami i dragovoljno reformiraju svoj knjievni jezik i kulturu. Kljunu je ulogu u tom projektu igrao jezikoslovac Jernej Kopitar.

Kopitarov austroslavizamSlavenosrpski knjievni jezik Jernej je Kopitar smatrao izrazito negativnom pojavom. Vjerovao je da sprjeava asimilaciju austrijskih tokavskih pravoslavaca u katolikom okruju i da slui kao medij preko kojega se na austrijskom teritoriju iri ruski utjecaj, kulturni i politiki. 25.V.1819. austrijskomu redarstvu stoga tumai ovako:Ilirski narod, kako rimskoga tako i grkoga obreda, govori jednim jezikom: ali pravoslavno sveenstvo nastoji ukloniti tu jednakost jezika time to govorni jezik, koji je kod katolika ve 300 godina knjievni jezik, proglaava argonom kojim se ne moe pisati, i zato pokuava kao knjievni jezik naturiti svojoj pastvi