View
11
Download
0
Category
Preview:
Citation preview
ZDRAVSTVENO VASPITNI RAD SA OBOLELIM
I PORODICOM OBOLELOG
OD HRONIČNE NEZARAZNE BOLESTI
MHNB – PORODICA – ZDRAVSTVENI RADNIK
Čoveka je oduvek zanimao odnos bolesti i zdravlja. Bolest se
smatrala posledicom delovanja demonskih sila, Božjom kaznom. Kako
postati I ostati zdrav, na koji način, uz pomoć koga I čega, gde je
najbolje živeti... su pitanja koja svaki čovek, ma kog staleža ili znanja, postavlja sebi kako nekad
tako i dan danas. I u tim naporima traženja pravog puta lutanja su neizbežna ali I pogubna. SZO
ističe da zarazne bolesti kao što su sida i tuberkuloza nisu pretnja javnom zdravlju već nezarazne
bolesti koje su najčešće posledica loše ishrane, loših navika, uticaja prirodne okoline ili genetike, uz
upotrebu duvana i alkohola. U izveštaju SZO se ističe da trošenje milijardi dolara svake godine na
lečenje obolelih od hroničnih bolesti gura milione ljudi ispod granice siromaštva I problem se samo
produbljuje.
Biti zdrav ima različito značenje za različite ljude. Za laike to najčešće znači ne biti bolestan,
dok zdravstveni radnici pod zdravljem podrazumevaju odsustvo medicinski definisanih bolesti i
nesposobnosti. Standardi o tome šta se može smatrati zdravim variraju i menjaju se, a ljudi najčešće
procenjuju zdravlje subjektivno, što otežava merenje.
Svetska zdravstvena organizacija (SZO) definisala je zdravlje kao "stanje potpunog
fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i
onesposobljenosti".
Postoji više aspekata zdravlja kao što su:
Fizičko zdravlje – odražava mehaničko funkcionisanje tela
Mentalno zdravlje – odražava sposobnost jasnog i
koherentnog mišljenja
Emocionalno zdravlje – omogućava da se prepoznaju i
adekvatno ispolje emocije (radost, ljutnja, uživanje), što
podrazumeva i adekvatno reagovanje na stres
Socijalno zdravlje- označava sposobnost uspostavljanja i
održavanja socijalnih kontakata sa ljudima
Zdravlje zajednice – kojim se ističe neraskidiva veza individualnog zdravlja i svega onoga što
nas okružuje
U širem smislu zdravlje se posmatra kao stanje ili kvalitet
ljudskog organizma koji se izražava adekvatnim funkcionisanjem
organizma u datim genetskim uslovima i uslovima spoljne sredine,
a u užem smislu zdravlje podrazumeva:
da ne postoji bolest
da osoba funkcioniše normalno unutar opšte prihvaćenih
zdravstvenih standarda u odnosu na pol, starost i geografsko
područje i
da organi funkcionišu adekvatno, kako posebno, tako i u sklopu
međusobnih odnosa
Prilikom usvajanja globalne strategije "Zdravlje za sve" SZO je
indirektno prihvalila pragmatičan stav o zdravlju kao "sposobnosti za
vođenje ekonomski i socijalno produktivnog života".
Sve postojeće definicije zdravlja ukazuju na njegovu kompleksnost i
multidimenzionalnost, ali ne pružaju mogućnost merenja.
NEZARAZNE BOLESTI - su medicinsko stanje ili bolesti koje se definišu kao neinfektivne i
neprenosive među ljudima. Veoma su raširene u populaciji (masovne), imaju dugotrajni tok
(hronične) i etiološki faktori nisu biološki agensi (nezarazne). Mogu biti hronične dugog
trajanja i sporog napredovanja ili mogu završiti brzom smrću.
U svetu svake godine zbog konzumiranja duvana umire gotovo šest miliona ljudi, a njihov
broj bi do 2020. mogao da poraste na 7,5 miliona, što bi bilo 10% svih smrtnih slučajeva izazvanih
bolestima. Zbog nedosatatka fizičke aktivnosti godišnje u svetu umire 3,2 miliona ljudi, zbog viška
kilograma i gojaznosti 2,8 miliona, a 2,5 miliona zbog konzumiranja
štetnih količina alkoholnih pića.
Međutim, procenjuje se da preko 30 miliona života može da
bude spaseno u narednih deset godina preduzimanjem jednostavnih
mera i povećanjem broja ljudi koji primenjiju jednostavne preventivne
tretmane. Zvaničnici SZO ističu da je potrebno podrobno informisati
političare, industrije i lidere građanskog društva i javnosti, kako bi se
stvorila svest o potrebi da se nađe organizovani odgovor na pretnje
javnom zdravlju.
Masovne hronične nezarazne bolesti
su posledica dugotrajnog delovanja brojnih
faktora koji se zbog toga nazivaju
FAKTORIMA RIZIKA - kao što su nasleđe,
način života i uticaj okoline u kojoj se živi,
starosna dob, pol, izloženosti zagađenom
vazduhu ali i štetne navike kao što su
pušenje, nezdrava i
Za većina nezaraznih bolesti se smatra da se mogu prevenirati jer su uzrokovane rizičnim
faktorima na koje je moguće uticati, tj. koje je moguće izbeći tako što se promeni način života.
SZO u svom izveštaju o zdravlju 2002. navodi da 5 glavnih rizičnih faktora za razvijanje
nezaraznih bolesti spadа u 10 glavnih rizika za zdravlje. To su visok krvni pritisak, povišen
holesterol, konzumacija cigareta i alkohola. zatim ekonomsko i socijalno stanje, tj. „socijalne
odrednice zdravlja“.
Ono što je izuzetno važno je da su navedeni rizični faktori zajednički za najmanje dva
vodeća hronična nezarazna oboljenja i stanja, a kod pojedinaca (češće onih koji pripadaju nižim
socio-ekonomskim slojevima društva) nije retka i izloženost
grupnom i interaktivnom dejstvu navedenih rizičnih faktora.
Eliminacijom primarnih rizičnih faktora može se suzbiti
80% slučajeva srčanih bolesti, moždanih udara, dijabetesa tipa
II i 40% slučajeva raka. Intervencije usmerene na glavne rizične
faktore mogu imati značajan uticaj na smanjenje tereta bolesti
širom sveta.
Dakle, potrebno je da kreatori politike i zajednice budu
mobilniji i prevenciju ovih oboljenja I učiniti ih prioritetom u
svojim aktivnostima.
PREVENCIJA je ostvariva kroz: primarnu zaštitu - prestanak pušenja, poštovanje i sprovođenje
zakona o zabrani pušenja, smanjivanje telesne težine, promenu navika u ishrani: smanjenje unosa
soli, zasićenih masti, a povećanje unosa dijetetskih vlakana, povećanje fizičke aktivnosti,
sekundarnu zaštitu – rano otkrivanje bolesti i lečenje i tercijalnu zaštitu - lečenje komplikacija,
rehabilitaciju.
GLAVNE NEZARAZNE BOLESTI SU: kardiovaskularne, maligne, cerebrovaskularne bolesti,
dijabetes mellitus, hronična obstruktivna bolest pluća, hronična bubrežna insuficijencija, psihoze,
bolesti zavisnosti, povrede, zubni karijes…
PORODICA - je nezamenljiva sredina u kojoj se čovek
formira kao ličnost, u kojoj živi zadovoljavajući neke od
svojih najbitnijih potreba koje se samo u porodici i mogu da
zadovolje. To je specificna bio-socijalna I psihička
zajednica ljudi koja ima veoma značajnu ulogu u razvoju
čoveka I društva uopšte.
Porodica je posrednik izmedu društva i pojedinca, I
obavlja više funkcija od bilo koje društvene grupe. Istorijski
se menjala i razvijala, U njoj se prepliću društveno –
ekonomski, biološki i psihički činioci.
Biološki karakter porodice je jedan od osnovnih
obeležja, a ostvaruje se zadovoljavanjem polonog nagona
i emotivnih potreba ljudi, kroz rađanje i podizanje dece.
Najranije uredenje porodice vršilo se pomocu običaja, morala, a naročito religije, a kasnije je
ove oblike zamenilo pravo.
Podela porodica na različite modele, vrste I oblike moguća je na osnovu mnogobrojnih
kriterijuma, ali je svima zajedničko, veliki značaj I uticaj porodica na sve njene članove.
Karakter nacije počinje u porodici koja je odgovorna za zdravlje, razvoj karaktera, morala,
odgovornosti I mudrosti. (UN , povodom Međunarodne godine porodice 1994.g.)
U današnjim porodicama često žive i po tri generacije, pa se zbog brzih promena u društvu
dogada da nastupe krize, odnosno sukobi generacija, iz razloga različitog tumačenja i shvatanja
sveta.
Karakteristike porodica u Srbiji su: siromaštvo, pad zaposlenosti I povećan broj izdržavanih
lica zavisnih od ostalih članova, najčešće penzionera, tendencija mladih ka iseljavanju, visok udeo u
društvu marginalizovanih I vulnerabilnih kategorija, porast nasilja I nasilne smrti, visok stepen
oboljevanja od KVO I karcinoma, veliki broj starijih osoba, visok stepen stresa I mentalnih
problema…. Uz to još od 60-ih god. 20-og veka značajne su promene i transformacije porodice:
vreme koje se posvećuje deci je smanjeno, veća je zaposlenost žene, ona dobija nove uloge i
identitet, veća je stopa razvoda braka, veći je broj nevenčanih brakova, niža stopa rađanja itd.
ZDRAVSTVENO VASPITANJE - je interdisciplinarna nauka koja se bavi izučavanjem zdravstvenih
potreba, zdravstvene kulture ponašanja kao i mogućnošću primene zdravstveno vaspitnog procesa
u cilju sveukupnog unapređenja zdravlja populacije. Ono je usmereno na formiranje zdravog i
preventivnog ponašanja tj. na formiranje ponašanja koje promoviše zdravlje.
Opšti CILJEVI su da svaki pojedinac usvoji zdravlje kao najvišu
kategoriju i da preuzme odgovornost za sopstveno zdravlje, zdravlje
porodice, uže i šire zajednice. da osposobi ljude da pruže pomoć,
samopomoć i uzajamnu pomoć svake vrste, da motiviše ljude da
pravilno koriste zdravstveni sektor.
Konkretni CILJEVI proističu iz opštih i
odnose se na pojedinca i grupu da pokreće inicijativu, motiviše, i
podstiče vaspitanike da sve učine za svoje zdravlje, pruži pomoć,
podršku i saradnjuu realizaciji specifičnih ciljeva, da podržava i
uključuje vaspitanike u aktivnosti te ih tako aktivira.
PRINCIPI u zdravstveno vaspitnom radu koje treba poštovati su
vaspitni, princip promena ponašanja, naučnosti, povezivanja interesa
i potreba, teorije I prakse, doživljaja iskustva, princip očiglednosti,
trajnosti I dobrovoljnosti.
METODE zdravstveno vaspitnog rada su:
Komunikacijske metode - individualne metode, intervju,
savetovanje, predavanja, diskusije, medijske tehnike I
masovne, mediji, audovizuelna sredstva, programsko učenje,
edukativna TV…
Zatim, strategije sticanja veština - grupni rad, sticanje veština
demonstracijama i vežbama, simulacijama igara,
dramatizacijama, sociodramama, igranjem uloga, putem
studije slučaja, kompjuterizovanih modela, kreativnih
radionice. I putem organizacionih metoda.
Svaka od metoda je zahtevna u smislu poštovanja određenih, utvrđenih i proverenih pravila. U radu
sa porodicom se uglavnom koriste prve dve ali delovanje i masovne metode u radu nije zanemarljivo
kako u pozitivnom ali mnogo više u negativnom smislu.
VEŠTINE SAVETOVANJA “UČI DA SLUŠAŠ – SLUŠAJ DA BI UČIO” - se
u porodici najčešće sprovode a predstavljaju demonstraciju sposobnosti
aktivnog slušanja sagovornika, kroz iskazivanje prisutnosti i pažnje verbalnom
i neverbalnom komunikacijom (okrenutost tela i položaj, pravac pogleda, jasno
i jednostavno izražavanje pitanja I odgovora, podsticanje, ohrabrivanje,
reflektovanje činjenica I osećanja, sumiranje). Pretpostavlja u sebi faze upoznavanja, postavljanja
pitanja o potrebama, okolnostima I strahovima vaspitanika, (ne postoji univerzalna lista pitanja
već ne treba postavljati više uzastopnih pitanja objasniti zbog čega je sve to potrebno,
izbegavati pitanja koja počinju sa: Zašto...? I Da li..?,
preformulisati nerazumljivo,
razgovorati o izboru za reagovanje, (dati informacije o mogućim
izborima I kako ih uklopiti u život),
pomoći u određivanju izbora, (vaspitanik sam donosi odluku, uz
savet ali ne i donošenje odluke umesto njega)
objasniti koliko je sve to potrebno,
proveriti prijem datih informacija I predloženih intervencija
pružanjem dodatnih informacija ako je potrebno,
proveriti postojeće znanje,
ponoviti insrukcije – od najvažnijih ka manje važnim) a kroz
ponovno viđenje
proveriti korišćenje izabranog metoda,
pružiti dodatne savete ako ima problema,
Uputiti dalje gde treba ako je potrebno.
ZDRAVSTVENO VASPITNA SREDSTVA - su određena tehnička sredstva u funkciji primenjenog
zdravstveno-vaspitnog metoda. Zadatak im je da pomognu zdravstvenom vaspitaču u zdravstveno
vaspitnom radu i da pomognu ljudima da lakše shvate i prihvate ono što im se prenosi.
Za svaki metod zdravstvenog vaspitanja postoji adekvatno
zdravstveno vaspitno sredstvo, nema univerzalnog. Za
uspeh zdravstveno vaspitnog programa od presudnog
je značaja izbor najefikasnije metode i najadekvatnijeg
sredstva. Ne postoji opšte važeća šema za primenu
određenog zdravstveno vaspitnog sredstva, izbor zavisi
od stručnosti, osposobljenosti i iskustva zdravstvenog
vaspitača, a pri izboru treba voditi računa o socijalnim,
medicinskim, ekonomskim, kulturnim, obrazovnim i
drugim karakteristikama populacije sa kojom se radi.
ZDRAVSTVENI VASPITAČ U PORODICI - treba da vodi računa
o mnogobrojnim faktorima od uticaja u radu sa porodicom bilo u
grupi ili sa njenim članovima pojedinačno. Jedinstvenost
porodičnog miljea upravo i leži u toj nepredvidivoj i posebnoj
strukturi i isprepletenosti niti. Zdravstveni vaspitač je pre svih
drugih aktivnosti obavezan da ih sagleda, definiše I prihvati
pokušavajući da svojim znanjem I umećem usmeri postojeće u
pravcu boljitka a prevashodno interesa pojedinca. Uvek postoji
prilika za promocijom zdravlja a nepredak u prevenciji hroničnih
masovnih bolesti se I nalazi u kontinuitetu rada.
ZDRAVSTVENA KULTURA -
je sklop mnogih delova I formirana kako generacijski tako I
oblikovana vremenskim okvirom trenda. Njen nivo direktno utiče na
zdravlje stanovništva. Potrebno je dobro je poznavati, kao I nivo
opšte kulture da bi se moglo delovati u pozitivnom smislu menjanja
loših segmenata. Teško, postepeno, dugotrajno I sporo su atributi
ali u direktnoj vezi sa kvalitetom I kvantitetom rada zdravstvenih
radnika. Kontinuitet u sagledavanju potrebnog I radu je odrednica
malog uspeha, jer je veliki nerealnost. Pri tome je vaspitanje
vaspitanika još jedna od važnih karika promene.
EMOCIJE - ili osećaji su naziv za čovekovu reakciju na neki događaj. Imaju jako važnu ulogu u
promeni ponašanja. To je energija a pozitivnost te energije je preduslov za uspešan rad. Zdravstveni
vaspitač svojim ponašanjem mora kanalisati tu pozitivnost u stalnom ali mirnom toku verovanja,
podržavanja, empatije I poštovanja vaspitanika. Čovek je emotivno biće, neko više neko manje ali
mu je poštovanje emotivnog dela bića linija delovanja.
Sa iskustvom I sazrevanjem svakako manje određuju ponašanje ali I dalje su jako važne.
MOTIVACIJA - predstavljaju činioce koji podstiču na pokretanje
aktivnosti jedinke; izazivaju određeno ponašanje, održavaju ga i usmeravaju
ka nekom cilju, snaga koju treba u svakom vaspitaniku pronaći I uključiti.
Motiv zdravlja je u tom smislu slab ali postoje drugi delovi bitisanja koje
vaspitač sagledavajući celinu I pojedinca u njoj pronalazi mesto I naćin rada.
To je svesna aktivnost, biološka ili socijalna a I spoljašna ili unutrašnja.
POTREBE - za nečim uključuju neophodnost onoga što nam treba.
Zadovoljenje potrebe nužno je za opstanak, preživljavanje. Ako nisu
zadovoljene narušavamo zdravlje ili nećemo preživeti. Stoga potreba
implicira neophodnost, nužnost. Njihovo zadovoljenje određuje kvalitet
života. Omogućiti zadovoljenje nekih kroz motiv zdravlja je snažna
samomotivacija,
Zdravlje je definisano kao stanje potpunog fizičkog, psihičkog i
socijalnog blagostanja a ne samo kao odsustvo bolesti i nesposobnost).
Zato se u zdravstvene potrebe mogu ubrojati gotovo sve ljudske potrebe,
tj. one čijim bi se zadovoljenjem omogućilo fizičko, psihičko i socijalno
blagostanje. U užem smislu, zdravstvene potrebe bi se odnosile na
mogućnost zdravstvene službe i definišu se kao ''bilo koji poremećaj zdravlja koji bi se mogao
sprečiti, ukloniti ili ublažiti poznatim merama medicine i sanitarne tehnologije''. Za potrebe
planiranja u zdravstvu moguće je sve zdravstvene potrebe klasifikovati pomoću kriterijuma:
konkretizacije, lokalizacije, pravovremenosti, intenziteta, mogućnosti
zadovoljenja i medicinske opravdanosti.
EMPATIJA - predstavlja neposredno saznanje osećanja, želja i namera
drugih ljudi, za razliku od simpatije koja podrazumeva saživljavanje sa
osećanjima bliskih ljudi, saučestvovanje u emocionalnom stanju drugih.
Zasnovana većinom na neverbalnoj komunikaciji važna je kako za
vaspitača tako I za postizanje klime u porodičnom miljeu koja je neophodna I za motivaciju i
pokretanje u promenama. Svako ponašanje vaspitanika je za vaspitača prihvatljivo kao stručnjaka I
treba ga iskoristiti I nastaviti I verbalnu I neverbalnu komunikaciju bez iskazivanja simpatija ili
pristrasnosti ali I bez kritike I optuživanja.
STAVOVI - su stečena relativno trajna spremnost da se pozitvivno ili
negativno reaguje I ispoljavaju se kao tendencija da se misli, oseća I
postupa ne određeni način. Stav čine tri komponente, saznajna,
emotivna I akciona. Utiču na opažanje, mišljenje I socijalno
ponašanje. Mogu biti socijalni I lični a razlikuju se po svojoj čvrstini,
stepenu uverenosti, trajanju…
Sa njima se treba dobro upoznati pri uzimanju anamneze jer ih
svakako treba iskoristiti u radu ali I često menjati.
Promena zahteva znanje, razumevanje I sposobnosti komunikacije vaspitača I kontinuitet u
delovanju na promeni.
OBIČAJI - tradicijom utvrđeni oblici ponašanja koji su karakteristični za sve pripadnike jedne etničke
grupe ili kulture. Snaga I postojanost utemeljene su na tradiciji I vrlo moćan regulator društvenog
ponašanja. Odstupanja su kažnjiva. Svaka kultura ima svoje običaje I ma gde bio, vaspitač se mora
dobro upoznati sa ogradama na koje može naići u svome promovisanju zdravlja jer običaji mogu
predstavljati I suprotnost protektivnim faktorima.
NAVIKE - predstavljaju stečeni oblik ponašanja, obavljaju se po
nekoj nužnosti, sami od sebe, bez učešća naše volje i svesti.
Mogu biti: navike ponašanja, higijenske navike, radne navike i sl.
Pozitivne ili negativne ali po tome kakve su čovek dobija određenu
fizionomiju i mi je kao takvu poznajemo i cenimo. Nastaju na taj
način što se izvesni pokreti čestim ponavljanjem tako učvrste u
nervnom sistemu da se mehanizuju, to jest vrše se sami od sebe, automatski. Nijedna ne nastaje
odjednom već je rezultat mnogobrojnih ponavljanja. U tom svetlu treba posmatrati mnoge
parametre širenja hroničnih masovnih nezaraznih bolesti. Delovanje vaspitača je usmereno ka
razbijanju modela ponašanja što zahteva donkihovsku borbu za promenama. Ipak, imperative je
upravo u toj borbi.
NARODNA MEDICINA - je „medicinski sistem“ nastao u
narodu, koji se zasniva na iskustvu, magiji (vračanju) i
tradicionalnim preparatima, tradicionalne domaće medicine.
Osećanje bola i patnje, pretnje, usamljenost i potrebe za
zaštitom koje je nametnuto čoveku njegovom bolešću, tražilo
je od čoveka neko objašnjenje. I on ga je sebi i drugima
pružao. Nije jedinstvena i univerzalna, razlikuje se od naroda
do naroda, od kontinenta do kontinenta, a nastala je
mešanjem zastarelih shvatanja, praznoverja i slučajnih saznanja. Kao takva može biti zahtevna za
spremnošću vaspitača u delovanju I njegovoj pripremljenosti za saznanja. Nikada ne treba odbaciti
ovakve intervencije, negirati ili omalovažavati jer ih vaspitanik može primiti kao suštinski deo svog
bića I odbiti naša nastojanja.
INDIKATORI ZA PROCENU PORODIČNOG ZDRAVLJA - su pre svega socijalno ekonomski status,
velićina, veroispovest, starost I bračni status porodice, ko je sačinjava, koji oblici srodstva postoje,
kako funkcioniše, koje interakcije su prisutne, kakve su veze među članovima, kakav je intezitet
komunikacije, uslovi pod kojima živi, koje su želje I nadanja, očekivanja od drugih članova porodice
ili od zajednice u kojoj živi porodica, kakav je materijalni status porodice, nivo duhovnog razvoja.....
Zatim su važni događaji koji su zadesili porodicu i njene članove pojedinačno. Treba
sagledati kakva je podela posla, način života, zabave, koji problemi gravitiraju kojim članovima, da li
je prisutna delikvencija, bračni ili bilo koji problem. Potrebno
je sagledati koji riziko faktori su prisutni kroz porodičnu I
pojedinačnu anamnezu, način ishrane, količinu I kvalitet
fizičke aktivnosti, stepen higijene i higijenskih navika. Pri
tome treba verifikovati postojeće zdravstveno stanje na
osnovu dokumentovanih rezultata, nalaza, merenja, izveštaja
ili metoda dijagnostikovanja I ujedno prepoznati bolesna
stanja, stepen lečenja li rehabilitacije.
U disfunkcionalnoj porodici postoji borba za dominacijom između partera, uz često
uključivanje dece, međugeneracijske razlike su nejasne I ne mogu da se prevaziđu prepreke, kruto
se drže obrazci ponašanja koji ne doprinose rastu i razvoju One nisu u stanju da vide kako ih drugi
vide već vide kako sebe sami vide, ne mogu da opišu jedni drugima šta osećaju, da se oslobode
prošlosti niti prilagode sadašnjosti, budu direktni, kritikuju u prvom licu, da provere, pitaju, prošire
„kontekst“ komunikacije. Zato im pre svih intervencija za zdravlje a u službi zdravlja treba pomoći.
POTREBNE RELACIJE ZDRAVSTVENOG RADNIKA SA
PORODICOM POTREBNE ZA PROMOCIJU ZDRAVLJA – su najpre
zadobijanje poverenja porodice, prepoznavanja karaktera porodičnih
veza, pronalaženje saradnika za podršku, procenjivanje prioriteta, uz
razumevanje stavova, znanja I verovanja, prepoznavanje faktora rizika,
I uz to motivicija članova porodice. Ogroman I težak zadatak da bi tek u
malim pomacima bili zadovoljni. Pri tome ne treba zaboraviti da je I
zdravstveni radnik takođe ljudsko biće sa svojim strahovima,
problemima.
VASPITANJE VASPITAČA ZA VASPITANJE VASPITANIKA –
proizilazi Iz svega rečenog a možda se vaspitač i uplaši zadatka koji ima
i to sa razlogom. Obaveza i odgovornost su veliki a zalog I gubitak ili
dobitak su buduće generacije. U ime njih, vredi se potruditi. Rezultati se
ne mogu sa sigurnošću predvideti I očekivati u skoroj budućnosti ali su
izvesni ukoliko se udruži znnje, verovanje, permanentni rad I
usklađivanje sa mogućnostima.
Pronaći interes vaspitanika u zdravlju je umetnost I vredno življenja.
KOMPONENTE I CILJEVI EDUKACIJE – su adekvatno upoznavanje sa oboljenjem koje ima za cilj
prihvatanje promena I ograničenja, osposobljavanje za samonegu I samopomoć, lečenje I
preveniranje komplikacija, saznanja o aparatima I preparatima koji olakšavaju tegobe. Sama
porodica zahteva nivo edukacije potreban za funkcionisanje porodice u istom smislu.
ZNAČAJ EDUKACIJE – ostvarene kroz kooperativnost obolelog I
članova porodice, se ogleda u rezultatima u vidu poboljšanja kvaliteta
života obolelog od HMNB, smanjeno korišćenje zdravstvene službe,
manje bolovanja I izostajanja sa posla, umanjene troškove zdravstva I
obolelih.
KRAJNJI CILJ EDUKACIJE – je kontrolisanje toka hronične bolesti i
poboljšanje kvaliteta života uz preveniranje komplikacija.
PARAMETRI USPEHA – mogu biti provera nivoa znanja kroz testiranje znanja, upotrebe terapije,
samonege Ili kroz dnevnik simptoma, kroz broj I učestalost pogoršanja bolesti, broj hospitalizacija,
izostajanja sa posla. Zdravstveni radnik daje predloge I sugestije za najbolji način ponašanja
pojedinca I porodice u skladu sa aktuelnom situacijom u kojoj se vaspitanik nalazi jer novonastala
situacija predstavlja I novi problem.
POTENCIJALI ZA UNAPRJEĐENJE ZDRAVLJA, PREVENCIJU I LIJEČENJE - su u
sveobuhvatnoj strategiji kojom se istovremeno promoviše unapređenje zdravlja na populacionom
nivou kao i primarna, sekundarna i tercijarna prevencija hroničnih nezaraznih bolesti aktivno
usmerena na grupe i pojedince sa povišenim rizikom i koja obezbeđuje maksimalnu obuhvaćenost
populacije efikasnim lečenjem i negom.
Recommended