| ...Dan Day, Rick Veitch | Boja Tatjana Wood | Kaligrafija John Constanza, Todd Klein | Naslovnice izvorne serije Tom Yeates, Stephen Bissette, John Totleben | Bojila naslovnice izvorne

www.fibra.hr | www.stripovi.com

Saga o čudovištu iz močvare

Stephen Bissette & John Totleben

Alan Moore

1

SwampThing_Knjiga_1_KB.indd 1 18.01.13. 10:15:55

ČUDOVIŠTE IZ MOČVAREk n j i g a p r v a

Piše Alan Moore | Crtaju Stephen Bissette, John Totleben, Dan Day, Rick Veitch | Boja Tatjana Wood | Kaligrafija John Constanza, Todd Klein | Naslovnice izvorne serije Tom Yeates, Stephen Bissette, John Totleben | Bojila naslovnice izvorne serije Tatjana Wood | Čudovište iz močvare stvorili su Len Wein i Berni Wrightson.

Izdavač Naklada Fibra d.o.o. | Glavni urednik Marko Šunjić | Prijevod i redaktura Darko Macan | dizajn i prilagodba dizajna Melina Mikulić, Plavi dabar | Prijelom i priprema za tisak Marko Šunjić

ISBN 978-953-321-104-6

Published under License from DC Comics SAGA OF THE SWAMP THING BOOK ONE Published by DC Comics. Foreword Copyright © 1987 Ramsey Campbell. All Rights Reserved. Cover, introduction and compilation Copyright © 2009 DC Comics. All Rights Reserved. Originally published as THE SAGA OF THE SWAMP THING 20-27. Copyright © 1983, 1984 DC Comics. All Rights Reserved.

Zagreb, veljača 2013.

SAGA O ČUDOVIŠTU IZ MOČVARE


SADRŽAJ

Uvod Lena Weina

Predgovor Ramseyja Campbella

uvod alana moorea

Prvo poglavlje Nezavršene pričeIz The Saga of the Swamp Thing #20, siječanj 1984.

Priča Alan Moore | Crtež Dan DayTuš John Totleben | Naslovnica Tom Yeates

Drugo poglavlje Sat anatomijeIz The Saga of the Swamp Thing #21, veljača 1984.

Priča Alan Moore | Crtež Stephen Bissette i Rick VeitchTuš John Totleben | Naslovnica Tom Yeates

Treće poglavlje PreplavljeniIz The Saga of the Swamp Thing #22, ožujak 1984.

Priča Alan Moore | Crtež Stephen BissetteTuš John Totleben | Naslovnica Tom Yeates

Četvrto poglavlje Novi zeleni svijetIz The Saga of the Swamp Thing #23, travanj 1984.

Priča Alan Moore | Crtež Stephen BissetteTuš John Totleben | Naslovnica Tom Yeates

Peto poglavlje KorijeniIz The Saga of the Swamp Thing #24, svibanj 1984.

Priča Alan Moore | Crtež Stephen Bissette | Tuš John Totleben Crtež naslovnice Stephen Bissette | Tuš naslovnice Tom Yeates

Šesto poglavlje San razuma ...Iz The Saga of the Swamp Thing #25, lipanj 1984.

Priča Alan Moore, Stephen Bissette i John TotlebenCrtež Stephen Bissette | Tuš John Totleben

Crtež naslovnice Stephen Bissette | Tuš naslovnice John Totleben

Sedmo poglavlje ... vrijeme bijega ...Iz The Saga of the Swamp Thing #26, srpanj 1984.

Priča Alan Moore, Stephen Bissette i John TotlebenCrtež Stephen Bissette i Rick Veitch | Tuš John Totleben

Crtež naslovnice Stephen Bissette | Tuš naslovnice John Totleben

Osmo poglavlje ... demonom gonjena!Iz The Saga of the Swamp Thing #27, kolovoz 1984.Priča Alan Moore, Stephen Bissette i John Totleben

Crtež Stephen Bissette i Rick Veitch | Tuš John Totleben Crtež naslovnice Stephen Bissette | Tuš naslovnice John Totleben

Biografije

4710

15

41

67

91

117

143

169

195

222


EVO ME DOMASvojevrstan uvod

Proslavljeni američki pisac romana i drama Thomas Wolfe jednom je napisao čuveni naslov "Nema povratka domu". Odat ću vam

jednu malu tajnu. Gospodin Wolfe se tu, da istinu kažem, prilično izbrabonjao.

U "Smrti najamnog radnika" legendarni je dobitnik Pulitzerove nagrade, pjesnik Robert Frost napisao "Dom je mjesto gdje te, kada dođeš, moraju primiti". Vjerujte mi kad vam kažem da je to puno bliže istini. Ali dajte i da vam protumačim.

U jesen 1970. živio sam u Levittownu, savezna država New York, i pisao kratke zagonetne priče za uvijek ugodnoga Joea Orlanda, urednika takvih jezovitih naslova kao što su Kuća zagonetki i Kuća tajni. Vozio sam se podzemnom, na putu za jedan od mojih tadašnjih tjednih sastanaka s Joeom, kad li sam shvatio da mu nemam što predložiti. Nijedne zamisli za priču. Ništa.

Kao svaki pravi očajni profesionalac, do trenutka kad sam ušao u ured skockao sam priču iz bliske prošlosti, pripovijest o znanstveniku koje-ga je ubio ljubomorni najbolji prijatelj, a oživjela močvara u kojoj mu je tijelo ostavljeno da trune, kako bi mogao poći po osvetu. Do dana današnjeg, čak i kad bi mi život ovisio od toga da se sjetim odakle se u tako kratkom roku rodila ta zamisao, ne bi vam preostalo ništa do da me postavite uza zid i pružite mi povez za oči. No, Joe je vrlo rado kupio zamisao i ja sam se hitro dao na posao. Priču sam spominjao kao "to čudovište iz močvare na kojem radim" i kad je kucnuo čas da se smisli naslov, ime je ostalo. Čudovište iz močvare.

Na nekoj zabavi toga mjeseca upitao sam moga staroga druga (i crtač-ku zvijezdu u nastajanju) Bernija Wrightsona bi li bio voljan nacrtati tu priču i bilo mi je drago kad je na to pristao. Bili smo na dobru putu.

Kad se 92. broj Kuće tajni u travnju 1971. pojavio na kioscima, postao je najprodavaniji DC-jev strip toga mjeseca, nadišavši čak i takve face kao što su Superman, Batman ili Wonder Woman. Kao oštrouman poslovni čovjek tadašnji je DC-jev direktor, sjajni crtač Carmine Infantino, smjesta predložio Berniju i meni da kratku priču pretvori-mo u stalnu seriju. No, kako smo bili mladi, iznimno blesavi i prilično puni sebe, Berni i ja smo odbili. Baš ta nam je kratka priča obojici bila prirasla srcu iz osobnih razloga i nismo to htjeli umanjiti komercija-liziravši je. (Znam, znam. Čujte, pa rekao sam vam da smo bili mladi i blesavi.) Srećom, nakon godinu dana sam iznenada shvatio da ne moramo nastavljati izvornu priču, već možemo početi isponova, pa smo Berni, Joe i ja to i učinili.

Prvi broj Čudovišta iz močvare pojavio se na kioscima u kolovozu 1972. i postigao trenutačan uspjeh pa smo se nekoliko idućih godina Berni i ja sjajno zabavljali. Napučili smo svijet Aleca Hollanda takvim

4 ∙ čudovište iz močvare


sjajnim sporednim likovima kao što su nenadmašni ludi znanstvenik Anton Arcane, njegova prelijepa nećakinja Abigail, okorjeli savezni agent Matt Cable, te asortimanom najgnusobnijih, najgrotesknijih i jednostavno najveličanstvenijih nemani koje uopće možete zamisliti.

Nakon deset spektakularnih brojeva, Berni je odlučio otići sa stripa. Ja sam ustrajao još tri broja, radeći s iznimnim filipinskim crtačem Ne st o-rom Redondom, dok nisam shvatio da se bez Bernija ni ja ne za bav ljam, pa sam i sâm napustio naslov. Vrijedni DC-jevci su pokušali održati strip na životu, prvo uz pomoć scenarista Davida Michelinija, a onda moga staroga cimera i prijatelja Gerryja Conwaya, ali zakon pa da jućih prinosa je prevagnuo i, nakon još otprilike desetak bro je va, Čudovište iz močvare je milosrdno poslano u veliku nebesku antikvarnicu.

Gdje je moglo i ostati da scenarist/redatelj Wes Craven - koji se pro-slavio Posljednjom kućom nalijevo te Stravom u Ulici brijestova – nije od-lučio Čudovište iz močvare pretvoriti u dugometražni film.

Bilo je to 1982., a ja sam se – nakon nekoliko godina prevedenih u Marvelu (gdje sam, između ostalih, stvorio onoga kanadskog mutan-ta s kandžama od adamantija) –vratio u DC gdje sam pisao nekoliko naslova i uređivao niz drugih. Kad sam čuo za Wesov plan, pošao sam do tadašnje DC-jeve direktorice Jenette Kahn, kako bih joj predložio da bi uz film o Čudovištu iz močvare vjerojatno, kao potpora, trebao postojati i strip o Čudovištu iz močvare. Iako nisam bio voljan novu inkarnacaiju pisati sam, Jenette je pristala, a ja sam se dao u potragu za kreativnom momčadi.

Za pisca sam cimnuo moga dobrog prijatelja Martina Paska (koji će mi uslugu poslije uzvratiti odvukavši me, dok sam se ja batrgao i urlao, u pisanje scenarija za crtane serije tako što mi je dodijelio moju prvu epizodu Batmana: Animirane serije, dobitnice nagrade Emmy). Za crtača sam izabrao jednog od prominentnijih diplomaca Joe Kubertove Škole za strip i ilustraciju, nadarenoga Toma Yeatesa. Momčad je bila oku-pljena i bili smo spremni, štono kažu, zaružiti.

Vješto vođena Martyjevim i Tomovim rukama (uz dva broja koja je napisao Dan Mishkin), Saga o Čudovištu iz močvare je kroz devetnaest brojeva povela Močvarka na posve novu hrpu pustolovina, uvevši nove sporedne likove kao što su Dennis Barclay i Liz Tremayne, kao i nove neprijatelje, naročito generala Averyja Carltona Sunderlanda, čiji će napori u razotkrivanju tajne Čudovišta iz močvare na koncu dovesti do preporoda te svima omiljene i blatom skorene karikature čovjeka.

Kad je Marty nakon devetnaestoga broja odlučio otići, bio sam na sto muka, trseći se naći jednako dobroga pisca koji bi ga zamijenio.

Iscrpivši sve dostupne mogućnosti (a nije ih, iskreno, baš ni bilo puno) s ove strane Atlantika, bacio sam pogled preko bare u Veliku Britaniju, gdje sam naročito pratio rad mla-dog pisca čiji su radovi u britanskim tjednicima kao što su 2000 AD i Warrior, činilo mi se, nadvisivali sve druge. Taj se momak zvao Alan Moore.

5


Ne sjećam se više kako sam došao do Alanova telefonskoga broja, ali zvrcnuo sam ga (kako to oni ondje kažu) i predstavio se. Alan je istoga časa poklopio slušalicu. Ponovo sam ga nazvao i nekoliko iscrpljuju-ćih minuta ga uvjeravao da zaista jesam onaj koji kažem da jesam, a ne neki njegov frend koji ga je odlučio okrutno zeznuti. Kad me Alan najposlije prihvatio za stvarnog, ponudio sam mu Čudovište iz močvare. Rekao je da će razmisliti i nazvati me.

Nekoliko dana poslije, Alan me nazvao kako bi mi rekao o čemu je razmišljao. Pitao me slažem li se, i kao urednik i kao tvorac lika, da on unese neke izmjene u staroga Močvarka. Kad sam čuo što kani, svesrdno sam prihvatio, a tebe, sretni čitatelju, na idućim stranicama, čekaju prvi dozreli plodovi sjemenja koje je Alan tad posadio.

Do toga je trenutka, također treba spomenuti, nadareni Tom Yeates prepustio mjesto dvojici svojih asistenata, Steveu Bissetteu i Johnu Totlebenu. Kad je Tom zaključio da mu je dosta pritiska rada na mje-sečnom sveščiću, Steve i John su mi zakucali na vrata s probama pod rukom, moleći za priliku da zamijene Toma. Jednom kad sam vidio što mi nude, njihove molbe nisu pale na gluhe uši. Oni su crtežu dodali oduševljenje i složenost koji su savršeno nadopunili Alanove razrađe-ne scenarije.

Još jedna opaska pa ću vas prepustiti čudima koja slijede. U ovom je svesku, prvi put, priključen i 20. broj Sage o Čudovištu iz močvare, prvi broj što ga je Alan napisao. Prikladno nazvan "Nezavršene priče", taj broj spliće većinu Martyjevih narativnih niti, istovremeno nagovješta-vajući iznimne priče koje slijede. U prethodnim je zbirkama ta priča bila neopravdano zanemarena, što se ovime nadamo ispraviti. Kao što ćete vidjeti, ona svakako zaslužuje trajno očuvanje unutar ovakvoga izdanja.

Okej, mislim da je to sve što u ovom trenutku zbilja trebate znati. Kad sam krenuo na ovu malu plovidbu kroz prošlost, rekao sam vam da Wolfe ima krivo, a Frost pravo, da se – ako želite, znate kako i imate unutarnju snagu – možete vratiti domu, kako sam ja to učinio kad smo oživjeli Čudovište iz močvare.

Ono što sam vam zaboravio reći jest kako čudno i divno mjesto dom umije biti. Uđite, spustite se u taj derutni stari naslonjač i smjestite se udobno. U našem slučaju, dom je ondje gdje je užas.

Len Wein31. listopada 2008.

Prokušani scenarist i urednik Len Wein tvorac je takvih nezaboravnih likova kao što su

Wolverine, New X-Men i Živa meta, usto što je (s Bernijem Wrightsonom) sutvorac Čudovišta

iz močvare. U svojoj dugoj i plodnoj karijeri pisao je za stotine serija, uključujući gotovo sve

bitne likove američkog stripa u sveščićima. Uspješnu je karijeru izgradio i u televizijskoj

animaciji, pišući takve hit-serije kao što su X-Men, Spider-Man i Batman: animirana serija.



Predgovor

"Kišno je noćas u Washingtonu. Tusta, topla ljetna kiša pokriva pločnike leopardovim šarama. Stare gospođe u centru iznose svoje lončanice na požarne stube, kao da je riječ o oduzetim rođacima ili zakraljenim dječacima."

Nisam ja to napisao, ali bih bio sretan da jesam. To su početni retci Alan Mooreova Čudovišta iz močvare broj 21 koji, čini mi se,

dokazuju da Moore ne treba nikoga da ga zastupa. Dajte da vam obja-snim što želim reći. Tamo negdje kasnih šezdesetih većinu stripova na policama zahvatio je val promjene; čak su i dobro poznate serije postale grublje, oštrije, spremne suočiti se sa stvarnošću na načine koji bi, dok je Comics Code najviše gušio, bili nezamislivi. Ja sam bio među onima koji su najviše tomu pljeskali. No, kad sad pogledam neke od stripova koje sam tad hvalio, čini mi se da, bez obzira koliko su se ozbiljno primali tema ovisnosti o heroinu ili rasne netrpeljivosti, nisu zato nužno bili baš jako dobro napisani: bili su previše drečavi i melodramatski, možda, ili previše odani holivudskom dosadnom pro-povijedanju kroz dijalog; likovi su izgovarali replike na koje bi publika stenjala da ih je čula u filmu. Moguće je, kao i s rockom iz tih godina koji je koristio klasične teme ili bio sviran po notama, da su neki od nas – pogotovo ovakvi poput mene koji prije nisu bili privučeni medi-ju – težili precijeniti ono što nam se činilo neočekivanim. Ali opet, bez napretka iz tih godina, možda ne bismo imali stripove koje je napisao Alan Moore, u kojem bismo slučaju bili znatno siromašniji.

Na neki način, njegova je zasluga u tome što je slijedio najbolje stri-povske tradicije: osjećaj za dijalog, dar za sažeto i jasno pripovjedanje, nepogrješiv osjećaj za ritam. Drukčije gledano, on i njegovi suradnici, Stephen Bissette i John Totleben, itekako su prevodili čopor, pogotovo kad je riječ o građenju straha. Naslutit ćete to na prvoj stranici "Sata anatomije", a obećanje ondje dano mučno će ispuniti finale te priče. No, ono što ovu momčad jasno čini vrijednom našega poštovanja je beskompromisna radikalnost "Sata anatomije". Svakako nema mnogo pisaca koji će, preuzevši postojeći lik, početi ukazujući (kroz scenu obdukcije) da način na koji je lik prikazan nema nikakvoga smisla te da je, doista, manje čovjek nego što je i sam u to vjerovao. Moore, Bissette i Totleben rastavili su na dijelove Čudovište iz močvare kako bi ga nanovo mogli sastaviti.

Potresan je to i uznemirujuć proces, ilustriran uskrsnućem sitnoga zlikovca iz DC-jeva univerzuma, Biljnoga čovjeka, kako bi predsta-vio tamnu stranu poistovjećivanja s biljnim carstvom, tamnu stranu Čudovišta iz močvare. Jason Woodrue nas tim više brine što izražava stvarna ekološka pitanja; artikuliraniji je nego što su to nemani obič-no bile – bar od Frankensteina naovamo (iako su stripovi, više od bilo kojeg drugog medija, bili spremni pustiti nemani da dođu do riječi).

7


Woodrueu su dane neke od najboljih i najneugodnijih rečenica, kao i ganutljiv oproštaj. "Ako nešto ne podnosim, onda je to kad odresci jecaju," mrmlja, da bi poslije sveo čovječanstvo na "vrišteće meso", frazu kojom bi se mogli sažeti splatter horori: možda su i oni osveta biljnoga svijeta, što Woodrue kao da priznaje kad vitlati počne motor-nom pilom.

No prije toga ćemo biti povedeni na halucinantno putovanje kroz mijenjajuću svijest Čudovišta iz močvare, u koju nas uvodi izniman prizor Čudovišta čije se lice puni kišom. (Suzdržavam se kako ne bih previše hvalio likovnu dosjetljivost ovoga stripa, draže mi je da to zadovoljstvo sami postupno otkrijete, ali dozvolite mi da uzdignem boje Tatjane Wood, naročito efikasne u slikanju mentalnih pejsaža.) Tu, kao i drugdje, Mooreov jezik i imaginarij istovremeno je komičan i zastrašujuć, kako to već horor umije. Kad je najbolji, horor pomiče granice i riskira ispasti smiješan kako bi dosegao vrh, baš kako čini Jason Woodrue jedući gomolj Čudovišta iz močvare. U tome trenutku više nijedan čitatelj ne sumnja kako je ovo priča spremna ići do vlasti-toga kraja, štogod ondje ili putem našla.

Abby Arcane je jedan od nevoljnih likova koje priča nalazi. Ona još uvijek, posve razumljivo, osjeća posljedice svega što je propatila i to ne samo u prethodnim nastavcima: jedna košmarna uspomena iz djetinjstva, snažno prikazana, naizgled nema nikakva neposrednog pripovjednog značaja. Možda predstavlja užas koji je u podlozi svi-jeta ovih priča i koji se na površini može probiti u svakom trenutku, bez najave: svijeta gdje se prizor iz studije raspeća Francisa Bacona može kupiti kao poster, ili gdje se zabava može oživjeti tako što se sve prijatelje pretvori u zombije, ili gdje svi polaznici škole za autističnu djecu odjednom nacrtaju istu neman. Ali možda isto tako znači da je Abby propatila dovoljno da bi mogla tu djecu doseći. Možemo se samo nadati.

Prošavši kroz biljnu svijest, dok mu je vlastita lubanja glumila Yoricka njegovom Hamletu i pritom imala najbolje replike, Čudovište iz mo-čvare biva uskrsnuto u zadivljujućoj slici preko cijele stranice. Od toga trenutka ovaj strip postaje ono što bih nazvao poetskim promišlja-njem superjunaka, ne samo Čudovišta iz močvare nego i Lige pravde (čiji je jedan član sjajno okarakteriziran kao "čovjek koji se kreće tako brzo da mu se život čini kao beskrajna galerija kipova") te, poslije, Jack Kirbyjeva Demona. Meni se čini kako tu leži pravi problem u uvjerljivosti priče straha: ako je, nakon svega, pri ruci samo potrebno imati superjunaka kako bi se užas pokorio s par ćuški, onda nas zbog svega ni nesanica ne treba mučiti. Ali užasi Alana Moorea su preduboki da bismo ih se tek tako lako otresli. Ukorijenjeni su dublje u ličnosti nego što superjunak može posegnuti.

Čudovište iz močvare Lena Weina i Bernija Wrightsona bio je zapažen spoj superjunačkoga stripa i priče strave i užasa, ali volio bih ustvrditi



kako novo Čudovište iz močvare postiže i više. " Znala sam samo pred-građa straha ... a sad sam stigla u veliki grad." Točno tako. Zamisao užasa koji poprima obličje žrtvina najdubljeg straha nikako nije nova, ali nikad nisam vidio njegovu jezovitiju sliku od one koja pohodi Jessicu u "Vremenu bijega". Umjetnost prolazi kušnju ako je duboko osjetimo, a može li u ovom slučaju itko u to posumnjati? U svojim najboljim trenutcima novo Čudovište iz močvare, vjerujem, može stajati rame uz rame s najuspjelijim djelima suvremenoga horora. Vjerujem kako je horor sposoban obuhvatiti cijeli raspon ljudskih doživljaja – komediju, tragediju, užas i divljenje – i kako mu odnedavno to polazi za rukom. Uz gospodu Moorea, Bissettea i Totlebena samo je još boga-tiji. Neka još dugo na svjetlo dana iznose naše najmračnije snove.

Ramsey Campbell

Ramsey Campbell je dobitnik brojnih nagrada za svoja horor djela: British Fantasy Award za romane

The Parasite, Incarnate, The Hungry Moon, The Influence i Midnight Sun, kao i World Fantasy

Award za kratku priču “The Chimney”. Campbell je isto tako cijenjeni urednik antologija kao što su

Uncanny Banquet (izbor iz literature koja nije bila pretiskivana od 1914.) i Gathering the Bones.

9


Uvod Alana Moorea

U stoljeću koje je do pucanja krcato paradoksima, onaj koji nas najviše mora zbuniti svakako je meteorski uspon žanra horora u

literaturi, na filmu, pa čak i u glazbi, a sve to u doba kad smo svakim danom naizgled bar malo svjesniji i upoznatiji s užasima pravoga ži-vota što se otkrivaju svud oko nas. Dok nas lica nestale djece gledaju s tetrapaka, redovi se za najnoviji film o mrtvim tinejdžerima protežu do iza ugla. Dok virus AIDSa jezivom lakoćom šara društvom, nošen divovskim valom neznanja i predrasuda, police naših knjižara krckaju pod težinom kuga i pošasti kojih su pune stranice što su ih prisiljene nositi – bile to pošasti štakora, puževa, rakova ili stonoga kakve nala-zimo u gadnijem dijelu ponude ili nešto stvarno, kao što smo vidjeli u romanu The Stand Stephena Kinga. Dok radioaktivni oblaci plove k zapadu, a sporazumi o zabrani testiranja nestaju u gljivama otrovno-ga dima, punk bandovi rigaju imaginarij najkrvavijih horor filmova žestinom koja u najboljem slučaju signalizira beznadni prkos, a u najgorem izopačeno i nihilističko prihvaćanje stanja stvari.

Sviđalo se to nama ili ne, horor je sastavni dio naših medija, naše kulture, naših života – iako ništa od toga ne odgovara na pitanje zašto cijelo jedno društvo zatravljeno čita Draculu dok je i samo do vrata u krvi. Uranjamo li u izmišljene užase kako bismo svoje emocije otupje-li na one stvarne? Je li to neka vrst cjepiva ... mala doza nečega straš-nog kojom se nadamo otkloniti puno ozbiljniji napad kad budemo stariji? Predstavlja li to možda korisno, ako ne i vitalno, oruđe kojim ćemo umjeti istražiti i shvatiti počelo užasa bez da sami sebi naudimo fizički ili mentalno?

Kakav god odgovor bio, činjenice stoje: priče strave i užasa, u ovome ili onome obliku, su jedan od glavnih totema dvadesetoga stoljeća. Svi smo ga vidjeli. Svi znamo što možemo očekivati, koji mu je opći sadr-žaj i po kojim pravilima igra. No, baš je zbog upućenosti naše kulture u horor ovaj uvod potreban: na kakav god horor da ste naišli u svojim raznovrsnim dosadašnjim čitanjima ili gledanjima, Čudovište iz mo-čvare nije takav horor. Ne kažem da je bolji, ni da je gori, samo da je drukčiji. Bilo bi dobro da to imate na umu ˝dok ulazite.

Razlog toj različnosti jest u tome što artefakt koji ovoga časa držite u rukama okuplja neke uzorke prilično rijetkoga soja, horora u stri-pu. Stripovski horor niknuo je iz istih korijena kao i bilo koja druga vrsta, ali je odgojen u specifičnim i neuobičajenim uvjetima te stekao mnoge hirove i izrasline koje ne dijeli s drugim sortama unutar istoga žanra. Razlozi tih ekscentričnosti su mutni, složeni i vjerojatno ne baš zanimljivi ikome tko nije posvema zaljubljen u stripove kao medij. Ako baš morate znati, siguran sam da ćete odgovor lako pronaći u broj-nim knjigama i fanzinima. Što se mene tiče, namjera mi je tek opisati učinak tih razlika na prostore stripovskoga horora, ostavljajući uzroke sposobnijim i akademskijim rukama od mojih.



Ono što svatko tko čita suvremeni horor strip mora razumjeti jest kako je velika ekonomska prednost što se boležljivom i slabo prodavanom stripu može

pomoći gostovanjem uspješne zvijezde. Rezultat je da se sve stripovske priče svakoga pojedinog nakladnika

vjerojatno događaju u istome zamišljenome univerzumu. To uključuje pustolove u šarenim kostimima koji nastavaju superjunač-ke naslove, teturave nakaznoće koje prevladavaju u naslovima strave i užasa, kao i kakvog ofucanog kravara koji je kroz prikladnu crvo-točinu zalutao iz westerna. Ako ste više doma u literaturi, pokušajte zamisliti doktora Frankensteina kako za svoje medicinske eksperi-mente otima neku od protagonistica Malih žena, samo da bi postao predmetom istrage koju udruženi vode Sherlock Holmes i Hercule Poirot. Vjerujem kako su vam se u trenutku razjasnili i privlačnost i nevjerojatna apsurdnost takvoga pristupa, no tako vam je to u stripu: Čudovište iz močvare postoji u istom univerzumu kao Superman, na istom svijetu kao Batman i Wonder Woman te svi drugi žitelji svemira kakav je opisan na stranicama različitih izdanja DC Comicsa.

Kako sam gore naveo, takav je pristup i privlačan i apsurdan. Apsurdnost je očita: da bi bio djelotvoran, hororu treba krhka i brižno održavana atmosfera – koju posve može narušiti nenadano pojavljiva-nje čovjeka u zelenim tajicama i narančastom plaštu, pogotovo ako je taj lik, recimo, sklon doskočicama. Privlačnosti je teže otkriti, ali umi-ju, nađe li ih se, biti darežljive. Tisuću različitih supermoćnih likova koji svi supostoje u istom kontinuumu su môra stručnjaku koji ih sve pokušava uklopiti u logičku cjelinu, ali mogu postati, pogleda li ih se osjetljivim i naklonim okom, plodna mitska podloga puna fascinan-tnih arhetipova koji samo čekaju da ih se ubere kao grozd s loze. Da, naravno, ta ideja je bezumna, ali ako dozvolimo da nas predvidljive bezumnosti zaslijepe pred divnim i zapanjujućim aspektima, tad ne činimo uslugu ni sebi ni žanru.

Zamislimo na trenutak postojanje načičkano izvanzemaljskim rasa-ma u rasponu od božanski transcendentnih do lovecraftovski ljigavih. Zamislite svemir u kojem svi drevni bogovi još uvijek negdje postoje i gdje su cijele dimenzije nastanjene antropomorfnim životinjama. Gdje su Raj i Pakao dokazivo stvarni, čak dohvatni, te gdje anđeli i demoni podjednako nekažnjeno hodaju Zemljom. Zamislite planet gdje izloženost opasnoj radijaciji uzrokuje superbrzinu a ne rak ko-stiju, te gdje su zato nebesa prepuna letećih muškaraca i žena koji prijete zamračiti sunce. Zamislite mjesto gdje su ljudi ili strašno dobri ili strašno zli, gdje za srednju žalost nije ostalo puno mjesta. Ne, taj svijet svakako ne bi bio naročito nalik našemu, što ne znači da ne bi mogao biti podjednako divan, dirljiv, tužan ili strašan. Pogleda li ih se s te točke, pojavljivanje Američke lige pravde ili starog DC-jevog nega-tivca Jasona Woodruea na ovim stranicama trebali bi manje uznemiri-ti čitatelja-nevježu nego što bi to inače mogao biti slučaj.

Drugi bitan faktor koji razdvaja stripovski horor od njegovih poštova-njih rođaka je trajanje. Ovdje priče ne završavaju – ne na onaj način

11


na koji završavaju u filmu ili u knjizi. O, trenutačna pri-jetnja može biti otklonjena ili poražena, ali idući će mje-sec već naići nešto novo, kao što će jaje uvijek biti jajoliko. Likovi će se nastavljati unedogled dok im izlaženje ne dokine slaba prodaja ili neki drugi čimbenik. Čak i tad će razvlašteni protagonist naći sebi dovoljno gostovanja u tu-đim stripovima kako ne bi baš posve zaglibio u limbu. Priča rijetko završava, čak i kad naslovi u kojima se pojavljuje ka-šlju krv i mrtvi joj se ruše pred noge. Niti priča ikad počinje, osim ako ste sretne ruke pa hit-seriju spazite čim se pojavi ili dovoljno bo-gati da naknadno kupite stare brojeve. Svatko tko prvi put uzme strip u ruke gotovo će se sigurno naći usred slijeda koji je možda započet i prije nego što se čitatelj rodio te koji će se posve moguće nastavi-ti i dugo nakon što on ili ona preminu. Ni Čudovište iz močvare nije iznimka od ovoga pravila. Kad su ga 1972. stvorili Len Wein i Berni Wrightson, Čudovište iz močvare je bilo priča o idealističnomu mladom znanstveniku Alecu Hollandu te njegovoj nevjesti Lindi, koji su u lou-isianskom bayouu zajedno radili na "biorestorativnoj" formuli, što je trebala potaknuti rast biljaka. Eksperiment je sabotiran bombom te je goruće teturavo tijelo Aleca Hollanda, natopljeno vlastitom mu ne-provjerenom smjesom, odbauljalo u močvaru i nestalo pod njezinim mutnim vodama. Taj se fatalni događaj, kako to u stripu obično biva, pokazao samo privremenim. Nije dugo prošlo, a iz močvarnih se voda, zaogrnuto mahovinom i šašem, ukazalo poluljudsko/polubiljno biće u koje se Alec Holland, kažu, pretvorio. Kako mu je žena ubijena, uskr-slo močvarno stvorenje kreće na niz pustolovina na koje će ga povesti njegova prva uspješna serija. Putujući Europom srest će arcineprijate-lja Antona Arcanea, tehnovješca opsjednutog zamišlju da prevari smrt

– čak i tako što će prisvojiti neranjivo tijelo Čudovišta iz močvare. Iako je Arcane naizgled nastradao tijekom tog prvog pojavljivanja, njegova je nedužna i prelijepa nećakinja Abigail postala redoviti član posa-de Čudovišta iz močvare te, zajedno s na sve spremnim istražiteljem Matthewom Cableom, pouzdanica naše nemani.

Nakon što mu je naslov ugašen, Čudovište iz močvare se pritajilo na nekoliko godina prije nego što je izronilo pod novim dvojcem, sce-naristom Martyjem Paskom i crtačem Tomom Yeatesom. Krenuvši otamo gdje su stare priče stale, nova je serija nastavila očajničko traganje Čudovišta iz močvare za nekim načinom na koji bi vratio svoju izgubljenu ljudskost dok je istovremeno uvela nove sporedne likove kako bi nastupali uz sad već oženjene Abby Arcane i Matta Cablea. Među njima su bili mladi par Liz Tremayne i Dennis Barclay te, na zločinačkoj strani, zlokobna korporacija predvođena generalom Sunderlandom, čija je tvrtka imala snažne i sumnjive veze s D.D.I., tajnom vladinom agencijom zaduženom za "prljave trikove".

Ta se postava održala na sceni tijekom prvih dvadeset brojeva nove serije, kulminirajući uzvratnim susretom s Antonom Arcaneom, sad čudovišnim paukstvorom, kojeg je potraga za božanstvenošću gur-nula dublje u čudovišnost. Namjeravajući zauzeti tijelo Čudovišta iz



močvare uz pomoć neke vrste prijenosa uma, Arcane je u posljednjem trenutku spriječen i ostavljen da izblijedi te zaglavi kao bestjelesna inteligencija koja nema nade naći novo tijelo. Abby i Čudovište iz mo-čvare bježe dok se Arcaneova vilinskom konjicu nalik letjelica ruši u planinama Zapadne Virginije, ali njihovi problemi tu ne završavaju. Kao prvo, Abbyin suprug Matt je, zahvaljujući tretmanu iza kojeg je stajao D.D.I., razvio bizarne mentalne moći uslijed kojih se njegove najskrivenije misli i strahovi otjelovljuju.

Kako je Matt u to doba imao i problema s alkoholom, stvorenja koja mu živa i opipljiva ključaju iz podsvijesti istovremeno su i zastrašu-juća i opasna. No, u privatnom hrvanju sa svojim problemom, Matt ga nauči kontrolirati. Iako mu je nezamisliva moć na dohvat ruke, njegova pićem oštećena psiha ne nalazi bolju upotrebu toga dara od stvaranja erotičnih homunkulusa koji ga zabavljaju izvođenjem po-slušnih predstavica. Abby ne zna da je ukus njezina supruga kliznuo od otužnoga u košmaran jer ima puno drugih stvari na pameti, od kojih nagli očajnički napad ujedinjenih snaga D.D.I.-ja i Sunderlanda, koji su u Zapadnoj Virginiji konačno otkrili Čudovište iz močvare i njegove prijatelje, nije njezin najmanji problem. S namjerom da se dokopa tijela močvarnoga stvorenja u nadi da će otkriti tajnu biore-storativne formule, no također želeći se riješiti i svjedoka, Sunderland izvodi tajnu vojnu vježbu u Virginiji tijekom koje povjeruje da mu je uspjelo ubiti kako Cableove tako i Liz i Dennisa. U stvarnosti, oni su svi uspjeli pobjeći, i kreću se svako svome skloništu, ne znajući da su i oni drugi preživjeli.

Čudovište iz močvare nije te sreće. U čestaru su ga okružile postroj-be naoružane reflektorima, bacačima plamena i moćnim puškama. Čudovište je istjerano iz zaklona i bačeno sred ništeće kiše metaka koja mu u trupu buši goleme rupe sve dok mu sretno protuoklopno tane ne raznese lubanju. Veliko mahovinasto tijelo padne, trzne se i zatim umiri. Izašavši iz zaklona, vojnici ga pregledaju i proglase mr-tvim, nakon čega počinje svezak koji držite u svojim rukama.

Nadam se da ćete, uz gornje obavijesti, ovu sagu moći čitati s onakvim uživanjem i razumijevanjem kao i oni čitatelji koji su je dograbili kad je bila dio izvorne serijalizacije. Kako počinje mojim ranim nastojanji-ma da Čudovište iz močvare povedem u pomalo novom smjeru, koji će karakterizirati sav moj dosadašnji rad na naslovu, to uopće nije loše mjesto za početak. Vaš će čun tiho zaroniti u nove rukavce horora gdje se drveće povija pod nekušanim plodovima koji istovremeno izgleda-ju krasno i opasno. Iako ne poznajete lokalne struje, nadam se da se nećete izgubiti te da će vam ponuđene jarke i toksične delicije biti po ukusu.

13





Kišno je noćas u Washingtonu.

Tusta, topla ljetna kiša

pokriva pločnike

leopardovim šarama.

Stare gospođe u centru iznose svoje

lončanice na požarne stube, kao da je riječ

o oduzetim rođacima ili zakraljenim dječacima.

Sviđa mi se to.

Ja sam Jason Woodrue. Doktor Jason Woodrue.

U svojem sam stanu.

Gledam kišu ...

... i mislim na starca.

Starca koji sad negdje

udara po staklu ...

... možda ne još.

Možda tek uskoro.

Ali udarat će i ... hoće li

biti krvi? Vo-lio bih misliti da hoće. Da, vjerujem da će biti krvi.

Mnogo krvi.

iznimne količine krvi.

Piše Alan Moore | Crtaju StePHEN Bissette & Rick WeitchUrednik Len Wein | Kolorist Tatjana Wood | Kaligraf John Costanzasat anatomije


Sjećam se kako me starac poveo u obilazak svoje zgrade.

Tako se ponosio

njome. Po-put djeteta s najvećom

kućom lutaka na svijetu.

Naravno, prije toga je njegova korpo-racija uredila moj otpust iz zatvora.

Onda?

Vrlo je ... pra- zna. Očekivao

sam viši stupanj zaštite.

Sve je elektronski, Dr. Woodrue. Silikon-

ski stražari i digi-talne doge ...

... dok ja svime up-ravljam konzolom ne većom od šahovske

ploče. To je silno smanjilo prepirke s predstavnicima

sindikata.

Ovuda ćemo ...

Ovdje ga držite? Koliko

je već ...?

Oko dva tjedna. Tu je otkako

smo ga ustrije-

lili.

No, Dr. Woodrue, ne bojte se.

Otvo-rite.



A ondje ...

... siv, krhak, tetoviran

mrazom, posve mrtav ...

Tad sam ga prvi put ugledao ...

čudovište iz močvare stvorili su len wein i

berni wrightson

45


Ovo je ... nekad bilo

čovjek?

Zvao se Alec Holland. Bilo

je liječnik, baš kao i vi.

Radio je za vladu, razvi-jao je nešto što se zvalo biorestorativna formula, koja je trebala potaknuti

rast usjeva.

Eksperiment je sabotiran. Došlo je

do eksplozije ...

Projekt je bio smješten u mo-čvari. Holland i njegova kaša kemikalija su završili u njoj.

Ovo je izronilo.

Spomenuli ste i Lindu Holland.

Supruga i suradnica. Znate te liberale ...

ravnopravnost, uzajamna skrb i razumijevanje.

Njegova je žena ustri-jeljena ubrzo nakon što je Holland nestao u eks-

ploziji. Zbog nje ste i vi ovdje, Woodrue.

Vidite, zainteresirali smo se za formulu na kojoj je Holland radio. Dali smo je ekshumirati.

To je imalo smisla. Konačno,

ona je jedina, osim svoga muža,

bila izložena formuli. Radila je na toj smjesi

mjesecima ...

Računali smo da joj je, zbog ponavljanog dodira s kožom, možda prodrla u staničnu strukturu.

Pa smo je iskopali. Naši su ljudi malo

čačkali po njoj ...

i znate što smo

našli?

Ništa.



O, formula joj se jest nataložila u

tijelu. Ali nije ništa učinila.

Nije ni bilo razloga za to,

naravno. Formula nije zamišljena da djeluje na ljud-

sko tkivo.

Samo na biljke ...

... ali to ne objašnjava

našega prijatelja u ledenici, je li

tako?

Pretpostavili smo da je formula nekako pretvorila Hollanda u biljku. No, ako ne utječe na ljudsko tki-vo, onda je to jednostavno nemoguće.

Shvaćate li zašto smo uredili da vas se pusti iz zatvora, dr.

Woodrue?

A kad smo kod toga ...

... vjerujem kako je red da vidim vaše pre-

poruke.

Ta koža nije vaša, je li? Po mom dosjeu je umjetna. Smijete je rastočiti.

Vaš je dosje vrlo točan, generale.

Evo.

Zadovolj-ni? iznimno. Vi

jeste Wood-rue.

Biljni čovjek.

Kad počinje-

te?

47


Počeo sam sutradan.

Stari je gmaz znao da ću početi sutradan.

Znao je da ću učiniti sve što mu puhne samo da se ne vratim u zatvor.

Stari gmaz.

Pitam se udara li već?

Udara li po staklu

šakama nalik smežuranim jabukama ...

Nego.

Počeo sam sutradan.

S obdukcijom.

Jasno se sjećam trenutka prije nego što sam zasjekao.

Bio sam vrlo uzbuđen.

Još od biokemijske nezgode koja me preobrazila sam čeznuo za prilikom da istražim neki hibrid čovjeka i

biljke. Toliko bih toga mogao naučiti.

Toliko toga o sebi.

Naravno da sam čuo za legendar-noga čovjeka iz močvare. Ona ...

Tremayne? Da, mis-lim da je Tremayne, je napisala groznu

knjigu o njemu.Često sam maštao o prilici da izbliza proučim takav or-

ganizam ...

... a bliže od ovoga ne može

se doći. Otvorio sam ga. Unutra se nalazilo štošta.



U plućnoj šupljini bile su dvije velike mahunaste strukture ...

Što je to? Nešto kao

pluća?

Ne. izgle-daju poput

pluća ...

... ali ljudska pluća imaju kapilare kojima kisik

prelazi u krv. Tome pluća, uostalom, služe.

Ovo su biljna vlakna, a biljna vlakna su pregruba da bi molekule kisika prola-

zile na takav način. Ove stvari srču i pušu ...

... ali ne čine ništa drugo. Ne rade. Ovo nisu

pluća.

Pitam se što su?

isto sam se pitao i o spužvolikom biljnom mozgu što smo ga našli u kožolikoj lubanji.

Taj nije mogao raditi ni prije rupe

od metka. Nije imao sinaptičke

proteine.

Pitao sam se o beskorisnom

srcu.

Pitao sam se o neu-

potrebljivim pseudobu-

brezima.

Pitao sam se dokad ću smjeti

promašivati metu prije nego me starac vrati

u zatvor.

Pitao sam se.

49


Tjedni su bili dugi. Dugi i neplodni.

Starca sam često viđao, a kroz te

je susrete moja antipatija sazrela

do prezira.

Svake večeri, kad bi ono malo ljudstva pošlo kući, ponosno

bi kročio gole-mom i praznom

zgradom-grob-nicom.

Katkad je na-valjivao da ga

pratim.

Pričao bi o elek-tronskoj zaštiti,

o tome kako se svim vratima

upravlja iz nje-gova ureda ...

Katkad bi pričao o izgledima moje karijere.

Bar jednom

je rekao riječ “na-

kaza”.

Spomenuo je zatvor.

Ja sam stajao.

Sve podnio.

Svake bih se večeri vraćao u apartman što ga je posebno za mene unajmio.

Svakog bih se jutra dao na posao, izvlačeći organe što nisu mogli raditi iz tijela ko-

jemu nikad nisu trebali.

Biorestorativna je formula pretvorila Hollanda u biljku

... Osim što to nije mogla. Nije djelovala na ljudsko tkivo.

Močvarna je neman imala organe poput

svakoga drugog živoga bića ...

... osim što oni nisu mogli raditi, nisu bili zamišljeni da rade te nisu ni

radili.

Tako nešto ljudski um nikad

ne bi mogao razriješiti.

Šestoga sam tjedna znao odgovor.



Kao da je oblake naglo

raspršio vjetar.

Radio sam dokasna. Bio sam umoran.

Otvorio sam priručnik na krivoj stranici i

počeo čitati ...

Bio je to esej o planari-

jama - crvima plošnjacima.

To mi uopće nije trebalo ...

i onda, iznenada ...

... ugledao sam ga.

Jasno kao dan.

Odgovor.

Koža mi je suha.

Vani pada kiša.

Zamišljam prste prekrivene staračkim pjegama kako grebu neprobojno staklo.

Zamišljam starca, u uredu, danas u kasno poslijepodne, kad sam mu

pošao priopćiti svoje otkriće.

Zamišljam inje kako se topi, vodu

koja kapa ...

... i nešto snažno, meko i zeleno kako se probija kroz mrtvo i okamenjeno sivilo.

51


Starac samo sebe može za sve okriviti. Nije razumio, čak ni kad sam mu sve protumačio. Nije slušao ...

Onda, dr. Woodrue? Slušam vas.

Plošnjaci, generale!

Oni su ključ. Ključ svega!

Bože, tako je očito!

Prije nekog vremena, vidite, izveden je jedan eksperiment. Uvježbali su crva plošnjaka kako da prođe kroz jedno-stavan labirint. Poučili su ga.

Onda su ga nasjeckali i njime nahranili skupinu

plošnjaka koji nisu znali kako proći kroz labirint ...

... no, nakon što su probavili svoga

učenoga druga, plošnjaci su labirintom prolazili

bez greške! Vidite li,

generale? To nam implicira

da se svijest i inteligencija

mogu prenijeti jelovnikom!

To nam možda tumači i običaj ljudožderskih plemena

koja pojedu vrača nakon što umre kako bi primili njegovu

mudrost.

Mogli biste, generale, na odjelu delikatesa naručiti

paštetu od Einsteina na kruhu...

Doktore Woodrue ...

... sad me već

ljutite.

Pričate mi o crvi-ma, pričate mi o

ljudožderima ... a ništa od toga nema veze s Hollandom.

Ništa od toga nema veze s onime za što vas plaćam.

Dobro, generale.

Dobro.

Sad ćemo o Hollandu. Sad ćemo o njegovoj nezgodi ...



“Zamislite ga kako te noći, u svojoj kolibi,

dolazi svijesti ...”

“Nešto je zalijepljeno za dno njegova radnoga stola. Postaje mu jasno o čemu je

riječ dok tetura prema stolu ...”

“Dinamit.”

“Pet štapina.”

“A on je možda pola metra daleko kad

eksplodiraju.”

“Združeni učinak eksplozije i

mišićnoga reflek-sa njegovih nogu

baca ga kroz vrata i u močvaru ...”

“Alec Holland je već mrtav.”

“Njegovo tijelo tone u močvaru zajedno s formulom kojom je

natopljeno.”

“i, ondje ...”

“... se raspada.”

“Takav jedan komad močvare vrvi mikroor-ganizmima. Raspad je

brz, generale.”

“Ali što ćemo s močvarnim biljem?

Biljem koje je biorestorativna

formula promijenila?”

“Biljkama čije gladno korijenje žurno upija

posmrtne ostatke Aleca Hollanda?”

“Te su ga biljke

pojele. Po-jele su ga kao

da je plošnjak ili ljudožderski

vrač ili sendvič od genija! Pojele

su ga ... i zarazile se snažnom sviješću koja nije

shvaćala da više nije živa!”

53


“Sjeća se da je imao pluća, srce i mozak ...

Pa čini najbolje što može kako bi ih nanovo

stvorio.”

“Vidite, generale, pogrije-šili smo.”

“Mislili smo da je čudovište iz močvare Alec Holland, nekako preobražen u biljku.

Ali nije.”

“Ono je biljka koja misli da je bila Alec

Holland!”

“Biljka koja daje sve od sebe kako bi bila Alec Holland ...”... a ona otužna,

izobličena parodija koji držimo dolje u

hladnjači je najbolje što umije.

Ali ima još nešto. Nešto vrlo važno.

Vidite, ako je ono

što imamo dolje

biljka ...

Dr. Woodrue ...

... mislim da sam dovoljno čuo.

“... i postupno oblikuje

biljne stanice koje sad

nastanjuje u oblik u kojem se osjeća ugod-

nije.”

“Sjeća se da je imao kosti pa si gradi

kostur od drveta.

Sjeća se da je imao mišiće pa

sklapa mišiće od podatnih

biljnih vlakana ...”

“Zamislite taj zamagljen, zbunjeni um, s tek možda

najmutnijom slikom o sebi, kako pokušava u

svojoj novoj okolini razaznati smisao ...”



Dovoljno? Ali nikako niste mogli pojmiti sve implikacije mojih riječi! Nemate pravu vrstobrazovanja!

Osim toga, ako je ono dolje

biljka ...Woodrue!

Ja nisam, vi biste rekli, inteligentan čovjek. Ja sam

samo bistar.

Uz pomoć te “samo bistrine” pribavio sam si golemo financijsko carstvo iz kojeg sam gledao kako pametniji ljudi bez prebijene pare

putuju na groblje.

istina je, možda nisam pojmio sve “implikacije”

vašega prilično zbrkanoga govorčića, ali osnovni prin-

cip mi je prilično jasan.

Taj princip, to otkriće, je sve što mi je trebalo. Postoje drugi koje mogu platiti da bi izveli sve

potrebne zaključke.

Ne moram razumjeti kako ovo računalo radi da bih znao

da se na pritisak ovoga pu-ceta uključuju sve prskalice

ili otvaraju i zatvaraju vrata.

Ne trebam implikacije. Ne trebam “pravo obrazovanje”

...

... ne trebam ni najmanje.

Moram nekoga

nazvati iz vanjskog

ureda.Kad se

vratim, riješit ćemo raskid

ugovora.

Ja sam, vidite, vrlo bogat pa ne moram biti intelektualac.

A vas, dr. Wood-

rue, sad kad ste mi dali moje

otkriće ...

55


... i tako me starac otpustio.

Tek tako.

... i onda se išepurio iz ureda: čovjek koji je sve sagradio sam ... Običan čovjek, bogamu ... koji je netom pokazao drskome inte-lektualcu.

Smijuljio se ispod glasa.

Kao i ja.

Ostavio me samoga

sa svojim računalima ...

... a ja sam točno znao kako ona rade.

Sunderland se nije hvalio uprazno.

S te konzole upravljalo se cijelom zgradom.

Upravljalo se dizalima, svjetlima, telefonskom cen-

tralom ...

... i termostatima u hladnjači ...

... i vratima.56 ∙ čudovište iz močvare


Sjedim u apartmanu. Vani pada kiša.

Smijem se. Smijem se glasno.

Prija-telji su mi rekli da to nije zvuk od onih ugodnih.

Razmišljam o starcu.

Ostat će dokasna,

nakon što svi drugi odu ...

Možda će čitati bilješke koje mi nije dao da

zadržim ...

... preskakat će stručne riječi ...

... a onda će se možda poželjeti prošetati, kao i svake druge večeri. Šetnja kroz

najveću kuću lutaka na svijetu.

Pritiskom na jedno puce

prebacit će me-hanizme vrata na manualno, kako bi mogao njima

upravljati dok je daleko od svoje šahovske ploče.

A tad će se šepuriti

niz hodni-ke, misleći

kako je sretan što ima sve to.

Trebao me je pustiti da završim. Trebao me je slušati.

Tad bih mu mogao rastumačiti najvažniju činjenicu od svih.

Tad bih mu mogao rastumačiti da se biljka ne može ubiti hitcem u glavu.

57


O, može joj se priuštiti takav šok da će uro-

niti u staničnu komu. U tom je stanju možete

zadržati smjestivši je u hladnjaču ...

Ali ne možete je ubiti.

Mogao je to starac, zapravo, i sam shvatiti.

Ali nije imao pravo obrazovanje.

Pitam se što li sad čini?

Pitam se koliko će se dugo opirati prije nego što pođe dolje

i pogleda?

Možda će stići na vrijeme da vidi ... Sivu

lupinu kako puca i kako joj se otima

svjež, vlažan uzdah neupitnoga zelenila.

Možda će do podruma stići na vrijeme da to

zbilja i vidi.

Možda neće.



A ako tijela više ne bude ondje ...

... što li će tad učiniti, pitam se?

Što li će starac učiniti? Pa, pretpostav-ljam da će poći

do ureda. Htjet će da Sunder-landovi specijal-

ci dođu i izbave ga.

To bi svaki ra-zuman čovjek

učinio.

A što bi učinila hodajuća gomila plijesni, lišaja i prepletenog korova koja misli da je razuman čovjek?

Pretpostavljam da bi učinila istu stvar.

Pitam se kako će izgledati, nov, svjež, zelen ...

59


... i pitam se koliko će uspjeti vidjeti.

Ti ... ovaj ...

Jesi li, ovaj, još ... razu-

man?

Razumiješ li što ti

govorim?

Ovaj ... dosje o tebi ...

Ovaj, vidi, ne znam jesi li

pročitao taj dosje, ali ...

Da ...Pročitao ... sam ...

dosje.

Sviđa ti se?



Razmišljam o starcu.

Zamišljam kako mu zglobovi pucketaju dok trči.

Zamišljam užas u njegovom drevnom, atrofiranom srcu.

61


Ovo je, vidite, njegova zgrada.

Ovdje je bio sigu-ran.

A sad mu se slijepo staklo i bešćutni metal rugaju njego-vim vlastitim odrazom, preplašenim, sitnim, trčkaravim ...

... nalik žoharu u

kutiji.

Crvu u labirin-

tu.

Ne postoje, dakako, dokazi da je čudovište iz močvare ikad namjerno ikoga ozlijedilo ili ubilo.

Starac ne bi trebao biti ni u kakvoj stvarnoj pogibelji ...

... osim ako stvor nije

pročitao moje bilješke.



Ali ako je bilješke pročitao ...

Kroz cijelo svoje bi-jedno postojanje, vi-

dite, pri zdravoj pame-ti ga je držala samo

pomisao da bi jednoga dana mogao ponovo

postati čovjek ...

... uvjerenje da je pod svom tom sluzi još

uvijek Alec Holland.

Ali ako je pročitao moje bilješke onda zna da to nije

istina.

On nije Alec Holland.

Nikad neće biti Alec Holland.

Nikad nije bio Alec Holland.

On je samo duh.

Duh odjeven u korov.

Pitam se kako će to podnijeti.

iDENTiTET NiJE POTVRĐEN

NEMA iZLAZA

Pitam se kako će starac pod-

nijeti ...

... kad mu se vrata ne otvore?

63


Udarat će.

iz sve snage.

Pištat će i vrištati i neće moći shvatiti kako mu se

tako nešto događa ...

Stari gmaz.

Hoće li biti krvi?

Ne znam. Ne znam hoće li

biti krvi.

Nije važno.

Ništa neće pokvariti ne bude li

krvi.

Krv nije presudna.

Samo umiranje.

Samo je umiranje presudno.



i što onda?

Kamo će se stvorenje

zaputiti?

Moram sazna-ti. Moram gaslijediti. To-liko se može naučiti, toli-ko doznati ...

Kamo bih ja pošao da sam

čudovište iz močvare?

Vratio bih se u Louisianu. Vratio

bih se blatu, vlazi i muhama ...

Vratio bih se

bayouu.

Kući.

Sutra me čeka puno posla.

Nije važno.

U ovom času dostaje

mi misliti, planirati ...

... slušati.

Kišno je noćas u Washingtonu.

Slijedi: preplavljeni65


Documents

| ...Dan Day, Rick Veitch | Boja Tatjana Wood | Kaligrafija John Constanza, Todd Klein | Naslovnice izvorne serije Tom Yeates, Stephen Bissette, John Totleben | Bojila naslovnice izvorne