Bijesna vojska -Fred Vargas

FRED VARGAS Bijesna vojska

FRED VARGAS

Bijesna vojska

Prevela s francuskog Dubravka Celebrini

Edicije Božičević Zagreb 2012.

Fred Vargas L’ Armée Furieuse

© Éditions Viviane Hamy, Paris, 2011.

Fred Vargas Bijesna vojska

Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2012. godine u nakladi © Edicije Božičević

Trg kralja Tomislava 18, Zagreb:

Za nakladnikaJuraj Božičević

PrijevodDubravka Celebrini, 2012.

UrednicaSanja Janušić

OvitakElena Vrbanić

PrijelomGrapa d.o.o., Zagreb

TisakTiskara Denona d.o.o.

ISBN 978-953-6751-78-5

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 794182

Cet ouvrage a bénéficié du soutien des Programmes d’aide à la publication de l’Institut français.

Ovo djelo ostvarilo je potporu Plana pomoci izdavaštvu Francuskog instituta u Parizu.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožiti i prenositi u bilo kojem obliku, elektroničkim ili mehaničkim sredstvima, uključujući fotokopiranje, presnimavanje ili bilo kakvo informatičko spremanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja

nositelja autorskih prava.

5

I.

Bilo je sitnih mrvica kruha koje su se protezale od kuhi-nje do sobe, sve do čistih plahti na kojima je ležala starica, mrtva, otvorenih usta. Komesar Adamsberg u tišini ih je pro-matrao, idući polaganim korakom tamo-amo uz ostatke, pi-tajući se koji ih je Palčić ili možda Div ondje izgubio. Mračni trosobni stan nalazio se u prizemlju kuće u 18. arondismanu u Parizu.

U sobi, ispružena starica. U blagovaonici, muž. Čekao je bez nestrpljivosti i bez emocija, gledajući zainteresirano samo u novine, presavijene na stranici s križaljkom koju se nije usudio i dalje rješavati dok su murjaci bili prisutni. Ispri-čao je svoju kratku priču: on i žena upoznali su se u osigura-vajućoj tvrtki, ona je bila tajnica, a on računovođa, radosno su se vjenčali ne znajući da će to potrajati pedeset devet godi-na. Onda je žena tijekom noći umrla. Zastoj srca, objasnio je komesar iz 18. arondismana preko telefona. Prikovan uz krevet, nazvao je Adamsberga da ga zamijeni. Učini mi uslu-gu, potrošit ćeš sat vremena, rutinski jutarnji posao.

Adamsberg je opet hodao pored mrvica. Stan je bio be-sprijekorno održavan, naslonjači bijahu prekriveni jastuci-ma, plastične površine ulaštene, prozori bez ikakvih tragova, suđe oprano. Pogledao je čak u košaru za kruh, u kojoj se nalazila polovica bageta i korica kruha bez mekači, omotana u čistu kuhinjsku krpu. Vratio se do muža, dovukao stolac te se približio njegovu naslonjaču.

– Jutros nema dobrih vijesti, kazao je starac odvojivši po-gled od novina – a ova vrućina također dovodi do usijanja ljudske naravi. No ovdje u prizemlju, ipak se može sačuvati

6

nešto svježine. Zato ne otvaram prozorske kapke. I treba piti puno tekućine, barem tako kažu.

– Niste ništa primijetili?– Bila je u redu kad sam otišao na spavanje. Uvijek sam

provjeravao jer je bila srčani bolesnik. Jutros sam primijetio da je otišla.

– Ima mrvica kruha u njezinu krevetu.– Voljela je to. Grickati u krevetu. Komadić kruha ili keks

prije spavanja.– Prije bih pomislio da bi nakon toga počistila mrvice.– Oko toga nema dvojbe. Čistila je od jutra do večeri, kao

da joj je to bio jedini smisao života. U početku nije bilo tako strašno. Ali s godinama joj je to postala opsesija. Prljala je da može čistiti. Trebali ste to vidjeti. Istodobno, sirotu je ženu to zaokupljalo.

– Ali kruh? Sinoć ga nije počistila?– Očito nije, jer sam joj ga ja donio. Bila je preslaba da

ustane. Naravno da mi je naredila da počistim mrvice, ali me nije bilo briga za to. Ona bi ih sutradan počistila. Svakog dana je okretala plahte. Čemu to služi, ne znam.

– Vi ste joj dakle donijeli kruh u krevet, a zatim ste ga vratili u košaru.

– Ne, stavio sam ga u koš za smeće. Bio je previše tvrd, taj kruh, nije ga mogla jesti. Donio sam joj keks.

– Nema ga u košu za smeće, u košari za kruh je.– Da, znam.– Nema mekači, zar je sve pojela?– Zaboga ne, komesare. Zašto bi se nakljukala tolikim

kruhom, i to suhim? Vi ste doista komesar?– Da. Jean-Baptiste Adamsberg, Kriminalistička brigada.– Zašto nije došla mjesna policija?– Komesar leži u krevetu zbog ljetne viroze. A njegova

ekipa nije na raspolaganju.– Svi imaju virozu?– Ne, noćas je bila prava strka. Dva mrtva i četvorica

ranjenih. Zbog ukradenog mopeda.

7

– Strašno. Još i ova vrućina koja udara u glavu. Ja sam Tuilot Julien, umirovljeni računovođa osiguravajuće tvrtke ALLB.

– Da, to sam zabilježio.– Uvijek mi je predbacivala što se prezivam Tuilot jer je

njezino djevojačko prezime Kosquer bilo ljepše. Uostalom, to nije netočno. Nisam mislio da ste komesar, kad me tako ispi-tujete o mrvicama kruha. Policajac iz naše četvrti nije takav.

– Mislite da se previše bavim mrvicama?– Radite kako mislite da treba. To je zbog izvješća, mora-

te nešto napisati u svome izvješću. Razumijem to, cijeli svoj život samo sam to radio u ALLB-u, izračune i izvješća. Da su to barem bila poštena izvješća. Zamislite samo. Gazda je imao svoju devizu, kao što je uvijek govorio: osiguranje ne smije platiti čak ni onda kada treba platiti. Pedeset godina varanja, to baš nije ugodno. Govorio sam svojoj ženi, kad bi mogla oprati moju glavu umjesto zastora, to bi bilo mnogo korisnije.

Tuilot Julien malo se nasmijao, pokazavši tračak duho-vitosti.

– Ali nikako ne mogu shvatiti priču s korom.– Da biste shvatili, trebate biti logični, komesare, logični

i lukavi. Ja, Tuilot Julien, ja to jesam, u trideset dvije godine pobijedio sam na šesnaest natjecanja u rješavanju križaljki. Prosječno jednom svake dvije godine, samo sa svojim moz-gom. Logičan i lukav. To donosi i novac, na toj razini. Ovo – kazao je pokazujući na novine – ovo je šala za djecu iz vrti-ća. Samo treba često oštriti olovke, a to stvara otpatke. Kako me samo gnjavila zbog tih otpadaka. Što vas muči oko tog kruha?

– Nije u košu za smeće, nije toliko suh, ne razumijem zašto nema više mekači.

– Kućni misterij – kazao je Tuilot koji je izgledao kao da se zabavlja. – Znate, imam ovdje dva mala stanara, Tonija i Mare, lijepi mali par, topao i srdačan, par koji se voli pravom ljubavlju. Ali koji nije po ukusu moje žene, molim vas da mi

8

vjerujete. O mrtvima se ne govori loše, ali ona je sve pokuša-la da ih ubije. A ja već tri godine izbjegavam sve njezine na-lete! Logičan i lukav, u tome je tajna. Nećeš valjda ti, sirota moja Lucette, matirati pobjednika u rješavanju križaljki, go-vorio sam joj. Ja i ono dvoje, mi smo trio, oni znaju da mogu računati na mene i ja na njih. Kratki posjet svake večeri. Bu-dući da su pametni i tankoćutni, nikada ne dolaze prije nego što je Lucette u krevetu. Dobro znaju da ih ja čekam. Toni uvijek dolazi prvi, on je veći i deblji.

– Oni su dakle pojeli mekač? Nakon što je kruh već bio u košu za smeće?

– Obožavaju to.Adamsberg je bacio pogled na križaljku, koja mu se nije

učinila baš tako jednostavna, a onda je odložio novine.– Tko su to oni, gospodine Tuilot?– Ne volim o tome govoriti, ljudi to ne odobravaju. Ljudi

su skučeni.– Životinje? Psi, mačke?– Štakori. Toni je tamniji od Mare. Toliko se vole da se

često, usred jela, zaustave da bi jedno drugome šapama trlja-li glavu. Da ljudi nisu tako zatvoreni, mogli bi gledati slične prizore. Mare je živahnija. Nakon jela, popne mi se na rame i kandžama prolazi kroz moju kosu. Češlja me, da tako kažem. Na taj način mi zahvaljuje. Ili pokazuje da me voli? Tko zna? To je u svakom slučaju utješno. A onda, nakon što si izgovo-rimo gomilu ljubaznosti, rastajemo se do sutradan navečer. Oni se vraćaju u podrum kroz rupu iza slivnika. Jednoga dana, Lucette je sve zacementirala. Sirota Lucette. Ne zna kako treba cementirati.

– Razumijem – kazao je Adamsberg.Stari ga je podsjećao na Felixa koji je obrezivao vinograd

osamsto osamdeset kilometara odatle. Mlijekom je pripito-mio bjeloušku. Jednoga dana, neki je tip ubio njegovu bjelo-ušku. Onda je Felix ubio tog tipa. Adamsberg se vratio u sobu u kojoj je poručnik Justin pazio na pokojnicu, čekajući da dođe nadležni liječnik.

9

– Pogledaj joj u usta – kazao je. – Pogledaj ima li bijelih ostataka, kao od mekači kruha.

– Nisam baš oduševljen da to radim.– Ipak to učini. Mislim da ju je stari ugušio napunivši je

mekači kruha. Onda ju je izvadio i negdje bacio.– Mekač s korice?– Da.Adamsberg je otvorio prozor i žaluzine u sobi. Promatrao

je malo dvorište, prekriveno ptičjim perjem, napola pretvore-no u smetlište. U sredini, rešetka je prekrivala ulaz u kanali-zaciju. Još je bila mokra, iako nije padala kiša.

– Otići ćeš i podignuti rešetku. Mislim da je ondje bacio kruh i odozgo izlio vjedro vode.

– To je glupo – mrmljao je Justin usmjerivši električnu svjetiljku u staričina usta. – Ako je to učinio, zašto nije bacio i koricu? I počistio mrvice?

– Da baci koricu, morao bi ići sve do kanti za smeće, pa bi se tijekom noći morao pokazati na pločniku. A točno nasup-rot nalazi se terasa kafića gdje za toplih noći zasigurno bude gomila ljudi. Netko bi ga vidio. Izmislio je vrlo dobro objaš-njenje za koricu i mrvice. Toliko originalno da je postalo mo-guće. On je pobjednik u rješavanju križaljki, on na svoj osobi-ti način povezuje ideje.

Adamsberg, koji je u isti mah bio razočaran i pomalo za-divljen, vratio se do Tuilota.

– Kad su Mare i Toni stigli, izvadili ste kruh iz koša za smeće?

– Ne, njima je cijela stvar poznata i jako to vole. Toni sjedne na papučicu koša za smeće, poklopac se podigne, a Mare izvadi sve što ih zanima. Vješto, zar ne? Lukavci, nema se što reći.

– Mare je dakle izvadila kruh. A onda su oboje pojeli me-kač? Voleći se istodobno?

– Tako je.– Cijelu mekač?– To su golemi štakori, komesare, proždrljivi su.

10

– A mrvice, zašto nisu pojeli mrvice?– Komesare, hoćemo li se baviti s Lucette ili sa štako-

rima?– Ne razumijem zašto ste stavili kruh u košaru nakon

što su ga štakori oglodali. A ranije ste ga bili stavili u koš za smeće.

Starac je upisao nekoliko slova u križaljku.– Sigurno niste jaki u rješavanju križaljki, komesare. Da

sam oglodanu koricu bacio u koš, sigurno znate da bi Lucette shvatila kako su ovdje bili Toni i Mare.

– Mogli ste ga isprazniti.– Vrata škripe poput svinje koju kolju. Niste primijetili?– Jesam.– Zato sam jednostavno sve stavio u košaru. Da izbjeg-

nem jutarnju scenu. Scene su se događale svaki dan, tako da mi je već bilo dosta. Zaboga, već pedeset godina gunđa dok sa svojom krpom posvuda briše, ispod moje čaše, ispod mojih nogu, ispod moje guzice. Kao da više nemam prava ni hodati ni sjediti. Da ste vi tako živjeli, i vi biste sakrili koricu.

– Zar je ne bi vidjela u košari?– Ne. Ujutro jede kekse s grožđicama. To sigurno na-

mjerno radi, jer ti keksi stvaraju na tisuće mrvica. Tako da se njima bavi dva sata nakon toga. Vidite njezinu logiku?

Justin je ušao u prostoriju i Adamsbergu uputio kratak, potvrdan znak.

– Ali jučer – kazao je Adamsberg malo napadački – jučer se nije tako dogodilo. Uzeli ste mekač, dvije velike čvrste šake, i ugurali je u njezina usta. Kad je prestala disati, sve ste to izvadili i bacili u kanalizacijski otvor. Zapanjilo me što ste odabrali taj način da je ubijete. Nikada nisam vidio da netko uguši nekoga s mekači kruha.

– To je inventivno – mirno je potvrdio Tuilot.– Zasigurno ne dvojite, gospodine Tuilet, da ćemo na me-

kači kruha pronaći slinu vaše žene. A budući da ste logičan i lukav, pronaći ćemo i tragove štakorovih zuba na kori. Pusti-li ste ih da dovrše mekač kako bi potvrdili vašu priču.

11

– Obožavaju se uvući u koru kruha, pravi je užitak gleda-ti ih. Sinoć smo proveli lijepu večer, doista jesmo. Čak sam popio dvije čaše dok me Mare češala po glavi. Zatim sam oprao i pospremio čašu, da izbjegnem prijekor. Ali ona je već bila mrtva.

– Jer ste je ubili.– Da – kazao je muškarac uz nemaran uzdah popunjava-

jući nekoliko kockica u križaljci. – Liječnik ju je sinoć posjetio i potvrdio mi da će živjeti još mjesecima. To je značilo još na desetke nemasnih, čistih srijeda, na stotine optužbi, na tisu-će sitnih udaraca jastukom. S osamdeset šest godina imamo pravo početi živjeti. Ima takvih večeri. Večeri kada muškarac ustane i djeluje.

I Tuilot je ustao, otvorio prozorske kapke u blagovaonici, puštajući da unutra uđe pretjerana i uporna vrućina s počet-ka kolovoza.

– Ni prozore nije htjela otvoriti. Ali mislim da to nije sve, komesare. Mislim da sam je ubio da joj skratim patnju. S mekači kruha, jer ona je to voljela, kao posljednju malu po-slasticu. Sve sam predvidio s tim u vezi – kazao je brišući čelo. – Nema dokaza da to nisam učinio iz milosrđa, zar ne? Iz milosrđa. Bit ću oslobođen krivnje i za dva mjeseca vratit ću se ovdje, stavit ću čašu ravno na stol, bez podmetača, i bit će nam dobro, nama trima, Toniju, Mare i meni.

– Da, vjerujem – kazao je Adamsberg polako ustajući. – Ali ako se to dogodi, gospodine Tuilot, nećete se usuditi sta-viti vašu posranu čašu na stol. I možda ćete staviti podmetač. A zatim ćete počistiti mrvice.

– A zašto bih to učinio?Adamsberg je slegnuo ramenima.– To je ono što sam ja vidio. Često se stvari tako dogode.– Ja nisam od takve vrste, ja sam lukav.– To je istina, gospodine Tuilot.Vani je vrućina ljude tjerala da hodaju u sjeni, gotovo

stružući o zgrade, otvorenih usta. Adamsberg je odlučio poći pločnicima koji su bili izloženi suncu i prazni te se prepustiti

12

pješačenju prema jugu. Dugo hodanje kako bi se oslobodio veselog – i zapravo lukavog – lica prvaka u rješavanju križalj-ki. Koji će si sljedeće srijede možda priuštiti nešto masno za večeru.

II.

Poslije sat i pol, stigao je u Brigadu, crna majica bila mu je natopljena znojem, a misli ponovno na svome mjestu. Ri-jetko se događalo da neki dobar ili loš dojam predugo vlada Adamsbergovim duhom. Pitanje je uopće ima li on duha, znala je govoriti njegova mati. Napisao je izvješće za viroznog komesara i preuzeo poruke na prijamnom odjelu. Narednik Gardon, koji je bio dežuran, sagnuo je glavu da uhvati zrak s malog ventilatora stavljenog na pod. Pustio je da mu kosa vijori na svježem zraku, kao da se nalazi pod haubom u fri-zerskom salonu.

– Poručnik Veyrenc čeka vas u kafiću, komesare – kazao je ne podižući glavu.

– U kafiću ili u gostionici?– U kafiću, u Cornet à dés.– Veyrenc više nije poručnik, Gordone, ali tek ćemo veče-

ras znati je li objesio kopačke.– Svejedno vas čeka u kafiću.Adamsberg je kratko vrijeme promatrao narednika, pita-

jući se ima li Gordon duha, a ako ima, što li bi mogao u njega staviti.

Sjeo je za Veyrencov stol i dva su se muškarca pozdravila srdačnim osmijehom i dugotrajnim stiskom ruke. Sjećanje na Veyrencovo pojavljivanje u Srbiji kod Adamsberga je još katkada znalo izazvati trnce u leđima. Naručio je salatu te je, polako jedući, nadugo pripovijedao o gospođi Tuilot Lucette, gospodinu Tuilot Julienu, Toniju, Mare, njihovoj ljubavi, ko-

13

rici kruha, papučici na košu za smeće, zatvorenim prozor-skim kapcima, masnoj hrani na čistu srijedu. Povremeno je bacao pogled kroz stakleni izlog kafića koji bi Tuilot Lucette puno bolje očistila.

Veyrenc je naručio dvije kave od gazde, krupnog muškar-ca čije se neprekidno gunđanje s vrućinom samo povećavalo. Njegova je žena, mala nijema Korzikanka, prolazila poput crne vile, noseći pladnjeve.

– Jednoga dana – kazao je Adamsberg pokazujući na nju – ugušit će ga s dvije velike šake mekači kruha.

– Posve moguće – potvrdio je Veyrenc.– Ona još uvijek čeka na pločniku – kazao je Adamsberg

opet bacivši pogled prema van. – Čeka već gotovo sat vreme-na, pod olovnim suncem. Ne zna što učiniti, ne zna što odlu-čiti.

Veyrenc je pratio Adamsbergov pogled, proučavajući sit-nu mršavu ženu, pristojno odjevenu u bluzu s cvjetnim uzor-kom, kakvih se u pariškim dućanima više ne može naći.

– Ne možeš biti siguran da je tu zbog tebe. Nije nasuprot Brigadi, ide gore-dolje na deset metara udaljenosti. Ima sa-stanak na koji druga strana nije došla.

– Tu je zbog mene, Veyrenc, nema nikakve sumnje. Tko bi zakazao sastanak u ovoj ulici? Boji se. To me uznemiruje.

– To je zato što nije iz Pariza.– Možda je čak prvi put došla. To znači da ima ozbiljan

problem. Ali to ne rješava tvoj problem, Veyrenc. Već mjese-cima razmišljaš močeći noge u rijeci i još nisi ništa odlučio.

– Ti bi mogao odgoditi rok.– Već sam to učinio. Večeras u šest sati moraš potpisati,

ili ne potpisati. Da opet budeš murjak, ili da ne budeš. Ostaju ti još četiri i pol sata – dodao je nehajno Adamsberg pogledav-ši na sat, točnije na dva sata koja je nosio na ruci, iako nitko zapravo nije znao zbog čega.

– Još imam dovoljno vremena – kazao je Veyrenc vrteći šalicu kave.

14

Komesar Adamsberg i bivši poručnik Louis Veyrenc de Bilhc došli su iz dva susjedna sela s Pirineja i obojica su po-sjedovala neku vrst opuštene, prilično zbunjujuće mirnoće. Kod Adamsberga je ona znala pokazivati sve znakove zapa-njujuće nepažnje i ravnodušnosti. Kod Veyrenca ta je opušte-nost proizvodila neobjašnjiva udaljavanja, ustrajnu tvrdogla-vost, katkada sveopću i šutljivu, možda prošaranu izljevima bijesa. Stara je planina to učinila, govorio je Adamsberg i ne pokušavajući pronaći neko drugo opravdanje. Stara planina ne može izbaciti veselu i nestašnu travu kao što to čini rasli-nje na velikim livadama.

– Iziđimo – kazao je Adamsberg brzo plativši ručak – sit-na će žena otići. Pogledaj, obeshrabrena je, počinje oklijevati.

– I ja oklijevam – kazao je Veyrenc ispivši kavu jednim gutljajem. – Ali meni ne pomažeš.

– Ne.– Jako dobro. Tako hodi oklijevalo, od rukavaca do zao-

kreta / Sam, bez ijedne ruke koja bi mu pritekla u pomoć.– Uvijek znamo koja je naša odluka i prije nego što je

donesemo. Zapravo od samog početka. Upravo zbog toga sa-vjeti ničemu ne služe. Osim da te podsjete kako tvoji stihovi iritiraju Danglarda. On ne voli mrcvarenje poezije.

Adamsberg je kratkim pokretom ruke pozdravio gazdu. Nije trebalo govoriti, krupni muškarac nije to volio, ili točni-je, nije volio biti simpatičan. Bio je slika i prilika svog lokala, neuređen, posve pučki i gotovo neprijateljski prema posjeti-teljima. Vodila se oštra borba između ovog ponosnog malog bistroa i raskošne gostionice koja se nalazila preko puta. Što je La Brasserie des Philosophes više naglašavala stil bogate i nadmene stare buržoazije, to je Le Cornet à dés više isticao svoje siromaštvo, a oba su se upustila u bespoštednu socijal-nu borbu. “Jednoga dana,” gunđao je komandant Danglard, “netko će biti mrtav.” Ne računajući malu Korzikanku koja će grkljan svoga muža napuniti mekači kruha.

Izišavši iz kafića, Adamsberg je uzdahnuo u kontaktu s vrelim zrakom i oprezno se približio sitnoj ženi koja je i dalje

15

stajala na nekoliko koraka od Brigade. Pred ulazom u zgradu nalazio se golub i Adamsberg je pomislio, ako u prolazu nave-de pticu da odleti, zajedno s njom odletjet će i žena, oponaša-jući je. Kao da je lagana, leteća, sposobna nestati poput slam-ke na vjetru. Iz blizine je ocijenio da ima oko šezdeset pet godina. Potrudila se otići frizeru prije nego što se zaputila u glavni grad, plavi pramenovi još su opstajali u njezinoj sijedoj kosi. Kad je Adamsberg progovorio, golub se nije pomaknuo, a žena je prema njemu okrenula svoje uplašeno lice. Adams-berg se izražavao polagano, upitavši je treba li joj pomoć.

– Hvala vam, ne treba – odgovorila je žena skrenuvši pogled.

– Zar ne želite ući unutra? – upitao je Adamsberg poka-zujući na staru zgradu Kriminalističke brigade. – Da razgo-varate s policajcem ili tako nešto? Naime, u ovoj ulici, osim njih, nema se što drugo činiti.

– Ali ako vas policajci ne slušaju, nema nikakve svrhe ući – kazala je i uzmaknula nekoliko koraka. – Ne vjeruju vam, znate, policajci.

– Znači doista idete tamo? U Brigadu?Žena je spustila svoje gotovo prozirne vjeđe.– Prvi put ste u Parizu?– Zaboga, da. Moram se vratiti večeras, oni ne smiju pri-

mijetiti.– Želite se vidjeti s nekim policajcem?– Da. Možda.– Ja sam policajac. Radim ovdje.Žena je pogledala Adamsbergovu nehajnu odjeću i izgle-

dala je razočarano i sumnjičavo.– Onda ih dobro poznajete?– Da.– Sve?– Da.Žena je otvorila svoju veliku, smeđu, na rubovima izliza-

nu torbu i izvadila iz nje list papira koji je brižno odmotala.

16

– Gospodin komesar Adamsberg – pročitala je pažljivo. – Poznajete li ga?

– Da. Dolazite li izdaleka da se s njim nađete?– Iz Ordebeca – kazala je kao da joj je to osobno priznanje

teško palo.– Ne znam gdje je to.– Blizu Lisieuxa, recimo.Normandija, kazao je u sebi Adamsberg, to bi moglo

objasniti njezinu suzdržanost. Upoznao je nekoliko Norman-đana, “šutljivaca”, koje je danima morao pripitomljavati. Kao da je izgovaranje nekoliko riječi bilo ravno davanju zlat-nika, možda nezasluženog. Adamsberg je počeo koračati, po-tičući ženu da ga prati.

– U Lisieuxu ima policajaca – kazao je. – Možda čak i u Ordebecu. Kod vas ima žandara, zar ne?

– Ne bi me saslušali. Ali vikar iz Lisieuxa, koji poznaje opata iz Mesnil-Beauchampa, rekao je da će me komesar odavde poslušati. Put me skupo stajao.

– Riječ je o nečem ozbiljnom?– Da, naravno da je ozbiljno.– O ubojstvu? – uporan je bio Adamsberg.– Možda da. Zapravo ne. Neki će ljudi umrijeti. Moram

obavijestiti policiju, zar ne?– Neki će ljudi umrijeti? Netko im je prijetio?Taj ju je čovjek donekle umirio. Pariz ju je izluđivao, a

njezina odluka još više. Potiho otići, lagati djeci. A što ako je vlak ne vrati na vrijeme? A što ako propusti autobus? Ovaj je policajac govorio polako, kao da pjevuši. Sigurno nije odavde. Ne, prije je on čovjek s juga, tamne puti i koščatih crta. Nje-mu bi zasigurno povjerila svoju priču, ali vikar je u tome bio više nego jasan. To je trebao biti komesar Adamsberg i nitko drugi. A vikar nije bio bilo tko, on je bio rođak bivšega držav-nog odvjetnika iz Rouena koji je dobro znao tko je tko u poli-ciji. Adamsbergovo joj je ime nevoljko dao, ne savjetujući joj da bilo što govori, siguran da ni neće otići na taj put. No ona

17

nije mogla a da nešto ne poduzme, jer su se događaji nastav-ljali nizati. Naime, što ako bi se djeci nešto dogodilo.

– Moram razgovarati samo s komesarom.– Ja sam komesar.Sitna je žena bila na rubu pobune, ma koliko krhka bila.– Zašto to niste odmah rekli?– Pa ni ja ne znam tko ste vi.– Jer to ničemu ne služi. Kažete svoje ime i onda ga svi

počnu ponavljati.– Pa zašto bi vam to smetalo?– Jer izaziva nevolje. Nitko ne smije znati.Spletkarica, pomislio je Adamsberg. Koja će jednoga

dana možda skončati s dvije krupne kugle mekači kruha u grlu. Ali spletkarica koja je uplašena zbog točno određene stvari, a to ga je i dalje zabrinjavalo. Neki će ljudi umrijeti.

Vratili su se na temu, okrenuvši se prema Brigadi.– Samo sam vam htio pomoći. Neko vrijeme sam vas pro-

matrao.– I onaj muškarac tamo? I on me gledao?– Koji muškarac?– Onaj s abnormalnom kosom, s narančastim prameno-

vima, on je s vama?Adamsberg je podignuo pogled i ugledao Veyrenca, na

udaljenosti od dvadeset metara, oslonjenog o okvir ulaznih vrata. Nije ušao u zgradu, čekao je pored goluba koji se tako-đer nije pomaknuo.

– On je – kazao je Adamsberg – ranjen ubodima noža kad je bio mali. A na ožiljcima mu je narasla takva kosa, riđa. Ne preporučujem vam da mu to spominjete.

– Nisam ništa loše mislila, ne znam se dobro izražavati. U Ordebecu gotovo nikada ne govorim.

– Nije važno.– Ali moja djeca mnogo govore.– U redu. Ali što je s tim golubom, zaboga? – kazao je

Adamsberg potiho. – Zašto ne odleti?

18

Umoran od neodlučnosti sitne žene, komesar se udaljio od nje i zaputio se prema nepomičnoj ptici, istodobno kako joj je i Veyrenc prilazio teškim koracima. Dobro, pozabavit će se njome, ako to bude imalo smisla. Snaći će se bez problema. Veyrencovo čvrsto lice bilo je uvjerljivo, smirujuće, snažno potpomognuto rijetkim osmijehom koji mu je dražesno podi-gnuo polovicu usne. Očita prednost koju je Adamsberg neko vrijeme prezirao, koja ih je bila dovela u rušilački odnos. Sada su obojica nastojala izbrisati ostatke tih ruševina. Dok je podizao goluba držeći ga objema šakama, Veyrenc je bez žurbe krenuo prema komesaru iza kojeg je išla sitna žena, malo zadihana. Ona je sebe zapravo prikazivala toliko bezna-čajnom da je Adamsberg možda ne bi ni primijetio da nije nosila bluzu s cvjetnim uzorkom koja je isticala njezinu silu-etu. Možda je bez te bluze nitko ne bi ni vidio.

– Neki mali gad zavezao mu je nožice – kazao je Veyrencu proučavajući prljavu pticu.

– Zar se bavite i golubovima? – upitala je žena bez ironije. – Vidjela sam gomilu golubova ovdje, nisu baš čisti.

– Ali ovaj ovdje nije gomila – odsječno će Adamsberg – to je samo jedan golub, golub naprosto. U tome je razlika.

– Naravno – kazala je žena.Puna razumijevanja i, u konačnici, pasivna. Možda se

prevario i možda neće završiti s mekači kruha u grlu. Možda nije spletkarica. Možda je jednostavno u nevolji.

– Znači da volite golubove? – upitala je žena.Adamsberg je podigao prema njoj svoj nejasni pogled.– Ne – odgovorio je. – Ali ne volim male gadove koji im

zavežu nožice.– Naravno.– Ne znam je li ta igra kod vas poznata, ali u Parizu po-

stoji. Uhvate pticu, vežu joj noge s tri centimetra uzice, tako da se golub može kretati samo sitnim koracima i ne može letjeti. Polako umire od gladi i žeđi. To je igra. A ja mrzim tu igru i pronaći ću tipa koji se time zabavio.

19

Adamsberg je ušao kroz glavni ulaz Brigade, ostavljajući ženu i Veyrenca na pločniku. Žena je uporno gledala poručni-kovu kosu, vrlo tamnu, s nevjerojatnim riđim pramenovima.

– Zar će se doista time baviti? – upitala je, začuđena. – Ali prekasno je, znate. Vaš je komesar bio pun buha na ruci. To znači da golub više nema snage da se izbavi.

Adamsberg je pticu predao gorostasu u ekipi, poručnici Violette Retancourt, slijepo vjerujući u njezinu sposobnost da se brine o životinji. Ako Retancourt ne uspije spasiti golu-ba, onda neće ni bilo tko drugi. Vrlo visoka i krupna žena načinila je grimasu, što nije bio dobar znak. Ptica je bila u lošem stanju, koža na nožicama bila je ostrugana od užeta koje se zabilo u meso. Bila je pothranjena i dehidrirana, vi-djet ćemo što ćemo uspjeti učiniti, zaključila je Retancourt. Adamsberg je pognuo glavu, kratko se ugrizavši za usnicu, kao svaki put kad bi se susreo s okrutnošću. A ovaj komad užeta spadao je u to.

Slijedeći Veyrenca, sitna je žena prošla pored goleme po-ručnice, s instinktivnim poštovanjem. Krupna je žena životi-nju dobro omotala u vlažnu tkaninu. Poslije, kazala je Veyrencu, obradit će nožice i pokušati izvući uže. Obavijen širokim rukama Violette Retancourt, golub se nije ni poku-šao pomaknuti. Prepustio se, kao što bi svatko učinio, osjeća-jući u isti mah nemir i divljenje.

Žena je sjela, donekle smirena, u Adamsbergov ured. Bila je tako tanka da je zauzela samo polovicu stolca. Veyrenc je stao u kut, proučavajući prostorije koje mu bijahu poznate. Ostala su mu još tri i pol sata da donese odluku. Odluku koju je, prema Adamsbergovu mišljenju, već donio, ali još nije znao kakva je. Prolazeći kroz veliku dvoranu susreo se s ne-prijateljskim pogledom komandanta Danglarda koji je listao dosjee. Danglard ne samo da nije volio njegove stihove, nego nije volio ni njega.