1

PAGE

176

Građansko procesno pravo

1. UVOD

1.1. OSNOVE GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA

1.1.1. O građanskom procesnom pravu

Građansko procesno pravo je sistem pravnih pravila kojima se regulira sudsko ostvarivanje zaštite prava koja proistječu iz određenih građanskopravnih odnosa. Njima se regulira: struktura građanskog sudskog postupka te položaj, aktivnosti i uzajamni odnosi procesnih subjekata. Građansko procesno pravo se dijeli na: parnično i izvanparnično.

Građanski parnični postupak je opća, redovna i osnovna metoda zaštite ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, koju pruža državno pravosuđe. Ako zakon koji regulira građanskopravnu materiju ništa ne propisuje, primjenjuje se parnična metoda, a neka od izvanparničnih metoda primjenjivat će se samo ako je tako izričito propisano. Ovdje treba spomenuti i odredbu članka 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) prema kojoj se tim zakonom uređuju pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i odlučuje u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i obiteljskim odnosima građana te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim građanskopravnim sporovima, ako zakonom nije za neke od tih sporova određeno da u njima sud rješava po pravilima kojega drugog postupka.

Cilj. Priznavanje prava implicira i priznavanje prava na njihovu zaštitu. Prava čiju zaštitu ne bismo mogli ostvariti ne bismo uopće mogli nazvati pravima. Zaštita građanskih prava ostvaruje se u parničnom postupku.

1.1.2. Samopomoć

Pravosudni aparat mora raspraviti svačiji zahtjev za pružanje pravne zaštite, kako bi se spriječila samopomoć. Sudu se ne može dopustiti da, kada neka stvar nije činjenično ili pravno jasna, od sebe otkloni dužnost pružanja pravne zaštite. To nalazi izričit izraz i u ZPP-u: “Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan” (2/2).

Samopomoć je u pravilu zabranjena. Tko samovlasno pribavlja neko svoje pravo ili pravo za koje smatra da mu pripada kaznit će se za kazneno djelo “samovlasti” (329 KZ).

Samopomoć je ipak izuzetno dopuštena u granicama zakona i to u sljedećim slučajevima:

· Djelo učinjeno u nužnoj obrani nije kazneno djelo (29 KZ). Tko u nužnoj obrani uzrokuje štetu napadaču nije dužan naknaditi je, osim u slučaju prekoračenja (161/1 ZOO).

· Djelo učinjeno u krajnjoj nuždi nije kazneno djelo (30 KZ). Ako netko uzrokuje štetu u stanju nužde, oštećenik može zahtijevati naknadu od osobe koja je kriva za nastanak opasnosti ili od osoba od kojih je opasnost otklonjena, ali od ovih posljednjih, ne više od koristi što su je od toga imale (161/2 ZOO).

· Pravo subjekta da sam primjerenom silom brani svoj posjed (27 ZV).

1.1.3. Izvori građanskog procesnog prava

Ustav RH. Kao akt najviše pravne snage, on je temeljni izvor građanskog procesnog prava. On se ne bavi građanskoprocesnom problematikom, ali sadrži neka temeljna načela koja služe zakonodavcu kada donosi zakon i onome tko primjenjuje taj zakon (napr. načelo javnosti, jednakosti, ravnoprvnosti stranaka, itd.).

Zakon. Najvažniji među zakonima je Zakon o parničnom postupku od 24. prosinca 1976., stupio na snagu 1. srpnja 1977. Treba naglasiti da je Hrvatski sabor 14. srpnja 2003. donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZIDZPP/03), objavljen u Narodnim novinama br. 117/03, a stupio je na snagu 1. prosinca 2003. Taj propis unosi mnoge bitne novote i promjene u parnični postupak, a promjene su obuhvatile više od polovine odredaba aktualnog propisa. Ove izmjene teže k tome da svi sudionici u postupku (stranke, njihovi zastupnici, ali i sud) svojim aktivnim djelovanjem doprinesu da se sporne činjenice što prije rasprave, te da se jednako tako efikasno donese odluka u sporu.

Zakoni koji reguliraju pojedina procesna pitanja su: Zakon o radu, Zakon o sudovima, Zakon o državnom odvjetništvu, Obiteljski zakon. U izvanparničnim stvarima: Zakon o nasljeđivanju, Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlim i dokazivanju smrti, u ovršnim stvarima: Ovršni zakon, za pitanja stečaja: Stečajni zakon.

Običaj. Običaji nisu izvor, ako zakon na njih ne upućuje, što nije slučaj sa Zakonom o parničnom postupku. Izvjestan izuzetak je pravilo da u pogledu nadležnosti sudova za suđenje strancima koji uživaju imunitet važe pravila međunarodnog prava (26/1), koje je nekad običajno.

Sudska praksa. Nije izvor, osim za stranke na koje se presude odnose. Značajnu ulogu ona ima pri interpretaciji pravnih pravila.

Pravna znanost. Nije izvor ali može utjecati na rješenja zakonodavca snagom svoje uvjerljivosti.

1.1.4. Procesne pretpostavke

Definicija. To su okolnosti od čijeg postojanja zavisi dopustivost pokretanja parničnog postupka, raspravljanje u parnici i donošenje meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Kada se ispituje njihovo postojanje? Do zasnivanja procesnopravnog odnosa dolazi uspostavljanjem kontakta između suda i stranaka, neovisno o tome da li su procesne pretpostavke ispunjene. Dakle, o procesnim pretpostavkama ne ovisi nastajanje samog procesnopravnog odnosa, nego dopuštenost odnosa koji je već nastao. Budući da pokretanju parnice ne prethodi nekakav poseban postupak za utvrđivanje postojanja procesnih pretpostavki, niti izvan parnice ima organa koji bi o tome odlučivao, možemo zaključiti da se postojanje procesnih pretpostavaka može ispitivati jedino u parnici.

Klasifikacija:

Pretpostavke koje se tiču suda

Pretpostavke koje se tiču stranaka

Pretpostavke koje se tiču predmeta spora

· Sudska nadležnost

· Postojanje stranaka i njihova stranačka sposobnost

· Formalna pravilnost zahtjeva kojim se traži pravna zaštita

· Stvarna i mjesna nadležnost

· Parnična sposobnost stranaka

· Nedostatak dvostruke litispendencije

· Pravilan sastav suda

· Uredno zastupanje stranaka

· Nedostatak postojanja sudske nagodbe

· Objektivnost sudaca

· Procesno ovlaštenje za vođenje parnice

· Nedostatak pravomoćno presuđene stvari

· Pravni interes (za traženje određene pravne zaštite)

· Opće: one od čijeg postojanja zavisi dopustivost svake parnice. Posebne: one od čijeg postojanja zavisi dopustivost određenih vrsta parnica ili rješavanje nekih incidentalnih pitanja u toku parnice (npr. polaganje aktorske kaucije, vjerodostojnost isprave za izdavanje platnog naloga).

· Apsolutne: o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti (to je u pravilu tako). Relativne: o kojima sud vodi računa samo na prigovor stranke (npr. aktorska kaucija).

· Pozitivne: one bez čijeg postojanja, vođenje parnice i donošenje meritorne odluke nije dopušteno. Negativne: one čije postojanje sprječava vođenje parnice i donošenje meritorne odluke. ZPP ih naziva smetnje za vođenje postupka, a to su: a) litispendencija, b) sudska nagodba (res iudicaliter transacta), c) pravomoćno presuđena stvar (res iuducata), d) ugovor o prorogaciji nadležnosti, e) arbitražni ugovor.

Odlučivanje. O postojanju procesnih pretpostavki sud, u pravilu, mora voditi računa po službenoj dužnosti. Prije povlačenja krajnjih konzekvenci koje proizlaze iz nedostatka procesnih pretpostavki, sud je dužan poduzeti mjere za njihovo otklanjanje. Zbog nedostatka pozitivnih procesnih pretpostavki, odnosno zbog postojanja negativnih procesnih pretpostavki, tužba se mora kao nedopuštena odbaciti.

1.2. GRAĐANSKO PARNIČNO PRAVOSUĐE U HRVATSKOJ

1.2.1. Parnični, izvanparnični i ovršni postupak

Razgraničenje parničnog i izvanparničnog postupka. Izvanparnični postupak se negativno definira - kao postupak koji nije parnični. U nedostatku suštinskog kriterija za razgraničenje parničnog od izvanparničnog postupka, primjenjuje se legalni kriterij. Prema tome, da li će neka stvar spadati u jedan ili drugi postupak, ovisi o tome na koju će se od te dvije varijante odlučiti zakonodavac.

Osnovne razlike su sljedeće:

Parnični postupak

Izvanparnični postupak

· Jednoobrazan - pravila postupanja su jednaka za sve vrste sporova

· Heterogen - odlučuje se o raznovrsnim materijama

· Uvijek imamo spor

· Možemo imati sporne činjenice, ali ne spor

· Rigorozan, uniforman - ima jače procesne garancije za pravilno utvrđivanje činjenica

· Elastičnost procesnih instituta - radi boljeg prilagođavanja specifičnim materijama o kojima se odlučuje

· Nikad se ne pokreće po službenoj dužnosti

· Mnogi se pokreću po službenoj dužnosti

· Glavna rasprava je centralni stadij

· Rasprava je samo izuzetno propisana

· Pravni ljekovi su u pravilu devolutivni

· Pravni ljekovi mogu biti devolutivno-remonstrativne prirode

· Dominantno je raspravno načelo

· Inkvizitorna ovlaštenja suda su ograničena

· Dispozitivna ovlaštenja stranaka su ograničena

· Inkvizitorna ovlaštenja suda su ojačana

· Mogu sudjelovati samo dvije stranke

· Postupanje je moguće i samo s jednom strankom, ali isto tako i s većim brojem njih

Pravila o paničnoj sposobnosti stranaka su u parničnom postupku uža nego li u izvanparničnom, što znači da se u posljednjem može kao stranka pojaviti neka osoba koja to ne može u parničnom postupku.

Ipak, pravila parničnog procesnog prava služe kao supsidijarni pravni izvor u svim izvanpraničnim stvarima.

Do donošenja odluke o glavnoj stvari sud će rješenjem obustaviti parnični postupak ako utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima izvanparničnog postupka. Postupak će se nakon pravnomoćnosti rješenja nastaviti po pravilima izvanparničnog postupka pred nadležnim sudom (19/1). Radnje što ih je proveo parnični sud (uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i dr.) te odluke koje je donio taj sud nisu bez važnosti samo zato što su poduzete u parničnom postupku (19/2).

Parnični postupak i ovršni postupak. Nakon što sud donese kondemnatornu presudu, tuženiku se ostavlja paricijski rok (rok za dobrovoljno ispunjenje). Ako on dobrovoljno ne postupi po presudi u tome roku, slijedi ovrha. Dakle, u ovršnom postupku se prisilno ostvaruju naredbe suda samo iz kondemnatornih presuda, samo kad nema dobrovoljnog ispunjenja i samo kad vjerovnik to zahtijeva. Neke mjere ovršnog postupka mogu se provesti i u toku parnice, pa čak i prije nje (privremene mjere). Treba reći da ni svakom ovršnom postupku ne prethodi parnični postupak, jer ovršne isprave ne moraju potjecati od parničnog suda.

Sve ovo govori u prilog samostalnosti ovršnog prava, jer se, dakle, na svaki parnični postupak ne nadovezuje ovršni.

Parnični postupak i stečajni postupak. Ni ovršno pravo nije homogeno. Naime, u ovršnom postupku se provodi individualno izvršenje određenog potraživanja na određenoj imovini dužnika. U stečajnom postupku se provodi generalna egzekucija na cjelokupnoj imovini stečajnog dužnika, u korist svih stečajnih vjerovnika. U tome se postupku primjenjuju bitno drukčiji principi namirenja vjerovnika od onih koji važe u ovršnom postupku.

1.2.2. Parnični postupak i postupak pred Ustavnim sudom

Postupak. Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom, zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom (37/1 UZUSRH).

Ako sud u postupku utvrdi da drugi propis (podzakonski akt) koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom (37/2 UZUSRH).

O podnijetim zahtjevima u prethodna dva slučaja Ustavni sud će izvijestiti Vrhovni sud Republike Hrvatske (37/3 UZUSRH).

Posljedice. Svaka fizička i pravna osoba koja je Ustavnom sudu podnijela prijedlog za ocjenu suglasnosti pojedine odredbe zakona s Ustavom, odnosno pojedine odredbe drugog propisa s Ustavom i zakonom, a Ustavni sud njezin prijedlog prihvati i ukine odredbu zakona, odnosno odredbu drugog propisa, ima pravo podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu pravomoćne odluke kojom joj je povrijeđeno pravo, a koja je donesena na temelju ukinute zakonske odredbe, odnosno ukinute odredbe drugog propisa (58/2 UZUSRH).

Svaka fizička i pravna osoba kojoj je povrijeđeno pravo pravomoćnom odlukom donesenom na temelju poništene odredbe drugog propisa (ne i zakona), neovisno o tome je li podnijela prijedlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ili zakonitosti, ima pravo podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu te odluke (58/3 UZUSRH).

Kad sud pravomoćnom odlukom odbije primijeniti propis zbog njegove neustavnosti ili nezakonitosti, a Ustavni sud utvrdi da takva neustavnost, odnosno nezakonitost ne postoji, svatko kome je povrijeđeno neko pravo može podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu te odluke (60 UZUSRH).

1.2.3. Parnični postupak i kazneni postupak

Podjela funkcija ovih dvaju vrsta postupaka zasniva se na različitosti predmeta zadataka i metoda u suđenju. U građanskim stvarima sudovi odlučuju u građanskopravnim sporovima, a u kaznenim stvarima ispituje se je li počinjeno kazneno djelo, tko ga je počinio i da li počinitelju treba izreći sankciju. Dakle granice su određene relativno jasno.

Dodirne točke su sljedeće:

1. Isti činjenični supstrat može biti predmet razmatranja u oba postupka

2. Rješavanje prejudicijelnih pitanja (odlučivanje u parnici može zavisiti od rješenja nekog prejudicijelnog pitanja kaznenopravne naravi o kojem, kao o glavnom, odlučuju kazneni sudovi, i obrnuto).

3. Kazneni sud je ovlašten provoditi adhezijski postupak (u kaznenom postupku odlučiti o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog kaznenim djelom).

a) ADHEZIJSKI POSTUPAK

Sudovi koji sude u kaznenom postupku ovlašteni su, prilikom vođenja kaznenog postupka, da u adhezijskom (pridruženom) postupku odlučuju i o građanskopravnim sporovima koji su nastali zbog izvršenja kaznenog djela. Adhezijski postupak u suštini predstavlja parnicu u okviru kaznenog postupka. Osoba koja postavlja takav imovinskopravni zahtjev je oštećenik. Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na (1) naknadu štete, (2) povrat stvari ili (3) poništaj određenoga pravnog posla. Oštećenik nije dužan postaviti imovniskopravni zahtjev u kaznenom postupku. Ako ga postavi, kazneni sud nije dužan riješiti to pitanje ako smatra da bi se time znatno odugovlačio postupak. Ako odluči da ne raspravlja o imovinskopravnom zahtjevu, uputit će oštećenika na parnicu. Ukoliko kazneni sud ipak riješi o imovinskopravnom zahtjevu, on može:

· zahtjev usvojiti u cijelosti (samo u osuđujućoj presudi)

· zahtjev usvojiti djelomično, a za ostatak ga uputiti na parnicu (također samo u osuđujućoj presudi)

· uputiti oštećenika da zahtjev u cijelosti može ostvariti u parnici (u oslobađajućoj presudi ili ako podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu za presuđivanje)

Dok teče parnica o imovinskopravnokm zahtjevu, nije dopušteno pokretanje adhezijskog postupka, i obrnuto.

b) PREJUDICIJELNA PITANJA

Prejudicijelno pitanje ima sljedeće osobine:

a) To je pitanje koje nije neposredan predmet spora, ali se bez prethodnog rješenja tog pitanja ne može odlučivati o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

b) To je pitanje koje predstavlja samostalu pravnu cjelinu o kojoj bi se moglo meritorno rješavati kao o glavnom pitanju pred nadležnim sudom ili drugim organom.

c) To je pitanje pravne prirode (a ne činjenične).

Slučaj kad parnični sud sam rješava prethodno pitanje. Parnični sud samostalno rješava sva pitanja o kojima zavisi njegova odluka o glavnoj stvari, pa i kaznenopravna, ali pod uvjetom da kazneni sud još nije riješio o takvom kaznenopravnom pitanju (12/1). Parnični sud tada ne mora čekati da kazneni sud riješi kaznenopravno pitanje koje je od prejudicijelnog značenja u parnici.

Kad parnični sud sam zauzme stav o prejudicijelnom pitanju, taj stav ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (12/2). Odluka o prejudicijelnom pitanju je deklaratorne naravi. Ona nije sastavni dio dispozitiva, već ulazi u obrazloženje, kao jedan od razloga na kojima sud temelji svoju odluku o glavnom pitanju. Stoga nema zapreke da nadležni organ o ovom pitanju samostalno rješava kao o glavnom, jer niti jedan drugi organ nije vezan za prejudicijelne stavove parničnog suda (12/2).

Slučaj kad parnični sud ne rješava sam prethodno pitanje. No pravo organa, pred kojim se pojavilo prejudicijelno pitanje, da o njemu odlučuje, ne predstavlja i njegovu dužnost. On uvijek može prekinuti postupak (213/1) i sačekati da nadležni organ o tome meritorno odluči. Kad kazneni sud donese svoju odluku, parnični sud će za nju biti vezan u granicama njene pravomoćnosti.

Parnični sud je vezan i za oslobađajuću i osuđujuću presudu kaznenog suda, kad se tom presudom odlučuje o nekom kaznenopravnom pitanju kao prejudicijelnom pitanju. Međutim, parnični sud ne može biti vezan za shvaćanja oslobađajuće kaznene presude, kada je opseg kaznene odgovornosti uži od građanske.

Parnični sud je vezan samo za osuđujuću presudu kaznenog suda i kad ta odluka nije od prejudicijelnog značenja za parnicu, ali se odnosi na činjenični kompleks koji je predmet obaju postupaka (arg. iz 12/3).

Ako se odluka u parnici zasniva na kaznenoj presudi, pa ta presuda bude kasnije ukinuta, to predstavlja osnovu za ponavljanje pravomoćno završenog postupka (421/8).

1.2.4. Priznanje i ovrha stranih sudskih odluka

Ova pitanja regulira ZRSZ. Postupak u kojem se odluka stranog suda ispituje da bi se utvrdilo ispunjava li pretpostavke da joj se prizna učinak domaće sudske odluke i da se dozvoli njeno prisilno izvršenje – naziva se delibacijski postupak. Kod nas je prihvaćena liberalna varijanta ovog sustava u kojoj se ispituje a) da li se strani sud pridržavao osnovnih procesnih odredbi i b) da li ta odluka vrijeđa domaći javni poredak.

O priznanju strane sudske odluke može se odlučiti ili u posebnom delibacijskom postupku ili kao o prejudic. pitanju, ali samo s učinkom u parnici u kojoj je rješavano. Za odlučivanje o priznanju i ovrsi primarno se primjenjuju međunarodni ugovori, a tek supsidijarno domaće procesno pravo (3 ZRSZ).

a) PRIZNANJE STRANIH SUDSKIH ODLUKA

Priznata strana sudska odluka izjednačuje se s domaćom pravomoćnom sudskom odlukom. Objekt ovog postupka mogu biti i presude i rješenja (deklaratorne, kondemnatorne i konstitutivne) i sudske nagodbe.

Pozitvna pretpostavka: podnositelj zahtjeva za priznanje mora podnijeti potvrdu stranog suda da je odluka pravomoćna (87 ZRSZ).

Negativne pretpostavke:

1. Da osoba protiv koje je donesena odluka nije mogla sudjelovati u postupku

2. Da je u postupku postojala isključiva nadležnost suda RH

3. Da je u istoj stvari sud RH donio pravomoćnu odluku. Sud će zastati s priznanjem, ako je pred sudom RH u toku ranije pokrenuta parnica u istoj stvari među istim strankama, do njene pravomoćnosti (90 ZRSZ).

4. Da ne postoji uzajamnost.

5. Da je strana odluka u suprotnosti s javnim poretkom (91 ZRSZ)

Ako se odluka tiče osobnog statusa državljanina RH, priznat će se strana odluka, ako strano pravo na temelju kojeg je donesena, ne odstupa bitno od prava RH (93 ZRSZ).

b) POSTUPAK RADI OVRHE STRANE ODLUKE

Ispitivanje pretpostavaka za ovrhu strane odluke vrši se u posebnom postupku egzekvature. Da bi se dobila dozvola za ovrhu, nužno je da je strana odluka (na koju se ovrha odnosi) već priznata. Da bi se dobilo rješnje o ovrsi, nužno je da se ispune uvjeti iz čl. 87. – 92. ZRSZ, s tim što podnositelj zahtjeva treba podnijeti i potvrdu stranog suda o ovršnosti odluke.

1.2.5. Pravna pomoć

Određeni parnični sud može poduzimati parnične radnje samo na svome području. Ali u životu su česte situacije kada je nužno poduzeti neke parnične radnje na području drugog suda (jer se dokazi nalaze na tom području).

Ako postoji opasnost od odgode, sud ima ovlast iz čl. 25. ZPP-a da sam poduzme pojedine parnične radnje na području susjednog suda (uz obvezu da o tome obavijesti sud na čijem području je radnja poduzeta).

Međutim, ako ne postoji opasnost od odgode, sud neće moći sam poduzeti takve radnje na području drugog suda, već će zatražiti pružanje pravne pomoći. Pružanje pravne pomoći ujedno i predstavlja iznimku od načela neposrednosti.

a) UNUTRAŠNJA PRAVNA POMOĆ

Pravnu pomoć treba razlikovati od delegacije nadležnosti.

Zamolnica. Sud kome je potrebna pravna pomoć drugog suda, obraća se ovome pismom – zamolnicom. Zamoljeni sud nije ovlašten ocjenjivati svrsishodnost zamolnice, već je dužan provesti zamoljenu radnju. Zamoljeni sud je ovlašten izvesti i druge dokaze ako to smatra svrsishodnim (kod zamolnice za izvođenje dokaza - 225).

Nadležnost. Za poslove pravne pomoći stvarno su nadležni općinski sudovi (34/4), a nekad i viši sud, ako se od njega traži spis ili obaviještenje iz spisa koji se kod njega nalaze. U slučaju da sud koji je zamoljen nije nadležan za zamoljenu radnju, ustupit će molbu nadležnom i o tome obavijestiti sud od kojega je primio molbu. Ako mu nadležni sud nije poznat, vratit će molbu.

b) MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ

Sudovi su dužni pružiti pravnu pomoć i stranim sudovima u slučajevima predviđenim međunarodnim ugovorom i kada postoji uzajamnost, te ako se traži izvršenje radnje koja nije protivna javnom poretku (181).

Zamolnica. Sudovi će uzimati u postupak molbe stranih sudova ako su dostavljene diplomatskim putem i ako su sastavljane na hrvatskom jeziku ili je priložen ovjeren prijevod (183). Isto vrijedi i u slučaju kada se domaći sudovi obraćaju za pomoć stranim sudovima (184).

Nadležnost. Ako zamoljeni sud nije nadležan, shodno se primjenjuju pravila o nenadležnosti kod unutarnje pravne pomoći.

Zamolnica se može uputiti i diplomatskom ili konzularnom predstavništvu RH u stranoj zemlji, ako se opravdano smatra da će se pozvana osoba dobrovoljno odazvati.

Lex fori. Sudovi pružaju pravnu pomoć stranim sudovima na način predviđen domaćim zakonom (lex fori, locus regit actum). Iznimno, radnja se može izvršiti i na način koji traži inozemni sud, ako to nije protivno javnom poretku (182).

1.2.6. Važenje parničnog procesnog prava s obzirom na prostor

Načelo teritorijalnosti. Naše građansko procesno pravo važi samo unutar granica Republike Hrvatske i ne proteže se na naše državljane u inozemstvu. Ako se pokaže potreba za poduzimanjem nekih nekih radnji u inozemstvu sud mora zatražiti međunarodnu pravnu pomoć od stranog suda. Isto tako se ni strano građansko procesno pravo ne proteže na strance na našem teritoriju, jer za njih važi naše građansko procesno pravo.

Lex fori. Naše građansko procesno pravo se uvijek primjenjuje u parničnom postupku pred domaćim sudovima (lex fori, locus regit actum), pa čak i kad su stranke inozemci, kao i kad o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba odlučiti na temelju stranog materijalnog prava.

Međunarodna sudska nadležnost. Razgraničenje nadležnosti između stranih i domaćih sudova, vrši se po pravilima o međunarodnoj sudskoj nadležnosti unutrašnjeg prava države pred čijim se sudom pojavi ovakav problem razgraničenja. Zakon propisuje da je sud RH nadležan suditi u sporu s međunarodnim elementom, kad je njegova nadležnost u takvom sporu (a) izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom, ili (b) kad ona proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti hrvatskih sudova (27).

1.2.7. Važenje parničnog procesnog prava s obzirom na osobe

Načelo univerzalnosti. Ovo načelo znači da se pred našim sudom mogu pojaviti sve osobe bez obzira na državljanstvo, ako je naš sud u tom sporu naležan prema pravilima o međunarodnoj sudskoj nadležnosti. Od ovoga pravila izuzete su osobe koje uživaju imunitet po međunaronom pravu (šefovi stranih država koji se nalaze kod nas, diplomati, konzuli, njihove obitelji, itd.).

1.2.8. Položaj stranaca u parničnom postupku

Stranci koji ne uživaju imunitet imaju, pod uvjetom uzajamnosti, u pravilu jednak pravni tretman pred našim sudovima kao i državljani RH.

Uzajamna nadležnost. Ako je za našeg državljanina u stranoj državi nadležan sud koji ne ne bi bio nadležan po našem pravu, tada će i za stranog državljanina biti u Hrvatskoj nadležan taj sud (48 ZRSZ).

Stranačka sposobnost. Mjerodavno je pravo one države čiji je državljanin (79/1 ZRSZ).

Parnična sposobnost. Mjerodavno je pravo države čiji je državljanin, ali ako je po tom pravu nema, može izabrati da se na njega primjenjuje naše pravo, jer bi po njemu imao praničnu sposobnost (79/1,2 ZRSZ).

Jezik. Pri usmenom poduzimanju parničnih radnji pred domaćim sudom stranci se mogu služiti svojim jezikom (102/1). Pri pismenim radnjama dužni su se služiti hrvatskim jezikom.

Aktorska kaucija. Stranac kao tužitelj dužan je tuženiku, na njegov zahtjev, osigurati parnične troškove (82/1 ZRSZ).

Troškovi. Pod uvjetom uzajamnosti, stranci se mogu osloboditi od dužnosti prethodnog snošenja parničnih troškova, po pravilima koja važe za domaće državljane (85/1 ZRSZ).

Inozemne javne isprave. One pod uvjetom uzajamnosti imaju istu dokaznu snagu kao i domaće (231).

1.2.9. Važenje parničnog procesnog prava s obzirom na vrijeme

Opće pravilo građanskog procesnog prava jest da se pretpostavke za poduzimanje određene procesne radnje prosuđuju po zakonu koji važi u vrijeme njenoga poduzimanja (tempus regit actum). Dakle, novi procesni zakon ne važi za procesne radnje pduzete prije njegovog stupanja na snagu, ali se u načelu primjenjuje na sve radnje poduzete nakon stupanja na snagu.

U slučaju kad novi procesni zakon stupi na snagu dok parnica teče, rigorozna primjena ovih pravila dovodi do teškoća.

Dvije neprihvatljive solucije: (1) već započete postupke treba dovršiti po bivšem zakonu – neprihvatljivo kad novi zakon dovodi do bitnih strukturalnih promjena u pravosuđu (napr. smanjen broj pravnih ljekova), (2) na sve radnje poduzete u već započetom postupku treba primijeniti novi zakon – neprihvatljivo jer bi morali negirati pravni značaj radnjama koje su po prijašnjem zakonu bile dozvoljene ali ih novi zakon zabranjuje.

Kompromisna rješenja pokušavaju se nači tako da se postupak podijeli na više stadija, pa se novi zakon primjenjuje na onaj stadij koji će započeti nakon njegovog stupanja na sangu – no i ovdje dolazi do poteškoća jer se nekad podjela na stadije neće sadržajno podudarati u tim dvama zakonima.

Zakonodavac, nemoćan da načelno riješi ovo pitanje, obično pribjegava donošenju posebnih pravila (u prijelaznim odredbama ili uvodnom zakonu).

1.3. TEMELJNA NAČELA

Načela su značajna zbog tumačenja pravnih normi i zbog postojanja zakonskih praznina. U našem građanskom procesnom pravu postoji 13 načela, među kojima je ponekad i nesklad. No sva načela zajedno postoje i na sudu je da održi ravnotežu i postigne kompromis.

1.3.1. Načelo ustavnosti i zakonitosti

Prema čl. 115. st. 2. i 3. Ustava RH sudbena je vlast samostalna i neovisna. Sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Ustavnost. Sud se, prilikom vođenja parničnog postupka, dužan rukovoditi pravilima Ustava i ostalih propisa koji svoju snagu izvode iz Ustava. Ako sud smatra da neki propis nije u skladu s Ustavom, postupit će prema čl. 37. UZUSRH.

Zaklonitost. Sud se prilikom vođenja parničnog postupka mora strogo pridržavati normi o parničnom postupku, one su za njega ius cogens. On je ovlašten poduzimati samo one radnje koje su zakonom predviđene, a ako nešto u zakonu nije predviđeno treba uzeti da to onda ni u parničnom postupku nije dopušteno (u pravilu). Sud nije ovlašten postupak voditi po načelima pravičnosti – ex aequo et bono.

Osim suda i stranke se moraju strogo pridržavati normi o parničnom postupku, jer ove i za njih predstavljaju ius cogens.

Ovako postavljen princip strogog legaliteta nije konzekventno proveden, jer bi se time sputavala primjena apstraktnog pravila na konkretan slučaj. Zato, da bi se omogućila prilagodba općih pravila prilikama određene parnice, uvode se neka pravila kojima se daje ovlaštenje sudu da u konkretnoj stvari primjeni metodu za koju nađe da je in concreto najsvsishodnija – sudsko upravljanje postupkom. Tako naprimjer na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom u nekim situacijama zakon prepušta sudu slobodan izbor radnih metoda, te se uvode pravni standardi koji procesnim pravilima daju elasticitet.

Jednistvena primjena pravnih pravila. Ostvarenje načelâ promatrano šire, izvan granica konkretnog spora, traži da se pravno pravilo primjenjuje na isti način u istim slučajevima prema svim subjektima. Zato pravila građanskog procesnog prava moraju osigurati jednistvenu primjenu pravnih pravila na čitavom području njihovog važenja. Jedinstvena primjena zakona se osigurava:

· Sjednicama sudskih odjela

· Općim sjednicama Vrhovnog suda

· Objavljivanjem odluka Vrhovnog suda

· Evidencijom sudske prakse.

1.3.2. Načelo dispozicije i oficioznosti

Definicija: ovo načelo daje odgovor na pitanje o kome ovisi pokretanje, održavanje i prestanak parnice. Ako to ovisi o inicijativi stranaka radit će se o načelu dispozitivnosti, a ako ovisi o incijativni suda radit će se o načelu oficijelnosti.

U parničnom postupku dominantno je načelo dispozitivnosti, korigirano nekim mjerama koje su izraz načela oficijelnosti (koje je inače karakteristično za kazneni postupak). Načelo dispozitivnosti je prihvaćeno u parničnom postupku jer taj postupak služi zaštiti građanskopravnoh donosa, koji su regulirani pravilima dispozitvne prirode.

Stranke imaju materijalne i procesne dispozicije. Čiste procesne dispozicije su takve parnične radnje stranaka kojima se ostvaruje neko pravo procesne naravi. Pravno su relevantne dok parnica traje (napr. prijedlog stranaka za izuzeće suca). Materijalne procesne dispozicije su takve parnične radnje stranaka kojima se utječe na sudbinu tužbenog zahtjeva. Pravno relevantne su i izvan parnice. To su: (1) odricanje od tužbenog zahtjeva, (2) priznanje tužbenog zahtjeva i (3) sudska nagodba.

Pokretanje, održavanje i obustava postupka. Parnica se pokreće tužbom tužitelja (185). Sud nije ovlašten pokrenuti parnicu po službenoj dužnosti (nemo iudex sine actore; ne procedat iudex ex officio).

Jednom pokrenut postupak vodi se po služebnoj dužnosti do donošenja konačne odluke u pravostupanjskom postupku.

Tužitelj, koji je ovlašten pokrenuti postupak, ovlašten je i jednostranom parničnom radnjom dovesti do njegove obustave. Ukoliko parnica nije ovako obustavljena, dalji procesni stadiji (žalba, izvanredni pravni lijekovi) opet zavise od inicijative stranaka.

Granice odlučivanja. Sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (2/1) - ne eat iudex ultra et extra petitia partium. Sud nije ovlašten tužitelju dosuditi ni više od onoga što je tražio, ni nešto drugo od onoga što je tražio. Prekoračenje tužbenog zahtjeva razlog je apsolutne ništavosti No o ovoj povredi sud je ovlašten voditi računa samo na zahtjev stranke, pa ako stranke propuste pobijati presudu, time saniraju ovaj nedostatak i takva će odluka postati pravomoćna.

Dispozicije koje sud neće uvažiti. Zakon nalaže sudu da ne uvaži raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima morala (3/3). Ova kontrola mora biti preventivna, jer ove dispozicije mogu biti opasnije od izvansudskih, budući da se one sankcioniraju pravomoćnošću.

1.3.3. Načelo pravnog interesa

Definicija: pravni interes je korist koju tužitelj očekuje od angažiranja suda njegovoj pravnoj stvari. Pravni interes mora biti:

· pravni i konkretan (treba se ogledati u određenoj sferi tužiteljevih prava)

· socijalno jači od javnog interesa pravosuđa da se bez potrebe ne angažira

· takav da se može ostvariti jedino sudskim putem (nema pravnog interesa ako je očekivanu korist moguće ostvariti na neki drugi svrsishodniji način bez intervencije suda)

Tužitelj ne mora dokazivati da mu određeno pravo pripada, već da (pod pretpostavkom da mu to pravo pripada) ima razloga da se za ostvarenje toga prava obrati sudu. On mora učiniti vjerojatnim da će, ako njegov tužbeni zahtjev bude usvojen, to za njega predstavljati neku pravnu korist.

Pravni interes je opća pravna pretpostavka. O njegovom postojanju sud vodi računa po službenoj dužnosti. On uvijek mora postojati, razlika je u tome što se nekad presumira, a nekad se mora dokazivati.

Pravni interes mora dokazivati:

1. umješač (206/1)

2. stranka koja podnosi pravni lijek (358/3)

3. stranka koja posnosi deklaratornu tužbu (187/2), jer kod pravnih odnosa kod kojih prijeti opasnost od povrede, postoji mogućnost da tužitelj precijeni opasnost od povrede, makar se iz objektivnih okolnosti ne može reći da prijeti takva opasnost. Zato tužitelj mora sud uvjreriti u ozbiljnost svog zahtjeva.

Pravni interes se presumira kod:

1. osobe koju zakon ovlašćuje da traži određenu deklaratornu zaštitu

2. podnositelja kondemnatorne tužbe, jer on, zbog zabrane samopomoći, nema drugog načina da zaštiti svoja povrijeđena prava.

3. podnostielja konstitutivne tužbe, jer strankama nije dopušteno da svojim dispozicijama preinačuju sadržaj pravnih donosa

4. tuženika, jer poduzimanje defenzivnih parničnih radnji predstavlja jedini dopušteni način obrane od tužitelja.

Posljedice nepostojanja pravnog interesa. Kad sud konstatira nedostatak pravnog interesa, dužan je odbaciti tužbu (288/2).

1.3.4. Načelo ekonomičnosti

Definicija: sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku, i sa što manje troškova (10/1). To je načelo bis dat, qui cito dat. Parnica bi se trebala voditi tako da njeni troškovi ne nadmaše vrijednost predmeta spora. Iako se ovaj postulat ne može primijeniti u smislu da bi u tom slučaju sud mogao otkloniti pružanje pravne zaštite, ipak taj postulat treba biti glavna rukovodna misao pri izboru raspravnih metoda u sporu.

ZIDZPP/03 po prvi puta izričito propisuje obvezu suda da parnični postupak provede u razumnom roku. Odlučivanje u razumnom roku u interesu je ponajprije onoga tko zahtjeva pravnu zaštitu, ali je isto tako i u interesu države, jer bi kraće trajanje postupaka značilo za nju i manje financijske obveze (budući da ona financira rad sudstva).

Metode za ostvarenje ovog načela. Radi se o sljedećim zakonskim odredbama:

· ograničavanje razloga zbog kojih se mogu podnositi pravni lijekovi

· pri mogućnosti izbora između više metoda, prednost treba dati bržoj i jeftinijoj metodi

· režim rokova i ročišta treba biti strog

· raspravu treba, po mogućnosti, dovršiti na jednom ročištu (koncentracija postupka)

· kod sporova male vrijednosti vodi se bagatelni postupak u kojem sudi sudac pojedinac (ovim se donekle daje izraz načelu de minimis non curat praetor)

· nepriznavanje nesvrsishodnih troškova

· svrsishodna delegacija, atrakcija nadležnosti

1.3.5. Načelo saslušanja stranaka

Definicija: sud je dužan svakoj stranci pružiti mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima suprotne stranke (5/1). To je klasični procesni princip audiatur et altera pars. Danas je stranci dovoljno omogućiti sudjelovanje u postupku, jer je saslušanje stranaka njihovo ovlaštenje, pravo, a ne više obveza kao u prošlosti.

Postavlja se pitanje kako reagirati na pasivnost stranaka? Postoje 3 rješenja ovog problema.

· Sisetem afirmativne litiskontestacije (Qui tacet consentire videtur). Stranka koja šuti smatra se da priznaje istinitost protivnikovih navoda. Ovaj sistem je dobar za motiviranje stranaka na procesnu aktivnost, jer postoji strah od pogrešnog zaključka suda.

· Sisetem negativne litiskontestacije (Qui tacet consentire non videtur). Stranka koja šuti smatra se da poriče protivnikove zahtjeve. Ovaj sistem je najlošiji za motiviranje jer potiče pasivnost parnične stranke.

· Sistem neopredjeljenog stava. (Qui tacet nihil dicet). Iz šutnje stranke se ne može izvesti nikakv zaključak o njenoj volji, ona ne znači ni priznanje ni poricanje.

Naše procesno pravo prihvaća neopredijeljen stav. Izuzetno, u slučaju potpune pasivnosti tuženika, sud je ovlašten donijeti presudu zbog izostanka i presudu zbog ogluhe, kojima usvaja tužbeni zahtjev. Ovdje je prihvaćen sistem afirmativne litiskontestacije.

U ostalim slučajevima sud je dužan rapravljati i bez sudjelovanja jedne od stranaka, cijeneći stav aktivne strane i procjenjujući što znači pasivnost druge strane.

Propisi ZPP-a kojima se osigurava ostvarenje ovog načela:

· pravila o dostavljanju

· ročišta se određuju tako da stranakama ostane dovoljno vremena da se priprememe za raspravljanje

· pripremno ročište i glavna rasprava počinju izlaganjem tužbe, a zatim tuženik odgovara na tužbu

· stranka može sudjelovati u izvođenju dokaza - osvrati se na rezultate dokazivanja

Propisi ZPP-a kojima se odstupa od ovog načela:

· Samo kad je to ZPP-om određeno, sud je ovlašten odličivati o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni (5/2).

· Sud može odrediti osiguranje dokaza bez omogućavanja protivniku da se izjasni o prijedlogu (ali sud mu treba imenovati privremenog zastupnika).

· Platni nalog se izdaje ne temelju samih navoda i dokaza tužitelja (ali tuženik može dati prigovor - 450)

· U postupku zbog smetanja posjeda privremene mjere se određuju bez saslušanja protivnika (442)

· o troškovima sud odlučuje bez prethodnog raspravljanja (164/1)

Kontradiktorno raspravljanje je aktivna realizacija ovog načela. Stranke iznose svoje stavove protiv stavova protivnika i suda (contra dicere). Kontradiktornost je najizaženija za glavne rasprave, zahvaljujući primjeni načela usmenosti i neposrednosti.

a) NAČELO OTVORENOG PRAVOSUĐENJA

Međutim, nije dovoljno jednu stranku štititi samo s obzirom na procesna djelovanja druge, jer je u parnici aktivan i sud. Stoga se, u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja, traži da stranke budu upoznate i sa stavovima suda o njima, te da sud zajedno sa strankama otvoreno razmotri sporna pitanja u parnici.

Prema noveliranim odredbama ZPP-a, sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno (219/2).

Dakle, sud, imajući na umu prihvaćeno raspravno načelo, više nije u mogućnosti neovisno o strankama prikupljati dokaze i tako osigurati siguran temelj za utvrđenje materijalne istine. No ipak je uloga suda u funciji pravilnog presuđenja i nadalje ostala aktivna, ali sada na način da tijekom postupka potiče stranke na iznošenje činjenica i predlaganje dokaza. Bitna novina je izričito propisana obveza suda da u takvim situacijama strankama iznese razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.

Nadalje, sudac postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način nastojat će da se tijekom rasprave iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i, uopće, da se dadu sva razjašnjenja potrebna da bi se utvrdilo činjenično stanje važno za odluku. U mjeri u kojoj je to potrebno radi ostvarivanja toga cilja, sud će sa strankama razmotriti i pravna pitanja spora (298).

Ovom je odredbom i izričito uvedeno načelo otvorenog pravosuđenja. Time je istaknuta dužnost suca da, ne samo potiče stranke na iznošenje svih odlučnih činjenica, nego i da sa strankama razmotri i pravna pitanja konkretnog spora.

Posljedice povrede ovih pravila: ako je kojoj stranci nezakonitim postupkom (a naročito propuštanjem dostave) uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom, to je razlog apsolutne ništavosti (354/2/6). Na to sud ne pazi ex offo.

1.3.6. Načelo traženja istine

Mogućnost spoznaje istine u postupku je ograničena, jer su objekt istraživanja prošli događaji. Pritom se sud često oslanja na nepouzdane dokaze – izjave stranaka, svjedoka i vještaka itd.

Dvije su metode utvrđivanja istine. Dakle, postoje dva oprečna sistema izbora, ispitivanja i ocjene dokazne vrijednosti dokaznih sredstava.

1. Sistem legalne ocjene dokaza (sistem tražena tzv. formalne istine). Ovdje procesno pravo određuje pretpostavke za izbor, ispitivanje i ocjenu dokazne vrijednosti dokaznih sredstava. Osobni stav suca je ovdje irelevantan. Njegov zadatak svodi se na utvrđivanje postoje li zakonom propisane pretpostavke za primjenu zakonskih pravila o istinitosti određenih činjeničnih navoda.

Oslanjajući se na tipična pravila iskustva stečena kroz generacije, zakonodavac unaprijed sam cijeni umjesnost ispitivanja nekog dokaznog sredstva i njegovu dokaznu snagu.

2. Sistem slobodne ocjene dokaza (sistem traženja materijalne istine). Ovdje je karakterističan nedostatak zakonskih pravila o izboru, ispitivanju i ocjeni dokazne vrijednosti dokaznih sredstava. Sud odlučuje tako da, ispitujući konkretan slučaj, formira zaključke induktivnom metodom. Sud je dužan uzeti da je određena tvrdnja dokazana tek kad formira osobno uvjerenje o njenoj istinitosti.

Ozbiljnost kritika dovodi do nekih korektura i ograničenja: sučevo zaključivanje mora odgovarati zaključivanju razumnog i razboritog čovjeka; sudac je vezan općim zakonima logike, psihologije i iskustva uopće; sudac svoje mišljenje mora obrazložiti.

Kod nas je, prije zadnje novele ZPP-a, kroz odredbu 7/1 bilo je izraženo načelo materijalne istine nalažući sudu dužnost potpuno i istinito utvrditi činjenice o kojima ovisi utemeljnenost zahtjeva stranaka.

Stupanjem na snagu ZIDZPP/03 situacija se značajno mijenja. Prema izmijenjenom članku 7. ZPP-a, napušteno je načelo istraživanja materijalne istine po službenoj dužnosti, dakle apsolutna obveza suda utvrditi materijalnu istinu na način da je upravo na sud bila prevaljena takva dužnost kroz prikupljanje dokaznog materijala.

Prednost je sada dana izričito raspravnom načelu, jer su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (7/1). Zakon prepušta inicijativu za prikupljanje procesnog materijala strankama, pa su odluke suda zapravo rezultat stranačke istine. Svoje zaključke sud može u pravilu donositi samo na temelju procesne građe koju su mu predočile stranke.

Pravila koja idu u prilog načela traženja istine:

· pravila o saslušanju stranaka, o dužnosti stranaka u postupku da govore istinu, o dužnosti građana da svjedoče i vještače pred sudom

· o načelu neposrednosti, javnosti, usmenosti i pismenosti

· o izuzeću sudaca u čiju se objektivnost sumnja

· o slobodnoj ocjeni dokaza, o obrazloženju sudske odluke

· o načelu otvorenog pravosuđenja

Pravila koja ne idu u prilog načela traženja istine:

· Zakon dopušta samo određeno dokazno sredstvo radi dokazivanja ugovora o prorogaciji, o punomoći o izbranom sudu

· Sud ne smije ispitivati svjedoke i vještake o onome što predstavlja službenu ili vojnu tajnu

· sud mora uzeti da postoje činjenice na koje ukazuju zakonske presumpcije (napr. dokazna snaga javnih isprava)

· pravilo o zabrani pobijanja presude zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja u sporovima male vrijednosti

· zabrana reformatio in peius

· raspravno načelo

1.3.7. Raspravno i istražno načelo

Ova načela daju nam odgovor na pitanje na kome je incijativa za prikupljanje procesnog materijala na temelju kojega sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu. Procesni materijal sačinjavaju: 1) činjenice, 2) dokazi, 3) pravila iskustva, 4) pravna pravila.

Ad 1) - Činjenice su sve ono konkretno iz prošlosti ili sadašnjosti (zbivanja, aktivnosti, stanja, izjave volje) što ulazi u sastav praemisse minor logičkog silogizma iz kojeg nastaje sudska odluka.

Ad 2) - Dokazi su sve ono temeljem čega se može zaključivati o postojanju pravnorelvantnih činjenica. I dokazi su činjenice, ali ne takve činjenice na kojim se gradi sučeva odluka, već takve da se pomoću njih izvodi zaključak o postojanju onoga što treba biti podloga sučeve odluke.

Ad 3) - Pravila iskustva su apstraktni sudovi činjnične (ne pravne) naravi, zasnovani na dugotrajnom promatranju pojava ili eksperimentu, za koje se osnovano može pretpostaviti da važe i za buduće slučajeve. Ona se u pravilu ne dokazuju (ona su za su praemisse maior kao i pravna pravila), ali ako neko pravilo iskustva nije poznato sudu, on ga može dokazivati korištenjem vještaka. Sud je ovlašten da o njima stječe znanja izvan postupka, privatno, za razliku od činjenica kod kojih to nipošto nije dozvoljeno.

Ad 4) - Pravna pravila sud mora poznavati (iura novit curia), pa ih zato ne treba dokazivati. Tužitelj nije dužan u tužbi navesti pravnu normu koju bi sud trebao primijeniti. No stranke su ovlaštene da u parnici iznose svoja pravna shvaćanja o predmetu spora. Međutim sud nije takvim shvaćanjima vezan ni u kom pogledu (186/3).

Procesni sistemi zasnovani na dosljednoj primjeni raspravnog načela, inicijativu za prikupljanje procesnog materijala priznaju samo strankama (da mihi factum, dabo tibi ius). Sud je ovdje pasivni promatrač.

Procesni sistemi zasnovani na dosljednoj primjeni istražnog načela, inicijativu za prikupljanje procesnog materijala priznaju naprotiv sudu. Stranke nisu ovlaštene da svojim dispozcijama utječu na prikupljanje procesnog materijala.

Kod nas je, prije novele ZPP-a iz 2003., u odnosu na utvrđivanje činjenica prevladavalo kao dominanatno raspravno načelo, uz samo uža istražna ovlaštenja. S druge strane, u odnosu na dokaze sudu su bila dana značajna istražna ovlaštenja tako da je u tom dijelu kao dominantno bilo prihvaćeno istražno načelo.

Međutim, novelirani ZPP prihvaća raspravno načelo kao dominantno i u odnosu na dokaze (na isti način kako je to već u ranijoj odredbi bilo predviđeno u odnosu na činjenice), pa slijedom toga on više ne sadrži odredbu o ovlaštenju suda izvesti dokaze koje stranke nisu predložile.

Sada je izjednačeno inkvizitorno ovlaštenje suda u donosu na činjenice i dokaze, i to na način da je sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima koji su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala (7/2). No ni u takvim slučajevima sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne (7/3). Istražno načelo u pogledu prikupljanja dokaza iznimno vrijedi u parnicama iz radnih odnosa, jer je u tim parnicama sud ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje (435/2).

Dakle, prednost je dana izričito raspravnom načelu, jer su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (7/1).

1.3.8. Načelo neposrednosti

Definicija: ovo načelo je radni princip parničnog postupka, direktiva o metodi ispitivanja procesnog materijala radi utvrđivanja relevantnih činjenica, posebno pravilo o načinu izvođenja dokaza. Ovo načelo se odnosi na metodu sučeva rada pri ispitivanju dokaznih sredstava.

Ovo načelo zahtjeva: (a) da sud svojim čulima zapaža sadržaj dokaznih sredstava, između suda i izvora informacija ne smije biti posrednika; (b) da sud koji tako neposredno zapaža procesni materijal bude onaj isti koji odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava; (c) da taj sud donese odluku odmah nakon zaključivanja raspravnog ročišta.

Prednost je ovog načela u tome što sudac, prilikom ocjenjivanja dokazne vrijednosti tih informacija, pored logičkih kriterija primjenjuje i psihološke – geste svjedoka, (ne)odlučnost, (ne)sigurnost, itd. Ovime se omogućuje da se ostvare prednosti načela slobodne ocjene dokaza, te se također omogućuje ostvarivanje načela ekonomičnosti i usmenosti i saslušanja stranaka. Dakle, spoznaje postaju intentzivnije i točnije.

Propisi kojima se osigurava ovo načelo

· sud odlučuje u pravilu na temelju neposrednog raspravljanja (4)

· u sporovima koje sudi vijeće, dokazi se prvenstveno izvode na glavnoj raspravi pred nadležnim vijećem (224/1)

· sud može tražiti da se važne isprave podnesu i u izvorniku (108/1)

· presudu mogu donijeti samo suci koji su sudjelovali na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena (335/2)

· ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, glavna rasprava mora početi iznova (315/3)

· presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja gl. rasprave (335/3)

Propisi kojima se zaobilazi ovo načelo

· u sporovima koje sudi vijeće vijeće može iz važnih razloga odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred predsjednikom vijeća ili sucem zamoljenog suda (224/1)

· kad postoji opasnost od odgode dokaze izvodi sud na čijme se području dokaz nalazi, a to ne mora biti parnični sud (273/2)

· sud se zadovoljava i prijepisima isprava (108/1)

· ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, sudac pojedinac, odnosno vijeće može, nakon što se strankama omogući da se o tome izjasne, odlučiti da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza (315/3)

· u složenijim predmetima sud može odgoditi donošenje presude za petnaest dana od dana zaključenja glavne rasprave (335/4)

· u odsutnosti stranke sud će raspravljati oslanjajući se na njezine pismeno poduzete radnje

· u stadiju pripremnog ročišta predsjednik vijeća ovlašten je da izvrši uviđaj izvan suda (290/3). Ako je održano pripremno ročište, na prvom ročištu za glavnu raspravu predsjednik vijeća samo upoznaje članove vijeća s rezultatima pripremnog ročišta (297/2)

Žalba. Ako su dokazi izvedeni pred prvostupanjskim sudom na neposredan način, žalbeni sud može ne može preinačiti utvrđeno činjenično stanje, budući da je institut rasprave pred drugostupanjskim sudom ukinut. Ali ako je prvostupanjski sud zasnovao svoju odluku isključivo na posredno izvedenim dokazima ili na ispravama, žalbeni sud može preinačiti utvrđeno činjenično stanje.

Posljedice. Povreda ovih pravila načelno može biti samo uzrok relativne ništavosti.

1.3.9. Načelo usmenosti i pismenosti

U svome ekstrenmom obliku načelo usmenosti traži da se sve parnične radnje poduzimaju govorom. Pismena stranaka imaju samo značaj prethodnog obaviještavanja o radnjama koje se namjeravaju usmeno poduzeti: quod est in actis non est in mundo.

Ekstremno ostvareno načelo pismenosti traži da se sve parnične radnje poduzimaju u pismenom obliku, inače nemaju značaja: quod non est in actis non est in mundo.

ZPP načelno određuje: ako za pojedine radnje nije predviđeno u kojem se obliku poduzimaju, izvan ročišta parnične radnje se poduzimaju pismeno, a na ročištu usmeno (14).

Propisi koji određuju usmenu formu:

· sud donosi odluku u pravilu na temelju usmenog raspravljanja (4). Usmeno izlažu: svjedok, vještak, stranke, one još usmeno izlažu tužbu i odgovor na tužbu (287/1)

· isprave i rezultati posredno izvedenih dokaza čitaju se na raspravi

· punomoć se može izdati i u usmeno (97/1)

· sve izjave koje se daju podneskom mogu se dati i usmeno na zapisnik kod suda (106/5)

· sud usmeno proglašava presudu i njene razloge

Propisi koji određuju pismenu formu:

· svjedok: ako je gluh postavljaju mu se pitanja pismeno, ako je nijem pozvat će se da pismeno odogovara (245/2);

· vještaka sud može pozvati da prije ročišta podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje (260/1)

· punomoć se u pravilu izdaje pismeno (97/1)

· presuda i rješenje moraju se pismeno izraditi (337/1)

· sud može donijeti presudu na osnovi pismenih podnesaka bez održavanja rasprave (332a)

· platni nalozi izdaju se na temelju pismenih podnesaka tužitelja (446/1)

Posljedice. Povreda pravila o formi postupanja je razlog relativne ništavosti.

1.3.10. Načelo koncentracije postupka

Prema ZPP-u (311/2) dužnost je suca brinuti se da se o predmetu spora svestrano raspravi, ali da se zbog toga postupak ipak ne odugovlači, te da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu. Ovo je u praksi neostvarivo, i više služi kao jedna smjernica, cilj kojemu sudac treba stremiti. Da bi se ostvarila maksimalna koncentracija postoje dva načina.

Metoda strogog zakonskog reda. Postupak je bio podijeljen u niz međusobno strogo odijeljenih stadija a zakon propisuje koje se procesne radnje u određenom stadiju mogu obavljati i kojim redom. Ni sud ni stranke nemaju mogućnost utjecati na promjenu ovog rasporeda. Propuštanje poduzimanja tih radnji dovodilo je do prekluzije ovlaštenja.

Metoda arbitrarnog, diskrecijskog ili svrsisihodnog reda. Također je postupak podijeljen na stadije, ali granice među njima nisu više tako oštre. Zakonom je redosljed raspravaljanja određen samo okvirno. Sudu se prepušta da po svome nahođenju odredi onaj procesni red za koji smatra da je najprikladniji. Samo u nekim slučajevima propuštanje nekih djelatnosti stranaka u određenom roku ili stadiju dovodi do prekluzije ovlaštenja.

Kod nas zakon prihvaća svrsishodni zakonski red, ali ga korigira pravilima o strožem režimu dopustivosti i redosljeda određenih radnji, što je sada nakon stupanja na snagu ZIDZPP/03 još izraženije.

Primjeri za prekluziju procesnih ovlaštenja:

· Sud se može, u povodu prigovora tuženika, proglasiti stvarno ili mjesno nenadležnim, ako je taj prigovor podnesen najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (17/2, 20/1)

· stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, na pripremnom ročištu ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu (ako pripremno ročište nije održano) iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, i predložiti dokaze (299/1).

· tužitelj je ograničen u svom pravu na jednostrano preinačenje tužbe (190/1)

· stranke su ograničene u pravu na traženje izuzeća suca (73/2)

1.3.11. Načelo javnosti

Definicija: ovo načelo traži da se svakome (neograničenom broju osoba koje nisu unaprijed individualno određene) osigura nesmetana mogućnost prisustvovanja sudskoj raspravi. Ovo načelo se, osim u pravu građana da prisustvuju sudskoj raspravi, manifestira još i u pravu građana da objavljuju svoja zapažanja s rasprave, te da razmatraju i prepisuju sudske spise (150/1).

Zakonodavac je ovime htio postići dva cilja: (a) kontrola građana – oni svojom prisutnošću trebaju spriječiti arbitrarnost suda, te utjecati na sud kako bi se ostvarila kontradiktornost i temeljito raspravilo o sporu; (b) generalna i specijalna prevencija.

Načelo javnosti se odnosi samo na one procesne radnje koje sud poduzima uz sudjelovanje stranaka na slijedećim ročištima:

· glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom (306/1)

· pripremno ročište (310)

· ročište koje se održava pred predsjednikom vijeća ili zamoljenim sucem (310)

· kad se presuda objavljuje sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća javno će pročitati izreku i saopćiti ukratko razloge presude (336/1). Ako je javnost na glavnoj raspravi bila isključena izreka presude uvijek će se javno pročitati, a sud će odlučiti hoće li se i koliko isključiti javnost pri objavi razloga presude (336/3).

Ograničenje načela javnosti. Raspravljanju mogu prisustvovati samo punoljetne osobe (306/2). One ne smiju nositi ni oružje ni opasno oruđe, osim čuvara sudionika u postupku. (306/3,4) Prisutnost će biti dozvoljena samo onolikom broju osoba koliko to dozvoljavaju prostorne mogućnosti sudnice, osiguravajući prednost onome tko prvi dođe.

Isključenje javnosti po zakonu. Po zakonu je javnost isključena u statusnim stvrima fizičkih osoba (271 ObZ).

Isključenje javnosti po odluci suda. Sud može isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili jedan njezin dio ako to zahtijevaju interesi morala, javnog reda ili državne sigurnosti, ili radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne, odnosno radi zaštite privatnog života stranaka, ali samo u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti štetna za interese pravde (307/1). Sud može isključiti javnost i kada se mjerama za održavanje reda predviđenim u ZPP-u ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje rasprave (307/2).

Na koga se isključenje ne odnosi. Isključenje se ne odnosi na na stranke, njihove zakonske zastupnike, punomoćnike i umješače (308/1). Na zahtjev stranke sud može dopustiti da raspravi prisustvuju do dvije osobe koje ona odredi (308/3). Sud može dopustiti da na raspravi s isključenom javnošću prisustvuju službene osobe, te znanstveni i javni radnici ako je to od interesa za njihovu službu tj. djelatnost (308/2). Sve takve osobe upozorit će se da kao tajnu moraju sačuvati sve što su na raspravi saznale (308/4).

Posljedice. Povreda ovih pravila u načelu je razlog relativne ništavosti. No ako je javnost protivno zakonu bila isključena s glavne rasprave, to je razlog apsolutne ništavosti (354/2/10).

1.3.12. Načelo pružanja pomoći neukim strankama

Prema ZPP-u stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima što joj pripadaju prema ovom zakonu sud će upozoriti koje parnične radnje može poduzeti (11). Ostvarenje ovog zadatka moglo bi ugroziti objektivnost suda, pa se problem svodi na pronalaženje prave mjere u pružanju pomoći neukima.

Iz zakonskog teksta zaključuje se da dužnost poučavanja postoji samo u pogledu procesnih, a ne u pogledu materijalnih prava stranke. Međutim, vrlo je teško obavijestiti stranku o njezinim procesnim pravima i pritom izbjeći davanje informacija o materijalnopravnim ovlaštenjima. Može se reći da je u ovakvim situacijama sud dužan stranci dati obavještenja o materijalnopravnim posljedicama procesnih prava. Ta obavještenja moraju biti opće prirode bez ulaženja u detalje.

Propisi kojima se osigurava ostvarenje ovog načela:

· umjesto podneskom, stranke mogu davati izjave usmeno na zapisnik kod suda (106/4)

· falsa nominatio non nocet: pogrešno nazivanje procesnih radnji ne može štetiti stranci

· ako je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi ilii dopuni (109/1)

· ako je podnesak pravodobno predan nenadležnom sudu, a stigne nadeležnom nakon proteka roka, uzima se da je na vrijeme podnesen ako se pogreška može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci podnositelja (113/7).

· pravila o minimalnim rekvizitima žalbe omogućuju da je koristi i nestručnjak

· u prijepisu odluke kojeg dobiva stranka mora biti i pouka o pravnom lijeku (337/3)

· kad zakonski zastupnik stranke ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju stranke, sud je dužan o tome obavijestiti organ starteljstva (81/3)

Posljedice. Povreda ovih pravila povlači relativnu ništavost.

1.3.13. Načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja

Postavlja se pitanje mogu li stranke poduzimati takve procesne radnje koje su doduše u formalnom skladu sa zakonom, ali su usmjerene ka postuzanju ciljeva koji nisu u skladu s duhom procesnih institucija? Odgovor je negativan, jer bi se time vršila zloupotreba prava. Zloupotreba prava je korištenje ovlaštenja s ciljem da se drugome nanese šteta ili s ciljem koji je protivan savjesnosti i poštenju. Ova zabrana je zasnovana na tezi: non omne quod licet honestum est. Primjeri ovakvih postupaka brojni su u praksi.

Sankcije za zloupotrebu ovlaštenja. Prema čl. 10. st. 1. ZPP-a sud je dužan onemoućiti svaku zloupotrebu prava koja stranke imaju u parnici. Obvezu savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja sadrži i odredba čl. 9. ZPP-a prema kojoj su stranke i umješači dužni pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom.

Do novele iz 2003. spomenuta odredba čl. 10. st. 1. ZPP-a bila je uglavnom dekleratorne prirode. No sada sud ima mogućnost kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.500,00 do 50.000,00 kuna pravnu osobu koja teže zlouporabi prava koja joj pripadaju u postupku (10/2). Ta novčana kazna može se izreći stranci i umješaču, a njihovom zastupniku ako je on odgovoran za zlouporabu prava (10/3). Novčanu kaznu izriče prvostupanjski sud. Izvan ročišta za glavnu raspravu kaznu izriče sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća (10/4). Izrečena novčana kazna prisilno se naplaćuje po službenoj dužnosti kao novčana tražbina prema pravilima ovršnoga postupka (10/7).

Sudu stoje na raspolaganju i drugi instituti za suzbijanje zloupotrebe prava:

· sud nije dužan uvažiti raspolaganja stranaka suprotna moralu ili prislinim propisima (3/3);

· ovlašten je odbaciti tužbu kad stranka nema pravnog interesa (288/2);

· sud raspolaže efikasnim mjerama protiv stranke koja sprječava da joj se obavi dostava (133-150).

· odredbe o naknadi parničnih toškova po načelu culpae (156/3)

· odredbe o postupku izuzeća (73, 75/2 i 5)

Utjecaj zloupotrebe na pravomoćnu odluku. Postavlja se pitanje da li se sudska odluka koja je postala pravomoćna može ospotavati u redovnoj građanskoj parnici (actio doli), zbog toga što je nastala kao posljedica zloupotrebe prava? Odgovor je negativan, jer bi tada došlo do velike pravne nesigurnosti, budući da bi se pravomoćne odluke mogle rušiti. Zakonodavac rađe trpi da presuda zasnovana na zloupotrebi prava postane pravomoćna, nego da žrtvuje pravnu sigurnost pa da se presude donesene prije mnogo godina počnu obarati. S obzirom da je zloupotreba prava protupravna, stranci koja je time pretprjela štetu treba priznati ovlaštenje da u posebnoj parnici ostvaruje zahtjev za naknadu štete.

2. SUBJEKTI PARNIČNOG POSTUPKA

2.1. SUDOVI

2.1.1. Ustrojstvo načela i djelovanje sudova u Republici Hrvatskoj

Načela. Sudovi obavljaju sudbenu vlast koja je samostalna i neovisna. Sudovi sude na temelju Ustava i zakona (117 URH) i na temelju međunarodnih ugovora koji su dio pavnog poretka Republike Hrvatske (5/2 ZS). Sudske su rasprave javne i presude se izriču javno u ime Republike Hrvatske (119 URH). Suci imaju imunitet u skladu sa zakonom i ne mogu biti pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke (121 URH).

Izbor i razrješenje sudaca. Suce imenuje i razrješuje te o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće (123 URH). Sudačka dužnost je stalna. Iznimno, prigodom prvog stupanja na sudačku dužnost suci će se imenovati na vrijeme od pet godina. Nakon ponovnog imenovanja sudac obavlja svoju dužnost stalno (122 URH).

Sudac će biti razriješen sudačke dužnosti: (a) ako to sam zatraži, (b) ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju dužnost, (c) ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti, (d) ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenoga teškog stegovnog djela, tako odluči Državno sudbeno vijeće, (e) kad navrši sedamdeset godina (122/3 URH).

Za suca može biti imenovan državljanin Republike Hrvatske koji ima završen pravni fakultet i položen pravosudni ispit, radno iskustvo na određenim pravnim poslovima, stručnu sposobnost i iskazane radne sposobnosti (49 ZS).

Sudac se mora ponašati tako da ne umanji svoj ugled i ugled sudbene vlasti, te ne dovede u pitanje svoju nepristranost i neovisnost u suđenju i samostalnost sudbene vlasti (58 ZS).

Stupanjem na znagu ZIDZPP/03-a, ukinut je institut sudaca porotnika, što znači da je uvedeno načelo profesionalnosti.

Materijalnopravna odgovornost sudaca. Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Republika Hrvatska može od suca zatražiti naknadu isplaćene svote samo kad je sudac štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Takav zahtjev zastarijeva za šest mjeseci od dana isplate naknade oštećeniku (67 ZS).

Sudovi se dijele prema kriteriju vrste i ranga. Prema vrsti se dijele na (1) sudove opće nadležnosti (općinski sudovi, županijski sudovi i Vrhovni sud), te (2) sudove specijalizirane nadležnosti (trgovački sudovi, Visoki trgovački sud, prekršajni sudovi, Visoki prekršajni sud i Upravni sud). Unutar ove podjele prema vrsti lako je uočiti i rang pojedinih sudova (13 ZS).

2.1.2. Sastav suda

Donošenjem ZIDZPP/03 radikalno su izmijenjene odredbe o sastavu suda.

Prvostupanjski postupak. Izmjenom čl. 41. st. 1. ZPP-a uvodi se načelo monokracije: u parničnom postupku u prvom stupnju sporove sudi sudac pojedinac, ako posebnim zakonom nije određeno da sudi vijeće. Kad u prvom stupnju sudi vijeće, ono je sastavljeno od trojice sudaca, ako zakonom nije drugačije određeno (42). Tom odredbom je uvedeno načelo profesionalnosti u kolegijalnom sastavu suda prvog stupnja, jer u suđenju više ne sudjeluju suci porotnici.

Drugostupanjski postupak. U drugom stupnju sudovi sude u vijeću sastavljenom od trojice profesionalnih sudaca, ako zakonom nije drukčije određeno (41/2, 44/1). Dakle, u pravilu ovdje imamo načelo zbornosti i profesionalnosti.

No i u drugostupanjskom postupku uvedeno je načelo monokracije, ali samo kao iznimka. Tako je propisano da o žalbi protiv rješenja odlučuje sudac pojedinac višeg suda, ako zakonom nije drugačije određeno (44/2). Također, sukob nadležnosti iz čl. 23. st. 1. i 2. ZPP-a rješava sudac pojedinac nadležnog suda. Iznimno i o žlabi protiv presude odlučuje sudac pojedinac drugostupanjskog suda, kad je riječ o sporovima male vrijednosti (467/6).

Postupak po reviziji. Kad odlučuje o reviziji protiv drugostupanjskih odluka, Vrhovni sud RH sudi u vijeću sastavljenom od pet sudaca, ako ZPP nije drukčije odredio (44/3).

Kad odlučuje o reviziji protiv drugostupanjskih rješenja koje je donio sudac pojedinac suda nižeg stupnja, Vrhovni sud Republike Hrvatske sudi u vijeću sastavljenom od trojice sudaca (44/4).

Postupak za svrhovitu delegaciju. I u ovom slučaju uvedeno je načelo monokracije: o zahtjevu prvostupanjskog suda za svhrovitu delegaciju odlučuje sudac pojedinac najvišeg suda određene vrste (68/3). Najviši sud određene vrste je Vrhovni sud RH, a kad se radi o trgovačkim sudovima - Visoki trgovački sud RH.

Postupak izuzezća. O zahtjevu stranaka za izuzeće predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlučuje vijeće sastavljeno od pet sudaca toga suda (74/3).

Sudsko vijeće – sudac pojedinac: Kad vijeće u tijeku postupka utvrdi da se radi o sporu kojeg treba suditi sudac pojedinac, postupak će se, po pravomoćnosti rješenja kojim se to utvrđuje, nastaviti pred sucem pojedincem (18/1). Sudac pojedinac vezan je za ovo rješenje, protiv kojega nije dopuštena žalba (18/2).

U obrnutom slučaju, kada sudac pojedinac utvrdi da je za suđenje nadležno vijeće, postupak će se nastaviti pred vijećem. Vijeće nije vezano za ovo rješenje suca pojedinca, protiv kojega je nije dopuštena žalba (18/5).

Ako o nekim od kumuliranih zahtjeva treba suditi vijeće, a o drugima pojedinac, sudit će vijeće (188/4).

Povreda pravila o sastavu suda. Kad vijeće prvostupanjskog suda donese odluku o sporu koji je trebao suditi sudac pojedinac, to ne može biti razlog za pobijanje (18/4).

2.1.3. Predsjednik vijeća

Odredbe o predsjedniku vijeća gube na značaju nakon stupanja na snagu ZIDZPP/03-a, budući da je tom novelom, kao pravilo, uvedeno načelo monokracije i profesionalnosti. Vijeće će suditi samo kad je to posebnm zakonom propisano.

U kolegijalnim sudovima radi rasterećenja kolegija od odlučivanja u pitanjima koja se ne odnose na meritum spora, odlučivanje o gotovo svim pitanjima procesne naravi povjereno je predsjedniku vijeća.

Kad predsjednik vijeća kao primus inter pares rukovodi tijekom postupka, njegove odluke nisu definitivne, a kad bilo koji od sudionika u postupku izrazi protivljenje postupku predsjednika vijeća, konačnu doluku donjet će vijeće (311/3).

Tako predsjednik vijeća: rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke i izvodi dokaze, daje riječ članovima vijeća te objavljuje odluke vijeća (311/1).

Nekad predsjednik vijeća poduzima radnje kao određeni sudac:

· vijeće može ovlastiti predsjednika vijeća da obavi uviđaj (228/1)

· vijeće može iz važnih razloga odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred predsjednikom vijeća (224/1)

2.1.4. Predsjednik suda

Predsjednik suda je sudac koji, uz tu dužnost, obavlja još i poslove sudske uprave. Imenuje se na vrijeme od 4 godine (73a ZS).

U parničnom postupku on:

· odlučuje o izuzeću, a ako se traži izuzeće predsjednika suda, odluku donosi predsjednik neposredno višeg suda.

· postavlja stranci, koja je oslobođena od prethodnog plaćanja parničnih troškova, besplatnog punomoćnika iz reda odvjetnika (174/4)

· daje dozvolu trećima za razmatranje i prepisivanje spisa kad je postupak završen (150/2)

2.1.5. Sudski savjetnici kao pomoćnici sudaca

Sudski savjetnici - pomoćnici suca. Novom odredbom čl. 13. ZPP-a sudski savjetnici su stekli zapravo satus pomoćnika suca. Sudski savjetnici ovlašteni su u prvom stupnju provoditi parnični postupak, ocjenjivati dokaze i utvrđivati činjenice. Na temelju tako provedenog postupka sudski savjetnik podnosi sucu kojeg na to ovlasti predsjednik suda, pisani prijedlog na temelju kojeg sudac donosi odluku. (13/1).

Ograničenja. Takav samostalni rad sudskuih savjetnika ograničen je na provođenje postupka i predlaganje sucu odluka u sporovima za isplatu novčane tražbine, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 50,000,00 kuna, odnosno u trgovačkim sporovima ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 500.000,00 kuna (13/3).

Funkcija suđenja pridržana je za suca. Predsjednik suda može ovlastiti jednog ili više sudaca koji će donositi odluke na temelju prijedloga sudskih savjetnika. Dakle, funkcija suđenja pridržana je za suca, ali sve pripremne radnje obavlja savjetnik. Ako ne prihvati prijedlog kojeg mu je dao sudski savjetnik, nadležni sudac će sam provesti postupak (13/2), tj. ocijeniti dokaze, utvrditi činjenice i donijeti odluku. U tom slučaju sudac ne mora o tome donijeti posebno rješenje, već će odrediti gl. raspravu na kojoj će strankama priopćiti svoju odluku da sam provede postupak.

U uvodu odluke navest će se da je odluka donesena temeljem prijedloga sudskog savjetnika (13/1).

Pisani prijedlog sudskog savjetnika trebao bi obvezno sadržavati prijedlog izreke odluke, a korisno bi bilo i prijedlog obrazloženja, te vlastoručni potpis sudskog savjetnika. Takav prijedlog treba uvezati i čuvati u spisu predmeta.

U drugostupanjskom postupku i postupku povodom izvanrednih pravnih lijekova sudski savjetnici referiraju o stanju spisa i pripremaju nacrte odluka (13/4).

2.1.6. Izuzeće sudaca

Nepristranost je svojstvo suca da bi donio istu odluku i među drugim strankama, ili da bi istu odluku donio i drugi sudac. Kad ta nepristranost dođe u pitanje, može se tražiti izuzeće suca. S obzirom na vrstu mogućih uzroka neprostranosti, razlikujemo isključenje suca ili apsolutno izuzeće (iudex inhabilis) i izuzeće u užem smislu ili relativno izuzeće (iudex suspectus).

a) RAZLOZI ZA IZUZEĆE

1) Isključenje (apsolutno izuzeće)

Traži se iz apsolutnih razloga, tj. onih koji samim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristranost, pa nema potrebe dokazivati postoji li kauzalna veza između tog razloga i nepristranosti. Ti su razlozi u zakonu taksativno navedeni (71/1-6).

Dakle, sudac ne može obavljati sudačku dužnost:

1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika, suobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak.

2) ako stalno ili privremeno radi u pravnoj osobi koja je stranka u postupku.

Prema Zakonu o sudovima, sudac ne smije obavljati poslove člana upravnog ili nadzornog odbora trgovačkog društva ili druge pravne osobe koja je osnovana radi stjecanja dobiti (61/2,3 ZS). Dakle, sucu nije zabranjeno biti članom određenog društva, uz uvjet da je to članstvo izvan granica citiranih zabrana. Zato se smatra u teoriji da bi zakonom trebalo na odgovarajući način regulrati ovo pitanje, jer zainteresiranost suca kao člana trgovačkog društva (npr. dioničara) za ishod spora nije ništa manja od one kada radi u pravnoj osobi.

3) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stupnja, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili mu je bračni drug, izvanbračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stupnja, bez obzira na to je li brak prestao ili nije.

ZIDZPP/03 dodao je i izvanbračnog druga i to, prema stajalištu teorije, bez obzira što je izvanbračna zajednica prestala.

4) ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njezina zakonskog zastupnika ili punomoćnika;

Terminologija nije usklađena s ObZ-om pa bi trebalo stajati "skrbnik, posvojitelj i posvojenik"

5) ako je u istom predmetu sudjelovao u postupku pred nižim sudom ili pred kojim drugim tijelom.

Dakle, sudac je isključen od obavljanja sudačke dužnosti, ne samo u slučaju ako je sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog tijela, već i u slučaju ako je na bilokoji način sudjelovao u postupku pred takvim sudom ili tijelom.

6) ako je u stečajnom postupku u povodu kojega je došlo do spora sudjelovao ili sudjeluje kao stečajni sudac ili član stečajnog vijeća.

2) Izuzeće u užem smislu (relativno izuzeće)

Traži se iz relativnih razloga tj. onih kod kojih je potreban ne samo dokaz o postojanju određenog svojstva, već i tome da to svojstvo in concreto ugrožava sučevu neprostranost (kauzlani neksus).

Ti razlozi nisu u zakonu taksativno navedeni, već generalno: razlogom za izuzeće ima se smatrati i svaka druga okolnost ako je takve naravi da dovodi u sumnju nepristranost suca u konkretnoj stvari (71/7).

b) ZAHTJEV ZA IZUZEĆE

Stranke mogu tražiti izuzeće samo suca koji sudjeluje u određenom postupku, odnosno predsjednika suda koji o zahtjevu za izuzeće treba odlučiti.

Nije dopušten zahtjev za izuzeće (73/2):

· kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu;

· o kojem je već odlučeno;

· u kojem nije naveden obrazloženi razlog zbog kojeg se traži izuzeće.

Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave pred prvostupanjskim sudom; a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke. Zahtjev za izuzeće suca višeg suda stranka može staviti u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek (73/6, 7).

c) POSTUPANJE SUCA ČIJE SE IZUZEĆE TRAŽI

1) Zbog apsolutnih razloga

Inicijativa suca. Sudac, čim sazna da postoji koji od razloga za apsolutno izuzeće, dužan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda. Na isti način će postupiti i predsjednik suda ako u predmetu u kojem sudjeluje postoji razlog za njegovo isključenje.

Inicijativa stranke. Sudac odnosno predsjednik suda će odmah prekinuti rad na predmetu i u slučaju da je inicijativa za izuzeće potekla od stranke.

U oba slučaja predsjenik suda će sucu odnosno sebi odrediti zamjenika, a ako to nije moguće, postupit će po pravilima o nužnoj delegaciji.

Ako je prihvaćen zahtjev za izuzeće zbog apsolutnih razloga, zamjenik će ukinuti sve radnje koje je poduzeo isključeni sudac.

2) Zbog relativnih razloga

Inicijativa suca. Ako smatra da postoji neki od relativnih razloga za izuzeće, sudac će o tome odmah obavijestiti predsjednika suda, te prekinuti svaki rad u predmetu.

Inicijativa stranke. Kada stranka podnese zahtjev za izuzeće, sudac će, čim sazna da je takav zahtjev stavljen, obustaviti svaki rad na tome predmetu.

Neovisno o tome je li zahtjev za izuzeće stavio sudac ili stranka, sudac može poduzimati one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odgode.

Ako je prihvaćen zahtjev za izuzeće zbog relativnih razloga, zamjenik će ukinuti samo one radnje koje je izuzeti sudac poduzeo od dana saznanja da je zahtjev za njegovo izuzeće podnesen.

d) NASTAVAK POSTUPKA PRIJE DONOŠENJA ODLUKE O IZUZEĆU

Iznimno, sudac može rješenjem (protiv kojega nije dopuštena žalba) odlučiti nastaviti s radom ako ocijeni da je zahtjev za izuzeće očito neosnovan i da je postavljen radi sprječavanja ili ometanja suda u poduzimanju određenih radnji, odnosno radi odugovlačenja postupka. U tom slučaju sudac će odrediti da se spis predmeta umnoži te da se prijepis spisa zajedno sa zahtjevom za izuzeće proslijedi na odlučivanje. Ako zahtjev za izuzeće bude prihvaćen, radnje koje su poduzete i odluke koje su donesene ukinut će sudac koji će preuzeti vođenje postupka (75/2 - 4).

Pri ocjeni je li zahtjev očito neosnovan, treba biti primarno jesu li okolnosti, koje se u zahtjevu ističu kao razlog za sumnju u nepristranost suca, istinite. Samo pitanje sumnje u nepristranost je subjektivne naravi, zbog čega bi se ocjeni o tome trebalo pristupiti suzdržano.

e) ODLUČIVANJE O IZUZEĆU

Nadležnost. Nedopuštene zahtjeve odbacit će sudac pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo. Protiv tog rješenja posebna žalba nije dopuštena (73).

O dopuštenom zahtjevu stranke za izuzeće odlučuje:

· za suca - predsjednik suda

· za predsjednika suda – predsjednik neposredno višeg suda

· za predsjednika Vrhovnog suda – vijeće sastavljeno od 5 sudaca toga suda (74/1 - 3)

· izuzeću sudskih savjetnika i zapisničara odlučuje sudac pojedinac ili predsjednik vijeća koji vode postupak (76/2).

· zahtjevu za izuzeće vještaka odlučuje parnični sud, dakle sudac (254/4).

Postupak. Prije donošenja odluke uzet će se izjava suca čije se izuzeće traži, a preama potrebi obavit će se i drugi izviđaji (74/4). Primjerak izjave suca čije se izuzeće traži, odnosno izvješća o obavljenim izviđajima predsjednik suda dostavit će strankama, koje mogu u roku od tri dana dati svoje očitovanje (74/5).

Odluka. U slučaju apsolutnog izuzeća, predsjednik suda rješenjem utvrđuje postojanje razloga za izuzeće i određuje sucu ili sebi zamjenika. Ta su rješenja deklaratorne naravi jer se njima samo utvrđuje postojanje razloga za izuzeće. U slučaju relativnog izuzeća, predsjednik suda rješenjem odlučuje o zahtjevu za izuzeće na način da ga prihvaća i izuzima suca te mu određuje zamjenika ili ga odbija. Ta su rješenja konstitutivne naravi.

Žalba. Protiv rješenja kojim se zahtjev usvaja nije dopuštena žalba, a protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje ili odbija te rješenja kojim je sudac odlučio nataviti s radom nije dopuštena posebna žalba (74/5).

f) POSLJEDICE POVREDE PRAVILA O IZUZEĆU

Povrede propisa o obje vrste izuzeća koje se sastoje u tome što je u suđenju sudjelovao sudac koji je odlukom suda bio izuzet, predstavljaju apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka (354/2/1). Također, apsolutno bitna povreda je ostvarena ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti zbog razloga za apsolutno izuzeće.

Povreda izvršena sudjelovanjem suca za kojeg postoji razlog za relativno izuzeće, a koji nije uvažen, predstavlja relativno bitnu povredu.

g) OSOBE NA KOJE SE PRIMJENJUJU PRAVILA O IZUZEĆU

Odredbe o izuzeću primjenju se i na zapisničare i sudske savjetnike. S obzirom da je u parničnom postupku napušten sustav porotnog suđenja, iz oodredaba ZPP-a o izuzeću izostavljeni su suci porotnici (76/1). O izuzeću sudskih savjetnika i zapisničara odlučuje sudac pojedinac ili predsjednik vijeća (76/2).

2.2. OSTALI ORGANI KOJI SUDJELUJU U VRŠENJU PRAVOSUĐA

2.2.1. Državno odvjetništvo

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih djela i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske, te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona (2/1 ZDO).

Načela ustrojstva državnog odvjetništva su:

· Monokratskog uređenja. Jedna je osoba nositelj funkcije progona koja sama poduzima sve radnje (ovisno o rangu to je općinski d.o., županijski d.o. ili Glavni d.o.R.H.). Mogu ga zastupati zamjenici d.o.-a. On je ovlašten davati obvezne upute za rad svim svojim zamjenicima.

· Hijerarhije. Među pojedinim državnim odvjetništvima postoji podređenost odnosno nadređenost. Viši d.o. može nižem davati obvezne upute za rad (26/1 ZDO).

· Devolucije. D.o. je ovlašten preuzeti predmet zamjenika ili nižeg d.o.-a.

· Supstitucije. D.o može, nakon preuzimanja predmeta prema prethodnom načelu, taj predmet ustupiti drugom zamjeniku ili drugom nižem d.o.-u (26/2 ZDO).

Državno odvjetništvo u parničnom postupku. Državno odvjetništvo u parničnom postupku nije ovlašteno na odlučivanje, već ono sudjeluje u postupku kao stranka ili kao sudionik.

Prema novom ZDO-u, državno odvjetništvo je preuzelo ulogu koju je prije imalo državno pravobraniteljstvo.

Tako nadležno državno odvjetništvo u građanskom i upravnom postupku:

· zastupa Republiku Hrvatsku u zaštiti imovinskih i drugih prava (15/3 ZDO), dakle, kao zastupnik ex lege;

· zastupa pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, te jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave, kada je to s obzirom na predmet postupka opravdano, i to na temelju posebne punomoći (16/1/1).

· u incidentanom postupku radi provjere zakonitosti odluke o obustavi postupka u kojem pravna osoba nema sljednika ili se on ne može utvrditi, odluka o obustavi se dostavlja državnom odvjetništvu (215b/4). Tada drž. odvjetništvo ima status intervenijenta sui generis.

ZIDZPP/03-om su ukinute odredbe čl. 205. ZPP-a prema kojima je državni odvjetnik, kao umješač sui generis, imao pravo intervenirati u parnici u zaštiti javnog interesa.

2.2.2. Odvjetništvo

Pojam. Odvjetništvo je neovisna i samostalna služba koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa (1 ZO).

Pravna pomoć obuhvaća: davanje pravnih savjeta, sastavljanje isprava (ugovora, oporuka), sastavljanje tužbi, žalbi, zahtjeva i drugih podnesaka, zastupanje stranaka (3 ZO).

Načela. Neovisnost i samostalnost – očituje se u tome što su odvjetnici nezavisni od bilo kakvih organa i što su organizirani u Hrvatsku odvjetničku komoru kao samostalnu organizaciju. Mogu poduzimati sve ono što smatraju korisnim za stranke. Dužnost pružanja pravne pomoći – odvjetnik je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja to od njega zatraži, osim u slučajevima kad je to izričito propisano zakonom (tako on mora uskratiti pravnu pomoć ako je u istoj pravnoj stvari zastupao protivnu stranku ili je u toj stvari prije radio kao sudac ili druga službena osoba, a odvjetnik s priznatom specijalizacijom može uskratiti pravnu pomoć koja ne spada u njegovu specijalnost).

Dužnost čuvanja odvjetničke tajne. Sve što mu je stranka povjerila, ili što je u zastupanju stranke saznao na bilo koji način, odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu.

Obvezatnost udruživanja u HOK (Hrvatsku odvjetničku komoru). Odvjetnici se obvezno udružuju u HOK, koja predstavlja odvjetništvo RH kao cjelinu.

Način pružanja pravne pomoći. Odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu, zakonima, statutu i drugim općim aktima HOK te kodeksu odvjetničke etike.

Pružanje pravne pomoći uz nagradu. Odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad, te na naknadu troškova za obavljen rad sukladno tarifi koju utvrđuje HOK.

Stjecanje prava na obavljanje odvjetništva. To pravo se stječe upisom u Imenik odvjetnika, a nakon dane svečane prisege. Uvjeti za upis su slijedeći: da se radi o poslovno i zdravstveno sposobnom državljaninu Republike Hrvatske, koji je završio pravni fakultet i položio pravosudni ispit, da ima tri godine prakse na pravnim poslovima u pravosudnim tijelima ili u odvjetničkom uredu, te da se protiv njega ne vodi kazneni postupak.

Imunitet. Ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost za pravno mišljenje izraženo u pružanju pravne pomoći niti smije biti pritvoren, bez odobrenja sudskog vijeća zbog kaznenog djela počinjenog u pružanju pravne pomoći.

Zabrana pactum de quota litis. Ništav je ugovor kojim bi odvjetnik kupio sporno pravo čije mu je ostvarenje povjereno, ili ugovorio za sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu (461/2 ZOO).

2.3. NADLEŽNOST SUDOVA U PARNIČNOM POSTUPKU

2.3.1. O nadležnosti

Definicija. Nadležnost u objektivnom smislu je djelokrug poslova određenog organa. Nadležnost u subjektivnom smislu je pravo i dužnost određenog suda (ili drugog organa) da postupa u određenoj pravnoj stvari ili da poduzme samo određenu radnju. Nadležnost predstavlja pozitivnu procesnu pretpostavku.

Podjela. Nadležnost može biti apsolutna (sudska nadležnost, sudbenost, jurisdikcija) i relativna (nadležnost u užem smislu, kompetencija).

Pravila o apsolutnoj nadležnosti razgraničavaju nadležnost domaćih sudova od nadležnosti ostalih domaćih upravnih i drugih organa te od nadležnosti inozemnih organa. Pravila o relativnoj nadležnosti razgraničavaju djelokrug poslova u okviru domaćeg sudskog sistema. Ovim pravilima se određuje stvarna, funkcionalna i mjesna nadležnost.

Pravila o stvarnoj nadležnost razgraničavaju djelokrug poslova između sudova različite vrste, te između sudova različitog ranga u okviru te iste vrste. Pravila o funkcionalnoj ili instancijskoj nadležnosti određuju kompetenciju sudova za rješavanje o pravnim lijekovima ili nekim drugim pitanjima, a s obzirom na to koji sud je nadležan odlučivati o određenom predmetu u prvom stupnju. Pravilima o mjesnoj nadležnosti razgraničuje se teritorijalna nadležnost između stvarno nadležnih sudova iste vrste i istog ranga. Pravilima o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti određuje se koji će sud biti nadležan u prvostupanjskom postupku.

2.3.2. Sudska (apsolutna) nadležnost

Pravila o sudskoj nadležnosti domaćih sudova sadržana su ili izričito u zakonu ili se izvode posredno i to:

· u odnosu na do