View
4
Download
0
Category
Preview:
Citation preview
Nikola Vuković, prof.
Osnovna škola Đurđevac
RAD ŠKOLSKOG PEDAGOGA NA RAZVOJU INKLUZIVNE KULTURE ŠKOLE
Sažetak:
Razvoj inkluzivne kulture škole u prvom redu ovisi od nositelja odgojno-obrazovnog procesa u svakoj
školi, a to su učenici, učitelji, stručni suradnici i ravnatelj škole. Školski pedagog svojim radom može
doprinijeti razvoju kulture škole i to suradnjom sa svim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa.
Polazište za ovaj rad je u činjenici da se jedino kvalitetnom promjenom kulture škole mogu mijenjati
svi ostali čimbenici kvalitete odgojno-obrazovnog procesa koji se odvija u suvremenoj školi. U radu se
prikazuju poslovi školskog pedagoga i temeljne odrednice suvremenog odgoja i obrazovanja koje
doprinose razvoju kulture škole s naglaskom na inkluzivnu kulturu škole. Objašnjava se profesija
školskog pedagoga i važnost njegove uloge na koordiniranju svih odgojno-obrazovnih aktivnosti u
suvremenoj školi te potreba za timskim radom na stvaranju prepoznatljivosti škole, razvoju integracije
i inkluzije te time i sudjelovanje u razvoju cjelokupne kulture škole. Cilj rada je istaknuti važnost
uključivanja svih učenika u ostvarivanje školskog kurikuluma, a posebno učenika s određenim
teškoćama u radu i učenju, u svrhu poticanja kreativnosti kod učenika te prilagođavanje školskog
kurikuluma potrebama učenika. Na kraju, prikazat će se prijedlozi za promjenu i razvoj inkluzivne
kulture škole , kako bi rad unutar škole bio što kreativniji i kvalitetniji. Rad učenika u izvannastavnim
aktivnostima pomaže u ostvarivanju ciljeva inkluzivne škole. Od školskog pedagoga očekuje se da
bude nositelj inovacija u školi, da potiče sve sudionike odgojno-obrazovnog rada na kreativnost i
osposobljenost za vrednovanje zajedničkog rada, a posebno rada na razvoju kulture škole.
Ključne riječi: inkluzija, kreativnost, kultura škole, školski pedagog
Uvod:
Pojam kulture škole u dostupnoj literaturi malo je istražen i valoriziran. Tek se u posljednjih četrdeset
godina znanstvenici i pedagozi praktičari u svom radu ozbiljnije bave proučavanjem kulture škole.
Svaka odgojno-obrazovna ustanova je živi društveni organizam, ona je jedinstvena, ima svoju
osobnost koja se naprosto osjeća ili doživljava. Taj osjećaj može biti krajnje pozitivan, i krajnje
negativan. Pozitivan osjećaj unutar odgojno-obrazovne ustanove povezuje se s uspjehom, dok se
negativan povezuje s neuspjehom. U određivanju i tumačenju tog osjećaja nije se pridavala veća
znanstvena pozornost sve do novijeg vremena (Spajić-Vrkaš,2008). Proučavanjem literature zaključuje
se kako se pojam kulture škole vrlo često povezuje s pojmom odgojno-obrazovne klime u školi.
Bognar i Matijević (1993) odgojno-obrazovnu klimu dijele na socijalnu i emocionalnu. Pod
socijalnom podrazumijevaju odnos učenika i učitelja te odnos između učenika dok pod emocionalnom
klimom opisuju osjećaj učenika za vrijeme nastavnog procesa. U posljednje vrijeme pod kulturom
škole podrazumijeva se cjelokupni rad svih sudionika u odgojno-obrazovnom procesu, školsko okružje
te šire okruženje u kojem škola djeluje. Valja naglasiti da društvo i školske ustanove treba promatrati
kao međusobno povezane sustave. Inkluzija učenika s teškoćama također je sastavni dio svake kulture
školske ustanove. Školska inkluzija podrazumijeva najhumaniji odnos prema učenicima s različitošću
u razrednom odjelu, školi u cjelini i životnoj zajednici. Cilj je osposobljavanje i obrazovanje svih
sudionika odgojno-obrazovnog procesa za prihvaćanje svake osobe jednako, bez obzira na različitost.
Važan element koji određuje svaku društvenu i obrazovnu inkluziju je različitost među pripadnicima
društva. Kad govorimo o inkluzivnoj kulturi škole, onda spominjemo različitost među učenicima,
odnosno odraslima koji rade s učenicima u odgojno-obrazovnom procesu. Isključivanje osobe zbog
rasne, socijalne, kulturne ili tjelesne razlike u suvremenoj školi, pa i u društvu je potpuno
neprihvatljivo. Kako bi inkluzivna kultura škole jačala u svakoj školi potrebno je sve školske napore i
izradu predmetnih i školskih kurikula, a pogotovo neposredni rad u školi temeljiti na društveno-
vrijednosnoj orijentaciji, a to je pravednost. Iz nje proizlaze životne vrijednosti, solidarnost,
tolerancija, poštivanje različitosti i osobnosti te ljudsko dostojanstvo. Suvremena škola je otvorena za
promjene usmjerene na stvaranje i razvoj inkluzivne kulture škole; kulture koja uključuje, spaja, koja
inspirira i motivira svakog učenika za kreativan rad te koja se prepoznaje po kvalitetnoj međusobnoj
komunikaciji i humanizaciji odnosa svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa. Školski pedagog
itekako može doprinijeti unapređenju rada cijele škole, a posebno na stvaranju kulture škole. Školskog
pedagoga se smatra stručnjakom koji upravlja društvenim, administrativnim i inovativnim poslovima,
uvodi promjene u rad škole, usmjerava i potiče nastavnike u proaktivnom radu, priprema djecu i mlade
za život u modernom društvu te ih potiče na aktivan angažman u zajednici. (Ledić, Staničić i Turk,
2013). U radu se govori o ulozi školskog pedagoga na razvoju kulture škole, poticanju na kreativnost,
uključivanju učenika s teškoćama u redovni odgojno-obrazovni rad i izvannastavne aktivnosti te
stvaranje prepoznatljivosti škole.
Školski kurikulum osnova za stvaranje kulture škole
Školski kurikulum treba tumačiti kao osmišljenu filozofiju škole koja predstavlja posebnost svake
školske ustanove. Zato nikako ne bi trebalo težiti prema uniformnosti školskog kurikuluma kao
ključnog dokumenta svake škole. Za izradu školskog kurikuluma uz ravnatelja škole i školskog
pedagoga zaduženi su svi učitelji škole, jer jedino na taj način školski kurikulum postaje zajednički
projekt svake školske ustanove. Dio školskog kurikuluma proizlazi iz dokumenata vezanih za
školstvo, no najveći dio odnosi se na zbivanja unutar same školske ustanove. Stoga je vrlo važno da
svi sudionici neposrednog odgojno-obrazovnog rada sudjeluju u kreiranju dokumenta te time postaju i
odgovorni za kvalitetu istog. Suvremena škola je ustanova u kojoj je osnovni zadatak odgoj i
obrazovanje te prenošenje znanja, ali i vrijednosti, svjetonazora i nacionalnog obilježja uz uvažavanje
svih različitosti unutar škole. Pri promijeni društvene svijesti najvažniju ulogu ima škola, jer je upravo
ona prva institucija u kojoj detaljnije učimo osnove društveno prihvatljivog ponašanja. U kontekstu
ovog rada polazi se od promjena koje se odnose na svakog pojedinca, a posebno na učenike s
teškoćama u razvoju, pripadnike nacionalnih manjina te učenike s posebnim potrebama. Kako je
osnovna odlika demokratskog društva pluralizam, koji omogućuje slobodu izbora, opredjeljivanja i
vrednovanja, individualnost, autonomiju i toleranciju ( Balić, 2005) to znači da promjene imaju za cilj
uvesti u svaku školu poticanje sloboda izbora, kreativnosti, izbora, opredjeljenja kao i vrednovanja
rada svakog pojedinca. Naglasak je na osjećajima i sposobnostima svakog pojedinca koje bi školski
pedagozi i učitelji trebali prepoznati i uvrstiti u planiranje svojih aktivnosti. To je put za izgradnju
školske zajednice koja je prepoznatljiva po inkluzivnoj kulturi škole u kojoj se poštuje svaki pojedinac
bez obzira na različitosti. Stvaranje škole kao zajednice koja skrbi o osjećajima i potrebama svojih
članova, što omogućuje stvaranje snažnijeg osjećaja pripadnosti školi, uspješnu interakciju i
komunikaciju među njezinim pripadnicima, timski rad te općenito stvaranje osjećaja za zajednicu u
školi (Jurić, 2001). Da bi se osmislio što kvalitetniji školski kurikulum suvremene škole svakako bi
trebalo pri njegovoj izradi promišljati i o ovim pitanjima:
-Koliko školski kurikulum osposobljava učenike za život u demokratskom društvu?
-Koliko kurikulum odražava posebnosti i različitosti svakog pojedinca, a posebno u odnosu na učenike
s teškoćama, pripadnike nacionalnih manjina, migrante i koliko su zastupljene specifičnosti sredine u
kojoj škola djeluje?
-Koji su školski projekti vezani za razvoj ljudskih prava, suživota, tolerancije i nenasilnog rješavanja
sukoba?
-Kako se sudionici rada u školi osjećaju u školi i što se može učiniti kako bi se svi osjećali bolje?
-Koliki je stupanj integracije i inkluzije u školi i kako to utječe na razvoj učenikovih potencijala?
-Koliko je učenicima omogućen razvoj svijesti o sebi, svojim mogućnostima i sposobnostima, te
stvaranje pozitivne slike o sebi?
-Koliko u školi ima indiviidualiziranih, prilagođenih i diferenciranih sadržaja rada?
-Koliko se uvažava pojedinačno učenikovo mišljenje, njegove specifičnosti i različitosti u odnosu na
većinu učenika? Itd.
Navedena i još druga mnogobrojna pitanja predstavljaju izazov u radu školskog pedagoga. Dio
odgovora na pitanja može pronaći kroz akcijska školska istraživanja, u neposrednom radu s učenicima,
učiteljima i roditeljima učenika te kroz vrednovanje svih oblika rada u zajedništvu s članovima tima za
kvalitetu. Svaki školski kurikulum treba ukazivati na didaktičku kulturu škole, inkluzivnu kulturu
škole te pokazivati stupanj integracije sadržaja koje potiču učenike na učenje i razvoj osobnosti.
Didaktička kultura škole
Danas se kultura odnosi na zajednički vrijednosni sustav, stavove, navike, uobičajena ponašanja,
tradiciju i vjerovanja ljudi…(Markić, 2014). Kad govorimo o kulturi škole onda mislimo na zajednički
rad učenika i učitelja, njihovu komunikaciju i međusobnu interakciju na ostvarivanju školskog
kurikuluma. Školska kultura se definira kao relativno trajna kvaliteta školske sredine koja utječe na
ponašanje njezinih članova i tako određuje sveukupnost načina življenja škole (Domović, 2004).
Sastavni dio školske kulture je didaktička kultura. Odnosi se na cjelokupni zajednički odgojno-
obrazovni rad svih sudionika nastavnog procesa. Dakle, odnosi se na interpersonalne odnose, u prvom
redu učenika i učitelja, te ostalih sudionika odgojno-obrazovnog rada. Suradnja predstavlja jednu od
važnih kompetencija svake osobe, a posebno za njeno uključivanje u školska i društvena zbivanja.
Socijalni oblici rada u školi predstavljaju osnovu za razvoj potrebnih kompetencija svakog učenika te
njegovo uključivanje u zajedničke aktivnosti. Jedna od zadaća školskog pedagoga je unaprijediti
socijalne oblike rada u školi i poticati učenike i učitelje na zajednički rad na stvaranju što kvalitetnijeg
školskog ozračja koje će rezultirati i uspjehom na ostvarivanju predmetnih i školskih kurikuluma.
Uloga školskog pedagoga na razvoju inkluzivne kulture škole je u motivaciji i poticanju svih
sudionika odgojno-obrazovnog rada na razvoj kreativnosti i potencijala svakog pojedinca. Kvaliteta
inkluzivne škole u prvom redu se gleda kroz interakciju među pojedincima, njihovu povezanost i
usmjerenost na ostvarivanje zajedničkih ciljeva škole. U svom radu školski pedagog ima zadaću
stvarati uvjete za razvoj kvalitetne kulture škole i to na način da potiče zajedništvo, međusobnu
toleranciju, optimizam, odgovornost svakog pojedinca te ostvarivanje programa koji će doprinijeti
prepoznatljivosti škole. Prema tome, školski pedagog svojim radom unapređuje rad na svim
područjima rada škole. Polazi od sebe i unapređenja svog rada kao stručnog suradnika na način da
osmišljava u suradnji s ravnateljem škole dovoljno izazovno koncipiran školski kurikulum u kojem će
doći do izražaja razvoj kulture škole. Naglasak je na pet temeljnih područja očitovanja kulture škole.
To su: područje pedagoške kulture, organizacijske kulture, specifične školske kulture, kulture odnosa
te didaktičke kulture škole (Staničić, 2006). U neposrednom radu s učenicima školski pedagog kroz
različite socijalne oblike rada nastoji kod učenika razviti socijalne, građanske, poduzetničke
kompetencije koje promoviraju suradništvo. Poseban naglasak je na kompetenciji Učiti kako učiti koja
rezultira osposobljenošću učenika za organiziranjem, provođenjem i vrednovanjem pojedinih
aktivnosti. Uključivanje učenika s teškoćama u zajednički rad s učenicima redovnog programa
imperativ je suvremene škole. Upravo je tu izazov i jedna od važnijih zadaća školskog pedagoga koji
treba poticati suradništvo svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa. U radu s učiteljima školski
pedagog treba naglašavati učiteljima da i oni mogu svojim djelovanjem utjecati na kvalitetu
cjelokupnog rada škole i unapređivati kulturu škole na način da budu inspiracija učenicima bez obzira
na njihove različitosti. Razvoj interesa i motivacije te poticanje na kreativan rad svih učenika temeljni
je zadatak učitelja i stručnih suradnika. Stvaranje ugodnog školskog ozračja, povjerenja i
međuovisnosti doprinosi tome da učitelji postaju inspiracija učenicima za rad i učenje. Didaktika
postoji zbog učitelja, pa je logično da ona mora dati određenu orijentaciju kako će doći do željene
socijalne klime, koja će povoljno utjecati na njegova odgojno-obrazovna nastojanja. U tome je suština
učiteljskog poziva. Učitelji i stručni suradnici u zajedništvu s učenicima stvaraju didaktičku kulturu
škole.
Inkluzivna kultura škole
O isključenosti pojedinih učenika u školi možemo govoriti i s gledišta predmetnih i školskih kurikula.
Ne govorimo o izostancima učenika s nastave već o tome da učenici s teškoćama ne sudjeluju u svim
dijelovima ostvarivanja školskog kurikuluma. Škola nije samo neposredni rad učenika i učitelja za
vrijeme nastavnog procesa. Škola se još više vrednuje kao mjesto suradnje, komunikacije, zajedničkog
druženja, igre, izvannastavnih aktivnosti i razgovora. U današnjim školama još uvijek, doduše u
manjoj mjeri nego ranije, dolazi do neuključivanja učenika s teškoćama u mnoge zajedničke
aktivnosti. Također dolazi i do samoisključenja i samoizoliranosti pojedinih učenika s teškoćama, jer
smatraju da ih drugi učenici ne razumiju. Kod takvih učenika dolazi do niskog samopoštovanja i loše
slike o sebi. Upravo je na tom području važna uloga školskog pedagoga u radu s učenicima i
učiteljima. Razvoj samopoštovanja i stvaranje pozitivne slike o sebi preduvjet je za potpunu inkluziju
učenika u sve školske aktivnosti i to prema interesima i sposobnostima svakog pojedinog učenika. U
radu s učiteljima školski pedagog naglašava potrebu što većeg uključivanja učenika s teškoćama i
smanjivanje bilo kakvog nesudjelovanja. Obrazovna inkluzija služi otkrivanju svjesno ili nesvjesno
skrivenih ili prešućenih odnosa u školi prema različitosti. Ona je odgovor škole na različitosti, a
ozbiljuje se najhumanijim ciljevima, metodama i sredstvima radi stvaranja humanih odnosa u školi i
razredu. (Vican, 2013). Školski pedagog kao koordinator aktivnosti na stručnom usavršavanju učitelja,
a posebno u školskim ustanovama, ima zadaću predlagati, organizirati, provoditi i vrednovati različite
oblike stručnog usavršavanja uključujući i teme s područja inkluzije učenika s teškoćama. Naglasak je
na odgoju učenika, njihovom uključivanju u zajedničke školske aktivnosti, izvannastavne aktivnosti,
obilježavanja značajnih događaja, školske zadruge te školske projekte. Sve aktivnosti učitelji i stručni
suradnici trebaju usmjeriti na pojedinog učenika s teškoćama, prepoznavanje njihovih karakteristika,
različitosti, posebnosti kako bi u neposrednom radu s učenicima jačali njihove posebnosti i uključivali
ih u zajednički rad na ostvarivanju predmetnih i školskih kurikula. Različitosti među učenicima
odnose se na tjelesni nedostatak, zdravstvene probleme, sniženi stupanj kognitivne sposobnosti, a
najčešće kao kombinacija tih različitosti. U inkluzivnoj školi svoju pažnju trebamo usmjeriti na
različitost u posebnim talentima, interesima i kreativnosti učenika s teškoćama. U radu s učiteljima
školski pedagog treba usmjeriti aktivnosti na stvaranje inkluzivne kulture škole u kojoj će se svi
osjećati dobro, prihvaćeno, zadovoljno, u kojoj se prepoznaju različitosti, talenti, teškoće i darovitost.
Škola u kojoj svi djelatnici zajedno rade na jačanju navedenih karakteristika inkluzivne škole teži ka
suvremenom cilju, a to je humana inkluzivna škola, prepoznatljiva izvan područja svog rada. Paralelno
s radom s učiteljima i učenicima, školski pedagog treba svoje aktivnosti usmjeriti i u rad s roditeljima
svih učenika škole. Promjene u školi ne mogu se dogoditi bez sudjelovanja roditelja učenika u
ostvarivanju zajedničkih školskih projekata. Uspostavljanje iskrenog, suradničkog i konstruktivnog
odnosa škole i roditelja osnova je za uspješnu inkluzivnu kulturu škole. Uloga školskog pedagoga je
da kroz različite oblike rada s roditeljima, a najčešće kroz zajedničke roditeljske sastanke, informira
roditelje o svim zajedničkim aktivnostima u školi te o mogućnostima da se svaki pojedini učenik
uključi u pojedine aktivnosti prema svojim interesima, mogućnostima i sposobnostima. Teme o kojima
bi svaki školski pedagog trebao razgovarati s roditeljima su: Pozitivna slika o sebi, Motivacija i razvoj
interesa, Samopoštovanje, Tolerancija, Vrste teškoća i različitosti svakog pojedinca, Briga o sebi i
briga o drugima, Uključivanje učenika u izvannastavne aktivnosti, Volonterstvo i pomaganje drugima
kao i teme vezane za učenje s naglaskom na diferencirane pristupe u radu. Školski pedagog u svim
aktivnostima s učiteljima i roditeljima učenika treba naglašavati da su roditelji partneri školi. Roditelji
imaju često puta pre(visoka) očekivanja glede uključenosti svog djeteta u školu. U radu s učiteljima i
roditeljima učenika školskom pedagogu pomažu ostali stručni suradnici u školi, a to su u prvom redu
psiholozi, logopedi, socijalni pedagozi i edukatori-rehabilitatori. Samo timskim pristupom radu može
se unaprijediti rad na stvaranju inkluzivne kulture škole i postići da učitelji što efikasnije postižu
zacrtane ciljeve i ishode odgojno-obrazovnog rada sa svim učenicima bez obzira na različitosti.
Integracija i inkluzija u suvremenoj školi
Jedna od uloga školskog pedagoga u integriranom odgoju i obrazovanju je sudjelovanje u timu za
utvrđivanje psihofizičkog stanja učenika i njegovu spremnost za školu te određivanje primjerenog
oblika nastavka školovanja za učenike s određenim teškoćama. Zadaća školskog pedagoga je u
praćenju rada učenika i učitelja, pomoć u njihovu radu, analiza predmetnih kurikula i prilagođenih
programa za učenike s teškoćama te predlaganje mjera za unapređenje rada. Osim toga zadaća
školskog pedagoga je razvoj inkluzije u školi i uključivanje učenika s teškoćama u izvannastavne
aktivnosti, školske projekte, zajedničke školske aktivnosti te stvaranje prepoznatljivosti škole koja
dovodi do inkluzivne kulture škole. Integracija pretpostavlja i traži individualni pristup svakom
učeniku, uključujući i potrebne pedagoške postupke, oblikovanje novih oblika i metoda rada,
osiguranje povoljnih uvjeta za rad svih učenika bez obzira na različitost te napredak svakog pojedinog
učenika s obzirom na njegove sposobnosti. Važno je stvoriti podržavajuće i razvojno školsko
okruženje te još više podržavajuće socijalno okruženje u kojem škola djeluje. Stoga je važna uloga
školskog pedagoga rad na uključivanju vanjskih čimbenika u rad škole, ostvarivanje zajedničkih
projekata te time pripremanje učenika za njihovo buduće uključivanje u društvenu zajednicu. Učenici s
teškoćama zahtijevaju posebnu pažnju u procesu odgoja i obrazovanja. Uloga školskog pedagoga na
području integracije i inkluzije učenika ogleda se i u radu s učiteljima koji ostvaruju neposredni rad s
učenicima. Rad s učiteljima odnosi se na razvoj profesionalnih i drugih kompetencija kako bi uspješno
ostvarili postavljene ishode sa svim učenicima bez obzira na njihove različitosti. Usmjerenost
aktivnosti školskog pedagoga i učitelja treba biti na timskom radu, međusobnoj suradnji, provedbi
školskih projekata, iskustvenog učenja, akcijskih istraživanja i zajedničkom vrednovanju rada. U radu
s učenicima školski pedagozi organiziraju pedagoške radionice, debate, igraonice i zajedničke
aktivnosti kako bi se svi učenici međusobno upoznali, povezali, nadopunjavali i zajedno ostvarili
postavljene zadaće. Pedagozi su pozvani da – u suradnji s učenicima, roditeljima i učiteljima te drugim
stručnim suradnicima – koriste svoje profesionalne kompetencije i osmišljavaju aktivnosti koje će na
najbolji mogući način poticati i razvijati ozračje uvažavanja i prihvaćanja različitosti (Zrilić, 2012).
Bitne pretpostavke za razvoj integracije i inkluzije u suvremenoj školi su: empatija, suradnja,
tolerancija, odgovornost prema sebi i drugima, međusobna pomoć, nenasilno rješavanje problema,
pozitivna slika o sebi, samopoštovanje svakog učenika te uspješna komunikacija. Da bi se ostvarila
potpuna integracija i inkluzija učenika u suvremenoj školi, zadaća je školskog pedagoga poticati sve
sudionike na promijene. Uvođenjem inovacija u rad škole, uključivanjem roditelja u neposredni rad
škole te otvaranjem škole prema okruženju važni su preduvjeti za stvaranjem inkluzivne kulture škole.
Da bi uspješno pokrenuo i ostvario inovacije kompetencije školskog pedagoga se mogu strukturirati
kao osobne i prepoznatljive, a uključuju odgovornost prema radu, iskrenost u komunikaciji sa svim
sudionicima odgojno-obrazovnog procesa, komunikativnost s vanjskim čimbenicima kao što su
lokalna zajednica, predstavnici udruga i institucija s kojima škola surađuje te roditeljima učenika koji
školski pedagog u svom radu sve više uključuje u aktivnosti škole. Od stručnih kompetencija koje se
odnose na ostvarivanje integracije i inkluzivne kulture škole valja spomenuti sposobnost školskog
pedagoga da organizira odgojno-obrazovni proces, inicira akcijska istraživanja, provodi zajedničke
programe u školi i svakako da vrednuje cjelokupan rad škole sa svim njenim sudionicima. Suvremena
škola zahtjeva otvorenost prema van. Da bi se ostvarila ta otvorenost i prepoznatljivost današnji
pedagoški rad u školi nezamisliv je bez timskog pristupa radu. Školski pedagog najčešće je član ili
koordinator raznih timova u školi čiji je zadatak unapređenje odgojno-obrazovnog rada, stvaranje
potpune integracije i inkluzije svih učenika bez obzira na njihove različitosti, a od pedagoga se
očekuju ideje za početak promjena u školi, pa tako i u obrazovnom sustavu. U tijeku je sveobuhvatna
školska reforma pod nazivom „Škola za život“. Svjesni smo da do suštinskih promjena nije moguće
doći u kratkom vremenu i da njima bude obuhvaćen manji broj učitelja. Dakle, promijene se odnose na
sve, a zadaća školskog pedagoga je da što više svojim radom motivira i inspirira učitelje i druge
stručne suradnike na promjene u radu škole. Dobar početak je da školski pedagog osmisli, organizira i
provede različite oblike stručnog usavršavanja u školi s temama koje su aktualne za sve učitelje, a
posebno koje se odnose na neposredni rad s učenicima. Tu svakako spada integracija i inkluzija
učenika. Polazi se od činjenice da nastava i odgojno-obrazovni proces predstavljaju ključnu
pretpostavku za kvalitetu procesa učenja. Promjene se događaju u razrednim odjelima, učionicama, na
nivou škole, pa onda i u cijelom sustavu odgoja i obrazovanja. Samo učitelji i stručni suradnici koji
poznaju nastavne strategije i koji uspješno organiziraju odgojno-obrazovni proces mogu unaprijediti
rad škole na način da pristupe kreativnom poučavanju u zajedništvu sa svim učenicima bez obzira na
njihove različitosti. Zajedničkom analizom i vrednovanjem ostvarenih aktivnosti postiže se podloga za
kvalitetno unapređenje rada škole. Zato je vrlo važno da svi učitelji i stručni suradnici međusobno
podijele iskustva iz svoje prakse, raspravljaju o njima i daju podršku u daljnjem radu. Na taj način
učitelji i stručni suradnici jačaju svoju ulogu kritičko-refleksivnog praktičara, koja itekako doprinosi
promjenama u školi i cjelokupnom obrazovnom sustavu.
Školski pedagog kao kritičko-refleksivni praktičar
Suvremena pedagoška djelatnost u svojoj osnovi ima ideju o zajednici koja uči, u skladu s tim
osmišljavaju se područja u kojima školski pedagog djeluje i unapređuje ih. Područje stručnog
usavršavanja učitelja i stručnih suradnika u školi jedno je od takvih područja. Školski pedagog
najčešće je uz voditelje školskih stručnih aktiva nositelj aktivnosti. Kao član ili koordinator tima za
kvalitetu školski pedagog ima ulogu, a to mu predstavlja i izazov, odabrati teme s područja odgojno-
obrazovnog rada koje doprinose razvoju škole, unapređenju nastavnog procesa i razvoju suradničkih
odnosa u školi. Škola je iznimno složen sustav u kojem se ostvaruje interakcija velikog broja
subjekata. Cjelokupno vođenje mora biti u funkciji motiviranja učenika, učitelja i stručnih suradnika,
spremnosti na otvorenu komunikaciju i suradnju, te razvijanje njihove privrženosti školi
(Zrilić,2012). Da bi tu zadaću mogao ostvariti, školski pedagog mora osim teorijskih znanja i
znanstvenih postignuća drugih stručnjaka, a posebno s područja društvenih znanosti, promovirati
svoju praksu i unapređivati je. U skladu s potrebama suvremene škole i suvremenog društva školski
pedagog sve više mora ostvarivati svoju ulogu refleksivnog praktičara. Suradnja s ravnateljem škole i
zajednički rad na ovom području imaju važnost za unapređenje rada škole i stvaranje prepoznatljive
kulture škole. Budući da su danas stručni suradnici pedagozi na čelu s ravnateljem nositelji interne
razvojno-pedagoške djelatnosti škole, kao cilj razvojno-pedagoške djelatnosti, a samim tim i kao
uloga pedagoga u odgojno-obrazovnom procesu, ističe se predviđanje, osmišljavanje, poticanje te
usmjeravanje razvoja odgojno-obrazovne djelatnosti škole u skladu s potrebama i razvojnim
potencijalima djece (Jurić, 2001). Vrednovanje i samovrednovanje rada škole, a posebno vlastitog
rada sastavni je dio rada školskog pedagoga. Važno je da školski pedagoga, a i svi učitelji, da
analiziraju ono što rade, da propituju što rade i kako rade i zašto su upravo to tako ostvarili. Cilj tih
analiza i propitkivanja je unapređenje odgojno-obrazovne prakse. Samorefleksija dovodi do
unapređenja prakse, osnova je za kreiranje novih oblika i metoda rada, a posebno rada na
prepoznavanju različitosti kod učenika. Jedan od oblika rada na ovom području je i akcijsko
istraživanje koje svaki školski pedagog ostvaruje tijekom nastavne godine. Mala školska akcijska
istraživanja školski pedagozi koriste kako bi istražili pitanja koja ih zanimaju, našli rješenja na
pitanja ili za određeni problem i na osnovu dobivenih odgovora unaprijedili pedagošku praksu. Jedno
od područja interesa svakog školskog pedagoga svakako je unapređenje kulture škole s naglaskom na
inkluziju. Akcijsko istraživanje refleksni je proces, omogućuje školskom pedagogu bavljenje
pitanjima koja su aktualna u školi u kojoj pedagog radi s učenicima i učiteljima. To je suradnička
aktivnost koja ima za cilj razvoj prakse i unapređenje školskog kurikuluma. Svako akcijsko
istraživanje bavi se rješavanjem nekog problema ili traži odgovore na određena pitanja. Jedno od
pitanja moglo bi biti vezano za uključivanje broja učenika s teškoćama u zajedničke školske
aktivnosti s učenicima koji nemaju teškoće. Nakon snimanja postojećeg stanja, akcijskim
istraživanjem se traga za rješenjima svakodnevnih problema te na osnovu rezultata mijenja se
postojeća odgojno-obrazovna praksa. U navedenom primjeru to bi svakako bilo povećanje broja
učenika s teškoćama koji sudjeluju u zajedničkim aktivnostima ili potpuna inkluzija učenika s
teškoćama u redovni odgojno-obrazovni rad škole. Sudjelovanjem u provođenju akcijskih
istraživanja školski pedagozi, a i ostali sudionici, uče jedni od drugih, dolaze do novih spoznaja,
zaključaka i ideja kako da kreativno unaprijede rad. Svrha akcijskih istraživanja u suvremenoj školi
je osiguravanje rasta, razvoja i sazrijevanja svih učenika bez obzira na njihove različitosti. Rezultati
akcijskih istraživanja i sve aktivnosti oko unapređenje odgojno-obrazovne prakse trebaju obuhvatiti
sve učenike škole. Martinčević (2010) smatra kako: „utjecajem na današnju djecu oblikujemo budući
svijet, a naši postupci trebaju nam pomoći stvoriti pojedince koji mogu ne samo analizirati nego i
činiti prave stvari: pojedince koji će nas zadiviti ne samo kao mislioci ili stvaratelji, nego i kao
ljudska bića.“ Važno je da učitelji i stručni suradnici u radu sa svim učenicima, a posebno u radu s
učenicima s teškoćama, svakodnevno probuđuju dječju radoznalost, da ih motiviraju na zajedničke
aktivnosti te potiču njihovu kreativnost bez obzira na njihove različitosti. Na taj način učitelji i
stručni suradnici stvaraju promjene i poboljšanja u radu s učenicima, a učenici grade samopouzdanje
i jačaju pozitivnu sliku o sebi. Na taj način omogućuje se stvaranje suvremenih odgojno-obrazovnih
zahtjeva te se učenik stavlja u samo središte odgojno-obrazovnog procesa, a to je jedna od
karakteristika humane škole. „Humana škola je kvalitetna škola, koja pruža potrebna znanja
učenicima; škola koja prati društvene, znanstvene i tehnološke promjene i primjereno ih transformira
u svoj rad; škola koja uvažava prirodne potrebe učenika i socijalizira ih u skladu s osobnim
individualitetom svakoga pojedinca; škola u kojoj učenici mogu stvaralački iskazati svoje
mogućnosti i sposobnosti; škola koja učeniku omogućava socijalni život s vršnjacima tako da
usmjerava njihove razvojno-emotivne privlačnosti pravim sadržajima; škola koja ih duhovno
bogati, odgaja i usrećuje u njihovu življenju, a ne dehumanizira.“ (Previšić 1999).
Izvannastavne aktivnosti i razvoj inkluzivne kulture škole
Izvannastavne aktivnosti u školi pružaju velike mogućnosti za stvaralački i kulturni razvoj
osobnosti učenika. Brojni su ciljevi izvannastavnih aktivnosti, među njima: intenziviranje socijalnih
kompetencija učenika, osposobljavanje za društveni život, poticanje kreativnosti. Učeniku se ne
smije uskratiti sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima zbog slabog uspjeha u učenju ili zbog
određenih teškoća. Uspjeh u izvannastavnim aktivnostima može biti poticaj za uspješnu integraciju
u razrednu skupinu, čime se može spriječiti neuspjeh na socijalnom polju, izbjeći emotivne teškoće,
a one su vrlo često uzrok i akademskom neuspjehu. Programi izvannastavnih aktivnosti u osnovnoj
školi pružaju učenicima mogućnost kvalitetnog provođenja slobodnog vremena. Stoga je njihov cilj
obuhvatiti što veći broj učenika bez obzira na njihove sposobnosti. Posebna je važnost uključivanja
učenika s teškoćama koji rade po posebnom programu u izvannastavne aktivnosti koje u većem
broju polaze učenici redovnog programa. Učenici s teškoćama u razvoju svoje interese i želje i
svoju kreativnost mogu u velikoj mjeri razvijati uključivanjem u neku od izvannastavnih aktivnosti.
Tijekom rada u izvannastavnim aktivnostima razvijaju se komunikacijske vještine, jer su
izvannastavne aktivnosti u mnogočemu drugačije od redovne nastave u kojoj učenici s teškoćama
uče. Smisao izvannastavnih aktivnosti stvaranje je komunikacijskih i drugih uvjeta da se što više
učenika uključi u razne organizacijske oblike u kojima će naći smisao i zadovoljstvo te shvatiti
njihovu potrebu. Stvaralački potencijal pojedinca zahtijeva određenu okolinu i uvjete kako bi se
mogao slobodno razvijati i aktualizirati (Mlinarević–Brust, 2009). Bitno je naglasiti da okolina treba
biti sigurna i poticajna kako bi učenik zadovoljio svoje aktualne potrebe, lakše razvio svoje
mogućnosti i osjetio zadovoljstvo koje proizlazi iz procesa aktualizacije osobnih potencijala. Školski
pedagog na početku svake školske godine ima važnu ulogu, a to je motiviranje i usmjeravanje
učenika za njihovo uključivanje u neku od ponuđenih izvannastavnih aktivnosti Komunikacija u
izvannastavnim aktivnostima izravna je izmjena poruka između učitelja i učenika. Komunikacijski
proces tijekom izvođenja izvannastavnih aktivnosti ima svrhu da pozitivno djeluje na razvoj
učenika jer je sloboda interpersonalne komunikacije veća u odnosu na redovnu nastavu. Učenici su
slobodniji u izražavanju svojih misli, slobodnije postavljaju pitanja, jedni druge nadopunjuju i
podučavaju. Voditelji izvannastavnih aktivnosti usmjeravaju komunikaciju i rad svih učenika u
smjeru zajedništva i ostvarivanja očekivanih ishoda. Da bi komunikacija bila učinkovita i
kvalitetna, neophodno je da učenici razumiju poruku koju učitelj šalje, koja mora biti jasna i
razgovijetna, demokratska i humana, a dobre komunikacijske vještine koje učitelj posjeduje
omogućit će i učenicima usvajanje istih i postizanje dobrih rezultata, kako u nastavi, tako i u
izvannastavnim aktivnostima. Važno je istaknuti da se u skupinama izvannastavnih aktivnosti
susreću učenici s različitim osobnostima, teškoćama i obrazovnim postignućima, no interesi su im
podjednaki. Radi se o malim skupinama u kojima učenici jedni druge podržavaju, potiču na
zajedništvo, rad i postizanje ciljeva koji su pred njima. U radu s voditeljima izvannastavnih
aktivnosti školski pedagog treba naglašavati potrebu integracije i inkluzije što većeg broja učenika s
teškoćama kao i učenika s određenim različitostima od većine učenika u školi. Radom u
izvannastavnim aktivnostima učenici stupaju u socijalne kontakte i odnose, koji svestrano izgrađuju
njihovu ličnost. Različite organizacijske forme izvannastavnih aktivnosti pridonose boljim
socijalnim kontaktima, a posebno kad se radi o manjim skupinama. Zato je vrlo važno da školski
pedagog zajedno s učiteljima kvalitetno pripremi i stručno osmisli izvannastavne aktivnosti koje
pospješuju komunikacijske vještine učenika bez obzira je li učenik izabrao rad na računalu, crtanje,
pjevanje, sviranje, glumu, ples, ekologiju, sport ili bilo koju drugu izvannastavnu aktivnost.. Za
izvođenje izvannastavnih aktivnosti vrlo je važna dvosmjerna komunikacija koja omogućuje
pružanje povratne informacije između učenika i učitelja, učenici imaju mogućnosti sudjelovanja u
odabiru aktivnosti koje će se tijekom nastavne godine provoditi. Također je veoma važno da
tijekom izvođenja izvannastavnih aktivnosti učitelji intenzivno rade na razvoju tolerancije,
samopoštovanja, stvaranju pozitivne slike o sebi i da potiču kreativnost kod svakog učenika bez
obzira na njegovu različitost. Komunikacijske vještine nisu nešto s čim se ljudi rađaju, one su
zadane, mogu se razvijati i poboljšati. Koliko će svaki učenik razvijati svoje potencijale najviše
ovisi o učitelju i o njegovoj sposobnosti motivacije i poticanja za bavljenje određenom aktivnošću.
Stoga je potrebno na razini svake ustanove identificirati potrebe te stvarati kvalitetne planove i
programe za njihovo ostvarivanje. Da bi učitelji i voditelji izvannastavnih aktivnosti mogli
kvalitetno ostvariti postavljene zadaće važno je i kvalitetno stručno usavršavanje u školi. Proces
stvaranja inkluzivne kulture škole treba biti pažljivo planiran i implementiran u školski kurikulum
.Inkluzivno poučavanje zahtijeva od učitelja primjenu oblika i metoda rada koji će svakom učeniku,
bez obzira na postojanje teškoća omogućiti i olakšati učenje te omogućiti stvaranje ozračja
ravnopravnosti, tolerancije i jednakih mogućnosti. Zato je uključivanje učenika s teškoćama u
izvannastavne aktivnosti poželjno, jer doprinosi jačanju osobnosti svakog pojedinca. U
izvannastavnim aktivnostima svakako dolaze do izražaja poduzetničke kompetencije učenika i to
kroz izvannastavne aktivnosti kao što su ručni rad, kreativne radionice, keramičarske grupe,
volonterski klubovi, tehničke skupine, eko skupine i sl. U svim navedenim izvannastavnim
aktivnostima učenici prema svojim sposobnostima sudjeluju u stvaranju ideja o novim proizvodima,
osmišljavanju proizvoda, kreiranju predloška, izradi gotovog proizvoda te darivanju ili prodaji na
humanitarnim sajmovima. Na taj način jačaju samopouzdanje, stvaraju pozitivnu sliku o sebi,
osjećaju pripadnost širem krugu ljudi te se kroz takve i slične aktivnosti pripremaju za život nakon
obveznog školovanja. Na učiteljima i stručnim suradnicima je da pripreme učenike s teškoćama i
učenike koji nemaju teškoće na zajedničke aktivnosti, druženje, ostvarivanje pojedinih projekata, a
sve s ciljem odgoja i obrazovanja za različitost, toleranciju i spremnost za pomoć jedni drugima.
Učenici s teškoćama uspješni su u izradi pojedinih dijelova proizvoda, uporni su u radu, vole se
družiti i vesele se uspjehu kojeg su postigli samostalno ili u skupini. „Obrazovanje je u srcu razvitka
i pojedinca i zajednice; njegovo je poslanstvo omogućiti svakom od nas, bez iznimke i u potpunosti,
razviti sve naše talente i ostvariti naš stvaralački potencijal, uključujući i odgovornost za vlastite
živote i postignuće određenih ciljeva.(Delors,1998, str. 18-19).
Izazovi u radu s učenicima i njihovim roditeljima u ostvarivanja inkluzivne kulture škole
U radu školskog pedagoga s učenicima vrlo je važno promicanje općeljudskih i dječjih prava, a
posebno prava učenika s teškoćama, u svakodnevnom neposrednom odgojno-obrazovnom radu.
Savjetodavni rad školskog pedagoga s pojedinim učenikom ili grupom učenika usmjeren je na
osiguravanje mogućnosti da učenici u školi ostvare sva svoja prava, da razvijaju svoje mogućnosti i
individualne potencijale. Izazov je u radu školskog pedagoga i uključivanje učenika u stvaranje
školskog kurikuluma kao i u stvaranje pojedinih programa u školi, uključivanje u školske projekte te u
izvannastavne aktivnosti u školi. U pedagogijskoj i psihologijskoj teoriji odavno se govori o nužnosti
kritičkog odnosa prema znanju, učenju o učenju i o učinkovitom pronalaženju potrebnih informacija.
„Da bi se taj cilj ostvario, kurikulum mora biti više usmjeren na maksimalno poticanje mogućeg
razvoja učenikovih postojećih potencijala, a to znači i na poticanje učenikova samopouzdanja, razvoja
svijesti o sebi, svojim sposobnostima, interesima i mogućnostima te posebno na stvaranje pozitivne
slike o sebi.“ ( Sekulić Majurec, A., 2007., str. 363). Aktivnim uključivanjem učenika u navedene
poslove stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje interesa i potreba učenika, a posebno kad je riječ o
izbornosti područja kao što su izvannastavne aktivnosti. Na taj način školski pedagog i učitelji mogu
poticati učenike na stvaralaštvo i time stvaraju bolju motivaciju za odgojno-obrazovni rad u školi.
Školski pedagog ima mogućnost predlaganja kurikuluma kroz veću izbornost nastavnih sadržaja, ali i
metoda i oblika rada kroz koje će učenici moći razvijati svoje individualne sposobnosti. Veća
izbornost sadržaja omogućuje učenicima da sami odlučuju o razinama na kojima će usvojiti neke
sadržaje. Važan je posao školskog pedagoga i uključivanje učenika u evaluaciju kurikuluma. Učenik
postaje odgovorniji za svoje odgojno-obrazovne sadržaje, razvija svoje samopoštovanje i gradi sliku o
sebi kako bi mogao rasti i razvijati se u odgovornu osobu. Da bismo promijenili kod sebe ono što nije
dobro, nužno je znanje o sebi. Ako ne vidimo kakvi jesmo ne možemo se ni početi mijenjati. Stoga je
važno vidjeti sebe onakvima kakvi jesmo, a ne onakvima kakvi bismo htjeli biti! Jer možemo
promijeniti samo ono što jesmo, a ne ono što bismo htjeli biti. (Miljković, D., Rijavec, M. 2001., str. 9
). Dobar je primjer za ostvarivanje navedenog projektna nastava i istraživačko učenje koji učenicima
otvaraju mogućnost da budu nositelji aktivnosti, a učitelji su pomagači u provođenju aktivnosti.
Zadaća je školskog pedagoga naučiti učenika postupcima učenja, prepoznavanja cilja učenja te
najvažnije usmjeriti učenika na ishode učenja koji postaju važan dio školskog kurikuluma. Kvalitetna
škola i suvremeni školski kurikulum podrazumijevaju zajednički rad svih subjekata kroz sve etape
ostvarivanja školskog kurikuluma. Važna je komunikacija, vrednovanje rada, međusobno uvažavanje i
profiliranje svakog člana tima. Koordiniranje rada i stalna suradnja sa subjektima odgojno-obrazovnog
rada u školi i izvan nj trajna je i vrlo važna uloga školskog pedagoga.
Uloga je roditelja u ostvarivanju školskog kurikuluma važna i potrebna. Roditelji imaju ulogu odgoja
djece, prvi su odgajatelji, a škola im u tome pomaže. Roditelj mora kontrolirati odgoj svog djeteta i
odgojne utjecaje kojima je dijete izloženo. Razvijanje partnerskih odnosa roditelja i škole važno je
područje u radu školskog pedagoga. Posebno treba istaknuti savjetodavni rad školskog pedagoga s
učenicima koji imaju teškoće kao i s njihovim roditeljima. S obzirom na dinamična okruženja i
zahtjeve suvremene škole roditelji učenika s teškoćama sve više traže savjet školskog pedagoga.
Savjetovanje postaje svakodnevni zadatak školskog pedagoga, podliježe razvojnim trendovima
suvremen škole i suvremenog društva. Savjetovanje ima oblik pomoći učenicima i njihovim
roditeljima, a odnosi se na pomoć pojedincu kao i na rješavanje organizacijskih i drugih školskih
problema vezanih za učenje i razvoj učenika. Poseban naglasak je na savjetodavnom radu učenika s
teškoćama, njihovo uključivanje u redovnu nastavu, zajedničke aktivnosti u školi ili profesionalno
informiranje i usmjeravanje. Još jedan izazov u radu školskog pedagoga je uključivanje roditelja u
neposredni rad škole. Motiviranje roditelja za te aktivnosti, savjetovanje i pripremanje roditelja za
uključivanje u neposredni rad posao je školskog pedagoga koji stalno traje. Partnerski odnosi roditelja
i škole imaju za svrhu bolje međusobno razumijevanje, poštovanje, toleranciju i ono što je najvažnije,
zajednički odgojno-obrazovni utjecaj na učenike. Modeli uključivanja i načini ostvarivanja zacrtanih
aktivnosti trebaju biti specifični za svaku školu jer ta suradnja u najvećem dijelu ovisi o samim
sudionicima odgojno-obrazovnog rada, uvjetima u kojima škola radi kao i o podršci lokalne sredine u
kojoj škola djeluje. Odgoj neka bude polazište partnerskog odnosa roditelja i škole. To područje
iziskuje odgovoran i kvalitetan pristup, timski rad, zajedničko vrednovanje i predlaganje mjera za
unapređivanje odgojnog rada, životnih vrijednosti, tolerancije, međusobnog razumijevanja i
ostvarivanja osobnih potreba svih sudionika odgojno-obrazovnog rada u školi. Na taj način izgrađuje
se inkluzivna kultura škole i stvaraju se uvjeti koji omogućuju učenicima bez obzira na njihove
različitosti da razvijaju svoje potencijale uz pomoć učitelja i stručnih suradnika.
Zaključak
Osnova inkluzivnog koncepta je uključivanje sve djece u sustav redovnog obrazovanja. Pri tome se
naglašava važna uloga odgojno-obrazovne ustanove koja treba raditi na promicanju i razumijevanju
prava na obrazovanje učenika s teškoćama u razvoju. Školski pedagog ima važnu ulogu u razvoju
inkluzivne kulture škole. Osim promicanja prava učenika s teškoćama u razvoju, kvalitetan pedagoški
rad se očituje i kroz detekciju povrede tog prava te izazova i barijera koji se u inkluzivnom
obrazovanju i dalje pojavljuju. Timskim pristupom radu školski pedagog zajedno s učiteljima i drugim
stručnim suradnicima nastoji stvoriti takav školski kurikulum koji će doprinijeti ostvarivanju
inkluzivne kulture škole. Suradnja s roditeljima učenika je vrlo važna, a treba rezultirati i
uključivanjem roditelja u pojedine dijelove neposrednog rada učenika i učitelja u školi.
Literatura:
1. Bognar, L., Matijević, M. (1993).Didaktika. Zagreb: Školska knjiga
2. Delors,J. (1998), Učenje, blago u nama, Zagreb, Educa
3. Domović,V.(2004): Školsko ozračje i učinkovitost škole, Jastrebarsko, Naklada Slap
4. Jurić,V.,Mušanović,M.,Staničić,S.,Vrgoč,H. (2001), Koncepcija razvojno-pedagoške
djelatnosti stručnih suradnika, Zagreb, HPKZ
5. Ledić, Staničić i Turk (2013), Kompetencije školskih pedagoga, Rijeka, Filozofski fakultet
6. Markić, I. (2014) Didaktička kultura škole, Split, Školski vjesnik, br 64, str 627-652
7. Martinčević,J. (2010), Utjecaj socijalne kompetencije učitelja na provođenje cjelodnevnog
boravka u školi, Odgojne znanosti, 12(2): 441-458
8. Miljković, D.,Rijavec, M. ( 2001. ) Razgovori sa zrcalom, Zagreb, IEP
9. Mlinarević, V., Brust, M., (2009), Kvaliteta provedbe školskih izvannastavnih aktivnosti,
Osijek: Učiteljski fakultet.
10. Sekulić-Majurec, A.,( 2007. ) Uloga sudionika odgojno-obrazovnog procesa u stvaranju,
provedbi i vrednovanju kurikuluma, u: Kurikulum: teorije – metodologija – sadržaj – struktura
( ur. Previšić, V. ) Zagreb, Školska knjiga: str. 351 - 383
11. Spajić-Vrkaš, V. (2008). Pedagoški zanemaren div: kultura odgojno-obrazovne ustanove kao
čimbenik i mjerilo njene učinkovitosti. Mirisi djetinjstva, str. 44-54. Makarska: DV
Biokovsko zvonce
12. Staničić,S.(2006): „Školska kultura za dobru školu“.U: Drandić,B.(ur): Priručnik za
ravnatelje odgojno-obrazovnih ustanova, Zagreb, Znamen, 176-191
13. Vican,D. (2013), Inkluzivna kultura osnovnih škola u Hrvatskoj s gledišta učenika, Život i
škola, br. 30 (2/2013), str. 17-37
14. Zrilić,S. (2012), Uloga pedagoga u integriranom odgoju i obrazovanju, Zadar, Magistra
Ladertina 7(7)2012, 89-99
WORK OF A SCHOOL PEDAGOGUE ON THE DEVELOPMENT OF INCLUSIVE SCHOOL CULTURE
Abstract:
The development of an inclusive school culture primarily depends on the bearers of the
educational process in each school, and these are students, teachers, professional associates
and the school principal. Through his work, the school pedagogue can contribute to the
development of school culture by cooperating with all participants in the educational
process. The starting point for this work is the fact that only a change of quality in the
culture of the school can change all other factors of the quality of the educational process
that takes place in a modern school. The paper presents the work of a school pedagogue and
the basic determinants of modern upbringing and education that contribute to the
development of school culture with an emphasis on inclusive school culture. The profession
of school pedagogue and the importance of his role in coordinating all educational activities
in a modern school and the need for teamwork to create school recognition, development of
integration and inclusion and thus participation in the development of the overall school
culture are explained. The aim of this paper is to emphasize the importance of involving all
students in the realization of the school curriculum, especially students with certain
difficulties in work and learning, in order to encourage creativity in students and adapt the
school curriculum to student needs. Finally, suggestions for changing and developing an
inclusive school culture will be presented, in order to make the work within the school as
creative and high quality as possible. The work of students in extracurricular activities helps
to achieve the goals of an inclusive school. The school pedagogue is expected to be the
bearer of innovations in the school, to encourage all participants in educational work to be
creative and able to evaluate joint work, especially the work on the development of school
culture.
Key words: contribution to development, inclusion, creativity, school pedagogue, inclusion
Recommended