0.4.Tess Gerritsenz - Nijema djevojka.pdf

8/19/2019 0.4.Tess Gerritsenz - Nijema djevojka.pdf

http://slidepdf.com/reader/full/04tess-gerritsenz-nijema-djevojkapdf 1/276



2

Tess Gerritsen

NIJEMA DJEVOJKA

Naslov izvornika

The Silent Girl

S engleskoga prevela: Mirna Čubranić



3

Billu Haberu i Janet Tamaro,

jer su vjerovali u moje djevojke



4

“Čudovište moraš izmamiti iz njegova skrovišta”, reče

Majmun, “ali budi siguran da tu bitku moţeš preţivjeti.”

- WU CHENGEN,

Kralj majmuna: Putovanje na Zapad,

oko 1500. - 1582.



5

JEDAN

SAN FRANCISCO

Cijeli dan promatram tu djevojku.

Ničime ne pokazuje da je svjesna moje prisutnosti, iako se moj

unajmljeni automobil vidi s uličnog ugla na kojem su se ona i drugitinejdţeri okupili ovog poslijepodneva i čine što mladi kojima je dosadno

čine kako bi ubili vrijeme. Izgleda mlađa od ostalih, ali to je moţda zato što je Azijatkinja i sitna sa sedamnaest godina, tek curetak. Crna joj je kosa

ošišana kratko kao u dječaka, a traperice poderane i ofucane. Ne bih reklada je to modna izjava, nego posljedica iznošenosti i ţivota na ulici. Pušicigaretu i ispuhuje oblak dima nehajnošću uličnog derana, što je drţanjekoje nije u skladu s njezinom blijedom puti i njeţnim kineskim crtama lica.Dovoljno je zgodna da privuče poţudne poglede dvojice muškaraca uprolazu.

Djevojka primijeti njihove poglede i netremice ih bijesno promatra, bez

straha, ali lako je biti neustrašiv kad je opasnost samo apstraktan pojam.Pitam se kako bi reagirala suočena sa stvarnom prijetnjom. Bi li se opiralaili bi popustila? Ţelim znati koliko je čvrsta, ali još je nisam vidjela nakušnji.

Kako se spušta večer, tinejdţeri na uglu polako se razilaze. Najprijeodlazi jedan, pa još jedan. U San Franciscu su čak i ljetne noći hladne, pa sepreostali klinci šćućure jedni uz druge u svojim puloverima i jaknama, palesi cigarete i uţivaju u prolaznoj toplini plamena. No hladnoća i glad nakraju ih sve rastjeraju, dok ne ostane samo ona djevojka, koja nema kamo

otići. Mahne svojim prijateljima na odlasku i neko vrijeme postajkuje nauglu sama, kao da nekoga čeka. Na kraju slegne ramenima i zaputi se umom sm jeru, s rukama u dţepovima. Prolazeći pokraj mojeg automobila, nine pogleda me, gleda ravno ispred sebe, usredotočena, bijesna pogleda, kaoda u mislima grozničavo rješava neku dvojbu. Moţda razmišlja gdje će noćasskrpati večeru. Ili je riječ o nečem vaţnijem. Njezinoj budućnosti. Njezinuopstanku.



6

Vjerojatno nije svjesna da je dva muškarca prate.

Nekoliko sekundi nakon što prođe pokraj mojeg automobila, vidim kakota dvojica izlaze iz jedne uličice. Prepoznajem ih; ista su dvojica ranijezurila u nju. Prolazeći pokraj mog automobila, slijedeći je, jedan od njih

pogleda me kroz prednje staklo. Tek brzi pogled kako bi procijenio jesam li

prijetnja. Ono što vidi ni najmanje ga ne zabrine pa on i njegov drugnastave spokojno hodati. Kreću se kao samouvjereni grabeţljivci što i jesu, iprikradaju se slabijem plijenu koji im se nikako ne moţe oprijeti.

Izlazim iz automobila i slijedim ih. Baš kao što oni slijede djevojku.

Djevojka ulazi u četvrt u kojoj je previše napuštenih građevina, a pločnikkao da je popločan razbijenim bocama. Ne pokazuje nimalo straha, nimalo

oklijevanja, kao da joj je ovo poznati teren. Nijednom se ne osvrne, što migovori da je ili ludo odvaţna ili posve neupućena u svijet i ono što taj svijetmoţe učiniti djevojkama kao što je ona. Ni muškarci koji je prate nijednomne pogledaju iza sebe. Čak i da me opaze, što ja ne dopuštam da se dogodi,ne bi vidjeli ništa čega bi se bojali. Nitko to nikad ne vidi.

Ulični blok dalje, djevojka skrene udesno i nestane kroz vrata veţe.

Povlačim se u mrak i promatram što će se dogoditi. Ona dva muškarcazastanu ispred zgrade u koju je djevojka ušla i dogovaraju se oko strategije.

Zatim i oni uđu. S pločnika pogledavam daskama zabijene prozore. Zgrada je prazno

skladište na kojem je upozorenje o zabrani neovlaštena ulaska. Vrata suodškrinuta. Uvlačim se u zgradu, u mrak koji je tako gust da moram zastatikako bi mi se oči privikle na tamu i oslanjam se na druga svoja osjetila kakobih uočila ono što još ne mogu vidjeti. Čujem škripu poda. Osjećam mirissvijeće koja gori. Vidim blagi odsjaj vrata sa svoje lijeve strane. Zastanemispred njih i provirim u prostoriju s druge strane.

Djevojka kleči ispred improviziranog stola, lica osvijetljena jednomtreperavom svijećom. Oko nje su tragovi privremena boravišta: vreća zaspavanje, limenke hrane i malo kampersko kuhalo. Bori se sa svojeglavim

otvaračem za limenke i nije svjesna da joj se dva muškarca pribliţavaju sleđa.

Tek što joj nisam izviknula upozorenje, kad se djevojka naglo okreneprema uljezima. U ruci ima samo otvarač za limenke, slabo oruţje protivdvojice krupnijih muškaraca.

- Ovo je moj dom - kaţe ona. - Gubite se.



7

Bila sam spremna umiješati se. Ali sad ostajem gdje jesam i promatramšto će se sljedeće dogoditi. Da vidim kakvog je kova ta cura.

Jedan od one dvojice se nasmije. - Samo smo u posjetu, dušo.

- Jesam li vas pozvala?

- Izgledaš kao da bi ti dobro došlo malo društva.

- A ti izgledaš kao da bi ti dobro došao mozak.

To baš nije mudro reći u ovakvoj situaciji, pomislim. Sad je njihovapoţuda pomiješana s bijesom, što je opasna kombinacija. Međutim, djevojkastoji posve nepomično, savršeno mirno, i vitla ţaljenja vrijednim kuhinjskimpomagalom. U času kad ona dvojica nasrnu na nju, već sam na jastučićimastopala, spremna skočiti.

Ona skoči prva. Jedan skok i stopalom muklo pogodi prvog muškarca uprsnu kost. Taj udarac nije otmjen, ali je djelotvoran i muškarac zatetura,hvatajući se za prsa kao da ne moţe disati. Prije no što drugi muškaracuspije reagirati, djevojka se već obruši na njega i udari ga otvaračem zalimenke po sljepoočici. On zaurla od bola i ustukne.

Ovo je postalo zanimljivo.

Prvi muškarac se oporavio i sad navaljuje na nju tako silovito da obojepadaju na pod. Ona se koprca i maše šakama i uspijeva ga pogoditi u bradu.

Ali on je od bijesa očvrsnuo na bol i s urlikom se otkotrlja na nju i priklješti je svojom teţinom.

Sad se ponovno pridruţuje i drugi muškarac. Hvata djevojku za zapešća ipribija ih o pod. Mladost i neiskustvo doveli su je u nevolju koju ne moţeizbjeći. Ma koliko bila ţestoka, ta je djevojka neiskusna i neobučena, ineizbjeţno tek što se nije dogodilo. Prvi je muškarac otkopčao njezinetraperice i sad ih poteţe preko djevojčinih mršavih bokova. Vidno je

uzbuđen, izbočina ispod hlača nedvojbena je. Sad je najosjetljiviji na napadšto jedan muškarac moţe biti.

Ne čuje da mu se pribliţavam. U jednom trenutku, otkopčava svojrasporak, a u drugom je već na podu, razmrskane čeljusti, dok mu se zubiprosipaju iz usta.

Drugi muškarac jedva ima vremena pustiti djevojčine ruke i skočiti, alinije dovoljno brz. Ja sam tigrica, a on je tek običan glomazan bizon, glup ibespomoćan pred mojim napadom. S krikom pada na tlo, a sudeći po

grotesknom kutu u kojemu mu leţi ruka, kost mu je slomljena. Hvatam djevojku i poteţem je na noge. – Jesi li ozlijeđena?



8

Ona zakopča traperice i samo zuri u mene. - Tko si, dođavola, ti?

- To ostavimo za kasnije. A sad, kreni! - viknem.

- Kako si to učinila? Kako si ih tako brzo sredila?

- Ţeliš li naučiti?

- Da!

Pogledam ona dva muškarca koji stenju i svijaju se pred našim nogama.- Tad ti je ovo prva lekcija: Znaj kad treba pobjeći. - Guram je prema

vratima. - To bi bilo sad.

Gledam je dok jede. Za sitnu djevojku, ima vučji apetit i proţdire tripileća tacosa, cijelo jezero preprţenog pirea od graha i veliku čašu Coca-

Cole. Ţeljela je meksičku hranu pa sad sjedimo u neko j zalogajnici u kojoj

svira mariači glazba, a zidovi su ukrašeni drečavim slikama rasplesanihsenjorita. Iako ima crte lica Kineskinje, očito je Amerikanka, od kratke kose

do otrcanih traperica. Grubo i divlje stvorenje koje posrče zadnji gutljajCoca-Cole prije no što počne bučno ţvakati kockice leda.

Počinjem dvojiti u mudrost ovoga pothvata. Već je previše stara zapoduku, previše divlja da bi naučila disciplinu. Trebala bih je pustiti natragna ulicu, ako na ulici ţeli biti, i pronaći drugi način. Ali tad zamijetimoţiljke na člancima njezinih prstiju i sjetim se koliko joj je malo nedostajalo

da sama sredi onu dvojicu muškaraca. Prirodno je nadarena i neustrašiva -

a to su dvije stvari koje se ne mogu naučiti.

- Sjećaš li me se? - pitam.

Djevojka odloţi čašu i namršti se. Načas mi se učini da na njezinu licuvidim bljesak prepoznavanja, ali već u sljedećem trenutku ga nema.Odmahne glavom.

- Davno je to bilo - kaţem. - Prije dvanaest godina. - Cijela vječnost za

tako mladu djevojku. - Bila si mala.Slegne ramenima. - Nikakvo čudo da te se ne sjećam. - Posegne rukom u

jaknu, izvuče cigaretu i krene je zapaliti.

- Truješ svoje tijelo.

- Moje je tijelo - odbrusi.

- Ne ako ţeliš trenirati. - Ispruţim ruku preko stola i istrgnem jojcigaretu s usana. - Ako ţeliš učiti, morat ćeš promijeniti stav. Morat ćešpokazati poštovanje.

Prezirno otpuhne. - Zvučiš kao moja majka.



9

- Poznavala sam tvoju majku. U Bostonu.

- Pa, mrtva je.

- Znam. Pisala mi je prošli mjesec. Rekla je da je bolesna i da joj je ostalo

veoma malo vremena. Zato i jesam ovdje.

Iznenadim se opazivši suze u djevojčinim očima, a ona brzo okrene glavuna drugu stranu, kao da se stidi pokazati slabost. Ali u tom ranjivom

trenutku, prije no što je sakrila oči, podsjeti me na moju kćer koja je bilamlađa no što je sad ova djevojka kad sam je izgubila. U očima me zapeckajusuze, ali ja ih ne pokušavam sakriti. Tuga je od mene učinila ovo što jesam .

Tuga je vatra koja me je pročistila, izbrusila moju odlučnost i izoštrila mojunamjeru.

Treba mi ova djevojka. Očito, i ja njoj trebam. - Trebalo mi je nekoliko tjedana da te pronađem - kaţem joj.

- Skrbnička obitelj je bila pušiona. Bolje mi je samoj.

- Da te majka sad vidi, srce bi joj se slomilo.

- Ona nikad nije imala vremena za mene.

- Moţda zato što je radila dva posla kako ti ne bi bila gladna? Zato što seu tome nije mogla osloniti ni na koga osim na samu sebe?

- Dopuštala je da je svi gaze. Nijednom je nisam vidjela da se za ištazauzima. Čak ni za mene.

- Bojala se.

- Nije imala petlje.

Nagnem se prema njoj, rasrđena ovim nezahvalnim derištem. - Tvoja je

sirota majka patila na načine koje ti ne moţeš ni zamisliti. Sve što je činila,činila je za tebe. - S gađenjem bacim na nju njezinu cigaretu. Ovo nijedjevojka koju sam se nadala naći. Moţda jest snaţna i neustrašiva, ali uz

mrtvu majku i oca ne veţe je nimalo osjećaja kćerinske duţnosti, nimaloosjećaja obiteljske časti. Bez veza s precima, samo smo samotne mrvice

prašine koje lepršaju nošene vjetrom, pričvršćene ni uz koga i ni uz što.

Plaćam za njezin objed i ustajem. - Nadam se da ćeš jednog dana pronaćimudrost i shvatiti što je tvoja majka ţrtvovala za tebe.

- Zar odlaziš?

- Ne postoji ništa što te mogu naučiti.

- Zašto bi to uopće ţeljela? Zašto si me uopće došla potraţiti?



10

- Mislila sam da ću naći drugačiju osobu. Nekoga koga mogu podučiti.Nekoga tko će mi pomoći.

- U čemu?

Ne znam kako odgovoriti na njezino pitanje. Na trenutak, jedino što se

čuje je limena mariači glazba koja se razlijeva kroz zvučnike u zalogajnici.

- Sjećaš li se svog oca? Sjećaš li se što mu se dogodilo?

Netremice me promatra. - Dakle, o tome je riječ, zar ne? Zato si me došlapotraţiti. Jer ti je moja majka pisala o n jemu.

- Tvoj otac je bio dobar čovjek. Volio te je, a ti ga sramotiš. Sramotiš i ocai majku. - Stavljam pred nju smotak novčanica. - Ovo je njima u spomen.

Makni se s ulice i vrati u školu. Ondje se barem nećeš morati braniti od

čudaka i napasnika. - Okrenem se i izađem iz zalogajnice. Već nakon nekoliko sekundi i ona protrči kroz vrata i potrči za mnom. -

Čekaj! Kamo ideš?

- Vraćam se u Boston.

- Sjećam te se. Mislim da znam što ţeliš.

Stanem i okrenem se prema njoj. - I ti bi to trebala ţeljeti.

- Što moram učiniti?

Odmjerim je od glave do pete i vidim mršava ramena i bokove koji sutako uski da traperice jedva stoje na njima. - Nije riječ o tome što morašučiniti - odgovorim. - Riječ je o tome što moraš biti.

- Polako krenem prema njoj. Do ovog trenutka, nije vidjela razloga bojati

me se, zašto i bi? Samo sam obična ţena. Ali zbog nečega što sad vidi umojim očima, ustukne jedan korak.

- Bojiš li se? - tiho je upitam.

Brada joj se naglo trzne i ona odvrati budalasto se razmećući hrabrošću:- Ne. Ne bojim se.

- Trebala bi se bojati.



11

DVA

SEDAM GODINA KASNIJE

Ime mi je Maura Isles, piše se I-S-L-E-S. Forenzička sam patologinja i

radim za Ured mrtvozornika Drţave Massachusetts.

- Biste li sudu opisali svoje obrazovanje i radno iskustvo, doktorice Isles?

- reče Carmela Aguilar, pomoćnica javnog tuţitelja Okruga Suffolk.

Dok je odgovarala na to pitanje, Maura nije skretala pogled s lica

pomoćnice tuţitelja. Bilo joj je mnogo lakše usredotočiti se na neutralno lice Aguilarove, nego gledati bijesne poglede optuţenoga i njegovih pristaša,kojih se u sudnici okupilo na desetke. Aguilarova naizgled nije zamjećivalaili marila što svoj slučaj iznosi pred neprijateljski raspoloţenom publikom,ali Maura je te publike bila bolno svjesna; velik dio sačinjavali su polica jci i

njihovi prijatelji. Neće im se svidjeti što Maura ima reći.

Optuţeni je bio bostonski policajac Wayne Brian Graff, muškaracčetvrtaste brade i širokih ramena, oličenje sveameričkog junaka. Simpatijeprisutnih bile su na Graffovoj strani, ne na strani ţrtve, muškarca koji jeprije šest mjeseci završio isprebijan i polomljen na Maurinom obdukcijskomstolu. Muškarca koji je pokopan neoplakan i čije tijelo nitko nije zatraţio.Muškarca koji je dva sata prije svoje smrti kobno zgriješio ustrijelivši iubivši policajca.

Dok je recitirala svoj ţivotopis, Maura je osjetila kako joj pogledi tih ljudi

u sudnici pale lice, vreli kao laserske zrake.- Diplomirala sam antropologiju na Sveučilištu Stanford. Medicinu sam

završila na Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu i nakon toga završilapetogodišnji staţ iz patologije u istoj toj instituciji. Diplomirala sam ianatomsku i kliničku patologiju. Nakon staţiranja, dvije sam godine bila nasubspecijalizaciji iz forenzičke patologije, na Kalifornijskom sveučilištu u

Los Angelesu.

- I u svom polju rada imate licencije liječničke komore?

- Da, gospođo. I u općoj i u forenzičkoj patologiji.



12

- Gdje ste radili prije no što ste se pridruţili Uredu mrtvozornika ovdje u

Bostonu?

- Sedam godina radila sam kao patolog u Uredu mrtvozornika u San

Franciscu, Kalifornija. Ujedno sam predavala patologiju na Kalifornijskom

sveučilištu. Liječničke dozvole imam i u Massachusettsu i u Kaliforniji. -

Bilo je to više informacija no što se od nje zahtijevalo i vidjela je kako se

Aguilarova mršti jer joj je Maura poremetila planirani slijed pitanja. Maura

je ove informacije izrecitirala na sudu već toliko mnogo puta ranije da jeznala točno što će je pitati pa su i njezini odgovori bili jednako automatski.Gdje se obučavala, što njezin posao zahtijeva i je li kvalificirana svjedočiti uovom određenom slučaju.

Kad su formalnosti bile obavljene, Aguilarova se napokon latila

pojedinosti. - Jeste li vi prošlog listopada obavili obdukciju na muškarcu poimenu Fabian Dixon?

- Jesam - odgovorila je Maura. Bio je to činjeničan odgovor, no svejedno je osjetila kako napetost u sudnici smjesta raste.

- Recite nam kako je gospodin Dixon završio kao slučaj za mrtvozornika.

Aguilarova je stajala pogleda uperena u Mauru kao da ţeli reći: Ne

obaziri se ni na koga drugog u sudnici. Gledaj samo mene i iznesi činjenice.

Maura se malo uspravila na stolcu i progovorila, dovoljno glasno da je

svi u sudnici čuju. - Poko jnik je bio dvadesetčetirigodišnji muškarac za kojegse utvrdilo da ne reagira na straţnjem sjedalu patrolnog vozila Bostonskepolicije. To je bilo otprilike dvadesetak minuta nakon njegova uhićenja. Vozilo hitne pomoći prebacilo ga je u Opću bolnicu Massachusetts gdje je podolasku na hitni prijam proglašen mrtvim.

- I zbog toga je postao slučaj za mrtvozornika?

- Da. Kasnije je prebačen u našu mrtvačnicu.

- Opišite sudu izgled gospodina Dixona kad ste ga prvi put vidjeli.

Mauri nije promaknulo da Aguilarova spominje mrtvog muškarcaimenom. Ne kao tijelo ili pokojnika. Time je sud podsjećala da je ţrtva imalaidentitet. Ime i lice i ţivot.

Maura odgovori na isti način. - Gospodin Dixon je bio dobro uhranjen

muškarac, prosječne visine i teţine, a u našu je ustanovu stigao odjevensamo u pamučne gaće i čarape. Ostalu odjeću su mu skinuli već ranije, na

hitnom prijamu, dok su ga pokušavali oţivjeti. Na prsima su mu još bilepričvršćene elektrode za EKG, a u lijevoj ruci mu je ostao intravenozni



13

kateter... - Zastala je. Ovdje postaje neugodno. Iako je izbjegavala pogledati

publiku i optuţenog, znala je da su njihovi pogledi upereni u nju.

- A tijelo, u kakvom je ono bilo stanju? Biste li nam ga opisali? - poticala

je Aguilarova.

- Na prsima, trbuhu i lijevom boku imao je brojne modrice. Oba oka bila

su natečena i zatvorena, a usne i glava izranjavane. Dva njegova zuba -

gornji prednji sjekutići - nedostajala su.

- Prigovor. - Branitelj optuţenog je ustao. - Ne moţemo znati kad jeizgubio te zube. Moţda su mu godinama nedostajali.

- Jedan se zub pojavio na rendgenskoj snimci. U njegovu ţelucu - rekla je

Maura.

- Svjedokinja bi se trebala suzdrţati od komentara dok ne odlučim hoćuli uvaţiti prigovor - strogo se umiješao sudac. Pogledao je braniteljaoptuţenog. - Prigovor se odbija. Gospođo Aguilar, nastavite.

Pomoćnica javnog tuţitelja kimne glavom, a usne joj se trznu u osmijeh.Ponovno se usredotoči na Mauru. - Dakle, gospodin Dixon je imao ruţnemodrice, rane, i barem mu je jedan zub nedavno bio izbijen.

- Da - odgovorila je Maura. - Što ćete i vidjeti na fotografijama izmrtvačnice.

- Ako sud dopušta, ţeljeli bismo sad pokazati te fotografije iz mrtvačnice- rekla je Aguilarova. - Publiku moram upozoriti da nisu ugodan prizor. Ako

ih netko od posjetitelja u sudnici radije ne bi vidio, predlaţem da sadnapusti prostoriju. - Zastala je i osvrnula se oko sebe.

Nitko nije izašao.

Kad se pojavio prvi slajd s pretučenim tijelom Fabiana Dixona, začuli suse glasni uzdasi. Maura je Dixonove modrice opisivala suzdrţanim izrazima

jer je znala da će fotografije ispričati priču bolje od nje. Fotografije nitko nemoţe optuţiti za pristranost ili laganje. A istina koja je zurila s te fotografijesvima je bila očita: Fabian Dixon je bio divljački isprebijan prije no što jebačen na straţnje sjedalo policijskog vozila.

Dok je Maura opisivala svoje nalaze obdukcije, redali su se i drugi

slajdovi. Višestruki prijelomi rebara. Progutan zub u ţelucu. Krv u plućima.I uzrok smrti: puknuće slezene koje je dovelo do masivnog krvarenja upotrbušnici.

- Doktorice Isles, na koji je način gospodin Dixon umro? - upitala je

Aguilarova.



14

To je bilo ključno pitanje, ono na koje se Maura uţasavala odgovoritizbog posljedica koje će uslijediti.

- Ubijen je - odgovorila je Maura. Nije bio njezin posao da uperi prstom u

krivca. Svoj je odgovor ograničila na te dvije riječi, ali nije mogla ne

pogledati Waynea Graffa. Optuţeni policajac nepomično je sjedio, licabezizraţajna kao granit. Više od deset godina istaknuto je sluţio gradBoston. Desetak karakternih svjedoka dobrovoljno je istupilo reći sudu kakoim je policajac Graff hrabro pritekao u pomoć. Junak je, rekli su, a Mauraim je vjerovala.

No one noći trideset prvog listopada, noći kad je Fabian Dixon ubiopolicajca, Wayne Graff i njegov partner preobrazili su se u anđele osvete.Oni su uhapsili Dixona i Dixon je bio pod njihovom skrbi kad je umro.

Subjekt je bio nemiran i nasilan, kao da je pod utjecajem feniciklidina ili

cracka, napisali su u svom izvještaju. Opisali su Dixonovo izbezumljenoopiranje, nadljudsku snagu. Obojica policajaca bila su potrebna kako bi

uhićenika ugurala u vozilo. Morali smo primijeniti silu kako bismo ga

obuzdali, ali on kao da nije primjećivao bol. Tijekom tog hrvanja, stenjao je i

proizvodio ţivotinjske zvukove i pokušavao skinuti svoju odjeću, iako je

temperatura te noći bila samo pet stupnjeva. Opisali su, gotovo previšesavršeno, poznato medicinsko stanje mahnitog delirija od kojega su većranije umrli neki drugi kokainom smućeni zatvorenici.

Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, toksikološki je nalaz u Dixonovom

krvotoku pokazao samo alkohol. Maura nije nimalo dvojila da je taj

muškarac bio ubijen. A jedan od njegovih ubojica sad je sjedio zaoptuţeničkom klupom i zurio u nju.

- Nemam više pitanja - rekla je Aguilarova i sjela, djelujući uvjerena da

je uspješno obrazloţila svoj slučaj.

Morris Whaley, branitelj optuţenog, ustao je za unakrsno ispitivanje iMaura je osjetila kako joj se mišići steţu. Dok se pribliţavao klupi zasvjedoke, Whaley je djelovao prilično srdačno, kao da namjerava samoprijateljski porazgovarati. Da su se upoznali na nekom koktelu, moţda bi gasmatrala ugodnim društvom i prilično zgodnim muškarcem u njegovu BooksBrothers odijelu.

- Mislim da smo svi zadivljeni vašim vjerodajnicama, doktorice Isles -

rekao je. - Zato neću dodatno trošiti vrijeme ovoga suda na pregled vaših

akademskih postignuća.



15

Ništa nije odgovorila, samo je netremice promatrala njegovo nasmiješenolice i pitala se iz kojeg će smjera doći napad.

- Mislim da nitko u ovoj prostoriji ne sumnja da ste naporno radili kako

biste postigli sve čime se danas moţete podičiti - nastavio je Whaley. -

Posebice kad se uzmu u obzir neki od izazova u vašem privatnom ţivotu skojima ste bili suočeni proteklih nekoliko mjeseci.

- Prigovor. - Aguilarova je razdraţeno uzdahnula i ustala. - To nije vaţnoza ovaj slučaj.

- Vaţno je, časni sude. Govori o svjedokinjinoj sposobnosti prosuđivanja -

reče Whaley.

- Objasnite.

- Prošla iskustva mogu utjecati na to kako će neki svjedok protumačitidokaze.

- Na koja iskustva mislite?

- Dopustite li mi da malo dublje istraţim to pitanje, sve će vam postati jasno.

Sudac je strogo promatrao Whaleya. - Zasad dopuštam taj smjer uispitivanju. Ali samo zasad.

Aguilarova je sjela, namrštena.

Whaley je vratio pozornost Mauri. - Doktorice Isles, sjećate li se moţdadatuma kad ste pregledali pokojnika?

Maura je zastala, iznenađena naglim povratkom na temu obdukcije. Nije joj promaknulo da je izbjegao upotrijebiti ţrtvino ime.

- Mislite li na gospodina Dixona? - upitala je i opazila razdraţeni treptaj

u njegovim očima.

- Da.

- Obdukciju sam obavila prvog studenog prošle godine.

- Jeste li tog dana utvrdili i uzrok smrti?

- Jesam. Kao što sam ranije rekla, umro je od masivnog unutarnjegkrvarenja koje je bilo posljedica puknuća slezene.

- Jeste li tog istog dana odredili i čime je smrt izazvana?

Oklijevala je. - Ne. Barem ne konačno...

- Zašto niste?



16

Udahnula je, svjesna svih očiju koje su je promatrale. - Ţeljela sampričekati nalaze toksikoloških pretraga. Vidjeti je li gospodin

Dixon bio pod utjecajem kokaina ili drugih farmaceutika. Ţeljela sambiti oprezna.

- Kao što ste i trebali. Budući da je vaša odluka mogla uništiti karijere,čak i ţivote dvojice predanih čuvara javnoga reda i mira.

- Gospodine Whaley, meni su vaţne samo činjenice, ma gdje mogleodvesti.

Nije mu se svidio taj odgovor, vidjela je to po trzaju mišića na njegovojčeljusti. Sav privid srdačnosti je nestao; ovo je sad rat.

- Dakle, obdukciju ste obavili prvog studenog.

- Da.

- Što se dogodilo nakon toga?

- Nisam sigurna na što mislite?

- Jeste li uzeli slobodan vikend? Jeste li naredni tjedan obavljali druge

obdukcije?

Netremice ga je promatrala, dok joj se tjeskoba uvijala u ţelucu kaozmija. Nije znala što on ţeli postići tim pitanjem, ali nije joj se sviđao smjer

kojim je krenuo. - Bila sam na konferenciji patologa - odgovorila je.- U Wyomingu, mislim.

- Da.

- I ondje ste doţivjeli traumatično iskustvo. Napao vas je odmetnutipolicijski sluţbenik.

Aguilarova je skočila na noge. - Prigovor! Nevaţno!

- Odbija se - odlučio je sudac.

Whaley se nasmiješio jer sad mu je put bio čist da postavi pitanja kojihse Maura uţasavala. - Je li to točno, doktorice Isles? Je li vas napaopolicajac?

- Da - prošaptala je.

- Bojim se da vas nisam čuo.

- Da - glasnije je ponovila.

- I kako ste preţivjeli taj napad?

U prostoriji je vladala grobna tišina, svi su čekali njezinu priču. Priču o kojoj nije ţeljela ni razmišljati jer je zbog nje još uvijek imala noćne more.



17

Sjetila se kako su se vrata vozila zamjenika šerifa s muklim treskomzatvorila i zarobila je na straţnjem sjedalu iza rešetke za zatvorenike.Sjetila se svoje panike dok je uzalud udarala rukama o prozor, pokušavajućipobjeći muškarcu za kojeg je znala da je kani ubiti.

- Doktorice Isles, kako ste preţivjeli? Tko vam je pomogao?

Progutala je slinu. - Neki mladić.

- Julian Perkins, šesnaestgodišnjak. Mladić koji je ustrijelio tog

policajca.

- Nije imao izbora!

Whaley je naherio glavu. - Branite mladića koji je ubio policajca?

- Pokvarenog policajca!

- Nakon toga ste se vratili kući u Boston. I smrt gospodina Dixonaproglasili ubojstvom.

- Zato što je i bila ubojstvo.

- Da nije moţda bila tragična nesreća? Neizbjeţna posljedica nuţnogsvladavanja uhićenika koji je pruţao divljački otpor?

- Vidjeli ste fotografije iz mrtvačnice. Policajci su upotrijebili daleko većusilu no što je bilo potrebno.

- Kao i onaj mladić u Wyomingu, Julian Perkins. On je ustrijelio i ubiozamjenika šerifa. Smatrate li to opravdanom upotrebom sile?

- Prigovor - oglasila se Aguilarova. - Ovdje ne sudimo doktorici Isles.

Whaley je prešao na sljedeće pitanje, pogleda uperenog u Mauru.

Što se je dogodilo u Wyomingu, doktorice Isles? Dok ste se borili za ţivot, jeste li doţivjeli prosvjetljenje? Jeste li najednom spoznali da su policajcineprijatelji?

- Prigovor!

- Ili su policajci oduvijek bili neprijatelji? Članovi vaše obitelji naizgledtako misle.

Drveni čekić glasno je zalupao. - Gospodine Whaley, smjesta pristupite.

Maura je zapanjeno sjedila dok su oba odvjetnika vijećala sa sucem.Znači, na ovo se svelo, izvlače njezinu obitelj. Svaki policajac u Bostonuvjerojatno zna za njezinu majku, Amaltheju, koja sad sluţi doţivotnu kaznuu ţenskom zatvoru u Framinghamu. Čudovište koje me je rodilo, pomislila

je. Svatko tko me pogleda zacijelo se pita je li to isto zlo procurilo i u moju

krv. Vidjela je da optuţenik, policajac Graff, zuri u nju. Pogledi su im se



18

sreli i njegova se usnica izvila u osmijeh. Dobro došla u posljedice, kao da su

govorile njegove oči. Evo što se dogodi kad izdaš plavce.

- Sud će uzeti stanku - objavio je sudac. - Nastavljamo u dva sata

poslijepodne.

Dok su porotnici izlazili, Maura je klonula o naslon stolca i nije

zamijetila da Aguilarova stoji pokraj nje.

- To je bilo prljavo - rekla je Aguilarova. - Nije smjelo biti dopušteno.

- Sve je prikazao kao moju privatnu priču.

- Da, dobro, samo to i ima. Jer su fotografije s obdukcije prokleto

uvjerljive. - Aguilarova ju je pogledala. - Doktorice Isles, postoji li još neštošto bih trebala znati o vama?

- Osim činjenice da je moja majka osuđeni ubojica i da iz zabave mučimmačiće?

- Ja se ne smijem.

- Sami ste to rekli već ranije. Nisam ja ta kojoj se sudi.

- Ne, ali oni će nastojati prikazati kao da je riječ o vama. Mrzite lipolicajce. Imate li skrivenih motiva. Pomisli li porota da niste pošteni, moglibismo izgubiti ovaj slučaj. Zato mi recite ako postoji još nešto što bi mogliizvući. Ikakva tajna koju mi niste spomenuli.

Maura je razmislila o privatnim neugodnostima kojih se čuvala.

O zabranjenoj ljubavnoj vezi koju je netom okončala. O povijesti nasilja unjezinoj obitelji. - Svi imaju tajne - odgovorila je. - Moje nisu vaţne.

- Nadajmo se da nisu - odvratila je Aguilarova.



19

TRI

U bostonskom Chinatownu duhova je bilo posvuda. Opsjedali su mirni Tai

Tung Village kao i drečavu Ulicu Beach, vrzmali se po Ping On aleji ilepršali niz mračnu uličicu iza Oxford Placea. Duhovi su bili posvuda na timulicama. To je barem bila priča turističkog vodiča Billyja Fooa i nijeodustajao od nje. Vjeruje li sam u duhove nije ni od kakve vaţnosti; njegov je posao uvjeriti turiste da duhovi salijeću ove ulice. Ljudi ţele vjerovati uduhove; zato ih je toliko mnogo voljno pljunuti petnaest dolara po glavi kako

bi stajali i drhtali na uglu Beacha i Oxforda i slušali Billyjeve krvave priče o

ubojstvima. Večeras ih se sretnih trinaest prijavilo za kasnonoćni obilazakduhova Chinatowna, među kojima i dva desetgodišnja derana, blizanci kojisu još prije tri sata trebali biti u krpama. Ali kad čovjeku treba novac, neodbija goste koji plaćaju, pa makar to bila i dva mala vragolana. Billy je biostudent glume bez ikakvih poslovnih perspektiva na vidiku, a večerašnjiutrţak je finih sto devedeset pet dolara plus napojnice. Nije loša plaća zadva sata pričanja napuhanih priča, čak i kad to podrazumijeva poniţavajućikostim od satenske mandarinske halje i laţnog perčina.

Billy se zakašlje i podigne ruke kako bi privukao njihovu pozornost,koristeći se vještinama koje je svladao u šest semestara satova glume. -

Godina je 1907.! Drugi kolovoza, petak, topla večer.

Njegov glas, dubok i zlokoban, nadjačava buku prometa koja im svimaskreće pozornost. Kao Smrt koja izdvaja svoju sljedeću ţrtvu, Billy pokaţena drugu stranu ulice. - Ondje, na trgu poznatom kao Oxford Place, kuca

srce bostonske kineske četvrti. Pođite sa mnom natrag u doba kad su ove

ulice vrvjele useljenicima. Kad su sparne noći mirisale na znojna tijela iegzotične začine. Vratite se u noć kad je u zraku bilo ubojstvo! - Dramatičnozamahnuvši rukom, pozove skupinu da pođe za njim na Oxford Place gdje sesvi okupe slušajući ga. Promatrajući njihova pozorna lica, pomisli: Sad jevrijeme da ih očaram, da ih zatravim kako samo dobar glumac moţe. Raširiruke, a rukavi njegove mandarinske halje zalepršaju kao sotonska krila kad je udahnuo prije no što će progovoriti.

- Mamiceee! - zacvililo je jedno od ona dva derišta. - On me tuče!

- Michael, prestani! - prasnula je majka. - Da si odmah prestao.



20

- Nisam ništa učinio!

- Dodijavaš bratu.

- On dodijava meni.

- Dečki, ţelite li se vratiti u hotel? Je li to ono što ţelite?

Gospode, molim te da se vrate u hotel, pomislio je Billy. Ali dva su se

brata samo nastavila bijesno promatrati, prekriţenih ruku, ne mareći zaBillyjevu priču.

- Kao što sam rekao... - nastavio je Billy, ali ovaj je prekid razbio njegovu

koncentraciju i gotovo je čuo kako se dramatska napetost ispuhuje poputzraka koji curi iz probušena balona. Zaškrgutao je zubima i nastavio.

- Bila je sparna kolovoška noć. Na ovome trgu, nakon naporna radnog

dana u praonicama rublja i trgovinama ţiveţnim namirnicama, skupinaKineza sjedila je i odmarala. - Mrzio je riječ Kinezi, ali svejedno se primorao

izgovoriti je kako bi prizvao doba kad su novine redovito spominjale

podmukle i zlokobne Istočnjake. Kad je čak i Time smatrao umjesnim

opisati zlobu koja se blijedo smješka sa lica ţutih kao listići brzojava. Doba

kad Billy Woo, američki Kinez, ne bi pronašao nikakav dostupan posao osimkao perač rublja, kuhar ili nekvalificirani radnik.

- Ovdje na ovome trgu, tek što nije izbila borba - rekao je Billy.

- Borba između dva suparnička kineska klana, On Leonga i Hip Singsa.

Borba koja će ovaj trg preplaviti krvlju... Netko upali prskalicu. Najednomse u noći začuje prasak metaka. Mnoštvo Kineza uţasnuto bjeţi! Ali neki odnjih ne trče dovoljno brzo i kad pucnjevi utihnu, petorica muškaraca leţemrtvi ili na samrti. Oni su tek najnovije ţrtve krvavih zloglasnih tongratova..

- Mamice, moţemo li sad ići?

- Pssst. Slušaj što priča ovaj muškarac. - Ali dosadan je.

Billy je zastao, dlanovi su ga zasvrbjeli da ščepa to malo derište okovrata. Uputio je dječaku otrovan pogled. Dječak je samo slegnuo ramenima,nimalo impresioniran.

- Za maglovitih noći kao što je ova, ponekad se čuju daleki zvuci tihprskalica - protisne Billy kroz zube. - Vidi se kako nejasni likovi hitaju u

smrtnom strahu, zauvijek očajnički ţeleći pobjeći mecima koji su letjeli te

noći! - Billy se okrene, zamahujući rukom. - A sad pođite za mnom niz UlicuBeach. Do drugoga mjesta na kojem obitavaju duhovi.



21

- Mamice. Mamice!

Billy se nije obazirao na malo govno i poveo je skupinu preko ceste.

Samo se nastavi smiješiti, nastavi verglati. Misli na napojnice. Mora

sačuvati energiju još samo sat vremena. Najprije će se zaputiti prema Ulici

Knapp jer im je ondje sljedeća postaja. Nakon toga moraju još samo otići doUlice Tyler i kockarnice u kojoj je „91. masakrirano pet muškaraca. UChinatownu je mjesta ubojstava u izobilju.

Poveo je skupinu Ulicom Knapp, slabo osvijetljenom i slabo prometnom

uličicom. Kad su iza sebe ostavili svjetla i promet Ulice Beach, temperaturanajednom kao da je naglo pala. Drhteći, Billy je ovio svoju mandarinsku

halju čvršće oko tijela. Ovu je uznemirujuću pojavu zamijetio već i ranije,kad god bi se odvaţio ovim dijelom Ulice Knapp. Čak i za toplih ljetnih noći,

ovdje mu je uvijek bilo hladno, kao da se studen već davno smjestila u tojulici, da se nikad ne rasprši. I njegovi turisti kao da su to zamijetili i čuo je

kako poteţu patentne zatvarače svojih jakni, vidio kako iz dţepova izvlačerukavice. Utihnuli su, njihovi su koraci odjekivali o zgrade koje su se

prijeteći uzdizale s obje strane. Čak su i ona dva derišta šutjela, kao da suosjetili da je ovdje atmosfera drugačija. Da ovdje nešto vreba, nešto štoproţdire sav smijeh i radost.

Billy se zaustavio ispred napuštene zgrade na kojoj je zaključanametalna rešetka prekrivala vrata, a čelične šipke štitile prozore u prizemlju.Hrđave poţarne stube uspinjale su se do drugog i trećeg kata, gdje su sviprozori bili čvrsto zabijeni daskama, kao da ţele zadrţati u zarobljeništvunešto što vreba u unutrašnjosti. Njegova se skupina šćućurila oko njega,traţeći bijeg od hladnoće. Ili su o ovoj uličici osjetili nešto drugo, nešto zbogčega su se sabili u čvrsti krug kao za zaštitu?

- Dobro došli na mjesto jednoga od najjezovitijih zločina u Chinatownu -

rekao je Billy. - Natpisa na ovoj zgradi više nema, ali prije devetnaestgodina, iza ovih se zakračunatih prozora nalazio mali kineski riblji restoranpo imenu Crveni feniks. Bio je to skroman lokal sa samo osam stolova u

unutrašnjosti, ali poznat po svjeţim školjkama. To se dogodilo tridesetogoţujka, vlaţne i hladne noći. Noći kao što je ova, kad su inače uţurbaneulice Chinatowna bile neuobičajeno tihe. U Crvenom feniksu radila su samodva zaposlenika: konobar Jimmy Fang, i kuhar, ilegalni useljenik iz Kine po

imenu Wu Weimin. Tri su gosta došla te večeri - večeri koja će im biti

posljednja u ţivotu. Jer je u kuhinji nešto bilo veoma pogrešno. Nikadnećemo saznati zbog čega je kuhar puknuo i podivljao. Moţda zbog dugih,



22

napornih sati koje je odrađivao. Ili zbog jada ţivota tuđinca u tuđinskojzemlji.

Billy je zastao. Glas mu se spustio do šapta od kojega se krv ledi.

- Ili je njime zavladala neka izvanjska sila, neko zlo koje ga je zaposjelo.

Zlo koje ga je nagnalo da izvuče pištolj. Da odjuri u blagovaonicu. Zlo koje

još uvijek vreba ovdje, u ovoj mračnoj ulici. Znamo samo da je uperio svojpištolj i da je... - Billy je utihnuo.

- I da je što? - netko je zabrinuto upitao.

Ali Billyjeva pozornost bila je usmjerena iznad njegove glave, a pogled

prikovan uz krov na kojem bi se zakleo da se nešto upravo pomaknulo. Bio je to tek trepet nečeg crnog na crnome, nalik krilu neke divovske ptice koje

maše na nebu. Napregnuo je oči ne bi li ga ponovno opazio, ali sad je vidiosamo skeletni obris poţarnih stuba ko je su grlile zid.

- Što se onda dogodilo? - upitalo je jedno od ona dva derišta.

Billy je pogledao trinaest lica koja su s iščekivanjem zurila u njega i

pokušao se sjetiti gdje je stao s pričom. Ali još uvijek je bio uznemiren onimešto je prhnulo o nebo. Najednom je očajnički ţelio pobjeći iz te mračne ulice iod ove zgrade. Toliko očajnički da se tek krajnjom snagom volje obuzdao dane potrči natrag prema Ulici Beach. Prema svjetlima. Duboko je udahnuo i

bubnuo: - Kuhar ili je ubio. Sve ih je ubio. A onda je ubio i sebe.

To rekavši, Billy se okrenuo i brzo im mahnuo da nastave dalje, vodeći ihšto dalje od te oronule zgrade s njezinim duhovima i odjecima uţasa. Avenija Harrison nalazila se jedan ulični blok ispred njih i srdačno ihdozivala svojim svjetlima i prometom. Mjesto za ţive, ne za mrtve. Hodao jetako brzo da su njegovi turisti zaostali za njim, ali nije se mogao otresti

osjećaja prijetnje koji kao da se još čvršće ovijao oko njih. Osjećaja da ihnešto promatra. Da njega promatra.

Naglo se okrenuo začuvši prodoran ţenski krik, a srce mu je zalupalokao poludjelo. Tad su njegovi turisti prasnuli u glasan smijeh i jedan od

muškaraca je rekao: - Hej, zgodan rekvizit! Koristiš li ga pri svimobilascima?

- Molim? - iznenadio se Billy.

- Usrali smo se od straha! Izgleda prilično stvarno.

- Ne znam o čemu govorite - rekao je Billy.

Muškarac je pokazao na nešto što je očito smatrao dijelom predstave. -

Mali, pokaţi mu što si našao.



23

- Našao sam je ovdje uz kantu za smeće - reklo je jedno od ona dva

derišta podiţući pronađeni predmet. - Bljak. I na dodir djeluje prava.

Odvratno!

Billy im se pribliţio nekoliko koraka i najednom shvatio da se ne moţe

pomaknuti, da ne moţe prozboriti. Ukočio se na mjestu, zureći u predmetkoji je dječak drţao u ruci. Vidio je kako s njega cure crne kapi i prljaju

dječakovu jaknu, ali dječak kao da to nije zamijetio.

Dječakova je majka bila ta koja je prva vrisnula. Zatim su joj sepridruţili i ostali, uzmičući, vrišteći. Zbunjeni dječak samo je stajao sasvojim plijenom visoko u ruci, dok je krv kapala i kapala na njegov rukav.



24

ČETIRI

Baš sam prošle subote večerao ondje - rekao je istraţitelj Barry Frost doksu se vozili prema Chinatownu. - Odveo sam Liz na balet u kazalištu Wang.Ona voli balet, ali čovječe, ja ga jednostavno ne razumijem. Negdje na

polovici već sam zaspao. Kasnije smo prošetali do restorana Ocean City iondje večerali.

Bila su dva sata ujutro, itekako prerano da bi itko bio tako prokleto

brbljav, ali istraţiteljica Jane Rizzoli pustila je svog partnera da blebeće osvom najnovijem izlasku, a ona se usredotočila na voţnju. Njezinimumornim očima svaka se ulična svjetiljka činila previše blještavom, svakosvjetlo automobila u prolazu napadom na mreţnice. Prije sat vremena, bila je udobno ušuškana u krevetu sa svojim suprugom; sad se pokušavalarazbuditi dok je vozila kroz promet koji je iz nekog neobjašnjivog razlogausporio i zapeo u vrijeme kad bi građani zdrave glave trebali biti kod kuće ispavati.

- Jesi li ikad jela ondje? - upitao je Frost.

- Molim?

- U restoranu Ocean City. Liz je naručila sjajne školjke s češnjakom iumakom od crnog graha. Već od same pomisli na njih hvata me glad. Jedvačekam da se ponovno vratimo.

- Tko je Liz? - upitala je Jane.

- Pričao sam ti o njoj prošli tjedan. Upoznali smo se u fitnes klubu.

- Mislila sam da se viđaš s nekim tko se zove Muffy.

- Maggie. - Slegnuo je ramenima. - Nije išlo. - Nije išlo ni s onom prije nje. Kako god se zvala.

- Hej, ja još uvijek pokušavam dokučiti što ţelim u ţeni, znaš? Prošla je,ono, čitava vječnost otkad sam zadnji put bio na trţištu. Čovječe, nisamimao pojma da ima toliko mnogo slobodnih cura.

- Ţena.

Uzdahnuo je. - Da, da. Alice mi je to uvijek utuvljivala u glavu. Sad

moraš reći ţene.



25

Jane je zakočila na crvenom svjetlu i pogledala ga. - Razgovarate li ti i

Alice često ovih dana?

- O čemu bismo razgovarali?

- Moţda o deset godina braka?

Zagledao se kroz prozor u ništa određeno. - Više se nema što reći. Ona jekrenula dalje.

Ali Frost nije, pomisli Jane. Prije osam mjeseci, njegova supruga Alice

odselila je iz njihova doma. Otad Jane mora slušati kroniku Frostovihneobuzdanih ali ţalosnih avantura sa ţenama. Neko se vrijeme viđao sprsatom plavušom koja mu je rekla da ne nosi donje rublje. Zatim sazastrašujuće mišićavom knjiţničarkom s prilično pohabanim primjerkom

Kama Sutre. Pa kvekericom rumena lica koja je mogla popiti više od njega.Sve je te anegdote ispričao s mješavinom zbunjenosti i čuđenja, ali ovih jedana u njegovim očima više od svega zamjećivala tugu. On ni u kom pogledu

nije bio loša lovina. Vitak je i u kondiciji, a i zgodan na neki neutralan načinpa bi mu izlasci sa ţenama trebali biti lakši no što su bili.

Još uvijek mu nedostaje Alice.

Skrenuli su u Ulicu Beach ulazeći u samo središte Chinatowna i umaloih je zaslijepilo bljeskanje svjetala s krova patrolnog vozila Bostonske

policije. Parkirala je automobil iza patrolnog vozila i njih dvoje su iskoračiliu vlagu proljetne noći od koje se kosti lede. Bez obzira na bezboţan sat,nekoliko promatrača okupilo se na pločniku i Jane je čula mrmljanje i nakineskome i na engleskome, pri čemu su svi nedvojbeno postavljaliuniverzalno pitanje: Zna li itko što se zbiva?

Frost i ona zaputili su se Ulicom Knapp i prošli ispod policijske vrpce uzkoju je straţario pozornik. - Istraţitelji Rizzoli i Frost, Odjel za umorstva -

objavi Jane.

- Ondje je - saţeto odgovori policajac, pokazujući niz uličicu premakontejneru za smeće, uz koji je straţario drugi policajac.

Kad su se Jane i Frost pribliţili, shvatila je da policajac ne čuvakontejner nego nešto što leţi na pločniku. Zastala je zagledavši se uodrezanu desnu šaku.

- Opa - rekao je Frost.

Policajac se nasmijao. - Upravo sam tako i sam reagirao.

- Tko ju je pronašao?



26

- Neki ljudi u obilasku Chinatowna. Klinac u skupini ju je podigao

misleći da je laţna. Bila je dovoljno svjeţa da je s nje još uvijek kapala krv.Čim je shvatio da je prava, mali ju je bacio ovdje gdje je i sad.

Pretpostavljam da to u obilasku nisu očekivali.

- Gdje su sad ti turisti?

- Prilično su se izbezumili. Svi su zahtijevali da se vrate u svoje hotele,ali uzeo sam im imena i kontaktne informacije. Turistički vodič je lokalnidečko, Kinez, i kaţe da će drage volje razgovarati s vama kad god ţelite.Nitko nije vidio ništa osim ove ruke. Nazvali su 112 i dispečer je mislio da jeriječ o neslanoj šali. Trebalo nam je neko vrijeme da stignemo jer nas jezadrţala ekipa kavgadţija u Charlestownu.

Jane je čučnula i uperila svoju baterijsku svjetiljku u šaku. Amputirana je nevjerojatno precizno, a preko odrezanog kraja već se skorila krv. Dlan jedjelovao ţenski, blijedih i tankih prstiju, zbunjujuće otmjeno manikiranihnoktiju. Bez prstena, bez sata. - I samo je leţala ovdje na tlu?

- Da. Na tako svjeţe meso štakori bi brzo navalili.

- Ne vidim nikakve tragove grickanja. Očito nije bila dugo ovdje.

- Oh, uočio sam još nešto. - Policajac je uperio svoju svjetiljku i zraka se

zaustavila na nekom mutnom sivom predmetu koji je leţao nekoliko metara

dalje.

Frost mu se pribliţio kako bi ga pomnije promotrio. - Ovo je Heckler i

Koch. Skup. - Pogleda Jane. - S prigušivačem.

- Je li itko od turista dirao pištolj? - upita Jane.

- Nitko nije ni dotaknuo pištolj - odgovori policajac. - Nisu ga ni vidjeli.

- Znači imamo automatski pištolj s prigušivačem i svjeţe odrezanu desnušaku - zaključi Jane. - Tko se ţeli kladiti da idu zajedno?

- Pištolj je uistinu krasan - zamijeti Frost, i nadalje se diveći pištolju. -Ne mogu zamisliti da bi itko bacio nešto ovakvo.

Jane se uspravi i pogleda kontejner. - Jeste li provjerili je li ostatak tijela

u kontejneru?

- Nismo, gospođo. Zaključio sam da je odrezana ruka više no dovoljna davas odmah pozovemo. Nisam ţelio ništa kontaminirati prije no što vi dođete.

Jane izvuče par rukavica iz dţepa. Navlačeći ih, osjeti kako joj srcepočinje brzo lupati, u očekivanju onoga što će pronaći. Frost i ona zajednopodignu poklopac kontejnera iz kojega se uzvine vonj trule ribe i zapahne



27

im lica. Othrvavajući se mučnini, Jane se zagleda u zgnječene kartonskekutije i nabreklu crnu vreću za smeće. Zatim izmijeni pogled s Frostom.

- Ţeliš li imati tu čast? - upita Frost.

Jane posegne rukom u kontejner i potegne vreću, ali odmah je znala da u

njoj nije leš. Nije bila dovoljno teška. Iskrivivši lice od smrada, odvezala jevreću i pogledala u nju. Ugledala je ljuske od škampa i rakova.

Oboje se odmaknu, a poklopac kontejnera klizne i zatvori se uz glasan

zveket.

- Nema nikog kod kuće? - upita policajac.

- Tamo unutra ne. - Jane pogleda odrezanu ruku. - Gdje je onda ostatak

tijela?

- Moţda netko razbacuje dijelove po cijelom gradu - reče Frost. Policajac se nasmije. - Ili ju je jedan od ovih kineskih restorana skuhao i

posluţio u ukusnom gulašu.

Jane pogleda Frosta. - Sva sreća da si naručio školjke.

- Već smo obišli područje - nastavi pozornik. - Ništa nismo pronašli.

- Svejedno, mislim da ćemo i sami malo prošetati po kvartu - odgovori

Jane.

Frost i ona zajedno su krenuli ulicom Knapp, presijecajući tamu svojimbaterijskim svjetiljkama. Vidjeli su krhotine razbijenih boca, papiriće,opuške. Nigdje dijelova tijela. Prozori na zgradama koje su se uzdizale s objestrane ulice bili su u mraku, ali ona se pitala promatraju li ih nečije oči iztih neosvijetljenih prostorija i prate li njihov napredak tom nijemom ulicom.

Ovo će isto područje morati ponovno pretraţiti na dnevnom svjetlu, ali onanije ţeljela da joj promaknu ikakvi tragovi koje bi protok vremena mogaouništiti. Zato su Frost i ona napredovali uličicom centimetar po centimetar

do nove policijske vrpce koja je priječila pristup iz Avenije Harrison. Ovdje su bili pločnici i ulične svjetiljke i promet. No Jane i Frost su

nastavili svoj mučan obilazak četvrti, od Harrisona do Ulice Beach,pogledima pretraţujući tlo. Kad su završili obilazak i vratili se dokontejnera, već su stigli i forenzičari.

- Pretpostavljam da ni vi niste pronašli ostatak tijela - reče policajac

Jane i Frostu.

Jane je gledala kako forenzičari spremaju u vrećice odrezanu šaku i

pištolj, i pitala se zašto bi ubojica bacio dio tijela na tako izloţeno mjesto na



28

kojem bi ga netko nedvojbeno uočio. Moţda mu se ţurilo? Ili je ta šakatrebala biti pronađena, kao neka poruka? Tad je opazila poţarne stube kojesu vijugale uz trokatnicu okrenutu prema uličici.

- Moramo provjeriti krov - rekla je.

Donja prečka ljestvi bila je hrđava i nisu ih mogli spustiti; na krov ćemorati uobičajenim putem, stubištem. Vratili su se u Ulicu Beach na kojojsu bili glavni ulazi u te zgrade. U prizemlju su se nalazile trgovine i lokali:

kineski restoran, pekarnica i azijska trgovina mješovitom robom - i svi su u

to doba noći bili zatvoreni. Iznad lokala nalazili su se stanovi. Pogledavšiuvis, Jane je opazila da ni najednom prozoru na gornjim katovima nema

svjetla.

- Morat ćemo nekoga probuditi da nas pusti u zgradu - zamijeti Frost.

Jane priđe skupini starih Kineza koji su se okupili na pločniku kako bipromatrali komešanje u svojoj četvrti. - Poznaje li itko od vas nekog stanara

ove zgrade? - upita. - Moramo ući.

Bezizraţajno su je promatrah.

- Ova zgrada - ponovi i pokaţe prstom. - Moramo gore.

- Znaš, neće ti pomoći govoriš li glasnije - rekao je Frost. - Mislim da oni

ne razumiju engleski.

Jane uzdahne. Eto ti Chinatowna. - Treba nam prevoditelj.

- Okrug A-1 ima novog detektiva. Mislim da je Kinez.

- Predugo bi trajalo čekati ga. - Uspela se do ulaznih vrata, promotrila

imena stanara i nasumce pritisnula tipku uz jedno ime. Iako je pozvonila

nekoliko puta, nitko nije odgovorio. Pokušala je drugu tipku i ovaj put je

neki glas napokon zapucketao kroz interkom.

- Wei? - upita neka ţena.

- Policija je - odgovori Jane. - Moţete li nas, molim vas, pustiti u zgradu?

- Wei?

- Molim vas, otvorite vrata!

Prošlo je nekoliko minuta, a onda se začuo dječji glas. - Baka ţeli znatitko ste.

- Istraţiteljica Jane Rizzoli, Bostonska policija - odvrati Jane. - Moramo

se popeti na krov. Hoćeš li nas pustiti u zgradu?

Vrata se najzad otvore.



29

Zgrada je bila stara najmanje sto godina i drvene su stube stenjale dok

su se Jane i Frost uspinjali njima. Kad su stigli na prvi kat, jedna su se

vrata naglo otvorila i Jane je načas zavirila u natrpani stan iz kojega sudvije djevojčice zurile u njih znatiţeljnim očima. Mlađa je bila otprilike iste

dobi kao Janeina kći, Regina, i Jane je zastala kako bi im se nasmiješila ipromrmljala pozdrav.

Istog časa, neka je ţena zgrabila manju djevojčicu u naručje i vrata su setreskom zatvorila.

- Izgleda da smo mi veliki zločesti neznanci - rekao je Frost.

Nastavili su se uspinjati. Prošli su odmorištem na trećem katu i uspeli

se uskim stubama na krov. Izlaz nije bio zaključan, ali vrata su kreštavozaškripala kad su ih otvorili.

Izašli su u crnilo mraka prije zore, osvijetljeno samo raspršenimodsjajem uličnih svjetiljki. Uperivši svoju bateri jsku svjetiljku, Jane ugleda

plastični stol i stolce, posude sa začinskim biljem. Na ovješenom konopu za

sušenje rublja, hrpetina rublja plesala je poput duhova na vjetru. Krozlepršave plahte uočila je nešto drugo, nešto što |e leţalo uz rub krova, iza te

platnene zavjese.

Bez i jedne riječi, i ona i Frost automatski su izvukli iz dţepova

papirnate nazuvke za cipele i sagnuli se kako bi ih navukli. Tek su se tadprovukli ispod obješenih plahti i zaputili prema onome što su opazili, anjihovi su nazuvci pucketali na krovnoj ljepenki.

Jedan trenutak, ni ona ni on nisu ništa rekli. Samo su stajali sasvjetiljkama uperenima u lokvu skorene krvi. U ono što je leţalo u toj lokvi.

- Izgleda da smo pronašli ostatak tijela - rekao je Frost.



30

PET

Chinatown se nalazi u samom središtu Bostona, ušuškan uz financijskiokrug na sjeveru i zeleni travnjak Commona na zapadu. Ali dok je Maura

hodala ispod paifang vrata s četiri isklesana lava, imala je osjećaj da ulazi uneki drugi grad, neki drugi svijet. Zadnji je put posjetila Chinatown jednoga

subotnjeg jutra u listopadu, kad su ispod ovih vrata sjedile skupine

vremešnih muškaraca koji su pijuckali čaj i igrali dame razgovarajući nakineskome. Tog se hladnog dana ovdje našla s Danielom na dim sum

doručku. Bio je to jedan od zadnjih obroka koje će pojesti zajedno i sjećanje

na taj dan sad ju je probadalo kao bodeţ kroz srce. Iako je sad bila vedraproljetna zora, a oni isti igrači dame sjedili i razgovarali na jutarnjojhladnoći, sjeta je zamračila sve što je Maura vidjela, preobraţavajućisunčevo svjetlo u tminu.

Prošla je pokraj restorana u kojima su spremnici za ribe vrvjelisrebrnkastim ribama, pokraj prašnjavih trgovina uvezenom robom

natrpanih pokućstvom od ruţina drveta i narukvicama od ţada i

rezbarijama od laţne bjelokosti, i zatekla se u sve gušćem mnoštvupromatrača. Uočila je uniformiranog policajca Bostonske policije koji senadvijao nad mnoštvom sačinjenim uglavnom od Azijaca i probila se do

njega.

- Oprostite. Ja sam mrtvozornica - obratila mu se.

Hladan pogled koji joj je uputio nije ostavljao nimalo dvojbe da taj

policajac točno zna tko je ona. Doktorica Maura Isles, koja je izdala bratstvoonih ko jima je zadatak da sluţe i štite. Čije bi svjedočenje jednoga od njih

moglo poslati u zatvor. Nije rekao ni riječ, samo ju je netremice promatraokao da nema pojma što ona očekuje od njega.

Uzvratila mu je jednako hladnim, netremičnim pogledom. - Gdje je

pokojnica? - upitala je.

- Morat ćete pitati istraţiteljicu Rizzoli.

Nije joj kanio olakšati. - A gdje je ona?

Prije no što je uspio odgovoriti, čula je kako je netko doziva. - Doktorice

Isles? - Mladi Azijac u odijelu s kravatom pribliţavao joj se prelazeći cestu. -Čekaju vas na krovu.



31

- Kako ću se popeti?

- Pođite sa mnom. Odvest ću vas stubama.

- Jeste li vi novi u Odjelu za umorstva? Mislim da se nismo upoznali.

- Oprostite, trebao sam se predstaviti. Ja sam detektiv Johnny Tam,

radim za okrug A-1. Rizzolijevoj je trebao netko iz četvrti da prevodi, abudući da sam ja rodom Kinez, pripojili su me njezinom timu.

- Je li vam ovo prvi put da radite na slučaju ubojstva?

- Da, gospođo. To mi je oduvijek bio san. Ispit za detektiva poloţio samprije samo dva mjeseca tako da sam stvarno uzbuđen. - Odrješito naređujućipromatračima da im se maknu s puta, prokrčio joj je prolaz kroz mnoštvo iotvorio vrata zgrade koja je vonjala na češnjak i tamjan.

- Primjećujem da govorite mandarinski. Govorite li i kantonski? upitala je.

- Zar vi zamjećujete razliku?

- Ţivjela sam u San Franciscu. Mnogo mojih kolega bili su Kinezi.

- Volio bih da govorim kantonski, ali meni je on kao grčki - rekao je dok

su se uspinjali stubama. - Bojim se da moj mandarinski ovdje nije od velike

koristi. Većina ovih staraca govori kantonski ih tojsanski dijalekt. I menijesamom često potreban prevoditelj.

- Znači niste iz Bostona.

- Rođen sam i odrastao u New York Cityju. Moji su roditelji došli izpokrajine Fujian.

Stigli su do vrata krova i zakoračili na blještavo svjetlo ranojutarnjega

sunca. Škiljeći na tom jarkom svjetlu, Maura je opazila kako osobljeforenzičke ekipe pročešljava krov i čula kako netko dovikuje: - Pronašaosam još jednu čahuru.

- Koja je to, peta?

- Označi je i stavi u vrećicu.

Najednom su glasovi utihnuli i Maura je shvatila da su zamijetili njezin

dolazak i da je svi promatraju. Stigla je izdajnica.

- Hej, doktorice! - dovikne joj Jane prilazeći, dok joj je vjetar mrsiotamnu kosu. - Vidim da te je Tam napokon pronašao.

- Što je to s čahurama metaka? - upita Maura. - Telefonom si mi rekla da

je riječ o amputaciji.



32

- I jest. Ali dolje u uličici smo pronašli Heckler i Koch automatik. Izgledada je netko ovdje gore ispalio nekoliko metaka. Barem pet.

- Je li itko prijavio da je čuo pucnjeve? Imamo li pribliţno vrijeme?

- Pištolj je imao prigušivač pa nitko nije ništa čuo. - Jane se okrene. -

Ţrtva je ovdje.

Maura je navukla nazuvke za cipele i rukavice i pošla za Jane do tijelaprekrivenog plahtom koje je leţalo uz rub krova. Sagnula se i podigla

plastični pokrov. Neko je vrijeme samo promatrala tijelo, nesposobnaprogovoriti.

- Da. I mi smo nekako ostali bez daha - reče Jane.

Ţena je bila bjelkinja u ranim tridesetim godinama ţivota, vitka i

sportski građena, odjevena u crne tajice i crnu majicu s kapuljačom. Tijelo jebilo posve ukočeno. Leţala je na leđima, lica okrenutog ka nebu, kao da seispruţila diviti zvijezdama. Njezina kosa, intenzivne crvenkasto-kestenjaste

boje, bila je sakupljena u običan konjski rep na vratu. Koţa joj je bila blijedai besprijekorna i imala je isturene jagodične kosti kao manekenka, pomaloslavenske. Ali Maura se usredotočila na ranu, na rez koji je bio toliko dubokda je razdvojio koţu i mišić i hrskavicu, presijecajući lumen dušnika iizlaţući biserastu površinu vratne kraljeţnice. Mlaz krvi koja je šiknula iz

arterije bio je dovoljno snaţan da poprska sve u šokantno širokom radijusutako da je krvavih mrlja bilo i na plahtama na obliţnjem konopu za sušenjerublja.

- Amputirana šaka pala je dolje na uličicu - rekla je Jane. - Pao je i

Heckler i Koch. Rekla bih da će na dršci biti njezini otisci. A na toj ruci ćemopronaći tragove baruta.

Maura je otrgla pogled od vrata mrtve ţene i usredotočila se na desnozapešće, koje je bilo precizno odstranjeno, pa je pokušala zamisliti koji bi toinstrument mogao tako djelotvorno prerezati i hrskavicu i kost. Morao je

biti strahovito oštar i upotrebljen bez oklijevanja. Zamislila je rez oštrice iruku koja otpada i kotrlja se preko ruba krova. Zamislila kako ta ista

oštrica presijeca ovaj tanki vrat.

Drhteći, uspravila se i zagledala s krova u policajce koji su stajali nadrugom kraju Ulice Knapp, zadrţavajući promatrače. Mnoštvo je izgledalodvostruko veće nego samo nekoliko trenutaka ranije, a dan je tek počeo.Znatiţeljnici, uvijek nesmiljeni, uvijek znaju namirisati krv.

- Maura, jesi li sigurna da doista ţeliš biti ovdje? - tiho je upita Jane.



33

Maura se okrene prema njoj. - Zašto ne bih bila?

- Samo se pitam je li ti prerano vratiti se na deţurstvo. Znam da si imala

gadan tjedan, s onim suđenjem i svime. - Jane zastane. - Graffu se

trenutačno ne piše baš dobro.

- Ne bi ni trebalo. Ubio je čovjeka.

- A taj je čovjek ubio policajca. Dobrog policajca, koji je imao ţenu i djecu.Moram priznati, moţda bih i ja puknula.

- Jane, molim te. Nemoj mi reći da braniš policajca Graffa. i. - Radila

sam s Graffom i ne bih mogla poţeljeti boljeg čovjeka da mi čuva leđa. Tiznaš što se događa policajcima koji završe u zatvoru, zar ne?

Ne bih se trebala braniti zbog svog postupka. Već sam ionako dobila

dovoljno poruka mrţnje. Da se nisi usudila priključiti tom zboru. - Samo kaţem da je sad osjetljivo vrijeme. Svi mi poštujemo Graffa i

moţemo shvatiti zašto je one noći puknuo. Ubojica policajca je mrtav imoţda je to već samo po sebi neka pravda.

- Nije moj posao krojiti pravdu. Ja samo isporučujem činjenice.

Jane se zajedljivo nasmije. - Da, tebi su činjenice sve, zar ne?

Maura se okrenula i pogledala preko krova forenzičare koji su temeljito

pretraţivali mjesto zločina. Pusti da se sve odvija svojim smjerom i

usredotoči se na posao. Ovdje si kako bi govorila umjesto ove mrtve ţene i

nikog drugog. - Što je radila na krovu? - upita.

Jane pogleda mrtvo tijelo. - Nemam pojma.

- Znamo li kako se popela?

- Mogla je poţarnim stubama ili stubištem. Jednom kad se popneš nabilo koji od ovih krovova, imaš pristup svim krovovima u četvrti, od AvenijeHarrison do Ulice Knapp. Mogla je ući u bilo koju od ovih zgrada. Ili su je

mogli baciti iz helikoptera, ako smo već kod toga. Nitko s kime smo

razgovarali ne sjeća se da ju je sinoć vidio. A znamo da se ovo dogodilonoćas. Kad smo je pronašli, tek se počela kočiti.

Maura se ponovno usredotočila na ţrtvu i namrštila na njezinu odjeću. -

Čudno je da je odjevena sva u crno.

- Crna ide uz sve, tako bar kaţu.

- Identifikacijska isprava?

- Nema je. U njezinim smo dţepovima pronašli samo tristo dolara iključeve honde. Pretraţujemo područje ne bismo li pronašli automobil. -



34

Jane odmahne glavom. - Šteta što nije vozila yugo. Ovo je kao da traţiš iglu

u prokletom plastu sijena hondi.

Maura je prekrila tijelo pokrovom i razjapljena rana ponovno je nestala

ispod plastike. - Gdje je šaka?

- Već su je spremili u vrećicu.

- Jeste li sigurni da pripada ovom tijelu?

Jane se zapanjeno nasmije. - Kakve su šanse da ne pripada?

- Nikad ne donosim pretpostavke. Ti to znaš. - Okrenula se na drugu

stranu.

- Maura?

Ponovno je pogledala Jane. Stajale su sučelice jedna drugoj na za -

sljepljujućem sunčevu svjetlu i imale osjećaj da ih cijela bostonska policijamoţe vidjeti i čuti.

- Kad je riječ o suđenju... Shvaćam tvoje razloge - rekla je Jane.

- Znaš to.

- I ne odobravaš.

- Ali shvaćam. Jednako kao što se nadam da ti shvaćaš da su momci kaoGraff oni koji se moraju nositi sa stvarnim svijetom. Oni su ti koji su na

prvim linijama. Pravda nije čista kao znanstveni eksperiment. Ponekad jeprokleto neuredna, a činjenice samo sve još više unerede.

- Znači, trebala sam lagati?

- Samo nemoj zaboraviti tko su ovdje pravi loši momci.

- To nije u mom opisu posla - odgovorila je Maura. Otišla je s krova ipovukla se na stubište, osjećajući olakšanje jer je pobjegla oštrom bljeskusunca i očima osoblja Bostonske policije. Ali kad se pojavila u prizemlju,ponovno se našla licem o lice s detektivom Tamom.

- Gore je prilično krvavo, zar ne? - upita Tam.

- Krvavije nego u većini slučajeva.

- Kad će biti obdukcija?

- Obavit ću je sutra ujutro.

- Smijem li gledati?

- Dobrodošli ste, ako imate ţeludac za to.

- Gledao sam nekoliko obdukcija dok sam bio na akademiji. Uspio samostati na nogama.



35

Zastala je i načas ga promotrila. Ugledala je ozbiljne tamne oči ipravilne, zgodne crte lica, ali nimalo neprijateljstva. Ovo jutro, kad se činiloda je cijela bostonska policija smatra neprijateljicom, istraţitelj Johnny Tambio je jedini policajac koji kao da je nije osuđivao.

- Osam ujutro - rekla je. - Vidimo se ondje.



36

ŠEST

Maura te noći nije dobro spavala. Nakon teških lazanja koje je zalila s tričaše vina, mrtva umorna legla je u krevet. Probudila se nekoliko satikasnije, bolno svjesna praznog prostora pokraj sebe. Ispruţivši ruku,dodirnula je hladne plahte i zapitala se, kao i toliko mnogo drugih noći uprotekla četiri mjeseca, leţi li i Daniel Brophy budan, leţi li i on usamljen.Ţeli li i on očajnički podići slušalicu i prekinuti ovu šutnju između njih. Iličvrsto spava, bez kajanja, s olakšanjem što se njihova veza napokonokončala? Iako je sad ponovno mogla biti svoja ţena, ta je sloboda imala

cijenu. Prazan krevet, besane noći i pitanje na koje nema odgovora: Je li mi

bolje s njim ili bez njega?

Sljedeće je jutro na posao došla mamurna i s osjećajem mučnine od silnekave koju je popila kako bi se probudila i pribrala. Dok je stajala u

predsoblju mrtvačnice i stavljala masku, papirnatu kapu i nazuvke zacipele, pogledala je kroz staklo i vidjela da Jane već stoji pokraj stola i čeka je. Jučer se nisu rastale u najsrdačnijim odnosima i Mauru je još uvijek

pekao Janein zajedljiv odgovor: Tebi su činjenice sve, zar ne? Da, činjenicesu joj bile vaţne. One su ono nepromjenjivo što se ne moţe poreći, čak i kadprijete prijateljstvu. Suđenje policajcu Graffu unijelo je razdor između nje iJane, i podsjetilo Mauru koliko je njihovo prijateljstvo od samoga početkabilo nevjerojatno. Dok je vezivala pregaču, nije se uţasavala suočavanja smrtvim tijelom, nego s Jane.

Duboko je uzdahnula i gurnula vrata.

Njezin pomoćnik, Yoshima, već je prebacio vreću s tijelom na stol. Na

plitici pokraj stola nalazila se odrezana šaka prekrivena tkaninom. Bolnosvjesna da Yoshima sluša njihov razgovor, Maura je poslovno kimnula Jane

i rekla: - Zar nam se Frost neće pridruţiti?

- Ovu će obdukciju propustiti, ali Johnny Tam je na putu ovamo.Zapravo, mislim da jedva čeka gledati te kako reţeš.

- Detektiv Tam djeluje kao da se ţeli dokazati.

- Mislim da je bacio oko na posao u Odjelu za umorstva. Prema onome

što sam dosad vidjela, moţda ima što je potrebno. - Podigla je pogled. - Mi o

vuku...



37

Kroz prozor, Maura je opazila da je Tam došao i da veţe kirurškupregaču. Trenutak kasnije ušao je u salu, ugljenocrne kose skrivene ispod

papirnate kape. Prišao je stolu, smirena i ravnodušna pogleda uperena uprekriveno tijelo.

- Tame, prije no što počnemo ţelim ti naglasiti da je sudoper za riganjeondje - rekla je Jane.

Tam je slegnuo ramenima. - Neće mi trebati.

- To sad kaţeš.

- Počet ćemo s lakšim dijelom - započne Maura otkrivajući pliticu sodrezanom rukom. Izgledala je plastična. Nikakvo čudo da je skupina

turista u Chinatownu pomislila da je rekvizit za Noć vještica s laţnom krvi.

S ruke je već uzet bris i utvrđeni su tragovi baruta. Otisci prstiju s te rukepronađeni su na dršci Heckler & Kocha, što nije ostavljalo nimalo dvojbe da je ţrtva ispalila pet metaka, rasipajući čahure po krovu. Maura jenamjestila povećalo iznad šake i proučila odsječeno zapešće.

- Prerezano je točno između distalnog radijusa i polumjesečaste kosti -

reče. - Ali vidim i dobar komad trokutaste kosti.

- A to bi značilo? - upita Jane.

- Da je ono čime je ruka odrezana razrezalo kost zapešća. A te su kostiveoma guste.

- Znači da je sječivo moralo biti oštro.

- Dovoljno oštro da odreţe ruku jednim rezom. - Maura podigne pogled. -

Ne vidim nikakve sekundarne tragove rezanja.

- Samo mi reci da ova ruka odgovara onome tijelu.

Maura se okrenula prema stolu i povukla patentni otvarač na vreći stijelom. Plastika se razdvojila i oslobodila vonj ohlađena mesa i ustajale krvi

od kojega se dizao ţeludac. Leš u vreći još uvijek je bio posve odjeven, glavazabačena, ističući razjapljenu ranu na vratu. Dok je Yoshima fotografirao,Maurin pogled privukla je ţenina crvena kosa, skorena od krvi. Lijepa kosa,pomisli, i lijepa ţena. Ţena koja je bila naoruţana i koja je na onome krovuna nekoga pucala.

- Doktorice Isles, u nas gledaju neki dokazi u obliku kose i vlakana -

rekao je Yoshima koji se nagnuo nad crnu majicu na lešu i promatrao jednu jedinu blijedu vlas koja se zalijepila za rukav.



38

Maura je pincetom iščupala tu vlas i promotrila je pod svjetlom. Bila jeduga oko pet centimetara, srebrnosiva i lagano zavijena. Pogledala je leš. -

Ovo očito nije njezina kosa.

- Vidi, ovdje je još jedna - zamijeti Jane pokazujući na drugu vlas na

ţrtvinim crnim tajicama.

- Moţda je to ţivotinjska dlaka - predloţi Yoshima. - Mogao bi biti zlatni

retriver.

- Ili ju je mlatnuo neki sjedokosi djedica.

Maura je gurnula vlasi u zasebne omotnice za dokaze i odloţila ih ustranu. - U redu, razodjenimo je.

Najprije su skinuli jedini komad nakita koji je nosila, crni švicarski

Hanowa sat na njezinu lijevom zapešću. Zatim su na redu bile cipele, crneReebokice, pa majica s kapuljačom i majica dugih rukava, tajice, pamučnegaćice i sportski grudnjak. Pred njima se pojavilo čvrsto tijelo, vitko alimišićavo. Maura je jednom čula profesora patologije kako tvrdi da u silnimgodinama koliko je obavljao obdukcije nijednom nije naišao na privlačan leš.Ova je ţena dokazivala da ima iznimaka tom pravilu. Usprkos zjapećoj ranii mrljama na leđima i straţnjici, usprkos staklastim očima, i nadalje je bilazapanjujuće lijepa.

Sad kad je tijelo bilo posve lišeno odjeće, Maura i dvoje istraţitelja izašlisu iz dvorane kako bi Yoshima mogao napraviti rendgenske snimke. Gledali

su iz predsoblja kako stavlja olovnu pregaču i namješta role filma.

- Netko će sigurno primijetiti nestanak takve ţene - reče Maura.

- Govoriš li to zato što je zgodna? - upita Jane.

- Govorim to zato što izgleda u nevjerojatnoj fizičkoj kondiciji, imasavršeno zubalo, a tajice na njoj su Donna Karan.

- Pitanje od neupućenog muškarca, ako smijem - umiješa se Tam. - Znači li to da su skupe?

- Kladim se da ti doktorica Isles moţe navesti točnu maloprodajnu cijenu- odgovori Jane.

- Poanta je da ona nije neka skitnica s ulice bez prebite pare. Sa sobom je

nosila mnogo gotovine i bila je naoruţana Heckler i Kochom koji, koliko je

meni poznato, nije baš uobičajeni ulični pištolj.

- I nije imala nikakvu identifikacijsku ispravu - doda Tam.

- Moţda joj je ukradena.



39

- Ali je lopov iza sebe ostavio tristo dolara? - Tam odmahne glavom. - To

bi bilo čudno.

Kroz prozorčić, Maura opazi kako im Yoshima domahuje. - Gotov je -

objavi i vrati se natrag u obdukcijsku dvoranu.

Najprije je pregledala presječeni vrat. Kao i rez kojim je amputiranašaka, i ova je rana naizgled nanesena jednim jedinim potezom, bezoklijevanja. Stavila je ravnalo u ranu.- Duboka je gotovo osam centimetara.

Presijeca dušnik i prodire sve do vratne kraljeţnice. - Okrenula je ravnalo. -

Šira je nego što je duboka, oko dvanaest centimetara od jednog kraja dodrugoga. Ovo nije bio ubod nego rez.

- Zastala je proučavajući posjekotinu. - Čudno je kako je pravilan. Nema

nikakvih neravnina, nema sekundarnih posjekotina. Nijedna modrica ni

nagnječenje. Ovo je učinjeno tako brzo da se ţrtva nije imala šanseoduprijeti. - Obuhvatila je dlanovima glavu i nagnula je prema naprijed. -

Moţe li mi netko pridrţati lubanju u ovom poloţaju? Ţelim bolje promotritirubove rane.

Bez imalo oklijevanja, istraţitelj Tam prišao je i uhvatio lubanju svojimrukama u rukavicama. Iako se ljudski torzo moţe promatrati isključivo kaoneosobna koţa i kosti i mišići, lice leša otkriva više no što većina policajaca

ţeli vidjeti. Međutim, Johnny Tam nije se plašio pogleda na to lice. Gledao je ravno u oči mrtve ţene kao da se nada da bi mu one mogle dati odgovorna njegova mnogobrojna pitanja.

- Tako je dobro - rekla je Maura klizeći povećalom iznad koţe.

- Ne vidim nikakve nazupčane tragove. Ništa što bi mi reklo kakav jenoţ bio... - Naglo ušuti.

- Što je? - upita Jane.

- Ovaj kut je neobičan. Ovo nije uobičajen prerezan vrat.

- Da, takvi su vratovi strašno dosadni.

- Razmisli malo kako bi ti nekome prerezala vrat - odvratila joj je Maura.

- Da bi prodrla ovako duboko, sve do kraljeţaka, prišla bi mu s leđa.Zgrabila bi ţrtvu za kosu, povukla glavu unatrag i prerezala vrat sprijeda,od uha do uha.

- Kao što rade komandosi - komentirao je Tam.

- Pristup s leđa daje ti nadzor nad ţrtvom i povećava izloţenost vrata. I

obično rezultira zavinutim rezom kad se kasnije procjenjuje rana. Ali ovaj je



40

rez blago nakošen, s desna nalijevo. To znači da je zadan kad je glava bila u

neutralnom poloţaju, ne zabačena.

- Moţda je ubojica stajao ispred nje - predloţi Jane.

- Zašto se onda nije opirala? Nema modrica koje bi ukazivale na borbu.

Zašto bi samo stajala ondje dok joj netko praktički reţe glavu?

Yoshima ih obavijesti: - Postavio sam rendgenske snimke.

Svi su se okrenuli prema osvijetljenom zidu na kojem su sad bile

izloţene snimke, a kosti plamtjele bjelinom na ekranu osvijetljenom straga.Najprije se usredotočila na snimke batrljka desnog zapešća i odrezane šake,u mislima uspoređujući kutove prerezane trokutaste kosti. Podudarali suse.

- Ruka je definitivno njezina - potvrdi Maura.- Nisam ni sumnjala - odvrati Jane.

Maura se zatim usredotočila na snimke vrata i rupu u mekim tkivima namjestu gdje je meso bilo tako glatko prerezano. Pogled joj se smjesta

zaustavio na svijetloj krhotini u vratnoj kraljeţnici. – Jesi li napravio bočnusnimku vratne kraljeţnice? - upitala je.

Yoshima je očito predvidio taj njezin zahtjev jer je odmah skinuo snimkešake i zapešća i pričvrstio novi radiograf, s bočnom snimkom vrata. - Vidio

sam tu stvarčicu već ranije i pomislio da ćete ţeljeti više pojedinosti.

Maura je netremice promatrala bočnu snimku petog vratnog kralješka.Predmet, tanak kao ţilet, vidio se i na toj snimci.

- Što je to? - upita Jane pribliţivši joj se iza leđa.

- Nešto metalno, i usadilo se u prednji peti kraljeţak. - Okrenula se

prema obdukcijskom stolu. - Mislim da se dio sječiva odlomio kad ju jeubojica zasjekao i da se krhotina zaglavila u kosti vrata.

- Što znači da bismo moţda mogli analizirati metal - reče Jane. - I

utvrditi proizvođača noţa.

- Mislim da to nije bio noţ - odvrati Maura.

- Sjekira?

- Sjekira bi ostavila raspuklinu i na mekim tkivima bi se vidjele

promjene od nagnječenja. Ona nema ništa od toga. Ovaj je rez uredan i

ravan. Nanesen je sječivom oštrim poput britve i dovoljno dugačkim da

praktički presiječe vrat jednim potezom. - Nešto kao mačeta? - upita Jane.



41

- Ili mač.

Jane pogleda Tama. - Traţimo Zorroa. - Njezin smijeh prekinula je

zvonjava njezina mobitela. Skinula je rukavicu i posegnula za telefonom

pričvršćenim za pojas. - Rizzoli.

- Doktorice Isles, jeste li ikad ranije vidjeli ovakve rane? - upita Tam

Mauru, i nadalje proučavajući rendgensku snimku.

- Jednom, u San Franciscu. Neki je muškarac raskomadao svoju djevojkusamurajskim mačem.

- Hoće li vam analiza metala reći je li i ovo bio samurajski mač?

- Ovih se dana ti mačevi masovno proizvode pa nam vjerojatno nećepomoći ne pronađemo li samo oruţje. Međutim, nikad se ne zna kad bi se

ovakav dokaz mogao pokazati upravo onim dijelom slagalice koji je potrebanza presudu. - Pogledala je Tama čije je lice bilo okupano odsjajem s

osvijetljena zida. Iako mu je kosu prekrivala namreškana papirnata kapa,ponovno je se dojmila njegova prodornost. I manjak duhovitosti. -

Postavljate dobra pitanja - reče.

- Samo pokušavam naučiti.

- Rizzolijeva je pametna policajka. Drţite se nje i sve će biti u redu.

- Tame - obratila mu se Jane vraćajući mobitel za pojas. - Ti ostani i

završi ovdje, ja moram ići.

- Što se dogodilo?

- Zvao je Frost. Pronašli smo ţrtvin automobil.

*

Četvrti kat garaţe u Ulici Tyler bio je gotovo prazan, ali plava Honda

Civic stajala je posve sama na udaljenom parkirnom mjestu u kutu. To je

mjesto bilo mračno i izolirano, upravo onakvo kakvo bi odabrao ako ne ţelišda te itko vidi kako prilaziš svom automobilu. Dok su Jane i Frostpregledavali vozilo, jedina njihova publika bio je samotni zaposlenik garaţei dva bostonska policajca koja su opazila taj automobil ranije tog jutra.

- Na kartici na ploči s instrumentima piše da je ušla u srijedu u osam ipetnaest navečer - rekao je Frost. - Provjerio sam snimku nadzorne kamere

i na njoj se vidi kako honda dolazi u to vrijeme. Pet minuta kasnije, iz

garaţe je izašla ţena. Na glavi je imala kapuljaču tako da joj se lice ne vidi

na snimci, ali izgleda kao ona. Automobil otad nije napustio garaţu.



42

Dok je Frost govorio, Jane je polako obišla hondu. Bio je to tri godinestar model bez većih ogrebotina ili ulubljenja. Gume su bile u dobromstanju. Prtljaţnik je bio otključan, a vrata podignuta kako bi Janepregledala unutrašnjost.

- Krađa tablica prijavljena je pri je pet dana u Springfieldu - rekao je

Frost. - Vozilo je ukradeno prije tjedan dana, također u Springfieldu.

Jane se namrštila promatrajući prtljaţnik, u kojemu nije bilo ničegaosim rezervne gume. - Isuse, mnogo je čišći od mojega.

Frost se nasmijao. - To bi mogla reći za mnoge automobile.

- Kaţe mi tip s opsesivno kompulzivnim poremećajem.

- Izgleda kao da je bio nedavno pomno očišćen. U pretincu za rukavice je

prometna dozvola i polica osiguranja pravog vlasnika. I svidjet će ti se što jebilo ostavljeno na prednjem sjedalu. - Navukao je rukavice i otvorio vozačkavrata. - Ručni GPS.

- Kako to da ti uvijek pronađeš zabavne stvari?

- Rekao bih da je posve nov jer je u njega upisala samo dvije adrese. Obje

u Bostonu.

- Gdje?

- Prva je privatna kuća u Roxbury Crossingu, u vlasništvu LouisaIngersolla.

Jane ga iznenađeno pogleda. - Da to nije detektiv Lou Ingersoll?

- Upravo on. Ta je adresa i na popisu Bostonske policije.

- Otišao je u mirovinu iz Odjela za umorstva prije, koliko? Šesnaest,sedamnaest godina?

- Šesnaest. Ovog časa ga ne mogu dobiti. Nazvao sam njegovu kćer i onakaţe da je Lou otišao na tjedan dana na sjever, pecati. Ondje gdje jest,

moţda nema signala. Ili je isključio mobitel i ne ţeli da ga itko ometa.

- A ona druga adresa u GPS-u?

- Poslovni prostor, baš ovdje u Chinatownu. Mjesto po imenu Akademijaborilačkih vještina Zmaj i zvijezde. Njihova automatska sekretarica kaţe daotvaraju u podne. - Frost pogleda na sat. - Odnosno, otvorili su prije deset

minuta.



43

SEDAM

A kademija borilačkih vještina Zmaj i zvijezde nalazila se na prvom katuoronule ciglene zgrade na Aveniji Harrison, i dok su se uspinjali uskim

stubištem, Jane i Frost čuli su jednolično pjevanje i dahtanje i lupanjenogama, i već su osjećali miris znojne svlačionice. U dvorani, desetak

učenika odjevenih u crne kostime nalik pidţamama izvodilo je vjeţbu stolikom usredotočenošću da nitko od njih naizgled nije zamijetio da je dvojeistraţitelja ušlo. Uz iznimku izblijedjelog plakata za borilačke vještine,prostorija je bila napadno prazna, golih zidova i oguljena drvena poda. Jane

i Frost su jedan trenutak samo stajali nezamijećeni pokraj vrata i gledalikako učenici skaču i udaraju.

Najednom je mlada Azijatkinja iskoračila iz formacije i naredila: -

Dovršite vjeţbu! - Zatim je prišla posjetiteljima. Bila je vitka kao plesačica,koţa joj se sjajila od znoja, ali usprkos tjelesnim naporima, činilo se da nijenimalo zadihana. - Mogu li vam pomoći? - upitala je.

- Iz Bostonske smo policije. Ja sam istraţiteljica Jane Rizzoli, a ovo j e

istraţitelj Frost. Ţeljeli bismo razgovarati s vlasnikom studija. - Mogu li vidjeti vaše isprave? - Taj je zahtjev bio odrješit i ni u kom

slučaju nešto što bi Jane očekivala od nekoga tko izgleda kao da je tekzavršio srednju školu. Dok je djevojka proučavala Janeinu sluţbenuiskaznicu, Jane je proučavala djevojku. Zaključila je da moţda i nije takomlada kao što izgleda. U ranim dvadesetima i sudeći po izgovoru Amerikanka kineskog podrijetla, s tetovaţom tigra na lijevoj nadlaktici. Sa

svojom kratkom, šiljastom kosom i mrkim pogledom, izgledala je kao azijska

inačica gotičarke, sitna ali opasna. Djevojka vrati Jane njezinu iskaznicu. - Vidim da radite za Odjel za

umorstva. Što vas je dovelo ovamo?

- Za početak, smijem li pitati kako vam je ime? - odgovori Jane izvlačećibiljeţnicu.

- Bella Li. Podučavam početnike i srednji stupanj.

- Vaši su učenici fenomenalni - divio se Frost, i nadalje gledajući kako

skupina skače i okreće se.



44

- Ovo je srednje napredna skupina. Vjeţbaju za demonstraciju borilačkih

vještina koja će se odrţati sljedeći mjesec u New Yorku. Sad vjeţbajupokrete leoparda.

- Leoparda?

- To je jedna od drevnih borilačkih vještina iz sjeverne Kine. Leopard seoslanja na brzinu i agresiju, što vidite u ovoj vjeţbi. Svaka borilačka tehnika

odraz je prirode određene ţivotinje. Zmija je lukava i otmjena. Roda se ističeravnoteţom i izbjegavanjem. Majmun je brz i pametan. Učenici birajuţivotinju koja najbolje odgovara njihovoj osobnosti i ovladavaju njezinomtehnikom.

Frost se nasmije. - Kao ono što se vidi u kung fu filmovima.

Njegova primjedba dočekana je s ledenim pogledom.- Pravo ime ovevještine je vushu i nastala je prije nekoliko tisuća godina. Ono što vidite ukung fu filmovima laţno je holivudsko smeće. - Zastala je kad su njezini

učenici završili vjeţbu i pogledali je, čekajući daljnje upute. - Uzmite

mačeve. Vjeţbajte sparing - naredila je i učenici su se zaputili prema polici skoje su uzeli drvene mačeve za vjeţbu.

- Moţemo li razgovarati s vlasnikom? - upita Jane.

- Sifu Fang je u straţnjoj prostoriji, podučava privatnog učenika.

- Kako se piše to ime? Rekli ste da She...

- Siju nije ime - odvrati Bella. - To je kineska riječ za “majstora” ili“učitelja”. Izraz poštovanja.

- Dobro, moţemo li onda razgovarati s majstorom? - obrecne se Jane,

razdraţena djevojčinim stavom. - Ovo nije društveni posjet, gospođice Li.Došli smo po sluţbenom poslu.

Bella je odvagnula njezin zahtjev. Učenici su počeli sparing vjeţbu i

prostorija je odjekivala udarcima drvenih mačeva jedan o drugi. - Samo čas - najzad je rekla. Pokucala je na vrata i s poštovanjem

pričekala trenutak prije no što ih je otvorila i najavila: - Siju, dvoje

policajaca došlo vas je posjetiti.

- Pošalji ih unutra - odgovorio je glas. Ţenski.

Za razliku od mlade Belle Li, Kineskinja koja je ustala sa svog stolca

kako bi ih pozdravila kretala se polako, kao da se bori s bolnim zglobovima,

iako je izgledala kao da je tek ušla u pedesete godine ţivota. Srednja dob

jedva joj se nazirala na licu, a duga crna kosa bila je prošarana sa samo

nekoliko srebrnih vlasi. Dočekala ih je sa samopouzdanjem carice. Iako je



45

bila Janeine visine, zbog svojeg je kraljevskog drţanja djelovala mnogo viša.Pokraj nje je stajao plavokosi dječak od otprilike šest godina, odjeven uopravu za borilačke vještine, i u ruci stezao drveni štap velik gotovo koliko ion.

- Ja sam Iris Fang - predstavila se ţena. - Kako vam mogu pomoći? - I po

njezinom naglasku i po njezinoj formalnosti, Jane je zaključila da nijerođena u Americi.

- Istraţiteljica Rizzoli, istraţitelj Frost - odgovorila je Jane. Po-gledala je

dječačića koji joj je uzvratio pogled, ratoborno neustrašen. - Bi li vaš učenikmogao izaći? Moramo razgovarati s vama nasamo.

Iris kimne glavom. - Bella, odvedi Adama u drugu prostoriju da pričekamajku.

- Ali, Sifu - usprotivi se dječak - ţelim vam pokazati kako sam uvjeţbaomajmunove pokrete motkom!

Iris mu se nasmiješila. - Pokazat ćeš mi sljedeći tjedan, Adame

- rekla je, njeţno mu prolazeći prstima kroz kosu. - I majmuni se moraju

naučiti strpljenju. A sad idi. - Osmijeh je ostao na njezinim usnama dok je

Bella vodila dječaka iz prostorije.

- Zar je taj dječačić učenik borilačkih vještina? - upita Frost.

- Ima i talent i strast. Ja ne tratim trud na svakoga. - S Irisina lica

nestao je osmijeh dok je svoje posjetitelje promatrala hladno ih

procjenjujući. Pogled joj se prikovao uz Jane, kao da je shvatila tko je od

njih dvoje glavni. - Zašto je policija došla u moj studio?

- Mi smo iz Odjela za umorstva Bostonske policije - odgovori Jane. -

Moramo vam postaviti nekoliko pitanja o nečemu što se sinoć dogodilo uChinatownu.

- Pretpostavljam da je riječ o mrtvoj ţeni na krovu. - Tad već znate za to.

- Svi govore o tome. Ovo je mala četvrt i kao svako kinesko selo, imasvoje tračeve i svoja zabadala. Kaţu da joj je prerezan vrat i da joj je rukabačena s krova. I kaţu da je imala pištolj.

Tko god ti oni bili, znaju prokleto previše, pomisli Jane.

- Jesu li te priče istinite? - upita Iris.

- O tome ne moţemo govoriti - odgovori Jane.



46

- Ali zbog toga ste došli, zar ne? Kako bismo razgovarali o tome? - mirno

je upita Iris.

Kratko su se promatrale i Jane najednom shvati: nisam ja ta koja traţiinformacije. - Ţeljeli bismo vam pokazati fotografiju.

- Postoji li razlog zašto je ţelite pokazati baš meni? - upita Iris.

- Razgovaramo s mnogo ljudi u četvrti.

- Ali ovo je prvi put da čujem o nekoj fotografiji. A mislim da bi o nečemtakvom nedvojbeno čula.

- Kao prvo, moramo vam pokazati fotografiju. Nakon toga ćemorazgovarati o razlogu. - Jane pogleda Frosta.

- Ţao mi je što ovo morate vidjeti, gospođo - započne Frost. - Moţda će

vas uznemiriti. Moţda biste ţeljeli prije toga sjesti?

Njegov miran i smjeran ton kao da je otopio nešto leda iz ţeninih očiju ikimnula je glavom. - Danas sam nekako umorna. Moţda ću ipak sjesti,hvala.

Frost joj brzo pribliţi stolac i Iris klone na njega s uzdahom olakšanjakoji im je rekao koliko je rado prihvatila tu njegovu gestu. Tek je tad Frost

otvorio digitalnu fotografiju koju je Maura poslala elektronskom poštom izmrtvačnice. Iako je ţrtvina rana bila diskretno prekrivena, bljedilo lica,

ovješena čeljust i napola otvorene oči nisu ostavljale dvojbe da je riječ ofotografiji mrtve ţene.

Iris je punu minutu nijemo promatrala fotografiju, a izraz na njezinu

licu ostao je nepromijenjen.

- Gospođo? Prepoznajete li je? - upita Frost.

- Lijepa je, zar ne? - odgovori Iris i podigne pogled. - Ali ne poznajem je.

- Jeste li sigurni da je nikad niste vidjeli?

- Trideset pet godina ţivim u Chinatownu, još otkad smo suprug i jaemigrirali iz Tajvana. Da je ova ţena iz moje četvrti, znala bih je. - Pogleda

Jane. - Je li to jedino što ste me došli pitati?

Jane nije odgovorila odmah jer je zapazila poţarne stube koje su vijugalepokraj prozora. Iz ove se prostorije moţe na krov, pomisli. Što znači da semoţe do krovova svih zgrada u ovom bloku, uključujući i onaj na kojem jeţrtva umrla. Obratila se Iris: - Koliko imate zaposlenika?

- Ja sam glavna instruktorica.



47

- A mlada ţena koja nas je upravo uvela? - Jane pogleda ime u biljeţnici.- Bella Li.

- Bella je sa mnom već gotovo godinu dana. Podučava neke grupe iprikuplja školarinu od svojih učenika.

- Spomenuli ste supruga. Radi li ovdje i gospodin Fang?

Ţena nekoliko puta trepne i odvrati pogled. - Moj suprug je mrtav- rečetihim glasom. - Jamesa nema već devetnaest godina.

- Ţao mi je što to čujem, gospođo Fang. - Frost je to rekao tiho i bilo je

očito da to doista misli.

Prošao je jedan trenutak, nijem, osim bučnih udaraca drvenih mačeva ususjednoj prostoriji, gdje su učenici sparirali.

- Ja sam jedina vlasnica ove škole. Zato, ako imate pitanja, ja sam takoju trebate pitati. - Uspravila se. Smirenost joj se vratila i pogled zaustavio

na Jane, kao da je shvatila za koga je najvjerojatnije da će od nje zatraţitineka objašnjenja. - Zašto ste mislili da bih mogla poznavati mrtvu ţenu?

Više nisu mogli izbjegavati to pitanje. Jane je odgovorila: - Jutros smo

pronašli ţrtvin automobil, parkiran u garaţi u Chinatownu. U njemu je bioGPS, a jedna od adresa u memoriji bila je vaša.

Iris se namrštila. - Ovdje? Moj studio?

- On je bio ţrtvino odredište. Znate li zašto?

- Ne. - To je odgovorila bez razmišljanja.

- Smijem li vas upitati gdje ste bili u srijedu navečer, gospođo Fang?

Iris je zastala i skupila oči promatrajući Jane. - Podučavala samvečernju grupu. Nakon toga sam otišla kući.

- Kad ste otišli odavde?

- Oko deset. U deset i petnaest već sam bila kod kuće. Tai Tung Village je veoma blizu. Ţivim u Ulici Hudson, na samom rubu Chinatowna.

- Je li itko išao s vama?

- Bila sam sama.

- Ţivite li sami?

- Nemam obitelj, istraţiteljice. Suprug mi je mrtav, a kći... - Zastala je. -

Da, ţivim sama - rekla je i brada joj se naglo podigla, kao da ţeli odbiti

svako saţaljenje koje bi taj odgovor mogao pobuditi. Ali u njezinim je očima

nešto bljesnulo, suze koje je, nekoliko puta trepnuvši, brzo otjerala. Ma



48

koliko nastojala prikazati se nepobjedivom, ova je ţena još uvijek bilaranjena gubitkom.

U susjednoj prostoriji, sat je završio i čuo se topot stopala niz stube. Irispogleda na sat na zidu. - Uskoro će doći moj sljedeći učenik - reče. - Jesmo li

završili?

- Ne posve - odgovori Jane. - Imam još jedno pitanje. U ţrtvinom GPS-u

nalazila se još jedna adresa, privatne kuće ovdje u Bostonu. Poznajete liumirovljenog istraţitelja Bostonske policije Louisa Ingersolla?

U hipu, iz ţeninih je obraza nestala sva boja. Sjedila je kao zaleđena, licaukočena kao kamen.

- Gospođo Fang, jeste li dobro? - upita Frost. Dodirne je po ramenu, a ona

se lecne kao daju je njegov dodir opario.Jane tiho zamijeti: - Znači, poznato vam je to ime.

Iris glasno proguta slinu. - Detektiva Ingersolla upoznala sam prije

devetnaest godina. Kad je moj suprug umro. Kad je... - Glas joj utihne.

Jane i Frost se pogledaju. Ingersoll je istraţivao ubojstva.

- Gospođo Fang - obrati joj se Frost. Ovaj put kad ju je dodirnuo, nije se

lecnula, dopustila mu je da poloţi ruku na njezino rame.

- Što se je dogodilo vašem suprugu?

Iris pogne glavu i odgovori jedva čujnim šaptom. - Ustrijeljen je. U

restoranu Crveni Feniks.



49

OSAM

S prozora studija vidim kako dvoje istraţitelja izlaze iz moje zgrade izastaju na ulici. Podiţu pogled i ja, iako mi svi instinkti govore da seodmaknem, tvrdoglavo ostajem posve u vidokrugu, znajući da mepromatraju dok ih promatram. Odbijam skrivati se kako od prijatelja tako i

od neprijatelja pa se suočavam s njima kroz staklo, pogleda prikovana uzţenu. ISTRAŢITELJICA JANE RIZZOLI, piše na posjetnici koju mi jeostavila. Na prvi se pogled činila slabim borcem, tek još jedna ţena kojanaporno radi u sivom odijelu s hlačama i udobnim cipelama, kose nalik

ţičanom klupku tamnih kovrča. Ali njezine oči otkrivaju mnogo više. Traţe izamjećuju i procjenjuju. Ima oči lovca i pokušava zaključiti jesam li janjezina lovina.

Stojim bez straha ondje gdje me ona i ostatak svijeta mogu vidjeti. Mogu

me proučavati koliko god ţele, ali vidjet će samo povučenu i skromnu ţenu,kose prošarane prvim laganim snijegom godina koje prolaze. Starost je jošdaleko, to sigurno, ali danas osjećam njezino nesmiljeno pribliţavanje.

Znam da mi ponestaje vremena da dovršim što sam započela. A s ovimposjetom dvoje istraţitelja, putovanje je upravo krenulo uznemirujućomzaobilaznicom koju nisam predvidjela.

Dolje na ulici, dvoje istraţitelja najzad odlaze. Vraćaju se lovu, kamo godih odveo.

- Sifu, ima li problema?

- Ne znam. - Okrenem se i pogledam Bellu i ponovno se divim

besprijekornosti i mladosti njezine koţe, čak i na strogom svjetlu koje dopire

kroz prozor. Jedina nesavršenost jest oţiljak na njezinoj bradi, posljedicatrenutka nepaţnje tijekom sparing vjeţbe. Tu pogrešku više nikad nijeponovila. Stoji uspravna, neustrašiva i samouvjerena. Moţda previšesamouvjerena; na bojnome polju, bahatost se zna pokazati kobnom.

- Zašto su došli ovamo? - pita.

- Istraţitelji su. Posao im je postavljati pitanja.

- Jesi li saznala još nešto o onoj ţeni? Tko je bila, tko ju je poslao?

- Nisam. - Ponovno pogledam kroz prozor, prolaznika koji hoda AvenijomHarrison. - Ali tko god je bila, znala je kako će me pronaći.



50

- Neće biti zadnja - turobno kaţe Bella.

Ne mora me upozoravati; obje znamo da je šibica zapaljena i fitilj gori.

U uredu se ponovno spuštam na stolac i netremice promatram uokvirenufotografiju na mom radnom stolu. Ne moram je ni gledati, slika je tako

temeljito urezana u moje sjećanje. Podiţem je i nasmiješim se licima nafotografiji. Znam točan datum kad je snimljena jer je tad bio rođendan mojekćeri. Majke mogu zaboraviti mnogo toga, ali uvijek pamtimo dan kad sunaša djeca rođena. Na fotografiji Laura ima četrnaest godina. Ona i ja

stojimo ispred Boston Symphony Halla gdje smo bile na koncertu Joshue

Bella. Cijeli mjesec prije tog koncerta Laura je neprestano govorila o Joshui

Bellu. Nije li zgodan, mama? Ne misliš li da njegova violina praktički pjeva?Na fotografiji, Laura još uvijek blista jer je vidjela svog idola na djelu. I moj

suprug James je te večeri bio s nama, ali nije na fotografiji; nema ga ni na jednoj našoj fotografiji jer je on uvijek bio taj koji je drţao kameru. Kako bihvoljela da sam se barem jednom sjetila uzeti tu kameru iz njegove ruke i

slikati njegovo milo, sovoliko lice. Ali nikad mi nije palo na pamet da će tatako dragocjena prilika najednom nestati. Da će njegov osmijeh ostati ţivsamo u mom sjećanju, njegova se slika zalediti u dobi od trideset sedam

godina. Zauvijek, moj mladi suprug. Na okvir kapne suza i ja odlaţemfotografiju natrag na stol.

Ni nje ni njega više nema. Najprije moja kći, a zatim moj suprug,istrgnuti iz mog zagrljaja. Kako čovjek moţe nastaviti ţivjeti kad mu je srceiščupano ne samo jednom, nego dvaput? A ipak, evo me, još sam ţiva, jošdišem.

Zasad.



51

DEVET

Veoma se dobro sjećam pokolja u Crvenom feniksu. Bio je to klasičan slučajamoka, gubitka vlasti nad sobom. - Forenzički psiholog, doktor LawrenceZucker, zavalio se u svom stolcu, promatrajući Jane i Frosta na drugojstrani stola svojim prodornim pogledom zbog kojega se Jane uvijek osjećalanelagodno. Iako je Frost sjedio pokraj nje, Zucker kao da je gledao samo nju,

njegov pogled kao da se uvlačio u njezin um traţeći tajne, kao da je ona

jedini objekt njegove znatiţelje. Zucker je već ionako znao previše njezinihtajni. Svjedočio je njezinu grbavom početku u Odjelu za umorstva, kad se još

uvijek borila da je prihvate kao jedinu ţenu među dvanaest istraţiteljamuškaraca. Znao je za noćne more koje su je proganjale nakon niza naročitobrutalnih ubojstava koje je počinio ubojica s nadimkom Kirurg. I znao je zaoţiljke koje će zauvijek nositi na rukama, na mjestima gdje je taj isti ubojicazario skalpel kroz njezino meso. Samo jednim pogledom, Zucker je kroz sve

njezine obrane vidio otvorene rane u dubini duše i Jane mu je zamjeralaranjivost koju je zbog toga osjećala.

Zato se usredotočila na fascikl koji je leţao otvoren na njegovu radnomstolu. Sadrţavao je njegov devetnaest godina star izvještaj o Crvenom

feniksu, uključujući i psihološki profil Wu Weimina, kuhara Kineza koji jebio odgovoran za pucnjavu. Znala je da je Zucker krajnje temeljit kliničarčije se analize ponekad proteţu na desetke stranica pa se iznenadila vidjevšikoliko je ovaj dosje tanak.

- Je li ovo vaš kompletan izvještaj? - upitala je.

- Sve čime sam pridonio istrazi. U njemu je psihološki post mortem

gospodina Wua kao i izvještaji o četiri ţrtve. U datoteci Bostonske policijemorala bi postojati preslika svega ovoga. Taj je slučaj vodio detektivIngersoll. Jeste li razgovarali s njim?

- Ovaj tjedan nije u gradu i nismo ga uspjeli dobiti - odgovori Frost. -

Njegova kći kaţe da je negdje na sjeveru, u ribičkom kampu gdje mobitelnema signala.

Zucker uzdahne. - Mora da je lijepo biti u penziji. Imam osjećaj kao da jeiz policije otišao prije sto godina. Koliko mu je sad godina, sedamdesetak?



52

- Što je u policijskim godinama kao sto deset - sa smijehom odgovori

Frost.

Jane ih vrati na temu. - Drugi istraţitelj na slučaju bio je CharlieStaines, ali on je umro. Zato smo se nadali da biste vi mogli s nama

podijeliti svoje spoznaje o onome što se dogodilo.

Zucker kimne glavom. - Osnovno što se dogodilo bilo je jasno već pomjestu zločina. Znamo da je kuhar, kineski imigrant po imenu Wu Weimin,ušao u blagovaonicu i ustrijelio četvero ljudi. Prvi je poginuo muškarac poimenu Joey Gilmore koji je samo svratio po naručenu hranu za van. Ţrtvabroj dva bio je konobar, James Fang, navodno kuharov bliski prijatelj. Ţrtvetri i četiri bili su Malloryjevi, bračni par koji je sjedio za stolom ublagovaonici. Na kraju je kuhar ušao u kuhinju, prislonio pištolj uz svoju

sljepoočicu i ubio se. Bio je to slučaj amoka nakon kojega je uslijedilo

samoubojstvo.

- Kad tako kaţete, amok zvuči kao klinički izraz - zamijeti Frost.

- I jest. To je malezijska riječ za nešto što je kapetan Cook opisao joškrajem osamnaestog stoljeća, kad je ţivio među Malezijcima. Opisao je

ubilačke ispade bez vidljivog razloga, u kojima bi pojedinca - gotovo uvijek

muškarca - obuzela pomama za ubijanjem. Ubojica bi ubijao sve nadohvat

ruke dok ga ne bi svladali. Kapetan Cook je mislio da je to ponašanjesvojstveno za Jugoistočnu Aziju, ali danas je jasno da se događa diljemsvijeta, u svim kulturama. Taj fenomen sad ima nezgrapno ime NMNJO.

- A to je kratica za?

- Nenadani masovni napad jedne osobe.

Jane pogleda Frosta. - Poznat i kao poštarski sindrom.

Zucker joj uputi pogled neodobravanja. - Što je nepošteno premapoštanskim radnicima. NMNJO se događa u svim zanimanjima. Međuradnicima i intelektualcima. Starima, mladima. Oţenjenima, samcima. Aligotovo je uvijek riječ o muškarcima.

- Što dakle te ubojice imaju zajedničko? - upita Frost.

- Vjerojatno moţete pogoditi. Često su izolirani od zajednice. Imajupoteškoća u odnosima. Napad ubrzava neka kriza - gubitak posla, propast

braka. I na kraju, ti pojedinci imaju pristup oruţju.

Jane prelista svoj primjerak izvještaja Bostonske policije. - Glock 17 s

cijevi na koju se moţe staviti prigušivač, za koji je prijavljeno da je godinu



53

dana ranije ukraden u Georgiji. - Podigla je pogled. - Zašto bi imigrant splaćom kuhara kupio Glock?

- Moţda za zaštitu? Zato što se osjećao ugroţen?

- Vi ste psiholog, doktore Zucker. Nemate li odgovor?

Zucker stisne usnice. - Ne, nemam. Nisam vidovit. I nisam imao prilike

razgovarati s njemu najbliţom osobom, njegovom suprugom. Kad jeBostonska policija zatraţila moje usluge, ona je već bila otišla iz grada inismo znali kako je pronaći. Moj psihološki profil gospodina Wua temelji sena razgovorima s drugim ljudima koji su ga poznavali. A taj popis nije bio

dug.

- Jedna od tih osoba bila je Iris Fang - reče Jane.

Zucker kimne glavom. - Ah, da. Konobarova ţena. Sjećam je se veomadobro.

- Iz nekog posebnog razloga?

- Kao prvo, bila je lijepa. Apsolutno čarobna.

- Upravo smo je upoznali - reče Frost. - Još uvijek je čarobna.

- Doista? - Zucker prelista stranice svog dosjea. - Da vidimo, kad sam

razgovarao s njom, imala je trideset šest godina. To znači da danas ima...pedeset pet. - Pogleda Frosta. - Mora da je zbog tih azijskih gena.

Jane se počela osjećati kao zanemarena, ruţna polusestra. - Sad kad smo

apsolvirali činjenicu da je obojica smatrate boţanstvenom, čega se jošsjećate o gospođi Fang?

- Zapravo, mnogo toga. Nekoliko sam puta razgovarao s njom budući dami je bila glavni izvor informacija o Wu Weiminu. To mi je bila prva godina

da radim s Bostonskom policijom, a taj je određeni slučaj bio tako strašanda je teško ne sjećati ga se. Čovjek ode na kasnu večeru u Chinatownu, i

umjesto da uţiva u kung pao piletini, kuhar ga prorešeta. Zbog toga je tapriča privukla toliko mnogo pozornosti. Javnost se osjećala ranjivom jer je

svatko mogao biti ţrtva. Osim toga, zavladala je uobičajena histerija zbogopasnih ilegalnih useljenika. Kako je gospodin Wu ušao u zemlju, kako jenabavio pištolj, i tako dalje. Doktorirao sam samo nekoliko godina prijetoga, a već sam radio kao savjetnik na jednom od najsenzacionalnijih

slučajeva te godine. - Zastao je. - Loše sam odabrao riječi.

- Što ste zaključili o ubojici? - upita Frost.

- Prilično tuţan tip, zapravo. Došao je iz pokrajine Fujian i uvukao se uSAD kad mu je bilo moţda dvadeset godina. Nemoguće je biti siguran u



54

pogledu datuma jer nema dokumentacije. Sve sam informacije dobio od

gospođe Fang, koja je rekla da je gospodin Wu bio bliski prijatelj njezinasupruga.

- Koji je poginuo u pucnjavi - doda Frost.

- Da. Usprkos tomu, gospođa Fang nije ţeljela reći ništa ruţno o Wuu.Nije vjerovala da je on to učinio. Nazvala ga je njeţnim i marljivim. Rekla jeda je imao previše toga za što bi ţivio. Uzdrţavao je ţenu i kćer, i slao novacsedmogodišnjem sinu iz prethodne veze.

- Znači, imao je i bivšu ţenu?

- U drugom gradu. Ali Wu i njegova supruga, Li Hua, godinama su

ţivjeli u Bostonu, u stanu tik iznad restorana u kojem je on radio, i

uglavnom se drţali za sebe. Vjerojatno su se bojali da će privući pozornost jer su bili nezakoniti useljenici. Uz to, jezik im je moţda oteţavao ţivot jersu govorili mandarinski i svoj izrazito lokalni dijalekt poznat kao Min.

- A većina Chinatowna govori kantonski - doda Frost.

Zucker kimne glavom. - Ti su dijalekti međusobno nerazumljivi i to biizoliralo obitelj Wu. Stoga je taj muškarac imao višestruke izvore stresa.Skriva svoj status ilegalnog useljenika. Izoliran je. I mora uzdrţavatiobitelj. Pridodajte tome dugo radno vrijeme i svi će se sloţiti da je to

ogroman pritisak za svakog čovjeka. - Ali zbog čega je puknuo? - upita Jane.

- Gospođa Fang nije znala. Taj tjedan kad je došlo do pucnjave, bila je uposjetu rođacima u Tajvanu. Razgovarao sam s njom kad se vratila kući,kad je još uvijek bila u stanju šoka. Jedino što je uporno ponavljala bilo jeda Wu ne bi nikad nikoga ubio. A pogotovo ne njezina supruga, Jamesa, jer

su njih dvojica bili prijatelji. Također je tvrdila da Wu nije imao pištolj.

- Otkud bi to ona mogla znati? Nije bila udata za njega.- Pa, Wuovu suprugu nisam mogao pitati. Već nekoliko dana nakon

pucnjave, ona i kći su se spakirale i nestale. U to doba Domovinskasigurnost nije drţala na oku strance pa ilegalcima nije bilo teško nestati izvidokruga, ili zauvijek iščeznuti. To je učinila Wuova supruga. Iščeznula je.Čak ni Iris Fang nije imala pojma kamo su otišle.

- U svemu se oslanjate na gospođu Fang. Kako znate da je govorilaistinu? - upita Jane.

- Moţda sam naivan, ali ni u jednom času nisam posumnjao u njezinuiskrenost. Jednostavno, ima nešto. - Zucker odmahne glavom. - Kako



55

tragičan lik. Još uvijek je saţalijevam. Ne znam kako itko uspije ţivjeti stoliko gubitaka koliko ih je ona pretrpjela.

- Gubitaka?

- Da, tu je i priča s njezinom kćeri.

Jane se najednom sjetila što je Iris rekla, kako ţivi sama. Kako višenema obitelj. - Je li njezina kći umrla?

- Pretpostavljam da to nisam stavio u izvještaj jer nije bilo vaţno zaincident u Crvenom feniksu. Iris i James su imali četrnaestgodišnju kćerkoja je nestala dvije godine ranije. Djevojčici nikad nije pronađen nikakavtrag.

- Isuse - zapanji se Frost. - Nismo imali pojma. O tome nije rekla ni riječ.

- Ona nije od ţena koje bi ţeljele ičiju sućut. Ali sjećam se da sam unjezinim očima vidio bol. Bol kakvu nisam mogao ni zamisliti. A ipak, i takonevjerojatnu snagu. - Zucker nakratko ušuti, kao da je još uvijek potresensjećanjem na tugu te ţene.

To je bila bol koju ni Jane nije mogla zamisliti. Pomislila je na vlastitu

kćer, Reginu, kojoj je bilo tek dvije i pol godine. Pomisao da pokušaš ţivjetidalje, iz godine u godinu, ne znajući je li tvoje dijete ţivo ili mrtvo. Samo tamuka mogla bi natjerati ţenu u ludilo. A onda izgubiti i muţa...

- Svaka tragedija za sobom uvijek ostavlja naknadne šokove - nastavi

Zucker. - Ali ono što se dogodilo u Crvenom feniksu prelazilo je granicetrauma nanesenih neposrednim obiteljima. Kao da je uz taj pokolj bila

pripojena kletva. I samo je nastavila uzimati sve više i više ţrtava.

U sobi je najednom postalo hladnije. Toliko hladno da se Jane najeţila odstudeni. - Kako to mislite, kletva?

- U roku mjesec dana, dogodilo se mnogo ruţnih stvari. Istraţitelj

Staines se srušio i umro od srčanog napadaja. Tehničar koji je obrađivaomjesto zločina poginuo je u automobilskoj nesreći. Supruga detektivaIngersolla doţivjela je moţdani udar i kasnije umrla. I na kraju, nestala je i

djevojka.

- Koja djevojka?

- Charlotte Dion, sedamnaestgodišnja kći Dine Mallory, jedne od ţrtavau restoranu. Nekoliko tjedana nakon što je Dina ubijena u Crvenom feniksu,Charlotte je nestala na školskom izletu. Nikad je nisu pronašli.

Jane je najednom čula lupanje vlastitog srca, glasno kao bubanj unjezinim ušima. - Rekli ste da je nestala i kći Iris Fang.



56

Zucker kimne glavom. - Nestale su u razmaku od dvije godine, ali

slučajnost je svejedno jezovita, zar ne? Dvjema ţrtvama iz Crvenog feniksa

nestale su kćeri.

- Je li to doista bila slučajnost?

- Što bi drugo bilo? Te se dvije obitelji nisu poznavale. Fangovi su biliuseljenici koji naporno rade za ţivot. Charlottini roditelji bili su bostonskibrahmani, tradicionalna viša klasa. Između njih nije bilo nikakve veze.Moţda je za to kriva kletva Crvenog feniksa.

- Pogledao je dosje. - Ili moţda ona zgrada. U Chinatownu misle da jeopsjedaju duhovi. Kaţu da se, kad uđeš unutra, zlo zalijepi za tebe. -

Pogleda Jane. - I prati te kući.



57

DESET

Jane nije voljela slučajnosti. Naravno, u kompleksnom tkanju ţivotadogađale su se slučajnosti, ali ona se uvijek osjećala primoranom provjeritizbog čega su se njihove niti ukrstile, je li to doista bilo nasumce, ili je nadjelu bio neki veći plan, obrazac koji se vidi kad se tim nitima vratiš donjihova izvorišta. I zato je sjedila za svojim stolom pokušavajući učinitiupravo to, odnosno pratila je pet nespojivih niti koje su se prije devetnaest

godina tragično ukrstile u restoranu u Chinatownu.

Dos je o Crvenom feniksu nije bio naročito debeo. Za istraţitelje Odjela zaumorstva, ubojstvo-samoubojstvo je sretan zgoditak, slučaj koji dolaziuredno omotan i s mašnom, u kojemu je pravda prikladno zadovoljenametkom kojim počinitelj sam sebi oduzme ţivot. Policijsko izvješće koje supotpisali Staines i Ingersoll nije se fokusiralo na tko je pucao, nego zašto, i

njihova se analiza uvelike oslanjala na ono što su o Wuu Weiminu Jane iFrost već čuli od doktora Zuckera.

Zbog toga je ona sad pozornost posvetila četirima ţrtvama.

Ţrtva broj jedan bio je Joey Gilmore, dvadesetpetgodišnjak, rođen iodrastao u juţnom Bostonu. O Gilmoreu je u izvještaju bilo mnogo višeinformacija jer je imao policijski dosje. Krađa, ometanje posjeda, tvorninapad. Taj dosje i ime njegova poslodavca - Veleprodaja mesa Donohue -

smjesta su privukli Janeinu pozornost. Vlasnik kompanije, Kevin Donohue,

bio je itekako dobro poznat Bostonskoj policiji zbog svojih dubokih i čvrstihveza s lokalnim organiziranim kriminalom. U protekla četiri desetljeća,Donohue je napredovao od običnog uličnog razbojnika do jednog od tri

najmoćnija imena u lokalnoj irskoj mafiji. Policija je točno znala tko je i što je Donohue; samo to nisu mogli dokazati na sudu. Još ne.

Jane je izvadila fascikl s fotografijama s mjesta zločina i prelistala ih dofotografije mrtvoga tijela Joeyja Gilmorea na podu među razbacanimpapirnatim kutijama s hranom za van. Pogođen je jednim metkom uzatiljak. Doktor Zucker ovo moţda naziva slučajem amoka, ali je Jane

vraški nalikovalo gangsterskom smaknuću.

Ţrtva broj dva bio je James Fang, star trideset sedam godina, koji jeradio kao šef sale, konobar i blagajnik u restoranu Crveni feniks. On i



58

njegova supruga Iris emigrirali su iz Tajvana šesnaest godina ranije, kad jeon došao u Sjedinjene Američke Drţave kao postdiplomski student azijskeknjiţevnosti. Rad u restoranu bio mu je samo večernji posao; danju jepodučavao u izvanškolskom dodatnom programu u bostonskom

Chinatownu. Wu Weimin i on opisani su kao dobri prijatelji koji su petgodina radili zajedno u Crvenom feniksu. Koliko je bilo poznato, između njihnije bilo nikakvih sukoba. U izvještaju se nigdje nije spominjala Laura, kćiFangovih, koja je nestala dvije godine ranije. Moţda Staines i Ingersoll nisuni znali za prijašnju tragediju koja je pogodila obitelj Fang.

Ţrtve tri i četiri bile su bračni par, Arthur i Dina Mallory iz Brooklinea,Massachusetts. Arthur je imao četrdeset osam godina i bio je predsjednik igeneralni direktor investicijske tvrtke Wellesley Group. Dinino zanimanje

nije bilo navedeno; sudeći prema poslu kojim se bavio njezin suprug, tačetrdesetgodišnjakinja nije morala raditi. I Arthuru i Dini je ovo bio drugi

brak i spajanje dvaju obitelji. Arthurova prva ţena bila je Barbara Hart skojom je imao sina, Marka, dvadesetgodišnjaka. Dinin bivši suprug bio jePatrick Dion, i oni su imali sedamnaestgodišnju kćer. Policijski izvještajposebno se osvrnuo na ono što svaki dobar istraţitelj ubojstva automatskiistraţuje: bilo kakve sukobe koji su posljedica razvoda i ponovnih brakova

ţrtava.

Prema riječima sina Arthura Malloryja, Marka Malloryja, odnosi

između obitelji Mallory i Dion bili su izuzetno srdačni iako su pet godina ranije Dina i Arthur napustili svoje prve supruţnike kako bi

bili zajedno. Čak i nakon razvoda i ponovne udaje, Dina Mallory i

njezin bivši suprug, Patrick, ostali su u prijateljskim odnosima i

obitelji su često objedovale zajedno za blagdane.

Kako je to bizarno civilizirano, pomisli Jane. Patricka supruga ostavizbog drugog muškarca, a onda svi zajedno slave Boţić. Zvučalo je previšedobro da bi bilo istinito, ali ta je informacija došla ravno od Marka, sina Arthura Malloryja, a on je vjerojatno bio upućen. Dionovi i Malloryjevi bilisu utjelovljenje idealne nove obitelji, sve sami osmijesi bez ijedne trzavice.

Pretpostavila je da je to moguće, ali ona to nikako nije mogla zamisliti uvlastitoj obitelji. Pokušala je zamisliti ponovno okupljanje obitelji Rizzolikoje bi uključilo njezina oca, majku, fuficu njezina oca i novog majčina

dečka, Vincea Korsaka. E sad, tu bi se prije ili kasnije dogodio pokolj, i ne bise moglo kladiti tko bi ostao stajati.



59

Ali Malloryjevima i Dionovima je nekako uspjelo da ta stvar funkcionira.

Moţda je to bilo zbog Charlotte, koja je imala samo dvanaest godina kad su

se njezini roditelji razveli. Kao i većinu djece iz razvedenih brakova, i njusu, sirotu malu bogatašicu, vjerojatno vozikali od oca Patricka do majke

Dine, i nabacivali se njome.

Jane je okrenula zadnju stranicu u dosjeu i pronašla kratki dodatakizvještaju:

Nestanak Charlotte Dion, kćeri Dine Mallory, prijavljen je 24. travnja.

Posljednji put je viđena na školskom izletu u blizini Faneuil Halla.

Prema riječima istraţitelja Hanka Buckholza, dokazi ukazuju navjerojatnu otmicu. Istraga je u tijeku.

Taj je dodatak, datiran 28. travnja, potpisao istraţitelj Ingersoll.

Dvije nestale djevojke, Laura Fang i Charlotte Dion. Obje su bile kćeriţrtava ubijenih u Crvenom feniksu, ali ništa u ovom izvještaju nijeukazivalo da je to bilo išta više od tuţne slučajnosti. Baš kao što je rekaodoktor Zucker. Ponekad nema obrasca, nikakvog plana, samo slijepa

okrutnost sudbine koja ne vodi evidenciju o tome tko je već previše propatio.

- Znaš, Rizzolijeva, morala si me samo pitati.

Podigla je glavu i ugledala Johnnyja Tama kako stoji uz njezin stol. -

Pitati te što?

- O pokolju u Crvenom feniksu. Upravo sam naletio na Frosta. Kaţe daste vas dvoje traţili sve dosjee. Da si samo razgovarala sa mnom, mogaosam ti reći sve o tom slučaju.

- Otkud bi ti znao o njemu? Pa ti si imao, koliko, osam godina kad se to

dogodilo?

- Dodijeljen sam Chinatownu pa moram znati što se ondje događa.Kinezi još uvijek govore o Crvenom feniksu. On im je kao rana koja nikadnije zacijelila. I nikad neće, jer je sve obavljeno stidom.

- Stidom? Zašto?

- Ubojica je bio jedan od nas. A kad kaţem jedan od nas, mislim na sveKineze. - Pokazao je na dosjee na njezinu stolu. - Taj sam slučaj pregledaoprije dva mjeseca. Razgovarao sam s Louom Ingersollom. Pročitao izvješćemrtvozornika. - Kucnuo se prstom po glavi. - Sve je ovdje unutra.

- Nisam znala da si upoznat s njime.



60

- Je li ti palo na pamet da me pitaš? Mislio sam da sam dio tima.

Nije joj se svidio optuţujući prizvuk u njegovu glasu. - Da, dio si tima -

potvrdila je. - Pokušat ću to zapamtiti. Ali svima će nam biti mnogo lakšeriješiš li se te kivnje.

- Samo ţelim biti u prvom redu lova. A ne da me tretirate kao nekoštrebersko pojačanje, što se ovdje i prečesto događa.

- Kako to misliš?

- Bostonska policija bi trebala biti veliki, sretan kotao u kojem svoje

mjesto ravnopravno nalaze svi narodi, zar ne? - Nasmijao se.

- Sranje.

Promotrila ga je, nastojeći pročitati ukočen izraz na njegovu licu.

Najednom je prepoznala sebe u njegovoj dobi, gladnu da se dokaţe iogorčenu što je i prečesto ignoriraju. - Sjedi, Tame - rekla je.

Uzdahnuo je, privukao najbliţi stolac i sjeo. - Da?

- Misliš da ja ne znam kako je biti manjina?

- Ne znam. Znaš li?

- Osvrni se oko sebe. Koliko ţenskih istraţiteljica vidiš u ovom odjelu?Postoji samo jedna i ti upravo razgovaraš s njom. Znam kako je kad te dečki

zaobilaze jer si djevojka, a oni misle da nema šanse da si dovoljno dobra zaovaj posao. Samo moraš naučiti nositi se sa svim idiotima i sranjima jer i jednih i drugih je beskonačna zaliha.

- To ne znači da ih trebamo prestati prozivati zbog toga.

- Kao da će to išta promijeniti.

- Ti si očito nešto promijenila. Jer sad te prihvaćaju.

Razmislila je je li to istina. Sjetila se kakav je bio njezin ţivot kad se tek

pridruţila odjelu i morala trpjeti podrugljivo cerekanje i Šale o tamponima i

namjerno ignoriranje. Da, sad je bolje, ali bio je to teţak rat i trajao jegodinama.

- Nije prigovaranje to što će promijeniti situaciju - rekla je. - Treba

obaviti posao bolje od ikog drugog. - Zastala je. - Čujem da si već pri prvompokušaju poloţio detektivski ispit sa super rezultatom.

Kratko je kimnuo. - Zapravo s maksimalnim brojem bodova.

- A imaš koliko godina? Dvadeset pet?

- Dvadeset šest.

- Znaš, to ti ne ide u prilog.



61

- Što, činjenica da me smatraju još jednim azijskim superštreberom?

- Ne, činjenica da si još uvijek klinac.

- Super. Još jedan razlog da me se ne shvati ozbiljno.

- Poanta je da postoji desetak različitih razloga da se osjećaš kao da si ugorem poloţaju. Neki od tih razloga su stvarni, neki su u tvojoj glavi. Samo

se nosi s time i obavi posao.

- Ako se ti pokušaš sjetiti da sam dio tima. Daj mi da odradim nekeposlove na Crvenom feniksu budući da sam već upućen u taj slučaj. Moguobaviti pozive, razgovarati s obiteljima ţrtava.

- Frost već planira ponovno razgovarati s gospođom Fang.

- Onda ću ja razgovarati s drugim obiteljima.

Kimnula je glavom. - U redu. A sad mi reci dokle si već stigao saslučajem.

- Prvi put sam ga proučio još u veljači, kad sam raspoređen u Okrug A-l i

kad sam čuo kako neki stanovnici Chinatowna govore o njemu. Sjetio sam

se da sam za taj slučaj čuo još kao klinac u New Yorku.

- Čuo si za njega u New Yorku?

- Ako je nešto velika vijest i odnosi se na nekog Kineza bilo gdje u

Americi, vjeruj mi, cijela kineska zajednica govorka o tome. O Crvenom sefeniksu pričalo čak i u New Yorku. Sjećam se kako mi je baka govorilakolika je sramota da je ubojica jedan od nas. Rekla je da se to loše odraţavana sve Kineze. Zbog toga svi izgledamo kao zločinci.

- Isuse. Eto ti kolektivne krivnje.

- Da, u tome smo doista sjajni. Baka bi se razbjesnila ako bih samo

pokušao izaći iz kuće u poderanim trapericama jer nije ţeljela da ljudi misleda su Kinezi dripci. Odrastao sam s teretom da predstavljam cijelu rasu

svaki put kad izađem kroz vrata. Zato, da. Crveni feniks zanimao me je već iranije. Nakon toga, kad je u oţujku izašao oglas u The Boston Globeu, jošsam se više zainteresirao. Tad sam drugi put pročitao dosje o slučaju.

- Koji oglas?

- Objavljen je tridesetog oţujka, na godišnjicu pucnjave. Zauzimao je

otprilike četvrtinu stranice na stranicama lokalnih vijesti.

- Nisam ga vidjela. Što je pisalo u oglasu?

- Na njemu je bila fotografija kuhara, Wu Weimina, i riječ nevin otisnutamasnim slovima. - Zagledao se preko stola u odjel. - Kad sam vidio taj oglas,



62

ţelio sam da bude istina. Ţelio sam da Wu Weimin bude nevin kako bismo

svi mi Kinezi mogli izbrisati tu ljagu sa sebe.

- Ne misliš valjda da je doista bio nevin?

Pogledao ju je. - Ne znam.

- Staines i Ingersoll nikad nisu sumnjali da je on pucao. Ne sumnja ni

doktor Zucker.

- Ali mene je taj oglas naveo na razmišljanje. Zapitao sam se nije liBostonska policija prije devetnaest godina pogrešno shvatila.

- Samo zato što je Wu bio Kinez?

- Zato što ljudi u Chinatownu nikad nisu vjerovali da je to učinio on.

- Tko je platio oglas? Jesi li ikad saznao?

Kimnuo je glavom. - Nazvao sam Globe. Platila ga je Iris Fang.

Zazvonio je Janein mobitel. Dok je posezala za njim, razmišljala je ozadnjoj informaciji. Pitala se zašto bi Iris, devetnaest godina nakondogađaja, platila oglas u obranu muškarca koji je ubio njezina supruga.Pogledavši na zaslon, vidjela je da poziv dolazi iz kriminalističkoglaboratorija pa se javila: - Rizzoli.

- Upravo gledam one dlake - rekla je forenzičarka Erin Volchko.

- I neka sam prokleta ako ih mogu identificirati.Jane je trebalo malo vremena da prebaci pozornost na ono o čemu je

govorila Erin. - Mislite na dlake pronađene na ţrtvinoj odjeći?

- Da. Ured mrtvozornika jučer mi je poslao dvije vlasi. Jedna je skinuta srukava mrtve ţene, a druga s tajica. Imaju sličnu morfologiju i boju, pa suvjerojatno iz istog izvora.

Jane je osjetila kako je Tam promatra dok je postavljala pitanje: - Jesu li

prirodne ili sintetičke?

- Nisu proizvedene. Definitivno su organske.

- Jesu li ljudske?

- Nisam sigurna.



63

JEDANAEST

Jane je zaškiljila kroz okular mikroskopa nastojeći razabrati neštokarakteristično, ali ono što je vidjela kroz leće izgledalo je jedva drugačije odsvih ostalih vlasi koje je kroz godine vidjela. Pomaknula se u stranu kako bi

i Tam pogledao.

- Ovo što vidite na stakalcu je zaštitna dlaka - započne Erin. - Zaštitnadlaka sluţi kao vanjski pokrov ţivotinje.

- I različita je od krzna? - upita Tam.

- Da, različita je. Krzno je unutarnji pokrov i osigurava izolaciju. Ljudinemaju krzno.

- Ako je dakle dlaka, čija je?

- Moţda bi bilo lakše reći vam čija nije - odgovori Erin. - Pigmentacija je

postojana čitavom duţinom pa znamo da je riječ o ţivotinji čija dlaka imaistu boju od korijena do vrha. Nema koronalnih ljuski, što eliminiraglodavce i šišmiše.

Tam podigne pogled s mikroskopa. - Što su koronalne ljuske?

- Ljuske su strukture koje sačinjavaju epidermu - vanjski dio dlake kao

riblje ljuske. Njihov raspored karakterističan je za neke obitelji ţivotinja.

- I rekli ste da su koronalne ljuske na glodavcima.

Kimnula je. - Na ovoj dlaci nema ni bodljikavih ljuski, što nam kazuje daova vlas nije ni od mačke, kune ili tuljana.

- Hoćemo li tako preći cijeli popis ţivotinjskih vrsta? - upita Jane.

- U određenoj mjeri, ovo je postupak eliminacije.

- I dosad ste eliminirali štakore, šišmiše i mačke.

- Točno.

- Super - promrmlja Jane. - S liste sumnjivaca moţemo prekriţitiBatmana i Ţenu mačku.

Erin s uzdahom skine naočale i protrlja hrbat nosa. - IstraţiteljiceRizzoli, samo vam objašnjavam koliko je teško identificirati ţivotinjskudlaku pomoću svjetlosne mikroskopije. Morfološka obiljeţja pomaţu mi da

eliminiram neke skupine ţivotinja, ali ovaj primjerak drugačiji je od svegana što sam dosad naišla u ovom laboratoriju.



64

- Što još moţete eliminirati? - upita Tam.

- Da je riječ o jelenu ili sobu, korijen bi bio oblika vinske čaše, a dlaka bibila grublja. Znači da nije ni iz jelenje obitelji. Boja se ne podudara srakunom ili jazavcem, a dlaka je previše gruba za zeca ili činčilu. Kad bih

sudila po obliku korijena, promjeru i rasporedu ljusaka, rekla bih da je

najsličinija ljudskoj dlaci.

- Zašto onda ne moţe biti ljudska? - upita Jane.

- Pogledajte još jednom kroz mikroskop.

Jane se sagnula i provirila kroz okular. - Na što bih trebala obratitipozornost?

- Vidite kako je prilično ravna, a ne kovrčava kao stidna dlaka s prepona

ili pazuha?- Moţda je s glave?

- I ja sam to isprva pomislila. Da je ovo ljudska vlas. Sad obratite

pozornost na medulu, jezgru vlasi. Nalikuje kanalu koji se proteţe cijelomduţinom vlasi. Na ovom je uzorku nešto veoma neobično.

- Moţete li biti određeniji?

- Medularni indeks. Omjer između promjera medule i promjera dlake.Promatrala sam nebrojene uzorke ljudske dlake i nikad nisam vidjela ovako

široku medulu u jednoj vlasi. Kod ljudi je normalni indeks manji od jednetrećine. A ovaj je više od pola dijametra. I nije samo kanal, nego ogromna

truba.

Jane se uspravi i pogleda Erin. - Bi li mogla biti neka bolest? Genetska

abnormalnost?

- Nijedna za koju ja znam.

- Čija je, dakle, ova dlaka? - upita Tam.

Erin duboko udahne, kao da pokušava pronaći prave riječi. - Na gotovo

sve druge načine, izgleda ljudska. Ali nije.

Janein preneraţen smijeh prekine šutnju. - O čemu mi ovdje govorimo?Bigfootu?

- Pretpostavljam da je riječ o nekom primatu koji nije čovjek. Vrstu nemogu odrediti mikroskopom. Nema stanica epitela pa bi jedini DNK koji

bismo mogli dobiti bio mitohondrijski.

- I prošla bi cijela vječnost prije no što bismo dobili rezultate - zamijetiTam.



65

- Zbog toga razmišljam o još jednoj pretrazi - zaključi Erin. - Pronašlasam indijski znanstveni članak o elektroforetskoj analizi keratina dlake.Indijci imaju ogroman problem s nezakonitom trgovinom krznom i tu

analizu koriste za identifikaciju krzna egzotičnih ţivotinja.

- Koji laboratoriji obavljaju tu analizu?

- Postoji nekoliko laboratorija za divlje ţivotinje ovdje u Sjedinjenim Američkim Drţavama koje mogu kontaktirati. Moţda se to pokaţe najbrţimnačinom da utvrdimo kome pripada ova dlaka. - Erin pogleda kroz

mikroskop. - Ovako ili onako, otkrit ću što je ovo dlakavo stvorenje.

*

Umirovljeni istraţitelj Hank Buckholz izgledao je kao čovjek koji je

vojevao dugu i tešku bitku protiv zlog alkohola i napokon se pomirio sneizbjeţnim. Jane ga je pronašla na uobičajenom mjestu, za šankom bara J.P. Doyle‟s, kako zuri u čašu skoča. Još nije bilo ni pet sati poslijepodne, ali

sudeći po njegovu izgledu, Buckholz je već bio u velikoj prednosti predsvojim večernjim kompanjonima, a kad je ustao kako bi je pozdravio,zamijetila je njegov nesiguran stisak ruke i suzne oči. No osam godinamirovine nije moglo zatrti stare navike i još uvijek se odijevao kao detektiv,u blejzer i oksfordsku košulju, mada je ta košulja bila iskrzanogokovratnika.

Za uobičajenu ekipu u Doyle‟su, omiljenom okupljalištu bostonskihpolicajaca, još je uvijek bilo rano. Jednim zamahom ruke, Buckholz je uspio

skrenuti pozornost barmena. - Ja plaćam njezino piće - objavio je,

pokazujući na Jane. - Što ćeš popiti, istraţiteljice?

- Ništa, hvala - odgovorila je.

- Ma daj. Nemoj da stari murjak mora piti sam.

Kimnula je barmenu. - Sam Adams lager.

- I meni još jedno moje uobičajeno - doda Buckholz.

- Hank, da se premjestimo za stol? - upita Jane.

- Ne, sviđa mi se ovdje. Ovo je moj stolac. Oduvijek je bio. Osim toga -

doda, osvrćući se po gotovo praznoj prostoriji - tko bi nas mogao čuti? Slučaj je tako star da više nitko na njega ne obraća pozornost. Osim moţda obitelji.

- I tebe.

- Da, znaš, teško ga je pustiti. Nakon svih ovih godina, slučajevi kojenisam riješio još uvijek me noću drţe budnim. A posebno slučaj Charlotte



66

Dion, jer me je pogodilo kad je njezin otac unajmio privatnog istraţitelja da isam istraţi Charlottin nestanak. Čime je implicirao da sam loš policajac. -

Progunđao je i otpio gutljaj skoča. - Koliki je novac potratio samo da provjeri

da mi ništa nije promaknulo.

- Znači ni privatni istraţitelj nije ništa otkrio?

- Ne. Ta je cura jednostavno nestala. Bez svjedoka, bez ikakvih dokaza

osim njezine naprtnjače, ostavljene u uličici. Prije devetnaest godina nismoimali ni pribliţno ovoliko mnogo nadzornih kamera koje bi išta snimile. Tko

god je zgrabio tu curu, obavio je to brzo i precizno. Moralo je biti impulzivno.

- Po čemu to zaključuješ?

- Bila je na školskom izletu. Išla je u otmjeni internat, Boltonsku

akademiju, izvan Framinghama. Trideset klinaca došlo je u grad privatnimautobusom kako bi prošetali Stazom slobode. Odluku da se zaustave uFaneuil Hallu donijeli su u posljednjem trenutku.

Učiteljica mi je rekla da su klinci ogladnjeli pa su onamo otišli na ručak.Mislim da je počinitelj ugledao Charlotte i jednostavno krenuo u napad. -

Odmahnuo je glavom. - Prava medijski zanimljiva otmica. Patrick Dion je

rizični kapitalist i kad se to dogodilo bio je u Londonu. Doletio je kućiprivatnim mlaţnjakom. S obzirom na to tko je on i koliko vrijedi, očekivao

sam da će stići zahtjev za otkupninu. Ali takav zahtjev nikad nisu primili.Charlotte je jednostavno nestala s lica zemlja. Bez tragova, bez tijela. Ništa.

- Majku su joj je samo mjesec dana prije toga ubili u restoranu Crveni

feniks.

- Da, znam. Ta obitelj stvarno nema sreće. - Otpio je malo svog skoča. -

Novac ne moţe zaustaviti Crnog kosca?

- Misliš da je riječ samo o tome? Lošoj sreći?

- Lou Ingersoll i ja smo o tome unedogled razglabali. Nismo moglipovezati ta dva slučaja, a sagledali smo ih iz svih perspektiva. Svađa oko

skrbništva nad Charlottom? Gadan razvod? Novac?

- I ništa?

Buckholz odmahne glavom. - I sam sam prošao kroz razvod i još uvijekmrzim gaduru od svoje bivše ţene. Ali Patrick Dion i njegova bivša suprugaostali su prijatelji. Slagao se čak i s njezinim novim suprugom.

- Iako je Arthur preoteo Patricku ţenu?

Nasmijao se. - Da, moţeš li to shvatiti? Krenuli su kao dvije sretneobitelji. Patrick, Dina i Charlotte. Arthur, Barbara i njihov sin, Mark. Klinci



67

su oboje pohađali snobovsku Boltonsku akademiju i tako su se obitelji i

upoznale. Počeli su zajedno večerati. Onda se Arthur spetljao s Patrickovomţenom i svi su se razveli. Arthur se oţenio Dinom, Patrick dobio skrbništvonad dvanaestgodišnjom Charlottom i svi su bili prijatelji. Kaţem ti, to je

neprirodno. - Odloţi svoju čašu. - Normalno bi bilo da se mrze.

- Jesi li siguran da se nisu mrzili?

- Rekao bih da je moguće da su to skrivali. Moguće je da je pet godinanakon razvoda Patrick Dion pratio svoju bivšu suprugu i njezina muţa doonog restorana i ubio ih u napadu bijesa. Ali Mark Mallory mi se zakleo da

su svi bili u prijateljskim odnosima. A on je u toj pucnjavi izgubio vlastitog

oca.

- A Markova majka? Je li i njoj bilo u redu što joj je druga ţena preotelamuţa?

- S Barbarom Mallory nisam imao prilike razgovarati. Godinu dana prije

pucnjave imala je moţdani udar. Onoga dana kad je Charlotte nestala,Barbara je bila u bolnici na rehabilitaciji. Umrla je mjesec dana kasnije. Još jedna obitelj bez sreće. - Mahnuo je šankeru. - Hej, treba mi još jedno.

- Hm, Hank, jesi li došao automobilom? - upita Jane mršteći se nanjegovu praznu čašu.

- U redu je. Obećajem, ovo mi je zadnja. Šanker je odloţio još jedan skoč na šank, a Buckholz je samo promatrao

čašu, kao da je njezina puka prisutnost dovoljna da ga zasad zadovolji. - To

ti je priča u najkraćim crtama. Charlotte Dion je imala sedamnaest godina,boţanstvena plavuša. Kad nije bila u skupoj školi, ţivjela je s bogatimtatom. Sve joj je išlo u prilog, i onda - paf - netko ju je ugrabio na ulici. Samo

što još nismo pronašli njezine ostatke. - Podigao je čašu, ruka mu se sad višenije tresla. - Vraška stvar, ţivot.

- I smrt.

Nasmijao se i otpio gutljaj. - Istina.

- Imaš li kakvih spoznaja o drugoj djevojci koja je nestala? Lauri Fang?

- To je bio Sedlakov slučaj, pokoj mu duši. Ali pregledao sam ga, zbogpovezanosti s Crvenim feniksom. Nisam pronašao ništa zbog čega bihpomislio da su te dvije otmice povezane. Mislim da je Charlotte netko opazio

slučajno i ugrabio impulzivno. Laura je bila drugi slučaj. Nju su oteli dok se

vraćala kući iz škole. Jedan od njezinih školskih kolega vidio je kako Laurasvojevoljno ulazi u nečiji automobil, kao da je poznavala vozača. Ali nitko



68

nije zapamtio broj registarskih tablica, i curu nakon toga više nitko nije

vidio. Još jedno tijelo koje nismo pronašli. - Zagledao se u boce poredane na

drugoj strani šanka. - Čovjek se zapita koliko je kostura naslagano ušumama, na odlagalištima smeća. U ovoj je zemlji na milijune nestalih ljudi.

Sve te kosti. Mogu prihvatiti činjenicu da ću jednoga dana umrijeti, dok godpostoji lijepa oznaka koja će svijetu reći da sam ondje pokopan. Ali da tenikada ne nađu? Da završiš skriven ispod nekog drača? To je kao da nikadnisi ni postojao. - Zadrhtao je. - Dakle, to ti je slučaj Charlotte Dion ukratkim crtama. Je li ti od ikakve pomoći?

- Ne znam. U ovom trenutku, samo je još jedan djelić veoma zbunjujućeslagalice. - Jane mahne šankeru. - Donesi mi račun.

- Ne dolazi u obzir - usprotivi se Buckholz.

- Upravo si mi napravio uslugu, pričom o Charlotte.

- Ionako sam stalno ovdje. Na ovom stolcu, u ovom baru. Znaš gdje ćešme pronaći. - Pogleda njezin mobitel koji je zazvonio. - Vidim da si traţenacura. Blago tebi.

- Ovisi tko zove. - Javila se. - Istraţiteljica Rizzoli.

- Ţao mi je što sam vas morao nazvati. - Glas je bio muški i doista zvučaonevoljko što razgovara s njom. - Vjerujem da ste nadređeni detektivu Tamu.

- Da, radimo zajedno.

- Zovem u ime svih obitelji ţrtava. Mi radije više ne bismo imali posla sdetektivom Tamom. Uspio je sve uzrujati, a naročito sirotu Mary Gilmore.Nakon svih ovih godina, zašto smo ponovno podvrgnuti tim pitanjima?

Jane protrlja glavu, uţasavajući se razgovora koji će morati obaviti sasvojim mladim kolegom. Ti si u sluţbi javnosti. Što znači da tu istu javnost

ne smiješ rasrditi. - Ţao mi je, gospodine - odgovori. - Nisam čula vaše ime.

- Patrick Dion.Naglo se uspravila na stolcu i pogledala Buckholza koji je pratio taj

razgovor sa ţivim zanimanjem. Jednom policajac, uvijek policajac. - Dina

Mallory je bila vaša bivša supruga, zar ne?

- Da. I bolno je podsjećati se kako je umrla.

- Shvaćam da vam je to teško, gospodine Dion. Ali istraţitelj Tam morapostaviti ta pitanja.

- Dina je umrla prije devetnaest godina. Nikad nije postojalo ni najmanje

sumnje oko toga tko ju je ubio. Zašto se to sad ponovno izvlači?



69

- O tome doista ne mogu razgovarati. Dio je...

- Da, znam. Dio je istrage u tijeku. Tako je rekao detektiv Tam.

- Zato što je to istina.

- Mark Mallory je izvan sebe od bijesa, a i Mary Gilmore i njezina kći suse uzrujale. Najprije dobijemo poštom poruke, a onda nas počne zivkatidetektiv Tam. Svi bismo ţeljeli znati zašto se to događa baš sad?

- Oprostite - prekine ga Jane. - Kakve ste poruke spomenuli?

- To traje već šest, sedam godina. Svakog tridesetog oţujka pojave se unašim poštanskim sandučićima, kao neki turobni podsjetnik na obljetnicu.

- Što piše u tim porukama?

- Uvijek dobijem presliku Dinine osmrtnice. A na poleđini netko napiše:

Ne ţeliš li znati istinu?

- Imate li još uvijek te poruke?

- Da, i Mary ima svoje. Ali Mark je bio tako ljut da je svoje bacio.

- Tko vam ih šalje? Znate li?

- Moram pretpostaviti da dolaze od iste osobe koja je dala oglas u Globeu.

One Iris Fang.

- Zašto bi gospođa Fang to slala?

Uslijedila je duga stanka. - Ne ţelim govoriti loše o gospođi Fang.Izgubila je supruga i zato znam da je i ona propatila. Ţao mi je zbog nje. Alimislim da je to posve očito.

- Što je očito?

- Ta ţena je luda - odgovori Patrick.



70

DVANAEST

K ad je zvono na ulaznim vratima zazvonilo, Maura je već bila postavilastol, a janjeći but pekao se u pećnici. Tinejdţeri su poznati po apetitu pa jekupila i pitu od borovnica i od jabuka, ispekla četiri krumpira i oljuštila šestklipova kukuruza. Jede li momak salatu? Nije znala. U onih nekoliko dana

očajničke gladi koje su proveli zajedno u divljini Wyominga, Štakor i onapreţivljavali su od onoga što bi uspjeli pronaći. Gledala ga je kako proţdirekekse za pse i grah iz konzerve i koru sa stabala. Sigurno neće odbiti zelenusalatu, a malo vitamina vjerojatno će mu dobro doći. Kad ga je zadnji put

vidjela u siječnju, bio je blijed i mršav, a večeras je kuhala za togpothranjenog momka. Ma kako protekao ovaj tjedan, pomislila je, iz moje

kuće neće otići gladan. To je bila jedina pojedinost za koju se mogla

pripremiti, jedina varijabla na koju je mogla utjecati.

Jer sve je ostalo u njegovu prvom posjetu njezinoj kući bilo pretrpanonepoznanicama.

Ţivot je dugovala Julianu “Štakoru” Perkinsu, ali ga je jedva poznavala, i

on je jedva poznavao nju. Zajedno su se borili kako bi ostali ţivi i ne postojiprisnija veza koju bi dvoje ljudi moglo upoznati nego što je zajedno gledati ulice smrti. Sad će otkriti moţe li ta veza preţivjeti kušnju tjedna provedenogzajedno, u uljuđenim okolnostima.

Na zvuk zvona, obrisala je ruke o kuhinjsku krpu i pohitala hodnikom,

svjesna da joj srce najednom lupa. Opusti se, pa on je samo dječak, pomislila je otvarajući ulazna vrata. I umalo se srušila na leđa kad se ogroman crnipas podigao na straţnje noge kako bi je pozdravio, a dvije prednje šape mu

završile na njezinim prsima. - Medo! Dolje, momče! - povikao je Štakor.

Nasmijala se i pas ju je radosno polizao po licu. Tad se spustio na sve

četiri i, mašući repom, zalajao. Maura se nasmiješila momku koji je izgledaokrajnje preneraţen neodgojenošću svog druga. - Onda?

- upitala je. - Zar me ti nećeš zagrliti?

- Dobar dan, gospođo - odgovorio je i nezgrapno ovio oko nje svoje duge

ruke. Iznenadila se koliko je izgledao krupniji, koliko je ojačao otkad ga je



71

zadnji put vidjela. Je li moguće da dječak toliko naraste u samo nekolikomjeseci?

- Nedostajao si mi, Štakore - promrmljala je. - Obojica ste mi silno

nedostajali.

Na stubama trijema zaškripali su koraci i momak se naglo odvojio od

nje, kao da mu je neugodno da ga vide kako je grli. Maura je pogledala

muškarca koji je sad stajao iza Štakora. Anthony Sansone uvijek je djelovaoopasno, tjelesno impozantan, nedokučiva izraza lica, ali ovog se tmurnogposlijepodneva smiješio odlaţući Štakorovu naprtnjaču na trijem.

- Evo te, Juliane - rekao je.

- Hvala ti što si ga dovezao sve do Bostona- obratila mu se Maura.

- Bilo mi je zadovoljstvo, Maura. Imali smo prilike razgovarati. - Zastao je, pogledom proučavajući njezino lice, i kao i uvijek, činilo se da vidipreviše. - Ti i ja se dugo nismo čuli. Kako si?

- Dobro. Zaposleno. - Primorala se na osmijeh. - Klijenata mi nikad ne

nedostaje. Bi li nakratko ušao?

Pogledao je momka koji je pogledavao čas njega, čas Mauru, s velikimzanimanjem prateći njihov razgovor. - Ne, hvala, moram pustiti Juliana i

tebe da nadoknadite propušteno. Hoćete li se vas dvoje snaći ovaj tjedan?

- U ponedjeljak i utorak moram na posao, ali od srijede sam slobodna.

Obići ćemo grad.

- U subotu dolazim po tebe, Juliane - obrati se Sansone mladićupruţajući mu ruku.

Muškarac i momak su se rukovali. Bio je to neobično sluţben rastanak,ali između njih dvojice izgledao je savršeno prirodan i upravo ono što seočekuje. Štakor je pričekao da se Sansone vrati do svog automobila i odveze.

Tek je tad pogledao Mauru.- Razgovarali smo o tebi - reče. - Dok smo se vozili ovamo.

- Pozitivno, nadam se.

- Mislim da mu se sviđaš. Jako. - Štakor podigne svoju naprtnjaču. - Ali

nekako je čudan.

Ljudi bi to mogli reći i za tebe, pomisli Maura gledajući momka. Za nasoboje. Obgrlila ga je rukom i osjetila kako se trznuo na tu njemu nepoznatu

njeţnost. Predugo je ţivio kao divlja ţivotinja, prevrćući planine Wyomingau potrazi za hranom, i u njegovim je očima još uvijek vidjela tragove



72

napuštena djeteta. Svijet nije bio ljubazan prema Julianu Perkinsu i trebatće mu vremena da počne vjerovati drugom ljudskom biću.

Ušli su u kuću i momak se osvrnuo po dnevnom boravku. - Gdje je nestao

Medo?

- Mislim da se on ovdje već udomaćio. Kladim se da je otkrio sveposlastice u kuhinji.

I doista, pronašli su ga u kuhinji kako guta komadiće janjetine koje jestavila u keramičku zdjelicu za pse. Nikad u ţivotu nije imala psa i ta jezdjelica bila posve nova, kao i velik krevet za psa i povodac i prah protiv

buha i limenke pseće hrane naslagane u ormaru. Kamo god Julian išao,Medo je išao s njim, što je značilo da će ovaj tjedan svoju kuću dijeliti s dvastvorenja, psom i tinejdţerom. U pećnici je cvrčala janjetina koja se pekla i

opazila je kako je momak podigao nos, kao ţivotinja koja je namirisalavečeru.

- Večera bi trebala biti spremna za sat vremena. Da ti pokaţem tvojusobu - rekla je i namrštila se na njegovu naprtnjaču. - Gdje ti je kovčeg?

- Donio sam samo ovo.

- U tom slučaju, izgleda da ćemo ti i ja morati u kupovinu odjeće.

- Ne, doista mi ništa ne treba - odgovorio je hodajući hodnikom.

- U školi svi nosimo odore.

- Ovo je tvoja soba.

Medo je prvi otkaskao u sobu, ali Julian je oklijevao na vratima, kao da

se pita nije li došlo do neke pogreške. Maura je najednom shvatila koliko jeta prostorija apsurdno ţenskasta za momka i psa. Štakor je nevoljkozakoračio u sobu i promotrio bijeli prekrivač, vazu sa svjeţim cvijećem nakomodi i blijedozeleni turski sag. Ništa nije dirao, kao da su to sve muzejski

izlošci i on se boji da će nešto razbiti. Pomno je odloţio naprtnjaču u kut. - Kako je u školi? - upita Maura.

- U redu. - Kleknuo je i otvorio naprtnjaču, iz koje je izvukao dvijekošulje, jedan pulover ijedne hlače, sve uredno zarolano.

- Znači, sviđa ti se u Evensongu? Jesi li sretan ondje?

- Drugačiji je od moje stare škole. Ljudi su ljubazni prema meni. - To je

rekao činjenično i bez imalo samosaţaljenja i otkrivalo je koliko je njegovţivot nekoć zacijelo bio bolan. Pročitala je njegove dosjee iz Wyominga pa jeznala za tučnjave u školskom dvorištu, poruge koje je otrpio zbog svoje



73

poderane odjeće i razrušene obitelji. Mnogi ljudi, od njegove socijalne

radnice do njegovog psihologa, upozorili su je da je momak previšerastrojen, da bi primiti ga u svoj ţivot moglo dovesti do posljedica zbog kojihće zaţaliti. Sad je promatrala kako taj rastrojeni dječak mirno vadi svoju

odjeću i uredno je vješa u ormar, i pomislila je: Hvala Bogu što ih nisamposlušala. Nikoga od njih.

- Jesi li se s kime sprijateljio u školi? - upitala je. - Sviđaju li ti se ostaliučenici?

- Veoma su mi slični. - Julian otvori ladicu komode i stavi u nju donje

rublje i čarape.

- Hoćeš reći da su posebni - nasmiješi se Maura.

- Ni oni nemaju roditelje.To joj je bila novost. Kad joj je Sansone rekao da dječaku nudi stipendiju

u školi Evensong, naglasio je akademske vrline te institucije i ruralnikampus, međunarodni profesorski zbor i sjajnu knjiţnicu. Nije rekao ni riječda je to škola za siročad.

- Jesi li siguran u to? - upita. - Sigurno neki roditelji dolaze u posjet.

- Ponekad vidim neku tetu ili ujaka. Ali nikad nisam upoznao nečijumamu ili tatu. On kaţe da smo sad jedni drugima obitelj.

- Tko on?

- Gospodin Sansone. - Štakor zatvori ladicu komode i pogleda je. - Stalno

pita za tebe.

Maura je osjetila kako joj se obrazi crvene pa se usredotočila na Medukoji se uporno prevrtao u krevetu za pse, iskušavajući ovu novu raskoš. - Štopita?

- Jesi li mi pisala u posljednje vrijeme. Dolaziš li me ikad posjetiti u

školu. Bi li ţeljela ondje predavati?

- U Evensongu? - Odmahnula je glavom. - Nisam sigurna da je seminar

iz forenzičke patologije primjeren za srednjoškolce.

- Ali mi učimo mnogo kul stvari. Prošli nam je mjesec gospodin Saul

pokazao kako izraditi rimski katapult. A meni su dopustili da odrţimpredavanje o ţivotinjskim tragovima jer o njima veoma mnogo znam. Čaksmo i secirali konja.

- Stvarno?



74

- Slomio je nogu i morali su mu skratiti muke. Otvorili smo ga i

proučavali njegove organe.

- Nije li te to uzrujalo?

- Već sam ranije tranširao jelena. Znam kako izgledaju lešine.

Da, to znaš, pomisli Maura. U Wyomingu je gledao kako muškaracnasmrt krvari. Pitala se budi li se ponekad noću, kao ona, progonjensjećanjima na ono što im se oboma dogodilo na tim planinama. Činio se takopribran i smiren dok je odlagao svoje udţbenike na komodu i odnosio četkicuza zube u kupaonicu, svi njegovi osjećaji kao da su bih čvrsto sakriveni.Sličniji mi je više no što bih ţeljela priznati.

U kuhinji je zazvonio njezin mobitel.

- Smijem li van vidjeti dvorište? - upita Julian.- Samo daj. Ja se idem javiti na telefon.

Ušla je u kuhinju i izvadila mobitel iz torbice. - Doktorica Isles.

- Ovdje istraţitelj Tam. Strašno mi je ţao što vas zovem za vikend.

- Ništa za to, istraţitelju. Kako vam mogu pomoći?

- Zanima me bih li vas mogao zamoliti za vaše mišljenje o staromubojstvu. Dogodilo se prije devetnaest godina, pucnjava u restoranu u

Chinatownu. Ţrtava je pet. Tad su to nazvali ubojstvom-samoubojstvom.- Zašto istraţujete nešto što se dogodilo prije devetnaest godina?

- Moglo bi biti povezano s našom N.N. na krovu. Moţda je to razlog izkojeg je došla u Chinatown. Čini se da je traţila ljude koji su znali za tupucnjavu.

- Što točno ţelite da učinim?

- Da pregledate obdukcijska izvješća o tih pet ljudi, a naročito ono očovjeku koji je pucao. Da nam kaţete slaţete li se sa zaključcima. Patologkoji je obavio obdukcije više ne radi za Ured mrtvozornika pa njega ne mogu

zamoliti da to učini.

Kroz kuhinjski prozor vidjela je da su Štakor i pas vani i kruţedvorištem, kao da traţe izlaz, bijeg u širi svijet. Taj je momak stvoren zadivljinu.

- Ovaj tjedan imam posla - odgovorila je. - Moţda biste trebali pitatidoktora Bristola.

- Ali stvarno sam se nadao...

- Da?



75

- Radije bih vaše mišljenje, doktorice Isles. Znam da vi uvijek kaţetekako jest, bez obzira na sve. Vjerujem vašem mišljenju.

To ju je iznenadilo jer ovih dana bostonski policajci nisu dijelili njegovo

mišljenje. Sjetila se pogleda i hladne šutnje policajaca, ko je je proteklog

tjedna morala podnositi. Sjetila se svakojakih načina kojima su joj davali doznanja da je neprijatelj.

- Večeras sam kod kuće - reče. - Moţete donijeti dosjee kad god vamodgovara.

*

Kad je Medo zalajao na ulazna vrata već je prošlo devet sati. Maura ih jeotvorila i na trijemu ugledala detektiva Tama. Pas i on oprezno su se

proučavali jedan trenutak, ali nakon malo istraţivačkog njuškanja, Medo jepokazao svoje odobravanje otkaskavši natrag u kuću i dopuštajućiposjetitelju da uđe. Tam se kretao s istom napetom energijom koju jezamijetila kad su se upoznali u Chinatownu, i zastao je u njezinu

predsoblju, budno nakosivši glavu u smjeru kupaonice iz koje se čula voda.Nije joj postavio pitanje, ali vidjela ga je u njegovu pogledu.

- Ovaj tjedan imam gosta - rekla je.

- Ispričavam se što vas ometam za vikend. - Pruţio joj je sveţanjfotokopiranih stranica. - Ovdje je svih pet obdukcijskih izvješća i izvješćeBostonske policije koje su napisali istraţitelji Ingersoll i Staines.

- Vau. Čini se da ste u ovo uloţili velik trud.

- Ovo mi je prvi slučaj ubojstva. Trud početnika, znate? - Izvukao je USB

iz dţepa. - Nisu mi dopustili da iznesem originale iz Ureda mrtvozornika pa

sam skenirao fotografije i rendgenske snimke. Shvaćam da je to ogromanposao i ţao mi je što vam ga istresam u krilo. - Gurajući USB u njezinu

ruku, gledao ju je ravno u oči kao da ţeli naglasiti koliko mu je ovo vaţno ida joj ukazuje sve svoje povjerenje.

Zacrvenjevši se od njegova dodira, pogledala je USB. - Prije no što odete,dajte da budem sigurna da mogu prebaciti fajlove na svoje računalo. - Otišlisu u njezinu radnu sobu i ona je uključila prijenosno računalo, dok je Tampromatrao psa koji je došao za njima i sad sjedio uz Tamove noge ipromatrao novog posjetitelja.

- Kakav je ovo pas? - upita Tam.



76

- Nemam pojma. Vjerojatno pastirski, plus neki vuk ili haski. Pripada

mom gostu.

- Veoma ste ljubazna domaćica, kad dopuštate gostu da dovede psa.

- Ovome psu dugujem ţivot. Što se mene tiče, moţe biti gdje god ţeli. -

Ubacila je USB i nakon jednog trenutka na zaslonu se pojavio niz malih

fotografija. Kliknula je prvu i otvorio se sablastan prikaz nagog ţenskogtijela na obdukcijskom stolu. - Izgleda da se fino otvaraju. Ne mogu obećatikad ću ih pregledati, ali mogu vam reći da to neće biti do sljedećeg tjedna.

- Doista sam vam zahvalan, doktorice Isles.

Uspravila se i pogledala ga. - Doktori Bristol i Costas obojica su izuzetno

dobri patolozi. Moţete se pouzdati i u njihovo mišljenje. Postoji li neki razlog

zašto se niste njima obratili? Oklijevao je, okrećući se prema zvuku zatvaranja vode. Medo je naćulio

uši i otkaskao iz radne sobe.

- Istraţitelju? - nije odustajala Maura.

Nevoljko je odgovorio: - Pretpostavljam da znate što se priča o vama.Zbog suđenja Wayneu Graffu i to.

Stisnula je usnice. - Sigurna sam da ništa od toga nije laskavo.

- Moţda jest tanka plava linija, ali ta se linija čvrsto drţi. I ne prihvaćadobro kritiku.

- Čak ni kad je to istina - gorko je rekla.

- Zato sam došao k vama. Jer znam da vi govorite istinu. - Njegov pogled

susreo je njezin, izravan i nepokolebljiv. Onoga dana kad su se upoznali u

Chinatownu učinio joj se nedokučivim, muškarcem kojemu se ona moţdasviđa, moţda ne. Na njegovome licu i sad je bio taj isti suzdrţan izraz, ali on je bio samo maska kroz koju ona još nije naučila prodrijeti. Ovaj je

muškarac mnogo zanimljiviji no što ona misli i zapitala se je li ikad ikomedopustio da zaviri iza te maske.

- Što se nadate pronaći u ovim izvještajima? - upitala je.

- Proturječnosti, moţda. Stvari koje se ne slaţu ili nemaju smisla.

- Zašto mislite da će biti takvih stvari?

- Praktički od trenutka kad su Staines i Ingersoll došli na mjesto zločina,govorilo se o ubojstvu-samoubojstvu. Pročitao sam njihov izvještaj i nisu

istraţili alternativne teorije. Bilo je i prelako sve proglasiti djelom ludogkineskog useljenika koji je pobio sve u restoranu. A nakon toga i sebe.



77

- Mislite li da nije riječ o ubojstvu-samoubojstvu?

- Ne znam. Ali devetnaest godina kasnije, pojavljuju se neobični odjeci.Naša neidentificirana ţena na krovu imala je dvije adrese u svom ručnomGPS-u. Jedna je kuća detektiva Ingersolla. Druga je adresa Iris Fang,

udovice jedne od ţrtava pokolja. Tu je mrtvu ţenu očito zanimao slučajCrvenog feniksa. Ne znamo zašto.

Čuli su psa kako cvili i kad se Maura okrenula, ugledala je Štakora navratima, kose još vlaţne od tuširanja. Zurio je u fotografiju s obdukcije nazaslonu njezina računala. Maura je brzo zatvorila program i uznemirujućaslika nestala je iz vidokruga.

- Juliane, ovo je istraţitelj Tam - rekla je. - A ovo je moj gost, Julian

Perkins. Ide u školu u Maineu i ovdje je na proljetnim praznicima.

- Znači, ti si vlasnik ovog strašnog psa - rekao je Tam.

Momak je uporno zurio u monitor kao da na njemu još uvijek vidi onu

fotografiju. - Tko je bila ta ţena? - tiho upita.

- Slučaj o kojem razgovaramo - odgovori Maura. - Tek što nismo završili.Zašto ne odeš gledati televiziju?

Tam je pričekao dok nisu čuli zvuk televizora u dnevnom boravku, i tek je tad rekao: - Ţao mi je što je to vidio. Čovjek ne bi volio da dijete vidi neštotakvo.

- Pregledat ću izvještaje kad uhvatim vremena. Moţda ga neko vrijemeneću imati, ali pretpostavljam da nema ţurbe.

- Bilo bi lijepo napredovati u slučaju naše N.N.

- Crveni feniks se dogodio prije devetnaest godina - odgovori Maura i

isključi računalo. - Sigurna sam da ovo moţe još malo pričekati.



78

TRINAEST

I prije no što sam ga ugledala, znala sam da je ušao u moj studio jer jenjegov dolazak nagovijestio zapuh vlaţnog noćnog zraka kad su se vrataotvorila i zatvorila. Ne prekidam vjeţbu kako bih ga pozdravila, većnastavljam okretati i zamahivati oštricom. U širokom zrcalu vidim kako medetektiv Frost opčinjeno promatra dok izvodim pjesmu sablje. Danas seosjećam snaţnom, ruke i noge savitljive su mi kao kad sam bila mlada.Svaki moj pokret, svaki okret, svaki zamah diktiran je stihom drevnog

soneta:

Uza sedam zvijezda da zajašeš tigra.

Lebdeći, okrećući se,

Izbjegavajući duhove što se uzvinjuju,

Da postaneš bijeli ţdral,

Što širi svoja krila dok izbacuje nogu.

Vjetar puše

I cvijet lotusa treperi.

Svi ovi pokreti meni su prirodni, jedan se stapa s drugim. Ne moram

razmišljati o njima jer ih moje tijelo pamti, jednako kao što zna hodati idisati. Moja sablja reţe i okreće se, ali moje su misli na ovom policajcu ionome što ću mu reći.

Stiţem do zadnjeg i trinaestog stiha soneta. Feniks se vraća u svoje

gnijezdo. Mirno stojim, i moje je oruţje napokon mirno, znoj mi hladi lice.

Tek se tad okrenem prema njemu.

- To je bilo predivno, gospođo Fang - kaţe detektiv Frost, očijurazrogačenih od divljenja. - Kao ples.

- Početnička vjeţba. Donosi umirujući svršetak mom danu.

Pogled mu se spušta na sablju u mojoj ruci. - Je li to pravi mač?

- Ime mu je Zheng Yi. Naslijedila sam ga od šukunbake.

- Znači da je doista star.

- I iskušan u borbi. Namijenjen je za borbu. Ako nikad ne vjeţbaš sborbenim mačem, nikad nećeš svladati njegovu teţinu, znati kako je drţati



79

ga u ruci. - Dva puta munjevitom brzinom zareţem zrak, a on se trzne,preplašen. S osmijehom mu pruţam dršku. - Primite ga. Osjetite mu teţinu.

On oklijeva, kao da će ga od mača stresti struja. Oprezno hvata dršku inespretno zamahne mačem. - Meni ne djeluje prirodno - kaţe.

- Ne?

- Ima neku čudnu ravnoteţu.

- To je zato što nije samo obredni mač, nego pravi dao. Prava kineska

sablja. Ovaj dizajn se zove vrbin list. Vidite kako je oštrica zaobljena? Ovo jebio standardni bočni mač vojnika u vrijeme dinastije Ming.

- Kad je to bilo?

- Prije otprilike šesto godina. Zheng Yi izrađen je u provinciji Gansu u

vrijeme rata. - Zastanem i skrušeno dodam: - Naţalost, rat je i prečesto biouobičajeno stanje u drevnoj Kini.

- Znači, ovaj je mač vidio pravu borbu?

- Znam da jest. Kad ga drţim, osjećam kako stare bitke još uvijek pjevajuu sječivu.

On se nasmije. - Ako me itko ikad napadne u nekoj mračnoj uličici,gospođo Fang, ţelim da vi budete pokraj mene.

- Vi ste taj koji ima pištolj. Ne biste li vi trebali štititi mene? - Siguran sam da se i sami moţete itekako dobro zaštititi. - Pruţa mi

mač. Vidim da je nervozan već zbog toga što je blizu njegova poput britveoštra ruba. Naklonim se i prihvatim mač pa pogledam ravno u detektiva.On se zacrveni na tu moju izravnost, što je reakcija koju ne očekujem odpolicajca, a ponajmanje od iskusnog detektiva koji istraţuje ubojstva. Aliovaj je muškarac iznenađujuće umilan i iz njega zrači neka ranjivost kojame najednom podsjeti na mog supruga. Detektiv Frost je otprilike istih

godina kojih je bio i James kad je poginuo i na licu ovog muškarca vidimJamesov zbunjen osmijeh, njegovu urođenu ţelju da ugodi.

- Imali ste još neka pitanja za mene, istraţitelju?

- Da. O stvari koje nismo bili svjesni kad smo ranije razgovarali s vama.

- Što bi to bilo?

Djeluje kao da se skanjuje reći što mu je na umu. U njegovim očima većvidim ispriku. - Riječ je o vašoj kćeri. Lauri.

Spomen Laurina imena je kao strahovit udarac u moja prsa. To nisamočekivala i malo sam zateturala od njegova djelovanja.



80

- Strašno mi je ţao, gospođo Fang - kaţe on ispruţivši ruke da me vrati uravnoteţu. - Znam da vam je ovo zacijelo uznemirujuće. Jeste li dobro?Ţelite li sjesti?

- Samo sam... - Omamljeno odmahnem glavom. - Od jutra nisam ništa

jela.

- A da nešto sad pojedete? Da vas nekamo odvedem?

- Moţda bismo trebali razgovarati neki drugi dan.

- Imam samo nekoliko pitanja. - Zastane i tiho doda: - Ni ja nisam

večerao.

Jedan trenutak, njegove riječi vise u zraku. Kao pokusni balon. Ruka mise steţe oko drške mača, što je nagonska reakcija na situaciju prepunu

neizvjesnosti. U opasnosti postoji prilika. On je policajac, ali na njemu nevidim ništa zbog čega bih trebala biti na oprezu, samo paţljiva muškarcaljubazna lica. I očajnički ţelim saznati zašto se raspituje o Lauri.

Gurnem Zheng Yi u korice. - U Ulici Beach postoji lokal u kojem

posluţuju valjuške.

On se nasmiješi i promjena na njegovu licu je začudna. Djeluje mnogomlađe. - Znam na koji lokal mislite.

- Idem po kišni ogrtač pa ćemo prošetati.

Hodamo zajedno kroz sitnu proljetnu kišicu, ali odrţavamo diskretnuudaljenost. Ponijela sam sa sobom Zheng Yi jer je taj mač previše vrijedanda bih ga ostavila u studiju. I jer mi je uvijek bio zaštita, od svih prijetnjikoje ne vidim. Čak i ove vlaţne večeri, Chinatown vrvi ljudima, ulice su

nakrcane gostima na objedu, gladnima pečene patke ili ribe kuhane sđumbirom. Dok hodamo, nastojim ostati usredotočena na svoju okolinu, nasvako nepoznato lice koje prođe. Ali detektiv Frost, razgovorljiv i ţivahan,

uporno me ometa.- Ovo mi je najdraţi dio Bostona - kaţe raširivši ruke kao da ţeli zagrliti

Chinatown i sve u njemu. - Ima najbolju hranu, najbolje trţnice,najzanimljivije bočne uličice. Uvijek volim doći ovamo.

- Čak i kad ste ovdje kako biste vidjeli mrtvo tijelo?

- Pa, ne - kaţe i skrušeno se nasmije. - Ali ova četvrt ima nešto zbog čegase ponekad osjećam kao da pripadam ovamo. Kao da je slučaj što se nisamrodio kao Kinez.

- Ah. Mislite da ste se reinkarnirali.



81

- Da. Kao tipično američki klinac iz juţnog Bostona. - Pogleda me, a lice

mu sjaji na vlazi. - Rekli ste da ste iz Tajvana.

- Jeste li ikad bili ondje?

Ţalosno odmahne glavom. - Nisam putovao koliko bih volio. Ali na

bračno putovanje sam otišao u Francusku.

- Čime se bavi vaša supruga?

Zbog stanke koja uslijedi, pogledam ga i vidim da je pognuo glavu. -

Studira pravo - tiho odgovori. I nakon trenutka doda: - Ne ţivimo zajedno.Od prošlog ljeta.

- Ţao mi je.

- Bojim se da godina nije bila baš dobra - kaţe, a onda kao da se sjeti

kome to govori. Ţeni koja je izgubila i supruga i kćer. - Zapravo, nemam sezbog čega ţaliti.

- S usamljenošću nikome nije lako ţivjeti. Ali sigurna sam da ćetepronaći nekog drugog.

On me pogleda i u njegovim očima vidim bol. - Vi se, gospođo Fang,nikad niste ponovno udali.

- Ne, ja nisam.

- Sigurno je bilo zainteresiranih muškaraca. - Kako moţeš zamijeniti ljubav svog ţivota? - jednostavno odgovorim. -

James je moj suprug. Uvijek će biti moj suprug.

Potreban mu je trenutak da upije te moje riječi. Zatim kaţe: - Oduvijek

sam mislio da ljubav treba biti takva.

- I jest.

Oči su mu neprirodno sjajne kad me pogleda. - Samo za neke od nas.

Stiţemo do lokala s valjušcima kojemu su prozori zamagljeni od pare. Onbrzo zakorači kako bi mi otvorio vrata, što je dţentlmenska gesta koja mi sečini ironičnom budući da sam ja ta koja nosi ubojiti mač. Skučenablagovaonica je pretrpana i imamo sreće što smo zauzeli zadnji slobodanstol, zaguran u kut pokraj prozora. Objesim korice mača preko naslonastolca i skinem ogrtač. Iz kuhinje dopiru primamljivi mirisi češnjaka ikuhanih valjušaka, bolno ukusni podsjetnici da od doručka ništa nisamstavila u usta. Kroz ta kuhinjska vrata stiţu pladnjevi sjajnih valjušaka

napunjenih komadićima svinjetine, račićima ili ribom; za susjednim stolom



82

štapići udaraju o zdjelice, a neka obitelj razgovara tako bučnim kantonskimda zvuče kao da se svađaju.

Frost djeluje zbunjen dok pogledom prelazi preko dugog jelovnika. -

Moţda bih vam trebao dopustiti da naručite za nas oboje.

- Postoji li išta što ne jedete?

- Sve ću pojesti.

- Moţda ćete zaţaliti što ste to rekli. Jer mi Kinezi doista sve jedemo.

On vedro prihvaća izazov. - Iznenadite me.

Kad nam konobarica donese pladanj s predjelima od hladne meduze,

pilećih i ukiseljenih svinjskih nogica, njegovi štapići oklijevaju iznad tog

nepoznatog mu odabira, ali zatim zagrize proziran komad svinjske

hrskavice. Gledam kako mu se oči šire od oduševljenja i otkrovenja. - Ovo je divno!

- Niste to nikad ranije kušali?

- Valjda nisam bio naročito pustolovan - priznaje otirući ubrusom ulje s

čilijem s usana. - Ali pokušavam sve to promijeniti.

- Zašto?

Malo razmisli o tome, s rezancem meduze koji mu visi sa štapića. -

Valjda... Valjda to ima veze s time da starim. Spoznajem koliko sam malotoga u ţivotu doista iskusio. I koliko je malo vremena da sve to učinim.

Stari. Na to se moram nasmiješiti jer sam ja gotovo dva desetljeća starijaod njega pa me zasigurno smatra prastarom. Međutim, ne gleda me na tajnačin. Hvatam ga kako proučava moje lice, a kad mu uzvratim pogled,obrazi mu se najednom zarumene. Jednako kao i mom suprugu prve večerikad smo izašli zajedno, maglovite proljetne večeri kao što je ova današnja.Oh, Jamese, mislim da bi ti se svidio ovaj mladić. Toliko me podsjeća na

tebe.

Stiţu i valjušci, meki jastučići nabrekli od svinjetine i račića. Zabavljenogledam kako se napreţe ne bi li obuhvatio skliske zalogaje i na kraju ih

ganja po tanjuru štapićima.

- Mom suprugu su ovi valjušci bili najdraţi. Mogao ih je pojesti čitavotuce. - Nasmiješim se sjetivši se toga. - Ponudio se ovdje raditi mjesec dana

bez plaće, samo da mu daju recept.

- Je li se i u Tajvanu bavio ugostiteljskim poslom?



83

Na to njegovo pitanje pogledam ga ravno u oči. - Moj suprug je bio

stručnjak za kinesku knjiţevnost. Potomak je duge loze učenjaka. Zato ne,nije bio u ugostiteljskom poslu. Radio je kao konobar samo kako bi preţivio.

- Nisam to znao.

- Previše je lako pretpostaviti da je konobar kojeg vidite ovdje samokonobar, a prodavač u trgovini samo prodavač. Ali u Chinatownu o ljudima

ne smijete ništa pretpostavljati. Oni pohabani starci koje vidite kako igraju

dame ispod lavljih vrata? Neki od njih su milijunaši. A ona ondje ţena izablagajne? Ona je iz obitelji carskih generala. Ovdje ljudi nisu ono što se činida jesu pa ih ne smijete nikad podcjenjivati. Ne u Chinatownu.

Skromno kimne glavom. - Neću. Sad ne. I oprostite, gospođo Fang, akosam na bilo koji način zvučao neuljudan govoreći o vašem suprugu. -

Njegova isprika zvuči od srca iskrena; još jedan razlog zbog kojega me ovajmuškarac toliko iznenađuje.

Odlaţem svoje štapiće i promatram ga. Sad kad sam jela, napokon seosjećam sposobnom dodirnuti se teme koja je lebdjela nad našim objedom.Bučna obitelj za susjednim stolom ustaje pri odlasku, uz škripu stolaca ibučan zbor na kantonskom. Kad izađu iz lokala, prostorija najednom kao da je nijema bez njih.

- Došli ste me pitati za moju kćer. Zašto?

Ne odgovara odmah, najprije obriše ruke i uredno sloţi ubrus. - Jeste li

ikad čuli ime Charlotte Dion?

Kimnem glavom. - Bila je kći Dine Mallory.

- Znate li što se dogodilo Charlotti?

- Istraţitelju Frost, bila sam primorana preţivjeti te događaje i zato suzauvijek urezani ovdje. - Dodirnem glavu. - Znam da je gospođa Mallory

ranije bila udata za muškarca po imenu Patrick Dion i da su imali kćerCharlotte. Nekoliko tjedana nakon pucnjave, Charlotte je nestala. Da, znam

sve o ţrtvama i njihovim obiteljima jer sam i sama jedna od njih. - Pogledam

svoj prazan tanjur koji se cakli od masti. - Nikad nisam upoznala gospodina

Diona, ali kad mu je kći nestala, napisala sam mu poruku sućuti. Ne znam je li još uvijek mario za svoju bivšu suprugu i je li oplakivao njezinu smrt. Ali znam kakav je osjećaj izgubiti dijete. Rekla sam mu koliko mi je ţao.Rekla sam mu da shvaćam njegovu bol. Nikad mi nije otpisao. - Ponovno

pogledam Frosta. - Dakle, da, znam zašto pitate o Charlotti. Pitate se istošto su se i svi drugi pitali. Isto što sam s i sama zapitala. Kako je moguće da



84

dvije obitelji budu tako uklete? Najprije nestane moja Laura, a zatim dvije

godine kasnije, njegova Charlotte. Naše obitelji povezane su i Crvenimfeniksom i gubitkom kćeri. Niste prvi policajac koji me pita za to.

- Pretpostavljam da vas je pitao i istraţitelj Buckholz.

Kimnem glavom. - Kad je Charlotte nestala, posjetio me je. Da me pita

jesu li se njih dvije moţda poznavale. Charlottin otac je veoma imućan pa jeona naravno dobila mnogo pozornosti. Mnogo više pozornosti nego što jemoja Laura ikad dobila.

- U svom izvještaju, Buckholz je napisao da su i Laura i Charlotte učileklasičnu glazbu.

- Moja kći je svirala violinu.

- A Charlotte violu u školskom orkestru. Postoji li ikakva šansa da su sesrele? Moţda na nekoj glazbenoj radionici?

Odmahnem glavom. - O tome sam već razgovarala s policijom, uvijekiznova. Osim glazbe, naše dvije djevojčice nisu imale ništa zajedničko.Charlotte je išla u privatnu školu. A mi ţivimo ovdje, u Chinatownu. - Glas

me izdaje i usredotočujem se na susjedni stol, za kojim sjedi par Kineza smalom djecom. Na visokom stolcu je djevojčica, kose spletene u majušneperčine koji strše kao šiljasti vraţji rogovi. Tako sam i ja češljala Laurinu

kosu kad je imala tri godine.

Konobarica nam donosi račun. Poseţem za njim, ali Frost ga prvidograbi.

- Molim vas - kaţe. - Dopustite mi.

- Stariji bi uvijek trebao platiti večeru.

- To je zadnja riječ kojom bih ja vas opisao, gospođo Fang. Osim toga, jasam pojeo devedeset posto ove večere. - Odloţi gotovinu na stol. - Dopustite

da vas odvezem kući. - Ţivim samo nekoliko blokova dalje, u Tai Tung Villageu. Lakše mi je

hodati.

- Tad ću vas otpratiti. Samo da budem siguran.

- Je li to zbog vaše zaštite ili moje? - pitam poseţući za svojim mačemkoji visi preko stolca.

Frost pogleda Zheng Yi i nasmije se. - Zaboravio sam da ste većnaoruţani i opasni.

- Stoga nema potrebe da me otpratite do kuće.



85

- Molim vas. Bolje bih se osjećao da to učinim.

Vani još uvijek sipi kišica i nakon sparine restorana, olakšanje jeudahnuti hladan zrak. Maglica svjetluca u njegovoj kosi i poput cakline mu

prekriva koţu, a ja osjetim neočekivanu toplinu u obrazima usprkos

hladnoći. Platio je večeru, a sad inzistira da me otprati kući. Već dugonijedan muškarac nije bio tako ljubazan prema meni i ne znam bih li seosjećala polaskanom ili razdraţenom što me smatra tako ranjivom.

Hodamo prema jugu Ulicom Tyler, prema staroj enklavi Tai Tung

Villagea, ulazeći u dio Chinatowna koji je mirniji, prazniji. Ovdje nematurista, samo oronule zgrade u kojima se nalaze prašnjave trgovine uprizemlju, u ovo doba dana sve zabarikadirane iza zaključanih rešetki. Doksmo bili u jarko osvijetljenom restoranu, mogla sam se opustiti. Sad se

osjećam izloţenom, iako je pokraj mene naoruţani detektiv. Svjetla blijedeiza nas i mrak postaje sve gušći. Svjesna sam lupanja vlastitoga srca i zrakakoji mi ulazi i izlazi iz pluća. Kroz glavu mi teče pjesma sablje, riječi kojeme istodobno smiruju i pripremaju za što god se moţe dogoditi.

Zeleni zmaj izranja iz vode.

Vjetar savija cvjetove.

Bijeli oblaci plove iznad glave.

Crni tigar pretraţuje planinu.

Ruka mi klizne do jabučice balčaka mača i ostane na njoj, spremna.Prolazimo kroz tamu i svjetlo i ponovno tamu, i dok moja osjetila postaju

sve oštrija, sama noć kao da drhti.

Udari travu traţeći zmiju nalijevo. Udari travu traţeći zmiju nadesno.

Tama oţivi. Gibanje posvuda. Štakor odbrza uličicom. Voda kapka izţlijeba. Sve to vidim, sve čujem. Muškarac pokraj mene je nesvjestan,vjeruje da me njegova prisutnost čuva sigurnom. I ne pomišlja da je moţdaobratno.

Skrećemo u Ulicu Hudson i stiţemo pred moj skromni stan u nizu kojiima vlastiti ulaz iz prizemlja. Dok vadim ključeve, on oklijeva ispod ţuta



86

svjetla svjetiljke na trijemu oko koje zuje insekti i udaraju o ţarulju. Dosamog je kraja dţentlmen i čeka da sigurno uđem.

- Hvala vam na večeri i naoruţanoj pratnji- s osmijehom kaţem.

- Još uvijek ne znamo što se doista događa. Zato budite oprezni.

- Laku noć. - Gurnem ključ u bravu i najednom se posve ukočim.Upozorava ga moj nagli udah.

- Što je?

- Nije zaključano - prošapćem. Vrata su odškrinuta. Zheng Yi je većizvan korica i u mojoj ruci; ne sjećam se kad sam ga izvukla. Srce mi lupadok guram vrata stopalom. Posve se otvore i vidim tamu iza njih.

Zakoračim, ali me detektiv Frost potegne natrag.

- Čekajte ovdje - zapovijedi. Izvučena pištolja, zakorači u stan i pritisneprekidač za svjetlo.

Gledam ga s praga kako korača mojim skromnim domom, pokraj smeđesofe, prugastog naslonjača koji smo James i ja kupili prije toliko mnogogodina, kad smo tek došli iz Tajvana. Pokućstva koje nikad nisam moglazamijeniti jer su moj suprug i kći nekoć sjedili na njemu. Ljubljeni duhovi još uvijek se zadrţavaju čak i u pokućstvu. Dok Frost korača prema kuhinji,dolazim na sredinu dnevnog boravka i mirno stojim, udišući zrak, pogledom

pretraţujući prostoriju. Pogled mi zastane na polici za knjige. Na praznom

okviru za fotografiju. Osjetim trnce straha.

Netko je bio ovdje.

Iz kuhinje, Frost pita: - Izgleda li vam sve u redu?

Ne odgovorim, nego se zaputim prema stubama.

- Iris, čekajte - kaţe on.

Već jurim stubama, nečujno. Moje je srce to koje glasno bubnja. Šalje

mlazove krvi u moje udove, mišiće. Objema rukama čvrsto uhvatim mačkoračajući prema vratima spavaće sobe.

Rasprši oblake i vidi sunce.

Udahnem i odmah znam da je uljez bio u ovoj sobi, ostavio svoj miris

agresije. Zrak vonja tim mirisom i nekoliko otkucaja srca ne mogu se

primorati krenuti naprijed i suočiti s neprijateljem. Čujem kako detektivFrost trči stubama. Štiti mi leđa, ali mene uţasava ono što čeka ispredmene.

Upotrijebi sedam zvijezda da zajašeš tigra.



87

Prelazim preko praga upravo u trenutku kad Frost upali svjetlo.

Prostorija se najednom šokantno izoštri. Fotografija koja nedostaje leţi namom jastuku, zakucana oštricom noţa. Tek kad čujem kako Frost pritišćetipke mobitela, okrenem se prema njemu i pogledam ga.

- Što to radite? - pitam.

- Zovem svoju partnericu. Mora znati za ovo.

- Nemojte je zvati. Molim vas. Vi o ovome ništa ne znate.

On me pogleda i njegov je pogled najednom fokusiran s nekim

intenzitetom od kojega shvatim da sam ga potcijenila. - A vi?



88

ČETRNAEST

Jane je stajala u spavaćoj sobi Iris Fang i zurila u fotografiju koja je bilaprobodena mesarskim noţem. Na fotografiji je bila mnogo mlađa Iris,blistava, nasmiješena lica s malim djetetom u naručju.

- Kaţe da je noţ iz njezine kuhinje - reče Frost. - A beba je n jezina kćiLaura. Ta je fotografija inače u okviru na polici za knjige u prizemlju. Onajtko je provalio, namjerno ju je izvadio iz okvira i donio ovamo gore, gdje ju je

morala vidjeti.

- I shvatiti poruku. Zabiti noţ u njezin jastuk ni u kom slučaju ne značida joj ţeli lijepe snove. O čemu je riječ?

- Ne zna. - Spustio je glas kako ga Iris ne bi čula iz prizemlja. - Tako,

barem, kaţe.

- Misliš da nije iskrena prema nama?

- Ne znam. Riječ je o tome da...

- Što?

Glas mu je sad bio još tiši. - Nije ţeljela da te nazovem. Zapravo,

zamolila me da zaboravim cijelu ovu stvar. To meni baš nema smisla.

Ni meni, pomisli Jane, mršteći se na noţ koji je bio zariven do drške,pritiskajući fotografiju uz platno. Bio je to čin čistog gnjeva, namijenjen dazastraši. - Svatko bi drugi vrištao za policijskom zaštitom.

- Ona uporno tvrdi da joj policijska zaštita nije potrebna. Kaţe da se neboji.

- Jesmo li sigurni da je netko drugi doista bio ovdje?

- Što ţeliš reći?

- Mogla je to sama učiniti. Uzeti noţ iz svoje kuhinje.

- Zašto bi to učinila?

- To bi objasnilo zašto se ne boji.

- Nije se tako dogodilo.

- Otkud ti znaš?

- Jer sam bio ovdje kad je pronašla ovaj jastuk.

Jane se okrenula prema njemu. - Popeo si se u njezinu spavaću sobu?



89

- Ne gledaj me tako. Otpratio sam je kući, to je sve. Zamijetili smo da sunjezina ulazna vrata otvorena pa sam ušao provjeriti.

- U redu.

- To je bilo sve!

Zašto onda izgledaš tako kriv? Zagledala se u unakaţenu fotografiju. -

Da ja dođem kući i pronađem nešto ovakvo, premrla bih od straha. Zaštoonda ona ne ţeli da to istraţimo?

- Moţda je riječ o nečem kulturološkom prema policiji. Tam kaţe da suljudi u Chinatownu sumnjičavi prema nama.

- Ja bih bila mnogo sumnjičavija prema onome tko je ovo učinio. - Jane

se okrene prema vratima. - Porazgovarajmo s gospođom Fang.

Iris su zatekli u prizemlju na izblijedjeloj smeđoj sofi. Izgledala jepreviše smireno za ţenu kojoj je dom upravo oskvrnut. Detektiv Tamkoračao je u blizini s mobitelom priljubljenim uz uho. Pogledao je Jane sizrazom koji je govorio da ni on ne zna što se ovdje događa.

Jane je sjela sučelice Iris i kratko je samo promatrala bez riječi. Ţena joj je mirno uzvraćala pogled, kao da shvaća da je ovo test i već se pripremilaza taj izazov. Njezin pogled nije bio pogled ţrtve.

- Gospođo Fang, što mislite da se događa? - upita Jane.

- Ne znam.

- Jesu li već ranije provalili u vašu kuću?

- Nisu.

- Koliko dugo ţivite u ovoj zgradi?

- Gotovo trideset pet godina. Otkad smo moj suprug i ja doselili u ovu

zemlju.

- Poznajete li ikoga tko bi ovo učinio? Moţda neki muškarac s kojim steizlazili, netko tko je bijesan jer ste ga odbili?

- Ne. - Nije zastala ni da razmisli. Kao da je taj odgovor bio jedini koji je

bila spremna dati. - Nema nikakvog muškarca. I nema potrebe da se uključipolicija.

- Netko vam je provalio u dom. Netko je mesarskim noţem probio vašufotografiju i ostavio je na vašem jastuku. Poruka ne moţe biti jasnija. Tkovam prijeti?

- Ne znam.

- Ali svejedno ne ţelite da mi to istraţimo.



90

Ţena ju je samo netremice promatrala, ne pokazujući nimalo straha.Jane je imala osjećaj da gleda u jezera crne vode koja ništa ne otkrivaju.Naslonila se na naslon i pustila da taj trenutak prođe. Nazirala je Tama iFrosta na periferiji vidnog polja, pomno su pratili njihov razgovor. Tri para

očiju bila su prikovana za Iris, a šutnja se nastavila, no ţenina pribranostnije se ni najmanje pokolebala.

Vrijeme je za novi pristup.

- Danas sam vodila zanimljiv razgovor - reče Jane. - S Patrickom

Dionom, bivšim suprugom jedne od ţrtava u Crvenom feniksu. Kaţe mi davi svake godine u oţujku šaljete poruke njemu i obiteljima ostalih ţrtava.

- Nikome nisam poslala nikakve poruke.

- Dobivaju ih proteklih sedam godina. Uvijek na obljetnicu pokolja uCrvenom feniksu. Obitelji vjeruju da to vi činite. Šaljete im preslike

osmrtnica njihovih voljenih. Pokušavate dozvati natrag ruţne uspomene.

- Dozvati natrag uspomene? - ukočila se Iris. - Kakve su to obitelji kad ih

treba podsjećati? - Prvi put, glas joj je drhtao od uzrujanosti, ruke se tresle.

- Ja ţivim sa svojim uspomenama. Nikad me ne napuštaju, čak ni kadspavam.

- Jeste li vi primili ikakve poruke?

- Nisam. Ali mene nitko ne mora podsjećati. Od svih obitelji, čini se dasam ja jedina koja postavlja pitanja. Zahtijeva odgovore.

- Ako ih ne šaljete vi, znate li tko bi ih mogao slati?

- Moţda netko tko vjeruje da je istina prešućena.

- Kao vi.

- Ali ja se ne bojim to reći.

- I to na veoma javan način. Znamo da ste vi dali oglas u Globeu prošli

mjesec.

- Da je vaš suprug ubijen i da znate da ubojica nikad nije bio kaţnjen,biste li vi učinili išta manje od toga? Bez obzira na to koliko je godinaproteklo?

Dvije ţene samo su se netremice promatrale jedan trenutak. Jane jezamislila samu sebe kako se svakog jutra budi u ovom pohabanom domu,

zamislila ţivot u neizrecivoj tuzi, opsjednutost izgubljenom srećom.Traganje za razlozima, bilo kakvim objašnjenjem zašto je njezin ţivotuništen. Sjedeći u toj prostoriji, na tom ofucanom naslonjaču, osjetila je



91

kako joj se očaj spušta na ramena, pritišće je, guši svaku radost. A ovo čak inije moj svijet, pomisli. Ja mogu otići kući i poljubiti svog supruga. Moguzagrliti kćer i zašuškati je u krevet. Ali Iris će i nadalje biti zarobljenaovdje.

- Gospođo Fang, prošlo je devetnaest godina - reče Jane. - Shvaćam danije lako krenuti dalje. Ali ostale obitelji to ţele. Patrick Dion, Mark Mallory- oni nimalo ne sumnjaju da je Wu Weimin bio ubojica. Moţda je vrijeme dai vi prihvatite to što su oni davno prihvatili.

Irisina brada se naglo podigla, a oči bile tvrde kao kremen. - Nećuprihvatiti ništa manje od istine.

- Kako znate da to nije istina? Prema policijskom izvještaju dokazi protivWu Weimina bili su nepobitni.

- Policija ga nije poznavala.

- Moţete li biti sigurni da vi jeste?

- Da, posve. I ovo mi je zadnja prilika da ispravim stvari.

Jane se namrštila. - Kako to mislite, vaša zadnja prilika?

Iris je udahnula i podigla glavu. Pogled koji je uputila Jane bio je

dostojanstven i miran. - Bolesna sam.

U prostoriji je zavladala tišina. Ta jednostavna izjava sve ih je zapanjila.

Iris je sjedila savršeno pribrana i netremice promatrala Jane kao da jeizaziva da joj ponudi saţaljenje.

- Imam oblik kronične leukemije - nastavi Iris. - Liječnik kaţe da bihmogla ţivjeti još deset godina. Ili moţda čak dvadeset. Ima dana kad seosjećam savršeno dobro. Ponekad sam tako umorna da jedva uspijem podićiglavu s jastuka. Jednog dana, ova će me bolest vjerojatno ubiti, ali ne bojimse. Samo odbijam umrijeti ne saznavši istinu. Ne vidjevši pravdu

zadovoljenu. - Zastala je i u glasu joj se pojavila prva naznaka straha. -Osjećam kako mi vrijeme curi kroz prste.

Frost stane iza Iris i poloţi dlan na njezino rame. Bila je to obična gestasućuti, nešto što bi svatko mogao učiniti, ali Jane je uznemirio taj dodir iizraz ranjenosti u njegovim očima.

- Ona noćas ne smije ostati ovdje sama - reče Frost. - Nije sigurno.

- Upravo sam završio razgovor s Bellom Li - umiješa se Tam.

- Gospođa Fang moţe provesti noć s njom dok forenzičari obrađuju stan.

- Odvest ću je onamo - reče Frost.



92

- Ne - usprotivi se Jane.- Tam će je odvesti. Gospođo Fang, zašto nespakirate torbu? - Jane ustane iz naslonjača. - Istraţitelju Frost, moţete lisa mnom van? Moramo provjeriti perimetar.

- Ali...

- Froste.

Pogledao je Iris pa Jane i na kraju krenuo za Jane kroz ulazna vrata u

noć mutnu od maglice.

Čim su se vrata zatvorila, Jane je rekla: - Bi li mi rekao što se događa?

- Volio bih da mogu. Netko je očito pokušava preplašiti. Spriječiti dapostavlja pitanja.

- Ne, govorim o tebi. O tome zašto si je odveo na večeru. Pretvorio se u

njezina viteza na bijelom konju.

- Došao sam se raspitati što se dogodilo njezinoj kćeri. Znaš to.

- Kako se razgovor pretvorio u večeru?

- Bili smo gladni. Jednostavno se dogodilo.

- Nesreće se jednostavno dogode. Ali večera sa subjektom kojeg ispituješ?To je nešto posve drugo.

- Ona nije sumnjiva.

- To ne znamo.

- Zaboga, Rizzolijeva, ta ţena je ţrtva. Izgubila je muţa u pucnjavi i sadsamo ţeli pravdu.

- Mi ne znamo što ona doista ţeli. Iskreno, ne mogu dokučiti ni što tiţeliš.

Odsjaj ţutog svjetla na trijemu, raspršen maglom, uokvirivao mu jeglavu kao sablasna aureola. Sveti Barry, izviđač, pomisli Jane. Policajac nakojeg uvijek moţeš računati da će postupiti ispravno. Sad je stajao isprednje izbjegavajući njezin pogled i izgledao kriv da krivlji ne moţe.

- Ţao mi je nje - reče.

- Je li to jedino što osjećaš?

- I samo bih ţelio... - Uzdahne. - Prošlo je devetnaest godina otkad joj jesuprug poginuo, a ona ga još uvijek voli. Još uvijek pati za njim. Alice nijeizdrţala ni deset godina prije nego što me je napustila. Kad pogledam Iris,pomislim, zašto se, dovraga, nisam oţenio ţenom kao ona?

- Iris je gotovo dovoljno stara da ti bude majka.



93

- Ne govorim o tome! Ne govorim o hodanju s njom! Uostalom, kakve

veze ima dob s bilo čime? Ovdje je riječ o odanosti. O tome da nekoga volišcijeli svoj ţivot, bez obzira na to što se dogodi.

- Okrenuo je glavu na drugu stranu i tiho dodao: - Nikad neću znati

kakav je to osjećaj.

Ulazna vrata su se otvorila i njih oboje se okrenu dok je Tam izvodio Iris

iz zgrade. Kimnula je glavom Frostu i umorno se nasmiješila, pa ušla uTamov automobil. Dok su straţnja svjetla nestajala u magli, Frost je jošuvijek pogledom pratio automobil.

- Moram priznati da je i mene sad navela da se zapitam - zamišljeno rečeJane.

Frost se okrene prema njoj. - O čemu? - U jednom si u pravu. Očito je nekog uzrujala. Nekoga tko je dovoljno

bijesan ili se osjeća dovoljno ugroţenim da provali u njezinu kuću. I zabijenoţ u njezin jastuk.

- Što ako ona ima pravo u pogledu onog pokolja? Što ako kuhar to nijeučinio?

Jane kimne glavom. - Mislim da je vrijeme da pomnije istraţimo Crvenifeniks.



94

PETNAEST

Skriven iza visoke ţivice, posjed Patricka Diona u Brooklineu bio je privatnirajski vrt šume i travnjaka u kojemu su staze vijugale iz intimne sjene do

suncem obasjanih cvjetnih gredica. Vrata od kovana ţeljeza na ulazu bila suotvorena i kad su se Jane i Frost provezli kroz njih, ugledali su otmjenu

kuću koja se nazirala kroz špalir sablasno bijelih breza. Bilo je to og romno

zdanje u kolonijalnom stilu na breţuljku, koje se uzdizalo nad cijelimDionovim prostranim imanjem.

- Koji je vrag rizični kapitalist? - upita Frost dok su se vozili pokraj

teniskog igrališta smještenog u sjenovitom gaju. - Stalno čujem taj izraz.

- Mislim da oni koriste novac da zarade novac - odgovori Jane.

- Ali otkud ti novac s kojim ćeš krenuti?

- Od prijatelja koji ga imaju.

- Moram si nabaviti nove prijatelje.

Zaustavila se ispred kuće, gdje su bila parkirana dva automobila, izagledala u zdanje. - Razmisli. Imaš sav taj novac, ovu krasnu kuću. Ondate ţena ostavi zbog drugog muškarca. A kćer ti otmu s ceste. Ja bih radijebila siromašna. - Pogleda Frosta. - U redu, ovdje sad moramo malo ublaţitištetu. Prema onome što je rekao gospodin Dion, Tam ih baš nije očarao.

Frost odmahne glavom. - Moramo tog malog naučiti da malo ohladi.Svemu pristupa s punim gasom. Kao da je zapeo u četvrtoj brzini.

- Znaš na koga me Tam podsjeća?

- Na koga?

- Na mene. Kaţe da ţeli upasti u Odjel za umorstva prije svoje tridesete.- Jane otvori svoja vrata. - Moţda mu i uspije.

Uspeli su se granitnim stubama do ulaznih vrata, no prije no što je Janeuspjela pozvoniti, vrata su se otvorila i pred njima se našao muškaracsrebrne kose. Iako u kasnim šezdesetim godinama ţivota, još uvijek je biovitak i zgodan, ali lice mu je bilo upalo, a vrećaste hlače rekle Jane da je

nedavno smršavio.

- Vidio sam kako se pribliţava vaš automobil - rekao je. - Ja sam Patrick

Dion.



95

- Istraţiteljica Rizzoli. A ovo je moj partner, istraţitelj Frost. - Rukovali

su se i stisak Patrickove ruke bio je čvrst, njegov pogled miran.

- Izvolite, uđite. Svi smo u salonu.

- Je li gospodin Mallory ovdje?

- Da. Pozvao sam i Mary Gilmore da nam se pridruţi. Ujedinjena fronta jer smo svi mi uzrujani zbog ovoga i ţelimo znati kako tome stati na kraj.

Kad su ušli u kuću, Jane je ugledala podove od ulaštena drveta idraţesnu balustradu koja je zavijala prema visokoj galeriji na katu. Nijeimala vremena za daljnje razgledavanje jer ih je Patrick odveo ravno u

prednji salon u kojem su već čekala dva posjetitelja.

Mark Mallory je sa sportskom elegancijom ustao sa sofe. Bio je u

srednjim tridesetim godinama ţivota, vitak i preplanuo, bez ijedne sijedevlasi u tamnoj kosi. Jane je promotrila njegov pojas od krokodilske koţe,njegove Sperry Top-Siders cipele i Breitlingov sat, sve diskretne tragove koji

su s podsmijehom govorili: Imam više novca no što ćete vi ikad imati. Stisak

njegove ruke bio je površan, znak da se nestrpljivo ţeli primiti posla zbogkojega je došao.

Treću osobu u prostoriji bilo bi lako previdjeti, da Jane već nije bilaupozorena da je i ta osoba prisutna. Mary Gilmore je bila otprilike

Patrickovih godina, ali toliko sitna i pogrbljena da je bila gotovo nevidljiva,

progutana u ogromnom naslonjaču uz prozor. Dok je pokušavala ustati,Frost joj je brzo prišao.

- Molim vas, nemojte se mučiti, gospođo Gilmore. Samo vi sjednite,dobro? - reče Frost i pomogne ţeni da se smjesti natrag u naslonjač. Dok jegledala kako ţena s osmijehom promatra Frosta, Jane je pomislila: Što je tos Frostom i starijim damama? On ih voli i one sve vole njega.

- I moja je kći ţeljela doći - reče gospođa Gilmore.- Ali nije mogla otići sposla pa sam ja donijela poruku koju je primila. - Artritičnu je ruku uperilaprema stoliću za kavu. - Stigla joj je poštom istoga dana kad i meni moja.

Svake godine stiţu tridesetog oţujka, na dan kad je moj Joey umro. Kao danas ta ţena uhodi. Emocionalno nas uznemiruje. Zar policija ne moţe neštoučiniti da je spriječi?

Na stoliću za kavu leţale su tri omotnice. Prije no što ih je dodirnula,

Jane je posegnula u dţep i izvadila rukavice.

- Rukavice nemaju smisla- rekao je Mark. - Na pismima i omotnicamanikad nema nikakvih otisaka prstiju.



96

Jane se namršti. - Kako znate da nema otisaka?

- Detektiv Ingersoll dao ih je analizirati u kriminalističkom laboratoriju.

- Zar on zna za poruke?

- I on ih dobiva. Kao i svi povezani sa ţrtvama, čak i poslovni partnerimog oca. Znamo za desetak takvih ljudi. Traje već godinama, akriminalistički laboratorij nikad ne pronađe ništa ni na omotnicama ni napismima. Ona ih sigurno šalje s rukavicama.

- Gospođa Fang niječe slanje ikakvih poruka.

Mark prezirno otpuhne. - Tko bi ih drugi slao? Ona je ta koja je objavila

oglas u Globeu. Opsjednuta je Crvenim feniksom.

- Ali niječe da je poslala ikakve poruke. - S rukama u rukavicama, Jane

podigne prvu omotnicu, naslovljenu na gospođu Mary Gilmore. Na njoj jebio bostonski pečat; adrese pošiljatelja nije bilo. Izvadila je sadrţajomotnice: jedan jedini presavijeni list papira.

Bila je to preslika osmrtnice Josepha S. Gilmorea, dvadeset pet godina,

ubijenog u masovnom ubojstvu u restoranu u Chinatownu. Oţalošćenamajka Mary, i sestra Phoebe Morrison. Misa zadušnica u crkvi sveteMonike. Jane je okrenula papir i ugledala jednu jedinu rečenicu napisanuvelikim slovima.

Znam što se doista dogodilo.

- Istu sam prokletu poruku dobio i ja - reče Mark. - Istu stvar dobivamo

svake godine. Samo što ja dobivam osmrtnicu svog oca.

- A ja Dininu - tiho reče Patrick.

Jane podigne omotnicu naslovljenu na Patricka Diona. U njoj je bila

preslika osmrtnice Dine Mallory, četrdeset godina, ubijene sa suprugom, Arthurom, u pucnjavi u Crvenom feniksu. Oţalošćena rodbina kći iz

prethodnog braka, Charlotte Dion. Na poleđini je bila napisana ista rečenicakao i kod Mary Gilmore:

Znam što se doista dogodilo.

- Detektiv Ingersoll nam je rekao da je omotnica standardne marke

kakvih u Staplesu prodaju na milijune - reče Mark. - Tinta je ista kao u

svakoj Bicovoj kemijskoj olovci. Kriminalistički laboratorij je u omotnicamapronašao mikroskopska zrnca štirke, što ukazuje da je pošiljatelj imaogumene rukavice, a marke i omotnice su samoljepive pa nema DNK-a.

Svake godine stiţu u poštanski sandučić na isti dan. Tridesetog oţujka.



97

- Dan pokolja - reče Jane.

Mark kimne glavom. - Kao da nas treba podsjećati na taj datum.

- A rukopis? - upita Jane. - Razlikuje li se?

- Uvijek ista velika slova. Ista crna tinta.

- Ali poruka je ove godine drugačija - umiješa se gospođa Gilmore.Govorila je tako tiho da se njezin glas gotovo nije čuo u razgovoru.

Frost, koji joj je stajao najbliţe, njeţno je dodirne po ramenu. - Kako to

mislite, gospođo?

- Ranije, svih ovih godina, poruka je glasila: Ne ţelite li znati istinu? Ali

ove godine piše znam što se doista dogodilo.

- U osnovi je to ista glupost - rekao je Mark. - Samo rečena na pomalo

drugačiji način.

- Ne, ove je godine značenje posve drugačije. - Gospođa Gilmore pogledaJane. - Ako ona nešto zna, zašto jednostavno ne istupi i ne kaţe nam istinu?

- Svi mi znamo istinu, gospođo Gilmore - strpljivo joj se obrati Patrick. -

Odgovor je isti koji znamo već devetnaest godina. Posve sam uvjeren da jeBostonska policija znala što čini kad su zaključili slučaj.

- Ali što ako su pogriješili?

- Gospođo Gilmore - obrati joj se Mark - te poruke imaju samo jednusvrhu: natjerati nas da obratimo pozornost na nju. Svi mi znamo da ta ţenanije baš uravnoteţena.

- Što time mislite? - upita Frost.

- Patrick, reci im što si otkrio o gospođi Fang.

Stariji muškarac djelovao je kao da se skanjiva odgovoriti. - Nisam

siguran da je sad potrebno ulaziti u to.

- Voljeli bismo čuti, gospodine Dion - reče Jane.

Patrick spusti pogled na svoje ruke, sklopljene u krilu. - Prije nekoliko

godina, kad je detektiv Ingersoll tek počeo istraţivati ova pisma, rekao mi jeda gospođa Fang pati od, znate, deluzije veličine. Vjeruje da potječe izdrevne loze ratnika. Vjeruje da joj je, kao ratnici, sveta misija u ţivotupronaći ubojicu njezina supruga i osvetiti mu se.

- Moţete li to vjerovati? - nasmije se Mark. - Pa to je kao iz neke kineske

sapunice. Ta ţena je posve luda.



98

- Ona je majstorica borilačkih vještina - umiješa se Frost. - Njezini

učenici svakako vjeruju u nju, a čovjek bi pomislio da bi oni prepoznalivaralicu.

- Istraţitelju Frost - obrati mu se Patrick - mi ne tvrdimo da je ona

varalica. Ali njezine vam tvrdnje sigurno moraju zvučati nemalo apsurdne.Znam da je u borilačkim vještinama drevna tradicija duboko ukorijenjena,ali mnogo toga je plod mašte. Sadrţaj legendi i filmovi Jackija Chana. Onošto ja mislim, i ono što misli detektiv Ingersoll jest da je gospođa Fangsuprugovom smrću doţivjela duboku traumu. Nikad je nije prihvatila. A stugom se nosi tako da traţi neko dublje značenje, nešto što će njegovoj smrtidati značaj i učiniti je nečim više od običnog nasumičnog čina luđaka. Mora

dokazati da je njezinog supruga ubilo nešto veće i nikad neće prestati traţiti

tog bezimenog neprijatelja jer je to jedino što njezinu ţivotu daje svrhu. -

Tuţno se osvrne po prostoriji i pogleda Marka. I Mary Gilmore. - Ali mi

znamo istinu. Znamo da je to bio samo besmislen zločin koji je počinionestabilan muškarac. Arthur, Dina i Joey umrli su bez ikakvog razloga. Tonije jednostavno prihvatiti, ali mi prihvaćamo. Gospođa Fang ne moţe.

- I zato mi moramo trpjeti dodijavanje - reče Mark pokazujući na pismana stoliću za kavu. - I ne moţemo je natjerati da ih prestane slati.

-

Nema dokaza da ih šalje ona-

reče Frost.

- Svejedno, znamo da ona stoji iza ovoga - odgovori Mark i izvuče izdţepa presavijen izrezak iz The Boston Globea. Bila je to četvrtina stranicekoju je istraţitelj Tam već ranije opisao Jane, običan četverokut uokvirencrnim. Ispod riječi NEVIN nalazila se fotografija nasmiješenog kuhara izCrvenog feniksa, Wu Weimina. Ispod fotografije bio je datum pokolja i jedna

jedina rečenica: ISTINA NIJE REČENA.

- S ovim je oglasom sad postalo mnogo gore - nastavi Mark. - Sad cijeli

grad obraća pozornost na njezine deluzije. Gdje je tome kraj? Kad je tomekraj?

- Je li itko od vas doista razgovarao s gospođom Fang o ovome? - Jane se

osvrne po prostoriji i pogled joj se zaustavi na Marku Malloryju.

Mallory prezirno otpuhne. - Ja, na primjer, ne bih tratio svoje vrijeme na

razgovor s njom.

- Znači, niste bili u njezinoj kući? Niste se pokušali suočiti s njom?

- Zašto to pitate mene?



99

- Zato što vi, gospodine Mallory, djelujete najsrditiji zbog cijele ovesituacije - zamijeti Jane. Ali je li dovoljno bijesan da provali u Irisin dom?

Da zabije upozorenje u njezin jastuk? Nije poznavala Marka dovoljno dobro

da bi prosudila za što je sposoban.

- Gledajte, svi smo mi uzrujani - umiješa se Patrick, iako je njegov glaszvučao više umorno nego sve drugo. - Ali također znamo da ne bi bilo mudrostupiti u bilo kakav kontakt s tom ţenom. Prošli tjedan sam nazvaodetektiva Ingersolla, misleći da bi on moţda mogao posredovati u naše ime. Ali još mi nije uzvratio poziv.

- Ovaj tjedan nije u gradu - objasni Jane. Sakupila je pisma i ubacila ih u

vrećice za dokaze. - Kad se vrati, razgovarat ćemo s njim. U međuvremenu,molim vas da mi javite ako primite još nešto ovakvo.

- Bit ćemo vam zahvalni budete li nas obavještavali - reče Patrick.

Ponovno se sa svima njima rukovala. I ponovno je Markov stisak ruke

bio otresit i nestrpljiv, kao da je već odlučio da mu je policija beskorisna. AliPatrickov se dlan zadrţao oko njezina i otpratio ih je do vrata, očito ne ţelećida odu.

- Nazovite me u svako doba - rekao je. - Zbog ovoga ili... - Zastao je i

preko očiju kao da mu je preletjela sjena. - Bilo čega drugoga.

- Gospodine Dion, ţao nam je što je ovo sad ponovno iskrsnulo

- reče Jane. - Shvaćam da vam je teško.

- Posebice zato što je tako blisko povezano s... onim drugim događajem. -

Zastao je, ramena mu se ovjesila. - Pretpostavljam da znate za moju kćer.

Jane kimne glavom. - Razgovarala sam s istraţitel jem Buckholzom o

Charlotte.

Na sam spomen imena njegove kćeri, lice mu se bolno zgrčilo.

- Dinina smrt bila je teška. Ali ništa u usporedbi s gubitkom djeteta. Mog jedinog djeteta. Poruke, i oglas u novinama, sve to iznova bude. To je ono štostvarno boli, istraţiteljice. To je razlog iz kojega ţelim da to prestane.

- Učinit ću što mogu, gospodine Dion.

Iako su se već bili rukovali, ponovno je uhvatio njezinu ruku, narastanku koji ju je učinio potištenom i nijemom dok se s Frostom vraćala doautomobila. Otključala je vrata, ali nije odmah ušla. Samo je gledala prekotravnjaka u stabla, u vrtne staze koje su vodile u sve dublje poslijepodnevne

sjene. On je vlasnik svega ovoga, a ipak nema ništa, pomisli, i to se vidi nanjegovu licu. Po obješenim usnama, podočnjacima ispod očiju. Devetnaest



100

godina kasnije, duh njegove kćeri i nadalje ga proganja, kao što bi proganjaosvakog roditelja. Imati dijete znači da ti je srce uvijek na milost i nemilostsvijetu.

- Istraţitelji?

Kad se okrenula, Jane je ugledala gospođu Gilmore koja se spuštalastubama s trijema. Hodala je prema njima nepokolebljivo odlučna,kraljeţnice povinute u grbi matrone.

- Prije nego što odete, moram vam ovo reći. Znam da su Patrick i Markuvjereni da je ta stvar riješena. Da nema nikakve dvojbe što se dogodilo urestoranu. Ali što ako nisu u pravu? Što ako stvarno ne znamo istinu?

- Znači, vi gajite neke sumnje - reče Jane.

Ţenina se usta grubo stisnu. - Priznat ću ovo. Moj sin James nije biosvetac. Odgajala sam ga da bude dobar momak, doista sam nastojala. Ali

bilo je toliko mnogo iskušenja, a lako je upasti u loše društvo. - Netremice je

promatrala Jane. - Vjerojatno znate da je Joey bio u nevolji.

- Znam da je radio za Kevina Donohuea.

Na spomen tog imena, gospođa Gilmore bijesno provali: - Smeće! Cijeliklan Donohue je takav. Ali moj se Joey divio moći i volio je lako zarađennovac. Mislio je da je Donohue taj koji će ga naučiti kako to postići. Kad je

shvatio u što se upetljao, više se nije mogao izvući. Donohue mu to ne bidopustio.

- Mislite da je on dao ubiti vašeg sina?

- Od samog se početka to pitam.

- Za to nije bilo dokaza, gospođo Gilmore.

Ţena se zakašljala, glasno i hripljući. - Mislite da Donohue nije mogao

potplatiti nekoliko policajaca? Mogao je osujetiti svaku istragu.

- To je ozbiljna optuţba.

- Ja sam cura s Juga. Znam što se zbiva u ovom gradu i znam što novacmoţe kupiti. - Skupila je oči, pogleda uperena u Jane. - Sigurna sam da i vi

znate, istraţiteljice.

Na tu impliciranu optuţbu, Jane se ukočila. - Vašim ću sumnjama dati pozornost koju zasluţuju, gospođo Gilmore - odgovorila je jednoličnimglasom i sjela u automobil. Dok su se Frost i ona udaljavah, u retrovizoru je

vidjela kako gospođa Gilmore i nadalje stoji ispred kuće i bijesno ihpromatra.



101

- Gospođa Gilmore nije ljubazna stara dama - promrmlja Jane.

Frost se nasmije u nevjerici. - Je li to ona nas upravo optuţila da

primamo mito?

- Upravo to je rekla.

- A djelovala je tako milo.

- Tebi su sve one mile. Nikad nisi upoznao nijednu koja ti se nije

svidjela. - Ili jednu kojoj se ti nisi svidio.

Zazvonio je Frostov mobitel. Dok je on odgovarao na poziv, Jane je

razmišljala o tome kako Frost uvijek lako uspije šarmirati starije dame.Svakako se činilo da je osvojio Iris Fang, ţenu koja je još uvijek bila dovoljnomlada da bude i privlačna i impresivna. Sjetila se što je Patrick rekao o njoj:

duboko traumatizirana. Deluzije veličine. Vjeruje da potječe od ratnika. Irismoţda pati od deluzija, ali netko je doista provalio u njezin stan i zabio noţu njezin jastuk. Iris, koga si razljutila?

Završivši razgovor, Frost uzdahne. - Izgleda da naš dan još nije gotov.

- Tko je to bio?

- Posrednik za prodaju zgrade u Ulici Knapp. Cijeli dan ga pokušavamdobiti. Kaţe da večeras odlazi iz grada, ali ako ţelimo vidjeti zgradu, čekatće nas za sat vremena.

- Znači, idemo natrag u Chinatown?

Frost kimne glavom. - Natrag u Chinatown.



102

ŠESNAEST

Na sve slabijem svjetlu sumraka, Ulica Knapp bila je sjenovit kanjon,

bačen u polumrak između trokatnica od cigle. Jane i Frost stajali su isprednečega što je nekoć bilo restoran Crveni feniks i pokušavali zaviriti unutra,ali iza rešetaka na prozorima Jane je vidjela samo tanke zavjese koje su bilepohabane i gotovo prozirne od starosti.

Frost pogleda na svoj sat. - Gospodin Kwan sad već kasni petnaestminuta.

- Zar nemaš njegov broj mobitela? - Mislim da nema mobitel. Cijeli dan sam s njim igrao lovice preko

njegovog ureda.

- Posrednik za prodaju nekretnina koji nema mobitel?

- Samo se nadam da smo se razumjeli. Imao je prilično jak kineskinaglasak.

- Tam bi nam sad stvarno dobro došao. Gdje je?

- Rekao je da će doći.

Jane se vratila na ulicu i povirila uz hrđave poţarne stube i daskamazabijene prozore. Prije samo nekoliko dana, s forenzičarima je prošla timistim krovovima traţeći čahure metaka. Tik iza ugla nalazila se uličica ukojoj je pronađena odrezana šaka nepoznate ţene. Ova ulica, ova zgrada,kao da su bile nulta točka za sve što se dogodilo. - Izgleda kao da je već dugonapuštena. Središte grada, čovjek bi pomislio da će biti vrhunskanekretnina.

- Samo što je mjesto zločina. Tam kaţe da u ovoj četvrti ljudi stvarnovjeruju u duhove. A zgrada koju proganjaju duhovi donosi nesreću. - Zastao

je i zagledao se niz uličicu. - Pitam se dolazi li to naš čovjek.

Postariji Kinez šepesao je u hodu kao da ima oštećen kuk, ali kretao se siznenađujućom ţustrinom u svojim jarkobijelim Reebokicama, lako

prekoračivši vreću sa smećem dok se probijao grbavim pločnikom. Jakna mu je bila nekoliko brojeva prevelika, ali nosio ju je dojmljivo, kao otmjeno

odjeven profesor koji je izašao u večernju šetnju.

- Gospodine Kwan?



103

- Zdravo, zdravo. Vi detektiv Frost?

- Da, gospodine. A ovo je moja partnerica, istraţiteljica Rizzoli.

Muškarac se nasmiješio i otkrio dva zlatna zuba. - Kaţem vam sad, ja

uvijek drţim zakon, dobro? Dobro? Sve uvijek po zakon.

- Gospodine, nisam vas zato zvao.

- Jako dobra lokacija ovdje, Ulica Knapp. Tri stan gore. Dolje, jako dobar

mjesto za lokal. Moţda restoran ili trgovina.

- Gospodine Kwan, mi bismo samo ţeljeli razgledati unutrašnjost.

- Iza, dva mjesta za stanar da parkira auto...

- Hoće li nam on pokazati zgradu ili će nam je prodati? - promrmlja Jane.

- ... građevinska firma u Hong Kong ne ţeli više upravljati. Zato prodaja

za jako dobru cijenu.

- Zašto onda nije već prodana? - upita Jane.

To pitanje kao da ga je iznenadilo i naglo prekinulo njegovo verglanje.

Promatrajući je u mraku, njegove su se bore produbile u mrgođenju. - Lošastvar dogodila ovdje - napokon je priznao. - Nitko ţeli kupiti ili iznajmiti.

- Gospodine, ovdje smo samo kako bismo pogledali zgradu - reče Frost.

- Zašto? Prazan unutra, ništa za vidjela.

- Ovo je policijski posao. Molim vas, samo otvorite vrata.

Nevoljko, Kwan izvuče ogroman set ključeva koji su zveckali kao prsten

s ključevima zatvorskog čuvara. U mračnoj uličici, trebalo mu je bolno dugovrijeme da pronađe i gurne pravi ključ u lokot. Vrata su se otvorila uzzaglušujuću škripu i oni su ušli u ono što je nekoć bio restoran Crvenifeniks. Gospodin Kwan pritisnuo je prekidač za svjetlo i iznad glave seupalila jedna jedina gola ţarulja.

- Je li to jedino svjetlo ovdje unutra? - upita Jane.

Posrednik podigne pogled ka stropu i slegne ramenima. - Vrijeme kupiti

ţarulje.

Jane ode na sredinu tog mračnog prostora i osvrne se oko sebe. Kao što je Kwan rekao, lokal je bio prazan i ona je ugledala goli linoleum na podu,

napukao i ţut od starosti. Samo je ugrađena blagajna nudila naznaku da jeovo nekoć bila restoranska blagovaonica.

- Dali ga očistiti i obojati - nastavi gospodin Kwan. - Napraviti kao što je

bio prije, ali svejedno nitko ţeli kupiti - zgađeno odmahne glavom. - Kinezi

previše praznovjerni. Ne vole ni ući unutra.



104

Ne krivim ih, pomisli Jane kad joj je hladan dah naizgled prostrujio

preko koţe. Nasilje ostavlja trag, duševnu mrlju koja se ne moţe izribatisamo sapunom i bjelilom. U četvrti koja je tako izolirana kao Chinatown,svatko se zacijelo sjeća što se dogodilo ovdje. Svi sigurno drhte dok prolaze

Ulicom Knapp pokraj ove zgrade. Čak i da ovu zgradu sruše i na njezinumjestu izgrade novu, u umovima onih koji znaju njezinu ruţnu prošlost, ovobi zakrvavljeno tlo zauvijek ostalo progonjeno duhovima. Jane spusti pogled

na linoleum, na isti pod kojim je tekla krv. Iako su zidovi bili prebojani i

rupe od metaka pokrpane, u spojevima i kutcima ovoga poda još uvijek suostali kemijski tragovi te krvi. Fotografija s mjesta zločina koju je ranijeproučavala najednom joj se pojavila pred očima. Bila je to slika zgrčenogtijela koje leţi među razbacanim kutijama s hranom za van.

Ovdje je umro Joey Gilmore.

Pogledala je prema blagajni i sjećanje na drugu fotografiju s mjestazločina prekrilo je taj dio poda: tijelo Jamesa Fanga, naherenih naočala,odjeveno u uredan konobarski prsluk i crne hlače. On se srušio u kutu izablagajne, a novčanice od jednog dolara raštrkale se oko njega.

Okrenula se. Zagledala u kut gdje je nekoć bio stol za četvero. Zamislila je Dinu i Arthura Malloryja kako sjede za tim stolom, pijuckaju čaj, griju senako

n hladnoće oţujske noći. Ta je slika najednom iščeznula, a zamijenilesu je policijske fotografije snimljene nekoliko sati kasnije. Arthur Mallory,

još uvijek na stolcu, pognut iznad prevrnutih šalica čaja. A nekoliko metaradalje, njegova supruga Dina leţi licem na podu, prevrnuvši stolac upaničnom pokušaju da pobjegne. Stojeći u toj praznoj prostoriji, Jane je čulaodjek pucnjeva, zveket razbijenog porculana.

Okrenula se prema kuhinji, u kojoj je umro kuhar. Najednom nije ţeljelazakoračiti preko tog praga. Frost je bio taj koji je prvi ušao, pritisnuo

prekidač za svjetlo. Ponovno se upalila samo jedna jedina ţarulja. Ušla je zanjim i na slabom odsjaju ţarulje ugledala pocrnjeli štednjak, hladnjak iradne površine od nehrđajućeg čelika. Betonski pod bio je rupičav odizlizanosti.

Krenula je prema vratima podruma. Ovdje je, tijelom zapriječivši tavrata, Wu Weimin, kuhar, udahnuo svoj posljednji dah. Zagledala se u pod i

gotovo joj se učinilo da je na tom mjestu tamniji, da je beton još uvijekzamrljan starom krvlju. Sjetila se kako je sablasno nedirnuto bilo njegovo

lice, osim jedne jedine rupe od metka u njegovoj sljepoočici. Taj se metakodbio unutar lubanje i iskosao mu mozak, ali nije ga odmah ubio. To su



105

znali zbog obilnog krvarenja u zadnjim trenucima njegova ţivota kad mu jesrce i nadalje pumpalo, a iz rane se izlijevao vodoskok koji se slijevao niz

stube ka podrumu.

Otvorila je vrata i provirila niz drvene stube koje su se spuštale u tamu.

Iznad glave je visjelo uţe za svjetlo. Potegnula ga je, ali ništa se nijedogodilo; ţarulja je pregorjela.

Frost je prišao drugim vratima u kuhinji. - Vode li ova vrata van?

- U prostor iza zgrade - odgovori gospodin Kwan. - Parkiralište.

Frost otvori vrata i ugleda još jedna zaključana vrata. - Ovdje je uličica.Izvještaj kaţe da je kroz ova vrata ušla kuharova supruga. Čula je pucanj isišla provjeriti svog muţa, ali ga je zatekla mrtvog u kuhinji.

- Znači teoretski, ako su ta vrata bila nezaključana, tim je putem mogaoući bilo koji uljez - reče Jane.

Kwan je pogledavao čas jednog čas drugog istraţitelja i činilo se da jezbunjen. - Koji uljez? Kuhar, on sebe ubiti.

- Iznova proučavamo taj slučaj, gospodine Kwan - objasni mu Frost. -

Samo da budemo sigurni da ništa nije promaknulo.

Posrednik malodušno odmahne glavom. - To bilo veoma loša zaChinatown - promrmlja, nedvojbeno odustajući od svake nade da će se

riješiti ove uklete zgrade. - Bolje zaboraviti na to. - Zaškilji na svoj sat. - Ako

vi sad gotova, mi išla, dobro? Ja zaključala.

Jane pogleda prema katu. - Wu Weimin i njegova obitelj ţivjeli su nakatu. Biste li nas mogli odvesti do njihova stana?

- Nema što vidjeti - odgovori Kwan.

- Svejedno, moramo ga pogledati.

Duboko je uzdahnuo, kao da od njega traţe uslugu preko svake ljudske

mjere. Ponovno je izvukao svoj teški sveţanj ključeva i prošao kroz isti bolanpostupak pronalaţenja odgovarajućeg ključa. Sudeći prema tome koliko jeključeva visjelo s tog ogromnog prstena, ovaj je muškarac kontrolirao polasvih građevina u Chinatownu. Napokon je pronašao pravi ključ i proveo ihkroz kuhinjska izlazna vrata u straţnju uličicu.

Kao i ulazna vrata u restoran Crveni feniks, i vrata prema stanovima na

katu bila su zaštićena čeličnom rešetkom. Polumrak se pretvorio u noć iFrost je morao uperiti svoju baterijsku svjetiljku u ključanicu kako bi Kwanmogao gurnuti ključ. Hrđave šarke zaškripale su kad je podigao rešetku i



106

trebalo je gurnuti još jedan ključ u još jednu bravu prije no što je otvoriounutarnja vrata.

Unutra je bio mrkli mrak. Stubišno svjetlo je pregorjelo pa je Janeupalila svoju svjetiljku i ugledala stube koje su vodile na kat, s ogradom

glatko ulaštenom uljem s nebrojenih dlanova koji su prešli preko tog drveta.Tama kao da je pojačavala škripu njihovih cipela po stubama i čula je teškodisanje gospodina Kwana iza njihovih leđa dok se s mukom uspinjaostubama.

Na vrhu stuba, zastala je ispred vrata stana na katu. Nisu bila

zaključana, ali ona ih svejedno nije ţeljela otvoriti, nije ţeljela vidjeti štovreba iza njih. Stajala je dlana nepomičnog na kvaki, a metal je bio hladankao led o njezinu koţu. Tek kad je čula da je gospodin Kwan stigao dozadnje stube i zasoptao tik iza nje, napokon je gurnula vrata i otvorila ih.

Frost i ona zakoračili su u ono što je nekoć bio dom Wu Weimina.

Prozori su bili zabijeni daskama i priječili svako svjetlo izvana. Iako jestan godinama bio prazan, još uvijek su se osjećali mirisi koje su u njemuostavili negdašnji stanari. Sablasan miris tamjana i naranči još uvijek sezadrţao u zraku, zarobljen u grobnoj tami. Dok je zraka njezine svjetiljke

prelazila preko drvenog poda, opazila je utore i ogrebotine čitavog stoljeća

habanja, oţiljke od nogu stolaca koji su strugali po njemu i pokućstva kojese po njemu vuklo.

Prišla je vratima u dnu prostorije i kad je prošla kroz njih, miristamjana, prisutnost duhova kao da su postali izraţeniji. I na ovim suprozorima bile daske i njezina se svjetiljka činila slabim oruţjem zaprobijanje zastora tame. Prešla je zrakom preko zida, preko starih rupa odčavala i crne mrlje od plijesni.

U nju je zurilo lice.

Zadahtala je i naglo uzmaknula, sudarivši se s Frostom.

- Što je? - upitao je.

Od šoka joj se zaledio glas; mogla je samo uperiti svoju svjetiljku uuokvireni portret na zidu. Kad mu se pribliţila, miris tam jana postao je

omamljujuć. Ispod portreta nalazio se niski stolić na kojem je među hrpamapepela ugledala ostatke mirisnih, posve izgorjelih štapića. Na porculanskomtanjuru bilo je pet naranči.

- To je on - promrmlja Frost. - Ovo je fotografija kuhara.



107

Jane je trebao jedan trenutak da to primijeti, ali dok je zurila u lice na

zidu, shvatila je da je Frost u pravu. Muškarac na fotografiji doista je bioWu Weimin, ali u njih sad nije bijesno gledao manijakalni ubojica. Na ovoj

se fotografiji Weimin smijao s ribičkim štapom u ruci i kapom Boston Red

Soxa nestašno naherenom na glavi. Sretan muškarac jednog sretnog dana. - Čini se da je ovo kao neko svetište uspomeni na njega - reče Frost.

Jane uzme u ruku jednu naranču s tanjura i omiriši je. Opazi da je diogdje je peteljka zelen. Prava je, pomisli. Okrene se prema gospodinu Kwanu

kojeg je jedva uspjela razabrati na vratima. - Tko još ima ključ ove zgrade?

- Nitko - odgovori on zvekećući svojim ključevima zatvorskog čuvara. - Ja

imala jedini ključ.

- Ali ove naranče su svjeţe. Netko je nedavno bio ovdje. Netko je ostavioovaj dar i zapalio tamjan.

- Ključevi uvijek sa mnom - bio je uporan Kwan, bučno zveckajućisveţnjom kako bi dodatno naglasio svoje riječi.

- Na vratima u prizemlju je zasun. Nema šanse da bi itko mogao

provaliti.

- Kako je onda itko... - Najednom je zanijemila. Okrenula se prema

vratima.

Niz stube su odjekivali koraci.

U hipu je izvukla pištolj i čvrsto ga primila s obje ruke. Odgurnula jegospodina Kwana u stranu i brzo izašla iz spavaće sobe. Dok je paţljivokoračala kroz dnevni boravak, osjetila je kako joj srce lupa, čula kakoFrostovi koraci škripe s njezine desne strane. Osjetila je miris tamjana,plijesni i znoja, tucet pojedinosti najednom joj je napao čula. Ali ona seusredotočila na vrata stubišta, crni portal u nešto što se sad uspinjalo

prema njima. Nešto što je najednom zadobilo oblik muškarca. - Stani! - naredi Frost. - Bostonska policija!

- Uh, Froste. - Johnny Tam preplašeno se nasmijao. - To sam samo ja.

Iza sebe, Jane je čula kako gospodin Kwan prestrašeno krešti. - Tko je

on? Tko je on?

- Dovraga, Tame - reče Frost glasno zadahtavši dok je spremao pištolj ufutrolu. - Mogao sam ti raznijeti glavu.

- Rekao si mi da dođem ovamo, zar ne? Stigao bih ranije da nisam zapeou prometu na povratku iz Springfielda.



108

- Jesi li razgovarao s vlasnikom honde?

- Jesam. Rekao je da je ukradena ispred njegove kuće. I da u automobilunije bio njegov GPS. - Prešao je svojom baterijskom svjetiljkom prekoprostorije. - Onda, što se ovdje događa?

- Gospodin Kwan nam pokazuje zgradu.

- Godinama je zaključana. Što se tu ima vidjeti?

- Više nego što smo očekivali. Ovo je stan Wu Weimina.

Tamova svjetiljka otkrila je mrlje plijesni i ţbuku koja se gulila sa

stropa. - Ovo mjesto izgleda kao da je iz vremena olovne boje.

- Nema ovdje olovna boja - obrecnu se Kwan. - Ni azbest.

- Ali vidi što smo pronašli - reče Jane, okrećući se ponovno prema

spavaćoj sobi. - Netko posjećuje ovaj stan. I iza sebe je ostavio...

- Zastala je, zraka njezine svjetiljke zaledila se na praznom zidu.

- Što je ostavio?

Mora da gledam u pogrešno mjesto, pomisli Jane, i pomakne svjetiljku.Ponovno ugleda prazan zid. Preleti zrakom svjetla po cijeloj prostoriji dok

ne obasja mali stol s mirisnim štapićima i narančama. Zid iznad njega bio je

prazan.

- Koji je ovo vrag? - prošapta Frost. Kroz lupanje vlastita srca, čula je kako se tri futrole za pištolj istodobno

otkapčaju. Dok je izvlačila oruţje, šapnula je: - Tame, odvedi gospodina

Kwana na stubište i ostani s njim. Froste, ti ćeš sa mnom.

- Zašto? - usprotivi se gospodin Kwan dok ga je Tam izvlačio iz sobe. - Štose događa?

- Ona vrata - promrmlja Jane, obasjavajući svjetiljkom crni četverokut.

Frost i ona su se zajedno polako pribliţili vratima, zrake njihovihsvjetiljki mahnito su vrludale amo-tamo, pretraţujući svaki kutak. Dah joj je hučao u ušima, svako osjetilo bilo izoštreno poput vrška dijamanta.Zamijetila je miris tame, strobolike bljeskove dok je zraka njezine svjetiljke

treperila čas ovamo, čas onamo. Teţinu pištolja, tešku i umirujuću. Na

onome krovu, nepoznata je ţena također imala pištolj, ali je on nije spasio.

Pomislila je na sječiva koja prerezaju kosti zapešća, vrat i dušnik, iuţasavala se preći onaj prag i suočiti s onime što je čekalo s druge strane.

Jedan, dva, tri. Sad.



109

Prva je prošla i spustila se u čučanj mašući svjetiljkom oko sebe. Čula jeFrostovo hrapavo disanje iza svojih leđa kad je ugledala porculanskuzahodsku školjku, umivaonik, kadu s mrljama od hrđe. Ovdje nije bionikakav bauk s mačem.

Druga vrata.

Ovaj put je Frost krenuo prvi, ušavši u spavaću sobu u kojoj se tapetaljuštila sa zidova kao da prostorija odbacuje koţu. Nije bilo nikakvogpokućstva, nijednog mjesta da se itko sakrije.

Prošli su kroz još jedna vrata i ponovno se našli u dnevnom boravku. Ponovno na poznatom terenu. Jane je izašla na stubište na kojem su čekaligospodin Kwan i Tam.

- Ništa? - upita Tam.- Ona fotografija nije sama išetala.

- Nas dvojica smo cijelo vrijeme bili ovdje na stubištu. Nitko nije prošaopokraj nas.

Jane je vratila pištolj u futrolu. - Kako je onda, dovraga...

- Rizzolijeva! - zazvao je Frost. - Pogledaj ovo!

Zatekli su ga uz prozor u spavaćoj sobi u kojoj je ranije visio portret. Kaoi svi ostali prozori, i preko ovog su bile zabijene daske, ali kad je Frost

gurnuo dasku, lako se okrenula u stranu, obješena na samo jednom čavluiznad okvira. Jane je provirila kroz otvor i ugledala prozor prema Ulici

Knapp.

- Evo poţarnih stuba - reče Frost pa proviri glavom kroz prozor i izvijevrat kako bi pogledao prema krovu. - Hej, nešto se ondje gore miče!

- Idi, idi! - povika Jane.

Frost se uzvere preko prozorske daske, šeprtljav sa svojim krakatim

rukama i nogama, i bučno skoči na odmorište. Tam izađe tik iza njega,krećući se otmjeno kao akrobat. Zadnja je kroz prozor izašla Jane i kad sespustila na metalnu rešetku odmorišta, opazila je ulicu u podnoţju.Ugledala je razvaljene sanduke, razbijene boce. Pad bi bio gadan, kako god

okreneš. Primorala se usredotočiti pozornost na ljestve iznad svoje glave, uzkoje se Frost bučno penjao, navještavajući cijelome svijetu da su oni upotjeri.

Uzverala se za Tamom, rukama se čvrsto uhvativši za skliski metal dok je vjetar hladio znoj na njezinu licu. Čula je kako Frost stenje, vidjela obris

njegovih nogu koje su lamatale na noćnom nebu dok se podizao preko ruba i



110

na krov. Jane je osjećala njegove pokrete kroz prečke poţarnih stuba koje sudrhtale, i jedan paničan trenutak pomislila da bi potpornji mogli popustiti,da bi se od teţine tri tijela cijela ta klimava struktura mogla odvrnuti uz

škripu metala i strovaliti ih na pločnik u podnoţju. Zaledila se, grčevito se

drţeći za ljestve, u strahu da će ih čak i dašak vjetra sunovratiti u bezdan. Od vriska koji se začuo s krova svaka joj se dlačica na vratu najeţila.

Frost.

Podigla je pogled, očekujući da će vidjeti kako se njegovo tijelostrmoglavljuje prema njoj, ali opazila je samo Tama koji se uspeo uz zadnje

prečke i nestao na krovu. Uzverala se za njim, osjećajući mučninu odstraha. Kad je stigla do ruba krova, komadić asfaltne ploče razmrvio se odnjezina dodira i otkinuo, odletjevši u tamu. Drhtavim se rukama podigla

preko ruba i otpuzala na krov. Uočila je Tama koji je čučao nekoliko metaradalje.

Frost. Gdje je Frost?

Skočila je na noge i pogledom pretraţila krov. Opazila je sjenu koja je

odlepršala, tako brzo da je to mogla biti samo neka mačka koja je mačjomljupkošću odjurila u tamu. Pod noćnim nebom, Jane je vidjela prazne

krovove koji su se stapali jedan u drugi, pogled iz zraka na kosine i doline,

dimnjake koji strše i ventilacijska okna. Ali Frosta nigdje nije bilo. Blagi Boţe, pao je. Negdje je na tlu, mrtav ili na samrti.

- Froste! - povika Tam kruţeći po krovu. - Froste?

Jane izvadi mobitel. - Ovdje istraţiteljica Rizzoli. Ugao ulica Beach iKnapp. Policajac je ranjen...

- Ovdje je! - doviknu Tam. - Pomozi mi da ga izvučem!

Naglo se okrenula i ugledala Tama koji je klečao uz rub krova, kao da se

sprema skočiti lastavicom na ulicu. Gurnula je mobitel natrag u dţep ipotrčala pomoći mu. Frost se objema rukama grčevito drţao za krovni ţlijeb,a noge su mu lamatale iznad tri kata visoke okomice. Tam se spustio na

trbuh i posegnuo rukom prema Frostovu lijevom zapešću. Na ovom jemjestu krov bio nakošen i od samo jednog pogrešnog koraka oboje su semogli poskliznuti i pasti preko ruba. Jane se srušila na trbuh pokraj Tama i

uhvatila Frostovo desno zapešće. Zajedno su vukli, napreţući se ne bi li gapovukli preko zrnatih pločica koje su zapinjale o Janeinu jaknu i grebale joj

koţu. Glasno prostenjavši, Frost je malaksao na krov pokraj njih i ispruţiose, zadihan.



111

- Isuse, mislio sam da sam mrtav - prošapta.

- Koji se vrag dogodio, zar si se spotaknuo i pao? - upita Jane.

- Ganjao sam ga, ali kunem se, to stvorenje je letjelo preko krova, kao

šišmiš iz pakla.

- Što to govoriš?

- Zar ga ti nisi vidjela? - Frost se uspravio i čak i u tami, Jane jezamijetila da je blijed i da se trese.

- Ja nisam ništa vidio - reče Tam.

- Bilo je baš ovdje, stajalo gdje ti sad stojiš. Okrenulo se i pogledalo ravnou mene. Odskočio sam unatrag i poskliznuo se.

- Bilo je? - upita Jane. - Govorimo li o muškarcu ili o čemu?

Frost drhtavo uzdahne. Okrene se i pogleda preko niza krovova

Chinatowna. - Ne znam.

- Kako moţeš ne znati?

Frost polako ustane na noge i stane okrenut u smjeru u kojem je

pobjeglo ono stvorenje - što god ono bilo. - Kretalo se prebrzo da bi bilo

čovjek. To je sve što ti mogu reći.

- Froste, ovdje gore je veoma mračno - reče Tam. - Kad čovjeka puca

adrenalin, teško je biti siguran što vidiš. - Znam da zvuči ludo, ali nešto je bilo ovdje, nešto što nikad ranije nisam

vidio. Morate mi vjerovati!

- U redu - reče Jane tapšajući ga po ramenu. - Vjerujem ti.

Frost pogleda Tama. - Ali ti mi ne vjeruješ, zar ne?

U tami, vidjeli su kako Tam slijeţe ramenima. - Ovo je Chinatown. U

njemu se događaju čudne stvari. - Nasmije se. - Moţda u onom obilasku

mjesta koja proganjaju duhovi ima više istine no što smo mislili. - Nije bio duh - odvrati Frost. - Kaţem vam, to nešto bilo je od krvi i

mesa i stajalo baš ovdje. Bilo je stvarno.

- Nitko ga nije vidio osim tebe - reče Tam.

Frost se bijesno udalji na drugu stranu krova i zagleda u ulicu u

podnoţju zgrade. - To moţda nije posve istina.

Jane mu se pridruţi na rubu i ugleda poţarne stube kojima su se samonekoliko trenutaka ranije uspeli. Ispod njih nalazila se Ulica Knapp, slabo

osvjetljena odsjajem jedne ulične svjetiljke.



112

- Vidiš li je? - upita Frost pokazujući prema uglu, u nešto što je bilopostavljeno na zgradu.

Nadzorna kamera.



113

SEDAMNAEST

Čak i u devet i trideset navečer, zaposlenici zaštitarske tvrtke DedhamSecurity bili su na poslu i nadgledali nekretnine po cijelom širem područjuBostona.

- Loši momci obično se daju na posao kad se smrači - rekao je Gus

Gilliam dok je vodio troje istraţitelja pokraj dugog niza nadzornih monitora.

- Zato i mi moramo ostati budni. Ako se oglasi i jedan od naših alarma, uhipu se obraćamo Bostonskoj policiji. - Pucnuo je prstima. - Bude li vam

ikad trebao sigurnosni sustav, nazovite nas.

Tam pogleda videosnimke na monitorima. - Vau. Vi stvarno imate oči pocijelom gradu.

- Po cijelom okrugu Suffolk. I naše su kamere operativne. Pola nadzornihkamera koje vidite postavljene po gradu samo su za zavaravanje i ništa nesnimaju. Ako si loš momak, nikad ne moţeš biti siguran. Ne znaš koja tekamera doista promatra, a koja ne. Ali kad opaze bilo kakvu kameru,

uglavnom se prepadnu i odu po lakši plijen pa je zato svaka kamera na

vidiku dobro sredstvo za zastrašivanje. - Imamo sreće da je kamera u Ulici Knapp prava - reče Jane.

- Da. S te kamere imamo pohranjeno oko četrdeset osam sati snimke. -

Odveo ih je u straţnju prostoriju u kojoj su oko monitora već bile postavljenečetiri stolice. - To nam nakon incidenta obično daje dovoljno vremena dabudemo obaviješteni i sačuvamo relevantnu snimku. Kamera o kojoj

govorimo postavljena je prije pet godina. Zadnji put kad je od nas zatraţenoda skinemo snimku, uhvatili smo nekog klinca kako razbija prozor. - Sjeo je

za monitor. - Rekli ste da vas zanima odmorište na poţarnim stubama naprvom katu?

- Nadam se da je ono u vidnom polju vaše kamere - odgovori Jane. -

Zgrada o kojoj je riječ nalazi se dvadeset, dvadeset i pet metara dalje.

- Ne znam. To bi moglo biti predaleko da bi se vidjelo mnogo pojedinosti,

a prvi kat moţda nije vidljiv. Osim toga, govorimo o niskoj rezoluciji. Ali

pogledajmo.

Kad se troje detektiva okupilo oko njega ispred monitora, Gilliam jekliknuo na ikonu Play i pred njima se pojavio pogled uţivo na Ulicu Knapp



114

kojom su prolazila dva pješaka u smjeru Ulice Kneeland, leđima okrenutikameri.

- Pogledajte, vidi se jedan kut poţarnih stuba - reče Frost.

- Ali naţalost, ne i sam prozor - zamijeti Jane.

- Moglo bi biti dovoljno. - Frost se nagne prema monitoru kako bi

pročitao datum i vrijeme na snimci. - Vratite se otprilike dva sata. Sedam i

trideset. Da vidimo hoćemo li opaziti našeg uljeza.

Gilliam je vratio snimku na sedam i trideset navečer.

U sedam trideset i pet, starija je ţena polako prošla Ulicom Knapp, rukunatovarenih vrećicama s namirnicama.

U sedam i pedeset, Johnny Tam pojavio se ispred restorana Crveni

Feniks. Provirio je kroz prozor, pogledao na svoj sat i nestao kroznezaključana ulazna vrata. Trenutak kasnije, ponovno je izašao i pogledaoprema prozorima stana na katu. Obilazeći zgradu, nestao je iza ugla.

U osam i šest minuta, nešto se trzavo pojavilo na poţarnim stubama. Bio je to Frost, koji se nespretno kotrljao kroz prozor. Skočio je na noge i nestaoiz vidika.

- Koji je to vrag? - promrmlja Frost. - Ništa nije izašlo prije mene. Znamda sam nešto ganjao tim ljestvama.

- Ne vidi se - reče Jane.

- A evo i tebe, Rizzolijeva. Kako to da se ni Tam ne vidi? Pa on je izašaotik iza mene.

Tam prezirno dobaci: - Moţda sam ja duh.

- Problem je u vidnom polju - objasni Gilliam. - Hvatamo samo jedan kut

poţarnih stuba pa kameri promakne svatko tko uđe ili izađe, da takokaţem, malo gracioznije.

- Drugim riječima, Frost i ja bi loše provaljivali kroz prozor - zaključiJane.

Gilliam se nasmiješi. - A detektiv Tam bio bi odličan.

Jane uzdahne. - Dakle, ovom kamerom ništa nismo uhvatili.

- Pod pretpostavkom da je ovo jedini put kad je uljez ušao.

Jane se sjetila mirisa tamjana, svjeţih naranči na tanjuru. Netko

redovito posjećuje taj stan i ostavlja darove u sjećanje na Wu Weimina. -

Vratite se - reče. - Od preksinoć navečer naovamo. Gilliam kimne. - Vrijedi provjeriti.



115

Vrijeme na monitoru vratilo se na devet sati trideset osam minuta,

četrdeset osam sati ranije. Kad je snimka ponovno stigla do deset sati, pa doponoći, pokraj kamere su prošli pješaci, ubrzanih, drhtavih pokreta. U dva

iza ponoći, Ulica Knapp bila je prazna i promatrali su nepromjenjiv pogled

na pločnik na drugoj strani, na kojem je lepršao samo zalutali papirić. U tri sata i dvije minute Jane ga je ugledala.

Bio je to samo trzaj neke sjene na odmorištu poţarnih stuba, ali dovoljno

da se ona zaljulja na stolcu prema monitoru. - Stanite. Vratite se! - povikne.

Gilliam vrati snimku i zaustavi sliku na sjeni koja je zamračivalapoţarne stube.

- Ne izgleda kao nešto vaţno - reče Tam. - Tu bi sjenu mogla bacati

obična mačka. - Ako je netko ušao u tu zgradu, mora iz nje i izići, zar ne? - upita Frost.

- U tom slučaju, pogledajmo što se događa dalje - suglasi se Gilliam i

pokrene snimku. Gledali su dok su minute prolazile. Vidjeli dva pijanca

kako teturaju Ulicom Knapp i nestaju iza ugla.

Nekoliko sekundi kasnije, Jane prodahta: - Eno ga.

Gilliam zaustavi sliku i zagleda se u sjenu koja je čučala na poţarnimstubama. Tiho upita: - Koji je to vrag?

- Rekao sam vam da sam nešto vidio - reče Frost. - To je to.

- Ne znam ni u što gledamo - oglasi se Tam. - Lice se ne vidi, ne moţemobiti sigurni ni da je čovjek.

- Ali dvonoţac je - odgovori Frost. - Vidiš kako čuči. Sprema se na skok.

U tom času zazvoni Janein mobitel i taj je zvuk toliko preplaši da jemorala udahnuti i umiriti glas prije no što je odgovorila na poziv.

- Istraţiteljica Rizzoli.

- Ostavili ste poruku na mojoj govornoj pošti. Uzvraćam vam poziv -

rekao je muški glas. - Ovdje istraţitelj Lou Ingersoll.

Uspravila se na stolcu. - Istraţitelju Ingersoll, cijeli tjedan pokušavamostupiti u kontakt s vama. Moramo razgovarati s vama.

- O čemu?

- O ubojstvu u Chinatownu. Dogodilo se prošle srijede navečer. Identitetţrtve je nepoznat, ţena u tridesetim godinama ţivota.

- Znate li da sam ja otišao u mirovinu prije šesnaest godina? Zašto mepitate o tom ubojstvu?



116

- Mislimo da bi ta smrt mogla biti povezana s vašim starim slučajem.Masakrom u Crvenom feniksu.

Uslijedila je duga stanka. - Mislim da o tome ne ţelim govoriti telefonom.

- A licem u lice, gospodine?

Čula je njegove korake po podu. Čula je njegovo teško disanje. - U redu,

mislim da je vozilo napokon otišlo. Da sam barem zapisao broj registarsketablice.

- Koje vozilo?

- Kombi koji je bio parkiran s druge strane ulice još otkad sam se vratiokući. Vjerojatno isti kurvin sin koji mi je provalio u kuću dok sam bio nasjeveru.

- Što se točno događa?

- Dođite odmah ovamo i iznijet ću vam svoju teoriju.

- U Dedhamu smo. Trebat će nam pola sata, moţda više. Jeste li sigurnida sad moţemo razgovarati o tome?

Ponovno je začula njegove korake. - Ne ţelim ništa reći telefonom. Neznam tko sluša, a obećao sam da nju neću uplitati. Zato ću čekati dok nestignete ovamo.

- O čemu je zapravo riječ? - O djevojkama, istraţiteljice - odgovori Ingersoll. - Riječ je o onome što

se dogodilo tim djevojkama.

*

- Sad mi barem vjeruješ - rekao je Frost dok su se Jane i on vozili prema

Bostonu. - Sad kad si i sama vidjela.

- Ne znamo što smo vidjeli na onoj snimci - odgovorila je. - Sigurna sam

da postoji neki logičan odgovor. - Nikad nisam vidio čovjeka koji se tako brzo kreće.

- Što onda misliš da je to bilo?

Frost se zagledao kroz prozor. - Znaš, Rizzolijeva, na ovome svijetupostoji mnogo stvari koje mi ne razumijemo. Toliko drevnih, toliko

neobičnih da ih ne bismo prihvatili kao moguće. - Zastao je.

- Hodao sam s Kineskinjom.

- Stvarno? Kad?



117

- Još u srednjoj školi. Tek je došla s obitelji iz Šangaja. Bila je stvarnoslatka, veoma srameţljiva. I strašno staromodna.

- Moţda si trebao oţeniti nju, a ne Alice.

- Znaš što kaţu o generalima nakon bitke. Ionako ne bi funkcioniralo jer

je njezina obitelj bila nepopustljivo protiv svakog bijelog momka. Ali njezina

prabaka, ona nije imala ništa protiv mene. Mislim da sam joj se sviđao jersam bio jedini koji joj je posvećivao pozornost.

- Isuse, Froste, postoji li ijedna ţiva starica kojoj se ti ne sviđaš?

- Volio sam slušati njezine priče. Ona bi govorila, a Jade mi prevodila.Čovječe, što je ona meni rekla o Kini, ako je samo djelić toga istina...

- Na primjer?

Pogledao ju je: - Vjeruješ li u duhove?

- Koliko smo već mrtvaca vidjeli? Da duhovi postoje, mi smo ti koji bismodosad barem jednog vidjeli.

- Jadeina prabaka je rekla da su duhovi svuda u Kini. Rekla je da je to

zato što je Kina tako stara i u njoj je preminulo na milijune i milijune duša.Moraju negdje završiti. Ako nisu na nebu, tad moraju biti ovdje. Svuda okonas.

Jane je zakočila na semaforu. Dok je čekala zeleno svjetlo, pomislila jekoliko se mnogo duša još uvijek moţda zadrţalo u ovome gradu. Koliko bi ihmoglo biti upravo na ovom mjestu gdje se dvije ulice kriţaju. Zbroji svemrtve, iz stoljeća u stoljeće, i Boston je sigurno grad koji progone duhovi.

- Stara gospođa Chang mi je rekla neke stvari koje su zvučale ludo, aliona je vjerovala u njih. U svete ljude koji su hodali po vodi. U redovnike

ratnike koji su mogli letjeti zrakom i učiniti se nevidljivima.

- Zvuči kao da je vidjela previše kung fu filmova.

- Ali legende se moraju na nečemu temeljiti, ne misliš li? Moţda su našizapadnjački umovi previše zatvoreni da prihvate ono što ne moţemorazumjeti, i na svijetu se događa toliko mnogo više od onoga čega smo misvjesni. Ne osjećaš li to u Chinatownu? Svaki put kad sam ondje, pitam sešto ne vidim, sve one skrivene tragove koje sam previše slijep zamijetiti.Uđem u prašnjave trgovine ljekovitog bilja i vidim svakojake čudne osušenetvari u staklenkama. Nama je to samo foliranje, ali što ako te stvari doistamogu izliječiti rak? Ili ti omogućiti da doţiviš stotu? Kina je civilizacija već

pet tisuća godina. Moraju znati mnogo toga. Tajne koje nam nikad neće reći.



118

Pogledavši u retrovizor, Jane ugleda Tamov automobil tik iza njihova.Pitala se što bi on mislio o ovom razgovoru, bi li ga ova priča o egzotičnim itajanstvenim Kinezima uvrijedila. Na semaforu se upalilo zeleno svjetlo.

Vozeći kroz raskršće, reče: - Ja to ne bih spominjala Tamu.

Frost odmahne glavom. - Vjerojatno bi ga razljutilo. Znaš, nisam jarasist. Hodao sam s Kineskinjom.

- To bi ga definitivno razljutilo.

- Samo pokušavam shvatiti, otvoriti um onome što ne vidimo.

- Ono što ja ne vidim jest kako se sve to uklapa zajedno. Mrtva ţena nakrovu. Staro ubojstvo-samoubojstvo. I sad Ingersoll, mumlja o nekom

kombiju koji promatra njegovu kuću. I nešto o djevojkama.

- Zašto ti, dovraga, nije ţelio reći telefonom? Što misli, tko gaprisluškuje?

- Nije htio reći.

- Kad god netko počne govoriti o tome kako mu prisluškuju telefon, umeni zazvone zvona za upozorenje da imam posla s luđakom. Je li zvučaoparanoično?

- Zvučao je zabrinuto. I spomenuo je nju. Rekao je da je obećao da nju

neće uplitati.

- Iris Fang?

- Ne znam.

Frost se zagledao u cestu ispred sebe. - Stari policajac kao on, vjerojatno

mora biti zabrinut. Bolje da mu pristupimo polako i njeţno. Nemoj gapreplašiti.

Petnaest minuta kasnije, Jane je zaustavila automobil ispred Inger-

sollove kuće, a Tam se parkirao tik iza njih. Svi su izašli iz automobila ivrata su istodobno zalupala. U dvokatnici je svjetlo bilo upaljeno, ali kad je

Frost pozvonio na vrata, nitko nije otvorio. Pozvonio je ponovno i pokucao

na prozor.

- Nazvat ću ga - reče Jane birajući Ingersollov broj na mobitelu. Čuli sukako njegov telefon zvoni negdje u kući. Nakon što je četiri puta zazvonio, javila se automatska tajnica s kratkom snimljenom porukom: Nisam kod

kuće. Ostavite poruku.

- Ne vidim ništa unutra - reče Tam nastojeći proviriti kroz zastorimaprekrivene prozore na ulicu.



119

Jane prekine poziv i obrati se Frostu: - Ti nastavi zvoniti. Tame, idemo

provjeriti straga. Moţda nas ne čuje.

Dok su ona i Tam prolazili uz bok kuće, čula je kako Frost još uvijek lupana ulazna vrata. Uska staza između građevina bila je neosvjetljena i obrasla

grmljem. Osjetila je miris mokrog lišća, osjetila kako joj cipele tonu uraskvašenu travu. Kroz jedan prozor, opazila je modri odsjaj Ingersollovatelevizora i zastala, gledajući u dnevni boravak u kojemu su slike treperilena ekranu. Na stoliću za kavu bio je mobitel i napola pojeden sendvič.

- Na ovom prozoru nije navučen zasun - reče Tam. - Mogu se popeti kroz

njega. Ţeliš li da to učinim?

Pogledali su se u mraku, oboje razmišljajući o posljedicama ulaska ukuću bez dopuštenja vlasnika ili naloga.

- Pozvao nas je - odgovori Jane. - Moţda samo sjedi u zahodu gdje nas nemoţe čuti.

Tam otvori prozor. U hipu se popne i prebaci preko prozorske daske, te

nečujno klizne u kuću. Kako je to, dovraga, učinio? pitala se Jane,promatrajući prozorsku dasku visine prsiju. Taj bi mali doista bio sjajanprovalnik.

- Istraţitelju Ingersoll? - povikne Tam ulazeći u susjednu prostoriju. -

Bostonska policija. Jeste li ovdje?

Jane je razmislila bi li se i sama pokušala uspentrati kroz prozor, ali jetad zaključila da će Tam već otključati ulazna vrata kad ona napokon uspijepopeti se preko te prozorske daske.

- Rizzolijeva, ovdje je! Pogođen je!

Tamov povik rastjerao je svaku neodlučnost. Čvrsto se uhvatila zaprozorsku dasku i samo što se nije bacila naglavačke kroz prozor, kad je

začula šuškanje grmlja i korake koji su muklo odjekivali u tami. Dvorište iza kuće. Sumnjivac u bijegu.

Pojurila je u potjeru i stigla u dvorište iza kuće na vrijeme da vidi kakose neki tamni lik penje preko ograde i skače na drugu stranu.

- Froste! Trebam pojačanje! - viknula je jureći prema ogradi. Pukiadrenalin uzvinuo ju je na ogradu i preko nje, s krhotinama koje su joj

probadale dlanove. Prizemljila je na drugoj strani, a od udarca cipela o

pločnik zaboljele je goljenice.

Njezin plijen bio je u vidokrugu. Muškarac.



120

Čula je kako se netko vere preko ograde iza nje, ali nije se osvrnula daprovjeri je li to Frost ili Tam. Ostala je usredotočena na lik ispred sebe.

Pribliţavala mu se, dovoljno blizu da vidi da je odjeven u crno od glave dopete. Definitivno odjeven za zločin. Ali nedovoljno brz da umakne ovoj

policajki.

Koraci njezina pojačanja zaostali su, ali ona nije usporila, nije svomplijenu dala nikakvu priliku da klizne. Već je bila na nekoliko desetakametara od njega.

- Policija! - povikala je. - Stani!

Pojurio je nadesno i nestao između zgrada.

To ju je razljutilo. Gonjena bijesom, potrčala je iza ugla i zatekla se u

nekoj uličici. Bilo je mračno, previše mračno. Koraci su joj odjekivali dok jegrabila dalje, još pet-šest koraka dalje, a zatim je usporila.

Gdje je on? Kamo je otišao?

S izvučenim pištoljem i srcem koje joj je bubnjalo, promotrila je sjene.Opazila je kante za smeće, čula zveket razbijena stakla.

Metak joj se zabio u leđa, točno između lopatica. Od udarca je poletjela ipala na trbuh, dlanovima struţući o pločnik. Pištolj joj je izletio iz ruke.Pancirni prsluk ju je spasio, ali silina metka oduzela joj je dah iz pluća i

leţala je omamljena, s pištoljem negdje izvan dosega.

Koraci su se polako pribliţavali i ona se s mukom podigla na koljena i

naslijepo potraţila svoj pištolj.

Koraci su se zaustavili iza nje.

Okrenula se i ugledala obris muškarca koji se nadvijao nad nju. Mrak je

skrivao njegovo lice, ali od daleke ulične svjetiljke u uličicu je dopiralodovoljno svjetla da ona vidi kako on podiţe ruku. Da opazi blijedi odsjaj

pištolja koji je uperio u njezinu glavu. Bit će to brz i učinkovit kraj, u kojemse ubojica i ţrtva nikad nisu pogledali u oči. Gabriel, pomisli Jane. Regina.Nisam vam imala prilike reći koliko vas oboje volim.

Čula je kako Smrt šapuće u zraku, osjetila kako poput vjetra zviţdipokraj njezina uha. Nešto joj je poprskalo lice i trepnula je. Kad je ponovno

otvorila oči, obris koji se ranije nadvijao nad njom već se rušio na nju.Prevalio se preko njezinih nogu kao oboreno stablo. Zarobljena pod teţinomtog muškarca, osjetila je kako joj odjeću natapa topla tekućina. I predobro je

prepoznala taj bakrenasti miris.



121

Nešto je disalo u tami, nešto što se sad naziralo na mjestu gdje je samonekoliko sekundi ranije stajao strijelac. Nije vidjela lice, samo crni oval i

aureolu srebrnaste kose. Nije reklo ni riječ, ali kad se okrenulo, nešto jezabljesnulo u njegovoj ruci, sjajan luk odraţena svjetla koji se načas pojavio

i odmah nestao. Čula je nešto što joj se učinilo vjetrom kad je sjenapreletjela kroz tamu. Zatim je ostala sama, još uvijek priklještena o tvrdipločnik teţinom muškarca koji je izlio zadnju kap svoje krvi na njezinu

odjeću.

- Jane? Jane!

S mukom se nastojala osloboditi utega koji joj je zarobio noge. - Ovdje

sam! Froste!

U daljini je zatreperilo svjetlo baterijske svjetiljke. Pribliţavalo se,pretraţujući uličicu s jedne strane na drugu.

Zastenjavši od napora, Jane je napokon uspjela odgurnuti tijelo. Jeţećise od dodira mrtvaca, četveronoške je otpuzala unatrag. - Froste - rekla je.

Svjetlo joj je završilo ravno u očima i ona je podigla ruku ne bi li sezaštitila od njegova bljeska.

- Isuse - uzviknuo je Frost. - Jesi li...

- Dobro sam. Sve je u redu! - Duboko je udahnula i osjetila bol od udarca

metka u njezin pancirni prsluk. - Barem mislim da jest.

- Sva ova krv...

- Nije moja. Njegova je.

Frost je uperio svoju svjetiljku u tijelo, a ona šokirano udahnula, na štosu je rebra zaboljela. Tijelo je leţalo na trbuhu, a odrubljena glavaotkotrljala se nekoliko stopa dalje. Oči su zurile u njih, usta bila otvorenakao u zadnjem, iznenađenom dahtaju. Jane je zurila u precizno odrezan

vrat i najednom postala svjesna svojih mokrih hlača koje su joj prianjale uznoge. Noć se počela vrtjeti i ona je zateturala i klonula uz zgradu pognuvšiglavu, očajnički potiskujući potrebu da povrati.

- Što se dogodilo? - upita Frost.

- Vidjela sam ga - prošapta Jane. - Ono stvorenje. Tvoje stvorenje s

krova.

Noge kao da su joj se otopile ispod tijela i kliznula je leđima niz zid pa sešćućurila uz njega. - Upravo mi je spasilo ţivot.



122

Dugo su šutjeli. Vjetar je meo uličicu, razbacujući prašinu koja joj je bolaoči i šibala lice. Trebala sam biti mrtva, pomisli Jane. Trebala sam leţatiovdje s metkom u glavi. A umjesto toga, večeras idem kući. Zagrlit ćusupruga i poljubiti dijete. I to čudo dugujem onome što je iznenada napalo iz

tame, štogod to bilo. Podigla je glavu i pogledala Frosta. - Sigurno si ga vidio. Maločas.

- Ništa nisam vidio.

- Protrčalo je pokraj tebe kad si ušao u ulicu.

Odmahnuo je glavom. - Isto se dogodilo i na krovu. Ja sam bio jedini koji

ga je vidio, a ti mi nisi vjerovala.

Ponovno se usredotočila na tijelo. Na pištolj koji je još uvijek bio čvrsto

stisnut u ruci leša bez glave. - Sad ti vjerujem.



123

OSAMNAEST

Iz svog parkiranog automobila, Maura je vidjela tri policajca koja su stajala

uz vrpcu za označavanje mjesta zločina. Svi su pogledavali prema njoj i

gotovo sigurno prepoznali njezin crni lexus pa su znali da je mrtvozornica

upravo stigla. No dok je izlazila iz automobila i prilazila im, okrenuli su joj

leđa i nastavili međusobno razgovarati. Tek kad se sluţbeno najavila,napokon su se udostojali pogledati je.

- Je li istraţiteljica Rizzoli u kući? - upitala je.

- Ne znam, gospođo - odgovorio je jedan pozornik. - Zašto ne provjeriteunutra?

Je li on to namjerno neusluţan? Nije se moglo reći po njegovu hladnoneutralnom izrazu lica. Dok se provlačila ispod vrpce i prilazila ulaznimvratima, čula ih je kako se smiju i zapitala se je li to upućeno njoj. Zapitalahoće li na ovo nailaziti na svakom budućem mjestu zločina. Na takvepoglede, takvo šaputanje, to loše prikriveno neprijateljstvo. Zaustavila se

pred ulaznim vratima kako bi navukla nazuvke preko cipela, pazeći da ne

izgubi ravnoteţu čime bi im dala još nešto čemu se mogu podrugivati. Dokse uspravljala, ulazna vrata su se otvorila i na njima se pojavio istraţiteljTam i promatrao je.

- Doktorice Isles. Oprostite što smo vas izvukli u ovo doba noći.

- Jesu li obje ţrtve u kući?

- Jedna je u kuhinji. Druga je nekoliko uličnih blokova dalje, u jednojuličici.

- Kako je druga ţrtva završila tako daleko od prve? - Pokušavao je pobjeći Rizzolijevoj. Izgleda da je njoj teško zbrisati.

Tam ju je poveo iz predsoblja niz hodnik. S nazuvcima za cipele koji su

šuškali po podu, slijedila ga je do kuhinje i iznenadila se ugledavšizapovjednika odjela za umorstva Bostonske policije kako stoji uz Barryja

Frosta. Bila je rijetkost sresti poručnika Marquettea na mjestu zločina injegova joj je prisutnost u kući rekla da je ovo ubojstvo po nečemu veomadrugačije.

Ţrtva je leţala na boku na pločicama na podu, s licem u lokvi krvi koja se

zgrušavala. Bio je krupan muškarac u sedamdesetim godinama ţivota,



124

odjeven u ţućkastosmeđe hlače, pletenu košulju i tamne čarape. Jednapapuča još uvijek mu je bila na nozi. Rana od metka u njegovoj lijevojsljepoočici ostavljala je malo sumnje o uzroku smrti. Maura nije odmah

krenula prema tijelu, nego je kratko ostala stajati na vratima i pogledom

traţila oruţje na podu. Nigdje u blizini tijela nije vidjela nikakav pištolj.Nije samoubojstvo.

- Bio je policajac - tiho je rekla Jane.

Maura je nije čula kako se pribliţava. Okrenula se i zagledala u Janeinukrvlju zamrljanu bluzu. Umjesto uobičajenog tamnog odijela s hlačama,Jane je bila u širokim hlačama trenirke, u koje se očito morala hitnopreodjenuti.

- Gospode Boţe, Jane.

- Vani je bilo malo gadno.

- Jesi li dobro?

Jane je kimnula glavom i pogledala mrtvog muškarca. - Za njega ne

mogu reći to isto.

- Tko je on?

Odgovorio je poručnik Marquette. - Istraţitelj Lou Ingersoll. Priješesnaest godina otišao je u mirovinu iz Odjela za umorstva. Bio je jedan od

naših, doktorice Isles. Zasluţuje da damo sve od sebe.

Implicira li on da bi ona ovoj ţrtvi dala išta manje nego sve od sebe? Daće mrtvozornica koja je izdala tanku plavu liniju izdati i ovog policajca?Zaţarenih obraza, čučnula je pokraj tijela. Trebalo joj je nekoliko sekundi da

se sjeti imena. Lou Ingersoll.

Pogledala je Tama. - On je radio na pokolju u Crvenom Feniksu?

- Zar ti već znaš za njega? - upita Jane.

- Detektiv Tam i ja smo razgovarali o tome kad mi je donio izvješća sobdukcija.

Jane se okrene prema Tamu. - Nisam znala da si se konzultirao s njom.

Tam slegne ramenima. - Samo sam ţelio mišljenje doktorice Isles. Je limoţda istraţiteljima prije devetnaest godina nešto promaknulo.

- Istraţiteljice Rizzoli? - Jedan od forenzičara stajao je na vratimakuhinje sa slušalicama obješenim oko vrata. - Pročešljali smo sobu

skenerom radiofrekvencija i imali ste pravo. S ove zemaljske linijedefinitivno dolazi signal.



125

- Signal? - Marquette pogleda Jane.

- Ingersoll je mislio da netko nadzire njegove telefonske pozive - odgovori

Jane. - Da budem iskrena, pomalo sam iznenađena da smo išta pronašli.

- Zašto bi mu itko prisluškivao telefon?

- Ne iz uobičajenog razloga. Već je osamnaest godina udovac tako danema rata zbog razvoda. Ima jednu kćer, a ona nema pojma što se događa. -

Jane se zagleda u mrtvog muškarca. - Ovo postaje sve čudnije. Poţalio se daneki kombi promatra njegovu kuću. Rekao je da je netko provalio dok njeganije bilo. Meni je to zvučalo kao govor luđaka.

- Na kraju i nije bio tako lud. - Marquette pogleda forenzičara. - Jeste li

već provjerili njegov mobitel?

- Na njemu nismo detektirali nikakav signal. Baterija je prazna. Kad jenapunimo, provjerit ćemo popis poziva.

- Nabavimo ispise svih njegovih poziva, i mobitela i fiksne linije.

Provjerimo s kime je u posljednje vrijeme razgovarao.

Maura se uspravi. - Koliko sam shvatila, postoji i druga ţrtva.

- Ubojica - odvrati Jane. - Ili barem muškarac za kojeg pretpostavljamoda je ubojica. Sustigla sam ga nekoliko blokova dalje.

- Jesi li ga sama svladala?

- Nisam.

- Tko ga je ubio?

Jane duboko uzdahne, kao da se čelici za ono što slijedi. - Nije lako

objasniti. Morat ću ti pokazati.

Izašle su van, gdje se okupljalo mnoštvo, hipnotizirano invazijompolicajaca u njihovu četvrt. Jane se probila kroz znatiţeljnike i povelaMauru iza ugla do mirne sporedne ulice. Iako je Jane hodala svojim

uobičajenim ţustrim korakom, šepirenje je nestalo, a ramena su joj bilaovješena kao da ju je noć porazila i ukrala joj samopouzdanje.

- Jesi li stvarno dobro? - upita Maura.

- Osim što su mi dobre hlače upropaštene? Da, dobro sam.

- Ne izgledaš dobro. Jane, razgovaraj sa mnom.

Jane je usporila, zaustavila se. Zagledala se niz ulicu kao da se boji

pogledati Mauru, kao da se bo ji otkriti koliko se ranjivo osjećala tog

trenutka. - Nisam trebala stajati sad ovdje - promrmlja. - Trebala sam bitimrtva, kao Ingersoll. I leţati u onoj uličici s metkom u glavi. - Namrštila se



126

promatrajući svoje ruke, kao da pripadaju nekom drugom. - Pogledaj.

Prokleto mi se tresu.

- Rekla si da si sustigla počinitelja.

- Sustigla sam ga, to da. Ali bila sam previše samouvjerena. Pošla sam

za njim u uličicu. A tada me je savladao. - Obgrlila se, kao da joj je

najednom hladno. - Spasio me moj rođendanski dar. Sjećaš se da mi jeGabriel kupio pancirni prsluk? Sjećaš se kako sam se smijala zbog toga? Vrhunac romantike, san svake ţene. Kad ga nisam nosila, toliko se strašnonaljutio na mene da sam ga jutros odjenula samo kako bih sačuvala mir ukući. Sad ću ga se naslušati. Kako je imao pravo.

- Zna li on što ti se dogodilo?

- Nisam ga još nazvala. - Jane otre lice rukavom. - Nisam imala prilike.- Moraš otići kući. Odmah.

- Usred ovoga?

- Jane, jedva se drţiš u komadu. Tvoja ekipa moţe obraditi mjestozločina.

- Baš, s Marquetteom ondje? Da vidi kako se ne mogu nositi sa sitnicomkao što je metak u leđima? Jebi ti to. - Jane se okrenula i udaljila, kao da joj

se ţuri obaviti ovaj posao. Dokazati da je na visini zadatka.

Oh, Jane, pomisli Maura. Toliko si se već puta dokazala, ali tebi nikadneće biti dovoljno. Uvijek ćeš biti novakinja koja se bori za priznanje. I bojise pokazati slabost.

Zajedno su došle do nove prepreke od ţute policijske vrpce, uz koju je jedan pozornik čuvao ulaz u uličicu. Ponovno su Mauru dočekali s hladnomravnodušnošću. Dok je navlačila nove nazuvke i provlačila se ispod vrpce,osjećala je kako je pozornik promatra i bilo je olakšanje pobjeći njegovu

pogledu i poći za Jane u mrak uličice. - A ovdje je kandidat broj dva - objavi Jane, uperivši svoju svjetiljku u

pločnik. Ta neskladno uvredljiva primjedba ostavila je Maurunepripremljenom za uţas koji joj je leţao pod nogama.

Glava je bila u cijelosti odrubljena i s tamnom pletenom kapom leţalanekoliko metara od torza - bijelca, moţda u četrdesetim godinama ţivota.Tijelo, posve odjeveno u crno, leţalo je na trbuhu kao da prsno pliva krozocean vlastite prolivene krvi. Zaleđena u smrtnom grču, ruka je još uvijek

čvrsto drţala pištolj. Zamahnuvši svjetiljkom, Maura je ugledala točkice

krvi koje su se u lukovima spuštale niz zidove.



127

- Upoznaj seronju koji je uništio moje omiljeno odijelo - reče Jane.

Maura se namrštila na torzo bez glave. Na oruţje u muškarčevoj ruci. -

Je li to muškarac kojeg si lovila iz kuće?

- Da. Trčala sam za njim iz Ingersollova dvorišta. Utrčao je u ovu uličicu

i pogodio me u leđa. Još uvijek paklenski boli.

- Kako je onda završio...

- Umiješala se treća strana. Ako imaš ikakvih pitanja o načinu smrti,samo me pitaj, jer sam ja bila ovdje. Bila sam na tlu, a ovaj tip tek što minije zakucao metak u glavu. Mislila sam da sam mrtva. Mislila sam... -

Progutala je slinu. - Tad sam čula neki zvuk, kao zviţduk kroz zrak. I ovajse samo srušio na mene. - Zureći u pod, Jane tiho doda: - A ja sam još ţiva.

- Jesi li vidjela tko je to učinio? - Vidjela sam samo sjenu. Srebrnu kosu.

- Samo to?

Jane je oklijevala. - I mač. Mislim da je imao mač.

Maura pogleda tijelo i osjeti kako uličicom puše dašak vjetra. Zapita se je li kobni udarac zvučao jednako kao i ovaj dašak vjetra. Sjetila seamputiranog zapešća one nepoznate ţene, besprijekorno uredno odvojenihzglobova i tetiva. Pogled joj se izoštrio na pištolju u ruci mrtvog muškarca. -

Ovaj pištolj ima prigušivač.

- Da. Frajer je odjeven u crno i nosi tipičan pištolj plaćenika. Baš kaonaša N. N., ona ţena na krovu.

- Ovo nije prosječan provalnik. - Maura pogleda Jane. - Zašto suprisluškivali Ingersollov telefon?

- Nije mi imao prilike reći, ali bilo je očito da je zabrinut i da ţelirazgovarati. Nešto o djevojkama. Što se dogodilo onim djevojkama, rekao je.

- Kojim djevojkama?

- Mislim da je povezano s Crvenim feniksom. Jesi li znala da su dvjema

ţrtvama nestale kćeri?

Maura je začula glasove i lupu vrata vozila. Podigla je pogled i opazilasvjetiljke forenzičke ekipe koja im se pribliţavala. - Sad ću definitivnopročitati ona izvješća koja mi je donio Tam.

- Zašto je to učinio? Iznenadila sam se kad sam čula da ti je to uvalio.

- Ţelio je nepristrano mišljenje. Mislim da on ne vjeruje da je kuhar bioubojica.



128

- Što ti misliš?

- Imala sam previše posla pa nisam stigla pregledati dosjee. Štakor mi jeovaj tjedan u posjetu pa vrijeme provodim s njim. - Maura se okrenula kako

bi otišla. - Sutra odmah ujutro obavit ću obdukcije. Ako ţeliš doći.

- Obavit ćeš obje?

To se pitanje Mauri učinilo neobičnim pa se osvrnula. - Zašto ne bih?

- Ingersoll je bio policajac. Samo mislim da je sad pomalo osjetljivo

vrijeme. S obzirom na tebe i suđenje Graffu.

Maura je u Janeinu glasu čula nelagodu i znala je njezin razlog. - Zar mi

više nije dopušteno obavljati obdukcije policajaca?

- Nisam to rekla.

- Vjeruj mi, ne moraš. Posve sam svjesna što se govori. Svjesna sam toga

svaki put kad me neki policajac pogleda ili odbije pogledati. Smatraju me

neprijateljem.

- Proći će, Maura. Samo treba vremena.

Dok ponovno ne budem svjedočila protiv nekog policajca. - Ne bih ţeljelabiti politički nekorektna - odgovori Maura. - Zamolit ću doktora Bristola daobavi obdukciju na Ingersollu. - Pognula se ispod vrpce i udaljila, prolazećipokraj forenzičarske ekipe. Osjetila je kako knedla u njezinu grlu polakopopušta tek nakon što je ulica ostala jedan ulični blok iza nje. Proći će,

Maura, rekla je Jane, ali hoće li? Policajci dugo pamte. Sjećaju sepojedinosti desetljećima starih slučaja, i zamjeraju, nikad ne zaboravljajutko je bio uz njih, a tko protiv njih. Zauvijek ću biti u ovoj drugoj kategoriji,pomisli. Za dvadeset godina, još uvijek će se sjećati da sam pomogla poslati jednog policajca u zatvor.

Kad se vratila u Ingersollovu kuću, primijetila je da je u međuvremenu

došlo još sluţbenih vozila. Zastala je, zaslijepljena svjetiljkama ikarnevalskim ozračjem zbrke. Najednom su kroz ţamor policijskih radijaprodrli ţenski jecaji.

- Pustite me da ga vidim! Moram vidjeti oca!

- Gospođo, molim vas. Ne smijete unutra - odgovorio je pozornik,

zadrţavajući je. - Netko će izaći razgovarati s vama čim budu mogli.

- Ali on je moj tata. Imam pravo znati što mu se dogodilo!

- Oče Brophy - doviknuo je policajac. - Moţete li pomoći ovoj gospođi,molim vas?



129

Visok muškarac sa svećeničkim ovratnikom tiho se probio kroz mnoštvo.Kao svećenika Bostonske policije, Daniela Brophyja često su zvali na mjesta

tragedija pa se Maura nije iznenadila što ga vidi, međutim pogled na njegasvejedno ju je zapanjio. Gladnim je očima gledala kako Daniel odvodi

Ingersollovu kćer podalje od policijske vrpce. Izgleda li mršavije? Je li mulice upalo, kosa sjeda? Nedostajem li ti jednako kao što ti nedostaješ meni?

Poveo je uplakanu ţenu prema policijskom vozilu i tad najednomugledao Mauru i ukrstio pogled s njezinim. Načas je svijet nestao i ona jevidjela samo Daniela. Osjetila je lepršanje vlastita srca, mahnito kao krila

umiruće ptice.

Još uvijek ga je netremice promatrala dok se udaljavao, privijajućiuplakanu ţenu uz svoje rame.



130

DEVETNAEST

Jane je proučavala rendgenske slike mrtvaca obješene na zidu umrtvačnici. Kostur mu je u svakom pogledu izgledao normalno, osim jednenapadne pojedinosti: lubanja mu je bila odvojena od tijela, uredno

presječena između trećeg i četvrtog vratnog kralješka. Iako su Tam i Frost

već stajali kod obdukcijskog stola i čekali da počne obdukcija, Jane je ostalaukopana ispred onih snimki, još nespremna suočiti se s onime što je leţaloispod pokrova. Rendgenske snimke su apstraktne, stripovska anatomija u

crnom i bijelom. Ne izgledaju i ne mirišu kao meso; nemaju lice. I zato se

zadrţala uz njih duţe no što je morala, usredotočena na sjenu pluća i srca,onog istog srca koje je sinoć štrcalo krv po njezinoj odjeći. Da nije bilo mogbezimenog spasitelja, ovdje bi sad visjele moje rendgenske snimke, pomisli.

Moje bi tijelo leţalo na stolu.

- Jane? - oslovi je Maura.

- Teško je zamisliti sječivo koje je dovoljno oštro da ovo učini jednimpotezom - reče Jane, pogleda i nadalje prikovanog uz rendgenske snimke.

- To je stvar anatomije - odgovori Maura. - Kuta pod kojim će oštricapogoditi zglob. U srednjem vijeku, vješt je krvnik znao odrubiti glavuzatvoreniku jednim zamahom. Ako je morao nastaviti zamahivati, to je bio

siguran znak da je nesposoban. Ili pijan.

- Ugodna slika za početak jutra - zamijeti Tam.

Maura skine pokrov. - Još ga nismo razodjenuli. Pretpostavljala sam dasvi ţelite biti ovdje kad to učinimo.

Ne, ja ne ţelim biti ovdje, pomisli Jane. Ne ţelim to vidjeti. Ali primoralase okrenuti prema stolu. Iako joj ono što je leţalo na njemu nije biloiznenađenje, svejedno je oštro udahnula ugledavši odsječenu glavu. O tommuškarcu još ništa nije znala, ni njegovo ime, ni njegovo podrijetlo. Jedinetragove koje su zasad imali, dobili su zahvaljujući stvarima koje su sinoćizvadili iz njegovih dţepova: šarţer sa streljivom, smotak gotovine i ključeviukradenog fordova kombija, koji je bio parkiran dva ulična bloka dalje odIngersollove kuće. Nije imao nikakvu identifikacijsku ispravu.

Tam se nagnuo iznad stola, nepomućena izraza lica dok je pomnijepromatrao odrubljenu glavu. Nije se lecnuo kad je Maura skinula ţrtvinu



131

pletenu kapu i otkrila uredno ošišanu smeđu kosu. Lice mrtvoga muškarcani po čemu nije bilo upečatljivo, krajnje prosječna nosa, prosječnih usta,prosječne brade. Muškarac kojeg bi zaboravio čim prođeš pokraj njega naulici.

S ruku su odmah po dolasku u mrtvačnicu uzeli otiske i brisove.Ljubičasta tinta još uvijek se vidjela na prstima. Maura i Yoshima zajednosu razodjenuli mrtvog muškarca, skinuli mu hlače i majicu, gaće i čarape.Tijelo bez glave bilo je zdepasto i mišićavo. Oţiljak koji je zacijelio protezaose dijagonalno preko desnog koljena - suvenir od neke stare operacije. Jane

je zurila u taj oţiljak i pomislila: sad znam zašto sam ga sinoć uspjela tako

lako sustići.

Pod povećalom, Maura je proučila prerezana meka tkiva, traţećinepravilnosti i modrice. - Ne vidim nikakve nazupčane tragove. Rana jeravnomjerna, bez sekundarnih rezova. Ovo je učinjeno jednim jedinimpotezom.

- Rekla sam ti da jest - umiješa se Jane.- Mačem. Jednim zamahom.

Maura podigne pogled. - Ma koliko pouzdanim smatram svjedoka, uvijek

moram potvrditi. - Ponovno se usredotočila na rez. - Glava je odrezana pod

neobičnim kutom. Koja je ruka drţala mač, desna ili lijeva?

Jane je oklijevala. - Nisam vidjela kad je odrezao glavu. Ali dok seudaljavao, bio je... bio je u njegovoj desnoj ruci.

- Jesi li sigurna?

- Da. Zašto?

- Zato što ovaj rez počinje s desne strane vrata i nakošava se nagoreprema lijevoj strani.

- Pa?

- Ţrtva je visoka otprilike sto sedamdeset osam, sto osamdeset. Ako jeubojica napao s leđa, zarezavši s desna nalijevo, vjerojatno je bio niţi. -

Maura pogleda Jane. - Bi li se sloţila s time?

- Leţala sam na leđima. Iz tog kuta svi izgledaju visoki, a naročito netkos velikim glasnim mačem. - Uzdahnula je, najednom svjesna da je Maura

promatra svojim analitičnim pogledom koji je toliko iritirao. Pogledom koji je zadirao u njezinu privatnost i zbog kojega se osjećala kao uzorak kojipluta u formalinu.

Jane se naglo okrenula od stola. - Mislim da više od ovoga ne moramvidjeti. Što će nam obdukcija reći? Iznenađenje, netko mu je odrubio glavu? -



132

Bacila je zaštitnu pregaču u kantu za kontaminiranu odjeću. - Vi završiteovdje. Ja idem provjeriti s kriminalističkim laboratorijem, saznati jesu li štonašli u Ingersollovu mobitelu.

Vrata predsoblja najednom su se otvorila i Jane se iznenadila ugledavši

svog supruga kako ulazi u obdukcijsku salu. - Što ti radiš ovdje?

Specijalni agent Gabriel Dean nije bio stranac u obdukcijskim salama.

Slučaj serijskog ubojice upoznao je Jane s njezinim suprugom i dok je taistraga trajala, proveli su više od nekoliko smrdljivih sati zajedno, pognutinad tijelima koja su bila pronađena u raznim fazama raspadanja. Gabriel jeveć imao pregaču i nazuvke za cipele, a lice mu je bilo usredotočeno i mrkodok je navlačio rukavice i prilazio stolu.

- Je li to muškarac iz one uličice? - upita bez imalo okolišanja. - Onaj koji

te je umalo ubio?

- Bog i tebi, dragi - odgovori mu Jane. Pogleda Tama. - U sluča ju da se

pitaš tko je ovaj padobranac, on je moj suprug, Gabriel. I nemam pojmazašto je došao.

Gabriel je ostao nepokolebljivo usredotočen na leš. - Što dosad znamo o

njemu?

- Znamo? Kad si se ti priključio ekipi? - upita Jane.

- Kad je ovaj muškarac uperio pištolj u tebe.

- Gabriele. - Uzdahnula je. - O tome moţemo razgovarati kasnije.

- Sad je vrijeme za razgovor.

Netremice je promatrala svog supruga i pokušavala shvatiti što sedogađa. Pokušavala je dokučiti izraz njegova lica, ukočenog na jarkomsvjetlu u mrtvačnici. - O čemu je riječ?

- O otiscima prstiju.

- Od AFIS-a nismo dobili nikakvu povratnu informaciju o njemu.

- Govorim o otiscima vaše N. N. Ţene na krovu.

- Ni za nju nismo dobili podudaranje - reče Maura. - Nije u FBI-evoj bazi.

- Zatraţio sam informacije od Interpola - objasni Gabriel. - Jer mi je

jasno da se ovo pretvara u nešto veće. Mnogo veće. Sjetite se kako je N.N.bila odjevena. Kakav je pištolj imala. Činjenice da nije imala nikakvuidentifikacijsku ispravu i da je vozila ukradeno vozilo. - Pogledao je leš. -

Jednako kao i ovaj muškarac. - Je li ti se Interpol javio? - upita Jane.



133

Gabriel kimne glavom. - Prije sat vremena. Ţena je u njihovoj bazipodataka. Ne njezino ime, nego njezini otisci prstiju. Pojavili su se na

dijelovima automobilske bombe koja je prije dvije godine eksplodirala u

Londonu, kad je ubijen vozač, američki poslovnjak.

- Govorimo li o terorizmu? - upita Tam.

- Interpol vjeruje da je bombu naručio organizirani kriminal. Da je tobilo plaćeno ubojstvo. Vaša ţena na krovu očito je bila profesionalka, a moja je pretpostavka da je profesionalac bio i ovaj muškarac. - Pogleda Jane. -

Pancirni prsluk neće te spasiti, Jane. Ne protiv ljudi kao što su ovi.

Jane se preneraţeno nasmije. - Čovječe, stvarno smo dobili glavni

zgoditak, zar ne?

- Imaš kćer - odgovori Gabriel. - Mi imamo kćer. Razmisli o tome. - Što se tu ima razmišljati?

- Moţe li se Bostonska policija nositi s time.

- Stani. Moţemo li o tome u susjednoj prostoriji, molim te? - Pogledala je

svoje kolege. - Ispričajte me - promrmljala je i gurnula vrata. Tek kad su

Gabriel i ona izašli na hodnik i našli se izvan slušnog dosega, bijesno je

upitala: - Što misliš da radiš ovdje?

- Pokušavam sačuvati svoju ţenu ţivom.

- Ovo je moj teritorij, dobro? Ja odlučujem što će se ovdje dogoditi.

- Imaš li ti uopće pojma s čime imaš posla?

- Dokučit ću.

- U međuvremenu, primaš metke i sakupljaš mrtvace.

- Da. To se pretvara u pravu zbirku.

- Koja uključuje i jednog policajca. Ingersoll se znao braniti, a sad je u

vreći za mrtvace.

- Znači, ţeliš da se povučem? Da pobjegnem kući i sakrijem se ispodkreveta? - Prezirno otpuhne. - To se neće dogoditi.

- Tko unajmljuje profesionalne ubojice, Jane? Netko tko je naručioplaćeno ubojstvo bivšeg policajca ne boji se Bostonske policije. Ne boji se

tebe. Iza toga zacijelo stoji organizirani kriminal. Ruska mafija. Ili

kineska...

- Kevin Donohue - reče Jane.

Gabriel zastane. - Irska mafija?



134

- Već ionako sakupljamo dokaze protiv njega. Jedan od njegovih ljudi po

imenu Joey Gilmore poginuo je u pokolju u Chinatownu. Gilmoreova majka

vjeruje da je to zapravo bilo plaćeno ubojstvo njezina sina, koje je naručioDonohue. Ingersoll je bio glavni istraţitelj na tom slučaju.

- Ako je to Donohue, ima pipke posvuda. Moţda i u samoj Bostonskoj

policiji.

Jane se zagleda u svog supruga. - Moţe li FBI potkrijepiti tu optuţbu?

- Nema dovoljno dokaza da se odrţi na sudu. Ali, Jane, odmah ću ti reći,on nije netko s kime bi se ţeljela zajebavati. Ako ima svog čovjeka uBostonskoj policiji, već točno zna što smjeraš. Zna da dolaziš po njega.

Pomislila je na sve policijske sluţbenike koji su se sinoć pojavili u

Ingersollovoj kući, uključujući i samog poručnika Marquettea. Koliko ju jepolicajaca promatralo, pratilo što govori, što planira? Koliko je tih

informacija procurilo Donohueu?

- Jučerašnja večer bila je dar - reče Gabriel. - Preţivjela si. Moţda bitrebala ponijeti taj dar kući i neko vrijeme uţivati u njemu.

- Da se povučem sa slučaja? Je li to ono što traţiš od mene?

- Uzmi dopust. Treba ti vremena da se oporaviš.

- Nemoj. - Prišla mu je tako blizu da je morala izviti vrat kako bi ga

odlučno pogledala u oči. Gabriel nije odustajao. Nikad nije. - Ne trebam to

čuti od tebe - rekla je. - Ne sad.

- Kad ću to onda reći? Na tvom pogrebu?

Zvonjava njezina mobitela prekinula je tišinu između njih. Dograbila ga je i javila se kratkim “Rizzoli”.

- Hm, zovem li u loš čas, istraţiteljice?

- Tko je to?

- Erin, iz kriminalističkog laboratorija.

Jane uzdahne. - Oprostite. Što imate za mene?

- Sjećate se čudnih dlaka na odjeći vaše N. N.? Onih koje nisam moglaidentificirati?

- Da. One sive.

- Jedva čekam da vam kaţem što su.

*



135

Razgovor s Gabrielom još uvijek je tištio Jane kad se s Frostom vozila uSchroeder Plazu. Frost je dovoljno dobro poznavao njezina raspoloţenja dabi šutio većinu voţnje, ali kad je skrenula u garaţu za parkiranje,čeznutljivo je rekao: - Nedostaje mi taj dio braka.

- Koji? - upita Jane.

- Taj da je netko zabrinut za tebe. Da te gnjavi da se ne izlaţešopasnosti.

- I to bi kao trebalo biti dobro?

- Nije li? To znači da te on voli. To znači da te ne ţeli izgubiti.

- To samo znači da se moram boriti na dvije fronte. Raditi svoj posao dokme Gabriel pokušava sapeti u luđačku košulju.

- A što da ne pokušava? Razmišljaš li ikad o tome? Kako bi bilo da njemunije dovoljno stalo da išta kaţe? Kako bi bilo da uopće nisi udata?

Zaustavila je automobil na parkirnom mjestu i ugasila motor. - Ne ţelida radim na ovom slučaju.

- Nisam siguran ni da ja ţelim raditi na njemu. Nakon onoga što smooboje prošli.

Pogledala ga je. - Plaši te?

- Nije me strah to priznati.Čuli su kako se neka vrata treskom zatvaraju. Oboje su se okrenuli i

vidjeli Tama kako izlazi iz svog automobila, nekoliko parkirnih mjesta dalje.

- Kladim se da njega ne plaši - promrmlja Jane. - Mislim da našeg BruceLeeja ništa ne moţe uzdrmati.

- Sigurno glumi. Bio bi lud da se ne boji Donohuea i njegovih momaka.

Kad su stigli do kriminalističkog laboratorija, Tam je već sjedio zamikroskopom Erin Volchko i gledao stakalce.

- Evo i vas dvoje - reče Erin. - Istraţitelj Tam i ja baš gledamo nekeuzorke dlaka s glave primata.

- Izgleda li ijedna od njih kao vlasi s naše cure? - upita Jane.

- Da, ali mikroskopija ne moţe odrediti točnu vrstu. Za to sam seposluţila drugom tehnikom. - Erin je na radnu površinu stavila stranicu sisprintanim stupcima raznih nijansi sive boje. - Ovo su keratinske vrpce.

Kosa ima različite proteinske komponente koje se elektroforezom mogu

odvojeno vidjeti. Uzorak treba oprati i osušiti, rastopiti u mješavinikemikalija i otopljene bjelančevine staviti na tanki sloj gela. Zatim ih treba



136

tretirati električnom strujom. Tad razne bjelančevine putuju po gelurazličitim brzinama.

- I na kraju dobiješ ove sive stupce.

- Da. Odnosno nakon bojanja srebrom i ispiranja, kako bi kontrast bio

jači.

Frost slegne ramenima. - Ne zvuči nimalo uzbudljivo.

- Ali kad sam ovaj obrazac poslala forenzičkom laboratoriju ţivotinjskogsvijeta u Oregonu, usporedili su ga sa svojom bazom podataka keratinskih

vrpci.

- Zar postoji takva baza podataka? - začudi se Tam.

- Apsolutno. Znanstvenici koji proučavaju ţivotinje doprinose

prikupljanju podataka. Ako američka carina uhvati pošiljku ţivotinjskihkoţa, moraju znati je li ta koţa od neke ugroţene vrste. Ova baza podatakapomaţe im da utvrde od koje je ţivotinje krzno.

- Erin otvori fascikl i izvuče novi papir s keratinskim vrpcama. - Evo s

čime su usporedili naše uzorke. Primijetit ćete da se proteinske vrpce gotovosavršeno poklapaju s jednim posebnim primjerkom.

Jane je pogledavala čas jednu, čas drugu stranicu. - Stupac broj četiri -

reče.

- Točno.

- Što je stupac broj četiri?

- Neljudski primat, kao što sam već ranije pretpostavila. Majmun izStaroga svijeta, rod Semnopithecus. Ova određena vrsta poznata je kao sivilangur.

- Sivi? - upita Jane podiţući pogled.

Erin kimne. - Iste boje kao vlasi s vaše neznanke. Ti su majmuni prilično

veliki, crnih lica i sive ili blond dlake. Nalaze se u Juţnoj Aziji, od Kine doIndije, u kopnenim i šumskim predjelima. - Zastane. - Što znači da ţive i natlu i na stablima. - Okrenula se prema svom računalu i otvorila pretraguGoogle slika. - Evo fotografije. Ovako izgledaju ti majmuni.

Od onoga što je Jane ugledala na zaslonu računala, dlanovi su joj senajednom ohladili. Crno lice. Siva dlaka. Osjetila je bol između lopatica odmetka koji se zabio u njezin pancirni prsluk. Sjetila se vrele krvi koja joj je

zapljusnula lice i obrisa koji se nadvio nad nju u onoj uličici, glaveuokvirene srebrnom kosom. - Koliko su veliki ti majmuni? - tiho je upitala.



137

- Muţjaci su visoki oko sedamdeset sedam centimetara.

- Jeste li sigurni da ne narastu viši?

- Nisu čovjekoliki majmuni. Obični su majmuni.

Jane pogleda Frosta i ugleda njegovo blijedo lice, zapanjen pogled.

- To si ti vidio, zar ne? - upita ga. - Na krovu.

Erin se namrštila. - Što ste vidjeli?

Frost odmahne glavom. - Bilo je mnogo više od sedamdeset sedamcentimetara.

Jane kimne glavom. - Slaţem se.

Erin ih je pogledavala. - Oboje ste vidjeli tog majmuna?

- Vidjeli smo nešto što je imalo takvo lice - odgovori Frost. - I sivu kosu.

Ali nije mogao biti majmun. Osim toga, koji majmun hoda naokolo s

mačem?

- Sad ste me stvarno preplašili - tiho reče Erin. - S obzirom na to kakav

je ovo majmun. U Indiji je poznat i kao Hanuman langur. Hanuman je

hinduski bog poznat kao Majmun ratnik.

Ista jeza koju je Erin netom osjetila najednom je poput daška hladnogzraka prostrujala niz Janein vrat. Sjetila se onog stvorenja u uličici. Sjetila

odsjaja njegova mača kad se okrenulo i nestalo u tami.- Je li taj Majmun ratnik isto što i Kralj majmuna? - upita Tam. - Jer

znam tu legendu. Postoji i kineska inačica iste priče. Baka mi je običavalapričati priče o njemu.

- Tko je Kralj majmuna? - upita Jane.

- U Kini je njegovo ime Sun Wukong. Rođen je iz svete stijene i ţivotzapočinje kao običan kameni majmun. Zatim se preobraţava u stvorenje odkrvi i mesa i biva okrunjen kraljem majmuna. Postaje ratnik i putuje u nebo

kako bi naučio mudrost bogova. Ali ondje gore upada u svakojake nevolje.

- Znači, negativac je? - upita Frost.

- Ne, nije zao. Samo je impulzivan i nestašan, kao pravi majmun. Postojičitava knjiga priča o njemu. Kako je pojeo sve breskve u boţanskomvoćnjaku. Kako previše pije i krade čarobni eliksir. Kako upada u svađe s

Besmrtnima, koji ne znaju kako bi se nosili s njime. Zato ga izbace iz nebesa

i privremeno zaključaju u planinski zatvor.

Frost se nasmije. - Zvuči kao nekoliko momaka s kojima sam išao usrednju školu.



138

- Što mu se zatim dogodi? - upita Jane.

- Sun Wukong doţivljava cijeli niz pustolovina na zemlji. Ponekadizaziva probleme. Ponekad čini dobra djela. Ne sjećam se svih priča, aliznam da je u njima bilo mnogo magične borbe i riječnih čudovišta i ţivotinja

koje govore. Tipična bajka.

- Bajke ne oţive - reče Jane. - Ne ostavljaju pravu dlaku na pravim

ţrtvama.

- Samo vam govorim što o njemu kaţu legende. Kompleksno je stvorenje,ponekad od pomoći, ponekad destruktivan. Ali kad je suočen s izboromizmeđu dobra i zla, Kralj majmuna gotovo uvijek izabere postupiti ispravno.

Jane se zagleda u fotografiju na zaslonu računala. U lice koje ju je samo

trenutak ranije sledilo do kostiju. - Znači, uopće nije zao- reče. - Ne - odgovori Tam. - Usprkos njegovim manama, usprkos neredu koji

ponekad izazove, Kralj majmuna je na strani pravde.



139

DVADESET

Miomiris pilećeg pečenja i ruţmarina dopirao je iz kuhinje Angele Rizzoli, a

u blagovaonici je zveckalo srebro i porculan koje je umirovljeni detektiv

Vince Korsak postavljao na stol. U dvorištu se Janeina kći Regina smijala i

vrištala dok ju je Gabriel gurao na ljuljački. Ali Jane je bila nesvjesna svegatoga sjedeći na majčinoj sofi i čitajući, s nekoliko knjiga posuđenih izknjiţnice raspoređenih na stoliću za kavu ispred nje. Knjiga o azijskimprimatima i sivim langurima. I knjiga o Sun Wukongu, Kralju majmuna.

Otkrila je da se pustolovine Sun Wukonga pojavljuju ne samo u knjigama,

nego i u filmovima i kineskim operama, plesovima, čak i u dječjojtelevizijskoj emisiji.

U zbirci kineskih narodnih priča, Jane je pronašla uvod u tu legendu.

Iako ih je negdje u šesnaestom stoljeću zapisao Kinez po imenu WuCheng‟en, same su te priče bile drevne i tvrdilo se da datiraju iz vremenaduhova i magije, vremena kad su se bogovi i čudovišta borili i na nebu i nazemlji.

I iz jedne od stijena te zemlje, stijene koja je od pamtivijeka

poznavala umilan dah vjetra, sjaj mjesečine, naklonost bogova,

iskočilo je kameno jaje. To jaje postalo je kameni majmun. Mogao je

trčati i skakati i penjati se, majmun s očima iz kojih su sijevale

zrake sv jetla tako sjajne da se preplašio čak i Car od Zada na

nebesima.

Kameni majmun, bez oca i majke, uskoro je postao kralj svih

majmuna. Ţivjeli su u savršenom skladu dok jednoga dana Kraljmajmuna nije shvatio da ih sve čeka Smrt. Stoga se dao u potragu

za tajnom besmrtnosti, na putovanje koje ga je odvelo u nebo i

iskušenja, vragolije i utamničenje. Dok je išao na vlastito pogubljenje, kako bi bio spaljen u loncu s alkemijskim plamenom,

Kralj majmuna se oslobodio i njegova borba za opstanak prevrnula

je nebo naglavačke dok ga bogovi nisu bili primorani čvrsto zatvoriti

unutar Planine pet elemenata.



140

Ondje čeka u kamenitoj tami kroz stoljeća, do dana kad će biti

potreban. Dana kad će zlo biti na svijetu i Kralj majmuna morati se ponovno pojaviti kako bi vojevao protiv njega.

Jane okrene stranicu i ugleda sliku Sun Wukonga s dugim borbenim

štapom u ruci. Iako je to bila samo ilustracija, od pogleda na Kralja

majmuna najeţile su joj se dlačice na rukama. Zurila je u oštre zube koji sustršali iz crnih usta, u krunu srebrne kose, i nije mogla skrenuti pogled.

Sjetila se jednog poslijepodneva u zoološkom vrtu kad je imala šestgodina i otac je podigao da vidi majmune pauke. Majmuni su je pogledali i

najednom je cijeli kavez eksplodirao u zastrašujućem kaosu, majmuni su

kreštali i skakali po granama, kao da su upravo ugledali lice samogaSotone. Dotrčao je zaposlenik zoološkog vrta i svima naredio, Odmaknite se,

odmaknite se! Ne znam što ih plaši! Ali dok ju je otac odnosio od tog kaveza

urlikavih majmuna, Jane je znala da je ona bila ta koja ih je uznemirila.

Ona je bila ta koje su se prestravili. Što su vidjeli osim šestogodišnjedjevojčice tamnih kovrča? pitala se. Ili je postojalo još nešto što su već tadprepoznali? Nešto o tome tko i što će ona jednoga dana postati?

- Onda, kako ide s tvojim knjigama o majmunima?

Prenula se na zvuk Korsakova glasa i pogledala ga. Bio je odjeven usvoju najbolju nedjeljnu odjeću - u svakom slučaju najbolju koju je uspioiskombinirati za ručak kod Angele Rizzoli. Barem nije bilo mrlja od kečapana njegovoj bijeloj majici s okovratnikom i kaki hlačama. Nakon srčanognapadaja prije nekoliko godina, izgubio je petnaest kilograma na prehrani

za zdravo srce, ali počeli su mu se ponovno vraćati i unatoč novoprobušenojrupi, njegov se remen svejedno napinjao oko sve šireg trbuha.

- To mi je za slučaj - objasni Jane. Zatvori knjigu koju je dotad čitala,

osjetivši olakšanje što je slika Sun Wukonga nestala ispred njezinih očiju.

- Da, čuo sam. Ponovno si dobila čudan slučaj. Počelo je s mrtvom

ţenskom na krovu, zar ne? Da sam barem još uvijek u sedlu.

Jane je pogledala njegov trbuh i pomislila: Bog neka pomogne svakom

konju kojeg ti uzjašeš.

Korsak se skljokao u naslonjač - isti u kojem je običavao sjediti njezinotac. Bilo je čudno vidjeti ga kako sjedi na starom mjestu Franka Rizzolija,

ali njezin se tata odrekao svih prava na taj naslonjač onoga dana kad jenapustio Angelu i uselio kod Fufice. Tako su je sad svi zvali, iako su veoma



141

dobro znali njezino ime. Sandie Huffington, Sandie s e. Jane je znala sve o

toj Fufici, uključujući i broj prometnih kazni koje je prikupila u zadnjihdeset godina. Tri. Zbog te Fufice, Vince Korsak je sjedio u ovom naslonjaču,debeo i sretan na Angelinoj kuhinji.

Jane nije ţeljela razmišljati o svim drugim načinima na koje ga je

Angela usrećivala.

- Chinatown - progunđa Korsak. - Čudno mjesto. Dobra hrana.

Naravno da bi on spomenuo hranu. - Čega se sjećaš o pucnjavi u

Crvenom feniksu? - upita Jane. - Sigurno si čuo priče kad se to dogodilo.

- Taj je slučaj bio opako gadan. Zašto bi tip sa slatkom malom curicomubio četvero ljudi i raznio vlastiti mozak? Meni to nikad nije imalo smisla. -

Odmahne glavom. - I uz to je mala bila stvarno preslatka. Prava tatinacurica.

To ju je iznenadilo. - Zar si ti poznavao kuharovu obitelj?

- Ne baš, ali često sam jeo ondje. Kinezi ne znaju uzeti slobodan dan pa je restoran uvijek bio otvoren, u svako doba noći. Mogao si završiti kasnusmjenu i još uvijek dobiti večeru. Jednom sam bio ondje u deset sati navečer jedne nedjelje i ta mi je curica donijela kolačiće sreće. Čovjek bi rekao da jeto izrabljivanje djece. Ali ona je izgledala kao da je sretna što se druţi s

tatom.

- Jesi li siguran da je to bila kuharova kćer? Tad je morala biti veomamala.

- Izgledala je veoma mala. Pet godina, tako nešto. Slatka kao bombon. -

Uzdahnuo je. - Ne mogu vjerovati da bi jedan otac to učinio, da bi ostavio izasebe ţenu i dijete. Da ne spominjem sve ostale obitelji koje je zajebao.Nekoliko tjedana kasnije, oteta je kći jedne od ţrtava.

- Charlotte Dion.- Zar se tako zvala? Sjećam se samo da je to nalikovalo na grčku

tragediju. Nesreća na nesreću.

- Znaš što je doista čudno? Dvije godine ranije, ugrabljena je i kći drugeţrtve. Konobarova mala. Nestala je na povratku kući iz škole.

- Ma nemoj? Nisam to znao. - Korsak malo razmisli o tome. - Sablasno.

Čovjek se doista zapita nije li riječ o nečem više od obične slučajnosti.

- Jedna od zadnjih stvari koju mi je detektiv Ingersoll rekao telefonom

bilo je nešto o djevojkama. Što se dogodilo tim djevojkama. Tako je rekao.



142

- Tim dvjema djevojkama? Ili nekim drugim djevojkama?

- Ne znam.

Korsak odmahne glavom. - Toliko godina kasnije, a mi još uvijekrazmišljamo o njima. Čudno je pojmiti da su sad vjerojatno samo kosturi. -

Zastane. - Ali to nije ono o čemu bih večeras ţelio razmišljati. Natočimomalo vina.

- Mislila sam da si ti pivopija.

- Tvoja mama me je preobratila. Vino je ionako bolje za staru čuku, znaš.- S mukom se podigao iz naslonjača. - Vrijeme je za razgovor o sretnim

stvarima, moţe?

A ne o mrtvacima, pomisli Jane. Ne o masovnim ubojstvima i otetim

djevojkama. Ali kad je Gabriel ušao u kuću drţeći Reginu za majušnuručicu, Jane nije mogla ne pomisliti na Charlotte Dion i Lauru Fang.

Pomogla je majci donijeti pladnjeve do stola, postojan slijed sve

impresivmjih jela. Hrskavi pečeni krumpiri. Mahune s maslinovim uljem. Ina kraju dva raskošna pečena pileta, mirisna od ruţmarina. Ali i kad susjeli za stol kako bi jeli, i dok je vezivala Regini ubrus oko vrata i rezala joj

hranu na dječje zalogajčiće, Jane je razmišljala o nestalim djevojkama ishrvanim roditeljima. Kako majka moţe nastaviti ţivjeti? Pitala se je li Iris

Fang ikad pomislila okončati svoju bijedu. Skočiti s krova ili progutati šakutableta za spavanje. Koliko bi to bilo lakše no ţivjeti s tugom, iz dana u dan,čeznući za svojim voljenima koje više nikad nećeš vidjeti.

- Janie, zar ti hrana ne odgovara? - upita Angela.

Jane pogleda majku koja je imala nevjerojatan dar da točno zna što jepojeo svaki gost koji sjedi za njezinim stolom. - Hrana je sjajna, mama.

Večeras si nadmašila samu sebe.

- Zašto onda ne jedeš?

- Jedem.

- Pojela si jedan zalogaj piletine i odmah nakon toga počela gurkati

hranu po tanjuru. Nadam se da nisi na dijeti jer ne moraš smršaviti nigrama, dušo.

- Nisam na dijeti.

- Sve te cure, stalno su na dijetama. Gladuju na salatama, a zašto?

- Sigurno to ne rade zbog muškaraca - promrmlja Korsak sa zalogajem

krumpira u ustima. - Dečki na curama vole meso. - Namigne Angeli. - Uzmi



143

za primjer svoju mamu. Građena je baš onako kako bi ţena trebala bitigrađena.

Jane nije vidjela što se događa ispod stola, ali njezina se majkanajednom poput munje uspravila na stolcu i nasmijala. - Vincente! Budi

pristojan!

Molim te, budi pristojan. Jer ja ovo više ne mogu gledati.

- Znaš - reče Korsak zagrizavši piletinu - ovo je dobar čas da spomenemoznaš već što.

Nikad nisu nijedne tri riječi zvučale tako zlokobno. Jane je naglo podiglabradu i pogledala majku. - Što je znaš već što?

- Nešto o čemu već neko vrijeme razgovaramo - odgovori Angela. - Vince i

ja.Jane pogleda svog supruga, ali kao i obično, Gabriel je imao svoj FBI-

evski izraz koji ništa nije odavao, iako je vjerojatno već naslutio kamo vodiovaj razgovor.

- Pa, znate da se Vince i ja viđamo već duţe vrijeme - nastavi Angela.

- Duţe vrijeme? Pa prošlo je samo... koliko? Godina i pol?

- To je dovoljno vremena da nekoga upoznaš, Janie. Da vidiš da imadobro srce. - Angela se blistavo nasmiješi Korsaku i nagne prema njemu po

bučan poljubac s udaranjem nosova.

- S tatom si hodala pune tri godine - naglasi Jane. - I vidiš gdje je todovelo.

- Imala sam petnaest godina kad sam upoznala tvog oca. Bio mi je tek

drugi dečko.

- Imala si petnaest godina, a već si prije toga imala dečka?

- Ţelim reći da sam bila klinka i nisam znala što sve svijet nudi.

Premlada sam se udala, premlada rodila. Tek sad znam što ţelim.

Jane pogleda Korsaka i pomisli: Ne govoriš valjda ozbiljno o njemu.

- Zato smo ţeljeli da danas dođete na večeru, dušo. Ti i Gabriel ćete bitiprvi koji znaju. Nisam još rekla Frankiju ni Mikeu jer... znaš kakvi su oni.Još uvijek su privrţeni ocu, unatoč činjenici da on spava s Fuficom. - Angela

zastane i udahne kako bi se smirila. Samo spominjanje Fufice podiglo joj je

glas za pola oktave. - Tvo ja braća jednostavno neće shvatiti. Ali ti si moja

kći pa znaš što sve ţene moraju podnositi na ovome svijetu. Znaš kako jenepošteno.



144

- Mama, nema potrebe da u išta srljaš.

- Oh, nećemo srljati. Imat ćemo lijepe, duge zaruke i obaviti to nastaromodan način. Naručiti prave pozivnice iz tiskare. Unajmiti velikudvoranu za prijam i ugostitelja. A nas dvije, Janie, moţemo zajedno ići

kupiti haljine! To bi bilo super, samo ti i ja! Razmišljam o boji lavande ili

breskve, budući da nisam... znaš.

Jane pogleda Korsaka da provjeri kako on reagira na ovaj ţenskikontrolni popis, ali on se samo naceri kao sretan mornar.

- Ovaj put namjeravam ići polako i uţivati u svakoj minuti svogvjenčanja - nastavi Angela. - To će tvojoj braći dati prilike da se naviknu.

- A tata?

- Što s njim? - Kako će se on naviknuti?

- To je njegov problem. - Angeline se oči smrače. - Samo bi mu bilo bolje

da ne pokuša pojuriti do oltara prije mene. Ooh, mogu ga zamislit i kako to

čini, znaš. Brzo bi oţenio Fuficu samo da mene rasrdi. - Pogleda Korsaka. -

Znaš, kad malo bolje razmislim, moţda bismo ipak trebali odabrati ranijidatum.

- Ne! Mama, slušaj, zaboravi da sam uopće spomenula tatu.

- Voljela bih da ga mogu zaboraviti, ali on će uvijek biti prisutan, kaošpranja u mom stopalu. Ne mogu je izvaditi, a ne mogu se ni pretvarati da

je nema. Samo me stalno bocka. Nadam se da ti, Janie, nikad nećeš iskusitikako je to. - Zastala je i pogledala Gabriela. - Naravno da nećeš. Ti imaštako dobrog muškarca.

Dobrog muškarca kojemu još uvijek smeta što sam policajka.

Gabriel se mudro nije uplitao u razgovor i umjesto toga se usredotočio na

to da prevarom namami Reginu da otvori usta kako bi joj mogao ubacitimale kockice krumpira.

- Sad ste dakle čuli našu veliku vijest - reče Korsak i podigne čašu vina. -

Za obitelj!

- Daj, Jane! Gabriele! - poticala ih je Angela. - Nazdravimo!

Jane je stoički podigla svoju čašu i promrmljala: - Za obitelj.

- Zamisli - reče Korsak smijući se i sretno je udari u ruku. - Sad me

moţeš zvati tata. *



145

- Nemoj reći da nisi vidjela da se to sprema - rekao je Gabriel dok su se

on i Jane vozili kući s Reginom koja je spavala na straţnjem sjedalu. - Bili

su dvoje usamljenih ljudi, a vidi kako su sad sretni. Savršeno si odgovaraju.

- Da. Ona kuha. On jede.

- Mogli su proći i mnogo gore.

- Oboje se još oporavljaju. Prerano im je da se oţene.

- Ţivot je kratak, Jane. Ti bi to trebala znati bolje no itko drugi. Moţenestati u hipu. Dovoljna je zaleđena cesta, pijani vozač.

Ili metak u nekoj mračnoj uličici. Da, znala je jer je i prečesto vidjelaprerano prekinut ţivot. Vidjela kako se svaka smrt odraţava na ţive. Sjetilase opustošena lica majke Joeyja Gilmorea i tuge koja je zasjenjivala oči

Patricka Diona kad je govorio o svojoj kćeri Charlotte. Čak i devetnaestgodina kasnije, valovi nastali smrću njihovih voljenih i nadalje su udarali onjih.

- Uţasavam se što ću ovu vijest morati prenijeti braći - reče.

- Misliš da je oni neće dobro primiti?

- Frankie će poludjeti. Mrzi pomisao da mama i drugi muškarac, znaš...

- Spavaju zajedno?

Jane se lecne. - Priznajem da i mene to uţasava. Sviđa mi se Korsak.Pristojan je muškarac i dobro će se odnositi prema njoj. Ali Isuse, ona mi jemajka.

Gabriel se nasmije. - I tvoja majka se još uvijek seksa. Prihvati to.Jednostavno nazovi Frankija i skini to s leđa.

Ali kad su stigli kući, odgodila je taj zadatak i izbjegavala telefon.Pristavila je vodu na štednjak i sjela za kuhinjski stol kako bi ponovno

prelistala svoje knjige iz knjiţnice. Ilustracija Kralja majmuna prkosno ju je

promatrala, sa štapom u šapama, što je bila tako prijeteća slika da je

nevoljko dodirnula knjigu kako bi okrenula sljedeću stranicu.

Deveto poglavlje. Priča o Chenu O.

Veliki grad Ch’ang an dugo je bio prijestolnica cijele Kine. U to vrijeme,

na prijestolju je bila dinastija Tang. Cijela zemlja ţivjela je u miru.

Bio je to razoruţavajuće ugodan početak priče o kreposnom i učenommladiću po imenu Chen O. Nakon što se oţenio velikom ljepoticom,



146

postavljen je za upravitelja daleke provincije. Sa svojom trudnom mladom

ţenom i njihovim slugama putovao je kroz bujnu, rascvjetalu prirodu premasvom novom poloţaju. Ali kad su stigli do prijelaza preko rijeke, draţesnabajka najednom se pretvorila u krvavu priču o pokolju kad su ih napali

naoruţani razbojnici. Na kraju to nije bila ljupka priča, nego priča ovriskovima i uţasu, o iskasapljenim tijelima bačenim u podivljalu rijeku. Tenoći nije bila ubijena samo jedna osoba: trudna ţena, koju su ubojice otelizbog njezine ljepote i zatvorili do rođenja njezina na propast osuđenogdjeteta.

Pištanje kotlića za vodu prenulo je Jane iz priče. Podigla je glavu ividjela kako Gabriel gasi plamen i izlijeva vrelu vodu u čajnik. Nije ga ni

čula kad je ušao u kuhinju.

- Zanimljivo štivo? - upita.

- Isuse, ova je knjiga jezovita - odgovori Jane zadrhtavši. - Ja svom

djetetu sigurno ne bih čitala ovakve priče. Na primjer ovu, “Priču o ChenuO.” Govori o pokolju na prijelazu preko rijeke, a jedina preţivjela je trudnicakoju su ubojice zarobili.

Gabriel je donio čajnik na stol i sjeo sučelice njoj. Cijelu je večer bio tih iona je zamijetila izdajničku boru između njegovih očiju. Naznaku mrštenja

koju je primijetila tek sad, na jarkom svjetlu u njihovoj kuhinji.- Znam da te ne mogu natjerati da se predomisliš u vezi ovog slučaja -

rekao je. - Samo ţelim ponovno izraziti svoju zabrinutost.

Uzdahnula je. - Primljeno na znanje.

- Jane, ne mogu izbaciti iz glave kako si izgledala kad si neku večer

došla kući. Bila si rastrojena. Krvave odjeće. Nisam te vidio tako potresenuotkad...

Nije rekao ime, ali oboje su znali da misli na čudovište koje ih je spojilo.Muškarca koji je urezao oţiljke u njezine dlanove, čiji su krvavi otiscistopala još uvijek obiljeţavali njezine noćne more.

- Sjećaš se čime se bavim, zar ne? - upita Jane.

Kimnuo je glavom. - I znao sam da će biti ovakvih dana. Samo nisamshvaćao koliko će teško biti ţivjeti s njima.

- Pokaješ li se ikada zbog toga? - tiho upita Jane.

- Što sam se oţenio policajkom?

- Što si se oţenio sa mnom.



147

- Pa sad... - Protrljao je bradu i naglašeno izgovorio jedno dugohmmmmm. - Da razmislim.

- Gabriele.

Okrenuo se kad je telefon zazvonio. - Zašto moraš to pitati? - rekao je

hodajući kuhinjom prema telefonu. - Ni zbog čega se ne kajem. Samo tikaţem da mi se ne sviđa što se događa i na što si se namjerila.

- Ni meni se baš ne sviđa - odgovori Jane i ponovno pogleda knjigu. Pričuo Chenu O. Kao i Crveni feniks, i ta je priča bila priča o pokolju. I otetoj

ţeni, pomisli Jane, prisjetivši se Charlotte Dion.

- Jane, za tebe je. - Gabriel je stajao s telefonom u ruci i zabrinutim

izrazom u pogledu. - Ne ţeli mi se predstaviti.

Uzela je telefon. Osjetila kako je suprug promatra dok se javljala:- Istraţiteljica Rizzoli.

- Znam da se raspitujete o meni pa sam zaključio da je najbolje odmahprijeći na stvar. Porazgovarajmo vi i ja, licem u lice. Sutra u četiriposlijepodne, u mojoj kući. Samo vi i nitko drugi. Moţete reći muţu da nemarazloga za brigu.

- Tko ste vi? - strogo je upitala.

- Kevin Donohue.

Naglo je pogledala Gabriela i jedva uspjela da joj glas ne zatitra kad je

rekla: - O čemu je riječ, gospodine Donohue?

- O Crvenom feniksu. Vaša istraga posve je skrenula s tračnica. Mislimda je vrijeme da neke stvari stavimo na njihovo mjesto.



148

DVADESET JEDAN

Iako su i Frost i Tam sjedili u svojim parkiranim automobilima i promatrali

je, Jane se osjećala opasno samom i izloţenom kad je pozvonila na ulaznavrata Kevina Donohuea. Trenutak kasnije, dva krupna muškarca zaputila

su se prema njoj stazom ispred kuće, obojica s vidljivim nabreklinama odpištolja na bokovima ispod jakni. Nisu je ništa pitali, jednostavno su jepustili kroz vrata i ponovno ih zaključali iza njezinih leđa. Dok je prolazilaispod nadsvođene kapi je, zamijetila je nadzornu kameru postavljenu iznad

glave. Pratili su svaki njezin pokret.

Hodajući za muškarcima stazom, zamijetila je da nema nijednog stablani grma. Samo široki travnjak i betonski prilaz obrubljen ruţnim rasvjetnimstupovima na kojima je bilo još sigurnosnih kamera. To je bio jasan dokazda biti princ irske mafije ima svojih nedostataka. Nikad ne moţeš prestatigledati preko ramena jer znaš da je negdje na nekom metku tvoje ime.

Mada je bio izuzetno imućan, Donohue je imao depresivno prozaičanukus, što je bilo očito čim je Jane ušla u kuću i ugledala bljutave pastelne

slike koje su visile na zidu. Izgledale su kao masovno proizvedeni pejzaţikakvi se prodaju u svakom lokalnom šoping centru. Njezini pratitelji odvelisu je u dnevni boravak u kojem je u vrlo velikom naslonjaču sjedio ogromanmuškarac, nadut kao ţaba. Bio je u šezdesetim godinama ţivota, urednoobrijan i proćelav, plavih očiju koje su sijevale ispod teških kapaka. Nije jojga trebalo predstavljati; već je znala da je ovaj tip nalik Jabbi the Huttu

Kevin Donohue, poznat po svojim impresivnim apetitima i jednako

impresivnoj ruţnoj naravi.

- Seane, skeniraj je - netko je rekao. Nije primijetila da je u prostoriji još jedan muškarac, mršav tip nervozna izgleda u poslovnom odijelu.

Jedan od njezinih pratitelja joj je prišao sa skenerom radiofrekvencija u

ruci i Jane je prasnula: - Što je, dovraga, ovo?

- Ja sam odvjetnik gospodina Donohuea - odgovori mršavko. - Prije no

što razgovara s vama, moramo se uvjeriti da niste ozvučeni. I morat četenam predati vaš mobitel.

- To nije bio dio dogovora.



149

- Istraţiteljice Rizzoli - zagrmi Donohue - dajem vam povlasticu da

zadrţite pištolj, budući da ste dobrovoljno došli ovamo. Ali ne ţelim nikakvusnimku ovog razgovora. Ako se brinete zbog svoje sigurnosti, siguran sam

da će vaši suradnici koji su parkirani ispred kuće dotrčati i spasiti vas na

prvi znak problema.

Jedan trenutak, Jane i Donohue samo su se netremice promatrali. Zatim

je predala svoj mobitel odvjetniku i nepomično stajala dok je tjelohranitelj

napravom traţio radiosignal. Tek kad je Sean izjavio da je čista, Donohue jemahnuo rukom prema sofi, pozivajući je da sjedne. Radije je odabralanaslonjač, da mu bude u razini očiju.

- Poznata mi je vaša reputacija - reče Donohue.

- I meni vaša.

Nasmijao se. - Vidim da su glasine istinite.

- Glasine?

Sklopio je ruke na nabreklom trbuhu. - Istraţiteljica Jane Rizzoli. Brz

jezik. Jebeni buldog.

- Shvatit ću to komplimentom.

- Upravo zato vam i kaţem da svoje kosti traţite negdje drugdje. Tratite

vrijeme na mene.

- Doista?

- Postavljate mnoga pitanja o meni. Kao i vaš suprug. O, da, znam sve ovašem suprugu, gospodinu specijalnom agentu Gabrielu Deanu. Pravi ste

par čuvara javnog reda. Da se razumijemo, ne brinem da čete otkriti ištakorisno. Ali sa svim pitanjima koja postavljate naokolo, suparnicima

djelujem slab. Kao da tek što nisam pao. A kad izgledam slab, navalestrvinari. - Nagnuo se prema njoj, a trbuh mu se razlio preko pojasa. -

Nećete ništa pronaći, shvaćate? Ništa što me moţe povezati s Crvenimfeniksom.

- A s Joeyjem Gilmoreom?

Uzdahnuo je. - Razgovarali ste sa starom vješticom, njegovom majkom.

- Ona kaţe da ste Joey i vi prije devetnaest godina bili posvađani.

- Sitnica. Nije vrijedila cijene metka.

- Ne moţe biti takva sitnica kad sad dovodite ljude izvana da očiste

teren.- Molim?



150

Jane pogleda Donohuevu dvojicu tjelohranitelja. - Posegnut ću u dţep poneke fotografije, dobro? Dečki, nemojte se izbezumiti.

- Izvuče dvije fotografije iz mrtvačnice i gurne ih preko stolića za kavu

prema Donohueu. - Vaša unajmljena pomoć jednostavno ne moţe sačuvati

glavu na ramenima.

Donohue se zagleda u fotografije. Od svih fotografija iz mrtvačnice koje je Jane mogla donijeti, odabrala je dvije koje su bile najslikovitije groteskne.

Nepoznate ţene s presječenim vratom koji zjapi. Glave nepoznatogmuškarca koja leţi pokraj njegova torza na obdukcijskom stolu. Fotografije

su polučile ţeljeni učinak: Donohueovo lice problijedilo kao i lice leševa.

- Za koji mi kurac pokazujete ovo? - strogo je upitao.

- Zašto ste angaţirali ovo dvoje ubojica? Umiješao se odvjetnik. - Razgovor je završen. Seane, Coline. Ispratite

istraţiteljicu Rizzoli.

- Zaveţi - reče Donohue.

- Gospodine Donohue, nije u vašem interesu da...

- Odgovorit ću na njezino pitanje, dobro? - Donohue pogleda Jane. -

Nisam ih ja angaţirao. Ni ne znam tko je ta ţena. - Promotrio je fotografiju

nepoznate ţene s novim zanimanjem i progunđao: - Zgodna cura. Kakva

šteta.

- A muškarac? Prepoznajete li njega?

- Moţda. Izgleda mi nekako poznato. Seane, što ti misliš?

Njegov čovjek Sean promotri fotografiju. - Mislim da sam ga vidio

naokolo. Ne znam mu ime, ali odavde je. Ukrajinac ili Rus.

Donohue odmahne glavom. - Loše vijesti, ti momci. Nemaju nimalosavjesti. Mogu vam reći, ovaj tip nikad nije radio za mene.

- Pogleda Jane. - Pretpostavljam da sad nikad i neće.

- Zašto vam ne vjerujem? - upita Jane.

- Zato što ste već odlučili da sam kriv. Iako ću se zakleti na Bibliju mojemajke da ja ovo dvoje nisam angaţirao. - Nakon početnog šoka koji su unjemu izazvale fotografije iz mrtvačnice, vratila mu se smirenost i drskost. -

Zato biste moţda ţeljeli razmisliti o tome da se povučete.

- Prijetite li vi to meni, gospodine Donohue?

- Pametna ste cura. Što vi mislite?

- Mislim da se bojite. Mislim da znate da sam vas stjerala u kut.



151

- Vi? - Nasmijao se. - Vi ste najmanja od mojih briga.

- Nazvali ste me buldogom, sjećate se? Pa, nastavit ću kopati u vašemdvorištu jer ću tamo naći kosti Joeyja Gilmorea.

- Ma dajte. Kuhar je ubio one ljude i koknuo se. Svi znaju da je to bilo

samoubojstvo, ali ona stara v ještica od Joeyjeve majke jednostavno ne moţepustiti. Zato mi je poslala jebenu poruku.

Jane se ukočila. - Dobili ste poruku?

- Prije nekoliko tjedana, dobio sam presliku Joeyjeve osmrtnice. I neku

glupu poruku koju je napisala na poleđini. Znam što se doista dogodilo. Kog

bi to vraga trebalo značiti?

- Ako je gospođa Gilmore razlog zbog kojeg istraţujete gospodina

Donohuea, nemojte tratiti vrijeme - umiješa se odvjetnik. - Kako znate da te poruke šalje gospođa Gilmore? - upita Jane. - Je li se

na vašu potpisala? Je li na omotnici bila adresa pošiljatelja?

Odvjetnik se namrštio kad je najednom shvatio što je Jane rekla.

- Poruke, kao mnoţina? Ţelite li reći da je poslala više no jednu?

- Bilo je i drugih poruka. Poslanih svim članovima obitelji ţrtavaubijenih u Crvenom feniksu. Poruke su slične onoj koju je primio gospodinDonohue.

Odvjetnik je izgledao zbunjen. - To nema smisla. Zašto bi gospođaGilmore dodijavala drugim ljudima tim porukama?

- Moţda ih ne šalje ona - odgovori Jane.

Odvjetnik i Donohue su se pogledali. - Moramo ponovno razmotriti tu

stvar - reče odvjetnik. - Očito se događa nešto drugo. Ako iza toga ne stojiMary Gilmore...

Donohuevi prsti stisnuli su se u dvije debele šake. - Ţelim znati tko,dovraga, stoji.



152

DVADESET DVA

Maura se probudila netom nakon svanuća i bila je sretna kad je vidjela da

je sunčano. Ispeći će palačinke i kobasice za momka i nakon toga kreću uobilazak Bostona. Prva na rasporedu bila je Staza slobode i North End,

zatim će otići na piknik i trčanje sa psom u Blue Hills Reservation.Isplanirala je dan toliko krcat aktivnostima da će biti malo vremena zanelagodne šutnje, za sve podsjetnike da su jedno drugome još uvijek uvelikeneznanci. Prije šest mjeseci, u planinama Wyominga, Julianu “Štakoru”Perkinsu povjerila je svoj ţivot. Sad je morala priznati da joj je taj glomazantinejdţer ogromnih stopala još uvijek nepoznanica. Pitala se misli li on toisto za nju. Brine li da će ga ona napustiti, kao što su ga napustili svi ostaliu njegovu ţivotu?

Navukla je traperice i majicu, primjerenu odjeću za igranje sa psom.Pomislila je na sendviče od avokada i piletine koje je planirala napraviti izapitala se voli li Štakor avokado. Je li ikad okusio avokado ili klice alfalfeili estragon? Toliko malo znam o njemu, pomisli. A evo ga ovdje, dio je mog

ţivota. Krenula je hodnikom i zamijetila da su vrata njegove sobe otvorena. -

Štakore? - zazvala ga je. Provirila je u sobu, ali nije ga vidjela.

Zatekla ga je u kuhinji, kako sjedi ispred prijenosnog računala koje jeprethodne večeri ostavila na stolu. Pas je leţao uz njegove noge i naćulio ušiugledavši Mauru, kao da je sad napokon tu netko tko će obratiti pozornostna njega. Pogledavši preko momkova ramena, prenerazila se ugledavši nazaslonu fotografiju s obdukcije.

- Nemoj to gledati - rekla je. - Trebala sam sve to sinoć spremiti.

- Pritisnula je tipku i fotografija iz mrtvačnice nestala je iz vidika. Brzo je pokupila sve dosjee iz slučaja Crveni feniks i odloţila ih na pult. - Bi li mi

pomogao da pripremim doručak?

- Zašto je on to učinio? - upita momak. - Zašto bi ubio ljude koje ni nepoznaje?

Maura pogleda u njegove zabrinute oči. - Jesi li pročitao policijski

izvještaj?



153

- Leţao je ovdje na stolu i nisam mogao ne zaviriti u njega. Ali meni tonema smisla. Zašto bi netko to učinio?

Privukla je stolac i sjela sučelice njemu. - Ponekad, Štakore, za takve

stvari nema objašnjenja. Ţao mi je što moram reći da prečesto nemam pojma

zašto ljudi čine takve stvari. Zašto utope svoje bebe ili udave ţenu iliustrijele kolege. Vidim posljedice njihovih djela, ali ne mogu ti reći što ihnagoni na to. Samo znam da se to događa. A ljudi su sposobni za strašnestvari.

- Znam - rekao je i pogledao psa koji je poloţio svoju ogromnu glavu nanjegovo krilo kao da zna da je u tom trenutku Štakoru potrebna utjeha. -

Znači, time se ti baviš?

- Da, time se bavim.

- Voliš li svoj posao?

- Mislim da voljeti nije prava riječ.

- Koja je prava riječ?

- Izazovan je. Zanimljiv.

- I ne smeta te što vidiš ovakve stvari?

- Netko mora govoriti u ime mrtvih. Ja znam kako se to čini. Oni mikaţu - njihova tijela mi kaţu - kako su umrli. Je li to bila prirodna smrt, ili

nasilna. Da, zna biti uznemirujuće. Zna te natjerati da se zapitaš što značibiti čovjek, kad vidiš što ljudi jedni drugima čine. Ali ovo je posao za kojiosjećam da mi je oduvijek bio predodređen, da budem njihov glas.

- Misliš li da bih i ja mogao? - Pogledao je hrpu dosjea. - Raditi tvoju

vrstu posla?

- Misliš, biti patolog?

- I ja ţelim saznati odgovore. - Pogledao ju je. - Ţelim biti baš kao ti.

- To je nešto najlaskavije što mi je itko ikad rekao - s osmijehom je

odgovorila.

- U Evensongu, moji učitelji kaţu da doista sjajno zamjećujem ono štodrugima promiče. Zato mislim da bih mogao.

- Ako ţeliš biti patolog, morat ćeš imati veoma dobre ocjene u školi.

- Znam.

- Morat ćeš ići na koledţ i nakon toga četiri godine na medicinski

fakultet. Nakon toga, morat ćeš staţirati i specijalizirati forenzičkupatologiju. To je mnogo godina i velika obveza, Štakore.



154

- Ţeliš li reći da misliš da ja to ne mogu?

- Samo kaţem da to doista moraš ţeljeti. - Pogledala je u momkove

tamne oči i učinilo joj se da u njima moţe opaziti muškaraca kakav će jednog dana postati. Intenzivnog i ţestoko odanog. Muškarca koji neće samo

govoriti za mrtve, nego se i boriti za njih. - Morat ćeš učiti znanost jer će naklupi za svjedoke samo znanost dokazati tvoje tvrdnje. Špurijus nijedovoljan.

- A što ako je tvoj špurijus doista snaţan?

- Nikad nije toliko uvjerljiv koliko ono što ti moţe reći kapljica krvi.

- Ali špurijus ti kaţe kad nešto nije kako treba. Kao na onoj fotografiji.

- Kojoj fotografiji?

- Kineza koji se ubio. Pokazat ću ti. - Ustao je i donio prijenosno računaloi dosjee natrag na kuhinjski stol. Nekoliko puta kliknuvši mišem, ponovno je otvorio digitalnu fotografiju tijela Wua

Weimina na podu u kuhinji Crvenog feniksa. - Policija je rekla da je

pucao u sebe jednom, u glavu.

- Da.

- Pogledaj što leţi na podu pokraj njega.

Sinoć je samo kratko pogledala fotografije. Bilo je kasno, Štakor i onadugo su ostali budni i nakon dvije čaše vina osjetila je pospanost. Sad se

pozornije usredotočila na mrtvog kuhara i oruţje koje je još uvijek čvrstodrţao u ruci. Kraj njegova ramena leţala je prazna čahura.

Štakor je pokazao na ono što je njoj promaknulo, na rubu fotografije.Drugu čahuru. - Piše da je imao jedan metak u glavi - reče Štakor. - Ali ako

je dvaput pucao, kamo je otišao drugi metak?

- Mogao je završiti bilo gdje u kuhinji. S obzirom na okolnosti, policija

vjerojatno nije vidjela razloga da ga traţi.

- A zašto je dvaput pucao?

- Viđala sam to kod samoubojstava i ranije. Ţrtva mora smoći hrabrostida se ubije, ili moţda promaši prvi put. Ili pištolj zataji. Vidjela sam čak i jedno samoubojstvo u kojem se ţrtva ustrijelila više no dvaput u glavu. I još jednog koji se ustrijelio nedominantnom rukom. Bio je i jedan muškarackoji... - Zastala je, najednom preneraţena što vodi takav razgovor sašesnaestgodišnjakom. Ali on ju je mirno promatrao kao kolegaprofesionalac.



155

- To svakako valja razmotriti - rekla je. - Sigurna sam da je policija to

uzela u obzir.

- Ali nisu promijenili mišljenje. I nadalje tvrde da je ubio četvero ljudi,iako ne mogu objasniti zašto.

- Kako bi mogli? Toliko je malo ljudi doista poznavalo tog kuhara.

- Kao što nitko nije doista poznavao mene - tiho odvrati Štakor.

Sad je shvatila što zapravo muči momka. I njega su nazvali ubojicom; injega su osuđivali ljudi koji su ga jedva poznavali. Kad je gledao WuaWeimina, vidio je samoga sebe.

- U redu - popustila je. - Pretpostavimo načas da se nije sam ubio.Recimo da je sve namješteno da izgleda kao samoubojstvo. Što znači da je

netko drugi morao ubiti ono četvero ljudi i nakon toga kuhara. Štakor kimne glavom.

- Razmisli o tome. Zamisli da si kuhar. Stojiš u kuhinji i netko počnepucati u susjednoj prostoriji. Pištolj nema prigušivač pa bi čuo pucnjeve.

- Kako to da ih nitko drugi nije čuo? Izvještaj kaţe da je u tri stana nakatu bilo ljudi, ali čuli su samo jedan pucanj. Zato nitko nije odmah nazvaopoliciju. Tad je kuharova ţena sišla u prizemlje i pronašla muţevo tijelo.

- Koliko si ovih papira pročitao?

- Većinu.

- Više nego ja - priznala je. Otvorila je dosje na Stainesovu i Ingersollovu

izvješću. Kad joj je istraţitelj Tam donio taj materijal, nije bila sretna zbogdodatnog posla i odgodila ga je do sinoć kad je fotografije tek ovlašpogledala. Sad je pročitala policijski izvještaj od početka do kraja i uvjerilase u ono što joj je Štakor upravo rekao. Sedam različitih svjedoka izjavilo jeda su čuli samo jedan pucanj, iako je u restoranu Crveni feniks pronađeno

sveukupno devet čahura. Oglasilo se njezino šesto čulo, nelagodan osjećaj da nešto nije u redu, baš

kao što je momak rekao.

Otvorila je izvještaj s obdukcije Wua Weiminga. Prema patologu, kuhar je pronađen leţeći na boku, s leđima uz zatvorena podrumska vrata. S

njegove desne ruke - one koja je još uvijek čvrsto drţala pištolj - kasnije su

uzeli brisove i pronašli su tragove baruta. Nesvjesna činjenice da je Štakorpromatra, pregledavala je fotografije s kuharove obdukcije. Kobni metak

ispaljen je u desnu sljepoočicu, a snimka izbliza pokazivala je ranunanesenu pištoljem čvrsto priljubljenim uz koţu, oprţenih i zacrnjenih



156

rubova od plinova koji su nagrnuli iz cijevi. Nije bilo izlazne rane. Kliknula

je na rendgensku snimku lubanje i ugledala krhotine metala raštrkane pocijeloj lubanji. Metak šupljeg vrha, pomislila je, smišljen da raskaši i rastavina sastavne dijelove, prenoseći svoju kinetičku energiju ravno u tkiva.

Maksimalna šteta s minimalnom penetracijom. Krenula je dalje, na druge dosjee.

Drugi obdukcijski izvještaj bio je onaj Jamesa Fanga, trideset-sedmogodišnjaka, koji je pronađen iza pulta s blagajnom. On je bioustrijeljen jednim metkom u glavu. Metak je ušao iznad njegove lijeveobrve.

Treći izvještaj govorio je o Joeyju Gilmoreu, starom dvadeset pet godina.

Njegovo je tijelo palo ispred pulta s blagajnom, a kutije s hranom za van

raštrkale se po podu oko njega. Dobio je jedan metak, u zatiljak.

Zadnje dvije ţrtve bili su Arthur i Dina Mallory, koje su oboje pronašlipokraj stola u kutu za kojim su sjedili. U Arthura su pucali dvaput, jednom

u zatiljak, jednom u kraljeţnicu. Njegova supruga pogođena je tri puta, mecisu joj se zabili u obraz, sredinu leđa i lubanju. Pogledavši saţetak patologa,vidjela je da je zaključio isto što i ona: da se Dina Mallory kretala kad je

pogođena prva dva puta, vjerojatno nastojeći pobjeći napadaču. Tek što nije

odloţila izvještaj, kad je zamijetila rečenicu koja je opisivala seciranjeţeluca i dvanaesnika.

Prema volumenu ţelučanog sadrţaja, u kojem su naizgled komadići

špageta s umakom na bazi rajčice, procjenjuje se da je od unosa hrane

proteklo sat do dva.

Maura je otvorila izvještaj s obdukcije Arthura Malloryja i potraţila opispregleda ţeluca koji je, kako je običaj u svakoj obdukciji, bio razrezan i

njegov sadrţaj sakupljen.

Sadrţaj ţeluca naizgled uključuje sir i meso, s djelomično probavljenim

komadićima zelene salate. Procjenjuje se da je od unosa hrane proteklo sat

do dva.

To nije imalo smisla. Zašto bi Malloryjevi, ţeludaca punih nečega što jeizgledalo kao talijanski obrok, sjedili u kineskom restoranu?

Opis sadrţaja ţeluca, raskvašene salate i umaka od rajčice uništio joj jeapetit. - Ovo nije način da čovjek započne doručak - rekla je i zatvorila dosje.



157

- Dan je divan i ispeći ću palačinke, što kaţeš na to? Ne mislimo više oovome.

- A onaj metak koji nedostaje? - upita Štakor.

- Čak i da ga sad moţemo naći, ne bi promijenio zaključke. Tijela su

odavno pokopana ili kremirana, a mjesto zločina očišćeno. Da bi se nekislučaj iznova otvorio, potrebni su novi forenzički dokazi. Nakon tolikomnogo godina, ništa nije ostalo.

- Ali nešto je pogrešno u svemu ovome, zar ne? I ti tako misliš.

- U redu. - Uzdahnula je. - Pretpostavimo da se kuhar nije sam ubio.

Pretpostavimo da je netko drugi, neka nepoznata osoba, ušla u restoran ipočela pucati. Zašto kuhar nije jednostavno pobjegao?

- Moţda nije mogao van. - U kuhinji je drugi izlaz. Izvještaj kaţe da gleda na uličicu.

- Moţda su vrata bila zaključana izvana.

Otvorila je fotografije s mjesta zločina na svom računalu. Za dječaka je

bilo posve neprimjereno promatrati te fotografije, ali postavio je dobra

pitanja i ništa što je vidio ili čuo naizgled ga nije uznemirilo. - Evo - rekla je,

pokazujući na izlaz iz kuhinje. - Izgledaju odškrinuta. Zato nema razloga

zašto ne bi mogao pobjeći. Ako je čuo pucnjeve u blagovaonici, svatkozdravog razuma pobjegao bi kroz ta kuhinjska vrata.

- A što je s onim vratima? - Štakor pokaţe na vrata u podrum,zapriječena kuharovim tijelom. - Moţda se namjeravao sakriti ond je dolje.

- Podrum je slijepa ulica. Nema smisla krenuti u njega. Pogledaj sve

dokaze, Štakore. Pronađen je s pištoljem u ruci. Na dlanu ima tragovebaruta, što znači da je bio u dodiru s oruţjem kad je iz njega pucano. -

Zastala je, najednom razmišljajući o jednoj čahuri viška. U kuhinji je

pucano dvaput, ali čuo se samo jedan metak. A Glock je imao cijev na kojuse mogao pričvrstiti prigušivač. Pokušala je zamisliti alternativan slijeddogađaja. Nepoznati ubojica ubija Wua Weimina. Skida prigušivač i stav lja

oruţje u mrtvačevu ruku. Još jednom puca kako bi na ţrtvinoj koţi ostalitragovi baruta. To bi objasnilo zašto se čuo samo jedan prasak i zašto su ukuhinji bile dvije čahure. Ali jednu pojedinost tim scenarijem nije moglaobjasniti: zašto je Wu Weimin, koji je imao priliku pobjeći kroz straţnjiizlaz, odabrao ostati u kuhinji.

Usredotočila se na vrata u podrum. Na kuharovo tijelo koje je leţaloispred njih. Priječilo ih. Najednom je pomislila: moţda nije mogao pobjeći.



158

Jer je imao strahovito dobar razlog da ostane.



159

DVADESET TRI

Od luminola će vjerojatno zasvijetliti cijela prostorija - reče Jane. - Prema

ri ječima posrednika za prodaju nekretnina, nakon događaja samo su opralipodove i zidove. Linoleum nisu mijenjali. Zato sam sigurna što će ovapretraga dokazati.

- Nećemo znati dok ne provjerimo, zar ne? - odgovori Maura.

Stajale su ispred starog restorana Crveni feniks i čekale da stignu

forenzičari. Za propisni pregled unutrašnjosti bila je potrebna posvemašnja

tama i sumrak se upravo pretvarao u noć, sa sobom donoseći vlaţnuhladnoću zbog koje je Maura poţalila što je odjenula samo kišni ogrtač. Nadalekom kraju Ulice Knapp sjajila je ulična svjetiljka, ali ovaj je dio ulice biou mraku i zgrada je, sa svojim prozorima s rešetkama i rešetkom navratima izgledala kao zatvor koji je u sebi čvrsto zapečatio svoje duhove.

Jane je provirila kroz prozor restorana i vidno zadrhtala. - Znaš, već smobili unutra. Mjesto je sablasno i vjerojatno vrvi ţoharima. Samo goli zidovi iprazne prostorije. Doista nije ostalo ništa što bi se moglo vidjeti.

- Krv će još uvijek biti unutra - reče Maura. Sapun i ribanje brišu samovidljive dokaze; kemijski duh krvi ostaje na podovima i zidovima. Luminol

bi mogao otkriti stare mrlje i otiske stopala koji su moţda promaknulitijekom izvorne istrage.

Bljesak automobilskih svjetala natjerao ju je da se okrene i zaškilji kadse vozilo pojavilo iza ugla i polako zaustavilo. Iz njega su izašli Frost i Tam.

- Imate li ključ? - dovikne im Jane.

Frost ga izvadi iz dţepa. - Morao sam potpisati da jamčimo ţivotimakako bi nam ga gospodin Kwan dao.

- U čemu je frka? Pa ovdje se nema što ukrasti.

- Rekao je da ćemo, oštetimo li išta, smanjiti prodajnu vrijednost.

Jane prezirno otpuhne. - Mogla bih povećati prodajnu vrijednost

štapićem dinamita.

Frost otključa vrata i napipa prekidač za svjetlo. Ništa. - Mora da je

ţarulja napokon pregorjela - reče.



160

U tami iza praga, nešto se pomaknulo, preplašeno nenadanim upadom.Maura je upalila svoju dţepnu svjetiljku i ugledala nekoliko ţohara koji subrzali podalje od zrake svjetla i nestali ispod pulta s blagajnom.

- Fuj - reče Frost. - Kladim se da ih se ispod te blagajne roji barem

tisuću.

- Baš ti hvala - promrmlja Jane. - Sad nikad neću moći izbaciti tu sliku izglave.

Zrake njihove četiri dţepne svjetiljke pretraţivale su prostoriju iukrštavale se u tami. Kao što je Jane i opisala, u prostoriji su bili samo golizidovi i pod, ali kad se Maura osvrnula naokolo, nametnule su se fotografije

snimljene na mjestu zločina. Vidjela je Joeyja Gilmorea ispruţenog blizublagajne. Vidjela je Jamesa Fanga srušenog iza blagajne. Prišla je kutu ukojem su umrli Malloryjevi i zamislila leševe kad su pali. Arthur se srušiolicem na stol. Dina se ispruţila na podu.

- Halo? - doviknuo je neki glas iz uličice. - Istraţiteljice Rizzoli?

- Unutra smo - odvikne Jane.

Novi par zraka svjetiljki u dvoboju pridruţio se njihovima kad su dvapripadnika ekipe za očevid ušla u prostoriju. - Ovdje je definitivno dovoljno

mračno - reče jedan od njih. - I nema pokućstva koje treba micati pa ćemo

biti brzi. - Čučnuo je i proučio pod. - Je li ovo isti linoleum?

- Tako su nam rekli - odgovori Tam.

- I izgleda tako. Ugaţen je, s mnogo udubljenja i napuklina. Trebao bistvarno dobro zasjajiti. - Progunđao je uspravljajući se, trbuha velikog kao uosmom mjesecu trudnoće.

Njegov mnogo mršaviji kolega, koji se nadvio nad njim, upita: - Što senadate da ćete ovdje pronaći?

- Nismo sigurni - odgovori Jane.- Mora postojati razlog zbog kojeg nakon devetnaest godina ponovno

provjeravate.

U tišini, Maura je osjetila kako je oblijeva rumen i zapitala se neće li svaodgovornost za ovaj izlet pasti na njezina leđa. Tad je Jane rekla: - Imamo

razloga vjerovati da nije bila riječ o ubojstvu i samoubojstvu.

- Znači, traţimo neobjašnjene otiske stopala? Dokaz da je ovdje bio nekiuljez, jel‟ to?

- Za početak.



161

Njegov krupniji kolega uzdahne. - U redu, dat ćemo vam sve to. Štoţelite, to ćete i dobiti.

- Pomoći ću vam da iskrcate stvari iz kombija - ponudi se Tam.

Dvojica muškaraca unijela su rasvjetu i videoopremu, električne kablove

i kemikalije. Iako su sve ţarulje u restoranu pregorjele, utičnice su još bilefunkcionalne i kad su utaknuli kablove kako bi osvijetlili blagovaoničkiprostor, bljesak svjetiljki bio je zasljepljujuć kao sunčevo svjetlo. Dok je jedan od forenzičara snimao prostoriju, njegov je partner raspakirao kutije skemikalijama u hladnjaku. Tek je sad, na svjetlu, Maura u njima

prepoznala muškarce koji su obradili i zločin na krovu.

Muškarac koji je snimao polako je okrenuo kameru po cijeloj prostoriji i

uspravio se. - Ede, jesmo li spremni?

- Čim svi stave opremu - odgovori Ed. - Maske su u onoj tamo kutiji.

Trebali bismo imati dovoljno za sve.

Tam je pruţio Mauri zaštitne naočale i respirator, koji je navukla preko

lica kako bi se zaštitila od luminolskih isparavanja. Tek kad su svi na licima

imali maske, Ed je - sad je barem znala ime visokog muškarca - počeomiješati kemikalije. Promućkao je otopinu u staklenki i potom je prelio ubocu sa štrcaljkom. - Ţeli li netko biti zaduţen za svjetla?

- Ja ću - odgovori Frost.

- Ovdje će biti stvarno mračno pa ostani uz svjetiljku ili ćeš napipavati

prekidač. - Ed se osvrne po prostoriji. - Gdje ţelite da počnemo?

- U ovom dijelu - odgovori Jane, pokazujući na područje uz blagajnu.

Ed priđe blagajni i pogleda Frosta. - Svjetlo.

U prostoriji je najednom postalo mračno kao u rogu i ta tama kao da jepojačala zvuk Maurina disanja u respirator. Tek je nejasno čula pištanje

boce sa štrcaljkom kad je Ed iz nje oslobodio maglicu luminola. Geometrijskiuzorak modre i zelene boje najednom je zablistao na podu kad je luminol

reagirao s tragovima hemoglobina. Gdje god krv kapne, zapljusne ili teče,iza sebe ostavlja odjeke svoje prisutnosti. Prije devetnaest godina, krv je

curila u ovaj linoleum i tako se tvrdoglavo uglavila u napukline i procijepe

da je se nije moglo iskorijeniti, čak ni najpomnijim ribanjem.

- Svjetlo.

Frost pritisne prekidač, a svi zatrepću od njegova bljeska. Modro-zeleni

odsjaj je nestao; na njegovu mjestu bio je isti komad poda koji su vidjeli i

ranije.



162

Tam je podigao pogled sa svog prijenosnog računala u koje je ubaciofotografije s mjesta zločina u Crvenom feniksu. - Odgovara onome što ovdjevidim. Nema iznenađenja. Tijelo Joeyja Gilmorea pronađeno je baš na tommjestu.

Premjestili su kameru i postolje u nišu iza blaga jne i svi su stali na svoja

mjesta. Svjetla su ponovno ugasili; ponovno su čuli prskanje spreja i

ponovno je pod zasvijetlio kao šahovsko polje. Ovdje je umro James Fang. Izid je zasvijetlio, na mjestima gdje ga je poprskala konobareva krv, kao

odjeci vriska koji jenjava.

U ovoj će se zgradi čuti još vriskova.

Premjestili su se do kuta u kojem su umrli Malloryjevi. Dva tijela značilasu dvostruko više prskanja i ovdje su vriskovi bili najglasniji, horor šoumrlja i štrcaja koji su zabljesnuli u tami i polako izblijedjeli.

Frost je upalio svjetla i svi su jedan čas nijemo stajali zureći u izlizankomad poda koji je samo trenutak ranije tako snaţno blještao. Dosad ihništa nije iznenadilo, ali ono što su vidjeli svejedno ih je uznemirilo.

- Pređimo u kuhinju - reče Jane.

Prošli su kroz vrata. U susjednoj prostoriji se činilo hladnije, tolikohladno da se Maura najeţila. Pogledala je oko sebe u hladnjak, stari

ventilacijski poklopac i štednjak. Ovdje je pod bio betonski, kako bi se lakoprao u prostoru na koji će prskati masnoća i umaci. I krv. Stajala je uz vrataprema podrumu i drhtala dok je ekipa prenosila svoju opremu iz susjedne

prostorije i donosila kamere i kemikalije. Kad je prostorija bila jarko

osvijetljena, Ed i njegov partner namrštili su se ogledavši se oko sebe.

- Ondje ima kuhinjske opreme koja izgleda zahrđalo - reče Ed.

- Reagirat će s luminolom i zasvijetliti.

- Pod je taj na koji se moramo usredotočiti - odvrati Maura. - Kuhara supronašli baš ovdje.

- Znači, pronaći ćemo još krvi. Veliko iznenađenje - odgovori Ed s

nepogrešivim prizvukom sarkazma u glasu.

- Slušajte, ako mislite da je ovo traćenje vremena, dajte mi bocu i samaću to obaviti - obrecne se Maura.

U tišini koja je najednom nastala, dva se forenzičara pogledaše. Edupita: - Doktorice Isles, biste li nam rekli što traţite? Tako da ovo moţda

stvarno ima smisla?

- Reći ću vam kad to vidim. Počnimo s onim vratima prema blagovaonici.





164

- Završit ćemo ondje- reče Ed pokazujući na izlaz iz kuhinje prema

uličici. - Je li ţena izišla istim putem kojim je i došla?

- Nije - odgovori Tam. - Prema Ingersollovu izvještaju, istrčala je krozprednja vrata, niz Ulicu Knapp. Zaputila se u Ulicu Beach kako bi pozvala

pomoć.

- Znači, na ovom kraju ne bi trebalo biti krvi.

Tam pogleda na svoje računalo. - Na fotografiji ne vidim da ih ima.

Maura je zamijetila da Ed pogledava na svoj sat, kao podsjetnik da noćodmiče. Ono što su dosad snimili bilo je upravo ono što su očekivali pronaći.Pomislila je što će ta dva muškarca jedan drugome vjerojatno reći kadzavrše posao, pomislila je na komentare koji će nedvojbeno kruţiti po cijeloj

Bostonskoj policiji. Doktorica Isles nas je poslala u uzaludnu potragu. Je li ovo bila pogreška? pitala se. Jesam li svima potratila večer, samo

zato što sam poslušala šesnaestgodišnjakove dvojbe? Ali i Maura je dijelilaŠtakorove sumnje. Kad se vratio u školu i ostavio je samu u kući koja sečinila tuţno tihom i praznom, provela je mnoge sate pročešljavajući sveizvještaje i fotografije iz dosjea o Crvenom feniksu. Zbunjujuće pojedinostikoje je momak tako brzo uočio i nju su sve više i više uznemiravale.

- Završimo ovo i pođimo kući - reče Jane, a u njezinu se glasu osjećao i

umor i gađenje. Svjetla su se ponovno ugasila i Maura je stajala čvrsto stisnutih šaka,

sretna što joj je lice skriveno u tami. Ponovno je čula šištanje boce iraspršivanje maglice luminola.

Najednom je Ed izlanuo: - Hej, vidite li ovo?

- Svjetla! - poviče Jane i Frost upali svjetiljku.

Na jarkom svjetlu, svi su jedan trenutak nijemo stajali i zurili u goli

beton.- Toga nema ni na jednoj fotografiji s mjesta zločina - reče Tam.

Ed se mrštio. - Dajte da vratim snimku. - Kad su se okupili oko kamere,

premotao je snimku i pritisnuo gumb. U tami su jedno za drugim sjajila tri

modro-zelena područja prema izlazu na uličicu. Dva su bila zamrljana iizobličena, ali treće je nedvojbeno bio majušan otisak stopala.

- Moţda uopće nisu povezani s pucnjavom - reče Jane. - Ove su se mrlje

mogle nakupiti kroz godine.

- Dva krvava incidenta u istoj kuhinji? - upita Tam.



165

- Kako objašnjavamo činjenicu da ovih otisaka nema ni na jednojfotografiji s mjesta zločina?

- Netko ih je očistio - tiho reče Maura. - Prije no što je došla policija. -

Međutim, tragovi ostaju, pomisli. Nevidljivi ljudskom oku, ali ne i luminolu.

Ostali su izgledali zaprepašteni onime što su upravo otkrili. U ovoj jekuhinji bilo dijete, dijete koje je zakoračilo u krv i prenijelo je po podu i krozvrata, u uličicu.

- Podrum - reče Jane. Prišla je vratima podruma i otvorila ih. Kad je

Maura stala pokraj nje, Jane je uperila svoju svjetiljku niz drvene stube. Iz

tame u podnoţju uzdigao se miris vlaţnog kamena i plijesni. Zraka Janeinesvjetiljke sjekla je tamu i Maura je opazila velike bačve i divovske limenke

ulja za kuhanje, koje je nakon dva desetljeća uskladištenosti sigurno bilopokvareno.

- Kuhar je umro upravo ovdje, blokirajući ova vrata - reče Jane. Obratise Edu. - Pogledajmo gornje stube.

Ovaj put nije bilo nestrpljivih pogleda, uzdaha ili pogledavanja na

satove. Forenzičari su brzo premjestili kameru i tronoţac i uperili kameruniz stube u podrum. Svi su se nagurali kad su ugasili svjetla i Ed zadnji put

raspršio luminol. Tek su tad vidjeli da je krv curila iz kuhinje i kapnula na

gornju stubu.

Stubu na kojoj se vidio otisak male cipele.



166

DVADESET ČETIRI

Netko je bio u kuhinjskom podrumu te večeri, gospođo Fang. Dijete kojemoţda zna što se doista dogodilo - kaţe istraţiteljica Rizzoli. - Znate li tko je

to dijete?

Policajka me proučava, prati moju reakciju dok razmišljam o tome što mi je upravo rekla. Kroz zatvorena vrata čujem oštro udaranje štapova zavjeţbu i glasove mojih učenika koji pjevaju u zboru vjeţbajući borbenepokrete. Ali ovdje u mom uredu vlada tišina dok ja odvagujem mogućeodgovore. Već i sama moja šutnja je reakcija i istraţiteljica Rizzoli pokušavaproniknuti njezino značenje, ali ja ne dopuštam da mi i jedan osjećaj pomutipovršinu lica. Ovo se između nas dvije pretvorilo u šahovsku igru ušahovskoj igri, igru koja se igra suptilnim potezima kojih istraţitelj Frost,koji također stoji i promatra, moţda nije ni svjestan.

Ova je ţena moja prava protivnica. Gledam ravno u nju dok pitam: -

Kako znate da je netko bio u podrumu?

- U kuhinji i na podrumskim stubama ostali su otisci stopala. Dječji

otisci.

- Ali to se dogodilo prije devetnaest godina.

- Čak i nakon mnogo godina, gospođo Fang, krv iza sebe ostavlja tragove- objasni Frost. Njegov je glas njeţniji, prijateljski, i strpljivo objašnjava onošto vjeruje da ja ne shvaćam. - S određenim kemikalijama, moţemo vidjetigdje je krv prenesena. I znamo da je dijete izašlo iz podruma, zakoračilo ukrv Wua Weimina i izašlo iz kuhinje na uličicu.

- Nitko mi to dosad nije rekao. Detektiv Ingersoll to nije ni spomenuo.

- Zato što on nije vidio te otiske - kaţe istraţiteljica Rizzoli.

- Kad je policija stigla te noći, otisaka nije bilo. Bili su obrisani. -

Pribliţava mi se, toliko blizu da joj vidim zjenice, dva crna središta mete učokoladno smeđim šarenicama. - Tko bi to učinio, gospođo Fang? Tko bi ţelioprikriti činjenicu da je u podrumu bilo dijete?

- Zašto mene pitate? Ja tad nisam ni bila u Americi. K ad se to dogodilo,

bila sam na Tajvanu u posjetu obitelji.

- Ali poznavali ste Wua Weimina i njegovu suprugu. Kao i oni, i vi

govorite mandarinski. Dijete u podrumu bila je njihova curica, zar ne? -



167

Izvadi blok iz dţepa i pročita iz njega: - Mei Mei, stara pet godina. - Pogleda

me. - Kamo su otišle, majka i kći?

- Otkud bih ja znala? Tek sam tri dana kasnije uspjela uhvatiti let kući.Dotad njih više nije bilo. Spakirale su odjeću i svoje stvari. Nemam pojma

kamo su otišle.

- Zašto su pobjegle? Zato što je supruga bila ilegalna useljenica?

Čeljust mi se stegne dok joj bijesno uzvraćam pogled. - Jeste li

iznenađeni što je pobjegla? Da sam ja ilegalka, istraţiteljice, a vi mislite da je moj suprug upravo ubio četvero ljudi, koliko brzo biste mi stavili lisice i

dali me deportirati? Djevojčica je moţda rođena ovdje, ali Li Hua nije bila.Ţeljela je da njezina kći odraste u Americi, i zato, moţete li je kriviti što jeizbjegla policiju? Što je ostala skrivena?

- Ako je ona obrisala otiske stopala, uništila je vaţne dokaze.

- Moţda je to učinila da zaštiti kćer.

- Djevojčica je bila svjedokinja. Mogla je promijeniti tijek te istrage.

- I vi biste stavili petogodišnje dijete u sudnicu i natjerali je da svjedoči?Mislite li da bi porota vjerovala djetetu ilegalnih useljenika, kad je cijeli

grad oca već prozvao čudovištem?

Moj je odgovor hvata nespremnu. Zanijemi, razmišljajući o logici ovoga

što sam rekla. Shvaćajući da su postupci Li Hue zapravo bili razumni. Bila je to logika majke koja očajnički nastoji zaštititi sebe i svoje dijete od

autoriteta kojima ne vjeruje.

Frost njeţno kaţe: - Mi nismo neprijatelj, gospođo Fang. Samopokušavamo saznati istinu.

- Rekla sam istinu prije devetnaest godina - naglasim. - Rekla sam

policiji da Wu Weimin nikad ne bi nikoga ozli jedio, ali to nije bilo ono što su

oni ţeljeli čuti. Bilo im je mnogo lakše misliti da je on ludi Kinez, a kogabriga što se događa u glavi jednog Kineza? - Čujem ogorčenost u vlastituglasu, ali ne pokušavam je potisnuti. Razlijeva se, oštra i neugodna. -

Traţiti istinu previše je posla. Tako je mislila policija.

- Ja tako ne mislim - tiho odgovori Frost.

Netremice ga promatram i u njegovim očima vidim iskrenost. Ususjednoj je prostoriji sat završio i čujem kako učenici odlaze, vrata seopetovano zatvaraju.

- Ako je Mei Mei bila u tom podrumu, moramo je pronaći - kaţeistraţiteljica Rizzoli. - Moramo znati čega se sjeća.



168

- I vjerovali biste joj?

- Ovisi o tome kakva je djevojka. Što nam moţete reći o njoj?

Kratko razmislim o tom pitanju, vraćajući se kroz maglu devetnaest

godina. - Sjećam se da se ničega nije bojala. Nikad nije bila mirna, uvijek je

trčala i skakala. Mali tigar, tako ju je zvao otac. Kad bi je čuvala moja kćiLaura, vratila bi se kući mrtva umorna. Rekla mi je da ne ţeli nikad imatidjecu, ako će biti tako neobuzdana kao Mei Mei.

- Pametna curica?

Tuţno joj se osmjehnem. - Istraţiteljice, imate li vi djece?

- Imam dvogodišnju kćer.

- I vjerojatno mislite da je najpametnije dijete koje se ikad rodilo.

Sad je bio red na Rizzolijevu da se osmjehne. - Znam da jest.

- Jer sva djeca djeluju pametna, zar ne? Mala Mei Mei je bila tako brza,

tako znatiţeljna... - Glas mi utihne i teško progutam slinu. - Kad su otišle,kao da sam ponovno izgubila vlastitu kćer.

- Kamo su otišle?

Odmahnem glavom. - Mislim da su imale rođaka u Kaliforniji. Li Hua je

imala tek dvadeset i nešto godina i bila je prekrasna. Moţda se ponovno

udala. Moţda je promijenila ime. - A vi nemate pojma gdje je sad?

Šutim dovoljno dugo samo kako bih pobudila sumnju u njezinom umu.Kako bih je natjerala da se zapita je li moj odgovor iskren. Šahovska partijaizmeđu nas se nastavlja, nakon poteza slijedi protupotez.

- Ne - najzad odgovorim. - Ne znam nije li ţiva.

Netko pokuca na vrata i u ured uđe Bella. Rumena je od naporapodučavanja i kratka crna kosa joj strši, kruta od znoja. Pogne glavu unaklon.

- Sifu, zadnji današnji učenici su otišli. Hoćete li me još trebati?

- Pričekaj jedan trenutak. Upravo završavamo.

Istraţiteljima je jasno da im više nemam što ponuditi i krenu premavratima. Prišavši im, Rizzolijeva zastane i promotri Bellu. Uputi joj dug,radoznao pogled i gotovo vidim misli koje joj se kovitlaju glavom. Mei Mei je

imala pet godina kad je nestala. Koliko godina ima ova djevojka? Bi li to

moglo biti moguće? Ali Rizzolijeva ništa ne kaţe, samo kimne glavom upozdrav i izađe iz studija.



169

Kad se vrata zatvore, kaţem Belli: - Ponestaje nam vremena.

- Znaju li?

- Bliţe su istini. - Duboko udahnem i zabrinjava me što se ne moguotresti novog umora koji me sad pritišće. Bijem dvije bitke odjednom, jednu

protiv neprijatelja koji mi tinja u koštanoj srţi. Znam da će mi jedan od tadva neprijatelja sigurno uzeti ţivot.

Jedino pitanje jest koji će me od njih prvi ubiti?



170

DVADESET PET

Nestalih djevojaka sad je bilo tri.

Jane je pijuckala mlaku kavu i jela sendvič sa salatom od piletinepregledavajući sve veću hrpu dosjea. Na stolu je imala dosjee o N.N. skrova, pokolju u Crvenom feniksu i nestanku Laure Fang i Charlotte Dion.

Otvorila je novi dosje o još jednoj djevojčici koja je nestala: Mei Mei,kuharovoj kćeri, koja je zajedno s majkom nestala prije devetnaest godina.Mei Mei bi sad imala dvadeset četiri godine, moţda se udala i ţivi poddrugim imenom. Nisu imali nijednu njezinu fotografiju, ni otiske prstiju, ni

predodţbu kako izgleda. Moţda i ne ţivi u Americi. Ili im je moţda prednosom i podučava borilačke vještine u studiju u Chinatownu, pomisli Jane,zamislivši Irisinu pomoćnicu ukočena lica, Bellu Li, čije su podrijetlo većistraţivali.

Od tri djevojke, Mei Mei je bila jedina za koju je bilo vjerojatno da je

ţiva. Druge dvije su gotovo sigurno bile mrtve.

Jane je vratila pozornost na Lauru Fang i Charlotte Dion. Na

zapanjujuću povezanost između njih, usprkos bezdanu koji je razdvajaonjihove ţivote. Charlotte je bila bogata bjelkinja. Laura je bila kći kineskihuseljenika koji su se borili za egzistenciju. Charlotte je odrasla u velebnom

zdanju u Brooklineu, Laura u skučenom stančiću u Chinatownu. Dvije takorazličite djevojke, a obje su izgubile jednog roditelja u pucnjavi u restoranu isad su njihovi dosjei zauzimali jednak prostor na Janeinu radnom stolu u

Odjelu za umorstva

- što nije mjesto na kojem bi itko ţelio završiti. Listajući njihove dosjee,

čula je odjek zadnjih riječi koje joj je uputio Ingersoll: Riječ je o onome što sedogodilo tim djevojkama.

Je li mislio na ove djevojke?

*

Imanje Patricka Diona nije izgledalo nimalo manje dojmljivo drugi put

kad ga je vidjela.

Jane se provezla između dva kamena stupa na privatnu cestu koja ju jeodvela pokraj stabala breze i ljiljana, uz prostrani travnjak sve do masivne



171

građevine u kolonijalnom stilu. Dok je zaustavljala vozilo ispod ulaza u

unutarnje dvorište, Patrick je izašao iz kuće kako bi je pozdravio.

- Hvala vam što ste pristali ponovno me primiti - rekla je dok su se

rukovali.

- Ima li vijesti o Charlotte? - upita Dion i bilo je bolno vidjeti nadu u

njegovim očima, čuti drhtanje u njegovu glasu.

- Ţao mi je nisam bila jasna u pogledu razloga mog posjeta - odgovorila

je. - Bojim se da vam nemam ništa novo reći.

- Ali telefonom ste rekli da ţelite razgovarati o Charlotte.

- Da, ali u vezi s našom trenutačnom istragom. Ubojstvom u

Chinatownu.

- Kakve to ubojstvo ima veze s mojom kćeri?

- Nisam sigurna, gospodine Dion. Ali došli smo do nekih spoznaja zbogkojih mislim da je Charlottein nestanak povezan s još jednom nestalomdjevojkom.

- To je već davno istraţio detektiv Buckholz.

- Voljela bih to ponovno razmotriti. Iako je prošlo devetnaest godina,neću dopustiti da vaša kći bude zaboravljena. Charlotte zasluţuje bolje odtoga.

Vidjela je kako treptanjem suspreţe suze i znala da je za njega tajgubitak još uvijek otvorena rana, da je bol još uvijek ţiva. Roditelji nikad nezaborave.

Umorno je kimnuo glavom i rekao: - Uđite. Spustio sam njezine stvari stavana, kako ste zatraţili. Slobodno ostanite koliko god ţelite i u miru ihpregledajte.

Pošla je za njim u predsoblje i ponovno su je zadivili sjajni podovi od

tvrda drveta, uljeni portreti koji su izgledali stari najmanje dva stoljeća.Nije mogla ne usporediti ovu kuću s kućom Kevina Donohuea i njezinimprozaičnim pokućstvom i umjetninama iz šoping centra. Stari novacnaspram novom novcu. Patrick ju je poveo u formalnu blagovaonicu u kojoj

su paladijski prozori gledali na vrtno jezerce s lopočima. Na blagovaoničkomstolu od ruţina drveta, dovoljno velikom da se za njega smjesti dvanaestgostiju, nalazila se zbirka kartonskih kutija.

- Ovo sam sačuvao - tiho je rekao. - Većinu njezine odjeće na kraju samdao dobrotvornim organizacijama. Charlotte bi to odobrila, mislim. Marila

je za takve stvari, nahraniti siromašne, pruţiti krov nad glavom



172

potrebitima. - Osvrnuo se po prostori ji i ironično nasmijao. - Vjerojatno

mislite da to zvuči licemjerno, zar ne? Da to govorim, a sam ţivim u ovoj

kući, na ovom imanju. Ali moja je kći doista imala dobro srce. Velikodušnosrce. - Posegnuo je u jednu od kutija i izvukao izlizane traperice. Zagledao

se u njih, kao da ih još uvijek vidi kako prianjaju uz vitke bokove njegovekćeri. - Smiješno, ali ove traperice nikad nisam mogao dati. Traperice nikadne izlaze iz mode. Ako se ikad vrati, znam da će ih ţeljeti. - Njeţno ih jeodloţio natrag u kutiju i ispustio dug uzdah.

- Strašno mi je ţao, gospodine Dion, što vam vraćam svu ovu bol. Bi livam bilo lakše da sama pregledam kutije?

- Ne, morat ću vam objasniti neke stvari. Nećete znati što neke od njihznače. - Posegnuo je u drugu kutiju i izvadio fotografski album. Jedan ga je

trenutak čvrsto drţao, kao da ga ne ţeli pustiti. Kad ga je pruţio Jane,učinio je to s obje ruke, nudeći joj nešto njemu dragocjeno što je onaprihvatila s jednakim poštovanjem. - Ovo je ono što vjerojatno ţelite vidjeti.

Otvorila je album. Na prvoj je stranici bila fotografija mlade plavokose

ţene s novorođenčetom crvena lica u naručju, a beba je bila zamotana ubijelu dekicu kao majušna mumija. NASA

CHARLOTTE, STARA OSAM SATI pisalo je ispod fotografije

ekstravagantnim ţenskim rukopisom. Znači ovo je bila Dina dok je jošuvijek bila Patrickova mlada nevjesta. Prije no što je Arthur Mallory ušao unjihove ţivote i razorio im brak.

- Je li Charlotte bila vaše jedino dijete? - upita Jane.

- Dina je inzistirala da imamo samo jedno. Tad mi se to činilo u redu, alisad...

Sad se kaje zbog toga, pomisli Jane. Kaje se što je svu svoju ljubav i nadeulio u dijete koje će jednoga dana izgubiti. Okretala je stranice i proučavaladruge fotografije Charlotte kao plavooke, zlatokose curice. Na ponekim bi se

fotografijama pojavila i Dina, ali Patricka nije bilo ni na jednoj od njih, osim

kao nestalne sjene uz rub okvira dok je drţao kameru. Jane je okrenulazadnju stranicu u albumu, snimljenu na dan kad je Charlotte napunila

četiri godine.

Patrick joj pruţi sljedeći album.

U drugom albumu godine kao da su ubrzale, djevojčica rasla i mijenjala

se svakih nekoliko stranica. Nakon uzbuđene pozornosti posvećene prvojgodini djetetova ţivota, nakon što novost roditeljstva izblijedi, snimanje



173

fotografija postane nešto čega se tek naknadno sjetiš i kamera se vadi samokad to zahtijeva posebna prigoda. Proslava petog rođendana. Prva baletnapriredba. Posjet New York Cityju. Najednom se to anđeosko djetešcepreobrazilo u mrzovoljnu adolescenticu koja pozira u školskoj odori na

vratima Boltonske akademije.

- Na ovoj je fotografiji imala dvanaest godina - reče Patrick. - Sjećam seda je mrzila školsku odoru. Rekla je da u toj kariranoj suknji izgleda debeloi da ih zato u školi tjeraju da ih nose. Kako bi cure izgledale tako ruţne daih nijedan dečko ne ţeli ni pogledati.

- Zar nije ţeljela ići u Bolton?

- Oh, svakako je ţeljela. Ali priznajem, ja nisam bio sretan što odlazi.Bilo mi je strašno teško što sam zbog internata ostao bez svoje curice. Dina

je inzistirala jer je ona završila tu školu i smatrala je mjestom na kojemdjevojka moţe upoznati sve prave ljude. Tako je to formulirala Dina. -

Zastao je. - Gospode, to vjerojatno zvuči strašno površno, ali Dina je bilaposve fokusirana na takve stvari. Na to da Charlotte stekne prikladne

prijatelje i uda se za prikladnog muškarca. - Zastao je i ironično dodao: - Na

kraju je ispalo da je Dina upoznala svog supruga u Boltonu.

- Mora da vam je bilo teško kad je Dina otišla.

Patrick je rezignirano slegnuo ramenima. - Prihvatio sam. Što samdrugo mogao učiniti? I što je čudno, Arthur Mallory mi se prilično sviđao.Zapravo, sviđala mi se cijela obitelj Mallory - Barbara, njihov sin Mark. Svi

su oni bili pristojni ljudi. Ali hormoni su nesavladiva sila. Mislim da sam

bez svoje ţene ostao čim su se Arthur i ona upoznali. Mogao sam samostajati sa strane i gledati kako mi se brak raspada.

Jane je okrenula zadnju stranicu i proučavala zadnju fotografiju ualbumu. Bila je to fotografi ja s vjenčanja i u sredini su bili novi mladoţenja i

mladenka, Dina i Arthur Mallory, oboje formalno odjeveni. Odmah do njih,

bila su njihova djeca, Mark uz svog oca, Charlotte uz svoju majku. Dok su

mladoţenja i mladenka bili nasmiješeni od uha do uha, Charlotte je

izgledala ošamućeno, kao da nije znala kako se zatekla uz ove ljude.

- Koliko godina ima Charlotte na ovoj fotografiji? - upita Jane.

- Tu će imati trinaest.

- Izgleda pomalo izgubljeno.

- Dogodilo se tako brzo, mislim da smo svi bili zaprepašteni. Malloryjevesmo upoznali samo godinu dana ranije, kad su Charlotte i Mark oboje



174

nastupali u boţićnoj predstavi u Boltonskoj akademiji. Godinu dana kasnije,ponovno smo svi došli na boţićnu predstavu, ali tad me je Dina već bilaostavila zbog Arthura. I bio sam samo još jedan samohrani otac koji samodgaja kćer.

- Zar je Charlotte nakon razvoda ostala s vama?

- Dina i ja smo razgovarali o tome i oboje zaključili da je najbolje da jadobijem skrbništvo, tako da Charlotte ostane u kući u kojoj je odrasla.Svakih nekoliko mjeseci, Charlotte je trebala provesti vikend s Dinom i

Arthurom, ali oni su često putovali i rijetko bili kod kuće.

- I nije bilo zakonske borbe, nikakvog natezanja oko vaše kćeri?

- Samo zato što se dvoje ljudi razvedu ne znači da ne mare jedno za

drugo. Marili smo. I sad smo svi bili dio proširene obitelji. Bojim se da je Arthurova bivša supruga, Barbara, teško prihvatila razvod i ostala je

ogorčena do samoga kraja. Ali ja nisam vidio smisla zamjerati. To se zove

biti civiliziran.

To je i Ingersoll napisao u svom izvještaju, da su Patrick Dion i njegovasupruga ostali u srdačnim odnosima i nakon razvoda. Sad kad je to čula i odsamog Patricka, mogla je to povjerovati.

- Čak su i svoj zadnji Boţić proveli ovdje, sa mnom - rekao je. - Arthur,

Dina i Mark. Zajedno smo večerah, u ovoj prostoriji. Otvorili darove. -

Osvrnuo se po stolu, kao da za njim još uvijek vidi njihove duhove. - Sjećamse da je Charlotte sjedila ondje, na kraju stola, i raspitivala se kod Marka o

Harvardu i sviđa li mu se ondje. Dina joj je darovala bisernu ogrlicu. Zadesert smo imali pitu od bundeve. A kasnije sam odveo Marka dolje u

radionicu jer voli raditi rukama. Harvardski klinac koji bi radije izrađivaofino pokućstvo. - Patrick je trepnuo i pogledao je, kao da se najednom sjetio

da je i ona ondje.

- A sad ih nema. Ostali smo samo Mark i ja.

- Vas dvojica djelujete bliski.

- Oh, on je krasan mladić.- Patrick zastane i najednom se nasmiješi. -

Mark ima već trideset devet godina, ali u mojoj dobi, svatko ispod četrdeset još uvijek djeluje kao mladić.

Jane je izvukla drugu knjigu iz kutije - ovaj put ne obiteljski album, nego

godišnjak Boltonske akademije s pečatom škole ispupčenim na smeđoj koţi.

- Tad je bila na drugoj godini - reče Patrick promatrajući korice. - To jebilo godinu dana prije nego što je... - Zastao je, a lice mu se smračilo. -



175

Razmišljao sam da tuţim školu zbog nemara. Odveli su moje dijete na izletbez primjerena nadzora. Bili su na javnom mjestu. Faneuil Hill! Trebali su

znati da bi neko dijete moglo odlutati, ili da bi im mogao prići nekineznanac. Ali učitelji nisu obraćali pozornost, i najednom moje djevojčice

više nije bilo. A ja sam bio s druge strane oceana, gdje nisam mogao ništaučiniti da je spasim.

- Koliko sam shvatila, bili ste u Londonu.

Kimnuo je glavom. - Na sastanku s potencijalnim investitorima,

povećavajući svoje prokleto bogatstvo. Svega bih se toga odrekao, samo damogu... - najednom je ustao. - Mislim da bi mi sad dobro došlo ţestoko piće.Da natočim i vama?

- Hvala, ali ne. Vozim.

- Ah. Odgovorna policajka. Ispričajte me - reče i izađe.

Jane otvori Boltonov godišnjak na stranicama posvećenim učenicimadruge godine i u donjem nizu fotografija uoči Charlotteinu. Plava kosa

slobodno joj je padala na ramena, a usne bile jedva izvijene u čeznutljivosmijeh. Bila je lijepa djevojka, ali tragedija već kao da joj je bila utisnuta ucrte lica, kao da je znala da joj budućnost donosi samo bol. Ispod njezinefotografije nalazio se popis njezinih interesa i aktivnosti. DRAMSKA

GRUPA. ORKESTAR. TENISKA EKIPA.

Orkestar. Sjetila se da je Charlotte svirala violu. Sjetila se i da je Laura

Fang svirala violinu. Te su dvije djevojke moţda odrasle u različitimsvemirima, ali ljubav prema glazbi bila im je zajednička.

Prelistala je knjigu dok nije pronašla dio s aktivnostima, u kojem jeponovno opazila Charlotte s desetak drugih učenika glazbe. Djevojka jesjedila u drugom redu gudača, s glazbalom podbočenim u krilu. Natpis ispodfotografije glasio je: CANDACE FORSYTH, RAVNATELJICA ORKESTRA,

I ORKESTAR BOLTONSKE AKADEMIJE.

Čula je kako se Patrick vraća u blagovaonicu s pićem u kojem suzveckale kockice leda. - Je li vaša kći poznavala djevojku po imenu LauraFang? - upita ga Jane.

- Detektiv Buckholz postavio mi je to isto pitanje nakon što je Charlottenestala. Rekao sam mu da nikad ranije nisam čuo to ime. Tek sam kasnijesaznao da je Laura Fang djevojka koja je nestala dvije godine prije

Charlotte. Tad sam shvatio zašto me je pitao za nju.



176

- Moţete li se sjetiti ikakve veze među njima dvjema? Charlotte nikadnije spomenula Laurino ime?

Pogledao je fotografiju boltonskog orkestra. - Dijete vam dođe kući izškole i govori o nekoj djevojci ili nekom dječaku. Kako ijedan roditelj moţe

zapamtiti sva imena?

Bio je u pravu; to je od roditelja bilo nemoguće očekivati.

Jane je prelistala knjigu do dijela s učenicima četvrte godine i preletjelapogledom preko fotografija urednih momaka odjevenih u boltonske odore s

modrim blejzerima i crvenim kravatama. Među njima je bio i Mark Mallory,malo mršavija lica, duţe i kovrčavije kose. Već je tad bio zgodan momak, naputu za Harvard. Ispod njegove fotografije bili su nabrojani njegovi interesi:

LACROSSE, ORKESTAR, ŠAH, MAČEVANJE, DRAMA.

Ponovno orkestar. Na kraju krajeva, tako su se Dionovi i Malloryjevi i

upoznali - zahvaljujući svojoj glazbeno nadarenoj djeci koja su nastupala naboţićnoj priredbi.

- Nisam posve siguran kako će vam išta od ovoga pomoći - reče Patrick. -

Detektiv Buckholz postavio mi je sva ta pitanja prije devetnaest godina.

Pogledala ga je. - Moţda su se odgovori promijenili.

*

Dok je iz Brooklina vozila autocestom prema zapadu, poslijepodnevno

sunce udaralo joj je u oči. Do Worcestera je brzo stigla, ali od njega premasjeveru vozila je sporo, sporednim cestama gdje se zbog radova na cesti sav

promet slijevao u jednu prometnu traku. Kad je stigla do Boltonske

akademije, već je bilo gotovo pet poslijepodne. Provezla se kroz dvorišnavrata na vijugavu stazu u sjeni starih hrastova. Na stubama ispred glavne

zgrade sjedile su tri djevojke i razgovarale. Nisu ni podigle pogled kad je

Jane parkirala i izašla iz automobila. Izgledale su kao da imaju petnaest ilišesnaest godina, sve su bile vitke i zgodne, savršeno dizajnirane od Majkeprirode da ispune svoju biološku svrhu na zemlji i privuku mladiće.

- Oprostite. Traţim gospođu Forsyth, ravnateljicu orkestra - reče Jane.

Tri boţice odgovorile su pasivnim pogledima. Čak i u kariranimsuknjama i bijelim pamučnim bluzama uspjele su da se Jane osjećabeznadeţno nemodernom.

- Ona je u dvorani Bennet - najzad je rekla jedna od njih.

- Gdje je ta dvorana?



177

Djevojka je ispruţila ljupku ruku prema otmjenoj građevini s drugestrane travnjaka. - Tamo.

- Hvala. - Hodajući travnjakom, Jane je osjetila kako je njihovi pogledi

prate, tuđinku iz svijeta tek običnih ljudi. Znači, takav je ovaj internat,

nimalo zabavan kao Hogwarts. Više kao pakao sestrinstva. Došla je dostuba Bennett Halla i pogledala bijele stupove, pomno isklesan zabat. Kao

da se penjem Olimpom, pomisli uspinjući se stubama u glavnu dvoranu.

Zvuk kreštave violine dopirao je iz hodnika s njezine lijeve strane. Pošla je za njim u učionicu u kojoj je tinejdţerica sjedila povlačeći gudaloţestokom koncentracijom dok se jedna ţena srebrne kose mrštila na nju.

- Zaboga, Amanda, tvoj vibrato zvuči kao visokonaponska ţica! Većslušajući ga, hvata me nervoza. I praktički daviš vrat. Opusti zapešće. -

Ţena je povukla djevojčinu lijevu ruku i grubo je protresla. - Hajde, opusti

ga!

Učenica je najednom zamijetila Jane i ukočila se. Ţena se okrenula iupitala: - Da?

- Gospođo Forsyth? Zvala sam vas ranije. Ja sam istraţiteljica Rizzoli.

- Upravo završavamo. - Učiteljica se okrenula prema svojoj učenici iuzdahnula. - Danas si sva napeta pa nema smisla da nastavimo sat. Vrati

se u spavaonicu i tresi zapešćima za vjeţbu. Objema rukama. Violinist prijesvega mora imati fleksibilna zapešća.

Djevojka je rezignirano spremila svoje glazbalo. Tek što nije izašla izučionice, kad je naglo stala i obratila se Jane: - Rekli ste da ste istraţiteljica.Radite li, ono, za policiju?

Jane kimne glavom. - Za Bostonsku policiju.

- To je tako kul! Ja bih jednog dana ţeljela biti agentica FBI-ja.

- Tad svakako pokušaj. Birou bi dobro došlo više ţena. - Da, recite to mojim roditeljima. Oni kaţu da je rad u policiji za druge

ljude - promrljala je i odvukla se iz učionice.

- Bojim se da ta djevojka nikad neće biti naročita glazbenica - rečegospođa Forsyth.

- Prema onome što sam ja čula, sviranje violine ni je preduvjet za rad u

FBI-u - odvrati Jane.

Ta joj sarkastična primjedba nije osvojila nijedan bod kod ove ţene.Gospođa Forsyth hladno ju je promatrala. - Rekli ste da imate neka pitanja.



178

- O vašoj učenici prije devetnaest godina. Bila je u školskom orkestru.

Svirala je violu.

- Ovdje ste zbog Charlotte Dion, zar ne? - Kad je Jane kimnula glavom,

ţena je uzdahnula. - Naravno da mora biti zbog Charlotte. Jedine učenice

koju nam nitko nikad ne dopušta zaboraviti. Čak i nakon svih ovih godina,gospodin Dion za gubitak kćeri i nadalje krivi nas, zar ne?

- To bi svakom roditelju bilo teško prihvatiti. Sigurno shvaćate.

- Bostonska policija temeljito je istraţila njezin nestanak i nikad nisusmatrali našu školu nemarnom. Na tom smo izletu imali više no dovoljnoprofesora u pratnji, u omjeru jedan naprama šest. A na izletu nisu bila maladjeca, nego tinejdţeri. Nismo ih trebali čuvati.

- Ispod glasa je dodala: - Ali u Charlottinom slučaju, moţda jesmo. - Zašto?

Gospođa Forsyth je zastala. - Oprostite, nisam to smjela reći.

- Je li Charlotte bila problematična?

- Ne volim loše govoriti o mrtvima.

- Mislim da bi mrtvi ţeljeli da pravda bude zadovoljena.

Nakon jednog trenutka, ţena je kimnula glavom. - O njoj ću reći samo

ovo: nije bila jedna od naših akademskih zvijezda. Oh, da se razumijemo,bila je prilično bistra. To se pokazalo na rezultatu njezina prijamnog ispita.I prve godine u školi, postizala je dobre rezultate. Ali nakon što su se njeziniroditelji razveli, sve joj je krenulo nizbrdo i jedva je prošla većinu predmeta.

Naravno, saţalijevali smo je, no pola naših učenika je iz rastavljenihobitelji, ali su sposobni prilagoditi se i krenuti dalje. Charlotte to nikad nije

učinila. Jednostavno je ostala mrzovoljna djevojka. Kao da je, svojim jadna

ja stavom, privlačila nesreću.

Za ţenu koja nije voljela govoriti loše o mrtvima, gospođa Forsythsvakako se nije ustručavala.

- Teško da se moţe nju kriviti što je izgubila majku - naglasi Jane.

- Ne, naravno da ne. To je bilo strašno, ta pucnjava u Chinatownu. Ali jeste li ikad zamijetili kako nesreća kao da se okomi na neke ljude? Izgubesupruţnika, posao i dobiju rak, sve u istoj godini. Takva je bila Charlotte,uvijek natmurena, uvijek je privlačila nesreću. Što je moţda razlog iz kojegnaizgled nije imala mnogo prijatelja.



179

To ni u kom slučaju nije bio dojam koji je Jane stekla o Charlotti izrazgovora s Patrickom. Iznenadilo ju je što čuje i o toj djevojčinoj strani.

- U školskom godišnjaku naveden je priličan broj korisnihizvannastavnih aktivnosti kojima se bavila. Na primjer, glazbom.

Gospođa Forsyth kimne glavom. - Pristojno je svirala violu, ali njezino

srce kao da nikad nije bilo u tome. Tek je na drugoj godini napokon uspjela

proći audiciju za radionicu Bostonskog ljetnog orkestra. No u prilog joj jeišlo što je svirala violu. Violisti se uvijek traţe.

- Koliko vaših učenika pohađa tu radionicu?

- Barem nekoliko svake godine. Najbolja je u Novoj Engleskoj, drţe ječlanovi Bostonskog simfonijskog orkestra. Veoma je selektivna. - Gospođa

Forsyth je zastala. - Znam o čemu ćete me sad pitati. O onoj Kineskinji koja je nestala, zar ne?

Jane kimne glavom. - Citate mi misli. Zvala se Laura Fang.

- Čula sam da je bila talentirana djevojka. To sam čula nakon što jenestala. Nekoliko mojih učenika bilo je na radionici s njom.

- Ali ne i Charlotte?

- Ne. Charlotte nije prošla audiciju do one godine kad je Laura nestalapa se nisu mogle sresti. Što je, sigurna sam, drugo pitanje koje ste mi kanilipostaviti.

- Čak i nakon devetnaest godina sjećate se svih tih pojedinosti?

- Zato što sam ih nedavno sve pretresla s onim detektivom.

- Kojim detektivom?

- Ne sjećam se njegova imena. Bilo je to prije nekoliko tjedana. Moralabih provjeriti u rokovniku.

- Bila bih vam zahvalna pogledate li odmah njegovo ime, gospođo.

Izraz razdraţenosti zatreperio je u ţeninim očima, kao da je to više trudano što je bila spremna uloţiti. Ali prišla je svom stolu i prekopala po ladici,dok napokon nije izvukla rokovnik. Prelistavajući stranice, kimnula je. -

Evo. Nazvao me je drugog travnja da dogovori sastanak. Učinio mi se maloprestar da bi bio istraţitelj, ali iskustvo valjda nešto znači.

Malo prestar. I raspitivao se o nestalim djevojkama. - Da mu ime moţdanije bilo Ingersoll? - upita Jane.

Gospođa Forsyth podigne pogled. - Znači, poznajete ga.



180

- Niste li čuli vijesti? Istraţitelj Ingersoll je mrtav. Prošli tjedan ga jenetko ustrijelio.

Rokovnik se otkotrljao iz ruke gospođe Forsyth i tresnuo na stol.

- Moj Boţe. Ne, nisam znala.

- Zašto vas je posjetio, gospođo Forsyth? Zašto se raspitivao o Charlotte?

- Pretpostavila sam da to gura njezin otac, još uvijek se nadajućiodgovorima. Spomenula sam to Marku Malloryju na večeri bivših učenikaprije nekoliko tjedana, ali on o tome nije ništa znao.

- Jeste li pitali gospodina Diona?

Zarumenjela se. - Boltonska akademija izbjegava svaki kontakt s

gospodinom Dionom. Da se izbjegne izazivanje... zle krvi.

- Recite mi što vam je točno rekao istraţitelj Ingersoll.

Ţena je potonula na stolac iza svog stola. Najednom je izgledala sitnija imanje zastrašujuća, zapanjena ovim upadom brutalnog izvanjskog svijeta u

njezin zaštićeni svemir knjiga i orkestralnih partitura. - Oprostite, dajte mi

trenutak da razmislim... - Progutala je slinu. - Zapravo se nije previšeraspitivao o Charlotte. Više o onoj drugoj djevojci.

- Lauri Fang.

- I drugima.- Drugima?

- Imao je popis. Dug popis s moţda dvadesetak imena. Pitao jeprepoznajem li ijedno od njih. Je li ijedna od tih djevojaka pohađala Bolton.Rekla sam mu da nije.

- Sjećate li se ijednog imena s tog popisa?

- Ne. Kao što sam rekla, nisam poznavala nijednu od njih. Rekao mi jeda su to sve djevojke koje su nestale kao Laura. - Gospođa Forsyth seuspravila i pogledala Jane. - Djevojke koje nikad nisu pronašli.



181

DVADESET ŠEST

Ovo su ispisi poziva s mobitela i fiksne linije detektiva Ingersolla u

proteklih trideset dana - reče Tam, rasprostirući stranice po stolu u sobi zasastanke kako bi ih Jane i Frost mogli vidjeti. - To je popis svih brojeva koje

je nazvao i s kojih je primio poziv proteklog mjeseca. Na prvi pogled, ništane iskače. Uglavnom prizemne stvari. Pozivi kćeri, zubaru, kabelskoj,kompaniji kod koje ima kreditnu karticu. Jedan poziv ribičkom kampu ukojem je bio u Maineu.

I višestruki pozivi pizzeriji u njegovoj ulici.

- Isuse. Pizzu je nedvojbeno često jeo - zamijeti Frost.

- Zamijetit ćete i da je nazvao članove obitelji ţrtava iz Crvenog feniksa.Ti su pozivi obavljeni tridesetog oţujka i prvog travnja. Baš negdje okoobljetnice pokolja.

- Razgovarao sam i s gospođom Gilmore i s Markom Malloryjem

- reče Frost. - Potvrdili su da ih je Ingersoll nazvao, da sazna jesu li i oni

primili uobičajenu anonimnu poruku. Onu koju svi dobivaju svake godine.

- Ali na ispisu je i nekoliko poziva koji meni baš nemaju smisla -nastavi

Tam. - Takvih koji izgledaju posve nasumični. - Lupnuo je prstom po jednom

od tih telefonskih brojeva. - Na primjer, ovaj. Šesti travnja, Lowell. Frizerimog najboljeg prijatelja psa. - Tam pogleda svoje kolege. - Koliko mi znamo,

Ingersoll nikad nije imao psa.

- Moţda je izlazio s frizerkom za pse - reče Jane.

- Nazvao sam taj broj - odgovori Tam. - Nikad nisu čuli za njega i nije bio

na popisu njihovih klijenata. Pomislio sam da je moţda nazvao pogrešanbroj. - Pokaţe na drugu stavku. - Tu je i poziv od osmog travnja, Worcesteru.

Na broj trgovine donjim rubljem Shady Lady.

Jane je iskrivila lice. - Nisam sigurna da ţelim znati pojedinosti o tom

pozivu.

- Kad sam nazvao trgovinu, nitko nije prepoznao ime Ingersoll - rečeTam. - Pa sam pretpostavio da je ponovno pogrešno nazvao.

- Razumna pretpostavka.

- Ali netočna. On je doista ţelio nazvati taj broj.



182

- Molim te reci mi da je kupovao seksi donje rublje za svoju djevojku, a

ne za sebe - reče Jane.

- Seksi donje rublje nije bilo u igri. Njegov poziv nije bio namijenjen

Shady Lady, nego stranci koja je nekoć imala taj broj.

Jane se namrštila. - Kako si to zaključio?

- Nakon tvog posjeta Boltonskoj akademiji, izvukao sam drţavnu bazupodataka o nestalim djevojkama, kako si i traţila. Sastavio sam popis svihdjevojaka koje su u proteklih dvadeset pet godina nestale u Maineu.

- Zar si išao tako daleko u prošlost? - upita Frost.

- Charlotte je nestala prije devetnaest godina. Laura Fang prije dvadeset

ijednu. Proizvoljno sam odabrao dvadeset i pet godina, kako bih imao

dovoljno dugo razdoblje, i drago mi je što sam to učinio. - Tam izvuče listpapira iz nabreklog dosjea i gurne ga preko stola prema Jane. Negdje na

pola stranice nalazio se telefonski broj zaokruţen crvenom tintom. - To je

broj koji je nazvao Ingersoll, a koji danas pripada trgovini Shady Lady. Prije

dvadeset i dvije godine, taj isti broj bio je naveden pod imenom gospodina

Gregoryja Bolesa u Worcesteru. Prije dvanaest godina dodijeljen je drugoj

stranci. A onda je prije četiri godine postao broj trgovine donjim rubljem.

Telefonski brojevi stalno se ustupaju, a kako sve više ljudi odustaje od

fiksnih linija, ustupaju se sve češće. Mislim da je istraţitelj Ingersollpokušavao doći do Gregoryja Bolesa. Ali Boles je prije dvanaest godinaodselio iz drţave.

- Tko je Gregory Boles? - upita Frost.

Pregledavajući stranicu s telefonskim brojevima, Jane je najednomosjetila uzbuđenje shvativši o čemu je riječ. - Ovo su brojevi kontakata iz

baze podataka o nestaloj djeci. - Podigla je pogled.

Tam kimne. - Gregory Boles je otac nestale djevojke. Namjeravao sam

pregledati sve slučajeve koji su trenutačno otvoreni u drţavi. Svaku ţenskuosobu mlađu od osamnaest godina koja je nestala u proteklih dvadeset petgodina. - Pokaţe na nabrekli dosje koji je donio sa sobom. - Ali shvatio sam

da je to ogroman zadatak, pročešljati sve ove dosjee i pokušati pronaćipovezanost sa Charlotte ili Laurom. I da budem iskren, bio sam nekako ljut

jer sam dobio taj zadatak, misleći da me je to dopalo samo da imam nekog

posla.

- Ali si na kraju ipak nešto pronašao - reče Jane.



183

- Jesam. Palo mi je na pamet da te brojeve usporedim s brojevima s

Ingersollova popisa poziva. Svim brojevima koje je nazvao s mobitela ili

fiksne linije. Sudeći po brojevima s njegova popisa, početkom travnja počeo je traţiti određene obitelji. Onda je naglo prestao ikoga zvati. I mobitelom i

fiksnim telefonom.

- Jer je mislio da ga netko prisluškuje - reče Jane. Ta se sumnja pokazalaopravdanom; forenzičari su na Ingersollovu fiksnom telefonu doista našlibubicu.

- Sudeći po pozivima koje je uputio prije nego što je prestao koristiti tetelefone, ovo su nestale djevojke na koje se koncentrirao. - Tam gurne pred

Jane list papira.

Jane ugleda samo tri imena. - Što znamo o tim djevojkama?

- Bile su različite dobi. Trinaest, četrnaest i šesnaest godina. Sve sunestale u području dvjesto pedeset kilometara od Bostona. Dvije su bilebjelkinje, jedna Azijatkinja.

- Kao Laura Fang - reče Frost.

- I kao Laura, i one su bile ono što bi se nazvalo dobrim djevojkama -

nastavi Tam. - Odlikašice ili vrlo dobre. Bez ijednog prekršaja, bez razloga

da pomisliš da su pobjegle. Moţda ih je zato Ingersoll grupirao na svom

popisu. Mislio je da im je to zajednički odrednik. - Koliko su stari ti slučajevi? - upita Frost.

- Sve su djevojke nestale prije više od dvadeset godina.

- Znači, gledao je samo stare slučajeve? Zašto ne one nedavnije?

- Ne znam. Moţda je samo počinjao. Da nije ubijen, moţda bi pronašao još imena. Mene zbunjuje zašto se uopće upetljao u to. Nije radio na timnestancima kad je bio u policiji, što ga je sad privuklo njima? Je li mirovina

bila tako dosadna?- Moţda ga je netko angaţirao da malo privatno istraţi. Moţda neka od

obitelji.

- I ja sam to prvo pomislio - suglasi se Tam. - Uspio sam doći do sve triobitelji, ali nijedna nije unajmila Ingersolla. A znamo da ga nije angaţiraoni Patrick Dion.

- Onda je to moţda radio za sebe - reče Frost. - Neki policajci jednostavno

se ne mogu pomiriti s mirovinom.



184

- Nijedna od ovih djevojaka ne bi bila slučaj za Bostonsku policiju -

zamijeti Jane. - Sve su iz drugih nadleţnosti.

- Ali Charlotte Dion je nestala u Bostonu. Kao i Laura Fang. Mogle su

biti Ingersollovo polazište, razlog zašto se umiješao.

Jane pogleda imena tri nove djevojke. - A sad je mrtav - tiho reče. - U

kog se to vraga upetljao?

- U teritorij Kevina Donohuea - odgovori Tam.

Jane i Frost ga pogledaju. Iako je Tam radio s njima jedva dva tjedna, u

njegovu se ponašanju već osjećala naznaka drskosti. U odijelu s kravatom, uredno ošišane kose i ledenog pogleda, mogao je proći za agenta Tajnesluţbe ili jednog od onih muškaraca u crnom iz filmova. Nije bio netko koga

je lako upoznati, i nikako tip kojeg bi Jane zamislila kako ispija pivo.- Šuška se da Donohue već godinama podvodi djevojke. Prostitucija mu

je samo jedan od sporednih poslova.

Jane kimne glavom. - Da. Još jedno značenje Donohue veleprodaje mesa.

- Što ako ovako nabavlja djevojke?

- Otmicom odlikašica? - Jane odmahne glavom. - Nekako mi se to činipreviše riskantnom metodom skupljanja maloljetnih prostitutki. Postoje

lakši načini.

- Ali to bi sve povezalo. Joeyja Gilmorea, nestale djevojke i Crveni feniks.

Moţda je Ingersoll otkrio vezu s Donohueom i tad se preplašio. Zato jeprestao koristiti svoje telefone. Jer je znao da bi bio mrtav ako Donohue

sazna za to.

- Ingersoll jest mrtav - reče Jane. - Ono što ne znamo jest zašto se počeoraspitivati. Nakon godina u mirovini, zašto se najednom zainteresirao zanestale djevojke?

Tam reče: - Moţda bi se zapravo trebali zapitati ovo: za koga je radio?

*

Sad ih je bilo šest.

Jane je sjedila za svojim stolom i pregledavala informacije o tri nova

imena na popisu. Prva je nestala Deborah Schiffer, trinaest godina, iz

Lowella, Massachusetts. Kći liječnika i učiteljice, bila je visoka metar

pedeset osam, četrdeset pet i pol kilograma, smeđe kose i smeđih očiju. Prije

dvadeset pet godina, nestala je negdje između škole i kuće svoje učiteljiceglasovira. Čista odlikašica, bila je opisana kao povučena i sklona knjigama,



185

bez dečka za kojeg se znalo. Da je to bilo doba interneta, vjerojatno bi o njojznali mnogo više, ali Facebook i MySpace i online forumi tek su trebali biti

izmišljeni.

Godinu i pol dana kasnije, nestala je druga djevojka s popisa. Patricia

Boles, petnaestgodišnjakinja, zadnji je put viđena u trgovačkom centru ukoji ju je dovezla majka. Tri sata kasnije, Patricia se nije pojavila na

dogovorenom mjestu. Bila je visoka metar šezdeset, četrdeset osamkilograma, plavokosa i plavooka. Kao i Deborah Schiffer, i ona je bila

nadprosječna učenica koja nikad nije bila u neprilici. Njezin je nestanaknedvojbeno pridonio raspadu braka njezinih roditelja. Majka joj je umrla

sedam godina nakon toga; otac, kojeg je Jane najzad uspjela dobiti u

njegovom trenutačnom stanu u Floridi, jedva je ţelio razgovarati o svojoj

davno izgubljenoj kćeri. - Ponovno sam se oţenio i imam troje djece. Previšeboli i čuti Pattyno ime - rekao je Jane telefonom. Da, kroz godine ga je

policija zvala zbog tog slučaja. Da, nedavno je razgovarao s istraţiteljemIngersollom. Ali od tih poziva nikad nije bilo ništa.

Nakon nestanka Patty Boles, prošlo je više od godinu dana prije no Što jenestala sljedeća djevojka. Sherry Tanaka je imala šesnaest godina, bila jesitna i u završnom razredu srednje škole u Attleborou. Jedno poslijepodne

nestala je iz vlastita doma, ostavivši ulazna vrata odškrinuta, sa zadaćom još raširenom na stolu u blagovaonici. Njezina majka, koja je sad ţivjela uConnecticutu, nedavno je primila pismo istraţitelja Ingersolla kojim je moli

za razgovor o Sherry. Datirano je četvrtog lipnja i njoj proslijeđeno s nizastarih adresa. Baš ga je jučer pokušala nazvati, ali nitko nije podigaoslušalicu.

Jer je Ingersoll bio mrtav.

Gospođa Tanaka nije poznavala nijednu djevojku s popisa, niti je ikad

čula za Charlotte Dion. Ali ime Laure Fang bilo joj je poznato jer je i onabila Azijatkinja kao Sherry i ta je pojedinost ostala urezana u sjećanjegospođe Tanaka. Zbog nje se zapitala postoji li neka veza. Prije mnogogodina, nazvala je policiju u Attleborou zbog toga, ali otad joj se nisu javili.

Samo po sebi nije bilo iznenađujuće što su u razdoblju od šest godinanestale tri djevojke iz Massachusettsa. Diljem drţave, svake godine nestajena tisuće djece u dobi od dvanaest do sedamnaest godina, od kojih su mnogu

nedvojbeno oteli ljudi koji nisu članovi obitelji. U istom tom razdoblju, u

Massachusettsu je nestalo na desetke djevojaka iste dobne skupine, koje se

nisu našle na Ingersollovu popisu. Zašto se fokusirao baš na ove ţrtve? Je li



186

to bilo zato što su bile slične dobi i stasa? Zato što su sve otete s mjesta dokojih se lako moglo doći autocestom 495, koja je okruţivala šire područjeBostona?

No tu je bila i sedamnaestogodišnja Charlotte Dion. Za razliku od ostalih

djevojaka, ona je bila starija i nezainteresirana, jedva dovoljna učenica.Kako se ona uklapala u obrazac?

Moţda nije bilo obrasca. Moţda je Ingersoll traţio veze koje ne postoje.

Jane je odloţila bilješke o tri djevojke i pozornost usmjerila na dosje oCharlotte, koji je sastavio istraţitelj Buckholz. Bio je mnogo deblji od dosjeaLaure Fang i morala je pretpostaviti da je to zbog Dionova imena. Bogatstvo

igra ulogu, čak i kad je u pitanju pravda. Moţda posebno kad je u pitanjupravda. Djetetov nestanak zauvijek bi proganjao svakog roditelja, natjerao

ga da se, kako desetljeća prolaze, zapita bi li mlada ţena koju je opazio naulici mogla biti njegova davno izgubljena kći, sad odrasla osoba. Ih je tek još jedna slučajna neznanka kao sve druge, čiji mu se osmijeh ili luk usananačas učinio bolno poznatim?

Jane otvori omotnicu s onime što su vjerojatno bile zadnje ikadsnimljene Charlotteine fotografije, koje su dobili iz fotoarhiva Boston

Globea. Fotografija je bilo desetak, snimljenih na dvostrukom pogrebu

Arthura i Dine Mallory. Strašna priroda njihove smrti i velik publicitet koji je okruţivao pokolj u Crvenom feniksu su, prema tekstu u Globeu, na

groblje tog dana privukli gotovo dvjesto ljudi i fotograf je snimio nekoliko

fotografija tamno odjevenih ljudi okupljenih oko dva otvorena groba.

No pozornost su najviše privlačile fotografije obitelji, snimljene izbliza.Charlotte je stajala u samoj sredini, kao dramatično središte kompozicije,što nije bilo nimalo čudno: onako blijeda, duge plave kose, bila je krhkoutjelovljenje tuge. Ruke je podigla do usta, kao da ţeli prigušiti jecaj, a lice

joj je bilo iskrivljeno u izrazu tjelesnog bola. S njezine desne strane stajao jenjezin otac, Patrick, i zabrinuto je promatrao. Ali ona se okrenula od njega,

kao da nije ţeljela da vidi njezin jad.

Na rubu fotografije nalazio se Mark Mallory, duţe i neposlušnije tamnekose. S dvadeset godina, već je imao mušku, mišićavu građu i širokaramena. Izdizao se nad koštunjavom, sredovječnom ţenom mršava lica koja je sjedila u invalidskim kolicima pokraj njega, ruke poloţene na njezinorame. Jane je pretpostavila da je ta ţena bila Markova majka, Barbara,

Arthurova bivša ţena. Barbara je sjedila i zurila u lijesove, nesvjesna da ćeškljocaj fotografskog aparata zauvijek uhvatiti izraz njezina lica, iz kojega



187

se nije čitala tuga nego uznemirujuća, hladna suzdrţanost. Kao da joj tajmuškarac u li jesu nije ništa značio. Ili moţda manje nego ništa; na krajukrajeva, Arthur ju je napustio zbog Dine, i iako je Mark tvrdio da izmeđunjegovih roditelja nije bilo ogorčenosti, Barbarino lice na toj fotografiji

pričalo je drugačiju priču. Ona je bila odbačena ţena uz grobove svog mrtvogbivšeg muţa i ţene koja joj ga je ukrala. Je li u tom trenutku osjećala tračakzadovoljstva? Mrvicu trijumfa jer ih je oboje nadţivjela?

Jane je okrenula sljedeću fotografiju. Snimljena je s istog mjesta, aliCharlottino je lice bilo mutno kad se još više okrenula od oca, cijeloga tijelapognutog u pokretu. Na sljedećoj fotografiji, Patrick se mrštio jer se ona sveviše odmicala, dlanova još uvijek pritisnutih o usta, izobličena lica. Nasljedećoj snimci, već je bila napola izvan kadra, vidjela su se još samo

njezina leđa i crna mrlja suknje. Još jedan škljocaj kamere i Charlotte seviše uopće nije vidjela; kao ni Mark. Patrick Dion i Barbara Mallory ostali

su na svojim mjestima i na njihovim se licima zamjećivala zbunjenost jer sunjihova djeca napustila skup.

Što se događalo između Marka i Charlotte? Je li pošao za njom kako bi joj ponudio podršku?

Na sljedećoj fotografiji, Patrick se nagin jao kako bi nespretno zagrlio

Barbaru; dvoje odbačenih supruţnika tješe jedno drugoga. Ta je fotografijabila umjetnički kadrirana, sa zagrljajem koji se odraţavao na sjajnojpovršini lijesa.

Zadnja fotografija prikazivala je mnoštvo na odlasku, leđima okrenuto

prema dva groba. Moţda metafora toga kako ţivi uvijek nastavljaju sasvojim ţivotima. Na toj zadnjoj fotografiji, ponovno se vidjela Charlotte, koja je hodala uz oca, a Patrick ju je čvrsto obavio rukom oko struka. AliCharlottina glava bila je okrenuta prema majčinu grobu, a na licu joj je bio

izraz očajničke čeţnje, kao da ţudi za time da se baci na majčin lijes. Lijesmajke koja je pet godina prije izašla iz njezina ţivota.

Jane je odloţila fotografiju, svladana tugom zbog Charlotte. Pomislila je

na svoju majku, sjetila se svih načina na koje ju je Angela ţivcirala. Ali Janenikad nije posumnjala da je majka voli i da bi dala vlastiti ţivot za nju, jednako kao što bi Jane bez razmišljanja dala svoj ţivot za Reginu. Kad seDina razvela od Patricka i napustila obitelj, Charlotte je imala samo

dvanaest godina, bila je njeţne dobi kad djetinjstvo završava. Iako je imala

oca koji ju je oboţavao, neke tajne, tajne ţenstvenosti, djevojčica moţesaznati samo od majke. Tko je tebe, Charlotte, tome mogao poučiti?



188

U stanci za ručak, Jane se spustila u kantinu po kavu i sendvič sašunkom. Sve je donijela za svoj radni stol, pojela i popila ne iz uţitka, negoiz puke potrebe. Obrisala je majonezu s prstiju i okrenula se prema

računalu kako bi pregledala digitalni fajl s fotografijama mjesta zločina

snimljenim u Ingersollovoj kući. Dok je prelistavala fotografije njegovadoma i sjećala se mirisa grmlja oko kuće, odsjaja njegova televizora krozprozor, osjetila je kako joj srce počinje brzo lupati. Te sam noći i ja trebala

umrijeti. Duboko je udahnula i primorala se usredotočiti na fotografije ikritički promotriti prizor s mirnijeg stajališta. Proučavala je kuhinju u kojoj je Ingersoll leţao s lokvom krvi oko glave. Otvorila je fotografiju njegoveradne sobe s isprevrtanim ladicama i praznom površinom stola na kojoj jeranije zacijelo bilo računalo. U njihovom zadnjem telefonskom razgovoru,

Ingersoll joj je rekao da mu je netko provalio u kuću. Ovo je bio nered koji jezatekao kad se vratio s ribičkog izleta: dokaz provale. Na kraju je otvorila

fotografiju spavaće sobe, u kojoj je na podu još uvijek bio Ingersollovzatvoreni kovčeg s odjećom. Nije se imao prilike raspakirati.

Krenula je dalje na fotografiju njegova Ford Taurusa, parkiranog na

ulici ispred kuće. U automobilu je još uvijek bilo smeća nakon dugogputovanja: prazne šalice od kave, zguţvana vrećica iz Burger Kinga, novine Bangor Daily. Te je noći bila prekrivena krvlju i potresena onime što se

dogodilo u uličici pa nije osobno pretraţila automobil, nego je taj zadatak

prepustila Frostu i Tamu. Frost je izvijestio da je u pretincu za rukavice

pronašao tjedan dana star račun s benzinske postaje u Greenvilleu, uMaineu. To je potvrđivalo tvrdnju njegove kćeri da je Ingersoll otišao pecatina sjever.

Ponovno je pregledala sve fotografije, otvarajući jednu za drugom.Dnevni boravak, blagovaonica, kuhinja, spavaća soba. Kad nije pronašla onošto je traţila, podigla je slušalicu i nazvala Frosta.

- Jesi li igdje u kući pronašao kutiju s priborom za pecanje? - upitala je.

- Hm, nisam. Ne sjećam se da sam je igdje vidio.

- Tko ide pecati bez ribičkog pribora?

- Moţda je sve unajmio u kampu u kojem je odsjeo.

- Jesi li razgovarao s upraviteljem tog kampa?

- Jesam. Ali nisam ga pitao za ribičku opremu.

- Nazvat ću ga. - Zašto?



189

- Samo mi se čini čudnim, to je sve. - Spustila je slušalicu i pronašlastranicu s podacima o Ingersollovim pozivima. Pregledavajući je, uočila jestavku s pozivnim brojem 207. Ingersoll je taj broj nazvao sa svoje fiksne

linije četrnaestog travn ja.

Nazvala je taj broj. Odzvonio je pet puta i javio se muški glas jednimkratkim: - Loon Point.

- Ovdje istraţiteljica Jane Rizzoli, Bostonska policija. S kimerazgovaram?

- S Joeom. Zar imate još neko pitanje?

- Molim?

- Jučer je nazvao netko drugi iz Bostonske policije. Razgovarao je s

mojim sinom Willom.- To će biti istraţitelj Frost. Gdje se točno nalazi Loon Point?

- Na jezeru Moosehead. Imamo desetak krasnih malih kolibica.

- Nedavno ste imali gosta po imenu Ingersoll.

- Da, Will je rekao da su se vaši raspitivali o njemu. Moja mu je supruga

izdala kolibu, ali nje danas nema. Mogu vam samo reći da je ostao pet danai uglavnom se drţao za sebe. - Zastao je i doviknuo sinu: - Wille, pomogni

onim ljudima da iskrcaju pribor iz čamca! Već su se privezali uz dok! - Zatim

se ponovno obratio Jane: - Ispričavam se, gospođo. Ovdje postaje guţva.Stvarno vam ţelim pomoći i sve, ali nemam što više reći. Ţao mi je čuti da je

taj čovjek umro.

- Je li to bio prvi put da je gospodin Ingersoll odsjeo u Loon Pointu?

- Ne sjećam se da sam ga ranije viđao.

- Koliko dugo radite u kampu?

- Otkad se otvorio. Ja sam vlasnik. Slušajte, moram prekinuti i pomoćigostima.

- Samo još jedno pitanje. Je li gospodin Ingersoll unajmio ribičku opremudok je bio kod vas?

- Da. Pomogli smo mu da odabere štap i čekrk. Iako, ne mislim da jemnogo ulovio.

Pogledala je na svoj mobitel koji je zvonio. - Hvala vam, gospodine...

- Patten. Ako imate još pitanja, slobodno nazovite.

Spustila je slušalicu telefona na stolu, podigla mobitel i vidjela da je

poziv iz kriminalističkog laboratorija. - Rizzoli.



190

Forenzičarka Erin Volchko odgovori: - Kroz godine sam vidjela neke

itekako iznenađujuće stvari, ali ovo bi ih moglo sve nadmašiti.

- O čemu govorimo?

- O komadiću metala koji sam dobila iz Ureda mrtvozornika. Bio je

zabijen u vratnu kralješnicu vaše N. N.

- Da. Komadić oštrice.

- Drugačiji je od svakog metala na koji sam ikad naišla.



191

DVADESET SEDAM

K ad je Jane ušla u kriminalistički laboratorij, Frost i Tam već su je čekali.Kao i muškarac kojeg Jane nikad ranije nije vidjela, ljubazan Afroamerikanac, kojeg je Erin predstavila kao doktora Calvina Napoleona

Cherryja iz harvardskog muzeja Arthur Sackler.

- Kad sam shvatila što bi ovaj metal mogao biti, zamolila sam doktoraCherryja da ga pogleda - reče Erin. - Ako itko ima odgovor, on je taj.

Doktor Cherry je odgovorio s osmijehom nelagode. - Kad tako kaţete,

zvučim daleko impresivniji no što jesam. - Pa, vaše se ime pojavljuje na pola svih objavljenih članaka o ovoj temi.

Ne mogu zamisliti da postoji bolji stručnjak s kojim bismo se mogliposavjetovati.

- Doktore Cherry, koja je vaša uloga u Muzeju Sackler? - upita Jane.

Skromno je slegnuo ramenima. - Kurator sam zbirke oruţja. Doktorskuradnju napisao sam na temu metalurške analize oštrica. Da budemprecizniji, oštrica iz Kine i Japana. Blisko su povezane, iako su se metode

izrade prije mnogo stoljeća razlikovale.

- Znači, mislite da je ova oštrica način jena u Aziji?

- Gotovo sam siguran da jest.

- I to znate već na temelju jednog komadića?

- Evo - reče Erin, smještajući se za svoje računalo. - Da vam pokaţemfotografije koje sam ranije ovog tjedna poslala doktoru Cherryju. Ovo su

mikrografi fragmenta. - Lupnula je po tipkovnici i na zaslonu se pojavila

slika sivih zavijutaka i valova.

- Ovo što gledate naziva se lamelirani ili damask čelik. Daje ovakavvaloviti uzorak jer su različiti slojevi metala spojeni zajedno, pri čemu sespajaju meki i stvrdnuti čelik. Što više slojeva vidite spojenih, to je finijeumijeće izrade i čvršći mač. U Kini se najbolji čelik naziva bailian jinggang,

ili “sto puta kovani čelik”. I on stvara uzorke koje ovdje vidite, a koje ćemonazvati ţile oštrice.

- Ako je ovo kinesko oruţje, zašto se onda zove damask čelik? - upita

Frost.



192

- Da bih vam to objasnio, moram vam malo ispričati o povijesti kineskogoruţja. Odnosno, ako ţelite čuti o tome. - Zastao je, pogledavajući trojeistraţitelja kako bi procijenio njihovo zanimanje.

- Nastavite - reče Jane.

Oči doktora Cherryja zasjaje, kao da mu nijedna tema ne predstavljaveći uţitak. - Vratimo se na početak umijeća izrade mačeva. Prije nekolikotisuća godina, Kinezi su počeli izrađivati oštrice od kamena. Nakon toga su

napredovali do bronce, mekog i teškog metala koji kao materijal za izraduoruţja ima svojih ograničenja. Sljedeći korak bilo je ţeljezo, ali primjerakatakvih mačeva nema mnogo jer ţeljezo korodira i iza njega malo togaostane. Ironično, veća je vjerojatnost da ćete naići na brončani, nego naţeljezni mač, iako je bronca nekoliko stoljeća starija.

- Ali u ovom slučaju govorimo o čeliku - reče Tam. - Ne o ţeljezu.

- Znate li razliku između čelika i ţeljeza?

Tam je oklijevao. - Ako se dobro sjećam, ima neke veze s dodavanjem

ugljika.

- Veoma dobro! - Doktor Cherry se smiješio od uha do uha. - Ne znaju to

svi, čak ni neki od mojih brucoša na Harvardu. Znači, sad smo usreddinastije Han, prije otprilike dvije tisuće godina, kad su izrađivači mačeva

naučili kovati i savijati čelik, iskovati ga u vrpce i ploče. Tehnika jevjerojatno nastala u Indiji i kasnije se proširila u Kinu i Srednji Istok. I zato je dobila naziv damask čelik.

- Ali uopće nije iz Damaska - reče Frost.

- Ne, izvorno je iz Indije. Ali dobre zamisli moraju se širiti, i jednom kad je ta tehnika došla do Kine, izrada mačeva uistinu se pretvorila u umijeće.Kako su stoljeća prolazila, njihova tehnička kvaliteta je varirala, ovisno oratovima. Sa svakim novim sukobom, oruţja se uvijek razvijaju. Kad su uvrijeme vladavine dinastije Song Mongoli napali Kinu, sa sobom su donijeli

sablje. Kinezi su tu sablju prilagodili u vlastiti zavijeni mač. Poznat je kaodao i koristila ga je konjica za borbu s konja. Govorimo o sječivima koja subila oštra kao britva, pa moţete zamisliti krvoproliće na bojnome polju.Sigurno je bilo masovnog sakaćenja i odrubljivanja glava.

Bila je to sablasna slika koju je Jane mogla i previše ţivo zamisliti.Sjetila se one uličice. Zviţduka oštrice, mlaza vrele krvi na njezinu licu.

Ljubaznost glasa doktora Cherryja groteskno je ublaţavala uţas onoga što je opisivao.



193

- Tko bi se, dovraga, dobrovoljno prijavio za vojnika? Ja ne - reče Frost.

- Moţda ne biste imali izbora - odgovori doktor Cherry. - U velikom dijelu

drevne povijesti oruţani sukob bio je dio ţivota u Kini. Vojskovođa se borioprotiv vojskovođe. Upadi Mongola i gusara.

- Gusara? U Kini?

Doktor Cherry kimne glavom. - Tijekom dinastije Ming, japanski gusari

harali su kineskom obalom. Tad je junak po imenu general Qi krenuo u

borbu i porazio ih.

- Sjećam se da sam čuo za njega - reče Tam. - Baka mi je rekla da je

general Qi odsjekao glave pet tisuća gusara. Njegove pustolovine su bilesjajne priče prije spavanja.

- Isuse - promrmlja Jane. - Kad samo pomisliš da sam ja dobila samoSnjeguljicu i sedam patuljaka.

- Elitni vojnici generala Qi bili su poznati po svojim maštovitimtaktikama- reče doktor Cherry. - I dao je bio oruţje po njihovu. Kineskasablja. - Pokazao je na uvećanu fotografiju na zaslonu Erinina računala i sprizvukom strahopoštovanja rekao: - Fascinantno je pomisliti da je ovaj

fragment upravo iz jedne takve sablje.

- Kineske sablje? - upita Jane.

- Kako to znate po tom komadiću? Zar ne bi mogao biti iz nekog japanskog samurajskog mača?

- Pretpostavljam da je to moguće, budući da su Japanci tehnike izrademačeva naučili od Kineza.

- A samurajske mačeve je lako pronaći - reče Tam. - Prodaju se i u nekim

specijaliziranim trgovinama noţevima.

- Da, ali te trgovine ne prodaju mačeve kao što je ovaj.

- Što je tako posebno na njemu? - upita Jane.

- Njegova starost. Na temelju analize ugljikom 14.

Jane se namršti. - Mislila sam da se ta analiza koristi samo za organske

tvari. Ovo je čelik.

- Vratimo se na to kako su se izrađivali drevni mačevi - reče doktorCherry. - Tradicionalna tehnika bila je rastaliti ţeljezo i pijesak u kovačkomognjištu. To se ţeljezo potom miješalo s ugljikom kako bi se dobio čelik. Ali

odakle im ugljik? Koristili su pepeo drveta.- A drvo je organsko - reče Tam.



194

- Točno. Iz ovog smo uzorka izvukli ugljik pomoću izgaranja u zatvorenojcijevi - reče Erin. - I zatim ga analizirali.

- Je li fragment morao biti uništen?

- Naţalost, da. Da bi se odredila starost ugljika, uzorak se morao

ţrtvovati. Bio je to jedini način da dobijemo točnu starost.

- I tu se pojavilo veliko iznenađenje - reče doktor Cherry, zapjevavši oduzbuđenja.

- Koliko sam shvatila, oruţje nije kupljeno u nekoj lokalnoj trgovininoţevima - reče Jane.

- Ne, ako ta trgovina ne prodaje veoma stare antikvitete.

- O kojoj starosti govorimo?

Doktor Cherry je pokazao na mikrograf. - Čelik koji ovdje vidite izrađen je u vrijeme dinastije Ming. Analiza ugljikom 14 smješta ga negdje između1540. i 1590. - Pogledao je Jane, blistavih očiju. - Slučajno je to vrijemelegendarne vojske generala Qi. Sabljom izrađenom ovako visokim umijećemmoţda je mahao jedan od njegovih elitnih vojnika. Moţda je čak odsjeklaglave nekolicini gusara.

Jane se zagledala u sliku na računalu. - Ovo je oruţje starije od petstogodina? I još uvijek se moţe koristiti?

- Takav je mač moguće sačuvati veoma dugo vrijeme, ali za to jepotrebna posebna briga, naročito ako se to oruţje doista koristilo na bojnompolju. Krv nagriza čelik, čak i kad je pomno obrisana. Izloţenost zrakuizaziva hrđanje i nastanak rupica. Oštricu bi trebalo uredno čistiti i poliratitijekom stoljeća, a već i to struţe metal i čini oštricu lomnom. Moţda se zatoova oštrica o kojoj govorimo otkrhnula u vratu ţrtve. Jednostavno je stigla

do kraja svoje upotrebljivosti kao sredstva za ubijanje. - Čeznutljivo je

uzdahnuo. - Što bih sve dao da ga mogu pregledati! Dao iz doba generala Qibio bi neprocjenjiv, uspijete li ga pronaći. - Zastao je i namrštio se Frostukoji je najednom problijedio. - Istraţitelju, zar se nešto dogodilo?

- Znam gdje ćemo pronaći taj mač - tiho odgovori Frost.



195

DVADESET OSAM

Istraţitelji Rizzoli i Frost ponovno su nahrupili u moj studio, a ovaj put susa sobom doveli i otmjeno odjevenog crnog gospodina, čije tiho ustručavanjeukazuje da nije policajac kao oni. Nagli upad preplašio je moje učenike i njihdesetak stoje kao ukopani, nenadano prekinuvši sparing vjeţbu. Samo seBella pomakne, prolazi pokraj učenika i stane pokraj mene. Ponaša se kaomoj divlji čuvar, sa svih svojih metar i šezdeset visine, uključujući šiljastucrnu kosu. Nisam iznenađena što vidim posjetitelje i Bell i dobacim pogled

koji govori: Odstupi. Dopusti mi da se ja pobrinem za ovo.

Ona jedva primjetno kimne, ali tvrdoglavo ostaje uz mene.

Istraţiteljica Rizzoli kontrolira razgovor. Naravno da je tako; svojautoritet nosi kao grb. - Čujemo da imate antikni mač, gospođo Fang - kaţe.- Molimo vas da nam ga predate.

Pogledam istraţitelja Frosta. Moj pogled je hladan i optuţujući i njegoveoči potamne od stida. One večeri kad smo zajedno večerali, kad se izmeđunas razvilo prijateljstvo, dopustila sam mu da primi Zheng Yi i podijelila s

njim povijest tog mača. Te večeri, na njegovu sam licu vidjela ljubaznost.Sad se to lice steţe u masku koja pobija svaku naznaku ranije povezanosti.Jasno je da je prije svega policajac, što truje svaku mogućnost prijateljstvaizmeđu nas.

- Odlučite li ne predati nam oruţje, imamo nalog za pretres - nastavi

istraţiteljica Rizzoli.

- A ako vam dam mač, što ćete učiniti s njim? - upitam.

- Pregledati ga.

- Zašto?

- Da utvrdimo je li njime počinjen zločin.

- Hoćete li mi ga vratiti neoštećenog?

- Gospođo Fang, nismo došli pregovarati. Gdje je mač?

Bella istupi, a bijes zrači iz nje kao zujanje ţice pod visokim naponom. -

Ne moţete ga zaplijeniti!

- Zakon kaţe da mogu.



196

- Zheng Yi je naraštajima u mojoj obitelji - kaţem. - Nikad se nisam

odvajala od njega.

Istraţiteljica Rizzoli se namršti. - Što je Zheng Yi?

- Ime koje je mač dobio kad je skovan. Znači “pravda”.

- Zar mač ima ime?

- Zašto se čudite? Nemate li vi u zapadnoj kulturi legendu o mačunazvanom Excalibur?

- Gospođo Fang - obrati mi se crnac, s tihim poštovanjem u glasu.

- Vjerujte mi, ne ţelim da se taj mač na bilo koji način ošteti. Shvaćamnjegovu vrijednost i obećajem da ću paţljivo postupati s njim.

- Zašto bih vam vjerovala? - pitam.

- Zato što je moj posao zaštititi i sačuvati takva oruţja. Ja sam doktorCalvin Cherry iz muzeja Arthur Sackler i pregledao sam brojne drevne

mačeve. Znam njihovu povijest. Znam bitke koje su vojevali. - On pogne

glavu, što je gesta poštovanja koja me se duboko doimlje. - Bio bih počašćendopustite li mi da vidim Zheng Yi - tiho kaţe.

Pogledam u njegove blage smeđe oči i u njima ugledam iskrenost kojunisam očekivala. Ovaj muškarac izgovara ime mača sa savršenimnaglaskom pa znam da govori mandarinski. Što je još vaţnije, shvaća dadobro oruţje treba poštovati zbog umijeća njegova tvorca i stoljeća koje jepreţivjelo.

- Pođite sa mnom - kaţem. - Bella, molim te preuzmi poduku.

Vodim posjetitelje u straţnju prostoriju i zatvaram vrata. Iz dţepa

izvadim ključ i otključam ormar na polici kojega je smotak omotan svilom.

Objema rukama ga pruţam doktoru Cherryju.

On ga prima s naklonom i paţljivo odlaţe na moj stol. Istraţitelji Rizzoli

i Frost promatraju ga dok odmata slojeve crvene svile i otkriva oruţje ukoricama. Zastaje načas kako bi proučio korice mača, načinjene od lakiranadrveta s brončanim okovima. I drška je od lakirana drveta, ali prekivenaraţinom koţom obojenom u zeleno. Kad izvuče mač, oštrica milozvučnozabruji, na što mojom koţom prostruje srsi uzbuđenja.

- Liuye dao - tiho kaţe.

Kimnem glavom. - Sablja vrbina lista.

- I kaţete da je obiteljska? - Bila je majčina. A prije toga, njezine majke.



197

- Koliko naraštaja ide unatrag?

- Sve do generala Washija.

Podigne pogled, očito iznenađen. - Stvarno?

- U našoj je obiteljskoj lozi.

Istraţiteljica Rizzoli pita: - Tko je bio taj general?

- Svidjet će vam se ovaj djelić povijesti, istraţiteljice - kaţe doktorCherry. - General Washi je bila ţena i najčuvenija od majstora dva daoa.

Ratnica koja se borila s dva mača, jednim u svakoj ruci. Zapovi jedala je

tisućama vojnika u vrijeme dinastije Ming i vodila ih u napade protiv japanskih gusara o kojima sam vam govorio. - Pogleda me s čuđenjem. - A vi

ste njezin potomak.

S osmijehom kimnem glavom. - Drago mi je da znate za nju.

- Ali to je izvanredno! Kad pomislim...

- Doktore Cherry - prekine ga istraţiteljica Rizzoli. - Što je s mačem?

- Oh, da, naravno. - Izvadi naočale i stavi ih na nos. Iza leća, njegovesmeđe oči usredotočeno škilje. - Mač ima tipično zavijenu oštricu dao mačavrbina lista. To je veoma star oblik - objašnjava istraţiteljima. - Ovaj je

nešto kraći nego što je uobičajeno, ali mislim da bi se to moglo očekivati ako je ovo oruţje bilo načinjeno za ţensku ruku. I ovi utori također su tipični,namijenjeni da oštrica bude malo lakša. Pogledajte ureze u čeliku! Zapanjensam koliko su još uvijek duboki! A drška, čovjek bi pomislio da je originalna,da ne zna da mora biti stara najmanje petsto godina... - Zastane. Vidim

kako se iznad naočala jače namrštio. Sljedećih nekoliko trenutaka ne kaţe

ni riječ. Pribliţava dao naočalama, pomno proučavajući oštricu mača.Iskuša joj fleksibilnost. Na kraju posegne u dţep po povećalo, kroz kojepromotri izrezbarene plohe.

Najzad se uspravi i kad me pogleda, u njegovim očima vidim neobičnutugu. Pogled koji se gotovo kaje. Bez riječi gurne dao natrag u korice i pruţimi ga. - Gospođo Fang - kaţe. - Hvala vam što ste mi dopustili da vidimZheng Yi.

- Znači, gotovi ste s njim? - pitam.

- Na kraju nema potrebe da ga uzmemo.

Istraţiteljica Rizzoli prosvjeduje. - Doktore Cherry, kriminalističkilaboratorij ga mora pregledati.

- Vjerujte mi, ovo nije oruţje koje traţite.



198

Rizzoli se okrene istraţitelju Frostu. - Je li ovo isti mač koji si ti vidio?

Frost izgleda zbunjen. Pogledom skače s mojega lica na mač u koricama

koji drţim u ruci i natrag. Lice mu postane grimizno crveno kad shvati da jemoţda pogriješio.

- Onda, je li isti? - ponovno pita Rizzolijeva.

Frost odmahne glavom. - Nisam siguran. Mislim, mač sam vidio samonačas.

- Istraţitelju Frost, sljedeći put kad me posjetite, nadam se da ćete bitidovoljno ljubazni da mi kaţete što doista ţelite od mene - hladno kaţem.

Moja zajedljiva primjedba pogađa metu i on se trzne kao uboden.

Istraţiteljica Rizzoli uzdahne. - Gospođo Fang, bez obzira na to što

doktor Cherry kaţe, svejedno moramo odnijeti mač na daljnji pregled. -Ispruţi ruke i čeka da joj predam nagradu.

Nakon stanke, stavljam mač u njezine ruke. - Očekujem da mi ga vratiteneoštećenog.

Dok posjetitelji odlaze, vidim kako se istraţitelj Frost s kajanjem osvrće,ali ja nosim svoj prezir kao oklop, odbijajući svaku ispriku. Njegova ramenasu ovješena dok prolazi kroz vrata.

- Sifu? - tiho me zazove Bella zakoračivši u ured.

U susjednoj prostoriji, učenici i nadalje vjeţbaju i udaraju, stenju i znojese. Bella zatvori vrata kako ne bi vidjeli zadovoljan pogled koji

izmjenjujemo.

Potez, protupotez. Šahovska partija se nastavlja, a policija je još uvijek jedan korak iza nas.



199

DVADESET DEVET

Jane pričeka da stignu na pola uličnog bloka gdje su bili parkirani njihoviautomobili, i tek tad izazove doktora Cherryja. - Kako moţete biti takosigurni da ovo nije oruţje koje traţimo?

- Odnesite ga u laboratorij. Dajte im da ga oni pregledaju, ako meni ne

vjerujete - odgovori Cherry.

- Traţimo stari kineski mač, a ona slučajno ima takav.

- Taj mač koji ste uzeli od nje nije mač koji traţite. Da, rub oštrice je

oštećen i okrhnut od uporabe, ali urezi i ţljebovi su previše jasni. Osim toga,drška na tom oruţju izgleda originalna. Drvena drška izrađena u vrijemedinastije Ming ne bi preţivjela sva stoljeća u tako dobrom stanju.

- Znači, ovaj mač nije star?

- U svakom je slučaju dobro izrađen i ima odgovarajuću teţinu iravnoteţu za sablju iz dinastije Ming. Ali taj je mač samo veoma dobrareprodukcija. U najboljem slučaju, star je moţda pedeset, sedamdeset i petgodina.

- Zašto ništa od toga niste rekli dok smo bili ondje?

- Zato što je jasno da ona vjeruje da je pravi. Ona vjeruje da ga jenaslijedila od svojih predaka. Nisam imao srca razbiti joj iluzije, ne kad njoj

to toliko mnogo znači.- Pogledao je prema paifang vratima. Bilo je kasno

poslijepodne i posjetitelji su se spuštali u Chinatown na večeru, tumaralinjegovim uskim ulicama, proučavali jelovnike u izlozima. Doktor Cherry je s

tugom u očima promotrio mnoštvo. - U muzeju u kojem radim često me

traţe da procijenim obiteljsku baštinu - reče. - Ljudi mi donose svakojakosmeće sa svojih tavana. Vaze i slike i glazbala. Stvari uz koje je povezanasvakojaka mitologija. Gotovo uvijek, moja ih presuda razočara jer ono štodonesu nisu blaga nego bezvrijedne reprodukcije. To ljude nagoni da

preispitaju sve što su kao djeca čuli. Uništava njihove osobne mitologije, a jamrzim kad to moram učiniti. Ljudi vole vjerovati da su izuzetni. Ţelevjerovati da njihova obitelj ima jedinstvenu priču i u dokaz pokazuju bakinstari prsten ili djedovu staru frulu. Zašto ih prisiliti da čuju okrutnu istinu,

odnosno da je većina nas krajnje obična? I da su uspomene koje se



200

nasl jeđuju iz naraštaja u naraštaj i koje mi toliko volimo gotovo uvijeklaţnjaci.

- Gospođa Fang vjeruje da je potomak ţena ratnica - reče Frost.

- Mislite li da je i to samo obiteljska maštarija?

- Mislim da je to nešto što su joj rekli njezini roditelji. I u dokaz joj dali

ovaj mač.

- Znači nije istina. Ono o generalu Washiju.

- Sve je moguće, istraţitelju Frost. Vi biste mogli biti potomak kralja Arthura ili Vilima Osvajača. Ako vam je to vaţno, ako vam to pomaţe dalakše progurate svakodnevni ţivot, tad slobodno to vjerujte. Jer obiteljska

mitologija za nas je mnogo vaţnija od istine. Pomaţe nam da se nosimo s

pukom beznačajnošću vlastitih ţivota. Jane prezirno otpuhne. - Moja obiteljska mitologija sastojala se samo od

toga koliko piva stric Lou moţe polokati jedno za drugim.

- Sumnjam da je to jedina priča koju ste čuli - reče doktor Cherry.

- Čula sam i da su se svi svatovi moje prabake otrovali hranom.

Doktor Cherry se nasmiješio. - Govorim o junacima. Mora postojati

barem jedan takav u vašoj obitelji. Razmislite, istraţiteljice. Razmislitekoliko su ti junaci vaţni za način na koji sebe doţivljavate.

Jane je razmislila o tome dok se vozila kući, ali prve osobe koje su jojpale na pamet bili su oni nestašni i oni smiješni. Rođak Rizzoli, koji jepokušao dokazati da Djed Boţićnjak doista moţe ući u kuću kako tvrditradicija, rezultiralo je hitnim razmontiravanjem dimnjaka njegove majke.

Ili ujak koji je novogodišnju proslavu oţivio vatrometom kućne izrade i izbolnice izašao s tri prsta manje.

Ali bilo je i priča o tihom dostojanstvu, ispričanih o prateti koja je bila

redovnica u Africi. Druga se prateta mučila prehraniti osmero djece u Italijiu vrijeme rata. I one bi se mogle nazvati junakinjama, ali mirnije vrste.

Pravim ţenama koje su izdrţale, nimalo nalik legendarnoj pra-pra-prabaki

Iris Fang koja se borila s dvije sablje i vodila vojnike u bitku. To je zvučalokao bajka, nimalo stvarnije od priča o Sun Wukongu kralju majmuna, koji ještitio neduţne i borio se protiv demona i rječnih čudovišta. Iris ţivi u upravo

takvom svijetu bajki, u kojem usamljena udovica moţe vjerovati da jemajstorica mačevanja kroz čije vene teče krv drevnih ratnica. Tko bi je

mogao kriviti što se povukla u takvu maštariju? Iris umire od leukemije.



201

Suprug i kći su joj umrli. Sama u svom tuţnom domu, s tuţnim pokućstvom,sanja li o bojnim poljima i slavi? Zar ja ne bih?

Dok je kočila na semaforu, zazvonio joj je mobitel. Javila se nepogledavši broj pozivatelja i našla izloţena srditom glasu koji je grmio u

njezino uho.

- Dovraga, Jane, zašto mi nisi rekla? - upitao je njezin brat Frankie. - Ne

moţemo joj dopustiti da to učini.

Uzdahnula je. - Pretpostavljam da je riječ o maminim zarukama?

- Novost sam morao čuti od Mikea.

- Namjeravala sam te nazvati, ali sam imala posla.

- Ne smije se udati za tog tipa. Moraš je spriječiti.

- Bi li mi rekao kako da to učinim?

- Zaboga, pa ona je još uvijek u braku!

- Da, s muškarcem koji ju je ostavio zbog fufice.

- Ne govori tako o tati.

- Kad to jest učinio.

- To neće potrajati. Vidjet ćeš, tata će se vratiti kući. Samo se najprijetreba iţiviti.

- Reci to mami. Provjeri što ona o tome kaţe.

- Jebemu, Jane, ne mogu vjerovati da dopuštaš da se ovo događa. Mi smoobitelj Rizzoli. Obitelji se trebaju drţati zajedno. Uostalom, što uopće znamoo tom Korsaku?

- Daj, molim te. Oboje znamo da je u redu.

- Što to znači, u redu je?

- Pristojno je ljudsko biće. I dobar policajac. - Zastala je, osupnuta

činjenicom da brani istog muškarca koji joj se kao očuh nije naročito sviđao. Ali sve što je rekla o Korsaku bila je istina. On jest pristojno ljudsko biće.On jest muškarac na kojeg moţeš računati. Ţena moţe proći mnogo gore.

- I tebi ne smeta što on ševi mamu? - upita Frankie.

- Tebi ne smeta što tata ševi Fuficu?

- To je drugačije. On je muško.

E to ju je rasrdilo. - A mami nije dopušteno da se ševi? - odbrusi Jane.

- Ona je naša majka.



202

Na semaforu se upalilo zeleno svjetlo. Dok se vozila kroz raskršće, rekla je: - Mama još nije mrtva, Frankie. Zgodna je i zabavna i zasluţuje drugupriliku u ljubavi. Umjesto da je gnjaviš zbog toga, idi razgovarati s tatom.On je razlog zbog kojeg je uopće izašla s Korsakom.

- Da, razgovarat ću s njim. Moţda je vrijeme da preuzme kontrolu nadsituacijom. - Frankie spusti slušalicu.

Kontrolu? Tatin nas je manjak kontrole i doveo tu gdje jesmo.

Bacila je mobitel na sjedalo, grizući se kako će njezin tata reagirati navijesti. Bijesna što je to još jedna stvar o kojoj mora brinuti, još jedna lopticakojom mora ţonglirati, a već ih ima desetak koje se okreću u zraku.

Telefon je ponovno zazvonio.

Naglo je skrenula i stala uz rub ceste kako bi se javila na poziv. -Frankie, nemam vremena za ovo - prasnula je.

- Tko je jebeni Frankie? - glasio je jednako razdraţen odgovor.

- Slušaj, Rizzolijeva, dosta mi je ovih sranja s Crvenim feniksom i ţelimda ih prekineš. - Hrapavi glas Kevina Donohuea bio je nepogrešivoprepoznatljiv. Kao i njegov krasan rječnik.

- Ne znam o čemu govorite, gospodine Donohue- odgovorila je.

- Danas poslijepodne sam dobio još jednu. Gurnuli su je ispod mog

brisača. Moţeš li vjerovati da su imali petlje dirnuti moj jebeni automobil?

- Dobili ste još jednu što?

- Još jednu presliku Joeyjeve osmrtnice. Volio je košarku i pucanje u

metu, oţalošćena majka i sestra, bla bla bla. A na poleđini je poruka.

- Što piše?

- Dolazi po tebe.

- I mislite da je treba shvatiti ozbiljno?

- Neko je nakazno majmunoliko stvorenje sasjeckalo dvoje ljudi, a ti

misliš da je ne bih trebao shvatiti ozbiljno?

Bezizraţajno je upitala: - O kakvom to majmunolikom stvorenju

govorite?

- Što, zar ne bih smio znati o tome?

- Ta informacija nije izašla u javnost.

- Ja nisam javnost, shvaćaš? Ja sam građanin koji plaća poreze i moj je

ţivot ugroţen.



203

Ima čovjeka koji ga obavještava o istrazi, pomisli Jane. Pronašao jenačin da se uvuče u Bostonsku policiju. To je ne bi smjelo čuditi. Muškarackoji je tako moćan kao Donohue moţe kupiti oči i uši svuda, uključujući iGradsku vijećnicu i Schroeder Plazu.

- Istraţiteljice, radi svoj posao - nastavi Donohue. - Trebala bi sluţiti ištititi, sjećaš se?

Šteta što to uključuje i zaštitu takvog smeća kao što si ti. Udahnula je i

uspjela zvučati uljudno. - Morat ću pregledati tu zadnju poruku. Gdje ste visad?

- U mom skladištu u Jeffries Pointu. Neću dugo čekati, zato brzo dođi.



204

TRIDESET

Već se smračilo kad se Jane provezla kroz otvorena vrata Veleprodaje mesaDonohue i parkirala između BMW-a i srebrnog mercedesa. Mafijašinaizgled vole blistave uvozne automobile. Kad je izašla iz automobila,začula je buku mlaţnjaka koji je uzlijetao s obliţnjeg aerodroma Logan;

pogledala je u nebo i gledala ga kako leti prema jugu. Pomislila je na plaţeFloride, rum punč i palme. Kako bi bilo lijepo uzeti sunčani godišnji odmor, imaknuti se od ubojstva.

- Istraţiteljice Rizzoli.

Okrenuvši se, prepoznala je jednog od krupnih tjelohranitelja koje je

nekoliko dana ranije upoznala u Donohueovoj kući. Zvao se Sean.

- Čeka vas unutra - reče Sean i pogleda Janein pištolj u futroli. - Najprije

ćete mi ga morati predati.

- Gospodinu Donohueu neki dan nije smetalo što ga nosim.

- Da, dobro, sad je mnogo nervozniji. Zbog poruke ispod brisača. -

Ispruţio je ruku.

- Nikome ne dajem svoje oruţje. Zato recite gospodinu Donohueu da memoţe potraţiti u policijskoj postaji. Rado ću s njime razgovarati ondje. -

Okrenula se prema svom automobilu.

- U redu, u redu - popustio je. - Ali samo da znate, promatrat ću vas kao jastreb.

- Da, kako god.

Pošla je za njim u skladište i kad su se izolirana vrata zatvorila iza

njezinih leđa, najednom je poţeljela da je odjenula deblju jaknu. Unutra jebilo veoma hladno, u toj špilji bez prozora u kojoj je vidjela komešanjevlastitog daha. Sean ju je kroz zastor od razrezane plastike poveo u

hladnjaču. S kuka u stropu visjele su ogromne goveđe polovice, red za redomnjih, šuma obješenih leševa. Hladna maglica vonjala je na krv i zaklano

meso i ona se bojala da će joj taj miris ostati u kosi i odjeći još dugo nakonšto ode odavde. Prošli su kroz šumu obješena mesa i došli do ureda ustraţnjem dijelu prostorije. Njezin je pratitelj pokucao na vrata.

Kad su se vrata otvorila, prepoznala je i drugog tjelohranitelja, koji joj je

mahnuo da uđe. Jane je ušla u prostoriju bez prozora i vrata su glasno



205

zalupila zatvorivši se iza nje. Bila je zarobljena u utvrdi unutar skladištamesa pod nadzorom naoruţanih siledţija, a ipak je zbog te situacije bilamanje nervozna nego što se činio njezin domaćin. Ovo znači biti princ irskemafije, stalno u paranoji i strahu. Imati vlast znači uvijek se bojati trenutka

kad ćeš tu vlast izgubiti. Kevin Donohue izgledao je još nadutiji nego ranije dok je sjedio za svojim

radnim stolom, prstiju nalik kobasicama poloţenih na vrećici s patentnimzatvaračem u kojoj je bila najnovija poruka koju je dobio. Podigao je vrećicu.- Naţalost, moji sjajni suradnici ostavili su svoje otiske po cijeloj poruci prije

no što su mi je pokazali - reče.

- Na tim porukama nikad nema nikakvih otisaka - odgovori Jane

prihvaćajući vrećicu. - Onaj tko ih šalje itekako je oprezan. - Pogleda

fotokopiranu stranu. Bila je to osmrtnica Joeyja Gilmorea objavljena u

Boston Globeu prije devetnaest godina. Kad ju je okrenula, pročitala jeporuku napisanu velikim slovima: DOLAZI PO TEBE.

Pogledala je Donohuea. - Što mislite, tko to dolazi?

- Jesi li ti retardirana? Očito, stvorenje koje jurca po gradu i izigravaosvetnika s mačem.

- Zašto bi taj osvetnik došao po vas? Jeste li za nešto krivi?

- Ne moram biti kriv ni za jednu prokletu stvar kako bih prepoznao

prijetnju kad je vidim. Dovoljno ih dobivam.

- Nisam imala pojma da je otprema finih narezaka tako opasan posao.

Zurio je u nju blijedim očima. - Previše si pametna cura da bi se pravilaglupa.

- Ali nisam dovoljno pametna da bih znala što ţelite od mene, gospodineDonohue.

- Rekao sam ti telefonom. Ţelim da ovo sranje prestane, prije no što seprolije još krvi.

- Mislite na vašu krv. - Pogledala je dvojicu muškaraca koji su joj stajalisvaki s jedne strane. - Meni se čini da vi već imate dovoljnu zaštitu.

- Ne protiv onoga... onog stvorenja. Što god to bilo.

- Stvorenja?

Donohue se zaljulja prema njoj, lica crvenog od nestrpljenja. - Priča se da je ono dvoje profesionalaca raskomadalo kao odrezak. A zatim nestalo bez

traga.



206

- Jesu li to bili vaši profesionalci?

- Rekao sam ti prošli put. Ne, nisam ih ja angaţirao.

- Imate li ikakvu predoţbu za koga su radili?

- Rekao bih ti da znam. Malo sam ispipao teren, i čujem da je ubojstvoonog policajca naručeno još prije nekoliko tjedana.

- Zar je netko naručio ubojstvo istraţitelja Ingersolla?

Donohue kimne glavom, a njegove se tri brade zatresu. - Čim je ta vijest

stigla na ulicu, bio je hodajući mrtvac. Mora da je nekoga stvarno unervozio.

- Ingersoll je bio u mirovini.

- Ali je postavljao mnogo pitanja.

- O djevojkama, gospodine Donohue. Djevojkama koje su nestale. - Jane

ga je netremice gledala ravno u oči. - E sad, to je tema koja bi vas trebala

unervoziti.

- Mene? - Donohue se nasloni, a stolac glasno zaškripi od njegoveogromne teţine. - Nemam pojma o čemu govoriš.

- Prostitucija? Prodaja maloljetnih djevojaka?

- Dokaţi.

Slegnula je ramenima. - Sad kad razmislim o tome, moţda bih

jednostavno trebala pustiti ono majmunoliko stvorenje da obavi svoje.

- Dolazi po pogrešnog tipa! Ja nisam imao nikakve veze s Crvenimfeniksom! Naravno, Joey je bio dvoličnjak. Nisam kapnuo ni suzu kad je

ukokan, ali ja to nisam naručio.

Pogledala je Joeyjevu osmrtnicu. - Netko misli da jeste.

- To je ona luđakinja iz Chinatowna. Sigurno je ona iza toga.

- Mislite na gospođu Fang?

- Mislim da je unajmila Ingersolla da se raspituje, da sazna tko joj jeubio muţa. Previše se pribliţio istini i tako je počeo ovaj rat. Ako mislite daIrci igraju grubo, niste vidjeli što mogu Kinezi. Oni imaju ljude koji se moguprovući pokraj svega. Ljude koji praktički mogu prolaziti kroz zidove.

- Govorimo li mi o ljudima ili bajkama?

- Zar nisi gledala onaj film Nindţa ubojica? Od djetinjstva ih obučavajuza ubijanje.

- Nindţe su Japanci.



207

- Nemoj mi cjepidlačiti! Vještine su iste, isti trening. Znaš tko je ona, zarne? Znaš odakle potječe Iris Fang? Istraţio sam malo njezino podrijetlo.

Odrasla je u nekom tajnom samostanu u planinama, gdje klince uče takvimstvarima. Vjerojatno je već s deset godina znala čovjeku slomiti vrat. A sad

ima učenike koji rade za nju. - Ona je pedesetpetogodišnja udovica. - Bolesna ţena s tuţnim

deluzijama veličine, pomisli Jane. Ţena koja vjeruje da je potomak mitskoggenerala i u dokaz za to ima krivotvoreni mač.

- Postoje udovice, ali postoji i ona.

- Znate li sa sigurnošću da vam Iris Fang prijeti?

- Tvoj je posao da to dokaţeš. Ja ti samo kaţem na što meni smrdi. Te je

noći izgubila supruga i misli da sam ja naručio ubojstvo. Mene krivi zaCrveni feniks, a ja to, za promjenu, nisam učinio.

Glasan tresak najednom je potresao zgradu. Jane je ugledala Do-

nohueovo lice, zaleđeno u iznenađenosti, netom prije no što je u prostorijipostalo tamno kao u rogu.

- Koji je to kurac? - zaurla Donohue.

- Mislim da je nestalo struje - odgovori jedan od njegovih ljudi.

- Vidim da je nestalo struje! Uključi generator!

- Uspijem li pronaći svjetiljku...

Od buke iznad glave svi su zanijemili. Jane je pogledala uvis u trenutku

kad su brzi koraci protapkali po krovu. Zureći u tamu, osjećala je lupanje

vlastitog srca, osjetila kako joj dlanovi postaju skliski od znoja kad je

posegnula prema futroli pištolja kako bi je otvorila.

- Gdje je prekidač za generator? - upitala je.

- U... u skladištu - odgovori jedan od muškaraca, a glas mu je bio blizu

nje i prigušen od straha. - Električna kutija je na straţnjem zidu. Ali neću jemoći pronaći u mraku. Ne dok to stvorenje... - Zašutio je kad su ponovno čulionaj zvuk, lagan kao kapi kiše koje brzaju po krovu.

Jane je gurnula ruku u torbicu i izvukla svoju svjetiljku. Uključila ju je izraka svjetla pala je na Donohuea, kojemu se lice sjajilo od znoja i straha. -

Nazovite 112 - naredila je.

- Dograbio je prijenosni telefon na svom radnom stolu i ponovno ga

tresnuo. - Mrtav je!



208

Izvukla je mobitel s pojasa. Nije bilo signala. - Je li ovo mjesto obloţenoolovom ili što?

- Zidovi su otporni na metke i eksploziju - odgovori Donohue.

- Zbog sigurnosti.

- Super. Totalno mrtva zona.

- Morat ćeš izaći da dobiješ signal.

Ali ja ne ţelim izaći. Kao ni itko drugi.

U prostoriji je postajalo toplo, zidovi su zarobljavali i njihovu tjelesnu

toplinu i njihov strah. Ne moţemo zauvijek ostati ovdje, pomisli Jane; netkomora izaći i pozvati pomoć, a izgleda da taj netko neće biti nitko drugi osimmene.

Izvukla je pištolj i prišla vratima. - Ja vodim - reče. - Ostanite blizu

mene.

- Čekaj! - umiješa se Donohue. - Nema šanse da moji dečki odu s tobom.

- Treba mi pojačanje.

- Plaćeni su da čuvaju mene. Ostaju ovdje.

Okrenula se i uperila svjetlo ravno u njegove oči. - U redu. Ti izađi ipovedi svoje dečke sa sobom. Ja ću jednostavno ostati ovdje i čekati dok se

ne vratite. - Dograbila je stolac, sjela i ugasila svjetiljku.Jedan trenutak prošao je u mraku, u nijemoj zgradi. Jedini zvuk bilo je

Donohueovo panično soptanje.

- U redu - napokon je pristao. - Povedi Colina sa sobom. Ali Sean ostaje.

Nije imala pojma moţe li vjerovati Colinu; samo se nadala da ima

dovoljno funkcionalnih sivih stanica da je slučajno ne upuca u leđa. Zastala je na vratima i osluškivala zvukove iza njih, ali barijera je bila predebela.Otporna na metke i eksploziju, rekao je Donohue.

Povukla je zasun i odškrinula vrata. Izvan ureda nije bilo tako mračno;kroz visoki prozor skladišta dopiralo je slabo svjetlo grada, tek koliko je bilodovoljno da Jane razabere tamne redove obješenog mesa, nalik tamnimratnicima u formaciji. Sve bi moglo vrebati u toj tami, predstavljajući se kaosamo još jedan obris među tim goveđim slabinama.

Jane je uključila svoju svjetiljku i brzo promotrila perimetar. Jednim jepotezom zamijetila obješena trupla, betonski pod, maglicu vlastitog daha.

Čula je kako Colin stoji tik iza nje i isprekidano diše od straha. Naoruţan iprestrašen muškarac nije bio pojačanje kakvo je imala na umu. Mogla bih



209

završiti s metkom u kraljeţnici, pomisli. Ako mi ono stvorenje najprije neodsiječe glavu.

- Gdje je najbliţi izlaz? - šapne.

- Ravno ispred nas. Na samom kraju zgrade.

Teško progutavši, zaputila se kroz trupla mašući svjetiljkom nadesno inalijevo, traţeći pogledom svaki pokret, komadić lica, bljesak čelika. Vidjela je samo proizvode klaonice, ţiva stvorenja svedena na obješene mišiće ikosti. Svjetiljka joj se klizala u drhtavoj ruci. Tko god, što god da jesi,pomisli, već si me jednom poštedio. Ali to nije značilo da će ponovno bitinaklono, ne kad vidi u kakvom je društvu.

Ispred njih se naziralo još lešina. Uperila je svjetiljku ravno ispred sebe i

nije vidjela gdje red trupala završava. Naglo se zaustavila, nastojeći čutikroz glasno bubnjanje svog srca.

- Što je? - šapne Colin.

- Slušaj.

Bila je to tek tiha škripa, zvuk koji stablo proizvede kad se zaljulja navjetru. Ali ta se škripa pretvorila u ritmičko stenjanje, kao da se stablo svesilovitije njiše. Dolazi odnekud iznad nas. Jane podigne svjetiljku prema

stropu i ugleda obješeno truplo koje se ljuljalo napri jed-natrag, kao da ga

gura neka nevidljiva ruka.

Čuli su novo škripanje, ovaj put s njihove lijeve strane. - Tamo! - rečeColin, a Jane naglo okrene svjetiljku prema zvuku. Zatekla se kako zuri u

drugo truplo koje se ljulja, kao veliko njihalo koje se klati naprijed-natrag

preko uske zrake njezine svjetiljke.

- Iza nas! - reče Colin, glasom koji se pretvorio u paničan vrisak. - Ne,

tamo!

Jane se okrenula i opazila kretanje svuda oko sebe kad je tama oţivjelabučnim zborom zveckanja i stenjanja i struganja metala.

- Gdje je, jebemu? - poviče Colin, okrećući se pokraj nje, mahnito mašućisvojim oruţjem dok su se svuda oko njih njihala trupla. Ispalio je metak, inegdje u tami zazveckao je metal. Pucao je ponovno i metak se muklo zabio

u hladno meso.

- Hoćeš li prestati prije no što nas oboje ubiješ? - povika Jane.

Prestao je pucati, ali još se uvijek trzao najprije na jednu, pa na drugu

stranu, traţeći metu. Nedvojbeno je to stvorenje zamišljao posvuda, jednakokao i ona. Je li ondje kratko zabljesnulo neko lice, zasjajilo oko? Kako se išta



210

moţe kretati tako brzo i nečujno? Najednom se sjetila ilustracije u knjizi

kineskih priča. Kralj majmuna, sa štapom u ruci, duga repa zavijenog kaozmija. Pomislila je na mač koji šapuće u noći, oštricu koja joj presijeca vrat.Naglo je pogledala uvis i načas joj se učinilo da ga vidi tamo gore, divljih

očiju koje svijetle iz tame. Ali ondje nije bilo nikakvog stvorenja, samoprazna čelična kuka koja je čekala svjeţu mesnu polovicu.

Stenjanje i škripa polako su utihnuli. Međutim, Colin i ona nepomičnosu stajali, leđima uz leđa, oboje mahnito pogledom pretraţujući sjene. Ni u jednom smjeru u koji je Jane uperila svjetiljku nije uočila nikakvog uljeza,ali tama svejedno kao da ih je promatrala. A s ovom svjetiljkom u mojoj

ruci, pomisli, to što je ovdje točno zna gdje smo.

- Nastavi se kretati - šapne. - Do vrata.

- Što je to stvorenje? S čime imamo posla?

- Ne čekajmo ovdje da to saznamo.

Nije namjeravao zaostati iza nje. Dok je prilazila vratima, gotovo je

osjećala njegov dah na svom vratu. Muškarcu kao Colin, pištolj daje laţnuhrabrost, dovoljnu da kukavicu pretvori u siledţiju i ubojicu. Ali stavi togmuškarca u mrak u kojem ne moţe vidjeti neprijatelja, u kojem ih sljepoćaizjednačava, i kukavica će ponovno biti razgolićena. Tek kad su stigli do

izlaznih vrata i prošli kroz njih, čula je kako uzdiše od olakšanja. Zrak jemirisao na more, a na nebu su mlaţnjaci u letu svjetlucali kao zvijezde upokretu. Izvukla je mobitel, ali je oklijevala prije no što je nazvala. Što ćereći? Nestalo je struje i svi smo se prestrašili. Čuli nešto u mraku i zamislili

čudovišta.

- Hoćeš li nazvati? - upita Colin. Kukavica je nestala, vratio se siledţija.

Podigla je mobitel kako bi nazvala i smjesta se ukočila, pogledaprikovanog uz krov skladišta. Uz lik koji je ondje čučao, nalik vodorigi na

pozadini od noćnog neba. Promatrao ju je, baš kao što je i ona promatralanjega. Vidi li me kao prijateljicu ili kao neprijateljicu?

- Eno ga! - vikne Colin.

Jane ga je uhvatila za ruku upravo kad je podigao pištolj ne bi li pucao.Metak je promašio, bezazleno odletio u nebo.

- Koji ti je kurac? - povika Colin. - Eno ga, ubij ga!

Lik na krovu nije se ni pomaknuo; samo je čučao i promatrao ih.

- Ako ga ti ne skineš, ja ću - reče Colin. Ponovno je podigao pištolj inajednom se zaledio, pogledom pretraţujući krov. - Gdje je? Gdje je nestao?



211

- Nema ga - odgovori Jane, zureći u prazan krov. Ti si jednom spasio moj

ţivot; sad sam ja spasila tvoj.



212

TRIDESET JEDAN

Donohue je ništarija - reče Tam. - Mislim da bismo trebali pustiti da ga ono

stvorenje sredi. Neka ih sve sredi.

Ono stvorenje. Nisu imali drugo ime za ono što je sinoć čučalo naskladištu, što god to bilo. Nitko mu nije vidio lice ni čuo glas. Tek načas suga opazili i uvijek u mraku, u kojem je bio malo više od sjene koja se krećekroz sjene. U borbi između dobra i zla, to stvorenje očito je odabralo svojemjesto. Već je sasjeklo dvoje plaćenih ubojica. Sad mu je pogled bio prikovanza Donohuea.

Ali mene je poštedjelo, pomisli Jane. Kako zna da sam ja jedna od

dobrih?

- Što god to bilo, prilično je pametno u izbjegavanju nadzornih kamera -

zamijeti Frost.

Troje istraţitelja provelo je cijelo jutro u sobi za sastanke, pregledavajućivideosnimke kamera postavljenih po cijelom Jeffries Pointu u kojem se

nalazilo Donohueovo skladište. Sad se na monitoru vrtjela snimka jedne od

Donohueovih kamera i prikazivala večernji pogled na njegovo parkiralište.Jane je gledala kako njezin automobil prolazi kroz vrata i zaustavlja se na

mjestu pokraj Donohueova mercedesa.

- Nasmiješi se. U Skrivenoj si kameri - reče Frost.

Na snimci, Jane je izašla iz automobila i zastala pogledavši u nebo, kaoda njuši vjetar. Je li moja kosa doista tako neuredna? pomisli, lecajući se navlastitu sliku. Zar doista hodam tako strašno pogrbljeno? Moram naučitiuspraviti se i uvući trbuh.

Sad se pojavio Donohueov čovjek, Sean, i njih dvoje su razgovarali o

Janeinu pištolju, pri čemu je Sean inzistirao, a Jane isturila ramenaprotiveći se.

- Zašto nas nisi pozvala da odemo onamo s tobom? - upita Tam.

- Samo sam otišla po poruku. Nije bilo ništa.

- Ispalo je mnogo više od ništa. Mogli smo ti biti od pomoći.

Na ekranu, Jane i tjelohranitelj nestali su u unutrašnjosti skladišta islika se umirila. Nije bilo nikakvog kretanja, nikakve promjene na

parkiralištu osim kratkog odsjaja prednjih svjetala nekog automobila koji je



213

prošao cestom. Frost je premotao snimku pet minuta naprijed. Desetminuta. Slika je najednom zatreperila i zacrnila se.

- I to je to - reče Frost. - Isto se događa na sve četiri nadzorne kamere.Struja nestane i slika se zacrni.

- Znači nemamo nijednu snimku onog stvorenja- zamijeti Tam.

- Ne na Donohueovim kamerama.

- Je li to stvorenje nevidljivo?

- Moţda samo zna što radi. - Frost otvori fotografije veličine nokta nakojima je bio snimljen prostor oko skladišta. - Jutros sam ponio svoj

fotografski aparat i snimio ove fotke. Vidite gdje su kamere postavljene. Kao

što biste očekivali, usmjerene su na ulazne točke. Vrata i prostor za

kamione. Ali sa straţnje strane zgrade je samo zid, pa nije bio podnadzorom. Kao ni krov. - Pogleda Jane. - Stoga je fizički moguće izbjećikamere. Što znači da ono što je bilo na krovu ne mora biti neko nadnaravnostvorenje.

- Sinoć je bilo lako vjerovati da jest - tiho reče Jane, sjetivši se sablasneškripe i struganja kuka za meso koje su se ljuljale svuda oko nje uskladištu. - Donohue ima sigurnosni sustav i tjelohranitelje. Naoruţan je dozuba. Ali protiv tog stvorenja, Donohue nema pojma kako da se zaštiti i

usran je od straha.

- Zašto bismo točno mi trebali mariti? - upita Tam. - To stvorenje obavlja

posao umjesto nas. Kad je riječ o čišćenju loših momaka, predlaţem da ga nesputavamo.

Jane se zagleda u fotografije Donohueova skladišta. - Znaš, lako se mogu

suglasiti s tobom. Tom stvorenju dugujem ţivot. Ali ţelim znati kako je ušlou zgradu. Bila sam ondje, ali nisam ga vidjela do samoga kraja. Kad mi je

ono dopustilo da ga vidim. Kad je čučalo na krovu dovoljno dugo da ga vidi iDonohueov čovjek.

- Zašto bi to učinilo? - upita Frost.

- Moţda da nam dokaţe da doista postoji? Moţda da zaplaši Donohuea,da mu pokaţe da ga moţe srediti kad god ţeli?

- Zašto ga onda nije sredilo? Donohue je još uvijek ţiv i zdrav.

- I nasmrt preplašen - reče Jane. - Smiješno, ja ga se više ne bojim.Mislim da je ovdje s razlogom. Samo ţelim znati kako čini to što čini. -

Pogleda Tama. - Što znaš o wushu?

Tam uzdahne. - Naravno da ćeš se s tim pitanjem obratiti Azijatu.



214

- Ma daj, Tame, pa logično je da tebe pitam. Čini se kao da si dobro

upućen u kineske narodne priče.

- Da - prizna Tam. - Zahvaljujući baki.

- Donohue misli da su se na njega okomili nindţa ratnici. Sinoć sam

pogledala i saznala da nindţa tehnike zapravo dolaze iz Kine. Donohue kaţeda su te tipove od malena odgajali da ubijaju i da mogu probiti svaku

obranu.

- I ti i ja znamo da je pola toga izmišljeno.

- Da, ali koja polovica?

- Polovica koja je dospjela u Tigra i zmaja.

- Svidio mi se taj film - zamijeti Frost.

- Ali jesi li ikad povjerovao da ratnici mogu letjeti zrakom i boriti se na

krošnjama? Naravno da nisi, jer je to bajka. Kao i sve druge priče koje mi jebaka ispričala o redovnicima koji su hodali po vodi. Besmrtnicima koji susišli s neba kako bi se pomiješali s ljudima.

- Ali u legendama je ponekad i nešto istine - reče Jane. - I u Kini su

doista postojali redovnici ratnici.

- U redu - prizna Tam. - Moţda je taj dio istinit. Doista su postojališaolinski redovnici ratnici iz jednog planinskog hrama. Postali su čuveni poborbenim vještinama nakon što su obranili cara od ustanka. Ali umijećewushua datira iz vremena mnogo prije tih redovnika. Staro je tisućamagodina, toliko staro da nitko doista ne zna njegovu pravu povijest. A sa

svakim stoljećem koje prođe, priče postaju sve egzotičnije. Tako na kraju

završiš s ljudima koji misle da su wushu ratnici kao duhovi. Da ih je

nemoguće ubiti.

- Nakon sinoć, gotovo bih povjerovala da je to istina - reče Jane.

- Ma daj.

- Ti nisi bio ondje. Nisi ga vidio.

- I ja bih gotovo povjerovao da je duh - suglasi se Frost proučavajućidrugu snimku na ekranu. - Izvukao sam snimke svih kamera po cijelom

susjedstvu i dosad ga nigdje nisam opazio. Svuda je uspio kliznuti kroz

mrtve kutove. - Pokaţe na monitor. - Ova je kamera postavljena sučeliceDonohueovom skladištu. Cijelo je vrijeme snimala, ali ništa se ne vidi.

- Ako je to stvorenje od krvi i mesa, negdje će se pojaviti - reče Jane.



215

Frost se prebaci na drugu snimku. - U redu, ovo je kamera udaljena

jedan ulični blok, gotovo u Ulici Summer. - Pritisne tipku play i na ekranu

se pojavi pogled na uličicu sa ţičanom ogradom u dnu. Prošle su minute iništa se nije pomaknulo, ništa promijenilo.

- Ponovno ništa.

Jane sućutno potapše Frosta po leđima i najzad ustane. - Sretno ti

gledanje. Pozovi me ako išta opaziš.

- Da, da.

Već je stigla gotovo do vrata kad je čula Frostov nagli uzdah. Okrenulase. - Što je?

- Prošlo je strašno brzo!

- Ja nisam ništa vidio. Jane se vratila do monitora i gledala dok je Frost premotavao i ponovno

puštao snimku. Na zaslonu se pojavila ista statična slika. Ista slaboosvjetljena uličica sa ţičanom ogradom u dnu.

- Ondje - reče Frost.

Lik kao da se stvorio iz mraka, leđima okrenut kameri dok se poputsjenke kretao uličicom. Jednim brzim skokom preskočio je ogradu iprizemljio u čučnju na drugo j strani. Ondje je zastao i uspravio se do pune

visine.

Frost zaustavi sliku.

Bio je odjeven u crno od glave do pete. Nisu mu vidjeli lice, ali obris tog

lika bio je jasan i otkrivao vitak struk i nedvojbenu oblinu bokova.

- Ţena je - reče Frost.

*

Bella Li ušetala je u sjedište Bostonske policije u Schroeder Plazi utrapericama nisko na bokovima, visokim čizmama i crnoj koţnoj jakni. Prijeno što je prošla kroz detektor metala, napravila je veliku predstavu okoskidanja te jakne, striptiz za sve policajce koji su je gledali, i otkrila usku

majicu priljubljenu uz svaku oblinu njezinih dojki bez grudnjaka. Na

njihove poglede uzvratila je smrtonosnim smiješkom i odšepirila se krozprovjeru prema Jane koja ju je čekala na drugoj strani.

- Nisam znala da ću morati proći provjeru - reče Bella.

- Svi moraju. Čak i gradonačelnik. - Jane joj je mahnula da pođe premadizalu. - Idemo gore.



216

Dok su se vozile na kat, Bella je stajala isturivši bok, s koţnom jaknomprebačenom preko ramena. Kratka kosa stršala joj je i više no inače, kaokrzno mačke koju je netko razljutio i sad je spremna za borbu. A ova bi mecura vjerojatno mogla srediti, pomisli Jane. Bella moţda nije krupna, ali sva

je mišićava i gipka kao pantera. Promatrajući je, Jane se zapitala: Jesi li tiono stvorenje koje sam vidjela na krovu? Jesi li ti ta koja mi je spasila ţivotu onoj uličici?

Kad su stigle na kat, Jane je uvela Bellu u sobu za razgovore.

- Raskomoti se. Javit ću istraţitelju Frostu da si ovdje - rekla je i ostavila

mladu ţenu samu.

U susjednoj prostoriji, Jane se pridruţila Frostu koji je promatrao Bellukroz jednosmjerno zrcalo. Njihova gošća nije djelovala ni najmanje nervoznai zavalila se u stolac, čizmama se oduprijevši o stol. Zabačene glave, Bella jezurila u strop i izgledala kao da se dosađuje.

- Je li putem ovamo rekla išta zanimljivo? - upita Frost.

Jane odmahne glavom. - Nije ni pitala zašto smo je pozvali.

- Zanimljivo. Misliš da zna da znamo?

- Mislim da nam pokušava pokazati da je nije briga.

U susjednoj prostoriji, Bella je pogledala ravno u zrcalo i izvila jednu

obrvu, a izraz njezina lica nepogrešivo je govorio: Hoćemo li već jednom

početi?

- U redu - uzdahne Jane. - Idemo je malo uzdrmati.

Kad su Jane i Frost ušli u sobu za razgovore, Bella je spustila stopala sastola, ali i nadalje je ostala pogrbljena na stolcu, prekriţenih ruku, dok je jednoličnim glasom odgovarala na Janeina pitanja. Prva su bila varljivolaka pitanja: Ime? Bella Li. Datum rođenja? Osamnaesti svibnja.

Zanimanje? Instruktorica borilačkih vještina. Bella je glasno uzdahnula,oličenje nezainteresiranosti. Ali na sljedeće pitanje, mišići njezinenadlaktice su se trznuli.

- Gdje si bila sinoć između šest sati poslijepodne i devet navečer?

- upita Jane.

Bella slegne ramenima. - Bila sam doma.

- Sama?

- Zašto vas to zanima?- Ţelimo provjeriti tvoja kretanja.



217

- Svoj ljubavni ţivot smatram privatnom stvari. Ne vidim zašto bihikome morala reći imena.

- Znači, netko je bio s tobom? - upita Frost. - Bi li nam rekla njegovo ime?

- Zašto pretpostavljate da me zanimaju muškarci? Zar doista mislite da

ţena ne moţe bolje od toga? - Uputila je Jane provokativni osmijeh.

- U redu - s uzdahom odgovori Jane. - Kako se ona zove?

Bella pogleda svoje ruke, proučavajući kratko podrezane nokte.

- Nitko nije bio sa mnom. Bila sam sama.

- To si mogla i ranije reći.

- A vi ste meni mogli reći zašto ste me pozvali ovamo.

- Znači, bila si sama kod kuće. Jesi li u bilo kom trenutku izašla iz stana?

- Ne sjećam se.

- Moţda ćeš se sjetiti ako ti pokaţemo fotografiju.

- Koju fotografiju?

- S nadzorne kamere u Jeffries Pointu - odgovori Frost. - Veoma spretno

izbjegavaš nadzorne kamere, Bella. Ali nisi ih sve uočila.

Prvi put, Bella nije imala spreman odgovor, iako se izraz njezina lica nije

promijenio i oči joj ostale nepomućene kao šumska jezera.

- Znamo da si na toj snimci ti - lagala je Jane. Nagnula se bliţe premaBelli i vidjela kako se djevojčine zjenice trzaju, što je bila i nehotična iizdajnička reakcija. Bella moţda djeluje smireno, ali njezini unutarnjinagoni za borbu ili bijeg su u punoj pripravnosti.

- Znamo da si bila u skladištu. Pitanje je zašto?

Djevojka se nasmije; dojmljiva drskost za nekoga tko je tako očito unepovoljnom poloţaju. - Vi mi recite. Budući da se čini da sve znate.

- Otišla si onamo kako bi zaplašila Kevina Donohuea.

- Zašto bih to učinila?

- Najprije si mu ispod brisača stavila prijeteću poruku. Onda si provalilau njegovo skladište. Onemogućila sigurnosni sustav i telefonsku liniju.

- I sve sam to učinila sama?

- Obučena si brojnim borilačkim vještinama. Učila si na jednoj od

najboljih akademija na svijetu, u Tajvanu. - Jane baci fascikl na stol. - Ovo

je dosje o tvojim putovanjima u proteklih pet godina.Bella naheri glavu. - Imam dosje?



218

- Sad imaš.

Bella otvori fascikl i s hinjenim zanimanjem prelista stranice. - Znači,putovala sam izvan Amerike. Nismo li mi Amerikanci slobodni putovati

kamo ţelimo?

- Nema mnogo Amerikanaca koji provedu pet godina u nekom

samostanu u Tajvanu, učeći drevno umijeće kao što je wushu.

- Svaka budala ima svoje veselje.

- A evo što je zanimljivo. Sponzorirala te je gospođa Iris Fang. Nijeimućna, a ipak je platila za te godine obuke. Platila je tvoje zrakoplovnekarte, tvoju školarinu. Zašto?

- Vidjela je da sam nadarena.

- Kad je to prepoznala?

- Imala sam sedamnaest godina i ţivjela na ulici kad me je pronašla.Otresla je sa mene prašinu i primila me k sebi, moţda zato što sam jepodsjećala na njezinu kćer.

- Je li to ono što radiš u Bostonu? Glumiš njezinu zamjensku kćer?

- Podučavam u njezinom studiju. Prakticiramo isti stil borilačkihvještina. I dijelimo istu filozofiju.

- Koja bi to filozofija bila?Bella je pogleda u oči. - Da je pravda odgovornost koju svi dijelimo.

- Pravda? Ili osveta?

- Neki bi rekli da je osveta samo druga riječ za pravdu.

Jane se zagledala u Bellu, pokušavajući je pročitati. Pokušavajućidokučiti je li ona stvorenje koje joj je spasilo ţivot u uličici, koje je čučalo nakrovu skladišta. Bella je bila od krvi i mesa, kao svaka druga djevojka oddvadeset i četiri godine, ali definitivno nije bila obična. Gledajući u njezineoči, Jane je opazila nešto čudno, divlje. Ţivotinjski duh od kojeg je nagloustuknula, dok su joj se dlačice na rukama jeţile. Kao da je u tim očimaopazila nešto što nije posve ljudsko.

Frost prekine tišinu. - Gospođice Li, vrijeme je da nam kaţete istinu.

Bella ga prezirno pogleda. - Što od ovoga što sam vam rekla nije istina?

- Razlog zašto je Iris Fang odabrala baš vas.

- Mogla je odabrati bilo koga.

- Ali nije. Odletjela je sve do San Francisca kako bi pronašla određenusedamnaestgodišnjakinju kojoj je majka netom umrla. Djevojku koja je



219

pobjegla iz skrbničke obitelji i ţivjela na ulici. Što je to baš na vama bilotako posebno?

Kad Bella nije odgovorila, Jane je rekla: - Imamo tvoje svjedodţbe izKalifornije. U njima se ne spominje imigracijski status tvoje majke.

- Moja majka je mrtva. Kakve to sad ima veze?

- Bila je ilegalna useljenica.

- Dokaţite.

- A ti, Bella?

- Ja imam američku putovnicu.

- U kojoj piše da si se rodila u drţavi Massachusetts. Šest godina nakontoga, upisala si se u javnu školu u San Franciscu. Majka ti je radila kao

sobarica s laţnim brojem mirovinskog osiguranja. Zašto ste se preselileonamo? Zašto ste vas dvije najednom podigle sidro i pobjegle u Kaliforniju? -

Jane se nagnula prema Belli, dovoljno blizu da u njezinim nedokučivimočima vidi vlastiti odraz. - Imam prilično dobru predodţbu tko si ti doista.Samo to još ne mogu dokazati. Ali vjeruj mi, dokazat ću. - Pogleda Frosta. -

Pokaţi joj nalog za pretres.

Bella se namršti. - Nalog za pretres.

- On nam daje ovlaštenje da uđemo u tvoj stan - objasni Frost. -

Istraţitelj Tam je sad u njemu, s ekipom za pretres.

- Što mislite da ćete pronaći?

- Dokaz koji će te povezati sa smrtima neidentificirane ţene u noćipetnaestog travnja i neidentificiranog muškarca u noći dvadeset prvogtravnja.

Bella odmahne glavom. - Ţao mi je što ću vas morati razočarati, ali ja zapetnaesti travnja imam čvrst alibi. Nastupala sam na wushu demonstraciji

u Chinatownu. Svjedoka je barem dvjesto.

- To ćemo provjeriti. U međuvremenu, ţeliš li odvjetnika, sad je vrijemeda ga nazoveš.

- Zar me uhićujete? - Bella se trgnula prema njoj, tako iznenada da se

Jane lecnula, posve svjesna koliko se brzo i ubojito ova djevojka moţekretati. - Ovo je strašna pogreška - tiho je rekla Bella. Nešto duboko unjezinim očima kao da se uskomešalo, kao da se u dubinama nalik tintiprobudilo neko stvorenje.



220

- Reci nam zašto je pogreška i moţda ponovno razmislimo - odgovori

Jane.

Bella uzdahne i njome kao da zavlada netko drugi. Netko tko je zurio u

Jane očima hladnim kao uglačan kamen. - Nemam više ništa reći.

Bellin stan bio je čist. Previše čist. Jane je stajala u dnevnom boravku igledala u sag na kojem su se još vidjeli usporedni tragovi nedavnog

usisavanja.

- Ovakvog smo ga zatekli - reče Tam. - Kuhinja i kupaonica su

besprijekorno izribane. U kantama za smeće nema ni komadića papira. Ili jeopsesivno kompulzivna u pogledu čišćenja, ili je ribanjem brisala svakidokaz.

- Kako je znala da ćemo doći ovamo? - Svatko tko primi poziv da dođe u Bostonsku policiju zaključit će da je

sumnjivac. Mora da je shvatila da ćemo doći ovamo.

Jane je prišla prozoru i kroz kristalno čisto staklo povirila na ulicu upodnoţju, gdje su dvije vremešne gospođe šepesale pločnikom, s rukom podruku. U ovom kutku Tai Tung Villagea, na juţnom kraju Chinatowna, bilo je mirno. Stan Iris Fang nalazio se malo dalje, na minutu udaljenosti. Ovo je

susjedstvo uvelike bilo svemir za sebe i Jane se ovdje osjećala kao tuđinka.

Taj je osjećaj pojačavao svaki pogled, svako nervozno šaputanje međususjedima. Sa svojom značkom i autoritetom, Jane je bila tuđinka kamo godbi otišla, autsajderica koja bi ti mogla biti ili najbolja prijateljica ili najgoraneprijateljica.

Okrenula se od prozora i zaputila u kupaonicu u kojoj je Frost na

koljenima proučavao ormarić ispod umivaonika. - Ništa - rekao je i ustao,

lica rumenog od saginjanja. - Ni jedna jedina dlaka u umivaoniku ili tušu. Uormariću za lijekove pronašao sam samo aspirin i smotak elastičnog zavoja.

Kao da nitko ne ţivi ovdje.

- Jesmo li sigurni da ţivi?

- Tam je razgovarao s prvim susjedom. Starcem u osamdesetim

godinama ţivota. Kaţe da je jedva ikad vidi, ali svako toliko čuje glasove izstana. - Frost kucne po zidu. - Prilično su tanki.

- Glasove, kao mnoţina?

- Mogla bi biti televizija. Ona ţivi sama.

Jane se ogledala po djevičanski čistoj kupaonici. - Ako uopće ţivi ovdje.

- Netko plaća najamninu.



221

- Izgleda kao da je netko prošao ovuda izbjeljivačem i usisavačem.

- Smiješno je to za usisavač. Ne moţemo ga pronaći pa ne moţemopogledati vrećicu, pronaći dokaze.

Jane krene u spavaću sobu u kojoj zatekne Tama kako razgovara na

mobitel. Kimnuo je kad je ušla u prostoriju. Pod je bio drven, posve čist.Plahte i pokrivači bili su previnuti, madrac otkriven. Jane se spusti nakoljena i zaviri ispod kreveta gdje opazi da je pod ispod podnice također bezzrnca prašine. U vidokrugu joj se pojavi par cipela i Jane se uspravi i ugledaforenzičara Bostonske policije koji ju je promatrao preko madraca.

- Nismo pronašli nikakvo oruţje - izvijesti on. - Ako ne računatekuhinjske noţeve.

- Niste vidjeli ništa nalik maču? - Ne, gospođo. Pročešljali smo sve ormare i ladice. Izvukli cijelo

pokućstvo i pogledali iza njega. - Zastao je, pogledavajući gole zidove. -

Pretpostavljam da nije dugo ovdje. Ne dovoljno dugo da se smjesti.

- Ako je uopće planirala ostati.

- Nije donijela ni mnogo odjeće.

Jane otvori ormar i opazi ne više od desetak obješenih odjevnihpredmeta, veličine trideset šest. Tri para crnih hlača, nekoliko tamnihpulovera i bluza i jedna ljetna haljina bez rukava od meke svile boje

breskve. Bila je to garderoba privremene posjetiteljice koja očito planirakrenuti dalje. Djevojke koja im je i nadalje bila tajna. Jane se zagleda u

haljinu pokušavajući zamisliti Bellu Li u nečem tako ţenstvenom, takokoketnom, ali nije joj uspjelo. Umjesto toga, vidjela je djevojčin ţestokpogled, našiljenu crnu kosu.

- Ţao mi je što vam to moram reći, ali njezin alibi za petnaesti t ravnja je

čvrst - reče Tam. - Upravo sam razgovarao s programskim direktoromkulturnog centra. Te su večeri imali demonstraciju borilačkih vještina. BellaLi nastupila je s osam učenika Akademije Zmaj i zvijezde.

- U koliko sati?

- Skupina je stigla u šest poslijepodne, večerala i oko devet izašla napozornicu. Cijelu su večer proveli ondje. - Tam odmahne glavom. -

Rizzolijeva, ovo se neće odrţati na sudu.

- Za dvadeset prvi travnja nema alibi, zar ne?

- To nije razlog da je zadrţimo u pritvoru.



222

- Tad pronađimo neki razlog, dovraga.

- Zašto? - Tamov pogled bio je tako prodoran da je Jane bilo nelagodno.

Okrenula se prema ormaru kako bi izbjegla njegove oči. - Nešto na njojaktivira moje senzore. Znam da je upetljana, ali ne znam kako.

- Imamo samo snimku nadzorne kamere na kojoj se vidi neki ţenski lik.Mogla bi biti ona, ali mogao bi biti i netko drugi. Nemamo oruţje. Nemamonijedan dokaz.

- Zato što je prije no što smo stigli ovamo zalila ovaj stan izbjeljivačem.

- Što onda imamo, osim tvog špurijusa?

- U prošlosti me je dobro sluţio. - Posegnula je u ormar i zavukla ruku u

rukavicama u dţepove, pretraţujući. Ne znajući što traţi. Pronašla je samo

sitniš, gumb, presavinutu papirnatu maramicu. - Znaš, Tam je u pravu - oglasi se Frost, koji je stajao na vratima.

- Moramo je pustiti.

- Ne dok ne saznam više o njoj. Tko je doista - odgovori Jane.

- Samo nagađamo.

- Tad pronađimo što je potrebno da to dokaţemo. Negdje je sigurno trag,mora biti. - Prišla je prozoru spavaće sobe i pogledala na ulicu. Bio je

otvoren tek koliko je bilo dovoljno da uđe svjeţeg zraka. Tik s druge stranenalazilo se odmorište poţarnih stuba, a na prozoru nije bilo rešetke. Svakadruga stanarka osjećala bi se nervoznom zbog tog manjka sigurnosti, aliBella Li je bila neustrašiva i hodala kroz ţivot spremna za borbu. Noću, ukrevetu, je li se ikad naglo budila zbog neobičnih zvukova s druge straneprozora ili škripe poda? Ili je i spavala kao ratnica, neustrašiva čak i usnovima?

Jane se okrenula od prozora i najednom zastala, pogleda uperenog u

zastor. Bio je od neke poliesterske tkanine koja se nikad ne guţva, s beţstabljikama bambusa na pozadini šumski zelenih boja. Na toj šarenojpozadini, srebrnasta nit bila je gotovo nevidljiva. Samo je iz tog kuta, kad je

svjetlo u prostoriji padalo preko površine tkanine, Jane opazila nit koja jeprianjala uz tkaninu.

Izvukla je vrećicu za dokaze iz dţepa. U strahu makar i disati, paţljivo jeiščupala tu nit iz zavjese i gurnula je u vrećicu. Podigavši vrećicu premasvjetlu, zagledala se kroz plastiku u jednu jedinu vlas. Zatim je pogledala

prema prozoru i poţarnim stubama iza njega. Bilo je ovdje. Ono stvorenje je

bilo u ovoj sobi.



223

TRIDESET DVA

Lovac rijetko shvaća kad je on taj kojeg love. Hoda šumom s puškom u ruci,očiju budnih u potrazi za otiscima njegove lovine na snijegom prekrivenom

tlu. Traţi trag ţivotinje ili sjedi u promatračnici u čeki na stablu, čekajućida mu se medvjed dogega u vidokrug. Nikad mu ne padne na pamet da

njegova lovina moţda promatra njega i čeka da on napravi pogrešku.

Lovac koji mene prati sad će vidjeti malo toga čega bi se bojao. Djelujemkao obična sredovječna ţena, kose prošarane sjedinama, koraka usporenogumorom i teţinom vrećica koje nosim, nabreklih od tjedne zalihe namirnica.Hodam istim putom kojim uvijek hodam utorkom navečer. Nakon kupovinena kineskoj trţnici u Ulici Beach, skrećem desno u Tyler i krećem ka jugu,prema svom mirnom susjedstvu Tai Tung Villagea. Glavu drţim pognutu,ramena ovješena, tako da svatko tko me vidi pomisli: Evo ţrtve. Ne ţene

koja će uzvratiti borbu. Ne ţene koje se treba bojati.

Ali moj protivnik dosad već zna da treba biti oprezan, baš kao što sam jana oprezu od njega. Dosad smo sparirali samo u mraku, ali nismo nikad

uspostavili odnos, osim kroz njegove surogate. Mi smo dva lovca koji kruţe jedan oko drugoga i na njemu je da povuče sljedeći potez. Tek tad, kad sepojavi na svjetlu, znat ću njegovo lice.

Stoga hodam Ulicom Tyler kao toliko mnogo puta ranije, pitajući se je lidanas ta večer. Nikad se nisam osjećala tako ranjivom i znam da sljedeći čintek što nije počeo. Jarka svjetla u ulici Beach i Kneeland blijede iza mene.Sad hodam kroz sjene, pokraj mračnih ulaznih vrata i neosvijetljenihuličica, s plastičnim vrećicama koje šuškaju pri svakom mom koraku. Ali

svjesna sam svega oko sebe, od maglice na mom licu do mirisa korijandra iluka koji struji iz vrećica koje nosim. Nitko me ne prati. Nijedan čuvar nebdije. Večeras sam sama, meta koja čeka da doleti prva strijela.

Dok se pribliţavam kući, vidim da je svjetlo iznad trijema neupaljeno.

Namjerna sabotaţa ili samo pregorjela ţarulja? Ţivci mi bruje od straha isrce ubrzava, tjerajući krv u mišiće koji se već napinju za borbu. Tad uočimparkirani automobil i ugledam muškarca koji je zakoračio s trijema kako bime pozdravio, a dah mi nagrne iz pluća u uzdahu koji istodobno otkriva

olakšanje i ogorčenost.



224

- Gospođo Fang? - kaţe istraţitelj Frost. - Moram razgovarati s vama.

Zastajem ispred prve stube, ruku oteţanih namirnicama, i promatramga bez osmijeha. - Večeras sam umorna. I nemam više ništa reći.

- Barem mi dopustite da vam pomognem s ovim vrećicama - ponudi se on

i prije no što se uspijem usprotiviti, zgrabi vrećice s namirnicama iz mojihruku i odnese ih stubama na trijem. Ondje me čeka da otključam vrata.Izgleda tako iskren da nemam srca odbiti njegovu ponudu.

Otključam vrata i pustim ga u stan.

Dok ja palim svjetla, on odnosi vrećice u kuhinju i odlaţe ih na pult. Stojis rukama u dţepovima i gleda kako odlaţem aromatične biljke i hrskavopovrće u hladnjak, slaţem ulje za kuhanje, papirnate ručnike i limenke

pileće juhe u ormarić za ostavu. - Htio sam se ispričati - kaţe. - I objasniti.

- Objasniti? - pitam, zvučeći kao da me doista nije briga što on ima reći.

- Za mač, i zašto smo ga uzeli. U istrazi ubojstva, moramo istraţiti svesmjerove. Pratiti svaku liniju istrage. Oruţje koje traţimo veoma je starmač, a znao sam da vi imate jedan takav.

Zatvaram ormarić i okrećem se prema njemu. - Dosad ste već zacijeloshvatili svoju pogrešku.

Kimnuo je glavom. - Mač će vam biti vraćen.

- A kad će Bella biti puštena?

- To je kompliciranije. Još uvijek istraţujemo njezino podrijetlo. Nadaosam se da nam vi u tome moţete pomoći, budući da je poznajete.

Odmahnem glavom. - Zadnji put kad smo razgovarah, istraţitelju,završila sam kao sumnjiva i moja je obiteljska baština zaplijenjena.

- Nisam ţelio da se to dogodi.

- Ali ste prije svega i ponajviše policajac.

- Što biste drugo očekivali da budem?

- Ne znam. Prijatelj?

Na te riječi on zastane. Stoji ispod strogog kuhinjskog svjetla na kojem

izgleda stariji no što jest. Bez obzira na to, mlad je, dovoljno mlad da mibude sin. Ne ţelim razmišljati o tome koliko ova nelaskava fluorescentna

svjetla staraju moje lice.

- Bio bih vaš prijatelj, Iris - kaţe on. - Samo da...

- Samo da nisam sumnjiva.



225

- Ne smatram vas sumnjivom.

- Tad ne radite svoj posao. Mogla bih biti ubojica kojeg traţite. Zar to nemoţete zamisliti, istraţitelju? Ova sredovječna ţena zamahuje mačem,skače po krovovima i siječe neprijatelje? - Smijem mu se u lice i njega

oblijeva rumen, kao da sam ga ošamarila. - Moţda biste trebali pretraţitimoju kuću. Moţda je negdje skriven još jedan mač, oruţje za koje ni neznate da ga imam.

- Iris, molim vas.

- Moţda ćete svoje kolege izvijestiti da je sumnjivica postala

neprijateljski raspoloţena. Da se ne da šarmirati kako bi odala jošinformacija.

- Nisam zato došao! One večeri kad smo jeli zajedno, nisam vaspokušavao ispitati.

- Što ste onda pokušavali?

- Shvatiti vas, samo to. Tko ste, kako razmišl jate.

- Zašto?

- Zato što vi i ja... zato... - Teško uzdahne. - Osjećao sam da obojetrebamo prijatelja, samo to. Znam da ga ja trebam.

Kratko ga promatram. On mene ne gleda; pogled mu je uprt u nešto izamene, kao da se ne moţe natjerati da me pogleda u oči. Ne zato što jeneiskren, nego zato što je ranjiv. Moţda on jest policajac, ali boji se mogmišljenja o sebi. Sad mu ne mogu ništa ponuditi, ni utjehu ni prijateljstvo,čak niti dodir po ruci.

- Trebate prijatelja svojih godina, istraţitelju Frost - tiho kaţem.

- Ne nekoga kao ja.

- Ja ni ne vidim vaše godine.

- Ja ih vidim. I osjećam - dodam, masirajući zamišljeni grč u vratu. - I

moju bolest.

- Ja vidim ţenu koja nikad neće ostariti.

- Recite mi to za dvadeset godina.

On se nasmiješi. - Moţda i hoću.

Trenutak drhti od neizrečenih riječi, od osjećaja koji nas oboje dovode unelagodu. On je dobar čovjek; vidim to u njegovim očima. Ali apsurdno je

pomisliti da bismo ikad mogli biti više od običnih poznanika. Ne zato štosam ja gotovo dva desetljeća starija od njega, iako je već i to prepreka. Ne,



226

to je zbog tajni koje s njim nikad ne mogu podijeliti, tajni koje nas smještajuna suprotne strane bezdana.

Dok ga ispraćam do vrata, on kaţe: - Sutra ću vam donijeti vaš mač.

- A Bella?

- Postoji mogućnost da će sutra biti puštena. Ne moţemo je drţatizauvijek, ne bez dokaza.

- Nije učinila ništa pogrešno.

Na vratima, on zastane i pogleda me. - Nije uvijek jasno što je ispravno,a što pogrešno, zar ne?

Odvraćam mu pogled, misleći: Je li moguće da on zna? Daje li mi

dopuštenje za ono što kanim učiniti? No on se samo nasmiješi i udalji.

Zaključavam vrata iza njegovih leđa. Ovaj me je razgovor izbacio izravnoteţe, ne mogu se usredotočiti. Što misliti o takvom muškarcu, pitam seuspinjući se stubama kako bih se preodjenula. Ponovno me podsjeća na mogsupruga. Na njegovu dobrotu, njegovu strpljivost. Njegov otvoren um, tako

spreman prihvatiti sve mogućnosti. Jesam li tašta budala kad njegujemtako nevjerojatno prijateljstvo? Rastresena sam, mozgajući o našemrazgovoru, i propuštam tragove koji su me trebali upozoriti. Podrhtavanje uzraku. Blagi miris nepoznatog tijela. Tek kad pritisnem prekidač u spavaćoj

sobi i ništa se ne dogodi, najednom shvatim da nisam sama.

Vrata sobe s treskom se zalupe iza mojih leđa. U mraku, ne vidim

udarac koji se obrušava na moju glavu, ali nagoni mi oţive. Nešto prozuji tikiznad mene dok se poginjem i naglo okrećem prema krevetu, gdje je skrivenmoj mač. Ne zavodljiva reprodukcija koju sam predala policiji, nego praviZheng Yi. Pet stoljeća se prenosi s majke na kćer kao nasljeđe koje jenamijenjeno da nas zaštiti, obrani.

Sad mi treba više no ikad. Moj napadač nahrupi, ali ja mu izmičem kao voda i otkotrljam se na pod.Posegnem ispod podnice prema niši u kojoj je skriven Zheng Yi. Sjedne mi u

ruku kao stari prijatelj i milozvučno uzdahne kad ga izvučem iz korica.

Jednim glatkim pokretom ustanem i okrenem se prema neprijatelju.

Škripa poda objavljuje njegov poloţaj, s moje desne strane. U času kadprebacim teţinu ne bih li napala, začujem korake, ali ovaj put iza mene.

Dvojica su.

To mi je zadnja misao prije pada.



227

TRIDESET TRI

Jane čučne pokraj Irisina kreveta; proučavala je dokaze i nije joj se svidjelošto su joj govorili. Na podu i na rubu plahte gdje je tijelo palo bilo je crvenih

mrlja. Gubitak krvi bio je minimalan, ni u kom slučaju dovoljan da budepoguban. Uspravila se i zagledala u razmrljane kapi, preko kojih je vučenotijelo. Već je ranije uočila još krvavih tragova na stubama i prednjemtrijemu, na kojem su vrata ostala širom otvorena, upozoravajući Irisinesusjede da nešto ozbiljno nije kako treba.

Jane se okrenula prema Frostu. - Jesi li siguran za vrijeme? Bilo je devet

navečer kad si sinoć otišao?

Kimnuo je glavom, ošamućena pogleda. - Nisam vidio nikoga u blizini

kad sam izašao iz kuće. I parkirao sam se točno ispred zgrade.

- Zašto si bio ovdje?

- Kako bih razgovarao s njom. Osjećao sam se loše zbog onoga što sedogodilo. Zato što smo joj uzeli mač.

- Došao si se ispričati jer si radio svoj posao?

- Ponekad, Rizzolijeva, zbog tog se posla osjećam kao seronja, dobro? -

odbrusio je. - Ova je ţena već bila ţrtva. Izgubila je supruga i kćer. A mi smo je pretvorili u sumnjivicu. Ispitivali smo je. Ponovno smo je učinili ţrtvom.

- Ne znam što je Iris Fang. Znam da je od samoga početka u središtuovoga što se zbiva. Sve što se događa kao da se vrti oko nje. - Zazvoni Janein

mobitel. - Rizzoli - javi se.

Na liniji je bio Tam. - Kevin Donohue kaţe da ima alibi za sinoć.

- A njegovi ljudi?

- U tome i jest problem. Jedni drugima su alibi. Sva trojica se kunu da su

večer proveli zajedno u Donohueovoj kući i gledali televiziju. Što znači da nemoţemo vjerovati ni jednu riječ ni jednoga od njih.

- Znači ne moţemo ih isključiti.

- Ne moţemo ni dokazati na sudu.

Jane prekine poziv i frustrirano se okrene prema prozoru. Na ulici u

podnoţju, tri vremešne Kineskinje stajale su i zurile u nju, međusobnorazgovarajući. Što znaju a ne govore nam? Ništa u Chinatownu nikad nije



228

bilo izravno, ništa kao što se čini. Kao da gledaš kroz svileni zaslon i nikadne dobiješ jasnu, cjelovitu sliku.

Okrenula se Frostu. - Moţda će Bella napokon progovoriti. Vrijeme je dastavimo sve karte na stol.

*

Bella je danas izgledala još neprijateljskije raspoloţena, prstiju stisnutihu šake, pogleda tvrdog kao dijamant. - Vi ste krivi što se to dogodilo - rekla

je. - Trebala sam biti ondje. Ja bih to bila spriječila.

Jane pogleda u Belline sjajne oči i najednom zamisli kako ta mlada ţenaskače kao divlja mačka i napada zubima i kandţama. Ali glas joj je bio

miran kad je upitala: - Znači, znala si da će se to dogoditi? Znala si da će je

oteti?

- Tratimo vrijeme! Ona me treba.

- Kako ćeš joj pomoći kad ni ne znaš gdje je?

Bella zausti odgovoriti pa pogleda u jednosmjerno zrcalo, kao da je

svjesna da ih drugi promatraju.

- Zašto ne krenemo od početka, Bella - predloţi Jane. - S time tko si

doista. Ne imenom kojim si se zvala u Kaliforniji, nego imenom s kojim si se

rodila. - Jane stavi presliku rodnog lista na stol. - Potpisao ga je liječnik izChinatowna. Rođena si ovdje u Bostonu. U kući u Ulici Knapp. Ime tvog ocabilo je Wu Weimin.

Bella nije odgovorila, ali Jane je u njezinim očima pročitala priznanje.Nije joj trebalo; sam taj dokument bio je tek prvi dokaz.

Jane je izvukla ostale fotokopirane dokumente. Belline svjedodţbe iz javnih škola u San Franciscu, u kojima je djevojčica bila upisana podimenom Bella Li. Smrtovnicu njezine majke, koja se predstavljala imenom

Annie Li, i umrla u dobi od četrdeset tri godine od raka ţeluca. Sve je biloond je crno na bijelom, papirnati trag koji je Janeina ekipa uporno traţila uproteklih četrdeset osam sati, trag koji je u vremenu prije 11. rujna bioskriven drugačijim jurisdikcijama i tajnim svijetom kojim se krećuneregistrirani stranci. Svijetom u kojim majka i dijete mogu veoma lako

nestati i iznova se pojaviti pod novim imenima.

- Zašto si se vratila u Boston? - upita Jane.

Bella je pogleda u oči. - Siju Fang me je pozvala. Nije dobro i trebao joj jedrugi instruktor u školi.



229

- Da, to je priča koju nam uporno ponavljaš.

- Postoji li i drugačija priča?

- Zar tvoj dolazak nema nikakve veze s onime što se dogodilo u Crvenomfeniksu? Nikakve veze s time da je tvoj otac ubio četvero ljudi?

Bellino lice se napne. - Moj otac je bio neduţan.

- Ne prema sluţbenom izvještaju.

- A sluţbeni izvještaji nikad ne griješe.

- Ako je pogrešan, što je onda istina?

Bella ju je bijesno promatrala. - Ubili su ga.

- Je li ti to rekla majka?

- Moja majka nije bila ondje!

Jane je zastala, najednom shvativši neizrečeno značenje tih zadnjih

riječi, moja majka nije bila ondje. Sjetila se bljeska luminola na

podrumskim stubama, krvavog otiska dječje cipele. - Ali netko je bio ondje -

tiho reče Jane. - Netko tko se skrivao u podrumu kad se to dogodilo.

Bella se posve ukočila. - Kako ste...

- Krv nam je rekla. Čak i ako je pokušaš oprati, tragovi krvi ostaju.Desetljećima kasnije, još uvijek ih moţemo vidjeti pomoću kemikalija.

Pronašli smo tvoj otisak na podrumskim stubama i podu u kuhinji, premavratima. Otiske stopala koje je netko obrisao prije no što je te noći stiglapolicija. - Jane se nagnula prema Belli. - Zašto je tvoja majka to učinila,Bella? Zašto je pokušala izbrisati dokaze?

Bella nije odgovorila, ali Jane je na njezinu licu vidjela borbu koja se

odvijala u njoj, borbu između ţelje da kaţe istinu i sačuva je skrivenu.

- To je učinila kako bi te zaštitila, zar ne? - upita Jane. - Jer si vidjela štose dogodilo i ona se bojala za tebe. Bojala se da će netko doći po tebe.

Bella odmahne glavom. - Nisam vidjela.

- Bila si ondje.

- Ali nisam vidjela! - uzvikne Bella. Načas, njezin ispad kao da je visio uzraku između njih. Pognula je glavu i šapnula: - Čula sam.

Jane nije postavila nijedno pitanje, nije prekidala. Samo je čekala pričuza koju je znala da će sad biti ispričana.

Bella ponovno udahne. - Majka je spavala u krevetu. Uvijek je bila

veoma umorna nakon cjelodnevnog rada u trgovini namirnicama. A te je

večeri bila bolesna, imala je gripu. - Bella se zagledala u stol, kao da još



230

uvijek moţe zamisliti majku sklupčanu u krevetu ispod deka. - Ali ja nisam

bila umorna. Pa sam se izvukla iz kreveta. I otišla dolje vidjeti tatu.

- U restoran.

- On je, naravno, bio ljut na mene. - Izvila je usta u tuţan osmijeh. -

Ţonglirao je sa zdjelama i loncima. A ja sam cmizdrila ne bi li mi posvetio

pozornost i dao sladoled. Rekao mi je da se vratim gore u krevet. Imao je

posla i nije imao vremena za mene. Ni stric Fang nije imao vremena za

mene.

- Irisin suprug?

Bella kimne glavom. - On je bio u blagovaonici. Pogledala sam kroz vrata

i vidjela kako sjedi za stolom s nekim muškarcem i ţenom. Pili su čaj.

Jane se namrštila, pitajući se zašto bi konobar sjedio s dvoje gostiju. To je dodatno povećalo zagonetku Malloryjevih: zašto su bili u kineskomrestoranu kad su njihove obdukcije pokazivale da su netom prije toga

večerali talijansku hranu?

- O čemu su razgovarah? - upita Jane. - Gospodin Fang i to dvoje gostiju?

Bella odmahne glavom. - U kuhinji je bila prevelika buka da bi se čuloišta iz blagovaonice. Moj otac je lupao zdjelama. Ventilator je zujao.

- Jesi li vidjela kad je Joey Gilmore došao po hranu koju je naručio zavan?

- Nisam. Sjećam se samo oca koji je radio za štednjakom. Znojio se. Injegove stare majice. Uvijek je radio u svojoj majici... - Glas ju je izdao i

rukom je prešla preko očiju. - Siroti moj tata. Radio, uvijek je radio. Ruke su

mu bile pune oţiljaka od svih opekotina i posjeklina iz kuhinje.

- Što se zatim dogodilo?

Belline se usne izviju u skrušen osmijeh. - Ţeljela sam sladoled.

Cmizdrila sam, zahtijevala pozornost, a on je pokušavao napuniti kutijenaručenom hranom za van. Na kraju je popustio. Rekao mi je da odem doljei odaberem sladoled iz zamrzivača.

- U podrumu?

Kimnula je glavom. - Oh, dobro sam poznavala taj podrum. Često sambila u njemu. U kutu se nalazila velika ledenica. Morala sam se popeti na

stolac da podignem poklopac. Sjećam se da sam zavirila u nju traţeći okuskoji sam ţeljela. Sladoledi su bili u malim kartonskim čašama, dovoljno

velikim za jednu kuglicu. Ţeljela sam onu s prugama čokolade, vanilije i



231

jagode. Ali nijednu nisam mogla pronaći. Kopala sam i kopala kroz te čašice,ali sve su bile od vanilije.

Ništa drugo osim vanilije. - Duboko je udahnula. - A tad sam čula kakomoj otac dovikuje.

- Kome?

- Meni. - Bella je podigla pogled i treptanjem otjerala suze. - Vikao mi je

da se sakrijem.

- Sigurno su ga čuli svi u restoranu.

- Rekao je to na kineskome. Ubojica nije mogao shvatiti, ili bi me došaopotraţiti. Znao bi da sam u podrumu.

Jane pogleda prema jednosmjernom zrcalu. Nije mogla vidjeti Frosta i

Tama, ali zamislila je njihova zaprepaštena lica. Evo poglavlja koje pričinedostaje. Tragovi su cijelo vrijeme bili ondje na podrumskoj stubi i

kuhinjskom podu, ali otisci stopala su nijemi. Tek im je Bella dala glas.

- Jesi li se sakrila? - upita Jane.

- Nisam shvaćala što se događa. Sišla sam sa stolca i počela se uspinjati

stubama, ali sam zastala. Čula sam ga kako preklinje. Molio je za svoj ţivot,na svom slabom engleskome. Tad sam shvatila da to nije igra, da nije neki

trik koji tata izvodi. Moj se otac nije igrao.

- Bella proguta slinu, a glas joj postane još tiši. - Zato sam učinila što mi je rekao. Nisam ni pisnula. Sakrila sam se ispod stuba. Čula sam kakonešto pada. I nakon toga glasan prasak.

- Koliko si pucnjeva sveukupno čula?

- Samo jedan. Samo taj prasak.

Jane pomisli na oruţje nađeno u ruci Wu Weimina, Glock s produţenomcijevi. Ubojica je upotrijebio prigušivač kako bi prikrio zvuk prvih osam

pucnjeva. Tek nakon što se riješio svojih ţrtava, skinuo je prigušivač, staviodršku pištolja u beţivotnu ruku Wu Weimina i ispalio zadnji metak, time sepobrinuvši da na koţi ţrtve bude tragova baruta.

Savršen zločin, pomisli Jane. Da nije činjenice da je postojao svjedok.Nijema djevojčica, šćućurena ispod podrumskih stuba.

- Umro je zbog mene - šapnula je Bella. - Trebao je pobjeći, ali nije meţelio ostaviti. Zato je ostao. Umro je tik ispred podrumskih vrata.Zapriječivši ih svojim tijelom. Morala sam zakoračiti u njegovu krv kako bih



232

prošla pokraj njega. Da nisam bila ondje te večeri, da nisam zahtijevala svoj

prokleti sladoled, moj bi otac još uvijek bio ţiv.

Jane je sad sve shvatila. Zašto Wu Weimin nije pobjegao kad je imaopriliku. Zašto su na kuhinjskom podu bile dvije čahure. Je li inscenirano

samoubojstvo bilo zamisao u zadnjem trenu, nešto što je ubojici palo napamet dok je stajao iznad kuharova tijela? Bilo je tako jednostavno oviti

ruku mrtvaca oko drške pištolja i ispaliti i zadnji metak. Ostaviti pištolj izasebe i išetati kroz vrata.

- Trebala si reći policiji - reče Jane. - To bi sve promijenilo.

- Ne, ne bi. Tko bi vjerovao djevojčici od pet godina? Djevojčici koja nijevidjela ubojičino lice? Osim toga, majka mi nije dopustila da išta kaţem.Bojala se policije. Bolje rečeno, uţasavala.

- Zašto?

Bellina se čeljust stisne. - Zar ne moţete pogoditi? Moja je majka ilegalnobila ovdje. Što mislite da bi se dogodilo da se policija fokusirala na nas?

Morala je razmišljati o mojoj budućnosti, i svojoj. Moj otac je bio mrtav.Ništa što smo mogle učiniti to ne bi promijenilo.

- A što je s pravdom? Ona nije bila dio te jednadţbe?

- Ne tad. Ne te noći, kad je moja majka mogla razmišljati samo o tomekako da obje budemo sigurne. Ako ubojica sazna da je postojao svjedok,

mogao bi me doći potraţiti. Zato je obrisala otiske mojih stopala. Zato smodva dana nakon toga spakirale kovčege i otišle.

- Je li Iris Fang znala?

- Ne tad. Saznala je mnogo godina kasnije, kad je moja majka umirala od

raka ţeluca. Mjesec dana prije no što je umrla, pisala je Sifu Fang i rekla joj

istinu. Ispričala se jer je bila kukavica. Ali nakon toliko mnogo godina, ništa

nismo mogle dokazati, ništa promijeniti. - Ali ste svejedno pokušavale, zar ne? - upita Jane. - Proteklih sedam

godina, ili ti ili Iris šaljete osmrtnice obiteljima ţrtava. Čuvate njihoveuspomene i njihovu bol ţivima. Govorite im da istina nije rečena.

- I nije. Oni to moraju znati. Zato smo poslale ta pisma, da oni nastave

pitati. To je jedini način da saznamo tko je ubojica.

- Znači, ti i Iris ga pokušavate izmamiti na otvoreno. Šaljući porukeobiteljima, Kevinu Donohueu, nagovještavajući da istina tek što nije

otkrivena. Stavljajući oglas u The Boston Globe, u nadi da će se ubojica



233

zabrinuti i napokon napasti. I kakav je onda plan? Hoćete li ga predatinama? Ili ćete uzeti pravdu u svoje ruke?

Bella se nasmije. - Kako bismo to mogle učiniti? Pa mi smo samo ţene!

Sad je bio red na Jane da se nasmije. - Kao da bih vas ikad podcijenila. -

Jane posegne u svoju aktovku i izvuče prijevod drevne kineske narodnepriče, Majmun, u prijevodu Arthura Waleyja. - Sigurna sam da si čula zaKralja majmuna.

Bella pogleda knjigu. - Kineske bajke. Kakve one imaju veze s bilo čime?

- Jedno određeno poglavlje u ovoj knjizi privuklo mi je pozornost. Zove se

“Priča o Chenu O.” Govori o učenjaku koji putuje s trudnom suprugom. Naprijelazu preko rijeke, napadnu ih razbojnici i ubiju muţa. Ţenu otmu. Znaš

li tu priču? Bella slegne ramenima. - Čula sam je.

- Tad znaš kako završava. Ţena u zarobljeništvu rodi sina i kradom gastavlja na drvenu dasku, s pismom u kojem objašnjava svoju nepriliku. Baškao mali Mojsije, i to dijete pluta po rijeci. Dopluta do Hrama Zlatne

planine gdje ga odgoje sveti ljudi. Kad naraste, sazna istinu o svojim

roditeljima. O ubijenom ocu i zarobljenoj majci.

- Kakva je poanta u tome što govorite?

- Poanta je ovdje, u riječima koje izgovara mladić. - Jane pogleda

stranicu i pročita navod. - Onaj tko propusti osvetiti nedjela počinjena

roditelju nije vrijedan zvati se čovjekom. - Pogleda Bellu. - O tome je ovdje

riječ, zar ne? Ti si kao sin u ovoj priči. Progoni te očevo ubojstvo. Čast teobvezuje da ga osvetiš. - Jane gurne knjigu prema Belli.

- To je upravo ono što bi Kralj majmuna učinio, borio se za pravdu.Zaštitio neduţne. Osvetio oca. Oh, Majmun moţda pritom napravi malo

darmara. Moţda razbije sav porculan i zapali pokućstvo. Ali na kraju,pravda je zadovoljena. On uvijek postupi ispravno.

Bella nije odgovorila dok je zurila u ilustraciju majmuna ratnika koji

vitla svojim štapom.

- Savršeno te shvaćam, Bella - nastavi Jane. - Ti u ovome nisi negativka.

Ti si kći ţrtve, kći koja ţeli ono što policija ne moţe dati. Pravdu. - Spustila

je glas do sućutnog mrmljanja. - To ste Iris i ti pokušavale učiniti. Izvućiubojicu. Namamiti ga da napadne.

Je li to opazila naznaku potvrdnog kimanja? Bellino nehotično priznanjeistine?



234

- Ali plan nije baš najbolje upalio - nastavi Jane. - Kad je napao,

angaţirao je profesionalce da ubiju umjesto njega. Zato još uvijek ne znatenjegov identitet. A sad je ugrabio Iris.

Bella podigne glavu; oči su joj sijevale od bijesa. - Pošlo je ukrivo zbog

vas. Trebala sam biti s Iris i paziti na nju.

- Ona je bila mamac.

- Bila je voljna izloţiti se toj opasnosti.

- I vas dvije bi zadovoljile pravdu posve same?

- Tko bi drugi to učinio? Policija? - Bellin smijeh bio je ogorčen.

- Nakon svih ovih godina, policiju nije briga.

- Griješiš, Bella. Mene je itekako briga.

- Tad me pustite da je pronađem.

- Nemaš pojma odakle krenuti.

- A vi imate? - obrecne se Bella.

- Provjeravamo nekoliko sumnjivaca.

- Dok mene drţite u zatvoru bez ikakvog razloga.

- Istraţujem dva ubojstva. To je moj razlog.

- Bili su plaćeni ubojice. Sami ste to rekli.

- Njihove smrti svejedno su ubojstva.

- A ja za prvo imam alibi. Znate da nisam ubila ţenu na krovu.

- Tko ju je onda ubio?

Bella pogleda knjigu i usna joj se trzne. - Moţda ih je ubio Kraljmajmuna.

- Govorim o stvarnim ljudima.

- Kaţete da sam sumnjiva, ali znate da tu ţenu nisam mogla ubiti.Jednako biste tako mogli okriviti i neko mitsko stvorenje, jer imate jednake

šanse to dokazati. - Bella pogleda Jane. - Znate kako počinje ta narodnapriča, zar ne? Kako Sun Wukong izlazi iz kamena i preobraţava se uratnika? One noći kad je ubijen moj otac, i ja sam izašla iz kamenogpodruma baš kao Majmun. I ja sam bila preobraţena. Postala sam što samsad.

Jane je netremice gledala u Belline oči, najnesmiljenije u koje je ikad

zavirila. Pokušala je zamisliti Bellu kao preplašenu petogodišnju djevojčicu,



235

ali u ovom divljem stvorenju nije vidjela ni traga tog djeteta. Da sam ja

svjedočila ubojstvu nekoga koga sam voljela, bih li ja bila drugačija?

Jane ustane. - U pravu si, Bella. Nemam dovoljno da te zadrţim. Ne još.

- Hoćete reći... puštate me?

- Da, moţeš ići.

- I nećete me pratiti? Slobodna sam učiniti što moram?

- Što to znači?

Bella ustane sa stolca, kao lavica koja se proteţe za borbu i dvije se ţenezagledaju jedna u drugu preko stola. - Što god je potrebno - odvrati.



236

TRIDESET ČETIRI

Čujem ga kako diše u tami iza zasljepljujućeg svjetla uperenog u moje oči.Nije mi dopustio da mu vidim lice; znam samo da mu je glas gladak kao

krema. Ali ne surađujem i on se počinje srditi jer shvaća da me neće moćilako slomiti.

Sad je i on zabrinut, zbog uređaja za praćenje koji je pronašao oko moggleţnja. Uređaja koji je onesposobio izvukavši bateriju.

- S kim radiš? - pita. Gura mi uređaj u lice. - Tko prati tvoja kretanja?

Usprkos bolu u čeljusti i natečenoj usni, uspijevam odgovoriti promuklimšaptom: - Netko koga nikad ne ţeliš upoznati. Ali uskoro hoćeš.

- Neću ako te ne moţe pronaći. - Baci uređaj za praćenje i njegov tresak opod je zvuk nade koja se razbija. Još uvijek sam bila u nesvijesti kad m i ga

je skinuo s noge pa ne znam kad je uređaj prestao emitirati. Moţda dugoprije no što sam stigla ovamo, što znači da me nitko neće moći pronaći. Iovdje ću umrijeti.

Ni ne znam gdje sam.

Zapešća su mi zarobljena okovima prikovanim uza zid. Pod ispod mo jihbosih stopala je betonski. Nigdje nema svjetla osim onoga koje mi udara u

oči, nikakve naznake sunčeva svjetla kroz procijepe prozora. Moţda je noć.Ili moţda na ovo mjesto svjetlo nikad ne prodire, a vriskovi nikad nepobjegnu iz njega. Škiljim na bljesku i nastojim razabrati svoju okolinu, ali

jedino što vidim je to jarko svjetlo i iza njega tama. Ruke mi se trzaju odţelje da uhvatim oruţje, da dovršim ono što već godinama čekam dovršiti.

- Traţiš svoj mač, zar ne? - kaţe on i zamahne mačem kroz svjetlo, takoda ga ja vidim. - Krasno oruţje. Dovoljno oštro da odreţe prst bez imalonapora. Jesi li ih njime ubila? - Zamahne mačem i oštrica prosikta ispredmog lica. - Čujem da je njezina ruka bila uredno odrezana. A njegova glavaodsječena jednim potezom. Dvoje profesionalnih ubojica, a oboje uhvaćeni naprepad. - Prinosi oštricu mom vratu i priljubi je tako čvrsto da metal zabrujiod moje ţile kucavice. - Da vidimo što moţe učiniti tvom vratu?

Nepomična sam, pogleda uperena u crni oval koji je njegovo lice. Već

sam se pomirila sa smrću pa sam spremna za nju. Istinu govoreći, spremnasam umrijeti već devetnaest godina i zamahom oštrice on će me napokon



237

osloboditi pa ću se moći pridruţiti svom suprugu, što sam odgodila samozbog ovog nedovršenog posla. Ono što sad osjećam nije strah nego ţaljenje jer nisam uspjela. Jer ovaj muškarac nikad neće osjetiti ugriz mojega mačana svom vratu.

- One noći, u Crvenom feniksu, postojao je svjedok - kaţe on.

- Tko je to bio?

- Zar doista misliš da ću ti reći?

- Znači, netko je bio ondje.

- I nikad neće zaboraviti.

Mač se zabije dublje u moj vrat. - Reci mi njegovo ime.

- Ionako ćeš me ubiti. Zašto bih ti rekla?

Duga stanka, a zatim podigne mač s moje koţe. - Dogovorimo se - mirno

kaţe. - Ti meni reci tko je taj svjedok. A ja ću ti reći što se je dogodilo tvojojkćeri.

Pokušavam shvatiti to što je on upravo rekao, ali tama se najednomzavrti oko mene i pod kao da se rastapa pod mojim stopalima. On zamijeti

moju zbunjenost i nasmije se.

- Nisi imala pojma da je to oduvijek bilo zbog nje, zar ne? Zbog Laure,

nije li se tako zvala? Imala je oko četrnaest godina. Sjećam je se jer je bilaprva koju sam mogao odabrati. Zgodna curica. Duga crna kosa, mršavibokovi. I tako puna povjerenja. Nije je bilo teško nagovoriti da uđe uautomobil. Nosila je teške knjige i violinu i bila zahvalna na voţnji kući. Sve je bilo neobično lako jer sam bio prijatelj.

- Ne vjerujem ti.

- Zašto bih lagao?

- Tad mi reci gdje je.

- Najprije ti meni reci tko je svjedok. Reci mi tko je bio u Crvenom

feniksu. Onda ću ja tebi reći što se dogodilo Lauri.

Još uvijek se borim s ovim otkrićem, pokušavam shvatiti što ovajmuškarac zna o sudbini moje kćeri. Nestala je dvije godine prije no što jemoj suprug poginuo u pucnjavi. Nikad nisam pomislila da između ta dva

događaja postoji ikakva veza. Vjerovala sam da mi je sudbina jednostavnozadala dvostruki udarac, karmičku kaznu za neku okrutnost koju sam

počinila u jednom od prošlih ţivota.



238

- Bila je silno nadarena - kaţe medeni glas. - Već prvoga dana kad smov jeţbali, znao sam da je ona ta koju ţelim. Vivaldijev Concerto za dvijevioline. Sjećaš li se kako je vjeţbala tu skladbu?

Njegove riječi su kao eksplozija koja zavitla šrapnel kroz moje srce jer

sad znam da govori istinu. Čuo je moju kćer kako svira. Zna što joj sedogodilo.

- Reci mi ime tog svjedoka - kaţe.

- Reći ću ti samo ovo - tiho odgovorim. - Mrtav si.

Udarac dolazi bez upozorenja, tako silovit da lubanjom snaţno tresnem ozid. Kroz grmljavinu u ušima, čujem kako mi se obraća, riječima koje neţelim čuti.

- Trajala je sedam, moţda osam tjedana. Duţe nego druge. Izgledala jekrhko, ali bila je snaţna. Razmisli o tome, gospođo Fang. Dva cijela mjeseca,dok ju je policija traţila, još uvijek je bila ţiva. I preklinjala da se vrati kućimamici.

Slamam se. Ne mogu zaustaviti suze, ne mogu potisnuti jecaje koji mi

potresaju tijelo. Zvuče kao ţivotinjsko bolno zavijanje, divlje i tuđe.

- Mogu ti dati svršetak, gospođo Fang - kaţe. - Mogu odgovoriti na

pitanje koje te muči svih ovih godina. Gdje je Laura? - Naginje se prema

meni. Iako mu ne mogu vidjeti lice, osjećam njegov miris, oštar od agresije. -

Reci mi što ţelim znati i više nećeš morati brinuti.

To se događa i prije no što uspijem razmisliti, divlja reakcija koja nasoboje iznenađuje. On se trzne uzmičući, zgađeno dahće dok briše mojupljuvačku s lica. Posve sam spremna da će uslijediti novi udarac ipripremam se na bol.

Udarac ne stiţe. Umjesto toga, on se sagne i podigne s poda moj uređaj

za praćenje. Zamahne njime pred mojim licem. - Zapravo, uopće mi netrebaš - kaţe. - Moram samo vratiti bateriju na mjesto i uključiti ovuspravicu. Pa ću pričekati da vidim tko će se pojaviti.

Izlazi iz prostorije. Čujem kako se vrata zatvaraju i koraci tutnjestubama.

Tuga je moje jedino društvo, glođe me zubima tako oštrim da urlikam ibacakam se o okove, gulim koţu sa zapešća. On je imao moju kćer. On ju jedrţao. Sjećam se noći nakon Laurina nestanka, kad smo se moj suprug i ja

drţali jedno za drugoga, a ni on ni ja nismo se usuđivali izreći ono o čemusmo oboje razmišljali. Što ako je mrtva? Sad shvaćam da je postojala i



239

mnogo gora mogućnost, nešto što nismo zamišljali: da je još ţiva. Da je našaLaura u dva mjeseca tijekom kojih smo James i ja osjećali kako nada polakoumire i njezino mjesto zauzima prihvaćanje, još uvijek disala. Još uvijekpatila.

Iznureno klonem uza zid i moji vriskovi jenjavaju u tiho plakanje.

Umrtvljena sam od mahnitanja. Naslonjena o betonski zid, pokušavampomiriti ono što mi je upravo rekao s onime što već znam, a to je sljedeće:dvi je godine nakon otmice moje kćeri, moj suprug i četvero drugih ljudiubijeni su u restoranu Crveni feniks. Kako bi ta dva događaja mogla bitipovezana i što ih spaja? To mi nije objasnio.

Pokušavam se sjetiti svega što je rekao i kroz maglu tuge traţim tragove.

Najednom mi se vraća jedna rečenica, riječi od kojih se krv u mojim ţilamasmjesta zaledi.

Trajala je sedam, moţda osam tjedana. Duţe nego druge.

Naglo podignem glavu shvativši. Druge.

Moja kći nije bila jedina.



240

TRIDESET PET

Što je istraţitelj Ingersoll znao i zašto je zbog toga ubijen?

To je bilo pitanje koje je opsjedalo Jane dok je sjedila do kasna

poslijepodneva pročešljavajući svoje bilješke o Ingersollovu ubojstvu. Nanjezinu su stolu bile rasprostrte fotografije s mjesta ubojstva, balističkiizvještaj i izvještaj o otiscima, ispis poziva s njegova mobitela i fiksne linije iizvadak njegove bankovne kartice. Prema Donohueu, Ingersollovo ubojstvo

bilo je naručeno tjednima prije samoga izvršenja, baš negdje u vrijeme kad

se počeo raspitivati o nestalim djevojkama. Svi ti slučajevi bili su stari idavno nestali s radara policijskih postaja diljem Massachusettsa. Zagledala

se u fotografiju Ingersollova mrtva tijela i pomislila: Koje si čudovišteprobudio?

I kakve veze imaju te nestale djevojke s Crvenim feniksom?

Posegnula je za dosjeima o nestalim djevojkama. Bila je u cijelosti

upućena u pojedinosti Laurina i Charlottina nestanka pa se usredotočila naostala tri slučaja. Sve su ţrtve bile zgodne i sitne djevojke. Sve su bile dobre

do odlične učenice. Sve su bile višestruko nadarene. Patty Boles i Sherry Tanaka igrale su na teniskim turnirima, Deborah

Schiffer i Patty Boles sudjelovale na umjetničkim izloţbama. DeborahSchiffer svirala je glasovir u školskom orkestru. Ali nijedna se međusobnonije poznavala, barem prema riječima njihovih roditelja. I u vrijemenestanka bile su različitih dobi. Sherry Tanaka imala je šesnaest godina.Deborah Schiffer trinaest. Patty Boles petnaest. Jedna u niţem razredusrednje škole, dvije u višima.

Jane je načas razmislila o tome. Sjetila se da je Laura Fang imala

četrnaest godina kad je nestala.

Zapisala je redoslijed kojim su djevojke nestale.

Deborah Schiffer, trinaest godina.

Laura Fang, četrnaest godina.

Patty Boles, petnaest godina.

Sherry Tanaka, šesnaest godina.

Charlotte Dion, sedamnaest godina.



241

Kao da gleda veliku skalu u pokeru. Svake godine nova djevojka nove

dobi. Kao da je s godinama ukus otimača sazrio.

Posegnula je za dosjeom sa zadnjim Charlottinim fotografijama,

snimljenim na dvostrukom pogrebu, onome njezine majke i očuha. Ponovno

je prelistala fotografije koje je snimio fotograf Boston Globea. Charlotte

blijeda i mršava u crnoj haljini, okruţena oţalošćenima. Charlotte teturaprema rubu mnoštva, dok Mark Mallory, njezin polubrat, zuri u njezinu

smjeru. Fotografija na kojoj nema Marka i Charlotte, a njezin otac, Patrick,

izgleda zbunjen tim naglim napuštanjem. Na kraju je stigla i do zadnjefotografije, na kojoj su oboje ponovno bili u kadru, Mark iza Charlotte. Visok

i širokih ramena, lako je mogao svladati polusestru.

Svake godine, sve starija djevojka.

Godina kad je nestala trinaestgodišnja Deborah Schiffer bila je godinudana nakon što su se Dina i Arthur Mallory vjenčali stvarajući novu iponovno uspostavljenu obitelj, sa svim zajedničkim aktivnostima koje bi topodrazumijevalo. Školskim okupljanjima. Koncertima orkestra. Drţavnimteniskim turnirima.

Jesu li tako bile odabrane ţrtve? Preko Charlotte?

Jane podigne slušalicu i nazove Patricka Diona.

- Ispričavam se što vas ometam u vrijeme večere. Ali, bih li mogla još jednom pogledati Charlottine školske godišnjake?

- Slobodno dođite kad god ţelite. Je li se pojavilo nešto novo?

- Nisam sigurna.

- Što točno traţite? Moţda bih vam ja mogao pomoći.

- Mnogo sam razmišljala o Charlotte. O tome nije li ona ključ svega štose dogodilo.

Kroz slušalicu, čula je kako je Patrick ţalosno uzdahnuo. - Moja je kćioduvijek bila ključ, istraţiteljice. Moga ţivota, svega što je ikad bilo vaţno.Najviše od svega ţelim saznati što joj se dogodilo.

- Shvaćam, gospodine - njeţno odvrati Jane. - Znam da ţelite odgovor imislim da bih vam ga moţda mogla dati.

*

Vrata je otvorio odjeven u široki pulover, platnene hlače i papuče. Kao i

pulover, i Patrickovo lice bilo je ovješeno i iscrpljeno od briga, svaka boraduboko urezana od stare tuge. A Jane mu je došla prizvati strašna sjećanja.



242

Zbog toga se osjećala krivom i kad su se rukovali, zadrţala je njegovu rukuu svojoj duţe no što je bilo potrebno, u stisku kojim mu je ţeljela reći da joj je ţao. Da shvaća.

Tuţno joj je kimnuo glavom i poveo je u blagovaonicu, struţući

papučama po drvenom podu. - Godišnjaci vas čekaju - reče, pokazujući naknjige na blagovaoničkom stolu.

- Odnijet ću ih u automobil i odlazim. Hvala vam.

- Zaboga - namršti se Patrick. - Ako nemate ništa protiv, radije bih da ihne iznosite iz kuće.

- Obećajem da ću ih pomno čuvati.

- Siguran sam da hoćete, ali... - Poloţi ruku na naslagane knjige, kao da

blagosilje dijete. - Ovo mi je ostalo od kćeri. I znate, teško mi je pustiti ištaod toga iz vida. Bojim se da će se izgubiti ili oštetiti. Da će ih netko moţdaukrasti iz vašeg automobila. Ili da ćete imati nesreću i... - Ušutio je iskrušeno odmahnuo glavom. - To je strašno od mene, zar ne? Da hrpu

knjiga cijenim toliko da mi je bitno samo što će se njima dogoditi. A običansu karton i papir.

- Vama su mnogo vrjednije od toga. Shvaćam.

- Biste li mi onda mogli udovoljiti? Slobodno sjedite ovdje koliko god je

potrebno i pregledajte ih. Da vam nešto donesem? Čašu vina?

- Hvala, ali na duţnosti sam. I moram voziti kući.

- Onda kavu.

Jane se nasmiješi. - To bi bilo divno.

Kad je Patrick otišao u kuhinju skuhati kavu, Jane je sjela za stol irasporedila knjige. Sve ih je izvadio, uključujući i godišnjake iz Charlottineosnovne škole. Odloţila ih je i otvorila svezak s prve godine koju je Charlotte

provela na Boltonskoj akademiji, kad je bila učenica sedmog razreda.Fotografija je prikazivala plavušu krhka izgleda s aparatićem na zubima.

Tekst ispod fotografije glasio je: CHARLOTTE DION. ORKESTAR, TENIS,

UMJETNOST. Jane je prelistala godišnjak do starijih učenika i pronašlafotografiju Marka Malloryja. Tad je imao petnaest godina, a među njegovimhobijima navedeni su orkestar, lacrosse, šah, mačevanje, gluma. Glazba jebila ta koja ih je spojila, glazba je promijenila tijek njihovih i ţivota njihovihobitelji. Dionovi i Malloryjevi su se sreli zahvaljujući školskim koncertima

na kojima su nastupala njihova djeca. Sprijateljili su se. Zatim je Dinanapustila Patricka zbog Arthura i za njih više ništa nije bilo isto.



243

- Izvolite - reče Patrick donoseći pladanj s vrčem kave. Natoči joj šalicu iodloţi šećer i vrhnje na stol. - Sigurno ste i gladni. Mogu vam napraviti

sendvič.

- Ne, hvala, ovo je savršeno - odgovori Jane otpivši gutljaj kave.

- Kasno sam ručala, a večerat ću kad dođem kući.

- Vaša obitelj zacijelo ima mnogo razumijevanja.

Nasmiješila se. - Imam supruga koji je znao što dobiva kad se oţeniomnome. Dobro ste me sjetili. - Izvuče mobitel i brzo napiše SMS Gabrielu:KASNO DOLAZIM. VEČERAJTE BEZ MENE.

- Nalazite li u njima to što traţite? - upita Patrick kimajući glavomprema godišnjacima.

Jane odloţi mobitel. - Ne znam još. - Kaţete li mi što traţite, moţda vam mogu pomoći.

- Traţim poveznice - odgovori Jane.

- Između čega?

- Između vaše kćeri. I ovih djevojaka. - Jane otvori dosje koji je ponijela

sa sobom i pokaţe na popis od četiri imena.

Patrick se namršti. - Za Lauru Fang znam, naravno. Kad je nestala

Charlotte, policija je istraţivala postoji li neka veza. Ali ove ostale djevojke,bojim se da mi njihova imena nisu poznata.

- One nisu išle na Bolton, ali kao i vaša kći, i one su nestale bez traga. Izrazličitih gradova, različitim godinama. Pitam se je li Charlotte znala i jednu

od njih. Moţda kroz glazbu ili sport.

Patrick kratko razmisli o tome. - Istraţitelj Buckholz mi je rekao dadjeca stalno nestaju. Zašto vas zanimaju baš ove djevojke?

Zato što mi je mrtav čovjek po imenu Ingersoll pokazao put, pomisliJane. No rekla je sljedeće: - Ova su se imena pojavila u tijeku istrage.

Moţda se ispostavi da nema nikakve poveznice. Ali ako postoji neka veza sCharlotte, moţda je pronađem baš ovdje.

- U njezinim školskim godišnjacima?

Prelistala je stranice s aktivnostima učenika. - Pogledajte - reče. - Ovo

sam zadnji put primijetila. Boltonska akademija veoma uredno navodi sve

čime se njihovi učenici bave, od koncerata do teniskih susreta. Moţda zato

što je učenika tako malo. - Pokaţe na fotografiju nasmiješenih učenika uznjihove znanstvene projekte. Tekst ispod fotografije je glasio:



244

ZNANSTVENI SAJAM NEW ENGLAND, BURLINGTON, VERMONT, 17.

LIPNJA. - S ovakvom dokumentacijom, nadam se da ću uspjetirekonstruirati Charlottine godine u školi. Gdje je bila, u kojim aktivnostimasudjelovala. - Jane pogleda Patricka. - Svirala je violu. Tako ste upoznali

Malloryjeve. Na koncertima vaše djece. - Kako vam to pomaţe?

Jane otvori dio s aktivnostima orkestra. - Evo. Ovo je godina kad je tek

počela svirati u orkestru. - Pokaţe na skupnu fotografiju glazbenika, međukojima su bili i Charlotte i Mark. Ispod toga je bio tekst: SIJEČANJSKIKONCERT ORKESTRA IZAZVAO OVACIJE!

Samo pogledavši tu fotografiju, Patrick se lecnuo naizgled od tjelesnogbola. Tiho je rekao: - Znate, teško je. Gledati ove fotografije. Sjećati sekako...

- Gospodine Dion, ne morate prolaziti kroz to. - Jane dodirne njegovu

ruku. - Sama ću prelistati ove knjige. Budem li imala pitanja, pitat ću vas.

Kimnuo je glavom, najednom izgledajući mnogo stariji od svojih šezdesetsedam godina. - Ostavit ću vas samu - reče. Tiho se povuče iz blagovaonice injeţno zatvori vrata iza svojih leđa.

Jane natoči novu šalicu kave. Otvori novi godišnjak.

Bio je iz godine kad je Charlotte išla u osmi razred, kad je imalatrinaest, a Mark šesnaest godina. On je već naglo izrastao i na fotografiji suse vidjela njegova široka ramena i četvrtasta čeljust. Charlotte je još uvijekimala lice djeteta, blijedo i njeţno. Jane je prelistala stranice sa školskimaktivnostima, traţeći fotografije Marka ili Charlotte. Pronašla ih je oboje naskupnom portretu snimljenom na drţavnom “Nadmetanju orkestara”, 20.oţujka, u Lowellu, u Massachusettsu.

Deborah Schiffer je ţivjela u Lowellu i svirala glasovir.

Jane se zagledala u fotografiju Charlotte i njezinih kolega glazbenika.

Dva mjeseca nakon što je snimljena ta fotografija, Deborah je nestala.

Janeina ruka trzala se od uzbuđenja i kofeina. Iskapila je svoju šalicu,natočila novu. Pregledavala je Charlottin školski godišnjak iz devetograzreda. Već je znala što će pronaći kad je okrenula stranice s glazbenimaktivnostima. Fotografiju osam učenika s njihovim glazbalima i tekstom:NAJBOLJI IZ BOLTONA KVALIFICIRAJU SE ZA RADIONICU

BOSTONSKOG LJETNOG ORKESTRA. Na fotografiji nije vidjelaCharlotte, ali Mark Mallory je bio ondje. Tad je već imao sedamnaest godina



245

i bio mračno zgodan, momak koji bi mogao zavrtjeti glavom svaketinejdţerice. Te godine je Laura Fang imala četrnaest. I ona je pohađalaradionicu orkestra u Bostonu. Jesu li Lauru očarali izgled i bogatstvoodređenog momka, momka kojemu bi djevojka Laurina skromna podrijetla

bila nevidljiva?

Ili mu je Laura itekako bila zanimljiva?

Jane osjeti da joj je grlo suho, a zujanje u njezinoj glavi postaje glasnije.

Otpije još jedan gutljaj kave i posegne za sljedećim sveskom, Charlottinim

godišnjakom drugog razreda. Kad ga je otvorila, riječi su bile mutne, licanejasna. Protrlja oči i otvori poglavlje s aktivnostima. I na njima je bilaCharlotte u orkestru sa svojom violom. Ali Mark je već bio maturirao, i zatimpanima je stajao drugi momak.

Jane okrene sportske stranice. Ponovno protrlja oči, nastojeći rastjeratimaglicu koja kao da joj je zamutila vid. Fotografija joj je ulazila i izlazila iz

fokusa, ali još uvijek je među tenisačima uspijevala razabrati Charlottino

lice. BOLTONSKA EKIPA ZAUZIMA DRUGO MJESTO NA

REGIONALNOM NATJECANJU U LISTOPADU.

Patty Boyle je također igrala tenis, pomisli Jane. Kao i Charlotte, i ona je bila na starijoj godini. Je li se i ona nadmetala na tom natjecanju? Je li

privukla nečiju pozornost, nekoga tko je lako mogao saznati tko je i kojuškolu pohađa?

Šest tjedana nakon tog regionalnog natjecanja, Patty Boles je nestala.

Jane odmahne glavom, ali maglica pred njezinim očima kao da je postalagušća. Nešto je gadno pogrešno.

Daleko brenčanje telefona prodrlo je kroz zujanje u njezinim ušima. Čula je kako Patrick govori. Pokušala je doviknuti mu da joj pomogne, ali iznjezinih usta nije izašao nikakav zvuk.

S naporom je ustala i čula kako se stolac prevrnuo i srušio na pod. Nijeosjećala noge; bile su kao drvene štule, nespretne i bez osjeta. Zateturala jeprema kliznim vratima u strahu da će se srušiti prije no što stigne do njih, ida će je Patrick zateći poniţavajuće ispruţenu na podu. Kad je posegnularukom prema vratima, vrata kao da su uzmaknula, narugala se njezinim

pokušajima, uvijek tik izvan dosega njezinih jagodica.

Kad se bacila prema njima, vrata su se najednom otvorila i pojavio se

Patrick.- Pomozite mi - šapnula je.



246

Ali on se nije pomaknuo. Samo je stajao i promatrao je, a izraz na

njegovu licu bio je hladno ravnodušan. Tek je tad shvatila kakvu jepogrešku načinila. Bila joj je to zadnja misao prije no što se srušila unesvijesti pred njegove noge.



247

TRIDESET ŠEST

Bila je ţedna, strašno ţedna. Jane pokuša progutati, ali grlo joj je bilo suho, jezik poput stare koţe koja joj grebe nepce. Polako je postala svjesna idrugih osjeta: trnaca u lijevoj ruci od predugog leţanja u istom poloţaju.Hladne i zrnate površine ispod obraza. I glasa koji ju je dozivao, hitnog i

upornog. Ţenskog glasa koji joj nije dopuštao da spava, nego je zanovijetao izanovijetao i vukao je natrag u svijest.

- Probudite se. Morate se probuditi!

Jane otvori oči - barem je pomislila da ih je otvorila. Tama koju jeugledala bila je tako neprobojna da se zapitala nije li zarobljena u nekoj

zemlji tmine na rubu između sna i jave, paralizirana ali svjesna. Ili se nemoţe pomaknuti iz nekog drugog razloga? Pokušala se okrenuti na leđa ishvatila da su joj ruke i noge imobilizirane. Napregnula se ne bi li

oslobodila zapešća i naišla na nepopustljiv otpor ljepljive vrpce. Pod ispodnjezina obraza bio je betonski i strugao joj bokove i hladio je kroz odjeću.Nije znala kako se našla na tom hladnom, crnom mjestu. Zadnje čega se

sjećala bilo je kako sjedi u Patrickovoj blagovaonici, prelistava Charlottinegodišnjake. Pijucka kavu. Kavu koju mi je on posluţio.

- Istraţiteljice Rizzoli! Molim vas, probudite se!

Jane prepozna glas Iris Fang i okrene glavu prema zvuku. - Kako...

gdje...

- Ne mogu vam pomoći. Ovdje sam, uza zid. Prikovana uz njega. Upodrumu smo, mislim. Moţda u njegovoj kući. Ne znam jer se ne sjećamkako sam dospjela ovamo.

- Ni ja - prostenja Jane.

- Doveo vas je ovamo još prije nekoliko sati. Nemamo mnogo vremena.

On samo čeka da se vrati onaj drugi.

Onaj drugi. Jane je pokušavala razmišljati kroz maglicu u svojoj glavikoja se počela podizati. Naravno da Patrick ne radi sam. Sa šezdeset sedamgodina, treba mu netko kako bi mu pomogao u napornim zadacima. Zato je

angaţirao profesionalce da ubiju Ingersolla, napadnu Iris.

- Moramo se pripremiti - reče Iris. - Prije no što se oni vrate.



248

- Pripremiti? - Jane se morala očajnički nasmijati. - Ne mogu pomaknuti

ni ruke ni noge. I ne osjećam ruke!

- Ali se moţete otkotrljati prema zidu. Uz vrata vise ključevi. Vidjelasam ih kad je on upalio svjetlo i doveo vas ovamo. Ti bi ključevi mogli

otključati moje lisice. Vi oslobodite mene, pa ću ja vas.

- Na koju stranu su vrata?

- Na moju desnu. Slijedite moj glas. Ključevi vise na kuki. Ako moţeteustati, zgrabite ključeve zubima...

- Previše je tih ako...

- Učinite što sam vam rekla. - Taje naredba probila tamu, oštra kaosječivo. Ali riječi koje su uslijedile iza nje bile su tihe i umilne. - On je oteo

moju kćer - šapnula je, najednom zajecavši. - On je taj.Jane je slušala kako Iris plače u tami i pomislila na ostale djevojke koje

su nestale. Deborah Schiffer. Patty Boles. Sherry Tanaka. Koliko ih je jošbilo, djevojaka čija imena još ne znaju? Čak i njegova vlastita kći, Charlotte.

Borila se protiv svojih spona, ali ljepljiva vrpca bila je neuništiva,omiljeno oruđe MacGyvera i sličnih serijskih ubojica. Nikakvo naprezanje ikoprcanje neće strgnuti te okove s njezinih zapešća.

- Nemojte mu dopustiti da pobijedi - reče Iris. Glas joj se smirio; u njegase vratila odlučnost.

- I ja ga ţelim - odgovori Jane.

- Ključevi. Morate do njih.

Jane se već trzala, kotrljala po podu. Izranjavanim je kukom udarila obeton i zadahtala od bola, načas duboko dišući dok je bol jenjavala. Zatim se

ponovno okrenula, otkotrljala po podu. Ovaj je put licem prizemljila na

beton, ogrebala nos, udarila zubima. Okrenula se na bok koji je nije bolio,

privukla koljena u fetalni poloţaj, boreći se protiv suza bola i frustracije.Kako će to učiniti? Ne moţe se ni otkotrljati po podu, a kamoli ustati idosegnuti ključeve.

- Imate kćer - tiho reče Iris.

- Da.

- Mislite na nju. Mislite na to što biste učinili da je ponovno privinete u

naručje. Da joj pomirišete kosu, dodirnete lice. Mislite. Zamislite.

Ta tiha naredba kao da je došla negdje iz dubine njezine glave, kao danjezin glas zahtijeva od nje da se pokrene. Pomislila je na Reginu u kadi,



249

sklisku i mirisnu od sapuna, s tamnim kovrčama koje joj prianjaju uzruţičastu koţu. Reginu, koja će izrasti u mladu ţenu, ni ne znajući svojumajku osim kao duha koji se odraţava u njezinim vlastitim crtama lica. Ipomislila je na Gabriela, kako stari i sijedi. Ţivot koji nikad nećemo imati

zajedno ne preţivim li ovu noć. - Mislite na nju. - Irisin glas dostrujao je kroz tamu. - Ona će vam dati

snagu potrebnu za borbu.

- Jeste li vi tako preţivjeli svih ovih godina?

- Samo sam to imala. To me je odrţalo ţivom, nada da bi mi se moja kćimogla vratiti. Ţivjela sam za to, istraţiteljice. Ţivjela sam za dan kad ću jeponovno vidjeti. Ili, ako se to nikad ne dogodi, za dan kad ću vidjeti pravduzadovoljenu. Barem ću znati da sam umrla pokušavajući.

Jane se ponovno zakotrljala i bolnim je kukom udarila o pod, a licem

zagrebala po grubom betonu. Najednom su se njezina leđa sudarila sa zidomi ona je leţala na boku, dahtala, odmarala se za ono što će biti sljedeći inajteţi izazov. - Došla sam do zida - reče.

- Ustanite. Vrata su na drugom kraju.

Sa zidom kao potporom, Jane se praćakajući pokušala podići na koljena,ali izgubila je ravnoteţu i srušila se ničice na pod, ustima udarivši o njega.

Boljoj je sunula od zubiju u lubanju.

- Tvoja kći, kako se ona zove? - upita Iris.

Jane obliţe usnu i osjeti okus krvi. Osjeti kako meka tkiva već bubre,natiču. - Regina - odgovori.

- Koliko ima godina?

- Dvije i pol.

- I silno je voliš.

- Naravno da je volim. - Jane zastenje i pokuša kleknuti. Znala je što Irisradi; sad je osjetila novu snagu u mišićima, novu izdrţljivost u kraljeţnici.Ne, nitko je neće zadrţati podalje od njezine kćeri. Preţivjet će ovu noć kaošto je Iris preţivjela ova protekla dva desetljeća, jer majci na svijetu ništanije vaţnije od toga da ponovno vidi svoje dijete. Borila se protiv sile teţe,napinjala leđa i vrat ne bi li kleknula.

- Regina - nastavi Iris. - Ona je krv u tvojim ţilama. Dah u tvo jimplućima. - Glas joj je bio hipnotičan, riječi kao prošaptana pjesma od koje jekroz Janeine udove nagrnula toplina. Riječi izgovorene univerzalnim jezikom koji svaka majka razumije.



250

Ona je krv u tvojim ţilama. Dah u tvojim plućima.

Ustani, pomisli Jane. Uzmi ključeve.

Zaljuljala se na koljenima, stisnula mišiće i skočila. Prizemljila je nastopala, ali na samo nekoliko kolebljivih sekundi prije no što je izgubila

ravnoteţu i prevrnula se na trbuh, zabijajući se čašicama koljena o beton.

- Ponovno - naredi Iris. U njezinu glasu nije bilo ni nagovještaja sućuti.Je li jednako nemilosrdna i prema svojim učenicima? Bruse li se ovako praviratnici, bez milosti, gurnuti onkraj svojih granica?

- Ključevi - reče Iris.

Jane duboko uzdahne, napne se i skoči. Ponovno sleti na noge i zatetura,ali iza nje je bio zid. Oslonila se ramenima o njega čekajući da joj grč u listu

popusti. - Ustala sam - reče. - Idi na drugu stranu. Tamo su vrata.

Još jedan skok, ponovno teturanje. Moţe ona ovo. - Kad se oslobodimo,

svejedno moramo proći pokraj njega - reče Jane. - Ima moj pištolj.

- Meni ne treba oruţje.

- Da, zaboravila sam. Nindţe lete kroz zrak.

- Ne znaš ništa o meni. Ni o onome što mogu.

Jane ponovno skoči i doskoči kao klokan. - Tad mi reci. Budući da ćemoionako vjerojatno umrijeti. Jesi li ti Kralj majmuna?

- Kralj majmuna je bajka.

- Ali iza sebe ostavlja pravu dlaku. Ubija pravim mačem. Tko je onda?

- Netko koga ţeliš na svojoj strani, istraţiteljice.

- Najprije ţelim znati tko je to.

- U tebi i meni je. U svima je koji vjeruju u pravdu.

- To nije odgovor.

- To je sve što ti mogu reći.

- Ne govorim o mističnim obredima. - Jane zadahće i ponovno skoči. -

Govorim o nečem stvarnom, nečemu što sam doista vidjela. Nečemu što mi je spasilo ţivot. - Zastala je kako bi uhvatila dah. I tiho dodala: - Samo mu

ţelim zahvaliti - ili njoj - na tome. Zato, ako znaš tko je, bi li mu moglaprenijeti tu poruku?

Iris jednako tiho odgovori: - On već zna.

Jane još jednom skoči i udari čelom o vrata. - Stigla sam.



251

- Vise negdje u razini tvoje glave. Osjećaš li ih?

Okrzavajući obrazom zid, Jane je osjetila kako joj se metal najednom

zabija u koţu. Čula je tiho zveckanje obješenih ključeva. - Našla sam ih!

- Molim te, nemoj ih ispustiti.

Jane je čvrsto stisnula ključeve ustima i podigla prsten s kuke na zidu.Uspjet ćemo. Pobijedit ćemo ih...

Zaledila se na mjestu začuvši cviljenje vrata koja su se otvorila.Zabljesnula su svjetla, tako jaka da se ona stisnula uza zid, zaslijepljena.

- Ovo je komplikacija- rekao je glas koji je prepoznala. Polako je otvorila

oči privikavajući se na bljesak i ugledala Marka Malloryja koji je stajao

pokraj Patricka. Oduvijek su bili njih dvojica, pomisli. Zajedno su lovili.

Zajedno ubijali. A spajala ih je Charlotte. Sirota Charlotte čiji je svaki hobi,svaka aktivnost dovela grabeţljivce do njihova plijena, pretvarajući neštotako neduţno kao što je teniski susret ili koncert orkestra u mogućnost daubojice opaze i odaberu nova lica.

Mark je zgrabio prsten s ključevima i istrgnuo ga iz Janeinih usta.Gurnuo ju je i ona se prevrnula na pod. - Zna li itko da je došla ovamo?

- Moramo pretpostaviti da zna- odgovori Patrick. - Zato se moramo

riješiti njezina automobila. Trebali smo to već davno učiniti, da si se ranijevratio.

- Htio sam vidjeti hoće li se itko pojaviti.

- Nitko nije došao po nju?

- Moţda je uređaj pokvaren. - Pogleda Iris. - Ili moţda nikoga nije brigaza nju. Čekao sam četiri sata i nije se pojavila ni ţiva duša.

- Po ovu će netko sigurno doći - reče Patrick promatrajući Jane.

- Gdje joj je mobitel?

Patrick ga pruţi Marku. - Što ćeš učiniti?

- Izgleda da je zadnji SMS poslala muţu. - Počne pisati novu poruku naJaneinu mobitelu. - Reći ćemo mu da je krenula u Dorchester i da se nekovrijeme neće vratiti.

- I onda, što?

- Mora izgledati kao nesreća. Ili samoubojstvo. - Pogleda Patricka. -

Jednom je već upalilo.

Patrick kimne glavom. - Njezin pištolj je gore u blagovaonici. - Moj suprug će znati - reče Jane. - Zna da se nikad ne bih ubila.



252

- Supruţnici to uvijek kaţu. A policija im nikad ne vjeruje. Zar ne,istraţiteljice? - upita Mark i nasmiješi se.

Da joj ruke i noge nisu bile vezane, skočila bi na noge i zaletjela se unjega, pogodila ga šakama u te njegove savršene zube. Ali iako joj je

mišićima kolao bijes, nije se mogla osloboditi, nije mogla ništa drugo osimgledati kako on dovršava SMS i šalje ga. Pomislila je kako će se tovjerojatno dogoditi: metak u glavu da je ubije i nakon toga drugi pucanj

kako bi tragovi baruta bili na njezinoj ruci, jednako kao što je namješteno isamoubojstvo Wu Weimina. Ono što je Mark rekao bila je istina: i prelako jene obazirati se na poricanje obitelji ţrtve. I samoj joj je to bilo na duši.Sjetila se kako je stajala iznad tijela mladića kojemu je od pucnja izsačmarice nedostajalo pola glave. Sjetila se majke koja je jecala, On se nikad

ne bi ubio! Upravo je okrenuo novu stranicu u ţivotu! I sjetila se što jekasnije zamijetila Frostu, o obiteljima koje nemaju pojma i nikad ne vide da

se to sprema.

- Napravih ste toliko mnogo pogrešaka - reče Iris. - Nemate pojma što ćese dogoditi.

Mark se okrene prema njoj i nasmije. - Prava se javlja. Dama prikovana

lancima o zid.

Iris mu uputi sablasno miran pogled. - Prije no što za tebe sve završi,reci mi. Zašto si odabrao moju kćer?

Mark se pribliţi Iris dok se nisu našli licem u lice. Iako je on bio mnogoviši, iako je imao svaku prednost, Iris nije pokazala ni trunku straha. -

Lijepa mala Laura. Sjećaš li je se, Patrick? - Pogleda prema starijem

muškarcu. - Djevojka koju smo pokupili kad je izašla iz škole. Ona kojoj smoponudili prijevoz.

- Zašto? - upita Iris.

Mark se nasmiješi. - Zato što je bila posebna. Sve su bile takve.

- Tratimo vrijeme - reče Patrick, zakoračivši prema Jane. - Izvedimo je

odavde.

Ali Mark je još uvijek promatrao Iris. - Ponekad ja odaberem djevojku.

Ponekad Patrick odabere. Nikad ne znaš što će ti privući pozornost. Konjski

rep. Zgodna mala guza. Nešto po čemu se ističe. Što je čini vrijednom.

- Charlotte je sigurno znala - umiješa se Jane, s gađenjem gledajući

Patricka. - Sigurno je shvatila što ste. Isuse, njezin otac. Kako si je mogaoubiti?



253

- Charlotte nikad nije bila dio toga.

- Nikad nije bila dio? Pa bila je u samom središtu!

Zazvonio je Janein mobitel. Mark pogleda na broj pozivatelja reče: -

Izgleda da muţić provjerava svoju ţenicu.

- Nemoj se javiti - reče Patrick.

- Nisam ni namjeravao. Isključit ću mobitel i ubacimo je u automobil.

- Mislite da će biti tako jednostavno? - upita Iris.

Muškarci se nisu obazirali na nju i sagnuli su se kako bi zgrabili Jane.Patrick ju je uhvatio za noge, a Mark ispod pazuha. Iako se Jane koprcala,

nije im se mogla oprijeti i lako su je podigli i ponijeli prema vratima.

- Već ste izgubili - reče Iris. - Samo što to još ne znate.

Mark prezirno odgovori: - Znam tko je prikovan uza zid.

- A ja znam tko te je slijedio ovamo.

- Nitko me nije slijedio... - Glas mu je najednom utihnuo kad su nestala

svjetla.

U mrklom mraku, obojica muškaraca pustila su Jane i ona je pala napod, glavom udarivši o beton. Leţala je ošamućena i nastojala shvatiti što sedogađa u prostoriji u kojoj ništa nije mogla vidjeti, u kojoj je tama bila

kaotična od psovki i uspaničarenog disanja. - Koji je ovo kurac? - upita Mark.

Irisin glas prošapće kroz tamu: - Sad počinje.

- Začepi! Samo začepi! - poviče Mark.

- Vjerojatno nije ništa - reče Patrick, ali zvučao je obeshrabreno. -

Pogledaj, moţda je samo pregorio osigurač. Idemo gore provjeriti.

Vrata su se zalupila i njihovi koraci nestali uza stube. Jane je čula samo

lupanje vlastitog srca.- Moraš veoma mirno leţati i ostati smirena - reče Iris.

- Što se događa?

- Ono što se neminovno moralo dogoditi.

- Znala si? Očekivala si ovo?

- Paţljivo me slušaj, istraţiteljice. Ovo nije tvoja bitka. Davno jesmišljena i vojevat će se bez tebe.

- Tko će je vojevati? Što je tamo vani?



254

Iris nije odgovorila. U tišini, Jane je više osjećala no čula kako joj zrak

okrzava obraz, kao da je vjetar upravo prostrujao u prostoriju i uznemiruje

tamu .Još je nešto s nama.

Čula je tiho zveckanje skinutih lisica. I šapat: - Ispričavam se, Siju.

Došla bih ranije.

- Moj mač?

- Zheng Yi je ovdje. Našla sam ga gore.

Jane je taj glas bio poznat. - Bella?

Jedna joj ruka prekrije usta i Iris promrmlja: - Ostani.

- Ne moţete me ostaviti ovako!

- Sigurnija si ovdje.

- Barem me oslobodite!

- Ne - reče Bella. - Samo će izazvati probleme.

- A ako ne uspijete? - upita Jane. - Bit ću zarobljena ovdje i neću se moćibraniti! Barem mi dajte priliku za borbu!

Osjetila je kako joj nešto poteţe ruke, čula kako oštrica reţe ljepljivuvrpcu oko njezinih zapešća. Novi rez oslobodio joj je gleţnjeve. - Ne zaboravi

- šapne joj Iris u uho. - Ovo nije tvoja bitka.

Sad jest. Ali Jane nije ništa odgovorila i nije se ni pomaknula kad su sedvije ţene stopile s tamom. Nije ni čula ni vidjela njihov odlazak; osjetila je

samo novi poljubac zraka, kao da su se raspršile u vjetar i prostrujale krozvrata i uz stube.

Jane je pokušala ustati, ali je od vrtoglavice slijepo zateturala u mraku.Ponovno je sjela, glava ju je boljela od udarca o beton. Od toga i preostalog

djelovanja droge još je bila slaba. Ispruţila je ruke, osjetila obliţnji zid iponovno pokušala ustati, ovaj put pridrţavajući se, nesigurna kao

novorođeno ţdrijebe.

Kad je odjeknuo pucanj, naglo je podigla bradu.

Ne mogu biti zarobljena ovdje dolje, pomisli. Moram izaći iz ove kuće.

Napipala je put do vrata. Nisu bila zaključana i tiho su zaškripala

otvorivši se. Negdje na katu, čula je trk teških koraka. Još dva pucnja.

Brzo bjeţi. Dok se oni muškarci ne vrate po tebe.

Zaputila se stubama, polako, u strahu proizvesti ikakav zvuk. U strahu

da će ikoga upozoriti na svoju prisutnost. Bez oruţja, bez ikakvog načina dase obrani, nije se mogla uključiti u borbu. Bila je neborac koji se kroz ratno



255

područje pokušava provući u sigurnost, gdje god ta sigurnost mogla biti.Pronaći izlaz, pobjeći iz kuće. Nije imala ključeve svog automobila pa ćemorati otrčati do susjeda. Pokušala je zamisliti imanje. Sjetila se dugestaze, šume i travnjaka, i visoke ţivice koja je okruţivala cijeli posjed. Danju

je izgledao kao privatni rajski vrt, zatvoren kako izvanjski svijet ne bimogao ući. Sad je znala da su ta vrata sa šiljastim stupovima trebala nesamo zadrţati ljude izvan posjeda, nego i zadrţati ih unutar njega. Ovo nijenikakav rajski vrt; ovo je logor smrti.

Stigla je do vrha stuba i napipala nova zatvorena vrata. Priljubila je uho

uz njih, ali ništa nije čula. Ta ju je tišina činila nervoznom. Koliko jepucnjeva bilo? Barem tri, pomisli, dovoljno da iz igre izbace i Iris i Bellu.

Leţe li ţene mrtve, iza tih vrata? Vraćaju li se Patrick i Mark sad u podrum

po nju?

Dlan joj je bio sklizak od znoja kad je uhvatila kvaku. Vrata su se

nečujno otvorila, otkrivajući tamu koja je bila jednako gusta kao i upodrumu. Nije uspjela razabrati nijedan oblik ni sjenu. I ovdje je pod bio

betonski i dok je centimetar po centimetar napredovala njime, ispruţenimrukama provjeravajući nema li prepreka, čula je kako nešto malo i metalnobrza podalje od njezine cipele. Sudarila se s rubom koji ju je udario o bok i

stala, nastojeći dokučiti što je to. Izgledalo je kao stol, prekriven prašinom.Nazubljeni metal najednom joj je ugrizao prste i ona se preplašenoodmaknula. Bila je to stolna pila. Pomaknula se nekoliko stopa dalje u mrak

i naletjela na novu prepreku. Ovaj put, bušilicu. Ovo je Patrickova radionicaza obradu drveta. Stajala je među alatkama i razmišljala o pilama isvrdlima, pitajući se jesu li mahagonij i javor jedino u što su ove alatkezarezale.

Novi nalet panike natjerao ju je da pipkajući u mraku potraţi izlaz.

Dodirnula je jedan zid i slijedila ga do ugla.Novi pucnjevi. Četiri zaredom. Bjeţi, bjeţi!

Napokon je pronašla vrata i nije tratila vrijeme; odmah se provukla kroznjih, ali je pronašla nove stube. Koliko je duboko pod zemljom bila?

Dovoljno duboko da nitko ne čuje moje vriskove.

Na vrhu stuba, prošla je kroz neka vrata i zatekla se u sagomprekrivenom hodniku. Ovdje je jedva uspjela razabrati oblike u tami i

balustradu sa svoje desne strane. Rukom ovlaš dodirujući zid, polako je



256

napredovala. Nije imala pojma ide li prema prednjem ili straţnjem dijelukuće; ţeljela je samo pronaći izlaz.

Na odmorištu na katu iznad nje, zaškripali su koraci i zaputili sestubama prema njoj.

Mahnito se provukla kroz prva otvorena vrata sa svoje lijeve strane, u

prostoriju u koju je kroz prozor dopirala mjesečina i odraţavala se od stola ipolica. Ured.

Koraci su stigli do prizemlja.

Pojurila je naprijed, traţeći skrovište u tami, a njezine cipele škripale supo krhotinama razbijena stakla. Najednom je njezino stopalo zapelo o

prepreku i ona je padajući ispruţila ruke da se dočeka. Dlan joj je kliznuo

kroz nešto toplo i ljepljivo. Na svjetlu mjesečine, zurila je u tamni lik napodu tik pokraj nje. Nečije tijelo.

Patrick Dion.

Dašćući je otpuzala od njega, kliţući unatraške po podu. Osjetila je kakose nešto teško odbija od njezine ruke. Pištolj. Posegnula je za njim i istogčasa kad su joj se prsti ovili oko drške, znala je da je to njezin pištolj. Pištoljkoji joj je Patrick oduzeo. Moj stari prijatelj.

Koraci su zaškripali iza nje i zaustavili se.

Uhvaćena svjetlom s prozora, Jane se našla uokvirena mjesečinom kojase činila jasnom i neizbjeţivom kao reflektor. Pogledala je i iznad sebeopazila Markov obris.

- Nisam bio ovdje - rekao je. - Kad policija dođe razgovarati sa mnom,reći ću im da sam cijelo vrijeme bio kod kuće u krevetu. Patrick je ubio sve

one djevojke i zakopao ih u svom dvorištu. Patrick je tebe ubio. I zatim sebe.

Rukom iza leđa, skrivenom u sjeni, čvršće je stisnula svoj pištolj. Ali

Mark je svoj već uperio u nju. On će prvi pucati, već je naciljao. Ona nećeimati vremena da nacilja, neće imati vremena da učini išta drugo osimzadnjim atomima snage ispali posljednji metak koji će vjerojatno u ţivotuispaliti. I dok je podizala oruţje, znala je da je previše spora, da je zakasnila.

No u tom času, Mark je preplašeno zadahtao i okrenuo se od nje,skrećući pozornost, okrećući pištolj prema nekome – nečemu - drugom.

Jane je podigla pištolj i pucala. Tri pucnja, četiri. Reagirala jeautomatski. Meci su se zabili u njegov torzo i Mark je zateturao unatrag i

srušio se na stol u kutu. Stol je popustio pod njegovom teţinom raskolivši se.



257

Dok joj je krv tutnjala u ušima, Jane je ustala i stala iznad njegovatijela, uperena pištolja, spremnog ako se on nekim čudom naglo vrati uţivot. Nije se pomaknuo.

Ali sjene jesu.

Bio je to tek jedva osjetan dašak zraka, posve nečujan. Lepršanje nečegcrnog na crnom u periferiji njezina vidnog polja. Polako se okrenula prema

liku koji je stajao ovijen tamom. Iako je u ruci čvrsto drţala pištolj, iako jemogla pucati, nije. Samo je zurila u lice uokvireno srebrnastim krznom. U

nazubljene zube koji su svjetlucali na mjesečini.

- Tko si ti? - šapnula je. - Što si ti?

Dašak vjetra okrznuo joj je lice i ona je trepnula. Kad je ponovno otvorila

oči, lica više nije bilo. Mahnito se osvrnula po prostoriji, traţeći ono što jemaločas stajalo ondje, što god to bilo, ali vidjela je samo mjesečinu i sjene. Je

li doista bilo ovdje ili sam ga samo zamislila? Jesam lija stvorila to stvorenje

iz tame i vlastitog straha?

Kroz prozor, jedan je pokret privukao njezinu pozornost. Pogledala je

mjesečinom obasjan vrt i ugledala ga kako juri preko travnjaka i nestaje uzaklonu stabala.

- Istraţiteljice Rizzoli?

Jane se naglo okrenula i na vratima ugledala dvije ţene. Iris se svomteţinom objesila o Bellu.

- Treba joj vozilo prve pomoći! - povikne Bella.

- Nisam više mlada kao nekad - prostenje Iris. - Ni tako brza.

Njeţno, Bella spusti svoju učiteljicu na pod. Smjesti Iris u svoje krilo i

počne nešto mrmljati na kineskome, riječi koje je uporno ponavljala, kao dapjeva čarobnu formulu. Riječi iscjeljenja.

Riječi nade.



258

TRIDESET SEDAM

Jane je stajala u mnoštvu vozila Brooklinske i Bostonske policije,parkiranih na prilazu kući Patricka Diona i gledala kako sunce izlazi.Dvadeset četiri sata nije spavala, od ručka prethodnog dana ništa nijepojela, a prvi pogled na zoru toliko ju je zabljesnuo da je zatvorila oči,najednom osjetivši vrtoglavicu, i zateturala unatraške zaustavivši se o jednopatrolno vozilo. Kad je ponovno otvorila oči, Maura i Frost izašli su iz kuće ipribliţavali joj se.

- Trebala bi otići kući - rekla je Maura.

- Svi mi to kaţu. - Pogledala je prema kući. - Jeste li završili unutra?

- Upravo iznose tijela.

Frost se namrštio kad se Jane sagnula staviti nazuvke za cipele. - Znaš,vjerojatno ne bi trebala ulaziti.

- Kao da već nisam bila unutra.

- Upravo zato.

Nije morao objašnjavati; već je shvatila. Ona je upucala Marka Malloryjai njezin je pištolj gotovo sigurno ispalio metak u mozak Patricka Diona.Balističari su sad čuvali njezino oruţje i nedostajala joj je njegova teţina zapojasom.

Ulazna vrata su se otvorila i izgurali su prva nosila, s jednim od tijela.

Nijemo su gledali kako se polako kotrlja prema mrtvačkom kombiju koji jeveć čekao.

- Stariji muškarac ima jednu ranu od metka. Desna sljepoočica, pucanj

izbliza - reče Maura. - Patrick Dion - odvrati Jane.

- Imam osjećaj da ćemo na njegovoj desnoj ruci pronaći tragove baruta.Podsjeća li te to na drugo mjesto zločina?

- Crveni feniks - tiho odgovori Jane. - Wu Weimin.

- Njegova smrt proglašena je samoubojstvom.

- Kako ćemo ovu nazvati, Maura?

Maura uzdahne. - Nemamo svjedoka, zar ne?





260

- Rizzolijeva - zazove je Tam. Pošao je za njom prema stazi. - Samo sam

ti htio javiti, maločas sam razgovarao s bolnicom. Iris Fang je izašla izoperacijske dvorane i budna je.

- Hoće li biti dobro?

- Dobila je metak u bedro i izgubila mnogo krvi, ali oporavit će se. Čini seda je prilično ţilava ptičica.

- Svi bismo trebali biti tako ţilavi.

Na stazi je bilo veoma svijetlo s jutarnjim suncem koje im je tuklo u lice.

Tam izvuče sunčane naočale iz dţepa i stavi ih. - Moţda bih trebao otići dobolnice? Uzeti njezinu izjavu? - predloţi.

- Kasnije. Sad te trebam ovdje. Brookline nas je zamolio za pomoć pa

ćemo na ovom imanju provoditi mnogo vremena. - Znači, ostajem s ekipom?

Zaškiljila je na njega, sunce joj je tuklo u umorne oči. - Da, dok ovo ne

završimo, zamolit ću tvog nadzornika u Okrugu A-l da te zadrţimo.Odnosno, ako ţeliš ostati u Odjelu za ubojstva.

- Hvala. Silno bih to volio - jednostavno je odgovorio. Kad se okrenuo

kako bi otišao, najednom je zamijetila svijetlu nit koja se isticala na njegovuzatiljku. Prianjajući uz njegovu ugljenocrnu kosu, ta se vlas isticala kao

šljokica. Srebrna vlas.

- Tame? - zazvala ga je.

Okrenuo se. - Da?

Načas ga je samo promatrala, ţeleći pročitati njegove oči, ali imao jenaočale i u njihovim je metaliziranim staklima vidjela samo vlastiti odraz.Sjetila se kako je brzo i nečujno kliznuo kroz Ingersollov prozor. Sjetila kako

je nadzorna kamera u Ulici Knapp uhvatila i nju i Frosta dok su se

nespretno provlačili kroz prozor, ali ne i Tama. Moţda sam duh, našalio setad. Ne duh, pomisli Jane, ali netko jednako neuhvatljiv. Netko tko je bio

prisutan pri svakom koraku istrage, tko je znao što se reklo i što seplaniralo. Nije vidjela njegov izraz lica, nije ga mogla ispipati ne bi li odao

svoje tajne, ali znala je da ih ima, da čekaju da budu otkrivene. Tajne kojemu je odlučila dopustiti da zadrţi.

Zasad.

- Jesi li me ţeljela nešto pitati? - upita Tam.

- Nema veze - odgovori Jane. I okrene se i udalji.



261

*

U J. P. Doyle‟su je bio happy hour i bar je bio krcat od mnoštvapolicajaca koji nisu bili na duţnosti, tako da je Jane teškom mukom uočilaKorsaka. Tek kad joj je konobarica pokazala prema blagovaonici, napokon

ga je pronašla kako sjedi sam u separeu i druţi se s pladnjem prţenihmorskih plodova i kriglom svijetlog piva.

- Oprosti što kasnim - reče. - Što ima?

- Nadam se da ti ne smeta što sam već naručio.

Ona pogleda njegovo brdo prţenih račića. - Izgleda da više nisi na dijeti,ha?

- Nemoj me sad još i ti, dobro? Dan je bio šugav do balčaka i treba mi

hrana za utjehu, doista mi treba. - Nabio je na vilicu četiri račića i gurnuo ihu usta. - Hoćeš li ti što naručiti ili nećeš?

Mahnula je konobarici, naručila malu salatu i gledala kako Korsak guta još pet-šest račića.

- Zar ćeš pojesti samo to? - upita je kad je stigla njezina narudţba.

- Idem kući na večeru. U proteklih nekoliko dana nisam baš provelamnogo vremena kod kuće.

- Da, čujem da je u Brooklineu pravi cirkus. Koliko su tijela dosadiskopali?

- Šest, sve naizgled ţenska. Proći će mjeseci prije no što pretraţimo cijeloimanje, a moţda su leševe zakapali i na drugim mjestima za koja mi ne

znamo. Zato provjeravamo i imanje Marka Malloryja.

Korsak podigne svoje pivo u zdravicu. - Što ono volite reći vi dame?Samo naprijed, curo!

Pogledala je njegovu masnoćom poprskanu majicu i pomislila: Ima

muške dojke pa zapravo i smije upotrijebiti tu frazu. Podigla je svoju čašuvode i njih dvoje su se snaţno kucnuli, prolijevajući pivo po njegovoj svemanjoj hrpi račića.

- No tu je i jedan problem - rekla je podiţući svoju vilicu. - Nema šanseda ću ikad zatvoriti dosjee o onoj nepoznatoj ţeni i muškarcu. A njezina jesmrt pokrenula cijelu ovu stvar.

- Niste pronašli mač koji ju je ubio?



262

- Nestao je. Vjerojatno odšetao one noći s onim nečim što sam vidjelakako nestaje među stablima. Nikad nećemo nikoga dobiti da prizna. Aliimam prilično dobru predodţbu tko je to učinio.

- Dovoljno za osudu?

- Iskreno? Ne ţelim osuditi. Ponekad, Korsače, obaviti posao znači da bihmorala učiniti pogrešnu stvar.

Korsak se nasmije. - Nemoj da te doktorica Isles čuje kako to govoriš.

- Ne, ona ne bi shvatila - suglasi se Jane. Maura je shvaćala činjenice i tesu činjenice prije nekoliko dana dovele do osude policajca Waynea Graffa.Da ili ne, crno ili bijelo, za Mauru je granica uvijek bila savršeno jasna. Ališto je duţe bila policajka, Jane je to manje bila sigurna gdje se nalazi ta

granica između ispravnog i pogrešnog. Zarila je vilicu u salatu i pojela zalogaj. - Onda, što ima kod tebe? O

čemu si ţelio razgovarati?

Uzdahnuo je i odloţio vilicu. Osim praznog tanjura, malo je toga moglonatjerati Korsaka da preda svoju vilicu. - Znaš da volim tvoju mamu - rekao

je.

- Da, mislim da sam to shvatila.

- Mislim, stvarno je volim. Pametna je i zabavna i seksi.

- Ne moraš dalje. - Jane odloţi svoju vilicu. - Samo mi reci kamo ovo ide.

- Jedino što ţelim jest oţeniti se njome.

- I ona je već pristala. Onda?

- Problem je tvoj brat. Zove je tri puta dnevno, pokušava je odgovoriti.Prilično je jasno da me prezire.

- Frankie ne voli nikakvu promjenu, točka.

- Strašno ju je uzrujao i sad ona razmišlja da otkaţe vjenčanje, samokako bi on bio sretan. - Njegov duboki uzdah završio je nečim što je zvučalonalik cviljenju i on se okrenuo i zagledao u separe s druge strane prolaza. U

malo dijete u visokom stolcu koje ga je pogledalo i zacmizdrilo. Majka je

uputila K orsaku ruţan pogled i privukla dijete u zagrljaj. Siroti Korsak,dovoljno neugledan da preplaši malu djecu koja kroz njegovu grubuvanjštinu ne mogu vidjeti dobro srce. Ali mama ga vidi. I zasluţuje dobrogmuškarca kao što je on.

- U redu je - reče Jane. - Razgovarat ću s Frankijem. - Ako to ne upali,brata će i propisno odalamiti po glavi.



263

Korsak podigne glavu. - Učinila bi to za mene? Stvarno?

- Zašto ne?

- Ne znam. Stekao sam predodţbu da nisi baš luda od sreće jer se tvojamama i ja seksamo.

- Samo ne ţelim čuti znojne pojedinosti, dobro? - Posegnula je preko stola

i srdačno ga udarila šakom o ruku. - Kul si ti, Korsače. I usrećuješ je. To je jedino što je meni vaţno. - Ustala je. - Moram kući. Jesi li sad dobro?

- Volim je. Znaš to.

- Znam, znam.

- Volim i tebe. - Namrštio se i dodao. - Ali tvog brata ne volim.

- To totalno razumijem.

Ostavila ga je njegovom pladnju hrane i izašla kroz napučeni bar. Kad jestigla do vrata, čula je kako je netko doziva: - Rizzolijeva!

Bio je to umirovljeni istraţitelj Buckholz koji je prije devetnaest godina

istraţivao nestanak Charlotte Dion. Sjedio je na svom uobičajenom mjestuza šankom, s čašom skoča ispred sebe. - Moram razgovarati s tobom.

- Baš sam krenula kući.

- Tad ću te otpratiti.

- Hank, ne bismo li mogli razgovarati sutra?

- Ne. Moram ti nešto reći i stvarno me izjeda. - Iskapio je svoju čašu itresnuo je o šank. - Izađimo. Ovdje je prokleto bučno.

Izašli su iz Doyle‟sa i zaustavili se na parkiralištu. Bila je hladnaproljetna večer, miris vlaţne zemlje u zraku. Jane je zakopčala svoju jaknu ipogledala prema svom parkiranom automobilu, pitajući se koliko dugo ćeovo potrajati i hoće li imati vremena kupiti mlijeko na povratku kući.

- Tvoj slučaj protiv Patricka Diona i Marka Malloryja, pogrešno si toshvatila.

- Kako to misliš?

- Na svim je vijestima. Dva bogataša dvadeset pet godina zajedno lovedjevojke. Cijela zemlja govori o tome i pita se zašto mi to nismo primijetili.Zašto ih nismo zaustavili.

- Bili su mudri, Hank. Nisu eskalirali i nisu postali nemarni. Uspjeli su

sačuvati kontrolu.

- Patrick Dion je imao alibi za neke od tih nestanaka.



264

- Zato što su se izmjenjivali u otimanju djevojaka. Neke je oteo Mallory,druge Dion. Već smo pronašli šest tijela na Dionovu imanju i sigurna samda ćemo ih još pronaći.

- Ali ne i tijelo Charlotte Dion, nju nećete pronaći ondje.

- Kako znaš?

- Kad sam radio na tom slučaju, nisam radio bez veze, dobro? Moţda jeotad prošlo devetnaest godina, ali sjećam se pojedinosti. Sinoć sam izvukaosvoje stare bilješke, samo da budem siguran. Znam da je Patrick Dion bio u

Londonu kad je Charlotte nestala. Te je večeri doletio kući, odmah nakonšto je čuo vijest.

- U redu, u tome si u pravu. To je lako potvrditi.

- U pravu sam i za Marka Malloryja. Ni on nije mogao ugrabiti Charlotte jer je i on imao alibi. Bio je u posjetu majci. Ona je godinu dana prije toga

imala moţdani udar i bila u bolnici na rehabilitaciji.

Promatrala ga je na svjetlu koje je blijedilo. Buckholz brani vlastiti

zapisnik pa ne moţe biti objektivan. Sudeći po njegovu oronulu licu, otrcanoj

košulji, mirovina nije bila ljubazna prema njemu. Praktički ţivi u Doyle‟su,kao da se samo ondje, okruţen policajcima, ponovno osjeća ţiv. Ponovnokoristan.

Udovolji starcu. Sućutno mu kimne glavom. - Pregledat ću dosje i javititi.

- Misliš da me se moţeš samo tako riješiti. Rizzolijeva, ja sam bio dobarpolicajac. Provjerio sam tog malog. Kad govoriš o otmici, uvijek najprijeprovjeriš obitelj pa sam temeljito provjerio njezina polubrata. Svaki korakkoji je učinio tog dana. Nema šanse da je Mark Mallory oteo Charlotte.

- Zato što je rekao da je bio u posjetu majci? Daj, Hank. Ne moţeš mu

vjerovati na riječ, ni njegovoj majci. Ona bi lagala da zaštiti sina jedinca. - Ali medicinskim kartonima moţeš vjerovati.

- Molim?

Posegnuo je u jaknu i izvukao presavinut komad papira koji je gurnuo

prema njoj. - To sam dobio iz bolničkog kartona Barbare Mallory. Fotokopijabilješki bolničarki. Pogledaj što je zapisano dvadesetog travnja u jedan satposlijepodne.

Jane potraţi pogledom ono što je bolničarka tad zapisala. Krvni pritisak

115/80, puls 84. Pacijentica odmara. Sin u posjetu i traţi da njegova majkabude premještena u mirniju sobu, dalje od postaje bolničarki.



265

- U jedan sat poslijepodne - reče Buckholz - Charlotte Dion je bila sa

školom u Faneuil Hallu. Učitelji su prvi put zamijetili da je nema oko jedani petnaest. Zato mi reci, kako je Mark Mallory, koji je u jedan sat sjedio u

majčinoj bolničkoj sobi udaljenoj četrdeset kilometara, samo petnaest

minuta kasnije uspio oteti svoju polusestru iz ulice u Bostonu?

Jane je čitala i čitala natuknicu bolničarke. Datum i vrijeme bilo jenedvojbeno. Ovo je sve pogrešno, pomisli.

Samo što nije bilo. Sve je pisalo, crno na bijelo.

- Prestani to prikazivati kao da sam ja zeznuo - reče Buckholz. - Očito jeda tvoja dvojica počinitelja nisu otela Charlotte.

- Tko ju je onda oteo? - promrmlja Jane.

- Vjerojatno nikad nećemo saznati. Kladim se da je to bio neki tip koji ju je ugledao i iskoristio priliku da je zgrabi.

Neki tip. Počinitelj kojeg tek trebaju identificirati.

Odvezla se kući s fotokopiranom stranicom na sjedalu pokraj sebe irazmislila o vjerojatnosti. Dvojica ubojica u njezinoj obitelji, a Charlotte

ugrabi neki neznanac koji joj nije ništa u rodu? Parkirala se na parkiralištuzgrade i sjedila i razmišljala, još nespremna ući u buku i kaos majčinstva.Pomislila je na ono što su sigurno znali: da su Dion i Mallory zajedno

slijedili i ubijali djevojke. Da su zakopali najmanje šest tijela na Dionovuimanju. Je li Charlotte otkrila očevu tajnu? Je li to bio pravi razlog zbogkojega su je se morali riješiti? Je li bilo dogovoreno da to obavi neka trećastrana, tako da i Patrick i Mallory imaju čvrste alibije?

Jane protrlja glavu, svladana tim pitanjima. Zagonetka se ponovno

vrtjela oko Charlotte. Onoga što je znala i kad je saznala za to.

I s kime je to podijelila. Sjetila se Charlottinih zadnjih snimljenih

fotografija, na pogrebu njezine majke i očuha. Sjetila se kako su uz Charlotte stajali njezin otac i Mark. Okruţena neprijateljima i

nesposobna pobjeći.

Jane se naglo uspravila; najednom ju je pogodio odgovor koji joj je od

samoga početka trebao biti očit.

Moţda jest pobjegla.



266

TRIDESET OSAM

U podne, Jane je prešla granicu New Hampshirea i odvezla se sjeverno uMaine. Bio je blag svibanjski dan, stabla su prelistala svojom proljetnom

raskoši, zlatna maglica visjela je iznad polja i šume. Kad je kasnoposlijepodne stigla do jezera Moosehead, zrak je već postao hladan.Parkirala je automobil, omotala vuneni šal oko vrata i otišla na pristaništeu kojem je bio ukotvljen motorni čamac.

Momak od petnaestak godina, plave kose razbarušene na vjetru,domahnuo joj je. - Jeste li vi gospođa Rizzoli? Ja sam Will, iz Loon PointLodgea. - Uzeo je od nje njezinu torbu sa stvarima potrebnim za noć. - Je li

ovo sva prtljaga koju ste donijeli?

- Ostajem samo jednu noć. - Osvrnula se po pristaništu. - Gdje je skiper?

Nacerio se i mahnuo rukom. - Pred vašim očima. Vozim ovaj čamac odsvoje osme godine. U slučaju da ste nervozni, ovaj sam put prešao, ne znam,nekoliko tisuća puta.

Još uvijek dvojeći u kapetanske vještine tog klinca, Jane se ukrcala u

čamac i odjenula ponuđen joj prsluk za spašavanje. Kad se smjestila naklupu, zamijetila je kutije pune namirnica i mnoštvo novina, na vrhu kojih je bio Boston Globe. Ova je voţnja čamcem za momka očito bila i odlazak ponamirnice.

Kad je upalio motor, Jane je upitala: - Koliko dugo radiš u Loon Pointu?

- Cijeli ţivot. Moji mama i tata su vlasnici.

Jane pomnije promotri dječaka. Ugleda snaţnu čeljust i kosu izbijeljenu

od sunca. Bio je građen kao spasilac, vitak ali mišićav, od onih klinaca kojibi na nekoj kalifornijskoj plaţi izgledali kao kod kuće. Djelovao je posveopušten dok je izvozio čamac s doka. Prije no što mu je uspjela postavitiijedno pitanje više, već su letjeli preko uzburkane vode, uz motor koji jepreviše bučio da bi razgovarali. Drţala se za rub čamca i gledala gustušumu, jezero koje je bilo toliko veliko da se protezalo ispred njih kao more.

- Lijepo je ovdje - rekla je, ali on je nije čuo; pozornost mu je bilausmjerena na njihovo odredište na drugoj strani jezera.

Kad su stigli do suprotne obale, sunce se već spuštalo prema horizontu,zastirući vodu zlatom i plamenom. Vidjela je rustikalne kolibe i hrpu kanua



267

izvučenih na obalu. Na doku, jedna je djevojčica veoma svijetle kose čekalakako bi uhvatila konop za vezanje. Čim je Jane bolje vidjela lice tedjevojčice, znala je da su njih dvoje brat i sestra.

- Ova izgrednica je Samantha - sa smijehom je rekao Will i njeţno

razbašurio kosu djevojčice. - Ona je naše glavno potrkalo. Zatreba li vamčetkica za zube, dodatni ručnici, bilo što, samo je pozovite.

Dok je djevojčica brzala dokom s Janeinom torbom, Jane je rekla: -

Izgleda kao da ima osam, devet godina? Idete li oboje u školu?

- Školujemo se kod kuće. Zimi je preteško doći do grada. Tata nam uvijekkaţe da smo najsretniji klinci na svijetu jer ţivimo u ovom raju. - Povede je

stazom do jedne od koliba. - Mama vas je ovdje smjestila. Ima najvišeprivatnosti.

Uspeli su se stubama do zatvorena trijema i vrata su zacvilila

zatvarajući se iza njih. Samantha je već unijela Janeinu torbu u kolibu iodloţila je na rustikalnu kvrgavu komodu uz podnoţje kreveta. Jane jepogledala drvene grede, zidove od kvrgave borovine. U kaminu je većpucketala vatra.

- Kako vam se čini? Sve u redu? - upita Will.

- Voljela bih da sam dovela supruga. Oduševio bi se.

- Dovedite ga sljedeći put. - Will je pozdravi i okrene se kako bi otišao. -

Kad se smjestite, dođite na večeru. Mislim da danas imamo goveđi sloţenac.

Nakon što je dječak otišao, Jane se smjestila u stolac za njihanje i sjedilai gledala kako zalazak sunca jezero oblijeva vatrom. Kukci su zujali, a od

zvuka vode koja zapljuskuje obalu osjetila je pospanost. Sklopila je oči i nijevidjela da se njezinoj kolibi pribliţava posjetiteljica. Tek kad je čula kucanje,otvorila je oči i s druge strane vrata na trijemu ugledala plavokosu ţenu.

- Istraţiteljice Rizzoli? - obratila joj se ţena. - Uđite.

Ţena je ušla, pazeći da vrata ne zacvile kad ih je zatvarala. Čak i upolumraku na trijemu, Jane je opazila koliko nalikuje Willu i Samanthi i

znala je da im je to majka. Također je znala, bez imalo sumnje, kako se taţena zove. Ingersollov ribički izlet u neobično vrijeme ponukao je Jane da seusredotoči na Loon Point, putovanje na koje Ingersoll nije ponio ribičkipribor. Ovo je bio pravi razlog Ingersollova dolaska u Maine: da posjeti ţenu

koja je sad stajala na trijemu Janeine kolibe.

- Bog, Charlotte - reče Jane.



268

Ţena pogleda kroz mreţu na vratima, provjeravajući je li u blizini itkotko bi ih mogao čuti. Zatim pogleda Jane. - Molim vas, nemojte me višenikad osloviti tim imenom. Sad sam Susan.

- Zar vaša obitelj ne zna?

- Moj suprug zna, ali djeca ne. Jednostavno je previše teško objasniti imda shvate. I ne ţelim da ikad saznaju kakav je čovjek njihov djed... - Glas joj

je utihnuo. Uzdahnula je i potonula na stolac za njihanje. Načas je jedinizvuk bilo škripanje njezina stolca na trijemu.

Jane se zagleda u ţenin profil. Charlotte - ne, Susan - imala je samo

trideset šest godina, ali je izgledala mnogo starija. Godine provedene naotvorenom prekrile su njezinu koţu pjegama, a kosa joj je već bila prošaranasjedinama. No više od svega postarala ju je bol u očima, bol koja je urezaladuboke bore i uznemiren pogled.

Naslonivši se leđima o stolac, Susan se zagledala u jezero koje jepostajalo sve mračnije. - Počelo je kad sam imala devet godina - reče. -

Jedne je večeri došao u moju sobu dok je moja majka spavala. Rekao mi jeda sam dovoljno stara. Da je vri jeme da naučim što sve kćeri trebaju činiti.Trebamo udovoljiti tatama. - Progutala je slinu. - I to sam učinila.

- Zar niste rekli majci?

- Majci? - Susan se ogorčeno nasmije. - Moja se majka bavila samo

vlastitim sebičnim interesima. Kad je započela vezu s Arthurom

Malloryjem, trebala su joj samo dva mjeseca da odleprša. Nikad se nijeosvrnula. Nisam sigurna da se uopće sjećala da ima kćer. Tako sam jaostala s ocem koji je bio presretan što je dobio skrbništvo. Neosporno,naravno. Oh, nekoliko puta godišnje trebala sam provoditi vikende s

mamom i Arthurom, ali ona me je uglavnom ignorirala. Arthur je bio jedini

koji je prema meni pokazao imalo prave dobrote. Nisam ga dobro poznavala,

ali činio se pristojnim čovjekom.

- A njegov sin, Mark?

Uslijedila je duga šutnja. - Nisam shvaćala što je Mark - tiho odgovori

Susan. - Činio se savršeno bezazlenim kad su se naše obitelji tek upoznale.Uskoro smo se svi previše viđali. Večere u našoj kući, pa u Markovoj. Slagalismo se kao po loju. Problem je bio što su se moja mama i Arthur slagali ibolje no što sam tad shvaćala.

- Čini se da su se i vaš otac i Mark slagali prilično dobro.



269

Susan kimne glavom. - Kao najbolji prijatelji. Kao da je moj tata

napokon pronašao sina kakvog je oduvijek ţelio. Čak i nakon što su se mojiroditelji razveli, Mark je često posjećivao tatu. Otišli bi u tatinu radionicu i

izrađivali kućice za ptice ili okvire za slike. Nisam imala pojma što se ondje

dolje doista događa. Mnogo više od tesarenja, pomisli Jane. - Nije li vam se učinilo čudnim

što njih dvojica provode zajedno toliko mnogo vremena?

- Većinom sam osjećala olakšanje što me ostavljaju na miru. Negdje okomoje trinaeste godine, tata je prestao noću dolaziti u moju sobu. Tad nisamznala zašto. Sad shvaćam da je tad nestala prva djevojka. Kad sam imala

trinaest, a tata pronašao nekog drugog da ga zabavlja. Uz Markovu pomoć. -

Susan se prestala ljuljati i nepomično sjedila, pogleda uperenog u jezero. -

Da sam znala, da sam shvatila što je zapravo Mark, moja majka i Arthur jošbi bili ţivi.

Jane se namršti. - Zašto to govorite?

- Ja sam razlog zašto su one noći otišli u restoran Crveni feniks. Otišli suonamo zbog nečega što sam im ja rekla.

- Vi?

Susan duboko udahne, kao da prikuplja snagu da nastavi. - Taj sam

vikend trebala biti kod mame i Arthura. Upravo sam dobila vozačku i prviput sam se sama odvezla do njihove kuće. Uzela sam tatin automobil. Tadsam pronašla onaj privjesak. Pao je između sjedala i upravljačke ploče, gdjega nitko nije zamijetio dvije godine. Bio je zlatan, u obliku zmaja, a na

poleđini je bilo ugravirano ime. Laura Fang.

- Jeste li prepoznali ime?

- Da. Priča je bila u novinama kad je nestala. Zapamtila sam ime jer jebila mojih godina i svirala violinu. U Boltonu su neki učenici govorili o njoj jer su je znali s radionice ljetnog orkestra.

- Mark je bio na toj radionici.

Susan kimne. - Znao ju je. Ali nisam shvaćala povezanost s mojim ocem.Kako je Laurin privjesak završio u automobilu mog oca? Tad sam počelarazmišljati o svim onim noćima kad bi došao u moju sobu, i o tome što mi jeučinio. Ako je zlostavljao mene, moţda je to činio i drugim djevojkama.Moţda se to dogodilo Lauri. Moţda je zato nestala.

- I tad ste rekli majci?



270

- Taj vikend, kad sam je posjetila, sve sam ispričala. Arthuru i njoj sam

sve rekla. Što mi je tata godinama ranije učinio. Što sam pronašla unjegovom automobilu. Mama isprva nije mogla vjerovati. Zatim je, na svoj

sebičan način, počela brinuti o lošem publicitetu i kako će joj se ime vući po

novinama. Da će biti poznata kao ţena koja nije imala pojma što se događau vlastitoj kući. Ali Arthur je to ozbiljno shvatio. On mi je vjerovao. Izauvijek ću ga poštovati zbog toga.

- Zašto nisu otišli ravno na policiju?

- Mama je najprije ţeljela biti sigurna u činjenice. Nije ţeljela privlačitinikakvu pozornost dok se ne uvjere da to nije bila neka čudna slučajnost.Moţda postoji još jedna Laura Fang, rekla je. Zato su odlučili pokazatiprivjesak Laurinoj obitelji. Uvjeriti se da je pripadao istoj Lauri koja je dvije

godine ranije nestala. - Susan pogne glavu i njezine sljedeće riječi postanugotovo nečujne. - Tad sam ih zadnji put vidjela ţive. Kad su otišli u onajrestoran, naći se s Laurinim ocem.

Ovo je bio zadnji djelić slagalice: razlog zbog kojeg su Arthur i Dina onevečeri otišli u Chinatown. Ne kako bi objedovah, nego kako bi s JamesomFangom razgovarali o njegovoj nestaloj kćeri. Njihov razgovor prekinula jepucnjava, krvavi pokolj koji je stavljen na teret nesretnom useljeniku.

- Policija je inzistirala da je riječ o ubojstvu-samoubojstvu - nastaviSusan. - Rekli su da su se mama i Arthur jednostavno zatekli na pogrešnommjestu u pogrešno vrijeme. Privjesak nikad nije pronađen, pa nisam imaladokaz. Nisam se imala kome obratiti. Stalno sam se pitala je li to povezano.

Laura i pucnjava. A tu je bio i Mark. On je tog vikenda bio s nama pa je

znao što se događa.

- Nazvao je Patricka. Rekao mu da vaša majka i Arthur idu uChinatown.

- Sigurna sam da jest. Ali tek sam na pogrebu napokon zbrojila dva i

dva. Moj otac i Mark rade za jedno. Bez privjeska, ništa nisam mogladokazati. Tata je imao svu moć i znala sam koliko bi mu bilo lako učiniti danestanem.

- Pa ste odlučili sami nestati.

- Nisam to planirala unaprijed. Ali našla sam se na izletu s razredom, ušetnji bostonskom Stazom slobode. - Susan se tuţno nasmije.

- I najednom sam pomislila, ţelim biti slobodna! A sad je vrijeme da toučinim. Zato sam pobjegla učiteljima. Nekoliko uličnih blokova dalje, počela



271

sam razmišljati kako da sve skrenem s traga. Ostavila sam naprtnjaču iosobnu iskaznicu u uličici. Imala sam dovoljno gotovine da kupim kartu zasjever. Nisam bila sigurna kamo idem, samo sam znala da moram pobjeći odoca. Kad sam došla u Maine i izašla iz autobusa, najednom sam imala

osjećaj kao... - Uzdahne.

- Kao da sam stigla kući.

- Pa ste i ostali.

- Dobila sam posao čistačice turističkih bungalova. Upoznala sam svogsupruga, Joea. I to mi je bio najveći dar u ţivotu, pronaći muškarca koji mevoli. Koji je uz mene, bez obzira na sve. - Duboko je udahnula i podigla

glavu. Uspravila se na stolcu. - Eto, stvorila sam si novi ţivot. Rodila djecu.Joe i ja smo zajedno sagradili ove kolibe. Razvili posao. Mislila sam da ćubiti sretna zauvijek se skrivajući ovdje.

S jezera je dopro smijeh; Will i njegova sestra, odjeveni u kupaćekostime, utrkivali su se dokom. Skočili su i njihov se smijeh pretvorio uvrisku kad su zaronili u hladnu vodu. Susan je ustala iz stolca i zagledala se

u svoju djecu koja su se sretno prskala u jezeru.

- Samantha ima devet godina. Toliko sam i ja imala kad je sve počelo.Kad je moj otac prvi put došao u moju sobu. - Susan je leđima bila okrenuta

Jane, kao da nije mogla dopustiti da joj Jane vidi lice. - Misliš dazlostavljanje moţeš ostaviti iza sebe, ali ne moţeš. Prošlost je uvijek tu, čekada je sretneš u noćnim morama. Iskoči kad je najmanje očekuješ. Kad osjetišmiris dţina i cigara. Ili čuješ kako se noću vrata tvoje sobe sa škripomotvaraju. Čak i nakon svih tih godina, on me još uvijek muči. A kad jeSamantha napunila devet godina, noćne more postale su gore jer samvidjela sebe u njezinoj dobi. Tako nevinu, još uvijek nedirnutu. Pomislilasam na ono što je meni učinio i ono što je moţda učinio Lauri. I zapitala se

ima li još takvih djevojaka, drugih ţrtava za koje ni ne znam. Ali nisamznala kako ga srediti, ne sama. Nisam imala hrabrosti.

Na jezeru, Will i Samantha su se popeli natrag na dok i sa smijehom

brisali. Susan je pritisnula ruku o mreţu na vratima trijema, kao da iz svoje

djece crpi hrabrost.

- Onda sam tridesetog oţujka otvorila The Boston Globe.

- Vidjeli ste oglas Iris Fang. O pokolju u Crvenom feniksu.

- Istina nije rečena - šapne Susan. - To je pisalo u oglasu. I najednomsam znala da nisam sama. Da još netko traţi odgovore. Pravdu.



272

- Okrenula se prema Jane. - Tad sam napokon prikupila hrabrost i

nazvala istraţitelja Ingersolla. Znala sam ga jer je istraţivao pokolj uCrvenom feniksu. Rekla sam mu za Laurin privjesak. Za mog tatu i Marka.

Rekla sam mu da bi moglo biti i drugih nestalih djevojaka.

- I on se počeo raspitivati - reče Jane. Ta su ga pitanja dovela u opasnost jer je Patrick saznao da Ingersoll prikuplja dokaze koji će ga povezati nesamo s nestalim djevojkama, nego i s Crvenim feniksom. Vjerojatno je

pretpostavio da je iza svega Iris Fang jer je ona objavila onaj oglas u Globeu.

Izgubila je i kćer i supruga. Ubije li Iris i Ingersolla, problem će nestati, pa je Patrick unajmio profesionalce. Ali ubojice su potcijenili protivnika.

- Bila sam prestravljena da bi me otac mogao pronaći - nastavi Susan. -

Rekla sam detektivu Ingersollu da ne kaţe ništa što bi se moglo povezati sa

mnom. Obećao je da ni njegova kći neće znati na čemu radi.

- Odrţao je obećanje. Nismo ni slutili da ste vi ta koja ga je angaţirala.Pretpostavili smo da je to učinila gospođa Fang.

- Nekoliko tjedana kasnije, nazvao me je. Rekao je da se moramo vidjeti i

dovezao se ovamo. Rekao mi je da je otkrio obrazac. Načinio je popis imenatriju djevojaka koje su me moţda upoznale prije no što su nestale. Djevojakakoje su bile na istim teniskim turnirima ili glazbenom kampu. Ispostavilo se

da sam ja veza. Ja sam bila razlog zbog kojeg su ih odabrali. - Glas ju jeizdao i ponovno je klonula na stolac. - A ja ţivim ovdje s mojom curicom,

sigurna u Maineu. Nisam imala pojma da je bilo i drugih ţrtava. Da samsamo bila hrabrija, mogla sam to davno prekinuti.

- Prekinuto je, Susan. I vi ste u tome odigrali ulogu.

Susan pogleda Jane očiju blistavih od suza. - Samo malu ulogu.

Istraţitelj Ingersoll je umro zbog toga. A vi ste to završili.

Ali ne sama, pomisli Jane. Imala sam pomoć.

- Mama? - Iz tame ispred kolibe začuo se glas djevojčice. Samantha jestajala pred vratima, a vitko joj se tijelo odraţavalo na svjetlu s jezera. -

Tata je rekao da dođem po tebe. Nije siguran treba li izvući pitu iz pećnice.

- Dolazim, dušo. - Susan ustane. Dok je otvarala vrata trijema, osvrnula

se i nasmiješila Jane. - Večera je spremna. Dođite kad ogladnite - reče iizađe, puštajući da se vrata iza nje cvileći zatvore.

S trijema, Jane je gledala kako Susan hvata Samanthinu ruku. Majka i

kći su se zajedno udaljile uz rub vode i nestale u sumraku. Cijelim putemdrţale su se za ruke.



273

TRIDESET DEVET

TRI MJESECA KASNIJE POKRAJINA FUJIAN, KINA

Slatki miris tamjana dopire kroz dvorište u kojem Bella i ja stojimo ispred

grobnice predaka njezina oca. Groblje je staro. Najmanje tisuću godina,ovdje se pokapaju naraštaji obitelji Wu i pepeo Wu Weimina sad leţipridruţen njegovim precima. Njegova napaćena duša više ne luta svijetom

duhova, zahtijevajući pravdu. Ovdje će najzad zauvijek počivati u miru. Dok se polumrak pretvara u mrak, Bella i ja palimo svijeće i klanjamo se

uspomeni na njezina oca. Najednom, osjetim još nečiju prisutnost pa seokrenem i ugledam kako netko prolazi kroz vrata groblja. Iako mu u mraku

ne mogu vidjeti lice, po njegovu nečujnom pribliţavanju, po otmjenostinjegovih pokreta, znam da je to Wu Weiminov sin iz braka s prvom ţenom,sin koji ga nikad nije zaboravio i nastavio ga je poštovati. Kad muškaracstane na svjetlo svijeća, Bella kimne glavom svom polubratu, a on joj

uzvrati pozdrav tuţnim osmijehom. Toliko su slični, njih dvoje, obojenepopustljivi kao kamen pod kojim leţi pepeo njihova oca. Sad kad suizvršili svoju duţnost, pitam se što će postati od njih. Kad si pola svogmladog ţivota posvetio samo jednom cilju, i napokon ga ostvariš, što ti jošostaje postići?

S poštovanjem mi se nakloni. - Sifu, ispričavam se što kasnim. Moj let izŠangaja kasnio je zbog vremena.

Proučavam njegovo lice na svjetlu svijeća i u zabrinutim boricama oko

njegovih očiju vidim više od samo umora. - Ima li problema u Bostonu?

- Mislim da ona zna. Osjećam kako me promatra i ispipava. Osjećamnjezinu sumnju svaki put kad me pogleda.

- Što će se sad dogoditi?

On dugo uzdahne i zagleda se u upaljene svijeće. - Mislim... nadam se...

da ona shvaća. Napisala mi je sjajnu preporuku. I ţeli da radim s njom nanovoj istrazi u Chinatownu.



274

Nasmiješim se Johnnyju Tamu. - Istraţiteljica Rizzoli nije tolikodrugačija od nas. Moţda se ne slaţe s načinom na koji smo postigli svoj cilj,ali vjerujem da razumije zašto smo to učinili. I odobrava.

Prinosim šibicu jami za paljenje u dvorištu i zapalim triješće. Plamenovi

poskoče kao proţdrljivi zubi i mi ih hranimo papirima novca za duhove.

Vatra ih proţdire i dok se uzdiţe dim, duhovima onih koje volimo donosiutjehu i bogatstvo.

Još jednu zadnju stvar moramo spaliti.

Dok izvlačim masku iz njezine vreće, vatra se odrazi na srebrnastoj kosi

i ona najednom kao da oţivi, kao da je iz tame iskočio duh samog SunWukonga. Ali maska mlohavo visi u mojoj ruci, samo je neţivi predmetnačinjen od koţe i majmunskog krzna, otrcani rekvizit koji sam prije mnogogodina kupila od kineske operne trupe. Sve troje smo nosili tu masku. Sve

troje smo podijelili ulogu. Ja, dok sam se branila na krovu od ţene plaćenogubojice. Bella, dok je spašavala ţivot policajke. I na kraju Johnny, kad jeispalio metak u glavu Patricka Diona, dovršavajući krug smrti.

Bacam masku u vatru. Dlaka se smjesta zapali i ja osjetim miris krzna

koje cvrči i koţe koja pougljenjuje. U jednom jarkom plamsaju, maskanestaje, vraćajući Sun Wukonga svijetu duhova kojem Kralj majmuna

pripada. Ali nikad nije doista daleko; kad ga najviše trebamo, svatko od naspronaći će ga u sebi.

Plamen jenjava i nas troje netremice gledamo uţareni pepeo, traţeći unjemu ono što svatko od nas ţeli vidjeti. Za Bellu i Johnnyja, to je osmijehodobravanja njihova oca. Izvršili su svoju duţnost djeteta prema roditeljima;sad su njihovi ţivoti samo njihovi.

A što ja vidim u tom pepelu? Vidim lice moje kćeri Laure, čiji su ostaciprije deset tjedana iskopani iz povijušama obraslog kutka imanja Patricka

Diona. Vidim lice mog ljubljenog supruga, još mladog, kose crne kao i onogadana kad smo se vjenčali. Iako oni ne stare, ja se još uvijek zadrţavam naovoj zemlji, sve slabija zdravlja, sve sjeđe kose, s godinama koje sve dubljeurezuju svoje bore u moje lice. Ali sa svakom godinom što starim, ujedno sepribliţavam Jamesu i Lauri, danu kad ćemo ponovno biti zajedno. I zato



275

kročim kroz sve dublje sjene spokojna i bez straha.

Jer znam da će me, na kraju mog putovanja, čekati oni.

SVRŠETAK

Ziki



ZAHVALE

Documents

0.4.Tess Gerritsenz - Nijema djevojka.pdf