View
36
Download
0
Category
Preview:
Citation preview
1
Klinička etika
Slučajevi iz prakse
Napomena: Slučajevi iz prakse, javno su objavljeni u časopisima, novinama i na internetu. Neki su
kao takvi djelomično preneseni. Slučajevi iz prakse služe za etičko promišljanje, razmatranje i nemaju
drugu svrhu.
Sadržaj
1. Ljudi – pokusni kunići?
2. Eksperimenti na ljudima prije i poslije Drugog svjetskog rata
3. Akcija T4
4. Eugenika
5. Studije sifilisa
6. Prva transplantacija srca (LUIS WASHKANSKY)
7. Umjetno srce
8. Ksenotransplantacija
9. Doniranje organa – Zakon (djelovi)
10. Doniranje organa
11. Trgovina organima
12. Trgovanje dijelovima ljudskog tijela i ljudskim zamecima (zakonski članci)
13. Genetičko savjetovalište
14. Genetičko testiranje
15. Dijete iz epruvete
16. Kloniranje
17. Pravo na život - temeljno ljudsko pravo
18. Pravo na život
19. Pobačaj (abortus)
20. Pobačaj, zakonske odredbe
21. Medicinski potpomognuta oplodnja
22. Medicinski potpomognuta oplodnja (N. N. 86/12.)
23. Surogat majke
24. Slučaj „Bebe M“
25. Jack Kevorkian
26. Pobornici eutanazije
27. Za i protiv eutanazije
28. Eutanazija
29. Liječenje u terminalnoj fazi života 1
30. Zakonske regulative u vezi s krajem života
31. Prestanak liječenja za održavanje života
32. Slučaj Karen Ann Quinlan
33. Slučaj „Bebe K“- anencefalično dijete
34. Beskorisno liječenje
35. Slučaj Bebe Doe - preporuke
36. Slučaj Elizabeth Bouvia
37. Prisilno liječenje
38. Princip dvostrukog učinka – uporaba opioida
39. Napredne preporuke
2
40. Palijativna medicina u svijetu
41. Palijativna medicina
42. Autonomija bolesnika
43. Autonomija bolesnika – Cijepljenje
44. Autonomija bolesnika – Odbijanje cijepljenja
45. Jehovini svjedoci
46. Komunikacija s bolesnikom
47. Genetičko testiranje
48. Sterilizacija
49. UN i kontrola rađanja
50. Eugenički pokreti
51. Reprodukcijska prava
52. Testiranje na HIV
53. Doping u sportu
54. Kontrola spola u športu
55. Povjerljivost informacija
56. Odnos medija prema zdravstvenim radnicima
57. Odnos medija prema zdravstvenim radnicima 2
58. Farmaceutska industrija
59. Farmaceutska industrija i liječnici
60. Kiborgoetika
61. Pravična raspodjela sredstava
62. Liječničke pogrješke
63. Liječničke pogrješke 2
64. Pravična raspodjela sredstava za liječenje
3
1. Ljudi – pokusni kunići?
Većina informacija objavljenih u britanskom časopisu The Independent rezultat je opsežnoga
istraživanja provedenoga od strane dr. Chandr Gulhatija. Istraživanjem je obuhvaćeno puno desetljeće
testiranja lijekova na populaciji Indije. Dr. Gulhati ističe da je manjkava kontrola, prije svega, stvorila
okružje u kojem su se u ispitivanja koja krše nacionalne i međunarodne smjernice uključile i mnoge
vodeće institucije. »Indijce zapadne tvrtke iskorištavaju da bi zaradile novac prodajom skupih
lijekova na Zapadu! Koriste nepismene i siromašne Indijce koji si nikad neće moći sami priuštiti ove
vrste lijekova«!, rekao je dr. Gulhati.
Početkom 2011. godine indijski ministar zdravstva Ghulam Nabi Azad u tamošnjem parlamentu
podnio je zapanjujući izvještaj prema kojem je 10 stranih farmaceutskih tvrtki rodbini 22 ljudi koji su
umrli tijekom ili nakon ispitivanja lijekova prethodne (2010.) godine isplatile u prosjeku samo
238.000 rupija ili 3.000 funta po čovjeku. Među tvrtkama koje su navedenu naknadu isplatile ističu se
neke od najutjecajnijih farmaceutskih kompanija današnjice: Pfizer, PPD, Bristol-Myers Squibb,
Amgen, Bayer, Eli Lilly, Quintiles, Merck KGaA, Sanofi-Aventis i Wyeth. Većina navedenih
kompanija ustrajno odbija dati bilo kakve pojedinosti o načinu dogovaranja i isplaćivanja naknada
ožalošćenim obiteljima. Prema upitnim informacijama naknade su dogovorene i određene u suradnji
sa Etičkim povjerenstvom i Indijskim uredom kontrole lijekova.
Sudionici ispitivanja navode da su u pokusima sudjelovali po preporuci svoga liječnika koji je u
velikom broju slučajeva bio i osoba koja je obavljala ispitivanje.
Prema navodima Independent-a masovna testiranja novih lijekova i dalje se intenzivno
provode na stanovništvu Kine, Brazila, Južne Koreje, Ukrajine i Poljske. U istraživanja velikih
farmaceutskih tvrtki (Astra Zanec, Pfizer, Merck, Brysto-Myers, Bayer, Sanofi-Aventis..) trenutno je
uključeno više od 150.000 ljudi. U periodu od 2007. do 2010. umrlo je čak 1730 “ljudskih kunića”.
Istraživanja ovoga tipa našla su svoje pokrovitelje u nekima od najutjecajnijih pojedinaca
današnjice. Zaklada Billa i Melinde Gates financirala je testiranje cjepiva na stotinama malodobnih
djevojaka. Većina djevojaka uključenih u navedena testiranja nisu imala roditeljsku suglasnost za isto,
a ishod je bio tragičan sa nekoliko izgubljenih mladih života prije prekida izvođenja testiranja.
Kompanija Merck također je provodila nadasve neetična testiranja cjepiva na populaciji
mladih djevojaka. Radi se o anti HPV cjepivu ( GARDASIL-u). Tijekom provođenja testiranja smrt
jedne od djevojaka uključenih u isto proglašena je (od strane čelnika kompanije Merck)
samoubojstvom!!! Za ostale tragične smrtne ishode ispitivanja kompanija odbija odgovornost.
Apsurdna je izlika na temelju koje se proglašavaju nevinima: smrt je uslijedila nekoliko tjedana nakon
primjene cjepiva!! U našoj zemlji isto cjepivo koristi se za procjepljivanje populacije, a cijena
procjepljivanja iznosi 3.300 kn!!
Kompanija Astra Zaneca jedna je od rijetkih farmaceutskih tvrtki koja je priznala svoje “etičke
propuste” u testiranjima koja je provodila. Indijska vlada pri tome se nedvojbeno složila da je tijekom
izvođenja testova bilo mnogo propusta te da su ispitivanja često obavljana bez ikakve kontrole.
Upozorenja Europskoga Parlamenta sa početka 2011. godine ističu da samo u 36 zemalja svijeta
postoje valjani zakoni koji reguliraju testove i omogućuju da se nad njima uspostavi adekvatna
kontrola. Samo jedna afrička zemlja ima takvo zakonodavstvo, a slična situacija je i u Latinskoj
Americi. Prava obećana zemlja za testiranje lijekova na ljudima je Brazil gdje se trenutačno testira čak
2.520 različitih lijekova! Zemlje Europske Unije također predstavljaju (u manjoj mjeri) plodno tlo
4
neetičkog postupanja vodećih farmaceutskih kompanija. Među navedenima svakako se ističe Poljska
gdje se slična ispitivanja lijekova provode na brojnoj populaciji beskućnika i skitnica.
U testove su uključivane i žrtve najgore industrijske katastrofe u povijesti : žrtve Bhopala. 3.12.1984.
curenjem metil izocijanata iz lokalne tvornice na stanovništvo slamova došlo je do katastrofe
neslućenih razmjera s brojnim ljudskim žrtvama i posljedicama na zdravlje stanovništva vidljivima i
danas. Kroz nekoliko dana od posljedica curenja plina umrlo je više od 15.000 ljudi. Tijekom
provođenja testiranja na žrtvama Bhopala umrlo je 14-ero ljudi . Lijekovi koji su bili ispitivani mahom
su bili najrazličitiji antibiotici i lijekovi za srce. Nažalost, većina žrtava ovoga nesretnoga događaja
nije znala da služe moćnicima kao pokusni kunići. Živjeli su u uvjerenju da im se lijekovima nastoji
pomoći i izliječiti ih od problema koje imaju. Budući da je, ipak, većina njih nepismena o svojoj
sudbini nisu znali mnogo. Nekima od njih, nakon testiranja, ipak je rečeno da nisu bili liječeni već da
su poslužili kao predmet testiranja lijekova.
Tijekom 2002. godine diljem SAD-a, ali i na svjetskoj razini, provodila se promocija novog
(spasonosnog) lijeka protiv AIDS-a, NEVIRAPINA, čija je osnovna primjena planirana u Africi.
Promocija novoga lijeka odvijala se velikim dijelom pod pokroviteljstvom političke moći i veličine
tadašnjeg američkog predsjednika Georga Busha. Prema navodima agencije Associated Press najviši
javnozdravstveni dužnosnici znali su i pri tome bili posebno upozoreni, da lijek izaziva vrlo teške
popratne posljedice, uključujući i smrt. Usprkos navedenome, javnozdravstveni sektor pod
pokroviteljstvom političkih vođa države objavljuje plan distribucije novoga lijeka diljem Afrike!
Očekivanja Amerike i cijeloga svijeta bila su dramatičnih razmjera. Govorilo se i pisalo po dnevnim
tiskovinama većine civiliziranih i razvijenih zemalja o dostupnosti lijeka milijunu afričkih žena
godišnje uz redukciju prijenosa virusa HIV-a na dijete tijekom poroda za 50%.
Tadašnji Američki predsjednik davao je pompozne izjave svim medijima veličajući uspjeh ispitivanja i
očekivane zadivljujuće rezultate primjene lijeka.
Jedna od izjava Georga Busha koja je tada obišla svijet je i sljedeća: "Moja administracija planira
osigurati 500 milijuna dolara za prevenciju prijenosa virusa HIV-a s majke na dijete! ”
U međuvremenu, na površinu je isplivalo sve ono loše o samom istraživanju, a što predsjednik u
svojim govorima nikada nije priopćio široj javnosti. Nacionalni institut za zdravlje (vladina
medicinska znanstveno-istraživačka agencija) u istom periodu odlučuje se obavijestiti Bijelu kuću o
popratnim pojavama uporabe lijeka: potencijalno smrtonosnom oštećenju jetre i teškim osipima. Iz
priopćenja navedene organizacije, naknadno citiranoga od strane Asssociated Press-a, doznaju se, široj
populaciji, neprihvatljive informacije koje su zgrozile cijeli svijet. Tijekom testiranja lijeka u Ugandi
zabilježene su tisuće teških reakcija ispitanika, a 14 smrtnih slučajeva zabilježenih tijekom ispitivanja
nikada nisu predočeni kao najstrašnija posljedica istoga. Podatci slični, ili gori od ovih, tajili su se od
javnosti jer vodeći američki dužnosnici nisu željeli ugroziti jeftin način prevencije prijenosa HIV-a s
majke na novorođeno dijete primjenom lijeka zabrinutošću zbog sigurnosti lijeka. Testiranja lijeka u
Ugandi, uz upozorenja tamošnje vlade na probleme testiranja, prekinuta su tijekom perioda od 15
mjeseci. Vremenski period od 15 mjeseci bio je i više nego dovoljan da proizvođač lijeka povuče svoj
zahtjev za dozvolu korištenja lijeka u zaštiti novorođenčadi u Sjedinjenim Državama!
Unatoč protivljenju svoga osoblja, voditelj programa istraživanja djelovanja Nevirapina naredio je
nastavak studije, odbacivši sve probleme testiranja lijeka kao prenapuhane. Voditelja programa
5
istraživanja podržali su i dužnosnici Nacionalnog instituta za zdravlje. Oni su i dalje (i nakon
ponovnog razmatranja ispitivanja u Ugandi i nakon objavljivanja rezultata drugih studija o
Nevirapinu) isticali da lijek kao takav afričke majke mogu potpuno sigurno koristiti u jednoj dozi za
sprječavanje prijenosa virusa HIV-a na svoje dijete tijekom poroda.
Jonathan Fishbein, ekspert za lijekove u Nacionalnom institute za zdravlje, međutim, oštro je kritizirao
poteze svoje agencije po pitanju Nevirapina. Jedna od njegovih, hvale vrijednih, izjava, u kojima se
kritički osvrnuo na problem ispitivanja Nevirapina je sljedeća:
“To je jedan od najsramotnijih medicinskih skandala za koje sam ikad čuo. Znamo za smrtne slučajeve
zbog otkazivanja jetre. Znamo za strašne rane i vjerojatne smrtne ishode u vezi osipa.”
Suprotno mišljenje imao je tadašnji glasnogovornik bivšega američkog predsjednika Georga Busha,
Svott McClellan. Svojom izjavom jasno je dao do znanja da se zalaže za daljnju primjenu lijeka
usprkos svim navedenim tragičnim posljedicama testiranja istoga.
Rekao je: “ Taj je lijek odobren za uporabu u Sjedinjenim Državama. On pomaže u spašavanju života.
Američke javnozdravstvene smjernice i dalje preporučuju kratkoročnu terapiju Nevirapinom kao
opciju za žene koje počinju liječenje u kasnom stadiju strudnoće.”
6
2. Eksperimenti na ljudima prije i poslije Drugog svjetskog rata
„Jedinica 731“, jedinica japanske Carske vojske, tijekom Drugog svjetskog rata bila je posebno
formirana za potrebe tajnih istraživanja (vivisekcije, amputacije, bakterijske inokulacije i provođenje
epidemija na velikom broju populacije). Vođa je bio Shiro Ishii – poznatiji kao Doktor Čisto Zlo.
Jedinica je počela djelovati na početku 1932. godine, i djelovala je tijekom drugog Kinesko-Japanskog
rata u sjeveroistočnoj Kini. Bile su formirane i druge jdinice sa sličnom namjenom: Jedinica 1644
(djelovala u gradu Nanking), Jedinica 1855 (djelovala u Beijingu), Jedinica 8604 (djelovala u
Guangzhou) i Jedinica 9420 (djelovala u Singapuru). Nakon rata, vrhovni zapovjednik okupacijskih
snaga Douglas MacArthur je dao imunitet u ime SAD-a Shiro-u Ishii i svim članovima istraživačkih
jedinica u zamjenu za sve rezultate. Sjedinjene Američke Države su blokirale pristup Sovjetima tim
informacijama. Neki članovi jedinica su ipak bili osuđeni od strane Sovjetskog Saveza. Istraživanja su
vršena na japanskim vojnim zarobljenicima, Kinezima, na kineskim civilima, uglavnom na bojištu.
Smatra se da su stradali desetci tisuća ljudi. Stravični eksperimenti sastojali su se od prisilnih
pobačaja, srčanih i moždanih udara, operacija bez anestezije (npr. sterilizacije žena), te raznih zahvata
na trudnicama, koje su nerijetko ostajale trudne jer su ih sami liječnici silovali. Zarobljenici su bili
izlagani raznim bolestima, rezanim su im udovi, zatim spajani na suprotne strane tijela. Neki su
ostavljani da se smrznu kako bi liječnici promatrali proces nastajanja gangrene, a gotovo svi su bili
silovani od strane osoblja kako bi im se prenijele spolne bolesti.
Njemačka:
U sklopu nacističkih logora izvedeni su mnogobrojni i raznovrsni pokusi na ljudima. Neki od njih su:
Pokusi sa velikim visinama: U tu svrhu su zatvorenike zatvarali u komore sa niskim tlakom, koje su
simulirale uvjete na visinama i do 20 km. Pokušavali su otkriti koji je kapacitet ljudskog organizma da
podnese i preživi velike visine.
Pokusi smrzavanja: Pokušavajući naći najbolji način liječenja hipotermije (pothlađivanja)
zatvorenike su izlagali po 3 sata ležanju u ledenoj vodi ili su ih ostavljali gole na otvorenom na
temperaturi ispod nule po nekoliko sati. Nakon toga su istražvali razne metode zagrijavanja ljudi.
Pokusi sa sulfonamidom: Da bi istražili djelovanje antibiotika sulfonamida, najprije su zatvorenicima
nanosili rane koje su inficirali streptokokima i klostridijom, potom su im zaustavljali cirkulaciju
podvezivanjem vena iznad i ispod rane i tako stvarali rane slične onima zadobivenim na bojišnicama.
Nastale infekcije su još i pogoršavali stavljajući komadiće stakla i drva u ranu. Infekcija je liječena
sulfonamidom i drugim lijekovima da bi se utvrdila njihova učinkovitost.
Pokusi sterilizacije: Gotovo 4 godine su se ovi pokusi provodili u mnogim logorima, ali najviše u
Auschwitzu. Svrha im je bila razviti metodu kojom će se moći sterilizirati milijuni ljudi, a koja će biti
brza, jeftina i učinkovita. Ovi pokusi uključivali su operacije, zračenje X zrakama, različite lijekove,
ubrizgavanje kiseline. Na tisuće ljudi, najviše žena je sterilizirano na ovaj način!!!
Pokusi s pjegavcem: Da bi istražili učinkovitost cjepiva za pjegavac, ali i drugih cjepiva zatvorenike
su namjerno zaražavali rikecijom. Preko 90% njih je umrlo. Osim ovih, provodila su se istraživanja i s
velikim boginjama, paratifusom, kolerom, malarijom i difterijom. Na stotine zatvorenika je umrlo
tijekom ovih pokusa.
Pokusi s otrovima: Potajno su stavljali otrove u hranu zatvorenika, koji su nakon toga ili umirali od
posljedica otrova ili ubijeni a potom obducirani. U rujnu 1945. godine zatvorenike bi upucali
otrovanim metkom, mučili ih i ubijali u svrhu istraživanja!
7
Sjedinjene Američke Države
Ministarstvo obrane SAD financiralo je cijeli niz pokusa na siromašnim, crnim pacijentima oboljelim
od raka u razdoblju od 1960. do 1971. godine. Pacijentima je rečeno da im se daje lijek za njihovu
bolest, a Pentagon je zapravo pokušavao istražiti utjecaj visoke razine zračenja na ljudsko tijelo.
Eksperimenti s uranijem: dr.William Sweet je 1956. ubrizgao uranij u krvotok 11 terminalno
oboljelih bolesnika zbog utvrđivanja kemoterapeutičkih svojstava.
Istraživanja u Holmesburgu (kemijski eksperimenti): Više od 20 godina provodila su se kemijska
istraživanja i njihovi dermatološki učinci na zatvorenicima, većinom crne puti, koji su služili kao
zamorci. U jednoj od studija Dow Chemical Company koja je imala ugovor sa zatvorom izložila je
zatvorenike bojnim otrovima kakvi su se koristili u Vijetnamu da bi promatrala njihov učinak.
Projekt Bluebird (psihološki eksperimenti): Američka vojska iskoristila je preko 7.000 svojih
vojnika kao poligon za testiranje učinka LSD-a, droge koja je u to doba imala još nepoznat učinak. To
su činili bez znanja i pristanka testiranih. Više od 1.000 bolesnika imalo je psihičke potrškoće poput
depresije i sklonosti suicidu.
Operacija Whitecoat u SAD-u (Fort Detrick u Marylandu kao sjedište američkog testiranja
biološkog oružja) se sastojala od injiciranja uzročnika u žive subjekte te praćenje njihovog učinka.
Studija Zvijer (Monster study) jest eksperiment mucanja na nezbrinutoj djeci (njih ukupno 22) u
Davenportu, Saveznoj Državi Iowi, koju je u 1939.-oj proveo doktor Wendell Johnson sa Sveučilišta u
Iowi. Johnson je odabrao jednu od svojih studentica, Mary Tudor, kako bi provela njegov eksperiment
dok je on cijelo istraživanje nadzirao. Nakon što je postavila djecu u kontrolne i eksperimentalne
skupine, Mary Tudor je dala pozitivan govor za terapiju mucanja polovici djece, hvaleći njihovu
tečnost govora i napredak. Negativan govor bio je upućen drugoj polovici i to omalovažavanjem djece
za svaku govornu nesavršenost, rugajući im se i pogrdno ih nazivajući „mucavcima“. Mnoga djeca sa
normalnom govornom sposobnošću, koja su svjedočila tom negativnom govoru i samoj terapiji,
pretrpili su negativne psihološke učinke te su neki zadržali teškoće u govoru tijekom svog života.
Eksperiment je držan tajnim zbog straha Johnsonova ugleda, ugleda Sveučilišta i SAD-a te samim
time i straha da bi u očima svijeta „pali“ zbog provođenja eksprimenata na ljudima i djeci. Svijet je
tada prijekorno gledao na eksperimente provedene od strane nacista tijekom Drugog svjetskog rata.
Sveučilište u Iowi javno se ispričalo za „Monster Study“ u 2001. godini.
Slučaj Pfizer: Godine 1996., kada je u nigerijskoj pokrajini Kano buknula epidemija ospica, kolere i
meningitisa, kompanija Pfizer se na poziv Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) uključila u akciju
pomoći pogođenom stanovništvu, uglavnom djeci. Tada je Pfizer na 200 djece oboljele od meningitisa
testirao još neodobreni lijek Trovan. Tom prigodom polovica mališana dobila je eksperimentalni lijek,
dok je druga polovica dobila standradnu terapiju u liječenju meningitisa. Ubrzo je umrlo petero djece
koji su uzimali Trovan te šestero onih koji su bili liječeni na standardni način. No, smatra se da su kod
mnoge djece koja su uzimala Trovan ostale trajne posljedice poput sljepoće, gluhoće, paralize i
oštećenja mozga.
8
Velika Britanija
Tijekom 1930-ih i 1940-ih, britanska vojska koristi stotine britanskih i domaćih domorodačkih
indijskih vojnika kao „zamoraca“ u svojim eksperimentima kako bi se utvrdilo nanosi li iperit
(Mustard gas, Sulfur mustard- kemijsko oružje) veću štetu indijskoj koži u odnosu na britansku kožu.
Pokusi su se obavljali u britanskom vojnom laboratoriju u bazi za istraživanje kemijskoga ratovanja,
Porton Down. U laboratorijima Porton Down-a tijekom tog vremena eksperimentiralo se nad ukupno
20.000 vojnika. Među onima koji su se nakon toga razboljeli, česta su bila oboljenja dišnih putova,
kožna i srčana oboljenja te smetnje vida, a mnogi su kasnije patili i od depresije. Nekim su vojnicima
zubi postali poput krede i poispadali. Istina o ovom slučaju izašla je na vidjelo prilikom istrage smrti
20-godišnjeg vojnika Ronalda Maddisona. Tvrdilo se da je u njegovu slučaju na komadić tkanine od
kakve se šiju uniforme bio nakapan živčani agens sarin - nakon čega je tkanina flasterom pričvršćena
za mladićevu ruku. Znanstvenici u Porton Downu htjeli su, čini se, utvrditi koliko je danog agensa
potrebno da probije uniformu i izazove smrt.
Izrael
U Negevski nuklearnom istraživačkom centru 1998. godine je otkriveno da su zaposlenicima
Centra davana pića sa uranom bez medicinskog nadzora i bez ikakvog pristanka samih zaposlenika.
Sovjetski savez
Sovjeti su testirali velik broj smrtonosnih otrova (iperit, ricin, digitoxin i mnoge druge) na
zatvorenicima iz Gulaga. Cilj pokusa bio je pronaći otrov prijatnog okusa i mirisa koji je spoj
kemikalija koje se ne mogu otkriti post mortem (obdukcijom). Kandidati su dobili taj otrov u hrani i
piću pod izlikom da je to zapravo lijek. „Otrovni laboratorij“ ili laboratorij otrova je ustrojio Ignatii
Kazakov, po nalogu Pavela Sudoplatova i sovjetske tajne službe, također poznat pod nazivima
„Laboratorij 1“, „Laboratorij 12.“ te „Kamera“ tj. Komora.
Uspješno napravljen otrov sa željenim svojstvima dobio je naziv C-2. Prema iskazima svjedoka, žrtve
bi se fizički promjenile, postale manje i kraće, osoba bi uskoro oslabila, postala mirna i tiha te umrla u
roku od petnaest minuta. Kako je istraživanje dugo trajalo mnogo se voditelja tog laboratorija
promijenilo. Mairanovsky je dovodio u laboratorij ljude raznovrsnog fizičkog stanja i dobi, kako bi
imali što cjelovitiju sliku o djelovanju svakog otrova.
Osim ljudskog eksperimentiranja, Mairanovsky je osobno ubijao osobe na kojima su vršeni
eksperimenti pod nadzorom Pavla Sudoplatova.
Švedska
Istraživanja u Vipeholmu: Konsenzusom stomatološke zajednice i industrije šećera proveden je
eksperiment na mentalno zaostalim osobama i to od 1945. do 1955. godine, koji je trebao ustvrditi
povezanost ugljikohidrata sa zubnim karijesom. Iako su istraživanja dala mnoga znanja o dentalnom
zdravlju, smatraju se etički neprihvatljivima.
9
3. Akcija T4
Akcija T4 (njem. Aktion T4) je bio program eutanazije tokom koga su liječnici u nacističkoj
Njemačkoj ubili 70.273 osobe. Ovaj program je bio na snazi od rujna 1939, do kolovoza 1941. Žrtve
ovog programa opisane su u Hitlerovom tajnom memorandumu od 1. studenog 1939., kao neizlječivo
bolesni i pacijenti čije je stanje utvrđeno nakon medicinskog pregleda. Na suđenjima u Nurnbergu je
iznjet dokaz da su njemački liječnici nastavili s ubijanjem pacijenata i nakon listopada 1941., i dokaz
da je oko 275.000 ljudi ubijeno u okviru akcije T4. Kodni naziv T4 je predstavljao skraćenicu za
Tirgartenstrasse 4., adresu vile u berlinskoj općini Tirgarten gdje je bilo sjedište dobrotvorne zaklade
za Kurativnu i institucionalnu skrb (Gemeinnützige Stiftung für Heil- und Anstaltspflege). Ovo tijelo
je djelovalo pod rukovodstvom Filipa Boulera, šefa Hitlerove kancelarije, i doktora Karla Branta,
Hitlerovog osobnog liječnika. Vila više ne postoji, ali je ploča na pločniku ulice Tirgarten označava
njenu lokaciju. Neki autori tvrde da je program T4 razvijen iz politike rasne higijene Nacističke
partije, iz vjerovanja da njemački narod treba biti očišćen od rasno nečistih elemenata, koji su
uključivali ljude sa posebnim potrebama. Prema ovom gledištu, program eutanazije predstavlja
evoluciju u toj politici prema kasnijem Holokaustu nad europskim Židovima. U svojoj knjizi, Mein
kampf (1924.), Hitler je napisao:
„Onaj tko tjelesno i mentalno nije čist ne smije prenositi nesreću na tijela svoje djece. Narodna
država mora provesti najgigantskiji odgajivački zadatak ovdje. Jednoga dana, međutim,
ispostaviti će se da je ovo djelo veće od najpobjedonosnijih ratova naše suvremene buržoaske
ere“.
Nacistički režim je počeo provoditi politike rasne higijene čim je došao na vlast. U srpnju 1933. Zakon
za sprečavanje nasljedno oboljelog potomstva je propisao obveznu sterilizaciju za ljude koji su imali
neko stanje koje su smatrali nasljednim, kao što su shizofrenija, epilepsija, Huntingtonova bolest i
imbecilnost. Sterilizacija je također propisana u slučajevima kroničnog alkoholizma i drugih oblika
društvene devijantnosti. Procjenjuje se da je 360.000 ljudi sterilizirano po ovom zakonu između 1933.
i 1939. godine.
Na ljeto 1939., roditelji teško deformiranog djeteta rođenog u blizini Leipziga su pisali Hitleru, tražeći
od njega dozvolu da njihovo djete bude ubijeno. Hitler je ovo odobrio, i ovlastio je formiranje
Državnog komiteta za registriranje nasljednih i urođenih bolesti.
Ovaj slučaj je predstavljao presedan koji je korišten da se uspostavi program ubijanja djece s teškim
oštećenjima. Princip 'starateljske' suglasnosti je ubrzo nestao. Od kolovoza, ministarstvo unutrašnjih
poslova je zahtjevalo od liječnika i babica da prijave sve slučajeve novorođenčadi s teškim
oštećenjima. Određena za ubijanje su bila sva djeca ispod tri godine starosti kod kojih se 'sumnja' na
bilo koje od sljedećih 'ozbiljnih nasljednih oboljenja': idiotizam i Downov sindrom (posebno kad je
povezan sa sljepilom i gluhoćom); mikrocefalija; hidrocefalija; malformacije svih vrsta, posebno
udova, glave i kralježnice; i paraliza, uključujući spazmična stanja. Način na koji su pokušali dobiti i
prikupiti bolesnu djecu je bio taj da je roditeljima rečeno da se njihova djeca šalju u specijalne odjele
za djecu, gdje će dobiti bolju njegu. Djeca su slana u te centre gdje su nekoliko nedjelja bili na
promatranju, a zatim ubijana smrtonosnom injekcijom, a kao uzrok smrti bilježila se upala pluća.
Obično su provedene autopsije i uzimani uzorci moždanog tkiva kako bi bili korišteni za medicinsko
istraživanje. Ovo je vjerojatno služilo da olakša savjest mnogima koji su bili umješani, jer im je davalo
osjećaj da djeca nisu umrla uzalud, i da je cijeli program imao stvarnu medicinsku svrhu.
10
Kad je rat izbio program je proširen i uključivao je stariju djecu i adolescente. Skup stanja koja su bila
povod za ubijanje je uključivao različita granična ili ograničena oštećenja kod djece različite dobi, a
kulminirao je ubijanjem onih koji su označeni kao maloljetni delinkventi.
Program ubijanja odraslih osoba s mentalnim ili fizičkim invaliditetima je otpočeo pismom koje je
Hitler napisao u kolovozu 1939. Ovim pismom je naređeno Bouleru i Brantu da prošire ovlasti
određenih, imenom navedenih, liječnika, tako da se osobama koje su, prema ljudskoj procjeni,
neizlječive, može nakon najpažljivije dijagnoze stanja njihove bolesti, podariti milosrdna smrt.
Programom je upravljalo Brakovo osoblje iz Tirgartenstrasse 4, pod nazivom Humanitarna fondacija
za lječenje i institucionalnu njegu, a nadgledali su Bouler i Brant.
Početkom kolovoza, sve bolnice, starački domovi i sanatoriji su morali prijaviti sve pacijente koji su
bili institucionalizirani pet ili više godine, koji su primljeni kao ludi, koji su bili nearijevske rase, ili
kojima je dijagnosticirano neko od stanja s određene liste. Među ovim stanjima su bili: shizofrenija,
epilepsija, Huntingtonova bolest, uznapredovali sifilis, senilna demencija, paraliza, encefalitis i
terminalna neurološka stanja.
Kao i u slučaju djece, vremenom je ovaj proces postajao sve manje rigorozan, skup stanja koja su bila
osnova za ubijanja se širio, a nacisti su sve više donosili odluke na vlastitu inicijativu.
Isprva su pacijenti ubijani smrtonosnom injekcijom što je bila metoda koja je uspostavljena s djecom,
ali je ubrzo zaključeno da je ova metoda spora i neefikasna za ubijanje odraslih, kojima su bile
potrebne veće doze sve rjeđih i skupljih ljekova i za koje je postojala veća vjerojatnost da će se opirati.
Sam Hitler je preporučio Brantu da koristi ugljikov monoksid. Kad je uspostavljena efikasnost ove
metode, to je postao standard koji je korišten u brojnim centrima širom Njemačke.
U praksi, većina pacijenata je ubijana u roku od 24 sata od dolaska u centre, a njihova tjela su
kremirana. Za svaku ubijenu osobu je pripreman izveštaj o smrti, koji je davao lažan, ali naizgled
uvjerljiv uzrok smrti. Tokom 1940., u centrima u Brandenburgu, Grafeneku i Hartheimu je ubijeno
skoro po 10.000 ljudi, a još 6.000 je ubijeno u Zonensteinu. Ukupno, oko 35.000 ljudi je ubijeno u
operacijama T4 te godine. Usljed toga, još 35.000 ljudi je ubijeno do kolovoza 1941., kad je program
T4 prekinut.
Bilo je nemoguće da se program T4 drži u tajnosti, jer su u njemu sudjelovali tisuće liječnika,
medicinskih sestara i administrativnih radnika, i uzevši u obzir da je većina ubijenih imala porodice
koje su se aktivno brinule za njih. Tijekom 1940., raširile su se glasine o tome što se događa, i mnogi
Njemci su povukli svoje rođake iz azila i sanatorija, kako bi se brinuli o njima kod kuće - često uz
velike troškove i teškoće. U nekim ustanovama, liječnici i psihijatri su surađivali s obiteljima kako bi
njihovi pacijenti bili otpušteni, ili, ako bi porodice to mogle priuštiti, bili premješteni u privatne
klinike, gdje ih program T4 nije mogao dohvatiti. Drugi doktori su pristajali promjeniti dijagnozu
nekim pacijentima kako više ne bi ispunjavali T4 kriterije.
24. kolovoza 1941. Hitler je naredio prekid programa T4, i izdao stroga uputstva da ne smije biti
daljnjih provokacija crkve za vrijeme trajanja rata. Invazija na Sovjetski Savez koja je započela u
lipnju je stvorila nove zadatke za osoblje programa T4, koje je ubrzo prebačeno na istok kako bi
počelo rad na mnogo većem programu ubijanja: Konačnom rješenju Židovskog pitanja. Međutim,
prekid programa T4 nije značio kraj ubijanja invalida u Njemačkoj, mada je od 1941. ubijanje postalo
manje sistematično. Ubijanje i djece i odraslih nastavljeno je sve do kraja rata, na lokalnu inicijativu
upravnika instituta i partijskih vođa. Vraćene su metode koje su korištene prije uvođenja plinskih
komora: smrtonosna injekcija ili jednostavno izgladnjivanje do smrti.
11
Sudilo se dvadesettrojici liječnika i upravnicima zbog njihovih uloga u ratnim zločinima i zločinima
protiv čovječnosti. Šesnaest optuženika je proglašeno krivim. Sedam je osuđeno na smrt, a kazne nad
njima su provedene 2. lipnja 1948.
12
4. Eugenika
Eutanazija se provodila u Sparti prije 2.500 godina kada se ubijala čak i nejaka novorođenčad.
Nakon Sparte spominje se i pokret Eugenika koja se bavi unaprjeđivanjem nasljednih kvaliteta rase ili
uzgoja. Riječ Eugenika uporabljena je krajem 19. stoljeća od strane Francisa Galtona, jednog od
osnivača novije Eugenike. Povijesni korijeni Eugenike sežu daleko u prošlost pa se eugeničke ideje
naziru i u djelima grčkog filozofa Platona. Spoznaja da se umjetnom selekcijom i križanjem povoljnih
jedinki i vrsta mogu postići korisni rezultati za čovjeka kao i prihvaćanje Darwinove teorije o evoluciji
vrsta, omogućili su krajem 19. stoljeća realizaciju prastare Platonove ideje da bi se umjetnom
selekcijom ljudi mogla postići korist za određene socijalne slojeve, nacije, cijelo čovječanstvo ili
ljudsku vrstu. U doba novovjekovne obnove Eugenike, točnije u doba njezina utemeljitelja Francisa
Galtona, načelo nasljeđivanja i populacijske genetike uglavnom nisu bila poznata ili prihvaćena. Cilj
stare Eugenike je bio poboljšati genetska svojstva rase i izbjeći propadanje onih boljih i sposobnijih.
Stara Eugenika se može podijeliti na pozitivnu i negativnu ovisno o mjerama koje poduzima. U
negativnu Eugeniku se ubrajaju eutanazija, sterilizacija, prisilni abortus, selektivni infanticid i
holokaust.
Premda je glavni ideolog i “utemeljitelj” Eugenike Francis Galton bio Englez, njegove su
ideje, kao i ideje socijaldarvinista Herberta Spencera, imale mnogo jači odjek u SAD-u negoli u
njihovoj domovini. Američki su znanstvenici, ideolozi raznih vrsta i pravnici, eugeničku ideologiju
provodili u djelo. Godine 1899. nakon razmjerno neuspješnih pokušaja kriruga A. J. Ochsnera iz
Chicaga, Harry Clay Sharp, iz Jeffersonvillea - Indiana, počeo je izvoditi prve uspješne sterilizacije na
zatvorenicima. Pozitivni rezultati prisilnih sterilizacija u medicinskom smislu izravno su omogućili
donošenje prvog eugeničkog zakona o prisilnoj sterilizaciji “degeneriranih” u Indiani, godine 1907.,
kojim su vlastima omogućene odluke o sterilizaciji “kriminalaca, idiota, imbecila i silovatelja”.
Slijedile su Kalifornija i Connecticut 1909.; Nevada, Iowa (zabrana braka i sterilizacija za epileptičare,
narkomane i silovatelje), te New Jersey 1911.; New York 1912.; Kansas, Michigan, North Dakota,
Oregon 1913. Do 1914. trideset je država donijelo slične zakone. Ali razmjeri eugeničkoga pokreta
nisu bili ograničeni samo sterilizacijskim zakonima. Mnogo jači i dalekosežniji oblik zakonske
regulative bio je tipičan za američke zakone o miješanju rasa. Unatoč činjenici da su Sjedinjene
Američke Države ukinule ropstvo, zakoni protiv miješanja rasa bili su na snazi sve do 1967. godine,
kada su na saveznoj razini ukinuti svi zakoni protiv miješanih brakova. Jedan od takvih eugeničkih
zakona o zabrani međurasnih brakova bio je Integrity Act Virginije iz 1924. godine, kojim se
zabranjivao brak bijelaca s bilo kojom osobom “s naznakom neke drukčije krvi”.
Julian Huxley bio je istaknuti član Britanskog eugeničkog društva i vodeća figura eugeničkog
pokreta. Bio je potpredsjednik (1937.-1944.) i predsjednik (1959.-1962.) društva. Smatrao je da je
eugenika važna za uklanjanje nepoželjnih gena iz ljudske zalihe gena, da je rasa beznačajan koncept u
biologiji te da su najniže društvene klase genetički inferiorne.
Neki od njegovih stavova su: socijalna ovisnost o državi indikator je genetske defektnosti; sterilizacija
je uvjet za dobivanje socijalne pomoći; potrebno je izjednačavanje socijalnih uvjeta; potrebno je
smanjenje dostupnosti liječenju; sposobniji su sirovina za pozitivnu eugeniku; potrebno je ukidanje
individualizma i kršćanske etike.
Ideje rasne higijene nikako nisu bile jedinstvene samo za nacistički pokret. Ideje društvenog
darvinizma su bile rasprostranjene u svim zapadnim zemljama početkom 20. stoljeća, a eugenički
pokret je imao veliki broj sljedbenika među obrazovanim ljudima i bio je posebno jak u SAD-u. Ideja
steriliziranja osoba koje su imale neke od nasljednih poremećaja ili su ispoljavali ono što se smatralo
13
nasljednim antisocijalnim ponašanjem je bila široko prihvaćena i ozakonjena u SAD-u, Švedskoj,
Švicarskoj i drugim zemljama. Između 1935. i 1975. god. 63.000 ljudi je sterilizirano u Švedskoj.
14
5. Studije sifilisa
U Norveškoj je napravljena retrospektivna studija o patoloških manifestacija neliječena sifilisa
u nekoliko stotina bijelih muškaraca (1928. godine).
Eksperiment u Gvatemali
Godine 2010. objavljena je tajna studija provedenih istraživanja u Guatemali u razdoblju od
1946. do 1948. godine. Sifilisom su namjerno zaraženi zatvorenici u Guatemali. Eksperiment je
provođen pod vodstvom američkog liječnika Johna Cutlera, uz odobrenje Nacionalnog instituta za
zdravlje SAD-a i vlade Guatemale. U razdoblju od 1946. do 1948. godine. Američki liječnici htjeli su
ispitati utjecaj penicilina na spolno prenosive bolesti, odnosno njegov utjecaj u sprječavanju nastanka
istih. Tajni eksperimenti uključivali su guatemalske zarobljenike, vojnike i duševne bolesnike, koje su
liječnici namjerno zarazili gonorejom, sifilisom i nekim drugim spolno prenosivim bolestima.
Projektom su zatvorenici nekoliko zatvora u Gvatemali namjerno, podmetanjem prostitutki, zaraženim
sifilisom, a potom su im preventivno davani tretmani penicilinom kako bi se istražilo može li penicilin
spriječiti razvoj bolesti, može li preventivno djelovati na bolest te kolike su količine dovoljne za
izlječenje. Ukupno je sifilisu bilo izloženo 696 muškaraca i žena bez suglasnosti. Penicilin je rabljen
za liječenje u 76% slučajeva. Završetak terapije je evidentiran za samo 26% osoba. Najmanje su 83
osobe završile smrtno. U istraživanje je bilo uključeno 1.300 bolesnika. Oni nikada nisu dali svoj
pristanak, a njih 700 nikad nije dobilo nikakvu terapiju.
Rezultati istraživanja (cjeloviti) nisu nikada javno objavljeni. U listopadu 2010. Godine vlada
SAD-a se ispričala vladi Gvatemale zbog eksperimenta kojeg su proveli.
Tuskegee studija
Tuskegee studija sifilisa je klinička studija rađena od 1932. do 1972. godine. Poznata je i pod
imenom studija sifilisa Pelkola. Sve je počelo 1932. godine kada su u Tuskegee, grad u Alabami, stigli
djelatnici američkog Zavoda za javno zdravstvo (PHS) koji su siromašnim crnačkim nadničarima
trebali preporučiti nov tretman za sifilis. Odazvalo se 600 ljudi, od kojih je 399 bilo zaraženo
sifilisom, (i 201, oni koji nisu bolovali od sifilisa). Ispitanicima nije bilo rečeno da boluju od sifilisa,
niti su liječeni od sifilisa. Ispitanicima je rečeno da imaju ˝lošu krv˝ , (lokalni izraza koji se koristio za
opis više bolesti, uključujući sifilis, anemiju i umor), te da će ih oni izliječit, a uz to ponuđen im je
topli obrok, prijevoz do klinike te u slučaju smrtnog ishoda pokrivanje troškova pogreba u iznosu od
35 US$ (kasnije 50 US$), ako bi pristali na obdukciju.
Studija je opisana kao „ najduži neterapeutski eksperiment od početka medicinke povijesti.“ Do kraja
studije 1972. godine samo su 74 ispitanika ostalo živa. Od 399 muškaraca, 28 je umrlo od sifilisa, 100
je umrlo od komplikacija uzrokovanih sifilisom, 40 žena je zaraženo i 19 dijece je rođeno s
kongenitalnim sifilisom.
Ovo istraživanje je osmišljeno kao nadopuna norveškom istraživanju iz 1928. To je bilo retrospektivno
istraživanje gdje su istraživači skupljali informacije iz povijesti pacijenata koji su već dobili sifilis, a
nisu liječeni neko vrijeme. U ranijim fazama istraživanje nije bilo neetičko jer nije bilo pravog lijeka
za sifilis. Istraživanje je u početku osmišljeno tako da se ispitanici prate 6 do 8 mjeseci, a zatim bi se
tretirali arsfenaminom, merkurovim mastima i bizmutom. To su bili slabo učinkoviti lijekovi i jako
toksični, ali jedini poznati u to doba. Istraživanje se produljilo mnogo više nego što se u početku
očekivalo u svrhu istraživanja dugoročnih utjecaja bolesti na ispitanike. S produženjem istraživanja
došlo je do zanemarivanja etičkih načela. Tako su pacijentima, da bi se osiguralo da će doći na
15
potencijalno opasnu, bolnu i ne-terapeutsku lumbalnu punkciju, slali pisma pod naslovom „Zadnja
šansa za specijalno besplatno liječenje“. U istraživanju se također tražilo od pacijenata da pristanu na
obdukciju nakon smrti da bi ostvarili svoje, prije obećano pravo na financiranje pogreba u slučaju
smrtnog ishoda. Glavni etički problem se pojavio s otkrićem penicilina. Do 1947. godine penicilin je
postao glavni lijek za uspješno liječenje sifilisa. Međutim, istraživači su uskratili penicilin ispitanicima
i nastavili provoditi pokus. Mnogim pacijentima su lagali i davali placebo da bi mogli pratiti
dugoročni tijek ove bolesti. Vlada SAD-a je sponzorirala nekoliko javnozdravstvenih programa u
svrhu eradikacije bolesti. Kada je kampanja za eradikaciju spolnih bolesti došla u Macon County, gdje
se vršilo istraživanje, istraživači su spriječili svoje ispitanike u sudjelovanju. Godine 1966. je Peter
Buxtun, istraživač za spolne bolesti Američke službe za javno zdravstvo, poslao pismo nacionalnom
direktoru Divizije za spolne bolesti da izrazi svoju zabrinutost u vezi etike i morala produljene
Tuskegee studije. Tada je Centar za kontrolu bolesti (CDC), koji je tada vodio istraživanje, potvrdio
potrebu za nastavak istraživanja sve do njegovog završetka, tj. smrti svih ispitanika. Kraj ovom
istraživanju je došao napokon 1972. godine kad je taj isti Peter Buxtun iznio u novine priču o
Tuskegee studiju. Priča je prvo objavljena u Washington Star novinama, 26. srpnja 1972, a idući dan
na naslovnoj stranici New York Timesa. Ubrzo nakon toga, utvrđeno je da je studija medicinski
neopravdana i naređen je njen prekid. Nakon tužbe, američka vlada je isplatila 9 milijuna dolara
odštete preživjelim sudionicima i članovima obitelji te omogućila besplatnu medicinsku skrb
zaraženima. Nakon Tuskegee studije sifilisa, znatno je narušeno povjerenje crnaca prema javnom
zdravstvu u SAD-u. Kao rezultat toga mnogi nemaju povjerenja u medicinsku zajednicu i nisu voljni
sudjelovati u programima poput donacije organa. Studija je možda pridonijela i nevoljkosti crne
populacije u SAD-u da zatraže rutinsku preventivnu zdravstvenu skrb.
16
6. Prva transplantacija srca (LUIS WASHKANSKY)
U bolnici Groote Schurr u Capetownu u Južnoafričkoj Republici 3. prosinca 1967. godine, dr.
Christian N. Bernard izveo je prvu ortotopičnu, alogenu transplantaciju srca. Operacija je trajala 9 sati,
a tim se sastojao od 30 ljudi (među ostalima i brat dr. Christiana Barnarda, dr. Marius Barnard).
Osoba koja je u povijest ušla kao čovjek s prvim transplantiranim srcem bio je Louis Washkansky.
Washkansky je bolovao od šećerne bolesti i u tri navrata je preživio srčani udar od čega je posljednji
doveo do kongestivnog zatajenja srca.
„Novo srce“ je dobio 54 godine star Louis Washkansky (trgovac mješovitom robom koji je patio od
dijabetesa i neizlječive bolesti srca), a pripadalo je 25 godina staroj Denise Darwall koja je poginula u
prometnoj nesreći 2. prosinca. Nakon što je proglašena moždana smrt i dobiveno dopuštenje
Denisinog oca dr. Christian Barnard je mogao obaviti operaciju. Dr.Christian i dr.Marius Barnard su
odlučili ubrizgati kalij u Denisino srce kako bi ga paralizirali jer nisu željeli čekati da srce samo
prestane kucati.
U grudima Louisa Washkansky novo srce kucalo je još 18 dana. Podlegao je upali pluća zbog
uzimanja imunosupresivnih lijekova.
Napomena
Prva transplantacija srca u našoj zemlji, u Zagrebu 30. 9. 1988 godine, izvršila je ekipa kardiokirurga
Kiruške klinike KBC Rebro pod vodstvom prof. dr. Josipa Sokolića.
17
7. Umjetno srce
Umjetno mehaničko srce je uređaj koji zamjenjuje srce. Umjetno srce obično se koristi kako bi
se premostilo vrijeme do transplantacije srca ili ga trajno zamijenjuje u slučaju da transplantacija srca
nije moguća.
Nacionalni instituta za zdravlje (SAD, NIH) razvija mehaničko srce (u 60-im i 70-im), ali je u tom
periodu još uvijek velika nepoznanica kako za znanstvenu zajednicu tako i za cjelokupnu javnost.
Christian Bernard 1967. god. izvodi prvu transplantaciju srca što izaziva veliki svijetski interes.
Denton Cooley 1969. god. izvodi prvu implantaciju privremenog umjetnog srca, a primitivni uređaj
održava pacijenta gotovo tri dana, dok je donator pronađen hitnim pozivom u tisku. Nakon petnaest
god. istraživanja Jarvik 7 (dizajnirao ga je Robert Jarvik) srce postalo je prvo umjetno srce
implantirano kao zamjena nepovratno bolesnog prirodnog srca.
Prvi pacijenti
Dr. sc. William De Vries 1981. god. podnio je zahtjev FDA da se implantira Jarvik 7 u ljudsko biće.
Na Sveučilištu u Utahu 2. prosinca 1982, William DeVries je ugradio Jarvik 7 Barneyu Clarku,
stomatologu iz Seattlea koji dobrovoljno pristao na postupak jer je želio dati doprinos medicinskoj
znanosti. Dr. Jarvik naglašava da je dr. Clark prije operacije rekao liječnicima da ne očekuje da će
živjeti više od nekoliko dana s eksperimentalno ugrađenim srcem, ali da se nada kako će liječnici
usavršavanjem ovog postupka pomoći mnogim ljudima jednog dana.
Liječnici su bili zaprepašteni činjenicom da je postupak nad dr. Clarkom postao naslovna vijest diljem
svijeta. Dr. Jarvik navodi kako su novinari pokazali veliki interes došavši u Salt Lake City, a
Sveučilište je počelo davati necenzurirane dnevne izvještaje. Izvještavali su ih o svim postoperativnim
događajima, kako uspješnim tako i onim manje uspješnim uključujući informacije o održanju
normalnog protoka krvi i održanja života iako je prethodno dogovoreno kako će mediji dobivati
informacije iz Ureda za odnose s javnošću kako bi se zadovoljila etička načela. Iznošenje brojnih
pojedinosti u javnost privuklo je kritičare koji su dr. Clarka prozvali „ljudskim zamorcem“ premda
nisu znali ništa o njegovim velikodušnim namjerama. Iako je gđa. Clark pokušala ispraviti prikazanu
nepravdu nikad nije dobila adekvatan medijski prostor kao što su ga dobili kritičari.
Clark je živio 112 dana priključen na vanjski pneumatski uređaj, uređaj težak 180 kg. Tijekom tog
vrijemena doživio je produljena razdoblja konfuzije i napadaje krvarenja, te je zamolio nekoliko puta
da mu se omogući da umre.
Slijedeća implantacija Jarvik 7 srca izvedena je u Humana bolnici 1985. kod pacijenta Billa
Schroedera. Unatoč optimističnim izjavama za medije pacijent je nakon dva tjedna doživio udar koji
mu je onemogućio govor. Gospodin Schroeder je kasnije preselio u obližnji stan sa suprugom koji je
bio opremljen posebnom opremom uključujući zračni kompresor i generator za nuždu. Kada je
putovao koristio je prijenosni elektroenergetski sustav komprimiranog zraka. Unatoč brojnim
zdravstvenim problemima gosp. Schroeder preživio je 620 dana.
Jarvik 7 danas
Nakon prvih pet slučajeva, Jarvik 7 srce počelo se koristi kao privremeno umjetno srce, kao
most u pacijenata do tranplantacije. Šesti je pacijent živio pet godina nakon što je pronađen donor srca,
-a sedmi je pacijent živio jedanaest godina sa doniranim srcem. Slijedećem pacijentu Jarvik 7 srce
18
bilo je most do ljudskog srca pa mu je dalo 14 god. normalanog života. Ali kako je vrijeme prolazilo,
mediji su pogrešno izvještavali da je korištenje Jarvik 7 srce zaustavljeno nakon prvih pet pacijenata.
19
8. Ksenotransplantacija
„Beba Fae“
Stephanie Fae Beauclair (14.listopada 1984.-15.studenog 1984.), poznatija kao „Beba Fae“ je
bila američko novorođenče rođeno s sindromom hipoplastičnog lijevog srca (HLHS). To je
kongenitalna srčana mana kada lijeva srčana klijetka nije fizički dovoljno razvijena u cijelosti i srce
slabo kuca. Lijevi atrij, mitralna valvula, lijeva klijetka te aortna valvula su premali da bi adekvatno
pumpali krv u mozak, organe i ostale djelove tijela. Osim što je tijelo lišeno kisika i hranjivih tvari,
dolazi i do kongestije pluća i desnog srca te do posljedičnog zatajenja. Do ranih 80-ih ova dijagnoza je
bila, u to vrijeme, stopostotno fatalna.
Majci su dali izbor:
1) da pusti da joj dijete umre u Loma Linda bolnici,
2) da umre u bolnici u Barstowu ili
3) da umre kod kuće.
Izabrala je zadnju opciju. Kako nije htjela da je išta podsjeća na smrt vlastite kćeri u kući gdje živi,
odsjela je s njom u jednom motelu u Barstowu. Ipak, nakon nekoliko dana, povezavši se s kćerkom,
zaključila je da zaslužuje dostojno umrijeti u kući. Nekoliko dana kasnije, nazvala je Loma Linda
Centar i prijavila da joj je beba požutila. Dr. Douglas Deming, neonatolog koji je upravo
dijagnosticirao bebu s HLHS-om, se iznenadio što je djevojčica još uvijek živa. Razgovarao je s
majkom i rekao joj o neočekivano ranom povratku dr. Leonarda Baileya koji je imao s tim iskustva u
Bolnici za Bolesnu Djecu u Torontu. Tamo je sedam godina bio uključen u studije koje su uključivale
liječenje djece s HLHS-om kao i u veliki broj eksperimentalnih operacija.
U bolnici u Torontu se radilo na studijama koje su uključivale transplantaciju srca od
životinjskih donora. Na primjer, novorođenim kozama su presađivali srca od drugih podvrsta koza te
im davali ciklosporin kao prevenciju odbacivanja transplantata, a očekivano trajanje života bilo je
neodređeno. „Nije bilo lako pronaći donora za ljudsko novorođenče, jer nitko nije dobrovoljno donirao
srca novorođenčadi za transplantaciju pa smo odlučili uvrstiti u studije mogućnost
ksenotransplantacije s beba majmuna, tj. pavijana. Obično bi bebe umrle nakon postavljanja dijagnoze.
No, iz tko zna kojih razloga, pojavila se beba Fae.“ 1 Dr. Bailey je tražio da razgovara direktno s
majkom bebe Fae na konferenciji u Loma Linda Centru. Raspravljali su satima o njegovim studijama
u Kanadi. Alternativa transplantaciji srca koja je bila relativno nova u to vrijeme a razvio ju je dr.
William Norwood iz Philadelphie. Ova metoda je obuhvaćala preusmjerenje sistemske deoksigenirane
krvi direktno u pluća kako bi desna strana srca mogla preuzeti fiziološku funkciju lijevog srca, a to je
izbacivanje oksigenirane krvi u sistemski optok. U to vrijeme stopa uspješnosti prve faze eksperimenta
dr. Norwooda bila je 40%, a dijete koje je najduže živjelo je imalo čak 4 godine. Četvero od ukupnog
broja djece koja su preživjela prvu fazu te metode, došla su do druge faze. Drugu fazu je preživjelo
dvoje djece, no do treće faze, i ujedno posljednje faze, nisu došli.
Majka bebe Fae je potpisala dokument u kojem dopušta da se njena kćer podvrgne testiranju
na odabir najpodudarnijeg donora među 12 raspoloživih pavijana. Ustanova za provjeru (Institutional
Review Board-IRB) Loma Linde je istraživala plan dr. Baileya 14 mjeseci te predložila njegovo
odobrenje u prosincu 1983. Konačno odobrenje je dobila 2 dana prije operacije.
20
Dr. Sandra Nehlsen Cannrella, imunologinja i savjetnica u Loma Linda je bila zadužena za utvrđivanje
koji će pavijan biti najprikladniji donor za bebu Fae. Beba Fae je pokazala najmanju imunološku
reakciju prema tzv. Goobersu, 9-omjesečno staroj ženci pavijana. Datum operacije je bio zakazan za
26. listopada. Dan prije operacije beba je skoro umrla jer su joj se pluća počela puniti tekućinom zbog
srčanog zatajenja. Postupak operacije se čuvao u tajnosti zbog reakcije javnosti, medija i zagovornika
prava životinja. Majka djeteta je zatražila da se zadrži sve u tajnosti dok se operacija ne završi te da im
se ne otkriva identitet. Jedini ustupak koji je učinila je bio taj da dopusti Loma Lindi korištenje
srednjeg imena bebe, Fae.
Operaciju je obavio Leonard L. Bailey u Loma Linda Sveučilišnom Medicinskom Centru. Operacija
je uspješno protekla. Srce pavijana je u bebi Fae kucalo spontano. Za oporavak joj je trebalo otprilike
10 sati.
Bebi Fae je davan ciklosporin A da bi prevenirao odbacivanje presatka. Sve je proteklo dobro prvih
nekoliko dana. 5.studenog je zabilježeno da je „beba normalno jela, primjećivala objekte oko sebe i
imala zdrav plač.“ 8. studenog u javnost su puštene slike bebe Fae koja je slušala glas svoje majke
preko telefona. Majka je bila bolesna pa je nije mogla posjećivati, no u bolnici su joj omogućili da je
gleda iz susjedne sobe.
11. studenog beba je počela klonuti, ali je reagirala pozitivno na tretman. Sljedećeg se dana njeno
stanje počelo pogoršavati, te je vraćena na umjetnu ventilaciju i intravensku prehranu kako bi joj
organizam bio manje pod stresom. Smatrali su da se radi ili o reakciji presatka protiv primaoca
(GvHD) ili o imunosupresivu, ciklosporinu A. Budući da je ciklosporin A bio tek od nedavno odobren
od FDA, terapijska razina za dijete nije bila poznata, a poznata je njegova glavna nuspojava -
nefrotoksičnost. Stanje bebe se sve više pogoršavalo sve dok nije u potpunosti izgubila borbu za
opstanak te je umrla 15. studenog (Beba Fae je umrla nakon 21 dana). Dr. Bailey je javnosti rekao da
je izgubljen jedan život i da ne zna što se zapravo to urotilo protiv bebe da joj oduzme život ali da su
oni učinili sve da je spase te da njeni roditelji mogu biti ponosni što su to učinili za svoju bebu i za
buduće bebe poput njihove.
Godinu dana kasnije, metoda ksenotransplantacije u Loma Linda bolnici je napuštena.
21
9. Doniranje organa – Zakon (djelovi)
1) NN 144/12, prosinac 2012. članak 22.
2) www.hdm.hr (Hrvatska donorska mreža)
3) www.eurotransplant.org (Eurotransplant)
N.N. 144/12, (prosinac 2012.)
Članak 2.
Ovaj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu sa sljedećim aktima Europske unije:
– Direktiva 2010/53/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, od 7. srpnja 2010., o standardima
kvalitete i sigurnosti ljudskih organa namijenjenih presađivanju (SL L 243, 16. 9. 2010.),
– Provedbena Direktiva Komisije 2012/25/EU, od 9. listopada 2012., o načinu izvješćivanja o
razmjeni ljudskih organa namijenjenih presađivanju između država članica (SL L 275, 10. 10.
2012.).
Članak 4.
Pojmovi u ovom Zakonu imaju sljedeće značenje:
1. Darivatelj jest osoba koja daruje jedan ili nekoliko organa, bilo da se to darivanje odvija za
vrijeme života ili nakon smrti,
2. Procjena obilježja darivatelja jest postupak prikupljanja odgovarajućih podataka o
karakteristikama darivatelja potrebnih da bi se ocijenila njegova prihvatljivost za darivanje organa,
u svrhu omogućavanja pravilne procjene rizika i smanjenje rizika za primatelja te učinkovite
dodjele organa,
3. Procjena obilježja organa je postupak prikupljanja odgovarajućih informacija o karakteristikama
organa koje su neophodne da bi se ocijenila njegova prihvatljivost, te osigurala odgovarajuća
procjena rizika i smanjenje rizika za primatelja te učinkovita dodjela organa,
4. Eurotransplant International Foundation (u daljnjem tekstu: Eurotransplant) podrazumijeva
neprofitnu europsku organizaciju za razmjenu organa, koja se bavi dodjelom organa na
nacionalnom i prekograničnom nivou, a čija su većina država članica države članice Europske
unije,
5. Organ jest diferencirani dio ljudskog tijela kojeg oblikuju različita tkiva, koji zadržava svoju
strukturu, vaskularizaciju i sposobnost razvijanja fizioloških funkcija sa značajnom razinom
autonomnosti. Dio organa se također smatra organom ako se njegova funkcija koristi u istu svrhu
kao i cijeli organ u ljudskom tijelu, zadržavajući zahtjeve strukture i vaskularizacije,
6. Darivanje podrazumijeva darivanje organa u svrhu presađivanja,
12. Ozbiljan štetan događaj jest svaki neželjeni i neočekivani događaj vezan s bilo kojim
postupkom u procesu od darivanja do presađivanja, a koji bi mogao dovesti do prijenosa zarazne
bolesti, smrti ili stanja opasnih po život, nemoći i/ili nesposobnosti bolesnika, odnosno koja bi
mogla imati za posljedicu bolničko liječenje, pobol ili takva stanja produžiti,
22
13. Ozbiljna štetna reakcija jest neželjena reakcija, uključujući zaraznu bolest kod živog
darivatelja ili primatelja, a koja može biti povezana s bilo kojim postupkom u procesu od
darivanja do presađivanja organa na čovjeku, koja izaziva smrt, predstavlja opasnost po život, te
izaziva nemoć i/ili nesposobnost, odnosno ima za posljedicu bolničko liječenje, pobol ili takva
stanja produžava,
19. Nacionalna lista čekanja jest baza podataka osoba – državljana Republike Hrvatske koje
čekaju na presađivanje organa,
Načela darivanja
Članak 8.
(1) Za uzete organe zabranjeno je davati, odnosno primati bilo kakvu novčanu naknadu, te
ostvarivati drugu imovinsku korist.
(2) Odredba stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na plaćanja koja ne predstavljaju novčanu dobit
ili usporedivu pogodnost, a posebice:
– naknadu živim darivateljima za izgubljenu zaradu ili bilo kojih drugih opravdanih troškova
uzrokovanih uzimanjem organa ili vezanih uz potrebne zdravstvene preglede,
– opravdanu naknadu za potrebne zdravstvene ili tehničke usluge koje su pružene u vezi s
presađivanjem,
– naknadu u slučaju prekomjerne štete koja je posljedica uzimanja organa živoga darivatelja.
Uzimanje organa od živog darivatelja
Članak 11.
(1) O uzimanju organa od živog darivatelja u svrhu presađivanja primatelju odlučuje stručni tim
transplantacijskog centra i etičko povjerenstvo transplantacijskog centra u kojem će se izvršiti
presađivanje.
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka odluka etičkog povjerenstva zdravstvene ustanove nije
potrebna u slučaju uzimanja organa od živog srodnog darivatelja prve linije krvnog srodstva.
Članak 14.
Uzimanje organa od živog darivatelja dozvoljeno je samo ako je darivatelj za taj zahvat dao
informirani pristanak u pisanom obliku.
Članak 15.
(1) Informirani pristanak darivatelja organa mora se odnositi samo na predviđeni zahvat.
23
(2) Informirani pristanak daje se u pisanom obliku, te mora biti izraz slobodne volje darivatelja,
utemeljene na odgovarajućoj obavijesti o prirodi, svrsi i tijeku zahvata, vjerojatnosti njegove
uspješnosti i uobičajenim rizicima.
(3) Prije davanja informiranog pristanka, darivatelja treba upoznati s njegovim pravima
propisanim ovim Zakonom, a osobito o pravu na nepristran savjet u pogledu rizika za zdravlje i to
od liječnika koji neće sudjelovati u uzimanju ili presađivanju organa, odnosno koji nije osobni
liječnik primatelja.
(4) Darivatelj može slobodno i u bilo koje vrijeme do početka postupka uzimanja opozvati svoj
pristanak.
(5) Sadržaj i oblik tiskanice pristanka iz stavka 1. ovoga članka i sadržaj tiskanice opoziva
pristanka iz stavka 4. ovoga članka propisuje ministar pravilnikom.
Uzimanje organa s umrle osobe
Članak 16.
(1) Organi s umrle osobe mogu se uzimati radi presađivanja drugoj osobi nakon što je sa
sigurnošću, prema medicinskim kriterijima i na propisan način utvrđena smrt.
(2) Način, postupak i medicinske kriterije za utvrđivanje smrti osobe čiji se dijelovi tijela mogu
uzimati radi presađivanja propisuje ministar pravilnikom.
(3) Smrt osobe čiji se dijelovi tijela mogu uzimati radi presađivanja utvrđuje povjerenstvo
zdravstvene ustanove sastavljeno od dva doktora medicine odgovarajućih specijalnosti.
(4) Doktor medicine koji sudjeluje u uzimanju ili presađivanju organa s umrle osobe ili je
odgovoran za brigu o mogućim primateljima organa, ne smije sudjelovati u radu povjerenstva iz
stavka 3. ovoga članka.
Članak 17.
(1) Organi s umrle osobe smiju se uzeti radi presađivanja samo ako se darivatelj za života nije u
pisanom obliku protivio darivanju.
(2) Pisanu izjavu iz stavka 1. ovoga članka punoljetna poslovno sposobna osoba daje izabranom
doktoru medicine primarne zdravstvene zaštite ili ministarstvu nadležnom za zdravlje (u daljnjem
tekstu: Ministarstvo).
(3) Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, za punoljetne osobe koje nisu poslovno sposobne,
pisanu izjavu iz stavka 1. ovoga članka, solemniziranu od strane javnog bilježnika, daje zakonski
zastupnik, odnosno skrbnik.
(4) Slijepa osoba, gluha osoba koja ne zna čitati, nijema osoba koja ne zna pisati i gluhoslijepa
osoba daje izjavu iz stavka 1. ovoga članka u obliku javnobilježničkog akta ili pred dva svjedoka
iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njeno ime dati pisanu izjavu.
Članak 18.
24
(1) Pisanu izjavu iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona izabrani doktor medicine primarne
zdravstvene zaštite dostavlja Ministarstvu.
(2) Sadržaj tiskanice, način i postupak dostavljanja, način vođenja i provjere Registra
nedarivatelja, te postupak opoziva pisane izjave iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona propisuje
ministar pravilnikom.
(3) Osoba može u svakom trenutku opozvati svoju pisanu izjavu.
(4) Pisana izjava iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona, pohranjuje se pri Ministarstvu, a podaci iz
izjave unose se u Registar nedarivatelja.
(5) Podaci o nedarivateljima čuvaju se sukladno posebnim propisima koji uređuju zaštitu
profesionalne tajne i zaštitu osobnih podataka.
Članak 19.
Dijelovi tijela umrle osobe koja nije državljanin Republike Hrvatske, odnosno nema u Republici
Hrvatskoj stalni boravak, mogu se uzeti radi presađivanja kada na to u pisanom obliku pristane
bračni ili izvanbračni drug, roditelj, punoljetni brat, sestra ili punoljetno dijete umrle osobe.
Članak 20.
Dijelovi tijela umrlog djeteta, te umrle punoljetne osobe koja nije bila poslovno sposobna mogu se
uzeti zbog presađivanja samo ako na to u pisanom obliku pristanu oba roditelja, ako su živi ili
njegov zakonski zastupnik, odnosno skrbnik.
Uvjeti pristanka na presađivanje
Članak 21.
(1) Presađivanje organa može se obaviti jedino ako je primatelj dao pisani informirani pristanak.
(2) Informirani pristanak iz stavka 1. ovoga članka mora biti izraz slobodne volje primatelja,
utemeljene na odgovarajućoj obavijesti o prirodi, svrsi i tijeku zahvata, vjerojatnosti njegove
uspješnosti i uobičajenim rizicima.
(3) Za primatelja koji nije poslovno sposoban ili je maloljetan, pristanak iz stavka 1. ovoga članka
daje njegov zakonski zastupnik, odnosno skrbnik.
(4) Sadržaj tiskanice pristanka iz stavka 1. ovoga članka propisuje ministar pravilnikom.
Zaštita osobnih podataka, povjerljivosti i sigurnosti obrade
Članak 22.
(1) Osobni podaci o darivateljima i primateljima organa predstavljaju profesionalnu tajnu. Osobne
podatke o umrlom darivatelju nije dozvoljeno davati primatelju, a osobne podatke o primatelju
nije dozvoljeno davati obitelji umrloga darivatelja.
25
(2) Doktoru medicine primatelja mora se zbog medicinski opravdanog razloga omogućiti uvid u
zdravstvene podatke darivatelja.
(3) Osobni podaci iz stavka 1. ovoga članka prikupljaju se, čuvaju i priopćavaju sukladno
posebnim propisima koji uređuju zaštitu profesionalne tajne i zaštitu osobnih podataka.
Kazneni zakon
Nedozvoljeno uzimanje i presađivanje dijelova ljudskog tijela
Članak 182.
(1) Doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji bez propisanog
pristanka ili medicinski neopravdano uzme organ, tkivo, stanicu, zametak ili fetus živog
darivatelja, ili ih presadi primatelju ili upotrijebi za postupak medicinske oplodnje,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ako je kaznenim djelom navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena smrt osobe,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.
(3) Doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji radi presađivanja
uzme dio tijela umrle osobe iako zna da je ta osoba ili njezin zakonski zastupnik, odnosno skrbnik,
za života dao pisanu izjavu o nedarivanju, ili tko bez propisanog pristanka uzme radi presađivanja
dio tijela umrlog djeteta ili umrle punoljetne osobe koja nije imala sposobnost rasuđivanja,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
26
10. Doniranje organa
Danas se mogu presaditi organi (bubrezi, jetra, gušterača, srce, pluća), a i tkiva (koža, dijelovi
kosti, srčani zalisci, krvne žile, rožnice i dr.). Svaka je osoba potencijalni davatelj organa, ako se za
života nije izričito i pismeno tome protivio (Zakon o presađivanu u RH, N.N. 144/12). Donorsku
karticu može se u Republici Hrvatskoj dobiti u bolnicama, ambulantama i udrugama koje se bave
pravima pacijenata (Društva Hrvatskog Crvenog križa u Hrvatskoj, Liječnici obiteljske medicine u
Hrvatskoj, Hrvatska donorska mreža).
Presađivanje organa je danas širom svijeta prihvaćena i uspješna metoda liječenja kod
bolesnika kod kojih je došlo do nepovratnog zatajenja funkcije organa, a za neke organe kao što su
jetra, srce i pluća presađivanje je ujedno i jedina metoda liječenja. Uspješno presađivanje, i kad nije od
vitalne važnosti, izuzetno pridonosi poboljšanju kvalitete života primatelja. Potreba za presađivanjem
organa i tkiva naglo raste te je sve veći broj bolesnika kojima je zahvaljujući presađivanju omogućena
najveća terapijska dobrobit. Zakonski, potvrda o smrti odražava trenutak kada su kod bolesnika
zadovoljeni kriterije moždane smrti, a ne trenutak kada je došlo do prekida funkcije pluća ili kucanja
srca. U tom razdoblju može se plućna funkcija održavati umjetno, tehnološkom podrškom, tj. strojnom
ventilacijom ili „umjetnim disanjem“, te podržavati rad srca i krvne cirkulacije. U tom trenutku, dakle,
nema više održavanja života, nego samo održavanja organa u funkciji. Najčešći uzroci moždane smrti
su: traumatska ozljeda glave (npr. u teškim prometnim nesrećama) i teška spontana moždana krvarenja
(moždani udar). Dijagnostika moždane smrti je kompleksna. Potrebno je dokazati smrt cijelog mozga,
uključivši i moždano deblo i potpunu ireverzibilnost takvog stanja. Nedostatno razumijevanje
moždane smrti ima dokazano negativni utjecaj na odluku obitelji za doniranjem organa.
Broj davatelja rastao je u posljednjih 15 godina stopom od svega 2% godišnje, dok broj
bolesnika na listama čekanja raste za oko 15-20% godišnje. Podatci govore da oko 35% bolesnika s
lista čekanja u Europi umire čekajući organ, 35% ostaje na listi čekanja, a samo njih 30% dobije
presadak. Hrvatska donorska mreža svake godine bilježi sve veće uspjehe, tako da se u 2010-toj godini
s ukupnim brojem od 127 donora u toj godini, našla na trećem mjestu u svijetu, iza Španjolske i
Portugala. Godine 2010. zabilježeno je rekordno povećanje broja donora od čak 64%, i broja
transplantacija (54%). Hrvatska donorska kartica koju uzdaje Hrvatska donorska mreža, pod motom
“Život na Dar” u opticaju je od 1996. godine. Zaštićena je i deponirana kod Hrvatske autorske
agencije i podržana je od Ministarstva zdravstva RH kao službeno sredstvo za javno promicanje
poklanjanja organa u svrhu liječenja. Hrvatska je u svibnju 2007. postala punopravna članica
Eurotransplanta, međunarodne neprofitne organizacije čija je zadaća raspodjela organa za presađivanje
primateljima iz zemalja članica. Belgija, Njemačka, Hrvatska, Luksemburg, Nizozemska, Austrija i
Slovenija pridružene su u Eurotransplant. Na središnjoj listi čekanja nalazi se otprilike 16 tisuća
pacijenata. Veličina grupe pacijenata omogućava da se za gotovo svaki donorski organ pronađe
odgovarajući primatelj. Godišnje Eurotransplant ostvari raspodjelu otprilike sedam tisuća donorskih
organa. Zahvaljujući suradnji između zemalja povećavaju se šanse krajnje hitnim pacijentima. Osim
toga, međusobna solidarnost omogućava pomaganje posebnih grupa, kao što su djeca i pacijenti s
rijetkom krvnom grupom ili rijetkom vrstom tkiva. Hrvatska se, prema stopi donora ( 30 realiziranih
donora na milijun stanovnika, 28 stvarnih donora na milijun stanovnika), nalazi na prvom mjestu u
Eurotransplantu te trećem mjestu u Europi i svijetu.
27
11. Trgovina organima
Prema procjenama akademskog projekta Organs Watch na sveučilištu u Kaliforniji, svake
godine šverca se najmanje 15.000 bubrega. Organs Watch je program koji prati i dokumentira ilegalne
transplantacije organa diljem svijeta. Istočna Europa, Izrael, Egipat, Južnoafrička Republika, Irak,
Indija, Indonezija i Brazil igraju najveću ulogu, iako je prodaja organa ilegalna u svim tim zemljama.
Prodavači uglavnom zarade samo od 2.000 do 6.000 dolara za jedan svoj prodani bubreg. Naime,
živjeti se može s jednim bubregom, a budući da ljudi imaju dva, jedan se može donirati. No, siromašni
ljudi koji tako prodaju bubreg, najčešće ne razmišljaju o novcu koji će im trebati za njegu nakon
operacije i mogućim komplikacijama koje ih mogu stajati puno više nego što su zaradili prodajom
bubrega. Iran je jedina zemlja u kojoj je prodaja organa zakonita. Dvije udruge - The Charity
Association for the Support of Kidney Patients (CASKP) i The Charity Foundation for Special
Diseases (CFSD) - kontroliraju prodaju organa zajedno s državnim tijelima i kao rezultat u Iranu nema
liste čekanja za transplantaciju bubrega.
Dok u Egiptu brokeri po kafićima pronalaze siromašne ljude koji su voljni prodati bubreg, u Brazilu
zaposlenici “doniraju” organe šefovima kako bi ostali zaposleni. U tim se zemljama često kradu i
organi preminulih bez ičijeg odobrenja, i to oči, žlijezde i srčani zalisci. U Jordanu je zakonom
zabranjena trgovina organa, ali se zna da je veliki broj donorskih organa u Iranu, za potrebe
transplantacije, upravo iz Jordana. U Indiji zakon zahtijeva da donor organa mora biti rođak,
supružnik, ili da darivanje može biti zbog "ljubavi". Zakon im ne dozvoljava novčane transakcije, ali
ne govori ništa vezano za supružnike. Iz tog razloga brojni su se donori organa vjenčali za primatelja
organa kako bi izbjegle zakonske sankcije.
Cijene su ilegalnih organa dosta visoke i nestabilne. Cijenu koju će donor dobiti ovisi o mjestu
kao i dostupnosti i zalihi organa. Prosječna cijena u svijetu koju donor organa, točnije bubrega,
dobiva jest 5.000 dolara. Na ilegalnom tržištu ta cijena ide i do 150.000 dolara.
U veljači 2007., Observer je istražio da su se ljudi obogatili na ljudima koji su stradali u tsunamiju,
oni su svoje organe prodavali upravo na crnom tržištu kako bi nešto zaradili. Iste je godine muškarac
iz Velike Britanije postao prva osoba osuđena pod zakonom iz 2004. koja je pokušala prodati svoj
bubreg za 24.000 funti zbog kockarskih dugova. 27. 06. 2008. u Indoneziji, Sulaiman je Damanik
priznao krivnju u Singapuru na sudu za prodaju svog bubrega Tang Wee Sungu za 22.000 dolara. No
to mora odobriti etička komisija, a u Singapuru je trgovina organima zabranjena kako bi se spriječilo
iskorištavanje siromašnih ljudi koji nisu u stanju donositi odluke i pate od određenih medicinskih
problema. Drugi optuženi čovjek, Toni (27), donirao je organ indonezijskom pacijentu u ožujku
tvrdeći da je njegov posvojeni sin i plaćen je 20.000 dolara. Nakon osude, obojica su kažnjena ili sa
zatvorskom kaznom od 12 mjeseci ili novčanom kaznom od 7.000 dolara. U travnju 2010., šestero
Izraelaca je okrivljeno da vode internacionalnu trgovinu organima i da plaćaju donatorima za njihov
organ.
Indijska bolnica Gurgaon donedavno je bila jedna od glavnih destinacija za ilegalne transplantacije
bubrega. Siromašni indijski radnici prodavali bi bubrege za oko 300 dolara nakon što bi ih brokeri
prevarili ili prisilili na to. Čovjek iza cijele priče, kojega je uhitio indijski Središnji biro za istrage
(CBI), jest Amit Kumar. On je dvadesetak godina provodio operacije bez ikakve medicinske
kvalifikacije, osnovavši tako jedan od najvećih lanaca za šverc organa na svijetu. Organi su dolazili iz
siromašnih sela diljem Indije, zemlje s gotovo šestinom svjetske populacije gdje živi većina
siromašnih ljudi. Prodavali su ih dalje u Grčku, Tursku, Kanadu, SAD i na Bliski istok.
28
Kumar je proveo stotine nezakonitih operacija i zaradio toliko novca da je čak ulagao u produkciju
hollywoodskih filmova. Diljem se svijeta predstavljao kao jedan od vodećih indijskih kirurga, iako
nije imao ni osnovno medicinsko obrazovanje. Korupcija i inkompetentnost službenih osoba u Indiji
pridonijeli su sporijem uhićenju Kumara.
Nema dvojbe da su ljudi u nekim zemljama Latinske Amerike, Afrike, Azije i Istočne Europe spremni
prodati bubreg pa crno tržište ponegdje opskrbljuje bogate primatelje i eksploatira siromašne i
bespomoćne davatelje. Ljudi iz raznih azijskih zemalja ranih 90-ih putovali su na Tajvan kako bi došli
do organa od pogubljenih osuđenika. Kada je to postalo zabranjeno, krenuli su prema Kini. U Indiju se
putuje iz zemalja Zaljeva, Malezije i Singapura, a u Kinu s Tajvana, iz Hong Konga i Singapura. Ima
podataka da se organi prikupljaju u Turskoj, Albaniji, Gruziji, Moldaviji, Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini i
Rumunjskoj. Pacijenti iz Izraela, pošli su za organima prema istočnoj Europi i Južnoj Africi. Dr. M.
Friedländer pisao je u Lancetu 2002. god. o odlasku njegovih pacijenata u inozemstvo, te skupom
plaćanju organa.
29
12. Trgovina organima
Trgovanje dijelovima ljudskog tijela i ljudskim zamecima (zakonski članci)
Kazneni zakon N.N. 144/12.
Članak 107.
(1) Tko nabavi, posjeduje, prevozi, prenosi, čuva, primi ili presadi ljudski organ, tkivo, stanicu,
zametak ili fetus ako je znao ili morao i mogao znati da potiču od osobe koja je žrtva trgovine ljudima
radi uzimanja dijelova tijela iz članka 106. ovoga Zakona,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Tko uporabom sile ili prijetnje, obmanom, prijevarom, otmicom, zlouporabom ovlasti ili teškog
položaja ili odnosa ovisnosti nabavi, posjeduje, prevozi, prenosi, čuva ili primi ljudski organ, tkivo,
stanicu, zametak, fetus ili mrtvo tijelo radi uzimanja dijelova tijela,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(3) Tko dajući novčanu naknadu ili drugu usporedivu korist nabavi ljudski organ, tkivo, stanicu,
zametak, fetus ili mrtvo tijelo,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(4) Kaznom iz stavka 3. ovoga članka kaznit će se tko radi zarade navede drugog ili mu pomogne dati
vlastiti organ, tkivo, stanicu, zametak ili fetus za novčanu naknadu ili drugu korist.
(5) Tko izvadi ili presadi ljudski organ, tkivo, stanicu, zametak ili fetus ako je znao ili je morao i
mogao znati da je za njega darivatelj dobio novčanu naknadu ili drugu korist,
kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(6) Kaznom iz stavka 5. ovoga članka kaznit će se tko oglašava potrebu ili dostupnost ljudskog organa,
tkiva, stanice, zametka, fetusa ili mrtvog tijela radi ponude ili traženja novčane naknade ili druge
koristi.
Kloniranje i promjena ljudskog genoma
Članak 108.
(1) Tko postupa s ciljem stvaranja ljudskog bića koje s drugim živim ili mrtvim ljudskim bićem dijeli
isti set gena stanične jezgre,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Tko poduzme zahvat usmjeren na promjenu ljudskoga genoma koja nije za preventivne,
dijagnostičke ili terapijske svrhe, ili koji je za preventivne, dijagnostičke ili terapijske svrhe, ali je cilj
promjene uvođenje preinaka u genomu potomka pacijenta,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Zabrana miješanja ljudskih spolnih stanica sa životinjskim
30
Članak 109.
Tko oplodi žensku jajnu stanicu sa sjemenom stanicom bilo koje druge vrste osim sjemene stanice
čovjeka ili životinjsku jajnu stanicu sa sjemenom stanicom čovjeka, izmijeni ljudski zametak
presađivanjem životinjskih zametaka ili ljudske spolne stanice ili ljudski zametak unese u životinju ili
životinjske spolne stanice ili životinjski zametak unese u ženu,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
31
13. Genetičko savjetovalište
Etika testiranja BRC-a 1:
Između zadovoljstva i straha
Erik Parens, Hastings Centar, New York
BRC-a 1 je velik gen s mnoštvom varijanata, pa su mogući lažno pozitivni i lažno negativni rezultati,
te ovakva testiranja moraju biti popraćena genetičkim savjetovanjem. Osim toga u svim testiranjima
moraju biti poštovana određena etička načela kao što su povjerljivost, pravičnost, autonomnost i
druge. Kroz povjerljivost bi se osiguralo neotkrivanje rezultata testiranja trećim osobama, dok bi kroz
pravičnost testiranje bilo dostupno svim društvenim slojevima. Pojedinci trebaju sami za sebe odlučiti
žele li se podvrgnuti testiranju, bez prisile, ali teško je govoriti o načelu autonomije u testiranju djece,
malodobnika. Ukoliko se testiranje obavlja iz dobrih namjera i ako je popraćeno neusmjerenim
savjetovanjem koje poštuje etička načela, može nas s pravom učiniti zadovoljnima. Razlozi za
zabrinutost, pa i strah, diskriminacija su u zapošljavanju i zdravstvenom osiguranju. Moguće je i
nepoštovanje načela autonomije radi štednje novca za medicinsko liječenje. Izvjesno je da će na tržištu
biti sve više testova, te je moguća posljedica i testiranje radi zarade. BRC-a 1 test će najvjerojatnije
biti ispitan na tržištu, a ne u dobro kontroliranim uvjetima istraživačkog centra s genetičkim
savjetovalištem.
Među opasnostima povezanim s negativnim rezultatima jest i ta da neke paci jentice pogrešno shvate
negativan rezultat kao nepostojanje rizika za bilo koju vrstu karcinoma dojke i stoga napuste
preventivne i ostale postupke ranog otkrivanja. Pojedinci s negativnim rezultatima također su u većoj
opasnosti da ih obuzme osjećaj krivnje zbog toga što su baš oni, a ne neka druga njima draga osoba,
pošteđeni te obiteljske kuge, kako im se čini, itakvi pojedinci su naravno u opasnosti da razviju
nategnute odnose sa članovima obitelji koji su ili nosioci mutacije ili se ne mogu odlučiti na testiranje.
Postoje, naravno, opasnosti povezane i s pozitivnim rezultatom. Pored očito dramatično povećanog
rizika od manifestacije bolesti, pacijenti s pozitivnim testovima mogli bi izbjegavati buduće pretrage
zbog straha; zatim postoji opasnost od povećanog osjećaja strepnje, depresije i beznađa, kao i
smanjenog stupnja obrambenih mehanizama uzrokovanog ovim navedenim stanjima; razvijanja
nategnutih odnosa s članovima obitelji koji se nalaze u podjednako teškoj situaciji jer trebaju odlučiti
hoće li ili ne za sebe potražiti tu informaciju. Konačno, danas još uvijek postoji i opasnost da izgube
radno mjesto i budu u diskriminirajućem položaju glede zdravstvenog osiguranja.
Razlozi za - ako ne stravu, onda duboku zabrinutost
Diskriminacija u zapošljavanju i osiguravanju. Kao što sam već naveo, gotovo je suprotno etici
iskoristiti genetičku informaciju o pojedincu kao razlog za uskraćivanje zaposlenja ili osiguranja.
Pozitivan korak u tom smislu jest nedavna izjava Komisije za jednaku mogućnost zaposlenja (Equal
Employment Opportunity Commission, EEOC) u kojoj se navodi da se po američkom Zakonu o
Amerikancima-invalidima (Americans with Disabilities Act) iz 1990. godine, korištenje rezultata
genetskih testova u uskraćivanju zapošljavanja može smatrati kršenjem zakona. Testiranje radi štednje
novca. Što će novčani izvori više presušivati, to će biti jači pritisci da se smanje troškovi možda čak i
onda kad ono znači onemogućavanje nekim osobama donošenje odluke o reprodukciji. "Ćula su se
mišljenja kao što je primjetio spomenuti odbor Medicinskog instituta (lOM) da bi se model javnog
zdravstva trebao primijeniti na genetiku s obvezatnim genetičkim testiranjem i čak obvezatnim
prekidom trudnoće oboljelih fetusa."
32
14. Genetičko testiranje
BRC 1 i BRC 2 geni, Genetičko testiranje za rak dojki i jajnika
Vjerojatno se puno žena pita može li dobiti rak dojke, kao nejčešći rak među ženskom populacijom ili
rak jajnika koji nije tako čest ali je vrlo često smrtonosan, jer se najčešće otkriva u poodmakloj fazi
bolesti. Nitko im ne može dati siguran odgovor. Ipak danas postoji testiranje na ova dva gena BRC 1
(BReast CAncer Gene 1) i BRC 2 koji mogu biti odgovorni za nasljedne zloćudne bolesti dojke i
jajnika. Međutim žene koje ga imaju ne znači kako će i oboljeti od navedenih bolesti.
Genetičko testiranje uključuje analizu strukture DNA putem krvi. Kada postoji genetički test za
otkrivanje rizika pojave neke bolesti tada test otkriva imate li genetičke mutacije (promjene ) na
navedenim genima koji su pronađeni prethodno kod nekih koji su oboljeli od raka dojke. Međutim
hoćete li i Vi oboljeti ukoliko imate pozitivne navedne mutirane gene ovisit će i o drugim čimbenicima
kao što su dob u kojoj se nalazite, zatim dob oboljelih srodnica u Vašoj obitelji ukoliko ih imate, kao i
o načinu života i brojnim drugim čimbenicima koji mogu aktivirati mutirani gen .
Ukoliko imate pozitivan jedan od navedenih gena Vaš rizik za pojavu raka dojke ili jajnika značajno
se povećava u odnosu na žene koje ga nemaju pozitivnog. Istraživanja su pokazala kako u dobi od
preko 70 godina učestalost pojave raka dojki kod žena koje nemaju mutirane gene iznosi 13%, kod iste
skupine bez pozitivnih gena učestalost raka jajnika iznosi u istoj dobi oko 1,5%.
Naprotiv u istoj dobi, iznad 70 godina ukoliko imate BRC 1 mutaciju tada učestalost raka dojke
raste na 60-80% a učestalost raka jajnika raste na 20-45%. Ukoliko imate pozitivan BRC 2 gen
tada učestalost raka dojke također iznosi 60-80%, dok učestalost raka jajnika iznosi 15-27%.
Ipak “samo” 5-10% žena nosi ove gene , dakle nasljedile su ih od svojih predaka. Naime
obavljeno je veliko istraživanje u SAD u kojem je testirano 212.920 žena koje su oboljele od raka
dojke. U toj ispitivanoj skupini nalazile su se sve žene koje su oboljele bez obzira na pojavu bolesti u
obitelji ili posjedovanje navedenih onkogena.
Genetičko testiranje sklonosti tumoru dojke i/ili jajnika
Autor: dr. sc. Sonja Levanat, znanstvena savjetnica
Pozitivan rezultat ne znači da osoba ima rak niti da će ga sa sigurnošću dobiti, nego samo
predstavlja upozorenje
Ako se uzme u obzir da je rak dojke najčešći zloćudni tumor u žena (odmah iza bolesti srčano-
žilnog sustava), od kojeg svake godine u Hrvatskoj obolijeva 2.300 osoba, a njih više od 900, nažalost,
i umire, te da od raka jajnika godišnje oboli 490 novih žena, a gotovo 300 umre, onda je razumljivo
kako je genetičko testiranje važan korak u borbi protiv tih zloćudnih bolesti. Prema statističkim
podatcima, između 10 i 20 posto svih slučajeva raka dojke i jajnika su nasljedni.
33
Naslijeđeni rizik
Genetičko testiranje na rak dojke i jajnika namijenjeno je samo osobama koje spadaju u rizičnu
skupinu. Prema međunarodno važećim kriterijima, to su osobe koje imaju više bliskih srodnika s
rakom dojke ili jajnika, nekoliko članova obitelji s rakom obiju dojki ili u obitelji imaju rak dojke u
više od jedne generacije, osobe koje u obitelji imaju rak dojke prije 50-te godine života ili obostrani
rak jajnika prije 40. godine, osobe koje imaju muškog srodnika s rakom dojke te oni kod kojih više
članova obitelji ima mutacije u genima BRC-a 1 (BReast CAncer Gene 1) i BRC-a 2 (BReast CAncer
Gene 2).
Ove gene svatko od nas nosi u sebi, i to u dvije kopije - jedna je naslijeđena od majke, a druga od oca.
Oba su gena vrlo važna. Glavna im je uloga u popravcima oštećenja deoksiribonukleinske kiseline i
važni su za funkcioniranje stanica i organizma u cjelini. Ako nisu mutirani, ne uzrokuju nikakvu
bolest, ali ako postoji mutacija, ne mogu obavljati svoju jako važnu funkciju. Katkad su u tim genima
prisutne i naslijeđene mutacije koje mogu uzrokovati nastanak bolesti, među ostalim i rak jajnika i
dojke.
Povećan rizik od raka dojke i jajnika prisutan je samo kod onih osoba koje naslijede pogrešku
(mutaciju) u jednom ili oba gena BRC-a 1 i BRC-a 2, što je danas moguće otkriti genetičkim
testiranjem. Svaki od roditelja može prenijeti na potomstvo mutaciju u BRC-a genima. Zbog toga je
kod određivanja genetskog rizika važno obuhvatiti cjelokupnu obiteljsku povijest bolesti za rak dojke i
jajnika, bilo s majčine, bilo s očeve strane. Ako su majka ili otac nositelji mutacije, vjerojatnost da će i
dijete naslijediti istu mutaciju je 50 posto, neovisno o spolu djeteta. To ne znači da će i dijete razviti
rak, nego da ima naslijeđen gen s mutacijom i time potencijalno veći rizik obolijevanja.
Osim za rak dojke, promjene u tim genima mogle bi poslužiti i kao rani pokazatelj mogućeg razvoja
raka jajnika, jer je tu vrstu raka vrlo teško otkriti s obzirom na to da nema odgovarajućih ranih
pokazatelja, nego se vrlo često otkrije tek u kasnoj i teže izlječivoj fazi.
Genetičko savjetovanje
Preduvjet da bi se uopće pristupilo testiranju je genetičko savjetovanje, tijekom kojeg liječnik internist
ili onkolog na temelju razgovora i anamneze utvrđuje ima li smisla raditi testiranje kod određene
osobe i objašnjava što bi za nju značio pozitivan rezultat. Liječnik također procjenjuje je li za tu osobu
uopće dobro da zna kako pripada u visoko rizičnu skupinu, jer na neke ljude to može djelovati
umirujuće i motivirati ih da se zaštite redovitim kontrolama, a drugima izaziva stres i paniku te im
može nanijeti više štete nego koristi. Uz to se popunjava upitnik iz kojeg je vidljivo postoje li
čimbenici koji upućuju na to da je netko kandidat za testiranje. Na kraju osoba mora dati i pismeni
pristanak.
34
15. Dijete iz epruvete
Louise Brown ušla u povijest 25. srpnja 1978. kao prva beba do čijeg je začeća došlo umjetnom
oplodnjom. Zbog toga je mala Louise stekla nadimak beba iz epruvete. Njezinim rođenjem stvorena je
nada za milijune parova koji do tada nisu mogli dobiti dijete.
Postupak oplodnje bio je rezultat 12 godina istraživanja skupine znanstvenika na čelu s dr. Robertom
Edwardsom i dr. Patrickom Steptoem. Dr. Steptoe preminuo je 1988. godine, a dr. Edwards
prisustvovao je vjenčanju Louise Brown i zaštitara Wesleyja Mullindera.
Ono što je 1978. godine bilo revolucionarno danas je sasvim normalna pojava te postoji velik broj
žena koje se podvrgavaju postupku umjetne oplodnje ne bi li imale djecu. I Louiseini roditelji su se još
jednom podvrgli istom postupku, što je rezultiralo rađanjem Louisine mlađe sestre Natalie.
Natalie Brown je 1999. napisala novu stranicu medicinske znanosti rađanjem vlastite kćeri. Time su,
barem djelomično, oboreni argumenti protivnika umjetne oplodnje koji su tvrdili da će djeca začeta na
tako neprirodan način biti izložena nepoznatim genetskim i drugim poremećajima.
Louise je također prirodno začela i rodila Cameron John Mullinder.
ZAGREB, 7. rujna (Hina) - Robert Veriga, prvo hrvatsko "dijete iz epruvete", rođeno primjenom
izvantjelesne oplodnje (IVF), navršit će 23. listopada 20 godina života.
Hrvatska je te 1983. godine bila sedma zemlja u svijetu u kojoj je uspješno izveden postupak umjetne
oplodnje, tada potpuno nove metode u liječenju bračne neplodnosti, koja se smatra jednim od velikim
medicinskih i znanstvenih događaja 20. stoljeća.
Postupak su obavili liječnici Klinike za ženske bolesti i porode iz Petrove predvođeni pročelnikom
Zavoda za humanu reprodukciju Velimirom Šimunićem.
U srpnju je u Engleskoj, uz pjesmu i ples tisuću okupljene "djece iz epruvete" proslavljen 25.
rođendan Louise Brown, prve bebe u svijetu začete umjetnom oplodnjom. Do danas je u svijetu u
preko 10.000 centara izvantjelesno začeto i rođeno više od milijun djece.
"Sva istraživanja na stotinama tisuća te djece pokazala su kako su to normalna djeca po svim
osobinama. Jedini su hendikep, kojega danas ima sve manje, višeplodne trudnoće koje nose rizik
prijevremenog poroda, a onda i nisku porođajnu težinu i nedozrelost bebe", ističe Šimunić.
U 20 godina u Petrovoj je, uz 5.100 djece začete IVF metodom, drugim metodama potpomognute
oplodnje rođeno još 4.500 djece.
"Kada tome pribrojimo i djecu koja su tijekom 50 godina Zavoda za humanu reprodukciju začeta
nakon primjene drugih metoda liječenja neplodnosti (indukcija ovulacije, mikrokirurgija itd.),
dosižemo impresivnu brojku od oko 13.000 djece", kaže Šimunić.
Uspješnost metode u Hrvatskoj iznosi oko 25 posto, no kako uspjeh ovisi o godinama žena, kod
mlađih žena uspješnost je između 35 i 40 posto. Hrvatska je na razini zemalja EU, gdje je prosječna
uspješnost 26 posto.
35
U posljednjih godinu dana broj umjetnih oplodnji u Hrvatskoj se smanjio za oko 500 postupaka,
ponajprije zbog afere na Svetom Duhu (doniranje jajnih stanica, operacije septuma), tako da bračni
parovi koji imaju problema s neplodnošću sve više odlaze u Sloveniju, Ukrajinu i Češku.
(Hina) mt md
In vitro oplodnja (engl. in-vitro fertilisation - IVF) postupak je kojim su jajne stanice oplođene
spermijima izvan maternice, odnosno in vitro. To je jedan od najpoznatijih postupaka medicinski
potpomognute oplodnje, kojih ima dvadesetak vrsta. Ovom postupku liječenja neplodnosti pribjegava
se kada su ostale metode potpomognute oplodnje bezuspješne. Liječenje uključuje kontroliranje
ovulacije hormonima, vađenje (punkcija) jajnih stanica iz jajnika žene i ostavljanje spermija da oplode
jajnu stanicu u tekućem mediju. Oplođena jajna stanica (zigota) se tada vraća (transferira) u maternicu
pacijentice s namjerom da se postigne trudnoća. Prva „beba iz epruvete“, Louise Brown, rodila se
1978. Već 1973. australski znanstvenici izvijestili su o nekoliko biokemijskih trudnoća, a 1976.
Steptoe i Edwards izvijestili su o ektopičnoj trudnoći.
Pojam in vitro (lat. u staklu) koristi se jer su rani biološki eksperimenti kultiviranja tkiva izvan živućeg
organizma od kojeg potječu, bili provođeni u staklenim posudama – čašama, epruvetama ili petrijevim
zdjelicama. Danas se pojam in vitro koristi da označi biološku proceduru koja se odvija izvan
organizma u kojem bi se normalno odvijala, da se razlikuje od in vivo procedure, gdje tkivo ostaje
unutar živog organizma gdje se normalno nalazi. Kolokvijalni izraz za djecu začetu IVF-om, bebe iz
epruvete, se odnosi na plastične cilindrične posudice koje se koriste u kemijskim i biološkim
pokusima. Međutim, in vitro oplodnja se obično vrši u plitkim staklenim ili plastičnim posudicama
koje se zovu petrijeve zdjelice. IVF postupak autologne endometrijalne kokulture se obično izvodi na
organskom materijalu, no unatoč tome naziva se in vitro. IVF se primjenjuje kad roditelji imaju
problema s neplodnošću (plodni parovi po hrvatskom zakonu ne mogu pristupiti ovim tehnikama).
Učinak stresa
U švedskoj studiji 2005. [4]
, 166 žena su promatrane mjesec dana prije IVF postupka. Rezultati nisu
pokazali nikakvu značajnu razliku između psihološkog stresa i ishoda IVF-a. Studija je zaključila s
preporukom klinikama da je moguće smanjiti stres koji IVF pacijenti osjećaju kroz liječenje
informiranjem o ovim zaključcima. Dok psihološki stres koji se osjeća tokom postupka neće utjecati
na ishod IVF-a, moguće je da IVF (pogotovo neuspješan) vodi stresu i može dovesti do depresije. Već
samo financijske posljedice mogu biti previše i mogu utjecati na anksioznost. Međutim, za mnoge
parove alternativa je neplodnost, a iskustvo same neplodnosti također može proizvesti ogroman stres i
depresiju.
Stopa živog poroda
Stopa živog poroda je udio svih IVF postupaka koji će dovesti do živog poroda, odnosno stopa
trudnoće uz korekciju zbog spontanih pobačaja i mrtvorođenja. Ovaj postotak vrijedi za sve uspješne
trudnoće, bez obzira na broj rođene djece (višeplodne trudnoće su češće u IVF postupcima).
Neke klinike su bile uspješnije od prosjeka, ali je nemoguće utvrditi da li je to zbog bolje tehnike ili
selekcije pacijenata, jer je moguće povećati stopu uspjeha tako da se odbija liječenje najtežih
slučajeva.
Kad se IVF pokušava više puta uzastopce, govori se o kumulativnoj stopi živog poroda. Ovisno o
grupi pacijenata, jedna studija izvijestila je o stopi od 43 % do 53 % za tri pokušaja, i 51 % do 71 % za
šest pokušaja.[5]
36
Komplikacije
Najveća problem IVF-a je rizik višeplodnih trudnoća. Ovo je direktno povezano s praksom transfera
više zametaka. Višeplodne trudnoće su povezane s povećanim rizikom gubitka trudnoće, komplikacija
na porodu, prijevremenog poroda i neonatalnog morbiditeta s potencijalom dugotrajne štete. Stroga
ograničenja na broj zametaka koji mogu biti transferirani uvedena su u nekim zemljama (npr.
Engleskoj) da se smanji rizik trojki ili više, ali se ne provode i ne prihvaćaju svugdje. Moguće je
spontano dijeljenje zametaka u maternici nakon transfera. Ipak to se događa vrlo rijetko, a rezultira
jednojajčanim blizancima. Dvostruko slijepa randomizirana studija pratila je IVF trudnoće koje su
dale 73 novorođenčadi (33 dječaka i 40 djevojčica). 8,7 % djece iz jednoplodnih trudnoća i 54,2 %
blizanaca imala su porođajnu težinu manju od 2500 g.[6]
Međutim zadnje studije sugeriraju da IVF
djeca iz jednoplodnih trudnoća imaju povećani rizik od male porođajne težine zbog nepoznatih
razloga.
Drugi rizik stimulacije jajnika je razvoj sindroma hiperstimulacije jajnika, posebno ako je hCG
korišten za „štopericu“.
Ako je neplodnost uzrokovana poremećajima u spermatogenezi, moguće je da muški potomci također
imaju povećani rizik poremećaja sa spermijima, ali je prerano da bi se to sa sigurnošću znalo.
Ponašanje i društveno-emotivno funkcioniranje IVF djece je sveukupno normalno, po studijama
provedenim na IVF djeci starosti 9 – 18 godina.[7]
Urođene mane
Pitanje urođenih mana je kontroverzna tema u IVF-u. Mnoge studije ne pokazuju značajna povećanja
kod djece začete uz pomoć IVF-a, dok druge to ne podržavaju. Godine 2008., analiza podataka
Nacionalne studije urođenih mana u SAD-u našla je da su neke urođene mane značajno češće kod
novorođenčadi začete IVF-om, i to septalne srčane mane, zečja usna, atrezija grla ili rektuma.
Mehanizam uzroka nije jasan.[8]
Krioprezervacija
Prvo dijete iz zamrznutog ljudskog zametka rođeno je 1984. Od tada do 2008. procjenjuje se da je
između 350 000 i pola milijuna djece rođeno iz zametaka zamrznutih kontroliranim zamrzavanjem u
tekućem dušiku. K tome, nekoliko stotina djece je rođeno iz zamrznutih jajnih stanica, ali je teško doći
do točnih podataka.
O sigurnosti zamrzavanja zametaka, ESHRE studija iz 2008. izvijestila je da djeca rođena iz
zamrznutih zametaka su „bolje i imala su veću porođajnu težinu“ nego djeca rođena iz svježeg
transfera. Studija je provedena u Kopenhagenu i procijenila je djecu rođenu u periodu između 1995-
2006. 1267 djece rođene nakon vraćanja odmrznutih zametaka su kategorizirana u tri grupe. 878 su
rođena iz zametaka stvorenih normalnom oplodnjom kad se spermiji i jajne stanice stave zajedno u
posudicu, ali spermiji moraju sami probiti zid jajne stanice. 310 djece je rođeno iz zamrznutih
zametaka stvorenih ICSI-jem u kojem se jedan spermij injektira u jajnu stanicu, i 79 djece je rođeno iz
zametaka gdje nije bilo poznato da li su stvoreni običnim IVF-om ili ICSI-jem.
17 867 djece rođene nakon svježeg IVF/ICSI postupka su korišteni kao kontrolna grupa. Zabilježeni
su podaci o urođenim manama, porođajnoj težini i dužini trudnoće. Rezultati studije pokazali su da su
djeca iz zamrznutih zametaka imala veću porođajnu težinu, duže trudnoće i manje prijevremenih
poroda. Nije bilo razlike u urođenim manama bilo da su djeca potjecala iz zamrznutih ili svježih
zametaka. U grupi zamrznutih ciklusa stopa urođenih mana bila je 7,7 % u usporedbi s grupom iz
svježih postupaka koja je bila nešto veća 8.8 %. Znanstvenici su pronašli da je rizik višeplodnih
trudnoća povećan u transferima svježih zametaka.
37
Oko 11,7 % ICSI i 14,2 % IVF zamrznutih zametaka su bile višeplodne trudnoće. Kod svježih
zametaka, 24,8 % ICSI i 27,3 % IVF-a su bile višeplodne trudnoće. Treba također primijetiti da je dob
majke bila značajno veća u grupi zamrznutih zametaka. Ovo je važno jer bi se zbog dobi očekivala
veća stopa problema i urođenih mana. Studija podržava tezu da je tradicionalni način zamrzavanja
sigurna procedura. Nije jasno doduše zašto su djeca iz zamrznutih zametaka bila u boljem stanju od
djece iz svježih postupaka.
Ako ima preostalih zametaka, pacijenti mogu zamrznuti zametke koji nisu transferirani. Ti zameci se
sporo zamrznu u tekućem dušiku i mogu biti čuvani dugo vremena. Pacijenti koji ne zatrudne sa
svježim embrijima mogu na ovaj način zatrudniti koristeći zamrznute zametke bez da moraju proći
kroz ponovnu hormonsku stimulaciju. Odnosno, u slučaju trudnoće iz svježeg ciklusa, roditelji mogu
pokušati realizirati još jednu trudnoću.
Zamrzavanje jajnih stanica
Zamrzavanje neoplođenih jajnih stanica uglavnom se provodi, kod žena koje mogu izgubiti funkciju
jajnika, primjerice zbog kemoterapije. Od 2009. se u Hrvatskoj prakticira zamrzavanje jajnih stanica
kao standardna metoda liječenja svih parova u onim klinikama koje imaju uvjete za to. U ostalim se
zemljama još uvijek smatra eksperimentalnom metodom.
38
16. Kloniranje
Ovca Dolly (5. juli 1996. – 14. februar 2003.), je bila prvi sisar koji je uspješno kloniran iz odrasle
somatske ćelije. Klonirana je na Institutu Roslin u Midlothianu u Škotskoj, te je živjela do svoje smrti
u dobi od šest godina.
Ovca je ispočetka imala šifrirano ime "6LL3". Naziv "Dolly" je došao od farmera koji su pomagali
njenom rođenju, u počast Dolly Parton. Tehnika koju je ovjekovječilo njeno rođenje je somatski
ćelijski nuklearni transfer, u kome se ćelija stavlja u jajnu ćeliju bez jezgre, a potom dvije ćelije
spajaju i razvijaju u embrion. Kada je Dolly klonirana godine 1996. iz ćelije šestogodišnje ovce,
postala je predmetom kontraverzi koje traju do današnjih dana.
9. aprila 2003. su njeni punjeni ostaci izloženi u edinburškom Kraljevskom muzeju, dijelu Nacionalnih
muzeja Škotske.
Slavna ovca Dolly došla na svijet - 1996.
Najpoznatija ovca u povijesti došla je na svijet na današnji dan kao prva životinja klonirana od stanice
odrasle jedinke. Zanimljivo je da je ime Dolly ovca dobila po slavnoj glazbenici Dolly Parton, i to ne
bez razloga.
Na današnji dan došla je na svijet prva životinja klonirana od stanice odrasle jedinke. Ovca je nazvana
Dolly i ubrzo je postala najpoznatija ovca na svijetu, a danas je gotovo sinonim za kloniranu životinju
opće. Kloniranje su obavili znanstvenici iz škotskog instituta Roslin, pokraj Edinburgha. Uzeli su
jednu stanicu odrasle ovce i njenu jezgru ubacili u jajnu stanicu druge. Takav zametak usadili su u
maternicu treće ovce, koja je rodila Dolly. Time je Dolly genetski potpuno jednaka prvoj ovci tj. Dolly
je njezin klon. Zanimljivo je da je ime Dolly ovca dobila po slavnoj glazbenici Dolly Parton, poznate
po svojem poprsju i to zato što je stanica uzeta iz mliječne žlijezde odrasle ovce.
Ovca Dolly doživjela je šest godina života, no tada je dobila tešku bolest pluća, pa su je morali
eutanazirati. Dvojbeno je da li je kloniranje uzrok relativno rane smrti ovca Dolly, jer je plućna bolest
bila uzrokovana jednom vrstom virusa, a i jedna druga ovca iz istog stada umrla je od nje. Neki,
međutim nagađaju da je uzrok rane smrti možda bio u činjenici da je Dolly klonirana od odrasle ovce
stare šest godina, pa su joj telomeri diktirali starost od 6 godina već pri rođenju. Naime, inače ovce
pasmine Finn Dorset, kakva je bila Dolly, imaju očekivanu starost od upravo 11 do 12 godina.
Zanimljivo je da je za života Dolly rodila čak 6 janjaca, koji su nazvani Bonnie, Sally, Rosie, Lucy,
Darcy i Cotton
Kloniranje
Kloniranje (grč. κλών: grana, mladica) je pojam u širem smislu označava prirodni ili umjetni razvoj
dvije ili više genetički identičnih stanica ili organizama.
U definiranju pojma kloniranja se polazi s jedne strane u zoologiji i botanici a s druge u
reprodukcijskoj medicini i staničnoj biologiji s različitih polazišta.
Kloniranje je oblik nespolnog razmnožavanja različitih jednostaničnih i višestaničnih organizama pri
kojem nastaju potomci koji su jednaki roditeljskom organizmu i međusobno, no, za znanost je, ipak,
zanimljivije proučavati kloniranje sisavaca. Kloniranje je pojam koji potječe iz 1963. godine te,
naizgled, nije osobito složen zahvat i već 1962. je britanski znanstvenik John Gurdon uspio stvoriti
39
jednu žabu. Uspješno je prenio jezgru iz jedne tjelesne stanice žabe u neoplođenu jajnu stanicu žabe u
kojoj je prethodno uništio jezgru UV zračenjem. Iako se tako dobivena jajna stanica uspjela razviti
samo do punoglavca, ova tehnika prijenosa jezgre pokazala je put za nova uspješna kloniranja.
U posljednjih nekoliko godina znanstvenici su uspjeli klonirati više vrsta životinja. Godine 2001.
američki su znanstvenici čak pokušali klonirati čovjeka, no u tome nisu uspjeli. Jedna tehnika koju
znanstvenici primjenjuju za dobivanje klonova naziva se nuklearni transfer.
Znanstvenici najprije iz ženke uzmu neoplođenu jajnu stanicu i iz nje odstrane jezgru, koja sadrži
DNK. Iz tijela životinje koju će klonirati uzmu odgovarajuću stanicu, primjerice stanicu kože, čija
jezgra sadrži sve genetske informacije o svom vlasniku. Tu stanicu (ili samo njenu jezgru)
znanstvenici tada unesu u jajnu stanicu iz koje su odstranili jezgru i kroz nju puste struju. Tim se
postupkom postiže sjedinjenje stanice i citoplazme jajne stanice. Nakon što dobije novu jezgru, jajna
stanica počinje se dijeliti kao da je oplođena, čime počinje razvoj klona životinje iz koje je uzeta
tjelesna stanica.
Embrij se tada može implantirati u maternicu surogat majke, gdje će se, u rijetkim slučajevima kada se
sve odvija po planu, nastaviti razvijati dok ne dođe vrijeme da mlado dođe na svijet. Postoji i druga
mogućnost, a to je da se embrij zadrži u maternici samo dotle dok se iz embrioblasta ne uspiju
izdvojiti embrionalne matične stanice koje se dalje mogu držati u kulturi. Znanstvenici vjeruju da bi
ovaj temeljni princip kloniranja trebao biti djelotvoran i u slučaju ljudi. Ustvari, pokušaj kloniranja
čovjeka koji sam prije spomenula izvršen je s namjerom da se dobiju embrionalne matične stanice.
Kloniranje u tu svrhu naziva se terapijsko kloniranje.
Katolički pogled na kloniranje ljudi
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Katolički pogled na kloniranje ljudi je službeno protivljenje. Kloniranje ljudi Katolička Crkva
smatra nemoralnim i teškim grijehom, jer smatra da svaki čovjek ima pravo biti začet prirodnim
spolnim činom ljubavi oca i majke, ima pravo na ljudska prava i dostojanstvo čovjeka.
Kloniranjem ljudi nastaje novo ljudsko biće bez spolnog odnosa slično kao i kod umjetne oplodnje.
Time se narušava pravo djeteta da bude začeto spolnim odnosom u braku. Crkva smatra, da se
kloniranjem negira, da je svako ljudsko biće Božji dar i da nitko nema pravo na dijete pod svaku
cijenu. Kloniranjem se gleda na ljude kao na objekte koje se može i uništiti prema kvalitetama i
osobinama koje imaju ili nemaju. [1]
Odluka o životu ili smrti klonirane osobe ovisi o onome tko je
klonirao. Kloniranjem su moguće mnoge neprirodne pojave poput toga da dijete nema oca, da dijete
bude blizanka svoje majke ili kćer od bake.
Stav Crkve je da klonirana osoba također ima dušu i premda je osoba klon, svejedno je induvidualna
ljudska osoba s jedinstvenom dušom i ima pravo na ljudska prava kao i svi drugi. Crkva vjeruje, da
ljudska duša ne može nastati kloniranjem, već samo tijelo nastaje kloniranjem, a dušu udahnjuje Bog
(duša ne može nastati ni spolnim putem preko roditelja ni umjetnom oplodnjom već samo neposredno
stvaranjem od Boga). [2]
Premda je kloniranje nemoralno, ako netko nastane kao rezultat kloniranja
ima pravo na dostojanstvo, poštovanje i ljudska prava. Crkva se protivi proizvodnji klonova za
eksperimentiranje u medicini i tzv. terapeutsko kloniranje, jer većina takvih klonova bude uništena
nakon pokusa. Protivi se i usmrćivanju klonova koji imaju genetske poremećaje.
40
17. Pravo na život - temeljno ljudsko pravo
Pravo na život je temeljno i najvažnije ljudsko pravo za koje se zauzimaju pravni akti zemalja
širom svijeta. Samim činom rođenja, bez obzira na spol, porijeklo ili državljanstvo stiče se pravo na
život. Pravo na život je izraz koji opisuje uvjerenje da ljudsko biće ima bitno pravo na život, a osobito
da ljudsko biće ima pravo ne biti ubijeno od strane drugog ljudskog bića.
Za vrijeme Američke revolucije donesena je Virginijska deklaracija prava 1776. godine u
kojoj se spominje da svi ljudi imaju "pravo na život, slobodu i potragu za srećom", a nakon nje slijedi
Francuska revolucija i Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine. Ove dvije
deklaracije po prvi put sustavno donose popis prava koja se u njihovo vrijeme smatraju urođenima i
neotuđivima.
Opća deklaracija UN – a o pravima čovjeka iz 1948.godine, Opća Deklaracija o Ljudskim Pravima,
usvojena od strane Opće Skupštine Ujedinjenih Naroda proglasila je u tri članka:" Svatko ima pravo
na život, slobodu i sigurnost".
Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i
sviješću i trebaju jedni prema drugome postupati u duhu bratstva (član 1.).
Svakome su dostupna sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao
što su rasa, boja, spol, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, narodnosno ili društveno porijeklo,
imovina, rođenje ili drugi pravni položaj (član 2.).
Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost (član 3.).
Nitko ne smije biti držan u ropstvu ili ropskom odnosu; ropstvo i trgovina robljem zabranjuje se u
svim njihovim oblicima (član 4.).
Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili
kažnjavanju (član 5.).
Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu zakona. Svi
imaju pravo na jednaku zaštitu protiv bilo kakvoj diskriminaciji (član 7).
Također, ovim aktom su detaljno definirane i ostale slobode i prava čovjeka koje time određuju pravo
na kvalitetan život i time se još više modelira vizija o pravu na život.
Godine 1950. Europska konvencija o ljudskim pravima usvojena od strane Vijeća Europe proglašava
zaštićenim ljudsko pravo na život u Članku 2.
Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Članak 1.: „Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen
života, osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji
je ova kazna predviđena zakonom“.
2. Nije u suprotnosti s odredbama ovog članka lišenje života proizašlo iz upotrebe sile kojom je
bila nužno potrebna:
a) pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja
b) pri zakonitom uhićenju ili pri sprječavanju bijega osobe zakonito lišene slobode
41
c) radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom
Postoje iznimke za pogubljenja i zakonite samoobrane, sprječavanje osumnjičenog u bijegu te za
suzbijanje nemira i buna. Od tada je Konvencija po Protokolu 6 pozvala sve zemlje da ukinu smrtnu
kaznu osim u vrijeme rata i nacionalnih kriza, a trenutačno se to odnosi na sve zemlje Vijeća .
Protokol 13 se zalaže za potpuno ukidanje smrtne kazne, a prihvaćen je od većine članica Vijeća.
Godine 1966. Međunarodni sporazum o civilnim i političkim pravima je prihvaćen u Općoj skupštini
Ujedinjenih naroda.
Godine 1982. Kanadskom poveljom o pravima i slobodama je zajamčeno da svaka osoba ima pravo na
život, slobodu i sigurnost i pravo da toga ne bude lišena, osim u skladu s načelima temeljnog Zakona.
Ustav Republike Hrvatske
14. članak : Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o njegovoj rasi, boji kože,
spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini,
rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.
Danas u Republici Hrvatskoj pravo na život je zaštićeno člankom 21. Ustava Republike Hrvatske te, i
u našoj zemlji prihvaćenoj, Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda člankom 2.
Koncept pravo na život u središtu je rasprava po pitanjima pobačaja, smrtne kazne, eutanazija,
samoobrane i rata.
Pro-life zagovornici tvrde da su "prenatalni ljudi" prave osobe i imaju ista temeljna prava na život kao
i svi ljudi nakon rođenja i smatraju da je pobačaj kao takav nedopustiv.
OPĆA DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA, USVOJENA NA OPĆOJ SKUPŠTINI UN-a
- Svi smo rođeni slobodni i jednaki
- Ne diskriminiraj druge
- Pravo na život – Svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost
- Zabranjeno robovanje i trgovina robljem
- Zabranjeno mučenje
- Vi imate prava bez obzira gdje se nalazite ili idete
- Svi smo jednaki pred zakonom
- Vaša su ljudska prava zaštićena zakonom
- Zabranjeno samovoljno hapšenje i zatvaranje
- Svatko ima pravo na suđenje
- Svatko je nevin, dok se ne dokaže suprotno
- Svatko ima pravo na privatnost
- Svatko ima pravo na slobodu kretanja
- Svatko ima pravo da traži sigurno mjesto za život
- Svatko ima pravo na državljanstvo
- Brak i porodica su zaštićeni
- Svatko ima pravo na posjedovanje imovine
- Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere
42
- Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja
- Svatko ima pravo na udruživanje i okupljanje
- Svatko ima pravo na demokraciju
- Svatko ima pravo na društvenu i državnu pomoć
- Svatko ima pravo na rad i slobodan izbor zaposlenja
- Svatko ima pravo na odmor i igranje
- Svatko ima pravo na životni standard
- Svatko ima pravo na obrazovanje
- Svatko ima pravo na zaštitu autorskih prava
- Svatko ima pravo na pravedan i slobodan svijet
- Svatko ima obaveze prema društvu
- Nitko vam ne može oduzeti vaša ljudska prava
43
18. Pravo na život
Međunarodni dan života, obilježava se svake godine, prva nedjelja u veljači. Dan života nas
podsjeća na dar života i dragocijenosti na koje suvremeno društvo zaboravlja. Postoje različite vrste
kršenja toga prava – različite vrste ubojstava, kaznena djela kojima se povrjeđuje ili ugrožava život
čovjeka, genocid, ratni zločin, teška djela protiv zdravlja ljudi, protiv opće sigurnosti, djela koja kao
tešku posljedicu mogu imati lišavanje života jedne ili više osoba.
U Hipokratovoj zakletvi, koja je stoljetni temelj medicinske etike liječnici prisežu da ne će
ženi dati sredstvo za pometnuće ploda. U Ženevskoj povelji SZO iz 1948. godine piše: „Apsolutno ću
poštivati ljudski život, već od njegova začeća.“: Svjetska zdravstvena organizacija je u Londonu 1949.
prihvatila temeljna načela medicinske etike. U njima jasno piše: „Liječnik mora uvijek imati pred
očima dužnost čuvanja ljudskog života od trenutka njegova začeća do smrti“.
Nemedicinski pobačaj negira temeljno ljudsko pravo: pravo na život. Zigota je začetak ljudskog bića
te je upitno pravo majke da odlučuje o životu drugog bića.
Poseban problem je selektivni fetocid, koji je nastao kao posljedica metoda liječenja neplodnosti i
pobačaja.
Službeni stav Katoličke Crkve prema životu, odnosno pitanjima umjetne oplodnje i
abortusa:
Rani crkveni oci poput sv. Jeronima, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Klementa Aleksandrijskog i drugi
protivili su se pobačaju. Papa Pio IX.. 1869. godine donosi odluku o zabrani svih pobačaja.
Papa Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium Vitae, pobačaj naziva posebno teškim i žalosnim zločinom
nad životom, jer se uništava ljudsko biće koje je toliko nevino, da ne može biti nevinije. Papa se
zauzima za stav, da ljudski život počinje od začeća te da taj život nije ni očev ni majčin, nego život
novog ljudskog bića Smatra se, da nikada ne bi postao čovjekom, ako to nije od prvog trenutka začeća.
Zabranjuje se svaki čin, koji dovodi do uništavanja ljudskog embrija. U enciklici se priznaje, da se
majke ponekad nalaze u objektivnim teškoćama, zbog kojih se odlučuju na pobačaj. Premda se čini, da
su uvjeti za život djeteta koje se ima roditi takvi, da se čini da bi za njega bilo bolje da se ne rodi, takvi
razlozi ipak ne mogu opravdati slobodno uništenje nedužnog ljudskog bića. Crkva priznaje, da su
mnoge žene koje su pobacile pri tome imale mučne i dramatične odluke te da im rane na duši još
vjerojatno nisu zarasle. Poziva ih se na nadu i otvorenost pokajanju te traženju oprosta i od djeteta koje
sada živi u Gospodinu. Crkva ne osuđuje žene, nego čin pobačaja. Papa je izjavio: "Prema tome,
autoritetom koji je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke
Crkve potvrđujem da je izravno i namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića uvijek teško nemoralno
djelo." Budući, da Krist nikada nije osuđivao osobe, već zla djela, tako ni papa ne osuđuje jadne žene,
muževe i liječničko osoblje, već osuđuje čin pobačaja. U enciklici navodi, da katolike ne obvezuju
zakoni kojima se ozakonjuju pobačaj, eutanazija i bilo koje drugo ubojstvo nedužnih, već katolici
imaju pravo protiviti se takvim zakonima, zbog prigovora savjesti.
Tko svojevoljno i svjesno sudjeluje u pobačaju, automatski je izopćen iz Katoličke Crkve i ako želi
ponovno postati član Crkve mora tražiti ponovno primanje.
Majka Tereza na govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir 1979. godine izjavila je,
da „najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom
44
krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni
druge ubijati?“.
Muslimani ga također zabranjuju u većini slučajeva, no ako je ženin život ugrožen dozvoljavaju ga
kao manje zlo od dva zla. Smatraju da fetus nakon 4. mjeseca dobiva živu dušu i nakon toga pobačaj
više nije prihvatljiv, osim u slučaju opasnosti za ženin život i u slučaju silovanja.
Neki Židovi se protive, a drugi opet podržavaju pobačaj. Hinduizam koji kao religija propovijeda ne-
nasilje osuđuje pobačaj osim kad je majčin život u opasnosti, a budizam nema službenog stava.
Unatoč zauzimanju za pravo na život nemoćna nerođena djeca postala su najbrojnije žrtve
ljudske slabosti, sebičnosti i manjka savjesti. Moralo ih se djelotvornije zaštititi. S tom svrhom
osnovan je Međunarodni komitet za zaštitu nerođene djece. Na zasjedanju u Beču 1986. god. taj
Komitet je prihvatio Povelju o pravima nerođene djece. U njoj su u sedam točaka formulirana prava
nerođenih, a prvo i temeljno pravo glasi: „Nerođeno dijete ima pravo na život!“
Tko štiti prava nerođene djece? Zar nije logično da ih štite majke i očevi? Žena ima pravo
slobodno koristiti svoje tijelo, kao i svi, ali je odgovorna za biće koje je u njoj začeto. Muškarac s
kojim je žena začela ima posebnu odgovornost za ženu i dijete. Mnogi pobačaji bi bili izbjegnuti kad
bi muškarci preuzimali odgovornost za djecu.
45
19. Pobačaj (abortus)
Smatra se da se godišnje diljem svijeta obavi 46 milijuna pobačaja, od toga 26 milijuna u
zemljama gdje je on legalan, a ostalih 20 milijuna u zemljama u kojima je posupak ilegalan. U
Britaniji se izvrši 6 milijuna pobačaja godišnje, a bilježi se velik porast broja abortusa kod
maloljetnica, tako da su političari pokrenuli program seksualne edukacije usmjeren prma većoj uporabi
kontracepcije ( umjesto ka odgovrnom ponašanju prema seksualnosti).
Napredak prenatalne ultrazvučne dijagnostike i amniocenteze omogućio je roditeljima da rano
saznaju i spol djeteta i malformacije fetusa ako su prisutne. To može voditi pobačaju s jedne strane
zbog malformacija koje se otkriju, a s druge strane zbog spola. Najviše pobačaja zbog preferencije
određenog spola zabilježeno je u nekim dijelovima Azije.
Što se tiče posljedica na mentalno zdravlje žene koje ostavlja pobačaj nema suglasnosti.
Većina istraživanja koja su provedena na tu temu nisu pokazala vezu između pobačaja i lošeg
mentalnog zdravlja tih žena, no ipak ima istraživanja koja tvrde da ta veza postoji i da žene koje su
imale pobačaj imaju veću vjerojatnost za kasnije oboljevanje od depresije, razvijanja raznih oblika
ovisnosti i slično. Protivnici pobačaja govore čak i o posebnom stanju, tzv. ˝post-pobačajnom
sindromu˝. Američka Psihološka Udruga (APA) smatra da su ozbiljne psihološke reakcije nakon
pobačaja rijetke i u razini onih koje nastaju zbog svakodnevnog stresa. Međutim, određeni broj
liječnika priznaje duševne posljedice nakon pobačaja tako da se otvaraju i centri za pomoć tim
ženama.
Protivnici pobačaja zalažu se za veće zakonske restrikcije a neki za potpunu zabranu pobačaja.
Oni smatraju da je fetus ljudsko biće koje ima potpuno pravo na život koje je iznad svih ostalih prava
npr. Pravo majke da bira želi li dijete ili ne. Zagovornicima prava na život (pro-life) pobačaj smatraju
ubojstvom. Ovaj stav zastupa i većina tradicionalnih religija.
Protivnici bilo kakvih zakonskih zabrana pozivaju se na pravo žene na izbor (pro-choice) hoće
li imati dijete ili ne. Oni smatraju da ljudsko biće prava dobiva rođenjem. No oni nisu nužno
zagovaratelji pobačaja i često ga smatraju negativnom pojavom koju treba suzbijati prevencijom, ali
ne i zabranama.
Raspravlja se i o tome da li trudna žena koja želi pobaciti treba nekoga obavijestiti, koga
obavijestiti, da li treba još neko dopuštenje. Npr. da li kod maloljetnica treba obavijestit roditelja,
biološkog oca, kod udatih žena njenog muža. Imaju li oni pravo znati, pogotovo otac ako se to radi bez
njegova znanja.
Etika se temelji na načelima a ne na dogovoru ili na tome što netko misli. Znanstvene
činjenice omogućavaju donošenje ispravnih odgovore po pitanju pobačaja. Ljudski život započinje
začećem. Ako nema začeća nema ni novog života. Budući da se čovječanstvo zalaže za pravo na
život, dužno je zaštiti života od njegova početka (začeća).
Prekid trudnoće je siguran postupak, u razvijenom svijetu, kada se izvodi u skladu s
medicinskim standardima. Nesiguran pobačaj (koje obavljaju osoba bez pravog treninga ili bez
medicinskog obrazovanja) je uzrok smrti majki (oko 70.000) i nastanka invaliditeta (5 milijuna
godišnje na globalnoj razini). Prema procjenama, 42 milijuna pobačaja izvede se svake godine diljem
svijeta, s 20 milijuna onih koji izvode nesigurno (unsafely) (drugi izvor podataka). Učestalost pobačaja
u svijetu je smanjena zbog boljeg obrazovanja i korištenja zaštitnih sredstava.
46
Slučaj Gianne Jessen, koja je preživjela pobačaj. Rođena je nakon neuspješnog pobačaja u
klinici za pobačaje u Los Angelesu. Njena maloljetna majka došla je u osmom mjesecu trudnoće u
kliniku gdje su ju savjetovali na pobačaj fiziološkom otopinom koja „sprži“ dijete u utrobi i ono se
rodi mrtvo. Dogodilo se čudo, Gianna je rođena živa! Kaže ovo: “Ako je abortus stvar ženinih prava,
dame i gospodo, onda koja su moja prava? Toga dana nije bilo ni jedne radikalne feministkinje, koja je
ustala i vikala kako su narušena moja prava. Zapravo, moj život se gasio u ime ženskih prava.”
47
20. Pobačaj (abortus), zakonske odredbe
Pobačaj ili abortus (lat. abruptio graviditatis) je spontani ili namjerno izazvani prekid
trudnoće odstranjenjem ili izbačajem embrija ili fetusa iz maternice prije sposobnosti ljudskog ploda
za samostalni život.
Pobačaj je poznat još od antičkog doba kada su se za izazivanje pobačaja koristile razne biljke,
oštri predmeti i druge metode. I u grčko i u rimsko doba pobačaj je bio općeprihvaćen zahvat.
Pojavom kršćanstva dolazi do promjena u stavovima glede pobačaja. Tako u 13.st. papa Inocent III.
određuje da plod postaje živo biće u trenutku kad se počinje micati u trbuhu pa pobačaj nakon tog
vremena postaje ubojstvo, a prije toga je manji grijeh. Pape iza njega su uvodile male promjene u vezi
tog stava sve do pape Pia IX. koji 1869. godine donosi odluku o zabrani svih pobačaja. Car Svetog
Rimskog Carstva, Karlo V. je 1532. godine donio Zakonik ˝Constitutio criminalis Carolina˝ kojim
propisuje smrtnu kaznu za namjerni pobačaj. Tu kaznu Austrija ukida 1787. godine, Francuska 1791.
godine, a umjesto toga uvode dugotrajne kazne zatvora. U Engleskoj je čak do 1948. god. kazna za
pobačaj bio doživotni zatvor. No unatoč zabranama i u SAD-u i u Ujedinjenom Kraljevstvu tijekom
19. stoljeća pobačaji su se nastavili obavljati. Sovjetski Savez, Island i Švedska su među prvim
zemljama koje su u 20. stoljeću legalizirale neke ili sve oblike pobačaja.
Do legalizacije pobačaja prvi put je došlo 1920. u Sovjetskom Savezu. Godine 1935. Island je
ozakonio abortus, a Švedska 1938.. Staljin ga je bio zabranio (1936.) kako bi se povećao broj
stanovnika. 1967. pobačaj je ozakonjen u Velikoj Britaniji i u američkim saveznim državama
Kaliforniji i Coloradu. U SAD-u je pobačaj zakonski dozvoljen nakon dva sudska procesa (Roe protiv
Wade i Doe protiv Boltona) 1973. godine. Nakon toga je rastao broj pobačaja u SAD-u.
U enciklici "Evangelium Vitae" papa se usprotivio pobačaju, a 1997. izjavio je da je pobačaj
holokaust. Papa Ivan Pavao II. bio je protivnik pobačaja pa je tako proglasio svetom Ivanu Berettu
Mollu 2004. godine, koja je na svoj zahtjev rodila, makar je bila u životnoj opasnosti. Dijete je
preživjelo, a ona je preminula nedugo nakon poroda.
Crkva smatra da život započinje začećem te ga treba poštivati i štititi od začeća do prirodne
smrti. Pobačaj se smatra smrtnim grijehom. Izjava Majke Tereze prilikom dodjele Nobelove nagrade
za mir 1979. godine: „Najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna
majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji onoga da mi
počnemo sami jedne druge ubijati?”
Dana 18. travnja 2008. Godine Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, skupina sastavljena od
članova iz 47 europskih zemalja, usvojili su rezoluciju kojom se poziva na dekriminalizaciji pobačaja
u razumnim granicama i gestacijski zajamčeni pristup sigurnom postupku pobačaju, a Nonbinding
rezolucija je donesena 16. travnja izglasavanjem 102 glasa za i 69 protiv.
U bivšoj Jugoslaviji, u čijem je sastavu bila i Hrvatska prije osamostaljenja, pobačaj je
legaliziran 1952. godine. Tada je usvojena Uredba o postupku za dopušteni prekid trudnoće. U
Republici Hrvatskoj pobačaj ili izazvani prekid trudnoće je jasno definiram zakonom o zdravstvenim
mjerama za ostvarivanjem prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN 18/78), čl. 15 st. 2.
Zakon o prekidu trudnoće glasi da se izazvani prekid trudnoće može jedino izvršiti do isteka deset
tjedana od dana začeća u bolnicama koje imaju organiziranu jedinicu za ginekologiju i porodiljstvo i
u drugim zdravstvenim organizacijama udruženog rada koje za to posebno ovlasti republički organ
uprave nadležan za poslove zdravstva. Tijekom 2007. godine bilo je prijavljeno 10.609 prekida
trudnoće, dok ne tako davne 1990. godine bilo je prijavljeno 38.500 namjernih pobačaja. Velika
48
razlika može se pripisati boljoj obrazovanosti i informiranosti, ali se vjeruje da dio pobačaja liječnici
izvode ilegalno.
Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz
1978.godine. U kojem se pobačaj shvaća kao „pravo“ žene u Hrvatskoj još uvijek vrijedi, članak 2.
kaže: ˝Pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece može se ograničiti samo radi zaštite
zdravlja, a pod uvjetima i na način koji određuje ovaj zakon.˝
Važeći Ustav Republike Hrvatske više ne sadrži odredbu o slobodnom odlučivanju o rađanju
djece, već sadrži odredbe kojima država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne,
odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život ( čl. 62 ), a
članak 21. Ustava RH navodi da svako ljudsko biće ima pravo na život. S jedne strane tu su odredbe
Zakona iz 1978. koje daju pravo odlučivanja o rođenju djeteta majci, a s druge odredba Ustava koja
ističe da svako ljudsko biće ima pravo na život. Tako je prema zakonu, dok, s druge strane, u
"Kodeksu medicinske etike i deontologije"Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatske liječničke komore,
koji je prihvaćen početkom 1996. godine, u temeljnim načelima stoji da je liječniku časna dužnost da
svoje životno usmjerenje i svoju struku posveti čovjekovu zdravlju. U tom smislu on će poštovati
ljudski život od njegova početka do smrti. U Hipokratovoj zakletvi, koja potječe iz 5. stoljeća prije
Krista i slovi kao prvi etički kodeks, liječnici prisežu da neće ženi dati sredstvo za izazivanje pobačaja,
a godine 1948. je osuvremenjena Ženevskom deklaracijom, tekst tog dijela zakletve glasi :“ U
potpunosti ću poštovati ljudski život, već od njegova začeća.“ Do donošenja novih „liberalnih
zakona“, jedina zakonom dopuštena indikacija za pobačaj bila je ugroženost života majke. Naravno,
kada padne zapreka propisana zakonom, najveću vrijednost dobiva osobni stav protiv proširenosti
pobačaja. Liječnik bilo koje specijalnosti, a isto tako i ginekolozi, sigurno će se naći u prilici da
savjetuju trudnicu u vezi pobačaja iz bilo kojeg razloga pogotovo ako se radi o bolesnoj trudnici.
Liječnici često su skloni mišljenju da bolest i trudnoća ne idu zajedno, da se međusobno pogoršavaju i
liječnici ne žele preuzeti „odgovornost“, a ne shvaćaju da upravo tako postaju suodgovorni za pobačaj
jer njihova ne upućenost u rezultate takvih trudnoća često navodi te trudnice na pobačaj. Uništenje
jednog ljudskog života u dobi prije rođenja ne proglašava se ubojstvom; je li zato što je u toj fazi
čovjek nesposoban braniti se ili što taj čin ne može ugroziti odrasle koji stvaraju pravila o etici?
U većini europskih i svjetskih država abortus je kao čin regulacije poroda zakonski legalnan
čin do propisanog, u praksi najduže 12. tjedna trudnoće.
Kazneni zakon R. H.
Protupravni prekid trudnoće
Članak 115.
(1) Tko protivno propisima o prekidu trudnoće, trudnoj osobi izvrši, potakne je ili joj pomogne izvršiti
prekid trudnoće s njezinim pristankom,
kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena smrt trudne osobe ili joj je zdravlje
teško narušeno,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
49
(3) Tko trudnoj osobi bez njezinog pristanka izvrši prekid trudnoće,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(4) Ako je kaznenim djelom iz stavka 3. ovoga članka prouzročena smrt trudne osobe ili joj je zdravlje
teško narušeno,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.
(5) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka počinitelj će se kazniti.
Liječnici imaju pravo na prigovor savjesti, što čini oko 70% liječnika prema podatcima iz
2006. godine. Bilo je više pokušaja promjene zakona pa je tako stručno povjerenstvo, što ga je
imenovalo Ministarstvo zdravstva, pripremilo još 1996. godine prijedlog novoga zakona, no postojeći
zakon je još uvijek na snazi. Treba se podsjetiti: Ljudski život počinje začećem.
50
21. Medicinski potpomognuta oplodnja
Postupci medicinski potpomognute oplodnje
Najčešći postupci medicinski potpomognute oplodnje su inseminacija (IUI), izvantjelesna odnosno in
vitro oplodnja (IVF), intracitoplazmična injekcija spermija (ICSI) te prijenos odmrznutih zametaka
(FET, engl. Frozen Embryo Transfer). Ostale metode kao ITI (inseminacija u jajovodu umjesto
maternici), GIFT (prijenos jajne stanice i spermija u jajovod da se oplodnja dogodi tamo), ZIFT
(prijenos zigote, odnosno oplođene jajne stanice u jajovod, gdje se u prirodi događa oplodnja) su
uglavnom napuštene te se više niti ne bilježe u registrima medicinski potpomognute oplodnje. Novija i
još nerasprostranjena metoda je in vitro sazrijevanje jajnih stanica (IVM. engl. in vitro maturation).
Uvriježen je naziv „umjetna oplodnja“ za postupke medicinski potpomognute oplodnje.
Međutim, i materijal (jajna stanica i spermij), i sam proces oplodnje, su posve isti kao i kod spontanih
začeća. Kod inseminacije, oplodnja se događa u tijelu, tj. to je unutartjelesna oplodnja. Metode IVF-a i
ICSI-ja su metode izvantjelesne oplodnje jer do oplodnje dolazi van tijela. Kod IVF-a, jajne stanice se
kroz zid vagine dugačkom iglom izvade iz jajnika žene i pomiješaju u Petrijevoj zdjelici sa spermijima
muškarca u omjeru 1:75,000 te se ostave da se oplodnja desi prirodno. Kod ICSI metode, kad nema
dovoljno dostupnih kvalitetnih spermija, zaobilazi se prodiranje spermija kroz omotač jajne stanice
direktnim ubacivanjem spermija u jajnu stanicu, međutim, sama rekombinacija DNK molekula iz
muške i ženske stanične jezgre i ostali stanični procesi su isti kao i kod spontanog začeća. Budući da
su i ženska i muška spolna stanica i sam proces oplodnje jednaki kao i u prirodi, koristi se termin
medicinski potpomognuta, a ne umjetna oplodnja, jer medicina samo omogućava da do oplodnje dođe,
ali ne zamjenjuje sam proces oplodnje umjetnim postupkom.
Inseminacija se kod čovjeka provodi već dva stoljeća. Radi se o tehnički nezahtjevnoj metodi
gdje se pripremljeno sjeme muškarca kroz dugu tanku cjevčicu ubacuje u maternicu žene i na taj način
zaobilazi grlić maternice koji je prirodna barijera za strana tijela, pa tako i spermije te predstavlja
najveću prepreku prolasku spermija do maternice i jajovoda.Prvo dijete začeto inseminacijom rođeno
je 1839. jednoj grofici, a rezultat je u medicinskoj literaturi objavio francuski doktor Girault.
Od prve uspješne oplodnje jajne stanice izvan ljudskog tijela 1963. do rođenja prve „bebe iz epruvete“,
Louise Brown, 1978. prošlo je 15 godina. Stopa uspjeha, odnosno broj trudnoća po postupku, bila je
na početku vrlo niska. Poboljšana je uvođenjem kontrolirane stimulacije jajnika kojom se umjesto
jedne jajne stanice prosječno proizvede njih desetak. Iako se oplodnjom više jajnih stanica može dobiti
više zametaka nego je moguće odjednom vratiti ženi, ostali zameci mogu se zamrznuti za prijenos u
slučaju neuspješnog postupka ili nakon uspješne trudnoće. Manji broj postupaka ima dovoljno
zametaka za zamrzavanje – primjerice, samo 30% postupaka u Španjolskoj imalo je dovoljno
zametaka za zamrzavanje. Zametci koji se zamrznu ne mogu biti stariji od 5 dana starosti jer tada
počinje prirodno ugnježđivanje u maternicu (implantacija). Zametak tada ima oko stotinjak stanica i
promjera je oko 0,1 mm. Razlog zašto mnogo zametaka spontano umre je što mnogi zameci, bilo oni
začeti spontano ili u laboratoriju, imaju kromosomske greške (aneuploidije). Primjerice, tek 30%
spontano začetih zametaka kod zdravih parova na kraju završi rođenjem bebe, a kod neplodnih parova
taj postotak može biti i manji. Većina aneuploidija izgleda potiče već od jajne stanice, a manji dio od
spermija, međutim to nije vidljivo niti mikroskopom i genetska nepravilnost može se utvrditi tek
nakon što zametak počne proizvoditi vlastite proteine i prestati pratiti programirane stope u razvoju.
Smatra se da oko 50% spontanih pobačaja ima kromosomske uzroke kod utvrđenih trudnoća. Što je
trudnoća više poodmakla, ima manje spontanih pobačaja. Dakle, može se logično zaključiti da su
51
spontani pobačaji najčešći prije nego što se trudnoća može utvrditi, odnosno prva dva tjedna nakon
oplodnje. Znanstvene studije to potvrđuju.
U samo 30 godina uz pomoć ove tehnologije rođeno je u svijetu oko tri milijuna djece, od čega pola
milijuna iz odmrznutih zametaka. U Hrvatskoj je oko 20,000 djece rođeno ovim metodama.
Stavovi monoteističkih religija prema medicinski potpomognutoj oplodnji
Katolička crkva protivi se svakom obliku medicinski potpomognute oplodnje. Prvi razlog je isti kao i
protivljenje svakoj kontracepciji, jer se bračni odnos odvaja od prokreacije. Drugi razlog je
protivljenje zamrzavanju zametaka, za koji smatraju da oštećuje zametke te ih dovodi u opasnost da se
par ne vrati po njih, kao i selekcija zametaka koja se navodno provodi kod zamrzavanja zametaka.
Iako islam nema centralni autoritet koji bi dopustio ili zabranio medicinski potpomognutu oplodnju,
već se za religijsko učenje oslanja na fatve imama, liječenje neplodnosti smatra se dužnošću, a smatra
se da fetus stječe dušu 40 do 120 dana nakon oplodnje. Metode medicinski potpomognute oplodnje su
dozvoljene dok se koriste spolne stanice bračnih partnera, kao i zamrzavanje i čak i uništenje
zametaka.
Stav judaizma prema medicinski potpomognutoj oplodnji potječe iz Božje zapovijedi „idite i množite
se“. Izrael kao religiozna država financira postupke medicinski potpomognute oplodnje do rođenja dva
djeteta, bez obzira na broj potrebnih postupaka. IVF i zamrzavanje zametaka je dozvoljeno.
Posebno je zanimljivo što kaže jedan od najgorljivijih pristaša umjetne oplodnje, ginekolog
Carlo Flamigni. On u svojoj knjizi La procreazione assistita kaže kako sve tehnike umjetne oplodnje
karakterizira činjenica da nisu izdašne po pitanju rezultata te da hiperstimulacija jajnika može u ženi
dovesti do sindroma opasnog i po život. Što se tiče djece rođene putem ovih tehnika, Flamigni kaže
kako ostaje sumnja po pitanju pojavljivanja anomalija u naknadnoj fazi razvoja, osobito
degenerativnih anomalija koje se odnose na mišićni i živčani sustav. Kao najčešće komplikacije kod
umjetne oplodnje ističe: vanmaternične trudnoće, vaskularne ozljede, perinatalnu smrtnost, ponavljani
pobačaji, prijevremeni porodi, rađanje premalih beba, fetalne malformacije itd., a sve to s dramatičnim
posljedicama na psihološku uravnoteženost majke.
A o značajnim psihološkim rizicima i posljedicama za djecu rođenu umjetnom oplodnjom
progovorio je glasoviti francuski psihijatar Benoit bayle u svojoj knjizi L’Embryon sur le Divan.
Psychopathologie de la Conception Humane (Embrij na kauču. Psihopatologija ljudskog začeća). U
toj knjizi Bayle govori o “sindromu preživjelog” kojeg imaju mnoga djeca rođena umjetnom
oplodnjom. Kad dijete sazna kako su, da bi se ono rodilo pod svaku cijenu, žrtvovani mnogi drugi
embriji, mnoga njegova braća, u njemu se javlja jaki osjećaj krivnje – „drugi su morali umrijeti da bih
ja živio“ – ili osjećaj svemoći – „ja sam preživio jer sam neuništiv“. Dijete misli kako su ga njegovi
roditelji toliko željeli da su zbog njega žrtvovali svu ostalu djecu. Ako je on preživio, ako je on
izabran, nije li to znak da je on vrjedniji od drugih, vrjedniji od onih koji nisu preživjeli?
Također značajne psihološke posljedice imaju djeca začeta sjemenom anonimnog donatora. Sve je više
takve djece koja žele znati tko im je otac. Potresna su njihova svjedočanstva. Prije nekoliko godina
Washington Post objavio jedno takvo svjedočanstvo. Vrijedi navesti jedan dio: studentica Katarina
Clark piše: „Ljutila me pomisao, da kad se radi o začećima pomoću donorskih spolnih stanica, svi su
fokusirani na „roditelje“, odrasle koji odlučuju o svojim životima. Svi suosjećaju s „primateljem“ koji
želi imati dijete. Donorima je zagarantirana anonomnost i oslobođeni su od svake odgovornosti prema
„tvorevini“ svoje donacije. Sve dok su odrasli sretni, začeće donorskim putem je uspješno, zar ne? Pa
52
ne baš. Djeca rođena tim transakcijama su također ljudi… Kad sam pročitala razmišljanja nekih majki
zašto su se odlučile na takvo začeće, osjetila sam se poniženom i degradiranom na razinu bočice
zamrznute sperme. Činilo mi se da većinu majki i anonimnih donora nije uopće briga o osjećajima koji
bi se mogli pojaviti kod djece rođene kao rezultat njihovih akcija. Ne može se reći da su oni bešćutni,
nego jednostavno ne razmišljaju o tome što bi djeca jednom kad odrastu mogla misliti. Mi koji smo
rođeni doniranom spermom nećemo zauvijek ostati mala djeca. Mi odrastamo i oblikujemo svoja
mišljenja o odlukama i načinu na koji smo došli na svijet, načinu koji nas lišava temeljnog prava da
znamo odakle dolazimo, koja je naša povijest i tko su oba naša roditelja.“
Orazio Piccinni koji je bio jedan od začetnika In-Vitro oplodnje u Italiji, objašnjavajući zašto
je prestao prakticirati umjetnu oplodnju, kazao je da je ta metoda «zločin s predumišljajem mnogih
ljudskih života, u stvari 90 embrija od proizvedenih 100 u laboratoriju su žrtvovani da se po svaku
cijenu postigne jedan sin. Cilj je dobar, ali jasno, metoda je pogrešna». Na pitanje Što biste savjetovali
onome koji u In-vitro oplodnji vidi zakonitu metodu da dobije sina? Piccinni odgovara: «Savjetujem
mu da se ne utječe In-Vitro oplodnji, jer nije zakonita metoda, da se dobro informira o stvarnim
rizicima i rezultatima, da se ne pouzdaje u slogane. Parovi podvrgnuti umjetnoj oplodnji često nisu
neplodni, bolje reći manje su plodni, žene u stvari oko 50% ostaju spontano noseće. Treba se sjetiti da
je sin dar, a ne pravo. Steći sina pod svaku cijenu različito je od zadovoljiti potrebu majčinstva koja
može biti zadovoljena na tolike načine u obiteljskom i društvenom životu. U laboratoriju In-vitro
oplodnja može postati i postaje sve i još više. Djelatnike koji manipuliraju genetskim ljudskim
nasljeđem rijetko susrećemo osjetljive i pažljive. Ekonomska zarada i delirij svemoći priječe im da
vide i razmišljaju. Pa ako se hoće zadovoljiti želju za sinom, bračni par može razmisliti o usvajanju
i/ili dopuštenim metodama prokreacije koje pomažu, a ne nadomještaju narav».
53
22. Medicinski potpomognuta oplodnja (N. N. 86/12.)
ZAKON O MEDICINSKI POMOGNUTOJ OPLODNJI
Članak 2.
Ovaj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu sa sljedećim aktima Europske unije:
Zaštita dostojanstva i zdravstveni standardi
Članak 3.
(1) U primjeni postupaka medicinski pomognute oplodnje štiti se dostojanstvo i privatnost osoba koje
sudjeluju u postupku medicinski pomognute oplodnje, kao i osoba koje daruju spolne stanice, odnosno
zametke.
(2) Postupci propisani ovim Zakonom provode se radi postizanja začeća, trudnoće i rađanja zdravoga
djeteta, sukladno zahtjevima suvremene medicinske znanosti i iskustva, s posebnim obzirom prema
zaštiti zdravlja žene, umanjenja rizika liječenja i dobrobiti potomstva.
Razlozi za provedbu postupka medicinski pomognute oplodnje
Članak 4.
(1) Medicinski pomognuta oplodnja jest postupak koji se provodi tek kada je dotadašnje liječenje
neplodnosti bezuspješno ili bezizgledno, te radi izbjegavanja prijenosa teške nasljedne bolesti na dijete
kod prirodnog začeća.
Homologna oplodnja
Članak 7.
(1) U postupcima medicinski pomognute oplodnje prednost se daje homolognoj oplodnji korištenjem
vlastitih spolnih stanica bračnih, odnosno izvanbračnih drugova.
(2) U postupku homologne izvantjelesne oplodnje smije se koristiti kontrolirana stimulacija ovulacije
u skladu sa suvremenim biomedicinskim spoznajama tako da se dobije najviše dvanaest jajnih stanica.
Od tog broja može se oploditi svih dvanaest jajnih stanica. U skladu s medicinskim dostignućima u
spolne organe žene dopušten je unos najviše dva zametka poštujući načelo sljedivosti. Preostali zameci
i/ili jajne stanice zamrzavaju se.
(3) Kod žena starijih od 38 godina života, žena s nepovoljnim testovima pričuve jajnika, ponavljanog
neuspjeha u liječenju, onkoloških bolesnika i težeg oblika muške neplodnosti, dopušten je unos tri
zametka u spolne organe žene.
(4) Bračni, odnosno izvanbračni drugovi obvezni su prije započinjanja postupka medicinski
pomognute oplodnje, u pisanom obliku izjasniti se žele li oplodnju do dvije ili više jajnih stanica.
(5) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, ako bračni, odnosno izvanbračni drugovi žele oplodnju do
dvije jajne stanice, u spolne organe žene unosi se dobiveni broj zametaka, a višak jajnih stanica
zamrzava se, poštujući načelo sljedivosti.
54
(6) Preostali zameci koji nisu uneseni u spolne organe žene čuvaju se na teret Hrvatskog zavoda za
zdravstveno osiguranje do pet godina. Nakon proteka roka od pet godina zameci se uz pristanak
darivatelja daruju radi postizanja trudnoće i rađanja korisniku prava na medicinski pomognutu
oplodnju koji pristane na takav postupak. U slučaju da bračni, odnosno izvanbračni drugovi žele
produljiti čuvanje zametaka daljnjih pet godina, obvezni su snositi trošak čuvanja.
(7) Preostale jajne stanice čuvaju se na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje do pet
godina. Nakon proteka roka jajne stanice uništavaju se uz obavijest bračnim, odnosno izvanbračnim
drugovima o tome. Ako žena želi jajne stanice darovati, obvezna je o tome obavijestiti zdravstvenu
ustanovu u skladu s odredbama ovoga Zakona.
(8) Darivanje zametaka dopušteno je isključivo za osobe koji se liječe od neplodnosti u Republici
Hrvatskoj.
(9) Prije započinjanja novog svježeg postupka izvantjelesne oplodnje moraju se iskoristiti svi
zamrznuti zameci, a nakon toga zamrznute jajne stanice.
Heterologna oplodnja
Članak 8.
(1) Kad u postupku medicinski pomognute oplodnje nije moguće koristiti vlastite spolne stanice
jednog od bračnih, odnosno izvanbračnih drugova ili kad se medicinski pomognuta oplodnja provodi
zbog sprječavanja prijenosa teške nasljedne bolesti na dijete, u postupku medicinski pomognute
oplodnje mogu se koristiti spolne stanice darivatelja u svrhu provedbe postupka heterologne oplodnje.
(2) Iznimno, uz uvjete iz stavka 1. ovoga članka, u postupku medicinski pomognute oplodnje mogu se
koristiti darovani zameci bračnih, odnosno izvanbračnih drugova nastalih u postupku homologne
oplodnje, koje bračni, odnosno izvanbračni drugovi od kojih zameci potječu ne žele koristiti za vlastitu
prokreaciju, uz njihov izričit pisani pristanak.
(3) Kod heterologne oplodnje prednost se daje postupcima intrauterine inseminacije (IUI).
(4) Kod heterologne oplodnje na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka 7. stavaka 2. do 8.
ovoga Zakona.
Korisnici prava na medicinski pomognutu oplodnju
Članak 10.
(1) Pravo na medicinski pomognutu oplodnju uz uvjete iz članka 4. ovoga Zakona imaju punoljetni i
poslovno sposobni žena i muškarac koji su u braku, odnosno u izvanbračnoj zajednici i koji su s
obzirom na životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobni za roditeljsku skrb o djetetu.
(2) Pravo na medicinski pomognutu oplodnju ima i punoljetna, poslovno sposobna žena koja ne živi u
braku, izvanbračnoj ili istospolnoj zajednici, čije je dosadašnje liječenje neplodnosti ostalo
bezuspješno ili bezizgledno te koja je s obzirom na životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobna za
roditeljsku skrb o djetetu.
(3) Pravo na medicinski pomognutu oplodnju uz uvjete iz članka 4. ovoga Zakona ima i osoba koja
odlukom o lišenju poslovne sposobnosti nije ograničena u davanju izjava koje se tiču osobnih stanja.
55
(4) Pravo na medicinski pomognutu oplodnju na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje
ima žena u pravilu do navršene 42. godine života. Liječnik koji provodi postupak medicinski
pomognute oplodnje, iz osobito opravdanih zdravstvenih razloga može omogućiti pravo na medicinski
pomognutu oplodnju i ženi nakon navršene 42. godine života.
(5) Liječenje neplodnosti postupkom medicinski pomognute oplodnje na teret Hrvatskog zavoda za
zdravstveno osiguranje obuhvaća:......
Informiranje o medicinski pomognutoj oplodnji
Članak 12.
(1) Bračni, odnosno izvanbračni drugovi ili žene iz članka 10. stavka 2. ovoga Zakona imaju pravo na
obavijest o mogućim oblicima prirodnog planiranja obitelji, o mogućnostima liječenja neplodnosti te o
drugim načinima ostvarenja roditeljstva (primjerice posvojenjem), a osobito ako su istodobno žena i
muškarac neplodni......
Pravno i psihološko savjetovanje prije medicinski pomognute oplodnje
Članak 13.
(1) Prije provedbe postupaka homologne oplodnje bračnim, odnosno izvanbračnim drugovima može
se omogućiti psihološko ili psihoterapijsko savjetovanje......
Pristanak na medicinski pomognutu oplodnju
Članak 14.
(1) Postupci medicinski pomognute oplodnje uređeni ovim Zakonom mogu se provoditi samo ako su
bračni, izvanbračni drugovi, odnosno žena iz članka 10. stavka 2. ovoga Zakona upoznati s
pojedinostima postupka medicinski pomognute oplodnje sukladno članku 12. i savjetovani sukladno
članku 13. ovoga Zakona te ako su za taj postupak dali slobodni pristanak u pisanom obliku......
Pravo osobe na uvid u podatke o darivatelju
Članak 15.
(1) Osoba začeta i rođena uz pomoć medicinski pomognute oplodnje darovanom sjemenom stanicom
ili darovanom jajnom stanicom ili darovanim zametkom, ako je navršila 18 godina ima pravo na uvid
u upisnik podataka o začeću i svim podacima o svome biološkom podrijetlu, uključujući i podatak o
identitetu darivatelja sjemene stanice ili darivateljice jajne stanice, odnosno darivatelja zametka, te
podatak o identitetu osoba iz članka 26. ovoga Zakona, a koji se vodi pri Državnom registru o
medicinski pomognutoj oplodnji ministarstva nadležnog za zdravlje (u daljnjem tekstu: Državni
registar).
(2) Roditelji su obvezni osobu začetu i rođenu uz pomoć medicinski pomognute oplodnje darovanom
sjemenom stanicom ili darovanom jajnom stanicom ili darovanim zametkom, najkasnije do 18. godine
života upoznati da je začeta uz pomoć medicinski pomognute oplodnje.
(3) Uvid u podatke o darivatelju spolnih stanica, odnosno zametka omogućit će se zakonskom
zastupniku osobe iz stavka 1. ovoga članka ili liječniku osobe ako je to na njegov zahtjev, zbog
56
medicinski opravdanih razloga i dobrobiti osobe, prethodno odobrilo Nacionalno povjerenstvo za
medicinski pomognutu oplodnju.
(4) Pravo na uvid u upisnik i podatke o osobi iz stavka 1. ovoga članka i darivatelju spolnih stanica
ima sud, a tijelo državne uprave kada je to potrebno u vezi s primjenom ovoga Zakona.
(5) Osobe iz stavaka 3. i 4. ovoga članka s pravom uvida u upisnik obvezne su podatke o osobi iz
stavka 1. ovoga članka i darivatelju spolnih stanica, odnosno zametka te dostupne podatke iz upisnika
čuvati kao tajnu u skladu s posebnim propisima.
Podrijetlo djeteta
Članak 16.
(1) Podrijetlo djeteta začetog u postupku medicinski pomognute oplodnje utvrđuje se prema
obiteljskopravnim propisima.
(2) Ako u postupku medicinski pomognute oplodnje sudjeluju izvanbračni drugovi, prije postupka
medicinski pomognute oplodnje muškarac je obvezan dati ovjerenu izjavu o priznanju očinstva djeteta
koje će biti začeto u postupku medicinski pomognute oplodnje, a žena ovjerenu izjavu o pristanku na
priznanje očinstva tog djeteta.
(3) Izjave iz stavka 3. ovoga članka sastavljaju se u pet primjeraka, od kojih žena dva primjerka
dostavlja zdravstvenoj ustanovi u kojoj će se provesti postupak medicinski pomognute oplodnje, jedan
primjerak pohranjuje se kod javnog bilježnika, a po jedan primjerak pripada ženi, odnosno muškarcu.
(4) Osporavanje majčinstva i očinstva djeteta začetog u postupku medicinski pomognute oplodnje
uređuje se prema obiteljskopravnim propisima.
Darivatelji spolnih stanica
Članak 17.
(1) Darivatelji spolnih stanica mogu biti samo osobe koje su punoljetne, poslovno sposobne i zdrave te
koje su pristale darivati sjemene ili jajne stanice sukladno odredbama ovoga Zakona.
(2) Darivatelj spolnih stanica može biti osoba koja odlukom o lišenju poslovne sposobnosti nije
ograničena u davanju izjava koje se tiču osobnih stanja i koja je sukladno odredbama ovoga Zakona i
obiteljskopravnim propisima sposobna dati pristanak na darivanje sjemenih ili jajnih stanica.
(3) Darivateljica jajnih stanica jest žena čije se jajne stanice uz njezin ovjereni pristanak koriste za
medicinski pomognutu oplodnju druge žene. Darivateljica jajnih stanica može biti žena koja sudjeluje
u postupku medicinski pomognute oplodnje u kojem je nastao višak jajnih stanica kao i žena koja
dariva jajnu stanicu bez namjere da sama sudjeluje u postupku medicinski pomognute oplodnje.
(4) Darivatelj sjemenih stanica jest muškarac čije se sjemene stanice uz njegov pristanak koriste za
medicinski pomognutu oplodnju žene koja nije njegov bračni, odnosno izvanbračni drug.
(5) Način davanja pristanka i identifikacije darivatelja pravilnikom propisuje ministar nadležan za
zdravlje (u daljnjem tekstu: ministar).
57
Darivatelji zametaka
Članak 18.
Darivatelji zametka jesu bračni, odnosno izvanbračni drugovi koji su odustali od vlastitog korištenja
zametka nastalog za njihovu prokreaciju te su oboje istodobno dali ovjereni pristanak da se njihov
zametak koristi za prokreaciju drugih bračnih, odnosno izvanbračnih drugova ili ženi iz članka 10.
stavka 4. ovoga Zakona sukladno odredbama ovoga Zakona.
Pristanak na darivanje i pravni status darivatelja
Članak 19.
(1) Darivanje i korištenje spolnih stanica za pomoć bračnim, odnosno izvanbračnim drugovima i ženi
iz članka 10. stavka 2. ovoga Zakona prema odredbama ovoga Zakona može se provesti samo na
temelju slobodnoga pristanka darivateljice ili darivatelja u pisanom obliku......
Darivanje zametaka i spolnih stanica za heterolognu oplodnju
Članak 20.
(1) Darivatelji zametaka, odnosno spolnih stanica mogu darovati svoj zametak, odnosno svoje jajne ili
sjemene stanice samo jednoj od zdravstvenih ustanova koje su ovlaštene za provođenje postupaka
heterologne oplodnje......
Zabrana novčane dobiti
Članak 21.
(1) Zabranjeno je davati ili primati novčanu naknadu ili kakvu drugu korist za darivanje spolnih
stanica ili zametaka.
(2) Žena i muškarac koji su darovali svoje spolne stanice i/ili zametke imaju pravo na naknadu nužnih
troškova.
(3) Zabranjeno je sklapanje ugovora, sporazuma ili drugih oblika pisanog ili usmenog dogovora o
darivanju spolnih stanica ili zametaka između darivatelja ili darivateljice spolnih stanica, odnosno
zametka i jednog ili oba bračna, odnosno izvanbračna druga u postupku medicinski pomognute
oplodnje.
(4) Ugovor ili sporazum o ustupanju spolnih stanica, odnosno zametka uz novčanu naknadu ili drugu
korist je ništetan.
Banka spolnih stanica, spolnih tkiva i zametaka
Članak 22.
(1) U kliničkim bolničkim centrima koji provode postupke medicinski pomognute oplodnje mogu se
ustrojiti banke spolnih stanica, spolnih tkiva i zametaka.......
Zabrana odabira spola
Članak 27.
58
(1) Zabranjeno je korištenje postupka medicinski pomognute oplodnje u svrhu odabira spola budućeg
djeteta.
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, dopušten je odabir spola djeteta u svrhu izbjegavanja teške
nasljedne bolesti vezane uz spol.
Zabrana trgovanja i javnog oglašavanja
Članak 30.
(1) Zabranjeno je trgovanje spolnim stanicama, spolnim tkivima i zamecima.
(2) Zabranjeno je oglašavanje, reklamiranje, traženje ili nuđenje spolnih stanica ili zametaka putem
svih oblika javnog priopćavanja ili na bilo koji drugi način.
(3) Iznimno od stavka 1. ovoga članka banka spolnih stanica, spolnih tkiva i zametaka iz članka 22.
ovoga Zakona može uz dopuštenje Nacionalnog povjerenstva za medicinski pomognutu oplodnju
prikupiti spolne stanice.
Zabrana zamjenskog majčinstva
Članak 31.
(1) Zabranjeno je objavom javnog oglasa ili na bilo koji drugi način tražiti ili nuditi uslugu rađanja
djeteta za drugog (zamjensko majčinstvo).
(2) Zabranjeno je ugovarati ili provoditi medicinski pomognutu oplodnju radi rađanja djeteta za druge
osobe i predaje djeteta rođenog nakon medicinski pomognute oplodnje (zamjensko majčinstvo).
(3) Ugovori, sporazumi ili drugi pravni poslovi o rađanju djeteta za drugog (zamjensko majčinstvo) i o
predaji djeteta rođenog nakon medicinski pomognute oplodnje, uz novčanu naknadu ili bez naknade,
su ništetni.
Zabrana kloniranja ljudskog bića
Članak 32.
Zabranjen je svaki postupak namijenjen ili koji bi mogao dovesti do stvaranja ljudskog bića ili dijela
ljudskog bića genetski istovjetnog drugom ljudskom biću, bilo živog bilo mrtvog.
Priziv savjesti
Članak 44.
Zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji bi trebali provesti ili sudjelovati u provođenju
postupaka medicinski pomognute oplodnje imaju pravo pozvati se na priziv savjesti zbog svojih
etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja te odbiti provođenje postupka medicinski
pomognute oplodnje ili sudjelovanje u tom postupku.
Profesionalna tajna
Članak 45.
59
(1) Sve osobe koje sudjeluju u postupku medicinski pomognute oplodnje obvezne su kao
profesionalnu tajnu čuvati sve podatke vezane uz taj postupak, a naročito osobne i zdravstvene
podatke o ženi ili muškarcu kojima se medicinska pomoć pruža, djetetu koje je začeto u postupku i o
darivatelju spolnih stanica, odnosno zametaka.
(2) Sud može u osobito opravdanim slučajevima osloboditi osobu iz stavka 1. ovoga članka čuvanja
profesionalne tajne.
(3) Obveza čuvanja profesionalne tajne odnosi se i na članove Nacionalnog povjerenstva za
medicinski pomognutu oplodnju te na članove Povjerenstva, kao i na sve druge osobe koje su u
obavljanju svoje dužnosti saznale za podatke iz stavka 1. ovoga članka.
60
23. Surogat majke
1978. je postignuta prva umjetna opodnja. 1980. je učinjeno prvo plaćeno surogatstvo. U tom
razdoblju živjela je i Mery Beth koja je imala doticaj sa neplodnošću u svojoj vlastitoj obitelji. Naime,
njena sestra je bila neplodna zbog čega je tada mlada Mery Beth bila osviješćena o tom problemu.
Ljudi koji su znali Mery Beth, govorili su da je po prirodi uvijek bila spremna pomoći drugima. Tako
je jednog dana otišla u centar za surogatstvo u New Jersey-u da ponudi svoje tijelo drugim obiteljima
koje su imale problema s neplodnošću.
61
24. Slučaj „Bebe M“
Slučaj „Bebe M“ je naziv spora između surogat majke Mary Beth Whitehead i supružnika
Williama i Elisabeth Stern iz New Jerseya. Amerikanka Mary Beth javila se na oglas u novinama,
kojim su se tražile žene spremne pomoći neplodnim parovima. Prema dogovoru, Mary Beth
Whitehead bi bila oplođena sa spermom Williama Sterna, izvela trudnoću do poroda, a zatim se
odrekla svojih roditeljskih prava u korist Elizabeth Stern. Supružnici Stern nisu imali problema s
neplodnosti, već je gospođa Stern sumnjala na multiplu sklerozu, te je bila zabrinuta zbog mogućih
komplikacija u trudnoći. Ona nije htjela dodatno narušiti svoje zdravlje, niti je htjela da dijete naslijedi
bolest. Stupili su u kontakt s Mary Beth Whitehead i potpisali ugovor kojim se ona obvezala da će za
cijenu od 10.000 dolara roditi dijete bračnom paru Stern. Beba, imenom Melissa Stern, začeta je
umjetnom oplodnjom i rođena u ožujku 1986. Iako je dijete, prema ugovoru, trebala predati
supružnicima Stern, Mary Beth se u roku jednog dana predomislila. Odlučila je zadržati dijete i
prijetila suicidom ukoliko joj ga oduzmu. Naknadu od 10,000 $ koju je trebala primiti za trudnoću,
nikad nije uzela. Dala joj je ima Sara Elizabeth i svog supruga Richarda navela kao djetetovog oca.
Napustila je New Jersey i povela djevojčicu sa sobom na Floridu, gdje je živjela sa suprugom i njihovo
dvoje djece. Kako bi dobili dijete Sternovi su zatražili pomoć policije, a raspisana je i tjeralica.
Nakon toga su je William i Elizabeth tužili tražeći skrbništvo nad djevojčicom. Mary Beth je tada
tvrdila da je bila zbunjena i da je mislila da će biološki roditelji djeteta biti Elizabeth i William. Viši
sud u New Jerseyu je donio odluku o valjanosti ugovora o surogat majčinstvu 1987. i predao
skrbništvo bračnom paru Stern. Vrhovni sud u New Jerseyu je presudio da ugovor o surogat
majčinstvu nije valjan, priznao pravno Mary Beth Whitehead kao majku djevojčice i predao
Obiteljskom sudu odluku o tome tko bi trebao, otac ili majka, dobiti skrbništvo nad djetetom. Iako je
sud u New Jerseyu 1988. zaključio da je ugovor o komercijalnom surogat majčinstvu ilegalan, te da
beba zakonski pripada biološkoj majci, djevojčica je odrastala sa Sternovima, koje je smatrala svojim
roditeljima.Kada je navršila 18 godina, Melissa Stern pokrenula je sudski proces kojim je poništila
roditeljska prava svoje biološke majke.
Suđenje je bilo mučno, i mnogi su vještaci procjenjivali psihološki profil obiju strana. Prikazane su
karakterne osobine obiju strana. Richard Whitehead, Mary Bethin suprug, s kojim je imala dvoje djece
je prikazan kao osoba sklona alkoholu. Oženili su se kad je Mary Beth imala 16 godina, te je ona
većinom bila kućanica i brinula za djecu osim povremenih kratkotrajnih poslova. Oni su se tijekom
suđenja i razveli, a Mary Beth se preudala. Za Williama i Elizabeth se tvrdilo da su karijeristi, koji
nisu imali djece prvenstveno zbog želje za poslovnim napredovanjem. Sud je naposljetku skrbništvo
dodijelio Williamu Sternu, a Mary Beth Whitehead je dobila pravo posjećivanja. Nakon što je William
dobio skrbništvo dijete je nazvao Melissa Stern. U ožujku 2004. Melissa je pravno prekinula
majčinska prava Mary Beth Whitehead i formalno priznala Elizabeth Stern kao svoju majku putem
procesa posvajanja. Novinaru New Jersey Monthlya je izjavila: ''Volim svoju obitelj i jako sam sretna
što sam s njima. Sretna sam što sam završila s njima. Volim ih, oni su moji najbolji prijatelji na
cijelom svijetu, i to je sve što imam reći o tome.'' Slučaj je privukao veliku pozornost jer je podigao
mnoga pravna i socijalna pitanja o značenju i definiciji roditeljstva. Odluka Vrhovnog suda je ukazala
na to da se ugovorom ne može promijeniti pravo žene koja nosi dijete koje je genetski povezano s
njom. To je oblik tradicionalnog surogat majčinstva. Ovo se pitanje ponovno otvorilo napretkom
tehnologije i pojavom gestacijskog surogat majčinstva gdje surogat majka nije genetski povezana s
djetetom koje nosi. Stavovi sudova se i u tome razlikuju, te neki pravno priznaju surogat majke, dok
im drugi oduzimaju pravo roditeljstva.
62
25. Jack Kevorkian
Jack Kevorkian, poznatiji kao Dr. Smrt bio je američki liječnik-patolog, slikar, skladatelj,
pisac. Bio je zagovornik eutanazije. Iako specijalist patolog, sam Kevorkian izjavljuje: "My specialty
is death."(Moja specijalnost je smrt). Smrt ga je jako zanimala te je objavljujući članke o
istraživanjima koje je provodio na umirućim pacijentima, osuđenicima na smrt i umrlima suspendiran
s mjesta šefa patologije. Godine 1991. gubi i liječničku dozvolu. No njegovo zanimanje za smrt nije
jenjavalo. Predano ju je nastavio istraživati i tražio je načine kako učiniti kraj života bezbolnijim.
Kevorkian se usmjerio prema olakšavanju muka bolesnicima koji pate od neizlječivih bolesti,
pomažući im da počine samoubojstvo, a u tu svrhu osmislio je i aparaturu kojom je, vozeći se u starom
VW kombiju širom SAD-a, dolazio na prag ljudi koji su željeli okončati svoje muke. To je bio
jednostavan uređaj koji se sastojao od tri boce poput onih za infuziju, a njihove su se cjevčice spajale u
jednu, čiji je sadržaj intravenozno ulazio u krvotok osobe priključene na "stroj". Boce su sadržavale
slanu vodu, sedative i sredstva za uspavljivanje, te kalijev klorid i mješavinu relaksansa za mišiće.
Kalijev klorid trenutačno zaustavlja rad srca. Uloga ostalih tekućina je da uspavaju osobu i spriječe
grčenje. Cijeli "stroj" je zamišljen i tako da prikrije tko je stvarni uzročnik smrti. Formalno, cijela
postupak je samoubojstvo budući da osoba - najčešće su to smrtno bolesni i trajno hendikepirani ljudi -
sama pokreće ručicu koja otvara cjevčice za nesmetani protok tekućina. Kevorkian organizira sve
ostalo, što uključuje iznajmljivanje motelskih soba u kojima se postupak obavlja, nabavku tekućina i
prijevoz mrtvih tijela do mrtvozornika ili bolničkih odjela za hitne slučajeve. Ponekad su ljudi bili
pronalaženi na stražnjem sjedištu njegova kombija. Ponekad je "stroj" zamijenjen maskom kroz koju
se udiše ugljikov monoksid. Bilo je nekoliko strojeva za smrt koje Kevorkian i njegov odvjetnik
nazivaju različitim imenima "stroj za ubijanje", "Thanatron", "Mercitron."
Smrt je, prema Kevorkianu trebala biti brza, bezbolna i laka.
Cijeli projekt započeo je još 1990. godine, kada je pacijentu s Alzheimerovom bolesti omogućio
suicid, a sve do 1999. godine uspješno je izbjegavao kaznenom progonu, jer su sam akt aktiviranja
naprave za suicid aktivirali sami bolesnici, a ne on osobno. Ipak su ga optužili i osudili za ubojstvo.
Svemu je kumovao prilog na CBS televiziji u kojem je jasno prikazano kako je ubrizgao smrtonosni
koktel lijekova oboljelom od tzv. "Lou Gehrigove" bolesti.
Posljednje "usavršenje" njegove metode zbilo se u rujnu 1998. godine kada je Kevorkian ubrizgao
smrtonosnu injekciju izravno u 54-godišnjeg Thomasa Youka, oboljelog od Lou Gehrigove bolesti
(amiotrofična lateralna skleroza) koja postupno paralizira cijelo tijelo. Cijeli postupak bio je snimljen
video kamerom, pri čemu se nije vidjelo Kevorkianovo lice, ali mu se čuo glas. Video zapis je
emitiran u jednoj od najgledanijih američkih TV emisija - "60 minuta", koja se emitirala nedjeljom u
elitnom terminu na TV mreži CBS. Program je gledalo trideset milijuna ljudi. 26. ožujka 1999. godine
Kevorkian je bio optužen za ubojstvo s predumišljajem, zbog prekršaja zakona države Michigan o
zabrani davanja pomoći pri samoubojstvu, te zbog davanja zakonom kontrolirane smrtonosne tvari za
što nije imao ovlaštenje. Nakon dvodnevnog suđenja, porota je Kevorkiana prograsila krivim za
ubojstvo drugog stupnja, bio je osuđen na 10 do 25 godina zatvora. Uvjetno je bio pušten iz zatvora 1.
lipnja 2007. godine, zbog dobrog vladanja, a prije izlaska je morao obećati kako više neće sudjelovati
u postupcima eutanazije. Međutim, Kevorkian je prilikom izlaska ponovio kako nije promijenio svoje
stavove o nužnosti legalizacije eutanazije, te da se nada da će zakoni zbog kojih je sjedio u zatvoru biti
promijenjeni. Kevorkian je nastavio s pojavljivanjem u javnosti, a čak se neuspješno kandidirao i za
mjesto u američkom Kongresu. Umro je 3. lipnja 2011. u 83.godini zbog zatajenja rada srca i bubrega.
Smatra se da je Dr. Smrt sudjelovao u potpomognutom samoubojstvu više od 130 osoba u periodu
između 1990. i 1998. godine.
63
26. Pobornici eutanazije
Pravo na smrt
Slučaj
Diana Pritty, majka dvoje djece umrla je u svibnju 2002. u 45. godini života. Umrla je onako kako je
najmanje željela i na način kojeg se najviše bojala - u užasnim bolovima, potpuno paraliziran od vrata
nadolje, bez mogućnosti da govori ili kontrolira pokrete glavom. Umrla je u komi, od gušenja, iako su
joj pluća bila potpuno zdrava. Umrla je samo dvije tjedna nakon što joj je Europski sud za ljudska
prava uništio svaku nadu da će njenom mužu biti dozvoljeno da joj asistira pri samoubojstvu, koje je
toliko željela, a za koje nije bila sposobna. Nekoliko dana prije nego što će dobiti konačnu odbijenicu,
nakon duge borbe s britanskim pravosuđem,(po čijem je zakonu iz 1961. samoubojstvo legalizirano
(?!), ali se za pomoć pri samoubojstvu može dobiti i 14 godina zatvora), dala je svoj posljednji
intervju. Na pitanje novinara da li je i takav život koji živi, s bolešću koja joj uništava nervne stanice,
u invalidskim kolicima i bez istinske mogućnosti komunikacije s porodicom, ipak bolji od smrti, na
posebnom kompjuteru je otkucala: "Ja sam već mrtva."
Pravo na smrt
Pravo na smrt je dio prava na život. Pojam umiranja označava dinamično stanje, stanje
bioloških zbivanja usmjerenih na konačan slom organa koji su prijeko potrebni za život. "Čovjek
umire dok živi i živi dok god umire. Kao jedan od najjačih motiva u prilog eutanazije redovito se
navodi vrednota ljudskog dostojanstva. Kako bi se sačuvalo ljudsko dostojanstvo razni ativisti i udruge
bore se za legalizaciju eutanazije, kako bi omogućili ljudima brzu smrt koja bi, po njima, očuvala
ljudsko dostojanstvo. Najjači argument organizacija koje se bore za legalizaciju eutanazije su rezultati
istraživanja koji pokazuju da većina pacijenata umire u bolovima. Ljudsko dostojanstvo izvire iz
cjelokupne kvalitete čovjeka kao osobe, kao duhovnog bića obdarena razumom i slobodom. Uspjeh
društva koja promiču ideju eutanazije tzv. PEP osnovano je davne 1935. godine pod nazivom
Voluntary Euthanasia Siciety u Velikoj Britaniji. Kroz povjest se utjecaj same ideje mjenjao te
raspadao u brojne neovisne organizacije koje su ostale povezane snažnom World Federation of Right
to Die Societies (Svjetkom federacijom društva za pravo na smrt-WFRDS ) osnovanom u Oxfordu
1980. dok je snažan utjecaj u Americi ostavio Hemlock Society USA koje je osnovao Derek Humprey
koji je postao slavan svojom knjigom Final exit, udžbenikom za praksu samoubojstva. Utjecaj
Hemlocka bio je znatan u legalizaciji prvog američkog prava na smrt, odnosno usvajanja tzv.
oregonske mjere 16, prvog zakona u SAD-u koji legalizira pomoć liječnika u smrti terminalnih
bolesnika. Zadnja dva desetljeća broj društava PEP-a se povećava, iako je njihova rasprostranjenost
vrlo neujednačena. Iz takve rasprostranjenosti možemo zaključiti o kulturološkim i sociološkim
afinitetima mentaliteta za eutanaziju. Danas je eutanazija zakonski dozvoljena u Nizozemskoj,
Kolumbiji, Belgiji, nekim australskim regijama i u američkoj državi Oregon dok djeluje u pojedinim
regijama Njemačke, Norveške, Španjolske, Švedske, Švicarske... U Americi se vodi žestoka borba,
između pobornika i protivnika eutanazije. Jedan od glavnih zagovornika eutanazije je američki liječnik
Jack Kevorkian,poznat pod nadimkom «Doktor Smrt», jer je ilegalno izveo 40 eutanazija i za to je bio
osuđen, ali na malu kaznu.U Njemačkoj je godine 1980. osnovana Deutsche Gesellschaft fanes
Sterben, a liječnik Julius Hacketal je izašao u javnost sa svojim jasnim pomaganjem u provođenju
auto-eutanazije. Njegovim priručnikom služila se barem jedna od četiriju austrijskih medicinskih
sestara, koje su slale na onaj svijet dosadne i teške bolesnike; dakako, bez njihove želje i znanja. Nove
razloge u prilog eutanazije iznio je i prvi predsjednik Europske banke za izgradnju i razvoj, Jacques
Attali »Nakon 60-65 godine čovjek gubi sposobnost proizvodnje i na teret je društvu, zato treba tu
64
«mašinu» naglo zaustaviti; socijalistička logika je sloboda, a temeljna sloboda je samoubojstvo «.
Eutanaziju najviše promiču,oni koji žele smanjiti izdavanja za zdravstvo i za mirovine, pa radije žele
eutanazirati stare i bolesne osobe, nego da se daju novci za njih.
U analizi zahtjeva bolesnika za eutanazijom treba poći od motivacije. Osnovni je motiv opći ljudski
strah od mogućih patnji u procesu umiranja, a i same svijesti da se umire. Možda je najjednostavniji i
najbolji izraz ovih ljudskih strahovanja aforizam R.L. Stevensona ʺNe bojim se smrti nego umiranja!ʺ
Smisao i poruka zahtjeva za eutanazijom mogli bi se pojednostavniti i ovako:»Bolujem od neizlječive
bolesti, a bojim se patnji u njezinoj završnoj fazi. Neman hrabrosti počiniti samoubojstvom niti bih to
znao izvesti. Htio bih usto poštedjeti obitelji ukućane kasnijeg psihološkog opterećenja svojim
samoubojstvom. Stoga se obraćam liječniku da mi sredstvima kojima raspolaže suvremena medicina
pravodobno omogući brzu i bezbolnu smrt bez patnji.« U nizuzemskoj izvedbi postupak za eutanaziju
započinje bolesnikovim zahtjevom pa je to sa stajališta bolesnika posredno samoubojstvo, a sa
stajališta izvršitelja to ga čina naručeno ubojstvo. Stoga je besmisleno govoriti o dostojanstvenoj
smrti, nagovaranje na ubojstvo, kao i poticanje i pomaganje u samoubojstvu u svim su pravnim
kodeksima svijeta kriminalne radnje. Neki će reći, da svatko ako želi ima slobodu umrijeti prije
prirodne smrti i ubiti se. Da, ali samoubojstvo i ubojstvo, smatraju se zločinima, u cijelom razvijenom
svijetu nisu prihvatljivi ni poželjni. Sloboda «prava na smrt», ugrožava slobodu, prava na život, koje je
osnovno ljudsko pravo. Živimo u vremenu snažne medikalizacije smrti, fenomena koji je sve prisutniji
u zemljama zapadne civilizacije. Legalizacija i dekriminalizacija eutanazije samo je logički vrhunac
procesa medikalizacije smrti. Salas na jednom mjestu govoreći o potrebi detabuizacije smrti navodi
da, u pogledu prihvaćanja smrti kao prirodne pojave,zapravo zemlje Trećega svijeta daju zapadnoj
civilizaciji lekciju iz humanosti. Žalosna je činjenica da se usporedno s trendom ukidanja smrtne
kazne u mnogim zemljama ide i trend širenja eutanazije i njezinih inačica. Ako se to nastavi, valja
očekivati da će u dalekoj budućnosti liječnici biti jedini legitimni krvnici. Eutanazija i njezine inačice,
prema kaznenom zakonodavstvu svih zemalja svijeta (osim Nizozemske), kaznena su djela, a sa
stajališta kodeksa liječničke etike, neetičke radnje. Svijetska udruga liječnika je na primjeru
Nizozemske bila obavezna isključiti RMDA iz svojeg članstva, a još prije toga svojim aktima
demedikalizirati eutanaziju i prepustit je, kao i svako drugo ubojstvo, pravosuđu.
Sažimljući katolički nauk, Ivan Pavao II. u enciklici Evanđelje života potvrđuje da je „Eutanazija
teška povreda Božjega zakona, ukoliko je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno
neprihvatljivo.“(6)
65
27. Za i protiv eutanazije
Za eutanaziju:
- poštivanje autonomije onoga tko pati
- dopustiti pojedincu da više poštuje kvalitetu života nego svetost života
- završetak patnje
- smanjenj ovisnosti o aparatima i medicinskoj pomoći- pri tom se misli na ovisnost koja
proizilazi iz slučajeva besmislenog privremenog produžavanja života, bez mogućnosti
poboljšanja stanja
- smanjenje preuranjenih samoubojstava- terminalno bolesni pacijenti koji znaju da u
uznapredovaloj fazi bolesti fizički neće moći dovršiti život, na nasilan način oduzimaju vlastiti
život puno ranije no što bi to omogućila eutanazija
Protiv eutanazije:
- apsolutno poštivanje života pojedinca
- mogućnost prisile, gubitak autonomije- to se odnosi na osjećaj tereta koji obitelj nametne
pojedincu, zatim davanje eutanazije kao izbora kada pojedinac o tome nije razmišljao
- slaba mogućnost donošenja odluka osobe koja pati- jer na odlučivanje mogu utjecati depresija,
privremena bezvoljnost, nekontrolirani bolovi- sve stanja koja se mogu popraviti
- sukob interesa- odnosi se na slučajeve gdje netko drugi ima punomoć odlučivanja o životu
osobe pred eutanazijom. Različiti čimbenici mogu pridonijeti odluci kao što su: novac koji će
dobiti smrću te osobe, prestanak teških briga oko te osobe, nasljedstvo...
- zloupotreba, kao što je genocid ili etničko čišćenje
66
28. Eutanazija
„Pojam “eutanazija” potječe iz antike i oblik mu je dao filozof Sveton. On ju je opisao kao laganu,
bezbolnu smrt, a sam pojam znači “dobra smrt”, što dolazi od grčke riječi eu = dobro i thenesus =
smrt. U svom izvornom značenju eutanazija je označavala čovjekovu želju i molitvu za dobrom, tj.
brzom i bezbolnom smrću, bolje rečeno za blagim umiranjem. Na sljedećem stupnju označuje
pozitivnu brigu, zauzimanje, kao i njegu da se umiranje, koliko je moguće, proživi bez tjelesnih boli i
duševnih tjeskoba, poštujući život i naravni dolazak smrti. Treće, suvremeno značenje uključuje u sebi
prva dva, dodajući mu novi, agresivni sadržaj. Taj se pojam danas uglavnom upotrebljava u njegovom
preciznijem značenju, tj. u smislu namjernog i nasilnog oduzimanja života.
Najraniji primjeri eutanazije su bili izlaganje nedonoščadi i malformirane novorođenčadi na brdu
Tajget grčke Sparte. Prema Platonovu razmišljanju bolje je prepustiti smrti teške, neizlječive bolesnike
nego nepotrebno produživati njihovu patnju i uz to nanositi materijalnu štetu zajednici.
Renesansni filozof Thomas Moore u svom najpoznatijem djelu „Utopija“ savjetuje da ako je netko
teško bolestan, bez nade u izlječenje, te ako je time osobi degradirana ljudskost, najbolje da liječnik
završi takav život.
U dvadesetom stoljeću pojavili su se filozofi koji su razmatrali eutanaziju. E. Haeckel zahtijevao
je, da se duševno i tjelesno neizlječivi bolesnici pobiju na bilo koji prikladan i bezbolan način. Godinu
dana nakon njegove smrti, 1920., tom će pitanju pristupiti pravnik K. Binding i liječnik A. Hoche. Oni
određuju koji su životi nevrijedni života i nazivaju ih "balast–egzistencijama". Nacisti su to prihvatili i
širili propagandu, preko knjiga, novina i filmova, utječući na javno mnijenje. Potom je Hitler takve
nazvao "beskorisnim jedačima", a teoriju uglednih i priznatih profesora primijenio u praksi, tako da su
nacisti eutanazirali 300.000 osoba s tjelesnim i mentalnim oboljenjima.
Hipokratova zakletva glasi : ˝Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog početka. I ni pod
prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti˝.
Svjetska udruga liječnika (WMA - World Medical Association) na Generalnoj skupštini u
Madridu 1987. godine donijela je deklaraciju o ovom pitanju: «Eutanazija, tj. voljno prekidanje
bolesnikova života, bilo na njegov zahtjev ili na zahtjev njegovih bliskih srodnika, neetična je. To ne
sprečava liječnika da poštujući želju bolesnika ne dopusti prirodan tijek smrti u terminalnoj fazi
bolesti.»
Glavni rabin u Ujedinjenom Kraljevstvu izjavio je: "Kad se za bilo kojeg čovjeka, kaže da je
bezvrijedan ili beskoristan, kad se za bilo koja dva čovjeka kaže da nisu jednako vrijedni, narušavaju
se temeljne ljudske vrijednosti i prelazi se u relativizam, koji razara naš moralni red.
Sažimljući katolički nauk, papa Ivan Pavao II. u enciklici "Evanđelje života" potvrđuje da je
"eutanazija teška povreda Božjega zakona, budući da je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno
neprihvatljivo."
Hrvatski zakon je po pitanju eutanazije jasan: „Tko drugog usmrti na njegov izričit i ozbiljan
zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.“ Također prema važećem Kodeksu
medicinske etike Hrvatske liječničke komore i Hrvatskog liječničkog zbora eutanazija je nedopustiva.
67
Činjenica da je eutanazija u porastu, više nije tajna. Kao unosan posao "asistirano samoubojstvo"
se, do sada, dozvoljavalo samo u Švicarskoj. U formi "ubijanja na zahtjev", je do sada već legalizirano
u Nizozemskoj (2002.), Belgiji (2002.), Luksemburgu (2009.) i u dvije američke države Washington
(2009.) i Oregon (1997.).
U Nizozemskoj, gdje se je eutanazija prakticirala vrlo često, čak i prije njene legalizacije,
istraživanja iz godine 1990., 1995. i 2001. pokazuju da su liječnici, u svakom slučaju, ubili oko 25
posto pacijenata koji nisu tražili eutanaziju. Studija istraživača na Sveučilištu u Bruxellesu potvrđuje
ovaj nalaz, ne samo prvi put za Belgiju, nego donosi i druge važne detalje na svjetlo dana. Iako se
"ubijanje na zahtjev" uglavnom izvodi kod bolesnika koji boluju od raka, u bolesnikovoj kući,
„ubojstva bez zahtjeva" su se izvršavala u bolnici, a provode se pretežno kod bolesnika koji su u
komi ili dementni.
Slučaj 1.
Žena jednog liječnika boluje od multiple skleroze. Život joj se čini beskorisnim i ona osjeća da je
samo na teret svome mužu. Kad bi brzo umrla, dok je njezin muž još mlad, on bi mogao započeti novi
život. Ona ga moli da je izbavi iz njezina bijednog stanja. Muž joj ispunjava želju i daje joj
smrtonosnu injekciju s otrovom. Nakon toga biva optužen za ubojstvo, no porota sastavljena od
njegovih kolega oslobađa ga krivnje.
Slučaj 2.
Jedna udana žena boluje od multiple skleroze i živi kao invalid. Njezin muž doživljava je kao teret
i nagovara je da počini samoubojstvo. Kad ona napokon pristane, on joj pripremi otrov koji ona ispija.
Otrov je, međutim, samo uspava. Nato joj on natakne plastičnu vrećicu na glavu i uguši je. Njezin muž
biva optužen za umorstvo, no u zatvoru ostane samo 4 mjeseca, budući da je u međuvremenu došlo do
nagodbe o krivnji. Vrijeme provedeno u zatvoru iskorištava tako što napiše knjigu u kojoj brani
eutanaziju i uskoro se proslavi svojim javnim istupima u prilog ubojstva iz milosrđa.
Slučaj Terri Schiavo
Godine 1990. Terri Schiavo pretrpjela je teško anoksično oštećenje mozga nakon srčanog
aresta. Bila je u trajno vegetirajućem stanju. Suprug kao zakonski skrbnik, 1998. godine zatražio je od
suda da se njegova supruga prestane hraniti putem sonde. Obratio se i njezinim roditeljima, jer na
osnovu postojećeg zakonodavstva imali su zakonske mogućnosti da o tome mogu odlučivati. Roditelji,
kao pobožni katolici odbili su dati suglasnost da se njihova kćerka prestane hraniti. Tako su tijekom
sljedećih godina suprug i roditelji Terri Schiavo bili sudionici u više od 25 sudskih presuda, te se
sonda za hranjenje dva puta vadila i ponovno stavljala, ovisno o sudskim odlukama. Uz supruga su
stajali liječnici i bolničko osoblje a uz roditelje katoličke organizacije uključujući i Vatikan. Nakon
glasanja u Kongresu 21. ožujka 2005. da se prekine s umjetnim hranjenjem savezni okrug više nije
prihvatio ponovne zahtjeve roditelja za umjetno hranjenje. Terri Schiavo umrla je 31. ožujka 2005.
godine. Obdukcijom je utvrđena sljepoća i nedostatak kore mozga što je potvrdilo dijagnozu i
apsolutno opravdalo stavove kliničara.
68
29. Liječenje u terminalnoj fazi života 1
«Dobra» smrt
Istom sredinom dvadesetog stoljeća budi se interes za «dobru» smrt. Ona konačno postaje
predmetom interesa liječnika i drugih visoko obrazovanih zdravstvenih djelatnika zahvaljujući u
prvom redu pojavi novih simptomatskih lijekova (psihofarmaka, anksiolitika, antireumatika,
analgetika) kao i reevaluaciji analgetske vrijednosti opijata i opioida. Cicely Saunders, njegovateljica i
socijalna radnica u zdravstvu, volontirala je u redovničkom Hospiciju sv. Josipa u Londonu stavljajući
kao i drugi djelatnici u toj ustanovi, težište na psihosocijalnu potporu svojim štićenicima. Otuda je na
godinu dana prešla u St. Thomas Hospital gdje se upoznala s primjenom morfina. Tu se je Saunders
odlučila na studij medicine kako bi mogla metodu primjene morfija afirmirati u hospiciju. Nakon
studija otvorila je 1967. godine u Londonu prvi moderni laički hospicij na svijetu, Hospicij sv.
Kristofora. Godine 1969. otvorila je i jednako važnu jedinicu kućne skrbi. Isti timovi opskrbljivali su
bolesnike na obje lokacije.
Hospicij sv. Kristofora u Londonu postao je ustanova koja si je u prvom redu stavila u zadatak
spajanje iskrenog ljudskog suosjećanja s najnovijim dostignućima u medicini kada se radi o njezi
umirućih. Konačni cilj je ublaženje patnje - fizičke, emocionalne i duhovne. Život se ne produžuje,
niti skraćuje, nego se do zadnjeg trenutka podiže njegova kvaliteta. Postupa se prema željama i
nazorima bolesnika i njihovih najbližih. Obitelj/njegovatelji uključeni su u skrb, a hospicijski
djelatnici skrbe i za njih i prije i nakon smrti umirućeg. Moderna hospicijska skrb se razvija i kao
protuteža bezličnoj, neljudskoj smrti među aparatima hektičnog pogona intenzivnih njega, daleko od
obitelji i prijatelja s kojima se treba oprostiti.
Uz osnovnu ideju o odnosu prema umirućem čovjeku i njegovim najbližima, utemeljiteljica modernog
svjetskog hospicijskog pokreta Dame Cicely Saunders inzistirala je na općoj obvezi hospicijskih
djelatnika da prenose svoja iskustva tj. da budu nastavnici i sudjeluju u istraživanjima bez kojih nema
razvitka niti jedne struke. Hospicij sv Kristofora postao je tako i nacionalni i svjetski nastavni i
istraživački centar palijativne skrbi.
69
30. Zakonske regulative u vezi s krajem života
a) Vijeće Europe
U spisima Glavnog tajništva Vijeća Europe (Gatterer, 1999.) upućenih na Ministarstva
zdravlja, postoje jasni stavovi o eutanaziji: zakonski se mora dopustiti obustava terapije koju bolesnik
ne želi, jer rezultira produženjem patnji. To nije samoubojstvo potpomognuto od liječnika ili ubojstvo
iz milosrđa, već prepuštanje bolesti da ide svojim prirodnim tijekom. Liječnički zahvat koji bi imao za
svrhu namjeran prekid života, neetičan je. Volja ga bolesnika u ovom slučaju zakonski ne opravdava.
Stoga se predlaže da države u svom zakonodavstvu uvedu promjene koje pogoduju realizaciji
hospicijskih ideja. Palijativna skrb treba biti priznata kao zakonsko pravo svakoga pojedinca.
b) Mađarska
U mađarskom Ustavu naglašava se pravo na život i ljudsko dostojanstvo, ali ne i pravo na smrt. Etički
kodeks Mađarske liječničke komore (usvojen 1998.) definira eutanaziju sljedećim: “eutanazija je
aktivnost liječnika, odgovor na bolesnikov zahtjev, usmjerena na smrt bolesnika, bolesnog od
neizlječive bolesti. U slučaju aktivne eutanazije intervencija je aktivna, dok pasivna eutanazija
uključuje neaktivnost. Eutanazija čini da se smrt dogodi ranije nego što bi se inače desila. Liječnici su
vezani zakletvom da liječe i da olakšavaju patnju bolesnika i nisu ovlašteni za oduzimanje života bilo
kojem ljudskom biću. Akcije usmjerene na dovršavanje ljudskog života su inkopatibilne sa
medicinskom profesijom i ne uklapaju se u medicinsku etiku”.
U mađarskom Zakonu o zdravstvenoj njezi (1997.) osnovna prava umirućih jesu: “pravo na primanje
medicinske njege, pravo na ljudsko dostojanstvo, pravo na osobnu podršku, pravo na ublažavanje boli
i smanjenje patnji, pravo na obaviještenost, pravo na samoodređivanje, pravo na odbijanje liječenja”.
Oblik odbijanja je detaljno reguliran: bolesnika moraju pregledati tri liječnika, uključujući i
specijalistu psihijatra. Pritom treba učiniti stanku u trajanju od tri dana. Nakon toga bolesnik mora još
jednom u prisutnosti dvaju svjedoka izjaviti svoju namjeru da odbije liječenje. No bolesnici koji
odbijaju agresivnije liječenje i dalje imaju pravo na olakšavanje boli i patnje.
U Mađarskoj od 1998. postoji i mogućnost pisanja oporuke za život (living will), kojom se unaprijed
odbijaju neki oblici liječenja, na primjer reanimacija. Za ostvarenje ovoga prava imenuje se određena
osoba. Odluka se obnavlja svake dvije godine, a može se bilo kada i povući.
Etički kolegij Mađarske liječničke komore je još 1987. oblikovao i ovaj tekst: “nastavljanje
intenzivnog liječenja bolesnika u ireverzibilnom terminalnom stadiju nije samo besmisleno već
produljuje patnju, i ponižava i liječnika i bolesnika”.
Godine 1998. oblikovan je službeni stav spram terminalne palijativne medicine, a glasi: “Terminalna
palijativna medicina nije identična s pasivnom eutanazijom. To je posebno polje medicinske
aktivnosti. Njeni su ciljevi olakšati fizičku i duševnu patnju bolesnika koje smatramo neizlječivima
prema kriterijima aktualne medicine. Nakon primjerene analize liječnik može odustati od liječenja
koje smatra beskorisnim i primijeniti primjerenije liječenje. Bolesnik svakako mora pristati na
palijativnu skrb.”
U mađarskom Zakonu o zdravstvenoj njezi javljaju se sljedeće definicije hospicijske/palijativne skrbi.
1) Skrb o umirućem bolesniku je ciljana na fizičku i duševnu skrb i njegu osoba koje su u terminalnom
70
stadiju svoje bolesti, s ciljem poboljšanja kvalitete njihova života, olakšavanja patnje i zaštite njihova
ljudskog dostojanstva sve do smrti. 2) Kako bi se postigli spomenuti ciljevi, bolesnici imaju pravo na
kontrolu boli, fizičke i duševne patnje, na blizak emocionalni odnos sa svojim rođacima i ostalim
njegovateljima. 3) Ako je to moguće, hospicijska skrb treba biti ponuđena u kući bolesnika, u
obiteljskom okruženju. 4) Hospicijska skrb uključuje podršku rodbini umirućih bolesnika i nudi im
duhovnu potporu tijekom razdoblja bolesti i žalovanja.
c) Hrvatska
Kodeks Hrvatskoga liječničkog zbora i Hrvatske liječničke komore u svom 4. članku
naglašava “da je namjerno skraćivanje života u suprotnosti s medicinskom etikom. Želju dobro
informiranog bolesnika koji boluje od neizlječive bolesti, jasno izraženu, pri punoj svijesti u pogledu
umjetnog produžavanja njegova života, treba poštovati. Ako bolesnik nije pri svijesti, liječnik će
postupiti po svom najboljem znanju i savjesti, a u skladu s načelima izrečenim u ovom članku”. Ako
uvjeti informiranosti i svijesti nisu prisutni, liječnik mora učiniti sve da produži život bolesnika
kolikogod on bio malo vrijedan i predstavljao samo produžavanje patnji. Vrhovac (1999.) naglašava
da materijalni uvjeti ne smiju odlučivati o odustajanju od daljnjeg liječenja bolesnika. To je sigurno
etički, ali znamo da to sve češće neće biti moguće, jer netko ipak liječenje mora platiti. Primjerice, ako
imamo dva respiratora na raspolaganju a tri kandidata, jedan od njih mora biti lošije zbrinut. Ili u
slučajevima bolesnika bez zdravstvenog osiguranja kojih ima sve više, nameće se pitanje je li etički da
zbog “besmislenog” liječenja, preostala obitelj bude svedena na prosjački štap?
Rasprave o besmislenom liječenju započinju negdje oko 1987. i vodile su se u početku s mnogo strasti.
Objavljen je i velik broj članaka, s vrhuncem u 1995. godini. Od tada učestalost jenjava zbog
pomanjkanja konsenzusa. Besmislenim se smatra liječenje “kojim se održava stanje bez svijesti ili
koje ne dovodi do prestanka ovisnosti bolesnika o mjerama intenzivne skrbi” ili, opet kvantitativna
definicija, “kad liječnici zaključe da je u posljednjih 100 slučajeva iste vrste, liječenje bilo
beskorisno”. Kao kriterij, pokušalo se razraditi i fiziološke kvantitativne mjere (APACHE sustav –
Acute Physiology and Chronic Health Evaluation System ). Ovakvi sustavi imaju veliku prognostičku
snagu za skupine kao cjeline, ali ne i za pojedince. Konsenzus nije postignut niti u pokušaju definicije
tko ima pravo odrediti što je to besmisleno liječenje – da li liječnik ili bolesnik? Konačno se prišlo
tome da se u raspravu obvezno uključuju sami bolesnici i njihove obitelji, odnosno opunomoćenici.
Pritom se raspravu može početi i unaprijed i onda kad nastupe konkretne okolnosti.
71
31. Prestanak liječenja za održavanje života
Pravo na suodlučivanje
Članak 6.
Pravo na suodlučivanje pacijenta obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili
odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka.
Pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka
Članak 16.
Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak, osim u
slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta
ili izazvalo trajna oštećenja njegovoga zdravlja. Prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog
postupka pacijent izražava potpisivanjem suglasnosti. Obrazac suglasnosti te obrazac izjave o
odbijanju pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka pravilnikom propisuje ministar
nadležan za zdravstvo (u daljnjem tekstu: ministar).
Slučaj iz prakse
Gospodin star 70 godina u završnom stadiju kronične opstruktivne plućne bolesti je prošli mjesec imao
upalu pluća te je liječen u bolnici pomoću stroja za ventilaciju pluća (pored ostale terapije). Opće
stanje bolesnika je bolje: bolesnik je svjestan, priključen je stroj za umjetnu ventilaciju, ali diše sam i
ima dovoljno snage da može komunicirati putem pisanih bilješki. Bolesnik želi da ga se odvoji od
stroja za ventilaciju pluća....
Napomena: Bolesnik je tijekom 2 godine više puta (11) bio priključivan za stroj za umjetnu ventilaciju
pluća i više puta kazao da ne želi takav život...
72
32. Slučaj Karen Ann Quinlan
Karen Ann Quinlan rođena je 29. ožujka 1954. u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji.
Karen je majka napustila nedugo nakon rođenja. Majka joje je bila mlada djevojka irskog podrijetla
koja nije imala obiteljsku ni materijalnu potporu te je bila primorana dati dijete na posvajanje.
Posvojena je u rimokatoličku obitelj koja je živjela u New Jerseyu. Posvojitelji su kao i ona bili
katolici te je dijete odrastalo u sličnom kulturološkom okruženju. Joseph i Julia Quinlan odgajali su je
kao svoje pravo dijete, unatoč činjenici što su ubrzo dobili dvoje svoje biološke djece. U 21. godini
(1975.), Karen se odselila iz roditeljske kuće i otišla je živjeti s prijateljima (par kilometara dalje od
obiteljske kuće). Negdje u to vrijme je po navodima bližnjih krenila s radikalnom dijetom, ubrzo su
nastali problemi s prehranom te je djevojka nekoliko puta hospitalizirana. Nedugo nakon izlaska iz
bolnice Karen Ann je otišla na prijateljevu rođendansku zabavu. Tu večer je konzumirala Valium,
dextropropoxyphene, alkohol, a navodno danima nije ništa jela. Nedugo nakon toga je osjetila slabost
zbog čega su je brzo odveli doma i ostavili u krevetu. Kad su je prijatelji došli provjeriti nakon 15 – 20
minuta otkrili su da ne diše. Pozvana je hitna pomoć, pri pregledu je bila nekontaktibilna, apneična,
bez pulsa, cijanotična i proširenih zjenica. Provedene su mjere oživljavanja, u hitnoj službi u bolnici je
bio prisuta puls ali osim toga sve je ostalo nepromjenjeno i stavljena je na strojnu ventilaciju. Unutar
prvog sata od aresta uspostavljeno je spontano disanje i normalni vitalni znakovi ali nije odgovarala na
podražaje i ostala je areflektična. Tijekom idućih 12 sati došlo je do blagih poboljšanja, zjenice su se
jako suzile (poput igle), blaga reakcija na svijetlo, fleksija gornjih udova, odgovor na bol, refleks
povraćanja i kašlja, spontano pomicanje svih udova i otvaranje očiju na zvučni podražaj. Idući dan je
zbog aspiracijske pneumonije učinjena traheostomija.
Uspostavljena je cirkulacija, ali ne i stanje svijesti. Smještena je u lokalnu bolnicu (The Morris View
Nursing Home) gdje je hranjena preko sonde i ventilirana strojno.
Takvo teško stanje trajalo je mjesecima, bez ikakvih naznaka poboljšanja. Karen Ann Quilan održavali
su na životu pomoću stroja i bila je u trajno besvjesnom stanju. Neizvjesno je bilo koliko će to još
dugo trajati. To je potaklo njezine roditelje da nakon što su Karen gledali u ovome stanju nekoliko
mjeseci da zatraže od lječnika da isključe stroj za umjetnu ventilaciju, i tako joj dopuste da
dostojanstveno umre. Bolnica je pristala na to, međutim, tužitelj Morris okruga u New Jerseyju je
zaprijetio da će podignuti optužnicu za ubojstvo protiv njih. Bolnica Newton Memorial Hospital u
New Jerseyju je stala na stranu obitelji i zajedno s njima zatražila od suda zaštitu prije nego izvrše
odvajanje od stroja za umjetnu ventilaciju. Sud je odbio njihov zahtjev pa je obitelj angažirala
poznatog newyorškog odvjetnika Amstronga koji je preuzeo taj slučaj i pokrenuo spor pred Vrhovnim
sudom New Jerseya. Sudac Richard Hughes donio je vrlo interesantnu presudu o problemu koji do
tada uopće nije bio poznat, a to je da li isključiti respirator trajno besvijesnom pacijentu i omogućiti
mu dostojanstvenu smrt, suprostavljajući tako pravu na život, pravo na dostojanstvenu smrt. Sudac je
u konačnici presudio: u slučaju Karen Ann Quilan isključiti aparat za disanje. Vrlo je interesantno i
obrazloženje same presude. Sud navodi da je jasno da suvremena medicinska tehnologija može veoma
dugo održavati rad pojedinih organa čovjeka za kojega je sigurno da se nikada više nemože vratiti u
svjesno stanje.
Presudom suda, prvi se put u medicini promoviraju, za sve buduće slične slučajeve, etički
odbori (komiteti, povjerenstva), koji bi onda umjesto suda, na temelju liječničke ekspertize, odlučivali
o tome kada se kod pacijenata, koji se ne mogu vratiti u svjesno stanje, može dopustiti isključenje
aparata koji održavaju rad pojedinih organa. Etički komiteti bili bi sastavljeni od liječnika, socijalnih
radnika, odvjetnika i teologa. Tom se presudom dakle, etičkim odborima daje vrlo široka ovlast da
zapravo oni prognoziraju buduće stanje pacijenta i savjetuju liječnike prilikom donošenja složenih
etičkih odluka. Presuda je u Americi bila izložena kritici, ali je činjenica da se temeljno etičko načelo
73
pravo na život počelo na neki način mijenjati. Pravo na život se počelo relativizirati. Vrhovni je sud
odlučio o problemu koji do tada uopće nije bio poznat u medicinskoj etici, problemu isključivanja
respiratora trajno besvjesnom pacijentu.
Ova je presuda dovela i do masovnog osnivanja etičkih odbora ne samo u američkim i kanadskim
bolnicama već u gotovo 90% svih ostalih bolnica.
Konačno, 1976. godine Vrhovni sud New Jerseya je presudio u njihovu korist i Karen Ann je odvojena
od umjetne ventilacije. Na iznenađenje svih Karen Ann je nastavila disati bez pomoći i živila je još 9
godina nakon čega je umrla od komplikacija uzrokovanih pneumonijom 1985. godine. Slučaj Karen
Ann je tako potvrdio svu složenost odlučivanja o nečijem temeljnom ljudskom pravu, pravu na život.
74
33. Slučaj „Bebe K“- anencefalično dijete
Beba K je bila anencefalično dijete koje je rođenjem postalo glavni slučaj Visokog suda u
SAD-u kao i slučaj koji je izuzetno uznemirio američku javnost.
Stephanie Keene, poznatija po pseudonimom Baby K, rođena je u bolnici Fairfax u Virginiji, SAD-u,
1992. godine. U trenutku rođenja nedostajao joj je veći dio mozga i korteks, osim produljene moždine
čime je očuvana autonomna regulacija krvotoka i disanja.
Majka je tijekom trudnoće obavještena o djetetovom stanju nakon što je dijagnosticirana anencefalija.
Savjet ginekologa obstetičara i neonatologa da prekine trudnoću nije prihvatila zbog svojih kršćanskih
svjetonazora kako život nerođenog djeteta treba biti sačuvan. Odmah po rođenju dijete je doživjelo
krizu zbog čega je majka zahtjevala mehaničku potporu disanju. Stajalište bolnice je bilo da je
liječenje takvog djeteta beskorisno. Bolnički liječnici su također preporučili majci da potpiše nalog da
se dijete ne oživljava, na što ona nije pristala. I nakon što je dijete 6 tjedana od rođenja boravilo u
bolnici zbog niza zdravstvenih komplikacija, Fairfax je zatražila premještaj u neku drugu zdravstvenu
ustanovu, međutim niti jedna druga ju nije pristala primiti. I tako je Stephanie nakon što je
stabilizirana puštena na kućnu njegu, međutim zbog opetovanih problema sa disanjem često je
završavala u bolnici na ventilacijskoj potpori.
Zbog učestalih i ozbiljnih respiracijskih kriza, koje su završavale hospitalizacijom bolnica je zbog
ovog slučaja pokrenula pravni postupak pozivajući se na činjenicu da se u ovakvim slučajevima pruža
samo palijativna njega i ništa više osim toga. Na suđenju je nekoliko stručnjaka svjedočilo kako
pružanje strojne potpore disanju anencefaličnom djetetu prelazi sve prihvaćene standarde liječenja.
Nasuprot tome djetetova majka se pozivala na to da se njezin slučaj temelji na vjerskoj slobodi i
svetosti života. Tijekom kontroverznog suđenja Okružni sud države Virginije odlučio je da bolnica
mora staviti dijete na vantilacijsku potporu ukoliko bude imala problema s disanjem. Sud je svoju
odluku opravdao tadašnjim zakonom o Hitnom medicinskom liječenju i Zakonu o radu. Taj zakon
glasi da svi pacijenti koji trebaju hitnu medicinsku pomoć da je trebaju dobiti i biti stabilizirani do
premještaja u neku drugu ustanovu. Stoga Stephanie u stanjima respiracijske krize ima prava kao i
svaki pacijent s respiracijskom krizom kojem se kao takvom mora pružiti hitna medicinska pomoć, što
u ovom slučaju uključuje strojnu potporu disanja. Sud je odbio dati moralni ili etički stav o ovom
slučaju tvrdeći da je odluka samo interpretacija trenutnog zakona o medicinskoj skrbi. Međutim sudac
je prokomentirao da se odluka možda trebala temeljiti na liječenju anencefaličnog djeteta a ne
liječenju bolesnika s respiracijskom krizom tj apnejom.
Kao rezultat te odluke Stephanie je održana na životu znatno dulje nego većina anencefaličnih beba.
Stephanie Keene umrla je od srčanog udara u Fairfax bolnici 1995. godine s 2 godine i 174 dana. U te
dvije godine bolnički troškovi nadmašili su svotu od 500.000 američkih dolara.
Anencefalija je jedna od najčešćih i najozbiljnijih kongenitalnih neuralnih oštećenja. U SAD-u se u
20% trudnoća detektira neuralna anomalija nespojiva sa životom, zbog čega ih se 90% iz tog razloga
prekine. 1.000 do 2.000 djece godišnje se rodi samo u SAD-u, 25 do 45% se rodi živo od čega 95%
umre unutar prvog tjedna života. Anencefalija je kao takva nespojiva sa životom, pa čak i uz najbolju
medicinsku skrb dijete ne može živjeti dulje od maksimalno par dana i liječenje takvog struka smatra
nesvrhovitim (iznimno rijetki slučajevi preživljenja do dvije, dvije i pol godine opisane u literaturi).
75
34. Beskorisno liječenje
Riječ distanazija stari je portugalski izraz, a radi se o neologizmu grčkog porijekla u kojem
prefiks "DYS" znači čin s greškom, a "THANATOS" smrt. Etimološki distanazija znači pretjerano
produžavanje agonije, patnje i smrti pacijenta. Pod tim pojmom u Europi se govori o terapijskoj
ustrajnosti, u angloameričkoj literaturi o medicinskoj beskorisnosti, odnosno liječenje koje ne daje
nikakve pozitivne rezultate.
Premda je beskorisno liječenje tek u današnje doba postalo predmetom određene pozornosti i kritike,
već u staroj Grčkoj liječnik je bio dužan ne koristiti neki postupak, ako je primjena medicinske
vještine bila uzaludna u liječenju neke kronične bolesti, ponovnog uspostavljanja određenih funkcija,
poboljšanja kvalitete života ili sprečavanja smrti.
Početkom pedesetih godina XX. stoljeća izraz l' acharnement thérapeutique uveden je u
francuski medicinski jezik kao »medicinsko ponašanje koje se sastoji u korištenju terapijskih
postupaka čiji učinak je škodljiviji od učinka bolesti koju treba liječiti, ili je beskoristan jer je liječenje
nemoguće i očekivana pogodnost je manja od predvidivih poteškoća.
U današnje doba to "odupiranje" smrti događa se u mnogim bolnicama gdje se posredstvom
tehničkih postignuća omogućava održavanje vitalnih funkcija umirućeg bolesnika, a da se ne postavlja
pitanje kolike su njegove patnje ni koliko pati cijela obitelj. S jedne strane imamo eutanaziju
(skraćenje života), a s druge strane distanaziju (produženje agonije, patnje i odgađanje smrti). Prema
mišljenju mnogih bioetičara između te dvije krajnosti je ortotanazija.
Grčkim prefiksom "orto" – korektan, govori se o dostojanstvenoj smrti "u pravo vijeme", bez
skraćenja života, ali i bez dodatnih patnji.
Tako distanazija postaje sve veći bioetički problem i potiče rasprave osobito u razvijenim zemljama,
jer se postavlja pitanje ulaganja velikih financijskih sredstava u zdravstvo za održavanje terminalne
faze života, a istovremeno se dostatno ne ulaže u preventivne programe. Javljaju se brojne bioetičke
dileme i sljedeća pitanja: moraju li se iskoristiti sva raspoloživa terapijska sredstva da bi se malo
produžio život terminalnog pacijenta, je li liječnikova dužnost neograničeno održavanje života osobe s
nepovratno oštećenim mozgom, treba li primijeniti aktivan tretman kod novorođenčeta s
kongenitalnim malformacijama inkompatibilnim sa životom. Odgovor na sva ta pitanja može biti u
palijativnoj skrbi. Tako i Svjetska zdravstvena organizacija u svojim izvješćima naglašava potrebu za
ublažavanjem boli, smanjivanjem patnje i dostojanstven završetak života, kada nema izgleda za
izlječenje.
Na pitanje što se smatra beskorisnim u medicinskom postupku, odgovor se može naći ispitivanjem
ciljeva tog postupka. Tako se smatra da su tretmani beskorisni kada ne postižu ciljeve odgađanja smrti,
produženja života, poboljšanja, održavanja ili obnove kvalitete življenja; poboljšanja prognoze;
smanjenja nelagode; poboljšanja dobrobiti i općeg zdravstvenog stanja; povratka svijesti; prestanka
potrebe intenzivne skrbi; ublažavanja simptoma itd.
Svjetska udruga za perinatalnu medicinu (WAMP) prigodom 5. svjetskog kongresa perinatalne
medicine održanog u Barceloni 2001. godine objavila je deklaraciju koja je nazvana "Barcelonska
deklaracija o pravima majke i novorođenčeta". Svrha tog dokumenta je da se u 21. stoljeću, bilo gdje u
svijetu, osigura odvijanje humane reprodukcije u povoljnim tjelesnim, psihičkim i društvenim
uvjetima, kako za majku tako i za dijete. Drugi dio deklaracije kroz četrnaest točaka govori o pravima
novorođenčeta, uz naglasak da je novorođenče osoba s posebnim pravima, koja zbog tjelesne i
psihičke nezrelosti nije sposobna tražiti svoja prava. Ta prava društvu nameću niz obveza i
odgovornosti, koje moraju promicati sve zakonodavne i izvršne ustanove svih država. Prema članku 2.
novorođenčad mora biti zaštićena u skladu s Konvencijom o pravima djeteta. U članku 9. stoji da se -
ako se rodi plod s anomalijama koje su nespojive sa životom - "na novorođenče ne trebaju primijeniti
uzaludni postupci liječenja". U članku 10. stoji da "ne treba pokušati održati na životu svako
76
novorođenče čija je nezrelost izrazitija od najniže granice preživljavanja. U takvim slučajevima
prilikom prosudbe uzet će se u obzir zemljopisne, društvene i ekonomske okolnosti u mjestu rođenja.
U krajnjim slučajevima bit će obaviješteni roditelji te će oni, kad god je to moguće, sudjelovati u
donošenju odluka prije samog rođenja".
U preporukama FIGO (International Federation of Gynecology and Obstetrics) povjerenstva
za etičke aspekte humane reprodukcije i zdravlje žena dane su smjernice za postupke s novorođenčadi
s teškim malformacijama i s nedonoščadi koja su zbog nezrelosti na granici preživljavanja. Djeca s
teškim malformacijama imaju pravo na dostojanstvenu smrt, bez neprikladne medicinske intervencije,
kad roditelji i njihovi liječnici smatraju da je to u njihovom najboljem interesu. Aktivna eutanazija
smatra se etički neprihvatljivom čak kada se čini da je na dobrobit djeteta. Uskraćivanje ili oduzimanje
medicinske skrbi npr. strojna ventilacija, antibiotici, nazogastrična prehrana, davanje kisika opravdano
je u takvim situacijama, uz osiguranu najnužniju skrb ("comfort care"), koja uključuje oralnu
prehranu, toplinu, ljubav, poštovanje. Uporaba analgetika i sedativa za olakšanje stresa i patnje smatra
se odgovarajućom ako njezin primarni cilj nije izazivanje smrti.
77
35. Slučaj Bebe Doe - preporuke
Beba Jane Doe je dijete rođeno 1983. godine u SAD-u sa spinom bifidom, hidrocefalusom i
mikrocefalijom. Liječnici su savjetovali kiruršku operaciju u ovom slučaju koja bi bila zatvaranje
defekta kralježnice i osigurati drenažu viška likvorske tekućine, ta operacija bi produžila život.
Roditeljima je rečeno da će dijete preživjeti 2 godine bez operacije, ali s operacijom bi moglo
preživjeti i do 20 godina, ali beba Doe bi bila prikovana za krevet, paralizirana, s mogućom pojavom
epilepsije, te s teškim oštećenjem mozga. Također su objasnili kako smatraju da taj zahvat ne bi
utjecao na kvalitetu djetetova života. Roditelji su upozoreni da zbog izrazite mentalne zaostalosti
dijete neće moći govoriti, učiti niti prepoznati roditelje. Dječji neurokirurg dr. Koop savjetovao je
roditeljima operaciju, bez obzira na ograničene rezultate same operacije..
Roditelji, mladi bračni par, katolici, nakon savjetovanja sa liječnicima, svećenicima i
socijalnim radnicima nisu dozvolili operaciju. Za slučaj je doznao Lawrence Washburn, odvjetnik i
aktivist pokreta za pravo na život. Podigao je tužbu protiv roditelja i bolnice, tražeći da se djetetu,
kojem je dan pseudonim Jane Doe, omogući neovisan skrbnik i da se izvrši operativni zahvat. Također
je pokrenuta istraga na federalnoj razini. Parnice su potrajale četiri mjeseca. Naposljetku, Prizivni sud
je odlučio u korist roditelja. Zaključeno je da su roditelji donijeli razumnu odluku, temeljenu na
dostupnoj medicinskoj skrbi i iskrenoj brizi za dobrobit djeteta.
Kod bebe Jane Doe otvor na kralježnici spontano se zatvorio, te su roditelji pristali na zahvat
ugradnje shanta za odvod likvorske tekućine. Novinari su kontaktirali obitelj više puta u sljedećim
godinama i izvještavali o napretku djevojčice Kerri-Lynn. Opisivali su vedru djevojčicu koja
doživljava okolinu, komunicira s roditeljima, rado se smije. Djevojčica je razvila intelektualnu
sposobnost osmogodišnjeg djeteta. Pohađala je školu za djecu sa poteškoćama u razvoju i sudjelovala
u svakodnevnome životu svoje obitelji. Kretala se pomoću invalidskih kolica, povremeno je imala
blaže konvulzivne napadaje, ali kvaliteta njenoga života bila je mnogo bolja od prvih pretpostavki.
Gledajući iz današnje perspektive, sigurno je da je predviđena kvaliteta života Jane Doe bila
daleko podcijenjena. Da je operacija ranije izvedena, moguće je i da bi razina oštećenja od kojih pati
bila manja. Bitka oko skrbi za ovu djevojčicu i medijski interes bili su značajan čimbenik u promjeni
načina na koji medicinsko osoblje i društvo u cjelini tretiraju djecu sa spinom bifidom i drugim
kongenitalnim anomalijama. Mala je vjerojatnost da bi danas specijalist neonatolog dao savjet
roditeljima kakav je dan roditeljima Jane Doe 1983. Ipak, iz članaka i knjiga koji opisuju ovaj slučaj
zaključujem da roditelji Jane Doe donoseći svoju odluku nisu namjeravali oduzeti prava svojem
djetetu. Pružali su skrb kakvu su u tome trenutku smatrali najboljim izborom za svoje dijete.
Slučaj Bebe Doe uslijedio je samo godinu dana nakon slučaja uskraćivanja liječničke skrbi
djetetu rođenom s Downovim sindromom i atrezijom jednjaka u Indiani. Kao i taj slučaj, bio je pomno
praćen u medijima. Ovi su slučajevi potaknuli Kongres SAD-a na izglasavanje Baby Doe zakona
1984. godine. Radi se o amandmanu na Zakon o zlostavljanju djece. Baby Doe zakon propisuje
smjernice za skrb o hendikepiranoj novorođenčadi neovisno o željama roditelja. Od tada odbijanje
potrebnih medicinskih tretmana i ne davanje hrane i vode hendikepiranoj djeci, od strane roditelja ili
zakonskih skrbnika, spada u domenu Baby Doe zakona koji nalaže da države koje dobivaju federalni
novac za provođenje programa suzbijanja zlostavljanja djece moraju razviti postupke za prijave
medicinskih oblika zlostavljanja, (uskraćivanja skrbi hendikepiranoj djeci). Prema tom zakonu,
stavovi o kvaliteti života djeteta nakon zahvata nisu valjani razlog uskraćivanja medicinske skrbi, koja
smije biti uskraćena samo ako ne može omogućiti djetetovo preživljenje.
78
Predsjednikova komisija je tada preporučila stvaranje etičkih komiteta radi odlučivanja u
dvojbenim situacijama. Za ovu odluku je bilo mnogo razloga poput složnosti problema, ekonomskih
čimbenika, utjecaja javnosti, uvjerenja nekih vjerskih skupina, al i kao pomoć sucima u ovim
slučajevima.
79
36. Slučaj Elizabeth Bouvia
Elizabeth Bouvia, rođena je godine 1958., bila je mentalno kompetentna, inteligentna, mlada
žena, koja je bolovala od rijetkog oblika kvadriplegične cerebralne paralize. Patila je i od konstantne
boli uzrokovane artritisom i kontrakturama. Kao mlada žena, bila je u mogućnosti napustiti instituciju
u koju su je roditelji smjestili još kao dijete. Krenula je na fakultet te je upisala studij socijalnog rada.
Diplomirala je i udala se. Ubrzo je njezin brak završio. Unatoč tome što je imala diplomu fakulteta,
bila je u financijski teškoj situaciji, u nemogućnosti brinuti se za sebe, nije imala niti stabilnu životnu
situaciju, te je zatražila javnu pomoć za sve aspekte njege. Sa svojim fizičkim stanjem koje se
pogoršavalo, kao i gubitkom ikakve potpore, postala je ovisna ne samo o drugima već i o državi koja
bi se trebala za nju pobrinuti i osigurati joj normalan život.
Zbog svoje bolesti bila je potpuno prikovana za krevet i samim time ovisna o drugima u obavljanju
osnovnih životnih potreba. 03.09.1983.g. Elizabeth Bouvia (u dobi od 26 godina) je primljena na odjel
psihijatrije u Riverside General Hospital u Riversidu, Kalifornija. Pomišljala je na samoubojstvo zbog
jakih bolova i otuđenosti. Tražila je od uprave bolnice da joj omoguće da umre od gladi, prestankom
uzimanja hrane. Kad su je odbili i naredili da se prisilno hrani, odlučila je kontaktirati Američku
udrugu za građansku slobodu, koja joj je dodijelila odvjetnika. Njena zamolba bila je upućena
Kalifornijskom sudu. Sud je odbio njenu molbu, obrazlažući kako bolnica ne može biti prisiljena
pomogati joj u njenoj namjeri da umre i poduprli su odluku bolnice da nastavi s prisilnim hranjenjem
pomoću nazogastrične sonde. Ona se i dalje nastojala oduprijeti hranjenju na razne načine. Brojni
pomoćnici trebali su je držati kada bi joj se stavljala cijev u nos kojom je dobivala hranu. Bio je to
mučan prizor. Neki su to smatrali zlostavljanjem i torturom, a neki, kako bolnica mora učinit sve za
spas života koliko god to bilo neugodno i teško. Slučaj je to koji je sve više dobivao medijskog
prostora i pažnje.
Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da joj se omogući život u javno financiranom stanu, sa stalnom
njegom medicinske sestre, Elizabeth Bouvia, ponovno je hospitalizirana.
Liječnici su pokušali učiniti sve kako bi se gđa Bouvia mogla hraniti prirodnim putem. Kada više nije
mogla jesti krutu hranu, liječnici su je morali prebaciti na tekuću, ali bojali su se gubitka težine, koji je
već tada bio vidno niži. Kada više nije mogla uzimati niti krutu niti tekuću hranu, a da to ne izazove
mučninu i povraćanje, liječnici su joj ponovno stavili nazogastričnu sondu, protiv njene volje, kako bi
spriječili potencijalno izgladnjivanje i smrt. Medicinsko osoblje postupilo je protiv njene volje, zbog
njenog životno ugrožavajućeg stanja, njezinih prijašnjih pokušaja izgladnjivanja i njene prognoze koja
joj je omogućavala još 10 do 15 godina života, uz adekvatnu prehranu. Gđa Bouvia tužila je bolnicu i
njeno osoblje, ulažući tužbu Višem sudu u Los Angelesu, zahtjevajući da joj se makne nazogastrična
sonda i da se zaustave svi medicinski postupci koje ona nije zahtjevala.
Žalbeni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio, te je prizivni sud preinačio
prvostupanjsku sudsku odluku i zaključio da gospođa Bouvia imala pravo na uklanjanje nazogastrične
sonde.To su objasnili sljedećim zaključcima:(1) imala je temeljno pravo odbiti liječenje, (2) njena
prava bila su pogrešno zamijenjena s državnim interesima; (3) njena upitna kvaliteta života bila valjani
razlog za razmatranje, i (4) ispunjavanje želje pacijenta da odbije liječenje nije bilo jednako pomoći
pacijentu u samoubojstvu.
Nakon drugostupanjskog rješenja, sud je dopustio da se gospođi Bouvia ukloni sonda za hranjenje, te
je ona na posljetku otpuštena iz bolnice. U mjesecima koji su uslijedili, gđa Bouvia i dalje gubi na
težini i trpi veću nelagodu od artritisa i drugih tegoba. Ona je tada ušla u privatnu bolnicu, gdje je
80
nastavila svoj oporavak, slažući se da ne pokušava ponovno gladovanje.
Gospođa Bouvia naznačila je da ona i dalje želi umrijeti, ali nakon što je dobila odgovarajuću terapiju
protiv boli uzrokovane njenom sekundarnom dijagnozom, proces izgladnjivanja pokazao joj se previše
iscrpljujućim. Iako se sama smatra "nerado preživjelom" i živjela je život koji je smatrala
zastrašujućim, ona je nastavila živjeti. U svom izvješću za USC, profesor Harlan Hahn je izvjestio za
Los Angeles Times, 11. svibnja 2008., da je gospođa Bouvia još uvijek živa. Richard Scott, njen
odvjetnik i osobni povjerenik, koji je vodio borbu na visokoj razini kako bi gđa Bouvia imala pravo
odbiti liječenje, počinio je samoubojstvo 6 godina nakon donošenja odluke.
81
37. Prisilno liječenje
Deklaracija o štrajkačima glađu Svjetskog Medicinskog Udruženja
Usvojeno na 43. Svjetskoj Medicinskoj Skupštini na Malti u studenom 1991. godine,
urednički prepravljeno na 44. Svjetskoj Medicinskoj Skupštini u Španjolskoj, rujna 1992. godine i
revidirano od Svjetskog Medicinskog Udruženja Opće Skupštine u Pilanesbergu u Južnoj Africi,
listopada 2006. godine
Ivan Pristaš, Slobodan Lang
Predgovor
1. Štrajkovi glađu se javljaju u raznim okolnostima, ali uglavnom izazivaju dileme u okruženjima gdje
su ljudi zatvoreni (zatvori i centri za useljenike). Oni su često oblik protesta ljudi kojima nedostaju
drugi načini da obznane svoje zahtjeve. Odbijajući hranu kroz duže razdoblje, ljudi se nadaju postići
izvjesne ciljeve, nanoseći negativni publicitet vlastima. Kratkotrajno ili prividno odbijanje hrane
rijetko izazivaju etičke probleme. Istinsko ili duže gladovanje izaziva opasnost smrti ili trajnog
oštećenja štrajkača glađu i može izazvati sukob vrijednosti liječnika. Štrajkači glađu obično ne žele
umrijeti, ali neki mogu biti i na to spremni kako bi ostvarili svoje ciljeve. Liječnici trebaju utvrditi
istinske namjere pojedinca, posebno kod kolektivnih štrajkova ili stanja gdje je moguć pritisak
suradnika. Etička dilema se javlja kad se kod štrajkača glađu koji su dali jasne upute da ih se ne
oživljava dođe do oštećenja svijesti. Princip dobrog djela traži od liječnika da provodi oživljavanje, ali
poštovanje individualne autonomije sprečava liječnike u interveniranju kod pravovaljane i informirane
zabrane. Dodatna teškoća se javlja u čuvanim ustanovama, jer nije uvijek jasno jesu li instrukcije
štrajkača glađu date dragovoljno i uz zadovoljavajuće informacije o posljedicama. Ove upute i
obrazloženje bave se ovim teškim okolnostima.
Principi
2. Dužnost etičkog postupanja. Sve liječnike obvezuje medicinska etika u njihovom profesionalnom
kontaktu s ugroženim ljudima, čak i kad ne pružaju liječenje. Bez obzira na svoju ulogu, liječnici
moraju nastojati sprečavati prisilu ili loše postupanje sa zatvorenicima i protestirati ukoliko se
događaju.
3. Poštivanje autonomije. Liječnici su dužni poštivati autonomiju pojedinca. Ovo može uključiti teške
procjene, jer prave želje štrajkača glađu ne moraju biti tako jasne kao što se čine. Odluke nemaju
moralnu snagu ako se donose upotrebom prijetnji, pod pritiskom suradnika ili prisile. Štrajkačima
glađu ne treba pružati prisilno liječene koje su odbili. Neopravdana je prisilna prehrana suprotno
informiranom i voljnom odbijanju. Umjetna prehrana uz otvorenu ili posrednu suglasnost štrajkača
glađu je etički prihvatljiva.
4. 'Korist' i 'šteta'. Liječnici moraju upotrebljavati svoje vještine i znanje na korist onih koje liječe. To
je koncept 'dobrog djela', kojeg nadopunjuje 'nenanošenje štete' ili primum non nocere. Ova dva
koncepta trebaju biti u ravnoteži. 'Korist' uključuje poštovanje želja pojedinca kao i podršku njihovom
blagostanju. Izbjegavanje 'štete' znači ne smo minimizirati štetu za zdravlje već također i ne
provođenje prisilnog liječenja na sposobnim ljudima, niti ih prisiljavati da prestanu gladovati. 'Dobro
dijelo' ne uključuje nužno produžetak života pod svaku cijenu, bez obzira na druge vrijednosti.
5. Ravnoteža dvostruke lojalnosti. Liječnici koji brinu o štrajkačima glađu mogu iskusiti sukob između
lojalnosti onima kod kojih su zaposleni (kao uprava zatvora) i lojalnosti pacijentu. Liječnička
82
dvostruka lojalnost je vezana istim etičkim principima kao kod drugih liječnika, što znači da su oni
primarno odgovorni individualnom pacijentu.
6. Klinička nezavisnost. Liječnici moraju ostati objektivni u svojim ocjenama i ne dopustiti trećim
stranama da utječu na njihove medicinske ocjene. Oni si ne smiju dozvoliti da pod pritiskom krše
svoje etičke principe, kao što je medicinsko postupanje zbog nekliničkih razloga.
7. Povjerljivost. Obveza povjerljivosti je važna u izgradnji povjerenja, ali ono nije bezuvjetno.
Nadređeno je ako tajna izaziva značajnu štetu drugima. Kao i s drugim pacijentima, povjerenje
štrajkača glađu treba poštovati osim kad se oni slože sa objavljivanjem ili ako je korištenje informacija
potrebno da bi se spriječila značajna šteta drugima. Ako se osoba složi, njihove rođake i pravne
savjetnike treba informirati o stanju.
8. Stjecanje povjerenja. Gajenje povjerenja među liječnicima i štrajkačima glađu je često ključno za
rješenje koje poštuje i prava štrajkača glađu i minimalizira štetu po njih. Stjecanje povjerenja može
stvoriti mogućnosti razrješenja teških situacija. Povjerenje ovisi o liječničkim pružanjima preciznih
savjeta i iskrenosti sa štrajkačima glađu, o ograničenjima o tome što mogu činiti, a što ne, uključivši
na što ne mogu garantirati tajnost.
Upute za vođenje štrajkača glađu
9. Liječnici moraju ocijeniti individualne mentalne sposobnosti. Ovo uključuje potvrdu da osoba koja
gladuje nije mentalno oštećena u mjeri koja ozbiljno ograničava sposobnost za donošenje odluka o
zdravstvenoj zaštiti. Pojedinci sa značajnim mentalnim slabostima ne mogu biti štrajkači glađu. Njih
treba podvrći liječenju mentalnih problema, a ne im dopustiti da gladuju ugrožavajući svoje zdravlje.
10. Što je prije moguće, liječnici trebaju osigurati detaljnu i preciznu povijest bolesti osobe koja
namjerava gladovati. Medicinske posljedice svakog postojećeg stanja treba individualno objasniti.
Liječnici trebaju utvrditi da štrajkači glađu razumiju moguće zdravstvene posljedice gladovanja i
upozoriti ih običnim jezikom o opasnostima. Liječnici također trebaju objasniti kako se oštećenje
zdravlja može minimizirati ili odgoditi, primjerice, povećanim uzimanjem tekućina. Pošto osobna
odluka o štrajku glađu može biti izuteno značajna, ključno je osigurati pacijentovo razumijevanje
medicinskih posljedica gladovanja. U skladu s najboljom praksom za informiranu suglasnost u
zdravstvenoj zaštiti, liječnik treba osigurati da pacijent razumije dobivene informacije tražeći od
pacijenta da ponovi što je razumio.
11. Cjeloviti pregled štrajkača glađu treba izvršiti na početku gladovanja. Rješavanje budućih
simptoma, uključivši one nezavisne od gladovanja treba raspraviti sa štrajkačima glađu. Također,
osobne vrijednosti i želje u odnosu na medicinsko liječenje u slučaju produženog gladovanja treba
raspraviti.
12. Nekad štrajkači glađu prihvaćaju intravenozne elektrolitske otopine ili druge oblike medicinskog
liječenja. Odbijanje prihvaćanja nekih intervencija ne smije utjecati na druge aspekte medicinske
zaštite, kao što su liječenja infekcija ili boli.
13. Liječnici trebaju intimno razgovarati sa štrajkačima glađu, da ih drugi ljudi ne čuju, uključivši
zatvorenike. Jasno komuniciranje je ključno, i gdje je potrebno, prevodioci nepovezani s upravom
zatvora, trebaju biti na raspolaganju i oni moraju poštovati povjerljivost.
83
14. Liječnici moraju biti sigurni da je odbijanje hrane ili lijekova slobodna individualna odluka.
Štrajkače glađu treba zaštiti od prisile. Liječnici često mogu pomoći da se to postigne i moraju imati
na umu da prisila može doći od suradnika, vlasti ili drugih, kao članova obitelji. Liječnici ili drugi
zdravstveni radnici ne smiju vršiti neprimjeren pritisak ma koje vrste za prekid štrajka na štrajkača
glađu. Liječenje ili njega štrajkača glađu se ne smije uvjetovati prekidom štrajka glađu.
15. Ako se liječnik zbog razloga savjesti ne može pomiriti s odbijanjem liječenja ili umjetnog
hranjenja štrajkača glađu, tada to treba jasno iskazati na početku i predati štrajkača glađu drugom
liječniku koji je spreman poštivati odbijanja štrajkača glađu.
16. Ključno je trajno komuniciranje između liječnika i štrajkača glađu. Liječnik treba svakodnevno
utvrditi želi li pojedinac nastaviti štrajk glađu i što želi da se poduzme kad više neće moći smisleno
komunicirati. Ove nalaze treba jasno zabilježiti.
17. Kada liječnik preuzme slučaj, štrajkač glađu je možda već izgubio mentalne sposobnosti, te nema
mogućnosti da se raspravi individualne želje u odnosu na medicinske intervencije očuvanja života.
Pozornost treba posvetiti svim ranije pripremljenim uputama štrajkača glađu. Ranije iskazano
odbijanje liječenja zahtijeva poštovanje ako iskazuje slobodnu volju pojednca dok je mentalno
kompetentan. U zatvorima treba voditi računa o mogućnosti prinude u ranije iskazanim uputama. Kad
liječnici ozbiljno sumnjaju u individualne namjere, sve upute treba interpretirati s velikim oprezom.
Ako su, međutim, date informirano i dobrovoljno, ranije instrukcije se može ne poštivati samo ako su
postale neprikladne zbog radikalne promjene situacije nakon individualnog gubitka kompetentnosti,
od one u kojoj su date.
18. Ako nije moguća rasprava s osobom, a nema prethodnih uputa, liječnici moraju postupati po svom
mišljenju u najboljem interesu osobe. Ovo znači voditi računa o ranije iskazanim željama štrajkača
glađu, njihovim osobnim i kulturnim vrijednostima kao i njihovom fizičkom zdravlju. U slučaju
odsustva svakog znaka ranijih želja štrajkača glađu, liječnici trebaju odlučiti da li provoditi hranjenje,
bez utjecaja sa strane.
19. Liječnici mogu smatrati opravdanim postupati suprotno ranijim instrukcijama odbijanja liječenja,
jer je na primjer, ocijenjeno da je odbijanje dato pod pritiskom. Ako nakon oživljavanja i vraćanja
mentalnih sposobnosti štrajkači glađu nastave isticati svoju namjeru da gladuju, ta se odluka mora
uvažavati. Etičnije je dozvoliti determiniranom štrajkaču glađu da dostojanstveno umre nego da se
osobu izloži ponovnim intervencijama protiv njegove ili njene volje.
20. Umjetna prehrana može biti etički odgovarajuća ako je prihvate kompetentni štrajkači glađu. Ono
je prihvatljivo i ako su nekompetentni pojedinci prije ostavili instrukcije odbijanja bez pritiska.
21. Prisilno hranjenje nije nikada etički prihvatljivo. Čak i ako se želi koristiti, prehrana praćena
prijetnjama, prisilom, silom ili korištenjem fizičke prinude je oblik nečovječnog i degradirajučeg
liječenja. Jednako je neprihvatljivo prisilno hranjenje nekih zatvorenika kako bi ih se vrijeđalo ili
prisililo druge štrajkače glađu da prestanu gladovati.
84
38. Princip dvostrukog učinka – uporaba opioida
Gospodinu K. je prije 6 mjeseci dijagnosticiran karcinom glave gušterače. Nekoliko dana
nakon dijagnoze, bio je operiran ( Whipplovom tehnikom ). Ubrzo je uslijedio ciklus kemoterapije
gemcitabinom. Međutim, nije došlo do zadovoljavajućeg rezultata. Tumorski markeri su se vrlo brzo
vratili na vrijednosti prije operacije. Uz to, zabilježena su i brojna metastatska žarišta, prvenstveno u
području kralježnice što se dokazalo i na scintigramu. Pacijent je počeo patiti od nesnošljivih bolova te
mu je liječnik odlučio uvesti u terapiju opioide. Propisao mu je morfin u dozi od 5 do 10 mg svaka 4
sata, uz mogućnost davanja dodatnih 5 mg u slučaju razdiruće boli. Dakle, pacijent je primao oko 80
mg Kapanola ( morfin sulfata ) dnevno čime se uspjela eliminirati bol, međutim došlo je do novih
problema. Naime, pojavile su se prve nuspojave uzrokovane opioidnim analgetikom- jaki umor,
pospanost, mučnina, depresija disanja, konstrikcija zjenice, smanjen motilitet gastrointestinalnog
trakta, bronhokonstrikcija, supresija kašlja, povraćanje i hipotenzija. Uz to, vrlo često su se pojavljivali
i simptomi predoziranja morfinom. Također, pacijent je postajao sve zbunjeniji i mršaviji, a s
vremenom u potpunosti kahetičan. Vrlo brzo, pacijent je, nažalost preminuo. 5 mjeseci trajala je
njegova borba s tom okrutnom zloćudnom bolešću.
Princip dvostrukog učinka
Mr. Andrija Anišić
Što je čin s dvostrukim učinkom? (Actus cum duplici effectu)
„Radi se o činu koji ima dva ili više učinaka. Jedan je željeni, namjeravani, a drugi ne. Tako
na pr. u samoobrani, pojedinca ili domovine, motiv je ljubav prema sebi i svom životu, a ne mržnja
prema napadaču; željeni cilj je spasiti vlastiti život. Predviđa se da će taj dobar i željeni čin
samoobrane, nažalost, imati i druge neželjene, ne-dobre učinke kao što je ranjavanje pa i smrt druge
osobe.
Načelo čina s dvostrukim učinkom izlaže uvjete kada jedan zli učinak, neželjen ali predviđan,
s moralnog stajališta nije ubrojiv kao moralno zlo. Pitanje je dakle: Kada smijemo činiti neko dobro
djelo, premda znamo da će uz željeni dobar učinak, kao drugotni učinak, uslijediti i neko zlo?
Jednostavno rečeno: da neko djelo bude dobro, treba biti u skladu sa stvarnošću vrednota, treba biti
dobro u svojoj cjelini, a ne samo pod nekim vidikom. Ističe se nadalje staro i uvijek jednako vrijedno
načelo: cilj (ma kako u sebi dobar) ne posvećuje sredstva (ako su ona zla). Nije dopušteno činiti zlo da
bi se postiglo neko dobro. Da bi ljudsko djelovanje etički-moralno bilo ispravno, nije dosta imati
dobru nakanu nego ono mora stvarno biti dobro.
Iz katoličke moralno-teološke perspektive postoje samo dva slučaja kada je pobačaj dopušten,
pri čemu se primjenjuje tradicionalno-moralno načelo actus cum duplici effectu ("čin s dvostrukim
učinkom"). Radi se o medicinskim fenomenima kancerogenoga, ali gravidnog uterusa, i tzv.
ektopičnoj trudnoći. U oba se slučaja radi o spašavanju života trudnice, dok sâm pobačaj fetusa nije
hotimično prouzročen. Sve druge predmnijevane mogućnosti za katoličku moralno-teološku
perspektivu predstavljaju namjeran prekid trudnoće. U svjetlu tih načela možemo reći da NEIZRAVNI
POBAČAJ (nenamjerni ili spontani) ne povlači etičku krivicu, jer radnja liječnika neposredno smjera
ozdravljenju trudnice (ako je zdravlje trudnice teško ugroženo zbog neke organske bolesti, kao npr.
ekstirpacija-odstranjenje tumorom zahvaćene maternice): zlo se nije željelo, već je pobačaj plod radnje
koja može proizvesti dvostruki učinak, od kojih je jedan i pobačaj koji nije željen neposredno.“
85
PISMO KATOLIČKIM LIJEČNICIMA DILJEM SVIJETA
Dr. José María Simón, predsjednik Svjetske federacije katoličkih liječničkih društava (FIAMC)
Dvostruki učinak
Teorija dvostrukog učinka ima lošu reputaciju u Europi zahvaljujući tzv. omalovažavanju
"usputne štete" u prošlim ratovima. Neprijatelja ste bombardirali i, nenamjerno, vaš je čin doveo do
smrti nevinih civila. To je strašno.
Ipak, medicina postoji jer prihvaćamo tu teoriju. Kemoterapija je namijenjena ubijanju
kanceroznih stanica, no ubija i zdrave stanice. Odstranjujemo bolestan uterus unatoč činjenici da će
žena biti zauvijek neplodna. Cijepimo tisuće djece unatoč činjenici da će neka umrijeti od nuspojava.
Očito je da moramo učiniti sve što je moguće više da se smanje nuspojave, baš kao što
moramo učiniti sve da bismo spriječili izbijanje rata. Kod dvostrukog efekta nije pitanje da li činiti zlo
kako bi se postiglo dobro. Zlo nije željeno. Javlja se kao neželjeni i dosadni gost.
Kod tzv. terapeutskog ili eugeničkog pobačaja, kako bi pojasnio da ne postoji dvostruki efekt i
da se prvenstveno bori za embrio, Ivan Pavao II. je utvrdio da se smrt nevinoga nikad ne može
ozakoniti.
Kod indirektnog pobačaja, iako je korektno liječiti majku čak i ako očekujemo nuspojave
poput smrti fetusa ili embrija, neki su nam ljudi dali viziju rješenja tog problema. Navodim slučaj
liječnice Gianne Beretta koja je odbila liječenje kako ne bi naškodila tijeku trudnoće. Ona je umrla, a
njezino dijete živi.“
Jedan nevjerojatan primjer
Na svečanoj večeri poznatih osoba koje se bave zaštitom života nerođene djece u SAD-u, održala je
govor gđa Laura Molla, kćerka sv. Gianne Berette Mola. Laura je objasnila da su kod njene majke -
liječnice, u trudnoći, dok je nosila njenu sestru, ustanovili razvoj velikog tumora maternice. Majka nije
dopustila intervenciju kojom bi se spašavao njen život, a pri kojoj bi poginulo njeno nerođeno dijete.
Izričito je rekla mužu: "Ako budeš trebao odlučivati između mene i našeg djeteta, nemoj biti
neodlučan. Zahtijevam da izabereš dijete! Spasi ga!" I zaista, rodila je kćerkicu Giannu 21. travnja
1962., a nakon tjedan dana je preminula. Njene posljednje riječi su bile: "Isuse, volim te!"
86
39. Napredne preporuke
''Ako budem patio od neke neizlječive, nepovratne bolesti ili stanja, sam ne budem mogao dati
informirani pristanak ili odbijanje zbog nesposobnosti, a moj liječnik utvrdi da je stanje terminalno,
želim da se sve mjere koje se koriste za produženje života i odgodu umiranja povuku i prekinu.''
Napredne preporuke su pisane želje pojedinca, potencijalnog pacijenta, na koje medicinske
postupke i liječenja u zdravstvenoj skrbi ne pristaje u slučaju nemogućnosti komunikacije s okolinom
i sposobnosti odlučivanja pri postojanju terminalne bolesti. Studije su pokazale da bi 70 do 95% ljudi
odbilo agresivno liječenje i produžavanje života ukoliko tako stanje ima lošu i nepovratnu prognozu.
Napredak tehnologije, razvoj nove medicinske opreme, poznavanje patofizioloških
mehanizama omogućili su produžavanje života koji bi u prirodnim uvjetima bez intervencije izvana
umro. Tako se pojavio jedan širok krug bolesnika koji žive i godinama zahvaljujući tehničkoj podršci
bez mogućnosti oporavka. Poseban problem su oni bolesnici koji su u stanju kome, bez komunikacije
s okolinom.
Klasična oporuka je bila pravna osnova za stvaranje Naprednih preporuka. Preko nje
pojedinac, iako ne može komunicirati (jer je mrtav) izražava svoju želju oko imovinsko pravnih
pitanja. Po toj logici i pacijent u terminalnoj bolesti, bez mogućnosti komunikacije, može izraziti svoju
želju o brizi za njegov život i zdravlje preko tkz.''oporuke o životu''. Njome bi se zabranila upotreba
određenih postupaka, poput nadoknade hrane i vode putem sonde i katetera, izrazila pacijentova želja
oko analgezije, korištenja kardiopulmonalne restitucije i sl.
Napredne preporuke
Teksaški Advance Directives Act ili u slobodnom prijevodu „Akt naprednih preporuka“
donesen 1999. sadržava odredbe koje su sada u Poglavlju 166 Texas Health and safety Code. Ovaj akt
je neslužbeno nazivan i Texas Futile Care Act („Akt o uzaludnom održavanju života) ali taj naziv
nikada nije postao službeni naziv.
Kontroverzni dio ovog akta je u dijelu koji zdravstvenoj ustanovi dopušta prekidanje održavanja
života ako je lijčenje ocjenjeno uzaludnim od strane lječničkog tima.
Pri tome:
Obitelj treba biti pismeno obaviještena o načinu etičke konzultacije u toj ustanovi.
Obitelj treba biti obaviještena 48 sati prije i pozvana na etički konzultacijski proces.
Obitelj treba biti redovito obaviještavana o odlukama etičkog konzultacijskog procesa u kojem mogu i
sami sudjelovati.
Ako se etičkim procesom ne uspije riješiti slučaj, ustanova u suradnji sa obitelji mora pokušati naći
drugu ustanovu i liječnički tim koji bi preuzeo bolesnika.
Ako se nakon 10 dana takva ustanova ne nađe, sadašnji liječnički tim ili ustanova može jednostrano
donijeti odluku o prekidu liječenja.
87
Ako jedna strana nije zadovoljna ovakvom odlukom može se žaliti sudu koji potom može donjeti
odluku o odgađanju prekida liječenja, ali samo u slučaju da postoji razumna mogućnost nalaženja
nekog drugog liječničkog tima i ustanove koja bi bila voljna pružiti pomoć.
Ako obitelj ne zatraži produženje roka ili sud ne donese odluku o produženju liječenja ustanova ili
liječnički tim može prekinuti liječenje
Prije ovog akta bolnica je mogla od suda zatražiti dopuštenje o prekidu liječenja i bez roka od 10 dana
unutar kojega bi obitelj trebala naći drugu bolnicu. Za razliku od drugih dotadašnjih odluka ovaj akt ne
uzima u obzir novac tako da se siromašna osoba može liječiti kao i bogata.
Slučajevi iz prakse:
Slučaj 1.
Sun Hudson, šestomjesečno dijete rođeno sa teškim kongenitalnim dwarfizmom isključeno je 2004. sa
respiratora usprkos majčinim željama.
Slučaj 2.
U prosincu 2005., Tirhas Habtegiris, mlada imigrantkinja iz Afrike isključena je sa respiratora usprkos
željma obielji. Bolovala je od terminalnog stadija raka pluća. Članovi obitelji koji su bili prisutni dok
je umirala optužuju bolnicu da je Tirhas umirala oko 16 min. koja je pri tome bila pri svijesti te da je
morala umrijeti samo zbog toga što nisu imali novaca za nastavak liječenja. Bolnica opovrgava obe
optužbe njene obitelji.
Slučaj 3.
U travnju 2006. Andrea Clark, iako terminalno bolesna, je bila pri svijesti i u više navrata je potpisala
dokument po kojem odbija odluku bolnice da se prekine liječenje. Nakon što su se u slučaj uključili
mediji i politika bolnica je odlučila ponovno razmotriti slučaj, pri tom ponovno odlučivši isto.
Ostali slučajevi:
Dr. Robert Fine je prikupio rezultate iz 11 velikih bolnica u Texasu kroz 5 god. i došao do brojke od 2
922 sastajanja etičkog povjerenstva. Od tih 2 922 slučajeva 974 je proglašeno medicinski uzaludnim
slučajevima od kojih se pak 65 medicinsko osoblje složilo da bi se liječenje trebalo obustaviti. Dr.
Fine tvrdi da je u samo 27 slučajeva bolnica odustala od liječenja dok su u 22 slučaja pacijenti umrli
čekajući transfer u drugu bolnicu.
88
40. Palijativna medicina u svijetu
Palijativna medicina odnosi se na potpunu skrb o bolesniku oboljelom od neizlječive bolesti,
na koju više ne djeluju ni preventivna niti kurativna terapija. Stručnjaci raznih specijalnosti i struka
zajednički se angažiraju kako bi oboljelima, njihovim obiteljima i prijateljima olakšali suočavanje s
bolešću i njenim konačnim posljedicama. Stručni tim se obično sastoji od liječnika specijalista
palijativne medicine, internista, onkologa, psihijatra, psihologa, fiziologa i duhovnika koji prate
oboljeloga i njegove bližnje od dijagnoze do razdoblja žalovanja.
Organizacija palijativne medicine potrebna je na svim razinama zdravstvene zaštite (kućne posjete
palijativnog tima, bolnički palijativni timovi, ustanove za palijativnu medicinu, klinike, odjeli,
hospiciji i dr.).
Više od 120 zemalja u svijetu ima različite modele organizirane palijativne medicine, nastale s
počecima modernog hospicijskog pokreta iz 60-tih godina prošlog stoljeća. Svjetska zdravstvena
organizacija (World Health Organization) je 1990. godine definirala palijativnu medicinu kao
sveobuhvatnu skrb o bolesnicima i članovima njihovih obitelji, s ciljem poboljšanja kvalitete života, a
sukladno pacijentovim potrebama i željama.
Svjetska «mreža» jedinica palijativne/hospicijske skrbi
Danas u 120 država svijeta postoje manje ili više razvijeni sustavi palijativne, hospicijske
skrbi.
Ujedinjeno Kraljevstvo danas ima 156 hospicija, 64 palijativna odjela, 362 bolnička
suportivna tima, 376 timova kućne skrbi. Organizira se specijalizacija iz palijativne skrbi za liječnike u
trajanju od 3 do 4 godine. Ima više od 7 katedri palijativne skrbi sa odgovarajućim profesurama.
Tranzicijska zemlja Poljska ima preko 300 hospicijskih jedinica različitog tipa kojima opskrbljuju
preko 100.000 umirućih godišnje. Financirani su od države i putem donacija. Imaju katedre/profesure
(4) te specijalizacije iz palijativne medicine: od 3 godine za liječnike i od 2 godine za medicinske
sestre.
Snažan je razvitak palijativne skrbi u SAD, Kanadi i Australiji. U SAD-u se posebno razvija
dodiplomska nastava na medicinskim fakultetima i u nizu država dokaz o položenom ispitu iz
algologije i palijativne skrbi postao je uvjet za dobivanje licence za opću praksu.
U New Yorku je sjedište Svjetskog udruženja za hospicij i palijativnu skrb. U Milanu je
sjedište Europskog udruženja za palijativnu skrb. Palijativna i hospicijska skrb se razvija i u Aziji i
Africi (posebno za oboljele od AIDS-a)…
I u susjedstvu Hrvatske razvija se hospicijski pokret. Mađarska ima 10 palijativnih odjela, 1
hospicij, 4 bolnička tima za potporu i 28 timova kućne skrbi. U BiH, u Tuzli, Univerzitetski klinički
centar obuhvaća i palijativni odjel i dnevni hospicijski boravak, a gradi se i dječji palijativni odjel.
Osoblje se sustavno educira putem tečajeva («long-distance») u Cardiffu i Hospiciju St. Gemma,
oboje u Engleskoj. Na palijativne odjele se u Tuzli prima putem uputnice za bolničko liječenje koju
izdaje primarna zdravstvena zaštita.
U Hrvatskoj postoji Regionalni hospicijski centar čiji je osnivač građanska udruga prijatelja
hospicija te samo tri nepotpuna dobrovoljačka tima hospicijskih kućnih posjeta. Međutim, i na
gradskoj i na republičkoj razini dominira kriterij profitabilnosti. Plan investicija grada Zagreba i
89
Prijedlog nacionalne strategije razvitka zdravstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH ne
predviđaju niti jednu palijativnu jedinicu. Istodobno se planira razvitak gerontoloških centara kojima
je prvenstveno cilj usporiti starenje, dakle preventiva. I to je hvale vrijedan cilj, ali nije dovoljan.
Nigdje se ne ističe činjenica da domovi za starije i nemoćne imaju i preko 70% nepokretnih
štićenika i mortalitet do 30% te u odnosu na to neproporcionalan broj zdravstvenih djelatnika koji su
uz to nedovoljno educirani. Jednako tako nemamo «chronicaria» - bolnica B tipa za kronične
bolesnike. U isto vrijeme primarna zdravstvena zaštita smanjila je broj kućnih posjeta na 40% broja
takvih posjeta iz 1990. godine tako da se događa da nepokretni bolesnici godinama ne vide svog
«izabranog» liječnika. Kada se tim bolesnicima stanje pogorša, jednostavno se nazovu ustanove za
hitnu medicinsku pomoć te ovakvi bolesnici predstavljaju gotovo četvrtinu njihove kazuistike.
Hospicijski pokret u Poljskoj počeo je u Krakowu davne 1981. godine. Danas postoji preko
300 centara hospicijske i palijativne skrbi, i oni pomažu godišnje više od 100.000 ljudi.
Pojam palijativne skrbi ušao je u Zakon o zdravstvenoj zaštiti Republike Hrvatske još 2003.
godine. Njime se predviđa osnivanje Ustanove za palijativnu skrb do prosinca 2008. Međutim, ovaj
plan do danas nije realiziran, niti se krenulo s razvijanjem sustava edukacija iz područja palijativne
skrbi.
Prema nekim procjenama, godišnje u Hrvatskoj palijativnu skrb treba oko 30 tisuća ljudi, no dobije je
tek njih 200-tinjak. Da bi problem bio još složeniji, Medicinski fakulteti u Hrvatskoj ne drže kolegije o
palijativnoj medicini, iako se u inozemstvu iz ovog područja nude specijalizacije i subspecijalizacije.
Izravna je posljedica da velik broj hrvatskih studenata medicine ne zna što je to palijativna medicina,
ili je smatraju marginalnom i nekonkretnom.
Palijativna skrb
Palijativna skrb je ublažavanje fizičke i psihičke boli s kojima se suočavaju oni bolesnici i
obitelji bolesnika kojima je, u najvećem broju slučajeva, preostalo svega nekoliko tjedana ili mjeseci
života. Suprotno uvriježenom mišljenju, skrb ne uključuje samo brigu o starijim ljudima, već prema
svim bolesničkim i dobnim skupinama.
Cilj palijativne skrbi je podizanje kvalitete života i umirućih i njihovih obitelji/njegovatelja. Ipak, ovo
se ne odnosi samo na medicinsku njegu nego i na brigu o bolesničkim pravima i ljudskom
dostojanstvu. Kao takvo, pravo na palijativnu skrb jedno je od osnovnih ljudskih prava na zdravstvenu
zaštitu, potvrđeno od Svjetske zdravstvene organizacije.
Palijativna skrb je sveobuhvatna (zdravstvena, psihološka, socijalna i duhovna) skrb s ciljem pružanja
potrebne njege bolesnicima s neizlječivom bolešću koja značajno skraćuje životni vijek. Nastoji se
ublažiti bol i podići kvaliteta života bolesnika neizlječivih ili složenih bolesti. Hospicij je jedna od
ustanova u kojoj se provodi palijativna skrb. Osnivač pokreta palijativne skrbi je Engleskinja Cicely
Saunders 1967. godine. Ona je nastojala omogućiti neizlječivim bolesnicima da umru u što udobnijim
uvjetima.
Cilj je palijativne skrbi smanjiti bol i neugodne simptome bolesti kako bi bolesnik koji je u
posljednjim stadijima neizlječivih bolesti ili ima kroničnu tešku bolest, što kvalitetnije živio. Zajedno
surađuju liječnici, farmaceuti, socijalni radnici, medicinske setre i volonteri u suradnji s obiteljima
pacijenata. Palijativna skrb odvija se u nekim bolnicama, u posebnim ustanovama hospicijima i u
90
liječenju kod kuće. Palijativnom medicinom nastoji se pomoći bolesniku na tjelesnom, duševnom i
duhovnom planu. Najčešće se radi o oboljelima od karcinoma i SIDE. Palijativna medicina u
suprotnosti je s eutanazijom i asistiranim samoubojstvom. Nastoji se pomoći bolesniku, da živi što
kvalitetnije i sa što manje boli do njegove prirodne smrti. Cicely Saunders jednom prigodom je
izjavila: "Ako bolesnik traži da ga se ubije, podbacili smo u pružanju njege."
91
41. Palijativna medicina
Cilj palijativne skrbi je umirućem omogućiti da preostalo vrijeme iskoristi na najbolji mogući
način, tim više što je njezina organizacija danas u značajnoj mjeri definirana.. Treba izgraditi stav da je
umiranje život, krajnji dio života, koji završava smrću i treba ga proživjeti na najbolji mogući način.
Bitna je njegova kvaliteta, a ne njegova dužina.
Bolesnik je svakako osoba čije se želje u prvom redu poštuju, ali treba uzeti u obzir i potrebe, želje i
prava drugih sve do cijene koštanja pojedinih usluga. Uz dobrobit bolesnika treba misliti i na
egzistenciju obitelji. Važna je osobina hospicijske skrbi da ona obuhvaća uz bolesnika i onoga koji se
za njega skrbi.
Moderna, sofisticirana medicinska tehnologija u jedinicama intenzivne njege izdvaja patnika iz
društvenog života, pretvarajući ga u objekt mjerenja bioloških parametara i titriranja terapije. On
društveno umire prije nego je biološki život završio. Palijativna skrb i posebno izobraženi dobrovoljci
imaju ulogu resocijalizacije.
Bolesniku treba omogućiti da donosi odluke, a ne da se o njemu odlučuje. Posljedni dani/tjedni života
su često najvažniji dio života., vrijeme kad se izgrađuje konačna slika sjećanja na umrlog., a ona može
biti odlučna za nastavak života obitelji.
Pravičnu podjelu društvenih izvora financiranja, definiciju prioriteta treba rješiti društvo kao cjelina, a
ne prepuštati liječnicima odgovornost za potrebnu racionalizaciju i upadanje u stalne etičke dileme.
Prva stepenica je svakako ozakonjenje i konsenzus pri obustavi bez korisnog liječenja, a druga je još
važnija upućivanje bolesnika u jedinice palijativne skrbi, bilo u kući, bilo u ustanovi.
Palijativna skrb unosi novu kvalitetu u ove odnose, predstavljajući novu i kulturnu i civilizacionu
vrijednost
Hospicij sv. Kristofora u Londonu postao je ustanova koja si je u prvom redu stavila u zadatak
spajanje iskrenog ljudskog suosjećanja s najnovijim dostignućima u medicini kada se radi o njezi
umirućih. Konačni cilj je ublaženje patnje - fizičke, emocionalne i duhovne. Život se ne produžuje, niti
skraćuje, nego se do zadnjeg trenutka podiže njegova kvaliteta. Postupa se prema željama i nazorima
bolesnika i njihovih najbližih. Obitelj/njegovatelji uključeni su u skrb, a hospicijski djelatnici skrbe i
za njih i prije i nakon smrti umirućeg. Moderna hospicijska skrb se razvija i kao protuteža bezličnoj,
neljudskoj smrti među aparatima hektičnog pogona intenzivnih njega, daleko od obitelji i prijatelja s
kojima se treba oprostiti.
Prema Preporukama Povjerenstva ministara Vijeća Europe državama članicama o organizaciji
palijativne skrbi iz 2003. godine, pravo na dostojanstvenu smrt je osnovno građansko pravo za čiju je
realizaciju odgovorna vlada. Palijativna skrb nije ni karitativna, niti profitabilna aktivnost. Na žalost, u
Hrvatskoj za sada imaju perspektivu razvoja samo profitabilne ustanove koje s hospicijem dijele vrlo
malo sličnosti.
Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi, druga subota u listopadu.
Tri su osnovna cilja obilježavanja Svjetskog dana hospicija i palijativne skrbi:
92
1. povećati svijest o potrebama ljudi koji žive s terminalnom bolesti i njihovih obitelji;
2. povećati u svijetu dostupnost hospiciju i palijativnoj skrbi kako bi se zadovoljilo ove potrebe;
3. nabaviti sredstva za razvitak ovakvih službi diljem svijeta.
93
42. Autonomija bolesnika
Pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka
Članak 16. Zakona o zaštiti prava pacijenata (ZZPP-a)
Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak, osim u
slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta
ili izazvalo trajna oštećenja njegovoga zdravlja.
Prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka pacijent izražava potpisivanjem
suglasnosti.
Obrazac suglasnosti te obrazac izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog
postupka pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravstvo (u daljnjem tekstu: ministar).
Slijepa osoba, gluha osoba koja ne zna čitati, nijema osoba koja ne zna pisati i gluhoslijepa osoba,
prihvaća pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak izjavom u obliku javnobiljeţničkog akta
ili pred dva svjedoka iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njeno ime
prihvaćati ili odbijati pojedini takav postupak.
Alternativno liječenje – akupunkturom
Gospodin Chen, (podrijetlom iz Kine, star 40 godina), ima križobolju zadnjih godinu dana.
Uvijek navodi sljedeće smetnje: tupa bol u desnoj nozi i nesposobnost da dulje vrijeme mirno sjedi.
Rentgenski pregled otkriva prolaps slabinskog diska. Bio je liječen konvencionalnim lijekovima protiv
bolova ali je poboljšanje minimalno.
Njegov liječnik preporuča neurokirurško liječenje, ali gospodin Chen se ne slaže već želi liječenje
akupunkturom. Prije je bio liječen akupunkturom i kaže da mu je to pomoglo pa bi pokušao ponovno.
Osiguranje bolesnika traži da liječnik gospodina Chena odobri liječenje akupunkturom da bi ga oni
mogli platit. Liječnik nije voljan odobriti (preporučiti) liječenje akupunkturom.
Odlomak iz članka Prof. dr. sc. Ksenija Turković, dipl. iur.
Katedra za kazneno pravo
„Potreba za promjenom odredaba koje reguliraju odbijanje medicinskog tretmana
Informirani pristanak iznikao je iz načela autonomije i veličanja individualizma u okviru
američkog društva i raširio se po svijetu. No čak i u Sjedinjenim Američkim Državama trebalo je dugo
vremena da se bolesnicima u okviru prava na informirani pristanak prizna pravo da odbiju preporučeni
tretman liječnika. Često se u sudskoj praksi isticalo da pravo bolesnika na odbijanje liječničkih
postupaka nije apsolutno i da se mora sagledati u kontekstu državnog interesa: 1) za očuvanjem života,
2) zaštitom trećih, 3) prevencije samoubojstva te 4) zaštite etičkog integriteta medicinske profesije.
Trudnicama, osobama koje imaju djecu, osobama koje odbijaju primiti hranu ili tekućinu (štrajk
glađu) ili osobama koje ne pate od terminalne bolesti često se osporavalo pravo da odbiju liječnički
postupak, no počevši sa slučajem Saikewicz sudovi su sve više zauzimali stav da nijedan od ovih
94
interesa nije dovoljno snažan da bi prevladao bolesnikovo pravo na samoodređenje koje uključuje i
pravo na odbijanje predloženog liječničkog postupka.
Tako je Sud u slučaju Cruzan priznao pravo bolesnika koji je sposoban da donese odluku da odbije
predložen liječnički tretman čak i kada taj tretman spašava odnosno produžava život, a u slučaju
Glucksberg sud je potvrdio da je odluka da se odbije neželjeni liječnički postupak osobna i duboka.
Danas je u SAD-u pravo bolesnika da odbije neželjeni liječnički postupak neupitno.
U slučajevima koji se odnose na osobe sposobne da donesu odluku američki sudovi su smatrali da
pravo bolesnika na samoodređenje prevladava nad interesom države za zaštitom života, čak i kada se
bolesnik ne nalazi u terminalnom stanju bolesti, npr. u slučaju Lane v. Candura, kada je Sud presudio
da liječnici moraju poštovati odluku bolesnice da joj se ne amputira noga unatoč tome što to za nju
znači sigurnu smrt. Odluka bolesnika o zdravstvenoj skrbi za liječnika je obvezujuća. Liječnik je mora
prihvatiti čak i ako mu se čini pogrešnom ili se mora povući sa slučaja. No još uvijek postoji
nepodudarnost između prava i prakse. Liječnici nerijetko oklijevaju poštovati pravo bolesnika da
odbije medicinski zahvat, ukoliko ovo odbijanje ugrožava život bolesnika. S jedne strane liječnici se
boje odgovornosti zbog nepružanja tretmana, no s druge su strane sankcije zbog nepoštivanja odluke
bolesnika male ili ih uopće nema. Po nekima ovo oklijevanje zapravo pokazuje da se liječnici ne žele
odreći paternalističkog odnosa prema bolesnicima.
U Europi, kao što je rečeno, još uvijek ne postoji jedinstveni standard glede prava na odbijanje
medicinskih tretmana. Dok se ovaj standard ne uspostavi, na nama je da odlučimo želimo li slijediti
sve veći broj europskih zemalja koje pravo na odbijanje medicinskih tretmana ograničavaju samo ako
bi odbijanje ugrozilo život ili ozbiljno ugrozilo zdravlje drugih osoba i time potenciraju ostvarenje
načela autonomije (tako su nedavno postupili i Slovenci), ili pak želimo još uvijek zadržati jedan više
paternalistički stav i ograničiti pravo bolesnika na odbijanje tretmana i u slučajevima kad bi odbijanje
ugrozilo njihov vlastiti život.
Želimo li biti društvo koje istinski vrednuje slobodu izbora i pravo na samoodređenje, zakonodavac
mora izmijeniti čl. 16. st. 1. Zakona o zaštiti prava pacijenata (ZZPP-a) tako da bolesnik bude jedina
osoba koja ima pravo odlučiti što je za nju važnije - kvaliteta ili kvantiteta života, a liječnici se moraju
pomiriti s time da moraju postupati s bolesnicima sukladno njihovim željama i da se te želje ne moraju
uvijek poklapati s profesionalnim mišljenjem liječnika o tome što je u konkretnoj situaciji za bolesnika
iz medicinske perspektive najbolje. Zadržimo li i dalje paternalistički stav, uzimajući u obzir
suvremene tendencije u razvoju prava na odbijanje liječničkog tretmana, moramo biti svjesni da
odredba čl. 16. st. 1. ZZPP-a kojom se ograničava pravo bolesnika na odbijanje tretmana u
slučajevima kad odbijanje može ugroziti život bolesnika najvjerojatnije neće zaštititi Hrvatsku u
slučaju da se zbog ovakvog ograničenja pokrene postupak pred ESLJP zbog povrede prava na privatni
život, već će biti temelj za njenu osudu.
Institut informiranog pristanka u praksi postaje problematičan u trenutku kad bolesnik donese odluku
koja iz perspektive liječnika izgleda nerazumnom – odbije tretman ili se odluči za tretman čiji su
izgledi na uspjeh manji, pogotovo kad nepoduzimanje određenog medicinskog zahvata može za
posljedicu imati ugrožavanje života i/ili zdravlja bolesnika.
U članku se obrađuje pitanje prava bolesnika na odbijanje predloženog medicinskog tretmana te prava
i dužnosti liječnika u slučajevima u kojima bolesnik odnosno njegov zakonski zastupnik odbije
predloženi tretman. Prema ZZPP-u odluka bolesnika mora se poštivati, osim ako se radi o neodgodivoj
medicinskoj intervenciji čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje bolesnika ili izazvalo trajna
oštećenja njegovoga zdravlja. Ovo ograničenje značajno limitira slobodu informiranog pristanka u nas,
95
a djelomično je, kao što smo pokazali, i suprotno odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih
prava (EKLJP). Ukoliko bolesnik odbije predložen medicinski postupak, liječnici moraju razlikovati
slučajeve u kojima to odbijanje ugrožava samo zdravlje bolesnika od slučajeva u kojima ugrožava
život bolesnika. U svom dijelu u kojem negira pravo bolesnika da odbije medicinski zahvat u slučaju
neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo zdravlje bolesnika ili izazvalo
trajna oštećenja njegovoga zdravlja, članak 16. st. 1. ZZPP-a je protivan i EKLJP i Bioetičkoj
konvenciji i stoga nevažeći. Ignoriranje bolesnikova odbijanja u ovakvim slučajevima predstavlja
samovoljno liječenje i ima za posljedicu i kaznenu i građansku odgovornost liječnika.
Drugačije je u slučajevima u kojima odbijanje medicinskog zahvata ugrožava život bolesnika. Unatoč
tome što sve veći broj država zapadnih demokracija prednost daje pravu na samoodređenje nad
svetošću života i unatoč tome što je ESLJP u slučaju Pretty dao naznaku da podržava takve stavove, za
liječnike je, budući da ni EKLJP niti Bioetička konvencija, a niti sudska praksa ESLJP ne zauzimaju
jasan stav glede odnosa između prava na odbijanje liječničkog tretmana i interesa države za
očuvanjem života, pravno sigurnije poštivati odredbu čl. 16. st. 1. ZZPP-a u dijelu u kojem negira
pravo bolesnika da odbije medicinski zahvat u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi
nepoduzimanje ugrozilo život bolesnika i poduzeti zahvat kojim se spašava život bolesnika usprkos
njegovom protivljenju.
Na zakonodavcu je, a ne na liječnicima, da u ovom segmentu uskladi čl. 16. st. 1. ZZPP-a sa
suvremenim tendencijama u zapadnim demokracijama – da isključi paternalističko odbijanje
bolesnikovih želja i prepusti bolesnicima donošenje odluke o tome što je za njih važnije – kvaliteta ili
kvantiteta života.“
Slučaj iz prakse
Muškarac 26 godina star s HIV pozitivnim testom odbija vjerovati u istinitost svoje dijagnoze
te ne prihvaća dopunske pretrage (npr. CD4+T STANICA, razina HIV RNA u serumu itd.) ni
liječenje. Pet godina kasnije, bolesnik je morao biti primljen u jedinicu intenzivnog liječenja zbog
liječenja upale pluća (uzrokovane s Pneumocystis Carini). Bolesnik ima povišenu razinu CD4+T
stanica, teškoće prehrane i kožne lezije (Kaposijev sarkom). Bolesnik odbija liječenje antivirusnim
lijekovima. Njegova majka uporno traži da se liječenje antivirusnim lijekovima započme unatoč
dbijanju bolesnika. Liječnik odbija dati terapiju bez pristanka bolesnika. Tjedan dana kasnije, zbog
upornosti bolesnikove obitelji, bolesnik pristaje na liječenje antivirusnim lijekovima. Nakon primjene
terapije stanje bolesnika se poboljšava, liječenje je učinkovito, i bolesnik nakon mjesec dana odlazi na
kućnu njegu. Nakon toga bolesnik surađuje, dolazi na kontrole antivirusne terapije.
96
43. Autonomija bolesnika – Cijepljenje
Zbog zaštite pojedinca, ali i cijelog društva, cijepljenje protiv nekih zaraznih bolesti u većini
zemalja je obvezno i regulirano zakonom. Plansko masovno cijepljenje u Hrvatskoj provodi se već
više od pola stoljeća i temelj je suzbijanja i kontrole mnogih teških zaraznih bolesti.
Postignuta je eradikacija variole, potpuna eliminacija, vjerojatno i eradikacija difterije, eliminacija
(uskoro i potpuna eradikacija) dječje paralize, redukcija pobola od tuberkuloze, rubeole, zaušnjaka,
tetanusa i pertusisa za oko 90%.
U Hrvatskoj se cijepljenje provodi po Programu obveznog cijepljenja donesenog od Ministarstva
zdravstva protiv sljedećih bolesti: tuberkuloze, difterije, tetanusa, pertusisa (DiTePer) poliomijelitisa,
morbila, rubeole, parotitisa, (MoPaRu) hepatitisa B i protiv bolesti uzrokovanih Haemophilusom
influenzae tip B.
Neobavezna cijepljenja: Protiv krpeljnog meningoencefalitisa, varičele i hepatitisa B
Cijepljenje i nuspojave cijepljenja
Jedno od važnijih načela u medicinskoj etici jest načelo čina s dvostrukim učinkom. Naime, radi se o
tome da jedan namjeran čin može osim izravnog željenog učinka imati i neizravni, neželjeni učinak
koji je usko i neizbježno vezan uz željeni učinak. Najbolji primjeri takvih činova su cijepljenje i
terapija opioidima u terminalnoj fazi života.Popratne pojave cijepljenja mogu biti vrlo blage, ali i vrlo
ozbiljne. Novim tehnologijama nastoji se dobiti cjepivo visoke imunogenosti i niske reaktogenosti, no
popratne pojave su često neizbježne.
Štetne posljedice cijepljenja u BiH istražuju i Amerikanci
Do sada su podnesene 74 prijave protiv domova zdravlja u Bosni i Hercegovini
Akcija Udruge roditelja teško bolesne djece u Bosni i Hercegovini “Prijavi svoga pedijatra” polučila je
velike rezultate. Kako su nam rekli u ovom udruženju, do sada su podnesene 74 prijave protiv domova
zdravlja u kojima su djeca primila sporna cjepiva od kojih su kasnije imali trajne komplikacije i
poremećaje. - Ne možemo tužiti pedijatre osobno jer svaki put dijete je prije primanja cjepiva primio
drugi pedijatar. Zbog toga tužimo domove zdravlja jer smatramo da djeca nisu pregledana na ispravan
način i postojale su indicije da dijete nije trebalo primiti ta cjepiva - rekli su nam u ovoj udruzi. Oni su
prije nekoliko dana izašli u javnost s podacima koji domovi zdravlja će biti tuženi, a naravno, reakcija
nije izostala. Pedijatri u Širokom Brijegu, u kojem su zabilježena tri spomenuta slučaja, opovrgnuli su
svoju odgovornost u tim predmetima te su istaknuli da nije bilo propusta s njihove strane. U svakom
slučaju, istraga bi u konačnici trebala pokazati tko je napravio propuste u tim slučajevima i jesu li
djeca u određenom trenutku smjela primiti cjepivo. Udruženje roditelja teško bolesne djece u BiH je u
američki sustav za prijavu štetnih posljedica cijepljenja (VAERS) dosad upisalo 30 prijava iz BiH.
Radi zaštite privatnosti beba prijave se izravno upisuju u bazu ulaznih podataka jer je Udruženje od
VAERS-a dobilo takvu uputu za unošenje podataka. Upisane prijave se odnose na štetne posljedice
cijepljenja nastale nakon upotrebe doniranih cjepiva u BiH, a koje ili pedijatri nikada nisu prijavili
97
ovlaštenim entitetskim povjerenstvima ili ih povjerenstva nisu službeno registrirala nakon prijma,
kako bi se broj ovakvih komplikacija u našoj zemlji prikazao manjim nego što stvarno jeste. VAERS
(Vaccine Adverse Events Reporting System) ima 54.845 prijava komplikacija nastalih nakon
cijepljenja iz Amerike i drugih zemalja svijeta i čuva obrađene podatke od 1999. do 2011. godine.
VAERS-u su prijavljena teška i trajna neurološka oštećenja zdravlja beba iz BiH nastala nakon
cijepljenja u prvih dvanaest mjeseci života.
Za ta oštećenja naši liječnici su rekli “da nije od cijepljenja” iako nije bilo dovoljno elemenata za
zaključivanje.
Naime, bebama uzorci krvi, tkiva, moždane tekućine i urina nisu slani na laboratorijske pretrage prije
davanja mišljenja o postojanju ili nepostojanju uzročno-posljedične veze između cijepljenja i oštećenja
zdravlja, a upotrijebljene bočice cjepiva također nisu poslane na toksikološku analizu. Udruženje je iz
roditeljskih prijava iz BiH u ovu prvu skupinu prijava poslanih u VAERS izabralo potpuno
dokumentirane slučajeve, kako bi se istaknuo problem prikrivanja broja štetnih posljedica cijepljenja u
Bosni i Hercegovini izazvan doniranim cjepivima.
VAERS-u su do sada prijavljene samo one bebe kod kojih se ozbiljna neurološka reakcija javila ili
samo nekoliko sati nakon primanja cjepiva ili samo nekoliko dana nakon primanja cjepiva.
Dr.sc Lucija Tomljenović u laboratoriju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Britanska
Kolumbija.
Zašto se baš toksični aluminij koristi u cjepivima? Znamo da novorođenče staro dva mjeseca u
Americi preko cjepiva unese 862.5 μg Al/ kg tjelesne mase. Što pokazuju toksikološka istraživanja?
Koja količina je štetna po ljudski organizam, naročito dječji?
Aluminij se koristi u cjepivima jer je prilično efikasan stimulator imuniteta. Medicinski
autoriteti nadalje tvrde da su rizici za zdravlje zanemarivi, no takve izjave su u oštroj suprotnosti s
gomilom znanstvene literature. Na primjer, injekcija 1 mg / kg aluminijskih nanočestica u odrasle
štakore je dovoljna da prouzroči značajne upalne manifestacije u mozgu životinja. Prema američkom
rasporedu cijepljenja, djeca u dobi od 2, 6 i 15 mjeseci primaju slične količine aluminija putem
rutinskih pedijatrijskih cjepiva. Dobro je utvrđeno da jaka stimulacija imunološkog sustava može
direktno stimulirati sintezu pro-upalnih citokina u mozgu. Štoviše, pro-upalni citokini koji su obično
uzrokovani stimulacijom cjepivima, povišeni su u krvi, cerebrospinalnoj tekućini i mozgu autističnih
osoba.
Najnovija istraživanja također pokazuju da nanočestice aluminijskih adjuvansa imaju jedinstvenu
sposobnost da prijeđu krvno-moždanu barijeru i potaknu štetne upalne reakcije u središnjem živčanom
sustavu. Ta zapažanja djelomice pojašnjavaju zašto velika većina prijavljenih nuspojava nakon
cijepljenja spada u kategoriju neuroloških i neuropsihijatrijskih poremećaja……
98
…..Objavili ste rad o HPV cjepivu, Gardasilu.***** Što mislite o njegovoj djelotvornosti? Naime, to
cjepivo se i u Hrvatskoj preporučuje (nije obvezno) osobama ženskog spola u dobi od 9 do 26 godina.
Obrazloženje trenutnih programa cijepljenja širom svijeta protiv humanog papilloma virusa (HPV)
polazi od dvije osnovne premise:
1) kako će HPV cjepiva spriječiti rak grlića maternice i spasiti živote te
2) kako nema opasnosti od ozbiljnih nuspojava.
Dakle, trebalo bi se raditi na tome da se što više djevojčica predadolescentne dobi cijepi kako bi se
smanjio broj oboljelih od raka grlića maternice. No, pažljiva analiza podataka o HPV cjepivu
skupljenih prije i nakon odobravanja cjepiva pokazuje kako se niti jedna premisa ne slaže sa
činjeničnim dokazima te su obje uvelike izvedene iz značajnog pogrešnog tumačenja dostupnih
podataka.
Činjenica je da HPV cjepiva do sada nisu spriječila niti jedan jedini slučaj raka grlića maternice (a
kamoli smrt od istog) no, još uvijek se nastavljaju promovirati kao cjepiva protiv raka grlića
maternice…..
99
44. Autonomija bolesnika – Odbijanje cijepljenja
Što ako odbijete cijepiti dijete?
U Hrvatskoj je cijepljenje djece obavezno i zakonom propisano, a roditelje koji odbiju cijepiti
svoju djecu može se i novčano kazniti.
Već u rodilištu, u prvim danima života djetetu se daje BCG, cjepivo protiv tuberkuloze. To rutinsko
cijepljenje uvod je u niz od dvadesetak različitih cjepiva koje će primiti do punoljetnosti. U Hrvatskoj
je prema programu cijepljenja obvezno i besplatno cijepljenje protiv nekoliko zaraznih bolesti:
tuberkuloze, difterije, tetanusa, pertusisa, poliomijelitisa, morbila, rubeole, parotitisa, hemofilusa
influence tip B i hepatitisa B. Za struku je uvođenje cijepljenja iznimno korisno radi postizanja
imunosti protiv pojedinih zaraznih bolesti, čime se znatno smanjilo pobolijevanje, te smrtnost.
Mnogi roditelji, međutim, ostaju pri stajalištu kako zdravom djetetu nije potrebno cjepivo, pogotovo
ako je pri cijepljenju bilo opasnih nuspojava. Imaju li uopće roditelji pravo odlučivati o tome hoće li ili
ne cijepiti svoje dijete? Što ako odbiju? Hoće li biti kažnjeni, te kakve posljedice zbog takve odluke
može imati njihovo dijete pri upisu u vrtić ili školu kada se obavezno traži potvrda o svim cjepivima
koje je dotad primilo?
Udruga Život ili cijepljenje
U Hrvatskoj je cijepljenje djece obavezno i zakonom propisano, a roditelje koji odbiju cijepiti svoju
djecu može se i novčano kazniti. Ukoliko roditelji odbiju cijepiti dijete liječnik ih može prijaviti i
Centru za socijalnu skrb zbog zanemarivanja djeteta. To nije spriječilo roditelje koji ustraju na
stajalištu da je od cijepljenja više štete nego koristi da osnuju udrugu pod nazivom „Život ili
cijepljenje“ kojom žele informirati javnost o potencijalnoj štetnosti cijepljenja kako bi se sadašnji
zakon promijenio i kako bi svaki pojedinac samostalno mogao donositi odluke o svom zdravlju za
sebe i za svoju djecu a ne pod prisilom zakona.
Udruga na svojim web stranicama navodi kako je „mnogim ljudima koji su za sebe i svoju obitelj
istražili temu cijepljenja u našoj zemlji i izvan nje jasno da je cijepljenje sustavan, podmukao i krajnje
opasan oblik eliminacije i potpune kontrole stanovništva. Neki od tih ljudi smo mi, osnivači udruge
Život ili cijepljenje, koji smo odlučili učiniti konkretne akcije u svrhu osvješćivanja stanovnika
Republike Hrvatske na temu cjepiva, odnosno cijepljenja te mogućnosti izražavanja elementarnog
prava svake osobe, prava na zdrav život, kroz promjenu trenutačne represivne zakonske regulative. Do
osnutka udruge nije postajao niti jedan organizirani pravni subjekt koji jasno odgovara na pitanje
mnogih građana Republike Hrvatske: Da li su cjepiva, odnosno cijepljenje, štetna za mene i moje
dijete?“
Kazna za necijepljenje 2.000 kuna
Ako roditelji odbijaju cijepiti dijete, tada su, prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti,
liječnici dužni roditelja prijaviti Sanitarnoj inspekciji. Temeljem odredbe čl. 77. Zakona o zaštiti
pučanstva od zaraznih bolesti, kazna iznosi 2 tisuće kuna za roditelja, odnosno skrbnika, koji ne izvrši
imunizaciju protiv bolesti utvrđenih Programom cijepljenja. Roditeljima koji odluče ne cijepiti dijete
100
savjetuje se da slijede upute koje je sastavio Europski ured Svjetske zdravstvene organizacije. Svaki
put kada je dijete bolesno i zbog toga se vozi u kolima hitne pomoći, ako posjetite hitnu službu u
bolnici ili pak posjetite djetetovog liječnika ili drugog liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti morate
reći zdravstvenim djelatnicima da dijete nije primilo sva cjepiva preporučena za svoju dob.
Dva su razloga zbog kojih liječniku svakako morate predočiti djetetov cjepni status: Kod
procjene zdravstvenog stanja djeteta, liječnik će uzeti u obzir mogućnost da dijete ima bolest protiv
koje se provodi cijepljenje, poput ospica, zaušnjaka, hripavca ili difterije. Ove bolesti još uvijek
postoje i liječnik će morati računati na mogućnost da je dijete oboljelo od neke od njih.Ako dijete ima
neku od bolesti protiv koje se cijepi, zdravstveni djelatnici koji brinu o djetetu mogu poduzeti mjere
poput izolacije, da se bolest ne proširi na druge osobe. Inače, po zakonu su kontraindikacije na cjepivo
opravdan razlog za odbijanje cijepljenja, a procjena je pedijatara kako je u populaciji manje od pet
posto djece koja imaju alergijeske reakcije na cjepivo.
Što kada se pojavi bolest protiv koje se cijepi?
Ako u zajednici ima oboljelih od bolesti protiv kojih se cijepi, od roditelja koji protiv te bolesti nisu
htjeli cijepiti dijete, može se zatražiti da dijete ne dovode u školu, dječji vrtić ili na organizirane
aktivnosti, dječje igraonice, treninge. Škola, dječja ustanova ili neka druga insitucija o kojoj se radi,
obavijestit će vas kada je za necijepljeno dijete sigurno da se vrati u kolektiv……
Ogorčena i šokirana majka: Kako je moguće da je moje dijete dobilo bolest protiv koje je
cijepljeno?
ZADAR - Šestogodišnja djevojčica iz Zadra, koja uskoro kreće u prvi razred, prije dva tjedna primila
je cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubeola. Riječ je o obaveznom cjepivu MoPaRu, koje pred
polazak u školu moraju primiti sva djeca predškolskog uzrasta. Međutim, 16. dan nakon cijepljenja
djevojčica je dobila zaušnjake! Njezina majka, ogorčena i šokirana time što se dogodilo njezinoj
djevojčici, razmišlja o tužbi.
Zašto se predškolska djeca i dalje cijepe MoPaRu-om kad stručnjaci već godinama upozoravaju na
štetnost tog cjepiva? Kako je moguće da cijepim dijete protiv zaušnjaka, a ono nakon dva tjedna
dobije tu bolest? To je suludo! Ne želim niti pomisliti što bi bilo da je dobila meningitis, koji je isto
nuspojava tog cjepiva.
Roditelji nemaju izbora
Iako znamo da je cjepivo štetno, mi roditelji nemamo pravo glasa, nego moramo dijete voditi na
cijepljenje jer inače mogu završiti na sudu - kaže majka K. P. (podaci poznati redakciji), koja je cijeli
slučaj prijavila ambulanti gdje je djevojčica primila cjepivo. Odgovor zašto se to dogodilo nije dobila.
Zbog zaštite pojedinca, ali i cijelog društva, cijepljenje protiv nekih zaraznih bolesti u većini
zemalja je obavezno i regulirano zakonom. Plansko masovno cijepljenje u Hrvatskoj provodi se već
više od pola stoljeća i temelj je suzbijanja i kontrole mnogih teških zaraznih bolesti.
101
Postignuta je eradikacija variole, potpuna eliminacija, vjerojatno i eradikacija difterije,
eliminacija (uskoro i potpuna eradikacija) dječje paralize, redukcija pobola od tuberkuloze, rubeole,
zaušnjaka, tetanusa i pertusisa za oko 90%.
Na temelju članka 46. stavak 1. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine", br,
60/92) Ministarstvo zdravstva donijelo je Pravilnik o načinu provođenja imunizacije, seroprofilaske,
kemoprofilaske protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se podvrgavaju toj obavezi. Dakle,
cijepljenje u Republici Hrvatskoj je zakonski regulirano i treba se poštivati. Zdravstvene ustanove,
koje obavljaju obveznu imunizaciju, kao i zdravstveni djelatnik u privatnoj praksi dužni su voditi
evidenciju o izvršenoj imunizaciji za svaku osobu koja podliježe toj imunizaciji. Svi podaci o
izvršenoj imunizaciji unose se u obrazac "karton cijepljene osobe". Međutim, u Zakonu o zaštiti
pučanstva od zaraznih bolesti ne postoji odredba kojom se roditelja može prisiliti da cijepi svoje dijete.
Ukoliko roditelj odbije čin cijepljenja svog dijeteta, bit će prijavljen Sanitarnoj inspekciji, te ga
Ministarstvo zdravstva može tužiti. U tom slučaju, dobiva novčanu kaznu od 2000 kuna. Glavni razlog
zbog kojega roditelji odbijaju cijepiti svoju djecu jesu nuspojave koje za sobom povlači cijepljenje.
Nakon cijepljenja provedenog tijekom 2010. Godine u Republici Hrvatskoj službi za epidemiologiju
zaraznih bolesti prijavljeno je 277 nuspojava. Najveći broj nuspojava ( 122 ) zabilježeno je kod
primjene MoPaRu cjepiva: parotitis postvacc., meningitis serosa postvacc., limfadenitis vrata,
egzantem, febrlino stanje i rubella postvacc. Drugo, po broju nuspojava, je DTPa-IPV-HiB cjepivo (
39 ): alergijska reakcija (urtikarija), hipotono-hiporesponzivna epizoda, lokalna reakcija, povišena
tjelesna temperatura, neutješan plač, osip i tremor. Potom slijedi DTPa cjepivo čija je primjena
izazvala pojavu pireksije i lokalne reakcije u 37 slučajeva. Primjena Td ( + IPV ) uzrokovala je
lokalnu reakciju u 24 slučaja. Na kraju možemo spomenuti kako je primjena BCG-a kod određenih
pojedinaca izazvala eritem, limfadenitis i lokalnu reakciju.
102
45. Jehovini svjedoci
Slučaj 1
Slučaj, 28-godišnje rodilje V. R. Š., koja je također članica vjerske zajednice Jehovinih
svjedoka. Njen slučaj započinje nakon što je u bolnici u Petrovoj rodila zdravo dijete, međutim, došlo
je do postporođajnih komplikacija. Naime, u dva do pet posto vaginalnih porođaja, pa tako i u ovom
slučaju, došlo je do ozljede rodnice i obilnog krvarenja. Kako krvarenje nije prestajalo, rodilja je
ponovno odvedena na šivanje te tada izgubila veću količinu krvi. Krv se mogla nadoknadit
transfuzijom, međutim pacijentica je bila strogo protiv toga. U svemu tome, podupirao ju je i njen
suprug, također član iste vjerske zajednice. Kako bi se i pravno osigurao, par je već pri prijemu u
bolnicu donio potpisanu potvrdu , ovjerenu od javnog bilježnika, da ni u kom slučaju ne žele da rodilja
primi tuđu krv. Liječnici su je i usprkos tome pokušavali odgovorit od tako sulude ideje, međutim par
je ostao čvrsto pri svojoj odluci. U Petrovoj bolnici tada je započela enormna bitka za život ove mlade
žene. Raznim medicinskim preparatima joj se pokušalo stabilizirat stanje. U zamjenu za krv primala je
velike količine tekućina koje nisu krvni derivati, kako bi se nadoknadio gubitak volumena. Međutim,
tu nije bila riječ o adekvatnoj zamjeni za krv jer te tekućine ne sadrže eritrocite, jedine prijenosnike
kisika u organizmu. Osim toga, rodilji je dan jedan vrlo kvalitetan, ali zato skup lijek, eritropoetin, čija
je funkcija poticanje produkcije eritrocita u koštanoj srži. Ali i nakon davanja ovog lijeka, preživljenje
pacijentice je bilo upitno s obzirom da za početak djelovanja lijeka treba od pet do sedam dana. Iz tog
razloga cijela Petrova bolnica je bila na iglama, praktički uopće nije spavala danonoćno bdijući nad
ovom mladom ženom. Na sreću, stanje se nakon nekog vremena stabiliziralo te je rodilja teškom
mukom izvučena iz životno ugrožavajuće situacije. Druga strana medalje u ovom slučaju je da je
Petrovu bolnicu cijeli ovaj tretman i briga oko pacijentice koštalo pola mjesečnog budžeta, od čega je
Ministarstvo zdravstva pokrilo samo dio.
Slučaj 2.
Slučaj 59-godišnje S. O., koja je član vjerske zajednice Jehovinih svjedoka od svoje 15.
godine. Tijekom života imala je šest operacija od kojih su tri bile ginekološke, jedna operacija žuči,
jedna karcinoma dojke i posljednja operacija glave. Najgore su bile ginekološke operacije koje je
preživjela još kao mlada djevojka kada je iz medicinskih razloga morala odstraniti maternicu.
"Kao mlada zbog ginekoloških problema triput sam bila na operaciji. Najgora je bila treća, 1988., kad
mi je kirurg izvadio maternicu. Tada sam na jajniku imala i cistu povezanu s crijevom koja je za
vrijeme operacije prsnula. Pojavila se sepsa i nastalo je mnogo problema. Bila sam 100 posto sigurna
da sam u smrtnoj opasnosti. Nakon operacije otvorili su me još jednom da izvade gazu koja je ostala u
trbušnoj šupljini. Ležeći u krevetu, razmišljala sam kako moram ostati budna jer ako zaspim neću se
više probuditi. Tako sam tri noći probdjela. Cijelo vrijeme bila sam pri punoj svijesti, molila i
vjerovala da me Bog neće ostaviti. Dobivala sam mnogo infuzije i oporavljala se brže nego druge
pacijentice u sobi. To je bila jedina operacija kad su mi liječnici preporučili transfuziju krvi. Odbila
sam njihov prijedlog,makar i po cijenu života, te ostala pri vlastitim uvjerenjima jer mislim da
transfuzija krvi nije po Božjoj volji. Dosad nikad nisam odbila liječničku pomoć i nitko mi nije u lice
rekao da sam luda. Nemam pravo nikoga osuđivati, ali mislim da oni koji primaju krv čine grijeh. Da
u nesvjesnom stanju primim tuđu krv, bila bih očajna, izbezumljena. Ne znam kako bih to podnijela i
mislim da nikad više ne bih bila ista osoba. Moj bi život tada bio jednak nuli.Najvažnije mi je održati
dobar odnos s Bogom“, kazala je 59-godišnja S. O., koja je od svoje 15. godine član vjerske zajednice
Jehovinih svjedoka. Živi sa suprugom u stanu u Novom Zagrebu i dosad je imala šest operacija. Uz
navedene tri ginekološke, operirala je žuč, karcinom dojke, a zadnja je bila na prošlogodišnju Staru
103
godinu, kad je operirala glavu. "Vjera me spasila i ojačala, zato sam sretna iako sam mnogo propatila.
Da se sve ponovi, postupila bih na jednak način. Želim ostati vjerna sebi i Bogu", kazala je S. O.
104
46. Komunikacija s bolesnikom
Prikaz slučaja:
Pacijent je 69-godišnji muškarac, inače imigrant iz Irana. Doveden je u bolnicu zbog sljedećih
simptoma: iskašljavanje krvi, teško disanje, bol u prsima, umor i glavobolja.
Pacijentu je stabiliziran i napravljena mu je daljnja obrada. Međutim pacijent ne govori nijedan jezik
osim iranskog, zbog čega se komunikacija provodi preko sina koji govori engleski (u pratnji je još i
supruga, koja također ne govori engleski). Bolesnik zbog svojih vjerskih uvjerenja ne jede bolničku
hranu, već mu je žena i sin donose izvana.
Nakon dijagnostičke obrade ustanovljeno je da pacijent boluje od raka pluća. Liječnik mu pokušava
preko sina koji prevodi objasniti ozbiljnost situacije te daljnje liječenje, međutim sin ne prenosi točne
podatke već uljepšava situaciju. Umjesto da prevede da ima rak, samo mu kaže da je bolestan.Također
kada vidi da se otac uzrujao ne prenese mu pravu istinu o liječenju(kemoterapiji i zračenju), već mu
kaže da mora mirovati, dobro se hraniti, i da su mu preporučeni «jaki lijekovi». Pacijent odlučuje
vratiti se u krug svoje obitelji i ne uzimati te «jake lijekove».
105
47. Genetičko testiranje
Genetičko testiranje je među najnovijim i najsofisticiranijim tehnikama u dokazivanju genetičkih
poremećaja (proučava se DNA molekula). Genetičko testiranje obuhvaća i biokemijske testove za
produkte gena, kao što su enzimi i drugi proteini. Korisno je u sljedećim slučajevima:
1. otkrivanje prenositelja bolesnog gena
2. predimplantacijsko genetičko testiranje
3. prenatalno dijagnostičko testiranje
4. screening novorođenčeta
5. obrada slijeda nukleotida u DNA molekuli
6. predsimptomatsko testiranje zbog pretpostavke razvitka poremećaja u odrasloj dobi
(Huntingtonova bolest)
7. predsimptomatsko testiranje zbog pretpostavke razvitka tumora i Alzheimerove bolesti u
odrasloj dobi
8. forenzika
Genetičko testiranje omogućuje predvidjeti naslijeđivanje pojedinih bolesti, a također se koristi i kod
određivanja genetičkog materijala oca djeteta, ili kod određivanja podrijetla osobe. Svaka osoba ima 2
kopije pojedinog gena (osim X- vezanih gena koje naslijeđuju muška djeca preko majke), jedan
dobivamo od majke, a drugi od oca. Ljudski genom sadrži oko 20.000 do 25.000 gena. Genetičko
testiranje proučava kromosome pojedinca, a biokemijskim testovima omogućava otkrivanje prisutnosti
eventualnih genetičkih bolesti, mutacija gena povezanih s povećanim rizikom obolijevanja od
genetičkih poremećaja. Testiranje otkriva promjene kromosoma, gene ili proteina. U većini slučajeva,
testiranje se koristi u pronalasku promjena koje su povezane s nasljednim poremećajima. Rezultat
genetičkog testa može potvrditi ili negirati pretpostavljeno genetičko naslijeđe, a također pomoći
odrediti pacijentove izglede da razvije ili dalje prenese genetički poremećaj. Trenutno su u uporabi
nekoliko stotina testova, a sve ih se više i više razvija.
Medicinski postupak:
Genetičko testiranje se provodi na uzorku krvi, kose, kože, amnionske tekućine ili drugih tkiva.
Uzorak se šalje u laboratorij gdje tehničari traže specifične promjene u kromosomima, DNA, ili
proteinima, ovisno na što se sumnja. Laboratorij potom predočuje rezultate testa napismeno liječniku
testirane osobe ili genetičkom savjetniku.
Rutinski screening testovi novorođenčeta se izvode na malim uzorcima krvi koji se dobivaju iz
djetetove pete.
Rizici
Rizici genetičkog testiranja su mali, posebno za ona testiranja koja kao uzorak koriste krv ili dio
bukalne sluznice. Postupak kod prenatalne dijagnostike nosi mali, ali realan rizik abortusa jer se kao
uzorak koristi amnionska tekućina ili tkivo oko fetusa.
106
Genetičko testiranje utječe na emocionalno, socijalno i financijsko stanje pacijenta. Osoba se može
osjećati ljuto, depresivno, tjeskobno ili krivo zbog svojih rezultata. Ponekad dolazi do „genetičke
diskriminacije“. Neki pojedinci izbjegavaju testiranja zbog straha da će biti stigmatizirani.
Testiranje pruža ograničene informacije jer često ne može odrediti hoće li se kod osobe ispoljiti
simptomi poremećaja, koliko će ozbiljni ti simptomi biti, te hoće li poremećaj napredovati s
vremenom. Sljedeći veliki nedostatak genetičkog testiranja je ograničenost u liječenju pojedinih
poremećaja pošto su dijagnosticirani. Iznimno je važno da svaka osoba koja se podvrgava ovakvom
testiranju razumije navedene rizike, te da ih dobro „odvaže“ prije podvrgavanja testovima.Primjeri
genetičkog testiranja:
Pr. 1. Obrada (screening) novorođenčeta: Ova vrsta screeninga se koristi netom nakon rođenja
djeteta u svrhu otkrivanja genetičkog poremećaja koji se može liječiti u najranijem djetinjstvu.
Testiranje ovakve vrste je najraširenije. U današnjem svijetu, testiranje na fenilketonuriju i
kongenitalnu hipotireozu je obvezno.
Pr. 2. Testiranje prenositelja gena: Identificira osobe koje nose 1 kopiju genske mutacije koja, ako
postoji u dvjema kopijama, uzrokuje genetički poremećaj. Ovakva vrsta testiranja se prvenstveno
provodi kod osoba koje u obiteljskoj anamnezi imaju određeni genetički poremećaj, i određenih
etničkih skupina s povećanim rizikom određenog genetičkog stanja. Ukoliko se testiranju podvrgnu
oba roditelja, test može pružiti informacije o riziku toga para da dobiju dijete s genetičkim
poremećajem.
Pr. 3. Prenatalno testiranje: Prenatalno testiranje se koristi u otkrivanju promjena fetusovih gena ili
kromosoma prije rođenja. Ova vrsta testiranja se nudi parovima s povećanim rizikom da dobiju dijete s
genetičkim ili kromosomskim poremećajem. U nekim slučajevima prenatalno testiranje može odagnati
sumnje para ili im pomoći u odluci da li da naprave abortus. Ipak, ne može otkriti sve moguće
nasljedne poremećaje i defekte. Prenatalno testiranje dobiva na sve većoj važnosti, a pogotovo kod
trudnica u 30-im godinama, kod kojih postoji izniman rizik da rode djecu s anomalijama. Tipičan
primjer je trisomija 21 ili Downov sindrom koji je u porastu, stoga se danas svim „starijim“
trudnicama preporuča napraviti sljedeću prenatalnu dijagnostiku: Double/Tripple test, ultrazvučni
probir, color doppler, biopsiju korionskih resica i amniocentezu. Pošto pacijentica dozna nosi li dijete
s Downovim sindromom ili ne, može se na vrijeme odlučiti želi li roditi dijete ili ne.
Slučaj 1.
107
„U Genetički informacijski centar dolazi uredno obučen, pristojan mladi bračni par s malim djetetom –
ona čistačica, a on gradski smetlar. Nekoliko izmijenjenih rečenica bilo je dovoljno da me upozori na
mentalnu retardaciju oba bračna partnera (muž je nositelj kromosomopatije, žena je s idiopatskom
oligofrenijom). Njihovo trogodišnje dijete, s jakom mentalnom retardacijom, poslala sam, uz želju
roditelja, na habilitaciju u odgovarajući centar. Kako se nakon toga nisu godinama javljali, a kao
pedijatra me zanimala sudbina djeteta, pozvala sam roditelje, no umjesto njih, došao je djed s
nepokretnim petogodišnjim djetetom u naručju. Rekao mi je, da je prvo dijete azilirano, a da je ovo
drugo dijete njegove kćeri i zeta pa me moli da ga smjestim u neki dom jer kćer baš te dane očekuje
treći porod, a njegova žena i on, stari i nemoćni, ne mogu dalje brinuti o djeci njegove kćeri, koja je
„sirota dobra, lako rađa, ali nije se u stanju, niti ona, niti njezin muž, iako rade, brinuti se o odgoju
djece“ koja su, kako se iz prva dva primjera vidi, još jače mentalno zahvaćena nego li njihovi
roditelji.“
Nekoliko godina kasnije, liječnicu je zanimala sudbina djeteta te je odlučila pozvati roditelje koji se,
nakon prvog kontakta, nisu više javljali. Na njeno iznenađenje, umjesto njih, liječnicu je posjetio djed
s nepokretnim petogodišnjim djetetom u ruci. Bilo je to drugo dijete njegove kćeri i zeta, a liječnica je
iz razgovora uskoro doznala da je prvo dijete već smješteno u dom te da njegova kćer uskoro očekuje i
treće dijete. Djed je posjetio pedijatricu sa zamolbom da smjesti drugo dijete u dom, jer se on i
njegova supruga ne mogu dalje brinuti o njenoj djeci. Naime, njih dvoje su stari i nemoćni, a njegova
kćer je „sirota dobra, lako rađa, ali nije u stanju niti ona niti njezin muž, brinuti se o odgoju djece“.
Iako je mlada majka očito sposobna za rad, kao i njezin suprug, njena mentalna dob je između 9 i 12
godina i u svakodnevnom životu ne može potpuno samostalno funkcionirati. Njoj i mužu potrebna je
pomoć, pogotovu u brizi za djecu. Pri posjetu liječnici, otac mlade gospođe je rekao kako je njegova
kćer baš tih dana pred porodom te on i njegova žena, nažalost, nisu više u mogućnosti brinuti o svojim
unucima. Iz prva dva poroda jasno je da su djeca još jače mentalno zahvaćeni od svojih roditelja.
Slučaj 2
Žena (36.g.), majka tri zdrava sina, dolazi u kliniku za ginekologiju i objašnjava da je tijekom spolnog
odnosa pukao prezervativ, te da pretpostavlja da je sada već oko 10 tjedana trudna. Htjela bi utvrditi
spol djeteta, i ukoliko se uspostavi da je dijete muškog spola pobaciti.
Slučaj 3.
Mladi bračni par ima poteškoća u ostvarivanju trudnoće i odlučili su se na umjetnu oplodnju. Prilikom
uzimanja povijesti bolesti od bračnog para, liječnik saznaje da je ženin otac umro od Huntingtonove
bolesti (koreje). Ona sada ima 29 godina i nije testirana za gen koreje, jer ne želi znati hoće li oboljeti
od iste. Njen suprug postavlja pitanje može li se utvrditi gen samo kod djeteta i implantirati onaj
embrij koji ga ne nosi, s tim da se preskoči testiranje majke i obavještavanje roditelja ukoliko taj gen
postoji kod djeteta i time i kod majke.
Huntingtonova koreja je autosomno dominantno nasljedna bolest. Mutirani gen je smješten na
kromosmu 4, što omogućuje i prenatalnu dijagnozu ove bolesti. Bolest se pojavljuje podjednako u
108
muškaraca i žena u 4. ili 5. desetljeću. Oboljeli obično umire 15-ak godina od početka simptoma.
Simptomi su razdražljivost, depresija, nekontrolirani pokreti i trzajevi tijela, do potpune paralize.
Također dolazi i do poremećaja govora i do potpunog propadanja spoznajnih funkcija.
109
48. Sterilizacija
Slučaj iz prakse
„Mlada djevojka,nezavršeni student,boluje od shizofrenije,a majka joj je dodijeljena kao skrbnik;
djevojka često „odluta“, pa se s jednog lutanja vratila gravidna i rodila dijete nepoznata čovjeka, a sad
ni godinu dana nakon prvoga poroda, opet je trudna s nepoznatom osobom. Majka ne zna kako da
spriječi kćerine neodgovorne postupke, koji će se sigurno ponavljati kroz još dugi niz godina njezine
fiziološke sposobnosti za prokreaciju. Majka dolazi da me zamoli za preporuku da ginekologu
predložim sterilizaciju kćeri iz eugeničkih razloga..“
STERILIZACIJA – ''METODE'' U INDIJI I KINI
''Sterilizirajte se i možda dobijete automobil, moto je zdravstvenih službenika u indijskoj pokrajini
Radžastan, gdje su pozvali sve muškarce i žene da sudjeluju u “nagradnoj igri” koja bi trebala
zaustaviti zabrinjavajući rast stanovništva. Svi koji se steriliziraju mogu dobiti najjeftiniji auto na
svijetu, indijski Tato Nano, a parovi koji se na to odluče mogu prije i razgledati performanse svog
potencijalnog vozila. Sitaram Sharma, liječnik iz zapadne Indije, nada se da prilika za automobil
mogla na sterilizaciju natjerati najmanje 20 tisuća parova. U nagradnoj igri, nazovimo je prigodno
“steriliziraj se i ti”, mogu se osvojiti i motocikli, televizori i mikseri, prenosi BBC. Indijska vlada je
zabrinuta zbog rasta populacije u zemlji, a očekuje se da bi Indija do 2030. mogla prestići i Kinu.''
Kineska politika jednoga djeteta se počela provoditi 1979. godine s ciljem snižavanja stope nataliteta
te smanjenjem gospodarskih i ekoloških problema u državi. Oženjeni parovi u kineskim gradovima
smiju imati jedno dijete, a samo u slučajevima kad je prvo dijete djevojčica, dopušta se i drugo dijete.
Prema podacima, od početka provođenja te politike do 2 000. godine je spriječeno 250 milijuna
poroda. Kineske vlasti politiku jednoga djeteta planiraju provoditi još 50 godina.''
''LIJEČNICI na jugu Kine užurbanim tempom rade kako bi ispunili nalog vlade da se u sljedećim
danima prisilno sterilizira 10.000 ljudi. Medicinsko osoblje u gradu Puningun na jugu Kine u okviru
programa za nadzor populacije predviđa sterilizaciju oko 10.000 muškaraca i žena koji već imaju
jedno dijete, upozorava Amnesty International.
Vlasti su za parove koji se budu protivili sterilizaciji predvidjeli oštre kazne. Kineski mediji prenose
da su parovima koji ne pristaju na sterilizaciju uhićeni roditelji i ostala rodbina. U Puningunu je
uhićeno više stotina ljudi. Amnesty International je prisilnu sterilizaciju nazvao "mučenjem". Kate
Allen ravnateljica britanskoga Amnestyja je iskazala zgražanje postupcima na jugu Kine. "Strašno je
da se vlasti koriste takvim metodama, a podaci o uhićenim članovima obitelji onih koji se protive
sterilizaciji su alarmantni", rekla je Allen.
110
49. UN i kontrola rađanja
Počevši od kraja 60.-ih godina 20. stoljeća pod pritiskom Švedske, Indije, Pakistana i
zagovornika Malthusove teorije, UN je preko UNICEF-a počeo financirati kontrolu rađanja preko
financiranja i promoviranja kontracepcije, pobačaja i sterilizacije širom svijeta. UNICEF i Svjetska
zdravstvena organizacija su 1972. godine postigle dogovor o suradnji u promicanju kontrole rađanja i
planiranja obitelji. Od 1987. godine UNICEF podržava pobačaj kao metodu planiranja obitelji. Na
Filipinama, UNICEF je preveo cijepljenje 3,4 milijuna žena, što je kod većine žena dovelo do potpune
ili privremene neplodnosti. Slični slučajevi zabilježeni su i u Meksiku, Nikaragvi i drugdje.
UNICEF je donio kontroverznu odluku 1997. godine, kojom je Kinu proglasio najprijateljskijom
zemljom na svijetu po pitanju djece, usprkos kineskoj politici, da parovi mogu imati samo jedno dijete.
Uz to zabilježeni su brojni slučajevi rada na crno kineske djece u nehumanim uvjetima, veliki broj
pobačaja i čedomorstva pogotovo djevojčica, jer kineske obitelji smiju imati samo jedno dijete. U
pojedinim pokrajinama Kine, vlasti su organizirale prisilne sterilizacije i pobačaje. UNICEF i UNFPA
finaciraju Kinu s 5 milijuna dolara godišnje u potpori kineske politike jednog djeteta.
Institut za istraživanje populacije (PRI) 1999. godine objavio je priopćenje, kako u Afriku stižu
brodovi puni kontracepcijskih i abortivnih sredstava umjesto hrane i lijekova, koje traže afričke
države.
111
50. Eugenički pokreti
Eugenički pokret u SAD-u
Pokret je poduprlo ponovno otkriće Mendelovih zakona (godine 1900. ) te pogrešno uvjerenje
da su sva ili bar većina ljudskih obilježja genetski određena te da se prenose s roditelja na dijete. Isto
se tako smatralo da je gen jedinica koja se ne mijenja, te da je prosudbom genetskih osobina roditelja
moguće predvidjeti genetsku vrijednost njihove djece.
Povećana zaokupljenost socijalnim problemima i mišljenje da su izopačenost, nezaposlenost,
kriminalitet, prostitucija i kronični alkoholizam povezani s nasljeđem te da se mnoge bolesti čovjeka
poput maloumnosti, prirođenih anomalija, epilepsije itd izravno nasljeđuju, doveli su do zaključka, da
se mogu kontrolirati eugeničkim mjerama.
Na toj znanstvenoj i društvenoj osnovi pojavio se određen broj biologa i drugih znanstvenika koji su
zajedno s političarima i ostalim ljudima strahovali da se američko društvo udaljuje od anglosaksonske
superiornosti na nižu razinu.Takvo ozračje bilo je plodno tlo za eugeničke ideje.
Zakoni o eugeničkoj sterilizaciji
Tijekom devedesetih godina 19. st. započinju akcije za donošenje zakona o sterilizaciji nepodobnih
osoba. Indijana je bila prva savezna država koja je 1907. izglasala zakon o sterilizaciji na eugeničkim
načelima. Usprkos jakom suprotstavljanju Rimokatoličke crkve i mnogih građana, trideset saveznih
američkih država prihvatilo je nedobrovoljne mjere sterilizacije. Neki od tih zakona odnose se na vrlo
široko područje "oštećenih" ljudi uključujući seksualno nastrane osobe, epileptičare, pijance,
narkomane i druge ljude izopačene bolestima. Sterilizacija duševno zaostalih osoba u državnim
zavodima praktički je potpuno prestala tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, ali su zakoni ostali do
danas. Daljnje rasprave oko sterilizacije duševno zaostalih osoba nisu više bile povezane s genetikom.
Osnovni razlog za taj zahvat danas je zaštita nesposobnih osoba i njihovo pravo na sterilizaciju.
Povijest eugeničke sterilizacije u SAD-u pokazuje, da su tisuće ljudi bile sterilizirane silom, premda
nisu bili duševno zaostali. Mnogi, poput Crnaca, neželjeno su sterilizirani samo zbog rase ili
siromaštva, koje im nije dopuštalo plaćanje za uzdržavanje njih samih ili njihove djece.
Eugenika u Njemačkoj
Korijeni eugeničkog programa u Njemačkoj sežu mnogo ranije od dolaska nacista na vlast.
Rano zanimanje za pokretom rasne higijene potaknuli su u Njemačkoj socijalni problemi prouzročeni
brzom i progresivnom industrijalizacijom u drugoj polovici 19. stoljeća. U početku je pokret rasne
higijene bio usmjeren na budućnost njemačke rase i naroda i nije imao prave rasističke ili političke
prizvuke. Prvi prodor njemačkih eugeničkih ideja u privatni život počinje 1908. godine kada su u
njemačkoj koloniji u jugozapadnoj Africi poništeni svi mješoviti brakovi te zabranjeni budući, a
supružnici Nijemci lišeni građanskih prava.
Činjenice nadalje pokazuju ,da nacističku eugeničku politiku nisu širili samo nacisti SS-ovci, nego i
liječnici, osobito mlađi, koji su odmah na početku nacističkog pokreta u Njemačkoj pristupili partiji.
Kako je nacistička partija širila ideje rasne higijene, liječnici članovi partije prihvatili su povjereni im
zadatak mijenjajući svoju ulogu "liječnika za pojedinca" u "liječnika nacije".
112
Njemački pokret s kraja tridesetih godina 20. stoljeća usmjeren na teško zaostalu i oštećenu djecu u
zavodima za duševno zaostale, proširio se najprije na stariju djecu s razvojnim nepravilnostima, zatim
na zdravu židovsku djecu te na odrasle ljude čije su se bolesti smatrale neizlječivima ili čiji životi
“nisu bili vrijedni življenja”. Nakon napada na Poljsku, a posebice nakon napada na Rusiju mnogi
timovi koji su sudjelovali u programima neželjene eutanazije u Njemačkoj bili su poslani u osvojene
zemlje, u kojima su podizali kampove smrti za političke zatvorenike, Židove, Rome i druge
“nepodobne” osobe.
Vrlo je važno znati, da su upravo liječnici i drugi zdravstveni radnici izabirali zatvorenike koje je
trebalo ubiti. Postoje mnogi dokumenti iz kojih se vidi da su sami liječnici vjerovali, da je to ispravno.
Medicinska eugenika
Klasična eugenika je, kako smo vidjeli, negativna. Nije bila samo agresivna i brutalna, već i
nedjelotvorna. Zapravo bi bilo kakav eugenički plan mogli narušiti biološki, sociološki ili psihološki
čimbenici izvan našega nazora. Nametanje negativne eugenike je u suprotnosti sa slobodom i
dostojanstvom čovjeka i zato je neprihvatljivo u većini demokratskih društava. Međutim nagli razvoj
biotehnologije, kojemu smo svjedoci, mogao bi dovesti do ponovne pojave eugenike kao socijalnoga
projekta.
Osvrnut ću se na novu medicinsku eugeniku koju predstavlja izbor, a ne manipulacija genoma
(Testart, 1995). Usporedba metoda klasične i nove medicinske eugenike pokazuje znatne razlike. Tako
sterilizaciju nosioca patološkog dominantnog ili recesivnog X-vezanog gena ili kasni prekid trudnoće
zbog prenatalno otkrivenog bolesnog ili oštećenog ploda, parovi i društvo općenito teško prihvaćaju.
Isto tako uklanjanje malformiranog novorođenčeta te izbor spola djeteta, što se još uvijek čini u
nekim azijskim zemljama, većina današnjeg civiliziranog svijeta više ne dopušta. Naprotiv, parovi i
društvo dobro prihvaćaju genetsko savjetovanje, odnosno prijenos samo nekih zametaka u maternicu
nakon oplodnje u epruveti i genetskog testiranja.
Područje reproduktivnih prava je, možemo to slobodno reći, jedno od najkontroverznijih područja
današnje medicine.
113
51. Reprodukcijska prava
Reprodukcijska prava kao pravni dokument su se počela pojavljivati u sklopu podskupine
ljudskih prava iz 1968. godine na Trećoj konferenciji o ljudskim pravima u Teheranu. U Teheranskoj
izjavi stoji: "Roditelji imaju osnovno pravo slobodno i odgovorno odlučivati o broju i vremenskom
razmaku između svoje djece i pravo na odgovarajuće obrazovanje i informiranje o tome“. Ovo pravo
je potvrđeno i od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda iz 1974. godine u „Deklaraciji o
društvenom napretku i razvoju“ u kojem se navodi: "Obitelj kao osnovna jedinica društva i prirodne
sredine za razvoj i dobrobit svih njezinih članova, osobito djece i mladeži, treba pomagati i štititi tako
da se može u potpunosti preuzeti odgovornost unutar zajednice. Roditelji imaju isključivo pravo da
slobodno i odgovorno odredi o broju i planiranju članova unutar obitelji“.
Daljnji razvoj reprodukcijskih prava se dogodio na Međunarodna konferencija o populaciji i
razvoju u Egipatu, Kairo 1994. U neobvezujućim zaključcima se navodi da bi svako društvo trebalo
osigurati svojim građanima pristup zdravstvenim uslugama iz područja reproduktivne medicine,
ginekologije i porodništva. Konferencija spominje metode lječenja i prevencije neplodnosti te se
također prvi put spominje u sklopu planiranja obitelji abortus kao metoda planiranja.
Cilj Akcijskog programa bio je da vlade potpisnice, povedu više brige o samim
reproduktivnim potrebama svojih građana, a ne da se samo drže ciljeva demografske politike. Također
je preporučeno da planiranje obitelji bude smješteno unutar postojećeg sustava zdravstvene skrbi, koji
uključuje službe za sigurno vođenje trudnoće, skrb za one sa spolno prenosivim bolestima, te skrb za
majke koje su pobacile. Na toj konferenciji nekoliko se zemalja ogradilo od samog koncepta
reproduktivnih prava ili pak nekog njihovog dijela. Tako se Ekvador citirajući svoj Ustav u kojem
stoji: ''nepovredivost života, zaštita djeteta od trenutka začeća, sloboda savjesti i vjeroispovijesti,
zaštita obitelji kao osnovne jedinice društva, odgovorno roditeljstvo, pravo roditelja da odgajaju svoju
djecu, te vladina politika oblikovanja stanovništva i razvojnih planova u skladu s načelima poštivanja
suvereniteta'' , ogradio od pojmova kao što su ''regulacija fertilnosti'', ''prekid trudnoće'',
''reproduktivno zdravlje'', ''reproduktivna prava'', ''neželjena djeca'', smatrajući da ona po sebi mogu
uključivati pobačaj. Takav stav zastupala je većina zemalja Latinske Amerike, Sveta Stolica, pa i
islamističke zemlje koje su usprotivile svim onim točkama programa koji nisu bile u skladu sa
šerijatskim zakonom.
Možemo reći da je uspjeh Akcijskog programa iz Kaira djelomičan. Naime, većina je država
osim zaštite osnovnih ljudskih prava, počela provoditi zdravstvene programe na području
reproduktivnog zdravlja s ciljem integriranja zdravlja djeteta i majke s planiranjem obitelji. Dosta je
pažnje posvećeno zdravlju adolescenata i nesigurnom pobačaju. No nisu ga, kako je već prije bilo
navedeno, sve zemlje usvojile, među kojima su se našle i SAD. Kao jedna od najkontroverznijih
točaka programa bila je ona o sigurnom pobačaju, Naravno da je to izazvalo velike polemike, i
protivljenja od strane ''pro-life'' aktivista, ali i religija koje se oštro protive takvom činu. No međutim,
uvidjevši da se radi o veoma spornom pitanju delegati prisutni na konferenciji u Kairu, su se suzdržali
od bilo kakvih preporuka vezanih uz legalizaciju pobačaja, te su se zadržali na savjetovanju vlada da
osiguraju pravilnu skrb nakon pobačaja i ulažu u programe smanjenja broja neželjenih trudnoća. Nije
se odustajalo od jedinstvene zdravstvene politike po pitanju reproduktivnih prava, pa je tako WHO
dao svoje mišljenje i svrstao se uz zagovornike pobačaja svojom izjavom da je ''siguran, legalan
pobačaj osnovno pravo žene bez obzira gdje ona živi'' ; ''nesiguran pobačaj je tiha pandemija''. Tome
valja pridodati i ''Rezoluciju o dekriminalizaciji pobačaja'' koja se izvodi u prihvatljivom gestacijskom
razdoblju, te osiguran pristup sigurnom pobačaju, koja je donesena na Parlamentarnoj skupštini Vijeća
Europe 2008. godine. Treba naglasiti da su pobornici prava na pobačaja provodili jako agresivnu
114
politiku pritisaka na međunarodne institucije, koristeći se pritom i manipulacijama samog termina
''reproduktivna prava''. Najbolji odgovor na to bila je izjava američkog dužnosnika Al Gore, nekoliko
dana prije konferencije u Kairu: ''Trebamo skinuti lažne probleme s dnevnog reda: SAD nema
namjeru poduprijeti pokušaje ozakonjavanja prava na pobačaj, te smatra da se pobačaj, kao takav, ne
bi smio poticati kao metoda u planiranju obitelji.'' Tome u prilog ide i izjava Europskog suda za
ljudska prava u kojoj stoji da Europska konvencija o ljudskim pravima ne sadrži pravo na pobačaj.
U protekla dva desetljeća bilo je puno diskusija na temu reproduktivnih prava. Tako su između
ostalog UN i WHO poveli široku javnu raspravu, čiji je naglasak bio na ženskim aspektima prava kao
što su: planiranje obitelji, seksualna edukacija, menopauza, smanjenje učestalosti vaginalne fistule,
povezanost između reproduktivnog zdravlja i ekonomskog statusa. Činjenica da se ta prava žene
odjeljuju, pravdaju se činjenicom da su ona logičan izvod iz osnovnih ljudskih prava - sloboda od
diskriminacije na socijalnom i ekonomskom planu . Slijedom toga je nastao i pokret ''reproduktivna
pravda'' koji promovira sve ovo netom već rečeno. Paralelno s tim, pojavljuju se razne organizacije
koje se bore za reproduktivna prava muškaraca, koja najčešće uključuju borbu protiv: spolno
prenosivih bolesti, raka, izloženosti toksinima.
Jedno od gorućih etičkih pitanja na tom području jest i ono o donaciji spermija. Mnoge države
su donijele i zakone vezane uz tu problematiku gdje je reguliran status i prava donora sperme; od toga
da li treba biti anoniman ili poznat primatelju, do toga da se ograniči broj donacija. No, i te zakonske
regulative nisu donijele ploda, budući da uz današnje nove tehnologije, a pogotovo DNA tehnologiju,
takve forme nije moguće zadovoljiti.
Za naše prilike, treba istaknuti da je na snazi još Zakon o zdravstvenim mjerama za
ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978., po kojem je prekid trudnoće
moguć do isteka desetog tjedna od trenutka začeća, a ukoliko se radi dužem nošenju trudnoće,
potrebno je odobrenje komisije. Također je i regulirano pitanje umjetne oplodnje, te je prva takva
obavljena 1983. godine u Petrovoj bolnici. Taj kontroverzni zakon, doživio poneku dopunu od
neovisnosti RH-e, te je predmet raznih kritika, ponajviše od strane Katoličke Crkve u Hrvata. Naime,
Crkva se protivi umjetnoj oplodnji iz nekoliko razloga i smatra je teškim grijehom. U postupku
umjetne oplodnje, nastanak novoga ljudskoga života, odvaja se od bračnog spolnog odnosa, što se
protivi dostojanstvu i ulozi braka. Postupak heterologne umjetne oplodnje, kod koje se jajna stanica
majke oplodi spermijima donatora, obično dovodi do toga da dijete ne poznaje oca. Treba spomenuti i
pitanje ''surogat-majki'', koje je rašireno u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi. Stav Crkve je, da ne
postoji pravo na dijete pod svaku cijenu, već da postoji pravo djeteta, da se rodi kao plod bračnog čina
svojih roditelja te pravo, da ga se prizna kao osobu od trenutka njegova začeća. U enciklici Donum
Vitae, papa Ivan Pavao II. ističe, da ljudski embrij nastao umjetnom oplodnjom ima dostojanstvo kao i
odrasla osoba, jer je Božje stvorenje. Stoga zaslužuje brigu i pažnju kao i bilo koje drugo ljudsko
stvorenje. Crkva se protivi zamrzavanju embrija, eksperimentiranju nad njima ili korištenju u
kozmetičke svrhe. Crkva nije protiv djece rođene umjetnom oplodnjom. Zalaže se, da svako dijete
koje dođe na svijet tim putem bude prihvaćeno s ljubavlju. Pored toga treba spomenuti i pitanja
antenatalne dijagnostike i genetskog savjetovanja. Prije svega treba istaknuti činjenicu da je perinatalni
mortalitet prije stotinu godina u Hrvatskoj iznosio 200‰, a danas se primaknuo blizu teorijski
najnižem pragu, te iznosi 10‰. To je zasigurno posljedica i sve bolje dijagnostike i neonatalne skrbi.
No, i tu postoje određene etičke dileme. Problem se javlja ako se prilikom dijagnostičkog postupka
dokaže da je došlo do nekakvih malformacija ili oštećenja ploda. Svaki liječnik je dužan pružiti punu
informaciju roditeljima o plodu, ali odluku donose prvenstveno roditelji. Ukoliko se ta odluka kosi sa
stavom liječnika, on ima pravo pozvati se na svoju savjest, te odbiti daljnje liječenje. Dakle, zaključak
je da je antenatalna dijagnostika opravdana ako štiti integritet i život ljudskog embrija i fetusa i ako joj
115
je svrha liječenje ili sprečavanje malformacija i genetskih bolesti. No, ona nema nikakve svrhe i
opasna je ako je njezin cilj prepoznavanje genetskih poremećaja i anomalija radi pobačaja ploda.
Naposljetku se među reproduktivna prava ubrajaju i spolne bolesti. No najviše etičkih dilema i
prijepora od svih spolnih bolesti izaziva HIV-infekcija. One proizlaze iz potrebe za ravnotežom
između pojedinačnih i općih prava i dužnosti u borbi protiv infekcije za koju trenutačno nema
djelotvornog cjepiva ni zadovoljavajućeg liječenja. Povjerljivost i privatnost; obveza liječenja osoba s
infekcijom HIV-om ili AIDS-om; testiranje, savjetovanje i obavijesni pristanak; savjetovanje žena
zaraženih HIV-om koje su trudne ili planiraju trudnoću; smrt i umiranje, prestanak i odbijanje
liječenja; zdravstveni djealtnici zaraženi HIV-om; etički aspekti antiretrovirusnog liječenja samo su
neka od pitanja na koje treba dati odgovor.
U Republici Hrvatskoj je područje reprodukcijskih prva regulirano Zakonom o medicinskoj
potpomognutoj oplodnji prvi puta donesenog 17. srpnja 2009. Novi Zakon o medicinski
potpomognutoj oplodnji (N. N. 86/12.). Zakon propisuje liječenje neplodnosti medicinski
potpomognutom oplodnjom kod parova kod kojih je liječenje neplodnosti bezuspješno ili bezizgledno
te poradi prenosa teških nasljednih bolesti....
Stav Katoličke Crkve kao najveće vjerske zajednice u R. H. je definiran 1951. na Drugom
vatikanskom koncilu enciklikom Donum vitae i poslije osamdesetih godina enciklikom Evangelium
vitae. Stavovi su sljedeći :
Život počinje začećem
Sve metode umjetne oplodnje nisu moralno prihvatljive jer odvajaju bračni čin od samog
stvaranja života
Zamrzavanje i ekperimentiranje na embrijima nije prihvatljivo
Posvojenje se preporuča kao metoda liječenja neplodnosti.
116
52. Testiranje na HIV
Testiranje na HIV izuzetno je važno za planiranje i provođenje učinkovite i kvalitetne
prevencije, praćenje trendova širenja kao i za dijagnostiku i liječenje ove bolesti. HIV testiranje mora
se provoditi uz poštivanje ljudskih prava i etičkih načela. Kod provođenja HIV testiranja prema
zajedničkim preporukama UN Tematske skupine za HIV/AIDS i Svjetske zdravstvene
organizacije mora se osigurati okruženje privatnosti i pružiti odgovarajuće savjetovanje prije i nakon
provođenja testiranja. Prema istim preporukama ova testiranja, uključujući i obvezno testiranje za
pojedine profesije. Obavijesni pristanak na testiranje podrazumijeva da je osoba informirana o
testiranju i da je ono dobrovoljno. Sukladno tome, obavijesni pristanak mora se sastojati od
informacije o kliničkoj koristi i prevencijskim koristima testiranja, o pravu pacijenta da odbije
testiranje, o pratećim uslugama koje će biti ponuđene i, u slučaju da je test pozitivan, o važnosti
prepoznavanja potrebe za informiranjem bilo koga koji je u riziku, a koji na drugi način ne bi doznao
da je izložen riziku. Sukladno Zakonu o zaštiti prava pacijenata, osobe koje su sposobne dati
pristanak imaju pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak. Ukoliko
pacijent nije sposoban dati pristanak (osobe koje nisu pri svijesti, pacijenti s težim duševnim
smetnjama, poslovno nesposobni te maloljetni pacijenti), traži se pristanak njegovog ili njezinog
zakonskog zastupnika odnosno skrbnika. Pristanak/odbijanje mora biti u pisanoj formi. Smatra se da je
u svim slučajevima neobveznog testiranja dovoljno, protivno Zakonu o zaštiti prava pacijenta, dobiti
usmeni pristanak.
Dobrovoljno savjetovanje i testiranje podrazumijeva povjerljiv odnos između osoba u procesu
testiranja i savjetovanja te potpunu zaštitu identiteta testirane osobe. Proces savjetovanja i testiranja je
potpuno anoniman (svi podaci se šifriraju). Testiranje na HIV obavlja se iz jednog uzorka krvi, u
laboratorijskim uvjetima, uz metode za potvrdu nalaza iz kojih proizlazi visoka pouzdanost testa.
Postupak laboratorijske obrade traje 7 dana, nakon čega se rezultat testa u neposrednom kontaktu
predočuje isključivo testiranome. Najčešće se koristi osnovni ELISA test kojim se otkrivaju specifična
antitijela u krvi, ukoliko postoji HIV infekcija. Mogu se koristiti i drugi testovi kao npr. Western-Blot
koji traži virusne proteine. Postoje i testovi kojima se otkriva sama RNA virusa (npr. PCR) i to već 10
do 15 dana od kada se infekcija dogodila, ali se takvi testovi ne koriste često za rutinska testiranja.
Važno je znati da tzv. brzi testovi koji se mogu kupiti u apotekama nisu za kućnu upotrebu i da ih
nikako ne treba koristiti za samotestiranje zbog nedovoljne preciznosti i zato što je svakoj osobi
neophodna podrška u trenutku kada saznaje rezultat. Rezultat testa može biti reaktivan (ili pozitivan tj.
seropozitivan) i nereaktivan (ili negativan tj. seronegativan). Pozitivan rezultat znači da je organizam
proizveo antitijela na HIV, da su ona po tom pronađena u krvi i da infekcija postoji. Pozitivan rezultat
se uvijek mora još jednom provjeriti drugom vrstom testa (Western-Blot testom). Negativan rezultat
znači da antitijela na HIV nisu pronađena u krvi. Još preciznije: to znači da, ukoliko su ispoštovani svi
kriteriji vezani za vrijeme koje mora proći od poslijednje prilike kada se infekcija mogla dogoditi
("razdoblje prozora" od 6 mjeseci), HIV infekcija ne postoji.
Postoje i različiti brzi testovi za dokaz infekcije koji se temelje na principu lateks-aglutinacije,
ali je njihova osjetljivost i specifičnost manja i iznosi 70-90%.
117
Testiranje na HIV u Hrvatskoj
Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (NN 121/03), zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, pa tako i
dijagnostiku, mogu pružati samo zdravstveni djelatnici, a dobiveni rezultati se izdaju isključivo osobi
koja se testirala te su najčešće gotovi sedam dana od testiranja. Ne smiju se davati telefonom,
elektroničkom poštom ili poštom. Ukoliko je nalaz pozitivan, osobu treba odmah uključiti u
program kliničkog liječenja i praćenja te službe pomoći i podrške.
Testiranje se savjetuje osobama s povećanim rizikom za infekciju HIV-om. Savjetuje se osobama koje
su imale nezaštićen homoseksualni ili heteroseksualni odnos, osobama koje su bile u kontaktu s krvlju
ili tjelesnim tekućinama zaražene osobe ili bilo koje osobe s rizičnim ponašanjem za prijenos HIV-a,
te djeci čije su majke bile zaražene HIV-om tijekom trudnoće.
U Republici Hrvatskoj provodi se testiranje na HIV isključivo onih osobama koje dobrovoljno pristaju
na testiranje, bez obzira radi li se testiranje osobama za koje se sumnja, na temelju kliničke slike, da su
zaražene HIV-om ili je osoba došla na testiranje zbog primarno preventivnih mjera, zbog rizičnog
ponašanja. Od 1987. uvedeno je i obavezno testiranje dobrovoljnih davatelja krvi pa je i testiranje na
HIV, koje se vrši na uzorcima darivatelja krvi, zapravo dobrovoljno.
U samom procesu savjetovanja i testiranja ne bi trebala biti narušena 3 osnovna pravila: dobrovoljnost,
povjerljivost, anonimnost.
Savjetovanje prije testiranja nosi određene prednosti: smanjenje stigme oko HIV problematike -
pružanje svih relevantnih informacija o HIV-u neutralnim i „neosuđujućim“ tonom, pomaže
korisnicima, kao i zdravstvenim djelatnicima, identificirati rizične faktore, pomaže korisnicima kako
bi počeli razmišljati o dobivanju pozitivnog rezultata i kako će reagirati na rezultat. Otkrivanje je tajne
ovlašteno:
a) u slučaju da je tajna priopćena uz pristanak pacijenta ili njegova surogata, odnosno treće
osobe na koju se tajna odnosi.
b) ako je, prema procjeni Suda, tajna otkrivena u općem interesu ili interesu druge osobe koji
je pretežniji od interesa čuvanja tajne; taj će interes biti pretežniji ako je korist, koja se ostvaruje
otkrivanjem tajne, veća od štete koju trpi osoba čija se tajna otkriva. U okviru ovog vaganja dobara
sudovi bi, primjerice, rješavali pitanje otkrivanja pozitivnog HIV-statusa jednog supružnika drugom,
unatoč protivljenju zaraženog supružnika).
c) ako postoje opći razlozi isključenja protupravnosti, kao što su krajnja nužda ili
pretpostavljeni pristanak i dr. (Pristanak pacijenta pretpostavlja se u slučajevima hitnje. čl. 18. ZZPP-
a).
d) ako je učinjena u skladu s posebnim propisima kojima se nalaže dužnost priopćavanja
određenih podataka, unatoč tome što su oni tajna (čl. 127. st. 2. ZZZ ). Posebni propisi obvezuju
liječnika da prijavi određene slučajeve prekida trudnoće ili neke spolne bolesti (npr. HIV/AIDS); ili je
liječnik obvezan podnijeti prijavu policiji ili državnom odvjetništvu kada tijekom obavljanja liječničke
djelatnosti posumnja na to da je smrt ili tjelesna ozljeda osobe nastala nasilnim putem te kada
posumnja da je malodobnoj ili nemoćnoj osobi zdravstveno stanje ozbiljno ugroženo zapuštanjem ili
zlostavljanjem. HZZO i CST raznim reklamnim plakatima nastoje pozvati ljude koji su potencijalni
nositelji HIV-a na besplatno i anonimno testiranje, sa svrhom poboljšanja zdravstvene skrbi za te ljude
i spječavanjem daljnjeg širenja.
118
Liječnici su obvezni testirati se na hepatitis B ali ne i na HIV i nitko ih na to ne može primorati – ni
zakon, ni šef odjela, ni javnost. Protuzakonito je bilo koga prisilno testirati na HIV. Obvezno testiranje
na HIV dopušteno je samo prilikom doniranja organa ili davanja krvi.
Primjer iz prakse:
Slučaj: Radnik N. N. bio je kod svog liječnika koji mu je nakon razgovora i pregleda
savjetovao testiranje na HIV. Radnik je pristao na testiranje i test je bio pozitivan. Liječnik je
informaciju da je N. N. HIV-pozitivan pustio u javnost. Informacija je dospjela do poslodavca koji
uskoro raskida radni odnos s N. N.
119
53. Doping u sportu
Doping je termin koji označava zloupotrebu kemijskih sredstava i drugih vrsta medicinskih
intervencija od strane sportaša. Svrha dopinga je nadmašiti vlastite ili rezultate drugih natjecatelja.
Dopinške kontrole se provode prema Svjetskom kodeksu protiv dopinga i Međunarodnom standardu
za testiranje priređenom od strane WADA (World Anti Doping Agency) u konzultaciji s potpisnicima.
World Antidoping Agency (WADA) definira doping kao bilo što od navedenog: „Prisutnost
zabranjenih supstanci, njihovih metabolita, ili markera u tjelesnom uzorku sportaša; uporaba ili
spremnost na uporabu zabranjene metode; krivotvorenje ili pokušaj varanja s bilo kojim dijelom
procesa kontrole dopinga; posjedovanje zabranjenih supstanci ili metoda; prometovanje s bilo kojom
zabranjenom supsatancom ili zabranjenom metodom; propisivanje ili pokušaj propisivanja zabranjene
supstance bilo kojem sportašu; asistiranje, ohrabrivanje, pomaganje, prikrivanje ili bilo koji drugi tip
radnje koji uključuje povredu antidoping-pravila ili pokušaj povrede antidoping pravila ili pokušaj
povrede pravila.“
Hrvatski Olimpijski Odbor pridržava se WADA-ine liste zabranjenih supstanci, što znači da je
WADA-ina aktualna lista ujedno i aktualna lista HOO-a. WADA svoju listu aktualizira najmanje
jedanput godišnje te je za svako natjecanje uvijek navedeno koje se liste treba pridržavati.
Popis zabranjenih supstanci i metoda nalaze se na WADA-inoj web stranici i podijeljen je u tri grupe:
zabranjene susptance i metode u svakodnevom života sportaša, za vrijeme natjecanja i u pojedinim
sportovima.
Neke od mnogobrojnih zabranjenih supstanci u svakodnevnom životu su: anabolički androgeni,
peptički hormoni, faktori rasta i njima slične tvari (uključujući ljudski hormon rasta u nedozvoljenoj
koncentraciji, eritropoetin, inzulin), kortikotropini, LH (samo u muškaraca), različiti drugi hormoni,
beta-2 agonisti, diuretici.
Zabranjene supstance za vrijeme natjecanja su: sve tvari koje su zabranjene i u svakodnevnom životu,
različiti stimulansi (uključujući popularnu gvaranu), narkotici, kanabinoidi glukokortikoidi.
Supstance zabranjene u pojedinim sportovima su alkohol i beta blokatori. Primjerice, u natjecanju u
karateu natjecatelji ne smiju imati više od 0,10 g/L alkohola u ispitivanom uzorku, a u biljaru granica
je 0,20 g/L. U nekim sportovima zabranjeno je korištenje beta blokatora i izvan natjecanja. To su
streličarstvo i streljaštvo, dok je kod hrvanja, gimnastike i šaha zabranjeno njihovo korištenje jedino
tijekom natjecanja.
Doping kontrola je anonimna i nenajavljena. Igrač koji je odabran za kontrolu prima obavijest da će
biti testiran i u roku od 15 minuta nakon obavijesti mora se pojaviti u prostoriji za doping-kontrolu u
pratnji liječnika, odnosno bilo koga kojeg igrač izabere. Sportaš je cijelo vrijeme praćen i
službenikom doping-kontrole. Po dolasku u prostorije doping-kontrole, sportaš odabire jedan set za
doping kontrolu. Svaki set sadrži posudicu te A- i B-varijantu kontejnera (kontejner je plastična čaša s
mehanizmom) u koji će se zapečatiti uzorak urina. Prilikom ispunjavanja posudice urinom poželjna je
količina od 80 mL, a ako je količina manja, procedura se naziva partial sample test. Danom uzorku
urina, testnim trakicama ispituje se specifična težina i pH koji moraju biti u dozvoljenim granicama. U
protivnom uzorak ne zadovoljava uvjete. Npr. pretjerana razrijeđenost može ukazivati na pokušaj
razrijeđivanja uzorka u pokušaju da se maskira nedozvoljena supstanca ili pak na nedozvoljenu
uporabu diuretika.
120
Igrač na verbalne upute supervizora ulijeva polovicu urina u kontejner A te drugu polovicu u kontejner
B, zatim oba zatvori mehanizmom koji se ne može otvoriti drugačije osim uporabom sile. Kontejneri
se otvaraju u licenciranom laboratoriju od strane WADA-e gdje su poslani pod šifrom, a ne imenom i
prezimenom sportaša, kako bi se spriječile malverzacije. Po zatvaranju uzoraka igrač ispunjava upitnik
i ponovo odgovara na pitanja što je sve uzimao od lijekova i pripravaka.
U laboratoriju prvo se testira uzorak A. Ako je A negativan, B se uništava. U slučaju da je A
pozitivan, B se testira radi sigurnosti, te ukoliko je i B pozitivan, sportaš službeno biva proglašen
pozitivan na doping.
Sportaši koji se natječu na medunarodnoj i nacionalnoj razini mogu biti testirani bilo gdje i bilo kada.
Uzorak za analizu je urin. Odabir sportaša koji će biti testiran može biti nasumičan, ciljan ili prema
poretku. Dužnosnik dopinške kontrole osobno obavijesti sportaša o odabiru za kontrolu. Sportaš bi se
nakon što je primio obavijest trebao javiti u stanicu za doping kontrolu. Sportašu se ponudi da odabere
posudu u kojoj će dati uzorak uz „budno oko dužnosnika“ . Nakon što je sportaš provjerio ispravnost
posude daje uzorak. U toaletu je dužnosnik dopinške kontrole prisutan uz sportaša pri davanju uzoka.
Od sportaša se zahtijeva da skine odjeću od koljena do polovice prsnog koša, te od šaka do laktova. To
se radi zbog toga da bi se dužnosnik uvjerio da je sportaš dao vlastiti uzorak urina. Količina urina koja
je dovoljna za obradu je minimalno 90 mL. Nakon što je dat uzorak, sportaš ga sam raspodijeli u dvije
posude čiju je ispravnost prethodno provjerio, A i B posudu. Nakon toga, dužnosnik provjerava
specifičnu težinu uzorka. Ako težina ne zadovoljava, od sportaša se može zahtijevati da da dodatni
uzorak za kontrolu. Na kraju, sportaš popunjava upitnik o hrani koju je jeo i lijekovima koje je pio
nedavno, provjerava da li su podatci ispravno napisani i sve potpisuje. Također, sportaš dobije kopiju
obrasca za doping kontrolu, a uzorak se šalje u WADA-in akreditirani laboratorij na obradu.
Mnogo je poznatih imena koji su godinama vladali sportskim arenama pod krinkom vlastitog rada i
truda, a „pali“ su na kontroli dopinga. Među ostalima, to su Marion Jones, Tim Montgomery, Ben
Jonhnson, Alberto Contador, Ricardo Ricco...
121
54. Kontrola spola u športu
Kontrola spola u športu je provjera podobnosti sportaša da se natječu u sportskom događaju
koji je ograničen na jedan spol. Prvu kontrolu spola izdaje IAAF (International Association of
Athletics Federations) za sportašice u srpnju 1950. prije Europskog prvenstva u Belgiji. Testiranje na
spol započinje 1966. na Europskom prvenstvu u atletici zbog sumnje da su najbolji ženski natjecatelji
iz Sovjetskog Saveza i istočne Europe zapravo muškarci. Na Olimpijskim igrama ispitivanje je
uvedeno u 1968. na Zimskim olimpijskim igrama u Grenobleu. To je metoda provjere prihvatljivosti
sportaša da se natječe u sportskom natjecanju koji je ograničen na jedan spol. Problem je nastao
nekoliko puta na Olimpijskim igrama gdje su se, nakon pojave muškobanjastih žena, navodno i
muškarci natjecali kao žene. Zbog veće snage, muškarci koji su se predstavljali kao žene, osvajali bi
medalje. Ali, nisu samo muškarci ti koji imaju višak testosterona. Neke žene imaju hormonalni
poremećaj zbog kojeg se u njihovu tijelu povećano stvara testosteron. Zbog toga bi ostvarivale bolje
uspjehe na natjecanjima nego svoje kolegice. Nameće se pitanje, da li su zbog toga manje žene, a više
muškarci?
Čini se jednostavno pomoću XX ili XY kromosoma testirati da li je osoba muškog ili ženskog spola.
Naime, fetus je u početku razvoja neodređena spola. Tek kasnije se ispoljavaju muške, tj. ženske
karakteristike spola. No, ponekad osoba koja ima kariotip XY razvije hormonalne karakteristike
ženskog, a tko ima kariotip XX karakteristike muškog spola. Zbog toga je trebalo smisliti drugi način
za provjeru spola.
Na Zimskim olimpijsim igrama u Grenoblu 1968., u 50 slučajno odabranih natjecateljica određivano
je Barrovo tjelešce u stanicama sluznice usne šupljine. Barrovo tjelešce je prisutno samo kod žena.
Druga metoda je određivanje “F” tjelešca u Y kromosomu. Kod žena nema “F” tjelešca nego samo
kod muškaraca koji imaju Y kromosom. Ako se ovim testovima, zbog ranije spomenutih
abnormalnosti, ne može dokazati spol pristupa se drugim testovima koje odredi Medicinska komisija.
Predsjednik može sazvati Medicinsku komisiju, liječnika tima i zastupnika zainteresirane
međunarodne federacije te odrediti da se napravi i ginekološki pregled, internistički pregled i
psihološki test. Svi se testovi moraju izvesti prije početka natjecanja, a ako je test pozitivan dotična
osoba se povlači iz natjecanja, a da se nikome ne govori zbog čega je to učinjeno. Primjena
molekularne biologije u svrhu određivanja SRY gena koji je nazočan samo u muškaraca, a odsutan u
žena daje nalaz koji je 100% točan.
Prva obavezna kontrola spola obavljena je u srpnju 1960. godine, mjesec dana prije Europskog
natjecanja u atletici u Belgiji. Na Europskom atletskom prvenstvu 1966. je provedeno ispitivanje spola
zbog sumnje da su neke atletičarke bivšeg SSSR-a i Istočne Europe bile muškarci.
Možda je najraniji poznati slučaj Satnislava Walasiewicz (poznata i kao Stella Walsh), poljskog
atletičara koji je osvojio zlatnu medalju u ženskoj kategoriji na OI u Los Angelesu, nakon čije je smrti
otkriveno da je imao razvijene muške genitalije. Južnoafrička atletičarka Caster Semenya osvajačica
zlata na 800 m i 1500 m na Afričkom juniorskom prvenstvu, nakon što je osvojila zlato i oborila
svjetski rekord na 800 m na Svjetskom atletskom prvenstvu u Berlinu 2009., podvrgnuta je ispitivanju
spola i doping kontroli zbog odličnih rezultata i zbog toga što su je njene suparnice uporno
proglašavale muškarcem. Odluka IAAF je podigla veliku prašinu. Optuživali su ih da testiranja nisu
humana, da zadiru u Semenyjinu privatnost i da se provode zbog rasizma. IAAF je optužbe negirao,
navodeći da je razlog utvrđivanje ima li Semenya „rijetko medicinsko stanje“ zbog kojeg je u
prednosti pred ostalima. Testiranja su obavljena bez njene ili roditeljske suglasnosti. Javnosti nisu
122
predočeni rezultati pretraga, tek je 6.7.2010. objavljeno da se može dalje natjecati. Santhi
Soundarajn, indijska atletičarka koja je na Azijskim igrama u Dohi 2006. godine osvojila srebrnu
medalju, pala je na kontroli spola jer se pokazalo da nosi XY kombinaciju kromosoma. Oduzeta joj je
medalja, a u svom je rodnom kraju bila izvrgnuta ruglu, zbog čega se u rujnu 2007. pokušala ubiti..
Međunarodni olimpijski komitet je 1999. godine odustao od testiranja spola, a testovi nisu obavezni ni
na natjecanjima pod ingerencijom Međunarodne atletske organizacije (IAAF), osim ako to organizator
izričito ne zatraži. Azijski olimpijski savez, pak, i dalje inzisitira na kontroverznim testovima, što je
prije nekoliko godina gotovo rezultiralo tragedijom.
123
55. Povjerljivost informacija
Neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne
Članak 145.
(1) Odvjetnik, javni bilježnik, zdravstveni radnik, psiholog, djelatnik ustanove socijalne skrbi, vjerski
ispovjednik ili druga osoba koja neovlašteno otkrije podatak o osobnom ili obiteljskom životu koji joj
je povjeren u obavljanju njezinog zvanja,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Nema kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka ako je otkrivanje tajne počinjeno u javnom interesu
ili interesu druge osobe koji su pretežniji od interesa čuvanja tajne.
(3) Kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka progoni se po prijedlogu.
Nedozvoljena uporaba osobnih podataka
Članak 146.
(1) Tko protivno uvjetima određenima u zakonu prikuplja, obrađuje ili koristi osobne podatke fizičkih
osoba,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Tko protivno uvjetima određenima u zakonu iznosi osobne podatke iz Republike Hrvatske u svrhu
daljnje obrade ili ih objavi ili na drugi način učini dostupnim drugome ili tko radnjom iz stavka 1.
ovoga članka sebi ili drugome pribavi znatnu imovinsku korist ili prouzroči znatnu štetu,
kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(3) Kaznom iz stavka 2. ovoga članka kaznit će se tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini prema
djetetu ili tko protivno uvjetima određenima u zakonu prikuplja, obrađuje ili koristi osobne podatke
fizičkih osoba koji se odnose na rasno ili etničko podrijetlo, politička stajališta, vjerska ili druga
uvjerenja, sindikalno članstvo, zdravlje ili spolni život te osobne podatke fizičkih osoba o kaznenom
ili prekršajnom postupku.
(4) Ako kazneno djelo iz stavka 1. do 3. ovoga članka počini službena osoba u obavljanju svojih
ovlasti,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
124
56. Odnos medija prema zdravstvenim radnicima
Medicina je danas,više nego ikad, više društvena, nego isključivo djelatnost pojedinca. Ključno
pitanje u medicinskom novinarstvu je kako najbolje identificirati, obraditi i izvijestiti o određenoj
novini, ili slučaju u medicini. Jedna od uvriježenih definicija vijesti jest " sve što bi moglo pobuditi
interes u velikog broja građana, a ranije nije bilo objavljeno". Ova definicija zvuči smisleno i
jednostavno dok se ne zapitamo tko bi trebao odlučivati o tome što zanima građane. U domaćim i
svjetskim medijima svakim danom sve je više vijesti vezanih za medicinu. Usvajanjem novih
tehnologija medicina dolazi na udar sve većeg broja novih načina oglašavanja i izvještavanja,
razvojem novih internetskih servisa poput bloga, Wikipedie i specijaliziranih stranica o zdravlju dolazi
do naglog povećanja broja informacija do kojih se može doći. U velikog broja liječnika to dovodi do
negativnih reakcija jer smatraju da se zdravstvene teme ne obrađuju dovoljno stručno i odgovorno.
Postoji velik broj mogućih uloga medija u zdravstvu, one mogu biti promotivne,
konstruktivne, destruktivne.... Mediji mogu uvelike mogu doprinjeti senzibiliziranju javnosti o
načinima prevencije nekih raširenih bolesti (spolno prenosive bolesti), uklanjanju rizičnih faktora za
nastanak bolesti, oglašavanju o epidemijama, skidanju stigmi sa fizički i mentalno hendikepirane
djece. Medicina ih može koristiti u svrhu promoviranja zdravog stila života, te za brojne akcije
prikupljanja pomoći. Mediji su spoznali vrijednost informiranja o medicini te je uobičajena praksa da
se školuju kadrovi novinara koji su specijalizirani za medicinsko novinarstvo. Unatoč velikim
mogućnostima suradnje između novinara i medicinskog osoblja, često dolazi do sukoba. Liječnici se
nalaze u poziciji da se o njihovom radu nestručno, nepotpuno i prilično neodgovorno izvještava u
potrazi za senzacionalizom, time zanemarujući suštinu problema. Često se zaboravlja da se liječnici u
svom radu susreću s najdubljom boli i najdelikatnijim situacijama. U takvim smo situacijama često
svjedocima površnog načina postupanja nekih novinara koji u javnost iznose poluinformacije, s
namjerom stvaranja pomutnje.
Kao primjer može se navesti i nedavni slučaj stadanja mladog splitskog nogometaša. Mladić je
pretrpio za život opasne ozljede te je dva tjedna zadržan na Odjelu intenzivne njege s neizvjesnim
prognozama. Moguće je zamisliti u kakvom su se stanju tada nalazili članovi njegove obitelji i bliski
prijatelji. Unatoč tome novinari su danima opsjedali bolnicu i tražili izjave od rijetkih članova obitelji
kojima je bio omogućen pristup ozljeđenom mladiću. Utaborili su se pred vratima odjela i time
onemogućavali normalan rad bolničkom osoblju na smrtno bolesnim i zahtjevnim pacijentima.
Liječnici su bili prisiljeni iz dana u dan izvještavati svekoliku javnost o onome što je izuzetno intimno
i privatno pravo svakog čovjeka. Od njih su se tražili komentari na mladićevo stanje, nove nalaze
pretraga, i ono što je najnezahvalnije prognoze za oporavak. Etički gledano visoko je dvojbeno
postupanje novinara,ali i liječnika u ovom slučaju. Liječnici su vezani Hipokratovom
zakletvom(Ženevskom deklaracijom) na čuvanje kao tajne svega što se vidi i dozna pri liječenju
bolesnika, s druge strane, pod pritskom novinara iznose u javnost razne podatke. Novinari koriste
agresiju kako bi u javnost plasirali privatne podatke s kojima im je u cilju postići visoku tiražu.
Sigurna sam da se nitko ne bi volio naći u situaciji da se njegovi vitalni znakovi iz dana u dan daju na
uvid brojnim znatiželjnicima a bez ikakve svrhe ili osnova. Odnoseći se na četiri bioetička načela
može se zaključiti da veliko zanimanje medija može naštetiti pacijentima koji nisu u stanju dati
dopuštenje za iznošenje svojih podataka u javnost te se tu šteti autonomiji pacijenta. Također je za
pretpostaviti da će interes medija dovesti do nepravednog postupanja prema ostalim pacijentima, tj.
"slavnoj" osobi će se dati veća pažnja i moguće bolja skrb.
Iz zakona o medijima:
125
Članak 7.
(1) Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.
(3) Osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim ili
obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti
kao drugi građani.
Članak 8.
Nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije prevladava opravdani javni
interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju.
Analizirajući ova dva članka može se primjetiti da u samom zakonu o medijima postoji podvojenost u
odnosu na pravo na privatnost građana. U toj "rupi u zakonu" nalazi se podloga za ovakvo djelovanje
medija.
Problemi u odnosu zdravstvene službe i medija izviru i iz činjenice da se u najvećem broju
slučaja da primijetiti da su vijesti većinom negativnog karaktera,dok brojni pozitivni i značajni
događaji ostaju nepopraćeni. Također, brojni liječnici se tuže na način iznošenja podataka, koji je u
velikom broju slučajeva nestručan, polovičan, nepotpun. Takvo postupanje novinara dovodi do
stvaranja pogrešne slike u javnosti, a što ima velike reperkusije na ugled liječnika i bolnice o kojoj se
piše.
Svjedoci smo pojave da se velik postotak javnosti u anketama negativno izjašnjava o načinu rada
hrvatskih liječnika. Na takav stav uvelike utječu razni napisi u novinama,na internetu ili radijski
prilozi u kojima se mediji prema zdravstvenoj službi odnose bez temeljnog poštovanja i s napadačkim
stavom. Negativan stav stanovništva prema liječnicima se potom neminovno reflektira i u usluzi koju
liječnici ogorčeni takvim objedama pružaju. Moguće je uvidjeti da se tu stvara začarani krug u kojem
se prenosi loša energija a u krajnjoj liniji sve na štetu pacijenata.
126
57. Odnos medija prema zdravstvenim radnicima
Odnos medicine i medija je izuzetno dvojak. S jedne strane, taj odnos se ističe kroz
prezentiranje medicine u medijima, a s druge, kroz primjenu medija u medicini. Oba aspekta su
podjednako intrigantna i za medije i za medicinu.
Prezentiranje medicinskog sadržaja u medijima koje se odnosi na pravo/slobodu informiranja koja
kroz medije doživljava svoje pravo na zaštitu privatnosti u onim slučajevima kada se plasira
informacija medicinskog sadržaja koja prepoznatljivom čini osobu na koju se odnosi. Kod plasmana
ovako delikatnih informacija potrebno je utvrditi granicu poželjnog odnosa u pridržavanja pravnih
ovlasti, ali i pridržavanja pravnih obaveza, koja proizlaze iz prava na informiranje, i prava na
poštivanje privatnog i obiteljskog života. Pravo na informiranje formirano je članom 10. Europske
konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a pravo na zaštitu privatnosti članom 8.
U Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i slobodama granice ovih prava nisu u potpunosti. Ovo
treba istaknuti jer je riječ o međunarodnom dokumentu, koji služi i kao normativni uzor nacionalnim
pravnim sistemima u pitanju ljudskih prava, a koji je i praktičnog značaja.
Problem realizacije prava na informiranje, kada je u pitanju prezentiranje medicinskog sadržaja,
posljedica je činjenice da ni medicina ni mediji nisu regulirani samo pravom, već i autonomnim
pravilima profesionalne etike. Mediji, pravo pristupa medicinskim informacijama, temelje na „pravu
javnosti da zna“. Treba li udovoljiti radoznalosti javnosti uvijek? Treba li javnost baš sve da zna? Od
tih pitanja se polazi kod utvrđivanja okvira slobode informiranja.
Gledajući iz perspektive medija - sve je vijest ili to može postati - sve što je od važnosti za javnost. A
što je sustav zdravstva sa svojim djelatnicima nego jedan od prioritetnih aspekata društva i života?
Medicina i zdravstvo ne postoje radi sebe samih. Svi kad tada trebaju usluge zdravstvenog sustava pa
ih stoga i zanima što se u njemu zbiva. Sami mediji su prvenstveno sredstvo za komunikaciju s
javnošću, oni ne stvaraju vijesti.
Informacije dakako stvaraju izvori informiranja, tzv. vrela a to mogu biti pojedinci (građani, pacijenti,
liječnici) i ustanove ili tijela. Uspostava pozitivnih odnosa s novinarima ključna je za uspjeh
komunikacije. Na žalost, kada neki izvanredan događaj (npr. umro zbog pokvarenog CT-a) dospije do
medija nerijetko se događa da izvor (liječnik, ustanova) od kojih novinari zatraže informacije šuti ili
odbija suradnju čineći se nedostupni ili pak nastoji kreirati i definirati "vijest" umjesto novinara te ju
učiniti manje važnijom no što ona jest. Novinari često od liječnika traže da kaže više nego što im
dopušta njihova profesionalna etika.
Danas u nas mnogi ne razlikuju neželjen ishod medicinskog postupaka od pogrješke, ali nije još
raširena ni spoznaja da grješka, ako postoji, ne mora nužno biti grješkom liječnika, već pogriješiti
može i bilo koji drugi zdravstveni djelatnik. Osim toga, grješku može uzrokovati i neispravna oprema
ili lijek, a novinari se ne trude da prikažu situaciju točno onakvom kakva jest.
Novinari često postaju previše selektivni i biraju samo negativne aspekte zdravstva. O grješkama u
medicini se danas puno govori. O grješkama se govori u javnosti, u stručnim i akademskim
krugovima, među pravnicima, predstavnicima tehnoloških struka, predstavnicima osiguravatelja.
Pišući o slučajevima zdravstvenih radnika koji uzimaju mito, te ponavljajući iste stvari,
javnost stječe ideju da su svi zdravstveni radnici potkupljivi i da je jedini način da se dobije kvalitetna
zdravstvena skrb putem mita. Pisanje o nekim stručnim stvarima na senzacionalistički način može
prouzrokovati konfuziju i paniku kod javnosti, što se može izbjeći pažljivim istraživanjem i traženjem
127
pomoći od stručnjaka iz tog područja, a ne sakupljanje informacija iz sumnjivih izvora informacija.
Time može nastati izuzetan problem koji se mogao izbjeći boljom suradnjom dviju profesija.
Također se može razviti averzija i negativna slika u javnosti nekog medicinskog postupka ili
lijeka koji posve neopravdano biva zanemaren od strane javnosti ili čak javnost ga se počne bojati
zbog loše napisanog članka ili novinskog izvještaja. U trenutcima kriznih stanja izuzetno je važna
zajednička suradnja novinara i liječnika, a senzacionalizam može potaknuti paniku i katastrofu koja
čak i preraste osnovno stanje. Pisanje o raznim vidovima alternativne medicine i neobjektivno
izabiranje pojedinih slučajeva dovodi do pozitivne slike različitih sumnjivih pojedinaca koji
iskorištavaju naivnost i lakovjernost građana pritisnutih teškim zdravstvenim stanjima. Time se
dovodi do slike da medicina nije dobra, da liječnici ne mogu ništa, a da različiti sumnjivi; često i
štetni; pripravci mogu pomoći kod određenih bolesti iako oni nisu znanstveno dokazani.
128
58. Farmaceutska industrija
John Virapen (67) osobno nije nikoga ubio, ali se posredno osjeća odgovornim za smrt stotina ljudi.
Rođen u Britanskoj Gvajani, 35 godina je radio u farmaceutskoj industriji, od toga deset godina u
tvrtki Eli Lilly, te koristio svu svoju pamet da tim ljudima, proda što više lijekova. Uvjeravao je, lagao,
manipulirao, prikrivao, direktno podmićivao brojne liječnike, sve do umirovljenja, kako bi bolesnom,
ili još gore, zdravom pacijentu prepisali upravo lijek njegove tvrtke. A onda se prije tri godine nešto u
njemu prelomilo. Njegov mali sin, iz drugoga braka, trebao je otići na cijepljenje. John je rekao
supruzi kako ne želi da liječnik njegovom sinu da bilo kakvo cjepivo prije nego on s njime osobno
porazgovara.
“Imao je samo šest mjeseci i doktor mu je želio dati cjepivo. A meni se sve to vratilo… Sva ta
sjećanja… i odbio sam“. Napisao je knjigu koja je postala apsolutni bestseler u Europi, a zove se
“Nuspojava: smrt”. Nije ju objavila neka razvikana nakladnička kuća, iako je trebala. Dogovorio je bio
već predujam od 10 tisuća eura i sklopio ugovor upravo s jednom takvom kućom, a onda su se
iznenada povukli. Razloge povlačenja, bez sumnje, treba tražiti u činjenici da je njegova knjiga, koju
je u Hrvatskoj objavila mala zagrebačka nakladnička kuća Omega lan, zapravo ispovijest
farmaceutskog insajdera koji do u detalje priča kakvim se sve trikovima koristi Big Pharma da bi
prodala što više lijekova. Big Pharma kolektivni je ironični naziv za skupinu najvećih svjetskih
farmaceutskih kompanija, ujedno i sinonim za njihovu pohlepu i beskrupuloznost. U Virapenovoj
knjizi nuspojave su opasne kao u trileru - obuhvaćaja samoubojstva, ubojstva i višestruka ubojstva na
koja su, do jučer potpuno zdrave ljude, natjerali lijekovi koje su pili.
Što je to John otkrio svijetu? Pa, primjerice, da farmaceutske tvrtke troše po liječniku praktičaru
između 35 i 40 tisuća dolara godišnje kako bi ga uvjerile da propisuje njegove proizvode. Otkrio je i
da je više od 75 posto vodećih znanstvenika iz područja medicine “na plaći” farmaceutske industrije.
To ne znači samo da ih se podmićuje skupim putovanjima, darovima ili, vrlo direktno, novcem da bi
propisivali određene lijekove, nego i da ih se istim metodama podmićuje kako bi pozitivno izvijestili o
lijekovima nakon što je javnost već doznala da ti medikamenti imaju ozbiljne, pa čak i fatalne
nuspojave. Virapen je u knjizi otkrio i da za mnoge novoodobrene lijekove postoje samo kratkoročna
klinička istraživanja i da se zapravo uopće ne zna kakve stvarne učinke imaju na zdravlje pacijenata
koji ih uzimaju dugo vremena ili čak do kraja života. Također, mnogi lijekovi koji su danas u prodaji,
na tržište su dospjeli isključivo zato što je netko podmićen. I, ono najbolnije – farmaceutska industrija
počela je izmišljati bolesti kako bi povećala tržište i sve više se okreće djeci, u što ranijoj dobi, kako bi
stvorila potrošače za cijeli život. Zašto to rade? Razlog je samo jedan, a to je novac. Sljedeći je korak
bio monopolizacija tržišta. Eli Lilly imao je novi lijek, tzv. blockbuster, namijenjen liječenju artritisa.
Aktivna supstanca zvala se benoksaprofen, a Virapen ga je planirao predstaviti kao čudesan lijek.
Prvi korak je bio dobiti odobrenje za lijek u Švedskoj, od regulatornog tijela za lijekove. Trgovački
naziv lijeka u Švedskoj je trebao biti Opren, u SAD-u se planirao prodavati kao Oraflex, a u
Njemačkoj pod imenom Coxigon. John je krenuo u akciju. Organizirao je raskošan simpozij u hotelu s
pet zvjezdica na jednom od švedskih otoka. Pozvani su naravno svi opinion makeri. Jelovnik je bio
odličan, program je vodila poznata TV zvijezda, a u međuvremenu su održavane male prezentacije o
novom lijeku koja su držali stručnjaci u čija se mišljenja vjerovalo 100 posto. Atmosfera je bila
opojna, kao i piće koje se posluživalo, a opinion makeri su gorjeli od želje da svim ispričaju o novom
čudotvornom lijeku. Masovno oglašavanje dovelo je do toga da je lijek, u svim zemljama u kojima je
već bio odobren, ubrzo bio svugdje propisivan. U Velikoj Britaniji znalo ga se propisivati čak 55
tisuća recepata tjedno, što je značilo prihod od pola milijuna američkih dolara u samo sedam dana.
Usred marketinških aktivnosti u Švedskoj, Virapen je prvi put čuo da s lijekom ima nekih problema,
zbog čega je zapinjala registracija lijeka u Danskoj. Navodno je bilo štetnih nuspojava koje su se
129
manifestirale na bubrezima i jetri. Na povratku s poslovnog puta iz Rima, John je u avionu dobio faks
kojim su mu šefovi poručili da ni sa kim ne raspravlja o benoksaprofenu. Čudesni lijek, koji se u
Engleskoj prodavao kao lud, upravo se počeo povlačiti s tržišta, što je značilo da se marketinška
kampanja u Švedskoj morala odmah zaustaviti. Iako je bio glavni direktor Lillyja u Švedskoj, Virapen
nije imao pojma da lijek može izazvati smrt. Šefovi nisu prikrivali informacije samo od pacijenata,
nego i od svojih zaposlenika. U knjizi Virapen, upravo na primjeru benoksaprofena, navodi kako se to
radi. Godine 1980. u SAD-u je podnesen zahtjev za registraciju lijeka. Već nakon godinu dana
primjene počinju stizati prvi izvještaji o nuspojavama – problemima s jetrom koji u nekim slučajevima
mogu dovesti i do smrti. Što rade čelni ljudi Eli Lillyja? Ne raspravljaju o tome koliko brzo mogu
povući lijek s tržišta, nego treba li se promijeniti uputa za korištenje lijeka. Odlučuju da će dodati da je
moguće zatajenje bubrega, ali ne i fatalno zatajenje. Do 1982. godine njemačke vlasti primile su 91
prijavu o nuspojavama, a britanske čak 35 tisuća, od čega 61 sa smrtnim posljedicama. Informacije se
šalju u sjedište Eli Lillyja u Sjedinjenje Države, no Lilly ih ne prosljeđuje američkoj Agenciji za hranu
i lijekove (FDA) koja upravo priprema tržišno odobrenje za lijek. Dapače, FDA o smrtima nema
pojma jer se za odobrenje lijeka koriste isključivo podaci iz kliničkih ispitivanja koje daje proizvođač.
Na kraju, danske vlasti su te koje FDA šalju podatke o smrtima pacijenata, a Eli Lilly započinje PR
kampanju koja je koštala milijune i u kojoj šalje novinarima promotivne materijale za lijek. U
međuvremenu, lijek je svejedno registriran u SAD-u. Tek u kolovozu 1982. lijek se povlači s
američkog tržišta. Do pravog suđenja i priznanja krivice nikada nije došlo jer je Lilly priznao krivicu
prije nego je suđenje počelo, kako bi prikrio prave razmjere štete koju je izazvao lijek. Kazna je bila
smiješna: 25 tisuća dolara globe za Lilly i 15 tisuća dolara za glavnog medicinskog znanstvenika Iana
Sheddena. Ministarstvo pravosuđa SAD-a zaključilo je da je najmanje 27 ljudi umrlo zbog
benoksaprofena, a 200 ih je još oboljelo od zatajenja bubrega ili jetre. Sud je zaključio da je Lillyjevo
prikrivanje smrti “standardna praksa u industriji”, drugim riječima – nisu napravili ništa što ne rade i
drugi. Možda to može objasniti zašto se Americi 22 godine poslije toga dogodio gotovo identičan
skandal s Merckovim lijekom za artritis, Vioxxom, kod kojeg je također naknadno utvrđeno da su
zaposlenici namjerno prikrivali podatke o štetnim nuspojavama. “Ako ubijete dovoljan broj ljudi, hoće
li ubojstva postati novi moralni standard?”, pita Virapen u knjizi.
Usprkos fijasku s benoksaprofenom, Virapen nije stao. Lilly je imao novi blockbuster – zvao se
fluoksetin prema djelatnoj tvari, ali je mnogo poznatiji kao Prozac. Čarolija Prozaca počiva na
nečemu što se naziva serotoninska teorija. Serotonin je neurotransmitor u mozgu, a od 60-ih godina
prošloga stoljeća proširila se ideja kako neravnoteža serotonina vodi u depresiju, hiperaktivnost i
druge poremećaje, iako dva američka znanstvenika, Jeffrey R. Lacasse i Johnatan Leo, nisu našli
nikakvu vezu između razine serotonina i psihičkih poremećaja te nikakav znanstveni dokaz idealne
“kemijske ravnoteže” serotonina (a kamoli patološke neravnoteže!). Dapače, dokazali su da razinu
serotonina uopće nije moguće izmjeriti u mozgu živih ljudi. No ta su saznanja došla tek mnogo
kasnije. Istražujući u svojem laboratoriju fluoksetin – koji navodno djeluje na razinu serotonina - Lilly
je otkrio nešto vrlo zanimljivo. Dok su uzimali novi agens, neki su ispitanici gubili na težini. Debeli
ljudi sveti su gral farmaceutske industrije, jer ih ima mnogo. Od njih su bolji samo oni koji misle da su
debeli, jer ih je još više, te oni koje bi se moglo uvjeriti da su debeli. No, problem je bio kako dobiti
odobrenje za supstancu koja bi poslužila za lijek za reduciranje tjelesne težine, jer je to zahtijevalo
nove opsežne studije i ispitivanja. Lillyju se žurilo, pa je registirirao fluoksetin kao antidepresiv,
računajući da će aktivnu supstancu, s vremenom, tako lakše registrirati i za neke druge poremećaje (što
je uobičajeni trik farmaceutske industrije).“Da bi vidjeli kako bi fluoksetin mogao proći proces
130
odobrenja u Švedskoj, podatke smo pokazali nekim švedskim psihijatrima. Nasmijali su se i zbunjeno
tresli glavama. Nismo to valjda mislili ozbiljno! Ne mogu se niti sjetiti medicinskih detalja zbog koji
su se smijali. Bio je to veliki problem. Nije ugodno čuti da se psihijatri tako smiju jer znate da nemate
nade”, prepričava Virapen u knjizi. Ubrzo mu je postalo jasno da švedsko regulatorno tijelo uopće ne
planira odobriti lijek. Nisu bili uvjereni u njegovu korist. Pored toga, podaci iz kliničkih ispitivanja
ukazivali su na to da je korištenje Prozaca povezano s povećanom stopom samoubojstava među
oboljelima. Virapen je postao očajan jer su ga šefovi pritiskali da se fluoksetin odobri u Švedskoj.
Uspio je otkriti identitet neovisnog stručnjaka koji je procjenjivao djelotvornost fluoksetina za švedsku
regulatornu agenciju i podmitio ga. Platio mu je 100 tisuća kruna, što je u to doba iznosilo oko 20
tisuća dolara. Pola je dobio odmah, zajedno s golemom hrpom spisa o lijeku koju je trebalo iznova
urediti. Smrtni slučajevi su odmah nestali iz napomena. Ostalo je bilo stvar statistike i igre riječi. Na
primjer, rečenica: “Od deset ljudi koji su uzimali djelatnu tvar, pet je imalo halucinacije i pokušalo
izvršiti samoubojstvo, a četvero od tih ispitanika u tome je i uspjelo” pretvorena je u sljedeću: “S
jednim ispitanikom sve je prošlo prema planu, kod četvero ispitanika zabilježen je gubitak težine, a pet
preostalih ispitanika imalo je raznovrsne učinke”. Odjednom se ta grozna riječ samoubojstvo više
nigdje nije nalazila. Lijek na kraju nije odobren u Švedskoj, ali ne zato što nije prošao regulatorna
tijela, nego zato što je Lilly inzistirao na previskoj cijeni lijeka u pregovorima sa švedskim
ministarstvom zdravstva. No postao je hit u ostatku svijeta.“Marketing ga je učinio modernim lijekom.
Tada nije bilo mnogo depresivnih ljudi. Fluoksetin je bio prodavan kao lijek za podizanje
raspoloženja. Tobože je donosio pozitivan stav prema životu. A kome se to ne bi sviđalo? Uspjeh
Prozaca katapultirao je cijelu obitelj lijekova povezanih sa serotoninom na vrh top liste najbolje
prodavanih supstanci. Tužna stvar je da se Lillyjev originalni plan za distribuciju fluoksetina kao
lijeka za smanjenje tjelesne težine nije čak niti trebao razmahati, jer se Prozac već bio razvio u
blockbuster kao antidepresiv”, piše Virapen. Popis nuspojava koje izaziva uzimanje Prozaca bio bi
impresivan da nije zastrašujuć. One se protežu od banalnih poput bolova u trbuhu, suhih usta i manjka
apetita, do impotencije, fatalnog zatajenja srca, problema s jetrom, agresivnog ponašanja, abnormalnih
misli, misli o samoubojstvu i samoubojstva. U kliničkim istraživanjima 1986. godine, od 1000
pacijenata koji su uzimali Prozac, njih 12,5 posto je počinilo samoubojstvo! Jedno drugo, kasnije
ispitivanje Prozaca, iz 1995., imalo je stopu samoubojstva koja je bila šest puta viša. No pravi skandal
nije u tome što su u Eli Lillyju znali za ta istraživanja. Pravi je skandal u tome što su to znali i prije
nego su zatražili prvo odobrenje da stave lijek u prodaju. Virapen u knjizi opisuje i kako je Lilly
manipulirao s brojkama o pacijentima koji su sudjelovali u kliničkim testiranjima Prozaca. U pismu
američkim liječnicima od 31. kolovoza 1990. Lilly piše kako je “u kliničkim studijama sudjelovalo
više od 11.000 osoba, od kojih je više od 6000 liječeno Prozacom”. Tu je prva zamka, jer lijek nije
pilo 11.000, nego samo 6000 ljudi. Daljnja analiza pokazuje da ih nije bilo 6000, nego zapravo 5600.
U pravim znanstvenim istraživanjima, dakle dvostruko slijepima, sudjelovalo ih je međutim samo
1730. Potom iz ispitivanja treba isključiti cijeli niz pacijenata, zbog koji su ispitni nizovi morali početi
ispočetka – primjerice, one koji su previše dobro reagirali na placebo, jer njih nije zapravo izlječio
Prozac, nego šećerna pilula, ili recimo pacijente s rizikom od samoubojstva (što zapravo direktno
dokazuje da lijek, a ne bolest potiče na samoubojstvo). Uglavnom, prema Virapenovoj računici, ostalo
je samo 286 ljudi koji su doista sudjelovali u kliničkim ispitivanjima lijeka od navedenih 11 tisuća.
Testiranje na 286 ljudi omogućilo je prihod od 500 milijuna dolara. Zbog testiranja na 286 ljudi
Prozac je propisivan i uziman bezbroj puta diljem svijeta. Ostali milijuni osoba koji su ga pili, izvan
službenog testiranja, ne svojom voljom postali su Lillyjevi pokusni kunići. Inače, 286 ljudi nije
dovoljno čak niti da neka beznačajna anketa bude proglašena reprezentativnom. Pored toga, tvrdi
Virapen, nema niti jednog jedinog dokazanog slučaja da se netko u ispitivanju izliječio od teške
depresije, jer to nikad zapravo i nije istraživano.“Činjenicu da se zapravo nitko ne osjeća bolje od
Prozaca, Eli Lilly zna od 1984. godine. Dapače, predsjednik Eli Lillyja, Sidney Taurel, osjeća se tako
131
nedodirljivo da je svojedobno javno izjavio da lijekovi nemaju aposlutno nikakvog učinka na 50 posto
onih koji ih piju”, piše Virapen. Otkako je lansiran, Prozac je do 2007. godine, kada je Virapen
objavio knjigu, bio propisan više od 54 milijuna puta.
132
59. Farmaceutska industrija i liječnici
PLAĆENICI U BIJELIM MANTILIMA
Objavljeno 10.04.2013. u 22:56
Tri tisuće liječnika od farmaceutskih tvrtki lani primilo 28 milijuna kuna
Prošle je godine 2961 liječnik u Hrvatskoj primio honorar od farmaceutske industrije, a ukupan iznos
koji im je uplaćen u istoj godini iznosio je 28,083.396 kuna, službeni je podatak Hrvatskog zavoda za
zdravstveno osiguranje. Uplate su se kretale od malih iznosa od tisuću kuna, sve do 400 tisuća kuna,
koliko je isplaćeno jednom liječniku/liječnici.
Prema HZZO-ovoj evidenciji, tom broju u istoj godini treba dodati još i više od 6000 liječnika kojima
su isplaćeni takozvani troškovi reprezentacije, no ni u Zavodu ne znaju što to točno znači, osim da se
reprezentacijom načelno smatraju darovi.
To znači da je četvrtina hrvatskih liječnika zaposlenih u javnom sektoru (oko 12 tisuća) na neki način
profesionalno surađivala s farmaceutskom industrijom, što je fascinantno velika brojka za ovako malo
tržište.
Na primjer, u američkoj državi Alabami, koja broji 4,5 milijuna stanovnika, registrirane su isplate za
više od pet tisuća fizičkih i pravnih osoba, ali od 2009. do 2012. godine, dok je u istom razdoblju u, na
primjer, državi Kanzas registrirano nešto više od 2500 adresa za isplatu. Ta će se brojka povećavati jer
farmaceutske tvrtke u SAD-u, prema “The Affordable Care” zakonu, do početka 2014. trebaju objaviti
sve podatke o isplatama, ali je već sad jasno da je hrvatsko javno zdravstvo više nego dobro
premreženo farmaceutskom industrijom.
Siromašna produkcija
Najveći je, međutim, problem što u Zavodu nemaju nikakvu evidenciju o tome za što su ti liječnici
točno plaćeni, odnosno u kojoj je mjeri riječ o znanstvenoj suradnji, a u kojoj o sudjelovanju liječnika
u marketinškim aktivnostima farmaceutskih tvrtki, ili čak čistoj korupciji.
Naime, znanstvena suradnja industrije i liječnika u Hrvatskoj očito je i objektivno urodila
nesumjerljivo manjim brojkama. Prema podacima koji se mogu naći na ClinicalTrials.gov i PubMedu,
u 2012. godini odobreno je 55 kliničkih ispitivanja, a trenutno je otvoreno 112 otvorenih studija.
Od tih istraživanja, 83 financira samo farmaceutska industrija (najviše Hoffman LaRoche − 16, Eli
Lilly, Merck i Pfizer po 7, AstraZeneca 4 itd.), dok osam financiraju farmaceutska industrija i neke
druge institucije.
U bazi PubMeda u istoj godini može se naći tek devet objavljenih studija, među kojima je čak četiri
vodio isti liječnik.
Jasno je, dakle, da ovako siromašna produkcija nikako ne može opravdati brojku od gotovo 3000
suradnika, koji su, kako doznajemo, često angažirani preko ugovora o autorskom djelu, to više jer
Zakon o lijekovima od 2003. godine izričito brani da farmaceuti sklapaju ugovore s liječnicima o
kliničkim ispitivanjima.
133
O čemu je onda riječ? Za kakav je rad plaćeno gotovo 3000 ljudi?
U Danskoj
Prema prof. Peteru C. Gøtzscheu, suradniku Cochrane centra za nordijske zemlje, nema dileme da je
riječ o korupciji i liječničkom sudjelovanju u marketingu. Gøtzschea je svojedobno zaprepastila
situacija u Danskoj gdje je 2010. čak četiri tisuće liječnika (od 15 tisuća zaposlenih u zemlji)
surađivalo s farmaceutskom industrijom, od kojih je samo 1649 imalo odobrenje za takvu suradnju. U
toj je zemlji nemoguće dobiti odobrenje za rad s farmaceutskom industrijom ako nije riječ o
znanstvenoj suradnji.
U lipnju 2010. Agencija za lijekove uputila je upozorenje za 650 liječnika kojima nije odobrena
suradnja. U tom trenutku, 1640 liječnika je surađivalo s industrijom, uključujući ovih 650. Kad smo u
studenome pogledali registar, na listi ih je bilo 4036, dakle, svaki peti liječnik u Danskoj. Broj je
šokantan, to više što se Danska smatra jednom od najmanje korumpiranih zemalja na svijetu − tvrdi
Gøtzsche.
Autorska djela
Cochrane se zauzima za potpunu transparentnost odnosa industrije s liječnicima, ali i za eliminaciju
marketinške uloge liječnika.
Neki liječnici rade dragocjene stvari za industriju koje donose dobrobit pacijentima, kao što je rad na
kliničkim studijama. Ali najveći broj liječnika u industriji ne radi na tome. Jednostavno je nemoguće
da toliki broj ljudi radi smisleni posao − zaključuje Gøtzsche, dodajući da bi se velikodušnom
procjenom došlo do broja od 50 liječnika koji bi u Danskoj mogli raditi na unaprjeđenju znanosti, dok
svi ostali rade na marketingu.
Istražujući što se događa u Hrvatskoj, došli smo do podatka da veliki broj liječnika u Hrvatskoj
surađuje s farmaceutskim kompanijama preko ugovora o autorskom djelu, a za čiji je dizajn zaslužan i
odvjetnički ured “Hraste i partneri”, kao opunomoćeni odvjetnik privatnog društva koje se zove
Hrvatska autorska agencija – Centar za intelektualno vlasništvo.
Na web-stranicama te agencije posebno je istaknuta suradnja s farmaceutskom industrijom, za koju
Agencija sređuje, citiramo, “sigurnost u kvalifikaciji određenog djela kao autorskog djela, a što
farmaceutsku tvrtku osnažuje pred revizorima i poreznim tijelima prilikom obavljanja nadzora te
smanjuje rizike eventualnih prekršaja” i “kako, u okvirima stručno izrađenog djela, navedeno djelo
pravno uobličiti da se radi o autorskom djelu sukladno važećem zakonu koji regulira autorska prava”,
uz naglasak da je “porezni tretman autorskog djela značajno povoljniji od poreznog tretmana bilo
kojeg drugog ugovora”.
Nakon što smo im postavili pitanja o vrsti i načinu suradnje njihovih klijenata s farmaceutskom
industrijom, iz ureda “Hraste i partneri” stigao nam je općeniti odgovor o njihovu shvaćanju autorskog
djela u znanosti.
Želimo istaknuti da se sva pisana i govorna stručna djela kako su gore navedena (Zakon o autorskim
pravima i srodnim pravima, op.a.) načelno smatraju autorskim djelima, pa tako i stručne pisane studije
iz područja medicine − stoji u njihovu odgovoru.
134
No, “Slobodna” je u posjedu potvrda u uplati na ime voditeljice jedne od Gradskih ljekarni Zagreb
koje je, na temelju ugovora o autorskom djelu, isplaćivala Pliva, što još jednom otvara početno pitanje
– što je voditeljica ljekarne originalno, autorski, mogla isporučiti Plivi, koja godinama nema nijedan
novi lijek?
Suradnja na portalu
Obrativši se Plivi i ostalim farmaceutskim kompanijama za tumačenje autorske suradnje s liječnicima,
dobili smo odgovor da s liječnicima i magistrima farmacije surađuju preko svog portala na kojemu
liječnici pišu o bolestima i postupcima liječenja, te daju savjete pacijentima. Isto nam je odgovorio
Belupo, dok su inovativni proizvođači (uglavnom velike međunarodne korporacije) odgovorili da
smatraju da liječnici ne mogu biti plaćeni ni za kliničke studije.
Sukladno Zakonu o lijekovima, kliničko ispitivanje lijeka može se provoditi samo u zdravstvenoj
ustanovi s kojom je podnositelj zahtjeva sklopio ugovor o kliničkom ispitivanju lijeka. Naručitelj
ispitivanja (industrija ili ugovorna istraživačka organizacija) plaća zdravstvenoj ustanovi, temeljem
ugovora, sveukupne troškove kliničkog ispitivanja. Liječnike koji sudjeluju u ispitivanjima plaća
njihov poslodavac (zdravstvena ustanova), a ne naručitelj ispitivanja (industrija ili ugovorna
istraživačka organizacija). Te odredbe zakona su na snazi od 2003. − stoji u odgovoru koji u ime
Udruge inovativnih proizvođača lijekova potpisuje Sani Pogorilić.
Ako u krajnjoj dobronamjernosti zamislimo da za korporativne portale radi 400 liječnika, te
eliminiramo plaćenu suradnju na kliničkim studijama, pitanje što četvrtina hrvatskih liječnika radi za
korporativnu industriju postaje još jedno neugodno pitanje hrvatskog zdravstva, to neugodnije sjetimo
li se strašnih korupcijskih afera, kao što su priče o Farmalu i Pfizeru.
Zašto HZZO nije reagirao? Nevjerojatna je već činjenica da je HZZO evidentirao neke uplate od 200 i
400 tisuća kuna na računima liječnika i da na to nije reagirao. Naime, teško je zamisliti zakonsku
osnovu s koje bi jedan liječnik, stalno zaposlen u javnom sektoru, mogao mjesečno zarađivati
dvostruko više od iznosa svoje bolničke plaće.Zakon o lijekovima zabranjuje izravnu isplatu
liječnicima za provođenje skupih kliničkih studija, pa ostaje mogućnost da je liječnik zaradio 33 tisuće
kuna mjesečno pišući po portalima i držeći predavanja po skupovima koje organizira farmaceutska
industrija. Ovome nije potreban dodatni komentar.
135
60. Kiborgoetika
Kiborg
• Čovjek u čijem je tijelo implantiran neki umjetno stvoreni tehnički organ (umjetno srce) ili s
njim povezan umjetni ud (npr. Umjetna ruka ili šaka).
Humanoidi
• Android – humanoid nalik na muškarca
• Ginoid – humanoid nalik na ženu
Kiborgizaciju možemo podijeliti na:
• Postupak nadomještanja (bioničke proteze, umjetni kuk, elektrostimulator sca)
• Postupak normalizacije (čip za vraćanje vida, električna stimulacija mozga)
• Postupak poboljšanja (memorijski čip)
• Postupak preoblikovanja (dodavanje umjetnih organa, ultrazvučni signali)
Kiborgiziranje čovjeka
• Nameće etičko pitanje poboljšanje prirodnog ljudskog bića ugradnjom djelova ili organa koje
organizam izvorno ne posjeduje.
K. Karwicka
• Prenošenje seksualnog uzbuđenja na svoju suprugu, putem računala (14. 3. 2002.)
Ciljevi kiborgizacije
• Rekonstrukcija (etički opravdana)
• Poboljšanje ljudskog organizma (etički upitna)
Projekti kiborgizacije
• Projekt umjetnog mozga
• Projekt o primjeni grafena (dvodimenzijskih materijala, npr. Za izradu umjetnih rožnica očiju.
• RFID – radiofrekvencijskoidentifiacijski čipovi
Čipovanje
• Bi trebalo omogućiti mentalno, emocionalno i fizičko programiranje i kontroliranje ljudske
svijesti daljinskom kontrolom zaustavljanja određenih fizioloških funkcija u tijelu.
136
• Na taj način bi se mogla kontrolirati demografija čovječanstva.
Etički upitno
• Etički je upitno poboljšanje i preoblikovanje čovjeka koje ima za cilj proširenje postojećih, te
dodavanje novih funkcija koje čovjek izvorno ne posjeduje (npr. Ugradnja RFID čipova u
ljudsko tijelo), čime se nužno mijenja prirodna struktura čovjeka s konačnim ciljem stvaranja
nadljudskih sposobnosti.
Ivana Greguric
ERA KIBORGA – STVARANJE "DJELIMIČNIH ILI POTPUNO UMJETNIH BIĆA"
(Antropologija 12, sv. 2 (2012) 33)
„Kiborgizacija se temelji na sve učestalijoj povezanosti između čovjeka i umjetne tehnike, odnosno
implementaciji umjetnih dodataka u čovjekovo tijelo. Ugradnja umjetnih implantata, s jedne strane
pomaže ljudskom tijelu vratiti izgubljene prvotne tjelesne funkcije koje su izgubljene uslijed nezgoda
ili poremećaja (pa se tako većina umjetnih implantata u medicini koristi za liječenje ozlijeđenih
djelova tijela, primjerice pacemaker, umjetno oko, bioničke
noge, ruke itd.). Takva kiborgizacija nije etički upitna jer svaki od ovih implantanata
predstavlja modifikaciju čija je namjera kompenzirati nedostatke (vidi Hayles, 1999). No, s druge
strane tendencije poboljšanja čovjekova nedovršenog prirodnog tijela kojima se unapređuju postojeće
funkcije organizma ili stvaraju nove koje prirodni organizam ne posjeduje (ultraljubičasti ili
infracrveni dio spektra, RFID čipovi itd.) predstavlja mogućnost da na određenom stupnju
kiborgizacije stvorimo novo "umjetno biće".
Čovjek današnjeg doba posve se prilagodio diskursu vremena u kojem se tijelo čovjeka doživljava kao
zastarjeli koncept čiju evoluciju treba ubrzati znanstveno-tehničkim sredstvima radi unapređenja tijela
mijenjajući mu pri tome izgled, sadržaj i namjenu. Strah od smrti kojoj je podložno tijelo sačinjeno od
krvi i mesa, ali i potreba prilagodbe tog tijela novom znanstveno-tehničkom okružju, glavni su motivi
kiborgizacije ljudskog tijela. Poboljšani čovjek će biti mentalno i fizički nadmoćan sadašnjem a u
perspektivi i besmrtan.
Danas se Homo sapiens suočen sa sve snažnijom kiborgizacijom, postupno i nezaustavljivo pretvara u
Homo kiborga. Na početku 21. stoljeća ljudska vrsta se nalazi pred konačnom mogućnošću stvaranja,
djelomičnih ili potpunih umjetnih bića (Perkowitz 2004, 6-9).
Kiborgoetika „
Etički upitno
• Pojačanje inteligencije ugradnjom čipova u ljudski mozak
• Stvaranje, preoblikovanje ljudskih bića u savršenija bića s nadljudskim sposobnostima
• Umjetno stvorena inteligentna bića
Opasnosti
• Da čovjek postane stroj
• Da čovjek postane računalo
137
61. Kiborgoetika
Ivana Greguric
ERA KIBORGA – STVARANJE "DJELIMIČNIH ILI POTPUNO UMJETNIH BIĆA"
(Antropologija 12, sv. 2 (2012) 33)
„Kiborgizacija i post-ljudsko stanje
Riječ kiborg označava akronim od "(kib)ernetički (org)anizam" kojim se označava sinteza biološkog
organizma i mehaničkog stroja tj. "ljudsko-strojni sustav sa samoregulacijom" i "egzogeno proširen
organizacijski kompleks koji nesvjesno funkcionira kao integrirani homeostatski sustav" (Featherstone
and Burrows 2001, 27). Pojam kiborga nastao je 1960. godine zahvaljujući znanstvenicima - Manfredu
E. Clynesu i Nathanu S. Klineu koji su se bavili načinima prilagođavanja ljudi za opstanak u svemiru
(Clynes and Kline 1995, 29-34). Prema njihovim nastojanjima svrha kiborga bila je dati
"organizacijski sustav koji se o robotskim problemima (kao što je autonomno homeostatsko
upravljanje tijelom) brine automatski i nesvjesno, ostavljajući čovjeka da istražuje, stvara, misli i
osjeća" a sve to sa ciljem stvaranja "alternacija tjelesnih funkcija kako bi odgovarale različitim
okolinama"
Razvoj kiborga potekao je iz područja kibernetike 2, znanosti o načinima primanja i iskorištavanja
informacija u organiziranim sistemima - strojevima, živim organizmima i njihovom odnosu. Začetnik
kibernetike, američki matematičar Norbert Wiener dao je 1948. godine u svojoj knjizi "Kibernetika ili
kontrola i komuniciranje u živim bićima i stroju" osnovne postavke kibernetike ali i ukazao na
opasnost zloupotrebe tehničkog progresa koja bi nas mogla dovesti do dehumanizacije ljudskih bića
(Wiener, 1964, 15-19). Wiener svoju
tezu naglašava i u knjizi "Kibernetika i društvo - Ljudska upotreba ljudskih bića"
koja ima za cilj : "...objasniti potencijale mašina u oblastima koje su do danas smatrane kao isključivo
ljudsko polje rada, i poslužiti kao opomena protiv svih opasnosti isključivo sebične
eksploatacije ovih mogućnosti u jednome svijetu u kojem su ljudskim bićima najvažnije
ljudske stvari" (Wiener 1964, 11).
Unatoč Wienerovim upozorenjima, kibernetika danas organizira globalizaciju društva i integrira ljude
u virtualnom prostoru. U aspektu kiborgizacije trasirala je put koji briše granice između prirodnog
čovjeka i stroja, prirode i tehnike, duha i materije. Tijelo čovjeka je danas raspolovljeno i ispunjeno
umjetnim tvorevinama koje ga udaljavaju od njegove izvorne prirodne strukture, pretvarajući ga sve
više u homo cyberneticusa. To ukazuje na mogućnost
da se u skoroj budućnosti stvori "post čovjek" kako bi se ljudsko tijelo oslobodilo
od iluzornih granica autonomnog jamstva (Gandy 2005, 26–49). Nosioci
napretka nas uvjeravaju da je strah od posthumane budućnosti bezrazložan jer
u svojim rukama držimo daljnji tijek naše evolucije. No, da li doista, o daljnjem
tijeku ljudske evolucije odlučujemo sami, ili je to u nadležnosti nezadrživog
znanstveno-tehničkog napretka i vodećih snaga svijeta koje ga opslužuju,
ostaje otvoreno pitanje na koje moramo dobiti odgovore.
Transhumanisti podržavaju tehnološko poboljšanje čovjeka jer ono optimizira šanse za kvalitetniji
život pojedinaca i društva kao cjeline. Uvjeti za kvalitetniji život su nužno i opravdano liječenje i
sprečavanje nastanka bolesti, ali i poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti čovjeka koje vode
"zdravijem" društvu u cjelini. Za Savulesca krajnji cilj poboljšanja nije liječenje bolesti radi
održavanja tijela na životu nego poboljšanje kvalitete života. Svoj stav obrazlaže činjenicom da se bio-
tehnološko poboljšanje, u svom krajnjem cilju (poboljšanje životnih mogućnosti čovjeka) ne razlikuje
od poboljšanja nastalih tijekom evolucije čovjeka u društvenom okruženju koje se postiže odgojem,
obrazovanjem, socijalnom i medicinskom zaštitom itd. (vidi Savulescu, 2007). Savulescu pri tome
138
zaboravlja da utjecaj društvenog okruženja, sam po sebi nije neutralan niti etički neupitan. Naime,
utjecaj okoline može imati na čovjeka, jednako kao i tehnika i svoje pozitivne i negativne posljedice.
Transhumanista John Harris smatra da poboljšanje nema za cilj samo vraćanje tijela u ravnotežu i
unapređenje zdravlja, već nas treba učiniti boljim i uspješnijim ljudima u novom znanstveno-
tehničkom okruženju (vidi Harris, 2007). Primjena umjetne tehnike nam pruža veću šansu za
poboljšanje od prirodne evolucije, jer se njome može upravljati i usmjeriti je prema stvaranju potpuno
nove tipologije bića. N. Bostrom smatra da ćemo postati posthumana bića ako "budemo sposobni
ovladati današnjom našom prirodom i dati joj višu
kvalitetu i tako na radikalan način proširiti svoje sposobnosti" (Bostrom 2005, 3). Taj postupak za
njega predstavlja logični nastavak prirodne evolucije, u novom znanstveno-tehničkom okružju.
Uvjeravajući nas u ispravnost odluke o znanstveno-tehničkom nastavku evolucije, transhumanista i
istraživač robotike Hans Moravec nas uvodi u post-kiboršku budućnost i poručuje: "U post-biološkoj
budućnosti umjetne inteligencije, više neće biti mudro ostati svjesno povezan s ljudskim tijelom zbog
evolucijskog tempa strojeva" (Moravec 1988, 100). Ovaj proces eksternalizacije uključuje prijenos
vlastitog uma i svijesti u strojni sustav, kao što su robot ili računalni disk. Rezultat umne
transmigracije je besmrtna i potencijalno
multiplicirana ljudska egzistencija bez tijela.
Nasuprot transhumanistima, biokonzervativac Fukuyama smatra da čovjek ne može u sebi utemeljiti
pravo na produženje života znanstveno-tehničkom intervencijom jer bi to čovjeku dalo neizmjernu
moć bez etičkih ograničenja, ali i izazvalo velike promjene u unutrašnjoj strukturi društva te dovelo do
formiranja novih društvenih hijerarhija. Rat između generacija pridružio bi se klasnom i etničkom
konfliktu i postao najvažnija linija podjele u društvu.
Osim toga, promijenio bi se i odnos ljudi prema smrti:
"Na smrt će se gledati ne kao na prirodan i neizbježan aspekt života, već kao na zlo
koje se može spriječiti, kao dječja paraliza ili boginje. Ako to bude tako, onda će prihvaćanje
smrti djelovati kao glupi izbor, a ne nešto sa čime se treba suočiti sa dostojanstvom
i viteški… Hoće li se očajnički držati života koji im nudi biotehnologija? Ili
će im, eventualno, izgledi jednog beskrajno praznog života postati, jednostavno neizdržljivi?"
(Fukuyama 2003, 89).“
139
62. Pravična raspodjela sredstava
Koliku bruto plaću su dobili u veljači, uz paušal od 1.500 kuna za kave i slično te tko još uzima
putne troškove i naknade za stanovanje i odvojenost od obitelji, možete pročitati na 24sata.hr.
Izdvajamo neke od zastupnika.
Predsjednik Sabora,u veljači je imao bruto plaću u iznosu od 42.943 kune, a uz paušal od 1.500 kuna
to ukupno iznosi 44.443.
Saborska zastupnica u veljači je dobila bruto plaću od 34.481 kunu, uz paušal od 1.500 kuna. Usto je
zastupnica dobila i 3.000 kuna za stanarinu, 3.240 kuna za putne troškove te naknadu za odvojeni
život u iznosu od tisuću kuna. Kada se sve to zbroji zastupnica je u veljači primila 43.221 kunu.
Saborski zastupnik za veljaču je primio bruto plaću od 31.806 kuna plus paušal od 1.500 kuna te
3.000 kuna za stanarinu i režije, 1.986 kuna za putne troškove i 1.000 kuna za odvojeni život; ukupno
39.292 kune.
Podatci za Hrvatsku godine 2008.:
• Novootkrivenih slučajeva raka 20 357
• Umrlo od raka 13 086
Podatci za Hrvatsku godine 2009.:
• 792 inficirana HIV-om
• 301 razvio AIDS
Podatci za Hrvatsku godine 2009.:
Invalidna stanja i oboljenja:
• 27 271 demencija i psihoorganski sindromi
• 1 673 rezidualna shizofrenija
• 3 490 teška mentalna retardacija
• 3 646 sljepoća na oba oka
• 2 763 gluhoća
• 1 407 terminalno zatajenje bubrega
• 1 505 Down sindrom
• 4 901 para i tetraplegija
• 4 727 infantilna cerebralna paraliza
• 1 722 multipla skleroza
• 165 amputacija obje nadlaktice
• 31 amputacija obje podlaktice
• 12 amputacija obje šake
• 151 amputacija obje natkoljenice
• 316 amputacija obje potkoljenice
• 61 amputacija oba stopala
140
63. Liječničke pogrješke
Broj liječničkih pogrešaka je u porastu: Pacijenti najčešće stradaju u operacijskim dvoranama
Objavljeno: 31. listopada 2011. u 8:17
Kad je o Hrvatskoj riječ, vrlo je teško doći do koliko-toliko pouzdanih podataka o učestalosti
liječničkih pogrešaka. Procjenjuje se da ih se u hrvatskim bolnicama dogodi tisuću godišnje, dok do
Hrvatske liječničke komore, koja procjenjuje stručnu odgovornost liječnika i izriče eventualne kazne,
stigne svega nekoliko desetaka prijava godišnje
Ostati bez zdravog organa jer je bolničko osoblje pobrkalo papire, kao što se to ovih dana dogodilo
nesretnoj Dubrovčanki, nije jedinstven slučaj u svijetu: peruanski su kirurzi prošle godine 86-
godišnjem pacijentu umjesto bolesne amputirali zdravu nogu, a kad su uvidjeli grešku odrezali su mu i
drugu, koja je zapravo i morala biti amputirana zbog infekcije. U ožujku 2008. godine, u jednoj
njemačkoj bolnici 78-godišnjakinja je završila na operaciji crijeva iako je u bolnicu stigla radi
operacije noge. Liječnici su jednostavno zamijenili pacijentice i do kraja proveli pogrešnu operaciju.
Češki kirurzi iz bolnice u gradu Ivancice suspendirani su nakon što je otkriveno da su u tijelu
pacijentice nakon operacije zaboravili 30 centimetara dugačku lopaticu. Kirurški instrument pronađen
je tek pet mjeseci nakon što se nevjerojatna pogreška dogodila, a zbog užasnih bolova koje je zbog
toga trpjela, 66-godišnja pacijentica pomišljala je i na samoubojstvo.
Broj liječničkih pogrešaka u stalnom je porastu, pokazala je analiza njemačke liječničke komore koja
je prošle godine zabilježila 2.184 pogrešnih dijagnoza i pogrešaka za operacijskim stolom. Najviše je
pogrešaka počinjeno pri operativnom tretmanu pacijenata s problemima u kukovima i koljenima te u
hitnim operacijama koje se provode u traumatološkim bolnicama.
Opasna je zona i intenzivna njega, gdje se pacijentima često daju pogrešni lijekovi i to prije svega
zbog nedostatka komunikacije između doktora i medicinskih sestara, stresa i umora.
Odštete koje se u Hrvatskoj dodjeljuju oštećenim pacijentima za 100-postotnu
invalidnost kreću se od 800.000 do 900.000 kuna, a pacijent ima i pravo na rentu, odnosno mjesečnu
naknadu za tuđu pomoć i njegu. Rentu uglavnom kontinuirano plaća bolnica u kojoj se grješka
dogodila, a ima i slučajeva da se bolnica nagodi s pacijentom pa umjesto rente isplati određeni iznos
koji bi je pokrio kroz određeno vremensko razdoblje.
Najveća je odšteta u parnici gdje je ovaj odvjetnik zastupao pacijenta u slučaju medicinske pogreške
iznosila 1,2 milijuna kuna. Radilo se o rodilji koja je umrla u Klinici za ženske bolesti i porode u
Petrovoj. Osim odštete, njeno je troje djece dobilo pravo na mjesečnu naknadu u iznosu od po 1.400
kuna.
U Njemačkoj je upravo pri kraju odsluženja zatvorske kazne estetski kirurg koji
je kažnjen sa šest i pol godina zatvora jer je plastične operacije provodio u nehigijenskim uvjetima.
Žene koje su se kod njega podvrgnule zahvatu povećanja grudi ili liposukciji često su dobivale opasne
infekcije. Liječnički nemar nerijetko pacijente stoji i života: u jednoj privatnoj bavarskoj bolnici kirurg
je pacijentici tijekom zahvata na srcu prerezao krvnu žilu. Iako je shvatio što je učinio, nesretnu 55-
godišnjakinju nije poslao u veću bolnicu gdje joj je možda mogao biti spašen život. Osuđen je na tri
godine zatvora.
141
I u nas je bilo slučajeva poput onog iz Hannovera, gdje porodničari nisu na vrijeme shvatili da trudnica
ne može roditi prirodnim putem. Zbog zakašnjelog carskog reza, dječak kojeg su porodili danas je
gluh, slijep, djelomično paraliziran, a ne može govoriti niti samostalno jesti.
Kad je riječ o pogreškama u hrvatskom zdravstvu, slučaj M. M. koji je u riječkom KBC-u zbog upale
crvuljka ostao bez noge jer je dobio sepsu nakon laparoskopske operacije, svakako je jedan od
drastičnijih.
U istoj bolnici, D. V. je prije nekoliko godina ostao bez oka, pete i prstiju jer su liječnici previdjeli da
mu je nakon nesreće probušeno plućno krilo.
Na bjelovarskom općinskom sudu nedavno je zaključena glavna rasprava u tužbi obitelji A. iz
Komuševca pokraj Čazme protiv Opće bolnice iz Bjelovara zbog smrti novorođenčeta.
Trojica ginekologa KB-a Osijek osuđena su na uvjetne kazne zatvora zbog smrti 23-godišnje trudnice
A. D., koja je umrla jer nisu na vrijeme uočili pogoršanje njezina zdravstvenog stanja zbog krvarenja.
Slučaj zaboravljene gaze u trbuhu rodilje u privatnom rodilištu P., zbog koje je 22-godišnja
majka dobila sepsu i gotovo umrla, još uvijek je predmetom disciplinskih i sudskih postupaka.
Primjer grube liječničke pogreške svakako je i slučaj iz Varaždina, gdje je medicinski tim čovjeka sa
slomljenom vratnom kralježnicom, nakon pada s motora, zatvorio na psihijatriju kao alkoholičara.
ZAGREB - Liječnica đurđevačkog Doma zdravlja nepravomoćno osuđena na dvije godine
bezuvjetnog zatvora zbog liječničke pogreške jer triput nije pružila pomoć pacijentu koji je na kraju
umro.
'U 5.55 ujutro imala sam toliku gužvu u ambulanti da nisam mogla s Hitnom izaći na teren' Tog je
dana u ambulanti hitne pomoći u malom podravskom gradu bilo vrlo živo. Dežurna liječnica rutinski
je procjenjivala tko je hitan slučaj, a tko može čekati. Primala je djecu s vrlo visokom temperaturom,
starce s aritmijama, krpala rane nastale slučajnim ozljeđivanjem.
Vijesti
Halo, hitna? Dođite odmah, mom bratu nije dobro. Vrti mu se u glavi - te je kobne večeri oko 20 sati
molio ženski glas.
Nakon što je čula da je pacijent već imao zdravstvenih tegoba zbog čega se liječio u Kliničkoj bolnici
Dubrava, doktorica je zamolila njegovu sestru da skokne do ambulante s nalazima. Pacijent je
stanovao blizu zgrade hitne, a u ambulanti je, mislila je liječnica, tog časa bilo prečeg posla. Na
vratima ambulante sestra se pojavila nakon nekoliko minuta. Samo s bratovom zdravstvenom
knjižicom u rukama. Gotovo u isto vrijeme roditelji su u hitnu dopremili ozbiljno ozlijeđenu
djevojčicu koju je ugrizao pas.
Molim vas, treba mi dijagnoza bolesti, a ne zdravstvena. Dovedite brata do ambulante da ga
pregledamo, vidite da smo u gužvi - već je liječnica pomalo gubila živce.
Vrtoglavica je oko 5.55 ujutro prerasla u pravu dramu. Sestra je još jednom nazvala hitnu očajno
vrišteći kako joj se brat srušio te je sigurno šlagiran. Liječnica je poslala je medicinsku sestru i vozača
po pacijenta. Bilo je kasno.
142
G. L. preminuo je u vozilu hitne oko 6.25 sati na putu prema koprivničkoj bolnici. Đurđevačka
liječnica nepravomoćno je osuđena na dvije godine bezuvjetnog zatvora. Obrazlažući presudu, sutkinja
je rekla kako je liječnica odbila pomoći i propustila provjeriti stanje pacijenta koji je zbog toga
preminuo.
Morali ste se sami uvjeriti u stanje pacijenta, što ste dva puta propustili, a treći put poslali medicinsku
sestru da to učini, a ona nije dužna prepoznati simptome, to je dužnost liječnika - bila je jasna sutkinja.
Liječnica
Nalaz obdukcije
Nema zakona niti pravilnika koji bi liječnicima odredio uvjete za odlazak u kućni posjet. Zbog toga,
kao i zbog nalaza obdukcije, smatram da sam trebala biti oslobođena krivnje - priča nam liječnica.
Prema presudi koprivničke sutkinje doktorica je osuđena za smrt pacijenta kome nije došla u kućni
posjet iako je pacijentova sestra u dva navrata bila u đurđevačkoj Hitnoj pomoći te oko 5.55 sati
kobnog 22. ožujka 2009. godine nazvala đurđevački Dom zdravlja. Pacijent je preminuo oko 6.25 sati
na putu prema koprivničkoj bolnici, a sudski vještaci utvrdili su da je uzrok smrti šok zbog
iskrvarenja.
Ležaj bez krvi
Nalaz sudskih vještaka znatno se razlikuje od obdukcijskog i nikako se ne mogu pomiriti s njihovom
tvrdnjom da je pacijent preminuo od šoka zbog iskrvarenja. Obdukcijom koja je provedena u
koprivničkoj bolnici utvrđeno je da je pacijent preminuo od srčane dekompenzacije, što znači da ga ni
pružanje liječničke pomoći nije moglo spasiti. Svi koji su bili u vozilu Hitne mogu potvrditi da na
ležaju nije bilo tragova krvi koji bi upućivali na to da je pacijent iskrvario.
S tim je slučajem, jednim od brojnih u kojima su liječnici pogriješili, javnost upoznata zbog pritiska
obitelji i podizanja prijave. Unatoč brojnim, kardinalnim pogreškama pojedinih liječnika, od osnutka
Hrvatske samo ih je nekoliko kazneno odgovaralo i dobilo bezuvjetne ili uvjetne kazne. Nevjerojatna
je i činjenica da u razdoblju od 20 godina nijednom liječniku nije trajno oduzeta licenca za rad. Da
bismo podigli svijest o potrebi povećanja sigurnosti pacijenta i pokrenuli javnu raspravu.
Kako bismo provjerili koliko naše bolnice vode sporova zbog sumnje na nesavjesno liječenje i
liječničku pogrešku, kontaktirali smo svih 58. Odgovorila nam je 51 bolnica, a iz primljenih podataka
proizlazi da su trenutno u tijeku 632 postupka. Gotovo svi se vode na Građanskom sudu za naknadu
štete, a najveću odštetu dosad, od 1,780.755 kuna, isplatio je riječki KBC.
Nikad im nije žao
Od tih 15 slučajeva, otprilike pet uspije dobiti tužitelj. Prema mom iskustvu, redoslijed grana medicine
koje pacijenti najviše tuže jest: ginekologija i porodništvo, interna, kirurgija i trauma, oftalmologija i
pedijatrija - kaže jedan odvjetnik.
Liječnici koji su krivi, kaže odvjetnik, uglavnom odbijaju priznati pogrešku i u svojoj karijeri nije
doživio da se liječnik ispričao.
143
Bilo je eventualno izjava poput ‘uistinu mi je žao što se to dogodilo, ali ja nisam kriv’. Osim toga,
jedan od velikih problema je to što liječnici i bolnice nisu spremni na nagodbe pa većina završi na
sudu. Na prste jedne ruke mogu nabrojati nagodbe - kaže odvjetnik.
Iz Hrvatske liječničke komore, u koju su tijekom 2011. pristigla 34 zahtjeva za pokretanje
disciplinskog postupka, kažu kako svatko tko misli da je na neki način oštećen ima pravo tužiti.
Tužbi je sve više, a velika većina onoga što se pripisuje pogreškama zapravo su komplikacije uslijed
liječenja. Potrebno je zaštititi i liječnike i pacijente - kaže šef Hrvatske liječničke komore.
Svima je jasno da se pogreške događaju i da će ih uvijek biti u svakoj struci, pa i liječničkoj. U mnogo
se slučajeva mogu opravdati, ali u nekima, poput pogreškom izvađenog zdravog bubrega ili
operiranog pogrešnog organa, smrti ili invaliditeta zbog nesavjesnog liječenja, ipak netko treba
odgovarati. A u najmanju ruku trebao bi se ispričati i priznati svoju pogrešku.
Skandinavski modeli osiguranja pacijenata od štetnih događaja:
Finski model
U Finskoj postoji tzv. «no fault insurance» model. On je najprije 70-ih godina uspostavljen kao
dobrovoljni sustav osiguranja, a potom je 1987. donesen Zakon o ozljedama pacijenata prema kojem
pacijenti imaju pravo na odštetu ako su pretrpjeli ozljedu (štetu) tijekom zdravstvenog zbrinjavanja,
pri primjeni lijekova, nakon doniranja organa i zbog znanstvenih ispitivanja.
Osiguranje u Finskoj pokriva sve djelatnike koji sudjeluju u zdravstvenom zbrinjavanju – sve
zdravstvene djelatnike koji rade u privatnoj ili državnoj praksi, privatne zdravstvene kompanije,
domove zdravlja te državne i županijske bolnice.
Šteta se pokriva iz osiguranja u slučaju da je mogla biti izbjegnuta da je radio iskusan liječnik, zbog
manjkavosti medicinskog uređaja, neočekivane infekcije, ako je nastala za vrijeme liječenja ili
transporta, zbog vatre, pogreške u aplikaciji lijeka te ako je posljedica trajno oštećenje, potpune
nesposobnost ili smrt u situaciji u kojoj to nije bilo očekivano. Odštetom se pokriva pretrpljena bol i
patnja, trajno tjelesno ili duševno oštećenje, trajno kozmetičko oštećenje, posebni troškovi te gubitak
zarade i troškovi pogreba.
Iznimke od plaćanja odštete su posljedice medicinski opravdanog postupka koje se nije moglo izbjeći
primjenom nekog drugog, jednako učinkovitog postupka te manje ozljede nastale tijekom medicinskog
postupka.
Postupci za naknadu štete vode se u Udruzi za osiguranje pacijenata. Udruga ima pravo uvida u sve
nalaze i cjelokupan tijek bolesti pacijenta. Proces pred Udrugom može početi na zahtjev liječnika,
pacijenta ili ombudsmana i to u tri godine od nastalog događaja. Vlada imenuje Odbor za ozljede
pacijenata koji se sastoji od specijalista raznih struka i odgovoran je za davanje preporuka Udruzi kada
ona donosi odluke o odštetnom zahtjevu.
Broj odštetnih zahtjeva u Finskoj kretao se između sedam i osam tisuća godišnje od 1999. do 2003.
godine Troškovi odšteta isplaćenih pacijentima iznose oko četiri eura godišnje po stanovniku.
144
Švedski model
U Švedskoj je sustav dobrovoljnog kolektivnog osiguranja pacijenata, tzv. «no fault compensation
scheme», uveden 1975. Sustav je razvilo nekoliko velikih osiguravajućih tvrtki i pružatelja
zdravstvenih usluga. Od 1997. ovaj je model zakonski reguliran i svi pružatelji zdravstvenih usluga
moraju imati i osiguranje pacijenata.
Najveći su pružatelji zdravstvenih usluga regionalna tijela odgovorna za planiranje, financiranje i
pružanje zdravstvenih usluga za određenu populaciju i oni plaćaju oko 4,9 eura po osiguraniku
godišnje.
Liječnici sami plaćaju osiguranje od odgovornosti i veći se dio premije koristi u slučaju pokretanja
kaznenog postupka protiv liječnika, dok se manji dio plaća za ovaj model osiguranja. U Švedskoj su
kazneni postupci protiv liječnika rijetki, a ako se pacijent odluči na tužbu, u pravilu se utužuje
poslodavac. Zato su i premije osiguranja za liječnike male pa zaposleni licencirani liječnik plaća 59
eura, zaposleni licencirani liječnik koji radi i privatno 259 eura, a licencirani liječnik privatnik plaća
386 eura.
Odšteta se odobrava za fizičku i mentalnu ozljedu nastalu pružanjem zdravstvene usluge, no njome se
ne pokrivaju nuspojave. Odšteta se isplaćuje u slučaju da je oštećenje moglo biti izbjegnuto drugim
terapijskim postupkom ili primjenom istog postupka ali na drugi način, za ozljede uzrokovane
medicinskim aparatima, zbog pogrešne dijagnoze, nezgoda povezanih s dijagnostikom, liječenjem,
transportom i sl., pogrešno propisanog lijeka ili zbog pogrešnog rukovanja lijekom te u slučaju štete
od infekcija koje su posljedica medicinskog tretmana. S druge strane, odšteta se ne isplaćuje u slučaju
da je oštećenje nastalo kao posljedica medicinskog postupka u hitnoj situaciji kada nije bilo moguće
primijeniti rutinske postupke.
Visina naknade je u skladu sa zakonskim propisima koji se primjenjuju u slučaju kaznenog gonjenja i
obuhvaća gubitak dohotka zbog bolovanja te pretrpljenu bol i patnju. Odštetni zahtjev mora se
podnijeti u roku od tri godine od kada je pacijent informiran da se može žaliti ili u roku od 10 godina
nakon što se oštećenje pojavilo. Odštetu može zahtijevati pacijent ili član obitelji ako pacijent to ne
može zbog nastalog oštećenja. U Švedskoj djeluje Komisija za pritužbe pacijenata koja daje svoje
mišljenje pacijentima, osiguravateljima, pružateljima zdravstvenih usluga te sudu. Njom predsjedava
aktivni ili bivši sudac, a ona se sastoji od tri predstavnika pacijenata i od jednog medicinski
kvalificiranog člana (najčešće liječnika), eksperta iz područja zdravstvenih propisa i člana s puno
iskustva u sklapanju nagodbi za osobna oštećenja u području osiguranja.
Godišnje u Švedskoj ima oko devet tisuća odštetnih zahtjeva, od kojih oko 45 posto biva pozitivno
riješeno. U najvećem broju slučajeva isplaćuje se odšteta od 2.160 eura, a maksimalna moguća odšteta
iznosi 810.800 eura. U 2003. je prikupljeno ukupno 33 milijuna eura za osiguranje pacijenata, a
troškovi isplaćenih naknada iznosili su 31 milijun eura. Najviše je zahtjeva za odštetom bilo, kao
uostalom i širom svijeta, iz područja ginekologije, kirurgije i ortopedije, a potom slijede stomatološke
usluge.
Norveški model
U Norveškoj se od 2002. primjenjuje Zakon o odšteti od ozljeda. Taj se Zakon odnosi na ozljede
nastale u institucijama specijalističke i općinske zdravstvene službe, prilikom prijevoza vozilom hitne
pomoći te na ozljede koje je uzrokovalo zdravstveno osoblje, osobe koje djeluju u njihovo ime ili
druge osobe koje su određene Zakonom.
145
Na odštetu imaju pravo pacijenti i ostali koji su pretrpjeli gubitak zbog ozljede pacijenta ako je to
uzrokovano greškom kod pružanja zdravstvene pomoći (čak i ako se nitko ne može okriviti),
tehničkom greškom korištene opreme, infekcijom koja nije uzrokovana pacijentovim stanjem ili
bolešću te cijepljenjem i djelom koje za sobom povlači odgovornost zdravstvene službe ili osoblja.
Za plaćanje odštete odgovorna je Institucija za odštetu za ozljede pacijenta, a subvencije za pokrivanje
naknada za ozljede koje su se dogodile u javnoj zdravstvenoj službi daju joj državne, pokrajinske i
općinske vlasti.
Sukladno Zakonu svatko tko pruža zdravstvenu pomoć mora biti osiguran u određenoj mjeri kod
osiguravajućih društava, a osiguravatelje i uvjete osiguranja odobrava kralj.
Zahtjev za odštetu upućuje se Instituciji za odštetu ili osiguravajućim društvima. Institucija donosi
odluku hoće li se isplatiti odšteta i u kojoj visini. Osiguravatelj također može obraditi predmet i
odlučiti hoće li se odšteta dodijeliti i koliko će ona iznositi. Na odluke Institucije ili osiguravatelja
podnositelji zahtjeva za odštetu mogu se žaliti Komisiji za ozljede pacijenata. Komisiju imenuje kralj i
ona se sastoji od dva člana koji su medicinski obrazovani i jednog predstavnika korisnika. Na odluku
Komisije mogu se žaliti pacijenti i osiguravajuće društvo.
Država je 2002., kada je donesen Zakon, dotirala 375 milijuna kruna kako bi se isplatile štete od
prethodnih godina. Godišnje se u Norveškoj ukupno isplati između 218 i 250 milijuna kruna za
odštete, a visine odštete variraju od pet tisuća do 6,5 milijuna kruna.
146
64. Liječničke pogrješke
Na sudovima 640 tužbi zbog pogreški liječnika
Autor: Vjesnik/tportal.hr (Datum objave:28.3.2012 15:00)
Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata godišnje zaprimi preko tisuću pritužbi
ogorčenih pacijenata koji se žale na loše postupanje liječnika, na bahatost, prostačenje, pa čak i na
konzumiranje alkohola u radno vrijeme. Žrtve liječničkih pogrešaka nerijetko tuže bolnice, no
iscrpljujući sudski postupci često se pretvaraju u višegodišnju trakavicu u kojoj ponovno trpi zdravlje.
Potonje su zapravo izvansudske nagodbe (arbitraža) koje bi bez posljedica u velikom broju rješavale
nastale sporove. To je u svijetu uobičajena praksa, kod nas zastupljena u obrtništvu i odvjetništvu, a
mogla bi se uvesti i u zdravstvo u roku od godinu dana.
Prema zaključcima simpozija, profesionalno osiguranje trebalo bi biti obavezno za sve. Sada nema
preciznih podataka o tome koliko je liječnika osigurano, na koji iznos (praksa je različita od ustanove
do ustanove), a osiguravajuća društva ih čuvaju kao poslovnu tajnu.
Poznato je, međutim, da raste broj kaznenih postupaka protiv medicinskog osoblja (DORH nije dao
podatak Komori koliko ih je), da je riječ o teškim, mučnim i skupim postupcima koji blokiraju
liječnike u profesionalnom smislu, piše Vjesnik. Stoga treba mijenjati Zakon o zaštiti prava
pacijenata, pravilnike o obrascu suglasnosti te izjave o odbijanju dijagnostičkog i terapijskog
postupka.
Nužno je također postaviti sustav za prikupljanje podataka o tužbama i drugim postupcima protiv
davatelja zdravstvenih usluga. Jasno je da se to najviše tiče liječnika zbog mogućih propusta, a uvid u
broj i prirodu tužbi potreban je i radi poduzimanja mjera za poboljšanje sustava osiguranja od
profesionalne odgovornosti.
Potrebno je također, kako je zaključeno, zaštititi liječnike od napada te su pozvani da prijave Komori
svaki takav slučaj koji su doživjeli obavljajući svoju medicinsku dužnost.
Za pravnu zaštitu liječnika važno je i sudsko vještačenje te se predlaže kao obavezna trajna stručna
edukacija vještaka (koji svjedoče u sudskim postupcima protiv liječnika), nadzor njihova rada, a
Komora, stručna društva Hrvatskog liječničkog zbora i medicinski fakulteti trebali bi kod svakog
složenijeg slučaja davati mišljenje pri izboru sudskog vještaka.
Nesavjesno liječenje
Članak 181.
(1) Doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji obavljajući
zdravstvenu djelatnost primijeni očito nepodobno sredstvo ili način liječenja ili na drugi način očito ne
postupi po pravilima zdravstvene struke ili očito nesavjesno postupa pa time prouzroči pogoršanje
bolesti ili narušenje zdravlja druge osobe,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Ako je kaznenim djelom navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena teška tjelesna ozljeda
drugoj osobi ili je postojeća bolest znatno pogoršana,
147
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora do tri godine.
(3) Ako je kaznenim djelom navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena osobito teška tjelesna
ozljeda drugoj osobi ili je kod druge osobe došlo do prekida trudnoće,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(4) Ako je kaznenim djelom navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više
osoba,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do dvanaest godina.
(5) Ako je kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počinjeno iz nehaja,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora do šest mjeseci.
(6) Ako je kazneno djelo iz stavka 2. ovoga članka počinjeno iz nehaja,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora do jedne godine.
(7) Ako je kazneno djelo iz stavka 3. ovoga članka počinjeno iz nehaja,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora do tri godine.
(8) Ako je kazneno djelo iz stavka 4. ovoga članka počinjeno iz nehaja,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
Nepružanje medicinske pomoći u hitnim stanjima
Članak 183.
Doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji bez odgađanja ne pruži
medicinsku pomoć osobi kojoj je takva pomoć potrebna zbog opasnosti od nastupanja trajne štetne
posljedice po njezino zdravlje ili za njezin život,
kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Teška kaznena djela protiv zdravlja ljudi
Članak 192.
(1) Ako je kaznenim djelom iz članka 180. stavka 1. i 2., članka 183., članka 185. stavka 1. i 2., članka
186. stavka 1., članka 187. stavka 1., članka 188. stavka 1., članka 189. stavka 1. ovoga Zakona
prouzročena teška tjelesna ozljeda drugoj osobi ili je postojeća bolest znatno pogoršana,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je kaznenim djelima navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena osobito teška tjelesna
ozljeda drugoj osobi ili je kod druge osobe došlo do prekida trudnoće,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
148
(3) Ako je kaznenim djelima navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više
osoba,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do dvanaest godina.
(4) Ako je kaznenim djelom iz članka 180. stavka 3., članka 186. stavka 3., članka 187. stavka 2.,
članka 188. stavka 2. i članka 189. stavka 2. ovoga Zakona prouzročena teška tjelesna ozljeda druge
osobe ili je postojeća bolest znatno pogoršana,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora do tri godine.
(5) Ako je kaznenim djelima navedenim u stavku 4. ovoga članka prouzročena osobito teška tjelesna
ozljeda drugoj osobi ili je kod druge osobe došlo do prekida trudnoće,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(6) Ako je kaznenim djelima navedenim u stavku 4. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više
osoba,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
149
65. Pravična raspodjela sredstava za liječenje
Bolesnici čije je liječenje (ili dio liječenja) u JIL- u bilo upitno:
• Bolesnici s neurološkom dijagnozom
• Bolesnici s KOPB
• Bolesnici nakon CVI-a
• Bolesnici s teškom ozljedom mozga
• Bolesnici nakon neuspješne reanimacije
Bolesnik 1
Dg.: CVI recidivans, St. post. CPR, Insuff. Respiratoria....(60 god.)
Boravak u JIL-u 627 dana Obračun troškova: 1,881.000,00 kuna
Bolesnik 2.
Dg.: Tetraplegia, Insuff. Respiratoria globalis ...(73 god.)
Boravak u JIL-u: 936 dana Obračun troškova: 2,808. 000,00 kuna
Bolesnik 3.
Dg.: Amiotrophic lateral sclerosis, Insuff. respiratoria acuta....(74 god.)
Boravak u JIL-u: 823 dana Obračun troškova: 2,469.000,00 kuna
Bolesnik 4.
Dg.: Intracerebralna hemoragia, Ishemia, Insuff. respiratoria...(43 god.)
Boravak u JIL-u: 56 dana Obračun troškova: 168.000,00 kuna
Bolesnik 5.
150
Dg.: Fibrosis pulmonum, Meningitis tuberculosa acuta (43 god.)
Boravak u JIL-u: 236 dana Obračun troškova: 708.000,00 kuna
Bolesnik 6.
Dg.: KOPB, Sepsa....(76 god.)
Boravak u JIL-u: 158 dana Obračun troškova: 474.000,00 kuna
6 bolesnika troškovi UKUPNO 8,508.000,00 kuna
Recommended