View
243
Download
6
Category
Preview:
Citation preview
RAJNSKO ZLATO
Nekad u davnini, Grci i naši veliki preci Rimljani verovali su u lažne
bogove, obožavali ih i o njima pričali najčudesnije priče, kao i Germani,
koji su imali neka svoja čudna božanstva, obožavali ih i prepričavali
njihove fantastične pustolovine. Najlepše priče koje je nemački narod
izmislio o ovim starodrevnim božanstvima, sabrao je Rihard Vagner u
četiri opere sa zajedničkim nazivom »Nibelungov prsten«. U ove četiri
opere se odista i govori o jednom čarobnom prstenu koji je neki Nibelung
(stanovnik Nibelhajma, zemlje magle, podzemnog sveta) uspeo da napravi
od zlata, ukradenog sa dna reke Rajne. Ovaj prsten, za kojim su žudeli i
oko kojega su se otimali svi bogovi, sejao je propast i smrt, jer je, pošto je
bio napravljen od ukradenog zlata, neminovno donosio prokletstvo. Prva
od tih opera se zove »Rajnsko zlato« i u njoj se priča kako je Nibelung do
tog prstena došao i kako ga je izgubio. Druga opera se zove »Valkira« i u
njoj se priča o prvim nedaćama koje su snašle bogove. Treća, »Sigfrid«,
veliča podvige jednog neokaljanog heroja, ovoga puta čoveka koji se
domogao tog prstena, ali kojega je ipak zadesila nesreća. U četvrtoj se
opisuje »Sumrak bogova«, to jest propast Valhale, čarobnog dvorca u
kojemu su, po verovanju starih Germana, obitavali njihovi bogovi.
Evo prve priče, najfantastičnije, jer se njome vraćamo u jedno doba
kad još nije bilo ljudi, već samo bogova na nebu i na vrhovima planina i
divova na zemlji i patuljaka u podzemlju i nimfi u rekama. Ova lica ćemo,
dakle, sresti u»Rajnskom zlatu«: bogove, divove, patuljke, nimfe. Nisu li to
neobična bića? A sada, čujte.
ALBERIKOVA
KRAĐA
abujala, široka, silna, proticala je reka Rajna, majka Rajna,
kako je Nemci još i dan-danji zovu, između plodnih obala. U ta
drevna vremena, kad čovečja ruka još nije prokrčila planine,
posekla šume, sagradila brane i kanale, stara reka je bila dublja no danas,
njeni zelenkasti talasi su se penili i zapljuskivali obale, voda nesanka večito
je hučala i pevala istu pesmu. Majka Rajna je imala kćeri, divne nimfe,
uvek razdragane, uvek srećne, sa vlasima od algi i srebrenim telima koja su
blistala u travi na dnu korita i među penom na površini reke. Kćerima je
majka dala punu slobodu i samo jedno im stavila u dužnost — da kao
zenicu oka svoga čuvaju blago reke, veliki komad zlata koji je davao sjaj i
prozračnost vodi i kojega nikad nije smela da takne ruka običnog smrtnika.
Nimfe su se hitro gnjurale, mirno plivale, spokojno počivale pored zlata,
zablesnute njegovim sjajem. Iako su živeli u pećinama ispod korita reke i
istražili njeno dno, patuljci se nisu usuđivali da ikad priđu dragocenom
komadu zlata. No lakomost uvek pobeđuje strah. A tako je bilo i u ta
drevna vremena.
Među patuljcima koji su povremeno prolazili rečnim dnom, najzlobniji
i najružniji je bez sumnje bio Nibelung Alberik. Zaljubljen u Rajnine kćeri,
povremeno bi provirivao iza jednog podvodnog grebena, pomolio bi svoje
zbrčkano lice i gledao ih kako se gnjuraju i njišu na talasima. Želeo je da
uzme za ženu jednu od tih lepotica, i to bilo koju od njih, jer su sve podjed-
nako bile lepe. No lepotice su od njega bežale, smejale mu se i rugale.
— Alberik! — zvale su ga one — Alberik, dođi da se igraš s nama!
A kad bi se patuljak na jedvite jade popeo na greben, glavačke bi
zaronile na dno.
Alberik! — zvale su ga nimfe — Alberik, koju od nas si izabrao za
svoju nevestu?
A kad bi patuljak, spotičući se, sišao na neravno rečno dno, one bi, lake
i slobodne, isplivale na površinu. Nimfe su toliko bile razljutile patuljka da
se on, gnevan, sakrio u jedan mračan ugao čekajući da mu se ukaže prilika
da jednu od njih ščepa u prolazu. Jednog dana, rano u zoru, iz tog skloništa
on vide kako na najoštrijem vrhu najvišeg grebena sija zlato. Tada
začuđeno upita lepotice:
— Šta to tamo sija? Od čega to cela reka blešti?
— Zar i to ne znaš? Vi bedni patuljci iz Nibelhajma pod milim bogom
ništa ne znate! Baš si pravi Nibelung, gospodar podzemlja, ubogo biće
kome nije dano da gleda svetlost. Pa to je zlato, zlato!
— A čemu to zlato služi? — upita patuljak trepnuvši.
— To je blago ove reke, blago majke Rajne, od čijeg sjaja njena voda
tako blista — objasni mu najrazgovornija nimfa i dodade: — Onaj ko ga
odnese i od njega napravi prsten, biće gospodar celog sveta.
— Ćuti, nerasudna sestro! — preseče je druga nimfa. — Majka Rajna
nam je naložila da nad tim zlatom bdimo i ne dopustimo da ga takne ruka
običnog smrtnika.
— Niko i nema nameru da ga takne — odvrati joj prva nimfa. — Onaj
ko želi da se tog zlata domogne, mora najpre da se odrekne ljubavi i da je
prezre. Samo pod tim uslovom može se doći do Rajninog zlata. A gde je taj
ko bi prihvatio takav uslov? Sigurno ga neće prihvatiti ovaj naš jadni,
zaljubljeni patuljak. Je li, Alberik? Je 1'da se ti ne bi nikad mogao odreći
ljubavi? Koja je od nas izabranica tvoga srca?
Nimfe su prilazile Alberiku nasmejane, a zatim su od njega bežale i
ronile u dubinu kao srebrene ribe.
— Volim tvoje žablje lice! — rekla je jedna nimfa.
— I tvoju bradu što podseća na ježa! — dodala je druga. — I tvoj glas,
sličan kreketanju! — zaključila je treća nimfa.
To je bilo suviše. Taj Nibelung sigurno, sasvim sigurno, nikad neće
osetiti čari ljubavi. Pa zašto onda ne bi pokušao da se bar domogne moći?
Ova misao odjednom sinu u vilenjakovoj glavi. Čvrsto odlučivši da ukrade
zlato, on se pope na greben, kao da namerava da uhvati nimfu koja je pred
njim bežala. No čim se uspuza na vrh stene, on viknu: »Odričem se ljubavi!
Neka je prokleta ljubav!« I skoči kao mačka, maši se kvrgavom rukom
zlata, ščepa ga i zaroni na dno, pa sa plenom nestade u pećini. Rajnine kćeri
kriknuše i jurnuše za njim, ali on je već bio nestao, a pećina je bila suviše
uska i suviše mračna da bi u nju mogle ući kćeri svetlosti. Njihov očajni
vapaj razleže se nadaleko, a Rajna odjednom izgubi sjaj i talasi joj
potamneše.
IZGRADNJA
VALHALE
eđutim, gore, u mirnom svetu, kralj svih bogova Votan, počivao
je na vrhu neke planine, pored Frike, svoje žene. Do njegovih
ušiju nije doprla jadikovka Rajninih, kćeri, ali mu je ipak bilo
nekako teško pri duši i nije mogao mirno da spava. Planina je bila visoka i
obrasla gustim šumama, u podgorju je proticala i žuborila Rajna. Uporedo
sa tom planinom, dizala se druga, veoma visoka gora, obavijena maglom.
Rudela je zora: magla se postepeno raspršila a zatim se slegla u niziji i na
oštrom grebenu se pojavio dvorac, neobično sagrađen, sa zidovima od
debelog kamena, načičkanim vitkim kulama zupčastih ivica i sa stotinu
čeličnih vrata koja su blistala na prvim zracima mladoga sunca. To je bila
veličanstvena tvrđava, buduće prebivalište bogova, koju su uz silan napor,
po Votanovom naređenju, podigli divovi.
Votan je bio najstariji i najmudriji bog. Pričalo se kako je, da bi stekao
mudrost koju je posedovao, nekad davno, ne trepnuvši, Sudbi prineo na
žrtvu jedno svoje oko i hitnuo ga u potok koji je izvirao pod svetim
jasenom, zaštitnikom bogova. Odista, Votan je imao samo jedno oko, ali
pred njegovim žarkim pogledom, morali su poniknuti svi bogovi. On je bio
ratnik bez premca i imao je zlatni šlem i čelični mač. Kad bi tumarao
zemljom, prerušio bi se u putnika lutalicu, ogrnuo se plavom kabanicom, a
praznu očnu duplju sakrio šeširom sa širokim obodom koji bi natukao
duboko na čelo. Tada bi umesto mača nosio štap od jasenovine, na kojem
su bile urezane, samo njemu znanim pismom, razne nagodbe što ih je
prihvatio. No jednoga dana Votanu dodija to večito potucanje a i preba-
civanje Frike, kojoj nije bilo pravo što stalno bez nje kojekuda tumara. Zato
naredi vrsnim graditeljima, divovima Fafneru i Fasoltu, da mu podignu
veličanstveni dvorac Valhalu, koji bi bio dostojan njegove veličine i moći.
Iako je od svojih divova mogao tražiti bezuslovnu poslušnost i naterati ih
da mu bez pogovora u svemu iziđu u susret, Votan im je ipak obećao
nagradu za trud. A divovi, gramzivi i zli, tražili su od njega obećanje da će
im, po završenom poslu, dati jednu od najlepših svojih dvorjanki, Freju,
boginju mladosti i ljubavi, Frikinu sestru, ljubimicu bogova, koja je jedina
umela da, u jednom skrivenom vrtu, gaji čarobno voće kojim su se hranili
bogovi i zato bili večito mladi. Votan je divovima dao reč da će im ispuniti
želju i uslove njihove nagodbe zabeležio na štapu od jasenovine, ali je pri
tom nameravao da na kraju obećanje pogazi. Slušao je savete lukavog
Logea, demona vatre, svoga najprisnijeg druga, koji mu se zarekao da će
mu pomoći da nakon završenog posla izigra graditelje.
— Prepusti to meni, Votane, — rekao je on — neka ti divovi samo
izgrade dvorac a onda ću se ja nositi sa njima.
Zar misliš da na celom svetu neću naći nešto vrednije od Freje? Divovi
će biti zadovoljni ma šta im dali. Oni su tako prosti i glupi! Šta će njima
Freja, onako ljupka i onako mlada? — Tako je govorio Loge, a Votan mu
je verovao.
Kralj bogova je mirno spavao, nije video da je dvorac već sagrađen.
Frika se prva probudi i ugleda čvrsta utvrđenja, bedem na kojem su blistala
čelična vrata, ali se ne obradova mnogo setivši se sa zebnjom u srcu kakvu
je naknadu za trud Votan obećao divovima, pa, sva uzdrhtala, pozva svoga
druga:
Probudi se, Votane, želja ti je ispunjena! Šta ćeš sad?
Votan se prenu iz sna, skoči i razdragano uzviknu:
— Valhala! Najzad je moj dvor sagrađen!
— A šta ćeš sad? Kako ćeš se odužiti divovima? Zar se ne sećaš vaše
pogodbe? — upita ga Frika.
— Ne boj se, Frika! Divovima ću kao nagradu za trud dati sve što im
srcu bude drago.
— Ali zar si zaboravio, Votane, da si im obećao Freju, moju nežnu
sestru, boginju besmrtne mladosti? Hoćeš li biti zaista toliko svirep da nju
prineseš na oltar svoje želje za moći?
— Pa i ti si, Frika, želela da imaš dvor, i ti si iskala da ga podignem —
primeti bog pomirljivo.
— Želela sam da imamo dvor samo zato da me ne bi ostavljao samu i
lutao po svetu, ali ga nisam želela po tu cenu — poče da se pravda boginja.
— Ne boj se, Frika, stavio sam u dužnost Logeu, koji je veoma vešt
demon, da mi u svetu nađe nešto čime bih, umesto Frejom, mogao
zadovoljiti divove. Loge je veoma lukav i savetovaće mi nešto pametno.
— Stalno si u dosluhu s tom varalicom! Uvek se na njega oslanjaš! A
ja strahujem za Freju. Eto, zar je ne čuješ? Zove u pomoć! — I zaista, Freja
je vikala i trčala uz obronak. Ljupka boginja pela se prema vrhu, a pratila
su je dva diva.
— U pomoć, Votane, — vikala je ona — spasi me! Ne ostavljaj me, ne
daj me divovima! — A zatim je klonula kraj Votanovih nogu.
Divovi koji su došli sa Frejom, visoki i snažni kao dva bika, isprečili su
se ispred boga i boginje.
— Votane, u svemu smo postupili prema tvojoj želji! Sada ti preostaje
samo da nam daš naknadu za trud!
— Šta tražite, graditelji? Zlata i srebra? Vaša želja za mene je
zapovest!
— Zlata i srebra? Tako se nismo dogovorili! Mi hoćemo Freju, tako
smo se dogovorili, a uslove dogovora urezao si evo ovde na svom štapu od
jasenovine.
— Ne mogu vam dati Freju, Frikinu sestru, boginju koja nas bogove
održava večito mladim. Umesto nje, tražite nešto drugo.
— Baš zato nju i želimo! — nasmeja se podmuklo najsvirepiji div
Fafner — Freju, vaše uzdanje, tražimo zato što je ona izvor sve vaše snage.
Bez njene pomoći vi ćete ostareti i umreti, a onda ćemo mi biti gospodari
sveta.
— Ti si bog — doda Fasolt, drugi div — i zato ne možeš pogaziti
zadanu reč. Ako nam boginju ne daš milom, uzećemo je silom.
I tako nasrnu na ljupku devicu. Freja uplašeno kriknu i pozva u pomoć
svoju braću, zapanjena neodlučnošću koju je čitala na Votanovom licu. Na
njen poziv dotrčaše braća Froh i Doner. Froh je bio bog vedrine, a Doner
bog oluje. Ovaj poslednji je bio najopasniji od svih bogova. Oboružan
teškim maljem kojim se služio u borbi sa neprijateljima i koji bi se, kad bi
se njime na nekoga bacio, uvek ponovo vraćao u njegove ruke u čeličnim
rukavicama, često se ogledao u borbi sa šupljoglavim divovima. Doner
zakrili rukama sestru i viknu gromkim glasom koji je podsećao na
grmljavinu: — Odlazite, smesta, da vas ne bih morao dotući ovim maljem!
— Donere, kad smo ovamo dolazili nije nam bila namera da s tobom
delimo megdan! — rekoše uplašeni divovi. — Došli smo da isteramo
pravdu i dobijemo što nam pripada, a to smo zaslužili danonoćnim radom.
Mi smo sagradili Valhalu! De, kaži po duši, je li pravda na Votanovoj
strani?
Votan, još neodlučan, istupi napred:
— Divovi su u pravu, Donere, — reče on. — Uzdrži se, nemoj
upotrebiti silu! Ja čekam samo Logea, koji mi je savetovao da divovima
predložim da uzmu nešto drugo u zamenu za Freju, a onda ću, ako bude
potrebno, održati obećanje.
— Evo Logea, — reče Frika ljutito — evo tvoje desne ruke, tvog
savetnika, spasioca!
— Loge, demon i polubog, od koga su bogovi zazirali, a koga je Votan
uzeo pod svoje okrilje, peo se strminom veselo, hitro kao mačka. Onako
mali, pokretan, nemiran, u crvenoj odeći, ličio je i sam na plamen vatre
koja je bila pod njegovom vlašću. — Evo me, Votane, — reče on kreštavim
glasom. — Zakasnio sam jer sam imao pune ruke posla ...
— Jesi li nešto našao? Brzo govori!
— Ništa nisam našao, Votane, baš ništa. Očajan sam. Obigrao sam ceo
svet i nisam našao ništa što bi moglo zameniti ljupku, milu Freju. Pitao sam
vilenjake i divove, nimfe i ptice, i svi redom su mi odgovorili da ništa ne
može zameniti mladost i ljubav. Doduše, uz put sam nabasao i na jednu
nakazu koja je prezrela ljubav, na patuljka Alberika, Nibelunga, poznaješ li
ga?
— Baš me briga za patuljka Alberika! — viknu Votan. — Sve u
svemu, ti si me izdao, Loge! Savetovao si mi da prihvatim uslove divova, s
time da ćeš me ti, po obavljenom poslu, izvući iz neprilike. Međutim.
— Čuj, znaš li zašto se Nibelung odrekao ljubavi?
— To me se ni najmanje ne tiče! Meni je sada jedina briga Freja, kako
to ne razumeš? Sada me zanima jedino šta će biti sa Frejorn, koju tvojom
krivicom moram predati divovima.
— Čuj me, dakle, — uporno produži Loge, koji se nikako nije mogao
svrteti na jednom mestu, pa je skakutao između boga i boginje i divova
Alberik se odrekao ljubavi zbog Rajninog zlata, razumeš li? Zbog prstena
koji će od tog zlata napraviti i pomoću kojega će steći silnu moć.
Zlato? Prsten? — upitaše radoznalo divovi i bogovi.
— Zar to nisi znao? Zar nisi znao da će onaj koji prisvoji Rajnino zlato
i od njega iskuje prsten steći neograničenu moć i postati gospodar sveta?
— Moćniji od mene? upita Votan gnevno. — Pa onda taj prsten, treba
da pripadne meni, Loge. Treba da pripadne meni, glavnom bogu, a ne
nekom vilenjaku koji živi u mrklom mraku pećine.
— Moć? Vlast nad celim svetom? — upitaše lakomi divovi. — Znači
da je to zlato vrednije od Freje, Votane. Ustupi nama Rajnino zlato, a mi
ćemo se odreći ugovorene naknade za trud.
— Koješta! — reče Loge, zgranut — Rajnino zlato pripada Rajninim
kćerima! One te, Votane, doduše preklinju da ga otmeš Alberiku, ali ne
zato da bi ga ti prisvojio, već da bi ga vratio reci.
— Ne trabunjaj, Loge! — opomenu ga Votan. — Zlato je moje. Ja sam
gospodar sveta. Uzeću prsten ako ga je Nibelung već iskovao i neću ga
nikome dati, nikome, jeste li razumeli?
— A tako! To ćemo još videti — povikaše divovi ljutito i baciše se na
Freju, uprtiše je na ramena i pobegoše u goru.
Bog i boginja su se toliko zapanjili, da se u prvi mah nisu ni snašli ni
zadržali ih, a ni Doner nije mogao da se na njih baci maljem, jer se bojao
da će njime pogoditi ni krivu ni dužnu Freju, koja je vikala, zvala u pomoć
i otimala se na širokim Fafnerovim plećima. Kad su divovi sišli u niziju,
stali su, okrenuli se i ovako doviknuli Votanu:
— Čuj nas, Votane, i počuj! Dajemo ti vremena do večeras, ali ako
nam i večeras ne predaš Rajnino zlato, zauvek ćemo zadržati Freju! A
onda, teško vama!
— Teško vama! — zlokobno ponovi odjek u dolini.
Bog i boginja prebledeše od straha i pogledaše se. Na planinu se beše
spustila vlažna magla i u njoj su lica izgledala bleda i odjednom ostarela.
Oči im se više nisu sijale, a kosa im je posedela.
— Votane, pomozi nam! — preklinjali su bogovi. — Spasi nas starenja
i smrti, otmi Rajnino zlato i njime otkupi Freju da nas opet nahrani svojim
čarobnim voćem.
— Hajdemo, Loge, pođimo Alberiku. Ali kako ću mu oteti prsten? —
pitao je bog.
— Lako! Neka te to ne uznemiruje, Votane. On ga je oteo Rajni, ti ćeš
ga mirne duše oteti njemu. To nije važno! Ali nikako nemoj zaboraviti
Rajnine kćeri koje plaču i mole te da isteraš pravdu. Ti moraš zlato vratiti
Rajni.
— Ćuti, Loge, — viknu bog nestrpljivo — ćuti i vodi me u Nibelhajm.
Sada mi je jedina briga kako da izbavim Freju i nas oslobodim te sive
magluštine.
U zemlji, na obronku, zjapila je velika rupa iz koje je kuljala sumporna
para, što je značilo da se dole u ponoru nalaze radionice Nibelunga. Loge i
Votan počeše da se spuštaju u bezdan pipajući, obavijeni sivom maglom
koja se sve više zgušnjavala i tako, praćeni pogledom uplašenih bogova,
krenuše na svoj tegobni put.
ČAROBNI
ŠLEM
puštajući se sve mračnijim hodnicima, Votan i Loge naposletku
stigoše u Nibelhajm.
U podzemnom carstvu vilenjaka vladao je opšti metež. Alberik
je od zlata napravio čarobni prsten i sada mu se više niko nije mogao
suprotstaviti. Dovoljno je bilo da ga prinese usnama i poljubi ga, pa da
odmah pred njim svi pokorno pognu glave. Alberik se nemilosrdno koristio
čarobnom moći prstena. Terao je patuljke da rade do iznemoglosti, da traže
u rudnicima plemenite metale i drago kamenje i da u radionicama izrađuju
svakovrsni nakit. Najbolji vilenjak, patuljak Mime, najviše je od njega
patio: njemu je Alberik davao najzamorniji i najtegobniji posao, šibao ga je
i gonio da sve više zapinje.
— Jesi li završio, lenštino?
Mime je sada, pod Alberikovim nadzorom, kovao neki mali šlem, ali je
oklevao da mu ga preda, jer je najpre hteo da pronikne u njegovu tajnu.
Alberik mu ga istrže iz ruku, stavi ga na glavu i uzviknu:
— Savršeno! Izvanredno mi stoji! Kao da je za mene stvoren! A sada,
okušajmo njegovu čarobnu moć! — Tako reče vilenjak i tajanstveno
dodade: »Noć, magla, niko«. Čim je izgovorio te tri nesuvisle reči, nestao
je, i na mestu na kojem je maločas stajao, digao se stub magle. Mime je
zinuo od čuda. Čuo je Alberika kako se podrugljivo smeje, ali ga više nije
video. Osetio je samo kako ga bičem koji je fijukao, takođe nevidljiv, šiba
po plećima. — Mime, lenštino jedna! Huljo! Priznaj da si hteo zadržati
ovaj šlem! — vikao je nevidljivi patuljak. — Dobro si to smislio! Ali sada
ćete mi platiti svi. Doći ću vam kad se tome najmanje nadate i nemilosrdno
ću vas išibati!
Kad su Votan i Loge stigli na kraj okuke, tamo su našli Mimea, koji je
još ležao na zemlji i cvileo kao prebijeno psetance.
O, jadni Mime! — poče da ga zadirkuje Loge. — Šta te to snašlo?
Ostavite me na miru bar vi, tuđinci! Šta tražite vi ovde? Ovo je prokleta
zemlja! — ječao je Mime.
— Kako prokleta? Pa vi u Nibelhajmu ste baš mirno živeli!
Otkako je Alberik napravio taj prokleti prsten, ovde više nema mira!
Goni nas na rad kao životinje, a onda nas bičuje! I sada...
— Šta ti je to uradio, jadni moj Mime?
— Naredio mi je da mu iskujem jedan šlem i samo zato što sam se
malo ustezao da mu ga odmah predam, evo kako je sa mnom postupio!
— A šta će mu taj šlem?
— Kad njega stavi na glavu, pretvori se u maglu, u šta god hoće. Samo
nam je još to trebalo! Kad sam shvatio šta je posredi, bilo je već kasno!
I patuljak opet poče da jadikuje, ali onda odjednom umuknu, jer se
njegov gospodar opet pojavio sa šlemom, obešenim o pas.
Alberik sumnjičavo zastade.
— Ko ste vi? Neki stranci? — upita on. — Šta tražite ovde u
Nibelhajmu?
— O, nezahvalni Nibelunže! — odgovori Loge tužno. — Zar ne
poznaješ više ni svoje prijatelje? Ko bi te ugrejao u ovoj tvojoj ledenici da
nema mene, Logea, demona vatre? Ko bi zažegao peć u tvojoj kovačnici?
O tebi se pronose svakojake čudne glasine, pa se u meni probudila
radoznalost i poželeo sam da te lično upoznam i dođem ti u pohode sa ovim
svojim drugom. Je li istina da si se obogatio?
— Mnogo sam se obogatio! — pohvali se Alberik. — Pogledaj! — i
pokaza mu brda nakita u jednom uglu pećine.
— Šta će ti toliko zlato i srebro? Nibelhajm nije zemlja provoda i
zadovoljstava, u njoj ništa ne možeš kupiti zlatom i srebrom — primeti
Loge.
— Ima ono svoju namenu, videćeš! Kada budem zgomilao silno blago,
popeću se na zemlju i sve ću vas njime kupiti. I vas, bogove sa zemlje,
kupiću vas za pregršt zlata. Videćeš!
— Iznenadio si me, Alberik! — odgovori mu lukavo Loge. — Kaži,
jesi li zaista do svog tog blaga došao pomoću čarobnog prstena? Zar se ne
bojiš da bi ti ga neko, dok spavaš, mogao ukrasti?
— Varaš se, Loge, ako misliš da si ti jedino lukavo stvorenje na svetu!
— opet će Alberik. — Ne bih želeo da budem neskroman, ali mogu ti reći
da i ja nisam baš tako naivan. Vidiš li ovaj šlem? Dovoljno je da ga stavim
na glavu i poželim da se pretvorim u vazduh, pa da odjednom postanem
nevidljiv — kako ja, tako i moj prsten, a onda bih hteo da vidim ko će mi
ga ukrasti?
— Čudo neviđeno! — reče Loge tobože zadivljen. — Samo, izvini, ali
čini mi se neverovatno da možeš postati nevidljiv kad god hoćeš, kad god ti
se prohte!
— Ne budi lud, Loge! Zašto bi to bilo neverovatno? Evo, pogledaj!
Alberik stavi na glavu šlem i reče tajanstvenim glasom: »Grozni zmaju,
razvij svoja krila!«
Odjednom dva došljaka, na svoje veliko zaprepašćenje videše da je
vilenjak nestao, a umesto njega se pojavio ogromni zmaj razjapljenih
čeljusti. Oni se prestraviše, a Alberik, zadovoljan, opet poprimi svoje sva-
kidašnje obličje.
— Silna je tvoja moć, Alberik! — i dalje mu je podilazio Loge, dršćući
od straha. — A reci mi, možeš li se smanjiti, možeš li se pretvoriti u malog,
sićušnog vilenjaka? Mislim da bi ti to još više koristilo, hteo sam reći, ako
mi dopustiš, tako bi se još bolje mogao sakriti!
— I to mogu — potvrdi glupi Nibelung. — Hoćeš li da ti pokažem? —
I opet stavi šlem na glavu i zapovedi: »Skoči siva, nakazna žabo!«
Votan je, kad mu je drug dao znak, spremno zgazio malu, sivu žabu u
koju se vilenjak pretvorio. A Loge je Alberiku spremno oteo šlem. Alberik
tada opet poprimi svoje obličje i silno se razgnevi.
— Loge, vrati mi šlem! — vikao je on.
Ali Loge ga uopšte nije slušao. On iz svoje crvene kapuljače izvuče
konopac, pa uz pomoć Votana, brže-bolje veza vilenjaku noge, kojima je
uzalud mlatarao, i ruke, kojima se uzalud borio.
Kad dva druga vezaše nemoćnog Nibelunga, čija je vika bila uzaludna,
izguraše ga kroz otvor kojim su sami maločas sišli u podzemlje, čak na vrh
planine.
PROKLETSTVO
NIBELUNGA
otan i Loge su se s mukom peli uskim hodnikom noseći
vezanog Alberika, koji je vikao i besneo. Evo najzad vrha
planine, evo slobodnog vazduha i sunca!
— Alberik, pogledaj svet koji si hteo da pokoriš, sada ti leži pred nogama
— reče Loge podrugljivo.
— Odveži me, prokleta huljo! — viknu patuljak. — Najpre mi daj
otkupninu!
— Ne znam šta tražiš, bedni lopove!
— Svo blago Nibelhajma!
— Dobićeš ga, ali odveži mi bar desnu ruku.
Loge mu odveza desnu ruku i Alberik poljubi prsten pa zapovedi:
»Nibelunzi, donesite ovamo gore moje blago.«
Kroz nekoliko trenutaka, obavijeni sumpornom parom, k njima se
popeše zaduvani patuljci, natovareni dragim kame njem i zlatom. Oni
položiše svo to blago Votanu pred noge, pa ponovo siđoše u podzemlje,
mrko gledajući svog vezanog gospodara, ali uzdrhtaše kad im on zapreti
prstom na kojemu je još uvek blistao prsten.
— Jesi li zadovoljan, razbojniče jedan? Sada me odveži i vrati mi šlem.
— O, ne, — umeša se Votan i šlem je deo plena.
Alberik se tada savi, pokušavajući uzalud da prekine konopac, zatim
popusti i poče da se teši, mrmljajući u sebi:
»Nije važno. Mime će mi napraviti drugi šlem, a Nibelunzi će za mene
skupiti još zlata i dragog kamenja.« Ali neumoljivi Votan doda:
— Čuj, Loge, vidim. i jedan prsten na patuljkovoj ruci. Želim i njega
da imam, jer i on spada u naš plen.
— O, ne!!!— povika Alberik, sav izbezumljen — više volim da mi
oduzmete život, nego taj prsten. Njega ne dam! On je moj! Moj!
— Tvoj? odvrati mu na to Votan. — Taj prsten ne može biti tvoj kad si
ga ukrao Rajninim kćerima. — I nasrnu na njega pa mu ote prsten.
— O bedniče, nikad ne video dobra! — prokle ga ozlojeđeni Alberik.
— Proklet da si! Proklet da si i ti i taj prsten! Prisvojio sam ga od Rajne,
nisam ga ukrao, došao sam do njega po cenu najveće žrtve: odrekao sam se
ljubavi! A ti, Votane, na koji način si ti do njega došao? Stidi se, tek sada
sam te video u pravoj boji. Ti si mi oteo prsten silom i na prevaru: Teško
tebi! Taj prsten će donositi propast i smrt svakome ko ga bude imao, sve
dok ne bude meni vraćen. Upamti, Votane, propast i smrt. Nikoga neće
mimoići moje prokletstvo!
I tako se oslobođeni Alberik, proklinjući, sjuri sa planine u bezdane
Nibelhajma.
FREJINO
OSLOBOĐENJE
eć je bilo veče. Održavši obećanje, Fafner i Fasolt sa Frejom,
ljupkim zalogom, dođoše Votanu. Što se devica više
približavala planini, to je magla bivala sve ređa, a bogovi Votan
i Frika, Froh i Doner, koji su upravo naišli, više nisu bili bledi, snuždeni i
sedi, već su, kao obično, gordo dizali glave.
Dva diva stigoše na planinu i stadoše ispred Votana, držeći boginju za
ruke.
— Evo nas, Votane, jesi li spremio otkup?
— Evo ga — odgovori Votan i pokaza gomilu dragog kamenja i zlata.
— Razume se da žalimo što gubimo Freju: ona je tako lepa! — dodaše
divovi licemerno. — No, tebi za ljubav, spremni smo da za nju primimo
otkup. Daj nam zlata i dragog kamenja, ali toliko da njime možemo sakriti
Frejin lik, da je njime svu pokrijemo, kako je ne bismo više videli, za njom
tugovali i pokajali se što smo ti je vratili.
Kad to rekoše, dva diva, sa obe Frejine strane, pobodoše u zemlju
štapove.
Votanu se toliko smuči to cenkanje da se udalji i okrenu im leđa, a
Loge i Froh, koji su bili trpeljiviji od njega, počeše da na gomilu slažu
dragulje i da njima, između dva štapa, grade blistavi zid kojim je trebalo da
zaklone Freju.
Divovima su se oči sijale od lakomosti.
— Brzo gomilajte zlato — zapovedali su ti bezočnici — popunjavajte
praznine!
Uskoro je zaliha bila iscrpena i gomila blaga tolika da je dopirala do
vrhova štapova i Freji do temena. Ali Fafner nezadovoljno odmahnu
rukom:
Još vidim plavu Frejinu kosu, još vidim njene zlatne vlasi! Sakrijte ih,
jer ću se inače rastužiti i pokajati se što smo je vratili!
— Ali blaga više nema! — reče Loge.
— A šta je ovaj šlem? — upita Fafner i lukavo ga pogleda. — Baci i
njega na tu gomilu: toliko će biti dovoljno da zaklonimo Frejinu kosu.
Votan prezirno baci šlem na gonulu blaga. No ovoga puta Fasolt
nezadovoljno odmahnu glavom.
— U ovom zidu vidim pukotinu, sasvim malu pukotinu, ali kroz nju se
ipak nazire jedno Frejino oko, sjajno, blistavo oko! Sakrijte ga jer ću se
inače rastužiti i pokajati što smo Freju vratili!
— Sve smo dali, više nam ništa nije preostalo — reče nestrpljivo Loge.
— A prsten na Votanovoj ruci? — upita Fasolt i lukavo ga pogleda. —
Bacite i taj prsten na gomilu blaga. On će zatvoriti rupu i sakriti Frejino
oko.
— To nikako! — viknu Votan ljutito. — Prsten ne dam! On je moj!
— Budite razumni! — opomenu ih Loge. Taj prsten pripada Rajninim
kćerima. Vi se zadovoljite onim što ste dobili, a ti, Votane, vrati prsten reci.
Tako će svima biti dobro.
— O, ne — odvrati tvrdoglavi Votan. Taj prsten neću ustupiti ni
divovima ni Rajni: on je moj, jeste li razumeli? Moj je, moj!
— Onda ćemo odvesti Freju — zapretiše tvrdoglavi divovi i opet
boginji vezaše ruke.
U tom mučnom trenutku, kad je Freja opet počela da na sav glas
jadikuje, jedna ženska prilika privuče poglede svih prisutnih. Jedno
uzvišeno žensko lice se javi iznad vrha planine, kao da je izronilo iz same
pećine. To je bilo lice Erde, boginje zemlje, majke tri Parke koje su prele
sudbinu bogova. Ona reče svečano i ozbiljno:
— Čuj me, Votane, ti znaš da sam ja mati tri Parke i da imam na dlanu
vašu sudbinu. Popusti! Podaj prsten divovima. Taj prsten je proklet: donosi
smrt i propast. Ako ga još budeš zadržao, navući ćeš nesreću na sebe i na
ostale bogove.
Kad to reče, boginja pognu glavu, nasloni je na pećinu i nestade kao da
se s njome stopila.
Votan je, sav zbunjen, dugo razmišljao, zatim odlučno skinu prsten sa
ruke i baci ga na gomilu blaga.
Bogovi veselo kliknuše i zagrliše oslobođenu Freju, a divovi se
pohlepno baciše na blago.
Prsten je moj!-— vikao je Fasolt. — Ja sam ga prvi zaiskao.
— Ćuti, budalo, ti bi se bio zadovoljio Frejom i zlatom! — reče Fafner.
— Prsten je moj!
— Skloni se, lopove! Prsten pripada meni i neću ti ga ni za živu glavu
prepustiti! — pretio je Fasolt stisnutom pesnicom.
No Fafner mu nije dao vremena da ga udari: on visoko podiže jednu
tojagu koja se svom snagom sruči na Fasolta. On se koliko je dug i širok
prostre po zemlji.
Užasnuti bogovi videše kako se div previja u samrtnim mukama. Tada
se Fafner baci na njega, silom mu rastvori šaku, skide mu prsten s ruke i
stušti se niz padinu.
— Vidiš, Votane, — opomenu ga Loge — tvoji neprijatelji su već
počeli da se međusobno istrebljuju jer ih prati prokletstvo prstena. Budi
srećan što si ga se otarasio!
Posle ove tragedije, kao da je i vazduh postao teži. Nad Valhalom se
spustila magla: sve je bilo mračno i tužno.
Tada se Doner sa svojim maljem pope na najviši vrh i poče njime
udarati u zemlju. Začu se urnebesna tutnjava i on naredi:
— O, vetrovi, odagnajte ovu magluštinu! Olujo, dođi!
Kad Doner to zapovedi, nebo se naoblači, nasumori se, i poče oluja.
Vetar je povijao drveće, a dole u niziji uzburkala se Rajna. Sevnuše munje,
pod Donerovim maljem zatutnjiše gromovi. A kada su silni vetar, plaha
kiša i jaki naleti grada pročistili vazduh, pokrenu se mirni bog Froh, ovlaš
dotače nebeski svod i očisti ga od oblaka. Donerov malj umuknu i naspram
plavetnila neba, koje su opet ozarili rumeni zraci sunca na zalasku, pojavi
se Valhala u punom sjaju.
Tada Froh božanskom rukom napravi znak po čistom vazduhu i pojavi
se čudesno lepa duga koja, kao kakav vazdušni most, spoji dve planine i
diže se iznad ravnice kojom je proticala Rajna.
Bogovi su bili ushićeni dugom i gledali su je zadivljeno. Votan se prvi
pribra, pruži ruku Friki i reče joj:
— Pođi sa mnom! Već se smrkava i Valhala nas očekuje: to je naš
dvor.
— Zašto ga zoveš Valhala? — upita ga Frika.
— Zato što će taj dvor biti boravište heroja: to znači njegovo ime.
Jednog dana ću u njemu okupiti sve heroje pale na bojnim poljima.
A ko su ti heroji?
— Ja ću ih stvoriti i njima ću nastaniti zemlju, da bi nas oni, čistiji od
nas i neporočni, spasli propasti.
Posle tih tajanstvenih reči, u čije značenje niko nije mogao da pronikne,
Votan krenu preko vazdušnog mosta i povede sa sobom Friku, a za njima
podoše Doner i Froh. Loge je išao na kraju povorke i veselo skakutao po
sedam sjajnih duginih boja, kao po šarenim trakama. On prvi začu vapaj
nimfi, koje su dole u niziji tužile:
— Rajnino zlato! O, suvo zlato što blistaš u vodi! Vrati nam se! Vratite
zlato reci!
— Ko to tamo dole jadikuje? — upita Votan.
— Rajnine kćeri. Plaču za izgubljenim prstenom — odgovori mu Loge.
— Ućutkaj ih, Loge. Njihova zloslutna tužbalica je rđavo predskazanje
— reče bog.
— Ne tužite, Rajnine kćeri, — povika tada Loge, nadnevši se nad
dolinu. — Pogledajte ovarno u sjaj dvora Valhale. Valhala sija lepše od
vašeg zlata!
— Rajnino zlato! Suvo zlato što je blistalo u talasima! O, vrati se!
Vratite zlato reci! — naricale su neutešne nimfe. I tako su bogovi ušli u
Valhalu, praćeni tugovankom.
VALKIRA
otan, kralj svih bogova, nastanio se u dvoru koji su mu sagradili
divovi, u velelepnoj Valhali. Dvor je imao stotinu vrata,
nazupčenih kula, zidova od sjajnog metala i stotinu
veličanstvenih dvorana. U najvećoj i najraskošnijoj dvorani Freja je nudila
bogovima čarobno voće od kojega se ostaje večito mlad. No Votan nije bio
srećan. Nikako nije mogao zaboraviti da je taj dvor dobio na prevaru, na
osnovu jednog obećanja koje nije održao, i da je divovima, ne bi li ih
smirio, morao ustupiti Rajnino zlato. I to zlato je dobio na prevaru i nije ga
vratio Rajninim kćerima, koje su bile njegove čuvarice. On, bog Pravde,
dva puta se ogrešio o zakone Pravde: dvostruko prokletstvo je, dakle,
pratilo njega i njegov dvor i Votan je toga bio duboko svestan.
Međutim, div Fafner, pošto je ubio brata Fasolta, dočepao se zlata
pomoću kojeg je mogao postati gospodar sveta, ali pošto je bio veoma
ograničen i nerasudan, nije umeo da se njime služi. Pomoću čarobnog
šlema koji je oteo Alberiku, pretvorio se u strašnog zmaja i povukao se u
jednu pećinu. Tamo je pohlepno zurio u sjajni prsten koji je iskovao Mime
od Rajninog zlata i tako je u njemu uživao.
Nibelung Alberik se vratio u pećine Nibelhajma, mrzeći iz dna duše
Votana, koji ga je pokrao, i smišljajući odmazdu. Jednog dana će on
oduzeti Fafneru prsten, pobediće bogove i srušiće njihovu Valhalu
No, Alberik je bio mali, nakazni patuljak i otkud u njega ta snaga da
savlađa jednog zmaja? Kad se zavukao u svoju pećinu, prezren od svoje
braće, patuljak je mislio:
»Eto, ja sam se odrekao ljubavi da bih imao Rajnino zlato, a i u
Nibelhajmu ima zlata i dragog kamenja. Tolikim blagom ću ipak moći da
kupim neku ženu; oženiću se njome i ona će mi roditi sina koji će biti jači
od mene. Naučiću ga da se bori i da bude neustrašiv i on će pobediti zmaja
i preoteti mu prsten.«
Tako je. mislio Alberik. No i Votan je u svom sjajnom dvoru mislio na
Rajnino zlato i pripremao je odbranu. On je sišao u utrobu zemlje da se
savetuje sa Erdom, mudrom boginjom, koja mu je prva predskazala
nesreću. A zatim je, s njom, stvorio Valkire koje će ga braniti.
Valkire su bile divne devojke, devet njih na broju, pa iako nisu imale
čarobnu moć bogova, smatrane su božanskim bićima. Nepokorne ratnice,
one su na svojim krilatim atima jezdile planinskim vrhuncima i oblacima,
sve veselije što je oluja više besnela, i dozivale su se preko bregova,
divljim, razdraganim pokličima. Na glavi su imale šlem, u ruci štit, a iz
oštrica njihovih mačeva sevale su munje. Dužnost im je bila da nevidljive
sleću na razbojišta i da se prikazuju samo onim bojnicima kojima je bilo
suđeno da mru i da među njima biraju najjače i najodvažnije. Valkire su
silazile na bojišta sa jatima orlova i gavranova, skupljale neustrašive
ginjenike, vezivale ih za sedla svojih divljih konja i hitro, razbarušenih
plavih vlasi na vetru, jezdile prema Valhali. Kad bi u nju dojahale, okrepile
bi pale heroje medovinom, vratile ih u život i oni bi postajali čuvari
Valhale.
Posle nekog vremena dogodi se te zemlju nastaniše ljudi: jedan soj
ljudi nastade voljom Nibelunga, i to bejahu Neidinzi, a drugi voljom
Votana, i to behu Velsidi, koje lako beše prepoznati po žaru njihovih žena.
Oba plemena behu u strašnoj zavadi i neprestano su se krvila. Porečjem
Rajne stalno je odjekivao zveket oružja i na okrvavljenim razbojištima
Valkire su danonoćno sakupljale svoju žetvu.
Votan je veoma voleo svoje Velside. On ih je štitio u nadi da će
jednoga dana neko od njih Fafneru preoteti prsten, onaj prsten koji nije
mogao da mu preotme on, pošto ga je vezivala zadana reč, ugovor urezan u
štap od jasenovine. A nadao se i da će ga junaci, okupljeni u Valhali,
jednog dana spasti potpune propasti.
Votan je često silazio među ljude, prerušen u putnika lutalicu, ogrnut
sivom kabanicom, sa šeširom široka oboda, natučenim na čelo, ispod
kojega je krio svoje ugaslo oko. Želeo je da upozna Velside, da ih osokoli, i
među njima je tražio najčestitijeg i najjačeg kome bi poverio zadatak da
divu preotme prsten. Pri tom nije mogao shvatiti da obični smrtnik, bio on i
junak bez mane i straha, pa makar ga i on sam vodio i pomagao mu, nikad
neće moći da postigne ono što on, kao bog, nije mogao učiniti! Bolje
rečeno, Votan je to shvatao, jer nije uzalud žrtvovao jedno oko da bi stekao
mudrost. Znao je da je greh stvoriti jednog junaka, podsticati ga i pomagati
mu da preotme prsten, jer je to značilo prekršiti ugovor urezan u štap od
jasenovine, pa je, prema tome, i za to delo mogao očekivati kaznu i
doživeti nesreću. No on nije hteo da se pomiri sa porazom, želeo je da se
bori, dokle god može, protiv sudbe koja je od njega bila jača.
A činilo mu se da je srčanog borca, za kojim je neumorno tragao, našao
napokon kad je u plemenu Velsida, njegovom voljom, došao na svet heroj
Sigmund. Votan je tada sišao među ljude, od glave do pete uvijen u vučju
kožu, tako da su ga svi zvali Volf (vuk). Sigmund je s Votanom proveo
svoju prvu mladost, tako da su i njega prozvali Volfing, Vučić. Votan je
Sigmunda naučio rukovanju oružjem, veštinama lova i ratovanja. Zatim ga
je.prepustio samorne sebi, jer je želeo da mladić ojača i nauči se da sam
snosi patnju, ali mu je obećao da će mu, kad bude u smrtnoj opasnosti,
podariti nepobedivi mač. Posle toga Votan se vrati u Valhalu, a na zemlji
ostavi samo svoj svlak vučju kožu. Sigmund tada nauči kako se savlađuje
bol. Njegovi dušmani Neidinzi spališe mu dom i krenuše za njim u poteru,
tako da je dugo bludeo stranputicama i neutrvenim stazama kroz šume i
čestare.
No pošto mu je srce uvek bilo otvoreno prema ljudskoj patnji, stalno je
štitio nemoćne (njegovo ime i znači »zaštitnik slabih«) pa je stoga bio
proganjan i morao se boriti.
Jednog dana, dok je lutao čestarima kao progonjen vučić, učini mu se
da u daljini čuje plač. On razgrnu granje ispred lica i na proplanku ugleda
jednu nežnu devicu koju su neki oboružani ljudi na silu hteli da negde
odvuku. Sigmund skoči i odjednom upade među njih, a devojka odmah
pade pred njim ničice, moleći ga da se na nju sažali i spase je. Ti ljudi pod
oružjem bili su devojčina braća koja su silom htela da je odvedu nedragom
ženiku, za koga ni po koju cenu nije htela da se uda. Sigmund povede
borbu sa nasilnicima i oni ubrzo padoše od njegove ruke, ali neki drugi
oboružani ljudi, privučeni devojčinom vriskom, iziđoše tada iz šume u
nameri da osvete ubijene. Dok su ga služili štit i mač, Sigmund je branio
sebe i mladu neznanku, ali kada mu se u metežu borbe mač i štit slomiše i
kad vide da je mlađa žena koju je uzeo u zaštitu mrtva pala kraj njegovih
nogu, junak, sav u ritama, krvareći iz mnogih rana, potraži utočište u šumi,
progonjen divljim hajkačima.
Odjednom se otvoriše brane nebeske i udari dažd, pljusnu kiša kao iz
kabla. Vrhovi visokih ariša počeše da se povijaju pod silovitim i naglim
naletima vetra, a onda se kiša pretvori u grad: u daljini muklo zatutnjiše
gromki udarci Donerovog malja, gospodara oluje. I odjednom bljesnuše
britke munje i pri njihovoj zaslepljujućoj svetlosti, u daljini se pojavi neka
kuća, neko pribežište.
Sigmund je sada bio sam: niko se nije usudio da ga po toj strašnoj
nepogodi i dalje progoni. Posustao od malopređašnje borbe, on skupi snagu
i pohita toj kući u daljini. Pred nju stiže bez daha, pa poslednjom snagom
gurnu vrata i, sav okrvavljen i pokisao do gole kože, kroči u prostranu
odaju i pade na medveđe krzno, prostrto ispred ognjišta.
Odaja je bila velika, u njenoj sredini se dizalo snažno deblo jasena oko
kojega je kuća bila sagrađena od netesanih komada drveta. Desno se
nalazilo ognjište, a iza njega ostava. Levo Sigmund spazi nekoliko
stepenica i jedna vrata, a pored njih sto i široku klupu.
Kuća nije bila pusta. Kad škripnuše ulazne dveri koje je zalupio vetar,
otvoriše se i unutrašnja vrata i jedna žena se pojavi na pragu, stasita i
veoma lepa. Sigmund je ne primeti, jer je, iznuren borbom i bekstvom,
sklopljenih očiju, ležao na medveđem krznu. Žena pogleda došljaka
začuđeno i uplašeno, vide da je silno umoran pa mu prinese vrč vode i
napoji ga.
— Ko me to krepi? — upita ranjenik slabim glasom.
— Ovo je Hundingov dom a ja sam Siglinda, njegova žena — začu se
odgovor.
— Nadam se da me Hunding neće oterati — dodade Sigmund dašćući.
— Bez oružja sam i ranjen sam.
— Ranjen si? Dopusti da ti pregledam rane, ja ću ti ih izvidati! —
uzviknu usrdno žena.
Sigmund se trže, skoči sa ležaja i pogledavši ženu svetlim, sjajnim
očima, reče joj, odmahnuvši glavom:
— To su bezopasne rane, nisu vredne pomena. Da su me poslužili mač
i štit, zacelo ne bih pobegao. Ali mač i štit su mi se slomili, neprijatelji su
se dali u poteru za mnom, na glavu mi se sručila nepogoda. Međutim, sada
je mojim patnjama došao kraj, sunce nam opet sija.
Siglinda ode u ostavu, napuni rog medovinom i pruži ga gostu. On popi
ponuđeni napitak i okrepljen njime pogleda ženu koja mu se učini tako
ljupka i mila da se, i sam ne znajući zašto, na nju sažali.
— Okrepila si jednog nevoljnika — reče joj on ali sada me pusti da
odem. Gde god krenem, nesreća me prati pa ne bih želeo da snađe i tebe
koja si mi pritekla u pomoć!
— O, ostani! — viknu Siglinda. — Pod ovim krovom se već odavno
ugnezdila patnja, ti je, znači, nisi mogao doneti sobom!
— Dobro — pristade Sigmund i začudi se iznenadnom pozivu. —
Pričekaću Hundinga — reče on.
Napolju se nepogoda stišala. Čuo se samo jednolični šum kiše, a malo
zatim i kas nekog konja. Siglinda pohita vratima, otvori ih te presrete muža.
Ude Hunding sa štitom i mačem. To je bio krepak, mrgodan čovek. On
pogledom upita ženu ko je taj stranac što sedi pored njihovog ognjišta, a
Siglinda mu krotko reče:
Našla sam ga ovde, iznurenog i ranjenog.
— Je si li mu dala nešto da se okrepi? — upita Hunding.
— Dala sam mu vode i medovine — potvrdi žena.
— Moje je ognjište moja svetinja, neznani goste, — reče tada Hunding,
obrativši se Sigmundu — budi bezbedan u domu mojemu. Siglinda, postavi
mu da jede!
Žena uze iz muževljevih ruku oružje i obesi ga na grane jasena, pa
priredi večeru, uzevši iz ostave jelo i piće. Zatim dva muškarca pristupiše
trpezi a Hunding reče:
— Ja sam Hunding, a ovo je moj dom. A ko si ti? Kojim dobrom
ovamo dohodiš?
— Ja sam iz plemena Velsida, sin sam Volfa gordo izjavi heroj. Kad
sam bio mali, zvali su me Volfing, Vučić. Volf me naučio rukovanju
oružjem i veštinama lova u šumi, ali je jednog dana nestao, a kad sam
krenuo za njim u potragu, našao sam samo njegov svlak — vučju kožu, u
čestaru. Otada me progone Neidinzi, spalili su mi dom, kud god pođem, u
stopu me prate.
— A kako si došao ovamo, sam i ranjen? — opet ga upita mrki
Hunding, nabravši veđe.
Sigmund tada ispriča svome domaćinu kako ga je jedna devojka u šumi
molila da joj pritekne u pomoć, kako je posekao njenu braću i kako su
rođaci poginulih nasrnuli na njega da osvete prolivenu krv...
No još nije bio ni dovršio priču, kad Hunding ustade sa svog sedišta,
mrko ga pogleda i reče:
— I ja sam bio pozvan da osvetim njihovu krv, ali sam stigao prekasno
i sada, na povratku domu svome, imam šta da vidim: pored ognjišta
nahodim opakog begunca! I ja sam jedan od Neidinga, o Vučiću, i ja sam
jedan iz porodice ljudi koje si pobio, oni su mi rod rođeni. Čuvaj se stoga
moje ruke!
Zapanjeni Sigmund takođe ustade, spreman da se brani. Uplašena
Siglinda stade između njih, ali Hunding je grubo odgurnu i produži:
— Noćas ću te poštedeti, jer si moj gost, ali sutra se oboružaj i spremi
se za borbu! Glavom ćeš platiti smrt onih koje si pobio! A ti, ženo, iziđi!
Natoči mi pića i čekaj me tamo.
Siglinda natoči u drugi rog medovine i dugo se zadrža u ostavi, zatim
krenu u unutrašnju odaju, ali se najpre okrenu, pogleda Sigmunda i očima
mu dade znak da obrati pažnju na deblo jasena. Hunding skide svoje oružje
sa jasenovih grana i pođe za njom.
Već se bilo smrklo. Sigmund se vrati ognjištu u odaji koju je jedva
osvetljavala već utuljena vatra sa ognjišta i seti se Volfa, svog oca, i mača
koji je obećao da će mu podariti kada se bude našao u smrtnoj opasnosti.
Doduše, Hunding je poštovao zakone gostoljubivosti i poklonio mu je
jednu noć da otpočine: ali gde da nađe oružje? Gde da nađe oružje za su-
trašnju borbu? Bio je sam u tuđinskoj zemlji: biće prinuđen da se u svanuće
goloruk suprotstavi Hundingovoj srdžbi, a to je izlazilo na isto kao da ga je
Neiding te večeri ubio, ne praveći se velikodušan, kad je ionako bio plah i
surov!
— Volfe, gde je taj mač koji si mi obećao? — pitao je grozničavo
junak. Na ognjištu se vatra ugasila i ostao je samo žar: jedna iskra blesnu,
začas osvetli ono mesto na jasenu koje mu je Siglinda maločas pokazala
očima i on ugleda balčak nekog mača, zarivenog u deblo. Tada se polako
otvoriše pobočna vrata i pojavi se Siglinda koja oprezno priđe ognjištu i
šapatom ga upita:
— Goste, spavaš li?
Sigmund skoči, prijatno iznenađen njenim dolaskom i upita je:
— Kojim dobrom, Siglindo? Da mi možda opet ne donosiš okrepljenje
i spas?
— Čuj me, Sigmunde, — šapnu tada žena. — Došla sam da ti kažem
gde možeš naći oružje. Ako ti pode za rukom da ga se domogneš, spasen si,
a ja želim da te spasem. Uspavala sam Hundinga opojnim pićem koje sam
pomešala sa medovinom i nema opasnosti da će se probuditi. Čuj me i
počuj: i mene su, baš kao onu devojku koju si hteo spasti, prisilili da se
udam za ovog čoveka koga ne volim, koji je neotesan i zao. Na dan našeg
venčanja, dok sam tužna stajala u gužvi među zvanicama, u ovu odaju je
ušao neki putnik u sivom ogrtaču, sa širokim šeširom natučenim na čelo.
On je u ovaj jasen do balčaka zario mač i rekao da je to oružje namenjeno
onom junaku koji ga bude izvukao iz debla. Toga dana, kao i sledećih,
mnogi su pokušali da mač izvuku iz debla, ali to do danas još nikome nije
pošlo za rukom. Vidiš, još je tu! Kamo lepe sreće da ga ti izvučeš! Kamo
lepe sreće da si ti taj junak koga željno očekujem da dođe i spase me
Hundinga i ovih grubijana!
Sigmund skoči i odmah pritrča jasenu: on ugleda balčak koji je blistao
na bledom odsjaju već gotovo ugašene vatre, zgrabi ga, svom snagom
povuče sebi i lepa oštrica, sjajna i tanka, iziđe iz debla.
— Lepog li mača! — ushićeno uzviknu Sigmund. – Hvala ti, roditelju
moj! Prozvaću ga Notung, sin nevolje, jer sam bio u velikoj nevolji kad mi
je on doneo spas. Ali reci mi, Siglinda, kako je moguće da si ti, tako
umiljata i tako dobra, ti koja si me okrepila i pomogla mi, kako je moguće
da ti takva pripadaš plemenu Neidinga?
— Nisam ja njihova soja, — reče žena i nasmeši se — zar nisi primetio
da se i moje zenice žare kao tvoje? I ja pripadam plemenu Velsida, a oteli
su me i dali Hundingu kao ratni plen. Oslobodi me Hundinga! Ti si čovek
moga soja!
— Ako si i ti kćer Velsida, pođi sa mnom! — viknu Sigmund van sebe
od sreće. — Beži iz ove turobne kuće i od ovog grubijana! Budi moja
nevesta, Sigmundova ljuba! A Notung, moj plemeniti mač, braniće te u
svako doba!
Kao začarana, vrata se pred njima širom otvoriše i ukaza se blaga noć,
obasjana mesečinom. Oluja je prohujala, kiša i vetar su stali. Sve je bilo
spokojno i mirno i miomirisi proleća koje se već naslućivalo u, vazduhu,
pohrlili su u mračnu odaju zajedno sa mesečinom. Siglinda pruži junaku
ruku i s njim odlučno iziđe u mirnu i vedru noć.
BRUNHILDINA
NEPOSLUŠNOST
unding je odista bio grub i zao: nekada je zajedno sa svojim
drugovima spalio Siglindin dom, oteo je i silom se njome
oženio. I prema Sigmundu nije bio velikodušniji: doduše,
poklonio mu je jednu noć, ali pri tom nije ni sanjao da bi heroj mogao
nabaviti mač, pa je prema tome nameravao da ga smakne ne pruživši mu
mogućnost da se brani. Sve to, naravno, nije bilo lepo. Ali, s druge strane,
je li bilo lepo što je Siglinda napustila kuću svoga muža? Je li Sigmund
postupio kako valja kad je odveo ženu čoveka koji mu je ukazao gosto-
primstvo, i to koristeći se prilikom dok je ovaj spavao?
Votan, kralj svih bogova, zaštitnik Velsida, sa jedne litice pratio je
pogledom punim praštanja dvoje mladih koji su zajedno izišli u svetlu noć,
obasjanu mesečinom. Čak je i pozvao svoju najmiliju Valkiru Brunhildu i
rekao joj je:
— Čuj me, Brunhilda. U zoru će Hunding kao besni bik izići iz kuće i
dati se u potragu za Sigmundom. On će ga stići i izazvaće ga da podele
megdan. Zaštiti moga Velsida! On ima mač koji ne zna za poraz i koji je on
nazvao Notung. Taj mač i tvoj štit biće mu dovoljni da izvojuje pobedu nad
Hundingom. Budi na megdanu kad se protivnici sukobe i ostavi Hundinga
na polju: ne želim da ga dovedeš u moj dvor Valhalu.
To reče Votan, ali još ne beše dovršio rečenicu kad se začu besni galop
i Brunhilda se oprezno povuče. To je dolazila Frika, Votanova žena u
kočijama u koje je bio upregnut par ovnova. Lice joj je bilo mračno, a iz
očiju su joj sevale munje.
— Votane, — viknu ona kad se nađe pred svojim mužem — kad ćeš
prestati da se baviš spletkama, da potajno kuješ zavere? Eto, odveo si svoga
Sigmunda Hundingovom domu (ti, ti si mu ga pokazao jer si ga obasjao
munjama za vreme oluje!), podario si mu mač (ti si ga zbog njega zario u
jasen, nemoj poricati!) i sada ga štitiš dok beži sa ženom koju je oteo Hun-
dingu i smeraš da ga uzmeš pod svoje okrilje kada bude delio s njime
megdan. Nemoj poricati! Videla sam svojim očima kako razgovaraš sa tom
svojom Brunhildom: sigurno si je upućivao kako da što bolje štiti
Sigmunda!
Votan pokuša da je umiri, da je ubedi blagim rečima:
— Frika, — reče joj on — ne tajim da štitim Velside. Pa oni su mnogo
bolji od Neidinga! Siglinda nije volela Hundinga, silom su je za njega
udali! Sada je zavolela Sigmunda i otišla je s njim. Zašto se u to mešaš?
Zar to nije pravedno?
— Ali ja sam boginja braka, — reče ljutito Frika — zato ne mogu
dozvoliti da jedan čovek otme ženu drugom čoveku!
— Frika, — na to će opet Votan, pokušavajući da je ubedi — tebi nije
poznato da Valhali preti opasnost. Meni je to saopštila Erda, velika majka,
boginja prirode, koja sve zna! Patuljak Alberik stalno sanja o osveti i kako
da otme prsten divu Fafneru. Ako mu to pođe za rukom, šta će biti od nas?
— Otmi ti divu prsten, onda više nemamo čega da se bojimo. Ali kakve
veze sve to ima sa Sigmundom?
— Ja ne mogu divu oteti prsten — odgovori joj strpljivo Votan. Ja sam
mu ga sam dao u zamenu za tvoju sestru Freju, zar se ne sećaš? A ono što
smo ugovorili zabeleženo je na mome štapu od jasenovine. I sve sam to
učinio da bih imao Valhalu, a Valhalu si, ako se ne varam, baš ti želela!
— Kakve to veze ima sa Sigmundom? — opet će Frika ljuta što je muž
podseća na njene pogreške.
— Ima veze, Frika, ima. Ono što ne mogu učiniti sam, jer sam se
obavezao obećanjima, to može učiniti slobodan čovek, na primer Sigmund.
On može oduzeti Fafneru prsten, pobediti patuljke i nas osloboditi more.
O, Votane, kako se hvataš u sopstvenu mrežu! — nasmeja se Frika
prezirno. — Sigmund sam neće moći da pobedi zmaja, a ako mu pomogneš
ti, to će biti isto kao da si sam oteo Fafneru prsten. Time ćeš prekršiti
ugovor, urezan u štap od jasenovine! Postaćeš krivokletnik, ti, bog Pravde!
Votan je ćutao namršten.
— Reci mi već jednom šta hoćeš! — reče on posle dužeg ćutanja.
— Prepusti Sigmunda sudbini, slomi mu mač. On je prekršio
neprikosnovene zakone gostoprimstva i braka. Kriv je i zato mora umreti.
— Pa ja sam mu sam dao mač! Ne mogu ga sada izdati — viknu Votan
očajno.
— Kriv je i mora umreti zbog svojih sagrešenja — ponovi Frika. — Ne
zaboravi, Votane, ti si bog Pravde.
Kad to reče, okrenu mu leđa, uđe u kočije, ošinu ovnove i nestade na
horizontu.
Votan se baci na jednu veliku stenu i zari božansko lice u dlanove kao
najbedniji od svih ljudi. Tada se opet pojavi Brunhilda, koja se bila sakrila
iza jedne hridine, pade pred njim ničice i obgrli mu kolena.
— Oče! Oče! Šta ti je? — upita ga ona nežno. — Reci svojoj Brunhildi
šta ti je? Šta je od tebe tražila Frika?
— Sigmundovu glavu! Tražila je Sigmundovu glavu!
— O, o nikad! Nikad! — viknu Valkira. — On je tvoj najdraži heroj,
najbolji Velsid. Nemoj ga napustiti!
— Kriv je — muklo reče bog. — Prekršio je zakone gostoprimstva i
braka, Hundingu je oteo ženu. On mora umreti, jer ja sam bog Pravde.
Frika je to rekla.
— O, oče, milost, milost za njega! Tako je mlad i lep! Ko će ako ne on
spasti bogove i Valhalu?
— Sigmund ne može spasti ni bogove ni Valhalu, sam nikad neće moći
da preotme Fafneru prsten, a ja mu ne smem pomoći. Frika je dobro
procenila: sam se hvatam u sopstvenu mrežu. Kad bi samo znala kako
želim da svemu ovome jednom dođe kraj, da se Valhala što pre sruši i da
mi s njom propadnemo.
— Nemoj očajavati, oče! Preklinjem te, dozvoli meni da ja pomognem
Sigmundu, jer ti mu zaista želiš pomoći. Zaboravi šta ti je rekla Frika.
— O, ne! — viknu Votan i ustade. — To ne mogu zaboraviti! Sigmund
mora umreti. Slomi mu mač, ja ti to naređujem, i dobro pazi! On neće tako
lako umreti, jer je jak i srčan, a mač mu je ubojit!
— Oče! — opet zavapi Brunhilda i obgrli Votanu kolena.
— Dosta, Brunhilda, — preseče je bog — teško tebi ako me ne
poslušaš. Ti još nisi na sebi osetila silinu moje srdžbe: zato se nje čuvaj!
Nikad ti neću oprostiti!
Kad to reče, bog se uvi u svoj ogrtač i udalji se krupnim koracima.
Rudela je zora. Dole u niziji, na svetlosti mladoga dana, već su se
razaznavale prilike Sigmunda i Siglinde. Po svemu sudeći, zaljubljeni su
bili posustali: kad stigoše pod jedan veliki ariš, legoše na travu i Siglinda
odmah zaspa. Brunhilda tada teška srca uze svoje oružje, uhvati konja za
uzde i polako i svečano siđe u dolinu. U jednoj ruci je nosila koplje i štit, a
drugom se naslanjala na beli vrat svoga konja. Ona stade pred Sigmundom
i pozva ga po imenu.
— Sigmunde, — reče mu ona — pogledaj me! Moraš smesta poći sa
mnom!
— Ko si ti? — upita heroj i skoči na noge.
— Ja sam Brunhilda, Votanova kći — odgovori Valkira. — Mene
može da vidi samo onaj kome je suđeno da mre, ja se javljam samo
hrabrima na bojnom polju. Onaj ko me ugleda, odlazi sa mnom u Valhalu.
— Ako pođem s tobom u Valhalu, koga ću tamo zateći? — smireno je
upita Sigmund.
— U Valhali ćeš zateći mnogo blagorodnih junaka i ponovo ćeš videti
Velsa, dičnog roditelja svoga.
— A Siglinda? Hoće li sa mnom poći i Siglinda?
— Siglinda ne može poći s tobom. Njoj je određeno da još poživi, da
još ostane na zemlji i udiše njen životvorni dah.
Heroj se tada nežno nadnese nad usnulu ženu i šapnu:
— Onda mi pozdravi sve te junake i moga oca Velsa, jer ja neću s
tobom poći u Valhalu.
— Moraš poći sa mnom, Sigmunde, jer ti je pisano da ćeš poginuti.
Video si jednu Valkiru, i moraš umreti.
— Zašto da umrem? Nema toga ko bi mene pobedio! Ko će slomiti moj
mač?
— Ubiće te Hunding, Sigmunde! A tvoj mač je izgubio čarobnu moć.
Votan mu je tu moć oduzeo!
— Sramnog li čina! — viknu heroj prezirno. — Žig srama biće doveka
utisnut na čelu oca moga koji me izdade i napusti... Neću poći u Valhalu pa
makar moja sudba bila da mrem. Odričem se sjaja Valhale!
— Prokletniče! — viknu Brunhilda tronuto. — Kako se usuđuješ da se
suprotstaviš Votanu, kako se usuđuješ da se odrekneš sjaja Valhale i večne
radosti? Zar ti ova žena toliko znači? Poveri je meni, Sigmunde, ja ću je
štititi!
— Dok sam ja živ, niko je ne sme dirnuti, ne sme joj vlas pasti s glave
— reče Sigmund i odmahnu glavorn. — Ako budem morao umreti, najpre
ću nju poseći ovim mačem koji više ne može dotući dušmane.
— Čuj me, Sigmunde, — uzviknu Brunhilda usrdno, uhvativši ga za
ruku. — Ne smeš ubiti tu ženu jer će ona biti majka Sigfrida,
najblagorodnijeg junaka iz plemena Velsida! Sad je sve rešeno: ja ću
izmeniti taj unapred određeni ishod borbe. Uzdaj se u mene!
Porečjem Rajne već se razlegao mukli zvuk Hundingovog roga, koji je
pozivao na dvoboj smrti i Sigmund odmah razdragano pohita u susret
stradanju.
Nebo se međutim nasumori, po njemu počeše da se ganjaju olujni
oblaci. Siglinda je još ležala na travi i spavala snom pravednika ništa ne
sluteći, kad je odjednom probudi tresak groma koji je udario negde u
blizini. Ona opazi Sigmunda i Hundinga, koji su se, obasjani munjama, na
čistini borili na život i smrt, i Brunhildu, koja je lebdela iznad boraca i
štitom zaklanjala Sigmunda. Siglinda kriknu i pritrča borcima, ali bilo je
prekasno. Gnevni Votanov lik bio se već ukazao među oblacima i njegov
neumoljiv mač se ukrsti sa Sigmundovim mačem i slomi ga. Hunding
nasrnu na junaka, koji je ostao bez oružja i zari mu mač u grudi. Sve se to
dogodi začas. Prestravljena Brunhilda okrenu konja, pokušavajući da
umakne očevom gnevu. Ona se naže, diže na sedlo Siglindu, koja se bacila
preko svoga mrtvaca i plakala, pokupi komade slomljenog mača i obode
konja.
Votan je, strahotan u svom gnevu, stao pred pobediocem Hundingom,
prezirno ga pogledao i rekao mu:
— Idi, slugo, pođi Friki i reci joj da je posao obavljen.
To je bilo dovoljno da Hunding padne mrtav pored junaka koga je ubio.
Votan mu okrenu leđa i po oluji koja je besnela, obode konja i otkasa za
Brunhildom.
ČAROLIJA
VATRE
alkira je jezdila planinskim vrhuncima i mekim oblacima. Po
njoj je pljuštala kiša, munje su sevale pod kopitama njenog
konja. Plava kosa obeznanjene Siglinde rasula se preko njenog
sedla. Pred brzonogim Valkirinim belcem uskoro je nestao svet nastanjen
ljudima i pred njom su se pojavili nedostižni vrhunci, omiljeno stanište
bogova i Valkira. Na najvišoj hridi već se bilo okupilo njenih osam sestara.
Pored nogu su im ležali junaci koje su sakupile po bojištima i koje su htele
da okrepe i vrate u život. Uplašena Brunhilda pobeže među njih, moleći ih
da pomognu njoj i ženi koju je donela na sedlu, koja je izgledala mrtva kao
i ti ratnici, samo je ipak još disala.
— Šta si to učinila, Brunhilda? — pitale su je uplašene sestre. Kako to
da ti preko sedla leži jedna žena a ne junak koji je pao na bojnom polju?
— Otkazala sam poslušnost ocu i on me goni, strašan u svom gnevu.
Spasite me!
— Niko od nas ne može da te spase, niko! — viknuše prestravljene
Valkire. — Kako si se usudila da ocu otkažeš poslušnost? Teško tebi!
— Pokušala sam da spasem Sigmunda, odvažnog Velsida. Zaklonila
sam ga svojim štitom, a otac mi je izričito zabranio da to radim, pa je sišao
na poprište borbe, slomio mom štićeniku mač i on je pao od ruke svog
dušmanina. Votan me sad goni, gnevan! Spasite me!
— Teško tebi, Brunhilda, ko može da ti pomogne! Evo Votana, jezdi sa
severa iznad vrhova jela, mrk kao mrkla noć! Teško tebi, Brunhilda!
— Podajte mi bar jednog vašeg ata da Siglinda sa mnom pobegne. Ona
će biti majka najvećeg heroja, Sigfridova majka. Treba je po svaku cenu
spasti!
— To je nemoguće, Brunhilda! Ko bi se usudio da se suprotstavi srdžbi
našega oca! I nas će ta srdžba satrti!
Dok su mlade ratnice uzbuđeno i usplahireno razgovarale, Siglinda je
otvorila oči i zbunjeno pogledala oko sebe:
— Gde sam? — upita ona. — Ko si ti, o ratnice, što me donese ovamo
na belcu svome? Zašto me ne ostavi da umrem sa Sigmundom?
— Priberi se, Siglinda, — odgovori joj Valkira. — Ti se moraš spasti,
jer je suđeno da doneseš na svet Sigfrida, najhrabrijeg Velsida. Zbog njega
se spasi. Beži! Ja ću ostati ovde da dočekam rasrđenog Votana i da mu se
suprotstavim.
— Kuda da bežim? — upita prestravljena Siglinda. — Pomozi mi!
Pomozi mi da spasem svoga sina! Gde ću se sakriti i čekati da mi dete
ugleda svet?
— Beži na istok u Fafnerovu pećinu — brzo je posavetovaše Valkire.
— Beži u zmajevu pećinu — složi se s njima Brunhilda. — Votan
nikad ne zalazi u te krajeve, jer se boji zmaja. Beži na istok. Samo u
Fafnerovoj pećini možeš roditi sina na miru. A kad se bude tvoj sin rodio,
Siglinda, podaj mu ove krhotine slomljenog mača njegovog oca. On će ih
sastaviti i novim mačem, koji od njih dobije, umeće da se pobedonosno
služi. Jer njegovo ime je Sigfrid, a to znači »Radost pobede«. A sada beži,
Siglinda!
U oluji, koja je sve više besnela, žena privi na srce komade mača,
pojaha brzog ata i reče:
— Brunhilda, zdravo! Blagosiljam te bolom svojim! — i odjezdi na
istok.
Već se čuo glas Votana koji je zvao:
— Brunhilda! Gde je ta prestupnica? Gde je ta kćer koja se usudila da
otkaže poslušnost ocu?
Valkira se beše sakrila među sestrama, koje su pokušavale da oko nje
naprave živi zid i tako je zaštite. Kolena su joj klecala, činilo joj se da će
joj srce prepući u grudima.
— Gde je Brunhilda? — opet upita Votan odlučnim glasom. — Kako
se usuđujete da je krijete?
— Oče! — počeše da ga preklinju Valkire. — Savladaj svoj bes, sve te
molimo da budeš prema njoj milostiv, savladaj se i stišaj, ne plaši nas tako!
— Zar vi, devojke neukrotive, plačete tako i dršćete kao poslednje
kukavice, kao slabe žene? Kako vas nije stid? — viknu Votan i u njemu se
gnev još više raspali. — Nisam nikad želeo da budete malodušne! Nisam
vas tako vaspitavao! Zar i ti, Brunhilda, dršćeš i plačeš? Ti, najjača, usudila
si se da mi se suprotstaviš, a sada se bojiš kazne? Stidi se!
Polako i mirno Brunhilda odstrani sestre koje su se još uz nju pribijale i
iziđe pred Votana, gledajući ga pravo u oči.
— Evo me, oče, — reče ona. — Kazni me kako i zaslužujem.
— Neću te ja kazniti, — odgovori joj Votan, a glas mu više nije drhtao
od srdžbe — ti si sama navukla kaznu na svoju glavu. Bila si moje uzdanje,
štitonoša moj, a svoj si štit protiv mene digla, nevernice: birala si za mene
junake, a jednog si protiv mene okrenula. Bila si Valkira, a sada si niko i
ništa.
— Zar me za uvek izgoniš iz Valhale? — upita ga Brunhilda
zaprepašćeno.
— Više te neću slati na bojišta, nećeš više dovoditi heroje u Valhalu,
niti ćeš nuditi medovinu njima i meni. Neću više milovati tvoje dečje lice.
Zauvek si prognana, Brunhilda, isključena si iz zajednice bogova!
— Teško tebi, nesrećnici! — zakukaše Valkire. — Nemoj je
proklinjati, roditelju naš! Strašni Votane, smiluj se na nju!
— Brunhilda je zauvek prognana iz vaše sredine! — produži bog
tužnim glasom. — Više neće s vama jezditi oblacima na svome hitrom
belcu. Pustiću na nju tvrd san na ovom vrhuncu i sklopiće oči, a prvi
namernik koji na nju bude nabasao na drumu, probudiće je i svoj život
udružiti s njenim. Napustite je i udaljite se! Njena će volja odsele biti pod
vlašću muža njenoga, sedeće uz ognjište njegovo i prešće mu vunu.
Ostavite je! I vas će snaći nedaće ako je smesta ne napustite!
Valkire prodorno kriknuše od bola, razbežaše se i sakriše daleko iza
jelovih šuma u gorskim klancima. Kiša je stala, ali iznad planina još su se
ganjali mračni i zlokobni oblaci. Brunhilda je klečala pred Votanom i
šaputala:
— Zar je toliko teško bilo sagrešenje moje? Zaslužujem li da me odista
lišiš ratničkog života i oduzmeš počasti date mi za neustrašivost.
Zaslužujem li da se ja, tvoja kći ljubimica, zenica oka tvoga, podredim
smrtnom čoveku i kao prava robinja njegova sedim uz ognjište, predem mu
vunu i odeću šijem?
— Prekršila si moju zapovest, Brunhilda, iako si znala sa kolikim
bolom u duši sam ti je dao. Više se ne mogu u tebe uzdati!
— Oče moj, učinila sam to iz ljubavi prema tebi i iz ljubavi prema
Sigmundu! Osećala sam koliko ga silno voliš! Ne tražim da me opet primiš
u Valhalu, u redove sestara mojih, — tiho reče Brunhilda, ustajući — ali te
molim da me ne daš kao plen čoveku bez vrednosti, slučajnom namerniku,
kome ću se morati bez roptanja potčiniti. Pusti na mene san na ovoj litici,
ali me nečim zaštiti da mi se približi samo onaj koji strah prezire.
— Mnogo tražiš, Brunhilda!
— Ne, oče, — ostade pri svome Valkira i obgrli mu noge. — Smrvi
me, uništi me, ali me nemoj prepustiti na milost i nemilost čoveku
ništavnom. Opkoli ovu stenu vatrom, neka jara rasplaši malodušne ne bi li
se držali što dalje od mene. Njih me poštedi.
— O kćeri moja neobuzdana, najobesnija i najponosnija, srcu mome
najbliža! Diko moja i gorki moj ponosu! — zaplaka Votan uzbuđen. —
Neću više čuti poklič tvoj ratnički, ni jezditi s tobom našim vrhuncima!
Nećeš mi više prinositi čaše medovine, Brunhilda, zenico oka moga,
osmehu proletnji i radosti srca. Neka bude volja tvoja: zažeći ću plam
zaštitni oko hridi tvoje, neka te vatra štiti od ljudi mlakih duša. I tako će
samo odvažni, što strah preziru, do tebe moći doći.
Kad to reče, otac bogova, bog ratnika, nagnu se nad Valkirom koja je
klečala i blago je poljubi u oči. Devojka mu klonu u naručje, jer odmah
utonu u dubok san. A on je polako položi na travu pod veliku jelu, na lice
joj spusti srebreni vizir, mlado telo joj pokri velikim čeličnim štitom, pa
krenu planinom sa mačem u ruci i zapovedi:
— Hajde, Loge, demone skitnico! Zapali vatru! Oko Valkirine stene
užegni oganj!
Iz stene suknu vatra, najpre nemirno zaplaminja, pa se onda razgori i
razbukti svom silinom. Votan mačem opisa krug oko usnule Valkire i po
tom krugu poslušno izbiše ognjeni jezici. Zatim požar planu oko velike
jele, vatrište se postepeno raširi, osvajajući prostor, dok se naposletku ceo
krš ne pretvori u ogromnu buktinju.
— Ko se plaši moga mača, neka nikad ne pređe preko ove vatre! —
izreče Votan i diže svoje ubojito koplje. Zatim, još jednom, bolnim
pogledom pozdravi Valkiru, koja je ležala na travi, i krenu prema Valhali.
Na vrhu nedostupne stene, opasane ognjem, Brunhilda, koja više nije
bila boginja, spavala je začaranim snom.
SIGFRID
vo je priča o Sigfridu, sinu Sigmunda i Siglinde, lepa priča koja
nije tužna.
»Beži, Siglinda«, rekla je Valkira uplašenoj ženi. »Spasi se, jer
ti je suđeno da doneseš na svet junaka, najjačeg Velsida: čuvaj ga Votanove
srdžbe. Beži na istok, prema Fafnerovoj šumi. Tamo ćeš biti bezbedna, jer
se Votan nikad ne približava zmajevoj jazbini.«
I Siglinda je pobegla na istok, prema Fafnerovoj šumi, stežući na
grudima komade slomljenog Sigmundovog mača, nasleđe koje je otac
ostavio sinu.
Fafner, pretvoren u zmaja, ležao je ogroman u ogromnoj pećini i
besmisleno je zurio u svoje blago pošto se nikad njime nije služio: gledao
je gomile zlata i srebra, šlem koji je iskovao Nibelung Mime, prsten
Nibelunga Alberika. Strašan je bio taj zmaj, surov i opak, bezmerno svirep.
Strašno mu je bilo ždrelo, iz kojega je curila otrovna pena, strašan zmijski
rep, koji se savijao i svakog ko bi mu se približio mogao je udaviti.
»Je li moguće da se ovde može roditi moj sin?« upita se zbunjena
Siglinda i ustuknu u strahu da je zmaj ne primeti i proždere. Ali nije daleko
otišla. Nije htela da napusti šumu koja joj je, po rečima Valkire, bila jedino
sigurno pribežište.
Na drugoj strani šume, ona spazi drugu pećinu: u njoj se krio Nibelung
Mime. Ogorčen na brata Alberika, koji ga je opteretio teškim radom kad je
postao gospodar Rajninog zlata, patuljak je napustio Nibelhajm i nastanio
se ovde. Živeo je povučeno, uvek mrgodan, i kovao je plan kako će oteti
Fafneru prsten da bi se osvetio za pretrpljena poniženja i nasilje i sam
postao gospodar sveta. Ali kako da se dočepa Rajninog zlata? Mime se
odlikovao silnim lukavstvom, ali je pri tom ipak bio samo kukavni, mali,
hromi patuljak, a i to njegovo lukavstvo se nije moglo meriti sa
Alberikovim bistroumljem. U ovo poslednje Mime nije bio sasvim uveren,
pa je živeo u nadi da će jednom doći i njegovo vreme.
Kada Siglinda, iscrpljena, uđe u pećinu i zamoli ga da joj pruži
utočište, kada Siglinda iznurena večitim strahom i velikim naporima,
rodivši Sigfrida, skonča i najzad se upokoji, Mime pomisli da je došlo
njegovo vreme.
Sigfrid je bio Velsid a Mime je znao da će to dete postati neustrašiv
ratnik: to mu je poverila Siglinda, ponosna na svoje novorođeno čedo, a
poverila mu je i slomljeni mač. Patuljak pomisli: »Ako se zauzmem oko
ovog deteta, brižljivo ga podignem i lepo odgojim, ono će mi biti verni
sluga pa će oteti Fafneru prsten i meni ga predati.« Tako je mislio lukavi
patuljak i u svojoj pećini sa velikim marom negovao mališana. Grejao mu
je pokrivače, sterao meki ležaj, hranio ga mlekom šumskog zverinja. Kad
Sigfrid poraste toliko da je mogao stati na svoje male nožice, patuljak mu u
kovačnici iskova igračke, docnije lovački rog, optočen srebrom, a zatim luk
i strele. Mime je vodio svog štićenika u šetnju pored potoka, počivao s
njime u senci visokih jela, učio ga veštinama lova i ribolova i kako će se
braniti od vukova i medveda. Dečak je bio snažan i bistar, voleo je drveće i
raznovrsne glase šume, ali nije voleo starog patuljka, iako je ovaj za njega
mnogo učinio. Sigfrid nijednog trenutka nije poverovao da je taj nakazni
vilenjak njegov otac, iako ga je Mime u to jednako ubeđivao.
Deca znaju mnogo šta čemu ih niko ne uči, a naročito brzo osete ko ih
iskreno voli.
Sigfrid je osećao da ni u čemu što patuljak čini nema ljubavi. Mime ga
je mogao u sve ubediti, ali nikad nije uspeo da pred njim prikrije da mu je
srce tvrdo i zlo.
— Ti nisi moj otac, Mime! — govorio mu je dečak i odmahivao
glavom tako da su mu se tresli plavi uvojci. — U gnezdima sam video
goluždrave ptiće i znam da su veoma slični svom ocu! Video sam
mladunčad srndaća i lisice: imaju istu gubicu i šape kao i njihov otac! A
onda sam, u bistroj vodi reke, gledao svoj lik, a zatim tvoje lice, Mime, i
video da ne ličim na tebe. Ja nisam tvoj sin!
— O rđavi, nezahvalni dečače, — jadikovao je Mime i čupao kosu —
ja jadni, stari patuljak sedim kod kuće i znojim se radeći za tebe, a ti se
skitaš šumom, a kad se vratiš kući, samo umeš da me vređaš i napadaš! Zar
mi tako vraćaš sve ono dobro koje sam za tebe učinio? Šta još hoćeš?
— Hoću jedan lep mač! Hajde, iskuj mi ga, Mime! — naredi mu
neukrotivi dečak i poče da ga ganja po pećini, plašeći ga da će dovesti
velikog medveda kojeg je video u šumi.
Uplašeni patuljak otrča u kovačnicu i sav u znoju poče da lupa, lupa po
nakovnju tako da se sve pušilo. Ali, ma koliko se zalagao, nikako nije
mogao zadovoljiti obesnog dečaka, koga je mislio da vaspita u pokornosti
kao svoga roba, a koji će, vrlo verovatno, postati njegov gospodar. Kad je
Mime, uz velike napore, najzad uspeo da iskuje jedan mač koji je smatrao
savršenim, Sigfrid prsnu u smeh, slomi ga na nakovnju, pa viknu:
— I ti si mi neki kovač! Zar ovakve mačeve kuješ? Smesta mi napravi
drugi mač! I to bolji od ovoga, ako umeš!
Mime uzdahnu i opet pregnu na posao: lupao je, učvršćivao ivice,
duvao u mehove, a kad je novi mač bio iskovan, mač tako jak i čvrst da se
ne bi slomio ni pod pesnicom nekog diva, taj nemogući dečak ga savi belim
rukama i slomi ga u paramparčad.
— I ti si mi neki kovač! Kad ćeš mi skovati jedan pristojan mač? Hoću
da se otisnem u beli svet, da te napustim, da te moje oči više ne vide, da te
ne slušam kako vazdan jadikuješ. Reci mi ko je moj otac? Gde mi je
majka? U gnezdu sam video roditelje ptica. U jazbinama i rupama roditelje
medvedića i lisica! Zar sam ja tikva bez korena? Zašto ja nemam majku?
Bar mi to kaži, kad već ne umeš da mi iskuješ mač!
— Ne znam, Sigfride, — mrmljao je patuljak, pognuvši glavu —
kunem ti se da ne znam. Jednom je u ovu pećinu ušla neka žena: bila je
sama i na izmaku snage. Ja sam je prihvatio, pomogao joj kako sam
najbolje znao i umeo, ali ona je zauvek sklopila oči čim je tebe donela na
svet, Sigfride! Poverila te meni. Koliko sam se namučio dok sam te od šake
mesa podigao do ovakvog momka! Trebalo bi da mi za to doveka budeš
zahvalan. Grejao sam ti pokrivače, sterao postelju...
— Stara pesma! Prestani, molim te, to sam već sto puta čuo! Pričaj mi
o mojoj majci .. Kako se zove?
— Siglinda.
— A moj otac?
— Ne znam.
— Kako ne znaš? — viknu jednog dana Sigfrid i zgrabi patuljka za
gušu. — Zadaviću te ako mi to ne kažeš!
— Ne znam, kunem ti se da ne znam! — jauknu patuljak kreštavim
glasom. — Tvoja majka mi je samo rekla da ti je otac poginuo u boju.
— Ti si jedna obična stara varalica, Mime, i ja ću te zaista zadaviti —
zapreti mu Sigfrid. — Časti mi, zadaviću te ako mi nečim ne dokažeš da
govoriš istinu!
— Čime da ti to dokažem? Kako da ti to dokažem? — upita ga
patuljak, dršćući od straha. Ali onda ustuknu pred Sigfridovim namrštenim
licem i otrča u kovačnicu po komade slomljenog mača. Kad se vrati, on
reče: — Uzmi ovo, evo ti dokaza! Ovo je bio mač tvoga oca. Tvoja majka
mi ga je poverila i stavila mi je na dušu da ga jednog dana tebi predam.
— Lepog li mača! — uskliknu mladić. — Takav mač meni treba! Brzo,
Mime, ako hoćeš da ti oprostim što si od mene tajio pod kakvim
okolnostima sam se rodio i, umesto istine, koju je trebalo da mi saopštiš,
prodavao mi šarenu lažu, sastavi mi od ovih komada mač!
— Šta si naumio?
— Otisnuću se u beli svet koliko danas, napustiću te, biću slobodan kao
riba u vodi, ptica na grani, vetar u šumi. Zbogom ostaj, Mime, vratiću se
večeras i teško tebi ako dotle mač ne bude iskovan!
Sigfrid istrča iz pećine i veselo zatrubi u svoj rog. Vilenjak ostade pred
kovačnicom s komadima slomljenog mača u rukama.
O, znao je on, bio je duboko uveren da nikad, nikad te komade neće
moći da sastavi. Šta da radi? Kuda da se sakrije pred srdžbom dečaka, kada
uveče bude tražio da mu položi računa o svom radu? Kakav užas! Stari
Mime je nameravao da sebi odgaji roba, a odgajio je gospodara, goreg od
Alberika. Lupaj, samo lupaj po nakovnju u čađavoj kovačnici, jadni
Nibelunže! Te komade ti, svojom rukom, ne možeš sastaviti! Za to je
potreban kovač mnogo veštije, mnogo spretnije ruke nego što je tvoja!
Dok je Mime tako razmišljao i očajan lupao čekićem po nakovnju, na
ulazu u pećinu ukaza se jedna ljudska prilika. Bio je to neki putnik, uvijen
u tamnoplavu kabanicu. Umesto štapa u ruci je držao veliku motku od
jasenovine, na glavi je imao šešir širokog oboda, natučen na čelo tako da
mu je desno oko bilo skriveno.
Došljak odlučno kroči u pećinu kao da ulazi u svoju kuću i pozdravi
Mimea.
— Zdravo da si, marljivi kovaču! Ukaži mi gostoprimstvo i dozvoli mi
da otpočinem pored tvoga ognjišta. Posustao sam mnogo.
— Ko si ti? Šta želiš? upita Mime neznanca i prestrašeno skoči.
— Ja sam mudri lutalica koji je mnogo šta naučio tumarajući svetom.
Zato sam mnogima valjao i oni su rado slušali moje pametne savete.
— Nisu mi potrebni tvoji saveti, ne želim da mi iko soli pamet —
preseče ga osorno Mime. — Ni ti mi nisi potreban, idi, odlazi, želim da
budem sam!
Ali putnik se nije dao zbuniti već priđe još bliže domaćinu i sede pored
njegovog ognjišta.
— Neljubazan si prema gostima, kovaču, a ja ti opet ponavljam da ti
mogu biti od velike koristi. Ako mi dozvoliš da predahnem i snagu
priberem pored tvog ognjišta, spreman sam da ti za uzvrat odgovorim na
svako pitanje. Pitaj me sve ono što ti u životu može zatrebati, a ja dajem
glavu da ću na svako tvoje pitanje naći odgovor.
— Lakomisleni stranče! — reče Mime. — Izgubićeš glavu kad se u nju
tako lako kuneš! Postaviću ti tri pitanja i teško tebi ako mi na njih ne
odgovoriš! Platićeš mi to glavom. Reci mi, kad si već, kako sam kažeš, svu
pamet ovoga sveta popio, i mnogo putovao, znaš li koji narod živi u utrobi
zemlje?
— Nibelunzi žive u utrobi zemlje, a njihovo carstvo se zove Nibelhajm
— odgovori stranac i ne trepnuvši, a onda se nasmeja. — Jednog dana se
Alberik proglasio njihovim vladarem, koristeći se moći čarobnog prstena.
Kovaču, pitaj me nešto teže, što će ti više koristiti.
— Misli ti kako ćeš spasti glavu, a za mene ne brini! — odgovori
Mime ljutito i upita: — Znaš li koji to narod, moćan i silan, živi na zemlji?
— Na zemlji žive divovi, glupi i uobraženi kovaču, a carstvo divova
zove se Rizenhajm — odgovori mu stranac. Otevši Alberiku prsten, tim
carstvom su zavladali Fafner i Fasolt. Ali Fafner je ubio Fasolta i pretvorio
se u zmaja.
— Mnogo znaš, putniče, — odvrati mu Mime zabrinuto. — Ali reci mi
znaš li koji narod živi na vrhovima planina i na nekim oblacima?
— Na njima žive bogovi, glupi patuljče, a njihov dvor se zove Valhala.
Votan je njihov vladar, on ima koplje od jasenovine!
Kad to reče, bog ponosno udari štapom u zemlju, a ono jedino oko mu
blesnu čudnim sjajem.
Stari vilenjak uzdrhta, jer u njemu prepozna boga pa uplašeno i
snishodljivo reče:
— Idi, stranče, osvetlao si obraz i izvukao živu glavu, nisi mi više
potreban.
— O, Mime, pokazao si se negostoljubiv i ispao si glup — odgovori
mu Votan prezirno. — Mogao si me pitati nešto što bi ti zaista koristilo, a ti
si mi uputio nekakva nesuvisla pitanja, i to iz čiste oholosti! Sada je red na
mene da ja postavljam pitanja. Postaviću ti tri pitanja, a ti mi odgovori ako
ti je mila na ramenu glava!
— Ja sam samo jedan jadni, ništavni patuljak, — reče Mime
uobičajenim plačnim glasom — a kad sam video da se u mojoj pećini žari
Votanovo oko, odmah je presahao izvor moje duhovitosti. Pa ipak, postavi
mi ta pitanja, pokušaću da spasem glavu.
— Znaš li ti, Mime, koje je pleme Votanu najdraže, a ipak ga najviše
kažnjava? — upita bog.
— To je pleme Velsida, o putniče, — odgovori patuljak spremno — a
pripadnici tog plemena Sigmund i Siglinda, roditelji Sigfrida, najjačeg
izdanka njihovog soja, bili su Votanovi ljubimci.
— Dobro, Mime, prvim odgovorom si osvetlao obraz — oda mu
priznanje Votan. — A sada mi reci ovo: ti znaš da jedan Nibelung čuva
malog Sigfrida, u nadi da će taj dečak jednom Fafneru oteti prsten i njemu
ga dati. A znaš li ti koji će mač poseći zmaja?
— Notung je mač, jedini mač koji može poseći Fafnera! — uzviknu
lukavi vilenjak.
— A znaš li kome će poći za rukom da od komada slomljenog mača
načini novi, još britkiji, još moćniji? — opet upita Votan.
— Na žalost, ne znam! Ne znam, i to će me stajati žrvota! — očajno
zavapi Mime. — Ja sam nedorastao tome poslu, a ko će ga obaviti?
— Eto, to je trebalo da me priupitaš, šupljoglavi patuljče, a ne tamo
vazdan neke tričarije. No sad svejedno: sam ću ti to reći. Čuj me: tvoj život
je u mojim rukama, ali ipak ti ga zasad neću oduzeti. Tvoju glavu
poklanjam junaku koji će iskovati nepobedivi mač. A znaš li ti, brajko moj,
ko će biti taj junak? Onaj koji ne zna za strah.
Kad to reče, Votan okrenu leđa Nibelungu i iziđe iz njegove pećine.
Starog vilenjaka obuze samrtni strah i on ostade u svojoj kovačnici,
razmišljajući kako će se spasti, ali pošto je bio silno uplašen, u glavi mu je
nastala pometnja. On klonu na neku stoličicu iza nakovnja i pogleda šumu
koju su ozarili zraci sunca na zalasku. Tada mu se pričini da je izbio požar
u čestaru ariša i jela i da se plamen širi prema njemu. »U pomoć«, htede da
vikne, ali izdade ga glas. Tog trenutka naiđe Sigfrid, obesan i radostan.
— Jesi li mi načinio mač, Mime? Odmah mi ga daj! — naredi mu
mladić još sa praga.
— Teško meni, još mi je samo ovo trebalo! — zakuka patuljak,
šćućuren iza nakovnja.
— Gde si, Mime? Šta radiš? — upita ga Sigfrid.
— Razmišljam o nečem veoma važnom što sam zaboravio da te
naučim — odgovori mu prevejana lažovčina i oprezno diže glavu.
— Sakrio si se iza nakovnja? — nasmeja se Sigfrid. — Mora da je u
pitanju nešto zaista važno. De, kaži! Šta si to zaboravio da me naučiš?
Kaži, varalice!
— Zaboravio sam da te naučim šta je strah.
— Strah? Zaista, šta je to? Ako je to neka veština, zašto mi još nikada o
njoj nisi govorio?
— Zar nikad nisi uzdrhtao? — šapnu patuljak tajanstveno, polako
izlazeći iz skloništa: — Zar ti još nikad nije srce u grudima jače zakucalo
kad se nad šumu spuštala noć? Zar nikad nisi osetio da su ti se presekle
noge i grlo steglo?
— Steglo grlo? Presekle noge? Jače zakucalo srce? To mora da je lepo!
Nauči me tome, Mime! — ushićeno uzviknu prostodušni junak.
— Pođi sa mnom i naučiću te. Fafner i ja ćemo ti naterati strah u kosti i
pokazati šta znači uplašiti se — zacereka se vilenjak.
— Ko je Fafner? Gde živi?
— Fafner je moćni zmaj, videćeš ga, a živi na kraju šume.
— Daj mi mač, poći ću Fafneru na kraj šume — nestrpljivo naredi
Sigfrid pa zgrabi patuljka za rame i dobro ga protrese.
— Avaj, mač! Rečeno mi je da će samo onaj koji ne zna za strah moći
od onih komada načiniti mač, — reče Mime.
— Daj onda meni te komade, ja ću ih sastaviti, a ti prestani već jednom
da melješ kao vodenica, nesposobni starče!
Kad Sigfrid to reče, diže patuljka i baci ga u jedan ugao kao praznu
vreću, pa pohita u kovačnicu, pokupi komade mača i dohvati kovačev alat.
Zatim složi ugalj na gomilu, pritisnu mehove i zapali vatru. Plamen se diže
i razbukta, a za to vreme novopečeni majstor stavi na nakovanj komade
slomljenog mača i poče da ih struže, struže.
— Šta to radiš? Smesa za lepljenje komada već je spremna —
progunđa patuljak.
— Zadrži za sebe tu svoju smesu i kašu! — nasmeja se Sigfrid. — Mač
se njome ne lepi! — Pa produži da turpija.
— Upropastićeš mi turpiju i pilu! — zakuka kovač.
— Bestraga ti glava, do đavola i ti i tvoja turpija! Bolje bi ti bilo da
ovde učiš kako se kuju mačevi — opet mu se naruga obesni Sigfrid.
Mladalački žustro, on je već bio pretvorio u prah dva komada. Tada usu
čeličnu prašinu u neki sud, pristavi ga na užareni ugalj i upita patuljka:
— Mime, kako se zove moj mač?
— Zove se Notung, to mi je rekla tvoja majka.
— Notung! Notung! — zapeva tada mladić na sav glas. Dok je tako
pevao, duvao je u mehove i čelik se topio. Mime je zbunjeno pratio šta radi.
Ni jednog trenutka mu nije palo na pamet da bi komade slomljenog mača
mogao pretvoriti u prašinu i mač ponovo izliti: a eto, taj neiskusni
žutokljunac, napravio je i to čudo.
— Teško meni — mislio je vilenjak. — Eto, napraviće mač i ubiće
Fafnera. Ali ko će mene spasti ako on ne sazna šta je strah? A ako to sazna,
kako će ubiti Fafnera?
Za to vreme čelični prah bio se sasvim rastopio i Sigfrid izli usijanu
tečnost iz kotlića u kalup. Zatim kalup uroni u ledenu vodu, a voda zacvrča,
zašišta i iz nje se naglo diže oblak pare. Sigfrid opet zavuče kalup među
zažareno ugljevlje, a onda ga izvadi, razbi i iz njega izvadi lepi mač koji
blesnu kao munja. On ga položi na nakovanj i poče da ga kuje. Mač je sada
bio iskovan. Sigfrid ga još jednom potopi u vodu, koja opet zacvrča, zašišta
kao da se srdi, besna, zatim poče da ga sastavlja sa balčakom.
Mime je gledao mladića ispod oka, zelen od zavisti, i o nečem
razmišljao. Najzad se reši i uđe u ostavu. U njoj su na jednoj polici bili
veoma lepo poredani lončići puni začina i suvih trava. Pakosnik iz jednog
suda zahvati šaku sparušene trave, usu je u lončić pun vode i pristavi ga na
ognjište.
— Odlično, Mime, — nasmeja se Sigfrid. — Samo se ti vežbaj u
gotovljenju kašica i poparica, dok ti ja ne skuvam poparu, kad ionako
mačeve ne umeš da praviš. Uči, uči kuvarski kad već nisi ovladao
kovačkim zanatom!
— Nisam ti ja više ni za šta, kad ti kažem, — složi se dvolični patuljak
— a sada ću ti pripremiti nešto da se okrepiš. Verovatno si posustao! —
Dok je to govorio, krišom je ulio čorbu u bočicu smišljajući: »Ovoliko će
mu biti dovoljno da zaspi kao zaklan. Kad ubije zmaja i bude umoran i
zagrejan, daću mu da ovo popije. Odmah će zaspati dubokim snom a ja ću
ga smaknuti, i to baš ovim mačem, koji je s toliko truda iskovao, i domoći
ću se prstena i štita kao i sveg Fafnerovog blaga.«
Ne sanjajući šta mu patuljak sprema, Sigfrid je razdragano pevao:
»Notunže, Notunže! Maču nepobedivi!« Lepi mač je bio iskovan. Junak ga
uhvati obema rukama i viknu: — Pogledaj, Mime, kako seče Sigfridov
mač!
On snažno zamahnu mačem, oštrica pogodi nakovanj i raspoluti ga na
dva dela, koja uz strahovit tresak padoše jedan na jednu a drugi na drugu
stranu. Mime se toliko prestravi da pade sa stoličice na kojoj je sedeo,
zatim ustade i još dršćući reče: — Zaista je strahotan tvoj mač, momče.
Pođi sa mnom, idemo Fafneru.
GOVOR
PTICA
afner je živeo na kraju šume, u jednoj pećini okrenutoj prema
istoku. Sigfrid i Mime su celu noć po mesečini hodili šumom. U
svanuće stigoše pred pećinu i Mime reče:
— Stigli smo, Sigfride. Ako ovde ne saznaš šta je strah, teško da ćeš to
igde saznati. Ova pećina pripada Fafneru, strašnom zmaju. Ždrelo mu je
tako veliko da te celog odjednom može progutati. Iz ždrela mu curi otrovna
pena koja, ako te poprska, može začas da ti razjede kožu, meso, kosti. Rep
mu je tako dugačak i mišićav da će te, ako se oko tebe obavije, zgnječiti
kao suv orah.
— Odlazi, patuljče zloslutniče! — reče Sigfrid. — Bolje bi ti bilo da mi
kažeš ima li taj zmaj srce kao ostalo zverinje.
— Srce ima, u to sam ubeđen! Ima: nemilosrdno srce — reče patuljak i
zacereka se.
— U to nemilosrdno srce ja ću zariti mač. Živi bili pa videli! —
odgovori junak. — A sada me ostavi.
— Dobro, idem — pokorno mu odvrati patuljak. — Otpočinuću pored
izvora, a ti pazi: kad izgreje sunce, zmaj će izići iz pećine i krenuti na vodu
da se napoji. Tada na njega nasrni!
— Kad je tako, Mime, biće bolje da se negde drugde sakriješ — veselo
mu posavetova Sigfrid. — Mogao bih pasti u iskušenje da ga pustim da ode
čak na izvor i tobom se posluži za doručak pre no što ga ubijem. Zato hajd'!
Put pod noge! Beži!
Patuljak nije čekao da mu se dvaput kaže: on zaždi čestarom čim se
prvi sunčevi zraci prosuše po vrhovima drveća. Sigfrid leže pod jednu lipu,
mirno očekujući da čudovište iziđe na svetlost dana i poče da razmišlja:
»Kakva sreća što Mime nije moj otac! Tako je ružan, grbav, hrom,
dvoličan i pakostan! Ja sigurno ličim na oca, a i na majku! Kakva li je bila
moja roditeljka? Ne mogu ni zamisliti kako izgleda žensko čeljade kad
žene nikad video nisam! O, zašto ljudima umiru majke?«
Bezbrižna radost mladoga, junaka sada se pretvori u tugu i on uzdahnu,
oči mu se napuniše suzama. U osvit, šuma je živnula. Jedna ptica tiho
zacvrkuta.
— Šteta što ne razumem značenje ovog cvrkuta! — šapnu Sigfrid
zamišljeno. — Možda mi ptica priča o majci? Pokušaću da joj odgovorim.
On ustade, iseče mačem jednu trsku, napravi od nje sviralu i zasvira.
Koliko se samo ta svirka razlikovala od ptičjeg ćurlika! Obeshrabreni
Sigfrid baci sviralu, pokri rukom otvor srebrenog roga i dunu. Čim je
svirnuo u rog koji je, po njegovom mišljenju, neodoljivo privlačio šumske
zverčice, pojavi se Fafner i tromo iziđe iz pećine.
Sigfrid baci rog i zaprepašćeno se zagleda u čudovište.
— Gle, — reče on u sebi — lepu zverku je danas primamio zov moga
roga!
Zmaj najpre silno urliknu pa onda progovori ljudskim glasom:
— Ko si ti? Šta tražiš ovde?
— Jesi li ti taj koji treba da me nauči šta je strah? — upita Sigfrid
zmaja.
Fafner se grohotom nasmeja i priđe mu bliže, pokazujući ogromne
zube.
— Prijatnog li iznenađenja — prosikta čudovište. — Hteo sam da se
napojim, a sve mi se čini da ću i omastiti brk. Priđi, mladi razmetljivče!
Sigfrid je bio u stanju pripravnosti i već je stavio ruku na ba1čak.
Zatim isuka mač, skoči, priđe zveri sa strane da ga ne poprska
smrtonosnom penom. Začuđujućom gipkošću on izbegnu strašni udarac
repom i skoči na zmaja. Zmaj, besan što je promašio, uspravi se na zadnjim
nogama i okrenu u nameri da dečaka zgnječi ogromnim telom. Ali Sigfrid
obema rukama hitro uperi u njega mač i zari mu ga u grudi, koje nisu bile
zaštićene tvrdim ljuskama. Fafner urliknu, opet se diže, kao da hoće da
pobegne od ljutog bola koji ga je razdirao i tako dade junaku vremena da se
skloni, a zatim pade i zemlja se pod njim zatrese.
— Dečače svetlih zena! — prosikta čudovište lipsavajući — kaži mi ko
si ti i otkud dohodiš? Ko ti oružje dade? Ubio si Fafnera, poslednjeg diva
koji je čuvao prokleto Rajnino zlato. Ali čuj me i počuj! Onaj ko te je
nahuškao protiv mene, radi i tebi o glavi!
Sigfrid ga je slušao, tronut i užasnut, a čudovište se izvrnu na bok,
zahropta i najzad presvisnu. Junak izvuče mač iz zmajevih grudi i topli
mlaz krvi koji iz njih šiknu, poprska ga i obli mu ruku. Sigfrid oseti da ga
ta krv žeže kao vatra živa pa nesvesno prinese prst ustima. Tog trenutka
ptica koja se gnezdila u krošnji lipe, opet pućpuriknu. Ali, gle čuda, taj
ćurlik je sada dečaku bio razumljiviji: gotovo mu se činilo da razabire reči.
On dobro načulji uši. Da, sada je ta pesma zaista bila jasna. Ličila je na
srebrenasti ljudski glas.
— Sigfrid je došao glave Fafneru! — pevala je ptica ljudskim glasom.
— Blago Nibelunga je sada njegovo. Da sam ja na Sigfridovom mestu,
odmah bih uzela bar šlem i prsten.
— Hvala ti, krilata lepotice, hvala ti na mudrom savetu — viknu
Sigfrid razdragano i otrča u pećinu.
Ubrzo iz nje iziđe sa šlemom i prstenom i gledao ih je i ne sanjajući
kako se njima može koristiti. Zatim sleže ramenima, stavi prsten na ruku,
obesi šlem o pas i reče u sebi:
— On će me podsećati na pobedu koju sam izvojevao nad Fafnerom, a
to je zaista bila teška pobeda. Ali šta je to strah? Nisam ni ovde to uspeo da
naučim.
Ptica se tada ponovo oglasi:
— Čuvaj se Mimea, Sigfride, ne veruj toj neveri! Sada ćeš uvek moći
da prozreš njegove namere, jer si okusio zmajevu krv.
Tada Sigfridu priđe Mime, podmukao i oprezan, i reče medenim
glasom:
— Čestitam ti, Sigfride moj! Dakle, uspeo si, ubio si zmaja?
— Jesam, ubio sam ga odgovori tužno Sigfrid a gotovo da bih mogao
reći da ga žalim, jer, ima mnogo onih koji su gori od njega a još su živi.
Više mrzim onoga ko me je nagovorio da ubijem Fafnera nego samog
Fafnera.
Tada Mime opet progovori umilnim glasom. Ali, za divno čudo,
umesto blagih, Sigfrid je čuo strašne reči koje su mu otkrile patuljkovu
opaku nameru.
— Lakše malo, dečače! — učini mu se da čuje. — Uskoro ću na tebe
pustiti tvrd san iz kojega se nikad više probuditi nećeš. Tebe nije teško
prevariti. Tako si lakoveran.
— Uspavaćeš me? — ponovi Sigfrid zaprepašćeno.
— Zar sam ti to rekao? — upita ga Mime, začuden više od njega. —
Nije moguće: čuj! — I priđe mu, uze ga za ruke i produži, nežno mu se
osmehujući: — Uvek sam te mrzeo, zar to nisi znao? Mrzeo sam tebe i celo
tvoje pleme. Prihvatio sam se zadatka da te vaspitam samo zato da se
domogneš Fafnerovog blaga, šlema i prstena, a sada ćeš ih meni dati, daćeš
mi ih milom ili silom, ti glupi, razmetljivi dečače.
— Šta? Šta? — prekide ga Sigfrid ljutito. — Oduzećeš mi Fafnerovo
blago? Pokušaj samo, ako smeš!
— Pogrešno si me razumeo! — uzviknu patuljak zbunjeno, videći da
dečak prozire njegove misli. — Sigurno si već na izmaku snage, zato dođi:
pripremio sam ti krepki napitak, gromko piće!
— Kakav napitak, kakvo piće? — upita Sigfrid u kome se sada
probudila sumnja. Patuljak se nasmeši i predusretljivo mu pruži čuturicu.
Hteo je da mu kaže:
— Imaj poverenja u mene, pij, moj napitak će te okrepiti. — Ali
Sigfrid, koji je okusio zmajevu krv, shvati šta se krije iza tih reči, šta se
kuva u patuljkovoj glavi.
— Pij, — činilo mu se da Mime kaže. — zaspaćeš dubokim snom i ja
ću ti oteti blago. Sakriću ga, a da bih bio siguran da ga niko neće naći, tebi
ću odrubiti glavu ovim lepim, britkim mačem, a ja ću nestati, iščeznuću,
služeći se čarobnom moći šlema i prstena.
— A, tako? — viknu gnevno junak. — Evo ti nagrade za piće koje si
mi pripremio. — On hitro zavitla mačem i poseče patuljka koji pade mrtav
na zemlju.
Ogorčeni Sigfrid baci patuljkovo telo u pećinu... samo da ga više ne
gleda. Ulaz u pećinu zatvori ogromnom zmajevom lešinom i leže, umoran,
pod lipu. Sunce je već bilo visoko odskočilo i svuda okolo je vladala tišina.
— Zašto ne pevaš, mila moja krilata savetnice, — upita dečak pticu,
dok mu je dušu obavijala nekakva tajanstvena tuga. — Kad bi samo znala
kako sam usamljen! Nemam ni oca ni majke, ni brata rođenog, ni mile
sestrice! Jedino stvorenje koje sam poznavao, kovalo je plan da me mučki
ubije. Pevaj, mila moja ptičice: opet me uputi na dobro. Šta sada da radim?
Tada se opet začu veselo pućpurikanje i Sigfrid shvati njegovo značenje:
— Tamo, na jednoj dalekoj steni — pevala je ptica — spava žena,
opkoljena vatrom. Sigfrid će preći preko vatre, probudiće uspavanu ženu,
udružiće se s njom, jer nije dobro da je čovek sam.
Heroj se odmah uzbudi i skoči na noge.
— Gde je ta žena? — upita brzo. — Hoću li moći da kročim u to
vatrište? Hoću li moći da je prenem iz sna?
— Samo onaj ko ne zna za strah može da probudi Brunhildu! — opet
zapeva ptica.
— Ja sam taj koji ne zna za strah! — veselo uzviknu Sigfrid. — Ni
Fafner nije uspeo da me uplaši. Ali kako ću naći put što vodi steni toj
dalekoj?
Tada se začu lepet krila i ptica prhnu sa grane lipe. Jedno vreme je
neodlučno kružila iznad junakove glave, zatim se brzo kao strela vinu
prema severu. Sigfrid se diže i pohita za njom i sam gotovo lebdeći iznad
zelene trave na livadama.
On ostavi za sobom šumu, ostavi dolove i reke: kad se smrači i spusti
se noć, još je hodio po mesečini prema neznanim daljinama, upravljajući se
po letu ptice, svoga krilatog vodiča. Odjednom ptica mahnu krilima, kao da
se uplaši, kriknu nešto što Sigfrid ne shvati, nešto kao: — ... gospodaru
gavranova ... gospodaru oluje ... — i nestade.
Sigfrid osta sam samcat. Pred njim se dizala strma, nepristupačna stena,
a na nju se naslanjao neki čudni putnik, ogrnut plavom kabanicom, sa
šeširom širokog oboda, natučenim na čelo, i štapom od jasenovine u ruci.
— Kuda si se uputio, dečače? Šta tražiš? — upita putnik Sigfrida.
— Tražim liticu oko koje gori vatra i ženu što na njoj spava.
— Ko ti je pričao o toj litici? Ko te je dovde doveo?
— Dovela me ptica iz šume po čijem letu sam upravljao korak svoj. O
ženi mi je cvrkutom pričala ptica iz šume.
— Kako to da si razurneo cvrkut ptica?
— Ovlažio sam usne Fafnerovom krvlju i otada razumem govor ptica.
— A ko te je nahuškao da zmaja ubiješ?
— Nahuškao me je Mime, stari Nibelung, ali sam zmaj me na to
podstakao, jer me izazvao!
— A ko ti je iskovao mač kojim si čudovište ubio? — Sam sam ga
iskovao!
— Ko je pre tebe kovao taj mač? Znaš li to? — zaintači putnik.
— Prestani već jednom, ljutito će na to Sigfrid — umukni, starče, baš
si dosadan! Otkud bih ja to mogao znati? Pokaži mi, ako umeš, put kojim
ću stići do stene i ne saleći me više pitanjima: hajde, požuri!
— Budi strpljiv, sinko, i poštuj starije — opomenu ga putnik.
— E, samo mi je još ovo trebalo! — opet planu mladić. — Ceo život
sam proveo sa jednim zlobnim starcem i sada, kad sam ga se oslobodio,
eto, nabasao sam na drugoga koji mi se isprečio na putu i sapliće mi korak.
Čuj me, oslobodiću te se na isti način na koji sam se oslobodio Mimea. Ko
si ti? Šta hoćeš? Zašto nosiš taj šešir širokog oboda?
— Takve šešire obično nose velike lutalice da se od vetra zaštite —
odgovori neznanac i još bolje se uvi ogrtačem.
Ali Sigfrid je stajao pored njega i radoznalo ga je zagledao pa ga opet
upita:
— Čuj! Pa ti nemaš jedno oko! Šta si to radio? Da ti ga nije izvadio
neko kome si stao na put kao meni ... Pazi da ne izgubiš i to drugo oko!
Ali putnik se ne uplaši mladićeve pretnje i njegovo oko, umesto da
plane gnevom, sinu od nežnosti.
— Kad bi me poznavao, sinko, reče on tiho — ne bi mi pretio niti bi
me vređao. Čuj me! Tvoje pleme je uvek strahovalo od mog gneva, nemoj
ga i ti u meni raspaljivati!
— Šta to ima da znači? Otvoreno kaži šta hoćeš ili mi se skloni s puta,
nametljivi starče. Tu si mi se navrzao kao prava napast! — reče Sigfrid. —
Ubeđen sam da ovaj put vodi do one stene! Već nazirem odsjaje vatre na
vrhuncu!
— Ne — viknu putnik skitač i odjednom se ispreči pred njim — ti
nećeš proći: zabranjujem ti to ja, gospodar gavranova, čuvar stene. Ja sam
uspavao tu ženu na steni, i onaj ko je bude probudio, oduzeće meni moć.
Nazad! Zar ne vidiš plamen? Vatra već silazi prema tebi i huči kao
vodopad. Plameni jezici će te opkoliti, zahvatiće te oganj, neposlušno
momče! Odlazi!
— Biće bolje da odeš ti! — viknu Sigfrid, zapanjen neočekivanom
starčevom žestinom. — Ja se vatre ne bojim! Pusti me da odem Brunhildi!
— Ako se ne bojiš vatre, — grmnu strašni bog, otkrivajući se u svoj
svojoj veličanstvenosti — onda se bojiš Votanovog koplja! Mač kojim ti
vitlaš ja sam nekada slomio ovim svojim kopljem!
— Dakle, to si ti učinio! — viknu Sigfrid i maši se balčaka. — Ti si
ubica oca mojega? Teško tebi! To koplje ću ti ja slomiti!
Kad to reče, brže-bolje isuka mač i mladalačkom snagom njime udari
po koplju kojim Votan pokuša da se od njega odbrani, po koplju jakom,
čvrstom kao stena na koju se naslanjao. Kad se oružje ukrsti, iz njega sevnu
munja i koplje od jasenovine se slomi uz strahoviti tresak, koji je podsećao
na tresak groma. Votan, jednako miran, saže se da pokupi komade svog
slomljenog koplja i, okrenuvši se junaku koji ga je pobedio, reče:
— Idi, mladiću, ja te ne mogu zadržati.
Tada se spusti gusta magla koja obavi čudnu skitnicu i Sigfrid ga više
ne vide, no u mraku, koji je svakim časom bivao sve mrkliji, još jasniji je
bio sjaj plamena koji je stenu opkoljavao. Vatra je silazila, šireći se niz
obronke, i izgledalo je da svojim veselim buktanjem mami heroja. Ali on
još nije bio upoznao strah. Zato se oduševljeno baci u plamen koji se
pokorno pred njim povi i poče da se penje planinom. Kad stiže na vrh, već
se bilo odjutrilo i oganj je bledeo pred prvim zracima svetlosti.
Visoke jele stremile su nebu, a ispod najlepšeg drveta Sigfrid vide kako
svetluca neko oružje po kojemu je bila popadala rosa. On oprezno priđe.
— Ovo je neki zaspali ratnik! — reče on u sebi i polako diže dugački
štit koji je pokrivao telo. Zatim odreši kaiševe na šlemu. Kad diže šlem,
pred njim se prosu i sve preplavi duga, zlatna, talasasta Valkirina plava
kosa. Iz nje izroni njeno ljupko lice, sa nežnim obrazima nalik na ružine
latice, lepim usnama, poluotvorenim u snu, i tamnim lukom obrva. Junaku
srce jače zakuca i ruka mu zadrhta kad mačem pokuša da iseče kaiševe
oklopa i obmotača za noge. Ispod oklopa se pojavi meka, bela halja koja je
obvijala skladno Valkirino telo. Junakovo srce opet zakuca i on oseti kako
mu svi udovi podrhtavaju i kako mu se grlo steže.
— Pa ovo nije ratnik — prošapta on zbunjen. — Eto, sav treperim. Da
nije to strah o kojemu mi je govorio Mime. O, majko! Majko! Pomozi mi!
Kad mladić tako bolno zavapi, od njegovog vapaja, Brunhilda se
probudi. Ona diže kapke sa dugim smeđim trepavicama i pogled svetlih
očiju upravi u Sigfrida.
— Ko je ovaj junak koji me je probudio? — upita ona smešeći se i
polako se pridiže.
— Ja sam Sigfrid — odgovori mladić. — Došao sam k tebi kroz vatru
hodeći i probudio sam te. A ti si Brunhilda, nevesta koju mi je obećala
ptica u šumi.
— Sigfride! — šapnu žena kao da je još omamljena snom. — Da znaš
samo kako sam te dugo čekala! Odavno te volim, Sigfride! Ti ne znaš...
Moj štit te branio pre no što si se rodio. Za tebe ja više nisam boginja, za
tebe ću biti žena koja bdi i prede sedeći uz tvoje ognjište.
Blagi Brunhildin glas se pretvori u uzdah, pogled joj pade na njeno
sjajno oružje, kao da se od njega sa tugom oprašta.
Sigfrid je pogleda ispod oka, ali ništa nije razumeo. Zatim joj pruži
ruke i reče:
— Hodi, zajedno ćemo pozdraviti sunce koje se rađa.
Koprena ružičaste magle još je lebdela oko stene. Ona se postepeno
rasprši i iznad njih se javi vedro, plavo nebo, jasno i čisto. Sigfrid i
Brunhilda pogledaše gore i tada ih obasjaše zraci sunca koje je upravo bilo
izgrejalo.
Sigfrid i Brunhilda
SUMRAK
BOGOVA
igfrid i Brunhilda su živeli u jednoj pećini usečenoj u steni, na
litici opkoljenoj vatrom. Voleli su se i drugo im ništa nije bilo
važno. Brunhilda je sa sobom povela i svoga konja Granea,
koji, kao i ona, više nije imao božansku moć i nije mogao da jezdi
oblacima, već je nestrpljivo kopao kopitom tlo na livadi, obrasloj travom.
Sigfrid je poneo sa sobom jedino blago, Nibelungov čarobni šlem i prsten,
iako nije znao kakva se tajanstvena moć u njima krije.
Votan se vratio u Valhalu, ali mnogo se bio promenio. Sada je bio
siguran da ga smrt neće mimoići i nestrpljivo je gurao od sebe voće večne
mladosti koje mu je Freja prinosila. Pognuo se, bio je iznuren, posedeo je.
U rukama je držao komade slomljenog koplja od jasenovine, a srce mu je
nagrizala slutnja o skoroj propasti. Odustao je od borbe: sa silnom
duševnom jačinom, primio je svoju kob i kao da je hteo da se što pre ispuni
ono što je bilo pisano. U velelepnoj dvorani Valhale više se nisu orile
ratničke himne, Valkire više nisu jahale bojištima, tražeći po njima heroje.
Votan je znao da ni ti heroji neće moći da pomognu bogovima na dan
njihove smrti. Zbunjeni bogovi su se okupljali oko svog gospodara i nisu se
usuđivali da ga išta pitaju.
Međutim, dole, na zemlji, kucnuo je čas rastanka Sigfrida i Brunhilde.
Sigfrid je bio heroj, pa nije mogao doveka ostati zatvoren u pećini sa
svojom ženom. Čekali su ga drugi zadaci, trebalo je da upozna ljude i vidi
njihove domove. Pre rastanka, supružnici su izmenjali poklone. Brunhilda
je dala Sigfridu svog konja, a on je skinuo s prsta prsten, dao joj ga i rekao:
— Uzmi ovaj prsten, Brunhilda, i čuvaj ga kao zenicu oka svojega.
Oteo sam ga strašnom zmaju koji ga je smatrao najvećom dragocenošću
blaga iz šume Najdehele.
Tako ode Sigfrid, tako ostavi svoju ljubu.
Ali oni ljudi koji kuju zavere uvek su mrzovoljni, a njihovi domovi su
sumorni i hladni. Kad je Sigfrid sišao među ljude, nije ni slutio da su se već
na obalama Rajne, u zemlji Gibikunga, protiv njega kovale zavere. A
glavni zaverenik je opet bio jedan Nibelung, sin Nibelunga Alberika.
Kao što se na prvi pogled moglo zaključiti da Sigfrid — sunčani heroj,
svetlih, sjajnih očiju, zlatne kose, bela lica — pripada božanskom plemenu,
plemenu Velsida, koji su bili Votanovi potomci, tako se odmah videlo da je
Hagen — crne, kovrdžave kose, mrka pogleda — pravi sin svoga naroda:
on je pripadao carstvu mraka, Nibelhajmu, a otac mu je bio nakazni
Alberik. Između njega i Sigfrida povešće se borba na život i smrt, kao što
se vodi bitka između noći i dana, između svetlosti i mraka, između ševe
koja leti nebom i krtice koja rije utrobu zemlje. Hagen je znao da je Sigfrid
imao prsten i hteo je da mu ga preotme, jer je otac njegov Alberik žudnjom
za blagom zapalio njegovo srce. Ali kao svi Nibelunzi, nije umeo da se bori
otvoreno i bio je svestan da je Sigfrid nepobediv.
Zato je podmuklo kovao mračnu zaveru, mračnu kao njegova duša, i
poslužio se čarobnom moći napitaka, koje je, kao svi Nibelunzi, umeo da
spravlja i upotrebljava.
Zemlja Gibikunga se prostirala obalama Rajne. Nekada je njome
vladao Gibik, po kome se pleme i nazvalo, a to je bio heroj hrabar u ratu, a
mudar u miru. Njegovo dvoje dece, Gunter i Gutrun, koja su sada živela u
dvoru, nisu mnogo na njega ličila. Gunter je bio slab, lakoveran i tašt.
Gutrun, beznačajno žensko čeljade, blage naravi i uvek pokorno jačemu.
Pravi gospodar ovde bio je Hagen, njihov polubrat, sin njihove majke
Grimilde i patuljka Alberika. On je savetovao, opominjao, vodio, on je
uvukao svog brata i sestru u zaveru i naveo ih na izdajstvo i prevaru.
— Hagene, — reče jednog dana Gunter — ti si pametniji od mene i
zato mi kaži: jesam li ja dostojan sin svoga oca?
— Svakako da jesi! — odvrati mu taj laskavac. — Tvoja slava je
jednaka njegovoj. Samo nešto nedostaje i tebi i Gutruni. — Možda si hteo
reći da postoji neko blago koje Gibikunzi još nisu osvojili? Šta nedostaje
nama u dvoru? — upita Gunter. — Tebi, Guntere, nevesta, a Gutruni
mladoženja! — odgovori lukavi Hagen.
— Koga nam predlažeš? Šta misliš, ko je dostojan Gibikovih
potomaka? — upita opet Gunter oholo.
— Postoji jedna divna žena, najlepša na svetu, koja živi na nekoj steni
opkoljenoj plamenom — šapnu Hagen. — To je Brunhilda, Valkira: kome
pođe za rukom da razbije čaroliju ognja, biće njen muž.
— Ja se nikad ne bih usudio da zagazim u vatrište — reče plašljivi
Gunter zbunjeno.
— Ti se ne usuđuješ, ali ima ko bi se usudio — spremno mu odgovori
Hagen. — Usudio bi se Sigfrid, sin Sigmunda, heroj koji je ubio zmaja iz
Najdehelea.
— Misliš li da bi Sigfrid bio spreman da za mene pregazi oganj, osvoji
Brunhildu i dovede mi je kao nevestu? — upita ga Gunter.
— Možda i bi ako bismo ga pre toga uspeli oženiti Gutrunom smelo
nabaci Hagen.
— Šta to govoriš, Hagene! — preseče ga devojka. — Kako ti može
pasti na pamet da bi takav heroj pristao da se oženi mnome! Ja nisam
nimalo lepa, a mnogo je žena koje bi jedva dočekale da se udaju za
Sigfrida!
— Seti se napitka... — reče Hagen. — Ako budemo uspeli da ga njime
napojimo, zaboraviće sve žene na svetu i želeće da se oženi samo tobom!
Gunter i Gutrun zažarenim očima pogledaše svoga polubrata.
Zbunjivalo ih je njegovo lukavstvo, gotovo da su se njega plašili. Ali, ipak,
kako je privlačan bio njegov predlog! Bledi, neodlučni, gledali su ga bez
reči, a onda se trgoše, jer se oglasi rog sa obala Rajne. Hagen iziđe na prag
i pogleda. Jedna lađa je plovila rekom uzvodno, a u lađi je neki ratnik
veslao sa takvom lakoćom kao da mu za to nije potreban ikakav napor.
— Sigfrid!— uzviknu Hagen. — Samo on može da vesla uzvodno. Na
svetu nema tako snažnog heroja. Zatim glasno pozva:
— Kuda brodiš, hrabri ratniče?
— U Gibikov dvorac! — odgovori Sigfrid prilazeći obali. — Pa onda si
stigao! — viknu Hagen veselo. — Zdravo da si, dični junače, dobro došao
u Gibikov dvor.
— A gde je Gibikov sin? — upita Sigfrid pristavši uz obalu i kročivši
na tlo.
— Ja sam Gibikov sin, Sigfride, — odgovori Gunter, koji je upravo
naišao. — Dobro došao u dvor oca moga. Osećaj se ovde kao kod svoje
kuće. Sve što očima vidiš, kao i sebe sama, stavljam ti na raspolaganje.
— Ne znam šta da ti poklonim za uzvrat, jer ništa nemam — skromno
odgovori Sigfrid. — Imam samo svoje telo, koje živeći trošim, i ovaj mač.
— Zar nemaš blago Nibelunga? — upita ga Hagen zlobno. — Zaista,
na njega sam sasvim zaboravio! — nasmeja se Sigfrid. — Ostavio sam ga u
zmajevoj pećini. Poneo sam samo ovaj šlem, iako ne znam čemu služi...
— Je li moguće da to ne znaš? — upita ga Hagen začuđeno. — Kad ga
staviš na glavu, možeš se pretvoriti u šta god želiš i možeš juriti brže od
vetra. Drugo ništa nisi poneo sa sobom?
— Uzeo sam još i jedan prsten, ali sam ga dao u zalog jednoj otmenoj
gospi.
»Sigurno Brunhildi!« pomisli Nibelung, a pošto su ušli u dvor, Gutrun
im, kad joj Hagen dade znak, priđe i prinese pun pehar pića.
— Dobro došao, goste, — reče ona Sigfridu i pruži mu pehar. Dugo si
putovao i Gibikova kći ti nudi piće da se okrepiš.
Sigfrid uze pehar i ne sanjajući o zaveri. On ga diže i pomisli na
Brunhildu, kao i uvek pre no što bi ispio vino. Zatim nadušak popi
ponuđeno piće, vrati pehar Gutruni i pogleda je. U tom trenutku zaboravi
na Brunhildu, liticu opkoljenu vatrom i svoju ljubav. On vide Gutrun pored
sebe i učini mu se, pod dejstvom napitka, da je ona najlepše, najčarobnije
biće na svetu. Onda se okrenu Gunteru pa ga, pomalo ošamućen, upita:
— Je si li ti oženjen, Guntere?
— Nisam, Sigfride, — odgovori mu Gunter, koji se ohrabri kad mu
Hagen dade znak. — Gospa kojom bih želeo da se oženim, nalazi se na
jednoj litici okruženoj vatrenim obručem. Samo onaj kome pođe za rukom
da pređe preko vatre, moći će da se zauvek udruži sa Brunhildom.
— Brunhilda? Litica, okružena vatrom? — upita Sigfrid i nabra veđe
uzalud se naprežući da se nečeg priseti, ali pošto to nije mogao, odlučno
produži: — Ja ću je osloboditi za tebe ako mi daš Gutruninu ruku.
— Odmah ti je dajem, Sigfride, — pristade Gunter drage volje.
— Onda hajdemo, brzo — pozva Sigfrid usrdno.
— Ali kako ćeš Brunhildu prevariti? — upita Gunter.
— Pa ja imam čarobni šlem! — spremno odgovori junak. — Uzeću
tvoje obličje i ona će misliti da si je ti oslobodio pa će se za tebe i udati.
Hagen, zadovoljan što je njegov plan odmah uspeo, doli vina u pehar i
pruži ga Gunteru i Sigfridu. Prema germanskom običaju, pre no što dva
druga pođu na izvršenje zajedničkog zadatka, jedan drugome se moraju
zakleti na vernost. Obojica isukaše mačeve, zasekoše mišice i u pun pehar
iscediše po kap krvi. Zatim se zakleše, položivši prste na rub pehara koji je
Hagen držao iznad njihovih glava i rekoše:
— Ako pogazim ovu zakletvu, neka moja krv, koja je ovde sada samo
kanula, iz mene isteče u potocima.
Kad to rekoše, Gunter se prvi napi vina iz pehara, pa onda Sigfrid,
zatim dadoše prazan pehar Hagenu koji ga mačem raspoluti. Po završenom
obredu, dva ratnika su bila spremna da bez oklevanja krenu na put. Lađa se
ljuljuškala na mirnoj površini Rajne. Sigfrid je odveza i diže jedra, Gunter
ubaci u nju oružje pa se i sam ukrca. Zatim, Sigfrid snažnom rukom lako
porinu lađu u reku, a onda gipko u nju uskoči, priključivši se tako svome
drugu.
Hagen ostade sam na obali Rajne. Naglo se smrkavalo, pao je suton i,
gle, pusta magla se digla sa reke. Obavijen tom maglom, pojavi se nakazni
Alberik, koji je izišao na površinu iz pećina Nibelhajma. On priđe sinu i
reče mu:
— Hagene, sinko moj jedini, nećeš me izdati? Hoćeš li se sećati mojih
saveta i stalno ih držati na umu? Prsten će sada opet doći u Sigfridove ruke:
treba mu ga oduzeti, pre no što ga neko ubedi da ga vrati Rajninim
kćerima. Zlo i naopako ako bi to zaista učinio. Nikakvo lukavstvo nas više
ne bi spaslo. Već se bliži sumrak bogova, težak kao noć koja se na nas
spušta. Votan je pobeđen a sa njim i sva božanstva Valhale. Moć bogova
nasledićemo ti, i ja, ako ti pode za rukom da Sigfridu otmeš prsten!
Razumeš li me, Hagene, sine moj? Obećavaš li mi da ćeš Sigfridu oteti
prsten?
— To sebi obećavam! — reče Hagen i zlobno se zacereka, a Alberik se
udalji, nestade u gustoj magli koja se spuštala na reku.
ZABORAVNI
SIGFRID
eđutim, i ne sluteći šta se sve zbiva, na nepristupačnoj litici
Brunhilda je očekivala povratak heroja. Ćuljila je uši kad god bi
zapucketala neka grančica ili nešto šušnulo, naprezala se da čuje
topot konjskih kopita. Odjednom do njenih ušiju dopre njisak konja. To
nije njištao Grane, u šumi se nije čulo ni pucketanje grančica, ni daleki
topot konjskih kopita, samo snažan njisak i galop. Brunhilda pritrča ivici
litice gde su oblaci bili najgušći. Sinu munja i na njenoj zaslepljujućoj
svetlosti pojavi se jedna Valkira na svom letećem konju.
— Valtrojta, sejo mila, sestrice, — uzviknu Brunhilda radosno.
Valkira se spusti na zemlju, sjaha, priđe sestri, ali u njenom pogledu
nije bilo radosti.
— Sestro, kako si se usudila da dođeš k meni? Kako ti je to Votan
dozvolio? Zar se više ne ljuti na mene? — upita je Brunhilda i pruži joj
ruke.
Ali joj Valkira, obhrvana bolom, ništa ne odgovori. Najzad, pošto ju je
Brunhilda saletela pitanjima, progovori, a glas joj nije bio onako zvonak
kao u vreme kad je bojištima jezdila na svom konju.
— Brunhilda, sestro mila, tužna i pusta je Valhala. Votan sedi na
prestolu uplašena pogleda i nestrpljivo odbija voće večne mladosti koje mu
Freja nudi. U ruci drži komade koplja koje mu je neki junak slomio i
naredio je da se poseče jasen iz kojega je to koplje istesano pa da se drva
slože ispod dvora. Bogovi se zbunjeno okupljaju oko svoga gospodara i ne
usuđuju se da ga išta pitaju. Samo sam se ja osmelila i bacila sam mu se
pred noge, roneći gorke suze. On se tada setio tebe i prošaputao je kao u
snu: »Brunhilda! Brunhilda bi mogla spasti bogove smrti ako bi vratila
prsten Rajninim kćerima!«
— Sigfridov prsten? Šta ti pada na pamet, Valtrojta?
— To je ukleti prsten, taj prsten koji nosiš na ruci! Vrati ga Rajninim
kćerima i spasi bogove smrti! — preklinjala ju je Valkira.
— Nikada! — odgovori odlučno Brunhilda. — To je Sigfridov prsten,
zalog njegove vernosti i ljubavi. Kako bih njega mogla ma kome dati? Ne
dam ga pa makar svet propao, pa makar propala Valhala!
Uzalud ju je Valtrojta preklinjala, plakala, pretila joj. Brunhilda je
poštovala uspomenu na svoga heroja, ona je sada bila samo obična žena, ne
više boginja, i nije imala razumevanja za strahovanja svoje sestre. Ona je
zato pusti da odjezdi na njenom konju kroz guste oblake, praćena
grmljavinom, i opet se vrati na staro mesto, pred vrata svoje pećine.
Brunhilda je tužno gledala vedro nebo, koje je oblio ruj poslednjih odsjaja
sumraka. Odjednom taj sjaj postade življi, jer mu se pridruži odblesak
vatre, koja je gorela oko litice, ognja koji se opet razgoreo i počeo da bukti.
Zov roga se razleže dolinom.
— Sigfrid! — kriknu Brunhilda razdragano i otrča, uzbuđena, na ivicu
strmine. Plamen se povi pred jednim junakom koji se mirno peo padinom,
sa šlemom na glavi.
— Sigfride! — pozva ga ona. Kad joj ratnik priđe, diže vizir, pogleda
je, i Brunhilda pred sobom ugleda jedno nepoznato, strano lice. Ona kriknu,
prestrašena, ali ratnik joj mirno reče:
— Zbog tebe sam prešao preko ognja, Brunhilda, savladao sam čaroliju
vatre, osvojio sam te: sada si moja.
— Izdajstvo! — kriknu nesrećnica. — Ko si ti? Moj muž je Sigfrid, a ti
Sigfrid nisi!
— Šta to govoriš, ženo? Šta znaš ti o Sigfridu? Ja sam Gunter, Gibikov
sin, odgovori joj neznanac — a ti moraš poći sa mnom u zemlju Gibikunga.
— Nikad! Nikad! — povika Brunhilda. — Ne prilazi mi! To ti
zapovedam u ime ovog čarobnog prstena. Dokle god njega imam na ruci,
uvek ću biti jača od tebe i neću morati da s tobom pođem.
— Znači, moram da ti ga otmem — reče hladnokrvno
junak, brže-bolje je ščepa za ruke, steže ih, savi i uspe da joj skine prsten i
da ga natakne na svoj prst. Zatim joj zapovedničkim pakretom ruke pokaza
put u dolinu i Brunhilda, posrćući, iznemogla, pognu glavu i pokori se
njegovoj želji.
Silazila je padinom ćuteći dok su oko nje plaminjali ognjeni jezici koji
su se pred njom povijali. Činilo joj se da hoda kao u snu, da je u vlasti neke
strašne vradžbine. To je bila Votanova kazna! Tek ovo je bila prava kazna,
a ne gubitak božanstva, a ne dugi san na litici, a ne brak sa običnim
smrtnikom! Ali kako je, posle Sigfrida, jedan neznanac mogao ovladati
čarolijom vatre? Votan joj je bio obećao da će samo Sigfrid, najjači, moći
izdržati to iskušenje. Iako je bio gnevan, Votan ipak nije mogao lagati ni
izdati je. Tako je mislila Brunhilda i nije znala da je taj heroj koji je išao
pored nje Sigfrid glavom, Sigfrid, koji ju je zaboravio kad je popio čarobni
napitak i pretvorio se u Guntera pomoću čarobnog šlema.
Ćuteći siđoše u dolinu, na obale Rajne. Pored usidrene lađe, čekao ih je
pravi Gunter, sakriven u džbunju. Sigfrid opet zapovednički diže ruku i
Brunhilda se ukrca u lađu, a Gunter, kad je ona okrenula leđa, sede na
mesto heroja i otisnu se veslom od obale. Sakriven u čestaru, Sigfrid vide
kako se lađa udaljuje i nestaje, ploveći maticom. Zatim opet stavi na glavu
čarobni šlem i izrazi želju da se munjevitom brzinom prebaci u dvor
Gibikunga. On odmah oseti da ga tamo vuče neka tajanstvena sila, zadrža
dah: i eto, već je stigao. Pred njim se dizao dvor Gibikunga i Hagen i
Gutrun mu pohitaše u susret.
— Zdravo da si, dični junače! — reče mu Hagen. — Jesi li ukrotio
Brunhildu?
— A gde je Gunter? — upita Gutrun.
— Osvojio sam Brunhildu za Guntera — odgovori heroj — i eto ih,
zajedno brode maticom reke. Pretekao sam ih da bismo mogli pripremiti
svečan doček mladencima. A ti, Gutrun, jesi li ti zadovoljna? Ti si mi
nagrada za trud! Još danas ćemo se venčati.
Gutrun preblede: osećala je grižu savesti zbog prevare, ali bila je srećna
što će se udati za tako otmenog, tako hrabrog ratnika. Sem toga, ni ona ni
Gunter nisu znali da su Sigfrid i Brunhilda muž i žena. Lukavi Hagen to je
od njih vešto krio, jer se bojao da mladi princ i princeza, priprosti, ali čista
srca, u tom slučaju neće pristati da učestvuju u zaveri. A šta je njemu bilo
važno? On je želeo prsten i znao je da ga se može domoći jedino putem
zavere. Popevši se na jednu stenu pored dvora, okrenut porečju Rajne koje
su nastanjivali podanici Guntera, Hagen zasvira u rog a zatim povika iza
glasa:
— Vazali Gibika, dođite ovamo sa oružjem i štitovima! Dođite! Ne
oklevajte! Dođite da dočekate Guntera, koji se vraća sa nevestom,
najplemenitijom ženom na svetu!
Oglasiše se rogovi u dolini i odgovoriše Hagenu na poziv. Puteve i
staze preplaviše Gibikovi vazali u punoj ratnoj opremi.
— Spremite žrtve paljenice za Votana, za Froha, za Donera i za Friku,
neka štite Guntera i Brunhildu, dične mladence! — opet naredi Hagen. — I
neka žene napune pehare vinom i medovinom za veliki pir!
Razdragani ljudi i žene okupljali su se oko dvora i žrtvenika koji su bili
podignuti pod vedrim nebom. Mnogi su išetali na obale reke i posmatrali
obzorje. Tada se na vidiku pojavi lađa širokih jedara koja je plovila prema
obali. Kad mladenci stupiše na tlo, žene i ratnici se pokloniše i poredaše u
dvojne redove kroz koje u slavlju prođoše Gunter i Brunhilda. Sigfrid i
Gutrun im pohrliše u susret, praćeni povorkom gospa i vitezova. Tek tada
Brunhilda diže pogled koji je bila oborila u neizmernom bolu. Ona vide
Sigfrida i zaprepasti se, pa stade jer joj se noge odsekoše.
— Šta ti je, Brunhilda? — mirno je upita Sigfrid. — Pazi, Guntere,
tvojoj mladoj je pozlilo.
Brunhilda se zatetura od teškog udarca koji je doživela i samo reče:
— Sigfrid... prsten...
— Šta se desilo? — upitahu Gibikunzi prišavši im bliže, a Brunhilda će
opet:
— Prsten! To je prsten koji si mi ti dao, Sigfride, a koji mi je ovaj
čovek oteo. Kako to da ga onda ti nosiš? Znači, drugi put si preko vatre
prešao ti, a ne on! A sada se ženiš Gutrunom, verolomniče!
— Šta to pričaš, Brunhilda, šta ti to uznemiruje savest? — odgovori joj
Sigfrid, koji je bio potpuno izgubio pamćenje. — Taj prsten sam teškom
mukom oteo zmaju u Najdeheleu. O kakvom to izdajstvu govoriš?
— Nemoj lagati, Sigfride! Ja sam tvoja žena, a taj prsten si mi na silu
oteo. Ti si ono bio, a ne Gunter! — ostade pri svome Brunhilda van sebe od
besa. — Sram te bilo! Stidite se!
— Kako je to moguće? pitao se Gunter zbunjen. — Sigfrid je, dakle,
pogazio zadanu reč, na onoj steni oženio se Brunhildom, on umesto mene i
oteo joj je prsten.
— Svečano izjavljujem ovde pred svima vama da ova žena laže! —
reče iskreno Sigfrid, koji je izgubio pamćenje kad je popio čarobni napitak.
— Ona je uzbuđena, zbunjena! Hajdemo! Pođimo svi na gozbu!
I držeći novu nevestu za ruku, vrati se u dvor, na čelu povorke dvorana.
Brunhilda, Gunter i Hagen ostadoše sami. Gunter je poniknuo
pogledom i u nedoumici počeo da razmišlja šta se to u stvari desilo,
posumnjavši u Sigfridovu zaboravnost, a Brunhilda je rekla:
— Kako da se osvetim za ovo izdajstvo? Sigfride! Neverniče i
otimaču!
Hagen shvati da je došao njegov čas, priđe joj i šapnu:
— Uzdaj se u mene, prevarena ženo, ja ću te osvetiti!
— Ti? — prezirno se nasmeja Brunhilda. — A ko si ti? Zar ne znaš da
je Sigfrid nepobediv? Jednim pogledom može te smrviti!
— Poznato mi je da ga niko ne može ubiti u otvorenoj borbi, — reče
Hagen — ali zar mi ti ne bi mogla savetovati kako da ga ubijem podmuklo,
iznebuha?
— Ne možeš mu raniti ni ruku, jer sam ga ja čarolijama učinila
neranjivim — odgovori Brunhilda, i dodade: — Samo ga u leđa možeš
pogoditi, jer, pošto sam znala da neprijatelju nikad neće okrenuti leđa,
ostavila sam mu ih nezaštićenim.
— Pogodiću ga kopljem u ta nezaštićena leđa! — uzviknu Hagen,
likujući. — Gunteru, gore glavu. Sigfrid te je izdao. Gore na litici, umesto
tebe, oženio se on Brunhildom, ali ne brini, ja ću te osvetiti!
— Okani se toga, Hagene, — usprotivi se Gunter, tiho. — Zakleo sam
mu se na večno prijateljstvo. Krv smo izmešali u peharu. Zar se ne
opominješ?
— On je prvi pogazio zakletvu — nije odustajao Hagen. — To nemoj
zaboraviti! I jedino tako ćeš moći da mu oduzmeš Brunhildin prsten.
Nibelungov prsten! Oduzećemo mu ga kad ga ubijemo! Postaćeš
najmoćniji gospodar sveta!
— A šta ćemo sa Gutrunom! — opet će Gunter. — Ako joj ubijem
mladoženju, kako ću je pogledati u oči?
— Prepusti to meni — reče Hagen. — Sutra ćemo poći u lov i reći
ćemo da ga je rastrgao divlji vepar. I tako Gutrun neće na nas biti ogorčena.
Njihov razgovor prekide veseli žagor: svadbena povorka se pojavila na
pragu dvora. Najpre su išli paževi, mašući štapovima ukrašenim cvećem, za
njima su stupali ratnici koji su na štitu nosili Sigfrida i Gutrun na zlatnoj
stolici. Momci i device su za to vreme prinosili žrtve na oltarima. Veseli
žagor se začu i oko Guntera i Brunhilde. I njih u slavlju ponese razdragana
masa pa se njihova tuga utopi u opštem oduševljenju.
SIGFRIDOVA
SMRT
ele noći se pevalo i veselo klicalo. U svanuće bilo je hladno i,
kad dan zabele, Hagen pusti žene da uđu u svoje odaje, a zatim
pozva ratnike u lov.
Bezbrižan i nasmejan, mladi Sigfrid zađe u šumu i zasvira u rog. On pođe
po tragu nekog mrkog medveda i tako se odvoji od drugova. Medved ga je
navlačio sve dublje u šumu, među visoke jele, dok se pred herojem,
zagrejanim trčanjem, ne ukaza sveža voda Rajne. Medved je nestao, a reka
je mirno žuborila i kvasila mu stopala.
— Sigfride, plavokosi junače! — začu se tada jedan glas iz dubokog
vira.
— Divni delijo, lep kao sunce! — javi se drugi glas. I najzad treći:
— Sigfride, božanski mladiću!
Ružičaste i nasmejane, izroniše iz reke tri Rajnine kćeri duge kose koja
je plivala po talasima.
— Znači, vi ste sakrile onoga medveda? — upita Sigfrid. — Šta ćeš
nam dati ako ti ga vratimo?
— Ja ništa nemam, lepotice moje, još ništa nisam ulovio, šta drugo
tražite?
— Daj nam taj prsten, Sigfride!
— To nikako! Šta bi na to kazala Gutrun? On me skupo staje! Zar ne
znate da sam morao ubiti zmaja da bih do njega došao?
— Plašiš se Gutrun? Ili si možda škrt? Hajde, daj nam taj prsten,
Sigfride!
— Plavokosi junače!
— Dični heroju!
— Momče lepo kao sunce!
I tri boginje su se smejale i pevale, a onda su nestale, zaronivši u
vrtloge!
— A zašto im ga i ne bih dao? — upita se Sigfrid, kolebajući se šta da
radi. — Ne bih želeo da o meni misle da sam škrt: tako su lepe! Dođite,
lepotice!
I on skide prsten s ruke i diže ga iznad vode.
Izroniše boginje reke, ogrnute dugačkim koprenarna, zelenim kao alge.
— Sigfride, pazi! Taj tvoj prsten je uklet! — Doneće ti nesreću!
— Onako kako si ti ubio zmaja, tako ćeš ti danas biti ubijen!
— O, ne! — prkosno im odgovori heroj ponovo stavljajući prsten na
ruku. — Zmaj nije mogao da me nauči šta je strah. Neću vam dati prsten,
iako mi pretite. Moj mač je slomio jedno jako koplje, pa će me čuvati i od
prokletstva! A videćete, svoj život ću baciti lako kao ovaj grumen zemlje.
— On se saže, uze grumen zemlje, prezirno ga baci iza sebe i produži: —
Ne bih vam dao prsten pa i da ništa ne vredi, pa makar i da mi proreknete
najstrašniju budućnost!
— Sigfride, nesmotreno momče!
— Heroju ludi!
— Misliš da si mudar i jak, a ti si slab i slep!
Boginje su pevale, pevale dubokim glasom i polako zaroniše u mračnu
reku.
Sigfrid sleže ramenima i vrati se u šumu. Iz daleka je čuo zov lovačkih
rogova. On sustiže lovce, vide da su legli na jednu čistinu da se malo
odmore i predahnu, sakupivši na gomilu svoj ulov.
— Nije me služila sreća, drugovi, reče on, nasmeja se i pruži prema
njima prazne ruke. — Ostaću bez večere ako vi sa mnom ne podelite vašu.
Našao sam samo tri divlje plovke. Ali one su bile tako divlje da nisam
mogao da ih uhvatim i prorekle su mi da ću još danas biti ubijen onako
kako sam ja ubio zmaja iz Najdehelea.
Gunter preblede i pogleda Hagena, gotovo preklinjućim pogledom. Ali
ovaj se podmuklo nasmeja i reče:
— Ne bi bio dobar lovac, Sigfride, kad bi te neka zver savladala. No ne
mislimo na proročanstva veštica. Bolje sedi tu i pričaj. Je li istina da
razumeš govor ptica?
Sigfrid popi ponuđeno piće i sede među drugove. Zatim se nasmeja i
poče:
— O, Guntere, neveseli čoveče, hoćeš li da čuješ priču o mom
detinjstvu? Jedan zlobni patuljak me prihvatio i podigao u šumi Najdehele i
naučio me kako se kale metali i rukuje oružjem. A znaš zašto? Da bih ubio
zmaja i uzeo mu blago Nibelunga. A ja sam iskovao sebi ovaj mač i ubio
zmaja, pokvasivši ruke njegovom toplom krvlju. Sada slušaj: čim sam
dodirnuo usne tim krvavim rukama, razumeo sam pesmu ptica, a jedna od
njih mi je rekla: »Ćuj, Sigfride! Pazi, čuvaj se patuljka, on smera da te ubije
i otme ti blago!« I tako sam ovim mačem posekao patuljka verolomnika.
Zatim je ptica zapevala i rekla mi... Ne sećam se više šta!
— Pij, Sigfride, — prekide ga Hagen i pruži mu pun pehar pića. —
Ovo vino osvežava sećanje. — I zlurado se nasmeja, jer je u to vino opet
ulio jedan napitak, napitak sećanja. Sigfrid popi vino i produži:
— Ptičica je opet zapevala i rekla mi: »Na jednoj visokoj steni spava
divna žena, najlepša žena na svetu, a oko nje gori vatra. Ko pređe preko te
vatre i probudi uspavanu lepoticu, taj će se njome oženiti.« Ja tada krenuh
steni i kad pred nju stigoh, videh zaspalu ženu pod blistavim oružjem...
probudih je... Brunhilda!
To ime mu se izvi iz grudi kao bolni krik. Sve mu je sada bilo jasno,
setio se svega što je bio zaboravio. Kao odjek njegovog krika, začu se krik
Guntera, koji je najzad shvatio. Ali Hagen mu nije dao vremena da
razmišlja, već pokaza Sigfridu dva gavrana, koja su sletela na jedan žbun,
dva Votanova gavrana, i reče mu:
— Razumeš li grakanje gavranova?
Odjednom nešto šušnu, Sigfrid skoči na noge i okrenu se prema žbunu.
Tada mu Hagen brže bolje zari koplje u leđa. Gunter polete da ga zadrži, ali
bilo je prekasno. Heroj, padajući na zemlju, pokuša da baci štit na Hagena,
ali ga ne pogodi i sruši se na svoje oružje koje zazveča tako da se cela šuma
zaori.
— Šta si to učinio, Hagene? — upitaše ga ratnici koji odmah poskakaše
na noge, prestravljena lica.
— Osvetio sam Guntera koga je Sigfrid izdao — mirno im objasni taj
podlac i udalji se.
Srca prepunog bola, Gunter se nagnu nad umirućim drugom i ču kako
šapuće:
— Brunhilda, nevesto moja! Probudi se! Otvori oči! Ko je pustio na
tebe tako tvrd san? Došao je tvoj ženik. Kako si lepa, Brunhilda!
Kad to reče, uzdahnu, sjajne zenice još jednom potražiše sunce, a zatim
se umorne oči zauvek sklopiše. Mladi heroj, najjači, najlepši, bio je mrtav.
Mučki ga je ubio jedan Nibelung! Još jednom su sile mraka nadvladale sile
svetlosti! Kao nekada njegov otac od Hundingovog mača, tako je sada
Sigfrid, najčistiji od svih Velsida, pao od Hagenovog koplja.
Ljudi su zanemeli od bola i nadneli se nad njegovo telo, zatim su ga
podigli i krenuli u dvor. Već je bila pala noć i, probijajući se kroz oblake,
mesec je obasjao pogrebnu povorku koja se kretala prema dvoru
Gibikunga. Na čelu povorke išao je Hagen i svirao je u rog kao da nekome
prkosi. Kada Gutrun ču rog, istrča na prag dvora, predosećajući da se desila
neka nesreća. Ona vide Hagena i njegov pogled joj se učini tako mračan da
odmah viknu:
— Sigfrid! Gde je Sigfrid! Nisam čula njegov rog!
— Tvoj muž je mrtav, Gutrun, rastrgao ga je divlji vepar — odgovori
joj Hagen muklim glasom. Žena tada vide pogrebnu povorku koja se
približavala dvoru pod mesečinom i užasnuta opet uzviknu:
— Sigfrid! Sigfrid je ubijen! O, nije njega rastrgao divlji vepar!
Guntere, govori! Ko ga je ubio?
— Ja nisam kriv, Gutrun, ne optužuj mene — zamoli je Gunter. —
Hagen je taj divlji vepar, divlji i prokleti vepar koji je usmrtio Sigfrida.
— Da, ja sam ga ubio — potvrdi Hagen prkosno. — Ubio sam ga ovim
kopljem na koje se zakleo, izdajnik. Ko mi išta može prebaciti? Ja sam ga
ubio i ja ću uzeti njegov prsten.
— Ti? — upita Gunter očajno. — Ti ćeš uzeti Sigfridov prsten? Ali to
je bio Brunhildin prsten i on pripada meni!
— Prsten je moj — odvrati Hagen, silno smrknut. Pripadao je mome
ocu Alberiku, mnogo pre no što ga je dobila Brunhilda. On ga je oduzeo
Rajni, a sada pripada meni, njegovom sinu!
— Udalji se, Hagene, — zapreti mu Gunter. — Teško tebi ako priđeš
Sigfridu, ako dotakneš taj prsten!
Hagen odjednom na njega nasrnu. Uzalud su ratnici pokušavali da ga
zadrže, već je bio udario Guntera, koji pade, zarivši lice u prašinu. Ratnici
se prestraviše i udaljiše se od njega, izmakoše se, tako da oko ubice ostade
prazan prostor. On priđe nosilima, načinjenim na brzu ruku, na kojima je
ležalo Sigfridovo telo, i pruži ruku u nameri da mu skine prsten s prsta. Ali
bela ruka mrtvog heroja diže se preteći. Hagen zadrhta, od glave do pete
prožet žmarcima, i ustuknu prestravljen. Žene kriknuše, a onda se svi
ukočiše i zanemeše od straha, pribijeni uz zidove velike dvorane. Tada se iz
njihovih redova izdvoji Brunhilda, bleda i mirna, priđe Sigfridovom telu i
bela ruka mrtvaca opet mirno klonu.
— Sigfride! — pozva ga ona blago. — Tvoja nevesta je pored tebe,
tvoja prevarena nevesta. Pored tebe sam, moj prevareni junače! O, nemojte
plakati! Nad herojima ne treba tužiti. Podignite visoku lomaču na obali
Rajne i spalite na njoj Velsida, a s njime konja njegovog i ženu mu.
Podignite veliku lomaču na obali Rajne.
Ratnici, u bolnom ćutanju, pokrenuše se, iziđoše iz dvorane i počeše da
spremaju lomaču.
— Sigfride! — produži Brunhilda blago. — Ja znam, ti me nisi
izneverio. Prevarili su te, zaslepeli, svest ti pomračili, sećanje izbrisali: to je
prevara Nibelunga! A ti, Gutrun, ne plači. I ti nisi znala, i tebe je obmanuo
Nibelung.
— Ti si mu bila žena koju je on zaboravio kad je okusio Hagenov
napitak! Oprosti mi Brunhilda! — zamoli je Gutrun i naže se nad mrtvo
telo ubijenog brata.
— Sigfrid! — opet umiljato prošaputa Brunhilda. Dozvoli da ja uzmem
tvoj prsten. Vatra će ga pročistiti i Rajnine kćeri će doći i uzeće ga i odneće
ga u reku, bez ljage, čistog. Dođi, Grane, belče moj, pridružimo se svom
gospodaru.
Konj zarza kao da se odaziva njenom pozivu. Brunhilda skide ukleti
prsten sa junakovog prsta i stavi ga na svoj prst. Ratnici podigoše herojevo
telo, odneše ga na obalu reke i položiše na lomaču. Tada žena pojaha belog
konja koji je pokorno kasao pored nje, uze iz ruku jednog ratnika buktinju i
baci je na lomaču. Vatra odmah planu, obavi mrtvo Sigfridovo telo i
zahvati skute Valkire, koja takođe nestade u ognju. Vatrište se rasplamsa,
lomača poče da pucketa, i svi se udaljiše u pobožnom strahu.
Nebo porumene, a oganj se proširi, zahvati vrhove drveća i pope se
padinom najviše planine koja se, ozarena vatrom, ogledala u reci. Pred
začudenim pogledima. Gibikunga, na vrhuncu se pojavi Valhala: pored
njenih bronzanih vrata bila su poredana drva od jasena i vatra ih zahvati,
plameni jezici počeše da ližu zidove koji se srušiše uz strahovit tresak.
Dolinom je mirno proticala Rajna, a u njoj se ogledao ogromni požar.
Zatim se podigoše talasi i zapljusnuše lomaču koja je još pucketala na
obali. Tada se pojaviše Rajnine kćeri i jedna od njih uze prsten koji je visio
na lomači, sjajan kao meteor. Tri boginje veselo kliknuše, pa, lepe i
nasmejane, otplivaše rekom dodajući jedna drugoj prsten. Hagen ih ugleda,
pa se u očajanju baci prema njima, u ludoj nadi da će im preoteti prokleto
zlato. Tada se podigoše još veći talasi, poneše ga, a Rajnine kćeri ga
odvukoše u virove.
Onda se reka opet smiri, vrati se u svoje korito i poslednji plamen
osvetli ruševine Valhale. Nadaleko odjeknu pesma tri boginje:
— Rajnino zlato!
— Zlato vatrom pročišćeno! Opet si naše! — Srušila se Valhala!
— Heroji su mrtvi!
— Niko te više neće oteti, o zlato!
PARSIFAL Legenda o Rajnskom zlatu, koju je Vagner iz starog germanskog speva
preneo u operu, završava se smrću Brunhilde, koju su odneli talasi velike
reke. Smrt ove pale boginje simbolično predstavlja kraj paganstva (taj kraj
već naslućujemo kroz povest o rušenju Valhale) i početak oslobođenja
ljudi, otkupljenih ljubavlju. Vagner ne pominje otvoreno ovo svoje novo
delo, ali već slika atmosferu koja u njemu vlada: Hrist je rođen i oko
njegove ličnosti, koju su slikali jevanđelisti i viteška književnost, ispreda se
mnogo legendi. Među njima je i legenda o svetom Gralu, peharu iz kojega
je Hristos pio na poslednjoj večeri. Ta priča je stožer oko kojega Vagner
gradi svoju novu operu »Parsifal«. »Parsifal« je poslednja Vagnerova
opera. Izgleda da je veliki nemački muzičar, koji je celog života bio
privržen izvesnom mističnom simbolizmu, hteo da zaključi ne samo ciklus
svojih legendi već i svoj život jednim delom napisanim u čast pobede
ljudskog milosrđa nad hladnom vrlinom bogova sa nordijskog Olimpa.
re mnogo, mnogo godina, možda pre
više od stotinu, više od hiljadu godina,
u nekoj šumi živela je jedna majka sa
jedincem sinom. Majka je bila mlada, ali nevesela
i bolesna, pa se zato i zvala Hercelajda. To je
tužno ime jer znači »patnja srca«. Dečak je bio
lep i obestan i zvao se Parsifal, bezazlena luda,
nezlobiva usijana glava. Majka ga je samo tako
zvala pošto je primetila da se razlikuje od ostale
dece, jednostavan kao ptičice u šumi i plah kao
letnja oluja.
Kad je Parsifal došao na svet, njegov otac,
hrabri ratnik, pao je u jednom boju. Tada je
Hercelajda rekla sebi:
— Budem li živela među ljudima u gradu, i
moj sin, jedini u majke, jednog dana može
poželeti da postane ratnik. Ako se lati oružja, poći
će u rat i napustiće mene, svoju roditeljku. A
možda će i on kao otac mu, poginuti u nekom
ljutom okršaju. Bolje je pobeći od ljudi, od
njihovih kavgi i okršaja. Tako bar Parsifal nikad
neće videti ni mača ni štita, ni šlema, nikad me
neće napustiti i neće se izložiti opasnosti da mlad
izgubi život kao njegov roditelj.
Iz ljubavi prema sinu Hercelajda je, dakle,
pobegla sa svojim čedom u šumu. Mlađa majka i
njeno detešce u početku su se hranili ptičjim
jajima, mlekom divljih koza i travom. Kasnije,
kad se Parsifal već zamomči i stasa u krepkog
mladića, on načini luk i strelu i nauči da lovi
zečeve i veprove. Majka i sin živeli su srećno u
svojoj osami. No, jednoga dana Parsifal se, goneći
jedno meče, udalji suviše od svoje kolibe, zabasa
na stranputicu i odluta čak do kraja šume.
Drumom, nedaleko od njega, jahala su tri
naoružana ratnika. Parsifal razrogači oči od čuda
kad vide sav taj njihov sjaj, pa im pritrča i zamoli
ih da ga povedu sa sobom. No ratnici mu se slatko
nasmejaše, obodoše svoje lepe, brze ate i
odjezdiše u nepoznatom pravcu. Parsifal krenu za
njima brdima i dolinama dok najzad sasvim ne
zaluta i skrenu s puta. I tako se sam, sa lukom i
strelom, morao braniti od zveri i razbojnika.
Čudni dečak je bio strah i trepet za okolinu i
svi su mu se sklanjali s puta. No on uopšte nije
bio svestan svoje snage, niti je slutio kakve ga sve
opasnosti vrebaju. Bio je to bezazlen i obestan
dečak koji je želeo samo jedno: da nikad ne
zastane na svom putu i da neprestano ide dalje. I
tako se jednog dana obre na Monsalvati, u
podgorju planine Grala.
To je bila neprohodna planina, krševita i
vrletna. Teško onom ko bi se usudio da se na nju
popne!
Na toj planini je neki vitez, po imenu Titurel,
podigao hram u kojem je čuvao Gral, to jest pehar
sa poslednje Hristove večere. Samo ljudi čista
srca mogli su ući u taj hram i ostati u službi
Gralu. Oni su oblačili bele haljine, uvijali se u
bele ogrtače na kojima je bila izvezena bela
golubica. Hranili su se hlebom, pili su vino i time
su se zadovoljavali.
No kad je Parsifal stigao na Monsalvatu, mir
hrama je bio narušen velikom nesrećom. Neki
opaki vitez, volšebnik Klingsor, bio je tako zao da
se nije mogao popeti na planinu Grala pa je, ljut
zbog toga, u podnožju brega, na obronku naspram
obronka pod kojim je stajao Parsifal, za inat
podigao čarobni zamak, okružen bujnim parkom.
Klingsor je, služeći se vradžbinama i uz pomoć
jedne veštice koju je doveo u svoj dom da mu se
nađe pri ruci, u taj zamak domamljivao vitezove
Grala i jednog po jednog zarobljavao.
Prvi kralj Monsalvate Titurel, oronuo i
posustao, ustupio je presto sinu Anfortasu i rekao
mu:
— Pođi, sinko, bori se protiv Klingsora i
oslobodi vitezove sa Monsalvate smrtne
opasnosti.
Anfortas tako krenu da satre bezakonje, ali i
njega namamiše u čarobne Klingsorove vrte. Lepa
čarobnica Kundri dočeka ga oberučke, obasu ga
hvalom i počastima i poče da se oko njega
umiljava i da mu laska, a kad Anfortas zaspa,
zaboravivši na sve, Klingsor se pojavi i oduze mu
mač. Kad se mladi kralj probudi, pokuša da vrati
mač, ali Klingsor ga njime rani u bok.
Vitezovi Grala, koji upravo tada naiđoše, s
teškom mukom oslobodiše svog kralja i vratiše ga
na Monsalvatu. Sada je kralj ležao u postelji
izmožden od rane koja nikako nije mogla zaceleti
i kidao se što je doživeo takav sram da mu
neprijatelj oduzme mač i da sam, iako kralj,
upadne u Klingsorove mreže. Uzalud su vitezi u
dalekom svetu tražili za njega meleme i trave.
Čak se i Kundri pokajala, jer bi povremeno uspela
da se otme uticaju volšebnika i, prerušena u
strasnu Ciganku, služila bi vitezove. Ona je čak iz
Arabije donela neki čudotvorni lek od kojeg je
trebalo da kralju zaceli rana, ali ni to nije
pomoglo. Anfortasa je bolelo telo, ali i duša, i
jedva je uspevao da svakoga dana blagoslovi hleb
i vino kojima su se hranili i pojili čuvari Grala.
Razume se, Parsifal o svemu tome nije ništa
znao kad je stigao u podnožje Monsalvate. Išao je
svojim putem i, ne prezajući od nepristupačne
strmine koja se pred njim isprečila, peo se
neobično lako. Kad je prevalio krševiti predeo,
pred njegovim zadivljenim očima se ukaza predeo
kakav nikada dotad ne beše video. Ceo taj predeo
pripadao je čuvarima Grala i bio okružen gustim
šumama punim cveća.
Na samom planinskom vrhu, koji je bio još
daleko, nalazio se hram, sav od zlata i mermera,
levo od njega ležalo je plavo jezerce, nalik na oko
neba. Na tom jezeru, neki vitezovi, bez oružja, u
belim haljama, neobično pažljivo su kupali jednog
ranjenika.
Parsifal je upravo nameravao da im priđe, ali
ga u tome spreči jedan labud koji mu pretrča put.
Neiskusni mladić hitro podiže luk i strelu i pogodi
labuda, koji tužno kriknu i pade na zemlju, a belo
perje mu se zarumene od krvi.
Dotrčaše užasnuti vitezovi, jer su životinje na
Monsalvati bile zaštićene i niko se nikad nije
usudio da ih lovi i ubija. Vitezovi se okupiše oko
smrtno ranjenog labuda i jedan od njih, star i
vremešan, upita dečaka:
— Jesi li to ti gađao labuda?
— A ko bi drugi? — odgovori Parsifal gordo.
— Moja strela nikad ne promaši, u letu pogodi
svaku pticu.
— Kako si mogao? — opet ga upita časna
starina, ali ne ljutito, već beskrajno tužno. — Zar
nisi primetio da ti u ovoj šumi zverčice i ptice
prilaze sa toliko poverenja? Da mi je znati šta ti je
skrivio taj jadni labud! Bio je tako lep kad je
plivao jezerom, a šta ćeš sada s njim? Gle, kako
mu se sklapaju oči, pune su bola i optužbe.
Priznaješ li svoj greh?
— Nisam znao da je to greh — odgovori
Parsifal iskreno začuđen.
— Iz kog si kraja? — upita ga Gurnemanz,
stari vitez.
— Ne znam.
— Ko ti je otac?
— Ne znam.
— Znaš li bar kako se zoveš?
— Ne sećam se.
— Je li moguće? Zar nam baš ništa ne umeš o
sebi reći — začudi se Gurnemanz.
— Živeo sam u neprohodnoj šumi... Majka mi
se zove Hercelajda poče da priča dečak,
namrštivši se jer je pribirao misli i naprezao se da
se seti svoga života, ali jedan opor glas mu
preseče reč:
— Tako je: on je sin Hercelajde. Videla sam
je kad sam prolazila šumom. Zamolila me je da
joj pozdravim sina i srce joj je prepuklo od bola
za njim, jer je otišao da se više ne vrati.
Tako reče Kundri, prkosna Ciganka, koja
odjednom iziđe iz nekog žbuna.
— Zar je moja majka umrla? Pazi šta govoriš!
— viknu Parsifal i nasrnu na došljakinju, stisnuvši
pest. Gurnemanz ga zadrža, a mladić, tresući se,
pade mu u zagrljaj. Stari vitez pokuša da ga
očinski nežno uteši, a za to vreme je mislio:
— Ko je ovaj divljašni momak? Pošto je
uspeo da se popne na Monsalvatu, mora da je
čovek čista srca, jer bi mu inače pristup na ovu
goru bio onemogućen...
I Gurnemanz se opomenu da je jednoga dana,
dok su se ostali vitezovi bavili Anfortasom i
nastojali da ga izleče, na dragocenom peharu koji
su čuvali u hramu, pročitao ove reči: »Strpljivo
čekaj jednu ludu čista srca koju će prosvetliti
milosrđe.« Ovaj momak je po svemu sudeći bio
luda čim nije znao ni kako se zove i ovako čudno
se ponašao. Jesu li se na njega odnosile one reči
zapisane na Gralu?
— Mladiću, idi sad svojim putem! — reče mu
starac glasno. — Ostavi labude na miru!
I tako se Parsifal opet nađe sam u svetoj šumi.
Pošto ga niko nije zadržavao, on se probi kroz
besputni čestar i siđe obronkom Monsalvate,
njenom suprotnom padinom.
»Idi svojim putem« rekao mu je stari vitez.
Lako je to reći, ali koji je put bio njegov? To nije
znao, Parsifal ništa nije znao, samo je osetio da ga
srce boli zbog smrtno ranjenog kralja. Odjednom
se ražalosti zbog njegovog mrtvački bledog lica,
prozirnih ruku, rumene krvi, koja mu je tekla iz
boka. Parsifal je nasumce, kao slepac, silazio
obronkom i postepeno, ne opažajući to,
približavao se divnim parkovima i začaranom
Klingsorovom zamku.
Opaki Klingsor, zatvoren u najvišoj kuli
svoga zamka, gledao je u čarobno ogledalo i
šaputao:
— Evo ga, približuje se, približuje se
najopasniji od svih njih! Parsifal, luda čista srca!
Dođi, Kundri, zove te tvoj gospodar, o dođi, ružo
pakla, i spasi moju dušu od dušmana!
Veštica ču njegovo dozivanje u šumi Grala,
gde je bila zaspala u jednom žbunu. Ona se prenu
iz sna, po ramenima joj se rasuše mrki, ciganski
uvojci, pa se hitro, kao da jezdi na krilima vetra,
sjuri niz padinu, pope se na kulu u kojoj je pored
ogledala čamio njen gospodar. No, bila je
mrgodna, nekako nakrivo nasađena, i ćutala je.
— Gde si se dela, robinjo? — upita je
Klingsor. — Da nisi posluživala vitezove Grala,
pokušavajući da otkupiš grehe koje si počinila?
To je nemoguće, nemoguće je to, robinjo!
Anfortasa niko neće moći da isceli! Sama si ga
domamila ovamo, kao i druge, kao što ćeš ih sve,
jednog po jednog, domamiti, dok Gral ne bude
moj kao što je moje ovo koplje! Ali pazi: pribli-
žava nam se najopasniji od svih vitezova Grala,
luda čista srca. Idi, Kundri, namami ga u moj park
i začaraj ga tako da više nikada iz njega ne iziđe.
— Neću! — viknu veštica.
— Šta kažeš? — povika Klingsor. To ti
zapovedam ja, tvoj gospodar. Zar ne vidiš? Već je
stigao do spoljnjih zidina! Naočit momak, nema
šta! Hej, vitezovi!
Kad to reče, Klingsor zasvira u rog koji mu je
visio o pasu. U zamku se začu zveket oružja:
vitezovi, Klingsorovi robovi, koji su nekada bili
čuvari Grala, sa kopljima i mačevima nasrnuše na
mladića.
On se zaprepasti, ali ipak prihvati borbu:
prvom vitezu koji se pred njim isprečio ote mač i
poče njime da kosi levo i desno po mnoštvu koje
ga je sa svih strana napadalo. Ranjeni, uplašeni od
njegove žestine, vitezovi se povukoše; Parsifal
uđe u začarani park. Presrete ga grupa devojaka,
lepih kao cveće, i poče da ga grdi:
— Zločesti viteže!
— Zašto si ranio naše drugove?
— S kime ćemo se sada igrati?
Zatim mu se nasmejaše i počeše da igraju oko
njega:
— Lepi viteže!
— Igraj se ti sada s nama!
— Ostani s nama!
Parsifal ih je začuđeno gledao, ali nisu ga
naročito uzbuđivali ni njihovi prekori ni njihovo
pozivanje.
— Kako ste lepe i mirisne! — reče on. —
Jeste li i vi cveće?
— Cveće smo — odgovoriše devojke i
zasmejaše se. — Za tebe smo procvetale!
— Ali, ako ne ostaneš s nama, sparušićemo
se! — Ako nas ne budeš voleo, umrećemo!
I tiskale su se oko njega, saletale ga.
— Pustite me! — viknu Parsifal. — Kako se
mogu igrati s vama kad me ovako gušite i ne date
mi da dišem? Sve i da hoću, ne mogu se s vama
igrati kad ste takve! Pustite me da odem!
Uplašene devojke se razbežaše a onda se začu
neki umilni glas:
— Parsifale, ostani!
Momak zastade, jer se začudi što čuje svoje
ime, to ime koje je već odavno bio zaboravio. To
ga je zvala Kundri, po imenu ga je zvala Kundri,
koja se bila tako čudesno promenila! Niko, a
kamoli bezazleni Parsifal, ne bi u njoj sadašnjoj
mogao prepoznati onu divlju Ciganku sa
Monsalvate! Sada je bila prava lepotica.
Zaogrnuta raznobojnim koprenama, ovenčana
ružama, počivala je na ležaju od cveća.
— Jesi li me to ti zvala? — upita je on.
— Jesam, Parsifale!
— Otkud znaš kako se zovem?
— Poznajem tvoju majku Hrcelajdu, a
poznavala sam i tebe kad si živeo u onoj šumi. Ti
se toga ne sećaš! Hoćeš li ostati sa mnom?
Pričaću ti o tvojoj majci i o tvom detinjstvu ...
— Ne mogu ostati — odgovori joj Parsifal
odlučno. — Treba da potražim...
Ali šta? To nije znao, ali istog trenutka mu se
odjednom učini da je sve shvatio, da mu se pamet
prosvetlila, pa produži: — Treba da potražim neki
balzam da njime izvidam ranu Anfortasu, kralju
Monsalvate!
— Zašto? Pa on ti nije ni rod ni pomoz' bog
da se za njega toliko brineš! — zaintači čarobnica.
— Biće bolje da ostaneš sa mnom, Parsifale!
Dođi!
Parsifal joj priđe, ali tada se još više pribra.
Milosrđe koje je osetio prema Anfortasu
blagotvorno je delovalo na njegov um i on se
potpuno razabra. Ta žena... taj čudni park...
možda je tako uhvaćen i Anfortas, možda su ga tu
i ranili...
— Pusti me! — viknu mladić. — Treba da se
vratim kralju. Ko ga je ranio? Ti to sigurno znaš!
Uveren sam da ste to učinili vi, u svom prokletom
parku!
Tada Kundri kriknu jer oseti da gubi žrtvu, da
joj plen izmiče iz ruku. U pomoć joj dotrča
Klingsor pa, podigavši koplje, nenadano
osokoljen, viknu koliko ga je grlo nosilo:
— Stani, Parsifale, ako ti je život mio!
Koplje polete iz snažnih ruku, zadrhta u
vazduhu, pa munjevitom brzinom stiže do
Parsifala, ali se, nekim čudom, zaustavi u
vazduhu iznad same njegove glave.
Parsifal uhvati koplje i tada se sve sruši,
propade u bezdan, i park i zamak, a u tom ponoru
i sam Klingsor slomi vrat. Kundri se baci u
ruševine i opet zapreti:
— Čuj me, Parsifale, ako me napustiš, nikad
nećeš naći mira, niti puta u kraljevstvo Grala!
Parsifal je ču, okrete se prema njoj, i reče joj
sasvim staloženo:
— Ako želiš da se spaseš, Kundri, znaš gde
ćeš me naći. — I ponovo krenu na put sa onim
kopljem u ruci.
* * *
ut je bio dug i naporan. Gde li je vrh te
planine? Gde li je hram na Monsalvati?
Više se ništa nije razaznavalo: sve je
obavila gusta magla. Parsifal je pešačio, pešačio,
peo se zamornim uzbrdicama, prelazio preko reka
i dolina. Gde je ostalo kraljevstvo Grala? Niko to
nije umeo da mu kaže i prokletstvo Kundri
odzvanjalo mu je u ušima. »Nikad nećeš naći
mira, niti puta u kraljevstvo Grala!«
Za to vreme, na vrhu Monsalvate, Anfortas se
borio sa životom! Vitezovi su bili na izmaku
snage jer im je ponestalo hleba i vina, pa su se
hranili samo korenjem i divljom travom. Stari
Titurel je presvisnuo od jada, stari Gurnemanz je
ne govoreći ništa lutao šumom, očekujući »ludu
čista srca« da spase kralja i Monsalvatu.
Prošlo je gotovo godinu dana od trenutka
kada je Parsifala oterao sa Monsalvate kao
bezosećajnu budalu. Gurnemanz, onemoćao od
patnji i gladi, sedeo je jednom pred rasvit na
pragu jedne siromašne kolibe u svetoj šumi. Pored
njega je sedela Kundri, ogrnuta prostom
kabanicom, bleda kao nebo u cik zore, a niz
obraze su joj tekle suze, slične jutarnjoj rosi.
Odjednom ispred njih iskrsnu vitez u mrkom
oklopu.
— Ko si ti? — upita ga Gurnemanz, ustavši.
— Kako si došao ovamo?
Vitez ga pogleda i ništa mu ne odgovori, ali
polako diže vizir i pogleda starca sa beskrajnim
sažaljenjem, a koplje koje je držao u ruci uzdrhta
pri tom.
Gurnemanz pogleda to koplje i prepozna ga,
vide mladićevo lice i povika:
— Ko si ti? Već sam negde video te oči, već
sam negde video to lice... Kako si došao do tog
koplja?
— Ja sam Parsifal — odgovori vitez u mrkom
oklopu. — I ti si meni poznat. Jednog dana si me
poveo u hram Grala. Odvedi me i danas! Vidiš,
donosim ti sveto koplje. Da znaš samo kako sam
se promenio! Neka strašna sila me neprestano od
vas odvraćala, vukla me na drugu stranu, sve dalje
i dalje. Ali danas sam našao pravi put. Smiluj se
na mene i odvedi me još jednom u hram Grala...
Rekavši to, Parsifal kleče i zari koplje u
zemlju. Gurnemanz uzdrhta, okrete se Kundri i
reče:
— Hodi, prihvatićemo hodočasnika koji
donosi spas Gralu.
Tada pruži ruku i umoči je u vodu koja je
žuborila pored stene, poškropi njome Parsifalovu
glavu i reče:
— Budi blagosloven ovom čistom vodom.
Neka nedaće i patnje uvek budu daleko od tebe.
Proklet ko te prokune, blagosloven ko te
uzblagosilja.
Kundri, međutim, pade ničice pred došljakom
pa mu skide obuću, opra izubijana stopala i osuši
ih svojom kosom.
Parsifal je pogleda udivljeno. Zatim i on
zahvati vode u dlan, poprska njome ženinu glavu i
reče:
— I ja tebe blagosiljam, ženo, da odsada
veruješ u ljubav!
Sunce je upravo bilo izgrejalo i blesnula je
rosa na livadi. Cveće, još rosno, širilo je latice na
svetlosti, kao da i ono ustaje na molitvu.
Oglasiše se zvona sa Gralovog hrama.
Gurnemanz uvi Parsifala u svoj beli ogrtač i
krenu s njim prema hramu.
* * *
rujanje zvona bivalo je sve jače. Evo
hrama, evo velike lađe u hramu. Pa
ipak, sve je nekako tužno, mračno i pusto.
Vitezovi pevaju pogrebne pesme pored
Titurelovog odra, a Anfortas ječi na prestolu,
prekrivenom purpurnom prostirkom i rukom
pritiska bok iz kojega šiklja krv. Četiri dečaka mu
prinose kovčežić sa Gralom, jer kralj želi da danas
poslednji put obavi obred.
Smrtno bled, on se prozirnim rukama maši
pehara, ali bela halja porumene od krvi, kralj
kriknu i pade u bunilo:
— Sklonite, sklonite taj pehar! Samo ga otac
moj može dodirnuti. Ja ne! Šta sam bogu zgrešio
te me ovako kažnjava? Gde je sveto koplje?
Anfortas je živeo u bezakonju! Anfortasove ruke
nisu čiste. On ne može dotaći Gral!
Dečaci ustuknuše, zbunjeni. Vitezovi
pokušaše da umire kralja koji je u groznici ustao
sa prestola i počeo da tetura. Kad priđe Parsifalu,
koji je obzirno stajao po strani, uvijen u beli
ogrtač, Parsifal pruži sveto koplje prema kralju,
dotače mu njime ljutu ranu, pa reče:
— Budi blagosloven, kralju naš, i neka ti je za
sve bogom prosto! Neka je blagosloveno
stradanje tvoje koje me nauči milosrđu!
I tada, gle čuda, krv stade, rana zacele i kralj
pade na kolena pred Parsifalom. Odsada će
Parsifal biti kralj Monsalvate. Anfortas je bio
svestan da to tako mora biti.
Novi kralj, svečano i polako, uze u ruke sveti
pehar i diže ga iznad glava vitezova, koji pred
njim padoše ničice. Tada iz svetog koplja kanu
kap krvi na pehar, svetlost ozari plavu kupolu
hrama sa koje slete bela golubica raširenih krila.
Hor dečaka zapeva:
— Neka je blagoslovena ljubav i milosrđe!
Mir čuvarima Grala!
Dečacima se pridružiše vitezovi pa i oni s
njima zapevaše. Patnja beše zaboravljena, milost
je ozarila čuvare Grala, a Parsifalove čiste ruke
podeliše im hleb i blagosloviše vino u zlatnim
sudovima.
KRAJ
LOENGRIN Loengrin, sin Parsifala, junak je saksonskog sveta najsličniji herojima
starih mediteranskih mitova, junak jedne skoro religiozno zamišljene
čistote. Njegovo rođenje je pomračeno tajnom prokletstva: on je sin viteza
koji je osvojio sveti Gral. Do tragičnog raspleta dolazi zbog preterane
radoznalosti žene koja, mučena željom da sve zna, pretera u raspitivanju o
njegovom poreklu i time ga natera da je napusti, odlazeći niz reku na
brodiću u koji je bio upregnut labud.
Legenda je tipična za srednjovekovni svet i u njoj se dešava ono isto što i u
svim pričama ove vrste: vitez oslobađa devojku kojoj prete strašne
opasnosti i uzima je za ženu, pod uslovom da ona nikada ne pokuša da
pronikne u tajnu njegovog porekla. Žena podleže iskušenju i to na takav
način da heroj mora ponovo da ode u progonstvo koje simbolizuje
pročišćenje duše.
LOENGRIN
va poslednja povest vrlo mnogo podseća na bajku pa pripovedač
poželi da je počne onim poznatim... »Živela jednom ... «
Pa onda, i počnimo tako.
Živela jednom, pre mnogo, mnogo vekova neka veštica, po imenu Ortruda.
Stanovala je u jednom zamku u okolini grada Antverpena u Brabantu, jer je
bila kći nekog kneza, takođe zlog čoveka. Posle očeve smrti, Ortruda je
nasledila zamak i u njemu je samovala. Nikog nije volela i ničije srce se
nije privilo k njenom srcu, ali ipak, pusta samotinja joj je teško padala, a
sem toga bila je i veoma častoljubiva. Nije joj bilo dovoljno što ima zamak
i što je kneginja, želela je da ima kraljevski dvor i da bude vojvotkinja od
Brabanta, i to po svaku cenu, pa makar zbog toga stradalo, ni krivo ni
dužno, i neko ljudsko biće. Pošto to namisli, Ortruda poče da kuje paklene
planove, dostojne jedne kćeri mraka.
Treba da znate, nekako baš u to doba kad je Ortruda počela da snuje
razne spletke, vojvoda od Brabanta naprasno umre. Za sobom je ostavio
dvoje nejačadi: Elzu i Gofreda, o kojima se starao njihov rođak grof Fridrih
od Tetramonda. Preminuli vojvoda je na samrti izrazio želju da Gofred, kad
odraste, nasledi krunu, a da se Elza uda za grofa Fridriha.
A sada čujte šta je smislila opaka veštica! Ona je često sa svoga
prozora vidala malu Elzu kako sa bratićem trči travnjacima. Jednog dana,
ona na razigranu dečicu baci čini i namami malog Gofreda na obalu reke
Šelde, koja je proticala tim predelom. Kad veštica osta sama sa dečakom,
dotače ga čarobnim štapićem i pretvori u snežnobelog labuda koji tužno
zakrešta i otpliva niz reku.
Elza je dugo tražila svoga milog bracu, trčeći livadama i šumama.
Dozivala ga je sve beznadnije i naposletku se pred veče sama vrati u dvor,
gušeći se u suzama. Podigoše se vitezovi i sluge i krenuše u potragu za
dečakom: s njima pođe i grof Fridrih. Cele noći su dozivali dečaka, tražili
ga, osvetljavajući put bakljama, ali sve beše uzalud. Od njega nije bilo ni
traga ni glasa kao da je u zemlju propao! Samo se negde daleko, daleko na
reci čuo promukao krik jednog labuda.
Svi su silno žalili Gofreda jer dečak beše ljubak i umiljat pa nije bilo
onog ko ga nije voleo. Ipak, njegov nestanak se najviše kosnuo Elze... A
njoj su tek predstojale nove muke i nova stradanja.
Posle nekoliko dana, Ortruda, raskošno odevena i nagizdana kao
paunica, pojavi se u dvoru i otkri Fridrihu strašnu tajnu.
Veštica izjavi da je tobože sa prozora videla malu Elzu kako je prišla
reci a zatim u nju gurnula brata. To je, rekla je Ortruda, Elza bez sumnje
učinila zato da bi postala vojvotkinja od Brabanta i udala se za čoveka koga
sama izabere, a ne za grofa Fridriha, koga joj je otac namenio.
Fridrih najpre nije hteo da veruje u tu optužbu, ali Ortruda je nastojala
da ga ubedi odlučnim glasom i iznoseći pojedinosti koje su zaista izgledale
verodostojne. Grof smesta pozva Elzu a ona, bezazlena, zbunjena, nije
umela da se pred njim opravda. Zločin za koji su je optuživali činio joj se
tako strašan da ga gotovo nije mogla shvatiti pa nije ni našla reči kojima bi
se mogla oprati. Fridrihu je to bilo sumnjivo, pa uveren u njenu krivicu,
zapovedi joj da ne napušta svoje odaje dok ne bude pozvana da joj se sudi
pred kraljem, koji je svake godine obilazio njihove krajeve i u njima delio
pravdu. U to doba su sve germanske zemlje kojima su upravljali vojvode ili
grofovi bile pod vlašću samo jednoga kralja, koji se još zvao i car. Samo je
kralj imao neograničenu vlast nad svojim podanicima i raspolagao
njihovim životima, pa je on morao i da sudi u teškim slučajevima, kakav je
bio ovaj Elzin.
U očekivanju da kralj, obilazeći germanske zemlje, stigne i u Brabant,
Elza je zadržana u pritvoru i na pravdi boga mučena neprestanim
saslušavanjima. Fridrih se sve više užasavao zločina koji je ona navodno
počinila i sve više nasedao Ortrudinom laskanju, pa reši da se oženi
častoljubivom volšebnicom koja ga je potpuno omađijala svojim
čarolijama.
Najzad u Brabant stiže kralj Henrih u pratnji vernih saksonskih i
tirinških plemića. U zemljama drevne Germanije bio je običaj da se pravda
deli i da se sudi napolju, pod vedrim nebom, pred plemstvom i narodom.
Sutradan posle kraljevog dolaska narod je od ranog jutra počeo da se
okuplja na prostranoj čistini između grada i reke koja je bila određena za
mesto suđenja. Kralj sede na presto od netesanog drva, pod velikim
hrastom. Pored njega stadoše izbrane vojvode, saksonski i tirinški knezovi,
a naspram njih brabantski grofovi i plemići, okupljeni oko Fridriha i
Ortrude. Čistina se prostirala u nedogled i na njoj se sleglo mnoštvo
naroda, vazala i slugu. U sredini, između prestola i kralja i brabantskog
plemstva, ostao je slobodan, širok prostor. Na taj prostor kroči kraljev
glasnik i četiri trubača koji glasno zatrubiše i tako upozoriše narod da bude
pažljiv. Zatim glasnik pozdravi kralja, a odgovoriše, mu Brabanti udarajući
rukom u štitove. Tada kralj progovori:
Čujte me, ljudi iz Brabanta! Dohodim vam iz daleka da od vas tražim
pomoć za spas Germana. Naše carstvo su nekad davno bili ugrozili divlji
Ugri. Ja sam ih porazio i s njima sklopio devetogodišnji mir. Sada je naš
mirovni ugovor istekao i Ugri opet ugrožavaju naše granice. Hoćete li ići sa
mnom na vojsku na Ugre? Jeste li spremni da se na oružje dignete i
priteknete mi u pomoć? Hoćete li ići u boj?
A knezovi narodni opet počeše da udaraju u štitove i povikaše svi kao
jedan:
Mi kao i ti! Oružje naše kao i oružje tvoje! Konji naši kao i konji tvoji!
Spremni smo, kralju, da se borimo u slavu germanskog carstva!
Tada kralj produži strogim glasom:
Ljudi iz Brabanta, neka vam se ruke ukrepe i hrabri budite! No zasad
vas nalazim neslogom razjedinjene i bez predvodnika, glavara odabranog!
Zašto vas takve nahodim? Fridriče, grofe od Tetramonda, govori ti u ime
svih. Reci mi: kako to da je među vama došlo do ovog neželjenog rascepa?
Tada istupi Fridrih i pred licem kralja germanskog otvori priču svoju i baci
tešku optužbu.
— Stari vojvoda smiri se i ode bogu na istinu. — reče. — Na samrti
poveri mi on starateljstvo nad potomcima svojim: Elzom i Gofredom. Elzu
nameni meni za nevestu, a Gofreda za budućeg vojvodu od Brabanta! Ali
se desi da Elza, iako maloletna, bude zla. Ona ubi nejakog Gofreda — da
umesto njega zavlada i da se uda za nekoga koga više voli od mene.
Užasnut njenim zločinom, ja je, o kralju, zadržah u pritvoru, očekujući sud
tvoj i uzevši Ortrudu iz doma oca njenoga, prionuh uz nju i udružih svoj
život s njenim. Sada te molim, u ime pravde, da Elzu kazniš i meni ustupiš
krunu Brabanta.
Kralj sasluša Fridriha, promeni se u licu, rastuži i začudi. Kad Fridrih
reče šta je imao da kaže, on zapovedi da izvedu mladu prestupnicu.
I iziđe Elza pred kralja u beloj haljini, a dve družbenice su je pratile uz
sažaljive poglede. Kralja duboko dirnu mila i smirena pojava optužene
device i upita je, uzalud pokušavajući da bude strog:
— Elza od Brabanta, priznaješ li me za sudiju sagrešenja svoga?
Devica diže pogled, i sjajne, plave, sanjarske oči, sa puno poverenja
upre u kralja:
— Znaš li za kakav težak zločin si optužena? — upita je on.
Devojka opet pognu glavu i time potvrdi da to zna.
— Šta imaš da kažeš u svoju odbranu? — opet je upita krunisani
sudija.
Elza ga pogleda i ni reč ne proslovi, samo rukom odmahnu,
neodređeno, smeteno.
Kralj, tronut, poče nastojati:
— Elza, brani se pred sudom! Priberi se! Uzdaj se u mene!
I tada devojka progovori zanesenim glasom:
— Plakah, kralju moj, tog dneva dalekog, plakah i kad već ne mogoh
plakati! I tada mi se učini da lelek moj odjekuje preko svih šuma, preko
gora, i zaspah smirena. Tad usnih...
— Šta reče to, Elza? — prekide je kralj začuđeno, pokušavajući da je
trgne iz sanjarenja. Brani se, kad ti kažem, ne buncaj koješta!
No Elza produži:
— U snu mi se tada javi neki vitez i stade preda me, lep i svetao, u
sjajnoj odori, s oklopom od srebra. Zlatan rog visio mu je o boku, a ruka
počivala na maču. On mi priđe i smehom me svojim osokoli, rane mi srca
izvida. Eto, gospodaru, iako sam na muci velikoj, on je moje uzdanje i
moja velika nada. Njega očekujem... On će se boriti za mene, on će me
opravdati.
Narod što se na čistini beše slegao, dirnut, uzdrhta, a kralj neodlučno
upita grofa od Tetramonda:
— Fridriče, koga optužuješ? Dobro razmisli da čin ti nije prenagljen.
Jesi li siguran da je ta devica kriva, stojiš li iza svoje optužbe?
— Ne bio ja Fridrih ako nije tako! Mogao sam vam dovesti i svedoke.
Ali to nisam hteo da učinim: moj ponos, moje ime, to mi nisu dozvolili.
Spreman sam čak da optužbu potvrdim mačem. Spreman sam i na to! Ko
želi da sa mnom ukrsti mač?
— Niko od nas! — povikaše izabrane vojvode. — Svi listom se
uzdamo u te, na reč ti verujemo!
— I ja ti verujem, Fridriče, — reče kralj — i želim da te ovenčam
krunom Brabanta i podignem te nad zborom žitelja tvojih. Ali, razmisli
dobro, ne dođe li ti neko s prevarom, ne uputi li te smeru pogrešnom?
Dokaza nemam ni putokaza, teško se u ovom razabiram: neodlučan sam i
odluke doneti neću. Jedino Sud Pravde može valjano presuditi.
— Sud Pravde! Sud Pravde! — povikaše tada svi okupljeni, i plemstvo
i narod.
U to doba, među germanskim narodima beše običaj da se pribegne
Sudu Pravde u svim onim slučajevima kada mudrost ljudska ne može da
donese presudu. Tužilac i optuženi ili neko ko se za njega bori, dele
megdan, ogledaju se u borbi. Verovalo se da u toj borbi ne može pobediti
jači, već onaj na čijoj strani je Pravda. I sada su svi želeli da se tako sudi.
Kralj se obrati Elzi i upita je:
— Koga ćeš izabrati za svoga borca?
— Izabraću viteza iz svoga sna! — odgovori mu Elza, jednako obuzeta
svojim snoviđenjem. — Ponudiću mu život svoj, očevinu i krunu Brabanta.
Kralj dade znak, i glasnik opet stupi na čistinu, rasporedi četiri trubača
na četiri strane sveta i zapovedi im da zatrube i pozovu neznanog viteza.
Zatim i sam na sav glas viknu:
— Dodi, borče Elze od Brabanta, da učestvuješ u Sudu Pravde!
Glas trube i glasnika razlegoše se šumom i vrhovima planina, ali niko
se ne odazva, niko ne dojaha. Fridrih tada, sav srećan, viknu:
— Šta velite, jesam li je nepravično optužio? Šta velite, hoće li neko
doći da je brani?
I kralj se okrenu Elzi i pogleda je u nedoumici.
— O kralju moj, — poče da ga preklinje nesrećnica — treba ga još
jednom pozvati. Moj vitez je veoma daleko i možda nije čuo naš zov!
— Dođi, borče Elze od Brabanta, da učestvuješ u Sudu Pravde!
Posle tog ponovnog poziva, zavlada grobna tišina.
Narod koji se slegao na obali reke, zažagori. Svi se okrenuše. Žagor je
bivao sve glasniji, a onda se začuše radosni pokliči:
— Čudo! Čudo! Evo borca! I to kakvog borca!
Kralj ustade sa prestola, pa i on ugleda neobičan prizor.
Rekom je plovila nekakva neviđena lađa koju je vukao snežnobeli
labud. U lađi je stajao plavi vitez u srebrenom oklopu i jednom rukom
pridržavao balčak mača, dok je drugom čvrsto stezao zlatne uzde labudove.
Lađa pristade uz obalu i vitez stupi na tlo. Gotovo kao da ne primećuje
narod koji se oko njega okupio, ne obazirući se na to koliko ih je iznenadio
svojim dolaskom, on se naže prema onom labudu i ljubazno ga pozdravi:
— Zbogom ostaj, dragi moj labude! Hvala ti! Vrati se u kraj iz kojega
smo dobrodili i neka sve ovo bude za naše dobro. Zbogom!
A zatim, dok mu se narod s poštovanjem sklanjao s puta, vitez krenu
pravo kralju, pokloni mu se i pozdravi ga:
— Zdravo, Henriče, dični kralju, neka je blagosloveno kraljevstvo
tvoje i mač tvoj britki. Dohodim da s žene jedne skinem tešku optužbu.
Smem li da s tvojim dopuštenjem s njorne izmenjam nekoliko reči?
— Samo razgovaraj, glasniče Pravde, prozbori s njome reči pravedne!
— odobri mu kralj.
— Elza od Brabanta, — upita tada vitez devojku uzimaš li me za svoga
borca? Prihvataš li s puno vere da te štitim? Elza je zadivljeno gledala
viteza pa pade pred njim ničice i reče:
— Ti si mi uzdanje, spasioče moj!
— Hoćeš li biti moja ljuba ako za tebe pobedu izvojujem?
— Hoću, viteže moj, poveriću ti život svoj, ceo svoj život, daću ti sve
što imam, i krunu oca svoga.
— Elza, čuj me, — doda vitez ozbiljno — izvojujem li pobedu za tebe,
bude li suđeno da se venčamo i da vladam zemljom tvojom, moraćeš mi se
jedno zakleti da nikad, čuj me, nikad nećeš pitati kako se zovem, i iz kojega
plemena potičem. Nikad me nećeš smeti upitati iz kojega kraja dohodim: to
bi te unesrećilo!
— Nikad te to neću pitati, tako mi svega! — uzviknu Elza, ne
predomišljajući se ni trenutka.
— Jesi li dobro razumela, Elza? — ponovi vitez — nikad me ne smeš
upitati kako se zovem ni kojemu plemenu pripadam, ni iz kojega kraja
dohodim.
— Nikad te to neću upitati, gospodaru moj, nikad. Tako mi svega! —
obeća Elza još jednom.
U uzbudljivoj tišini koja je tada zavladala, vitez iziđe na čistinu i izjavi:
— Čujte me kralju, plemići i narode! Elza od Brabanta je nedužna i ko
je optužuje, laže. Spreman sam da je branim od svakoga ovim svojim
mačem.
Brabantsko plemstvo se okupilo oko Fridriha i počelo da mu savetuje:
— Čuj, Fridriče, bolje će biti da se povučeš. Ako neznanca štiti neka
božanska sila, ništa ti ne vredi što si hrabar. Bićeš poražen i postradaćeš.
Upamti to!
— Neću se povući: bolje da izgubim život nego da budem kukavica! —
spremno odgovori Fridrih. — Ma kakva ga sila štitila, ukrstiću svoj mač s
njegovim. Nisam lagao i pobediću, jer je tako pravedno.
— Neka bude! — naredi kralj. — Neka se na svakoj strani izdvoje po
tri štitonoše i neka premere borilište.
Odmah istupiše tri brabantska plemića i stadoše na Fridrihovu stranu, a
tri saksonska plemića stadoše na stranu nepoznatog viteza. Oni premeriše
borilište krupnim koracima i svuda okolo pobodoše koplja. Glasnik stade
usred borilišta i izjavi:
— Plemići i vazali, neka niko od vas ne omete borbu, u ime kralja! A
vi, borci, nemojte se služiti lukavstvom i prevarom. Neka Pravda bude
jedini sudija u vašoj borbi. U Pravdu se uzdajte, a ne u snagu kojoj vreme
prolazi ili u moć čarolija.
Zatim na megdanu ostade šest štitonoša, naslonjenih na koplja, i dva
borca. Kad glasnik dade znak, trubači objaviše početak borbe. Kralj udari
tri puta mačem u štit obešen o hrast. Kad udari prvi put, vitez i Fridrih
stadoše u stavu mirno, kad udari drugi put, isukaše mačeve, kad udari treći
put, poče teški okršaj. Čulo se kako mačevi udaraju u gvozdene oklope, ali
to kratko potraja: snažnim udarcem, vitez ubrzo obori grofa i vrh mača mu
upre u grlo pa mu reče:
— Fridriče od Tetramonda, tvoj život je u mojim rukama, ali ja ti ga
poklanjam da bi se mogao pokajati.
Štitonoše odmah zatim izvadiše koplja iz zemlje i na borilište pohrli
plemstvo i narod. Začuše se radosni pokliči i hvalospevi večnoj Pravdi.
Vitez zagrli ustreptalu Elzu i nežno joj reče:
— Jadna Elza! Zaslužuješ nagradu za sve ono što si prepatila. A Pravda
je htela da ja pobedim, ne zato što sam dobar borac, već zato što si ti
nedužna.
Sam, u jednom kutu, još na zemlji, Fridrih je, s licem u prašini,
jadikovao:
— Dobio sam zasluženu kaznu. Zauvek sam izgubio slavu i čast.
Pored njega Ortruda je šaputala, sa mržnjom gledajući viteza:
— Ko je taj kome je pošlo za rukom da savlada najjačeg borca u
Brabantu? I ko je taj labud? Taj labud koji ga je ovamo doveo? Je li
moguće da je sve izgubljeno, da moje čarolije gube moć kad je on u
pitanju? Ne, neću se još predati. Ima dana za megdana!
* * *
odista, zlurada veštica nije se predala i celog tog dana i cele te noći
mislila je na osvetu i kako će uništiti Elzu i njenog viteza.
Kralj je naredio da se njoj i Fridrihu oduzme celokupna imovina i da
u zoru napuste germanske zemlje. Sada su oboje, u ritama, kao dva
prosjaka, sedeli na stepenicama crkve, očekujući da grane sunce. Naspram
njih se dizao kraljevski dvor u kojem se cele noći pevalo i klicalo.
Fridrih, mračan i srdit, optuživao je ženu da ga je ona upropastila:
— Ti si mi rekla da si videla Elzu kako gura brata u reku, —
prebacivao joj je on — ti si me navela na zlodelo, ti si me nagovorila da
optužim jednu nevinu devojku, ti si me ubedila da se tobom oženim,
obećavajući mi časti i slavu i krunu Brabanta! A sada sam izgubio i časti, i
slavu i mač! Da bar njega imam, njime bih te smesta posekao da ne živiš
takva!
— Ti? — podrugljivo mu se obrati veštica. — Ti bi posekao mene!
Hrabar si, nema šta! Ubio bi jednu ženu kad nisi imao snage da ubiješ
jednog muškarca!
— Pravda mi je ruci oduzela snagu! — reče Fridrih. — Pravda je
pomogla neznanom vitezu!
— Kažeš Pravda? — na to će nevaljalica. — Otkud to znaš? Kako ne
razumeš da te taj stranac pobedio čarolijom? Doplovio je rekom, lađu mu je
dovukao labud... Samo volšebnicima tako nešto priliči, volšebnicima i
čarobnjacima. Odbio je da kaže kako se zove! Ubeđena sam da bi, kad bi
ga neko prisilio da govori, prestalo dejstvo čini. Na to mogu da se
zakunem!
Fridrih ju je slušao i njene lukave reči nađoše put do njegovog srca.
Ortruda produži:
— Ali samo Elza, samo ona može od njega tražiti da kaže kako se
zove. Jesi li ga čuo šta je rekao? Trebalo bi nju ubediti...
— Trebalo bi nju ubediti... — ponovi Fridrih, usrdno kao utopljenik
koji se hvata za slamku, u nadi da će se spasti.
— Ili bi ti — produžila je Ortruda — morao pokušati da ga raniš.... O,
da ti je nešto pošlo za rukom da ga raniš, makar u nokat, prestalo bi dejstvo
čarolija. To pouzdano znam!
— Trebalo bi ga raniti... — ponovi Fridrih. — Ali čuj, Ortruda, ako me
opet prevariš, platićeš mi to glavom!
— Neću te prevariti, videćeš, pa i ja se razumem u vradžbine. Veruj mi
još samo jedan dan. Da utvrdimo: ja ću se pobrinuti o Elzi, a ti o njenom
vitezu. Jedno od nas dvoje će uspeti.
Još se nije bilo razvidelo, a iz dvora je neprestano do njih dopirao
veseli žagor. Ortruda se prišunja dvoru pa, ćuteći i ne trepćući, stade u
zasedu kao divija zver. Vreme je sporo prolazilo, ali najzad ipak dođe
trenutak kad se Elza, u beloj haljini, sva ozarena, pojavi na balkonu.
Ortruda je pozva plačnim glasom i devojka se sažaljivo prema njoj okrenu.
Veštica joj reče:
— Elza, tvoja dobrota neće biti potpuna ako budeš u srcu svome
mržnju gajila prema nesrećnicima, ako ugnjetene budeš odbacila!
Elza savlada prezir koji je osećala prema Ortrudi i pozva je u dvor.
Veštica pade pred njom ničice, zamoli je da joj oprosti za svo zlo koje
joj je nesvesno — tako je rekla — učinila. Za sve je kriv Fridrih, ali i on ju
je u suštini optužio u jednom trenutku zaslepljenosti. Sada se, tvrdila je
veštica, živ jede i muči ga griža savesti!
Dobroćudna i naivna Elza svojom rukom pridiže licemerku, reče joj da
joj prašta, kako njoj, tako i Fridrihu, zapovedi sluškinjama da je obuku u
pristojnije haljine, i kad ujutru krenu svadbena povorka, na njen zahtev,
Ortruda pođe s njom naporedo.
Ali kako joj je veštica uzvratila dobročinstvo! Već su bili prošli
glasnici i paževi i dvorske dame, već je Elza bila pred vratima crkve, kad se
Ortruda, kao da je odjednom poludela, pred njom ispreči:
— Stani, Elza, — viknu ona. — Ne želim više da idem iza tebe kao da
sam tvoja dvorjanka. Ja ću odsele biti prva! Meni pripada kruna Brabanta!
Elza i njene pratilje užasnuto ustuknuše a Ortruda produži:
— Tvoj borac je izvojevao pobedu, služeći se čarolijama i
vradžbinama. Zato ga optužujem ovde pred licem naroda. Niko ne zna ko
je on, ni odakle je došao sa onim svojim čarobnim labudom. Zašto ne kaže
kako se zove?
Dok je Ortruda tako vikala i Fridrih se izdvoji iz gomile i reče:
— Ko je taj ko se usudio da me pozove na dvoboj? Ako ima imalo
srčanosti, neka kaže kako se zove! Pobedio me činima a ne Pravdom! Ako
je Pravda na njegovoj strani, zašto taji ime? Odgovori mi, Elza! Kako
možeš da u njega imaš poverenje? Jednog dana će otići onako kako je i
došao, otploviće rekom, a ti ga nećeš moći ni pozvati, jer ne znaš kako se
zove. Zar možemo krunu Brabanta poveriti jednom strancu?
Međutim naiđoše kralj, nepoznati vitez i svo plemstvo, užasnuto i
gnevno.
— Odlazi, Frederiče, — zapovedi kralj — jer ću te inače, bez trunke
sažaljenja, satrti kao crva. Ti si izdajnik i Pravda je presudila. Kako se
usuđuješ da sumnjaš u Sud Pravde?
Vitez zagrli Elzu i upita je:
— Sumnjaš li ti u mene, Elza? Da nije otrovno podozrenje koje seju ti
zločinci pustilo koren i u tvojoj duši? Samo ću tebi odgovoriti ako to budeš
zahtevala! Želiš li da ti odgovorim ko sam? Ili ćeš i dalje verovati na reč
svome vojnu?
Elza se borila, uplašena, kolebala se jedan trenutak, ali ljubav je ipak u
njoj odnela pobedu i ona uskliknu:
— Junače moj! Tebi dugujem zahvalnost što si me spasao i verujem ti
na reč. Ništa te neću pitati.
Vitez joj se nasmeši, uze je za ruku i s njom prekorači prag crkve. Iza
njega krenu povorka, a orgulje zasviraše svadbeni marš.
Elza je zaista iskreno, iz duše rekla svome borcu: »Verujem ti na reč«, i
obećala mu: »Ništa te neću pitati, kunem ti se«. Elza ni trenutak nije
posumnjala u Sud Pravde, nije poverovala Ortrudi, koja je optužila junaka
da se bavi vradžbinama i baca čini. Ali ponešto od onoga što joj je kazao
Fridrih našlo je put do njenoga srca, iako toga ni sama nije bila svesna.
»Jednog dana će otići onako kako je i došao, otploviće rekom, a ti ga nećeš
moći ni pozvati po imenu, jer ne znaš kako se zove!« Tako je rekao Fridrih
i njegove reči su se urezale u sećanje bezazlene device i ona ih je primila k
srcu u koje su se zabole kao otrovne bodlje.
Svadbena svečanost joj se učinila slična čarobnom snu. Jadna Elza!
Kao u snu prisustvovala je gozbi u dvoru, ali čim je ostala nasamo sa
svojim vitezom, rana od otrovne bodlje ju je jače, teže zabolela.
— Borče moj i nebojša, odvažni moj spasioče! Zar ni sada kad si ostao
sa mnom nasamo, ne želiš da te zovem po imenu? — rekla je nevestica
svome ženiku. — Kad bi mi rekao kako se zoveš, znaj da to nikom ne bih
poverila, jer ja sam grob, usta imam, jezik nemam! Kad bi mi neko zapretio
smrću, 1jubomorno bih čuvala slatku tajnu u srcu svome i ponavljala je
samo sebi, u osami. Kako divno zvuči moje ime u tvojim ustima!
— A zašto ja ne smem da izgovorim tvoje ime!
— Elza, — odgovori joj vitez i namršti se — zašto tako govoriš? Seti
se svoje zakletve. Ja te ništa pitao nisam kad dođoh da te zaštitim: verovao
sam ti. Veruj, dakle, i ti vojnu svome.
— Verujem ti, izbavitelju moj! No strepnja neka mnome ovlada!
Možda će tajna tvoja, koju od mene kriješ, kad se rasvetli, nedaće doneti!
Ja, nevesta tvoja i ljuba, želim znati ko si, želim i ja tebe da zaštitim, da te
uzmem pod okrilje.
— O, ne boj se! Ne strahuj! Nema razloga da duhom kloneš, mala
Elza! — nasmeši joj se vitez. — Ne plašim se nesreće. Da bih tebi pritekao
u pomoć, nisam iza sebe ostavio zemlju mraka i čemera, već carstvo
svetlosti i zanosne vedrine! Ne beri brigu!
— Kako da budem bezbrižna? Kako da se stišam, da dušom dahnem?
— upita ga Elza više no ikad prestravljena. — Baš sada kad to mi reče,
strepim da ćeš jednog dana opet nestati i vratiti se u svoje carstvo svetlosti i
zanosne vedrine. Opet će se pojaviti labud na reci, ti ćeš ga pozvati, on će
prići obali sa svojom lađicom i zauvek će te odvesti, daleko, daleko. A ja
neću moći ni da te pozovem, jer imena ti ne znam!
— Smiri se, Elza, — opet pokuša da je ubedi vitez spokojnim glasom.
— Neću te napustiti sve dok u mene ne budeš posumnjala. Dajem ti reč!
No Elza ga sad više nije slušala.
— Ne mogu, — rekla je kao da ju je obuzelo ludilo — ne mogu da
prihvatim život večite patnje i straha: želim da budeš sasvim moj, da sve
znam o tebi, ili da te izgubim! Reci mi kako se zoveš?
— Dosta, Elza!
— Želim da znam. Odakle si došao? Iz koga si plemena? Elza, šta si
učinila! — viknu vitez u očajanju.
Kad to viknu, u odaju upade Fridrih od Tetramonda sa svojim
drugovima, oboružanim do zuba. Elza ih vide kako se iza leđa približuju
njenom mladoženji i baci se na njega da ga zaštiti, dodajući mu mač koji je
on bio otpasao. Vitez ubode Fridriha, koji pade na tlo, a ostali,
prestravljeni, odmah položiše oružje. Elza, obrvana bolom, takođe se
obeznani i klone na pod.
Vitez je pogleda sa bezmernim sažaljenjem, zatim pozva sluškinje,
pozva dvorane. On naredi da se iznese Fridrihovo telo, da odnesu Elzu u
njene odaje, i da se svi koliko ih ima okupe sutra u cik zore na obali reke
Šelde, pred kraljevim sudom. Tamo će on svima reći kako se zove.
* * *
abele zora neveseo i maglovit osvit. Na obali Šelde slegoše se
ozbiljni plemići, prvi gospodstvom i prvi snagom i konjici, sa
ratnicima, paževima i pratnjom. Bili su spremni da pođu sa
neznanim vitezom, koji se proglasio zaštitnikom Brabanta i koji će ih
sigurno predvoditi u borbi protiv divljih Ugra, za odbranu carstva. Pridruži
im se i kralj sa svojim bojnicima iz Saksonije i Tiringije. Poslednja stigoše
i četvorica otmenih Brabanta, koja su nosila telo grofa Fridriha i Elza sa
svojim pratiljama, bleđa nego onda kad je bila izvedena na sud. Pored nje
je bio izabranik njenog srca.
Bezimeni vitez se pokloni kralju i ozbiljno potuži:
— Grof od Tetramonda me mučki napao u mome domu. Smatraš li, o
kralju, da sam bio u pravu kad sam ga posekao?
— Mislim da si bio u pravu! — izjavi kralj svečano. — Kaznio si ga
kako je i zaslužio!
— Ali i Elza od Brabanta — produži ozbiljno i neumoljivo vitez — i
žena koju sam spasao, izdala me je, o kralju. Vi ste svi čuli njenu zakletvu:
ona je nije održala i sada moram pred svima da otkrijem kako se zovem.
— Teško tebi, Elza! — viknu kralj, povika plemstvo i vazali.
— Šta sam uradila?
— Ja sam Loengrin, sin Parsifala, gospodara Monsalvata. Je li moje
pleme gore od vašeg? — nastavi vitez gordo.
U jednoj dalekoj zemlji, na čije tlo niko od vas nikad neće moći stupiti,
nalazi se dvorac Monsalvata u kojemu se čuva Gral, pehar iz kojega je pio
Hristos na poslednjoj večeri. Čuvari Grala su vitezovi koji štite nemoćne i
među ljudima seju ljubav. No niko ne sme saznati kako se zovu čuvari
Grala kad borave među ljudima, jer inače moraju napustiti svet i vratiti se u
svoj dvor.
Kralj i izabrani vitezovi, Elza i njene pratilje slušali su ga s
poštovanjem, a kad Loengrin ućuta, Elza ga zagrli i zaplaka:
— Oprosti mi, Loengrine, — rekla je ona — nemoj otići, ostani sa
mnom. Kazni me, ali ostani, nemoj me napustiti!
— Jadna Elza, — odgovori joj Loengrin i pomilova je. — Kad bih
ostao s tobom, izgubio bih sve odlike koje krase jednog viteza svetog
Grala, izgubio bih svaku moć! A da sam ostao s tobom, bezimen, bar
godinu dana, ti bi, Elza, opet videla Gofreda, svoga brata!
Narod koji se bio okupio na obali reke poče da žagori, da se sašaptava.
— Labud! Labud! Vraća se labud!
Elza suznim očima pogleda reku i uzdrhta. Njenom maticom plovila je
zlatna lađa koju je vukao snežnobeli labud. Loengrin poljubi svoju mladicu
i još joj reče:
— Ako se jednog dana Gofred vrati, Elza, podaj mu ovaj zlatni rog i
moj mač i ovaj prsten. Oni će mu pomoći u nevolji i govoriće mu o meni.
Zatim se oslobodi njenog zagrljaja i priđe obali.
Tada se začu divlji krik i promukli glas Ortrude, koja je vikala:
— Idi, Loengrine! Vrati se u svoju zemlju! Ja sam pobedila! A ti, Elza,
dobro pogledaj tog labuda: to je tvoj brat Gofred od Brabanta! Ja sam ga
pretvorila u labuda. Čuješ li me, Elza? A sada će i on otići i više se neće
vratiti!
Svi prisutni uzdrhtaše od užasa i gneva. Zatim u grobnoj tišini odjeknu
glas viteza svetog Grala koji reče:
— Ne slušajte tu ženu! Pravda će žigosati krivce!
Tada jedna bela golubica slete na zlatnu lađu: Loengrin je prvi spazi,
nasmeši se, ustade, odreši labuda, ovaj zaroni, nestade, a umesto njega na
površinu reke izroni plavi dečak u srebrnom ruhu.
— Ljudi iz Brabanta, — reče tada Loengrin — ovo će biti vaš vojvoda,
ovo je mladi Gofred. On će vas povesti u pobedonosni boj protiv divljih
Ugra i braniće vašu zemlju od zla.
A zatim, dok je Elza grlila brata i svi okupljeni klicali od sreće,
Loengrin se ukrca na lađu. Ona golubica je već bila uzela u kljun zlatne
uzde i, raširivši krila, polako plovila niz reku. Loengrin je stajao u lađi
oslonivši tužno glavu na štit. Okrenu se da mahne rukom onima koji su
ostali na obali, a zatim nestade iza visokog drveća koje je raslo uz reku.
KRAJ
Recommended