MORE

I gledam more gdje se k meni penjei slušam more dobro jutro veli

i ono sluša mene i ja mu šapćemo dobro jutro more kažem tiho

pa opet tiše ponovim mu pozdrava more sluša pa se smije

pa šuti pa se smije pa se penjei gledam more i gledam more zlatoi gledam more gdje se k meni penje

i dobro jutro kažem more zlatoi dobro jutro more more kaže

i zagrli me more oko vratai more i ja i ja s morem zlatom

sjedimo skupa na žalu vrh brijegai smijemo se i smijemo se moru

Josip Pupačić (1928-1971)

Rođen: 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj OmišaPoginuo: 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku

"Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju. I ništa tako sveto kao život“

J.Pupačić

Tri moja brata

Kad sam bio tri moja brata i ja,kad sam bio

četvorica nas.Imao sam glas kao vjetar,

ruke kao hridine,srce

kao viganj.Jezera su me slikala.Dizali su me jablani.

Rijeka me umivala za sebe.Peračice su lovile moju sliku.

Kad sam biotri moja brata

i ja,kad sam bio

četvorica nas.Livade su me voljele.

Nosile su moj glasi njim su sjekle potoke.Radovao sam se sebi.

Imao sam braću.(Imao sam uspravan hod.)To su bila tri moja brata:

moj brat, moj brat, i moj brat.

Moj grob

Moj grob će biti sunčan, tihi krcat bogatoga sjaja,

beskrajan prostor gdje oluje mru

nad stijenjem zavičaja.Na njemu neće gorjeti

svijećaniti će naricat žene.

Ja živ ću ostat da smijehom sna

raspršim uspomene.Uskrsnut neću, i čemu toživjet ću ljepše neg prije,

a ono što ljudi smrću su zvaliza mene smrt i nije.

To će tek biti slobodan životod patnji i veriga svijeta,taj prostor gdje mi polože

tijelobit će samo vinjeta.

Rasut ću sebe u srca mnoga,i živjet u bezbroj života,

jer od sadašnjeg mračnoga mene

ostat će samo ljepota.

ZALJUBLJEN U LJUBAV

Volio sam jekao travu

i kao jesenje,ko trstiku i kanarinca,

ko uspavankui majčino buđenje.

Zaljubio sam se u nju,u malu djevojku,

u njezine prstiće nemoćneu struk kostelje moje

zelene.

Volio sam je,vodu divljeg jezera,

dijete u povoju,vitku i brzu

jegulju.Nju,u čijim se kosama

migoljila magla,nju, čiji je vrat

skladni snop žita,čiji je hod

šetnja paprati.

Nazivao sam jevidrom i lasicom,

rijekom i pašnjakom,srnom

i janjetom.

Jer se svlačila ko zora,jer se podavala kao svijeća

i otimalakao živica.

Volio sam je kao ženu,ko dijete,

volio sam je kao miri kao povratak;

nju, vodu divljeg jezera,dijete u povoju,

vitku i brzujegulju.

Tražiti te ne znači živjeti već slijep moliti gluhe ove predjele

da se tobom napune

Vidjeti te ne znači umirati već hrvati se sa sjenama mutnoga sna

u kome ti iščezavaš

Imati te ne znači hraniti se već gladnim grlom tamaniti voće

i žednim grudima presušivati izvore

Izgubiti te ne znači osiromašiti već bojati se pustoši i naslućivati bijedu

koju za sobom ostavljaš

Moj križ svejedno gori

Evo me, moj svijete, na raskršću itvom i mom.

Oprostimo se. - Ti plačeš.Moj križ svejedno gori.

Udaljuješ se; bez pozdrava,bez riječi, bez Boga.

I odlazim prema istoj nepoznatojzvijezdi.

Snijeg padaZemlja raste

A ti poražen tonešGrad li se, selo, ili neki postiđeni narod

U krčmiMoj križ svejedno gori

UzdignutRazapetMračan

Dovikujem ti. - On goriDovikujem ti. - Ti strepiš

iskre po tebi prštePeku stravične snove

Moj svijete, uzalud stvaranMoj svijete uzalud ljubljen

Moj svijete

Udaljujem se. Pružam za tobom rukeSjene velikih vojski nadiru iz davnina

Zrak su omastile strijeleRazbijen

Usitnjen sanjašNeprestane pritištu moreVjekovi pokapaju svjetlo

Rane otaca izrastaju u krasteDivna majka Margarita prodaje suze

Majka MargaritaMoj križ svejedno gori

Nosim ga - moj križ a tvoje imeNosim ga

Slomljen ma svečanPuta ne vidim nigdje

Voda po kojoj hodam hlapiPoda mom bujaju paremoj križ svejedno gori

Oblistava u beskrej tvoje imeUdaljujem se

I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdiTi toneš po svome snu

A ja koračamI grcam, i grcam, i gledam prema beskreju

Moj križ svejedno goriMoj križ a tvoje ime.

Ne može se rastati od mene

Ne može se rastati od meneRuke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju seni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni

u granicama. Svijet je izvan svihgranica, izvan svih okvira; unutar

jednog prostora, unutar jedne tišine -u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).

A zemlja se ne može rastatiod sebe, ni od grada, ni od čovjeka.

Zato nemojte pokušati da iseliteovaj grad; jer ga ne možete rastaviti

od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,jer je ne možete rastaviti od nje;

ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,koji se ne rastaje od sebe.

I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojtepokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati

ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bikao da se i nisam rodio, kad bi je mogli

izvesti iz mene.) Ali, čovjek jeneiseljiv, kao i zemlja. I ne može se

rastati od sebe.

»Zvijezda da mi je biti,i živjeti kao zvijezdanegdje visoko, visoko.Pa da netko za menebrojeći zvijezde kaže:Ono je moja zvijezda.Zvijezda da mi je biti.«

Stihovi: Josip Pupačić (1928-1971)

Muzika:Klapa Trogir