Ima raznih domišljatih načina da seprolaz kroz gromaču ili prijelaz prekonje omogući ljudima, a zapriječi stoci,

na Krku poglavito ovcama: zatoka/zakota,lesa, obične ili konzolne stepenice,... Jedanod njih je i škalica, brižljivo konstruiranuski vertikalni procijep u gromači, široktek toliko da kroza nj čovjek može provućinoge, jednu po jednu, a preuzak za ovcuda tuda prođe kamo ne bi smjela. Škalicaomogućuje najbrži prolaz kroz gromaču– nema gubitka vremena na penjanjepreko gromače (običnim ili konzolnim ste-penicama) ili otvaranja i zatvaranja za-toke/zakote ili lese.

U idealnom slučaju se škalica sastoji oddva vertikalna monolita, a ako takvih nemapri ruci, izgradi se od pažljivo naslaganihkrupnih kamenih blokova, tako da budeotporna na neoprezno korištenje. Budućida je osnovna ideja da se kroz nju možeproći brzo, ne smije biti krhka.

Dobro izvedena škalica je preuska da bise kroz nju provukla odrasla ovca, ali štoje s janjetom, može li se ono provući? Tosam pitao nekog pastira, a odgovor je bio“Može, ali neće kroz nju na drugu stranubez matere. Ako i prođe, odmah će se vra-titi k njoj.” Naravno, nisam trebao ni pitati,mogao sam se tome i sam domisliti... Nonedavno sam se uvjerio da takva “auto-matska kočnica”, naravno, ne vrijedi za ja-nje koje jest bez matere – takvo će projuritikroz škalicu u susret prvom ljudskom bićukoje spazi, i teško ga se riješiti. Ti kroz slje-deću škalicu u drugi drmun, a ono upornoza tobom...

Za one koji bi to rado “proguglali”, naengleskom je škalica “squeeze stile”, paneka je sa srećom. I nemojte se čuditi – panaravno da su i britanski i irski pastiri itežaci imali iste potrebe, istu pamet, paonda i ista rješenja kao i ovi naši bodulski.

U engleskoj sjevernoj pokrajini York -shire škalica je poznata pod pomalonepriličnim (ali duhovitim) nazivom “fatladies’ stile”, no u interesu ravno prav no -vnosti spolova valja istaknuti da ih zapad -no od sredogorja Pennines zovu “fatman’s agony”. U svakom slučaju, ma gdješkalica bila i ma kako je ondje u šali nazi-vali, istina je da su u prednosti vitki idugonogi... Za one kraćih nogu se na nje-zinom dnu obično nalazi plosnati kamenkao prag, koji donekle pomaže ljudima,ali ne i ovcama.

Najljepša zbirka škalica za koju znam jemoj omiljeni “put kroz deset škalic”, pje-

šačka staza od sela Skrbčić do zaselka Picik,oboje u Šotoventu. Staza je kratica kojaprolazi kroz niz drmuna, a škalice omo-gućuju brz prolaz kroz gromače koje ihdijele, bez gubljenja vremena. Drmuni suuglavnom zašumljeni, što je ljeti vrlo ugo-dno.

Od Skrbčić valja najprije krenuti neas-faltiranom cestom na jugoistok. Prva ška-lica je uz njezin desni rub, oko 700 metaraod početka “makadama”, a stotinjak me-tara nakon odašiljača mobilne telefonije.(Ne, neću navesti GPS koordinate lokacije– prošetajte potpuno “klasično”, otvoriteoči i um.) Put od prve do desete škalice jedug tek 1.2 km, pa se bez žurbe može prećiza dvadesetak minuta. Naravno, ako se pu-tem zabavite fotografiranjem škalica, štovjerojatno hoćete, šetnja može potrajati itri puta dulje, no i to je još uvijek najvišejedan sat.

34 KRČKI val [travanj 2019.]

kamenarije

Ova škalica (8.) je vrlo“user­friendly”(hrvatski: “prilagođena korisnicima”)...

... ali poneke od njih (npr. ova, 6.)baš i nisu udobne za svakoga.

Kroz 10 škalic od Skrbčić do

Taj čarobni put mi je pred dva desetljećaotkrila moja puntarska suseda Marija Ko-sić (rođena Morožin), koja je u Piciku pro-vela djetinjstvo i svakog dana njime kretalau školu u Vrhu. U Piciku su nekoć biletrajno nastanjene tri porodice, sve do 1973.ili 1974., kada ga napuštaju i sele u obližnjiSkrbčić. Time si je i Marija olakšala đačkiživot, ali škalice iz djetinjstva nije zabora-vila. I tako sam jedne nedjelje, 23. srpnja

2000. godine, osvanuo u selu Skrbčić, gdjeme gostoljubivo dočekao njezin otac OsipMorožin Barba i uputio me kamo da kre-nem.

Prva, početna škalica, uz rub “maka-dama”, je dvostruka – tri monolita i iz-među njih dva prolaza, od kojih svaki vodiu drugi, odvojeni drmun – jedino takvograditeljsko rješenje kakvo sam igdje vidio.Genijalno! Svaka čast “dizajneru” (naža-

lost, zasada nepoznatom), a i mig svimada se to razglasi i, moguće, na neki načinzaštiti. Ne sumnjam da bi npr. u VelikojBritaniji takva graditeljska poslastica bilazaštićeni spomenik kulturnog nasljeđa iprepoznata kao turistička atrakcija.

Kako između mojih posjeta tom lokali-tetu prođe i po nekoliko godina, svaki putase iznova pitam kroz koji od dvaju pro -cijepa prve škalice valja krenuti prema Pi-

35KRČKI val[travanj 2019.]

napisal i letratal > Berislav Horvatić

Osip Morožin Barba (1926. ­ 2016.) 22. kolovoza 2004.

Savjesni Barba mi nije dao da slikam 10. škalicu dok on ne poredi gromaču s čijegse vrha bilo odronilo nešto kamenja. (29. studenog 2014.)

Picika

1 2

36 KRČKI val [travanj 2019.]

kamenarije

3 4

5 6

7 8

9 10

ciku, kroz lijevi ili kroz desni. Nikako tozapamtiti, a oba puta izgledaju podjednako“uvjerljivo”. Konačno sam kao mnemo-tehničko pomagalo iskoristio HDZ-ovuduhovitu predizbornu promičbenu krila-ticu “Leve iti ne!” - dakle, kroz desni. Noako to i zaboraviš, pogreška se ne plaćaskupo – ako nakon svega stotinjak metaraugledaš drugu škalicu, na dobrom si putu,a ako ne, vrati se do prve i kreni drugimodvojkom. (Naravno, i lijevi put vodi ne-kamo, ali ne u Picik.)

Prepisujem iz svoje terenske bilježnice,uz nužni minimum stilskog dotjerivanja,zabilješku od 23. srpnja 2000. godine:“Gromače su unjulice, dosta megalitske iniske, uglavnom do pojasa – nekada subile pokrivene trnom do “normalne” vi-sine, što je razumna kombinacija na terenugdje je kamena relativno malo, a vegetacijeima u izobilju.”

Dalje piše: “Od 10 škalic samo je jedna“otvorena”, tj. udelana je laz pokraj nje.”To je sedma po redu, no tada nisam bioprimijetio da je “otvorena” i druga, samo

je laz pored nje bila zagrađena i prikrivenagusto naslaganim granjem. 30. kolovoza2017. je još uvijek bilo tako, ali 9. veljače2019. zatekao sam taj otvor slobodan, bezgranja, i tada ga po prvi puta uočio.

Glede “prilagođenosti korisniku”, imaih raznih, ali deseta škalica, ona pred sa-mim Picikom, je zaista “opaka” – tuda nijančić bez matere ne bi prošao.

Na obilježenim izletničkim stazama napodručju grada Krka je put od Skrbčić doPicika označen po zaobilaznoj, dvostrukoduljoj stazi, a ne po ovoj fascinantnoj “in-sajderskoj” kratici kroz deset škalic. Tomse kraticom u (ne tako davnoj) prošlostislužio svaki “normalni” lokalac, a i ponekidanašnji bi rado njome pošao, samo kadabi znao gdje je... Riječ je, naravno, o šetnji,hodeć, a ne o automobilskom prijevozu,jer do Picika se može i cestom. Kada sepojavila karta tih izletničkih staza, isprvasam se čudio tako nerazumnom izborupješačkog puta, ali kada malo razmisliš,možda je i bolje tako. Da kroz škalice na-vale čopori turista, dugoročno bi im se vje-

rojatno loše pisalo (škalicama, ne turi-stima) – em ne bi baš svatko pazio kada sekroz njih provlači, em bi se kad–tad netkodosjetio da ih naprosto razvali, kako bi setuda moglo i biciklom... Ne, hvala, nekataj čarobni put ostane onima koji ga zavr-jeđuju.

Škalice se koriste gdje god je nužnoomogućiti prolaz ljudima, a zapriječiti gastoci. Na Krku su najljepši primjer takvogrješenja draški bunari, suhozidni sprem-nici za kišnicu kakvi se koriste izvan nase-lja. Budući da je voda u bunaru namije-njena za piće samo ljudima, građevina upravilu ima tijesan ulaz, škalicu, koji spre-čava pristup ovcama.

Osim draških bunara, kod kojih je ška-lica pravilo, imaju je i poneki zdenci nadrugim područjima, ali tu je to više iz-nimka. Lijepu i funkcionalnu škalicu imanpr. puntarski zdenac na Vrškeh. I pun-tarski Veli zdenac, uz klanac Kalabrinj –Malantruš, na samom sjevernom vrhuBarbine, imao je na ulazu prekrasnu ška-licu od dva dojmljiva monolitna stupa.Tjedan dana nakon što sam tuda izmarki-rao izletničku stazu, škalicu sam zatekaorazvaljenu – jedan od monolita ležao je natlu. Po svemu sudeći, bio je to čisti vanda-lizam iz obijesti, netko od prolaznika se“junačio” na neprimjeren način. Jer lakoje srušiti i najmasivniji monolit, ali teškoga je ponovo uspraviti... Danas je gromačaoko Veloga zdenca obnovljena, ali ulaznaškalica nije – obnovitelji vjerojatno nisuni znali da je ikada postojala. I zato, naža-lost, valja zahvaliti Turističkoj zajednicigrada Krka što put od Skrbčić do Picikanije trasirala kraticom kroz deset škalic...

Završavam svojom već uobičajenommantrom: Poštujte krhku ljepotu gromačai trud njihovih graditelja! Ako baš nigdje ublizini nema zatoke ili škalice, pa moratepreskakati gromaču, pazite da je ne oštetite.Padne li ipak koji kamen s vrha, ne bilovam teško vratiti ga. Otok još nije zaštićenkao eko ili etno park, ali ponašajte se kaoda jest, i pomozite da bude!

37KRČKI val[travanj 2019.]

Prva, početna, dvostruka škalica, kako sam je skicirao 23. srpnja 2000.

“Leve iti ne!” Desno: Za Picik parićani!

Škalica (stupi) na ulazu u nenatkrivenopredvorje draškog bunara Semjuni.